Broj 1-4 (2009)/1-2 (2010)

BENEDIKTINCI I KOLSTVO
Branko Horvat

Uvod Benediktinski red je veoma znaajan imbenik razvoja Europe, njezinog obrazovanja u vjerskom i znanstvenom smislu. Potaknuti od svoga osnivaa, benediktinci su neumorno uzdizali europskog ovjeka na svim podrujima humanistikog pogleda na svijet i to samo slijedei dva gesla, prvo onog poznatijeg: moli i radi1, a sve pod vidom drugog gesla, koje je zapravo slubeno geslo benediktinskog reda: neka je u svemu slava Bogu 2. Benediktinsko zalaganje ne moemo shvatiti, ako ne shvatimo, kao prvo, vrijeme u kojem je sveti Benedikt ivio te injenice koje su utjecale na njegov ivot, a zatim i Pravilo koje je sveti Benedikt sastavljao kroz petnaestak godina. itajui to Pravilo i promatrajui ivot redovnika koji su po njemu ivjeli, vidjet emo kako je svaki aspekt benediktinske karizme i djelovanja kompaktna cjelina i time neodvojiva od ostalih dijelova karizme jer odvajanjem svakog pojedinog dijela cjelina gubi svoju prvotnu jainu smisla. Tako je i kola sastavni dio te cjeline i morat emo je promatrati kroz prizmu ostalih sastavnica benediktinskog djelovanja. 1. Temelji benediktinske kole Benediktinsku kolu nemogue je promatrati bez dva najbitnija njezina temelja: njezinog utemeljitelja, svetog Benedikta iz Nursije i Pravila ili Regule koju je sveti Benedikt dao svojim uenicima. Stoga emo u prvome dijelu promotriti ivot samog osnivaa reda benediktinaca i kole benediktinskog samostana, ime emo zapravo posvjestiti injenice koje su utjecale na razmiljanje i djelovanje svetog Benedikta te njegovo
1 2

formiranje Pravila za ivot benediktinskih redovnika, a time i vanost tih injenica za pokretanje obrazovnog sustava koncentriranog u samostanima. 1.1. Sveti Benedikt ivot svetog Benedikta zapoeo je oko 480. u Nursiji, u pokrajini Umbriji. Rodio se u dobrostojeoj obitelji, a tradicija uz njega spominje i njegovu sestru blizanku, svetu Skolastiku. Grgur Veliki nam svjedoi u svojoj knjizi Dijalozi kako je u blizini njegovog rodnog grada u Kastorijanskoj dolini ve u njegovo djeako doba u piljama ivjelo nekoliko monaha iz ega moemo pretpostaviti kako se sveti Benedikt dosta rano susreo sa monakim nainom ivota. Kad je dorastao do kolske dobi, poslan je na studije u Rim, gdje je mladi Benedikt vidio udes itavog Carstva. Naime, to je vrijeme slabljenja Rimskog carstva u kojemu maha uzimaju neredi, nesigurnost i iskvarenost. Istodobno, ivot u Rimu je mladome Benediktu pridonio spoznajom o nainu i organizaciji ivota Crkve te oblicima monakog ivota koji su u Rimu u to vrijeme postojali. No, kako je rimska svakodnevica postajala sve nemoralnija, prema rijeima Grgura Velikog, od poroka svijeta i svjetske mudrosti Benedikt bjei ali ne u pustinju, nego odlazi u Affile, gradi udaljen pedesetak kilometara od Rima ivjeti asketskim ivotom. Benedikt se kao svet oituje ve nakon njegovog prvog uda, kada je vratio u savreno stanje razbijeno glineno sito za penicu, poslije ega je, odbijajui svjetsku slavu i elei samo omiljeti Bogu, napustio Affile i otiao u dolinu Aniene u Subiaco traei samou. Smjestio se u jednoj pilji gdje je u drutvu monaha Romana provodio pokoru i askezu. U toj pilji je proboravio tri godine i, kako nam Dijalozi vele, kroz to se vrijeme borio sa svojim demonima, napastima, koje je redovito pobjeivao molitvom i

