Domjanic Izabrane Pjesme

Dragutin Domjani Izabrane pjesme (1924)
Dragutin Domjani: Izabrane pjesme
SADRAJ
IZABRANE PJESME (1924) _________________________ 5 RIDI PAGLIACCIO! __________________________ 6 UMIRANJE _________________________________ 8 CONFITEOR _______________________________ 10 IVOT _____________________________________ 12 CARMEN __________________________________ 13 AMPANJAC ______________________________ 15 BADNJAK _________________________________ 17 HTIO BIH... ________________________________ 19 TJESKOBA _________________________________ 21 TAJNA ____________________________________ 22 ZIMNJE NOI ______________________________ 23 CRV _______________________________________ 24 ONKRAJ GROBA ___________________________ 25 KRE _____________________________________ 26 STELLA MARIS ____________________________ 27 MOJA LJUBAV _____________________________ 30 U SNU I NA JAVl ___________________________ 32 HTIO BIH... ________________________________ 33 NIKAD ____________________________________ 34 REZIGNACIJA _____________________________ 36 MJESEINA________________________________ 37 TEKE MISLI _______________________________ 38 ZAR NE?! __________________________________ 39 POSLJEDNJE PISMO ________________________ 40 PROLJEE _________________________________ 41 ZIMZELEN ________________________________ 42 BIJEG______________________________________ 43 UVIJEK ____________________________________ 44
ZA ODMORA ______________________________ INTERMEZZO _____________________________ EROTIKA __________________________________ POSLIJE LJUBAVI __________________________ EMU? ____________________________________ TI SE BOJI... _______________________________ NOBLESSE _________________________________ JESENSKE MAGLE _________________________ NE VJERUJ... _______________________________ OFELIJA ___________________________________ TI _________________________________________ KO GOLUPE ______________________________ MODRI SANCI IZ DJETINJSTVA _____________ GALEB ____________________________________ EZNJA ___________________________________ OTMJENA DOSADA ________________________ MJESEINA________________________________ BEZ NASLOVA_____________________________ PRIZNANJE________________________________ SPOMINJANJE _____________________________ NONO PAUNE __________________________ KAD RUE CVATU... _______________________ SPLEEN ___________________________________ POD KRAJ PLESA __________________________ U RANO PROLJEE ________________________ NA UGARU ________________________________ VJETAR ___________________________________ LJETO _____________________________________ UTNJA ___________________________________ MRTVO JEZERO ____________________________ GVOZDENA CESTA ________________________ MUTNA JESEN _____________________________ LJETNO PODNE ____________________________ PROLJEE _________________________________ MOLL ________________________________ DUR _________________________________ KAP _______________________________________ NO ______________________________________ NA ARDI _________________________________
45 46 47 48 49 50 51 52 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 79 79 81 82 83
SAMOA __________________________________ 85 IZ ZABORAVI ______________________________ 86 PORTRET __________________________________ 88 U RUDNIKU _______________________________ 89 MOLITVA ISELJENIKOVA __________________ 90 ZAGORSKA USPAVANKA __________________ 91 VI UMIRETE... ______________________________ 92 NA KOLODVORU __________________________ 93 1912. ______________________________________ 94 DE PROFUNDIS ____________________________ 95 NA PURPURNOM ZAPADU _________________ 99 PREVRAT_________________________________ 100 BORODINO _______________________________ 103 NA KVARNERU ___________________________ 105 NA TUEM GROBU _______________________ 107 UMRLI HRAM ____________________________ 108 INDIJSKI MOTIV __________________________ 109 DA MOGU... ______________________________ 111 MOLITVA U NOI ________________________ 112 POKOP ___________________________________ 114 VLADIMIRU VIDRIU _____________________ 115 SCHERZO ________________________________ 116 KONTRASTI ______________________________ 117 STARINSKA PJESMA ______________________ 118 MOJ PUT _________________________________ 119 NA STARU GODINU ______________________ 120 U MAGLI _________________________________ 121 IZ MOJE TAMNICE ________________________ 122 ZRCALO _________________________________ 124 JASMINOV GRM __________________________ 125 RJENIK_______________________________________ 127 ABECEDNI POPIS PJESAMA _____________________ 129
IZABRANE PJESME (1924)

