Historijski Pregled Medicine I Sestrinstva

Knjigu posveujem rahmetli, bratiu Enesu Ibrahimagiu
Autor: Saradnici:
Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagi-eper Prof. dr. sc. Izet Mai Prof. dr. sc. Sahib Muminagi Ass. dr. Edin Selimovi Univerzitet u Zenici Prof. dr. sc. Sabahudin Ekinovi Prof. dr. sc. Ekrem Ajanovi Prof. dr. sc. Boria Hraba Prof. dr. sc. Zoran Hadiahmetovi Lejla Abazovi, prof. Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagi -eper Ass. dr. Edin Selimovi Graforad, Zenica 200 primjeraka
UNIVERZITET U ZENICI
Izdava: Za izdavaa: Recenzenti:
LEJLA IBRAHIMAGI-EPER I SARADNICI
Lektor: Kompjuterski slog: tampa: Tira:
HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 614.253.1/.5:616](091)(075.8) IBRAHIMAGI-eper, Lejla Historijski presjek medicine i sestrinstva / Lejla Ibrahimagi-eper. - Zenica : Univerzitet, 2008. - 207 str. : ilustr. ; 25 cm Bibliografija: str. 202-207 ISBN 978-9958-639-05-8 I. eper, Lejla Ibrahimagi- vidi Ibrahimagi-eper, Lejla COBISS.BH-ID 16417286
ZDRAVSTVENI FAKULTET UNIVERZITETA U ZENICI
Na osnovu odluke Senata Univerziteta u Zenici, broj: 01-108-313-0149/08-15 od 06.02.2008. godine, data je saglasnost za izdavanje univerzitetskog udbenika Historijski presjek medicine i sestrinstva Ovaj univerzitetski udbenik nije dozvoljeno pretampavati ili umnoavati.
Zenica, 2008. godina
Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis. Historija je svjedok vremena, svjetlo istine, ivot pamenja, uiteljica ivota, glasnica starine. Ciceron
RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDBENIKA HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA
RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDBENIKA HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA
Rukopis Historijski presjek medicine i sestrinstva autora doc.dr.sc. Lejle Ibrahimagi- eper i saradnika, predstavlja verziju interdisciplinarnog udbenika u kome e studenti zdravstvene struke nai niz vrlo vanih i korisnih podataka za svakodnevni rad i poticaj za dalja istraivanja. Udbenik je racionalno koncipiran, napisan u skladu sa nastavnim planom i programom. Sadri bitne i razvojne dogaaje vezane za sestrinstvo prolosti, sadanjosti i smjernice za budui razvoj, te prilog koji se odnosi na sve nobelovce, to mu daje poseban kvalitet. Rukopis sadri opirnu literaturu o obraenoj temi, koja zainteresiranim itaocima omoguuje udubljivanje u pojedinosti koje su za njega znaajne. Izraen je vrlo pedantno, struno, sa dosta priloga, informacija i podataka iz medicinske znanosti. Tekstovi imaju odgovarajuu funkcionalnu vezu i mogu se koristiti u razliitim aspektima, kako od strane studenata, tako i od drugih korisnika, prije svega zdravstvenih radnika. Rukopis zadovoljava kriterije univerzitetskog udbenika, te ga toplo preporuujem za tampanje. Teanj, 22.12.2007. godine Prof.dr.sc. Ekrem Ajanovi Redovni profesor Interne medicine
Analizirajui tekst knjige-udbenika Historijski presjek medicine i sestrinstva, autora doc.dr.sc. Lejle Ibrahimagi-eper i suradnika, moe se zakljuiti da je udbenik racionalno koncipiran i napisan u skladu sa nastavnim planom i programom. Pisan je bez epske opirnosti za obrazovni nivo kojem je namijenjen. Predstavlja verziju interdisciplinarnog udbenika koji se moe koristiti itavog ivota, i kao struno, i kao opte obrazovno tivo. Obuhvata sve oblasti, poev od postanka ljudskog ivota do stoljea u kojem ivimo. Sadri i neka poglavlja koja dosadanji udbenici nisu imali ili su u njima samo simbolino pominjana. Time je proirena ova oblast na podruja koja joj pripada. Po svom sadraju i nainu prezentiranja materije ostvarena je primarna nakana autora da na jednom mjestu sagleda i objasni segmentalno podruje iz medicine i sestrinstva koje je potrebno da savladaju studenti Zdravstvenog fakulteta. Udbenik Historijski presjek medicine i sestrinstva sadri sve bitne razvojne dogaaje vezano za sestrinstvo, te prilog koji se ne moe nai u ranijim udbenicima, a predstavlja doprinos da je na jednom mjestu koncipirana materija koja se odnosi na sve nobelovce. Ista e itekako dobro doi svim kolegama lijenicima i drugim znanstvenim i zdravstvenim radnicima. Pored dodiplomske nastave, tekst se moe koristiti u razliitim aspektima i tijekom postdiplomskog studija. Smatram da ovaj udbenik zadovoljava sve potrebne kriterije univerzitetskog udbenika, pa preporuujem njegovo tampanje. Sarajevo, 20.12.2007. godine Prof.dr.sc. Boria Hraba
RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDBENIKA HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA Analizirajui tekst knjige/udbenika Historijski presjek medicine i sestrinstva, autora doc.dr.sc. Lejle Ibrahimagi-eper i saradnika: prof.dr.sc. Izeta Maia, prof.dr.sc. Sahiba Muminagia i ass.dr. Edina Selimovia, moe se zakljuiti da je vei dio ove publikacije racionalno koncipiran i napisan u skladu sa nastavnim planom i programom Zdravstvenog fakulteta Univerziteta u Zenici. Po svom sadraju i nainu prezentiranja materije ostvarena je primarna nakana autora da se na jednom mjestu obuhvati historijski presjek medicine kroz sve historijske epohe i razdoblja, ak i u irem obimu, nego to je neophodno studentima Zdravstvenog fakulteta u Zenici. Kada je u pitanju sestrinstvo, moram naglasiti da ima mali broj autora u Bosni i Hercegovini i na prostorima bive Jugoslavije, koji se bavio studioznije historijskim razvojem sestrinstva. S obzirom da trenutno nema dovoljno i adekvatne strune literature koja bi u potpunosti obuhvatila historiografiju sestrinstva, posebno u Bosni i Hercegovini, pozdravljam ideju autora da se objavi jedna sveobuhvatnija knjiga u formi udbenika, namjenski napisana za potrebe studenata zdravstvenih fakulteta. Mislim da nai studenti trebaju znati medicinsku historiografiju openito, te historiografiju sestrinstva naeg podneblja, Bosne i Hercegovine. Udbenik Historijski presjek medicine i sestrinstva, napisan je faktografski jezgrovito, stilski primamljivo za itanje i jeziki korektno za nivo studenata dodiplomskog studija. On, takoer, uz vrijedne slikovne priloge, sadri i interesantan prilog koji se ne moe nai u ranijim udbenicima, a odnosi se na najprestiniju nagradu iz oblasti medicine-Nobelovu nagradu. Udbenik istovremeno predstavlja i tivo koje se moe koristiti u praksi lijenika i drugih zdravstvenih radnika, koji preferiraju cjeloivotno uenje. Stoga smatram da zadovoljava relevantne kriterije univerzitetskog udbenika, namijenjenog za potrebe Zdravstvenog fakulteta u Zenici, pa preporuujem da se odobri njegovo tampanje. Sarajevo, 24.12.2007. godine Prof.dr.sc. Zoran Hadiahmetovi
OSVRT AUTORA Izuavanje medicine i sestrinstva na dijalektiki nain, nalae razmatranje istovremeno i tumaenje pojava i dogaaja kroz stalno promjenjive historijske uvjete. Zasigurno je tano da neprekidni sukobi, protivrjenosti, istine i zablude, obogauju svakog ponaosob, i lijenika i sestru, a istovremeno daju kontinuum i potiu razvoj medicinske misli. Rezultati znanstvenog istraivanja iz podruja historije medicine danas su obilni. Iscrpni prikaz razvoja medicine i sestrinstva iziskivao bi nekoliko tomova knjiga. Stoga sam ovaj udbenik nazvala Historijskim presjekom medicine i sestrinstva. Isti je namijenjen prvenstveno studentima Zdravstvenog fakulteta, kojima je neophodno prezentirati jedan dio ovog obima materije. Savladavanje zadate, treba biti temelj i osnov za poimanje medicine i sestrinstva u prolosti, a kompariranje istih u sadanjosti i budunosti. Ova knjiga e imati svoju svrsishodnost i na drugim studijima, gdje se izuava medicinska znanost i sestrinstvo. Rado u je preporuiti svim drugim profilima uposlenika koji participiraju u zdravstvu, da bi cjelovitije i odgovornije pristupili poimanju ovih profesija, njihovoj teini, bremenitosti, odgovornosti i zadacima. Medicina i sestrinstvo nisu nastali odjednom, prolazili su razliite faze i bili podvrgnuti uplivima kulturnih, socijalnih, vjerskih i politikih prilika, koje su imale utjecaja na njihov razvoj, dajui im ponekad podstrek. Istovremeno velike zapreke su koile njihov razvoj. Rezultati rada velikana medicinske znanosti, njihove borbe za istinu i napredak ovjeanstva, ne bi smjeli biti manje vani, nego to e postignua dananje medicine biti za medicinu budunosti. Razvoj medicine i sestrinstva neodvojivo je vezan za razvoj nekog drutva i vremenski okvir u kom to drutvo egzistira, te se ne moe posmatrati odvojeno. Savremena medicinska historiografija objanjava historijski razvoj medicinske znanosti kroz odnose prema opoj historiji. Zenica, 13.07.2007. godine Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagi-eper
SADRAJ:
Recenzenti: Prof.dr.sc. Ekrem Ajanovi ................................................................................................................... 6 Prof.dr.sc. Boria Hraba....................................................................................................................... 7 Prof.dr.sc. Zoran Hadiahmetovi ...................................................................................................... 8 Lejla Ibrahimagi - eper 1. POGLAVLJE- Medicina u prvobitnoj zajednici ............................................................................. 13 1.1. Uvod ................................................................................................................................................. 14 1.2. Prvobitna zajednica ...................................................................................................................... 15 1.3. Primitivna drutva ....................................................................................................................... 16 1.4. Nagon empirija magija ................................................................................................................. 18 Lejla Ibrahimagi - eper 2. POGLAVLJE - Medicina najstarijih naroda................................................................................... 19 2.1. Babilonska medicina ................................................................................................................... 20 2.2. Staroegipatska medicina .............................................................................................................. 22 2.3. Starohebrejska medicina ............................................................................................................. 27 2.4. Staroindijska medicina ................................................................................................................ 29 2.5. Starokineska medicina ................................................................................................................ 32 2.6. Starogrka medicina .................................................................................................................... 36 2.7. Starorimska medicina ................................................................................................................... 43 2.8. Aleksandrijska kola .................................................................................................................... 47 2.9. Salernijska kola............................................................................................................................. 49 Lejla Ibrahimagi - eper 3. POGLAVLJE - Utjecaj religije na razvoj sestrinstva ...................................................................... 51 3.1. Utjecaj kranstva na razvoj sestrinstva .................................................................................... 52 3.2. Sveeniki redovi ........................................................................................................................... 53 Izet Mai, Lejla Ibrahimagi - eper 4. POGLAVLJE - Srednjovjekovna arapska medicina ....................................................................... 55 4.1. Osnovne osobenosti arapske medicine ...................................................................................... 56 4.2. Najznaajniji predstavnici arapske medicine ........................................................................... 58 4.3. Arapski lijenici prevodioci ......................................................................................................... 58 4.4. Arapski lijenici enciklopedisti .................................................................................................. 60 4.5. Arapski lijenici praktiari .......................................................................................................... 74 4.6. Zakljuak ........................................................................................................................................ 79 Lejla Ibrahimagi - eper 5. POGLAVLJE - Srednjovjekovna medicina ..................................................................................... 81 5.1. Samostansko razdoblje...................................................................................................................82 5.2. Skolastiko razdoblje.....................................................................................................................82 Lejla Ibrahimagi - eper, Sahib Muminagi 6. POGLAVLJE - Medicina 16. stoljea ................................................................................................ 85 6.1. Reforma i progresija ...................................................................................................................... 86 6.2. Najznamenitije linosti koje su obiljeile 16. stoljee ............................................................. 87 Lejla Ibrahimagi - eper 7. POGLAVLJE - Medicina 17. stoljea ................................................................................................. 93 7.1. Otkria koja su obiljeila 17. stoljee ......................................................................................... 94 7.2. Najznamenitije linosti koje su obiljeile 17. stoljee ............................................................. 94 Lejla Ibrahimagi - eper 8. POGLAVLJE - Medicina 18. stoljea ................................................................................................ 97 8.1. Epidemije ........................................................................................................................................ 98 8.2. Najznamenitije linosti koje su obiljeile 18. stoljee .............................................................. 99 Edin Selimovi 9. POGLAVLJE - Medicina 19. stoljea.............................................................................................. 103 9.1. Otkria koja su imala utjecaj na razvoj medicine u 19. stoljeu ......................................... 104 9.2. Najznamenitije linosti koje su obiljeile 19. stoljee........................................................... 105 9.3. Prve ene lijenici medicine ..................................................................................................... 108 Edin Selimovi 10. POGLAVLJE - Medicina 20. stoljea ............................................................................................ 109 10.1. Globalizacija i razvoj medicine .............................................................................................. 110 10.2. Najznamenitije linosti koje su obiljeile 20. stoljee ......................................................... 112 10.3.Prilog - Dobitnici nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu ...................................................116 Lejla Ibrahimagi - eper 11. POGLAVLJE - Meunarodne organizacije ................................................................................ 147 11.1. Najstariji sauvani propisi....................................................................................................... 148 11.2. Svjetska zdravstvena organizacija ......................................................................................... 148 11.3. Fond UN za hitnu pomo djeci .............................................................................................. 149 11.4. Crveni kri/polumjesec ........................................................................................................... 149 11.5. Organizacija za odgoj, nauku i kulturu UN ........................................................................ 150 11.6. Ljekari bez granica ................................................................................................................... 150 11.7. Socijalno-ekonomski savjet .................................................................................................... 151 11.8. Internacionalna organizacija Doktori svijeta ...................................................................... 151 11.9. Internacionlna agencija za atomsku energiju ...................................................................... 152 11.10. Visoki komesarijat za izbjeglice UN ................................................................................... 152 11.11. Meunarodni savjet medicinskih sestra ........................................................................... 153 11.12. Meunarodna organizacija za civilni i vazduhoplovni saobraaj ................................. 153 11.13. Organizacija za poljoprivredu i ishranu ............................................................................ 153 11.14. Europska agencija za odobravanje Medicinskih proizvoda ..............................................154 Lejla Ibrahimagi - eper 12. POGLAVLJE - Prve bolnice u svijetu ........................................................................................... 155 12.1.Prve bolnice u svijetu .............................................................................................................. 156 Izet Mai 13. POGLAVLJE - Prve bolnice, institucije i zdravstveni kadrovi u BiH ..................................... 159 13.1. Uvod ........................................................................................................................................... 160 13.2. Zdravstvena povijest BiH ....................................................................................................... 161 13.3. Prve bolnice u Bosni i Hercegovini ....................................................................................... 166 13.4. Zdravstveni kadrovi i institucije u BiH poslije Drugog svjetskog rata.................................174 13.5. Zakljuak ................................................................................................................................... 176 Lejla Ibrahimagi - eper 14. POGLAVLJE - Historijski presjek sestrinstva zadnjih stoljea ................................................ 177 14.1. Dogaaji koji su pozitivno utjecali na razvoj sestrinstva .................................................. 178 14.2. Komparativno elaboriranje sestrinstva prolosti i sadanjosti ........................................ 184 14.3. Budui razvoj i smjernice sestrinstva ................................................................................... 186 Lejla Ibrahimagi - eper, Sahib Muminagi 15. POGLAVLJE - Znaajne linosti za razvoj sestrinstva.............................................................. 189 15.1. Najznamenitije linosti za razvoj sestrinstva ..................................................................... 190 Literatura .................................................................................................................................................. 202
10
11
Lejla Ibrahimagi - eper
1. POGLAVLJE
MEDICINA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI
Ab ovo Od jajeta. Od poetka. Horatius
LEJLA IBRAHIMAGI - EPER
1.1 UVOD Historija je svjedok mnogih uspona i padova, razvoja i dekadencija. Pod pojmom medicina definiramo znanost o ljudskom organizmu, njegovim bolestima, te lijeenju i sprjeavanju tih oboljenja. Prvobitno je ovaj naziv oznaavao lijek, zapravo sredstvo lijeenja, a potjee od latinske rijei medicina, to u prijevodu znai lijek, a medicus, to znai lijenik. Historijski najvanija zadaa i najstarija funkcija medicine je lijeenje i izljeenje. Postignue jednog i drugog i niza drugih radnji, da li tokom hospitalizacije ili kunog tretmana, ne bi moglo biti ostvarivo bez skupa kodificiranih mjera njege, koje prua sestrinstvo. Izuavanje historije medicine je profilaktika i terapijska aktivnost, iji su korijeni u dalekoj prolosti. Od kada postoji medicina? Odgovor se moe traiti od postojanja i osvita ljudske civilizacije, iz starih zapisa i spomenika kulture. Bezbrojni znanstvenici su izuavali, otkrivali, pri tome se koristili optim zakonitostima prirodne sredine ispitivanog drutvenog stanja i civilizacije. Moe se zakljuiti, da medicina, kao znanost postoji od zaetka ljudske svijesti i medicinske misli. Njeno izuavanje poinje sa poecima i prvim tragovima prahistorije i pojave ljudskog predka. Poznati historiar medicine Kardeno (Paul Cardeno) je napisao : Nas su uili da historija medicine poinje sa starim Grcima, i da su u Grkoj zaeci medicine i svekolike medicinske misli. Kako se naa saznanja mijenjaju, sada znam da su se varali. Ne samo medicina nego i medicinska misao, postojala je nekoliko hiljada godina prije nego to su se pojavili prvi grki doktori. Dakako da su nam ove rijei potvrda, davno steenim spoznajama, da je bolest starija od ivota, a da lijeenje predstavlja jedno od najstarijih ovjekovih profesija. Zasigurno, da nema sumnje, da je kompletna historija ostavila tragove na historiju medicine i na historiju sestrinstva. Nekada je taj upliv bio direktan, ee indirektan, ali obadvije profesije su kroz razvojni put prolazile u zavisnostima od drutvenoga stanja, podneblja i bezbrojnih faktora. Ako historiju nazivamo magistra vita, tj. uiteljica ivota, proizilazi da historija medicine s pravom moe nositi naziv magistra medici tj. uiteljica lijenika.
14
1.2. PRVOBITNA ZAJEDNICA Nemali broj autora tvrdi, da iz do sada sauvanih podataka, kada se krene od paleolita, odnosno starog kamenog doba, mezolita, tj. srednjeg kamenog doba, neolita ili mlaeg kamenog doba, metalnog doba, koje je prolo faze bakarnog, bronzanog, eljeznog doba, preko starog doba zvanog Antika, srednjeg vijeka, pa do novog vijeka, kada poinje nauno tehnika civilizacija, te do naih dana, postaje uoljivo da je praovjek bolovao od veeg broja istih bolesti od kojih boluju i sadanje generacije ljudi. Od prvih poetaka ivota na zemlji, ovjek je bio prinuen da se suprotstavlja raznim tekoama, bolestima i prirodnim nepogodama. Sa svim tim se susreemo i danas. Praovjek je patio od promjena na zglobovima. Tragovi zacijeljenih fraktura naeni su na ljudskim kostima iz paleolita i govore nam da su ljudi u pedhistorijskom periodu poznavali neke metode lijeenja frakturiranih ekstremiteta. Tragovi periostitisa, osteomijelitisa, luksacije kuka, tumora kostiju, akromegalije, spondiloze, te formirajue artroze otkriveni su na kostima iz neolita. Meu najstarijim nainima lijeenja bio je i hirurki tretman. Strana tijela su se odstranjivala, rane i granulomi su tretirani usijanim eljezom. Vrene su operacije, amputacije, trepanacije, evakuacije abscesa. Ve u tragovima od prije 500 000 godina otkriveni su znaci bolesti na sudskim kostima kod Pithecantropusa erectusa, na Javi 1094. godine. Poznate su peinske slike iz perioda paleolita, pronaene u Francuskoj, paniji, vajcarskoj, Zapadnoj Njemakoj. Znatan broj antropologa, smatra da je prvobitni ovjekov predak Homo primigenijus, postao od uspravljenog ovjekolikog roda majmuna Pithecanthropusa errectusa. Zubi predstavljaju najotporniji dio ostatka ljudskog kostura, jedino oni uspiju da se odupru hemijskim i bakterijskim razornim procesima. Tragovi periapikalnih fokusa, abscesa, parodontopatija, naeni su na eljustima praovjeka i fosilnih praivotinja. Znaci abrazije cakline i fraktura naeni su na paleolitskim zubima. Grmek je dao podatke da je zubni karies naen kod 1 do 3 % lubanja iz neolita, a u srednjovjekovnoj Evropi je procenat bio 10 do 20 %. Elliot Smith je pronaao kod 500 aristokratskih mumija faraonskog Egipta istu uestalost parodontopatija, zubnog kamenca i kariesa, kao kod dananjih savremenih generacija stanovnika Evrope.
15
Pekinki ovjek Sinanthropus Pechinensis je najstariji ostatak fosilnog ovjeka, a sa svojim osobinama je vrlo slian pithecanthropusu sa Jave. Hajdelberki ovjek, Homo Heidelbergensis, dobio je naziv, jer je pronaen u blizini Hajdelberga. Njegova donja eljust je bez bradne kosti, slian je antropoidnim majmunima, a zubi su u potpunosti morfoloki i po sastavu kao ljudski. Spoznaja da je bolest nastala pojavom ivota, daje nam smjernice da je neophodno poznavati ne samo opu historiju, ve i historiografiju medicine, kao i njene prve tragove, jer ta veza korespondira sa dobro znanom maksimom, da se sadanjost moe spoznati i komparirati, samo poznavajui njenu prolost. Ciceronova definicija historije, da je to hronika odreenog vremena, vodi nas do spoznaje da je to ono razdoblje, koje poinje kada se ovjek javlja kao bioloko bie i traje do prvih pisanih spomenika, zapisa, a to zapravo poinje sa prahistorijom.
ivota su im sainjavale saune, koje su nosile sve benefite u pogledu , ne samo ope higijene tijela, ve i preventivne i terapeutske medicine. Prema enciklopedijskoj definiciji prahistorija je najstarija drutvena formacija u kojoj je izvren proces biolokog i drutvenog oovjeenja. Iz ovog se, u jednom trenutku ope evolucije, javio ovjek kao posebna bioloka jedinka. Prema J. Morganu, prahistorija se dijeli na dva velika razdoblja, i svaki ponaosob je imao nii, srednji i vii stepen razvoja. Divljatvo predstavlja prvo razdoblje, prvu veliku epohu u kojoj se javlja ovjek sa ogranienim shvatanjima i neartikuliranim govorom. U niskom stepenu ovog razdoblja lijeenje je bilo u vidu nekontroliranih radnji i pokreta, koje e ostati prisutne sve do formiranja perioda empirije. U srednjem stepenu razvoja, ovjek poinje koristiti ruke, da bi prilagodio orua, koja su mu neophodna za svakodnevni ivot. U tom vremenu, taj primitivni ovjek otkriva vatru i poinje da razvija demonistika vjerovanja o porijeklu bolesti. Svaku povredu i bolest pripisuje djelovanju odreenih demona ili uinjenih arolija. Na viem stupnju divljatva ovjek Homo sapiens, zapoinje svoj ivot u vjetaki sagraenim stanitima. Tada poinje da obrauje zemlju i za taj rad koristi domae ivotinje. Varvarstvo, prema Morganu, predstavlja drugo historijsko razdoblje u prahistoriji. Ovaj period je prva znaajna epoha u razvoju ljudske linosti i njegove svijesti. Karakterizira ga obrada orua i pojava pojedinih djelatnosti. Formiraju se zajednice ljudi, prema suprotnom spolu i djeci. Porodica poinje da se dijeli unutar samih stanita. Tu su poeci porodice kao znaajne drutvene zajednice. U tako organizovanom nainu ivota, u varvarstvu, se odnosi, prije svega za brigu o zdravlju, organiziraju na nivou samopomoi. Tada se javljaju prvi oblici medicine, koji su se pod utjecajem spoljnih faktora, bazirali na razvoju steenog iskustva, te prenoenju s generacije na generaciju. To iskustvo s vremenom se razvilo u razliite oblike lijeenja. Iako je postojea prahistorijska graa, izuzetno oskudna, L. Thaller istie injenicu da je prahistorijski ovjek, neovisno od svoje umne zaostalosti i ivo17
1.3. PRIMITIVNA DRUTVA Kuda zakoraknu homo sapiens? autor Primitivni narodi su vjerovali da ovjeka naputa zdravlje kada tijelo napusti dobri duh, koji ga je branio od bolesti, zbog djelovanja uinjene arolije. Bolesne su tretirali magovi, amani kroz mistine rituale, tehnikama oka i izazivanjem straha. Edukaciju o zdravlju su sprovodili razmjenjujui saznanja meu sobom. Vjetine su razvijali intuitivno, npr. primjetivi da neka hrana izaziva nus pojave, izbacivali bi je iz prehrane. Znanje su prenosili s koljena na koljeno, mlaem lanu porodice ili odabranom lanu plemena. Upotrebljavali su purgative, emetike, dezodoranse, kupke i masae. Danas je poznato da su se Maje skoro u potpunosti oslanjale na herbalnu medicinu. Studije koje su sprovedene sa Indijancima iz Chiapasa, potvrdile su pretpostavke da su koristili teraupetska parna kupanja. To potvruje teze, da su vladali poznavanjem tzv. termalne prirode ljudskoga tijela. Sastavni dio
16
tinjskog bitisanja kao Homo brutus, a kasnije kao Homo sapiens ipak bio najasavreniji stvor i da je vladao izvjesnim stvaralakim sposobnostima. Ponovo se vraamo na pitanje: Od kada postoji medicina ? Medicina, kao znanost, postoji od zaetka ljudske svijesti i medicinske misli. Njezini korijeni su nagon, empirija i magija. 1.4. NAGON EMPIRIJA MAGIJA Nagon je nadgradnja, koja se javlja, kada je potomak praovjeka Homo sapiens irei steena iskustva i prihvatajui nova saznanja, pojmovima obiljeio svoj umni napredak. Njegova prva vidljiva znanja o bolesti i lijeenju, steena prvenstveno nagonom, a zatim iskustvom, imala su preventivno-kurativna obiljeja, te su tako prihvatana i koritena. Borba protiv bolesti, povreda, smrti u praovjeku je razvila nagon samoodranja. On je stjecao saznanja koristei razne biljke za lijeenje, a odabirao ih uei, posmatrajui reakcije i ponaanja ivotinjskih vrsta koje su ga okruivale. Homo sapiens je artikuliranim glasovima, bogaenjem svog govora i novim rijeima, koje je postepeno usvajao i koristio, te tako podigao svoj primitivni ivot na jedan vii stupanj civilizacijske kulture. Empirija je pojam kojeg najee povezujemo sa narodnom medicinom, jer oznaava iskustvo. Vjetina i umijee ovakvog lijeenja se prenosila sa koljena na koljeno unutar porodice, te s generacije na generaciju, koristei pri tome sugestiju kao utjehu da bi umilostivili demone. To je tzv. bajanje. Empirijska medicina nije optereena teorijom. To je rezultat posmatranja i iskustva. Ovakav vid lijeenja s vremenom je postao predmet raznih zapisa. Brojne studije svjedoe nam, opisuju empiriju kod primitivnih plemena: na Javi, Sumatri, kod Moskito Indijanaca, Bu crnaca i drugih. Magija predstavlja jedan od najreprezentativnijih oblika praznovjerja. Bazira se na vjerovanju u postojanje nadprirodnih, spiritualnih sila, na koje ovjek vraanjem, bajanjem moe utjecati, te izazvati promjene. Neovisno o tehnolokom i civilizacijskom napretku u svim segmentima, danas susreemo u zaostalim podrujima, prisustvo i primjenu raznih oblika praznovjerja, magije i empirije.
18
2. POGLAVLJE
MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA
Sapienti sat! Mudrome dosta! Latinska izreka
2.1. BABILONSKA MEDICINA Sumerani, narod veoma visoke kulture, ve oko 2000. godina p.n.e. su znali pisati i raunati. ivjeli su u Babiloniji, centar Mezopotamije, koju su u starom vijeku nazivali Kaldeja, to je podruje dananjeg Iraka, u dolini rijeka Eufrat i Tigris. U Mesopotamiji je ivjelo nekoliko naroda: Asirci (oko Asura i Ninive), Elamiani (grad Suza), Babilonci (Babilon), Persijanci (Persepolis, Pursogada), Hetiti (Hatua Bogazkoji). Imali su svoje pismo koje je bilo klinasto i imalo je mnogo verzija. Najvaniji dokument vremena je Lista Sumerskih kraljeva. Jedan od najznaajnijih pisanih dokumenata je Ep o Gilgameu koji datira iz 2600.god. p.n.e. i koji je napisan na 12 kamenih ploa. Ovaj dokument je vaan, jer govori o kulturi i civilizaciji ljudi tog doba, kao i o njihovim vjetinama. Oko 1000 ploica je iskopano kod Ninive, ispisanih klinastim pismom, koje potjeu iz biblioteke kralja Asurbanipala. Sadre veliki broj recepata i uputa za lijeenje. Vano mjesto u lijeenju je imala arolija, jer se generalno smatralo, da je bolest posljedica nezadovoljstva bogova. Zasluni su izmeu ostalog, za pronalazak i unapreenje astrologije i diobu vremena, te su istu stavili u slubu medicine. Prouavali su utjecaj zvijezda na zdravlje, ivot, bolest, ishod bolesti i smrt. Prognozirali su povoljne i nepovoljne dane za zdravlje i ivot ovjeka, te odreivali kritine dane za pogoranje ili smrtni ishod. Brojevima su pridavali vanost, pa je i uzimanje lijekova bilo propisano samo u odreene dane, jer se smatralo da e jedino u tim danima imati djelotvornost izljeenja. Bili su potovatelji broja 7. Dijagnostika pojedinih bolesti nije postojala, oni su lijeili samo pojedine simptome, a ne oboljenje. Uvid u to je ostavljen na glinenim ploicama, na kojima su napisani recepti, ali su se vie bavili prognostikom. Njihovo kompletno poznavanje fiziologije se sastojalo u spoznajama da je srce sjedite inteligencije, a krv im je predstavljala najvaniju tjelesnu tenost, smatrali su je nosiocem ivota, zdravlja i bolesti. Higijena je zauzimala veoma vano mjesto u njihovom ivotu i veinom je bila regulirana religijskim odredbama. Ostavili su zapise o zdravstvenim ustanovama. Postojali su propisi o istoi, nadzor nad vodovodima, istoom pitke vode. Babilonski lijenici su sprovodili unitavanje muha zbog prenosivosti zaraze. Poznavali su zaraznost lepre i izoliravali bi oboljele. Koristili su mnoge minerale i ljekovito bilje. Savjetovali su i sprovodili dobru linu higijenu, odmor, djete i masae.
20
Zakon kralja Hamurabija 1900. godine, p.n.e. propisuje prvi vid socijalne medicine i svojim propisima regulie poloaj i plaanje naknade lijenicima za njihov rad. Hamurabijev stub, ispisan klinastim pismom uva se u muzeju Louvr-u. Jedna od odredaba iz tog zakona glasi, ukoliko lijenik operira noem, treba biti nagraen sa deset srebrenika. Kada je pacijent osloboeni rob, treba platiti pet srebrenika. Ako je tretirani rob, za njega je duan platiti njegov gospodar dva srebrenika. Slijedea odredba je glasila, da ukoliko pacijent umre uslijed lijenike greke ili nepanje, ili izgubi oko, lijeniku se trebaju odsjei obadvije ruke. Ukoliko je bolesnik bio rob, lijenik je bio duan njegovom vlasniku osigurati drugog zdravog i sposobnog roba. Dakle, zakonskom regulativom je postojala odgovornost za rad, ali su kazne za pojedine neuspjehe bile toliko visoke, da se veoma mali broj lijenika elio baviti hirurkim zahvatima. Jedan broj historiografa smatra, da je to bio jedan od razloga, to se hirurgija nije razvijala u Staroj Babiloniji. Dugotrajni ratovi su ostavili kobne tragove na toj civilizaciji, te je i njihova medicina doivjela krah. Ostali su zapisi iz tog perioda, da u skoro cijeloj Babiloniji, nije bilo vie lijenika. Bolesnici su bili izloeni na javnim trgovima, a prolaznici bi im davali savjete, koristei pri tome svoja iskustva.
Slika 1. Veliki babilonski kralj 21
Egipani su vjerovali u mnoge bogove i medicina je imala religiozan karakter. Egipat je zauzimao rubno pustinjsko podruje sa suhom pustinjskom klimom, gdje se izmjenjuju izrazito kamena podruja - Hanade, sa podrujima pjeanih pustinja Ergovi. Oaze su bile jedina plodna mjesta, a najpoznatija oaza je bila Sivah, gdje se nalazi hram boga Ra. Nil kroz historiju predstavlja ilu kucavicu cjelokupnog sjevernog dijela Afrike. On izvire iz Viktorijinog jezera i dug je 6520 km, te se u blizini Aleksandrije ulijeva u Sredozemno more. Prostor Starog Egipta se dijelio na Gornji Egipat (dolina Nila) i Donji Egipat (delta Nila). Historiju Egipta dijelimo na 32 dinastije, a najvie podataka saznajemo iz spisa egipatskog historiara Manetona koji je ivio za vrijeme Ptolomeja II (3. st. p.n.e.). Egipat je bio najzdravija stara kultura, veliki znaaj su pridavali zdravlju ljudi. Postojao je studij za lijenike 1100. godina p.n.e. i kola za sestre sa smjerom za primalje, koje su morale posjedovati dobra znanja iz anatomije i fiziologije. Egipani su vjerovali da su bolest i smrt uzrokovani od strane boga, duha ili neke druge nadprirodne pojave. aman lijenik koji bi otkrio odreeni natprirodni entitet koji uzrokuje bolest, trebao je da magijom, talismanima ili lijekovima izlijei oboljelog. Dunost lijenika je bila da sam pripremi lijek uz vraanje i molitve, te da pristupi lijeenju u vidu namijetanja frakturiranih kostiju, ekstrakcije zuba, ak hirurkim zahvatom ili da pristupi autopsiji. Lijenici u Egiptu, su bili vrlo specijalizovani za odreena podruja medicine. Sa nadgrobnog zapisa lijenika Iri saznajemo da je bio faraonov specijalist este dinastije, specijalist za oi, stomak (eludac), krv i anus. Egipatska medicina ostavila je papiruse medicinskog karaktera, koji nam govore da je bila propisana umjerenost u jelu i piu, higijena stanovanja, higijena njege tijela, naina oblaenja, kontrola vode za pie, odstranjivanje otpadnih materija, pokopavanje mrtvaca, seksualna higijena, itd. Imali su razvijeno drutveno planiranje u svrhu prevencije javno zdravstvenih problema, naroito za bolesti koje su se prenosile vodom, znano je da im je Nil predstavljao izvor ivota. Postojala su stroga pravila vezano za istou, hranu, vodu, vjebanje, te uputi za zdravi nain ivljenja, opisali su preko 80 vrsta oboljenja. Provodili du dosta vremena na istom zraku. Prostorije gdje su boravili istili su tamjanom, te drugim vrstama biljnjih mirisa. Postojale su odredbe od dispoziciji ekskreta (stolice, urina).
23
Slika 2. babilonski visei vrtovi
Slika 3. babilonska glinena ploica
2.2. STAROEGIPATSKA MEDICINA
Slika 4. segment Ebersovog p. dugog 20 metara, a irokog 30 cm 22
Najznaajniji lijenik iz tog vremena je bio Imphotep (2980.god. p.n.e.) koji je proglaen bogom. Inae, Egipani su vjerovali u mnogo bogova i postojale su razliite skupine ljudi koje vjeruju u razliite bogove, a u ovisnosti o mjestu ivljenja odreenih grupa, kao i o socijalnoj pripadnosti. Ipak, neovisno od navedenih faktora, u Egiptu su sve grupe potovale istog boga lijenika Anubisa.
Slika 8. segment Hearstovog papirusa
Najznaajniji papirusi iz podruja medicine su: Ebersov papirus otkrio ga je Georg Ebers 1817. godine, a opisuje srane bolesti, bolesti stomaka, one bolesti, enske bolesti, smetnje pri mokrenju, auskultaciju, inspekciju, palpaciju, pretrage urina, sredstva za ienje, klizmu, ricinusovo ulje, sredstva za znojenje. Sadri opise oko 800 biljaka, naine njihovog pripravljanja, razliite vrste recepata i opisanih 400 vrsta lijekova. Heartsov papirus opisuje hirurke metode i postupke, luksacije, repozicije, zaustavljanje krvarenja. Papirus Edwina Smitha datira iz 1600.god. p.n.e., papirus je dug 5 metara. Opisuje povrede nastale uslijed radova na piramidama, u glavnom razliite vrste fraktura kostiju. Dokumentovano je ukupno 48 razliitih sluajeva koji su podijeljeni u 3 kategorije: povreda koja e se izlijeiti ; povreda koja e se due lijeiti ; povreda koja se ne moe tretirati. papirusa iz Kahuna su najstariji do sada otkriveni, i datiraju iz vreDva mena Amenemhata III. Opisuju dijagnosticiranje trudnoe i odreivanja spola i uopeno obrauju ginekoloke teme, kao i metode kontracepcije. Papirus Chestera Beattyja opisuje bolesti anusa. Ostali vaniji papirusi su: Berlinski papirus - predstavlja najraniji test trudnoe. Ramesseum papirus - opisuje bolesti oiju, miia i bolesti kod djece. Bruklinski papirus - daje upute kako pomoi kod ujeda zmija, korpiona i tarantula. Londonski papirus - sadri kombinaciju magijskih vraanja i rituala sa praktinom primjenom lijekova.
25
Slika 5. Shekmet
Slika 6. Imphotep
Slika 7. Anubis
U ranoj treoj dinastiji ve su postojali lijenici, za koje se grubo moe rei, da odgovaraju dananjim lijenicima, specijalistima odreenih oblasti. Postojali su hirurzi koji su bili poznati pod nazivom sveenici boginje Shekmet, ali i lijenici koji predstavljaju ekvivalent dananjim stomatolozima ili veterinarima. Za donekle destruktivnu i monu boginju rata, sa lavljom glavom, vjerovalo se da posjeduje i moi izljeenja. Veliki broj zapisa na papirusima, danas nama poznatih prema imenima znanstvenika koji su ih otkrivali, pisanih hijeroglifima, sauvanih do danas, svjedoe o historiji Egipta, o poznavanju medicine, anatomije, fiziologije, hirurkoj problematici i veterini. Na papirusima su opisane brojne sestrinske intervencije previjanja rana, postavljanja zavoja i hranjenja pacijenta, te njihova uloga i znaaj u njezi i pristupu relaksiranja pacijenata. Rufus od Efesusa (2.st.p.n.e.) pie, da su egipatski doktori, dali imena suturama lobanje na grom jeziku, iako su tu oblast razumjeli vrlo malo.