SREDINJA TEMA: CRKVA - REDOVNICI - KOLSTVO

Ora et labora Ut in omnibus glorificetur Deus

Ogledi i prinosi studenata teologije

23

SREDINJA TEMA: CRKVA - REDOVNICI - KOLSTVO

trapljenjem. Unato elji da provede itav ivot u toj pilji, pristao je na molbu oblinje zajednice monaha cenobita da im postane opatom, ali to jo nije poetak benediktinskog monatva. Naime, nakon to je sveti Benedikt donio novi dnevni red stege i rada, monasi su ga htjeli otrovati, no nakon blagoslova hrane otrov nije imao uinka, a sveti Benedikt ponovo odlazi u samou, u svoju pilju gdje nastavlja svet i krepostan ivot koji je poeo privlaiti mnotvo koje je htjelo ivjeti poput njega i pod njegovim vodstvom. Tada je sveti Benedikt poeo oko Subiaca organizirati ivote tih ljudi u dvanaest samostana koje je uspostavljao i ureivao po primjeru istonih samostana. Ti samostani su imali svoje vlastite opate, ali su opet ovisili o svetom Benediktu. S godinama, ideal redovnitva razvijao se u umu svetog Benedikta te je konano kulminirao 529. godine kada je na brdu Montecassino sagradio veliki samostan po svome idealu, kao jedinstvenu cjelinu za veliku zajednicu. Takav samostan je postao temelj benediktinskog pustinjatva. Odijeljen zidom od svijeta, unutar kojih ima sve potrebno za ivot zajednice koja zajednikom molitvom i zajednikim radom dolazi svakodnevno u svojim srcima do krajnjeg cilja naih traenja, do Boga. U takvoj zajednici, 547. godine na rukama brae monaha, umro je sveti Benedikt. 1.2. Pravilo svetog Benedikta Sveti Benedikt, kao i ostali monaki pisci 6. stoljea, nije imao na umu stvoriti novo ili posve originalno djelo. Nakana njegovog Pravila bila je odrediti asketski nauk za monahe i obiaje u samostanu u kojem ivi i koji je osnovao. Pravilo nije nastalo odjednom, nego se pretpostavlja kako je pisano negdje izmeu 530. i 547. godine. Benedikt ga je esto dopunjavao i prilagoavao prilikama, to samo govori o njegovoj razboritosti. Grgur Veliki nam prenosi kako je Pravilo zapravo njegova biografija ...jer nije mogao drukije uiti negoli je ivio3 Ono je napisano s dimenzijom uravnoteenosti i umjerenosti to otkriva kako je sveti Benedikt imao velikoga razumijevanja za
3

ljudsku slabost. No, ta tjelesna umjerenost nadomijeta se stroim unutarnjim ivotom sredstvima poput utnje, poniznosti, poslunosti i intenzivnijeg traenja Boga. Jezik Pravila jest puki to je jo jedan pokazatelj Benediktove naklonjenosti neznatnome ovjeku. Pravilo je imalo samo jedan cilj: voditi redovnike putem savrenstva.4 U njemu Benedikt iznosi svoju ideju o zajednici subrae koja e se odijeliti od svijeta i povui se u smiraj radi lakeg pronalaenja Boga, ali umjesto pustinje radije bira samostanski nain ivota. Unutar samostana subraa e biti jednaka u svim pravima, ali e morati meu sobom birati opata ija e doivotna dunost biti brinuti se oinskom brigom za sve redovnike. Dunosti redovnika odreene su prema Evanelju, a posebice se obaziru na posluh, utnju i poniznost. Najvei naglasak jest na sluenju Bogu, a i tome je u praktinome ivotu bilo posveeno najvie panje, bilo u bogosluju, bilo u zajednikoj molitvi, bilo opet u itanju Svetog pisma ili prepisivanju svetih tekstova i uenju svetih nauka iz ega e se zapravo i razviti benediktinska kola. Ostali dijelovi Regule su takoer veoma vani, a govore o zajednikom posjedovanju stvari, radu i primanju gostiju. Naime, kako se za sve potrebe brine opat, nije nuno za ivot redovnika imati neto privatno. Tako u zajednici ne postoji posebno vlasnitvo, a opet nema ni oskudice. Rad je benediktinskoj zajednici takoer veoma vaan jer besposlica je neprijatelj due.5 Kada se ne moe obavljati neki fiziki rad, u vrijeme za njega predvieno mora se obavezno itati, a u Korizmi i nedjeljama jo ee. Velika znaajka Benediktovog Pravila jest i dobar odnos prema gostima. Svi gosti koji dolaze neka budu primljeni kao Krist, jer e on rei: Gost bijah i primiste me. I nek se svima iskae primjerena ast, osobito domaima po vjeri i hodoasnicima.6