MOTTO. Vazda sam matao, odvie snivao, ivota ni mladosti nisam uivao, Pa sva moja mladost pjesme su te.
D. M. Domjani: Iz epiloga k prvom izdanju pjesama.
RIDI PAGLIACCIO!
Uz mukli tutanj zadnja gruda zemlje pade Nad lijesom pokopane tvoje zadnje nade; Ko gavranovi crni misli ti se jate Vrh groba novog krue, raduju se strvi, A tebi grudi dru, glava trudna klene, I s ugasloga oka suze vijek se rone; Al utri suze, kukavica tek ih lije, I smij se svome jadu, da ga svijet ne skvrne. - Gle groba tamno drijelo, to se u njem krije? U sagnjilom lijesu trule, gadni crvi, Pa ipak na njem mirisava rua cvate U proljeu si svom lijepe sanke snio O slavi o potenju, srei; kano sjena Vijek lebdio je lako u snu i na javi Pred tobom lik, u kom si sve to nai mnio. A kad si doo do njeg - bjee samo ena! I kam bi ti se smijao, sanjaru ludi, A on bar ima vie srca nego ljudi! Ridi Pagliaccio! Na nebu su ti ideali zvijezdam' sjali, A dobri ti ih ljudi s neba iupali I zgazili u blato, a ti se sada udi. To tebe boli, hoe da poludi - to ljubi zvijezde, ideale nebom lovi?! I ljubio si djevu, usne bujne, slatke, Ko zora bjee lijepa, kao ljiljan ista. Njoj ti si robovao mnogo dugo ljeto, Tad odrinula tebe kao tue pseto. Ta to je od vjekova pria uvijek ista! Kad proao si umom pokraj guje glatke, Je l'? ogadila ti se, bjeao si od nje, A kad si guju k svome srcu, luda, svio, I otrovala tebe, svisnuti si htio. Tko tuj se ne bi nasmijao ba od srca. Da sve ti dru grudi, suza okom vrca! Ridi Pagliaccio! Zar komedija samo sav svoj ivot nisi Na daskam', ali onim, koje svijet jesu? Nad zipkom ve se zastor die - gluma poe, A ti si tuan - smij se, puk veselja hoe. Ta na smijeh tvoj on eka, plaen od njeg ti si.
I taj je Judin dinar krvlju steen svaki. Pa nek ti grud krvavi, sakrij velom ranu I mladost mrtvu, nade, sreu pokopanu. I smij se, dok ne doe do pred vrata raki. Lakrdiji e tamo kraj - i tebi - biti. Sa dasaka e opet meu daske tada, I smrt e itav svijet tvojih boli, nada Kotunjave iz ruke akom zemlje skriti. Stog nagni k ustim kupu ia, punu ui Pa ba kad misli, da ti srce mora pui, Ridi Pagliaccio!
UMIRANJE
Zvonjava tuna, alobna ruha, Lake ko sjene koprene crne, I vijenci prate slavna mrtvaca, A narod k sjajnom pogrebu grne. Sklopljene ruke, sputene vjee, Mirisni rupci diu se k oku: Istisnut treba suzu bar koju, Narod da vidi alost duboku. Kieni govor, jecanje muklo, Pjesma i cvijet nad sjajnim lijesom, Udova hvata rukavicom grudu, Baca je u grob divnom noblesom. Pao je lijes u grobnicu usku. Liju se suze, granje vijori... Povorke nesta, samo se vjetrom Noena pjesma propasti ori Kroz puste pute i kiu hladnu, Dok voda skuplja grobu se na dnu. Pjani grobari ostae sami, Zagru zemlju u dubokoj tami. - Tako vam umire ovjek. A ovdje svijetle, arene halje, Rumene usne trepte od smijeha, Plee se divlje, ljubi se arko, A grudi bijele dru od grijeha I ja se vinuh u kolo umno, Privijam k sebi procvalo ie, Djevica puplje, priam im strasno, Prekidam smijehom turobne prie. A nitko ne zna, ne sluti nitko, Da jedan ivot u meni mrije - Tek u tvom oku hladna je zima, Na tvojoj usni posmijeha nije. U srcu mome svemir je itav Hladan i pust, tuj polegoh sada Mrtvo boanstvo, san moj i svijet; U nj tek vjerovah, njemu se nadah A tvoja meka ubi ga ruka,
Ipak te grlim okolo struka, Zamamno glazba dvoranom zamni, Plamen treperi i pogledi plamni. - Tako Vam umire dua.
CONFITEOR
Ja ne vjerujem u tvog oka sjaj, U one puste modre zagonetke, Gdje gledao sam neba vedri kraj I na njem same plavomilja cvijetke. I nebo tek je pustolina nijema, Gdje samo beznae se rodit zna, Kad u njem ljubavi, boanstva nema, ivotvornu da njemu duu da. Nit vjerujem u usne tvoje ar, U onaj grimiz mirisni i cvjetni. Tvog apta zamamni i tihi ar, I rijei ubor srebreni i sjetni. Ko kapi vrela one su i hladne, Pa mjesto, da mi srcu dae l'jek, Odgrnule su rane davne, jadne I dragom lai slomile ga tek. U ljubav ne vjerujem, to je svak Na cesti nudi i u drutvu pjanom, I skvrne isti joj boanski trak I sebijem i lai neprestanom. Il dobrotvornosti je asnom zovi, Il vjernom ljubavi, to plamti svud, Il kieno o rodoljublju slovi, To sve je la, kad prazna vam je grud. Nit vjerujem u mate svoje sne, O srei koje nekada sam snivo, To opsjena je lijepa bila sve, Pa makar snivah tako bolno ivo. U sve, pred im ko pred kumirom klecali, I u em svrhu zadnjoj enji zr'jeh, Ja ne vjerujem; za im srce jeca, Jo nad tim moj e titrat rug i smj'eh. U ivot ne vjerujem taj, ni smrt, Ta ivot umiranja lik je bijedna, Kad davno ti i zadnji polet strt. A moe l' mrijet misao i jedna?! I to je smrt?! To ovjek uvijek pita, Tek pregrt zemlje odgovor je nj'em.
10
Zar u tom blatu sva je svrha skrita? Ni to ne mogu ja da vjerujem. Al vjerujem u dalek ideal, Pa makar ga i onda istom nao, Na nepoznati prekogrobni al Kad jednom stupim, poto dan mi zao, Kad ivot usne ili strgan svene, U vjeni beskraj mine enje vir, I zasja zora bez noi i sjene: U zadnje spoznaje duboki mir.
11
IVOT
Htjelo bi mi se proi, daleko nekud, ma kuda, Tamo, gdje nije enja ni ljubav sanjarska luda. Od moga srca daleko, od pustoi i od gorine, Tamo, gdje ivot se ivi, a ne bez svrhe tek gine. Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome Za sreu, makar i dnevnu, a ne za te smijene fantome. emu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna? Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna? to su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali? Samo su najblii moji sav ivot mi otrovali! Ve mi dotuilo stradat u amu i prijegoru nijemu, Dok se nauili drugi, a ja sam tek ezno, a emu?! Ne trebam niiju sklonost i milosti prositi neu; Zahtijevam svoje pravo na mladost, na ivot i sreu. Htio bih nekuda proi iz movare te, iz tih lai, K suncu i k mladosti strasnoj, to dua i tijelo mi trai. Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem, Znati u makar jedno, za ivot sam umr'o barem.
12
CARMEN
Od vjetra dru rudasti Valoviti i meki prami, I zamr'o vjetru apat tih U mirisnoj i gustoj tami. Za koga s usne are se Karanfili ti divlji sami, Kud zagrljaj me drhtav, b'jel Iz zmijski glatkih ruku mami? Kud zove me, zar mir u snen, Il kud u propast, o Carmen? Ta ja bih poo makar kud, Al tvoje arke zjene crne, Nek skrije vje suton blag, Od pogled mi srce trne, I dua mi od ara mre. S njih nie elja bujno cvijee I nijema bijeda pustog sna I divlja enja plamne sree. Sav strasti ar, sav otrov njen U pogledu je tvom, Carmen. Al ipak ja bih otrov taj Iz oka tvoga eljno pio, Pa onda glavu umornu Na grudi snjeni val ti skrio, I rijeju plahom aptanom O srei istoj prio tio, Pa ako ima srca ti, Iz slatkog sna ga prenut smio. I uvo bih te kao sjen Od sunca ljetnog cvijet, Carmen! Ne, ne, ja streskah o kamen Tu harfu svoje blijede sjete, Od rua tamnih krvavih Ve ruka tebi vijenac plete. Raspusti pram, nek pane no, uj cimbale i jecaj smijeha, Sa usn tvojih kuat u Svu slast, svu rasko grijeha.
13
Ja hou ivjet, barem tren, Pa makar zato mrijet, Carmen!
14
AMPANJAC
Amo ampanjca, nek blistav se pjeni Oko nek sijeva, koljeno kleca, Kroz no nek tamnu, kroz zlaane kapi Pjesma i obijest zvoni i jeca! emu za sanjama dua da ezne, emu da opsjena kini nas, mori?! Praporci zvee i razuzdan smijeh Nek karnevalom ivota se ori! Tuna je dua, a srce nam edno I usne rujne svele od strasti. Amo ampanjca! Ta sve je tek pjena: ivot i srea i ljubavi slasti! Nek ivi ljubav, bahantica divna, S lijerovim ruhom i vijencem od rua, S djetinjskim posmijehom; kako se iskri Otrov, to poudnoj usni ti prua. Eto i srea, u ruci joj kale, Pjena do vrha - gle, svakom je nua Tko je ne trai, al slatka je, slatka Ko hljeba korica oteta, tua, Laka ko oblak u sutonu ljetnjem, A dre, dre ko usnica onih, Koji su klonuli klecaju za njom, Gladnih i zgaenih svi milijoni. emu i iu da okua talog? I ja zaronih ve moru mu na dno, Zna, to donesoh u krvavoj ruci? Pijesak i strvi i blato tek gadno! Sve je tek pjena! Ej, kako krasno U njoj i sunce i zvijezda se cakli, Na dnu se umire nijemo, bez svrhe. Zato bi srebrenu koprenu makli! Amo ampanjca, tu bljeanu vatru, S praporcim' pjesma nek zamnije ivlje! Zar da je kasno?! Vijek je karneval, ivot i smrt gle grle se divlje, Vjeno - uz kletvu i molitvu nau.
15
Pjena je slatka - kad blizu je talog, Uvijek jo doba je razbiti au!
16
BADNJAK
Saonice kliu po tihome putu; Svud rojevi bijelih se razlijeu pela, Zautjela polja i gajevi pusti, A budna je no samo sanjarska, bijela. U jelik smo zali u duboku tamu, I poao apat niz mranu daljinu, Ko mirisne prie iz djetinjskih dana, I slika nam draga pred oima sinu: U ruci nam jabuke zlatne, i s jele Sve iglice sipe na rudaste vlasi, Dok sluamo bakina prianja tihi, Da ut je i svjeicu, kako se gasi. O anelim' prie - jo ljepim od naeg, to lebdi nad drvcem i trepte mu krila, O velikom cvijeu u ukletom vrtu, I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila. O pononom nebu nad ledenom pustom, Kud snjenom sa kraljevnom jeleni hite, O obalam' cvjetnim, gdje sanje se roe U mjeseca srebru uz paome vite Je l' sjea se najljepe prie o Onom, Kog zvali su Ljubav - ko kraljevsko edo On bio je krasan i saalnim okom Svu bijedu i budueg ljudstva je gledo. A nije ni imo kud glavu da sklone I nikakva blaga do srca svoga A dao ga ljudma; al raspee Njega. Tad istom su znali, da raspee Boga. Na oku ti topi se pahulja snijega I klie se kap poput suze male. Talasa se zvonjava s drevne kapele, Na nebu polako zvijezde se pale.
17
Saonice lete po bijelom putu, Sa pramova zlatnih ti pahulja pada, Kad glavu si sklonila k meni i pita: "Zar zbilja je ljubav umrla tada?!"
18
HTIO BIH...
Htio bih, da se jednom ve smirim, Da naem negdje zaklona malo; Nije mi jote klonula snaga, Jo bi pregarat srce mi znalo. Al emu borba? Ipak jo nisam Ni jedan san bar prosnio mirno, Svetinje nema, koje mi nije Blatnom si rukom blinji moj dirno. emu mi ljubavi prepuna grud? emu mi borba, kad uzalud?! Bijah jo dijete, ljube sam gledo Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu. Vi ste mi bez srca strgali velo, Otkrili grubu ivotnu tajnu. edne sam due kuati htio Ljubavi kale, sree vedrinu, Pa ste mi podlo, uslunom rukom Kuati dali zlobe gorinu. Nad mojim snima je drhto va smj'eh, S vaih me usana otrova grj'eh. Srcem sam uvijek ostao dijete, Uvijek ko pauk sitne si niti, Pleo sam matom koprenu tanku Htio sam ia beznae skriti; Strgaste nju, okruiste mene Borbom za kruh bez milosti, gadnom, I jer sam isko znaaj bez sjenke, Sanjarskom ludom zvaste me jadnom, A dok za uzorim' kleco sam v'jek, Vi ste se digli jo asniji tek. Ne, ja ne mogu zlatnom idolu rtvovat sve i duh i potenje; Ne, ja ne mogu igrati glumu, Veseo bit, gdje srce mi stenje. Koljeno svijat pred tim, to mrzim. Moja je zato preponosna dua, Da laem slave svu tu prostotu, Od koje svaka mi miso se gnjua,
19
Man'te me, zalud su rijei vam sve. Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!
20
TJESKOBA
Sati su stali. Sve tee na grud Pada jednolino, mrano velo. Nema sna, nema, a gasne oko, Tako bi bolno se spavat htjelo. Znam, kako miluju elo arko Sni, kao pramovi enske kose, Zaborav mirnu ko miris udni Opojnog pononog cvijea nose. Nema ih, nema. to jeca vjetar, Zato niz puste ga ceste gone? S jablana sablasnih trga granje, S krovova mutne se kapi rone. Kako su jablani zlatni bili, Kada se nedavno suton hvato. Zar je sve lano, to je lijepo I sanje zemlje i neba zlato?! ujem, na uri su sati poli, Opet ravnoduno ide vrijeme. Osjeam aptanje. Tko to zbori? Zar ni tiine nisu nijeme? Oi grevito sklapam, zalud. Vidim ja pogled pun tiha ruga, Zlobno on rijetku mi gleda radost, Smije se, kada me kini tuga. O, da jedanput ve svane jutro! Bojim se pogleda toga, bojim. Htio bih poinut, smiriti se. ta me on motri tim okom - mojim?
21
TAJNA
Otkrij tu nesretnu tajnu, to ivot mi razara kradom, Ispunja duu mi enjom i strahom i nemonim jadom. ape mi rijei slatke i arke ko otrov ljuti. Dolazi tiho ko bolest, kad pono nad poljima uti, Zalud se sklapaju oi: i kroz san joj apat se uje, Pogled joj osjeam uvijek, on duu mi lomi i truje. Pupaju proljeti vedre i mirisna ljeta cvatu, Turobno jeseni venu, al ivu u plodova zlatu. utljivi bijeli su dani, kad pokrovom zavi ih zima, Al ipak uvijek su ivi, jer u njima sunca ima. ta e mi sunani dani, kad mrtvakim skrije ih velom Ona, to podlo se krije ovdje - za mojim elom. Pije mi tijelo ko mora. Fantom taj strani i blijedi, Trza mi ivce ko strune i hoe da srce mi sledi. Il opet ljubav mi stranu u grudima potajno budi, Ljubav bez vjere i sree, bez nade ko oaj ludi. Stvara mi samotne pjesme, sve ime dua mi strada, I to ja tajim i sebi, sve ljudma bez suuti jada. Nosi u bespue misli, u mistinu nijemu daljinu, Gdje kao ptice olujom noene bez svrhe ginu. Mrzim tu ljubav, te pjesme i misli i nju, to ih stvori. Zato mi ubija ivot i zato me bez srca umori?! Otkrij tu nesretnu tajnu, to krije se vjeno ko lai. Ostavi mene il kai, ja kunem te, - tko si ti, kai!
22
ZIMNJE NOI
Sjene i suvarci prekrie staze, mirkaju zvijezde, daleko i hladno Mjeseca svijetlo na strnitu lei, Svuda je tiho, jednolino, jadno. Usnut ne mogu, tek misli se vuku Tromo ko dim povrh vlanoga krova, Dolazi prolost, ve umrla davno, Rane iscijeljene krvave snova. Bude se elje, a matanja luda Trgaju san s mojih umornih vjea, Skrivene strasti izgaraju grudi, Ljubavi suha mi usnica ea. Sve, to sam ljubio bezumno vjerno, Sve, to pregarah, dok ivjet sam mor'o, Ustaje negdje iz kutova pranih. O, kako noi te prolaze sporo! Vidim te lai, to tako se plamno Bujnim na usnamna en rumene, I onu mladost, to mirisnim dahom arkom u cjelovu truje i vene. Sve one rijei, to morah zautjet, I noi, koje su beskrajne bile, Jecaj u smijehu, prijegor bez svrhe, Godine, koje su duu mi pile. - Kasno je - nemam veselja ivotu mirkaju zvijezde daleko i hladno. Hoe li jednom ve svanuti jutro?! Kako je ivjeti dosadno, jadno!
23
CRV
Je l', kako ipak sada je pusto, Otkad se rastasmo davno Kao dva lista svela, to vjetar Uzvitla niz polje ravno. Ne treba nita mi plait se vie Ljubavi prosjake, bijedne, Ni meni sad ne zadrke dua Gledaju oi ti ledne. Mir je u naim grudima nijemi, I mi se minemo strano, Ko da se nismo voljeli arko Nekad u proljee rano Dok je jo blago djetinjske vjere, Ljubavi, srce nam krilo, Pa smo se ludo titrali njime, Premda je sve nam to bilo. Gdje je to sve i vjera u ljude Ljubav i blijedi joj snovi?! - Nestalo - samo pusto ko zmija Nam se oko srca ovi. Tek kad su noi tihe, kad sanci Prenu se, sklope ti oi, uti e tiho kucati negdje Crva, to drvo toi. Tako i kroz mir u srcima naim Neto tek kuca i bije, Moda je to i u nama trulo, Moda to u nama mrije?
24
ONKRAJ GROBA
Pa kad se stia sve, to nae srce lomi Zar to je utjeha, da vjeni su atomi?! Zar nije jednako, je l' koje zvijee manje, Il ivot ovjeji, il paukovo tkanje? I ako ponavlja se uvijek, to je bilo, I borbe stolje i to je dijete snilo, Ko vode koluti, zar to je svrha svemu? Pa onda ivjeti, pregarat, stradat emu?! Al zadnji krugovi tik obale e proi. to dalje? Il je kraj na rubu vjene noi? Il moda dua je, ko zvijezda, to luta, Zastranila u ovaj kal sa modrog puta, Ko zraka sunana, na stratite kad pane, Med gladne gavrane i rane otrovane. Pa moda svrha je, sa zemlje da se vrati U sunce vjekovno, to vjenu beskraj zlati, Sa rane svemirske, gdje bol i la sve proe, Da doe istija - al samo, da li moe?!
25
KRE
Tamo se korovom zarasla cesta Provlai kradom kroz ostanke mosta Izmeu jablana lomnih, gdje sada Zelen i iv samo brljan jo osta. Tamo, gdje vrt je po obronku cvao, Trnje i ikarje splelo se gusto, A gdje bjelasao dom se pod lipom, Nema ni staze, sve strnite pusto. Dubova drevnih se zgrbilo dvoje, Usahlo hvoje se nemono prua. Bunika buja uz srueni temelj, Bokori bijelih su bili tu rua. Sve je tu ugar, al oko jo moje Dom, kao nekad, sav u suncu gleda. Vidim: iz vrta sad starica vodi Starca svog slijepa - i miri rezeda. Tamo daleko Planina se plavi, Vonjak se rasu, u prodoli travne Sputa se uma. - Da l' ivu jo tamo Prie ko nekad u proljeti davne? - Nita ve nema! - Al sni moji prvi, Djetinjstva ljeta, to raskono cvala, Opet se vratie. No je ko nekad Tamna ko barun na poljane pala. Znam ja jo, znam, kako misli su moje Lijetale k zvijezdama, k bisernom nizu, Mlijenim su stazama etale tamo. O, kako nebo mi bilo je blizu! Sve je sad pusto, ni imena nema, utnja tek aptanje spomena slua. - Pusto je, mrtvo, gdje dom je moj bio, Al tamo i sad jo sva mi je dua.
26
STELLA MARIS
(MOJOJ MAJCI) Jo tren, samo kratak tren I svega bi nestalo bilo, I samo bi galeba krilo Bljesnulo gore visoko, A moje bi umorno oko Gledalo posljednji put Beskrajnu, tihu modrinu, I onda bi zalo sve U meku i blagu tminu. I bijelog oblaka bi sjena I drhtava slika njena Treperila s vode ko prije. Vrba bi htjela da svije Hladovite sjenice mir. Dalje bi umio vir U kolute vitlaju hladne Metulje i cvjetove jadne. Sunce bi sjalo ko prije Beskrajno dobro i zlato. Sumrak bi gaja se hvato Budei zaspale sne. A no bi znala da skrije Brige i dana trud. I opet bi bilo svud Sve isto, sve isto ko prije. A jedva bi itko i znao, Da mene vie nije. Jo tren, samo kratak tren I sve bi to prestalo za me Sred plave i zamamne tame; Sve, to je ivotom mi bilo, I to mi na javi se snilo; to dua je htjela da trai; Sve svetinje mojih oltara I slatkih boli i lai;
27
Rije, puna strasnoga ara I gorkog prijegora utnja; Stih, koji pusto mi zvoni I suza, to tajno se roni. I misao samo bi jedna Sred valovlja tonula ledna, Ko pela, koja netom Za svenulim lijetala cvijetom I sada sred struje mre Ve svijest mi ugasnut htjela, Ve obru se oko ela Hladan ko bodea brid, Stezao ue i ue. I suton je sumorni neki, Prozirni, udni, daleki I meki ko latica rue Brisao spomen i vid. O, tako sam htio da poivam O, tako sam htio da snivam, Da valu me predaje val I miluje, nosi i njie; I da se ne probudim vie, Dok ne stignem na onaj al, Gdje dua e slobodna biti Bez tijela i boli i strasti I ista ko rose kap. Pa to me je prenulo tad, to pokoj je strgalo sneni? to volju je vratilo meni I vjeru u ivot mlad, Da zaplivam posljednjom snagom Sam protiv razorne struje? Zar elja za djevojkom dragom? Zar ptice poj, to se uje? Il sunca zlatnoga sjaj? Zar rodni u cvijetu kraj? Il pela to ruu pije U asu jo, kada joj mrijeti? Pa srce se moje sjeti Cjelova plamnih i raskona smijeha, ivota, strasti i grijeha?
28
Ne, ne! Samo kratak tren Plavo mi snilo se oko, Dobrote puno, duboko, I ruka staraka, bijela Prela mi preko ela. I rije je zazvonila blaga, Kao da duu mi draga. O, ja sam taj poznao glas! On opet u ivot me zvao, On posljednju snagu mi dao: - Tvoj, majko, dragi glas!
29
MOJA LJUBAV