24
Slika 9. segment papirusa iz Kahuna
Slika 10. segment berlinskog papirusa
Iz papirusa saznajemo da su Egipani mrtvanice gradili iskljuivo izvan mijesta, gradova, gdje su ivjeli. Uveli su neku vrstu karantena za osobe sa oteenjima koe i oboljele od lepre. Vrei izolaciju sprijeavali su irenje zaraznih bolesti, znai djelovali su preventivno, titei ostalu populaciju. Posebno mjesto u religiji i u higijeni, zauzimao je odnos prema smrti i mrtvima. Osobe koje su pripadale viim socijalnim slojevima, su balzamirane i smjetane u odgovarajue grobnice, a oni iz niih slojeva nisu imali ovakav tretman, pokopani su u pijesak to dalje od naselja.
Slika12. kozmetiki tretmani u kuama ljepote u Starom Egiptu
Koristili su razliite lijekove, i spravljali pilule, zaustavljali su krvarenja, lijeili hemoroide, provodili njegu dojenadi i sl. Izraivali su flastere, tupfere, zavoje, tampone od lanenog materijala i modelirali udlage za frakture i uganua. Poznavali su oko 700 razliitih vrsta lijekova. Oralna njega i higijena je bila na zavidnom nivou. Vrili su sanaciju zuba zlatom, koristili su brojne preparate biljnoga porijekla, vodice za grkljanje i za osvjeenje usta. Komparirajui sa dananjim napretkom, sredstava za oralnu higijenu i njegu, to bi bili mnogobrojni sprejevi, tenosti razliitih boja i aroma.
Slika 11. isjeak iz egipatske knjige umrlih
2.3. STAROHEBREJSKA MEDICINA Kada bi bog sluajno ivio na zemlji, ljudi bi mu zasigurno porazbijali sve prozore Jevrejska narodna mudrost Hebreji su bili narod koji su nastanjivali Palestinu. Vjerovali su u jednog boga i smatrali da je on izvor zdravlja, te potivali njegove zapovjedi i zakone. Svoja su znanja dijelili sa ostalim civilizacijama. Zakoni su pisani u boijim knjigama, ije sprovoenje su nadzirali sveenici. Smatrali su, da su svi ljudi pred bogom jednaki, tako da su siromani imali pravo na isti medicinski tretman kao i aristokracija.
27
Egipanke su puno panje poklanjale njezi i ukraavanju tijela. Imale su, za to vrijeme, izuzetno razvijenu kozmetiku. Kozmetiki preparati za masau i njegu koe, bili su dostupni skoro svim slojevima. Postojale su, prema pronaenim zapisima, kue ljepote, to bi danas moglo odgovarati kozmetikim salonima. Njihova upotreba je bila uobiajena, ne samo za ene, ve su i mukarci koristili tretmane njege koe, uljepavanja, aromatine kupke i masae. Koristili su brojne biljnje pripravke, posebno su bili popularni mirisni balzami i bezbrojna mirisna ulja, koji su djelovali, ne samo kozmetiki ve je bio prisutan i zdravstveni efekat.
26
Provodili su zdravstvenu praksu. Sprovodili su moralnu i fiziku istou. Kupanje im je bilo i religioznog i zdravstvenog karaktera, bilo je obavezno prije ulaza u hram, te ako je osoba bila u dodiru sa prljavim osobama ili stvarima. Ko je uao u kuu bolesne osobe smatra se prljavim 7 dana i morao se prati 3. i 7. dan radi proienja. Vojnici su u logorima kopali jame gdje su zakopavali feces. Spreavali su irenje zaraznih bolesti spaljivanjem linih predmeta oboljele osobe, ponekad su spaljivali i kuu. Soba bolesne osobe posebno se istila i prala, posebno su se prali i predmeti s kojima je bolesna osoba bila u dodiru. Prepoznavali su i spreavali irenje lepre i gonoreje. Rane su previjali uljem, vinom, balzamima, stavljali su zavoje i avove. Imali su znanja iz anatomije i fiziologije, no povrna i esto netana. Po Talmudu Izraelci su smatrali difteriju najzaraznijom boleu, a opisan je i tumor plua, te ciroza. Izvodili su operativne zahvate korekcija fistula anusa; amputacije, splenektomije, cirkumcizije, carski rez i vrili reponiranje frakturiranih kosti. Prije operativnog zahvata osobi bi dali napitak za spavanje kako bi umanjili bol. Sestra se spominje u spisima, no uloga joj nije u potpunosti jasna. Pretpostavlja se da je imala ulogu u zdravstvenom prosvjeivanju, te da je posjeivala i brinula za bolesne. Sestra predstavlja rani oblik kune posjete.
Slika 14. manastir Mar Sab zapadna obala
Slika 15. damija Zlatna kupola
2.4. STAROINDIJSKA MEDICINA Moralne norme tite ljude od ljudi. Mahabhara Indija je jedna od najstarijih drava na svijetu. Prvi podaci o Indiji javljaju se u II mileniju p.n.e. U Indiji su ivjeli Dravidi koji su oboavali Opu majku i ivjeli u dolini rijeke Ind. Ind je znaajno utjecao na ivot Dravida. Pored Ope majke, znaajno je i boanstvo Pradaprati. Krajem II milenija p.n.e. sa planina Hinduku i Pamir u dolinu rijeke Ind dolaze Arijci i pokoravaju Dravide. Dravidi i Arijci su se vremenom mijeali i nastali su Hindusi. Dolaskom Arijaca u Indiju prodire i religija veda (Brahmanizam) gdje se oboava bog Brahma. Hindusi su bili nastanjeni na podruju Indije. Mnogobrojni historiografi medicine, posebno, ovog perioda, tvrde da zasigurno Indijci su prvi narod, koji je stvorio i prvu strunu medicinsku literaturu, daleko prije nego to su nas uili nekadanji historiografi. O njihovoj kulturi i medicini saznajemo iz njihovih svetih knjiga Veda, to u prevodu znai znanje. Napisane su oko 1000. godine p.n.e. Podaci o nastanku ovih svetih spisa su razliiti, od autora do autora. Negdje se navodi period od 800. godina p.n.e. Staroindijska medicina je poznata po medicinskoj literaturi, obiluje propisima o istoi tijela, higijeni usta i zuba, odijevanja i stanovanja. Pranje ruku prije i poslije jela, prilikom dodirivanja neistih predmeta, mrtvaca, pa ak i
29
Slika 13. planina Zion politiki i kulturni centar starog Jerusalema i Hebreja
Za razliku od drugih civilizacija, njihova medicina nije imala terapeutska nastojanja. Svo teite je bilo usmjereno iskljuivo na provoenje higijensko profilaktikih mjera. Kroz knjige iz ovog perioda, nalazimo brojne higijenske propise, poput higijena ivotnih namirnica, pranje ruku, svetkovanje dana odmora, propisi o prepoznavanju lepre, propisi o izolaciji leproznih bolesnika, propisi o klanju ivotinja i sl.
28
vlastitih dijelova tijela je bila obaveza. Njihovi propisi nisu bili samo religiozne svrsishodnosti ve su imali i higijenski znaaj. Prevenirali su nastajanje bolesti, te daljnje napredovanje, ne samo dobrim higijenskim mjerama, ve i zabranom konzumiranja pojedinih vrsta hrane. Preporuke o sprovoenju tjelesnih vjebi za ouvanje zdravlja, su im bile uobiajeni vid kod propisivanja terapije rekonvalescentima, ali i kod preveniranja. Kod ovih naroda postojala je urbana civilizacija sa razvijenim higijenskim i tehnikim ureajima. Dosta prije Hipokrata, u vrijeme kada je medicina svih ostalih naroda starog vijeka bila duboko u magino - religioznoj fazi, kod njih se razvijala medicina sistematino. Gradili su javne bolnice u kojima se vodila vitalna statistika. Lijenici su pripadali viim kastama. U bolnicama uz lijenike, bile su uposlene sestre, ali i mukarci, kao pomoni kadar. Postojali su propisi detaljno opisani i planirani o istoi i odravanju ovih institucija. Budizam koji potjee iz 6. st. p.n.e., zagovarao je prevenciju bolesti, higijenu i sanitaciju. Za razliku od kasta u hinduizmu, budizam je zagovarao pravo na zdravstvenu njegu svakog ovjeka. Dio Veda Charaka Samhita sadri zapise o timu lijenik - sestra - pacijent. Opisana je kvalifikacija sestre kao pouzdane, estite, vjete, pristojne, odgovorne, savjesne i odane lijeniku. Navedena je njihova uloga, u pomoi pri bolesnikovim potrebama, namjetanju postelje, pomoi pri kretanju, pripremanju lijekova, te njihovo ukljuivanje terapije pacijentu, to i danas sprovode uglavnom iskusnije sestre. Posebnu panju su posveivali njezi novoroenadi, dojenadi, te openito djeijoj populaciji. Staroindijski lijenici su razlikovali tri tjelesne tenosti, smatrali su da sve ivotne funkcije ovise o njima. Tokom pregleda su se koristili palpacijom bolesnih dijelova tijela, auskultacijom, pomou neke modifikacije une cijevi. U dijagnostike svrhe su se koristili raznovrsnim metodama njuhom i okusom. Smatra se, da su u praktinom pogledu bili izvrsni promatrai, jer su njihove opservacije bile izuzetno decidne, sistematine i dugotrajne. Suruta, iz Benaresa (1.st. n. e.) zapisao je u knjizi svoja iskustva. Kao hirurg opisuje amputaciju, litotomiju, herniu, rhinoplastiku i laparotomiju. U njegovoj knjizi je navedeno 760 vrsta razliitih lijekova. Poznavali su veliki broj hirurkih instrumenata. Prije hirurkih intervencija su imali propise o sprovoenju i osiguravanju istih uvjeta prostorije, pacijenta i osoblja. Panju su usmjeravali na zaustavljanje krvarenja, te su podvezivali krvne sudove. U
30
Staroj Indiji posebno je bila razvijena okulistika, poznavali su oko 70 vrsta oboljenja iz tog podruja. Radili su operativne zahvate katarakte, a prvi su se posluili magnetom za odstranjivanje stranih tijela iz oka.
Slika 16. odlomak Suruta
Slika 17. Tad Mahal
Slika 18. Zlatni hram Armitsar 31
2.5. STAROKINESKA MEDICINA I put od hiljadu milja, zapoinje jednim obinim korakom. Kineska narodna poslovica
Dobro zdravlje su tumaili ravnoteom dvije sile janga i jina, zapravo su vjerovali da svim ivotnim funkcijama upravljaju iste. Muka sila Yang im je predstavljao pozitivnu energiju, a enska sila Yin negativnu energiju. Uvijek su suprostavljeni, i nadopunjuju se, ali preovladavanje Yanga im je znailo zdravlje, a preovladavanje Yina bolest. Organe ljudskog tijela su dijelili na glavne i sporedne. Meu pet glavnih su ubrajali srce, plua, jetru, bubrege i slezenu. Jetra im je predstavljala majku srca, a eludac su smatrali sinom od srca. Kao neprijatelja srca su predstavljali bubrege. Sa naim danjanim spoznajama iz medicinske znanosti, moemo ove stavove starih Kineza tumaiti pozitivno, jer su vladali znanjem meusobne povezanosti jednoga organa sa drugim. Znano je, da postoji korelacija pojedinih organa, pogotovo lijezda sa unutranjim luenjem. U njihovoj dijagnostici najvanije mjesto je zauzimala pretraga pulsa. Opisali su 200 razliitih vrsta pulsa, a palpirali su ga na dvanaest razliitih podruja, odnosno taki na tijelu. Za njih je ljudsko tijelo poimano i usporeivano sa instrumentom na strune. Upravo kroz poreenje, da je puls odraz titranja tih struna u tijelu, kao i na instrumentu koji proizvodi zvuk, analizirali su, opservirali i dijagnosticirali. Puls je bio i orijentir ishoda bolesti, a ne trenutanog stanja. Kvalitet pulsa je imao primat i kod planiranja terapije. Dijagnostika, stanje bolesnika, ishod bolesti temeljili su se i orijentirali prema pulsu, a pregledi su im trajali i po nekoliko sati. Posebno su pridavali znaaj pravilnoj prehrani, zdravo su se hranili. Veliku panju su pridavali istoi tijela, oralnoj higijeni, istoi odjee, istoi i provjetravanju prostorija gdje su ivjeli, te gimnastici i etnjama. Sprovodili su redovno dezinfekciju i dezinsekciju svojih domova. Kroz historiju kineske medicine, susreemo se s poimanjem ljudskog tijela, kao sistemom meusobno povezanih komponenti. Sve te komponente imaju priodnu tendenciju da budu u stalnoj ravnotei. Poput prethodnih civilizacija vodili su rauna o higijeni i prevenciji, ali nisu imali javne ustanove poput bolnica zbog velike porodine tradicije. Anamneza im nije bila znaajna u dijagnostici. Lijenici u Kini bili su posebno cijenjeni i smatrani su bogovima. Shen Nong, kineski car, smatra se ocem kineske medicine, uveo je akupunkturu kao metodu lijeenja, koja se sprovodi i danas uspjeno, s ubadanjem precizno odreenih taki, zlatnim, srebrnim i elinim iglama. Upotrebljavao je mnoge lijekove. Hua To se takoer bavio akupunkturom.
33
Slika 19. tretman akunpukture
Slika 20. Nebeska palaa
Kina se razvijala u periodu od 18 14. stoljea p.n.e. u doba dinastije ang jin. Tada je zauzimala podruje, oko srednjeg toka rijeke Hoang ho. U doba dinastije ou, granice su se proirile u dolinu rijeke Jang cek jang, ime je Kina dobila izlaz na uto more. U doba dinastije Han, Kina dobija granice otprilike kakve danas ima (osim Tibeta). U ovoj dinastiji poela je gradnja Kineskog zida, koja je trajala sve do dinastije Ming. Svrha tog monumentalnog projekta, koji i danas djeluje fascinantno i izaziva divljenje, trebala je zatititi Kinu od upada Mongola. Prilike u dravi su se rijetko mijenjale, jer je Kina bila konzervativna, i tradicija je imala izuzetno jaku i veliku ulogu. U 5. stoljeu p.n.e., pojavilo se Konfuijanstvo, ija su dva glavna pravila bila, biti smiren i biti pokoran, a koje je podravalo postojanje klasa i svemo carstva nad svim ovozemaljskim. U Staroj Kini medicina se razvijala samostalno. Mnogi autori, smatraju je superiornijom u odnosu na evropsku medicinu. Kinezi su bili skloni umjerenosti u svemu, a zdravstvena njega im je bila usmjerena na prevenciju. Moe se zasigurno prihvatiti, da su imali veliko praktino medicinsko znanje. Bili su posebno dobri promatrai , tako da su izuzetno validno, za dananje spoznaje, opisali brojne bolesti, kao to su ospice, dizenterija, kolera, boginje i brojna ona oboljenja.
32
Chang Chung Ching (Shang Shong Jing), esto se naziva i najveim kineskim lijenikom i kineskim Hipokratom, jer se pored lijeenja zalagao za medicinsku etiku. Shang Han Za Bing Lun je naziv njegove najpoznatije knjige, koja se i danas moe kupiti prevedena sa kineskog na engleski jezik (Treatise on Febrile and Other Diseases, or Treatise on Febrile Diseases caused by Cold) Jinkui Yaolue Fanglun (Synopsis of Prescriptions of the Golden Chamber with 300 cases) je sljedee znaajno djelo ovog velikog autoriteta u oblasti kineske medicine iz tog perioda. Dostupno je i danas, prevedeno na engleski jezik. Prvi su proveli prvu uspjenu imunizaciju, tzv. variolizaciju, koju je evropska medicina upoznala tek u 18.stoljeu. Bilo im je poznato da se zdravi ljudi mogu zatititi od boginja ukoliko prebole blai oblik, blau formu te bolesti. Praktino, to iskustvo su i primjenjivali na jednostavan nain. Komad pamuka bi natopili sadrajem bubuljice zaraenog bolesnika, te su to stavljali ljudima u nos. Drugi metod se sastojao u tome da su gnoj zaraenih suili, zatim mljeli u prah, te putem cjevice napravljene od trstike upuhivali prah u nos.
Slika 21. prikaz krvnih ila po predodbi starih kineza
Dakle to je prva knjiga o ljekovitom bilju i lijekovima, a moe se smjestiti u period od 3000.godina stare ere. Istovremeno, ista predstavlja prvu poznatu farmakopeju u civilizaciji ovjeanstva, u kojoj je izvrena sistematizacija ljekovitih biljaka, te sistematizacija drugih ljekovitih supstanci. Znaenje ovog djela je izuzetno, te se esto navodi u literaturi da je Pen T sao drugim rijeima botanika baza farmacije. Kod primjene biljaka, emu Kinezi i danas pridaju posebnu panju, za nas je znaajno njihovo poimanje, da odreene biljke odgavaraju yin i yang svojstvima. Yin karakteriziraju kao pasivan, hladan, taman i vlaan, a yang kao aktivan, svijetli, suhi, topli.
Koristili su neku vrstu narkoze, koju su sprovodili spravljajui smjesu od opojnih biljaka, poput bunike. Poznavali su ljekovito bilje, efedrin kapi. Lijeili su sifilis inhaliranjem ivinih para. Upotrebljavali su morsku travu, koja je bogata jodom za lijeenje guavosti, te koristili opijum kod bolova. Li Shin Chen se ubraja takoe u velikane kineske medicine. Napisao je djelo, sublimat pod nazivom Pen T sao Kang Mu. Sastoji se od 52 knjige, u kojima je opisano preko 1000 vrsta biljaka. Za svaku biljku ima decidan opis, nalazite, gdje dotina raste, te vrijeme koje je predvieno, odnosno najpovoljnije za branje. Data je ocjena vrijednosti biljke, te nain i opis djelovanja.
Slika 23. Synopsis of Prescriptions of the Golden Chamber with 300 cases
Slika 24. Jinkui yaolue Fanglun
Slika 22. Li Shin Chen 34
Slika 25. kineski car Shen Nong
Slika 26. Chang Chung Ching 35
2.6. STAROGRKA MEDICINA Ars longa, vita brevis. Umjetnost je duga, ivot je kratak. Hipokrat
Tada je lijeenje bolesnih bilo u rukama sveenika. Grci su u poetku, kombinovali empirijsku medicinu, iskustvenu sa ritualima. To je bilo mitsko religiozno razdoblje grke medicine, jer je kult njihovih bogova bio visoko razvijen. Kentaur Hiron, prema mitologiji, bio je povrijeen od strane Herkulesa, ali se smatralo da je besmrtan i da je izmislio medicinu kako bi sebe prvog izlijeio od rana koje mu je nanio isti. Asklepije-Eskulap - Asklepijad, sin Apolona, roen je u Prusi u Bitiniji.Prema mitologiji Kentaur Hiron ga je nauio umjetnosti lijeenja.Proglasili su ga izvorom svetog boanskog znanja o izljeenju. Zagovarao je umjerenost u ishrani, bavljenje sportom, lijeio je travama. Njegovi hramovi funkcionirali su kao zdravstvene ustanove. Primjenjivane su vjebe razgibavanja i kao terapija se koristila dijeta propisana prema potrebama i oboljenjima tretiranih pacijenata.
Slika 27. Aristotel
Slika 28. Hipokrat
Grka je davno naseljena, jo u kamenom dobu. Starosjedioci su Karijci, Tirseni i Pelagzi. U 11. st. p.n.e. doseljavaju se i Dorci, a njihov najvaniji grad bila je Sparta. Dorci su pokorili starosjedioce i bojali se njihovog ustanka. Uvijek su bili u pripravnosti, to je vremenom preraslo u vojniki stil ivota, te su svoju djecu , jo od malena navikavali na najvee napore. U 14. st. p.n.e. doseljavaju se sa sjevera Ahajci, Eolci i Jonjani. Ahajci su naselili Peloponez i Krit, Eolci sjeverne obale Male Azije i otok Lezbos, dok su Jonjani naselili centralnu Grku i sredinji dio Egejskog mora. Najstariji pisani dokumenti iz kojih dobijamo podatke su Homerova djela nastala u 9. st.p.n.e., gdje nalazimo bezbroj dokaza pozitivnog medicinskog znanja. Znatan broj autora opovrgava da su epovi, Ilijada i Odiseja, djela imaginarnog slijepog starca Homera, ve da su to narodna usmena predanja. Jedno je zasigurno tano, da ta djela na autentian nain govore o obiajima i metodama lijeenja, mnogobrojnim medicinskim opaanjima, te opisima bolesti i ozlijeda. Opisana je 141 ratna povreda, metode sanacije, zaustavljanje krvarenja, te previjanje rana , lijeenih ljekovitim travama, koje je plavokosa boginja Agameda poznavala koliko ih je zemlja raala. Homer spominje Apolona kao velikog uitelja.
36
Centar kulta Asklepijusa, bio je Epidaurus na Peloponezu. Njemu u ast su bili posveeni brojni hramovi i svetita i u drugim dijelovima Slika 29. Eskulap Grke, gdje su sprovoeni rituali rtvovanja, molitvi, posta, banjanja i inhaliranja miomirisnim travama. To je bilo ne samo ljeilite, nego i mjesto odravanja festivala nazvanog Asklepijada. Izvoeni su rituali rtvovanja ivotinja, u ast Asklepija, a pacijentu su dozvoljavali da prenoi u svetitu na koi ivotinje, koju je rtvovao ili uz njegovu statuu. U snu bi se bog pojavljivao kao zmija, pas, koza ili u svom liku i savjetovao bi tretiranog pacijenta. U znak zahvalnosti ubacivali bi lijeeni zlatne novie u fontanu. Tajna uspjeha Asklepija i Asklepijevih sveenika se zasnivala na tome, to su, sem religiozne, sprovodili i racionalni vid terapija, a da pacijenti nisu bili toga svjesni. Svi hramovi ljeilita, banje, su bili smjeteni na morskoj obali ili u planinskim predjelima, a to su bila mjesta sa povoljnim klimatskim uvjetima, gdje su bila vrela toplih i ljekovitih voda. U grkoj vojsci koja se bori pred Trojom spominju se dva lijenika, Podalirije i Mahaon, sinovi Asklepija. Smatrali su da je bio toliko vjet u lijeenju tokom svoga ivota, te su ga poslije smrti proglasili bogom medicine. Sauvan je niz Asklepijevih kipova, kao mladi ili starac koji dri tap oko kojeg je uvijena zmija, njegov simbol. O njemu je pisao i Homer u svojoj Odiseji, ali
37
ga je proglasio ovjekom, a ne bogom. Njegov kult je bio proiren ne samo po Grkoj, ve i po njihovim tadanjim kolonijama. U 6. st. p.n.e. na prostorima Balkana je Epidaurum, dananji Cavtat, u kojem je Asklepije zatitnik. Takoe pilja ipun podsjea na zatitnika Epidaura. U Dubrovniku na jednom od stupova Kneevog dvora isklesan je lik Asklepija kao zatitnika. U periodu mitsko-religioznog razdoblja rane grke medicine, pojavljuju se prvi filozofi prirode, koji su traili prauzrok svega to postoji. Za Talesa je praelement bila voda, za Anoksimena zrak, za Anksimadru apejron-beskrajna materija. Suprotno tom materijalistikom shvaanju se javio idealizam Pitagore, koji je brojeve smatrao osnovom svega postojeeg. Neki od ovih filozofa su se bavili anatomskim istraivanjima. Pitagora se bavio sem anatomije dijetetikom i tjelovjebama. Anaksagora je secirao mozak. Demokrit je pisao rasprave o patologiji, o epidemijama. Diogen je pokuavao protumaiti funkciju srca. To su bili poeci medicinskih istraivanja. Utjecajem tih filozofa formirane su lijenike kole u Kireni (sjeverna Afrika), u Krotonu ( juna Italija), na otocima Rodu, Knidu i Kosu. Osobito znaenje je dobila kola na Kosu zahvaljujui Hipokratu, jer je u njoj stekao svoja prva znanja iz medicine. Iz zapisa saznajemo da se u tom periodu prvi puta spominju babice, te da su uz lijenike imali za pomo nie medicinsko osoblje. Postanak grke kulture nije bio bez utjecaja starih kultura i naroda sa kojim su dolazili u kontakt. U kasnijem periodu svog razvoja postat e poznati po svojim remek djelima u arhitekturi, slikarstvu, poeziji, filozofiji i demokratiji, to je u mnogome doprinjelo razvoju medicine. Znana je antika spoznaja da zdravi duh moe biti samo u zdravom tijelu. Posveivali su mnogo panje sprovoenju organiziranih mjera u zatiti zdravlja naroda kroz izgradnju vodovoda i kanalizacija, te bavljenjem sportom. Sanitarne i higijenske mjere drava je jo u ono vrijeme preduzimala u cilju zatite zdravlja svoje populacije. Smatrali su da zdravlje zavisi o ravnotei tijela, duha i okoline, te se smatraju tvorcima naune higijene. Pravilo antike medicine izmeu ostalih je bilo i to da je umjerenost zlatna sredina u svemu. Sprovodili su svaki dan kupanje i pranje zuba metvicom te su upranjavali masau i tjelesne vjebe. Hipokrat je roen 460. god. p.n.e., u Kosu, glavnom gradu istoimenog otoka, na jugozapadu Male Azije. U medicinu ga je uputio otac Heraklit, isto lijenik, a filozofiju je uio kod poznatog Demokrita iz Ardere. Smatra se da je direktni potomak Asklepija. Radio je u Kosu, u Trakiji, Tesaliji i Makedoniji.
38
Umro je 370.god. p.n.e. u Larisi, u Tesaliji, gdje je i pokopan. Direktni potomci, sinovi Tesal i Drakon, i njegov zet Polibije, su nastavili njegovo uenje. Postavio je temelje medicine, a to su promatranje prirode i bolesnog ovjeka. Stvorio je etike principe na kojima se temelji lijeniki rad. Oslobodio je medicinu od praznovjerja i religije. Nazivan je Veliki, Otac medicine, Boanski, Stari mudrac, lijenik, filozof i prirodnjak, koji je s pravom dobio ime nenadmani genije. Grka je u hipokratovo doba doivjela politiki, kulturni i stvaralaki procvat. Napisao je veliki broj medicinskih djela. Nemali broj historiografa grke medicine tvrdi da je Hipokrat autor 28 knjiga. Usvojivi bogato empirijsko naslijee, te radivi poslije filozofa Jonske i naturalistike kole spojio je obje tekovine, te tako stvorio osnovu svoje bioloko medicinske teorije sistema, koja je dobila naziv hipokratizam. Lijenitvo svoga doba, sabrao je i izloio enciklopedijski u prvim udbenicima, naenim u Aleksandrijskoj biblioteci, stotinu godina poslije njegove smrti. Sabrani su u djelo pod nazivom Corpus Hipocraticum u kojem opisuje anatomiju, prirodu kosti i denticiju zuba. Od ukupno 58 poglavlja, na opu medicinu otpada osam, na anatomiju i fiziologiju deset, na dijetetiku jedno, na opu patologiju deset, na specijalnu patologiju osam, na terapiju dva, na hirurgiju osam, na okulistiku jedno, te na pedijatriju, porodiljstvo i ginekologiju deset dijelova. Ostavio je jo prognostike spise, rasprave o etici lijenika, o epilepsiji, o epidemijama, klimatoloke spise, te historijske rasprave o medicini prije njega. Pisao je o dijeti, o receptu, o ranama glave, o luksacijama i frakturama. Bavio se problemom zdravog ivota, te nam prezentirao vrijedne podatke o vazduhu, vodi i prognozi vremena. Za njega je fizis bila priroda, a dinamis prirodna sila. Smatrao je da one ine jedinstvo. Tvrdio je, da su tijelo i dua povezani meusobno, tako da oboljenje tijela automatski dovodi i do oboljevanja due.
Slika 30. Drevno vjebalite arheoloko nalazite Delfi
Slika 31. Ljeilite Korinthos, Ligourio, Arheoloko nalazite Epidaur 39
Hipokratova patologija poiva na humoralnoj osnovi. Tvrdio je da je zdravlje stanje usklaenih odnosa izmeu etiri tjelesna soka i takvo stanje je nazvao krazija. Boleu je smatrao poremeaj tog stanja, te isto nazvao diskrazija. Dao je odgovore, da organizam na takva stanja reagira i odgovara kuhanjem sokova unutar tijela, koje izbacuje kao tetne produkte, tj. tetne izluevine, kojima je dao naziv matheria peccans. Isti se mogu zadravati unutar tijela ili u odreenom dijelu, gdje je dolo do poremeaja. Smatrao je znoj kao izuzetno bitan produkt tijela, koji je vrlo esto sudio o odreenom oboljenju. Hipokratov klinicizam je poivao na izraenom planu o potrebi pregleda bolesnika, te o utvrivanju i predvianju toka i ishoda lijeenja. U svojim opservacijama prvi je ukazao da pregled poinje prikupljanjem podataka od bolesnika, tj. uzimanjem anamneze. Uveo je pojam status praesens, tj. sadanje stanje, tzv. objektivni pregled. Podvukao je da se rasuivanje izvodi pomou oiju, uiju, nosa i ake, to znai inspekcija, palpacija i perkusija. Odreivao je temperaturu stavljanjem povrine ake, odnosno dlana, na bolesnikove grudi. Pokuao je traiti uzroke oboljenja u djelovanju spoljnih faktora. On je prvi ukazao na vezu epidemija, nastanka i razvoja bolesti, te utjecaju faktora, kao to su voda, klima, nain ivota, ishrana, stanovanje i drugih ekonomsko socijalnih uslova ivota. Naglaavao je vanost biljeenja pacijentovog stanja. Osim zasluga za dijagnostiku, pisao je o terapiji i zalagao se za holistiki pristup u opservaciji i tretmanu pacijenta, bolesnika. Hipokratska medicina, teoretski proiziliazi iz nauke od 4 elementa, to su: voda, vatra, zrak i zemlja. Glavni sastojci organizma su etiri tjelesna soka: krv, sluz, crna i uta u. Sokovi imaju utjecaj i na temperament ovjeka, prema Hipokratu. I danas koristimo nazive: sangviniki, flegmatiki, koleriki i melankoliki temperament. Prema njemu, odnos sokova unutar ljudskog tijela regulira sila, koju je on nazvao fizis, tj. priroda. Tu medicinu nazivamo humoralnom, od latinske rijei humor, to znai tekuina, sok i vlaga. Naziv facies hipocraticum je najvjernije opisao izraz lica bolesnika koji umire: nos je iljast, oi lee duboko, predio sljeponica je upao, ui su hladne i smeurane, uke zavinute, koa na elu je tvrda poput pergamenta, napeta i suha, boja itavog lica je blijeda ili siva poput olova. Ovi parametri su i danas u primjeni kod konstatacije egzitusa. Njegova su djela prava riznica medicinskog znanja, pa se oekivalo da je njegovo znanje bilo kompleksno objedinjeno i sa znanjem anatomije. Naalost, on je koristio promatranje kao jedini put upoznavanja ovjeije grae, jer se
40
u to vrijeme nisu izvodile sekcije i obdukcije. Neovisno o tome, ostavio nam je decidne opise: abscesa, fistule, hernije, karcinoma, angine, razliitih osipa i groznica, te svega to se moglo ustanoviti prostim okom. Opisao je decidno bronhopneumoniju, empijem, malariju, itd. Posebnu raspravu je posvetio epilepsiji, te opovrgao, do tada uvrijeeno miljenje da je to sveta bolest. Nastanak ovog oboljenja povezao je iskljuivo s mozgom. Negirao je dotadanje teorije natprirodnog porijekla. Takoer mu je bilo poznato da kod ozljeda kime nastaju oduzetosti. Smatrao je, da je lijenik mislilac ravan bogovima, i da dobar lijenik treba da bude prvenstveno i dobar filozof. U hipokratskoj tradiciji, nainu medicinskog shvatanja i prakse, nalazimo korijene suvremene medicine. Definirao je da zdravlje i bolest proizilaze u ravnotei izmeu faktora naina ivota i spoljne sredine. Vanjska ravnotea, ovjek i njegova sredina, determinie unutranju ravnoteu individue. Historijski znaaj Hipokrata je, to je umjesto magijske misli uveo anatomsko-patoloku medicinu. Nesumljivo je da je osniva medicinske etike, da je prvi u pisanoj formi ostavio dokument o obavezama i dunostima onih koji se posveuju lijenikom pozivu. Njegova zakletva je zadrala aktuelnost do dananjih dana, preivjela stoljea, drutvene preokrete, religijsko-etike oscilacije, te usprkos svemu ostala jasna, sadrajna, moralno jaka i konzistentna. Uz odreenu reviziju teksta, Hipokratovu zakletvu polau svi lijenici po zavretku studija.
Slika 32. instrumenti u vrijeme Hipokrata u staroj Grkoj
Prvobitna verzija Hipokratove zakletve U asu kada stupam u red onih kojima se daruje zadovoljenje svih ivotnih potreba, kojima je predodreeno da ive u blagostanju kunem se Apolonom, Asklepijem, Higijenom i Panakejom, svim bogovima i boicama; zvat u ih za svjedoke da u se svim svojim silama i svojom savjeu drati ove zakletve i ove obaveze. Svoga u uitelja potovati kao svoje roditelje, davat u mu to mu u ivotu bude potrebno. Njegovu u djecu smatrati svojom braom, a ako budu eljeli uiti ih bez ugovora i bez plae. Svoje ponaanje odredit u prema
41
svojim snagama i znanju na korist bolesnika i titit u ga od svega to bi mu moglo koditi i nanijeti nepravdu. Nikome neu, makar me za to molio, dati smrtonosni otrov, niti u mu za njega dati savjet. Isto tako neu dati eni sredstvo za pometnue poroda. Neu nikome vaditi kamence, neu operisati, ve u to prepustiti onima koji se tim poslovima bave. isto u i pobono ivjeti i izvravati svoju umjetnost. U koju god kuu stupim, radit u na korist bolesnika, klonei se nehotinog oteivanja, a osobito zavoenja ena i mukaraca, robova i slobodnih. to u svome poslu budem saznao ili vidio, ukoliko se ne bude smjelo javno znati, preutjet u i zadrati kao tajnu. Budem li odrao ovu zakletvu i ne budem li je prekrio, neka mi bude sretan ivot i uspjena umjetnost, nek steknem blagostanje, slavu i ugled kod ljudi sve do dalekih vremena; prekrim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno. Jedan broj medicinskih historiografa, ranog perioda grke medicine, zastupa tezu, da zakletva zapravo potjee iz Pitagorske filozofske kole, to je bio period V stoljea p.n.e. Kultura razdoblja poslije Hipokrata, zahvaljujui filozofima, prirodnjacima je itekako pozitivno utjecala na daljni napredak medicine. Posebno se trebaju spomenuti: Platon, je smatrao, da u materijalnom ovjeijem organizmu postoje tri due. Prvu je nazvao razumna i besmrtna, ije je sredite u mozgu i upravlja razumom i ulima. Druga je senzibilna i besmrtna, a sredite iste je u srcu, kojeg je nazvao vorem vena i izvozom krvi.Trea je vegetativna i smrtna, ije je sredite u trbuhu, petama i crijevima, a ima zadatak da hrani organizam. Smatrao je da veza due i tijela se odrava preko kimene modine, a da jetra predstavlja sjajno ogledalo, preko kojeg se mogla proricati budunost. Tvrdio je da su dijete i tjelesne vjebe pravi lijek i izbor u lijeenju,a lijeenje hroninih bolesnika je uzaludan i tetan socijalni problem, jer se odravaju na ivotu nekorisni lanovi drutva. Aristotel, grki prirodnjaki filozof (384-322.god.p.n.e.), Platonov uenik, u mnogome je pomogao razvoju medicine, te dao doprinos opoj biologiji, embriologiji, fiziologiji, psihologiji. Njegovi zakljuci su proizilazili iz deduktivnog, logistikog i teolokog naina miljenja. Poznat je kao tvorac komparativne anatomije, srce je smatrao sreditem due. Osjetilnim organima je pridavao posebnu vanost u filozofskim raspravama. Tvrdio je, da je mozak ovjeka vei od ivotinjskog, da sadri krv i da je hladan, jer u njega ne ulaze vene, ve u njegove opne. Izjednaavanje tjelesne temperature, koja se kuhanjem stvara u srcu, koordinira mozak, a da krv snabdjevena hranom kljua unutar krvnih
42
sudova i zapravo to proizvodi pulsiranje. Smatrao je, da su uzroci bolesti povezani i sa okolinskim uvjetima, esto je naglaavao da u vazduhu ima neto to donosi bolest. Herofil se istakao kao anatom, opisao je modane opne. Smatraju ga otkroviteljem etvrtoga modanog ventrikula. Opisao je epiglotis i dokazao da on pri gutanju, zatvaranjem sprjeava da hrana ulazi kroz traheju. Tvrdio je, da je disanje u vezi sa pulsacijom srca, a da plua imaju sistolu i dijastolu kao i srce. Mithridates VI Eupator, kralj pontusa, izuavao je farmaciju i postavio je osnove o razvoju tolerancije na droge.
Slika 33. Mithridates
2.7. STARORIMSKA MEDICINA Nakon velikih osvajakih pohoda Rim je doivio i politiki uspon, te je postao kulturnim sreditem tadanjeg svijeta. U svojim poecima Rimljani nisu imali znanstveno razvijeno medicinsko znanje, bili su to robovi, brijai, koji su lijeili oboljele vinom i jabukama. Tek kada su osvojili Grku, u Rim su poeli pristizati prvi grki lijenici, od kojih nisu preuzimali sve, jer su strahovali da bi ih mogli otrovati svojim lijekovima, koji su im bili nepoznati. Prvi lijenik im je bio rob, po imenu Arhagatos, 219. godine p.n.e., koji je zbog velikih zasluga i uspjeha u lijeenju, dobio sva graanska prava. Bio je veoma omiljen, kao lijenik i hirurg. Kod izgradnje gradova, bitan momenat im je bio zdravstveni. Naselja su gradili na uzvienim mjestima, zatienim od jakih vjetrova i magli, a prostorije su bile okrenute prema sunanoj strani. Istovremeno su vodili brigu o stratekoj, dugoronijoj koncepciji zatite svoje populacije. Od Etruana su savladali izgradnju vodovoda. Obavezno su u gradove dovodili pitku vodu, pomou izgradnje akvedukata, koju su filtrirali kroz pjeane filtere i porozno kamenje.