Lovro Kati, Povijest Katolike Crkve, Zagreb 1942., 101. Pravilo sv. Benedikta 48, 1 Isto, 53, 1

Grgur Veliki, Dijalozi II, 36

24

Spectrum

Broj 1-4 (2009)/1-2 (2010)

2. Benediktinska kola U prijanjem smo poglavlju vidjeli kako je na razmiljanje i djelovanje svetog Benedikta utjecao susret s raznim drutvenim, a kasnije i monakim pitanjima i problemima. Potaknut tim iskustvima napisao je Pravilo koje je postalo temelj monakim zajednicama koje su nastanjivale podruje itave kristijanizirane Europe. To Pravilo predvia samostan kao ivotni prostor zajednice redovnika i ba u tom samostanu niknut e jedini obrazovni sustav ranoga srednjega vijeka. Stoga emo u sljedeem poglavlju ukratko promotriti razvoj benediktinskog reda, zatim sam samostan koji je sredite ivota benediktinskog reda a time i same benediktinske kole, a zatim i njezino znaenje za plemstvo i puanstvo kranske Europe ranoga srednjega vijeka. 2.1. Razvoj benediktinskog reda Nekoliko godina nakon smrti svetog Benedikta Langobardi su razorili samostan te su redovnici morali pobjei u Rim odakle je papa Grgur Veliki poslao etrdesetak monaha, sa svetim Augustinom na elu, u Englesku te su tako postali i misionarima. U sljedeih dvjestotinjak godina red se proirio po Francuskoj, Engleskoj i Irskoj, a tada prelazi u njemake zemlje te na Pirinejski poluotok. Poljaci i esi sa njima dolaze u doticaj u 10. stoljeu po svetom Vojtjehu, a njegovi uenici ire red u Ugarsku. Od 11. do 13. stoljea red se iri po rubovima u ono vrijeme poznatoga svijeta. Tako se na istoku, nakon Grke i Carigrada, osnivaju samostani i u Palestini i Siriji, a na krajnjem sjeverozapadu na Islandu i Grenlandu, a neki autori dre da su poeli evangelizirati Ameriku prije otkria Kristofora Kolumba.7 Taj razvoj je doveo do toga da se izmeu 8. i 9. stoljea na Zapadu pod pojmom monah poelo podrazumijevati sljedbenika sv. Benedikta. Poetak 8. stoljea vrhunac je prvog razdoblja benediktinskoga reda jer su samostani poeli bivati najefikasnijim organizatorima misijske, ali i gospodarske djelatnosti. Rijeju velikog Chateaubrianda, benedik-

Ivan Ostoji, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I., Split 1963., 39.