Ne, moja ljubav vam nije ko kandilo, Koje u sobici djevice svele Rujnoj u aki uz slike izblijedjele Tuno obasjava zidove bijele; Tinjaju, gasnu i opet zaplamsaju Turobni odsjevi kroz noi cijele. Nije mi ljubav ni domae ognjite, Na koje ruke tek stavljaju tedne Drva komadie, to ogrijevaju Prozebla srca i ruice ledne, Spomene griju i hranu svagdanju, I san ti nose, kad svijetlo bljedne. - Al kad se spomenem sanaka zlaanih, to ti nad elo se savie meko, I vidim oko to vedro i djetinsko, Mislim, da u nebo gledam daleko, Dalje od gora i od noi umorne, Sanjarsko kao tvoj pogled I prie are, neg usna ti klinaci, Kae mi modra nedogled; Zna, na kraj praume divlje pred sutonom Sjene se vuku ve meu lijane, arene ptice u dubokim kronjama, Sjedaju svud na zmijolike grane, A vjetar ape na visokim stapkama S cvijeem arkim, to opojno miri. I lie pada i uti u poletu uto i ivo ko ari leptiri. Onda se razli sa daleka zapada Plamen, i prauma rudi u aru Ko da se baene zublje razbuktjele. Tamo na zapadu ko na oltaru Silni se purpurni rascvali cvjetovi Mistine, vjekovne rue neke, Latice itavo nebo su prekrile, Stapke iz velebne diu se rijeke,
30
Sveti joj valovi ume i priaju Ko da je bajka iz drevne davnine; Kada je nebo jo itavo blistalo Zlatno i isto, iz zlatne dubine Uvijek su plamtjeli purpurni cvjetovi, A nije bilo ni maglene mrene, Ni tmurnih oblaka ni zvijezda drhtavih, Ni ljudi ni cvijea, to vene, Samo je okean k grudi se svijao Velebne beskrajne vaselene Takova ljubav je moja.
31
U SNU I NA JAVl
Digli se laki leptiri bijeli, Pali na tvoju valovitu kosu, S mladoga drvlja pozdrav se cvjetni, Mirisni snijeg na rame ti prosu. Sunce je svoje najljepe zlato Svilo u vijenac na prame ti guste, A ti si ista, plaha i stidna Svila se k meni od bojazni puste. Rukom o ruku ili smo k srei, Ko da nevidljivo nosi nas krilo, Proljet u dui, u oku ljubav. To je dakako sve u snu tek bilo. Nema na javi leptira lakih Ni cvijea, magla se slegla naoko Na pusti kraj i goletne svri, Na moju duu i na tvoje oko. Uvijek sam za tobom eznuo tako, A kad smo opet se nali i sreli, Zato si tako hladna i strana Ko da nas dalji nedosenost dijeli! Gledam, gdje ti se uklanja meni, I kako magle put juga se kreu, Ljubim te bolno, arko ko nikad, Al ljubav ne znam prosjait i neu!
32
HTIO BIH...
Htio bih, da si miris ciklame, Ja da sam lahorac sneni, Dola bi no otajstvena, silna, Ti bi se svijala k meni. Il da si ista molitva djeve, Vedra ko boija mis, Mene bi nala sunca u zraci, Zlatom bih stazu ti ris. Htio bih, da sam plavetno nebo, Ti da si svjetlica mala, Uvijek u mojoj skrita bi grudi Nou ko zvjezdica sjala. Il da si kruna drhtava srebra, Ja da sam talas ledovit, Bura bi divlja, raznijevi mene, Rasula ivot tvoj skrovit. Htio bih, da si sva samo dua, O kojoj mata mi snila, Moju kad svijet bi ispio duu, Duom bi ti mi tad bila.
33
NIKAD
Ne, ne, ti me nee zaboravit nikad, I ako me ne ljubi, ponosna eno. I ako me ne gleda oko ti sneno, Ti mene nee zaboravit nikad. Ti s onim posmijehom tajnoga ruga, Ti koju zaziva sva moja tuga, Ti koju radost svaka mi eka, Ti moja eljo bolno daleka Ti mene nee zaboravit' nikad. Zna, ja u doi u najdublje noi, Kad puna je puina plava Zvijezda i saalne utnje. Ja u ti do poput tihe slutnje. Ja u te nai u najdubljoj noi. I moje e elje i zaludne sanje Letjet kroz pono i zaspalo granje Neujnom kreljuti umrlih ptica, Pa e ti bijela taknut se lica Blago im milovanje. I ti e osjetit sama i blijeda, Kako te moli i gleda Zjena tih bezglasnih ptica, Pa e u stravi i ugasla lica Vidjet, to taje te teke noi, to zbore te mrtve oi. Te oi, u kojima oaj jada. I ti e osjetit, bijedno sama, Bolna od besna, i rasutih prama, Taj mrak, koji s kreljuti pada, Teak na sve i na ivot i na Te, Na ruu, to posljednja cvate U vazi u alabastru, Na ruu, to s uasa vene Dok sjene svu duu ne zastru, Da pod njima gine i mre kao i ja, Pod utnjom, to k tebi se svija Ledna ko zmija, Da svene ko rua, to vene.
34
I ti e se uvijek spominjat mene. A kada me ne bude, kad se sve smiri, Sve, to su ovjekom zvali, I kad moj spomen ko lepir mali Nestane plav u glave daljine I mine, Jo mrtva e ivjet pismena, Jo zamrle pjesme e zvonit, I u njima suza se ronit, I nada te djetinjska zvat, Zna, ti e i u snu ih uti. Ni najdalji, najtii puti Nee te od njih spasti. Pred njima nee se mai, One e svagdje te nai. U mirisu rua one e cvasti, U tvoje se najslae tajne krasti. I s tvoje e usne nestati ruga, I tvoje e srce ispunit do dna tuga, I tvoje srce i ivot i misli i sne. Tad moju e ljubav oprostit, zar ne? Tad moja e tebe obuzet tuga! I ti me nee zaboravit nikad.
35
REZIGNACIJA
Nisam to ja, kada rug se moj smije. Ne zna, koliko se molim U moje noi, u samotne noi. Ne zna, koliko te volim. Znam ja, da sve je to zalud, bez svrhe, Vjera i elje mi lude. Sve, to sam snivao krvavo ivo, Ne smije nikad da bude. Al moje misli se vraaju k tebi, Moje te radosti trae, Zalud mi ponos, moj nesretni ponos, Da te zaboravih, lae. Nisam to ja, kad mi s rijei drske Obraz kom plane od stida. Ne uje nitko u mojemu srcu Bol, to bez suza mi rida. Ne zna ti mene. Da zna, tad bi moda Nestao smijeh ti s usta, Moda bi prestala zvoniti tada Pjesma ti vesela pusta. Pa bi ko magla ti na duu pala Tuge neutjene tmina, Pa bi ti k srcu se svila ko zmija Moga ivota gorina. Volim te, volim, al odat ti neu, Neu da radost ti smutim. Uivaj ivot i mladost i sreu, Ja u da ginem - i utim.
36
MJESEINA
Vrata k terasi. Na staklima mutnim Zavjese bijela se maglica makla. Netko je bio u sutonu ovdje, Ruka je tajno muslina se takla. Bio je lahor. Sad mirno je, mirno. Praina siva po crnom kaminu, Nad njim ogledalo mletako, staro, Gotovo slijepo, jer gleda tek tminu. Blijedi goblen: na poueloj travi Uvijek trubadur pred kraljevnom klei, Oni, to davno ga vidjee, kau, Pogled mu molitva arka bez rijei. Sva je terasa u drhtavom srebru, Nebo je tajna daleka i plava, Mirte u parku od rose se kriju, Umorne, njima ve tako se spava. Rukovet traka goblenom se rasu, Mrtvo je svijetlo i sjene se plae, Ginu sa slike, i meni se ini, U one kraljevne oi su vae. Kako su krasne i hladne te oi! Znam ja sad, zato iz umrlog vijeka Klei trubadur i odgovor prosi. Pusta mu molba, on uzalud eka. Zrcalo zasja i ko da se javi Glavica draga iz magle muslina. Nesta ko sanja. Vas park je u srebru, U sobi opet je utnja i tmina.
37
TEKE MISLI
Teke misli, crne misli, Jato davnih uspomena K uzglavlju se mojem skupi Poput zlobnih, mranih sjena Dan za danom, no za noi, to su doli tek da minu, U srcu mi ostavie Samo pusto i gorinu. esto u te duge noi Osjeam, gdje ti si dola, Pa si rukom samilosnom Preko ela meni prola. I te tvoje dobre oi Htjele bi toliko pitat, Iz mog oka tajnu srca Pogledom bi htjele itat. A ja ne sm'jem tebi rei, Neu da ti mladost smutim, Kako si mi bolno draga, A to, vjeruj, teko utim. Umorna je moja dua, Srce ivot otrovao, I kad usnem, da me voli, Tebe mi je tako ao.
38
ZAR NE?!
Zar ne, u parku Vaemu U zabiti je sakrit kut, Gdje ptica pjesma zamire, U paprat zae hitri put. I kada sunce podnevno Pozlati kronje sve, Tu nema svijetla nikada, Tek udni strah i mrak, zar ne?! A svijetla zlatne latice Gutika strga otri trn, Il zastre utnja tjeskobna, I mrak je samo dublje crn. Je l' tamo tajne koje bol, Vremena davnih, mrtvi sni, Il tuga dragog spomena, to poznate ga samo Vi. Ja ne pitam, tek proo sam, Dodirnuv jedva travni sag, Ne, nisam htio buditi Tu mranu bol il spomen drag. I u mom srcu moj je svj'et, Pod stranim nebom sneni kraj, I bujni park i zatije, Kud ne doe ni sunca sjaj. I to tu uti skrovito, Ja moda sebi tajim sam, Da milo mi je, vjerujte, A da je bolno, ja tek znam. Ne, ne smijte se, vidim ja U oi Vae krasne te, Duboko na dnu tajna je I suza trag i bol - zar ne?!
39
POSLJEDNJE PISMO
Vidjeh Vas opet. Jo iste su oi, Usne jo jednako plaho se smijee; Kako sam Vama sad dalek, pa ipak Osjeam kao da juer to bjee. Zaista, dvije tek godine prole, Godine dvije, al beskrajno duge. Koliko u njima besnenih noi, Dana bez sunca i prepunih tuge! Vjerujte, miljah, da neu preivjet No iza Vaega vjenanog dana, Miljah, da srce i ivot e ostat Jedna bez prebola krvava rana. Bila je posljednja, najljepa sanja, Al kad je umrla, nisam ja plako. Ipak preboljeh i tiho se smirih, Samo me nemojte pitati, kako. - Vi porumeniste, kad smo se sreli. Zar vas je stid, to sam o Vama snio? Boe moj, emu se stidjet, ta ja sam U srcu sve i u pjesmama skrio. Vi ste sad sretni u obilju svome, Jo ete suze zaeljet se kada. Ja vie ne elim suza ni sree, Tako je mirno bez suvinih nada. Ne alim mladost, to uzalud prola, Minule sanje i kraj je sad svemu. - Samo je teko i beskrajno pusto ivjeti morat, a nemati emu.
40
PROLJEE
Svud ko u prii sunce sja, Svud nova mladost nie, A moje srce radosno ivotu pozdrav klie. Zar mrtvo je, zar la je sve, to snivo sam i strado? Ti, moje cvjetno proljee, Ti, moja davna nado! Ti istina si, samo ti: Te oi zamiljene I usne - san o cjelovu I prama meke sjene. O, tebe ja sam traio U mnogi dan, to zao, Sad zato sve mi procvalo, Jer ipak sam te nao. Tek dola si, sva dua mi I srce tebe voli, Je l'? Sumnja zlobna, nijem am I tekih ljeta boli Zaboravljeno sve e pro Ko magle ispred dana, Kad ti se samo nasmije, Ti, sreo eljkovana! Zaboravljeni pusti sni I prijegor i sjeta. Sve due moje cvijee Sad tebi e da cvjeta, I slavuj tajni srca mog Sad tebi e da poje. Ti, moja kasna ljubavi, Ti, proljee, ti, moje!
41
ZIMZELEN
Ja sam ti donio cvijea, Ubogi zimzelen plavi, Ja sam ti donio tugu, Koja mi srce zavi. Drugi ti nuaju rasko, Sve, to god srce ti eli, A ja ti mogu tek dati Duu i ivot cijeli. Znam ja, ti voli tek radost, Sunce i rue strasne, Nema ti srca za tugu Jeseni sumorne, kasne. A moja radost? - Zar pita? ... Mrak je. Sve tea je tama. Opet e no... Moja radost Ti si mi bila sama. Ja sam ti traio mira, U oku punom dobrote, Traio nadu i vjeru, Sve, to moj ivot ote, Ali kad no je pala, Po tebi i po mom cvijeu, U tvom sam naao oku Sreu - al tuu sreu.
42
BIJEG
U tamnu onu, tajnu dalj, Pod jablanova sjenu, Niz cestu hitru, beskrajnu, Saonice nek krenu. I jote prije nego no Svoj sag zvjezdani splete, Nek nai vranci pomamni Ve uzagrapce lete. Nek snijeg s grana sipa se, Na vjetru vije griva, A ti mi blie privij se, Ti, moja eljo iva! Pa kuda god nas vodi put, Je l? to nam je svejedno. ivota nema za nas tu, Tu dua gine bijedno. I ja u uzde pustiti, ta treba cilja nama? Ta kazat e nam vjetar put, I no nas vodit sama. Pa tko zna, to nam skriva sve Ravnica ta daleka, I brda mrak i rijeke led, Gdje smrt il ivot eka. Ej, bilo kako, znat emo, I ako kob nas shrva, Da samo naa bjee no - I posljednja i prva.
43
UVIJEK
I kad zamirie jorgovan Proljetne ponoi koje, Ja u ti sanjat, da milujem Rudaste pramove tvoje. I kad se rue zarumene, Tebe u stidnu ja gledat, elje mi kao lepirice Tebi na usne e sjedat. I kad u jeseni bogate Lugovi zasjaju zlatom, Moje e misli se vraati K tebi sa lasta jatom. I kada zima ve zavije Snijegom i groblja i grane, Ja u ti uzalud sanjati Daleke proljetne dane. Jutra e svanut za jutrima, Zaspat za noima noi, A ja se bojim: zaboravit Neu te nikada moi.
44
ZA ODMORA
Sagnite k meni tu rudastu glavu, Neto bih htio tek priati Vama. utnja me boli, ve dugo mi dua Ne zna za radost i tako je sama. Neu ja zla, samo sklopite oi, Odvie modre su, pogled Va pita. Bojim se, mogo bih u srcu itat Nesretnu tajnu, to svakom je skrita. Prio bih ono, to rekle mi sanje, Koje i Vi jote snivate sada, Kako je dijete najljepe ostat, I kako teko s ivota se strada. Sklopite oi, da ne vide mene, Gledajte sne, koje dua Vam voli. Odvie nevine oi su Vae, Vjerujte, mene taj pogled Va boli. Imate pravo, ve ciliu gusle Nije sad snu, nego plesanju hora. Molim Vas valcer, pa i ja u laskat, alit se, smijat, kad lagat se mora.
45
INTERMEZZO
Ja nisam mogao govorit s Vama jo, Al znam, Va glas je mek ko barun tamni, I s vaih ustiju, sa bujnih kao gr'jeh Ve rijei mogu e ko cjelov plamni. A Vae oi su duboke kao no I tako sanjarske i tako strane, U pogledu je molitva i strast I smijeh i suze su jo neplakane. Koliko matah ja o dragom oku tom, to itao sam tu u slatkoj tami, Moj odao je stih i mnogi znade to, A moda i Vi slutili ste sami. Pa ipak bila je sve mata samo, sve. Vi drugog volite i o njem zbori Iz Vaeg pogleda taj govor snen i tih I rumen usnica za drugog gori. On jedini e znat, je l' cjelov ili rj'e Na Vaim usnama, i to je slae, Rastuit e Vas on, kad jednom bogzna gdje, Na drugoj usni grijeh jo slai nae. Tad mi emo se na i shvatit u taj as, to slutei mi nismo smjeli rei: Da najbolje je smijeh, korektni pusti sm'jeh I da je uvijek la na san o srei.
46
EROTIKA
Vai su pramovi meki i mrani Pali niz mramorno visoko elo, Ko da bi sanjarsko sumraje neko Poglede arke zasjeniti htjelo. Umornu glavu ste sagnuli k ruci, Uvojci meki ko mirisna tama Liju se vam preko prstiju blijedih. Opojno vene na grudi ciklama. Vani na zapadu ko na oltaru Bljedne ve dana krvava rana, Pred vaim oknom u plamenu mrtvom ari se pusta aleja platana. U vaim oima odsjev je vatre, Koja na zapadu dalekom gasne, Dre "Erotika" Griegova uz vas, Ginu melodije tune i strasne.
47
POSLIJE LJUBAVI
I ja se smijah tako ivo, Da suze tekle mi po licu I htjedoh tebi kletvu rei, A apto sam tek molitvicu. I glumio sam divno tako, Da vjerovo sam sebi i sam. I ja sam esto tiho plako, Al reko tebi nikad nisam. Pa emu da ti dalje laem, Ja moram da ti jednom kaem: Sve zalud mi je, zalud, sve, Zaboravit ne mogu te! Ne lijepu enu: tvoje tijelo, Ta ja ga nisam ba ni gledo, Ni tvoju duu - ima li je, Ti moje krasno, hladno edo?! Ne! - Moj ideal uvijek traen, to miljah nai u tvom oku, I mojih sanja zaklon blaen I bezdnu pusto preduboku, to ostala u grudi meni, Kad gledah svijet svoj razrueni I nijemu bol - uzalud sve Zaboravit ne mogu, ne!
48
EMU?
U one dane sunane i vedre, to zaborav ih pranim velom zavi, U one noi besnene i tavne Sanjarili smo samo o ljubavi. I pogledi nam klonili se plaho, Bez rijei mi smo samo eznut znali, Dok u srcu smo besvijesno i tajno Od elje za ivotom umirali. A dani su mimo nas tiho proli, Kraj mladosti, kraj cvjetnog pramaljea, I drugim plode zlatili su zrele, A nama pelud strusili sa cvijea. Mogue, sad bi shvatili se istom I jedno drugome podali se sada, Pa ipak stigli k elji pustih sanja I k sretnoj meti svojih arkih nada!... Al to bi mogli jedno drugom dati? Il strani da se rastanemo samo. Il to je gore - poi bi nam bilo U ivot skupa, u tu pusto tamo.
49
TI SE BOJI...
Ti se boji mojih rijei, Pa se mene mora klonit, A ja ne znam suzom molit, Ja ti znam tek pjesme ronit. Ne plai se rijei mojih, Boj se samo srca moga, U njemu ti mnoga kaplja Otrova je gujinoga. Lijepe su nekad usne Njime srce zadojile; Bilo je ko pelin gorko, Al su usne slatke bile. Ej, dabome, ja sam tebi Iz srca tek pjesme dao, to je na dnu, to je gorko, To sam sebi zadrao. Ali tko zna, nee l' jednom Da taj otrov i sazori, Ti i ne zna, koja vatra U tvom oku arko gori. Pa bi tebe otrovalo, to se na dnu srca skriva Ostavi me - to te volim, Ta ti tome nisi kriva.
50
NOBLESSE
Mramorne stube s terase k vrtu, Pokrite sjenkom od jorgovana. Tajno Vam miluje plemiku ruku Mirisnim cjelovom procvala grana. Al Vaa ruka se spustila mirno, Hladna, od oholih ljiljana bljea, Draga tek vjernoga ruskoga hrta. Pseto je samo - al ima i prea. Kako diskretno se haljina bijela K tijelu Vam svija, a jedva ga tie. Tako u nevinost odjeta bjee Lady Godiva il kraljevna prie. I onaj blistaj u velikom oku Moda tek odsjev je sunanog ara. I onaj pogled, to srce mi smuti, Moda tek proljetna mata mi stvara. Zato ste stali? Zar ne vidite, Usna mi grjena i ljubavi ea?! Poite dalje, ja imam i srce, Nesretno srce, to nema ni prea!
51
JESENSKE MAGLE
1 Idu ve magle sa pokajnim ruhom, Sputaju teko nad strni se suhom. Sive su usne, a slijepo im oko Mrtvo, u onice skrito duboko. Idu ko sablasne vojske bez zvuka Prekrivi polja, to puna su mka. One su brisale ume i gore, Stvorile blijedo bez oblaka more. Bilo je gdjegdje cvjetova jo krasnih, Spomena dana sunanih i jasnih. Sive su usne se taknule lako aki i cvijee je svenulo svako.
2 Sami smo, srce nam nesreu sluti. Tako je tiho, da utnju je uti. Gua pred oknom je koprena blijeda, Il je to no, to nas potajno gleda. Zato smo zalud se morali nai, emu nam sunce, kad sad mu je zai! utimo. Zato i no da nas slua, emu nam rije, kad je osjea dua?! Zastri sva okna, to jesen sad ide, Mogle bi magle da duu nam vide:
52
Sive su usne, a slijepo im oko Mrtvo, u onice skrito duboko.
53
NE VJERUJ...
Ne vjeruj, ako pogledi moji Katkad ti cjeluju svilenu kosu, Oni tek zlaani miluju praak, Koj ti sunce na uvojke prosu. Ako ti s enjom u oi gledam, Ne vjeruj, da te ja ljubavi molim. Samo su zjene ti modre, duboke Kao i more, to beskrajno volim. Ne vjeruj pjesmama. Ima ti pri Slatkih ko miris, od apta su tie, Matanja ljetnog su podneva sparnog Besvijesno ruka ih pjesnika pie. Noi su nijeme, al kad bi i ule elje i rijei, to apu mi usta arkoj o srei, o cjelovim' tajnim Ne vjeruj, sve je to sanja tek pusta. Da te i ljubim itavom duom, Svaka da miso je molitva tebi, Vjeruj mi - ne bih ti rekao nikad. Ljubav prosjaiti mogao ne bih!
54
OFELIJA
Zna, samo besvijesno trae te misli moje, Plaho te oblijeu danju i none sred tame, Tiho dok sniva o proljeu djetinjske sanke, Miluju usn ti pupolj i zlaane prame. Besvijesno k tebi se svraaju, nose ti elje, Plamne ko mirise arkoga tropskog sa cvijea, Modro ti oko beskraja junoga neba, Zlatna ti kosa sunca ih dalekog sjea. O, kako mora da meka je bijela ti ruka, Lakim bi dodirom brisala tugu mi s ela I s mojih usana zlobnoga smijeha diskorde, Tiho ko blagoslov - o samo kada bi htjela! O, kako mora da topli su pogledi modri, S njih bi ko s cjelova blagih morala minut Pustog ivota i razoaranja davnih Sva mi gorina, da hoe tek za mene sinut. Zna, ja bih mogao ljubit te vrue i silno, Opet bi ljubav mi stvarala Fatu Morganu, Najljepu, zlatnu i sjajnu i punu sunca Ko nekad mladosti najljepem cvjetnom u danu. Al kad bi minula jednom, ko svaka sanja, Sama se miso mi zgrozi od pustoi zdene, U kojoj samac bih ostao zavijek bez sunca. Da te ne uzljubim ludo - kloni se mene!
55
TI
Ti, s onim tajnim oima Ko noi vrh puine, Kad more sniva dubok san, S njih moja dua gine. Ti, s onim njenim rukama, Ko mirte Tvoga kraja. Skrij usne moje arku r'je I enju uzdisaja. Ti, s onim mranim vlasima U mirisu od smilja, Na elo moje spusti no, Da mine u snu zbilja. Ti, s onim plahim nogama, to jedva tla se tiu, Ko proljee si dola mi I svuda pjesme niu. Ti, s onim stasom ponosnim, Ko lijer u proljet novu, Mogue e se sagnuti I itat pjesmu ovu. Ti, s onim malim usnama, Ko sunca krv to gore, Ko cjelov dana posljednji, Kad strasno ljubi more. Pa ako moda sluajno, Kad sumrak ve se zgusne, Ti rekne stih moj - on e Ti Cjelivat drage usne.
56
KO GOLUPE
Ko golupe oblijee tebe pjesma moja, Svud tebe krasnu prate skromna, bez ljepote, I nosi tebi ljubav plahu, dok joj samoj Tek pusta obijest sruiv gnijezdo zaklon ote. Ne ljubi ona mramor bijeli lica tvoga Ni odsjev zore ia, to ga arom obli, Ni viti kano jablan stas, ni one divne forme, to vajarska ih ruka Stvoreva zaobli. Ve ljubi tvoju duu kano nebo vedru I srce, to ga svijet jo otrovao nije, Tvoj pogled nevin, koji je ve gledo Svu bijedu, to je ljudsko ie krije. Ko slutnj prekogrobnog, bestvarnoga ia Donaa tebi pokoj pjesma moja nujna; Ko sanak one noi, kojoj nema jave, I koje vie ne obasja zora rujna. Ne prua tebi lovora ni arnog cvijea, To sve sam davno zgazio ve sm u prahu Ko golupe oblijee tebe pjesma moja I nosi tebi pokoj tek i ljubav plahu.
57
MODRI SANCI IZ DJETINJSTVA