43
Jedan od vodovoda u Splitu, koji i danas slui svojoj svrsi, izgradili su Stari Rimljani. Koristili su ureaje sa centralnim grijanjem i parne kupke. Imali su izvanredno ureenu rimsku gradsku kanalizaciju. Prve mjere brige za higijenom u Rimu, su se desile u 6. stoljeu p.n.e., tada je Tarkvinije dao sagraditi veliki kanal, poznat pod nazivom cloaca maxima. Zasluni su za unapreenje javne zdravstvene slube, imali su obavezne, planirane uestale akcije ienja grada, vrili su nadzor nad namirnicama. Dakle, ni jedan narod starog vijeka nije dao takav doprinos na podruju javnog zdravstva kao to su to dali Stari Rimljani. Njihovo sanitarno zakonodavstvo i njihovi mnogobrojni higijenski ureaji su nam ostavili tragove da su djelovali organizirano na ranoj prevenciji svoje populacije. Postojali su javni wc-i, kuni wc-i, gradsko kupalite, javni bazeni, meu kojima su bile najuvenije Neronove, Titove, Konstantinove i Dijeklacijanove terme, javne kupaonice. Imuni graani Rima su imali vlastite veoma raskone kupaonice. Gradska groblja su gradili van gradova, a pokopavanje umrlih je bilo sprovoeno prema higijenskim propisima. Najvei lijenici Rima bili su porijeklom Grci, bili su u potpunosti pod utjecajem grkih kolega, a uivali su posebne poasti i blagostanja, od drave i u narodu. U ranom razvoju bilo je prisutno medicinsko praznovjerje. Uspjeno se protiv njega borio Titus Lukretius Carus, Lukrecije Kar. U svom djelu De rerum natura, napisao je, da bogovi nemaju utjecaja na prirodne pojave, te da je cjelokupni prirodni svijet podvrgnut iskljuivo zakonima prirode. U 1.stoljeu n.e., pojavilo se prvo medicinsko djelo na latinskom jeziku De re medica, u prijevodu o medicini, gdje se opisuju pojedine bolesti i njihovo lijeenje. Napisao ga je Celsus, roeni Rimljanin, uglavnom se zasnivalo
44
Slika 34. Romul i Rem, mitski osnivai Rima
Danas raspolaemo spoznajama, da je izgraeno oko 40-tak vodovoda. Prvi je sagraen u gradu Rimu 311. god. p.n.e. Pronaeni su vjerodostojni podaci da su troili dnevno 144 litra vode po stanovniku. Fascinirajua je injenica, da su u danjanjem Rimu, jo u bezprijekornoj funkciji odreeni vodovodi i kanalizacioni odvodi iz tog perioda.
na prepisu Hipokratovih spoznaja. Opisao je hirurke zahvate hernije, amputacije, te rekonstrukcije plastikom razorenih dijelova lica. Sa mnogo veim medicinskim znanjem u tom periodu, se javlja Pedanije Dios Korid, rimski vojni lijenik. Napisao je djelo De materija medica, gdje je opisao domae i strane lijekove tog perioda, te biljni i ivotinjski svijet. Zahvaljujui njemu, vojna medicina je napredovala; otkrivene su mnoge tehnike lijeenja, a i kroz osvajanja, Rimljani su bili u mogunosti sticati nova saznanja o medicini od pokorenih naroda. Hirurke metode i zahvati su takoer bili na veoma visokom stupnju razvoja, a mnogi hirurki instrumenti slie onima koji su u upotrebi i danas. Postojale su vojne bolnice valetudinariji. Posebna panja se posveivala lijeenju i rehabilitaciji rimskih vojnika. Za njihova zbrinjavanja su koristili mobilne bolnice, jer irenjem ratova su imale svrsishodnost, a imale su izuzetno suvremenu opremljenost, za to vremensko razdoblje. Rimljani su proirili Hipokratove naune metode praenja sa religioznim i mitolokim ceremonijama. Mnogim bogovima u koje su vjerovali, pripisivali su iscjeliteljske moi. Znaajno je da se u izvorima historiografije ovog perioda, na vie mjesta, u Rimskoj medicini spominju ene kao lijenice, te da su pisale prirunike o pobaajima. Isti su imali veliku popularnost kod puka, jer im je zakonom bio zabranjen pobaaj. Kralj Numa Pompilije je izdao zakon, da se svakoj trudnici, kojoj se dijagnostiki izdiferencira da e imati letalni ishod, mora carskim rezom izvaditi dijete. Uloga ene u Rimu je bila drugaija, mogle su biti vlasnice imanja, nesmetano se pojavljivati u javnosti, kao i mukarci, boraviti sa gostima.
Slika 35. instrumenti koji su se koristili u Rimskoj medicini 45
Najznaajniji rimski lijenik bio je Galen-Galenus (130-201), roen u Pergamonu, u Maloj Aziji, grkog porijekla. Bio je uenik medicinske kole u Aleksandriji. Mnogi historiari medicine ga svrstavaju kao drugog neprikosnovenog lijenikog mudraca iz 1. stoljea n.e. Pod utjecajem oca, arhitekte Nikona, odluio je studirati medicinu, prvo u Pergamonu, poslije u Smirni, te u Aleksandriji, gdje se posebno posvetio studiju anatomije. 157. godine n.e., vraa se u svoj grad, gdje radi kao lijenik na gladijatorskoj koli, pri emu je stekao hirurku praksu. 162. godine n.e., odlazi u Rim, gdje se proslavlja svojim znanjem i uspjesima. Takoer je bio apotekar, anatom i fiziolog. U svojim djelima on do detalja opisuje studije i eksperimente kao i procedure pomou kojih nalazi realna i izvodiva rjeenja problema svojih pacijenata. Opisuje tehnike rada primalja pri porodu i njegu novoroeneta kojom su se bavile iste. Galen je stvorio novi medicinski sistem, koji se temeljio na Hipokratskoj medicini, ali je objedinio i svo ostalo znanje iz podruja medicine tog vremena. Takav se sistem odrao do 16. stoljea. Drao je filozofska predavanja i pisao knjige. Napisao je 400 djela iz podruja medicine, filozofije, gramatike, matematike i drugih naunih disciplina. Svoja djela je podijelio na sedam grupa: 1. anatomiju, 2. patologiju, 3. terapiju, 4. dijagnostika, 5. prognostika, 6. komentari djela Hipokrata, 7. komentari djela Erasistrata i Asklepijata. Njegovo najznaajnije djelo je Ars parva, to predstavlja kompedij, odnosno sublimat patologije i terapije tog vremena. Uvodi u medicinu eksperimente, te poput Hipokrata prihvata i nastavlja jedini pravilni put za stjecanje znanja, a to je promatranje prirode, promatranje ovjeka i njihovog uzajamnog djelovanja. Za Galena lijenik je bio sluga prirode. Prema suvremenim historiografima medicine, skoro veina njegovih podataka o anatomiji su bili netani, to e kasnije potvrditi Vesalijus u 16. stoljeu, a poslije i ostali znameniti znanstvenici koji su se bavili anatomijom.
46
Prema Galenu, biologija poiva na mistinom pojmu pneuma ili spiritus, kao nosiocu ivota i zdravlja, a tijelo je stvoreno iskljuivo da slui dui. Za raspoznavanje bolesti, smatrao je bol vanim dijagnostikim znakom, jer ukazuje na sredite bolesti. Specijalna patologija mu je poivala na diobi bolesti u tri grupe: 1. bolesti tjelesnih sokova, 2. bolesti slinih dijelova, 3. bolesti organa. Terapiju je smatrao sloenom i veoma dogmatinom. Razlikovao je tri vrste indikacija: 1. indicatio causalis, 2. indicatio temperamentalis, 3. indicatio morbi. Galen nije nikada secirao ljudsko tijelo, mislei da je dovoljno seciranje majmuna, pa je on doveo do velikog nazadovanja medicine u tom periodu, jer su koriteni njegovi udbenici. Kao dobar promatra, opisao je tano pojedine bolesti, tipove groznica, bolesti probavnog trakta, dijabetes. Razlikovao je kugu od drugih epidemijskih bolesti. Dao je definiciju: ukoliko od neke bolesti obolijeva mnogo ljudi, to je epidemijska forma. Smatrao je, da je bolest rezultat djelovanja naina ivota, ljudskog tijela, njegove konstitucije, atmosfere, spoljne sredine. 2.8. ALEKSANDRIJSKA KOLA Aleksandrija je drugi po veliini grad u Egiptu, kojeg je 331. godine p.n.e. osnovao Aleksandar Veliki. Aleksandrija je u to doba imala najveu i najbogatiju biblioteku na cijelom svijetu. Grad je danas jedna od vanijih luka na Sredozemnom moru. 332. godine p.n.e. osnovana je Aleksandrijska kola, prva velika medinska kola, koja je imala svoje klinike i labaratorije. Lijenike koji su bili uposleni, plaala je drava. Prouavali su anatomiju na ljudskim leevima i uili su po djelima Hipokrata i ostalih velikana iz tog perioda.
47
Slika 36. Galen
Slika 37. Aleksandrijska sfinga
Meutim, vanost Aleksandrijske kole medicine, nadilazi po znaaju i smislu, puku priu o razvoju medicine u ostalim dijelovima Egipta. Razlog to je pria o Aleksandrijskoj koli odvojena kao zasebna je taj, to je Aleksandrija kao velika luka u Sredozemlju, bila sjecite razliitih kultura i civilizacija, a najbolji lijenici tog vremena su kolovani ba tu.
Graa se sakupljala i prevodila 625 godina, a prema sauvanim spisima, zabiljeeno je da su resursi biblioteke bili fascinantni za taj vremenski period ivljena. Uopeno gledajui, religijski, krstaki ratovi, koji su voeni u pokuaju zapadnih Europljana da povrate Svetu zemlju od muslimana, bili su u potpunosti bez uspjeha. Historiografi sestrinstva istiu da je sa sestrinskog gledita u tom periodu dolo do formiranja dobro organiziranih vojnih redova za pruanje sestrinske njege, da bi se mogli zbrinjavati krstai. 2.9. SALERNIJSKA KOLA Salerno je smjeten na zapadnoj obali Italije, juno od Napulja, u Salernskom zaljevu. U periodu kada arapska medicina doivljava svoj vrhunac u kranskom zapadu medicina i sestrinstvo doivljavaju svoj tamni period. Postojala je jedna oaza, koja se oduprla potpunoj propasti, to je bila medicinska kola u Salernu, koja je poela sa radom krajem 9. stoljea. Iz dostupne literature za taj period, uoljivi su podaci da su i ene vrile lijeniku praksu i drale predavanja. Najstarije djelo ove kole, koje je bilo u potpunosti pod utjecajem Galenovih spoznaja, je knjiga Passionarius, autora Gariopontusa. Kroz cijeli stari vijek, nije bilo na Apeninskom poluotoku, nijedne samonikle naune medicine, izuzev medicine u junoj Italiji, gdje su postojale uvene medicinske kole. Stoga je opravdavajui razlog, to se u skoro svim udbenicima historije medicine, pa tako i ovom izdvaja Salernijska kola. U 11. stoljeu, ova kola je doivjela najvei uspon, kada su upoznali arapsku medicinu. Veliki broj lijenika Salernijske kole je ostavio svoja djela, napisana na vlastitim istraivanjima. Porodica Platearius je napisala kompletan prirunik praktine medicine, pod nazivom Practica brevis. U periodu kada crkva nije dozvoljavala nikakav napredak na polju znanosti, zabranjivala sekcije, hirurke zahvate, tu je anatomija i hirurgija doivjela uspon. Operirali su hernije, katarakte, izvodili plastine rekonstruktivne zahvate, te imali razvijenu ginekologiju. Kao narodni prirunik higijene, nekoliko stoljea su koristili pjesmu pod nazivom Regime sanitatis Salernitanum. Copho je napisao djelo Anatomija porci u drugoj polovini 11.stoljea.
49
Nakon pada Egipta pod najezdom Rimljana, Aleksandrija je ostala jedan od najvanijih i najcjenjenijih centara medicine toga vremena. Aleksandrijski naunici i lijenici su bili aktivni i u 6.stoljeu n.e., izuzetno cijenjeni i traeni i izvan podruja svoje zemlje. Brojni lijenici su proizali iz ove kole koji su djelovali ne samo u Rimu, nego i u Grkoj. Najznaajniji predstavnici Aleksandrijske kole, osim Hipokrata, su bili Herofil i Eristrat. Herofil je bio Praksagorin uenik, jedan dio historiara medicine ga smatra osnivaem ljudske anatomije i najveim anatomom u tom periodu. Bavio se istraivanjem nervnog i kardiovaskularnog sistema, te je prvi opisao grau mozga, kojeg je smatrao centrom nervnog sistema, ivota openito i sjeditem due. Eristrat je opisao sluni i vidni nerv. Jedan broj suvremenih historiografa medicine smatra, da je za procvat hirurgije zasluan napredak anatomije koji je postignut u Aleksandriji. Kada su Arapi pokorili Egipat 639. godine n.e., Aleksandrijska kola je bila jo uvijek aktivna, a oficijelni jezik je bio sirijski, to ukazuje na injenicu da je mnogo studenata iz Istonog Mediterana uilo medicinu u Aleksandriji sve do 7. stoljea n.e. Tokom VIII kriarskog rata koji je poeo 1221. god., a epilog je bio Kriarski pohod 1295. god., kada je papa Urban V sa Rodosa, oganizirao pohod na Egipat, kriarski fanatici su zauzeli Aleksandriju i izvrili jedan od najokrutnijih pokolja muslimana, idova i krana. Spalili su Aleksandrijsku biblioteku, u tom periodu najveu na svijetu, koja je brojala 700 000 knjiga. teta je bila neprocjenjivih razmjera po napredak ovjeanstva. Uz knjinicu je bio univerzitet sa hiljadama studenata koji su besplatno bili poduavani, a za siromane se prikupljao novac. Ogromno dvorite je bilo neka vrsta foruma.
48
U 13. stoljeu su imali vei broj prirunika iz patologije, dijagnostike, farmacije, dijetetike i jedno djelo iz podruja oftalmologije pod nazivom Practica oculorum. U historiji srednjovjekovne medicine, Salernijska kola je predstavljala jedinu svijetlu taku u Evropi. Bila je prva na zapadu gdje se mogla stei via naobrazba. Znatan broj historiografa medicine, smatra da je to pretea medicinskih fakulteta. Njihovi studenti su bili obavezni prvo savladavati 3 godine logiku, nakon toga 5 godina su izuavali medicinu. Bili su obavezni, po zavretku obaviti jednogodinju praksu, pod nadzorom lijenika to mi danas zovemo stairanje.
3. POGLAVLJE
UTJECAJ RELIGIJE NA RAZVOJ SESTRINSTVA
Hominem quero!
Slika 38. Salernijska kola
Traim ovjeka! Diogen
50
UTJECAJ RELIGIJE NA RAZVOJ SESTRINSTVA
3.1. UTJECAJ KRANSTVA NA RAZVOJ SESTRINSTVA 395. godine kranstvo je postalo zvanina dravna religija cijelog Rimskog carstva. Udovice i neudate ene mogle su se posvetiti karitativnom poslu. Njihovo djelovanje je imalo za cilj, preobraanje u kranstvo, osiguranje odjee i hrane za bijednike, beskunike, te sprovoenje njege bolesnih i posjeivanje zatvorenika. Kroz te aktivnosti posebno su se istakle akonese, matrone i sveeniki redovi. akonese Unutar Istone crkve su djelovale akonese. Njihov zadatak je bio uz pomo sveenika da vode brigu i sprovode njegu siromanih i bolesnih. Djelovanje je bilo iskljuivo religioznog karaktera, jer su preobraali svoje tienike u kranstvo, sudjelovali pri krtenjima i prenosili poruke svetenstvu, obilazile zatvorenike. Karakteristino je da su se njegom bavili mukarci i ene, brinui se svako za svoj spol. Meu njima se posebno istakla Phoeba, smatra se prvom akonesom, te da je vodila brigu i njegu za svetog Pavla. U tom periodu je djelovao i Virginski red, jo su ga nazivali red udovica, s tim da nisu morale biti lanice iskljuivo iste. Osnovan je 400. god. u Konstantinopolisu. Djelovanje je nadzirala Olimpija. Sa 19 godina je postala udovica, ivjela asketskim ivotom, te ostatak ivota posvetila vjerskoj i karitativnoj ulozi. Ostali su zapisi o njenim izuzetnim organizatorskim sposobnostima, a nadzirala je rad oko 40-tak akonesa. Matrone Sredinom 4. stoljea u Rimu su djelovale matrone. Porijeklom su bile iz dobrostojeih familija. Svoje domove su koristile za religiozno djelovanje te pomo i njegu. Meu njima su se istakle: Marcela je svoj dom pretvorila u samostan u kojem je djelovala. Posvetila se u potpunosti kranstvu, kod nje je sveti Jeronim prevodio Bibliju. Navodno je bila siroe, a i nakon udaje, veoma brzo ostala udovica. Fabiola je shvativi da je sagrijeila postala kranka. Sagradila je 380. godine, hospicij s karitativnom ulogom za njegu. Obilazila je rimske ulice i sakupljala beskunike, bolesne, neuhranjene i zaputene. Bila je izuzetno cije52
njena i omiljena kod svog naroda. Ostalo je zapisano, da su na njenoj sahrani prisustvovali mnogobrojni Rimljani. Paola je slovila kao najobrazovanija meu njima, smatraju je najznaajnijom enom tog perioda. Navodno je u njenom vlasnitvu bio cijeli grad Necropolis. Ostavi udovica sa kerkom odlazi u Palestinu da obavi zavjet, kao kranka. U Betlehemu je sagradila hospicij koji je sluio hodoasnicima. Sestrinstvo je tumaila kroz religiozno umijee, a ne kao slubu i profesiju.
3.2. SVEENIKI REDOVI Zapadna crkva je u tom periodu imala izuzetan utjecaj. Panja se vie posveivala vjeri nego zdravlju i potrebama ljudi. Mukarci i ene su se morale posveivati kranstvu i ivjeti iskljuivo po kranskim svjetovnim normama. Parabolani su bili muka organizacija, koja je osnovala hospicij u vrijeme dok je harala crna kuga u Rimu, te su brinuli za oboljele. Benediktanci su se istjecali u odnosu na druge kranske redove, jer su vie panje posveivali oboljelima. U sklopu svojih samostana su osnovali i neki vid prihvatnih ambulanti, u koje su primali ne samo oboljele ve i bjegunce, putnike i hodoasnike. Svi pripadnici njihovog reda su bili educirani, a onaj koji je sprovodio edukaciju je bio adekvatno novano nagraivan. Obino su to bile najiskusnije i najcjenjenije osobe, koje su bile zaduene za poduavanje i morale su ih krasiti ljudske kvalitete humanosti i odanosti. Red svih Svetih djelovao je u Italiji, Francuskoj i Njemakoj. lanovi su mogli biti mukarci i ene. Posebno su vodili brigu o najsiromanijim zajednicama i oboljelim od zaraznih bolesti, a tretirali su leprozne. Red sivih sestara se brinuo o bolesnima i u njihovim domovima, a ne samo u hospicijima. Aleksinsko bratstvo je vodilo brigu i njegu za oboljele od kuge. Nisu se morali zavjetovati da bi pristupili lanstvu. Oni su svoje rtve spaljivali. Uskoro e crkva zabraniti sve aktivnosti i to e biti period mraka. Historiografi su ga najbolje definirali kao tamno razdoblje, za ovjeanstvo. U tom dijelu svijeta, e sve stagnirati, sem Salernijske kole i arapske medicine.
53
Izet Mai Lejla Ibrahimagi - eper
4. POGLAVLJE
Slika 39. Matrone
SREDNJOVJEKOVNA ARAPSKA MEDICINA
Lijenik mora da ima oi sokola, ruke djevojke, mudrost zmije i srce lava. Avicena
Slika 40. Parabolani 54
IZET MAI, LEJLA IBRAHIMAGI - EPER
4.1. OSNOVNE OSOBENOSTI ARAPSKE MEDICINE U periodu od VII do XIV stoljea Arapska medicina doivljava svoj prosperitet. U VI. stoljeu, perzijski univerzitet u Jundi-Shapuru, kao i tadanja univerzitetska bolnica, postaju okosnica razvoja Arapske medicine. Medicinski centri su Bagdad, Granada, Kairo i Damask, sa bolnicama (Buristanima) i medicinskim kolama, koje su, to je prosto nevjerovatno za to vrijeme, bile stepenovane u dva nivoa, medicinske kole teorijske medicine, i vieg stepena - medicinske kole praktine medicine. Godine 931. u Bagdadu se uvodi licenciranje doktora medicine, odnosno postojala je posebna komisija koja je izdavala dozvole za rad nakon zavrene kole. Samo u prvoj godini licence dobiva 860 doktora medicine. Ovakav napredak postignut je zahvaljujui izdanoj publicistici. Biblioteke su praktino pune knjiga: u Kordobi biblioteka ima 600.000 knjiga, u Granadi 1.100.000 knjiga, u Kairu 2.000.000 knjiga, u Tripoliju 3.000.000 knjiga, itd. Spaljivanjem biblioteka u Granadi i Kordobi unitene su stotine hiljada rukopisa i knjiga na arapskom, ali i panskom jeziku, iz podruja anatomije, fiziologije, hirurgije, okulstike, itd. S druge strane, Mongoli spaljuju biblioteke u Bagdadu 1258. godine, kojom prilikom se praktino milioni knjiga nestaju u pepelu, meu njima i kapitalna originalna djela arapskih doktora i naunika. Samo u Mustansiriyya univerzitetu, spaljena je biblioteka sa 80.000 medicinskih naslova. Kreativna istraivanja u arapskoj medicini zapoinju odprilike oko stotinu godina nakon osvajanja i konsolidacije Arapskog carstva. Arapski medicinari su vrlo brzo usmjerili svoje istraivake aktivnosti ka produktivnom radu i plodonosnom pisanju. Iz medicine tog razdoblja samo na perzijskom jeziku prema Fonahn-u objavljeno je iz Riznice islamske nauke, koja se tek poela otvarati (kako kae Maks Mejerhof) preko 150 djela. U gradovima Kairu, Damasku, Bagdadu piu se brojne medicinske zbirke, a u samom Carigradu u vie od 80 damijskih biblioteka ima preko vie desetina hiljada rukopisa. Arapski lijenici prevode i koriste stare medicinske knjige, daju njihove kratke preglede, komentiraju ih, obogauju i nadopunjuju. Cumstom navodi: Dugo se vremena smatralo da su Arapi ropski kopirali Grke, a da nisu imali vlastitog napretka u medicini. To je krivi pojam, jer kad su Arapi stupili na scenu, grka je medicina potpuno nestala i svugdje su se vrile arolije i magije. U tom trenutku, Arapi ne samo da su spasili grko znanje od unitenja, nego su i popularizirali grku medicinu svojim komentarima i poboljanjima, i time stvorili podlogu znanstvenom prouavanju u Evropi. ak da su se Arapi ograniili samo na skupljanje i prevoenje grkih medicinskih knjiga na arapski jezik
56
i da su to znanje ponovo predali Evropi, ne bi to bio mali uspjeh. No oni su krenuli dalje i pisali su originalne knjige. Prema Sartonovim rijeima arapska medicinska djela pisana na arapskom jeziku bila su najoriginalnija, najvrijednija i najplodonosnija a sam arapski jezik je postao najnapredniji i najnauniji jezik izmeu VIII i XVII stoljea. Arapske medicinare su u traenju znanja i naune istine vodile dobro poznate izreke Boijeg poslanika Muhamed a.s.: trai znanje od kolijevke do groba; traenje znanja dunost je svakog Muslimana i Muslimanke; trai znanje ak i ako je i u Kini; tinta uenjaka svetija je od krvi muenika; onaj tko ostavi dom u potrazi za znanjem, ide stazom gospodarovom; onaj ko trai znanje ne umire.
Ovome se moe dodati jedna od najljepih arapskih mudrih izreka: Rutbetul ilmi ealer ruteb Rang nauke je najvii rang, i hadis: Zekjatul ilmi neruhu Zekjat na znanje je iriti znanje. Za Arape se kae da su iz medicinskih djela Hipokrata, Galena i Dioskorida i drugih grkih medicinskih zapisa izvukli najvaniji materijal, sauvali ga u rezervi, a oslobodili ga od svega suvinog. Najbolji primjer za to je poreenje djela dva velikana Galena (I stoljee) i Ibn Sinaa - Avicene (XI stoljee). Razlika je izuzetna. Galen je gotovo nejasan a Avicena savreno jasan. Prvome nedostaje red i metodinost a drugi ih je doveo do savrenstva. Naalost, veina arapskih knjiga i medicinskih rukopisa se do danas izgubila, jer su mnoge arapske biblioteke u pohodima drugih civilizacija unitene ili spaljene zbog fanatizma novih osvajaa. No veina klasinih djela je ipak preivjela. Naalost, prijevodi mnogih od vanih medicinskih rukopisa, koji su doprli do evropskih i naih prostora iskrivljeni su ili unakaeni loim prepisivanjem ili pak patvorenim izdanjima. Rijetko se u postojeim kolekcijama medicinskih rukopisa mogu nai dva istovjetna primjerka istog medicinskog djela a da imaju isti tekst. Tome su doprinijeli i loe i nemarno uraeni latinski prijevodi tih djela, jer su latinski prevodioci vrlo esto svojatali ono to su preveli. Campbell navodi da latinski prijevodi nisu uspjeli saopiti prave zamisli arapske medicine srednjevjekovnoj skolastici, a Browne konstatira ... jednom
57
za svagda mora se rei da se niti jedna ideja arapske medicine ne moe izvui iz nesavrenih prijevoda standardnih arapskih knjiga. 4.2. NAJZNAAJNIJI PREDSTAVNICI ARAPSKE MEDICINE Krajem IX i poetkom X stoljea poinje da se razvija i cvjeta medicina koja se naziva arapskom iji su glavni predstavnici bili: Ali at-Taberi, Ahmed at-Taberi, ar-Razi (latinski Rhazes), Ali ibn al-Abbas al-Magusi (latinski Haly), ibn al-Baitar, ibn al-Qasim al-Zahrawi (latinski Abulcasis), ibn Sina (latinski Avicena), ibn al-Haitam (Alhazen Zapada), ibn Abi al-Ala Zuhr (latinski Avenzor), ibn Rud (latinski Averroers) i ibn un-Nefis. Lijenici Taberi, Medusi i Razes bili po rodu Perzijanci. Svaki od nabrojanih velikana arapske medicine na svoj nain zaduio je medicinsku nauku i struku i ostavio trajan peat u historiji medicine. Trebalo bi previe prostora da specifikume svakog od njih iscrpno opiemo. Veinu ih na Zapadu dobro poznaju i uvrteni su u udbeniku literaturu kao donatori znaajnog medicinskog blaga, bez kojeg bi vjerojatno medicina, naroito srednjeg mranog stoljea, bila blijeda i prozaina, nedovoljno prouena i neshvatljiva itd. No, Abdulah ibn Sina (Avicena) je ostao nenadmaan u plejadi pobrojanih. Njemu se moe pribliiti Alauddin ibn al-Nefis, koji e sredinom XII stoljea oboriti neke od teorija Avicene i svih njegovih prethodnika, od kojih je on kupio grau za svoj veliki al-Kanun fit-tibb. Kanun e stoljeima biti komentiran i dopunjavan novim saznanjima. Jedan od brojnih i moda najboljih komenatara izvadaka (excerpta)je upravo Nefisov Mugaz al. Quanun. 4.3. ARAPSKI LIJENICI PREVODIOCI Nesumnjivo je da su prevodilake kole, osnovane u velikim srednjevjekovnim arapskim gradovima, odigrale izuzetnu ulogu u sakupljanju bogatog medicinskog blaga prethodnih epoha i civilizacija. Lijenici prevodioci, koji su danima i noima radili teak, mukotrpan ali znaajan posao prevoenja najznaajnijih djela s grkog, perzijskog, sirijskog, indijskog, hebrejskog i drugih jezika, ostavit e neizbrisiv trag u prenoenju znanja i iskustava prethodnih generacija. Meu njima ima nekoliko lijenika koji svojim doprinosom medicinskoj nauci i struci znaajno prominiraju. Biruni je po porijeklu Perzijanac. Rodio se u gradu Horezmija (dananji Iran), gdje je studirao matematiku, historiju i medicinu. Od mnogobrojnih
58
njegovih djela iz podruja filozofije, medicine, astronomije, historije (njegovo najznaajnije djelo je objavljeni majstorski putopis o Indiji u kome je fantastino opisao budizam i njegovu filozofiju). U toj knjizi sainio je fascinantnu komparaciju izmeu sufizma i nekih indijskih metoda, naroito metode filozofa Patandalija, iju je zbirku aforizama preveo sa sanskrta na arapski jezik. Fantastino je ocrtao psiholoke teorije zablude nabrajajui est uzroka koji ovjeka mogu navesti da lae. Takoer je ovom knjigom osvjedoio veliko poznavanje sastava kasti i ivota Brahmana. Interesantna je njegova izjava koja veoma jasno ocrtava njegovu slobodu duha: Okretanje zemlje nikako ne bi ponitilo astronomske raune, jer sve astronomske vjerojatnosti mogu biti jednako dobro protumaene unutar jedne kao i druge teorije. To je pitanje s toga teko rijeiti. Takoer je pisao o astrolabu, planisferi i sferi od obrueva jednom svom astrolabu dao je naziv cilindriki, a danas se on zove otografskim. Iz podruja medicine sainio je niz djela historiografskog i enciklopedijskog karaktera. Poto se osobito poznavao s ibn Sinaom, nepotedno je s njim polemizirao o mnogim stvarima, to e imati viestruke koristi za njihova tumaenja odreenih teorija i pojmova, te napose za cjelokupnu medicinu. Drugi veliki lijenik iz ovog perioda je nestorijanski hrianin Jahja Ibn Masavaih na Zapadu imenovan kao Mesue stariji, pola stoljea lijenik nekoliko halifa poev od Harun al-Raida, takoer predstavnik kole u Dundaiapuru. Meutim, najvei dio ivota provodi kao profesor i upravnik glavne bolnice u Bagdadu. Ovaj lijenik je poznat kao odlian prevodilac, a napisao je i mnogo medicinskih knjiga o groznicama, higijeni i dijetetici. Takoer je napisao prvo arapsko djelo iz podruja oftalmologije, koje e zajedno sa jednim drugim djelom iz ovog podruja, njegovog uenika Hunaina Ibn Ishaka biti, ustvari, najstarije rasprave na arapskom jeziku iz podruja oftalmologije, a koje e kasnije biti korisna osnova za daljnja istraivanja u ovoj oblasti. To djelo je dugo sluilo kao prirunik za nastavu iz oftalmologije. U njemu je opisano prouavanje anatomije i fiziologije oka, uzroci bolesti, te pristupi prouavanju simptoma. Hunajin Ibn Ishak je lijenik, takoer nestorijanski hrianin iz Hire, ovjek kome je arapska nauka veoma mnogo duna, i reklo bi se da je on otac arapske medicine. Putovao je po Vizantijskom carstvu kako bi pored odlinog poznavanja sirijskog, perzijskog i arapskog jezika nauio dobro i grki jezik, koji e mu itekako posluiti za njegove odline prijevode poznatih medicinskih djela s tog jezika na arapski i latinski jezik. Latini ga nazivaju Joannitaius. Za njega je halifa Mutavakkil specijalno restaurirao Prevodilaki ured koga je ranije osnovao halifa al-Memun. U svom poznatom djelu Uvod u Hipo59
kratove aforizme, Hunajin e rei kako se suzdrao od svake nepromiljene smjelosti, svakog mijenjanja, svakog dodavanja, a to se tie nejasnih dijelova, on se posluio mnogim rukopisima i mnogo je sam ispitivao. Slobodno s moe rei da su njegove metode bile metode modernog naunika. Izumitelj je mnogih medicinskih i filozofskih tehnikih izraza koji e kasnije ui iroko u upotrebu, ime je znaajno pomogao formiranju naunog jezika. Bez sumnje, on je znaajno uveao nauni prtljag Arapa i zahvaljujui njemu i njegovim saradnicima, arapski su pisci nekoliko stoljea bili avangarda nauke i kulture, komplicirana Galenova terminologija je prenesena u arapski jezik, pa e je kasnije njegovi nasljednici s lahkoom koristiti pri pisanju svojih djela. 4.4. ARAPSKI LIJENICI ENCIKLOPEDISTI Najveu slavu u historiji medicine doivjeli su arapski lijenici enciklopedisti, ija e bogata enciklopedijska djela, u kojima su sabrana sva medicinska iskustva iz prethodnih epoha i civilizacija, biti temelj istraivanja i razvoja moderne medicine. Izmeu mnogobrojnih enciklopedista srednjovjekovne arapske medicine izdvojili smo tri velikana: al-Taberija, ibn Sina-a i ibn Nefis-a. Al-Taberi, sin lijenika u Tabaristanu (Mazanderan), arapski uenjak enciklopedist, radio je i stvarao u Bagdadu. Njegovo najpoznatije djelo je bogata enciklopedija Raj mudrosti, koja se sastoji od niza opaanja o najrazliitijim temama uzetim iz grkih i indijskih djela. U Raju mudrosti al-Taberi se bavi filozofskim razmatranjima na razliite teme, zatim prelazi na embrioloke teme i rezultate ispitivanja higijenskih svojstava hrane i pia. Potom prelazi na prikaz brojanog pregleda miia, ivaca i krvnih ila, a nakon toga daje prikaz tekuina, mirisa i boja, ljekovitih tvari i toksikologije. Poseban dio enciklopedije je poglavlje koje je originalno u arapskoj medicinskoj knjievnosti. Ono predstavlja studiju o klimi, vodama i godinjim dobima i njihovu vezu sa zdravljem ljudi. Sljedee poglavlje prikazuje nacrt kozmografije i astronomije komparativno s esejem o korisnosti medicine. Ovo poglavlje zavrava se s bogatim iskustvima iz indijske medicine. Nakon toga opisana je opa patologija, bolesti glave, bolesti srca, bolesti stomaka, ivane bolesti i groznica. Znaaj ove al-Taberijeve enciklopedije je u tome da je u mnogim pogledima i pristupima objanjenja pojava i medicinskih pojmova znaajno iao ispred svoga vremena. Npr. kod objanjenja dijagnostikih postupaka on preporuuje: promatranje izgleda i naravi bolesnog dijela tijela, opipavanje (palpacija), ispitivanje funkcionalne sposobnosti, evakuacija sadraja, predvianje moguih posljedica i konano samo ispitivanje bolesnika.
60
Ebu Ali Husejn Ibn Hasan ibn Abdulah Ibn Sina (980-1037), u Evropi poznat pod imenom Avicena, nastao pogrenim izgovorom arapskog naziva Ibn Sina, emu je doprinio njegov hebrejski izgovor Avin-Sina, jedan od najveih naunika-mislilaca svih vremena. Opus njegovih nauno-filozofskih i medicinskih djela premauje cifru od 300, od kojih su neka i vietomna. Dosta je velik broj manjih rasprava koje tretiraju pojedina vana pitanja, tampana na svim jezicima Svijeta od Indije, Teherana do Rima i Lajdena. Jedna od njih je i Rasprava o lijeku od smrti koja je prevedena ili u originalu tampana na preko 40 jezika.