7

tinac je znao sve. No, u 9. i 10. stoljeu dolazi do stagnacije i opadanja broja monaha i moi te znaenja samostana. Razlozi su brojni, a najvaniji su: zadovoljavanje redovnika lagodnim ivotom, ulazak mlakih i razmaenih plemikih sinova u zajednice, uplitanje drave u same samostanske stvari i najezde raznih naroda poput Vikinga, Normana, Maara i Saracena. Zanimljivo je spomenuti kako u to vrijeme monasi jo nisu imali sveeniki stale, odnosno, takva praksa nije postojala. Ona se poela uvoditi izmeu 9. i 11. stoljea te je postala takoer jednim od razloga opadanja moi benediktinaca jer su se monasi sve vie poeli udaljavati od manualnog rada koji je bio temelj odravanja samostanske zajednice. Takvo stanje poelo je sve vie smetati revnim monasima pa su krenuli pokuaji obnove, ali su redovito zavravali uspostavom novih, jo stroih redova poput cistercita i kartuzijanaca. Najvaniju reformu provela je opatija Cluny koja je kroz sljedeih dvjestotinjak godina vrsto prednjaila koliko u benediktinskome redu, toliko i u samoj Crkvi. Naime, nekoliko velikih papa poput Grgura VII. i Urbana II. potjecali su iz opatije Cluny. Ova opatija je uspjela povezati oko 2000 samostana u jedno moralno tijelo koje se odupiralo intervenciji laika i koje je disciplinski jaalo. Najvee znaajke ove reforme jesu: naglaavanje psalmodije i gregorijanskog korala, stroga poslunost, liturgija u velianstvenim crkvama, potencirana separacija od vanjskog svijeta, ali opet ne zaboravljajui na gostoprimstvo prema strancima i hodoasnicima, sekundariziranje manualnog rada te svoenje obrazovanja na duhovnu naobrazbu i teologiju. Uskoro je i ova reforma poela slabiti izazvana duhom novoga vremena, a pogotovo nakon Wormskog konkordata kojime je rijeena duga borba oko investiture. Nakon slabljenja Clunyja, benediktinski je red oslabio u ogromnoj mjeri i nikada vie nee postii stari sjaj. Od 13. stoljea broj samostana konstantno opada i od desetaka tisua europskih samostana ostalo ih je samo oko 1500. Benediktinci u novi vijek ulaze kao znanstvenici i iskusni arhitekti. U 17. stoljeu najznaajnijom na podruju obrazovanja i znanosti postaje kongregacija Svetog Maura, ali uskoro su nove nevolje, zvane reformacija, prosvjetitelj-

SREDINJA TEMA: CRKVA - REDOVNICI - KOLSTVO

25

Ogledi i prinosi studenata teologije

stvo, jozefinizam i Francuska revolucija gotovo izbrisale benediktince s lica zemlje. Naime, vrlo je porazna injenica kako je slavna opatija Cluny 1790. godine proglaena javnim kamenolomom.8 Postnapoleonsko doba ne donosi takoer nita boljega. Benediktince udara sekularizacija, zapljene posjeda te nesnoljivi uvjeti ivota. I tu imamo primjer neshvatljiv zdravome umu: godine 1861. izgradnja eljeznice Milano-Genova sravnila je sa zemljom Bramanteov klaustar milanske opatije Chiaravalle.9 Takvo stanje je benediktinsku zajednicu svelo na svega pet stotina monaha. Graevine dokinutih samostana bile su pretvorene redom u muzeje, biblioteke, kole, upravne ili stambene zgrade, kazalita, vojnike ustanove, svratita, tvornice, kaznionice, a neto malo u sjemenita i biskupske dvorove. Ostaci nekoliko znamenitijih opatija bili su, adaptirani za skladita i konjunice. Nekima su i temelji iz zemlje bili iskopani, tako da se vie i ne zna, gdje su se dizale. Meutim, u drugoj etvrtini 19. stoljea benediktinci se ponovno obnavljaju, najprije u Bavarskoj i Francuskoj pa onda po Pruskoj i dalje po Europi, u obje Amerike i na ostalim kontinentima. Danas je benediktinski red, uzet u uem smislu, podijeljen u dvadeset i jednu kongregaciju. Svaka vri regulu prema svojim deklaracijama, konstitucijama i statutima. Svaka ima na elu opata prezesa, nadopata ili generalnoga opata, a konfederacija svih kongregacija opata primasa, kojega biraju svi opati reda. Opat primas ujedno je opat meunarodnoga kolegija Sv. Anzelma u Rimu. Meu kongregacijama istiu se starinom kasinska i engleska, a brojem monaha amerikanska i beuronska. Najmlae su slavenska i olivetanska. Sve skupa broje oko 8000 lanova u oko dvije stotine samostana, veinom opatija. 2.2. Benediktinski samostan Benediktinski samostan najbolje je opisao sam osniva, sveti Benedikt: Samostan treba po mogunosti sagraditi tako da se sve potrebno,
Monasi samostana Cascinazza fondazione per la sussidiarieta, Benediktinci i stvaranje europske kulture Naim rukama, ali Tvojom snagom, Split, 2008., 37.
8 9