Od sunanih zlatnih zraka Tanano bih velo natko, Da sakrijem, da ne gledam Usana ti puplje slatko. uvo bih te i od sjenke I od praka najlakega, Da mi bude uvijek ista Poput netom palog snijega. Prio bih ti sasvim tiho, Da ne prenem nikad vie Modre sanke iz djetinjstva, to se u tvom oku skrie. Prio bih ti o dva lista S iste hvoje, svela oba, to se nali otrgnuti U jesensko mutno doba. O dvije zvijezde iste staze to se jedva onda nale, Kada su u istom suncu Bljednule i tuno zale. I o onom vedrom miru, to se u tvom oku plavi Prio bih ti mnogo toga, Tek ni rijei - o ljubavi.
58
GALEB
Ko galeb bijel zaeljevi se mora Misao moja k tebi lijeta, Dubina oka tvoga njoj je draga, Pogleda tvoga vlana sjeta. Ne ljubi galeb ono mrtvo nebo Kano iz kama isklesano, to mirno plavi se ko posred ljeta Lanovo polje rascvjetano. On ljubi nebo, u moru to gleda, Puno ivota, vlanog sjaja, Gdje povrh vala zvijezda k zvijezdi hrli, Doseno nebo, al bez kraja. I ja ne traim onog hladnog svijeta, U kojem mis smjela gine, Bez ideala i bez pustih sanja Al i bez sree i dubine. Ja ljubim svijet, koj' u tvom oku gledam, Sanjarski, divan kano pria, Pun slatke slutnje, tajne enje, Dalekog duevnoga ia. Dubina oka tvog mi zato draga, Pogleda tvoga vlana sjeta I zato kano galeb eljan mora Misao moja k tebi lijeta.
59
EZNJA
Digo se vjetar suhe kroz hvoje I raznosi plam sa buktee zublje U onu dalj nedosenu oku. Gdje crnja je no, gdje sjene su dublje. - Tako ti enja za tobom moja Razbuktjela ljubav sakritu plamnu, Nosi joj ar u pjesmama k tebi U stranu mi dalj i budunost tamnu. Trune se iskre, polijeu blistom K tom nebu bez zvijezda plavetnog vela, Gdje samo no na oblaku jednom Razastrla krila silna i smjela. Viju se iskre, padaju siku, I tamo na pustoj, dalekoj ravni Jadne se gase tuno i tiho Ko prolosti svijetle spomeni davni. Jeca mi pjesma, mrije u grudi, Gdje mnogi je san, gdje rane su dublje, A moja enja nosi ti ljubav Ko vjetar plamen sa buktee zublje.
60
OTMJENA DOSADA
I Vae staze su bijele, diskretne, Idu daleko od svaijeg puta Pokraj rezede i slatke i sjetne Tamo put parka i utljivog kuta. Trava je gusta od baruna meka, Obini korov joj saga ne kvari, Prijeko su seljaka polja daleka, Tamo sred korova mak se ari. Gredice rua i hladne fontane, Krug oleandra pred stubitem pustim, Strmogled sputa suhonjave grane Za onim grmom jasminovim gustim. Turobni ribnjak sa zelenom mrenom. Iglice jela se sputaju tiho, Padaju vodi po povrju snenom, Daleki brezik je lahor zanjiho. Dvorac je stari od utnje zadrijemo, Sunce se sigra po crnom kaminu, Veliki prozori gledaju nijemo, Nad njim ciklame od dosade ginu.
61
MJESEINA
Staze sve pune su mjeseine, S enje pod oknom Vam izdiu rue, Hladne fontane u mramorne koljke Biserje drobe i s jecajem tue. Tako je tiho, da sni se ve bude. Doite, bijele Vas ekaju staze, Znadu, da koraci Vai, ko aptaj, Nee ni laticu rue da zgaze. Vidite, sjene se zlobne i mrane Pred Vama divlje u ikarju kriju, Tamo, gdje ne gleda danju ni sunce, Nou tek strava i oaj bdiju. Gledajte ondje sred procvalih lipa Jedna se za drugom krijesnice pale, One e savit Vam drhtavu krunu, Kao da s neba su zvjezdice male. Cvijet e budit se, gledat u udu, Kako na zlatnom su sunanom pramu Zasjale zvijezde none modrine, Slavuj e kliktat kroz utnju i tamu. Ako Vam krijesnica pogleda koja U oi, to moja sanja tek smije, Pa ako dignete k oima ruke, Bit e ko molitve nevine dvije.
62
BEZ NASLOVA
Uminue ta ljeta teka, duga, I smirilo se sve u srcu mom: I poleti i bol i pusta tuga, I ljubavi moj posljednji fantom. Bi l' tuio ili smijao se svemu? Je l' ivot to il la, ja ne znam sam, Kad prolo je, pa to da pitam emu, Tad moralo je tako bit, to znam. Ja ljubljah te za onih davnih dana Ko ivot svoj, ko sreu, svoje sve, Al ipak ti si meni bila strana, A tebi ja neshvatljiv; tu, zar ne? Ni lijepa mi onda nisi bila, Neiskren meni tvojih rijei glas, A plaho ti od mene si se krila, Al neto jest, to spajalo je nas. Ja ne znam, to u tvojoj dui mrije, Al u tvom oku itam nijemi jad, I u tebi se mladost mrtva krije, Pa zato te ja ljubim jo i sad. Ja u tebi tek svoje vidim sanje, Ko slijepac sunca sjaj u lanom snu... Ljublju v tebje ja proloe stradanje I molodost pogibuju moju.
63
PRIZNANJE
Mogue je romantina tek pria, O ljubavi moj zadnji arki san, Il umornih je noi pusta mata Al draa mi, neg ivot zaludan. O, htio sam zaboravit, pregorjet Bez nade san i ludu enju tu, Al zalud sve, ne mogu ivjet bez Vas, Ja besvijesno Vam dadoh duu svu. Jedanput sam govorio tek s Vama, Bijae ples - ve tomu davno je. Ja ljubim jo i spomen onih asa, A Vi zaboraviste ve, zar ne?! Ja poznam svijet, to mene od Vas dijeli, I zlobni razbor mu i srca hlad I ponos moj, koj ne bi nikad dao Ismijevat njim mog srca tajni jad. Al Vi, bar Vi, oprostit ete, shvatit U mladosti moj ivot otrovan I zadnji san, koj svrhom mi ivotu, Pa makar to i bio mate san. O vjerujte, ja ne bih nikad smio Ni milju tek povrijedit moda Vas, Al elio bi s Vama zborit jote Jedanput bar, pa bilo samo as. Znam, drsko je smuivat srca pokoj, Raskrivat prolost, tihu zaborav I buditi te nade, to ih stvori Iz Vaeg oka pogled drag i plav. Al htio bih jo jednom s Vama zborit, Da mine mi sa due teki am I makar srea sva - tek da Vam reem: Oprostite, ja ljubim Vas, madame!"
64
SPOMINJANJE
Niz dvoranu jo vals je drhto sjetni Kroz umnu mno u sneni, kasni as, Kad zauh smijeh ko eve vedri kliktaj I priu gledah sam - i vidjeh Vas. Ja osjetih, da davno Vas ve poznam Iz djetinjstva ko prvi sree san, I duu svu mi ispunilo sunce I cvijea dah i pramaljetni dan. Vi ne znate, to srcu ste mi bili, Ja nikad to Vam nisam htio re, A moda as - i bili bi se nali. Taj minu as - i rastasmo se ve. Mi zbliiti se nismo vie htjeli, Tek prazne rijei zborili smo mi. Va svijet mi tu, al vidjeh Vam u oku Da strani ste u dui mu i Vi. Pregorio sam puste elje sree I uklanjo se svagdje plaho Vam, Da ne smetam Va pokoj drskim ustvom, I zadnji san da pokopam si sam. Uminu sve. Bez radosti, bez svrhe, Za danom dan se ulja pust i tih, Tek rijetko kad jo spomen blijed se prene I besvijesno mi usne apu stih Al to Vam zbori on, Vi ne vjerujte, Ne mogu sm da njemu vjerujem: "Ja Vas ljubil, ljubov jeo bit moet V duje mojej ugasla ne sosvjem!"
65
NONO PAUNE
Nono je paune mrtvo, Slomljeni divlji klinaci. Pa ipak sunani traci Jednako veselo sjaju Na strgane hvoje u gaju I nono paune mrtvo. Noas oluje su divljale, Noas su zvijezde pale. I mnoga krvavila rana. I mrena mi rastrgana S oka, to sanje je gledalo, Sad jasno vidi sve: La je i ptica plava, Nada i vjera u sne. La je i obmana sve. A istina samo je java. I nijema bol. to jote pogled Va pita sad mene? Ono, to noi su jecale besnene, Ono, to tajno su plakale zjene, Mrtvo je, skrito duboko. to Vae pita me oko? Znam ja: Va smijeh se veseli, Znam ja: Va pogled se eli Sigrat ko sunani traci Nad gajem, gdje venu klinaci, I srcu mi do dna sai, I nai Nono mi paune mrtvo.
66
KAD RUE CVATU...