Slika 41. Abdulah Ibn Sina
Najpoznatije medicinsko djelo Avicene je Al-Kanun fit-tib (Zakonik medicine), koji je vie stoljea bio osnovno medicinsko tivo na Istoku i Zapadu. Kao filozof, Avicena zauzima meu islamskim filozofima skoro prvo mjesto. Najpoznatije filozofsko djelo mu je Kitab al-ifa (Liber sanationis) u kome je iznio cio filozofski sistem u 20 knjiga. Avicena (Ebu Ali al Husein ibn Abdulah ibn Sina), poznat i pod imenom Princ lijenika i E-ejh er-reis (Lider mudrac) i Huddet el-haqq (Dokaz istine), perzijski filozof i lijenik, najznamenitiji je arapski medicinski pisac (roen u Afanu, Belkha, kraj Buhare, 980. godine a umro u-Hamadanu 1037. godine). On je bio, ne samo dubok i originalan mislilac i neumoran znanstvenik to je dane i noi provodio u osami biblioteka i uz bolesnike krevete, nego i ovjek od krvi i mesa ljubitelj tjelesnih uitaka, bunih pijanki, pjesnik i muziar. Rijedak duevni spoj silne duhovne energije, znanstvene radoznalosti i osjeaja za lijepo, uz veliko vlastito iskustvo, omoguili su Aviceni duboku spoznaju psiholokih problema zdravog i bolesnog ovjeka (2,3). Na Zapadu je Avicena najvie poznat kao lijenik i medicinski pisac. Njegova slika kao Princa ljekara ukraavala je zidove mnogih katedrala po Europi i Dante mu je ukazao poast stavljajui ga u istilite s dva velika antika autoriteta u medicini Hipokrata i Galena. Posebno priznanje mu je odavao jedan od najveih genija renesanse Mikelanelo, kao drugom geniju, naroda Istoka, velikom misliocu, uenjaku i lijeniku epohe. Glavno Avicenino medicinsko djelo je Al-Qanun fit-tibb (Canon medicinae, Zakonik medicine). To je, zapravo medicinska enciklope61
dija, zamaan pokuaj jednog ovjeka da sistemski sredi cjelokupno znanje i iskustvo, te da se tako stvori kodeks nepromjenjivih zakona medicine. Svoj veliki Kanon Avicena zapoinje pisati u Gorganu (na jugoistoku Kaspijskog jezera) 1012. godine i nastavlja na njemu raditi stalno mijenjajui mjesta svog boravka, sve do 1024. godine. Kanon se sastoji od pet knjiga koje su podijeljene na fenove i poglavlja. U prvoj knjizi obraeni su opi zakoni, naela medicine; u drugoj knjizi opisani su jednostavni lijekovi alfabetskim redom, a u treoj lokalne bolesti od glave do pete; u etvrtoj knjizi prikazane su bolesti cijelog organizma, u prvom redu vruice; u petoj su opisani sastavljeni lijekovi. U Kanonu je obraena anatomija, fiziologija, opa i specijalna patologija, dijetetika, higijena, dijagnostika po klinikim simptomima, Slika 42. Al-Kanun fit-tib ui i urinu, farmakologija, kozmetika i hirurgija. Prva knjiga (dijelovi 3, 4 i 5) i etvrta knjiga Kanona predstavljaju Avicenu kao kompetentnog hirurga s tanim opservacijama o mnogim nainima operiranja, izmeu ostalog i o operiranju raka. Medicinske znanstvene koncepcije koje Avicena iznosi u Kanonu uglavnom nisu originalne, nego, su preuzete iz grkih i hipokratsko-galenskih medicinskih djela, koja su arapski uenjaci upoznali preko prijevoda sa sirijskog jezika. Temelj je Kanona filozofija Aristotela i humoralna doktrina i klinika iskustva Hipokrata i Galena i Diskoridesa. Ipak, Avicenin Kanon nije kompilacija slavnih prethodnika, nije samo prosta kolekcija poznatih injenica i teorija, ve i izvanredna sistematizacija i konana kodifikacija antike grke medicine. U Kanonu ima dosta novih otkria za ono doba koja su dola kao rezultat medicinskih eksperimenata, dokazivanja i zakljuivanja samog Avicene, ako to su upotreba nekih trava, otkrie antiseptinog dejstva alkohola i otkrie tumora na mozgu i ulcera na stomaku. Avicena prvi opisuje svih est vanjskih miia oka, a u njegovoj teoriji vida koju je izloio u De anima (Nefs),
62
Avicena zastupa miljenje da svjetlost dospijeva u oko izvana i da u isto vrijeme iz oka izlazi jedan psiholoki akt i stie do objekta. Pored ostalog, Avicena spominje neke do tad nepoznate simptome pleuritisa i razliitih psihopatija, predlae intubaciju larinksa kod opasnosti od uguenja, operativnu terapiju empijema, postepeno ispravljanje deformacije kraljenice i ekstrakciju mrtvog ploda nekom vrstom forcepsa. Nikada do tada jedan medicinski pisac nije dosegao jasnou, loginu dosljednost kompozicije, ljepotu i sugestivnost izraza i unutranje jedinstvo Avicenina Kanona. Stoga je razumljivo da je to djelo preko pet stoljea bilo kolski tekst, neka vrsta medicinske biblije. U XII stoljeu preveo je Gerardo da Cremona (1114-1187) u Toledu Kanon s arapskog na latinski jezik. Taj prijevod proirio se u velikom broju srednjovjekovnih prijepisa, a doivio i petnaest preureenih izdanja. Do danas je poznato oko etrdeset izdanja Kanona. Arapski tekst al Qanun fit-tibb, tampan je u Medicinskoj tampariji u Rimu 1593. godine. To je prva tampana medicinska knjiga na arapskom jeziku. Latinski prijevod Gerarda da Cremona objavljen je prvi put u Strassburgu 1473.godine. Vodopiscus Fortunatus Plempius dao je dobar latinski prijevod prvih dviju knjiga Kanona u Louvainu 1658.godine. Hebrejski prijevod tampan je u Napulju 1491.godine. Petu knjigu preveo je njemaki J. V. Sontheimer u Freiburgu 1845. godine. Kritiki prijevod prve knjige na engleski jezik objavio je O.C. Gruner u Londonu 1940. godine. Ruski prijevod Kanona izdala je u redakciji B. D. Petrova uzbekistanska Akademija nauka u Takentu 1954. godine. Sam autor ovog poglavlja ima dva litografisana primjerka Kanuna, jedan tampan na arapskom jeziku u Laknau, Indija, krajem pretprolog stoljea, drugi tampan prije dvadesetak godina u redakciji profesora Fuata Sedzgina, direktora Instituta za islamske znanosti u Frankfurtu, Njemaka. Trei primjerak Kanuna u BiH je onaj u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, star preko 600 godina i djelimino oteen. Zanimljivo je da se na Srednjem Istoku jo uvijek mogu nai prijepisi Aviceninih medicinskh djela, po kojima se ravnaju pojedini narodni lijenici. Najvanije filozofsko Avicenino djelo je al-ifa, na latinskom jeziku poznato kao Suficientia, opiran kompedij u kojem se raspravlja o logici, fizici, psihologiji, kozmologiji i metafizici (Knjiga iscjeljenja, veliki Skup filozofije). Poznata je i ogromna enciklopedija koju je bio naslovio Kitab al-insaf (Knjiga o nepristranom presuivanju, dvadeset i osam tisua pitanja u dvadeset svezaka), u kojoj tekoe na koje je naiao itajui djela drugih filozofa sueljava s vlastitom filozofijom oznaenom kao istona filozofija (hikma mariqiyya).
63
Sauvalo se svega nekoliko fragmenata ovog djela, izmeu ostalog jedan dio komentara Knjiga Teologije zvane Aristotelova, komentar knjige Lambda Metafizike, marginalne biljeke uz De anima, i moda biljenice poznate pod naslovom Logika istonjaka. U trilogiji Mistina kazivanja Avicena je povjerio tajnu svog slobodnog iskustva, predstavljajui tako dosta rijedak sluaj filozofa koji je potpuno svjestan samog sebe i koji je uspio oblikovati vlastite simbole. Tema triju Kazivanja je putovanje prema jednom mistinom Istoku, koji se ne moe nai na zemljopisnim kartama. Kazivanje Hayy ibn Yagzana izlae poziv na putovanje u drutvo s Anelom prosvjetiteljem. Lik i uloga Anela koji je Djelatna umnost omoguuje nam da shvatimo kasniju sudbinu avicenizma. Upravo je ta umnost uzrok propasti onoga to se nazivalo latinskim avicenizmom. Ona je uzbunila pravovjerni monoteizam, koji je vrlo dobro predosjetio da filozof ne bi ostao nepomian i skrueno preputen Anelu da ga vodi ka nekom metafizikom cilju, ve da bi ga ona povukla ka nepredvidivostima, a u svakom sluaju preko utvrenih dogmi, zato to neposredan i lini odnos s jednim duhovnim biem ne ini filozofa posebno sklonim da se klanja ovozemaljskim auutoritetima. Avicenizam je mogao biti plodotvoran samo po cijenu korjenite promjene koja mu je izmijenila smisao i strukturu: augustinizam pod avicenijanskim utjecajem. Moramo imati na umu da je Avicenino filozofsko djelo suvremenik velikih djela ismailitskog ezoterizma (iizma), uz koje se veu neka velika iranska imena i koja e, nadamo se, vremenom zauzeti dostojno mjesto u naim historijama filozofije, mjesto koje im sigurno pripada. Ovo vremensko podudaranje jo vie proiruje obzorje na kojem se ocrtava Avicenina duhovna fizionomija. Uostalom, njegovo djelo u cjelini daje nam naslutiti svu sloenost jednog duha i uenja koje su latinski skolastiari samo djelimino poznavali. Kod Avicene postoji (pisao je Louis Gardet) nepovjerenje ili omalovaavanje prema vjerskom zakonu, ali i njegovo uklapanje u emanaistiku i monistiku viziju svijeta. Kod Avicene postoji pomirbena tenja koja doputa stvorenje pojedinane due i njezino odranje nakon smrti. Jedino Avicenino razmiljanje jasno pokazuje da je elio da ga ubrajaju meu vjernike. Kad je shvatio doseg metafizike napisao je: Sutra u otii u damiju da iskaem zahvalnost i da siromasima podijelim obilne milodare. Dva e citata iz Avicene oigledno prikazati njegovo stanovite: Filozofija je (kae on) usavrenje ljudske due spoznajom stvari i afirmacija spekulativnih i praktikih istina u mjeri koliko je to ovjeku mogue. I jo: Prve elemente spekulativne filozofije primili su uitelji boanske vjere putem odobrenja; isto tako, praktina se filozofija slui otkrivenim boanskim zakonom i savrenstvom njegovih definicija.
64
Avicenino poistovjeivanje Anela objave, koji je Duh sveti, sa Djelatnom umnou, koja je Aneo spoznaje, potie filozofiju Duha koja se temeljno razlikuje od one koja se tako naziva na Zapadu. Panju europskih mislilaca privlaile su, svakako, posljednje stranice djela ifa na kojima je Avicena govorio o ideji Proroka i ideji Imama, i koje je namjerno ispunio aluzijama. Jer, na tim stranicama mogli su se ustanoviti da avicenijanska gnoseologija, uenje o umnosti, sadri u sebi premise njihove vlastite proroke filozofije. Svoj burni ivot Avicena je zavrio onako kako ga je ivio. Lijeei se previe energino podlegao je u punoj snazi u dobi od 57 godina, 1037. godine, nadomak Hamadana. Zato AVICENU IBN SINA-a mnogi historiari medicine smatraju za jednog od najveih genija medicine i filozofije? Za to ima vie razloga: Prvo, Avicenino djelo iako u fragmentima paradigma je baklje ljudskog duha, Anela prosvjetitelja, koju je islamska civilizacija prenosila u irokom rasponu od IX do XII stoljea, predavajui Europi bogato grko nasljee i ispunjavajui tako ogromnu duhovnu prazninu mranog srednjeg vijeka. Drugo, medicinska iskustva Hipokrata i Galena, Avicena je obogatio vlastitim klinikim opaanjima i istonjakom farmakologijom. U svojim raspravama Avicena se koristio svim nainima i putevima saznavanja koji su dostupni ovjeku: od racionalnog rezoniranja i interpretiranja svetih knjiga do opservacija i eksperimenata. To se najbolje ogleda u njegovim medicinskim djelima gdje on, dok raspravlja o dijagnozi bolesti i djelovanju pojedinih lijekova, obino govori o svom linom iskustvu s pacijentima. Pored toga, njegove klinike opservacije esto ulaze u rasprave o psihologiji koja je po Aviceninom miljenju u uskoj vezi sa medicinom. Tree, Avicena je napisao preko 300 razliitih djela o filozofiji, medicini, teologiji, biologiji, psihologiji, fizici, alkemiji, astronomiji i muzici, a ostalo je sauvano nekoliko njegovih pjesama. iroko zanimanje i enciklopedijsko obrazovanje, koje je, pored spomenutog, obuhvatilo i odlino poznavanje prava, dravnikih poslova, gramatike, geometrije, logike i kozmologije, omoguili su da Avicena bude na prvom mjestu i originalan filozof, najsjajniji predstavnik istonjakog aristotelizma. U svemu zauuje obim Avicenina djela, kada se zna da je njegov ivot bio ispunjen burnim dogaajima (hapenja, progoni) i optereen vanim javnim funkcijama. Nain na koji se stvarao najbolje ilustrira jedna od anegdota, koja kae da su neka od njegovih djela nastajala tako
65
to ih je diktirao pisaru dok je jaui na konju putovao s vladarem na neko od poprita bitaka. Avicenino ogromno djelo, koje je na Zapadu ostavilo jak peat u srednjem vijeku, a na Istoku sve do danas, prekriva itavo podruje filozofije i znanosti njegova doba. etvrto, u naoj filozofskoj i medicinskoj misli, Avicena je jedan od mnogih istonjaka iz plejade velianstvenih koji je neopravdano zapostavljen. Avicena je stoljeima slovio kao najvei znanstvenik-filozof, kao tradicionalni lijenik i mudrac ili hakim, mudrac koji obino lijei tjelesne bolesti, a istovremeno i linosti kojoj svako moe sa potpunom sigurnou da se preda, siguran da je, kako psiholoki, tako i medicinski u sigurnim rukama. To je ideal i suvremenog lijenika, osobito danas u doba visokih tehnologija kada teimo istinskoj ljudskoj komunikaciji. Sa Aviceninim velikim Kanunom dolo je i zlatno doba arapske medicine, gotovo do svog vrhunca. Od poetka XI vijeka, kad je umro Avicenna, do polovine XIII, kada je stvarao Ibn-un Nefis, medicinska nauka i dalje se razvijala i napredovala. Za to doba karakteristina je injenica da ni silni autoritet Avicennin nije mogao ukoiti napredak medicinske nauke. Tri stotine godina prije Paracelsusa, u Kairu se javlja jedan medicinski naunik koji se usuuje dirnuti u autoritet Avicenne i u nepogreivost medicinske biblije. Taj naunik je bio Alauddin ibn-un Nefis. On na 250 godina prije Michaela Servet-a, otkriva mali (pluni) krvotok (1,5). U svom posebnom djelu o anatomiji, Ibn-un Nefis na pet mjesta pobija Galenovu nauku, koju je i Avicenna bio prihvatio. Ibn Nefis (Alaadin ibn Nafis al-Qurashi al-Dimashqui) roen je u Damasku 1210. godine (postoje i drugi podaci: da je roen 1208, odnosno 1213. godine, ali se najvie citira 1210. godina). Medicinu studira u poznatoj Aldakhoiriah medicinskoj koli, koja je dobila ime po svom osnivau, Al-Dakhwaru. Praktinu medicinu izuavao je u Al-Nouri Bimaristanu. Kasnije, 1236. godine, Ibn Nefis odlazi u Egipat na poziv Sultana da radi u Al-Naseri bolnici kao okulista. Uskoro postaje ef ljekara Egipta i lini ljekar Sultana Zaher Bebara. Godine 1275. postaje dekan Qalaoon alMansouri bolnice u Kairu.
Savremenici ga opisuju kao velikog doktora i uitelja, koji je danonono bio na raspolaganju svima kojima je njegova pomo bila potrebna. U divnu kuu, koja je bila potpuno poploana mramorom i bila jedina u cijelom Kairu koja je imala mramorni hodnik, dolazile su mnoge ugledne linosti, meu kojima je bilo i prineva, kako bi se pridruili interesantnim debatama o mnogim pitanjima. Meu njima su esto bili i vodei ljekari Kaira: Ibn-Saghir, AlBadr Hassan, Ibn Kushak, kao i dravni sekretar Ibn Al-Kuff. Prema Safadiju, Ibn Nefis je bio nenadmaan, kako u sposobnostima pamenja, tako i u svom obimnom kreativnom pisanju. Svi koji su prisustvovali njegovom radu slau se da nije koristio nikakvu literaturu, poto je izvrsno znao stvari napamet. Safadi govori o tome kako je nastalo djelo o krvotoku. Jednog dana Ibn Nefis je otiao u javno kupatilo i, usred kupanja, iznenada je iziao u garderobu i zatraio papir i pero. Odmah je na tom mjestu poeo pisati svoje djelo o pulsu i nije se vratio u kupatilo dok ga nije zavrio. ejh al-Rashidi, opisao je ponaanje Ibn Nefisa usred posla: Obino bi okrenuo lice prema zidu i pisao teno poput vodopada, a kada bi se pero u njegovoj ruci istupilo, odloio bi ga i uzeo novo iz kolekcije koja je ve bila pripremljena i stavljena pred njega. Na taj nain nije gubio vrijeme. Mnogi znameniti lijenici tog doba proglasili su ga Drugim Avicennom. Kao i veina arapskih ljekara toga doba Ibn Nefis je proirio svoje znanje i u oblasti filozofije, historije, islamskih zakona. Iz oblasti medicine publicirao je djela; Referalna knjiga za ljekare, Udbenik iz Oftalmologije, Komentari Hipokrata, Komentari Materie Medike, a najvanije djelo je Komentar anatomije na Avicennin Kanon, to je vjerovatno jedna od najznaajnihij knjiga svih vremena, u kojoj Nafis opisuje anatomiju, patologiju i farmakologiju. Ova knjiga bila je potpuno zaboravljena do 1924. godine, kada Dr. M. Altawi, pronalazi rukopis (No.62243) sa naslovom Commentary on the Anatomy of Canon u Pruskoj dravnoj biblioteci u Berlinu. U Komentaru se nalazi i prvi opis plune cirkulacije. U antiko doba, grki filozofi, naunici, ljekari i anatomi (Galenus, Hippocrates, Rufus, Oribasius, Discorides i Aeginius) znali su da se krv kree arterijama i venama, i prema njihovom tadanjem nivou znanja, arterijama se kree zrak (air, odakle je kasnije izvedena rije arteria), a venama se kree krv. Centralni organ cirkulacije je jetra, gdje se krv obogauje hranjivim supstancama i postaje prirodna energija ili prirodna snaga (natural spirit). Iz jetre kao centralnog organa, krv se venama transportira u tkiva, dolazi u desno srce, gdje se preko pora u septumu srca transportira u lijevo srce, a za67
Slika 43. Ibn Nefis 66
tim u plua, mijeanjem sa zrakom, postaje svijetla krv ili air, odnosno vitalna energija, ili vitalna snaga (vital spirit) i arterijama ide na periferiju. Galenus, kao najpoznatiji anatom antikog doba, postavio je teoriju: ... Krv iz desne strane srca kroz nevidljive sitne pore u septumu prelazi u lijevu stranu srca i tu se mijea sa zrakom, te se kreira energija (spirit), koja se zatim distribuira u cijelo tijelo.... Prema Galenu, venski sistem je odvojen od arterijskog, osim preko opisanih pora u septumu srca. Tano se zna da je Galenovo uenje o krvotoku stoljeima dominiralo kao vaee gotovo na svim medicinskim kolama Zapada, ali i Srednjeg Istoka. Medicinska kola Perzije koja je, uz grku, bila najrazvijenija kola Antikog doba, takoer je prihvatila stavove grkih anatoma. Antika kola anatomije ljudskog tijela nije radila sekcije na leevima, s obzirom na tada jasne i stroge religiozne i kulturne barijere, odnosno zabrane sekcija. Cirkulacija krvi, predstavlja, isto tako, osnovno pitanje i za arapske naunike i anatome. Avicenna (Abdulah ibn Sina), a kasnije i Ibn Nefis postavljaju postulate cirkulacije krvi. Ve u svom uvenom djelu Al Quanun Fit-tib, koje su William Osler i Max Meyerhof, uveni historiari medicine proglasili medicinskom biblijom (ovo djelo bilo je vie od est stoljea osnovno medicinsko tivo na osnovu kojeg se izuavala medicina), koju je Ibn Sina pisao ravno 12 godina (od 1012. do 1024. godine, mijenjajui stalno mjesto boravka - Isfahan, Hamadan, Rey i dr.) i objavio na arapskom jeziku u 5 tomova, i to u njegovom prvom tomu Ibn Sina pobija Galenove teorije o krvotoku, koje su bile neoborive vie od deset stoljea. Posebno je epohalan rad Ibn Nefisa koji postavlja teoriju da ...krv iz desne srane komore dolazi (prelazi) u lijevu komoru, ali da ne postoji direktan put. Septum srca nije perforiran sitnim nevidljivim porama, kako to opisuje Galenus, niti pak vidljivim porama, kako to opisuju drugi naunici. Krv iz desne komore kree se kroz vena arteriosa (pluna arterija) u lijevu komoru i tamo tvori vitalnu energiju (vital spirit). Na drugom mjestu Ibn Nefis navodi: ...Srce ima samo dvije komore...i izmeu ovih komora nema otvora....Krv iz desne komore ide gore prema pluima, mijea se sa onim (tvarima) koja su u pluima (zrakom), zatim prolazi kroz arteria venosa (plunu venu) u lijevu sranu komoru, i ide dalje prema organima i tkivima.... U svom opisu anatomije plua, Ibn Nafis navodi: ....Plua se sastoje od dijelova, prvo, bronha, drugo, od grana arterie venose, i tree, od grana vene arteriose, i sve ovo je povezano rijetkim (siromanim) poroznim mesom.....
68
Takoer, postoji podatak da sam Ibn Nefis nije pridavao nikakve vanosti niti se interesirao za Galenove radove. Nefis je vie panje i komentara pridavao Aviceninim teorijama, koji je iz njegovog najuvenijeg djela El Kanun Fittib napravio jedan od najboljih komentara izvadaka/Excerpta: Mudez elKanun. Mada su ga prozvali Drugim Avicennom, u ovom djelu Ibn Nefis ide dalje od svog prethodnika, pa je ovo, uz Komentar anatomije iz Avicenninog Kanuna, djelo koje je i proslavilo Ibn Nefisa i ono ime je najvie zaduio ovjeanstvo u kome je Nefis dao teoriju plunog krvotoka u esnaest postavki: Krv se prerauje u desnoj komori (ventriklu) srca; Srana pregrada ne proputa krv; U srcu imaju samo dvije komore, a ne tri, (kako kae Avicenna); Vena arteriosa (pulmonalna arterija) vodi krv iz desne komore u plua, gdje se krv mijea sa zrakom; U pluima ima prolaza izmeu vena arteriosa i arteria venosa (pulmonalna vena); Mijeanje preraene krvi sa zrakom poinje (ne u srcu, tj. lijevoj komori, prema tradicionalnom miljenju), ve u pluima; Ovo je pripremna faza u proizvodnji vitalne energije; Arteria venosa vodi mjeavinu do lijeve komore; Arteria venosa pulsira; U arteria venosa je mala koliina mjeavine preraene krvi i zraka; Mjeavina preraene krvi i zraka je sklona da postane vitalna energija; Vitalna energija se proizvodi u lijevoj komori; Lijeva komora je ira od desne, dovoljno iroka za ovu namjenu; Koliina (preraene) krvi u lijevoj komori je mala, ali je koliina vitalne energije velika; Neiskoriteni ostatak se izbacuje iz lijeve komore kroz arteria venosa u plua, i izdie se; U lijevoj komori postoji uroena toplota. Posebna vanost ovoga postulata o cirkuaciji krvi lei u injenici da je postavljen metodom dedukcije, dakle bez oglednog seciranja ljudskog tijela. Meutim, sigurno je da su u to vrijeme arapski anatomi radili sekcije ivotinja. Pretpostavka je da je Ibn Nefis, a i drugi lijenici istraivai, vjerovatno do gore opisanih teorija i opaanja morao doi obavljajui, ako ne sekcije, onda otvorene torakoplastine operacije na pacijentima i na taj nain izvlaiti odgovarajue zakljuke, do kojih je doao i koje je ostavio zapisane u svojim djelima. O ovome nismo nali pisanih tragova, ovo su nae nepotvrene pretpostavke.
69
Za razumijevanje tada postavljenih teorija cirkulacije krvi, ali i drugih teorija iz medicine, koje su postavljene u periodu izmeu XIV i XVI stoljea, vano ja napomenuti da nije postojao jasno prihvaen nauni pristup u radu, bar ne u obliku kakav je nama dosad poznat. esto je jedna osoba sublimirala znanja i pristup problemu u spoznaji filozofa, alhemiara, teologa, anatoma, ljekara, itd. Moda je upravo primjer i tragian kraj Michaela Servetusa (spaljen na lomai) najbolja potvrda ambivalentnog pristupa naunim istraivanjima. Opservacije koje je postavio Ibn Nefis nisu bile poznate u Evropi sve do vremena kada je neke njegove radove preveo na latinski jezik Andrea Alpago iz Belluna 1547. godine, dakle 300 godina kasnije. Prijevod Andreasa Alpaga smatra se zaslunim za prijenos Ibn Nefisove teorije plunog (malog) krvotoka u biomedicinsku literaturu Zapada. Smatra se da je upravo Alpago, koji je izmeu ostalog bio angairan na Univerzitetu u Padovi, u kojoj je postojala znamenita italijanska kola anatomije, zasluan da je Michael Servetus (Miguel de Serveto) preuzeo Ibn Nefisovu teoriju iz jednog od latinskih prijevoda preostalih od Andreinog neaka Paulusa, nakon njegove smrti 1521. godine. Poslije je, Michael Servetus (panski teolog i anatom, 1511-1553) opisao plunu cirkulaciju u svom teolokom radu Christianismi Restitutio (1553). Ovo djelo, koje je tampano u 100 primjeraka, skoro potpuno je uniteno u javnim spaljivanjima knjiga na trgovima gradova u paniji i Italiji, tako da su preostala samo tri primjerka. Servetus je naveo: Zrak se u pluima mijea sa krvlju, koja se zatim iz plua prema srcu kree kroz arterijsku venu; zakljuak je da se ova mjeavina formira u pluima. Svijetla boja krvi, dakle, potie od plua, a ne od srca.... Servetus je zbog svoga djela Christianismi Restitutio tragino zavrio svoj ivot u enevi 1553. godine. Andreas Vesalius, uenik Johanna Guintera sa Univerziteta u Padovi, u svojoj knjizi De humanis corporis fabrica (drugo izdanje, 1555. godine), plunu cirkulaciju opisuje slino kao Ibn Nefis. Interesantno je da u svom prvom izdanju (1543. godine), Vesalius se praktino slae sa Galenusovom teorijom. Meutim, u drugom izdanju De humanis corporis fabrica navodi: ...Zaista ne vidim kako bi i najmanja koliina krvi mogla da se transportira kroz pore septuma iz desne strane srca u lijevu stranu srca Slian navod daje Realdus Columbo, asistent i nasljednik Vesaliusa, (1559.) u svojoj knjizi De re Anatomica. Nakon Columba, rad na plunoj cirkulaciji nastavlja Gabriello Fallopio, a kasnije i Fallopijev asistent Girolamo Fabrizi dAcquapendente (1533-1619). Fabricius je zasluan za otkrie venskih valvula
70
za koje navodi da su regulatori krvotoka, ali nije otkrio pravu ulogu venskih valvula u cirkulatornom sistemu. Najbolji student Fabriciusa bio je zapravo William Harvey, koji je nastavio veliku anatomsku kolu Univerziteta u Padovi. Tradicija anatomske kole u Padovi bila je usko povezana sa anatomskim radovima, crteima i postavkama Leonarda da Vincija. William Harvey (1578-1657), u svom kapitalnom djelu Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus, objavljenom 1628. godine, navodi: ...Postoje dva potpuno odvojena cirkulatorna kruga, manji krug koji povezuje desno srce sa pluima (pluna cirkulacija), i vei krug koji povezuje srce sa cijelim sistemom arterija i vena (sistemska cirkulacija). Krv se pokree udarom lijeve komore i distribuira kroz arterije po cijelom tijelu, a zatim se putem vena vraa u venu kavu, i zatim u desnu pretkomoru, zatim u desnu komoru, zatim preko pulmonalnih arterija u plua, iz plua u lijevu komoru preko pulmonalnih vena. Interesantno je da je Harvey znatan dio svoga opisa plune cirkulacije dao na bazi Da Vincijevih radova i crtea iz anatomije i fiziologije. Harvey, meutim, nije opisao niti razumio princip oksigenizacije krvi. Tek u 18. stoljeu ovaj princip opisao je Lavoisier. Moda je korisno spomenuti miljenja nekoliko modernih historiara koji su razmatrali djelo Ibn Nafisa; Mieli je rekao: Panja je odnedavno usmjerena na pisanja Ibn Nefisa u kojima opisuje mali krvotok koji zauujue podjea na opis koji je dao Michael Servetus u esnaestom vijeku u svom djelu 'Christianismi Restitutio'. Mi vjerujemo da je poteno pripisati otkrie plunog krvotoka Ibn Nefisu koji je bio daleki predak ljekara italijanske kole u esnaestom stoljeu i Williama Harveya koji je, etiri stoljea kasnije, opisao cijeli pluni krvotok na taan, jasan i potpun nain. Max Meyerholf, cijenjeni istraiva historije arapske medicine, bio je zauen slinou nekih kljunih reenica u pisanjima Ibn Nefisa i Servetusa: Postoji miljenje da je rad na arapskom jeziku preveden slobodno na latinski. I o Combovom opisu; Vjerovatno bez saznanja o Servetusovoj knjizi, opisuje pluni krvotok na gotovo identian nain, ali dodaje da postoje anastomoze izmeu arterija i plunih vena. Vidjeli smo da je Ibn Nafis, tri stoljea prije Colomba, ve primjetio vidljive prolaze izmeu dvije vrste plunih krvnih sudova. U radu Williama Oslera Medal Essay o otkriu plunog krvotoka, Edward Coppola je rekao: Poreenje opisa Ibn Nafisa s onima od strane Valverdea i Colomboa otkriva da postoje neke zauujue slinosti izmeu ova dva opisa koje izgleda sugeriraju da postoji neto vie od sluajnosti...teorija
71
plunog krvotoka prezentirana od strane Ibn Nafisa u 13. stoljeu nije zaboravljena i stoljeima nakon njegove smrti moda je utjecala na smjer anatomskih istraivanja od strane Colomboa i Valverdea, koji su ih konano objavili Zapadnom svijetu kao fizioloku injenicu, koja je podlona eksperimentalnom dokazivanju. Drugi vaan doprinos Ibn Nefisa, koji se rijetko spominje u literaturi, jeste njegov postulat o cirkulaciji (ishrani) srca, gdje Ibn Nefis navodi ... Ponovo smatram da Avicennin navod (Avicennas postulatus) da krv iz desne strane srca hrani i samo srce nije tana, naime ishrana srca se obavlja preko krvnih sudova koji lee na samom tijelu srca (sranom miiu).... Naime, stavovi grkih naunika, a kasnije i arapskih, bili su skoro identini u miljenju da srce dobiva energiju (spirit) iz desne srane upljine. Ibn Nefis je ovim svojim navodom zapravo prvi naunik koji je pretpostavio i uveo postulat koronarne cirkulacije, odnosno postojanja arterija koje se nalaze na povrini srca i snabdijevaju srani mii krvlju. Ibn Nafis napisao je djelo o pulsu koje, naalost nije sauvano u originalu, ali postoji podatak da je ovo djelo prevedeno na latinski jezik poetkom 16. stoljea. Ibn Nefis je nastavio sa plodnim stvaralakim radom tokom cijelog ivota. itav ivot je podredio nauci, a svoju kuu ostavio je kao zadubinu, kako bi se u njoj otvorila kola za budue ljekare i bolnica. U biblioteci Republikog zavoda za zatitu (bivi Centralni higijenski zavod) u Sarajevu nalazila su se dva zasebna primjerka Ekscerpta Kanuna. Jedan od njih je original komentara (erha) pisan veim dijelom u Kirmanu, a zavren u Samarkandu godine 1437. Autor mu je Nefis-Ibn Ivad el Kirmani (ko je i kada prepisao ovaj primjerak, ne da se ustanoviti, jer je primjerak na vie mjesta oteen). Drugi je primjerak litografirani, a napisao ga je u drugoj polovini XIV stoljea Demaluddin el Aksaraji. Rukopisna zbirka Orijentalnog instituta u Sarajevu imala je dva manuskripta Mudeza na arapskom jeziku i jedan u prijevodu na turski jezik. Prvi od manuskripata na arapskom jeziku prepisao je Baha al-Hwarezmi krajem 1341. godine, a drugi manuskript prepisao je Ubaydullah b. Muhammad u Manisi 1503. godine za svoju linu biblioteku. Trei manuskript prijevod Ahmeda b. Kemala, uenika Sinan ef., glavnog lijenika osmanskog sultana Sulejmana Zakonodavca, posveen Mehmed pai Sokoloviu. Ovaj manuskript prepisao je Ahmed b. Perwane 1609. godine. Kao vlasnik rukopisa ovog manuskripta navodi se Tavil Ibrahim, sin Alije, kontrolor (mukabaledija) bosanske blagajne u Sarajevu, koji je manuskript kupio za 480 aki.
72
Iz Kirmanijevog i Askarijevog komentara izvadio je dr. air Sikiri, profesor arapskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu one dijelove koje je napisao Ibn un-Nefis i preveo ih. Predgovor ovom izdanju Mudeza napisao je jedan od najveih lijenika naeg podruja prim. dr. Hamdija Karamehmedovi, takoer vrsni poznavalac orijentalnih jezika arapskog, turskog i perzijskog, i koji je prof. dr. airu Sikiriu pomogao prilikom prevoenja ovog Ekscerpta Kanuna. Predgovor posljednjem izdanju Mudeza iz 1961. godine, koji je sauvan u bibliotefci biveg Higijenskog zavoda u Sarajevu s jo etrnaest drugih djela koje su prim. dr. Hamdija Karamehmedovi i prof. dr. air Sikiri preveli, pretipkala je u cjelosti Izdavaka kua AVICENA u Sarajevu. Predgovor posljednjem izdanju Mudeza napisali su prof. dr. Izet Mai i prim. dr. Zoran Rianovi, a dijelom preuredili prijevod prof. Sikiria i prim. Karamehmedovia jeziki i stilski prilagodili potrebama dananjice. itaoce ovog prijevoda Mudeza, koji se bave historijom medicine, nee zbuniti ona starinska Galenova shvatanja o tjelesnim sokovima, o spiritusima, o kvalitetima lijekova i njihovoj kategorizaciji po stepenu topline i vlage itd. Nee ih zauditi ni oni naivni pokuaji tumaenja patolokih zbivanja u ovjeijem organizmu. Tim je itoacima jasno da su u XIII vijeku ovakva shvatanja i tumaenja predstavljala vrhunac medicinske znanosti na Zapadu i na Istoku. Pri niskom stepenu razvoja prirodnih nauka, i hemije i fizike, i biologije i fiziologije, i anatomije i patologije, nije u to doba ni bio mogu neki vii nivo ni u medicinskoj dijagnostici i terapiji, niti u hirurgiji, a ni u preventivnoj medicini i higijeni. Budui daje Ibn Nefisov Mudez, uglavnom, vie ekscerpt (izvadak) nego komentar Avicennina Kanuna, a s obzirom da je Kanun ve u XII stoljeu bio preveden na latinski jezik, to je interesiranje za Nefisof Mudez, i njegovo prevoenje na druge jezike bilo malo. U panjolskoj su ga koristili ibn Zuhr i ibn Rud. Tek u XVI stoljeu u Veneciji se tampa latinski prijevod jednog drugog Nefisovog djela (Terih) u kome Nefis raspravlja o pitanjima iz anatomije i fiziologije. Meutim, najvanije poglavlje tog Nefisovog djela odnosi se na mali ili pluni krvotok, o kome je ve i prije
Slika 44.
Mudez Al -Kanun
73
tampanja latinskog prijevoda Teriha pisao s poetka XVI stoljea Serveto. Tek tada je poraslo interesiranje za Nefisova djela, jer se poelo raspravljati o tome da li je otkrie malog krvotoka krvi Nefisovo ili Servetovo, odnosno da li je Serveto znao da je Nefis jo u XIII stoljeu opisao mali krvotok. Nefis, takoer, u svom opisu anatomije srca u Terihu daje, u ono vrijeme, najblii opis sranog krvotoka, koji e kasnije podrobno opisati Englez Vilijem Harvi 1628. godine. to se tie interesovanja za Nefisov Mudez na Istoku, ono je od poetka bilo jako veliko. S komentarima ili bez njih tampanje i pretampavan, litografiran bezbroj puta i u ogromnom broju primjeraka. Naroito se mnogo koristio sve do tridesetih godina ovog stoljea u Indiji i drugim zemljama Dalekog Istoka. Bez obzira to je medicina ve bila poodmakla u svim svojim segmentima i disciplinama, i to je nauna i struna publicistika ve bila na zavidnom nivou, koju su i sami Englezi donijeli sa sobom u Indiju, svoju koloniju, Mudez je na tom podneblju bio neprikosnoven medicinski udbenik. Jedan od znaajnih razloga za to jeste to je taj dio svijeta jako puno orijentiran za tradicionalne naine lijeenja, a Mudez je kao stvoren za takvu vrstu edukacije medicinara. 4.5. ARAPSKI LIJENICI PRAKTIARI Arapski medicinari koji pripadaju zlatnom periodu arapske medicine izmeu VIII i XIV vijeka, ostavit e trajni nauni peat na kasniji razvoj medicinske nauke i prakse tokom njihovog historijskog razvoja. Pored dva velika enciklopedista tog vremena koje smo opisali Ibn Sina-a i Ibn Nefis-a, u plejadi velikih imena tog doba vrlo znaajno mjesto pripada arapskim lijenicima praktiarima. Oni su svoja iskustva crpili iz velikih djela Ibn Sina-a i drugih enciklopedista a nastalih prevoenjem znaajnih djela Hipokrata i Galena, te nizom drugih medicinskih knjiga s grkog, sirijskog, sanskrita i pahlevi jezika na arapski jezik. Veliina arapske medicine, iji se period uspona i najveeg procvata poklapa sa zlatnim vijekom arapske drave, lei u tome to se u etiri arapske halife, od kojih je Al Memun dao svoj najvei doprinos osnivanjem prevodilakih kola, htjeli da prevoenjem velikih filozofskih i medicinskih djela sa drugih jezika ojaaju argumentima osnove islamske vjere i tako odbrane erijat. Na taj nain, zahvaljujui grkim, indijskim i arapskim filozofskim i medicinskim pogledima na nauku i na ivot uope, muslimani e kreirati razliite suptilne intelektualne poglede koji e postati temelj islamske civilizacije sve do danas. Zahvaljujui arapskim filozofima i medicinarima cjelokupna antika kulturna batina, ali i batine drugih velikih civilizacija nai e svoje utoie
74
na ogromnim prostranstvima panije, Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka, da bi potom sedam stoljea kasnije, padom arapske drave pred najezdom monih evropskih konkvistadora, ta bogata medicinska znanja i iskustva nala svoje utoite u Europi. Meu brojnim arapskim lijenicima autorima i praktiarima medicinske nauke i struke, a ija je teorija i praksa bila lu koja je osvijetlila stazu kasnijih naunih istraivanja, istiu se veliki arapski lijenici Abu Bakr Zakariya arRazi (latinski Rhazes), Ali ibn al-Abbas al-Magusi (latinski Haly), Abu al-Qasim Halaf ibn Abbas al-Zahrawi (latinski Abulcasis), ibn al-Haitam (Alhazen Zapada) i Abu Marwan Abdalmalik ibn abi al-Ala Zuhr (latinski Avenzor). Ar-Razi (umro 925. godine) je prvo veliko ime meu muslimanskim lijenicima. Bio je pisac rijetke plodnosti, mislilac ija shvaanja uznemiruju i ija e se vjerska stanovita dugo prouavati. Slove ga najveim kliniarem Islama. Medicinu je studirao u Bagdadu, upravljao je bolnicom u Raiju, gdje radio kao profesor medicine, da bi potom preao u Bagdad i preuzeo isti posao u jednoj velikoj bagdadskoj bolnici. Sam Bagdad je tada imao oko 60 bolnica, s bibliotekama bogato snabdjevenim knjigama i medicinskim rukopisima. Kao plodonosan pisac ima preko 200 djela knjiga, monografija i drugih rukopisa iz razliitih podruja: medicine, prirodopisa, alkemije, matematike, optike, astronomije, teologije i filozofije. Za njege se tvrdi da je kako u dijagnostici, tako i u lijeenju traio rjeenja na temelju zdravog razuma. Jednu od njegovih najznaajnijih i najpoznatijih djela jeste Al-Hawi (Kontinenti) koje sadri 20 svezaka. To ogromno djelo, za koje se mislilo da su izradili njegovi uenici na temelju grae koju je sakupio i obradio sam ar-Razi, saima medicinska znanja Grka, Perzijanaca, Indijaca i Arapa, ali dodaje autorova vlastita gledita i razmatranja. U stvari, to djelo je golema zbirka klinikih opaanja bez ikakvih dogmatskih pretenzija. Godine 1279. preveo ga je na latinski jezik Farag Bin Salim, a tampano je dva stoljea kasnije u Bresci. Sam ar-Razi tu knjigu nije publicirao, nego je ostavio biljeke o svojim originalnim zapaanjima, te izvatke iz djela drugih naroda i klinike biljeke svog medicinskog iskustva. Poslije e sav taj materijal njegova sestra prodati veziru Ibn al-Amidu zahvaljujui kome e skice i nacrti biti sreeni i sam tekst tampan u obliku knjige. Bio je to inae ustaljeni nain na koji su cijenjeni lijenici tog doba, ukljuujui i arRazijeve uenike, publicirali svoje medicinske rukopise. Ovo poznato Razijevo djelo je prema Ibn-Abasu za Razijevog ivota postojalo kao dva sveska u kome je kao spremite medicinskog znanja data higijena, opisane mnoge bolesti sa simptomima i lijeenjem, te lijekovi i dijeta za najee bolesti. Izvori za ovo svoje djelo su Hipokratova, Galenova i djela
75
svih lijenika koji su Raziju prethodili. Mnoge od biljeaka iz ovog Razijevog djela prevedeni su na engleski i druge jezike. Ar-Razi je napisao mnogo manjih rasprava meu kojima jenajpoznatija Kitab al-gudari wal-Hasba koja se bavi razmatranjem etiologije, patogeneze, simptomatologije i tretmana morbila i variele. Ova rasprava je prevedena na grki i latinski jezik i tampana u nekoliko evropskih zemalja. Djelo je znaajno po tome to je prvi put u jednom medicinskom rukopisu jasno opisana diferencijalna dijagnostika i simptomatologija ove dvije zarazne bolesti. To je najstariji vjerni izvjetaj o morbilima i varieli, o kojima ne postoje grki opisi. Ar-Razi se citira u literaturi kao lijenik koji je u farmakopeju prvi ukljuio tzv. bjeloolovne masti nazvane album Rhases, a takoer je prvi upotrijebio ivotinjsko crijevo kao povez kod hirurkih operacija, a bio je i prvi koji je uoio reagiranje zjenice na svjetlost. Poznata mu je i rasprava Mansur, posveena nekom Mansuru, samanidskom namjesniku u Raiju u kojoj je data anatomija kostiju, miia i organa, te opisane njihova svrha i funkcija. Ovdje ar-Razi primjenjuje svoje originalne izraze i terminologiju na arapskom jeziku, pri emu se tui na nedovoljnost izraajnih sredstava na arapskom. Ar-Razi je prvi postavio naune temelje hemije zaetnik je obilne literature o prirodnim svojstvima minerala, biljaka i ivotinja. Sam se mnogo bavio alhemijom, no on izlazi iz mistinih i simbolinih koloteina, dajui tane rezultate tehnikih iskustava, s podrobnim opisom supstancija i instrumenata. Takoer je, prvi u arapskom svijetu formulirao vjeru u neprekidni napredak nauke, istiui privremeno i uvijek izmjenjivo obiljeje svakog istraivanja. Veliki arapski lijenik bio je al-Magusi na Zapadu poznat pod imenom Haly Abbas. Njegovo prezime al-Magusi ima genezu u Zaratustri, jer su ili on sam ili pak njegov otac bili njeni sljedbenici. Po roenju je bio Perzijanac, bio je najvee ime u bagdadskom halifatu, a umro je na koncu X stoljea (994. godine). Najpoznatije i najslavnije djelo mu je Medicinska enciklopedija Kitab alMaliki (Liber Regius) Kraljevski spis, za koga mnogi uenjaci smatraju da je sistematinije i konciznije od ar-Razijevog djela Al-Hawi a praktinije od Ibn Sina-ovog al Qanuna, koje e ga nakon njegove smrti potisnuti iz upotrebe. Ovo djelo je podijeljeno na dvadeset dijelova, od kojih se prvih deset odnosi na rasprave o teorijskim shvaanjima medicine, a ostalih deset na praktine strane struke. Bio je to prvi potpun i metodiki prirunik medicine kakav Grci nikad nisu ni pokuali sainiti. Al Magusi savjetuje lijenike kako pacijenta treba, ako je to ikako mogue lijeiti dijetom, a ne lijekovima. Ako ga se moe lijeiti jednostavnim lijekovima ne treba mu davati komplicirane ili udne i nepoznate lijekove. On potencira trojnost u odnosu lijenik, pacijent i bolest.