to jest, voda, mlin, vrt i raznovrsne radionice nalaze unutar samostana.10 To je bilo reeno stoga to osniva u istoj reenici veli: ...kako monasi ne bi morali hodati okolo, jer im to dui nimalo ne koristi. Vremenom je ta ideja toliko uznapredovala da su samostani postali mali, autonomni gradovi koji, opasani zidom, mogu prosperirati od vlastitih proizvoda. Klasian bi tlocrt izgledao otprilike ovako: sredite samostana inio bi klaustar etverokutnog oblika kojega bi zatvarali crkva, blagovaonica sa kuhinjom do nje, spavaonica i kapitularna dvorana u kojoj bi redovnici raspravljali o poslu ili sluali tumaenje poglavlja iz Pravila. Uokolo su zatim slijedile knjinica, kola, skriptorij, podrum, bolnica, infirmarij u koji su smjetali bolesnu subrau, prostori za smjetaj stranaca i hodoasnika, gostionice, pekare, radionice, itnice i skladita za proizvode. Iza tih graevina stajali su vrtovi s ljekovitim biljem, vonjaci i itna polja, a najee i mlin. Visoki zidovi i opkopi koji su obino okruivali samostan ograivali su ga od vanjskog svijeta, ali su ga ujedno i titili u doba ratne opasnosti. Benediktinci su imali trodiobu vremenskog tijeka jednog dana: prvi dio se sastojao od bogosluja, drugi od intelektualnog rada, a trei od fizikog rada. Svaki je dan bio podijeljen u osam svetih asova, poinjui i zavravajui slubom u samostanskoj crkvi. Prva sluba poinjala je obino oko dva sata ujutro, a posljednja netom nakon sumraka, prije odmora redovnika. U skladu sa svetim slubama u crkvi, redovnici su provodili po nekoliko sati itajui Bibliju, osobno se molei i meditirajui. Veinu dana provodili su radei teke poslove vlastitim rukama, inei potrebna ienja samostana, kuhanje za subrau, brinui se za potrebne namirnice i izvravajui sve ostale zadae potrebne za odravanje velike zajednice poput njihove, samostanske. 2.3. Znaaj i postignua benediktinske kole Unutar samostanske zajednice, kojoj je rad predstavljao obaveznu treinu dana, kolstvo se

SREDINJA TEMA: CRKVA - REDOVNICI - KOLSTVO

Isto

10

Pravilo svetog Benedikta, 66, 6

26

Spectrum

Broj 1-4 (2009)/1-2 (2010)

razvilo prvenstveno temeljei se na Pravilu jer je sam Benedikt veli kako ...vrijeme to im jo preostaje poslije Bdijenja neka braa, kojima je to potrebno, iskoriste za razmatranja psalama i itanje.11 Samostan je bio kola slube Gospodnje12 u kojoj se zajednica neprestano formirala radei, molei i uei. Ti samostani udarili su temelje srednjovjekovne kulture i postali sreditima znanstvenog i umjetnikog stvaranja. Tri su glavne aktivnosti benediktinske zajednice na polju znanosti i obrazovanja: prepisivanje i uvanje starih rukopisa, nastava u kolama i knjievni rad.13 Svaki ureeni samostan imao je skriptorij, gdje su posebno izueni monasi-kopisti vrlo strpljivo, u strogoj utnji, prepisivali, prije svega, liturgijske knjige, Sveto pismo, djela Crkvenih pisaca, ali i profane grke i rimske klasike poput Ovidijevih metamorfoza. U tim skriptorijima stvoreni su razni kaligrafski stilovi, ak i nacionalna pisma, pod ime mislim jo uvijek latinicu, ali s osobinama karakteristinim za pojedine narode. Nakon pojave tiska, benediktinci su brzo prihvatili taj novi izum i njime su otisnuli brojne inkunabule. Taj skriptorij je zatim opskrbljivao samostansku knjinicu bez koje nije mogla biti nijedna zajednica, zbog ve spomenutih misli iz Pravila. Monasi su itali svakog dana, a u korizmenom vremenu davao bi im se kodeks iz kojeg su uili. Koliko su knjige redovnicima bile vane, shvatit emo kada se sjetimo usporedbe kako je samostan bez knjiga poput tvrave bez oruja. Tako su oni ulagali mnogo brige u prepisivanje to vie knjiga, njihovu kupnju, zamjene i uvanje knjiga. Zbog potrebe kole, samostanske knjinice obino su bile dostupne i neredovnikim, vanjskim itaima. Uz knjinice slijede kole, koje su nekoliko stoljea bile jedine kole zapadne Europe. Svi su benediktinci redovito morali biti pismeni te je pisai pribor jo iz vremena svetog Benedikta