Rue do rua u rumeni stidnoj, Tihi se miris po stazama rasu, Oblaci laki ko latice mrtve Na nebu lebde u umornom asu. imirov grm poput vrpce na vijencu Privi se njeno uz niske rondele. Lahor je negdje med kronjama zaspo, Zamrle slatkim na akama pele. Sakrita klupa od granica breze, Nad njom jasminovo grmlje se savi. Netko je doo iz sunanog vrta: Trag je na jedva jo pognutoj travi. Ona je dola, to srcem mi vlada, Tamo na klupi u mislima sjela. Moda je usnula, rudaste vlasi Spustie sumrak vrh visoka ela. Velike oi su sakrite sjenom Dugih i svilenih sputenih vjea, Usna je arka ko procvala rua, Ili zar u snu i cjelova ea? Nestani lahor se prenu u gaju. S cvijea jasminova latice pale, Jedne u tamne se uvojke skrie, Druge su ruke se dirnule male. Plamena rumen i prijekorni pogled Pita me, kako sam drznut se smio. Nisam, izvin'te, poljubio ruku. Lahor je kriv, a ja sam tek htio!
67
SPLEEN
Srebro na ormi se iskri i zvekee, Kopkaju cestu plameniti hati, uje se amor, sa raskrita prozora Svije se svijetlo ulicom zlati. Minuo ples i po mramornom stubitu Lije se utanje rijei i svile, S umorna laskanja starake mladei Blie se k grudima stisle mantile. I ti si sjela u dueke koije, Tako si tiha i tuna i blijeda, Dosada legla na obraz tvoj barunast, Oko ti mrtve niz ulice gleda. Kod kue plamsa sred crnoga mramora Krvavi plamen iz starog kamina, Tamo u kutu pod svilenom prevlakom Lei e ti iza tekih gardina. Doi e sanje i puste i dosadne - Ko i tvoj ivot - i jutro e bijedno Opet odsijevat kaminu na ugaslom, Nee ti ogrijat srce ledno.
68
POD KRAJ PLESA