76
Ako pacijent sarauje sa lijenikom onda su dvoje protiv jednoga (tj. protiv bolesti) i bolest je mogue pobijediti. Meutim, ako pacijent ne slua lijenika niti slijedi njegova uputstva, onda su on i bolest dvoje protiv jednoga (tj. lijenika) a u tom sluaju jedan moe teko pobijediti dvoje. On citira Hipokrata da snaga koja lijei bolest lei u samoj prirodi a tvrdi da se svi lijenici slau da je zdravlje bolje od lijeenja bolesti. Al Magusijeva hirurika tehnika je mnogo puta citirana u medicinskoj literaturi. Npr. poznat je njegov opis hirurke operacije za odstranjivanje tuberkuloznih lijezda, u kome do izraaja dolazi vjetina njegovog umijea, gdje kae: Reite kou longitudinalno do lijezde. Povucite kou unatrag pomou kvaica. Secirajte polahko i njeno oslobaajui lijezdu od okolnog tkiva. Pazite da ne prereete koji krvni sud ili da ne prekinete koji ivac. Ako se krvni sud ipak preree, podveite ga, da vam krvarenje ne prekrije operativno polje i onemogui vam da obavite odgovarajuu i temeljitu operaciju. Nakon odstranjenja lijezde, stavite unutra prst kako bi osjetili nije li moda jo koja manja lijezda zaostala. Ako ju pronaete, otklonite i nju. Kada su sve lijezde uklonjene, spojite rez avovima. Prema Edwardu Browne-u al-Magusi je u svojim radovima izloio rudimentarnu zamisao o kapilarnom sastavu ila, koji e biti otkriven i opisan znatno kasnije u radovima ibn-Nefisa, Miela Serveta i Viljema Harveja. AlMagusi je tvorac neke vrste bolnikog internatskog sistema, jer je prvi u historiji uveo obavezno prisustvo studenata profesorovim konsultacijama u bolnici s pacijentima za odreeni vremenski period, tokom kojeg su studenti bili duni da obave praktine vjebe. Interesantno je spomenuti da je Al Magusi jo u svoje vrijeme shvatio teinu oboljenja od raka pa kae da izljeenje raka se ne moe postii lijekovima. Naprotiv, on savjetuje da se cijelo ugroeno podruje od raka odstrani, a izrezivanje izvri na izvjesnoj udaljenosti od izrasline kako ne bi zaostali nikakvi korijeni. Al Magusi, takoer, savjetuje da se nakon operacije raka ne zaustavlja krvarenje nego da hirurg pusti da sva zaraena krv istee. U plejadi velikih arapskih lijenika praktiara znaajno mjesto zauzima Al Zahrawi (umro 1013. godine). Ime mu je dato prema rodnom mjestu azZahra, slavnom predgrau Kordobe koja je u to doba imala vie od milion stanovnika. Veliki dio ivota je bio dvorski hirurg halife Al Hakama II, a slovi za najveeg muslimanskog hirurga svih vremenna. Njegovo najvee i najpoznatije djelo jeste medicinska enciklopedija pod nazivom al-Tarif napisana u 30 dijelova. Najvaniji dio u toj enciklopediji odnosi se na hirurgiju u kojem
77
on uvodi i naglaava takve nove ideje kao to su spaljivanje rane, unitavanje kamenca unutar mokranog mjehura i upotrebu vivisekcije i seciranja. Znaajan dio al-Tarifa se odnosi na porodiljstvo, hirurgiju oka, uha i zuba. Njegov opis hirurkih instrumenata je fantastian, i sauvan je do dananjih vremena bez obzira na nove tehnike i tehnologije proizvodnje. Znaajna tema u ovoj enciklopediji odnosi se na pripremanje lijekova procesom sublimacije i destilacije. Dijelovi ovog poznatog Al Zahrawi-jevog djela koji se odnosi na hirurgiju prevedeni su na latinski jezik (preveo ih je Gerhard iz Cremone, koji je inae preveo mnoga arapska djela na latinski jezik) a poznata izdanja tih prevedenih djela objavljena su u Veneciji, Bazelu i Oksfordu izmeu XV i XVIII stoljea. Najpoznatije medicinske kole kao to su u Salernu, Monpeljeu i dr. su stoljeima upotrebljavali ovo al-Zahrawijevo djelo kao osnovni univerzitetski udbenik iz oblasti hirurgije. Meu poznate arapske lijenike spada Ibn al-Haitam (na Zapadu Alhazen) koga smatraju najveim muslimanskim lijenikom i jednog od najveih prouavatelja optike svih vremena. Al Haitam je roen u gradu Basri da bi migrirao u Egipat u vrijeme halife Al Hakima. Citira se kao odlian astronom, matematiar i lijenik i isto tako jedan od najboljih komentatora Galenovih i Aristotelovih djela. Prvi je medicinski uenjak koji pouava da svjetlost ne isijava iz oka nego naprotiv ulazi u oko, te na taj nain ispravlja pogreno poimanje Grka o prirodi vienja. Prema ovom uenjaku mrenica je sredite vienja a impresije koje ona prima saopavaju se mozgu putem optikog ivca, da bi potom mozak onda stvorio vizuelni prikaz u simetrikim odnosima za obje mrenice. Al-Haitam je bio najznaajniji izuavalac optike u islamu. Bio je uvjeren da ispravna teorija vienja mora da kombinira Euklidov i Ptolomejev matematikipristup i fiziku doktrinu naturalista. Rezultat njegovih razmatranja u djelu Optika, potkrepljena eksperimentalnim pristupom, jeste nova teorija vienja, znatno bogatija i savrenija od svih prethodnih. On je smatrao da svjetlost i boja, dvije fizike osobine koje postoje nezavisno od subjekta koji promatra, pravolinijski izbijaju iz svake take vidljivog predmeta. Al Haitam zakljuuje da ono to percipiramo je u stvari predmet koji se nalazi na odreenoj udaljenosti od oka i koji ima odreeni oblik i veliinu, a samo vienje rezultat je intervencije vizuelnog materijala koji mozak prima i pohranjenih informacija iz prolog iskustva. Hipotezu primanja (intramisije) al-Haitam je podvrgao matematikom ispitivanju, zatim inkorporirao u razraenu teoriju percepcije, koju historiari nisu jo sasvim istraili. Koristio je pri eksperimentima mrane komore, nastojei da potvrdi odlike svjetlosti, kao
78
to su pravolinijsko irenje, odbijanje i prelamanje svjetlosnih zraka. Osnovno gledite koje je zastupao bilo je da je vienje rezultat utiska koji svjetlost ostavlja na ulo vida, zastupao ga je na bazi iskustava da oko zadrava sliku ili ima bol pri gledanju u jaku svjetlost. Teorija vienja u Haitamovoj Optici, pisanoj u Egiptu u prvoj polovini XI vijeka, nadmaila je Galenovu, Euklidovu i Ptolomejevu. Dijagram iz prve knjige predstavlja oba oka gledana odozgo i pokazuje glavne membrane, tenost i one ivce koji spajaju one jabuice s mozgom. Preciznija ilustracija istog teksta potjee iz latinske verzije Optike iz XIV stoljea, prevedene prvi put u XII stoljeu. Za najveeg kliniara islama nakon ar-Razija savremeni autori predstavljaju al-Ala Zuhra (umro izmeu 1150-1161. godine) koga na Zapadu znamo pod imenom Avenzor, inae lana poznate obitelji lijenika Ibn Zuhr u panjolskoj. Njegova nadmo kao lijenika je bila priznata jednako i u muslimanskom i u kranskom naunom svijetu. Najpoznatija djela su mu Kitab al-Taysir i fil Mudawat wal-Tadbir (knjiga pojednostavljivanja u terapeutici i dijeti), zatim Kitab-al Agiya i Kitab al Iqtisad (knijga koja obrauje terapeutiku, psihoterapiju i higijenu). Prvo navedeno njegovo djelo na ilustrativan nain obrauje patologiju i terapeutiku, te daje tana klinika zapaanja o medijastinalnim tumorima, internoj suici, perikarditisu, svrabu, paralizi drijela i upali srednjeg uha. Ibn Zuhr je zagovarao vjetaku ishranu kroz jednjak ili debelo crijevo. U literaturi se citira kao prvi lijenik koji je opisao uzronika svraba. Ibn Zuhr je bio veliki prijatelj s Ibn Rudom (latinski Averoes), velikim filozofom i lijenikom u Kordobi s kojim e napisati opsenu medicinsku enciklopediju, sastavljenu iz dva dijela Tejsir, koji je napisao ibn Zuhr i Kulijat, koji je sastavio ibn Rud. 4.6. ZAKLJUAK U ovom poglavlju u kratkim crtama smo dodirnuli i osvrnuli se na imena velikih arapskih lijenika prevodilaca, enciklopedista i praktiara, te njihova najznaajnija djela kojim su znatno pridonijeli razvoju razliitih podruja medicinske nauke. Meutim, postoji mnotvo drugih arapskih lijenika koji su jednako dobro zavjetili medicinsku nauku i praksu i jednako vani u razvoju i unapreenju mnogih teorijskih, eksperimentalnih, a napose i praktinih medicinskih struka i disciplina. Naalost, mnogi velianstveni rukopisi razliitih medicinskih autora su uniteni, zagubljeni ili pak jo uvijek lee neistroeno po bibliotekama, damijama, palaama i muzejima i ekaju entuzijaste bibliografe da ugledaju svjetlo dana. Ovi rukopisi, bez sumnje, mogli bi dovesti
79
do blieg, potpunijeg i detaljnijeg razotkrivanja vrijednosti, veliine i znaaja arapske medicinske batine i skidanja vela sa mnogih vrijednih medicinskih rukopisa, koji iz razliitih razloga nisu do dana skinuti. Ovi rukopisi bi mogli dovesti do svjeeg prodora znanja i na izvjestan nain podrobnije opisati muslimanski doprinos medicinskoj i drugim naukama. Ovaj zadatak, meutim, nije nimalo lahak. Treba istai da arapska medicina u principu predstavlja premotenje izmeu klasine grko-rimske i evropske medicine koja e doi u doba renesanse europske nauke i umjetnosti. Najznaajniji doprinos arapskih lijenika i filozofa ogleda se u tome to su prevoenjem najboljih medicinskih filozofskih djela prethodnih civilizacija sauvali njihovu medicinsku i kulturnu batinu, da bi je potom znaajno dopunili vlastitim iskustvima, u periodu srednjevjekovnog mranjatva u kome je crkva koila svaki razvitak i napredak. Osim toga, arapska medicina je nizom znaajnih enciklopedijskih djela, zatim nizom teorijskih i praktinih rasprava iz gotovo svih medicinskih struka i disciplina znaajno obogatila farmakologiju nizom novih lijekova. Mnoge tinkture, sirupi, masti zatim alkohol destilirana voda i dr. su prvi puta uli u primjenu zahvaljujui arapskoj medicini. Osim toga, higijena ivljenja, namirnica, stanovanja i dr., te osnivanje prvih modernih bolnica, apoteka, medicinskih kola, gradskih lijenikih slubi i pravih bolnikih slubi datira upravo iz vremena uspona arapske medicine i arapske kulture.
5. POGLAVLJE
SREDNJOVJEKOVNA MEDICINA
Prolost su stepenice, na koje smo se danas popeli, da bi sutra dalje vidjeli! Ambroaz Pare XV stoljee
80
SREDNJOVJEKOVNA MEDICINA
Ovaj period karakteriziraju dva razdoblja: samostansko skolastiko Skoro svim oblicima srednjovjekovne medicine i sestrinstva peat je dalo feudalno drutveno ureenje i crkva. 5.1 SAMOSTANSKO RAZDOBLJE Smatrajui ivot kao pripremu za ivot na drugom svijetu, crkva je nauku stavila, posebno medicinu, u slubu te ideje, insistirajui da svi pogledi budu usmjereni prema duhovnom, a ne materijalnom. Kri je predstavljao lijek protiv svih bolesti. Znanost kranstva se povezala s paganskim praznovjerjem. 1000 godina poslije Hipokrata, medicina je bila ponovo u svom najprimitivnijem stanju. Vladala je glad, stanovi su bili nehigijenski, bez pristupa zraka i sunca. Najvea epidemija kuge crna smrt desila se u 14 stoljeu. Bolest se pojavila prvo kod ivotinja, a kasnije su oboljeli i ljudi. Lepra ili guba, je bila jedna od najrairenijih bolesti u srednjem vijeku, a harala je od 11- 14. stoljea. Osnivali su kue za izolaciju leproznih bolesnika, pod nazivom leprozoriji. Prva karantena je uvedena 1377. god. u Dubrovniku. Crkva je strogo zabranjivala bilo kakva medicinska istraivanja, seciranje mrtvaca, poticala neukost i zanemarivanje svega tjelesnog (higijenu, tjelovjebu, poboljanje svjetovnih uvjeta ivota, obrazovanje). Smatrali su vanim samo pokajanje grijeha radi vjenog spasenja. ivotni vijek je bio 25 - 30 godina. Nije udo da su najvee epidemije tifusa i kuge harale, upravo u mranom kranskom srednjem stoljeu, kada je crkva bila na vrhuncu svoje moi. Sveti Bernard Clairvaux (1090-1153), najutjecajniji kranin svog vremena, izraavao je duboko nepovjerenje u intelekt i ponavljao da je stjecanje znanja, ako nije u svrhu svete misije, paganski in i stoga zao. Srednovjekovna medicina se moe nazvati mranim periodom za medicinsku znanost i sestrinstvo. Edukacija za zdravstvenu brigu nije, takorei, ni postojala. Bolnice su bile konfiskovane i predane u ruke svojih dobrotvora. 5.2. SKOLASTIKO RAZDOBLJE Koncem 12.stoljea i tokom 13.i 14. nastaju prvi univerziteti sa medicinskim fakultetima, u Padovi, Bolonji, Oxfordu, Cambridgeu, Parizu, Pragu i Krakowu. Skolastiku medicinu je u poetku, karakteriziralo koritenje Hipokratovih i Galenovih dijela.
82
5.2.1. Stvaranje osnova naune medicine Opi preporod nauke i umjetnosti, preporod ekonomski i politiki, desio se u 15. i 16. stoljeu. Dolo je do jaanja graanskog stalea, promijenio se nain voenja ratova, jer je otkriven barut. Gutenberg je otkrio tampu, te su se zahvaljujui Vascu de Gami i Columbu desila geografska otkria. Javila se nova vrsta oboljenja, a skolastika medicina je doivjela potpuni krah.
Slika 45. Francuski grad Marsej za vrijeme crne kuge, koja je u Evropi odnijela stanovnitva
Slika 46. Spaljivanje vjetica 83
Lejla Ibrahimagi - eper Sahib Muminagi
6. POGLAVLJE
Slika 47. Crna kuga
Slika 48. Kuga u Srednjem vijeku
MEDICINA 16. STOLJEA
Historia est magistra vitae! Historija je uiteljica ivota! Latinska izreka
Slika 49. Tretman oboljelog pacijenta 84
LEJLA IBRAHIMAGI - EPER / SAHIB MUMINAGI
6.1. REFORMA I PROGRESIJA Reforma i progresija medicine je zapoela u 16. stoljeu nakon mranog perioda, 1517. godine, koji je veoma loe utjecao na daljnji razvoj medicine. Lijenici se vraaju na medicinske klasike, Hipokrata i njegova djela. Skoro vie od hiljadu godina je postojao jo jedan neprikosnoveni autoritet u medicini, Galen, ija su djela imala potporu crkve i bila neoboriva dogma. Gubili su na istinitosti, prodiranjem spoznaja arapskih velikana, koji su umnogome dali doprinos rasvjetljavanju pogrenih saznanja, pogotovo anatomskog segmenta u medicini. Knjiga u 16. stoljeu postaje najmonije sredstvo za irenje nove graanske kulture i novih poimanja. Pojavljuju se nova djela, ali sa ispravljenim izdanjima, skoro obavezno popraena kritikim komentarima u kojima se odraavao duh novoga vremena. U Evropu dolaze nove bolesti iz Amerike. ire se epidemije poznatih i nepoznatih bolesti, koje istovremeno trae nove zatitne mjere predostronosti. Iz Novoga svijeta dolaze i novi lijekovi, nove egzotine ljekovite biljke, koje su za Europljane predstavljale pravo senzacionalno otkrovenje. Nakon uvoenja vatrenog oruja, teke ratne ozljede predstavljale su hirurzima problem u saniranju. Od velikog znaaja je bio napredak praktine medicine, jer se uvela klinika nastava, koja je studentima omoguavala da mogu uiti direktno uz bolesnika. U ovom stoljeu u terapiji nastaje veliki pomak. Najtea je bila borba protiv prekomjernog putanja krvi, skoro u sve svrhe lijeenja. Intenzivnije su se poeli baviti djeijim bolestima. Poeli su usmjeravati panju tjelesnoj istoi, istoi stanovanja, higijenskim mjerama odravanja vode za pie i hrane. Dezinfikovali su prostorije gdje su boravili oboljeli, predmete koje su koristili, po njihovoj smrti su spaljivali, skupa sa odjeom koju su nosili tokom bolesti Prodire novi nain shvatanja svijeta, a time i sloboda misli. Bezbrojne dileme su stajale kao nepoznanica i zaokupljale tadanje lijenike. Reforma je zapoela u anatomiji, tadanji lijenici su bili svjesni, da bez tanoga poznavanja ljudskoga tijela, nee biti mogue razumjeti ni njegove mnogobrojne funkcije. Slavni pariski lijenik Fernel je zapisao da je osnovni zadatak historiara da poznaje historiju, te da se podrazumijeva, da dobar lijenik mora krenuti od osnova u medicini, a to je anatomija ljudskoga tijela. Spoznati i usvojiti znanje o grai ljudskoga tijela, da bi se mogle shvatiti funkcije pojedinih organa, te da se proue zbivanja koja dovode do oboljenja, bili su zadaci lijenika toga doba i medicine koja je trebala da postigne svoj procvat i znanstveno otkrovenje.
86
6.2. NAJZNAMENITIJE LINOSTI KOJE SU OBILJEILE XVI STOLJEE Medicinu u 16. stoljeu su obiljeile mnoge poznate linosti, meu kojima su svakako Leonardo Da Vinci Leonardo da Vinci (1452-1519) italijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematiar i inenjer, jedan od najveih umjetnika renesanse spravom je dobio epitet najvei genij renesanse. Osim u umjetnosti, dao je doprinose anatomiji, embriologiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oruja i urbanistici. U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka. Ostavio je niz crtea, koji su bili rezultat 20-godinje studije na vie od 30 leeva. Sasvim samostalno je prouavao grau ljudskoga tijela, ne obazirui se na stare dotadanje spoznaje, pune pogrenih opisa ljudskoga tijela i njegovih organa. Po svojoj vjerodostojnosti, a istovremeno i umjetnikoj vrijednosti i danas izaziva panju i divljenje strunjaka irom svijeta. Nastojao je prouiti anatomiju ovjeka, te je na tom polju napravio daleko vie od svih anatoma tog perioda. Leonardova svestranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neogranienu udnju za znanjem i koja je vodila njegova razmiljanja i ponaanje.
Slika 50. Leonardo da Vinci
Slika 51. crte Leonarda da Vincia 87
Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oi bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio ovjekovo najvie osjetilo, zato to vid sam pretvara injenice u iskustva, odmah, korektno, i sa sigurnou. To znai da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja. Saper vedere ,odnosno, znati kako vidjeti postaje glavna tema njegovih prouavanih kreacija prirode. Njegov intelekt, neuobiajena snaga opservacije, te majstorstvo crtanja, vodili su ga u promatranje same prirode, koju je prouavao metodino i konzistentno, pri emu su umjetnost i nauka bile jednako zastupljene. Ostavio nam je bezbroj crtea, koji su po svojoj vjernosti i umjetnikoj vrijednosti jo i danas vrijedni divljenja i panje.Svi crtei ovog genija su propraeni tekstom, to nam dokazuje da je znao ispravno shvatiti sve to je njegovo nenadmano umjetniko oko vidjelo.
Slika 52. crte Leonarda da Vincia
Tvrdio je, da se klice razmnoavaju, da su otrovne i da ih unitava vatra. Preporuuje redovnu higijenu, istou okoline, vode i hrane, te iste predmete oko bolesnika kao mjeru zatite.Naziv sifilis potjee iz Fracastorove poeme koja govori o pastiru koji se zove Sifilis (Syphilis sive de morbo gallico, objavljena 1539). Fracastoro prvi jasno postavlja granice izmeu pjegavca i bubonske kuge. Jo neka od njegovih poznatijih djela su: Di Vini Temperatura (1534)., Homocentricorum sive de Stellis, de Causis Criticorum Dierum Libellus (1535)., Homocentrica (1538). Philippus Aureolus Theophrastus Bombast von Hohenheim, poznatiji kao Theophrastus Paracelsus (14931541) vicarski lijenik, naunik i mistiki filozof, hirurg u Strasbourgu, kratko vrijeme bio profesor medicine u Baselu, gdje je javno spalio Avicenin Canon medicinae, tada najautoratitivniji udbenik za lijenike. Za ivota je ostavio samo nekoliko spisa, meu njima i hirurki traktat Die grosse Wundartznet. Za njegova ivota slubena medicina i filozofija smatrale su da su mu teze neprihvatljive matarije koje naruavaju ugled doktora.
Slika 54. Theophrastus Negirajui dogme svoga vremena, pie vlastita opaanja temeljena na iskustvu prirode, o profesionalnim bolestima, kugi, sifilisu, etiologiji, neurozama i psihozama. Njegove medicinske i filozofske tvrdnje pune su mistinih, panteistikih, alhemijskih, novoplatonistikih, kabalistikih i naivno proroanskih elemenata. Nauku o arerehusu, odnosno ivoj sili koja pokree svijet, o elementima koji tvore kozmos, o kemijskim procesima, o boanskom makrokozmosu, o promatranju organizma kao nevidljive cjeline, Paracelzusova medicina i filozofija, uz sve apsurde, upuuje na novo pristupanje ovjeku i nauci, koje je karakteristino za buntovne renesansne mislioce njegova doba. 89
Slika 53. Girolamo Fracastoro 88
Girolamo Fracastoro (Fracastorius) (1478-1553), talijanski lijenik, smatra se ocem epidemiologije, poznavatelj astronomije, geografije i matematike, pjesnik i atomist. Roen je u Veroni, a uio je u Padovi, gdje je s 19 godina postao profesor. itav ivot je radio u rodnom gradu. 1546. godine napisao je u svome djelu De Contagione et Contagiosis Morbis da zarazne bolesti prenose sitna nevidljiva tjeleca, klice koje se ire meu ljudima kontaktom, izravnim ili neizravnim, putem predmeta, pa ak i bez kontakta na vee udaljenosti.
Ambroise Pare (1510 1590) smatran jednim od otaca hirurgije, veliki zvanini francuski kraljevski hirurg za kraljeve Henry II, Francis II, Charles IX i Henry III. Bio je reformator hirurgije i hirurkih tehnika, posebno tretmana rana. Prvi je uveo metodu otvorenog lijeenja rana, uveo podvezivanje krvnih sudova, tano odredio indikacije za razliite operativne zahvate amputacije, trepanacije. Bio je izuzetno cijenjen zbog svojih umnih sposobnosti, neobine spretnosti kod kirurkih zahvata, te plemenitih ljudskih svojstava. Osobite zasluge je stekao u podruju ginekologije, uveo je jednu vrstu poroajnog stolca, sisaljku za mlijeko, te neke vrste poroajnih klijeta. Izvodio je carski rez, ali samo na preminuloj porodilji. Napisao je vei broj hirurkih djela, u kojima je iznio svoja iskustva i opisao brojne operativne zahvate, kao i druge hirurke metode lijeenja. Do tada su bili uvrijeeni stavovi, da je svaka rana zatrovana, te da se mora spaliti usijanim eljezom. Pare je prekinuo takav vid tretiranja, prelijevajui vrelim uljem rane, te ih tako dezinfikovao. U svom djelu Dix livres de chirurgie Pare je objavio dizajn mehanike ruke.
Slika 56. Pareova ruka 90
Andreas Vesalius, (1514-1564), roen u Belgiji, njemakog porijekla, umro u Grkoj vraajui se sa hodoaa iz Jeruzalema. Reformator anatomije, sin slavnog briselskog apotekara. Kao djeak je secirao ivotinje i ve u ranoj mladosti pokazao interesovanje za anatomiju. Svoje studije medicine zapoeo je Parizu, tako mu se ispunio dugo sanjani san, da moe secirati ljudski le i stei spoznaje o anatomiji. Prouavao je ljudske kosti, koje je pronalazio na grobljima, a dva puta mu je uspjelo prisustvovati sekcijama ljudskoga tijela. Godine 1536. bjei iz Pariza, zbog ratnih dejstava. Na Univerzitetu u Padovi sa nepune 23 godine, kao uenik Johanna Guintera, stjee titulu doktora medicine. Nakon zavrenog studija namee reformu medicine. Jedan period je radio u Padovi, a zatim u paniji kao carski ljekar. Zastupao je miljenje da anatom treba da direktnom autopsijom izuava samu strukturu organizma, a da lijenici trebaju svoje patoloke i fizioloke teorije uskladiti sa anatomskim injenicama. Analizirao je uenja iz Galenovih zapisa, koja su se zasnivala na seciranju ivotinjskih organizama. 1543. godine, izdaje svoj prvi udbenik De humani corporis fabrica. 1555. godine, izdaje drugo izdanje svoga udbenika De humani corporis fabrica. Karakteristino je da u odnosu na prvo izdanje, u drugom korigira svoje stavove, takorei ih mijenja u potpunosti, te ne daje pravo Galenovim teorijama. U svojim prouavanjima je otkrio i korigirao preko 200 greaka u Galenovoj anatomiji, to e uskoro potvrditi i drugi brojni anatomi, poslije Andreasa Vesaliusa
Slika 55. Ambroise Pare
Slika 57. Andreas Vesalius 91
7. POGLAVLJE
Slika 58. kostur prema Vesaliusu
Slika 59. Rinoplastika zahvat izvoen u 16 stoljeu
Epur si muove! Ipak se okree! Galilej
Slika 60. Lijeenje sifilitiara u 16 stoljeu 92
7.1. OTKRIA KOJA SU OBILJEILA XVII STOLJEE Progresija i reforma se nastavila i u 17. stoljeu. Naunici su uspoznali grau ljudskog tijela, eljeli su otkriti i prouiti funkciju pojedinih organa, njihovu grau i razvoj. Decartes je porekao uenje Aristotela i skolastikih filozofa o ivotnoj sili. Sve je prirodne pojave, pa i fizioloke procese, tumaio mehaniki. Sa aspekta medicine za 17.stoljee, najvee znaenje je imao napredak na podruju fizike i hemije. Pronalazak mikroskopa je imao veliko znaenje za embriologiju, jer je anatom de Graaf otkrio jajne folikule u jajniku. Galileo Galilej osniva naunu mehaniku Kepler osniva fizioloku optiku. Newton je otkrio zakon gravitacije, time dao temelje moderne fizike. Torricelli pronaao barometar. Thomas Bartholinus opisao cijeli limfni sistem. Santorio Santorio konstruisao prvi termometar. Slovenac Marko Gerbec, opisao je srani blok. Christroper Wren, prvi puta izveo inravenoznu injekciju na psu. Johann Daniel Major, prvi puta izveo intravenoznu injekciju na ovjeku. Richard Loower je prvi izveo transfuziju krvi s jednog psa na drugoga. Jean Baptiste Denis izvrio je prvu transfuziju s ovce na ovjeka. Paolo Zacchia udario temelje sudske medicine. John Graunt uveo socijalnu medicinu, statistike metode u prouavanju stanovnitva. 7.2. NAJZNAMENITIJE LINOSTI XVII STOLJEA Medicinom u 17. stoljeu su dominirale mnoge poznate linosti, meu kojima su svakako: Santorio Santorio (1561 - 1636) roen u Kopru, prouavao je metabolizam i razraivao dijagnostike metode, te je eksperimentirao i na samome sebi. Prvi se koristio termometrom za mjerenje temperature.
94
Galilejo Galilej (1564-1642) italijanski matematiar, fiziar i astronom, te utemeljitelj moderne fizike. Medicinska nauka mu duguje zahvalnost jer je pronaao termometar. Jedan dio autora smatra da je Galilej pretea pronalaska mikroskopa, jer je prvi upotrebljavao dalekozor za promatranje sitnih predmeta i tijela.
Slika 62. Galilejo Galilej
Slika 63. Vinko Paulski
Vinko Paulski (1581 1660) francuski sveenik ruralnog porijekla, koji se posvetio pomaganju siromaha. Osniva je katolikih redova lazarista i Drube milosrdnih sestara, te katoliki svetac. Usporedo s lazaristima
Slika 61. Santorio Santorio i njegov termometar
osnovao je i Drubu milosrdnih sestara Filles de la Charit, kojoj je od 1624. god. bio duhovni voa. Svrha je bila posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Od 1640. god. utemeljio je i ustanovu za njegu siroadi, to je odgovaralo tadanjoj velikoj drutvenoj potrebi. Medju prvima je shvatio da je obrazovanje sestara esencijalno u obavljanju njihove dunosti. Wiliam Harvey (1578-1657), bio je profesor na Kings Collegu u Londonu, oficijelni kraljevski doktor Jakova I. i Karla I. Prouavao je funkciju srca, a 1628. god. objavljuje djelo
Slika 64. Wiliam Harvey 95
Anatomska rasprava o srcu i krvi u ivotinja. Jedan dio historiografa medicine podrava tezu da je meu prvima opisao cirkulatorni tok krvi, jedno od velikih medicinskih otkria. U embriolokim studijama iznio je tezu da sve ivo nastaje iz jajeta (omne vivum ex ovo), dokazujui eksperimentalno svoje istraivanje u Raspravama o raanju ivotinja. Anthony Van Leeuwenhoek (1632-1722), nizozemski trgovac i naunik. Poznat je kao otac mikrobiologije i strastveni promatra misroskopski sitnog svijeta. Najpoznatiji je po izumu prvog mikroskopa i doprinosima u razvoju mikrobiologije. Koristei runo-izraene mikroskope, bio je prvi ovjek koji je promatrao jednostanine organizme, miino tkivo, bakterije, spermije (vlastite) i protok krvi u kapilarama.
Slika 65. Antony Van Leeuwenhoek i njegov mikroskop
8. POGLAVLJE
Za svoga ivota izbrusio je oko 500 optikih lea i stvorio oko 400 vrsta razliitih mikroskopa od kojih danas postoji samo 9. Njegovi mikroskopi izraivani su od srebrenih i bakrenih metalnih okvira koji su privrivali rukom bruene lee. Mikroskopi koji su sauvani do danas, imaju mo poveanja od ak 275 puta. Leeuwenhoekovi izvorni uzorci su preivjeli u kolekciji Kraljevskog drutva Londona. Vanija Leeuwenhoekova otkria bila su: 1674. god. infusoria, 1676. god. bakterija, 1677. god. spermatozoidi, 1682. god. skupinu nervnih vlakana.
Per aspera, ad astra! Kroz trnje, ka zvijezdama! Latinska izreka
Slika 66. uro Baglavi 96
uro Baglavi, (1668 - 1707). Dubrovanin, profesor antomije i klinike medicine u Rimu, zakljuuje da je organizam velik stroj sastavljen od skladno ugraenih dijelova.
U 18. stoljeu dolazi do zaotravanja suprotnosti, na polju politikog, socijalnog, vjerskog i naunog ivota, a kulminacija e se desiti u Francuskoj revoluciji. To je period misticizma i ortodoksije, unutar apsolutizma, koji je bio poduprt od strane crkve. Bitan je i karakteristian za razvoj medicine, zbog borbe sa zastarjelim shvatanjima. U ovom periodu, na razvoj medicinskih nauka je imao izuzetan, vaan utjecaj, razvoj prirodnih nauka. Dolo je do procvata hemije, botanike, fizike i matematike. Veliki utjecaj su imali francuski, njemaki i engleski filozofi. Kao reakcija na materijalizam u filozofiji je nastao idealizam. Njegov najpoznatiji predstavnik je njemaki filozof Gottfried Wilhem Leibniz. Upravo pod njegovim utjecajem u medicini su se desile i razvile razliite idealistike struje i zasigurno ostavile nepovoljne posljedice na razvoj tadanje medicine. Jasnu vezu izmeu prevalence zdravlje i bolesti u stanovnitvu i socijalno-ekonomskih i socijalno-kulturolokih faktora nalazimo i u 18. vijeku. Jo tada su povezivani parametri brze industrajalizacije, urbanizacije, loih uslova ivota i rada u niim socijalnim grupama sa uestalijim oboljevanjima i visokom stopom smrtnosti. Poetak kapitalistike proizvodnje, posljednino izazvan pronalascima strojeva, doveo je do razvoja industrije, te do prenapuenosti gradova, to e imati za posljedicu pogoranje ekonomskih i higijenskih prilika radnike klase, to e proizvesti nove bolesti, siromatvo i porast smrtnosti. Ali tadanja medicina nije imala mogunosti da se suoi i agilno rijei situaciju novonastalih socijalno medicinskih problema. 8.1. EPIDEMIJE U pojedinim zemljama umire i do 80 % djeije populacije u prvoj godini starosti. Istovremeno smrtnost odrasle populacije dosee visoke procente. U velikim gradovima, posebno u drugoj polovini 18. stoljea je tuberkoloza, takorei, harala i odnijela bezbrojne ljudske ivote.