bio uobiajeni monaki inventar. Svaki samostan imao je kolu, a vei i po dvije. Jedna od tih dviju bi bila nutarnja, za samostanski pomladak, djeake koji su se ve od sedme godine ivota predavali u samostane kao pueri oblati i druga, vanjska, za djeake izvana, koji su se htjeli osposobiti za kakvu dravnu ili crkvenu slubu. ak su i priorati, smjeteni po selima, barem kod pojedinaca, irili pismenost. U ovim kolama djeaci su poduavani besplatno, najprije u itanju i pisanju, raunanju i pjevanju. Nakon ove osnovne nastave, uilo se sedam slobodnih disciplina ope naobrazbe zvanih artes liberales koje su se dijelile u dva teaja. Prvi se zvao trivium, a drugi quadrivium. U prvom, niem teaju, najee su se predavale gramatika s itanjem latinskih klasika, dijalektika i retorika, a u drugom, viem teaju, aritmetika, geometrija, astronomija i glazba koja se sastojala od gregorijanskih korala sa svojim prepoznatljivim neumama. Taj vii teaj je bio ureen samo u bolje opremljenim opatijama. U njih se slao izrazito darovit samostanski pomladak. kolu je vodio scholasticus ili magister scholae. Udbenici su se rijetko mijenjali pa su neki od njih ostali u upotrebi itavi srednji vijek. Zbog negativnog stava Clunyja prema mijeanju vanjske mladei i samostanskog pomlatka, ali i prema uenju profanih znanosti, a jo vie zbog opadanja monake discipline u 13. i 14. stoljeu, postepeno pada i znaenje benediktinskih kola. Naslijedile su ih gradske kole i sveuilita. Osim toga, nastavi su se posvetili novonastali redovi, posebice augustinci, dominikanci, zatim franjevci i pavlini, a poetkom novoga vijeka isusovci. Uz benediktinsku kolu vezana je i literarna djelatnost. Mnogi redovnici su se okuali u pisanju na pukome govoru te tako poeli utirati put knjievnim jezicima pojedinih naroda. Pisanja brojnih redovnika bila su uistinu raznovrsna. Tako moemo nai teoloka, pravnika, dravnika, pedagoka, filozofska, govornika, jezikoslovna, putopisna, glazbena, prirodoslovna, astronomska, gospodarska i lijenika djela. Mo-

SREDINJA TEMA: CRKVA - REDOVNICI - KOLSTVO

11 12 13

Isto, 8, 3 Isto, Proslov, 45

Ivan Otoji, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I., Split 1963., 48.

Ogledi i prinosi studenata teologije

27

nasi su rado pisali biografije, nekrologe i kronike svojega kraja ili pak anale svojega naroda. Ovakve zabiljeke ne samo da su otele zaboravu mnoge dogaaje srednjega vijeka, nego ujedno otkrivaju monaka razmiljanja i njihove osjeaje. Zbirkama raznih ugovora i darovnica te uvanjem javnih isprava benediktinci su postali za nove narode Europe zaetnicima njihove povijesti, a njihove kue skladitima povijesne grae.14 3. Benediktinci u Hrvatskoj Openito se dri da su veze Hrvata s Rimom poele 641. godine. U tom prvom dodiru veliku ulogu odigrao je opat Martin. Njega je papa Ivan IV. poslao s mnogo novca u Dalmaciju i Istru da otkupi zarobljene krane te pokupi moi muenika i donese ih u Rim. Opat Martin je pripadao, po svoj prilici, benediktinskoj Reguli, kojoj su sigurno pripadali i toliki drugi papisnki legati poslani hrvatskim vladarima. Poetkom 9. stoljea Hrvatska je potpala pod franaku vlast. Naskoro su stali u nae krajeve iz Franake pridolaziti, preko patrijarhata iz Akvileje, redovnici, sveenici i biskupi. Franaki su monasi vjerojatno i organizirali prve zapadnjake samostane u Hrvatskoj. Najdrevniji hrvatski samostan, za koji moemo navesti sigurno povijesno svjedoanstvo, jest onaj to ga je sredinom 9. stoljea podigao knez Trpimir na poloaju Riinica, izmeu Klisa i Solina. Na Trpimirov dvor bio je pobjegao i ondje od 846. da 848. godine ivio glasoviti Saksonac Gottschalk, pa se misli da je upravo na poticaj ovog poduzetnog monaha Trpimir pozvao benediktince u svoju dravu. Po uzoru na ostalu kransku Europu, koja je bila puna benediktinaca, i hrvatski su vladari osnivali nove ili bogato darivali ve postojee samostane. Vladare su slijedili banovi, upani, dvorjanici i drugi odlinici, a za njima nisu zaostajali ni autonomni dalmatinski gradovi ni imuni graani. U drugoj polovici 11. stoljea nastaju svi nai kraljevski samostani, a i nekliko zadubina hrvatskih odlinika. Kraljica Jelena povjerila je benediktin-