Svenu u kosi ti cvijet, Umorne padaju vjee, Smrsio gusti se vlas, Usne su tie i bljee. Jutro ve budi se svud, Svijetlo se razlilo danje, Dvoranom umire no, U oi skrile se sanje. Doi jedanput mi jo, Kao da zadnji put to je, Oka da utim ti sjaj, Miomir kose sa tvoje. Privij se meni na grud, Inae posrnem mahom, Strasne od glazbe sam pjan, Opojen vruim ti dahom. Klonu li snaga nam sva, Jo je za polet taj osta, A kad ve nesta nam dah, Bit e za cjelov jo dosta.
69
U RANO PROLJEE
Ovdje ve jaglaci rasuti cvatu, Dok je po gorama pokrov snjeni, Pustom u grmlju su macice meke. - Tvoji su obrazi tako njeni! Stidljivo cvjetaju visibabe, Ko da bi sakrit se htjele, Pod njima uti jo mrtvo lie. - Tvoje su ruke tako bijele! Mali krasuljci iz niske trave Rumene pupoljke diu svoje. Sluaju: proljee dolazi tiho. - Cjelova do dva su usne tvoje! Rano je jutro i breza se k brezi Rosna i srebrena sneno sklanja, Na njima drhtaj je sanjarske noi - Tvoje su oi pune sanja!
70
NA UGARU
Na ugaru crnomu slegla se magla Ko pauka predivo tanka, Bjelasa se kroz no, a tako je ista Ko srea u djetinjeg sanka. A ugar je voli i vie od zlata Punanoga tekoga klasja, Ta ona mu blista ko biser na nizu, Kad mjesec je srebrom obasja. Treperenjem zvijezda nebesa se die, Dubokom hladovinom jelik, A ugar taj pusti on maglu tek ima I po njoj je beskrajno velik. im ograne sunce, tad doi e ljudi I penice sabirat zlato, To biserje siuno magle e bijele Tek srunit i zgazit u blato. Kad gledam tu maglu na ugaru, tuna U grudi mi pjesma ozvanja I moda se sjeam svog pustog ivota I mnogih nepovratnih sanja.
71
VJETAR
Tihano zadrhtala suha, rijetka strn, Gdje bjelkast brezik u modrini tone, Nad poljem pao vran oblak iv i crn, Na strni vjetar mrije, kreljut klone. Daleko tamo u dnu hiti talas plah Ko itko srebro, cakli se i mreka, Vrh rijeke trepti ia puni, topli dah I sunan trak ko srea zlatnog smijeka. Oj, nekad vjetar aptom nosio je k njoj Miomir jorgovana i jasmina I osvit proljeti i ptica prvi poj, Da drhtnu s milja blistava puina. Tek gdjekad polet njegov divlji, razuzdan, Kad ljubav mu se demonska probudi, Donaao je plamni pobjedni pain, I val uzbibo kao stidne grudi. Sad vjetar bijedno mre, gdje suha uti strn, Ko mrka no mu kreljut pala teka, A talas ljubi al i ple rub mu crn I hrle dalje raskono se smjeka.
72
LJETO
Mirie sijeno, uz zgrbljene vrbe Potok se uri i ubore zbori, Zob se uzbibana srebri na ravni, Makovo cvijee se njie i gori. uma se uspinje gusta i mrana, Stoljetne dubove brljan sve ovi, Nad njima modrom po prozirnom nebu Visoko vunasto oblaje plovi. Zaapta paprat i miris se razli, Pod njom se jagode sitne rumene, Sunca se zlato kroz lisnate kronje Sipa na travu i duboke sjene. Moda je nekad u cjelovu ovdje Nikao ivot zaboravljen davno, Kolika ljeta su minula zatim, Prola bez traga niz polje to ravno Mnoga e stoljea minut iza nas I mnogi narataj nestati novi, Ali i nekad e ploviti mirno Na nebu oblaci - isti ko ovi.
73
UTNJA
Snivaju breze, uutio lahor, Sputeno granje jo jedva se njie, Zadnji put blijeda zautila trava Zlatnog od lia, od zlatne kie. Kako su srebrene poljane tihe! Rijeka ne umi, pod vrbe se skriva, Zvijezda u njezinu zrcalu hladnom I ne treperi ve ko da sniva. Nije to mir, to daljine - ute, Kao da tajne prislukuju koje, Ili bi znale to strano rei, Pa ili ne smiju - il se boje.
74
MRTVO JEZERO
Jezero mrtvo. Nad puinom tamnom Lebdi ko jastrijeb oblak tmasti, Bijele se latice uvelih rua, Zalud im bilo u pustoi cvasti. Negdje daleko - na rubu noi Gubi se jezero, kupe se sjene; Sline su jatima labuda crnih Negdje za oblakom dan sada vene. uti se glas il zvuk se tek sniva Moda to latice truse se s rua. Dolazi no i silna i teka, Puinom mrtvom sve blie se prua.
75
GVOZDENA CESTA
Od gvoa cesta, beskrajna i ravna Put tue dalji ide, vjeno ide, Nit mrkle noi poinka joj daju, Nit jasni dani cilja njena vide. Zaludu ume skupljaju se guste, Rijeke hoe da je ustavljaju. Al ona nigdje ne staje, tek ide U svomu hladnom, gvozdenomu sjaju. Niz strmi nasip makovi se ure, U polja plavog skrivaju se lana, Kraj staza modre kadulje se gube I pjesme ute u dubini grana. Po travniku ivanica se rasu, Oblaak mal na obzorju se zlati. Sve eka, svud je radost jutra rosna, A cesta ide, nigdje nee stati. I moja cesta tako vjeno ide, Ja ne znam, emu, kamo vodi mene, Sve to mi drago, ostavlja i proe, I lijepe su mi samo uspomene.
76
MUTNA JESEN
Mutna, kasna jesen, oblaci se vuku, Posljednji jo cvijet negdje bijedno cvate. Povrh sijedih vrba sive magle suze, A nad mrtvu strn se gavranovi jate. Il od njinih krila smrailo se nebo, Il se no ve sprema, sunce se ve trne? S kojega su opet razbojita doli, Koja tuga alje glasnike te crne? Svenuti e cvijee, poginuti ivot, Mrak e prekrit polja, kud ta jata padnu, Samo e jo vjetar s jecajem i smijehom Tuiti tu pjesmu kao zima ladnu. Mutna, kasna jesen. Zar je bila proljet? Bila je, al nesta ko i moji snovi, Uzalud je cvala. Siva, sitna magla Ruke mi ledeni, srce moje ovi. Boe maj, a spomen opet mi se budi Opet me u prolost tako blizu vraa, Pa bi htio snova, da vjerovat mogu, Da je mrnja mrtva, da su ljudi braa. Ali vidim svagdje, svagdje krv se lije I po zlatu ita i po snijegu gora, Povrh mirnog grada jastrijeb - ovjek prijeti, Tisu smrti sprema ovjek na dnu mora. Gavranovi krue, ko da sada hoe I na moje srce da ko pono padnu. I vjerovat ne znam ja ni u to vie, Ja znam samo pjesmu kao zima ladnu.
77
LJETNO PODNE
Zlatni je praak po moru rasut, Suvehli zimzelen alom se penje, Barunast hlad od mrkih cipresa Sivo je prekrio obalno stijenje. Rukovet sjajnih sunanih zraka Guste kroz masline s vod se cakli, Omara siva sakrila nebo, Jedva na smilju se leptiri makli. Modrih dubina stakleni dvori Dveri rastvorie - odaje sjajne, Koraljne usne cvjetaju tamo, Oi te pozivlju hladne i tajne. Zovu te k sebi u mrtvi cjelov, Srce ti umorno, usne su edne; Htio bi usnut, poinut dolje, Tamo sred one dubine zdene. Die se miris, slian je dahu Cvjetova, koji su davno ve cvali, More i nebo uti, tek negdje Daleko, daleko umiru vali.
78
PROLJEE
MOLL
Pred plavetnim nebom su procvale breskve Ko ruine pjesnike sanje, Kroz mladu se zelen bjelasale trenje, Fantastino prozirno tkanje. A krvavi zapad sve prelio arom, I proao apat niz luge, I tjeskobni miris se digao s gloga Ko slutnja daleke tuge. Uutjele ptice, svud ekanje nijemo, I neba se poar utrnu, Nevidljiva ruka razastrla tiho Nad zemljom je koprenu crnu. Ta ruka nevidljiva, silna i ledna Mog srca se taknu i prenu Svu enju za sreom, za ljubavi mojom, to zalud i nie i svenu. Tad snjeni sa sjevera dunuo vjetar, alobito jecalo granje; Ko leptiri mrtvi se trunilo cvijee, Te ruine pjesnike sanje.
DUR
Kiica sipi, a tanahne breze Potajno neto aputati stale, Moda o uzdasim' zvunim slavuja Ili o ljubavi ljubice male.
79
Jorgovan ozbiljno uti i miri, Prijekorno zvonii njiu se plavi; Koje su strasti i to se sve zbori Razbludno dolje u svilenoj travi! Prestala kia i blistavi biser Rasipno prosut po vrtu se nie, Sunano zlato sve pokri, a k nebu Raskona pjesma slavuja se die. Dahnuo lahor, a oblaci bijeli Tamo za mrani su jelik se makli, Nebo se plavi ko djeije oko, Koje za plaem se smijeei cakli. Svuda je enja - a brezi na vrhu - Sjeo je vrabac i krilima bije, Trusi i biser i kiu i zlato, Proljeu, ljubavi drsko se smije!
80
KAP
Pred spiljom uje lepet lak: Uz gnijezda lebde golubovi, I vidi zavjes, kojim ovi U crno svoje dvore mrak. Zaaran tamo sniva hram, Sa kupola mu voda pada, Te udne, drevne pjesme sklada, I pie ih u kamen sam: Tu nikne bijeli mrtvi cvijet, Tu gordi stup il sitno velo, Il jezerce se skupi cijelo I zasja kroz taj matin svijet. Dok vani umni hui slap, Dok ljeta mru i pokoljenja, Sred nijemog mira surog stijenja Tu stvara pjesme sitna kap.
81
NO
iroki ita se talasi Ve slegli na zlatnoj puini, Zvijezde trepere ko krijesnice U beskrajnoj blijedoj daljini. Tanke se granice crtaju Na nebu vrh umskoga visa, Sjenkama sumornog sutona Nevidljiva ruka ih risa. Brezama liu na drhtavu Tajnovita mrea se splie, Laka ko misao skrovita U srebrene sanjarske prie. Mir se nad obronke spustio I lijega sred maglene doli, Cvijee je ake ve sklopilo I mirisne molitve moli... ... A moja dua je umorna Ko ptica bez zaklona svoga, eljna je smijeka ti sunanog I proljea pogleda tvoga.
82
NA ARDI
1 Pustom sunanom i beskrajnom Vjetar pustaija leti, Teka se penica prigiba, Skoro e zlatnu je eti. Doi e djevojke garave S rumenim cvijeem u kosi Vjetar e s usana jagodnih Pjesmu i smijeh da nosi. erma e krinuti nevoljko, Sagnut se k ardi, to spava, Tiho ko pusta do obzorja I ona na nebu plava. Ali kad suton ve smrai se, Gusle e plakat i pjevat, Mamuze zveat kod ardaa Plameno vino se lijevat. Cimbal sve divlje e zvoniti, Koljena punana klecat, Bear e ruku na zatiljku, Kliktat i ridat i jecat. Pa kad sva arda se razigra Pjana i topota puna, Cigo e ciknut i zaplakat, Puknut za strunom e struna.
2 Samo e netko se stuiti, Sanjat o dalji i noi, eljet e rudasto djevoje, Da mu je nekada proi.
83
Spominje ona se spominje: Makovi onda su cvali, Stranci u ardu se svratili, Pa su i pjevati stali. Ne zna, ni tko su ni otkud su, Samo su plesali bijesno, Pomamno djevojke grlili, K srcu ih svijali tijesno. Jedan ju drsko obujmio, Oi mu strasne i crne, Pjesmu je pjevao ljubovnu, I sad jo srce joj trne. Ej, to je pono ta gledala, Nee da nikomu ree, Zna ona, poljubac momaki Dugo na usni jo pee! Nonom na vrancu je pobjego Ruei klasje i cvijee, Bear, a srce joj ukrao, Nikada vratit ga nee.
84
SAMOA
Staza s bregova vijuga i hiti, U dolu sred duboke trave je nesta. I bespue svuda, a na nebu mirnom Nedosena zvjezdana zasjala cesta. Grmlje sve nisko i nemono lei, Sred ikarja jablan, to strijela srubi. Ni ptica jo nema, a vjetar je umro, Sad posljednji dah mu u au se gubi. Prestale kie, sa slomljenih hvoja Na suvarje katkad jo kapljica kane. Ko tajnih da zmija se prenulo leglo Iz gutare puzaju sjene pod grane. U dnu doline se skupila voda, Tek gdjegdje su vlati je probile trave, I ko da tu vodu, to hladno se cakli Uzbibae drhtaji noi i strave.
85
IZ ZABORAVI
1 Vjena hladovina visokih smreka. Brezova klupa se pognu i eka Prianje staraca, kojih ve nema. Kurija drevna pod brljanom drijema. Malo je sunca ko od zlata pramen Palo na zdenac i zelen mu kamen. Ra po lancu, a korov se smjelo Sputa sve do dna, gdje kljuae vrelo. Iglice sipe i sagove slau, Jablani sahnu, al strae jo strau, Da onaj ivot, to cestama bui, Ne smeta mir, koji mukom tu mui. Nekad je bilo tu sree i smijeha, Cvrkutom lasta je zvuala streha. Prole su laste. Sad sve je drugae. Vjetar niz sobe po pustoi plae. Tue je doba i tui su ljudi Usnue starci, pa tko da ih budi. Dublja je utnja i crnja je sjena. Spavaju dobra, stara vremena.
2 Cvao je uric na proplanku luga, Laki je dodir lepirova leta Trunio s rosom sa grozdia miris, Biserni posmijeh, od cvijeta do cvijeta. Nisu tad venuli zalud ko sada, Sitne i blijede ruke ih brale, Jutra su ista. Al k molitvi vjenoj Ruke se sklopie dobre i male.
86
Tamna je rumen oblijevala rue Kao da barun po trnju se prosu, Guste po lijehama strasno su cvale, Zlatnu da vjenaju kraljevsku kosu. Pad njima elo je bilo jo bjelje Vedrije sjale te oi ko prie. Nema tog ela sad, ugasle oi Trnje sve gue i bujnije nie. Tiho je. Snijei. Pod velo se meko Ravan i nebo i kurija skriva. Pahulje ko da su mrtvi urici. Nije jo no, ali sniva se, sniva.
87
PORTRET
Bilo je u njega djedovske zemlje Malo, al vie, neg za grob to treba, A nad tom zemljom je njegova bila Beskrajna puina zvjezdanog neba. Zemlju do mrve mu otee ljudi, Blizi po krvi i susjed po grudi, Al ono nebo, to svakom se plavi, Nisu mu mogli ni oteti ljudi. Bilo je u njega ime bez ljage, Prei iz davnih, dalekih vremena, Dugo mirovahu oni u raki, Crkve i lipe ih uvala sjena. Raku razorie, kamenom njenim Temelj su zidali oholog grada, Al e i mrtvi uselit se tamo, Doi e opet po svoje, ma kada. Bio je stranac i osamljen svagdje, Nije se svetio, lake je prato, ivot je uza nj tek proao kradom. Dok je on pusto pregarao, mato. - Doi e doba, kad smrvi se kamen, Kad se i grad i spomen mu srui... ... On e jo ivjet, jer u njeg su bile U srcu pjesme, a plemstvo u dui.
88
U RUDNIKU
Tamo daleko za nevjernim morem Mrke su staze u mrtve dubine, Ugljen tu nie i - milijarde, Tisuu ljudi bez spomena gine. Moda je drvo sred rovova trulo, Ili su otrovni plinovi krivi, Opet su zasuti robovi bijeli, Negdje duboko i mrtvi i ivi. Nita. Na burzi su pali papiri, Zaputen rudnik i lomna je graa, Propali ljudi, al sami tuinci: Tovar sa iseljenikih laa. Ipak su ili spasavati - rudnik, Leine trait, da ne truju zraka, Nali su mrtvih u najdonjem rovu, Jednog bez putnice, bez svakog znaka. Nitko mu ne zna ni ime ni zemlju, Tko onaj nakaen obraz da pozna, Usne su stinute nemaju rijei, Smrt ih onijemila, gladna i grozna. Ruke su zgrene, jedna o maklin, Druga grevito srca se hvata, Vreicu dri, i u njoj je moda Pritednje teke i krvava zlata. Nali su samo sirotinjske zemlje, Bila je njeg've domovine gruda. Doo je konzul Yankee i reko: "Bit e to Hrvat, taki su svuda!"
89
MOLITVA ISELJENIKOVA
Boe, Ti koji i korovu arenom Daruje ivot i suncem ga ogrijeva, Ti, koji neba u modrome beskraju uva slobodu i pjesmici evinoj, Daje i drvetu beutnom samilost Da si hladovinom titi i prosjaka, Zato Ti puta, da propada narod, Ti, koji ljubav si sama. Smiluj se nama, Gospodine! Polja su naa opustjela, umiru, Nemamo ruku, da zemlju obrauju, Naa je snaga sva za morem nevjernim, Tamo daleko od praga, od djedovskog, ivi ve trunu sred otrovnih rudnika. Ognjita njihova starci tek uvaju, Rui se dom ili lihvar ga trga. uvaj sirotinju nau, titi nam zemlju, Gospodine! Kao na garitu ostala nejaad, Majke e ginut u bijedi il zloinu. Grudu za grudom tuinci e oteti, Djecu e nau za odrode uiti, Nas e se oni i jezika stidjeti, I ako otac se vrati ko bogalj, Nee razumjet ga djeca, Spasi na narod, Gospodine! Boe, Ti koji i staze odreuje Sitnome mravu i zvjezdama blistavim, Ti, koji sunce si u zlato ovio, Al i krijesnicu malu obasjao, Ti, koji ne da, da prospe se uzalud Samo i najmanja sjemenka paprati, Ne daj, da propada zemlja i narod, Ti, koji ljubav si sama, Smiluj se nama, Gospodine!
90
ZAGORSKA USPAVANKA
Na nebu arke su svenule rue Srebrene zvijezde polako se pale, Zna, i sirote sad Bog moe uti, Sklopi na molitvu ruke te male, - Senje su dole i ut ih ni, Spi, moja dua, spi! Sjever je vani, u gospodskoj umi Puno je drva, al za nas ga nije, Ne boj se, nee mi do tebe zima, Tebe e majino srce da grije. - miriju zvezde i dremle ti, Spi, moj jedini, spi! Nema ti oca, da od zla te brani, On je u tuem svijetu na radu, Tamo e kruha zasluiti za te, Ovdje ni ivjet ni umrijet ne dadu. - Vsigdi je dobro, al doma ni, Spi, moj siroek, spi! I ti e odrast i poi za radom, Tamo daleko za brda ta plava, Teko se ivi, al barem e vidjet Zemlje, gdje ima i kruha i prava, - Spi, dok za brige jo ne zna ti, Spi, moja dua, spi! -
91
VI UMIRETE...
Kad u zoru rosna e jutra da svanu, Kad zlaano u suncu cakli se podne Nad rijekama bistrim sred jeseni plodne, I zapad kad nebesku otkrije ranu, Kad noi za Brdima skupe se crne, Niz Balkan sad krvave cvjetaju rue, Za mnogima luzi umadije tue, Vas tisua u boj za tisuom srne: Vi umirete! Sad pogledi gore i diljke vam plamte, Vi nekrstu junake pruate grudi, To Kosovo osvetne ratnike budi, To stoljea Plevnu, Termopile pamte, I spominju, kako su ginula braa Na garitu doma sred krvi i muke, I djeca i ene, od krvnike ruke, Vi za njih ste pravda, to zulume plaa: Vi umirete! O, tamo sa juga iz stranog rasula Kolikoput vapaj je moro da plae, Zar - ikad se u pomo itko i mae?! Ne, Evropa nije ga kranska ula, Al Balkan je uo, niz vrlet i njivu Sad bujica ide: za etama ete, Ne otimat tue, tek svoje da svete... Sad i vi tek zato, da braa vam ivu, Vi umirete! A mi svaki bol va i drhtaj va znamo, Sva dua je uz vas i srce nam cijelo I stradat bi s vama i pomo se htjelo, Al to je jo nae? Jo elje su samo. Mi nemamo drugo, i elje te iste Ve zloinom sude. Ne, mi smo sirote, I dok nam i posljednje tuin ne ote, Mi moramo ivjeti, sretniji vi ste: Vi umirete!
92
NA KOLODVORU
Tuinske kletve i lomljava gvoa, Zidovi crni od dima i ae, Kolije bue, svud amor i vreva, Svi nekud jure i tko da se snae. Kao pred kazni u povorci dugoj Mrki mukarci do ena su stali, Djeca se stisla uz majke, sve eka, Skoro e krenut, ve svijetlo se pali. Bog zna, kud idu, al treba da pou: Tui je usjev na njihovoj njivi, Zemlja ih izda il porez je ispi, U kui njihovoj stranac ve ivi. Kau, da tamo u neznanom kraju Plodna su polja i bogate rode, Da ima zlata, slobode i hljeba Iza daljina i bezdane vode. Priaju; zemlje je svakomu dosta, uma, gdje sjekire bilo jo nije, Livade bujne sve ekaju kosca, Beskrajne, niije travne prerije. I kada poar se porodi tamo Ide bez mea i dane i tjedne, Ne kao u nas, gdje itava sela Izbrie vatra sred noi tek jedne... Lomljava gvoa, i djeca se kriju; Nemani krvave oi ih vide, Mutno je nebo. Do kolije tamne Povorka pola ko sprovod da ide. Kau, kad gori prerija, sve bjei, I sunce isto e prerano zai, A oni idu, kud tisue prole, Moda e negdje i Hrvatsku nai.
93
1912.
Poznate pjesmu, to uz gusle plae Vjekovne jade i zulume davne? Znadu je ravni i orlovske hridi, Prozorja blijeda i noi tavne, U njoj je grobova neznanih tuga, Osvetna pokli i kletva nijema, Jecaji ena i muene djece, Bol, kome lijeka ni prebola nema. Gorka ko emer i ljuta ko rana, Znate li pjesmu o raji s Balkana?! Hara joj zakon, a zulum je pravda, Kandija ee, kad zlobna je zima, Plameno srce demeskinja sledi, Nema tu nade, dok Turina ima, Kome se alit, kad uje tek utnja! Samo je zapad u krvi sad svaki, Zar je to novih tek pokolja slutnja? Samo su noi ko nikad jo crne, Ili to gavran put Stambula grne? to ga je diglo put Stambula bijela, Tamo, gdje prie i vrtovi cvatu, Mramorni dvori se u moru riu, Munare vite u sunanom zlatu. Gavrani nisu, ve osvetne ete, Dane se noi od topovske vatre, Od dima noaju dani. Ko potop, Bujaju vojske, pa tko da ih satre, Niu iz dola i s vrletnih gora, Od mutne Drine do Crnoga mora. Natrag u Stambul! Na buljuke bjee, Za njima duman i rasap i strava. Natrag u Stambul, na groblje junaka, Buditi osmansku slavu, to spava! Al preko mora je Morija pola, Kreljuti nebo su smraile crne, Posljedne noi se uasi bude, Umire carstvo i sunce se trne. to ispred osvetnih spaslo se eta, Pokopa Morija strana i kleta!
94
DE PROFUNDIS
1. Na hridini mrkoj se empresi crne, A za njima nebo daleko i juno, I plovi oblaak i sjena mu laka U zatonu zala u zatije tuno. Sa kamena sura uz aloje dnevno Polako i teko se sputaju stube, Tad naglo niz strmen stubokom se rue I tamo u tamnoj dubini se gube. Od neznanih stopa su zgaene, skliske. O, mnoge je zvala, ko mene to zove, Ta tamna dubina, nad kojom visoko Oblaci se sigraju bijeli i plove. Zar tu je bar mir, gdje zaronie mnogi Pod puinu onu bez sunca i hladnu? Zar tajnu, to zalud kroz vijekove trae, Pad nebom i zemljom, tu nali su na dnu? Zar bolje je ivjet u koralju rujnom, Ko stanica alge se ljuljat na valu, Il smrvit se pusto i nestat bez traga U pjeanom zrncu, u beskrajno malu? Oblaak se rasu, bez zvuka su rijei, Dubina ko uvijek je hladna i nijema, Tek mrtve se iskre po puini gase I zlobna tek utnja vrh empresa drijema.
2. Sve izgara pusto u poaru jednom: Ti sumorni dani u sutonu plamu, Ko mistine rue zablistavi strasno Bez spomena svenu u veera tamu.
95
Ti svijetovi strani na puini neba Zaplamsaju asom i tiho se trnu, Ko krijesnice sitne u Ivanjskoj noi, to mirisnu kosu ti vjenale crnu. I bujna ta mladost, to stidno se ari, Jedanput tek cvate, u latice vatre Sav zavije ivot, da plane od elje, I onda ga zaspe i pepelom zastre. Pa emu to pusto izgaranje samo Od iskona nekad do zapada davna? Zar zato, da zavijek nas zavije tamom, Da pokopa no ona posljednja tamna? Zar vazda e grudi nam titat i lomit Sljepoa te tame ko kamen, ko mora? I dua nam ginut u oajnom amu, Zar nikada nee nam svanut ve zora? Ne, uzalud nisu je slutile elje I gledale sanje u najdubljoj noi. Je l'? zora se za morem i nebom plavi, Je l'? jutro e vedro i dui nam doi?!
3. U ono e jutro poivati dugo To srce, to ivjet i ljubit je htjelo I uzalud dobra e dragati ruka, Ko blagoslov blaga, ve hladno mi elo. Al oi te, eljne ljepote i sunca, Otvoriti nee mi nikada vie Ni usne, to meni su najdrae bile, Ni rijei od apta lepirova tie. Tiina daleka ko pono e sai, Sve prekriti jade i elje i strasti, I biti e sve samo modra vedrina, Gdje zvijezde ko srebrene rue e cvasti.
96
Al znadem, i mrtvim u osjeat srcem, Kad proplae s bola, tko dobar mi bjee. Tek hoe li misli, oslijepjele ptice, Da k njemu i stignu, da tajno ga tjee? I znam ja, i mrtvim u osjeat srcem Da narod moj dalje jo gine i pati. Al zar e mi morat to gledati dua, A neu mu pomo ni smjeti ni znati?! O, ako je dua mi vjena i vjeno I nijemo to gledat i trpjeti mora, Tad luda je nada u samilost smrti, Tad strana je smrt - od ivota gora!
4. - I vidim: na tisue tisua ginu, Sve talas se ljudski za talasom valja, I propev se rui u kalu i krvi, I ostavlja mrtve i ete bogalja. Zar nigdje im kraja tim grobovim', nigdje? A digla i djeca i starost se sijeda, Da ruje i kopa tu beskrajnu brazdu, to nigdje se svrit ni ustavit ne da. Od mora do mora ko zmija se vije, Kroz gradove mrtve, to plamen ih zali, Kroz crkve u krvi i zgaene etve, I ne moe shranit te sve, to su pali. Znam, svi e, i mrtvi se vraati kui, I nijemo zar gledat sirotinju svoju? Tad straan je muk, to se taji za smru, Uasniji, nego i trpjet u boju. Il zar e se smirit? I dumanska zemlja, to krv nam je pila, tek plamnije cvasti, I bujnije rodit, gdje bjesnile bitke, Gdje tisuam' tisua bilo je pasti?
97
Il zar e i spomen mog naroda nestat Jo prije, neg sklopi se beskrajna brazda? - O, Boe, tad jedno Te molim, tek jedno: Daj mrijet mi prije - al mrijet za vazda!
98
NA PURPURNOM ZAPADU
Na purpurnom zapadu oblaci krupni Od itkoga zlata u jatima stali, A zlato se tali i pokrovom sjajnim Breuljke i vrike jablana zali. Al negdje iz bezdna, iz tajnih dubina Od sjena se razape mrana lepeza. Tad na njoj se beskrajno garite javi I selo pred gajem od goruih breza. I dim se svud vue i taloi aa, Sve mrtvo. Ni zvuka ni uzdaha nije, Tek moda jo negdje za ognjitem pustim Izgladnjelo pseto se drui krije. Sred sela raspelo starinsko je bilo, Jo i sad na tmurnome nebu se rie. I kao da lomno je prosjalo drvo, I raste nad selo sve vie i vie. A za njim sve nesta, ko da si tek snivo Te borce, u smrti jo zgrenih pesti, Te krvave uvojke ubite djece, Tu krv po oltarim', ta groblja po cesti. Sve blie raspelo. Ve vidi i Njega, I pribite ruke, te dobre i lijepe I blage Mu oi, zar gledaju sve to Al uas te hvata - te oi su slijepe! - Ne, ne, sve je matanje. Noat je stalo. Tek magle i sjene se sablasno spleu. Tiinom se vesela pjesma talasa: To nai junaci na dumana kreu.
99
PREVRAT
"to si mi tuan? A sunce je svanulo, Sunce, za kojim su eznuli davno Valovi gora i polje nam ravno I neba beskraji plavi I naa srca u stravi!" "to si mi tuan? sve je u radosti! Pjesma svud zvoni niz luge i njive. Gledaj sad sne, koje sanjasmo, ive. Bol, to je trzala nama Sada je spomen tek sama." Povorke kreu. U oima plamen je. Rijei se gube, tek dizat se stanu, Kao i ptice u bunom orkanu. - "to tvoja usna uti? to tvoje oko se muti?" Zar ne vidi ti u tim oima Zastrtim maglom ekstaze, Divlje plameke, to plaze? Zar ne vidi ti u tim usnama Glad, koji podal i lakom Posljednje otima svakom? I na toj ruci, to podie Barjake dragih nam boja, Zar ruka ne osjea tvoja Krv, koja e topla zalit ih? - "uj, kako srebreno pjevaju zvona! Uskrs nam narodni javljaju ona. Zar ti ih ne uje dua? to tvoja utnja slua?" Slua li uske niz ulice Hitaca udare lude, Tamnice, kako se bude, Gvozdene trgaju kapije. Zloin po gradu se cijelom Lije ko otrovi tijelom. Slua li s dalekog ladanja