Malarija se javljala u epidemijskoj formi. Hripavac je od 1749. godine do 1764. godine je usmrtio u vedskoj 40 000 djece. Pjegavac je 1741. godine samo u gradu Pragu odnio 30 000 populacije. U Evropi se javljaju epidemije kuge i boginja u kojima je godinje podleglo na stotine hiljada populacije, posebno je bilo najkritinije stanje u Rusiji. 1723. godine u Parizu od boginja je podleglo 20.000 ljudi, 1723. god. u Napulju od boginja je letalno zavrilo 16.000 stanovnitva, 1796. godine vakcinacija protiv boginja poinje da se primjenjuje u Beu, zahvaljujui otkriu Edwarda Jennera. 1798. godine lijenik u Varadinu primjenjuje vakcinu protiv boginja 1801. godine u Austriji se uvodi obavezna vakcinacija protiv boginja, 1807. godine u Bavariji, a 1816. godine u Prusiji. U naoj zemlji Bosni i Hercegovini 1913. godine tek je uvedena obavezna vakcinacija protiv boginja. 8.2. NAJZNAMENITIJE LINOSTI KOJE SU OBILJEILE XVIII STOLJEE Edward Jenner (1749-1823), cijenjeni engleski doktor, bavio se prouavanjem prirode i utjecaja okoline na zdravlje djeije populacije, te praktino primjenjivao svoje spoznaje u Berkeley (Engleska). Opazio da ljudi koji prebole kravlje boginje stjeu imunitet prema velikim boginjama. Smatra se pionirom moderne vakcine. Godinama se bavio pitanjem boginja, nastojei postii i pronai nain imunizacije, koja je trebala istovremeno biti bezopasna i uspjena. Bio je lijenik praktiar, promatrao je ljude koji su se zarazili kravljim boginjama, da nisu obolijevali od ljudskih boginja, iako su bili podvrgnuti infekciji. Dvadeset godina je o tome razmiljao i sistematski prouavao cjelokupni problem, a tek 1796. god. se odluio izvesti svoj eksperiment. Cijepio je djeaka sa sadrajem Slika 68. Edward Jenner izvaenim iz bule sluavke, koja je bila
99
Slika 67. Autopsija u 18 stoljeu 98
zaraena kravljim boginjama. Ubrzo je pokuao zaraziti djeaka gnojem oboljelog od ljudskih boginja. Pokuaj je bio bezuspjean, za dobrobit ovjeanstva, time je vrijednost vakcinacije bila eksperimentalno i dokazana. Medicinu u 18. stoljeu su obiljeila mnoga otkria, a za neka od najuvenijih su zaluni: Gerhard van Swieten (1700-1772), osniva prve Beke kole i organizator javnog zdravstva, osniva Ope bolnice u Beu, te jedan od glavnih organizatora Medicinskog fakulteta u Beu. Albrecht van Haler (1708-1777), porijeklom vicarac, dao je osnove eksperimentalnoj fiziologiji. Dokazao je da su ivotne funkcije u ljudskom i ivotinjskom organizmu rezultat dvije osnovne osobine, podraljivosti, odnosno iritabiliteta i osjetljivosti, odnosno senzibiliteta. William Cullen (1709- 1790), razradio sistem po kojem je nervni sistem smatran kao izvor ivota, osnova fiziolokih i patolokih procesa. Theophile Bardeu (1722-1776), osniva vitalizma, je odbijao fizikalna i hemijska tumaenja ivotnih procesa. Prvi je uveo pojam la nature, priroda, koja ima svoje sjedite u svakom pojedinom organu i u svakom dijelu tijela, koje mu je podredio funkciju svih dijelova organizma, a iz harmonije u funkciji tih dijelova rezultira ivot. Jozeph Leopold Auenbrugger (1722-1809), porijeklom Austrijanac, pronalaza dijagnostike metode perkusije. Kasper Friedrich Wolff (1733-1794), eksperimentima dokazao da se embrion postepeno razvija iz jednostavnog zametka. Paul Barthez (1734-1806), uveo pojam princip vital, odnosno tumaenje ivotnih procesa iji poremeaj izaziva bolest. Antoine Lavoisier (1743-1794), francuski hemiar, protumaio je prvi proces disanja. Dokazao da je taj proces zapravo oxidacija. Otkrio je zakon o neunitivosti materije i uveo je vagu u hemijska istraivanja. Johann Peter Frank (1745-1821), zasluan za unapreenje javnog zdravstva, pisao je o higijeni ishrane, odijevanja, tjelesnom odgoju, higijeni rada, higijeni stanovanja, i drugim pitanjima kojima se do tada nije posveivala panja u doba prosvjetitieljstva. Benjamin Rush (1745-1813), porijeklom Amerikanac, jedan od najzaslunijih osniva nauke o fokalnoj infekciji.
100
Jean Dominique Larrey (1766- 1842), bio je glavni hirurg Napoleonove armije, a historiografi ga svrstavaju u najveeg ratnog hirurga svih vremena. Franz Joseph Gall (1758- 1828), smatraju ga osnivaem frenologije, dao teorije da sva duevna svojstva imaju sjedita u mozgu, bio je to prvi pokuaj da se istrai lokalizacija pojedinih funkcija mozga. Treba se svakako istai razvoj u anatomiji, za koji je zasluna talijanska kola koju su predvodili: Antonio Maria Valsalva, znameniti profesor u Bologni, a stekao besmrtnost i slavu istraujui anatomsku grau uha. Antonio Scarpa, profesor u Modeni i Paviji, iji su radovi ostavili trajnu vrijednost o anatomiji kosti, te nerava i osjetnih organa. U ovom stoljeu je napokon fiziologija bila na takvom stepenu da su lijenici donekle imali ispravne pretpostavke o funkciji pojedinih organa. Pierr Fauchard, pariki oralni hirurg je 1728. god. izdao knjigu Le Chirurgien Dentiste o Trait des Dents. To je bio prvi prirunik ovakve vrste, zahvaljujui kojem je poelo novo doba za stomatoloku nauku. Opisao je sanacije karioznih lezija, ispune sa olovom, kositrom i zlatom, korekcije ortodontskih anomalija, izgled i indikacije za koritenje odreenih oralno hirurkih klijeta. Posebno poglavlje je posvetio stomatolokoj protetici, restauracijama svih vrsta, raznim nadomjestcima za oralnu rehabilitaciju. Znanstveno je prikazao svoje ogromno medicinsko znanje i validno praktino iskustvo. Jaques Daviel, pariski okulist je 1753. god. uveo novu operaciju odstranjenja mrene. Okulistika je, inae u ovom stoljeu doivjela znatan napredak. Fiziolozi i anatomi su vie panje posveivali grai i funkciji oiju. Giovanni Battista Morgagni, 1761. godine je izdao svoje glavno djelo De sedibus et causis morborum per anatomen indagatis libri V. Bio je uenik slavnog Valsalve i esto njegov zamjenik na fakultetu u Bologni. Decidno je opisao razlike izmeu zdravih i bolesnih organa , te je usporeivao sa simpatologijom, koja se javljala tokom ivota. Za svaku bolest je prikazao detaljnu historiju bolesti, kliniki nalaz, a potom i detaljan patoloko-anatomski nalaz, kojeg je utvrdio prilikom sekcije. Znaajnim ga smatraju, jer je prvi poeo prikazivati patoloke promjene. Od patoloke anatomije je stvorio jednu od znaajnih disciplina, jer je u slubi dijagnostike postala vana grana medicinske znanosti.
101
John Hunter, roen u Engleskoj, osniva slavnog Hunterin Museum u Londonu, prvi je uveo eksperimentalne metode, stoga ga historiografi medicine smatraju osnivaem iste. Francois Xavier Bichat, 1796. godine, obnaao funkciju lijenika u slavnoj parikoj bolnici Hotel Dieu, gdje je drao predavanja. elio je stvoriti novi sistem medicine, samo na osnovu anatomije i fiziologije, s obzirom na pojedine vrste tkiva, te je tako skrenuo panju na sebe. Izdao je svoje glavno djelo pod nazivom Anatomie generale. Prikazao je ulogu pojedinih vrsta tkiva kod nastajanja bolesti i dokazao da u jednom organu moe da oboli samo jedna vrsta tkiva. Tvrdio je da je znaajnije otkriti vrstu oboljelog tkiva, nego lokalizirati organ koji je obolio. William Smellie, najpoznatiji engleski ginekolog 18. stoljea, razvio teorije poroaja, razliite vrste intervencija u ginekologiji, te dao indikacije za upotrebu klijeta. Stekao je svjetsku slavu, plijenio sluateljstvo svojim predavanjima. Bio je najvei zagovornik prirodnog poroaja, insistirao da 99 % svih poroaja ide prirodnim tokom, bez intervencija. Phillipe Pinel, pariki lijenik smatra se reformatorom psihijatrije. Pisao je o vrstama duevnih oboljenja depresiji, maniji ,demenciji, deliriju, itd. Prvi uvodi u terapiju opijum, kamfor, kupke i aktivne terapije. Medicinska literatura u 18. stoljeu postaje sve obilnija, nastaju prvi struni medicinski asopisi. Pojava brojnih naunih djela, gdje prednjae ona sa temama zdravstvenog prosvjeivanja. Lijeniko zvanje postaje slobodnije, rjeava se tutorstva crkve. Zapoinje organizacija lijenike prakse, pojavljuju se kuni lijenici, koji e do kraja 20. stoljea imati dominantnu ulogu u razvoju i dostupnosti zdravstvene zatite. Napokon se izjednaio status hirurga sa ostalim lijenicima, a hirurgija se poinje predavati na medicinskim fakultetima. Ginekologija postaje samostalna grana medicine i obligatni predmet na medicinskim fakultetima. Stomatologija kao znanost ulazi u novo razdoblje.
Edin Selimovi
9. POGLAVLJE
ovjek je mjerilo svih stvari! Pitagora
102
EDIN SELIMOVI
9.1. OTKRIA KOJA SU IMALA UTJECAJ NA RAZVOJ MEDICINE U XIX STOLJEU Francuska revolucija je stvorila preduslove za slobodan i nesmetan razgovor i miljenje. Novije razdoblje u historiji medicine zapoinje u prvoj polovini 19. stoljea i traje do danas. Postignut je veliki napredak na polju medicinske nauke, posebno u oblasti biologije, ali moto i dananje medicine jeste ouvati zdravlje individue, jer e jedino tako biti drutveno korisna i produktivna. Na podruju anatomije prouavaju se naroito tkiva. Zaslugom Ernst Abbea i Carla Zeissa, unapreuje se mikroskop (kondenzor, imerzija), to znaajno doprinosi daljnjim otkriima. Zaslugom Joseph Gerlach i Paul Ehrlich otkrivaju se metode bojenja tkiva. Prouava se graa mozga, centralnog nervnog sistema, te otkrivaju modani putevi i centri, prugasti miii, graa lijezda, Georges Cuvier 1801. god. osniva novu granu komparativnu anatomiju. Johann Friedrich Blumenbach osniva antropologiju. Fiziologija se intenzivno razvija, zahvaljujui napretku anatomije, mikroskopa i hemije. Osnivaju se fizioloki instituti i ona postaje samostalna grana. Zahvaljujui predanom radu velikog broja istraivaa, otvaruju se znaajni rezultati i pojanjenja metabolitikih procesa na polju fiziologije osjetnih organa, krvi, srca, prouavanja refleksa... Jan Evangelista Purkyn (1787 1869), porijeklom eh, osniva u Pragu Fizioloki institut, zasluan za niz otkria na podruju fiziologije vida. U Njemakoj je najpoznatiji predstavnik novog eksperimentalnog smjera Johannes Mller (1801 1858), uveo je racionalnu fiziologiju u Njemaku, u trenutku kada su postojala razna spekulativna strujanja. Od velike su vanosti njegova istraivanja na podruju fiziologije nerava i osjetnih organa. Od njih lijenik Theodor Scwann (1810 1882), stvara zajedno s botaniarem Matthiasom Schleidenom (1804 1881), jedan od osnovnih istraivakih smjerova moderne biologije tzv., elijsku ili celularnu biologiju. Rudolf Virchow (1821 1902), upotpunjuje celularnu teoriju dokazom da sve elije nastaju samo procesom diobe prijanjih elija.
104
9.2. NAJZNAMENITIJE LINOSTI KOJE SU OBILJEILE XIX STOLJEE Medicinu u 19. stoljeu su obiljeila mnoga otkria, a za neka od najuvenijih su zaluni: Rene Laenaec (1781-1826), pariski lijenik pronalaza stetoskopa i auskultacije, obradio i sistematizirao respiratorna oboljenja, te dao decidan opis simptoma istih. Autor brojnih radova o cirozi jetre, melanomu i njegovim metastazama na plua.
Slika 69. Rene Laenaec Louis Pasteur (1822-1895), francuski hemiar i biolog. Diplomirao je hemiju u Basanconu. Njegovo prvo istraivanje odnosilo se na optika svojstva vinske kiseline te je jedan od osnivaa stereohemije. Bavio se problemima alkoholne i mlijene fermentacije, to ga je odvelo na prouavanje bolesti vina. Spoznaja da se klice iz kojih nastaju mikroorganizmi mogu unititi utjecajem topline bila je temelj postupka sterilizacije nazvanog po njemu pasterizacijom. S tim je u vezi i poetak antiseptike metode u hirurgiji, koju je Pasteur primjenio 1865. godine uvoenjem fenola kao sredstva za dezinfekciju rana. Istraivao je cjepiva protiv zaraznih bolesti. Bio je uvjereni pacifist i patriota, te je nakon pruskog bombardiranja Pariza zatraio da se njegovo ime brie s popisa poasnih doktora Univerziteta u Bonnu. Izolirao je uzronika antraksa i primijenio cjepivo protiv te bolesti. Otkrio je i uzronike porodiljske groznice i kolere peradi. Prvi Pasteurov zavod za istraivanje bjesnoe osnovan je 1888. godine. Slika 70. Louis Pasteur 105
EDIN SELIMOVI
Ignaz Philipp Semmelweis (1818-1865), austrijski lijenik, otkrio pleuralnu sepsu, asistent prve Porodiljske klinike u Opoj bolnici u Beu. Uveo kloroform u porodiljstvo za narkozu, opazio je neobino veliku smrtnost ena pri porodu. Dolazi do zakljuka da je uzrok babinja groznica, za koju je ustanovio da je to zapravo inficiranje krvi, odnosno zaraza koja se prenosi putem svake gnojne bolesti. Da bi se sprijeila, bila je dovoljna temeljita dezinfekcija ruku s hlornim vapnom, te zato uvodi stroge mjere istoe i ve u prvom mjesecu smrtnost od babinje groznice u njegovom je odjelu znatno pala. No, za svoga ivota, kolege lijenike nikako nije mogao uvjeriti u ispravnost svojih postavki.
Christian Albert Theodor Billroth (1829-1894), austrijski lijenik, profesor hirurgije na Univerzitetu u Beu, ef Druge hirurke klinike u Vienna General Hospital, smatra se ocem moderne abdominalne hirurgije, ukljuujui prvu ezofagostomiju (1871) laringoktomiju (1873) i najuveniju, prvu uspjenu gastrektomiju (1881) karcinoma eludca, nakon mnogobrojnih smrtonosnih pokuaja drugih hirurga ovog problema. 1882.godine, u Beu, bio je inicijator i osniva prve kole za sestre. Claude Bernard (1813-1878), dao znaajan doprinos u otkrivanju funkcije vazoSlika 73. motornih nerava i prisutnosti glikogena u Christian Albert Theodor Billroth jetri. Charles Pravaz (1791-1853), prvi konstruisao price za subkutane injekcije. Albert Landerer (1854-1904), prvi primijenio intravenozne injekcije i intravenozne infuzije sa kuhinjskom soli. Humphry Davy (1778-1829), hemiar, otkrio duikov oksidul, zvani rajski plin. Horace Wells (1815-1848), doktor stomatologije, izveo prvi oralno hirurki zahvat koristei kao narkozu duikov oksidul. William Morton (1819-1868), prva oralno hirurka operacija uz primjenu eterske narkoze. John Warren (1778-1856), u hirurgiji prvi primijenio narkozu sa eterom. Jemes Young Simpson (1811- 1870), prvi uveo antisepsu. Karl Koller (1857-1944), dao temelje lokalne anestezije i prvi primijenio kokain kao Slika 74. Arhivski snimak opeanastetik u okulistici. racine sale i prof. Bilirota, nakon William Stewrt Halsted (1852- 1922), zanjegovog uvenog hirurkog zasluan za uvoenje infiltracione anestezije. hvata.
107
Slika 71. Ignaz Philipp Semmelweis
Slika 72. Joseph Lister 106
Joseph Lister (1827-1912), engleski hirurg koji je uveo antiseptinu hirurgiju i upotrebu fenola za sterilizaciju hirurkih instrumenata. Za svoj rad i dostignua iz oblasti iste dobio brojna priznanja, bavio se operacijama kao to je odstranjivanje tuberkuloznih dijelova iz runog zgloba. Izumio je makaze za skidanje avova sa tupim vrhom, peane za hemostazu, te usavrio niz metoda za sprjeavanje infekcije. 1860 godine izabran u Glazgovu za profesora hirurgije.
EDIN SELIMOVI
9.3. PRVE ENE LIJENICI MEDICINE Nakon dr.Dorothee Christine Erxleben-Leporini koja je u 18. stoljeu (Halle 1754), uspjela diplomirati u Njemakoj, poetkom 19. stoljea pridruila joj se dr. med. Josepha Siebold (Giessen 1815). Ubrzo joj se pridruila njena kerka, Charlotte Heidenreich Siebold, koja je takoer uspjela zavriti studij medicine. Obje su bile vrlo poznate lijenice, naroito esto pozivane da pomognu prilikom poroda. U Austriji je tek 1893. godine, donesen zakon da ene mogu slobodno pohaati gimnazije, a godinu dana kasnije barunica Gabrielle Possaner promovirana je za prvu enu doktora medicine u Austriji. U Americi je, dr. Elisabeth Blackwell, bila prva diplomirana lijenica (1849). Maria Montessori je prva ena u Italiji koja je studirala i diplomirala na medicinskom fakultetu (Roma,1896). Postala je specijalist za djeje bolesti i okonala studij diplomom doktora medicine i hirurgije. U Engleskoj su Elisabeth Garret-Anderson i Sophie Jex-Blake uspjele prve zavriti studij medicine. Smatraju se pionirima u borbi za pristup ena na medicinske fakultete i jednaka priznanja u djelovanju. Iako je medicinski fakultet u Edinburghu meu prvima dozvolio upis i enama, do kraja 19.stoljea su morale odvojeno sluati predavanja. Prve lijenice pruile su znaajnu potporu naporima Florence Nightingale, koja je slubu medicinskih sestara postavila na nove temelje. vicarski medicinski fakulteti, meu njima je najpoznatiji bio u Zurichu, su u drugoj polovini 19.stoljea, dozvolili upis enama. Godine 1863., u Zrichu je bila promovirana prva lijenica Morgan. U slijedeih devet godina, studij medicine uspjeno je zavrilo prvih est studentica. Prva je vicarka, Marie Heim-Vogtlin, promovirana tek 1872. Meutim, dok su strane studentice bile rado viene, broj ena meu domaim studentima bio je malen. Na Medicinski fakultet u Padovi se 1854.godine. upisala Josipa Porto iz Rijeke, ali nema podataka da je ona zapoeti studij i zavrila. Kerka poznatoga hirurga Antonia Camerata Lamprechta 1847. godine je u Padovi poloila prijemni ispit, ali nije nastavila studirati medicinu, premda je njezin otac postao profesor porodiljstva na Medicinskom fakultetu u Padovi. Prva ena slavenskoga juga koja je uspjeno zavrila studij medicine, bila je dr. Draga Ljoi. Ona je 1872. godine, zapoela studij medicine u Zrichu gdje je 1879. godine i promovirana. Zbog propisa u zakonodavstvu kao ena-lijenik nije mogla raditi u dravnoj slubi. Za vrenje privatne prakse morala je pristupiti ispitu pred sanitetskom komisijom.
108
Edin Selimovi
10. POGLAVLJE
Acta non verba Djela, ne rijei Latinska izreka
EDIN SELIMOVI
10.1. GLOBALIZACIJA I RAZVOJ MEDICINE Historijskim osvrtom i prouavanje prvih lijenika, medicina je bila povezana najvie s filozofijom. Prvi lijenici su bili istovremeno i filozofi. Doktor medicine je bio filozof i on je razmiljajui dolazio do dijagnoze to se nastavilo do srednjeg vijeka, no usklaivanjem medicinskih prouavanja s fizikalnohemijskim zakonima i uvaavanjem biolokih zakona, napredak u medicini je postao neupitan. U svakom stoljeu, pa tako i u 20. stoljeu, su se istjecali pojedinci, ija su medicinska dostignua bila fascinirajua. Kada se pokuava napraviti retrospektivan pristup najveim medicinskim dostignuima proteklog stoljea, obino se govori o otkriu antibiotika i slinim medicinskim dogaajima. Stanovit broj autora smatra, da izjednaavanje prava i priznanje preventivne medicine s kurativnom medicinom, predstavlja najvee medicinsko dostignue u 20-om stoljeu. Analizirano s globalnog aspekta, preventivna medicina u proteklom stoljeu postaje ravnopravna s kurativnom i to donosi najvei medicinski napredak ovjeanstvu. Posljedice i korisnosti globalizacije ovjeanstva, zapoete u prolom stoljeu, ne mimoilaze ni ovu oblast i infiltracija informacionih tehnologija u sve aspekte medicinske nauke, je nezaustavljiva. Nakon to su se etrdesetih godina prolog stoljea pojavili prvi elektroniki raunari, brzo se poinju razvijati informatike tehnologije, to e znaajno utjecati na razvoj nauke, ekonomije i openito na drutveni razvoj. Odmah se poelo razmiljati o njihovoj medicinskoj primjeni, jer ve je tada bio vidljiv poetak brzog porasta medicinskih podataka i znanja. Poetak tog razvoja vezan je uz SAD. Pojavljuje se nova struka u graninom podruju medicine i informatikih tehnologija, preteno nazivana medicinska informatika nauka, a kasnije, prema evropskim uzorima, medicinska informatika. Razmatraju se mogunosti obrade istorije bolesti i postavljanja dijagnoza bolesti uz koritenje matematiko-informatikih metoda to dovodi do uvoenja novih pojmova u medicini: telemedicina i kibermedicina. Telemedicina je stariji pojam i jo od sedamdesetih godina prolog stoljea veina autora shvaala ga je kao medicinski postupak koji se obavlja na daljinu. Takva definicija ne odreuje decidno, tehnoloku podlogu telemedicine, jer komunikacijske metode mogu biti i konvencionalne (neraunalne). Prema tome, telemedicinski postupak je onaj koji se oslanja na informatiko kominikacione tehnologije. U telemedicinskim postupcima primjenjuje se, naravno, i internet, ali je u takvim sluajevima njegova primjena namijenjena medicinskom postupku s bolesnikom.
110
Kibermedicina (Cybermedicine) noviji je izraz koji se pojavljuje u devedesetim godinama prolog stoljea u znaenju medicina u kiberprostoru (prividni, zamiljeni ili nestvaran prostor na internetu). Prema tome, kibermedicina bi bila naprosto putem interneta prakticirana medicina, od strane kiberdoktora (cyberdoctors), koji sa svojim korisnicima (bolesnicima) komuniciraju preteno putem e-mail poruka. Vremenom je definicija proirena, pa se kibermedicina moe oznaiti kao nauka o primjeni interneta i globalnih mrenih tehnologija u medicini i javnom zdravstvu, prouavanju utjecaja i implikacija interneta, i vrednovanju njegovih mogunosti i izazova za zdravstvenu zatitu, a smatraju je novom akademskom disciplinom nastalom na raspuu medicinske informatike i javnog zdravstva. Dakle, kibermedicina se bavi prouavanjem i primjenom Interneta u edukaciji potroaa zdravstvenih usluga (health consumers) sa samopomoi bolesnika (patient self support), vrednovanjem kvalitete medicinskih informacija na internetu, utjecajem interneta na odnos bolesnik-lijenik. Prouavajui kibermedicinu uoavaju se problemi. Najznaajniji se odnose na kvalitetu informacija, ali i na pravila u njihovom strukturiranju i komuniciranju, te na njihovu dostupnost. Problemi su posebno izraeni u pogledu odnosa lijenik-bolesnik. Taj se odnos nuno mijenja budui da se sami bolesnici i ostali zdravstveni potroai sve aktivnije zanimaju za informacije koje mogu dati odgovore na njihova pitanja o dijagnostici i lijeenju, te moguim alternativama, kao i o preventivnim mjerama koje im preporuuje njihov lijenik, ali i koje pomiljaju sami poduzeti. Kibermedicina otvara i niz pravnih pitanja, jer je vremenom postalo jasno da internet, osim prednosti, ima i nedostataka. Tako je, na primjer dolo do propisivanja recepata putem interneta koji nisu medicinski nadzirani, a pojavljuju se i nesavjesni medicinski postupci. Pojavljuju se problemi jurisdikcije i akreditacije kiberdoktora od strane zdravstvenih vlasti. Vidljivo je da kibermedicina postaje vrlo izazovno podruje koje e vjerojatno drastino promijeniti medicinsku praksu. Kvaliteta medicinskih informacija i postupaka u kiberprostoru osjetljivo je pitanje, kibermedicine i medicinske primjene interneta. Vidi se, da je kvaliteta informacija promjenjljiva u irokom rasponu, od najnovijih uputa vodeih klinikih tijela do zastarjelih i pogrenih preporuka. Zbog toga su osnovane organizacije koje se brinu za pouzdanost i vjerodostojnost medicinskih i zdravstvenih informacija, a jedna od najpoznatijih je neprofitna organizacija HON (Health On the Net Foundation).
111
EDIN SELIMOVI
10.2. NAJZNAMENITIJE LINOSTI KOJE SU OBILJEILE XX STOLJEE Medicinu u 20. stoljeu su obiljeila mnoga otkria, a za neka od najuvenijih su zaluni: Robert Koch (1843-1910), njemaki bakteriolog. Jedan je od osnivaa medicinske mikrobiologije. Godine 1882. u Fiziolokom drutvu u Berlinu, Koch je iznio vlastitu spoznaju o uzroniku tuberkuloze, patogenom mikroorganizmu tapiastog oblika, koji je po njemu nazvan Kochovim bacilom. Bilo je to revolucionarno otkrie u borbi protiv najopasnije bolesti 19. stoljea. Takoer je pronaao uzronike kolere, ispitivao malariju i afriku bolest spavanja, te uveo lijeenje kininom. Godine 1905. dobio je Nobelovu nagradu za medicinu. Wilhelm Conrad Rntgen (1845-1923), njemaki fiziar. Otkrio je 1895. god. posebnu vrstu elektromagnetskog zraenja X-zrake (poslije nazvane rendgenske). Ustanovio je da djeluju na fotografsku plou, prolaze kroz razliite materijale i ioniziraju zrak kojim prolaze. Konstruirao je rendgenske cijevi s konkavnom katodom i platinskom antikatodom. Za to otkrie dobio je 1901. god. Nobelovu nagradu za fiziku. Pogreno se vjeruje da je Rntgen x-zrake pronaao sluajno. Sluajno je bilo samo to, to je zastor barijum platinacijanida koji je pripremio za jedan od narednih eksperimenata zasvijetlio prije nego to je bio upotrebljen. U toku 1895. god. Rntgen je poput brojnih fiziara ispitivao efekte visokog napona
Slika 75. Robert Koch
na elektrino pranjenje u razrijeenim plinovima u vakumskim cijevima. Krajem te godine ve su se ispitivali efekti katodnih zraka. Rntgen je nagaao da se radi o novoj vrsti zraka (katodne zrake su ve bile poznate), koje je privremeno nazvao x-zrake, koristei matematiko oznaavanje za nepoznatu veliinu. Mada su kasnije zraci kada je postao poznat po njemu dobili ime rendgenske zrake, on je radije koristio izraz x-zrake. 2004. godine Internacionalna unija za istu i primjenjenu hemiju dala je 111. elementu u periodnom sistemu, ime roentgenij. Ivan Petrovi Pavlov (18491936), ruski lijenik-fiziolog, profesor farmakologije na Vojnoj medicinskoj akademiji u Lenjingradu, rukovodio Fiziolokim odjelom Instituta za eksperimentalnu medicinu. Znaajni su mu radovi o inervaciji srca i o funkciji jetre. Istraivanja fiziologije eluane sekrecije donijela mu je 1904. godine Nobelovu nagradu za medicinu. Bio je pionir biheviorizma. Na istraivanjima Slika 77. Ivan Petrovi Pavlov sa psima utvrdio je proces formiranja tzv. uslovnog (konidicioniranog) refleksa. Njegova istraivanja bila su dalekosena, posebno s obzirom na primjenu u psihologiji i psihijatriji, jer su se smatrali fundamentalnima za proces uenja. Unoenjem novih ideja i shvaanja formirao je u fiziolokim istraivanjima pravac nazvan Ruskom fiziolokom kolom. Ronald Ross (1857-1932), indijski lijenik, engleskog porijekla koji je dokazao da malariju prenose komarci. Otkrio je posebnu vrstu komarca koji prenosi pomenutu bolest. 1879. godine zavrio je Kraljevsku hirurku kolu. Prouavao je komarce i uzgajao ih na
Slika 76. Wilhelm Conrad Rntgen 112
Slika 78. Ronald Ross 113
EDIN SELIMOVI
larvama. Za svoj istraivaki rad 1902. godine je dobio Nobelovu nagradu, poslije koje se posvetio sanitarnim ekspedicijama protiv malarije, iji su osnovni ciljevi u radu bili isuivanje movara i ubijanje liinki prskanjem petroleom. Njegove sanitarne akcije su naroito bile uspjene na podruju Suetskog kanala. 1911. godine izabran je za poasnog lana Kraljevskog drutva. Tokom Prvog svjetskog rata bio je savjetnik za kontrolu malarije u britanskoj vojsci. 1926. godine je osnovan Rossov institut kojem je bio direktor. Julius Wagner Ritter von Jauregg (1857-1940), austrijski lijenik, od 1883. godine do 1887. godine radio je s Maximilian Leidesdorfom u Psihijatrijskoj klinici. 1889. godine naslijedio je slavnog Richard von Krafft-Ebing na Neuro-psihijatriskoj klinici Univerziteta u Grazu, gdje je zapoeo svoje istraivanje guavosti, kretenizma i joda. 1893. godine postao je vanredni profesor Psihijatrijskih i neurolokih bolesti i direktor Klinike za psihijatrijske i neuroloke bolesti u Beu, kao nasljednik Theodor Meynerta. Wagner-Jauregg je najvie prouavao i istraivao teme vezane uz lijeenje Slika 79. Julius Wagner Ritter von Jauregg mentalnih bolesti uz pomou bolesti koje uzrokuju groznicu. Svoja istraivanja je zapoeo 1887. godine lijeenjem psihoza pomou erezipela i tuberkulina. Nakon poetnih neuspjeha, 1917. godine cijepio je oboljele od paralitike demencije uzrokovane neurosifilisom, parazitima uzronicima malarije. Terapija se pokazala uspjenom. Zbog svog otkria dobio je 1927. godine. Nobelovu nagradu za medicinu. Knjiga Verhtung und Behandlung der progressiven Paralyse durch Impfmalaria (Prevencija i lijeenje progresivne paralize cijepljenjem malarije) u Memorial Volume Handbuch der experimentellen Therapie, (1931), njegov je najvaniji rad. 1928. god. Wagner-Jauregg povukao se sa svoga radnog mjesta.
114
Karl Landsteiner (1868 - 1943), austrijski biolog i lijenik. Poznat je po razvoju modernog sistema klasifikacije krvnih grupa prema prepoznavanju prisutnosti aglutinina u krvi. 1908. godine postao je profesor patologije Univerziteta u Beu, odlino je poznavao hemiju. 1922. godine pridruio se Rockefeller Institutu za medicinska istraivanja u New Yorku, gdje je ostao do kraja ivota i nakon umirovljenja. 1930. godine je primio Nobelovu nagradu za svoj rad. Alexander S. Wiener i Landsteiner indentificirali su Rh faktor 1937. godine. Karl Landsteiner dobio je nagradu Lasker posthumno 1946. godine
Slika 80. Karl Landsteiner
Rbert Brny (1876 - 1936), austrijski lijenik maarsko-idovskog porijekla. Za svoj rad u podruju fiziologije i patologije vestibularnog aparata uha dobio je 1914.godine Nobelovu nagradu za medicinu. Kao lijenik u Beu ubrizgavao je tekuinu u unutarnje uho bolesnika kako bi olakao bolesnikove vrtoglavice. Ako je tekuina bila prehladna bolesnik je doivljavao vrtoglavice i nistagmus. Brny je zagrijao tekuinu, to je kod bolesnika uzrokovalo nistagmus u suprotnom smjeru. Pretpostavio je, da endolimfa tone kada je hladno i uzdie se kada je toplo i stoga smjer toka endolimfe uzrokuje proprioceptivni signal vestibularnom Slika 81. Rbert Brny organu. Zapaanje je nastavio serijom eksperimenata na, kako je on nazvao, kalorijskoj reakciji. Istraivanja koja su proizala iz njegovih zapaanja omoguila su hirurko lijeenje bolesti vestibularnog organa. Brny je jo istraivao ostale vidove kontrole ekvilibrija, ukljuujui i fukcije malog mozga.
115
EDIN SELIMOVI
DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIOLOGIJU ILI MEDICINU
Slika 82. Aleksander Fleming
Aleksander Fleming (1881 1955), engleski lijenik-mikrobiolog. 1928. godine je iz gljivice izolovao prvi antibiotik. Otkrio je antibiotsku supstancu lisozim i izolirao je antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium notatum. Njegovo otkrie penicilina i njegovih svojstava u lijeenju opasnih bolesti, promijenilo je svijet moderne medicine i antibiotika. Nobelovu nagradu za medicinu 1945. godine podijelio je sa engleskim biohemiarem ejnom i australijskim lijenikom Florijem, koji su njegov izum prvi put primijenili.
1904. godina Ivan Petrovi Pavlov, roen u Rjazanju, 26.09.1849. god., umro u Lenjingradu, 27.02.1936. god.; ruski fiziolog, profesor farmakologije u Lenjingradu, rukovodio Fiziolokim odjelom Instituta za eksperimentalnu fiziologiju, pionir biheviorizma . Znaajni su mu radovi o inervaciji srca i o funkciji jetre. Nemjerljiv doprinos dao u istraivanju fiziologije digestivnog trakta i eluane sekrecije. 1905. godina Robert Koch, roen u Clausthalu, 11.12.1843. god., umro u Badenu, 25.05.1910. god.; njemaki bakteriolog, jedan od utemeljitelja medicinske mikrobiologije, pronaao uzronike kolere, ispitivao malariju i afriku bolest spavanja, uveo lijeenje kininom. Zasluan za revolucionarno otkrie i nemjerljiv doprinos u borbi protiv tuberkoloze, najopasnije bolesti 19. stoljea. 1906. godina Camillo Golgi, roen u Corteno Golgi, 07.07.1843. god., umro u Pavi, 21.02.1926. god.; italijanski lijenik i naunik, radio je eksperimente impregniranja metala, uglavnom srebra, u nervno tkivo. Otkrio je metodu obiljeavanja itavih nervnih elija neurona, to mu je omoguilo posmatranje povezanosti nervnih elija mozga. Zajedno sa Santiago Ramn y Cajal dao nemjerljiv doprinos u istraivanju nervnog sistema. Santiago Ramn y Cajal, roen u u Petilla de Aragonu, u Aragoniji, panjolska, 01.05.1852. god., umro u Madridu 17.10.1934. god.; panjolski histolog i lijenik, najpoznatiji je po svom istraivanju finih struktura centralnog nervnog sistema. Koristio se tehnikama bojenja koje je razvio njegov suvremenik Camillo Golgi. Zakljuio je da se nervni sistem sastoji od milijardi neurona i da su te elije polarizirane. 1907. godina Charles Louis Alphonse Laveran, roen u Parizu, 18.06.1845. god., umro u Parizu, 18.05.1922. god.; francuski vojni lijenik, otkrio da je uzrok malarije praivotinja (protozoa). Dokazao da praivotinja (protozoa) moe biti uzrok bolesti i dao nemjerljiv doprinos u istraivanjima infekcija ivotinja i ljudi. 1908. godina Ilja Ilji Menikov, roen kraj Harkova, 15.05.1845. god., umro u Parizu, 16.05. 1916. god.; ruski biolog, profesor na Univerzitetu u Odesi, jedan je od osnivaa patologije, mikrobiologije, embriologije i imunobiologije. Razradio je
117
10.3. PRILOG DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIOLOGIJU ILI MEDICINU U PROLOM STOLJEU 1901. godina Emil von Behring, roen u Hansdorfu, 15.03.1854. god., umro u Marburgu, 31.03.1917. god.; njemaki lijenik i imunolog, profesor, te osniva instituta i tvornice seruma u Berlinu, Halleu i Marburgu. Pronaao je serume protiv difterije i tetanusa. 1902. godina Ronald Ross, roen u Almori, Indija, 13.05.1857. god., umro u Londonu, 16.09.1932. god.; engleski lijenik, bavio se istraivanjem malarije. Otkrio je da komarci prenose malariju, te pronaao posebnu vrstu komarca koji prenosi pomenutu bolest. 1903. godina Niels Ryberg Finsen, roen u Torshavnu, Ferojski otoci, 15.12.1860. god., umro u Kopenhagenu, 24.09.1904. god.; islandsko-dansko-ferojski lijenik i naunik. Zasluan za nemjerljiv doprinosa u lijeenju, pomou svjetlosnih zraka, lupus vulgarisa, posebnog oblika tuberkuloze koe.
116
EDIN SELIMOVI
teoriju o starenju kao posljedici patoloke fagocitoze nervnih i drugih oslabljenih elija. Zajedno sa Paulom Errlichom, dao nemjerljiv doprinos u prouavanju imunolokog sistema. Paul Ehrlich, roen u Strehlenu, 14.03.1854. god., umro u Bad Homburgu, 20.08.1915. god.; njemaki lijenik, poznat je po svome radu u hematologiji, imunologiji i kemoterapiji, predvidio autoimunost nazvavi je horror autotoxicus, zasluan je za otkrie krvno-modane barijere i razvoj prvog antibiotika u modernoj medicini. Dao nemjerljiv doprinos u prouavanju imunolokog sistema. 1909. godina Emil Theodor Kocher, roen u Bernu, 25.08.1841. god., umro u Bernu, 27.07.1917. god.; vicarski lijenik, profesor hirurgije, objavio niz radova o homeostazi, antisepsi, infekciji tokom i nakon hirurkog zahvata, prostrijelnim ranama, akutnom osteomijelitisu, teoriji ukljetene kile, te abdominalnoj hirurgiji. Nemjerljiv doprinos dao svojim istraivanjima u fiziologiji, patologiji i hirurgiji titne lijezde. 1910. godina Ludwig Karl Martin Leonhard Albrecht Kossel, roen u Rostocku, 16.09.1853. god., umro u Heidelbergu, 05.07.1927. god.; njemaki lijenik, otkrio amino kiselinu histidin (1896), timinsku kiselinu i agmatin (1910). Zasluan za nemjerljiv doprinos u istraivanjima na podruju biologije elije, posebno proteina i nukleinskih kiselina. 1911. godina Allvar Gullstrand, roen u Landskronu 05.06.1862. god., umro u Stockholmu, 28.07.1930. god.; vedski lijenik, okulist i optiar. Zasluan za nemjerljiv doprinos u istraivanju i pojanjenju naina na koji se stvara slika na lei oka. 1912. godina Alexis Carrel, roen u Lyonu, 28.06. 1873. god., umro u Parizu 05.11.1944. god.; francuski hirurg, biolog i eugeniar, razvio nove tehnike u ivanju arterija i vena, dobio medalju Legije asti, utemeljitelj umjetnog srca, pionir transplantacije i torakalne hirurgije. Nemjerljiv doprinos dao, tehnikama suturiranja krvnih ila i transplantaciji organa. 1913. godina Charles Robert Richet, roen u Parizu, 25.07.1850. god., umro u Pari118
zu, 04.12.1935. god.; francuski fiziolog i lijenik, poznat po svojim radovima iz oblasti neurohemije, digestivnog i respiratornog trakta, te termoregulacije homeotermnih ivotinja. Bavio se historijom, sociologijom, filozofijom i psihologijom. Otkrio anafilaksu. 1914. godina Rbert Brny, roen u Beu, 22.03.1876. god., umro u Uppsali 08.03.1936. god.; austrijski lijenik maarsko-jevrejskog porijekla, pretpostavio da endolimfa tone kada je hladno i uzdie se kada je toplo, te da smjer toka endolimfe uzrokuje proprioceptivni signal vestibularnom organu. Nemjerljiv doprinos dao u istraivanju vestibularnog aparata unutranjeg uha. 1919. godina Jules Jean Baptiste Vincent Bordet, roen u Soigniesu, 13.06.1870. god., umro u Brussellesu, 06.04.1961. god.; belgijski imunolog, mikrobiolog, profesor na Univerzitetu i osnova Pasteur Institut u Brussellesu. Opisao je fagocitozu bakterije od strane bijele krvne elije, te hemolizu izazvanu izlaganjem krvnog seruma stranim krvnim elijama. Izolirao bakteriju Bordetella Pertussis, a po njemu je nazvan rod bakterija Bordetella. Otkrio komplement u imunolokom sistemu. 1920. godina Schack August Steenberg Krogh, roen u Grenau, 15.11.1874. god., umro u Kopenhagen, 13.09.1949. god.; danski profesor, osnovao je prvi labaratorij za zoofiziologiju na Univerzitetu u Kopenhagenu, pionir u komparativnim studijama na ivotinjama. Dao je znaajan doprinos danskoj proizvodnji inzulina, ektrakcijom hormona iz guterae svinje pomou etanola. Otkrio da je izmjena plinova u pluima obina difuzija. 1922. godina Archibald Vivian Hill, roen u Bristolu, 26.09.1886. god., umro u Cambridgeu, 03.06.1977. god.; engleski fiziolog, jedan od osnivaa biofizike. Dao nemjerljiv doprinos sa Otto Fritz Meyerhofom za istraivanje i razjanjenje nastanka mehanikog rada u miiima, posebno njihovog stvaranja topline i odnosa izmeu potronje kisika i metabolizma mlijene kiseline. Otto Fritz Meyerhof, roen u Hannoveru, 12.04.1884. god., umro u Philadelphia, 06.10.1951. god.; njemaki lijenik i biohemiar. Znaajno doprinjeo, sa Archibald Vivian Hillom, u razjanjenju metabolizma miia, ukljuujui i glikolizu.