cima grobove hrvatskih vladara i crkvu Sv. Stjepana u Solinu. Koncem 11. stoljee benediktinci i benediktinke nalazili su se na etrdesetak mjesta po raznim naim krajevima, a u 13. stoljeu to sigurnih, to vjerojatnih benediktinskih mjesta ima oko stotinu. U razdoblju od Zvonimirove smrti do Kolomanova dolaska na hrvatsko prijestolje Hrvatsku su razdirale otre graanske borbe i ratovi. I najjae opatije trpjele su tada krajnu bijedu. U tom opem meteu na kopnu i moru, neki su samostani zauvijek propali. Meu ovima, ponajvie zadubine hrvatskih vladara, jer su ih ratujue stranke smatrale dravnim ustanovama. Nadoli maarski kraljevi nisu imali interesa da ih obnavljaju, jer te stare zadubine podsjeale su ih na kraljevsku kuu koju su eljeli to prije zakopati u zaborav, nalazile su se daleko od njih i bile razmjerno malene. Stoga su ugarskohrvatski kraljevi pourili da vei dio zadubina naih domaih vladara dadu na iskljuivo raspolaganje i u vlasnitvo crkvenom poglavaru u Hrvatskoj, splitskom nadbiskupu. Benediktinci su od svih kraljevskih samostana uspjeli zadrati u svojim rukama jedino Kreimirovu zadubinu, rogovsku opatiju u Biogradu na moru, koja je doskora prenesena na otok Paman. Kao to je bio sluaj u 13. stoljeu u cijeloj Europi, tako je i u Hrvatskoj monatvo u znaku opeg zastoja i postupnog opadanja. Nedovoljna zaposlenost, zanemarivanje manualnog rada, lagodnost ivota, uinili su da je stega u opatijama s vremenom popustila i ivot se monaha udaljio od izvornog ideala. Nedovoljnu zaposlenost nije moglo nadomjestiti intelektualno bavljenje, jer je ono za veinu monaha, i po pravilu i zbog prilika onog vremena, bilo sasvim drugotnog znaenja i ogranieno na vrlo maleni dio zajednice. Pojava komende takoer je pridonijela opadanju monakih zajednica kod nas. Naime, rijeju komenda oznaivalo se privremeno povjeravanje ispranjene uprave neke opatije susjednom opatu dok se ne uklone zapreke redovitom izboru vlastitog opata. Za raznih ratnih provala nerijetko su biskupi, otjerani iz svojih biskupija, dobivali opatije kao

SREDINJA TEMA: CRKVA - REDOVNICI - KOLSTVO

14

Isto, str.: 48. 50.