100
Orljavu smijeha i zlobe. Pjani dok opori robe? "Orgulje ume i bruje, Pjesma se molitve uje, Gle, kako zasja kroz visoka vrata Misa ko slika, sva prepuna zlata. Tamjana talas se vinu Gore u modru visinu". Al vjetar u zamahu tresnuo vratima, Sjajna pred oima slika potamni, Molitva zamre, a negdje iz zaklona Pobjedni glas marseljeze zamni. Vjetar joj kida i zvuke i stihove, Titra se njima i vitla i vije Rijei i kose i arene barjake, Njima u toranj, u prastari, bije. Jedan tek barjak nad svima se vinuo, Crven ko krv, kao uvreda plamen. Tko ga je digo? Zar bauke sunjevi, Skupljeni tamo, gdje Gupev je kamen? - "Krasno vijori. - Ne prekidaj utnje, Svean je as, sloboda se eka". to to sad muklo tutnji s daleka? Ruknulo opet. - "To topovi tutnje". Zar su ve ovdje sa Njeve, sa ledene, Oni, to nesretnu zemlju su svoju Izdali Nijemcu na milost i nemilost, ive i bezbroje mrtvih u boju. Oni, to svuda, do najdaljeg Sibira Stvaraju bijedu i oaj i kletve, Kopaju beskrajna groblja i stratita, Bacaju poar u sazrele etve. Da je sve planulo, garitem ostalo, Sve, to su nekada Rusijom zvali. Da je sve zalio ocean krvavi, Kud su ti pukovi uasa pali. Zar opet pokolj? A zemlja nam bijedna Sustala, mira i sunca je edna. Topovi gruvaju. Uas to ide, Krvave talase oi mi vide.
101
Zar su ve ovdje? Vidim po paprati Vije se oganj, sad zasjat e uma, Hvata se polja kraj ravnoga druma, Lie po sazreloj strni, Jablani plamsaju crni. Zapovjed "Skokom!" I satnija jurnula. to je to? - "Pljakaju magazine!" Zar su ve ovdje, da ludo sve gine. Da kao gavrani slete Na nas te krvnike ete. "O, moj sanjaru, to sve su tek sablasti. uj, kako pobjedno zvone sva zvona. Uskrs, Slobodu nam javljaju ona. S ulica, s krovova strmih Klicanje tisua grmi." "- Raduj se, raduj se, sunce je granulo. Prola je noi tama i tuga, Pala je kletva sa naega roda, Svanula Zlatna Sloboda!"
102
BORODINO
Snilo se Njemu: za orlova letom Stepe su cvjetne ko beskraji sneni, Narodi tuni i djetinjske due Robuju, mole se - blagi Slaveni. Grad je sred stepa, vrh humaka modrih Mistino sunce u grimizu cvjeta, Kupole zlatne uz srebrenu rijeku. Pria je drevna: to Moskva je sveta. Tamo e stotine pjevati zvona, Pozdravljat Velikog Napoleona... Bratstvo je plahim plemenima nuo, Slavu i zatitu On Imperator. Vratie mrnjom. Tad naroda deset Digo je Vojsku na Rusije zator. Njemen daleko se smutio bistri, Tisue konja su zgazile ale, Zadrhta zemlja, kad njom se uzbiba Velika Vojska u gvozdene vale. Tko da je ustavi, tko da se brani, Sudba je dola i propasti dani! Al se uzbunile dalji i nebo, Gordi boljari i kmetova roblje. Svuda, gdje beskrajna ruska je zemlja, Jedna je bitka i jedno je groblje. Umiru vjeno i umiru mirno, Bezbroji pali i uskrsli novi. I s Borodina kad razli se Vojska, Purpurom krvavim poar je ovi. Zaplamsa rtva do u nebo ledno. Sveta je Moskva tek garite jedno. Uzmiu. Svuda je propast i duman: Zemlja, kozaci i zima ta kleta Pa i ta groblja ve vraaju mrtve. emu sva borba! Za etama eta Rasu se samo i nesta ko pusta Pahulja snjena, kad zagrija sunce... ... "Gdje vam je pobjedna Velika Vojska?" Bogalje Njemen je pito, bjegunce.
103
- S njom su se vjekovi borili sneni, Vojska je mrtva - al ivu Slaveni.
104
NA KVARNERU
Dolazi zapjenjen daleki val, A za njim se puina prua, Beskrajno sinja i neba dalj, Gdje mistina procvala rua. I plamna ta mistina rua Latice trusi i rasipa svud: Na drhtavi val i samotni prud, Na galeba ponosni lijet I alga zeleni splet, I zlato kii po hridi, Po polju, gdje jedva se vidi Mirisni smilja cvijet. O cvjeta i izgara tu, U vjenoj elji i snu O moru, blistavom moru. Dok kia zlatna sve pada, Sve zalijeva zlatna kaskada. A moja bi dua raskrilit se htjela K galeba kreljut smjela, Da zasjeni sjenom taj uaren kam, Da na as bar ustavi sunani plam, I zatiti smilja cvijet. Ti, luda i zaludna eljo, Ti! To mrtva je kamena ivot sav, I miso i rije i sanja i strast. To tuba je zemlje, to ne smije zborit, Ni ljubit ni mrzit - tek smije jo cvast. I izgara eljom za dalekim alom, Do kojega uri val se za valom, Za puinom plavom slobodna neba. Do njega galebi lete sve blie, Do njega molitva tiha se die, Jer glasna se ne smije re U jeziku majinom, slatkom.
105
Sad tua tu bani se rije. Sve tuin je oteo ve. Sve njegvo je: brda i doli Talas i pjesme i tuga i boli. Tamne ciprese i bijela mjesta, Mirna groblja i hitra cesta, I dan, koji rosan se budi, I s tugom u oima ljudi I oaj, to kida im grudi... Sve duman je oteo, sve! O, nije on hrabro osvojio, ne, U stranome, junakom boju, O kojemu pjesme jo poju I bezbrojna groblja jo zbore I krvava rijeka i gore. Ne, nije nam duman oteo, ne! Sve sami smo, sami mu dali. I pest mi se hoe da stisne I srce bi htjelo da svisne, Stid moje obraze zali: Sve sami smo, sami mu dali! Mistina rua vene, U grimizu gine joj sjaj, Iz uvala zgru se sjene, U noi je lovorov gaj. Mrak prekriva obale snene, Gdje mjesta su sustala bijela, K da bi se skloniti htjela Od uasa, koji ih gone Pred propast i bezdane one. Na bijedne su nalik bjegunce. Za Ukom je zapalo sunce.
106
NA TUEM GROBU
Girlandama su divlje rue sale Po grobu, hladan miluju mu kamen, A sunce sjajno kroz te guste tuje Rasipa zlatnih svojih zraka pramen. I vjetar tih se laticama sigra I njiu mrsi sjenka tanko tkivo, A ti zar spava, ti, kog nisam znao, Dok ivio si, stradao i snivo? Il moda sni jo uvijek te prate, Ko ti metulji, koji ari krue? Il moda elje uvijek jo cvatu, Ko svaku proljet ove divlje rue? Tad emu ivjet, ako mira nema Ni tamo onkraj umornih nam noi!? Zar i tu strah je, da e, makar kasno, Al ipak jednom opet jutro doi. O, nema nikad odgovora, nema, Tek utnja sve je, pusta utnja samo. Pa moda to je bolje, neg da znamo Svu istinu, to taji nam se tamo!
107
UMRLI HRAM
U predvorju hrama. Tek spaljena trava Kroz raspukli kamen je pruila vlati. Na slomljenom stupu je pauka tkivo I na suncu prea se prelijeva, zlati. I mrvi se mramor, omorika sjena Pa podu ko slutnja dalekoga straha, Ko pritajen drhtaj sred kutova mranih I nigdje ivota ni najtieg daha. Ve pognu se Budha, a ute mu ruke Od slonove kosti. On kao da drijema, Al tamo, gdje zjene draguljima sjale, Sad onice mrtve, a oiju nema. Sve molitve prole. Zar uma ih zavi, Il vjetri raznesli u neznanu tamu, Il one izgorjee redom bez svrhe U osvita ruju, u zapada plamu? Za obzorjem negdje su oblaci stali I svuda je hladna i pusta modrina, Ravnoduno gleda vijekove duge Sa mirnih krajeva, gdje nema daljina. Kroz kupole rasap se razlija sunce Niz blistavi mramor po ruinom svodu, udnovato cakli na kamu se glatkom I prostire zlatno po bijelomu podu. Sred hrama se na suncu savila zmija U kolutu crnom, to uvijek se vije I miruje vijek bez poetka i kraja. Il zmija ta davno i iva ve nije?
108
INDIJSKI MOTIV
Lepeza od krila metuljevih trepti, Zar hoe, da poar tvog pogleda trne? Ne, samo u aru e izgorjet bjedno I prosut na mrane se pramove crne. Ko jutro vrh rua, to cvjetaju strasno Na usni ti posmijeh i cjelova slutnja. Ne zbori, ne zbori, nek rijei ne prenu Daleku nam tajnu, nju uje tek utnja. Pod sjenom tvog prama mi zamire srce I sklapa se oko, al dua mi gleda. Zna lotose none, i njima se tako U tami tek rasklapa latica blijeda. Ja vidim: uz rijeku od hitroga srebra Niz obale same u mramoru prie, Svud hram je do hrama, sve spomeni bijeli. Gdje narataj nesta, gdje stoljee nie. I brzaju vali i krupne se zvijezde U zlatna pismena, mistina slau, A kamene gore ko divovi mrki Nad dolima bdiju i strae jo strau. A dolje duboko sa obala strmih Do valova tiho se sputaju stube, Ve tisu ih umornih zgazilo nogu, Al one sve idu, u vode se gube. U zatiju skritom sa lomaa gustih Zamirisa sandal i plamen se savi, to ovjek je bio, sam pepeo osta, I koluti dima svud viju se plavi. Je l', davno je tomu? U magle te plave Moj ivot je zao u noi daleke I zaborav mutna moj prekrila spomen, A prah su raznesli ti talasi rijeke.
109
Al dua mi nije se smiriti mogla U muku Nirvane, gdje elje sve gasnu. Ja ezno sam natrag, da ivim i stradam, I da bar jedanput jo vidim te krasnu. I vratih se amo. Sad gledaj me, gledaj, Ja hou od pogleda tvoga, od ara I dua nek izgori moja ko laka Lepeza od krila metuljevih, ara.
110
DA MOGU...
Da mogu od jada svih, Od sanja, to budan snih, Od dana mutnih i punih tuge, I noi, to bile su beskrajno duge, Od godina, koje su duu mi pile, I suza, to meni se u srcu krile, Da mogu od elja svih Stvoriti jedan stih, Pa da ti ga rei smijem, I onda da poginem nijem. Da mogu svoj zanos sav, Svu vjeru u proljeti mlade I puste u jesen nade, I blistavu zimu i bujno ljeto, Sve, to mi je bilo drago i sveto, Da mogu svoj ivot sav U cvijet pretvorit plav, Pa da on cvate tek za te, I tebi da mogu dati taj cvijet, Tad bilo bi ivjeti vrijedno, I mrijet!
111
MOLITVA U NOI
Razastri no nad moga dana am, Da skrije me, da budem posve sam. Nek obujmi i obuzme me svud Tvog mraka mir i zvjezdan beskraj plav, Da duu mi ko tamni, davni san Svu ispuni tvoj blagi zaborav I s vijenca divljeg, to ga trnje splelo, Nek osvjei mi rosa mutno elo. O, kako pusto svenuo taj dan! (A moda moj je jote malo koji,) A ja sam opet tako umoran I dua mi se novog dana boji. Kad opet dan u novom ognju plane, Tvog sunca ar e s trave rosu pit, Da u Tebi ja mogu nestat tako, Da u Tvom suncu smijem rosom bit! O, to sam ja? Gle, zlatom rodi strn, I bijelim srebrom otri cvate trn. A moja put tek rube udi strasti I usne plam u cjelovima mre. Sve grijeh je, to moje oi vide, Sve zvuna la, to ujem zborit, sve! Gle, lipa hlad svim umornima prua, I svakomu svoj miris daje rua, A uzalud tek moje srce bije, Od mojega tek zna se trzat jada, I raduje se samo mojoj srei. Dok mnogi jo, o, tako mnogi strada. Zar utjehe sam ikome ja dao, Zar ikom ja sam jade olakao?! Razastri no ko meki, gusti sag, Da korak moj u barun tiho tone, Da zamre zvuk, da uje samo Ti Tih suza tok, to potajno se rone.
112
Ti vidi sve: Gle dalek, snjeni kraj, Gdje bijel val niz dol i gore ide. Tu ranjeno se lane trudi skrit I krvav trag samoe oi vide. Iz pustog tek ga hira rani tko. I dua mi se tako sklonit eli I ostavlja ko krvav trag moj stih. Pomozi njoj i rane moje cijeli! I vidi li? Leptira aren roj, to zahvati ga vihor kretom krila I odnese u burni ocean, Gdje puina je tisu smrti skrila. Zna, sumnja je sve moje misli tako Zanesla ve nad uas bezdna crna. Daj zaklon njim, il anela Svog kreljut Il vijenac Svoj od muenikog trna. Razastri mir nad mog ivota jesen, Ko suhi list nek mirno dan se truni, I rastjeraj tu mutnu moju tugu, Svog neba mi vedrinom duu puni. I opet daj, da ruke mi se sklope, Ko nekad to i same su se znale. I daj mi sad, da mogu sjetit se Iz djetinjstva jo molitvice male. Da molim je, da sve mi sumnje brie, Da vjerujem ko tad - i nita vie!
113
POKOP
Nekako sveano tuna lica, Pune su ljudi te tihe staze, Noice male se ure svuda, Malo na gredice rua paze. Haljine s utkanim cvijeem ute, Maevi stresaju rosu s trave, Dame sa eticom kavalira Idu put sanjarske noi plave. Umr'o je slavuj, i sad ga prate, Slatkoga ljubavnih noi pjevaa, Mnogi je uzdah lepeza ula, Rijei su tune i pune plaa. Za njima ide vrh gustih kronja Mjesec, na licu mu teka tuga, Srebrni sjaj kao suze sipa, Prati svog vjernoga nonog druga. Tamo u parku ga pokopae, Gdjeno jasminovo grmlje miri, Tamo su utrli zadnju suzu Dame i hrabri im kavaliri. - A Va je pjesnik sam i bijedan, Nije mu sitnog pjevaa ao, Njemu ste samo se smijali, dok je Toliko za Vama umirao.
114
VLADIMIRU VIDRIU
Sluaj, sad noi su tihe ko nikad, Grobovi vide i utnja se uje, Munje ugasle i zvijezde se bude, Poiva nebo od strane oluje. Samo jo zemlja od bojeva dre, Samo jo rijeke u krvi sve teku. Sluaj, s Balkana doletjee ptice, Pjesmu donesoe davnu, daleku. Bile su dolje, gdje Vardar se muti, Deana hrame su vidjele svete, Maricu ue, to tui i prijeti, Blagovijest nose i k nama sad lete. Preni se, sluaj, ti glasovi dragi S neba ko suze se radosne rone: - Nema ve raje i zuluma nema, Svanu sloboda. Sva zvona to zvone. Zbore, to mrani su utjeli dani, I to sa garita vidjee noi, Stoljea bude i zvonie plave, Proljee vjeno, to skoro e doi. Doo je zeman i svanut e ljeto, Sunce e granut, zazlatit e arko. Doo je zeman, kad prii je ivjet, Digo se od sna na Urvini Marko. Zna, tako bujno e procvasti rue, Kazanlik morem e mirisnim biti, Pa ipak premalo rua e nicat, Humak junaku da svakomu kiti. Zato mi uti? Gle, svuda je sunce, A u tvom grobu je pusto i ledno. Ustaj bar za as, da radost ti kaem, Radost, za koju i ivjet je vrijedno!
115
SCHERZO
Dubovi drevni, a pod njima Zatije, sjenato meko, Na nebu oblaci prozirni Plove daleko, daleko. Vae su oi sve modrije, Sitna je ruka sve bjelja, Vae su usne sve rujnije, Plamnija moja je elja. Razbludno miriu rasuti arki klinaci sred krila, Kristalnu au ste dignuli, aptom zautala svila. I medaljon se zanjihao, Zasjao lani od zlata, Lani, to drsko se ovija Okolo snjenoga vrata. Pjeni se vino plemenito, Biser se drobi i cakli, S pjenom i kapi se rasue, Kad ste se od sunca makli. Pod dekolteom je Vaim se Tajna uzbibala bijela, Ko da je sakrita ptiica to bi poletjeti htjela. Kau: u dama i najljepih Za onim drhtavim snima Plaho je srce, al recite Da li i u Vas ga ima?! aa se nagnu i razlija, uma od smijeha zvoni. Niz oi moje, niz obraze Suzno ampanjac se roni.
116
KONTRASTI
Ovdje sred vijenca izblijedjelih rua Sanjarske djevojke slika me gleda, Oko joj modro i pusto ko nebo, Smijeak je sladak ko miris rezeda. Hladne parkete. Svud umjetni sumrak Sobama uti i bogati stori Od sunca brane, to nekako sneno Vani nad vrtom vrh jablana gori. Prolaze ljudi niz zavoje parka: Mladi jo starci i djeca ve stara, Misle da ivu, a nemaju srca, Usne im hladne, a oi bez ara. A ovdje sunce, sve ivot i sunce, Zlato sa beskrajnog neba se sipa, Cakli na valu i enskom tijelu, Bijelom ko mramor poganskog kipa. Aloji cvatu, zeleni se lovor, uti se pijesak, a ljeska se more. Opojan miris, kraj empresa mrkih Iste ciklame ko cjelovi gore. Tamnog sred vijenca od rudastih vlasi Oko se ari i usna se smije, I ona ruka na valu ko zmija Ej, oko vrata, da meni se svije!
117
STARINSKA PJESMA
Stare gitare sa malo jo struna, Mrki portreti na ruevnom zidu, Satovi drevni, to jedva jo idu, Sumrana soba, sva aptanja puna. Praina sipi po alabastru Maloga hrama sa starakim satom, Stapa se tiho s izblijedjelim zlatom, ute gitare - i sjene sve zastru. Gdjekada samo kroz razbita stakla Zaluta leptir u odaje tajne, Krila mu rue su letee, sjajne, Pa su ta krila gitare se takla. Zvukovi sitni ko pauine, Bude se tiho sa zaspalih struna, Pjesma se izvija praine puna, Il neko drhtavo pria iz tmine: Vjena je smrt, ona mladosti brie. ivot nam bio pun nada i jada, Pauka mree sve prekrie sada. Zar je to svrha - i nita vie?! -
118
MOJ PUT
Ne pitam nikog nit trebam prosjait Mjesto, kud mojemu putu je poi. Moje su dalji pod najarim suncem, Moje su sanje sred najdublje noi. Idem kud hou: sa orlom nad vrlet, S mirisom rua i s vjetrom niz polja. Tko e mi branit, da pjesma se vine Tamo, kud moja je gospodska volja! Poinem rado uz ubor fontana, Mlade markize i parkovi drevni Drai su meni od kramara novih, Drai neg ivot taj grubi i dnevni. Prolost ja volim i mjeseca srebro, Tajnu modrinu, kad dan e da svane, Prie i slike ko sagove udne, Vilinskom rukom od sutona tkane. isto mi elo i savjest je ista Ne trebam trobojkom skrivati grudi, Da l' mi je u srcu narod i ljubav, Tko ima pravo, da sumnja i sudi?! Slobodna moja je cesta. Kad hou, Letjet e hati mi njom uzagrapce, Nee me vratit, to zvidajem bia Poplaih kretave vrane i vrapce. Moda e tkogod nabacit se blatom Usput iz potaje i iza granja, Moda e tkogod narugati jote Mojoj se pjesmi i kraljevstvu sanja. Vjerujte, znao bih inut ga biem, Zlobom i stihom, to ee i bije, Moje u obraz zapisat mu ime, emu? - U mnogog ni obraza nije.
119
NA STARU GODINU
Iz klanaca kljuaju magle, U pelenu slau se bijelu I trune se ledenom suzom Po umornom oku i elu. Na sablasnom brijegu su ume I pruaju grane u stravi Put neba, al nema ve neba, Svud mrtvaki zavjes ga zavi. Starinski je grad u dolini, Tu udna se povorka reda; U ruci im star molitvenik I oko im ozbiljno gleda. Ve dugo su snivali, dugo, to od sna ih vjekovno mae, Da pou sa umrlih groblja U maglu, to ledena plae? To majstori k veernji idu I kerke im tihe i edne, A djetii svjetiljke nose Uz gospoe stroge i vrijedne. Al nekako umorni svi su, I nevoljko tapaju oni, Al moraju poi, jer zvono Sa Svetoga Kralja zvoni. Moj Boe, al sve je to strano, I ulice, govor i ljudi, To tue je mjesto, ne Zagreb, Pa to ih se smeta i budi! I kada se vraali budu, Jo dublje e sagnut se glava I k dragoj e urit se zemlji, Gdje tako se slatko spava.
120
U MAGLI
U blijedo ruinoj magli Riu se borovi parka, I pala zabati crni, Ko udna u sutonu varka. Od apta su koraci tii, Vas grad ko da budan ve spava. Al nije to san, to se samo Odasvud pritajila strava. O, kako daleki su ljudi Svi, jedan drugom, i sami! I svakomu u srcu tajna Ko zmija u zaklonu ami. Zaludu se smijati trude, Kad usna tek grem se stee. Te oi su pune tjeskobe, Te usne ko rane su svjee. Dok rijei obine zbore, U dui su uasa slutnje, To zbore, da zvuk samo uju, Jer sebe se boje i utnje. I sve nekud hite, a znadu Da nikada k cilju im doi. Svi edni su sunca, a ginu Sred beskrajne, bezdane noi. Svi eljni su neba: i ovjek, I cvijet, u dolu to nie. A gore? S visine krik ujem: To jastrijeb razdire ptie.
121
IZ MOJE TAMNICE
(SOBA BROJ 36) Vani je sunce i radosni dan, Ptice po hvojama poju Veselu pjesmicu svoju Slavei sunce i dan, A, ja sam umoran, umoran. Otmjene, bijele platane K oknu mi pruaju grane Ko da bi htjele me zvat U park, gdje se sigraju sjene I trave se privija vlat. Al meni je dane i dane Trunut u tamnici toj. Visoko k nebu se uzdie lasta, A moja je soba niska i tmasta. Hoe se poleta, misli i dui, A mene ta memla gui. Kroz zastrto prano to okno Kad pogled mi sluajno pade, Vidim ja proljeti mlade, Gdje bude se uvijek nove, Svud macice male se maze, U lugove ure se staze I ko da me mladost zove, to svenula uzalud. I procvate ljeto: cvijee svud, Sve bujno i raskono mirie, Med pela u akama sie I srce u ljubavi izdie U sanji i ljepoj jo javi, I rua girlandom se savi, A mene ta movara davi.
122
Tad jesen se okiti zlatom I laste, jato za jatom, Hite u topliji kraj, A sunca ve bljeega sjaj Zove me, mami me van, Med loze, med dole i polja, Gdje slobodna dalj je i volja, Iz tamnice moje u dan. A kad se pod snijegom sve smiri, Kad ledni se skupe leptiri, I okno draguljem se cakli, Ja gledam, gdje vranci se makli I ta e poletjeti as. O, neka saonice jurnu I ostave pusto tu tmurnu, Nek mene ponesu daleko, Ve ljeta sam, ljeta ih eko. Nek nose me nekud, ma kud, Pa makar to zadnji moj put. Nek iz tog me izbave mraka, Ja eljan sam prostora, zraka. Da disati mogu jo tren, Da ivjeti smijem jo malo. Tu srce u amu mi stalo, Tu svaki mi uguen dah. Na rudi mi sjeo je strah Od buduih, beskrajnih dana. Ta misao svaka mi rana, Tu iv u ve strunuti ja!
123
ZRCALO
Zrcalo malo od slonove kosti. Slike mu blijede, nikada jasne. Sve kao kroz suze samo se vidi, Tamo i sunce i radost sva gasne. Sumrana magla na staklo je pala, Pod njom se sakriva tajna duboka. Kao da tuga te gleda daleka Sablasnim mirom ve umrla oka. Zar su u dane ga strasne i arke Zrake sunane oslijepile plamne? Ili jasnou mu smutie stravom Ponoi bolne i beskrajno tamne? Uzalud dobra ti, bijela ruka Malu tu sumranu brisati kua. Malo je zrcalo uvijek mutno. - Tuna je, uvijek tuna, mi dua...
124
JASMINOV GRM
Jasminov grm su sasjekli, Jasminov grm jo iv. A jo u dane nedavne, U proljetne je rane, Sav raskono on cvjetao, Da svijale se grane. I slatkim dahom mirisao, I posred tihe noi tmine Pun udesne bjeline Sav sjao. Sad jadna su ga sasjekli Ko ikaru uz baru. A to je miris trunio U mnoge dane jasne, I njenom enjom punio Tolike noi strasne, I budio slavuja glas I srce u svih nas, Zar sada svi zaboravie?! Sad mrka nema crkva vie Ni arabeska njegvih sjena, to arko sunce zidom rie. Sad pusta je i ostavljena. Ni u te noi nijeme, duge I pune utnje, pune tuge, Ve nema pjesme zaarane. Sad noi je i dane U onim tamnim ulicama Ta crkva sama. Al moje pjesme tebe ale, Jer s tobom su mi listale I s tobom skupa cvale. Nevidljive ko pele Na latice ti sjele. I s tobom sjale noima, I gledale te oima,
125
U kojima je moja dua. I sluala te, kao to Samoa moja slua, to pono pria sanjarska U najtiemu trenu, I venule su, ti kad svenu. Sad nee nitko znati za te, Ni modrih noi zvijezde zlate, Ni slavulj, kad se vrati, Ni roj metulja, kad se sjati. Sad nee za te nitko znati. Ni bijel oblak, koji pliva, Ni pauk, koj se s niti njie, Ni enja, to u oku sniva. Sad nee znati nitko vie, Da ti si nama svima cvao I mirisao. O, meni te je tako ao, to sasjekli te jote iva! I spomeni te moji prate U svaku proljet, koja cvate, Ti, ubogi moj cvjetni brate!
126
RJENIK
aloj (gr.) - vrsta mediteranske mirisne biljke s velikim listovima bahantica - pratilica grkog boga vina Bakha; raspojasana ena Borodino - mjesto Napoleonovog poraza prilikom invazije na Rusiju 1812. god. cipresa - empres confiteor (lat.) - "Ispovijedam se", pokajna molitva arda (ma.) - krma na pusti (v.) u Maarskoj Deani - srpski srednjovjekovni manastir na dananjem Kosovu demeskinja (tur.) - elina sablja kakva se kovala u sirijskom gradu Damasku diskord - neskladan skup zvukova (isp. akord); nesklad erma - poluga za izvlaenje vode iz bunara gardina (tal.) - zastor na prozorima i posteljama hvoja - grana hvoje - granje kreljut - krilo kurija (lat.) - plemiki dvorac Lady Godiva (1040-1080) - mnogo opjevavana linost u engleskoj narodnoj i umjetnikoj poeziji; postoji legenda da je jednom njezin mu nametnuo gradu Coventryju velik porez, a ona ga je molila da svoju odluku ublai; ovaj je na to pristao uz uvjet da ona gola projae kroz grad lijer (gr.) - ljiljan metulj - leptir Morija (tal.) - kuga, pomor, epidemija noblesse (franc.) - plemstvo Njemen - rijeka u dananjoj Bjelorusiji i Litvi; utjee u Baltiko more pain (gr.) - pean, pobjednika pjesma, pjesma zahvalnica, hvalospjev paoma - palma Plevna - Pleven, grad u sjevernoj Bugarskoj; u rusko-turskom ratu pod ruskom opsadom 1877. 143 dana; poraz kod Plevena razlog je zato je Turska zatraila primirje 1878. Nakon toga na Berlinskom kongresu formirane su i priznate nezavisne balkanske drave (Bugarska, Rumunjska, Srbija, Crna Gora), a Austrija je okupirala BiH. pusta (ma.) - prostrana ravna stepa u Maarskoj rezeda - vrsta mirisne biljke, katanac, katanica, ljubimac Ridi Pagliaccio! (tal.) - Smij se, pajac!; arija iz opere Pagliaccio tal. kompozitora
127
Ruggiera Leoncavala (1858-1919) rondela - okrugli nasad u vrtu, cvjetnjaku, parku sandal (ar.) - fino crveno drvo iz Indije, slui za dobivanje ulja i pravljenje boja sigra - igra sigrati - igrati spleen (engl.) - tuga, jad, dosada, sumornost, zlovolja
Termopile - klanac u Grkoj, u kojem su u borbi s Perzijancima 480. pr. n. e. izginuli svi Spartanci pod kraljem Leonidom tio - tiho vals - valcer zublja - baklja
128
ABECEDNI POPIS PJESAMA