119
EDIN SELIMOVI
1923. godina Sir Frederick Grant Banting, roen u Allistonu, Ontario, Kanada, 14.11.1891. god., umro u Musgrave Harbouru, Engleska, 21.02.1941. god.; bio je kanadski naunik, lijenik, britanski ga je kralj George proglasio vitezom. Dao nemjerljiv doprinos u istraivanjima metabolizma guterae i terapiji diabetesa. Zajedno sa John James Richard Macleod, otkrio inzulin. John James Richard Macleod, roen u Cluny, 06.09.1876. god., umro u Aberdeenu, 16.03.1935. god.; kotski lijenik i fiziolog. Najvei doprinos nauci je njegov rad na metabolizmu ugljikohidrata i otkriu insulina zajedno sa Frederick Bantingom. 1924. godina Willem Einthoven, roen u Semarangu, 21.05.1860. god., umro u Leidenu, 29.09.1927. god.; nizozemski lijenik i fiziolog. Izumio je prvi praktini elektrokardiograf (EKG), te znaajno doprinjeo razumijevanju mehanizma elektrokardiograma. 1926. godina Johannes Andreas Grib Fibiger, roen u Silkeborgu, 23.04.1867. god., umro u Kopenhagenu, 30.01.1928. god.; danski lijenik i profesor na Univerzitetu u Kopenhagenu, otkrio mikroorganizam Spiotoptera carcinoma, koji uzrokuje tumor kod mieva i takora, kasnije se ustanovilo da nije primarni uzrok tumora. Zbog toga podatka neki strunjaci smatraju da Fibiger ne zasluuje Nobelovu nagradu, dok mu drugi pripisuju zasluge za dokazivanje da vanjski uzroci mogu inducirati rak. 1927. godine Julius Wagner Ritter von Jauregg, roen u Welsu, 7.03.1857. god., umro u Beu, 27.09.1940. god.; austrijski lijenik, profesor psihijatrijskih i neurolokih bolesti, rukovodio Klinikom za psihijatrijske i neuroloke bolesti u Beu, znaajno doprinjeo u istraivanju povezanosti guavosti, kretenizma i joda. Prouavao teme vezane uz lijeenje mentalnih oboljenja uz pomou bolesti koje uzrokuju groznicu. Svoja istraivanja je zapoeo 1887. godine lijeenjem psihoza pomou erezipela i tuberkulina. Nakon poetnih neuspjeha, 1917. god., cijepio je oboljele od paralitike demencije uzrokovane neurosifilisom, parazitima uzronicima malarije. Terapija se pokazala uspjenom.
1928. godina Dr. Charles Jules Henry Nicolle, roen u Rouenu, Francuska, 21.09.1866. god., umro u Tunisu, 28.02.1936. god.; francuski bakteriolog, rukovodio Pasteur Institutom, doprinjeo uvoenje cijepljenja za brucelozu, pojanjenju naina prijenosa krpeljne groznice, istraivanjima karcinoma, skarlatine, govee kuge, ospica, gripe, tuberkuloze i trahoma. Otkrio ui, Pediculus humanus humanus, kao prijenosnika tifusa. 1929. godina Christiaan Eijkman, roen u Nijkerku, 11.08.1858. god., umro u Utrechtu, 05.11.1930. god.; nizozemski lijenik i patolog, doao je do otkria da bolest beriberi uzrokuje loa prehrana, to je kasnije dovelo do nastanka koncepta vitamina i otkria vitamina. U saradnji sa Sir Frederick Hopkinsom doprinjeo otkriu vitamina i razjanjenju njihovog metabolizma. Sir Frederick Gowland Hopkins, roen u Eastbourneu, Sussex, 20.06. 1861. god., umro u Cambridgeu, 16.05.1947. god.; engleski biokemiar, znaajno doprinjeo razjanjenju metabolizma vitamina i njihovom znaaju, zajedno sa Christiaan Eijkman, otkrio je aminokiselinu triptofan. 1930. godina Karl Landsteiner, roen u Badenu, kraj Bea, 14.06.1868. god., umro u New Yorku, 26.06.1943. god.; austrijski biolog i lijenik, profesor patologije Univerziteta u Beu, vrstan hemiar. Poznat po razvoju modernog sistema klasifikacije krvnih grupa prema prepoznavanju prisutnosti aglutinina u krvi. Alexander S. Wiener i Landsteiner indentificirali su Rh faktor. 1931. godina Otto Heinrich Warburg, roen u Freiburgu, 12.10.1883. god.,umro u Berlinu, 1.08.1970. god.; njemaki fiziolog i lijenik, profesor biologije na Institutu Cara Wilhelma u Berlinu, istraivao je potronju kisika jajaaca morskih jeinaca i dokazao da je eljezo nuno za razvoj stadija larve, znaajno doprinjeo u razjanjenju metabolizama tumora i elijskog disanja, posebno tumorskih elija. 1932. godina Sir Charles Scott Sherrington, roen u Londonu, 27.11.1857. god., umro u Eastbourneu, 04.03.1952. god.; britanski naunik, fiziolog i neurolog, istraivao koleru. Koristio reflekse lene modine kao nain ispitivanja osnovnih svojstava neurona i nervnog sistema, te zakljuio da za svaku nervnu aktivnost
121
120
EDIN SELIMOVI
miia, postoji odgovarajua inhibicija suprotnog miia (Sherringtonov zakon reciprone inervacije). Dao nemjerljiv doprinos, sa Edgar Douglas Adrianom, u otkriima povezanim s funkcijom neurona. Edgar Douglas Adrian, 1. Baron Adrian, roen u Londonu, 30.10.1889. god., umro u Cambridgeu, 08.08.1977. god.; britanski naunik, uspio snimiti elektrine naboje signala nervnog vlakna, koji su nastali fizikalnim podraivanjem, to dokazaje prisutnost elektriciteta u nervnim vlaknima. Otkrio nain prijenosa signala u mozak i prostorni raspored osjetnih podruja modane kore u razliitih ivotinja. 1933. godina Thomas Hunt Morgan, roen u Lexingtonu, Kentucky, 25.09.1866. god., umro u Pasadeni, Kalifornija, 04.12.1945. god.; ameriki genetiar i embriolog. Prouavao je mutacije na muici Drosophila melanogaster, uspio pokazati kako se geni prenose na kromosomima i da su mehanika osnova naljeivanja. Time je postavio osnove za razvoj moderne genetike. 1934. godina George Hoyt Whipple, roen u Ashlandu, New Hampshire, 28.08.1878. god., umro u Rochesteru, New York, 01.02.1976. god.; ameriki lijenik, biomedicinski istraiva, uitelj i administrator, bavio se istraivanjima fiziologije i patologije jetre. Zasluan za nemjerljiv doprinos, zajedno sa George Richards Minotom i William Parry Murphiem, za otkria u vezi terapije u sluajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije. George Richards Minot, roen u Bostonu, Massachusetts, 02.12.1885. god., umro u Bostonu, 25.02.1950. god.; ameriki lijenik, bavio se istraivanjima fiziologije i patologije jetre. Zasluan za nemjerljiv doprinos, zajedno sa George Hoyt Whippleom i William Parry Murphiem, za otkria u vezi terapije u sluajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije. William Parry Murphy, roen u Stoughtonu, Wisconsin, 06.02.1892. god., umro u Brooklinu, Massachusetts, 09.10.1987. god.; ameriki lijenik. Bavio se istraivanjima fiziologije i patologije jetre. Zasluan za nemjerljiv doprinos, zajedno sa George Hoyt Whippleom i George Richards Minotom, za otkria u vezi terapije u sluajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije.
1935. godina Hans Spemann, roen u Stuttgartu 27.06.1869. god., umro u Freiburgu, 09.09.1941. god.; njemaki embriolog, otkrio uinak poznat kao embrionalna indukcija (interakcija meu skupinama embrionalnih elija) to dovodi do aktiviranja odreenih gena, ije aktiviranje dovodi do razvoja odreenih tkiva i organe, tj. do specifine morfogeneze i diferencijacije elija. 1936. godina Sir Henry Hallett Dale, roen u Londonu, 09.06.1875. god., umro u Cambridgeu, 23.07.1968. god.; engleski neurolog, otkrio acetilholin kao mogui neurotransmiter. Zasluan za Dalevo pravilo, iako netano, primjenjivo je na veinu neurona, a kae da neuron moe otputati na svom aksonu samo jedan neurotransmiter. Zajedno sa Otto Loewijem, znaajno doprinjeo u istraivanjima prijenosa nervnih impulsa putem neurotransmitera. Otto Loewi, roen u Frankfurtu na Majni, 03.06.1873. god., umro u New Yorku, 25.12.1961. god.; austrijsko-njemako-ameriki farmakolog, poznat po svom uvenom experimentu na abi o prenosu signala preko nervnih sinapsi. Zajedno sa Sir Henry Hallett Daleom, znaajno doprinjeo u istraivanjima prijenosa nervnih impulsa putem neurotransmitera. 1937. godine Albert Szent-Gyrgyi de Nagyrpolt, roen u Budimpeti, Austro-Ugarska, 16.09.1893. god., umro u Woods Holeu, Massachusetts SAD, 22.10.1986. god.; maarski fiziolog, istraivao biofiziku miia, te zakljuio da miii sadre aktin koji u kombinaciji s proteinom miozinom i izvorom energije (ATP) kontrahira miina vlakna. Otkrio da je heksauronska kiselina, ustvari vitamin C, L-enantiomer askorbinske kiseline i opisao njenu anti-skorbutnu aktivnost. Otkrio fumarnu kiselinu i ostale korake u procesu koji e kasnije postati poznat kao Krebsov ciklus. 1938. godine Dr. Corneille Jean Franois Heymans, roen u Ghentu, 28.03. 1892.god., umro u Knokke-Heistu, 18.07.1968. god.; belgijski fiziolog. Razjasnio nain kako ljudsko tijelo mjeri krvni tlak i razinu kisika u krvi i prenosi te podatke u mozak. 1939. godine Gerhard Johannes Paul Domagk, roen u Lagowu, 30.10.1895. god., umro u Burgbergu, 24.04.1964. god.; njemaki patolog i bakteriolog, istraivao
123
122
EDIN SELIMOVI
infekcije uzrokovane bakterijama. Otkrio je da je sulfonamid Prontosil uspjean protiv Streptococcusa. Lijek je primjenio na svojoj keri i tako je spasio od amputacije ruke. Domagk je zaluan za otkrie prvog lijeka protiv bakterijske infekcije. 1943. godina Carl Peter Henrik Dam, roen u Kopenhagenu, 21.02.1895. god., umro u Kopenhagenu, 17.04.1976. god.; danski biokemiar i fiziolog. Zasluan, sa Edward Adelbert Doisiom, za otkrie vitamina K, njegove hemijske strukture, te njegove uloge u fiziologiji ovjeka. Edward Adelbert Doisy, roen 03.11.1893. god., umro 23.10.1986. god.; bio je ameriki biokemiar, zajedno sa Henrik Damom zasluan za otkrie vitamina K, njegove kemijske strukture i metabolizma. 1944. godina Joseph Erlanger, roen u San Franciscu, 05.01.1874. god., umro u St. Louisu, Missouri, 05.12.1965. god.; ameriki fiziolog, zajedno s amerikim fiziologom Herbert Spencer Gasserom, zasluan za otkrie razliitih vrsta ivanih vlakana. Herbert Spencer Gasser, roen u Plattevilleu, Wisconsin, 05.07.1888. god., umro 11.05.1963. god.; ameriki fiziolog. Bio je profesor na sljedeim Univerzitetima: Pennsylvania, Rochester, Wiscosin, Columbia, Oxford, Harvard, Paris, Washington( St.Louis) i Johns Hopkins. Bio je lan: Amerike nacionalne akademije za nauku, Udruenja psihologa, Asocijacije Amerikih ljekara(Kobel Medallist), Udruenja Amerikih fiziologa i mnogih drugih. Bio je predsjednik Udruenja fiziologa Velike Britanije i Asocijacije ljekara Argentine, direktor Rockefeller Institituta za medicinska istraivanja, predsjednik kolegija direktora Russel Sage Instituta za patologiju, te urednik The Journal of Experimental Medicine. Dao je nemjerljiv doprinos u istraivanjima nerava sa elektronskim mikroskopom, zajedno s amerikim fiziologom Joseph Erlangerom prouavao je akcijske potencijale na nervnim vlaknima. 1945. godina Sir Alexander Fleming, roen u Lochfieldu kod Darvela, 06.08.1881. god., umro u Londonu, 11.03.1955. god.; britanski biolog. Otkrio je antibiotsku supstancu lisozim i izolirao je antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium notatum. Njegovo otkrie penicilina i njegovih svojstava u lijeenju opasnih bolesti, promijenilo je svijet moderne medicine i antibiotika.
124
Sir Ernst Boris Chain, roen u Berlinu, 19.06.1906.god, umro 12.08.1979. god.; britanski biokemiar, istraivao prirodne antibakterijske tvari koje proizvode mikroorganizmi, dao nemjerljiv doprinos u istraivanjima vezanim za penicilinu, zajedno s Howard Walter Floreyem i Alexander Flemingom. Sir Howard Walter Florey i Ernst Boris Chain su usavrili penicilin u djelotvornu formulu. Howard Walter Florey, Baron Florey, roen u Adelaideu, 24.09.1898. god., umro 21.02.1968. god.; bio je australski farmakolog, zajedno sa Ernst Boris Chainom i Sir Alexander Flemingom, dao nemjerljiv doprinos u istraivanjima vezanim za penicilin i procesima dobivanja penicilina. Sir Howard Walter Florey i Ernst Boris Chain su usavrili penicilin u djelotvornu formulu. 1946. godina Hermann Joseph H. J. Muller, roen u Manhattanu, New York, 21.12.1890. god., umro u Indianapolisu, 05.04.1967. god.; ameriki genetiar. Najpoznatiji po svome otkriu o fiziolokim i genetikim uincima zraenja (X-zrake), odnosno mutacija. 1947. godina Carl Ferdinand Cori, roen u Pragu, 05.12.1896. god., umro u St. Louisu, Missouri 20.10.1984. god.; ameriki biokemiar, bavio se prouavanjem metabolizma ugljenih hidrata i genetikom, sa Otto Loewijem radio na istraivanju nervus vagusa i njegovog utjecaja na srce. Zajedno s suprugom Gerty Theresa Cori i argentinskim fiziologom Bernardo Alberto Houssayom, zasluan za njihovo otkrie naina na koji se glikogen u tijelu pretvara u glukozu, i kako hormoni hipofize utjeu na metabolizam eera Gerty Theresa Cori, (roena Radnitz), roena u Pragu, 15.08.1896.god., umrla u St. Louisu, Missouri, 26.10.1957. god.; amerika biokemiarka, bavila se proavanjem metabolizma ugljenih hidrata. Zajedno s suprugom Carlom Ferdinandom Corijem i argentinskim fiziologom Bernardoom Albertom Houssayom, zasluna za njihovo otkrie kako je glikogen - derivat glukoze - razgraen i ponovno sastavljen (resintetiziran) u tijelu, za koritenje kao pohrana i izvor energije. Cori-ciklus je njihovo zajedniko objanjenje kretanje energije u ljudskom tijelu - od miia da jetre pa natrag do miia. Gerty Cori trea je ena koja je dobila Nobelovu nagradu . Po Gerty Cori nazvan je jedan mjeseev krater krater Cori.
125
EDIN SELIMOVI
Bernardo Alberto Houssay, roen u Buenos Airesu 10.04.1887. god., umro u Buenos Airesu 21.09.1971. god.; argentinski fiziolog, istraivao mnoga podruja fiziologije kao to su nervni, digestivni, respiratorni i kardiovaskularni sistem. Zajedno s Carlom i Gerty Cori zasluan za otkrie uloge koju imaju hormoni hipofize u regulaciji razine eera (glukoza) u krvi u ivotinja. Ovo otkrie potaklo je istraivanje kontrolnog mehanizma luenja hormona povratnom spregom koji je osnova moderne endokrinologije. 1948. godina Paul Hermann Mller, roen u Oltenu, 12.01.1899. god., umro u Baselu, 12.10.1965. god.; vicarski kemiar, zasluan za otkrie DDT (1939) kao insekticida korisnog u kontroli malarije, ute groznice i drugih bolesti koje prenose insekti-vektori. 1949. godina Walter Rudolf Hess, roen u Frauenfeldu, 17.03.1881. god., umro u Locarnu 12.08.1973. god.; vicarski fiziolog, hirurg, oftalmolog, autor brojnih radova iz oblasti neurologije. Zasluan za mapiranje podruja mozga koji kontroliraju unutarnje organe. Antnio Caetano de Abreu Freire Egas Moniz, roen u Avanci, 29.11.1874. god., umro u Lisabonu 13.12.1955. god.; portugalski psihijatar i neurohirurg, zasluan za otkrie terapeutske lobotomije u lijeenju odreenih psihoza. 1950. godina Edward Calvin Kendall, roen u South Norwalku, Connecticut, U.S.A., 08.03.1886. god., umro 04.05.1972. god.; ameriki hemiar koji je zajedno sa Philip S. Henchom i Tadeus Reichsteinom, dao neizmjeran doprinos u istraivanju strukture i biolokog uinka hormona kore nadbubrene lijezde. Zasluan je za otkrie hormona kortizola. Tadeusz Reichstein, roen u Wloclaweku, Poljska, 20.07.1897. god., umro 1.08.1996. god.; vicarski kemiar, zajedno sa E. C. Kendall i P. S. Hench dao neizmjeran doprinos u istraivanjima vezanim za hormone nabubrene lijezde. Philip Showalter Hench, roen u Pittsburghu, Pennsylvania, 28.02.1896. god., umro u Ocho Riosu, Jamajka 30.03.1965. god.; ameriki lijenik i endokrinolog, koji je zajedno sa Edward Calvin Kendallom, uspjeno primjenio hormon nadbubrene lijezde, kasnije nazvan kortizol, u lijeenju reumato126
idnog artritisa. Sa Kendallom i Tadeus Reichsteinom iz vicarske, Hench je dao neizmjeran doprinos u otkriima vezanim za hormone kore nadbubrene lijezde, njihovu strukturu i bioloki uinak. 1951. godina Max Theiler, roen u Pretorii, 30.01.1899. god., umro u New Havenu, Connecticut, 11.08.1972. god.; lijenik i virolog iz Junoafrike Republike, voditelj labaratorije za viruse u Rockefeller fundaciji, bavio se prouavanjem amebne dizentrije, zajedno sa Andrew Sellardsom, opovrgao tumaenje Hideyo Noguchija, kako utu groznicu uzrokuje bakterija Leptospira icteroides ,1928.god. Godinu dana nakon to je virus utvren kao uzronik bolesti, dokazali su da je afriki i junoameriki virus ute groznice imunoloki jednak. U toku tog istraivanja i sam Theiler je obolio od ute groznice i prebolio je, te stekao imunost. Otkrio je cjepivo za utu groznicu, vodeu bolest tog vremena. 1952. godina Selman Abraham Waksman, roen u Pryluky, u blizini Kijeva, 22.07.1888. god., umro u Woods Holeu, Massachusetts 16.08.1973. god.; ukrajinsko-ameriki biokemiar i mikrobiolog. Otkrio brojne antibiotike: aktinomicin, klavacin, streptotricin, streptomicin, grisein, neomicin, fradicin, kandicidin, kandidin. Dva, streptomicin i neomicin, su pronala iroku primjenu u lijeenju brojnih zaraznih bolesti. Streptomicin je bio prvi antibiotik koji se koristio za lijeenje tuberkuloze. Smislio je naziv antibiotik. 1953. godine Sir Hans Adolf Krebs, roen u Hildesheimu, Njemaka, 25.08.1900. god., umro u Oxfordu, Velika Britanija 22.11.1981. god.; njemaki, kasnije i britanski lijenik i biokemiar, 1958.god. je proglaen vitezom. Najpoznatiji je po svome otkriu dva vana metabolika ciklus: Urein ciklusa, 1932. god. i ciklus limunske kiseline, 1937. god. Ciklus limunske kiseline, kljuni metaboliki proces kojim elije proizvode energiju, danas je poznat kao Krebsov ciklus. Fritz Albert Lipmann, roen u Knigsbergu, Njemaka, 12.06.1899. god., umro 24.07.1986. god.; njemako - ameriki biokemiar, profesor biohemije na Medicinskom faklutetu na Harvardu predavao na Rockefeller Univerzitetu u New Yorku, istraivao biokemijske reakcije u miiima. Istraivao, otkrio i razjasnio ulogu koenzima A.
127
EDIN SELIMOVI
1954. godina John Franklin Enders, roen u West Hartfordu, Connecticut, 10.02.1897. god., umro u Waterfordu, Connecticut, 08.09.1985. god.; ameriki naunik, zajedno sa Thomas Huckle Wellerom i Frederick Chapman Robbinsom, zasluan za otkrie mogunosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama razliitih vrsta tkiva. Thomas Huckle Weller, roen u Ann Arboru, Michigan, 15.06.1915. god.; ameriki lijenik i virolog, zajedno sa John Franklin Endersom i Frederick Chapman Robbinsom, zasluan za otkrie mogunosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama razliitih vrsta tkiva. Frederick Chapman Robbins, roen u Auburnu, Alabama, 25.08.1916. god., umro 04.08.2003. god.; ameriki lijenik, pedijatar i virolog, zajedno sa John Franklin Endersom i Thomas Huckle Wellerom, dao neizmjeran doprinos u otkriu mogunosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama razliitih vrsta tkiva. 1955. godine Axel Hugo Theodor Theorell, roen u Linkpingu, 06.07.1903. god., umro u Stockholmu, 15.08.1982. god.; vedski naunik, cijelu svoju karijeru posvetio je istraivanju enzima,za njegov najvei doprinos se smatra otkrie enzima oksidacije (oksidaze) i njihovog uinka. 1956. godine Andr Frdric Cournand, roen u Parizu, 24.09.1895. god., umro u Great Barringtonu, 19.02.1988. god.; francuski lijenik i fiziolog, zasluan za izlaganja o nainu postavljanja katetera u srce i prouavanje raznih sranih oboljenja. Werner Otto Theodor Formann, roen u Berlinu, 29.08.1904. god., umro u Schopfheimu, 01.06.1979. god.; njemaki lijenik, profesor opte hirurgije i urologije na Univerzitetu Johannes Gutenberg u Mainz-u, lan Amerikog kolegija plunih lijenika, lan vedskog udruenja kardiologa, Njemakog udruenja urologa i Njemake asocijacije za zatitu djece. Neizmjeran doprinos dao u prouavanju raznih sranih oboljenja. Dickinson Woodruff Richards, Jr., roen u Orangeu, New Jersey, 30.10.1895. god., umro u Lakevilleu, Connecticut 23.02.1973. god.; ameriki lijenik i fiziolog, zajedno sa Andr Cournandom i Werner Forssmannom, zasluan za otkria vezana za sranu kateterizaciju i patoloke promjene u kardiovaskularnom sistemu.
128
1957. godina Daniel Bovet, roen u Neuchtelu, vicarska, 23.03.1907. god., umro u Rimu, Italija, 08.03.1992. god.; vicarsko-italijanski farmakolog, objavio preko 300 radova iz podruja biologije, ope farmakologije, kemoterapije, sulfonamida, simpatikog nervnog sistema, zasluan za otkrie lijekova koji blokiraju djelovanje specifinih neurotransmitera. Najpoznatiji je po svome otkriu antihistaminika, lijekova koji blokiraju djelovanje neurotransmitera histamina i koji se koriste u lijeenju alergija. 1958. godina George Wells Beadle, roen u Wahoo-u, 22.10.1903. god., umro u Pomoni, 09.06.1989. god.; ameriki biolog i genetiar. Otkrio je da geni djeluju tako da upravljaju specifinim kemijskim procesima, odnosno da imaju utjecaja na pojedinane korake metabolizma. Edward Lawrie Tatum, roen u Boulderu, Colorado, 14.12.1909. god., umro u New Yorku 5.11.1975. god.; bio je ameriki genetiar, sa George Wells Beadleom zasluan za otkrie kako geni kontroliraju pojedine korake metabolizma. Te godine, drugu polovicu nagrade je dobio Joshua Lederberg. Beadleov i Tatumov najvaniji pokus odnosio se na izlaganje plijesni (Neurospora crassa) x-zrakama, koje su izazvale mutacije. U nizu pokusa pokazali su da te mutacije uzrokuju promjene unutar odreenih enzima u metabolikim putevima. Ovi pokusi objavljeni 1941.god. doveli su do pretpostavke izravne povezanosti izmeu gena i enzimskih reakcija, poznate kao jedan gen, jedan enzim. Joshua Lederberg, roen u Montclairu, New Jersey, 23.05.1925. god.; ameriki molekularni biolog, profesor bakteriologije na Univerzitetu Berkeley u Kaliforniji i Univerzitetu u Melburnu u Australiji, lan Amerike nacionalne akademije za nauku, poznat po svom radu na podruju genetike, umjetne inteligencije, istraivanju svemira, zasluan za svoje istraivanje genske strukture i funkcije mikroorganizama. Te godine, drugu polovicu nagrade su podijelili Edward Lawrie Tatum i George Wells Beadle. 1959. godina Severo Ochoa, roen u Luarci, 24.09.1905. god., umro u Madridu, 01.12.1993. god.; panjolsko-ameriki biokemiar, rukovodilac Odjela za biohemiju na jednom amerikom univerzitetu. Zasluan za otkrie sinteze nukleinskih kiselina RNK i DNK.
129
EDIN SELIMOVI
Arthur Kornberg, roen 03.03.1918. god.; ameriki biokemiar, zasluan za svoje otkrie mehanizma bioloke sinteze deoksiribonukleinske kiseline (DNA) zajedno sa Dr. Severo Ochoaom sa Univerziteta u New Yorku. 1960. godina Sir Frank Macfarlane Burnet, roen u Traralgonu, Victoria, 03.09.1899. god., umro u Port Fairy, Victoria 31.08.1985. god.; australski virolog najpoznatiji po svome doprinosu imunologiji, zajedno sa Peter Medawarom zasluan za demonstraciju steene imunoloke tolerancije, te za otkrie da imunoloki sistem fetusa ui razlikovati vlastito i tue. Peter Brian Medawar, roen u Rio de Janeiru, Brazil 28.02.1915. god., umro u Londonu 02.10.1987. god.; britanski naunik, najpoznatiji po svom doprinosu imunologiji, zajedno sa Frank Macfarlane Burnetom zasluan za demonstraciju steene imunoloke tolerancije, za otkrie da imunoloki sistem fetusa ui razlikovati vlastito i tue. 1961. godina Georg von Bksy, roen u Budimpeti, 03.06.1899. god., umro u Honolulu, 13.06.1972. god.; ameriki fiziar maarskog porijekla, profesor na Univerzitetu Harward, zasluan za neosporan doprinos u istraivanjima na podruju selekcijskih sposobnosti sluha i otkria o funkciji kohleje. 1962. godina Francis Harry Compton Crick, roen u Weston Favellu, Northamptonshire, England 08.06.1916. god., umro u San Diegu, California, U.S. 28.07. 2004. god.; engleski molekularni biolog, lijenik i neurolog, profesor, neizmjeran doprinos na podruju neurobiologije, zasluan sa James D. Watsonom i Maurice Wilkinsom za otkrie molekulske strukture DNK. James Dewey Watson, roen u Chicagu, Illinois, 06.04.1928. god.,umro 1979. god.; ameriki molekularni biolog, dao neizmjeran doprinos na podruju neurobiolgije, zajedno sa Francis Crickom i Maurice Wilkinsom zasluan za otkrie molekulske strukture DNK. Maurice Hugh Frederick Wilkins, roen u Pongarou, Wairarapa, New Zealand, 15.12.1916. god., umro u Blackheathu, London, United Kingdom, 05.10.2004. god.; britanski molekularni biolog, znaajna istraivanja napravio na polju fosforescencije, separacije izotopa i razlaganja X-zraka, zajedno sa Francis Crickom i James Watsonom zasluan za otkrie molekulske strukture DNK.
130
1963. godina Sir John Carew Eccles, roen u Melbournu, Australija, 27.01.1903. god., umro u Locarnu, Switzerland, 01.05.1997. god.; australijski neurofiziolog, profesor na Univerzitetima Otago u New Zealand i Nacionalnom univerzitetu Australija, zajedno sa Andrew Fielding Huxleem i Alan Lloyd Hodgkinom zasluan za za opis elektrinog prijenosa impulsa du nerva. Alan Lloyd Hodgkin, roen u Banbury, Oxfordshire, England, 05.02.1914. god., umro u Cambridgu, Cambridgeshire, England, 20.12.1998. god.; britanski fiziolog i biofiziar, profesor na Univerzitetu Cambridge, neizmjeran doprinos dao u oblasti elektrofiziologije i prouavanja potencijala nerva, zajedno sa Sir John Carew Ecclesom i Andrew Fielding Huxleem, zasluan za opis elektrinog prijenosa impulsa du nerva. Andrew Fielding Huxley, roen u Hampsteadu, London 22.11.1917. god.; engleski fiziolog i biofiziar, autor brojnih radova iz oblasti neurologije, zajedno sa Sir John Carew Ecclesom i Alan Lloyd Hodgkinom, zasluan za opis elektrinog prijenosa impulsa du ivca. 1964. godina Konrad Bloch, roen u Neisse (Nysa), Germanu, 21.01.1912. god., umro u Lexingtonu, Massachusetts, 15.10.2000. god.; njemako-ameriki biohemiar, profesor na Univerzitetima Chicago i Harvard, zasluan sa Feodorom Lynenom za neizmjeran doprinos u istraivanju metabolizma holesterola i masnih kiselina. Feodor Felix Konrad Lynen , roen u Munichu, Germany, 06.04.1911. god., umro u Munich-u, 06.08.1979. god.; njemaki fiziolog, profesor na Univerzitetu u Minchen-u, zasluan sa Konrad Blochom za neizmjeran doprinos u istraivanju metabolizma holesterola i masnih kiselina. 1965. godina Franois Jacob, roen u Nancy, France, 27.06.1920. god.; jevrejsko-francuski biolog, dao neizmjeran doprinos u istraivanjima gena, zajedno sa Jacques Monodom, and Andr Lwoffom, zasluan za otkrie glasnike RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izraavanje drugih gena. Andr Michel Lwoff, roen Ainay-le-Chteau, Allier u Auvergne, 08.05.1902. god., umro 30.09.1994. godine.; francuski mikrobiolog, istraiva na Pasterovom institutu u Parizu, the Kaiser Wilhelm Institutu za medicinska istraivanja u Heidelbergu zajedno sa Franois Jacobom i Jacques Monodom zasluan za otkrie glasnike RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izraavanje drugih gena.
131
EDIN SELIMOVI
Jacques Lucien Monod, roen u Parizu, Francuska, 09.02.1910. god., umro u Parizu, 31.05.1976. god.; francuski biolog, dao neizmjeran doprinos u istraivanjima vezanim za genetiku, zasluan sa Franois Jacobom i Andr Michel Lwoffom za otkrie glasnike RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izraavanje drugih gena. 1966. godina Francis Peyton Rous, roen u Baltimoru, Marylandu, 05.10.1879. god., umro u New York City, 16.02.1970. god.; istraiva na Rockefeller Institutu, neizmjeran doprinos dao u istraivanjima tumora, zasluan za otkrie virusa koji pobuuju stvaranje tumora. Charles Brenton Huggins roen u Halifax-u, Nova Scotia, Canada 22.09.1901. god., umro u Chicagu, Illinois 12.01.1997. god.; kanadsko-ameriki lijenik i fiziolog, profesor na Univerzitetu Chicago, znaajan doprinos dao u istraivanjima vezanim za tumore, zajedno sa Peyton Rousom, zasluan za otkrie postupka lijeenja raka prostate pomou hormona. 1967. godina Haldan Keffer Hartline, roen 22.12.1903. god., umro 17.03.1983. god.; ameriki naunik i fiziolog, znaajan doprinos u istraivanjima na polju elektrofiziologije, zajedno sa George Waldom i Ragnar Granitom, zasluan za opis razliitih vrsta elija osjetljivih na svjetlo unutar oka i naina na koji svjetlo s njima meudjeluje. George Wald, roen u New Yorku, N.Y., U.S. 18.11.1906. god., umro u Cambridgeu, Mass 12.04.1997. god.; ameriki naunik, neizmjeran doprinos dao u istraivanjim vezanim za pigmente u retini oka, zajedno sa Haldan Keffer Hartlineom i Ragnar Granitom, zasluan za opis razliitih vrsta elija osjetljivih na svjetlo unutar oka i naina na koji svjetlo s njima meudjeluje. 1968. godina Robert W. Holley, roen u Urbani, Illinois 28.01.1922. god., umro 11.02.1993. god.; ameriki biohemiar, znaajan doprinos u istraivanjima na polju genetike, zajedno sa Har Gobind Khoranom i Marshall W. Nirenbergom zasluan za opis genskog koda i naina na koji regulira sintezu proteina. Har Gobind Khorana, roen u Punjabu, Indija, 09.01.1922. god.; ameriki molekularni biolog, znaajan doprinos u istraivanjim na polju genetike, profesor na Univerzitetima u Liverpoolu i Punjabu, Lahore zajedno sa Robert W. Holleem i Marshall W. Nirenbergom zasluan za za opis genskog koda i naina na koji regulira sintezu proteina.
132
Marshall Warren Nirenberg, roen 10.04.1927. god.; ameriki biohemiar i genetiar, profesor biohemije na Univerzitetu Michigan zajedno sa Har Gobind Khoranom i Robert W. Holleem, zasluan za opis genskog koda i naina na koji regulira sintezu proteina. 1969. godina Max Delbrck, roen u Berlinu, 04.09.1906. god., umro u Pasadeni, Kalifornia 09.03.1981. god.; njemako-ameriki biofiziar i genetiar, zajedno sa Alfred D. Hersheyem i Salvador E. Luriaom, zasluan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa. Alfred Day Hershey, roen u Owossou, Michigan 04.12.1908. god., umro 22.05.1997. god.; ameriki bakteriolog i genetiar, profesor na Univerzitetu u St.Louisu, zajedno sa Max Delbrck i Salvador E. Luriaom, zasluan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa. Salvador Edward Luria, roen u Turinu, Italija, 13.08.1912. god., umro u Lexingtonu, Massachusetts, italijansko- ameriki naunik, mikrobiolog i molekularni biolog, profesor na Univerzitetima Columbia i Indiana, zajedno sa Max Delbrckom i Alfred Day Hersheem, zasluan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa. 1970. godina Sir Bernard Katz, roen u Leipzigu, Germany, 26.03.1911. god., umro u Londonu, England, 20.04.2003. god.; njemaki biofiziar i neurofiziolog, dao neizmjeran doprinos u istraivanjima na polju biohemije nerava i neurofiziologije sinapse, profesor na Univerzitetima College u Londonu i Leipzig zajedno sa Ulf von Eulerom i Julius Axelrodom, zasluan za pojanjenje uloge neurotransmitera. Ulf Svante von Euler, roen u Stockholmu, 07.02.1905. god., umro 09.03.1983. god.; vedski fiziolog i farmakolog, neizmjeran doprinos u istraivanjima vezanim za endogenu aktivnost prostaglandina, vesiglandina, piperidina i noradrenalina, osim Nobelove nagrade, dobitnik niza priznanja Gairdner (Canada) 1961. god., Jahre (Norway) 1965. god., Stouffer (U.S.A.) 1967. god., Carl Ludwig Medaille (Germany) 1953. god., Schmiedeberg Plaquette (Germany) 1969. god., La Madonnina (Italy) 1970. god., zajedno sa Sir Bernard Katzom i Julius Axelrodom, zasluan za pojanjenje uloge neurotransmitera.