28

Spectrum

Broj 1-4 (2009)/1-2 (2010)

sredstvo za uzdravanje. Kasnije, kada je poela opadati samostanska disciplina i kada se stao umanjivati ugled monakog stalea, dobivao je naslov opata i samostanske prihode biskup ili biskupijski sveenik, ponegdje ak i laik. Ovaj je ivio izvan samostana dok je samostanom upravljao prior. Komendatarni opat morao je voditi brigu o samostanu i od prihoda koje je ubirao providjeti za dostojanstven ivot monaha. Neki su komendatarni opati to i inili, dok je veina ubirala prihode i zapostavljala brigu o samostanima. Neki su ak i propisivali i ograniavali broj monaha u samostanima, te prodavali ili poklanjali samostanske posjede i imovinu. Ono to nisu uspjele unititi politike neprilike, komenda ili samo opadanje stege i udaljavanje od izvornog ideala monakog ivota dogodilo se dolaskom Francuza u nae krajeve poetkom 19. stoljea. Godine 1807. i 1808. odlukama francuske vlade zatvorene su posljednje etiri hrvatske muke benediktinske opatije kod nas: Sv. Krevana u Zadru, Sv. Kuzme i Damjana na Pamanu, Sv. Jakova u Dubrovniku i Sv. Marije na Mljetu. Nakon vie od sto i pedest godina, 1965. ponovno je zaivio monaki ivot u Hrvatskoj. Mala zajednica monaha zapoela je obnovu samostana i monakog ivota po Pravilu sv. Benedikta u drevnoj opatiji Sv. Kuzme i Damjana na Pamanu. Zakljuak Kao to smo vidjeli u ovome prikazu, benediktinska povijest jest povijest europskog ranog srednjeg vijeka. Njihov nain ivota u vrijeme osnivanja bio je temeljen na starim tradicijama, ali sa inovativnom idejom koja je odgovarala potrebi onoga vremena. Sveti Benedikt je prepoznao znak vremena te je, kako je povijest pokazala, uistinu izmijenio lice itavoga kontinenta. Njegovi monasi neumornou su se drali Pravilo koje je dao sveti Benedikt i slijedei upute o molitvi, radu i uenju, uspostavili su zajednicu koja je mogla u ono vrijeme savreno djelovati. Takva zajednica je u poetku poela koristiti obrazovanje za svoje potrebe, ali vreme-

nom je sve vie laika stizalo njima na izobrazbu, prvenstveno zbog njihove jedincatosti na tome podruju, ali i kvalitete, a injenica kako je to obrazovanje bilo besplatno govori nam kako im je bilo vano jedino da je u svemu slava Bogu. Stoga s pravom moemo rei kako su benediktinci odgojili Europu, kako je njihov rad stvorio modernog europskog ovjeka i nemogue je zamisliti kako bi Europa danas izgledala bez benediktinaca.

Literatura
Mate Boloni, Pokuaj obnavljanja benediktinskog reda u Dalmaciji i Krkoj biskupiji u drugoj polovini XIX. stoljea, Bogoslovska smotra, 40 (1970), 4, 394 412 Vladislav Brusi, Benediktinska opatija na Koljunu, Bogoslovska smotra, 20 (1932), 2, 247 - 258 Josip Buturac Antun Ivandija, Povijest Katolike Crkve meu Hrvatima, Zagreb 1973. Lovro Kati, Povijest Katolike Crkve, Zagreb 1942. Monasi samostana Cascinazza fondazione per la sussidiarieta, Benediktinci i stvaranje europske kulture Naim rukama, ali Tvojom snagom, Split 2008. Jose Orlandis, Povijest kranstva, Split 2004. Ivan Ostoji, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I., Split 1963. Ivan Ostoji, Hrvatski benediktinci i pokrtenje Poljaka, Bogoslovska smotra, 36 (1966), 3-4, 650 652 Ivan Ostoji, Koliko je benediktinskih opatija bilo u Solinu za hrvatske dinastije, Bogoslovska smotra, 34 (1964), 2, 301 312 Ivan Ostoji, Susreti izmeu benediktinskog i dominikanskog reda u Hrvatskoj, Bogoslovska smotra, 36 (1966), 3-4, 703 711 Franjo anjek, Djelo svetog Benedikta ugraeno u temelje hrvatske pismenosti i kulture, Bogoslovska smotra, 50 (1980), 4, 337 344 Mile Vidovi, Povijest Crkve u Hrvata, Crkva u svijetu, Split 1996.

SREDINJA TEMA: CRKVA - REDOVNICI - KOLSTVO

29

Ogledi i prinosi studenata teologije