1912. __________________________ 94 BADNJAK _____________________ 17 BEZ NASLOVA ________________ 63 BIJEG _________________________ 43 BORODINO __________________ 103 CARMEN _____________________ 13 CONFITEOR __________________ 10 CRV __________________________ 24 EMU? _______________________ 49 EZNJA ______________________ 60 DA MOGU... __________________ 111 DE PROFUNDIS _______________ 95 DUR __________________________ 79 EROTIKA _____________________ 47 GALEB________________________ 59 GVOZDENA CESTA ___________ 76 HTIO BIH... ____________________ 19 HTIO BIH... ____________________ 33 INDIJSKI MOTIV ______________ 109 INTERMEZZO _________________ 46 IZ MOJE TAMNICE ___________ 122 IZ ZABORAVI _________________ 86 JASMINOV GRM______________ 125 JESENSKE MAGLE _____________ 52 KAD RUE CVATU... ___________ 67 KAP __________________________ 81 KO GOLUPE _________________ 57 KONTRASTI__________________ 117 KRE _________________________ 26 LJETNO PODNE________________ 78 LJETO _________________________ 73 MJESEINA ___________________ 37 MJESEINA ___________________ 62 MODRI SANCI IZ DJETINJSTVA ________________________ 58 MOJA LJUBAV _________________ 30 MOJ PUT _____________________ 119 MOLITVA ISELJENIKOVA ______ 90 MOLITVA U NOI ____________ 112 MOLL _________________________ 79 MRTVO JEZERO________________ 75 MUTNA JESEN _________________ 77 NA ARDI_____________________ 83 NA KOLODVORU ______________ 93 NA KVARNERU_______________ 105 NA PURPURNOM ZAPADU _____ 99 NA STARU GODINU __________ 120 NA TUEM GROBU ___________ 107 NA UGARU ____________________ 71 NE VJERUJ... ___________________ 54 NIKAD ________________________ 34 NOBLESSE _____________________ 51 NO __________________________ 82 NONO PAUNE ______________ 66 OFELIJA _______________________ 55 ONKRAJ GROBA _______________ 25 OTMJENA DOSADA ____________ 61 POD KRAJ PLESA ______________ 69
129
POKOP ______________________ 114 PORTRET _____________________ 88 POSLIJE LJUBAVI ______________ 48 POSLJEDNJE PISMO ___________ 40 PREVRAT ____________________ 100 PRIZNANJE ___________________ 64 PROLJEE ____________________ 41 PROLJEE ____________________ 79 REZIGNACIJA _________________ 36 RIDI PAGLIACCIO! _____________ 6 SAMOA _____________________ 85 SCHERZO ____________________ 116 SPLEEN _______________________ 68 SPOMINJANJE ________________ 65 STARINSKA PJESMA __________ 118 STELLA MARIS ________________ 27 AMPANJAC __________________ 15 UTNJA_______________________ 74 TAJNA ________________________ 22 TEKE MISLI __________________ 38
TI _____________________________ 56 TI SE BOJI... ___________________ 50 TJESKOBA _____________________ 21 U MAGLI _____________________ 121 UMIRANJE _____________________ 8 UMRLI HRAM ________________ 108 U RANO PROLJEE ____________ 70 U RUDNIKU ___________________ 89 U SNU I NA JAVl _______________ 32 UVIJEK ________________________ 44 VI UMIRETE...__________________ 92 VJETAR _______________________ 72 VLADIMIRU VIDRIU _________ 115 ZAGORSKA USPAVANKA ______ 91 ZA ODMORA __________________ 45 ZAR NE?! ______________________ 39 ZIMNJE NOI__________________ 23 ZIMZELEN ____________________ 42 ZRCALO _____________________ 124 IVOT_________________________ 12
130

Domjanic Izabrane Pjesme

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Domjanic Izabrane Pjesme

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Dragutin Domjani Izabrane pjesme (1924)

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

IZABRANE PJESME (1924)

D. M. Domjani: Iz epiloga k prvom izdanju pjesama.

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Ja hou ivjet, barem tren, Pa makar zato mrijet, Carmen!

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Pjena je slatka - kad blizu je talog, Uvijek jo doba je razbiti au!

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Sive su usne, a slijepo im oko Mrtvo, u onice skrito duboko.

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme

Dragutin Domjani: Izabrane pjesme