133
EDIN SELIMOVI
Julius Axelrod, roen u New Yorku, 30.05.1912. god., umro u New Yorku, 29.12.2004. god.; ameriki biohemiar, neizmjeran doprinos u istraivanjima vezanim za simpatiki nervni sistem, te radove o epinefrinu, norepinefrinu, zajedno sa Sir Bernard Katzom i Ulf Svante von Eulerom, zasluan za pojanjenje uloge neurotransmitera. 1971. godina Earl Wilbur Sutherland, Jr., roen u Burlingamu, KS, 19.11.1915. god., umro u Miami, FL, 09.03.1974. god.; ameriki farmakolog i fiziolog, profesor farmakologije,biohemije i fiziologije na Univerzitetima: Washington, Western Reserve (Cleveland), Vanderbilt (Nashville) , lan brojnih naunih institucija, poput: American Society of Biological Chemists, American Chemical Society, National Academy of Sciences, Alpha Omega Alpha, i drugih. Otkrie u vezi mehanizma djelovanja hormona, posebno adrenalina, preko sekundarnih glasnika, kao to je cikliki adenozin monofosfat, (CAMP), smatra se njegovim najznaajnijim doprinosom medicinskoj nauci. 1972. godina Gerald Maurice Edelman, roen u Ozone Parku, Queens, New York, 01.07.1929. god.; ameriki biolog, zajedno sa Rodney R. Porter, dao neizmjeran doprinos medicini u oblasti imunologije, razotkrio hemijsku grau antitijela. Rodney Robert Porter, roen u Newton-le-Willowsu, St Helens, Lancashire, England, 08.10. 1917. god., umro u Winchesteru, Hampshire, 07.09.1985. god.; engleski biohemiar i fiziolog, profesor na Univerzitetima u Londonu i Oxfordu, zajedno sa Gerald M. Edelman, dao neizmjeran doprinos medicini u oblasti imunologije, razotkrio hemijsku grau antitijela. 1973. godina Karl Ritter von Frisch, roen u Beu, 20.11.1886. god., umro 12.06.1982. god.; austrijski etolog, profesor zoologije na Univerzitetu u Minhenu, pionir u istraivanjima komunikacije izmeu insekata, zajedno sa Nikolasom Tinbergenom i Konradom Lorenzom, doprinjeo znaajno u prouavanju drutvenog ponaanja ivotinja, posebno objanjenja plesnog jezika pela i mladih ptica koje se veu za majku. Konrad Zacharias Lorenz, roen u Beu, 07.11.1903. god., umro u Beu, 27.02.1989. god.; austrijski zoolog, bavio se istraivanjima psihologije ivotinja i ornitologijom, smatra se osnivaem moderne etologije, veliki dio njegovog nauno-istraivakog opusa se odnosio na guske i avke. Zajedno sa Nikolasom Tinbergenom i Karl Ritter von Frisch, doprinjeo znaajno u prouavanju drutvenog ponaanja ivotinja, posebno objanjenja plesnog jezika pela i mladih ptica koje se veu za majku.
134
Nikolaas Niko Tinbergen, roen u Den Haagu, Netherlands, 15.04.1907. god., umro u Oxfordu, 21.12.1988. god.; njemaki etolog i ornitologa, izveo mnoga korisna istraivanja iz zoologije, zajedno sa Konrad Zacharias Lorenzom i Karl Ritter von Frischom, doprinjeo znaajno u prouavanju drutvenog ponaanja ivotinja, posebno objanjenja plesnog jezika pela i mladih ptica koje se veu za majku. 1974. godina Albert Claude, roen u Longlieru, Belgium, 24.08.1899. god., umro u Brusselu, 22.05.1983. god.; belgijski biolog, ostvario znaajne rezultate tokom svog naunoistraivakog rada u prouavanjima na nivou elije uz pomo elektronskog mikroskopa na Univerzitetu Rockefeller, zajedno sa Christian de Duve i George E. Palade, zasluan za opis grae i funkcije organela u biolokim elijama. Christian Ren de Duve, roen u Thames Dittonu, Surrey, Eng., 02.10.1917. god.; belgijski citolog i biohemiar, professor na Univerzitetu u Leuvenu, znaajnim se smatraju njegova istraivanja organela i njihovih metabolitikih procesa, posebno mitohondrija i hloroplasta, zajedno sa Albert Claudeom i George E. Paladeom, zasluan za za opis grae i funkcije organela u biolokim elijama. George Emil Palade, roen 19.11.1912. god.; rumunsko-ameriki biolog, napravio veliki broj radova na Univerzitetu Rockefeller vezanih za metabolitike procese u organelama elije, zajedno sa Albert Claudeom i Christian Ren de Duveom, zasluan za opis grae i funkcije organela u biolokim elijama. 1975. godina David Baltimore, roen u New Yorku, U.S., 07.03.1938. god.; ameriki biolog, neizmjeran doprinos ostvario u istraivanjim retrovirusa, poput HIV-a, bio lan brojnih organizacija, poput Bulletin of the Atomic Scientists Board of Sponsors, Encyclopedia Britannica editorial board, National Academy of Sciences USA (NAS), NAS Institute of Medicine, Amgen, Inc. Board of Directors, NIH AIDS, zajedno sa Renato Dulbeccom i Howard Martin Teminom, zasluan za opis naina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal elije. Renato Dulbecco, roen u Catanzaru, Italy, 22.02.1914. god.; italijanski virolog, dobitnik brojnih priznanja i lan mnogih naunih institucija, znaajne rezultate ostvario u istraivanjima vezanim za enzim reverzibilnu transferazu i smatra se zaslunim za razotkrivanje njegove uloge u virusima, zajedno sa Davidom Baltimorom i Howard Martin Teminom, zasluan za opis naina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal elije.
135
EDIN SELIMOVI
Howard Martin Temin, roen u Philadelphii, 10.12.1934. god., umro u Madisonu, 09.02.1994. god.; ameriki genetiar i virusolog, profesor na Univerzitetu Wisconsin-Madison, zajedno sa Davidom Baltimorom i Renato Dulbeccom, zasluan za opis naina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal elije. 1976. godina Baruch Samuel Blumberg, roen u New York Cityu, 28.07.1925. god.; ameriki naunik, profesor medicine i antropologije na Univerzitetu Pennsylvania, direktor NASA Astrobilokog instituta, lan Fox Chase Cancer Center Philadelphia, znaajne rezultate ostvario u oblasti virusologije. Otkrio virus hepatitisa B. Daniel Carleton Gajdusek, roen u Yonkersu, New York, US, 09.09.1923. god.; ameriki lijenik i istraiva, slovako-maarskog porijekla, neizmjeran doprinos dao na polju virusologije i neurologije, te tumaenjima neuobiajenih infektivnih stanja, njegovim najznaajnijim otkriem, smatra se opis bolesti kuru iji je uzrok kanibalizam. 1977. godina Roger Charles Louis Guillemin, roen u Dijonu, Bourgogne, 11.01.1924. god.; francuski naunik i lijenik, profesor na Univerzitetu Montreal, rukovodio Institutom za experimentalnu medicinu i hirurgiju, znaajna istraivanja izveo u vezi s neurohormonima, zajedno sa Andrew V. Schallyom i Rosalyn Yalowom, smatra se zaslunim za pojanjenje rada peptidnih hormona koji se proizvode u mozgu. Andrzej Viktor Schally, poznat kao, Andrew V. Schally, roen u Wilnu, Poland, sada Vilnius, Lithuania 30.11.1926. god.; poljsko-ameriki endokrinolog i biohemiar, profesor medicine, pionir u istraivanjima neurohormona, prouavao ulogu hipotalamusa i hormona koje lui, zajedno sa Roger Charles Louis Guilleminom i Rosalyn Yalowom, smatra se zaslunim za pojanjenje rada peptidnih hormona koji se proizvode u mozgu. Rosalyn Sussman Yalow, roena u New Yorku, US, 19.07.1921. god.; ameriki medicinski fiziar, profesor na Albert Einstein College of Medicine u Bronx-u, smatra se zaslunom, zajedno sa Roger Charles Louis Guilleminom i Andrzej Viktor Schallyem za osmiljavanje Yalow-Bersonove metode mjerenja minutne koliine peptidnih hormona pomou antitijela.
1978. godina Werner Arber, roen u Grnichenu, Switz, 03.06.1929. god.; vicarski mikrobilog i genetiar, profesor molekularne biologije na University Berkeley (California). Utemeljitelj odjeljenja biofizike, biohemije, strukturalne biologije, biologije elije i farmakologije, te interdisciplinarnom pristupu naunoistraivakom radu na univerzitetu u Baselu, lan World Knowledge Dialogue Scientific Board, zajedno sa Daniel Nathansom i Hamilton O. Smithom, zasluan za otkrie restrikcijskih enzima koji su u slubi molekularne biologije. Daniel Nathans, roen u Wilmingtonu, Delaware, 30.10.1928. god., umro 16.11.1999. god.; ameriki mikrobiolog, profesor i director odjela za mikrobiologiju na Univerzitetu u Baltimoru, lan American Cancer Society Scholar (1969), Weizmann Institute of Science, Rehovot (Israel), National Academy of Sciences U. S. Steel Foundation Award in Molecular Biology, American Academy of Arts and Sciences, zajedno sa Werner Arber i Hamilton O. Smithom, zasluan za otkrie restrikcijskih enzima koji su u slubi molekularne biologije. Hamilton Othanel Smith, roen u New Yorku, NY, US, 23.08.1931. god.; ameriki lijenik i mikrobiolog, profesor molekularne biologije i genetike na Univerzitetu Johns Hopkins, neizmjeran doprinos medicini dao svojim nauno istraivakim radom na polju humanog genoma, zajedno sa Werner Arberom i Daniel Nathansom, zasluan za otkrie restrikcijskih enzima koji su u slubi molekularne biologije. 1979. godina Allan MacLeod Cormack, roen u Johannesburgu, Juna Africa, 23.02.1924. god., umro u Winchesteru, Massachusetts, 07.05.1998. god.; juno afriko-ameriki fiziar, profesor fizike na Univerzitetu Tufts, dao neizmjeran doprinos primjeni tomografije u medicinskoj dijagnostici, zajedno sa Godfrey N. Hounsfieldom, smatra se zaslunim za razvoj kompjuterizirane axijalne tomografije (CAT). Godfrey Newbold Hounsfield, roen u Newarku, Nottinghamshire, England, 28.08.1919. god., umro u Kingstonu upon Thames, 12.08.2004. god.; engleski ininjer elektronike, dao neizmjeran doprinos medicini u poboljanju medicinske dijagnostike, ustalio skalu za precizno pravljenje radiograma, te uveo Hounsfieldovu jedinicu (mjeru, oznaka HF), zajedno sa Allan MacLeod Cormackom, smatra se zaslunim za razvoj kompjuterizirane axijalne tomografije (CAT).
137
136
EDIN SELIMOVI
1980. godina Baruj Benacerraf, roen u Caracasu, Venezuela, 29.10.1920. god.; veneculansko-ameriki imunolog, profesor i istraiva na Univerzitetima: Columbia (College of Physicians and Surgeons), Harward, Boston (Dana-Farber Cancer Institute), dao neizmjeran doprinos razvoju medicine pojanjenjem histokompatibilnih kompleksa i njihove uloge u razvoju autoimunih oboljenja, poput multiple skleroze i reumatoidnog artritisa, nosilac nacionalne medalje za nauku, zajedno sa Jean Daussetom i George D. Snellom, smatra se zaslunim za otkrie MHC gena koji kodiraju molekule na povrini elije, vane za imunoloko razlikovanje vlastitog od tueg. Jean Baptiste-Gabriel-Joachim Dausset, roen u Toulouseu, Francuska, 19.10.1916. god.; francuski imunolog, profesor na Univerzitetima Brussels, Geneva, Lige, dobitnik brojnih priznanja, uvaeni lan velikog broja institucija poput Belgian Royal Academy of Medicine, Acadmie des Sciences de lInstitut de France, Acadmie de Mdecine (Paris), American Academy of Arts and Sciences (Boston) , Yugoslavian Academy of Arts and Sciences (Zagreb), zajedno sa Baruj Benacerrafom i George D. Snellom, smatra se zaslunim za otkrie MHC gena koji kodiraju molekule na povrini elije, vane za imunoloko razlikovanje vlastitog od tueg. George Davis Snell, roen u Haverhillu, Bradford, Mass. US, 19.12.1903. god., umro u Bar Harboru, Maine, 06.06.1996. god.; ameriki genetiar i imunolog, znaajna su njegova experimentalna istraivanja na mievima, izuavao imunoloki aspekt transplantacije organa, genetiar na Univerzitetu Washington, napisao brojne radove iz oblasti psihologije i etike, zajedno sa Baruj Benacerrafom i Jean-Baptiste-Gabriel-Joachim Daussetom, smatra se zaslunim za otkrie MHC gena koji kodiraju molekule na povrini elije, vane za imunoloko razlikovanje vlastitog od tueg. 1981. godina Roger Wolcott Sperry, roen u Hartfordu, Conn., US, 20.08.1913. god., umro u Pasadeni, Calif, 17.04.1994. god.; profesor na Univerzitetu Chicago, neuropsiholog i neurobiolog, autor brojnih radova o corpus callosumu, tretmanu epilepsije, itd..,dobitnik mnogobrojnih priznanja poput nacionalne medalje za nauku, nemjerljiv doprinos medicini za istraivanja modanih hemisfera. David Hunter Hubel, roen u Windsoru, Ontario, 27.02.1926. god.; professor medicine i neurobiolog, rukovoditelj odjeljenja neurobiologije na Univerzitetu Harward, zajedno sa Torsten N. Wiesel, smatra se zaslunim za neiz138
mjeran doprinos medicinskoj nauci, pojanjenjem obrade vizuelnih podataka u mozgu. Torsten Nils Wiesel, roen u Uppsali, Sweden, 03.06.1924. god.; vedski naunik, profesor medicine i neurobiolog, predsjednik Univerziteta Rockfeller, zajedno sa David H. Hubelom, smatra se zaslunim za neizmjeran doprinos medicinskoj nauci, pojanjenjem obrade vizuelnih podataka u mozgu. 1982. godina Sune Karl Bergstrm, roen u Stockholmu, Sweden, 10.01.1916. god., umro u Stockholmu, 15.08.2004. god.; vedski biohemiar, professor hemije na Univerzitetu Lund, zajedno sa Bengt I. Samuelsson i John R. Vane, smatra se zaslunim za otkrie prostaglandina, te pojanjenje njegove uloge na krvni pritisak, temperaturu tijela, alergijske reakcije i drugih fiziolokih fenomena kod sisara. Bengt Ingemar Samuelsson, roen u Halmstadu, Sweden, 21.05.1934. god.; vedski biohemiar, professor na Univerzitetu Stockholm, autor velikog broja radova o trombozi, inflamaciji, alergijskim reakcijama, i sl., lan brojnih institucija poput American Society of Biological Chemists, Albert Lasker Basic Medical Research Award, New York, U.S.A., the Royal Swedish Academy of Sciences, Swedish Medical Associations Jubilee Award (Stockholm), The Gairdner Foundation Award (Toronto, Canada), Association of American Physicians, Mediterranean Academy (Catania, Italy), American Academy of Arts and Sciences International Association of Allergology & Clinical Immunology Award( London, Great Britian). Zajedno, sa Sune Karl Bergstrm i John R. Vaneom smatra se zaslunim za otkrie prostaglandina. Sir John Robert Vane, roen u Tardebiggu, Worcestershire, England, 29.03.1927. god., umro u Farnboroughu, Hampshire, 19.11.2004. god.; britanski farmakolog, znaajna su njegova istraivanja o aspirinu i njegovim inhibitornim efektima, zajedno sa Sune Karl Bergstrm i Bengt Ingemar Samuelsson smatra se zaslunim za otkrie prostaglandina. 1983. godina Barbara McClintock, roena u Hartfordu, Connecticut, US, 16.06.1902. god., umrla u Huntingtonu, New York, US, 02.09.1992. god.; ameriki naunik i genetiar, profesor na Univerzitetu Columbia, posebnu panju u naunoistraivakom radu je posveivala citogenetici, lan brojnih institucija poput, National Academy of Sciences, smatraju je zaslunom za otkrie pokretnih genetskih elemenata ili transpozona kod kukuruza.
139
EDIN SELIMOVI
1984. godina Niels Kaj Jerne, roen u Londonu, Eng., 23.12.1911. god., umro u Castillon-du-Gardu, France, 07.10.1994. god.; danski imunolog, roen u Engleskoj, professor na Univerzitetima Chicago, Columbia, Copenhagen, Basel, Rotterdam, lan brojnih naunih institucija poput American Academy of Arts and Sciences, Royal Danish Academy of Sciences and Letters, Foreign Associate of the National Academy of Sciences, Acadmie des Sciences, zajedno sa Georges J.F. Khlerom i Csar Milsteinom zasluan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istraivanja na imunolokom sistemu i proizvodnji monoklonalnih antitijela. Georges Jean Franz Khler, roen u Munichu, Ger., 17.03.1946. god., umro u Freiburgu Breisgau, 01.03.1995. god.; njemaki biolog, professor na Univerzitetu Freiburg, direktor Max Planck Institute for Immunobiology, lan Basel Institute for Immunology, zajedno sa Niels Kaj Jernom i Csar Milsteinom, zasluan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istraivanja na imunolokom sistemu i proizvodnji monoklonalnih antitijela. Csar Milstein, roen u Bahia Blanci, Argentina, 08.10.1927. god., umro u Cambridge, England, 24.03.2002. god.; argentinsko- britanski biohemiar, professor na Univerzitetu Buenos Aires, zajedno sa Niels Kaj Jerneom i Georges Jean Franz Khlerom zasluan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istraivanja na imunolokom sistemu i proizvodnji monoklonalnih antitijela. 1985. godina Michael S. Brown, roen u Brooklynu, New Yorku, 13.04.1941. god.; profesor interne medicine na Univerzitetu Texas, autor velikog broja radova iz oblasti gastroenterologije i hereditarnih oboljenja, te uloge enzima u regulaciji metabolizma, lan brojnih institucija poput National Academy of Sciences of the United States, American Academy of Arts and Sciences, American Society for Clinical Investigation, Association of American Physicians, American Society of Biological Chemists, American Society for Cell Biology, zajedno sa Joseph L. Goldsteinom, zasluan za opis regulacije metabolizma kolesterola. Joseph L. Goldste, roen u Sumteru, SC, US, 18.04.1940. god.; biohemiar, genetiar, smatra se pionirom istraivanja metabolizma holesterola, autor velikog broja radova o uzrcima familijarne hiperholesterinemije, zajedno sa, Michael S. Brownom, zasluan za opis regulacije metabolizma kolesterola.
140
1986. godina Stanley Cohen, roen u Brooklynu, New York, NY, US, 17.11.1922. god.; ameriki biohemiar, profesor biohemije na Univerzitetu Michigan, nauno istraivaki opus realizirao na Univerzitetima Vanderbilt, Nashville i Tennessee, autor velikog broja radova o nerv rastuim faktorima, karcinomu, iz oblasti bakteriologije, i sl., zajedno sa Ritom Levi-Montalcini, zasluan za ozkrie faktora rasta. Rita Levi-Montalcini, roena u Turinu, Italy, 22.04.1909. god.; italijanski neurolog, profesor na Univerzitetu Turin, direktorica instituta za celularnu biologiju Italijanskog nacionalnog istraivakog centra u Romi, dobitnica brojnih priznanja, zajedno sa Stanley Cohenom zasluna za otkrie faktora rasta. 1987. godina Susumu Tonegawa, roen u Nagoya, Japan, 05.09.1939. god.; japanski naunik, imunolog i genetiar, profesor molekularne biologije na Univerzitetu San Diego (California), profesor na Univerzitetu Massachusetts Institute of Technology,direktor the Picower Institute for Learning and Memory at MIT., dobitnik brojnih priznanja, uvaeni lan medicinskih institucija poput Basel Institute for Immunology in Switzerland, zasluan za otkrie naina na koji genetiki dolazi do velike raznolikosti antitijela. 1988. godina Sir James Whyte Black, roen u Uddingstonu, Scot, 14.07.1924. god.; kotski farmakolog, izuzetan poznavalac i autor brojnih radova iz kardiologije, te tretmana angine pektoris, profesor analitike farmakologije na Univerzitetu College (London) i na Kings College (London), emeritus na Universitetu Dundee (Scotland), njegovim nemjerljivim doprinosom medicinskoj nauci smatra se razvoj beta-blokatora i histamin-2 receptorskih blokatora, otkrio dva vana lijeka propranolol and cimetidin. Gertrude Belle Elion, roena u New Yorku, SAD, 23.01.1918. god., umrla u New Yorku, 21.02.1999. god.; amerika biohemiarka i farmakolog, profesor farmakologije na Univerzitetu Duke, smatraju je, zajedno sa George H. Hitchingsom, zaslunom za razvoj ljekova koji se koriste za lijeenje raka i onemoguavanje odbacivanja transplanta, nemjerljiv doprinos medicini dala otkriem lijekova, poput 6-mercaptopurine (Purinethol), za tretman leukemije, Azathioprine (Imuran), za imunosupresivnu terapiju kod transplantiranih organa, Allopurinol (Zyloprim), za tretman gihta, Pyrimethamine (Daraprim), za lijeenje malarije, Trimethoprim (Septra), za tretman meningitisa,
141
EDIN SELIMOVI
septikemije, bakterijskih infekcija urinarnog i respiratornog trakta, Acyclovir (Zovirax), za tretman herpesa. George H. Hitchings, roen u Hoquiamu, Washington, 18.04.1905. god., umro 27.02.1998. god.; profesor na Univerzitetima Harvard i Western Reserve, bio je direktor i predsjednik velikog broja institucija poput United Way, American Red Cross , Foundation for Better Health of Durham , N.C. Board of Science and Technology, Carolina Consulting Scientists and Engineers, Royal Society of Medicine Foundation, nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci dao svojim istraivanjima u oblasti kemoterapije, smatraju ga, zajedno sa Gertrude Belle Elionom, zaslunim za razvoj razliitih antibiotika, odnosno lijekova koji se koriste za lijeenje raka i onemoguavanje odbacivanja transplanta, nemjerljiv doprinos medicini dao otkriem lijekova za tretman leukemije, gihta, malarije, meningitisa, septikemije, bakterijskih infekcija, kod imunosupresivnog tretmana transplantiranih organa. 1989. godina John Michael Bishop, roen u Yorku, Pa., US, 22.02.1936. god.; ameriki imunolog i mokrobiolog, professor na Univerzitetu San Francisko, California, director univerzitetske istraivake fondacije George F. Hooper, autor brojnih radova o uticaju malignih tumora na promjene genskog materijala elije, smatra se, zajedno sa Harold E. Varmus, zaslunim za otkrie retrovirusnih onkogena elijskog porijekla. Harold Elliot Varmus, roen u Oceansideu, NY, US, 18.12.1939. god.; ameriki naunik i biohemiar, professor biohemije i biofizike na Univerzitetu u Californiji, director National Institutes of Health, predsjednik Memorial Sloan-Kettering Cancer Center u New Yorku, direktor Public Library of Science, autor brojnih radova iz oblasti virusologije i genetike, smatra se, zajedno sa John Michael Bishopom, zaslunim za otkrie retrovirusnih onkogena elijskog porijekla. 1990. godina Joseph E. Murray, roen u Milfordu, Mass., US, 01.04.1919. god.; ameriki hirurg, pionir transplantologije, profesor hirurgije i emeritus Harvard Medical School, ef plastine hirurgije Childrens Hospital Medical Center, Boston, pripisuje mu se izvoenje prve uspjene humane transplantacije, prvog alografta i prve kadeverine renalne transplantacije, smatra se da je zasluan, zajedno sa E. Donnall Thomasom, za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci svojim radovima o transplantaciji organa i elija.
142
Edward Donnall (Don) Thomas, roen u Texasu, US, 15.03.1920. god.; ameriki lijenik, profesor emeritus Univerziteta Washington, director Fred Hutchinson Cancer Research Center, poseban interes pokazao za transplantaciju kimene modine i tretman leukemije, smatra se da je zasluan, zajedno sa Joseph E. Murrayom, za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci svojim radovima o transplantaciji organa i elija. 1991. godina Erwin Neher, roen u Landsberg am Lechu, Bavaria, 20.03.1944. god.; njemaki biofiziar, profesor na Universitetima Gttingen i Munich, zajedno sa, Bert Sakmann, zasluan za razvoj tehnika koje dokazuju da ionski kanali postoje u elijskoj membrani, to omoguava prouavanje njihovih svojstava. Bert Sakmann, roen u Stuttgartu, Ger., 12.06.1942. god.; njemaki fiziolog, poseban interes u svom nauno istraivakom opusu pokazao za fiziologiju elije, zajedno sa, Erwin Neher, zasluan za razvoj tehnika koje dokazuju da ionski kanali postoje u elijskoj membrani, to omoguava prouavanje njihovih svojstava. 1992. godina Edmond H. Fischer, roen u Shanghai-u, China, 06.04.1920. god.; vicarsko-ameriki biohemiar, profesor na Univerzitetu Washington, Seattle, autor brojnih radova o glikogen fosfolipazi, protein kinazi, adenozin trifosfatu, zajedno sa, Edwin G. Krebsom, zasluan za otkrie naina na koji se proteinska fosforilacija koristi za upravljanje biolokim procesima. Edwin Gerhard Krebs, roen u Lansingu, Iowa, U.S., 06.06.1918. god.; ameriki biohemiar, ef odjela bioloke hemije na Universitetu California, Davis, zajedno sa, Edmond H. Fischerom, zasluan za otkrie naina na koji se proteinska fosforilacija koristi za upravljanje biolokim procesima. 1993. godina Richard John Roberts, roen u Derbyu, Engleska, 06.09.1943. god.; britanski biohemiar i molekularni biolog, professor organske hemije na Univerzitetu Sheffield, zajedno sa Phillip A. Sharpom, zasluan za otkrie da geni u eukariota nisu povezani nizovi ve sadre introne, i da se dijeljenje glasnike RNK kako bi se ponitili ti introni moe zbiti na razliite naine, proizvodei razliite proteine od istog slijeda DNK. Phillip Allen Sharp, roen u Falmouthu, Kentucky, US, 06.06.1944. god.; ameriki genetiar i molekularni biolog, autor brojnih radova iz oblasti viru143
EDIN SELIMOVI
sologije sa aspekta genetike, zajedno sa, Richard J. Roberts, zasluan za otkrie da geni u eukariota nisu povezani nizovi ve sadre introne, i da se dijeljenje glasnike RNK kako bi se ponitili ti introni moe zbiti na razliite naine, proizvodei razliite proteine od istog slijeda DNK. 1994. godina Alfred Goodman Gilman, roen u New Havenu, Connecticut, 01.07.1941. god.; ameriki farmakolog i biohemiar, profesor farmakologije na Univerzitetu Virginia, direktor odjela za farmakologiju Univerziteta Texas Southwestern Medical Center in Dallas, uvaeni lan National Academy of Sciences, zajedno sa Martin Rodbellom, zasluan za otkrie G proteina i njihove uloge u signalnoj transdukciji u elijama. Martin Rodbell, roen u Baltimoru, Maryland, US, 01.12.1925. god., umro u Chapel Hillu, North Carolina, US, 07.12.1998. god.; ameriki biohemiar i molekularni endokrinolog, profesor na Univerzitetu Johns Hopkins, Washington, zajedno sa, Alfred Goodman Gilman, zasluan za otkrie G proteina i njihove uloge u signalnoj transdukciji u elijama 1995. godina Edward B. Lewis, roen u Wilkes-Barreu, Pennsylvania, US, 20.05.1918. god., umro u Pasadeni, California, 21.07.2004. god.; ameriki genetiar, professor na Univerzitetu California Institute of Technology, autor brojnih radova iz oblasti genetike, razvojne biologije, radijacije i karcinoma, zajedno sa Christiane Nsslein-Volhard i Eric F. Wieschausom, zasluan za otkrie gena koji su ukljueni u razvojni program vinske muice Drosophila melanogaster. Christiane Nsslein-Volhard, roena u Magdeburgu, Germany, 20.10.1942. god.; njemaki biolog, direktorica Max Planck Institute for Developmental Biology, uvaeni lan brojnih medicinskih institucija poput, European Molecular Biology Organisation (EMBO), Leopoldina, Halle, Berlin/ Brandenburg Academy, Order Pour Le Mrite, Berlin, zajedno sa Edward B. Lewisom i Eric F. Wieschausom, zasluna za otkrie gena koji su ukljueni u razvojni program vinske muice Drosophila melanogaster. Eric F. Wieschaus, roen u South Bendu, Indiana, 08.06.1947. god.; ameriki biolog, profesor molekularne biologije na Univerzitetu Princeton, profesor biohemije na Univerzitetu Robert Wood Johnson Medical School, zajedno sa Edward B. Lewisom i Christiane Nsslein-Volhard, zasluni za otkrie gena koji su ukljueni u razvojni program vinske muice Drosophila melanogaster.
144
1996. godina Peter C. Doherty, roen u Australiji, 15.10.1940. god.; australski veterinar-hirurg i naunik, professor na Univerzitetu Edinburgh, Scotland, autor brojnih radova iz oblasti imunologije, zajedno sa Rolf M. Zinkernagelom, zasluan za opis naina na koji bijele krvne elije koriste MHC molekule, s ciljem pronalaanja i unitavanja virusom zaraenih elija. Rolf Martin Zinkernagel, roen u Riehenu, Basel-Stadt, Switzerland, 06.01.1944. god.; austrijski naunik i imunolog, profesor experimentalne imunologije na Univerzitetu Zurich i Australian National Universitetu, zajedno sa Peter C. Doherty, zasluan za opis naina na koji bijele krvne elije koriste MHC molekule, s ciljem pronalaanja i unitavanja virusom zaraenih elija. 1997. godina Stanley Ben Prusiner, roen u in Des Moinesu, Iowa, 28.05.1942. god.; ameriki neurolog i biohemiar, profesor neurologije i biohemije na Univerzitetu California, San Francisko, direktor instituta za neurodegenerativna oboljenja, uvaeni lan Royal Society, American Philosophical Society, Serbian Academy of Sciences i Arts and the Institute of Medicine, zasluan za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci otkriem priona, infektivnih estica. 1998. godina Robert F. Furchgott, roen u Charlestonu, South Carolina, 04.06.1916. god.; professor biohemije na Univerzitetu Northwesternu, profesor emeritus na Univerzitetu New York Downstate Medical Center, zajedno sa Louis J. Ignarrom i Ferid Muradom, zasluan za otkrie signalnih svojstava duikova oksida, Louis J. Ignarro, roen u Brooklynu, NY, US, 31.05.1941. god.; ameriki farmakolog, profesor farmakologije na Univerzitetima Tulane i Minnesota, uvaeni lan scientific committee of Nicox i French pharmaceutical company, zajedno sa Robert F. Furchgottom i Ferid Muradom, zasluan za otkrie signalnih svojstava duikova oksida. Ferid Murad, roen u Whitingu, Indiana, 14.09.1936. god.; albanskoameriki lijenik i farmakolog, professor interne medicine i farmakologije na Univerzitetima Virginia, Stanford Univ, Northwestern Univ Medical School, Chicago, Illinois, director klinikog istraivakog centra Virginia, Charlottesville, predsjednik Molecular Geriatrics Corporation, Lake Bluff, zajedno sa Robert F. Furchgottom i Louis J. Ignarrom, zasluan za otkrie signalnih svojstava duikova oksida.
145
EDIN SELIMOVI
1999. godina Gnter Blobel, roen u Waltersdorfu (Niegosawice) Silesia, Ger; 21.05.1936. god.; njemako-ameriki biolog, profesor na Univerzitetu Wisconsin-Madison, autor brojnih radova iz oblasti sinteze proteina, nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci ostvario otkriem da tek sintetizirani proteini sadre adresne dodatke koji ih upuuju na ispravno mjesto unutar elije. 2000. godina Arvid Carlsson, roen u Uppsali, Sweden, 25.01.1923. god.; vedski naunik i neurolog, profesor na Universitetima Lund i Gteborg, autor brojnih radova o neurotransmiterima, zajedno sa Paul Greengardom i Eric R. Kandelom zasluan za dokaz da je dopamin modani neurotransmiter iji manjak dovodi do simptoma Parkinsonove bolesti. Paul Greengard, roen u New Yorku, SAD-e, 11.12.1925. god.; ameriki naunik i neurolog, profesor na Univerzitetima Vanderbilt, Yale i The Rockefeller, autor brojnih radova o nervnom sistemu, molekularnoj i elijskoj funkciji neurona, zajedno sa Arvid Carlssonom i Eric R. Kandelom, zasluan za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci, za izlaganje naina na koji neurotransmiteri djeluju na eliju i mogu aktivirati sredinju molekulu, poznatu kao DARPP-32. Eric Richard Kandel, roen u Beu, Austria, 07.11.1929. god.; austrijskiameriki naunik i neurolog, psihijatar, profesor psihologije i psihijatrije na Univerzitetima New York i Columbia, profesor biohemije i molekularne biofizike Univerzitetu Columbia, direktor centra za neurobiologiju, autor brojnih istraivanja na polju psihologije i radova o pamenju i neuronima, zajedno sa Arvid Carlssonom i Paul Greengardom, zasluan za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci za opis naina na koji se na molekulskoj razini oblikuje kratkotrajno i dugotrajno pamenje. Medicina, naroito ona 20. stoljea, stavila se na stranu prirodnih nauka, te je u skladu s tim zdravlje, odnosno bolest, a onda i ovjek u kojega se oni manifestiraju, posmatran kao objekt. Medicina se sve vie objektivizirala. ovjek je sveden na stvar, zaboravljen je njegov subjektivitet, a takva situacija zahtijeva radikalan obrat. U drugoj polovici 20. stoljea zdravlje se javlja kao stil ivota, a medicina se tehnologizira, to jo vie potencira zaboravljanje subjekta. Takva situacija zahtijeva ukljuivanje i nemedicinskih faktora u pojam zdravlja, odnosno razmiljanje o zdravlju i mimo medicinskih faktora.
146
Lejla Ibrahimagi -eper
11. POGLAVLJE
MEUNARODNE ORGANIZACIJE
Nita na svijetu nije internacionalnije od bolesti. Paul Rusel
Da bi se pokualo sprjeavanje i irenje zaraznih bolesti, nastale su prve meunarodne odredbe, propisi, dogovori i pravila. 11.1. NAJSTARIJI SAUVANI PROPISI 1377. godine Dubrovnik, enova, Venecija. 2 mjeseca je bila obavezna izolacija. Jo 40 dana poslije odnosila se na osobe koje su dolazile iz podruja zemalja ija je populacija bila zahvaena zaraznim oboljenjima. 1839. godine u Carigradu poinje sa djelovanjem Meunarodni zdravstveni savjet, a cilj mu je bio zatiti stanovnitvo od kuge i kolere. 1851. godine u Parizu je postignuta Meunarodna konvencija o sprjeavanju irenja zaraznih bolesti. 1866. godine u Carigradu uspjeno je doneena Meunarodna konvencija. 1874. godine u Beu postignuta Meunarodna konvencija. 1903. godine poeo djelovati Panameriki sanitarni biro na zatiti od zaraza. 1907. godine poeo djelovati Pariski biro za javnu higijenu. 1921. godine osnovana Zdravstvena organizacija drutva naroda. 1926. godine u Pragu poinje sa djelovanjem Meunarodna konvencija. 1933. godine u Hagu doneena Meunarodna konvencija. 1945. godine u Vaingtonu uspjeno postignuta Meunarodna konvencija. 1951. godine postignut je Meunarodni pravilnik. 11.2. SVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA ( SZO, WHO) U okviru organizacije Ujedinjenih nacija, kao jedne od specijaliziranih njenih agencija, poslije Drugog svjetskog rata, 1946. godine, osnovana je Svjetska zdravstvena organizacija. Sjedite se nalazi u enevi, a ima 6 regionalnih ureda za Evropu, Afriku, Istoni mediteran, Jugoistonu Aziju, Zapadni Pacifik, SAD. Zadaci ove organizacije su : prvenstveno organizirati sve vidove zdravstvene djelatnosti, preduzimati, sprovoditi i organizirati sve vidove prevencije. Naa zemlja je lan SZO, a regionalni ured kojem mi pripadamo, tj. za Evropu, je Kopenhagen. Vano je naglasiti da je prvi predsjednik SZO bio prof. dr.sc. Andrija tampar.
148
7. april se obiljeava kao Meunarodni dan zdravlja, u kojem svake godine SZO daje teme vezane za odreenu problematiku u zdravstvu. Ovakva vrsta organizacije ima svoj ustav, rezolucije i programe. Ustav SZO ima zadatak da pravovremeno usmjeri svoje lanice, da djeluju u datom, bitnom momentu za odreenu zemlju, da se aktivnost sprovede hitno, adekvatno i da SZO, odgovara za svu koordinaciju. Rezolucije i programi SZO, su i tekako vane aktivnosti ove organizacije. Najvanijim se smatraju: Meunarodna konferencija o primarnoj zdravstvenoj zatiti, gdje je doneena rezolucija da esencijalni oblik zdravstvene zatite je neophodno sprovesti iskljuivo kroz primarnu zdravstvenu zatitu. Dokument o promocji zdravlja. Ciljevi i strategija zdravlja za sve do 2000. godine. Ciljevi i strategija zdravlja za sve do 2020. godine. 11.3. FOND UN ZA HITNU POMO DJECI (UNICEF) Sjedite Fonda je u New Yorku. Zadatak mu je pomaganje u zatiti majke i djeteta. Sredstva troe na opremanje kola, obezbjeivanje pitke vode, izgradnju mljekara, sprovoenje programa za suzbijanje endemskog sifilisa, trahoma slinih bolesti, te na isplaivanje strunjaka i ostalog osoblja koje uestvuje u organizaciji. 11.4. CRVENI KRI/POLUMJESEC Meunarodna organizacija za zatitu zdravlja u miru, a posebno u ratu je Crveni kri, ije je sjedite u enevi. Ova organizacija ima specijalnu oznaku: crveni kri na bijelom polju, dok zemlje sa muslimanskim stanovnitvom upotrebljavaju znak crvenog polumjeseca na bijelom polju. Crveni kri je osnovan 1864.godine, donoenjem Prve enevske konvencije. Ova se organizacija ne zalae samo za donoenje konvencija, nego i za njihovo potivanje i provoenje u praksi, a danas su na snazi etiri enevske konvencije iz 1949.godine i to: enevska konvencija o zatiti pripadnika oruanih snaga u ratu na I kopnu. enevska konvencija o zatiti bolesnika, ranjenika i brodolomnika II pripadnika oruanih snaga u ratu i na moru.
149
enevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima. III enevska konvencija o zatiti graanskih lica za vrijeme rata. IV Ove su konvencije doneene na osnovu negativnih iskustava iz II svjetskog rata, a njihov osnov je ovjeno postupanje sa rtvama rata. 1977. godine doneene su i dva dopunska Protokola uz enevsku konvenciju od juna 1972.godine. Odredbom Protokola I iz 1977.godine status borca priznaje se svakom borcu koji otvoreno nosi oruje i time je propisana zatita koja je naroito znaajna za borce, za slobodu i za pripadnike pokreta otpora protiv agresorskih snaga. 11.5. ORGANIZACIJA ZA ODGOJ, NAUKU I KULTURU U N (UNESKO) Sjedite ove organizacije je u Parizu. Tijesno surauje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom na razvijanju zdravstvenog odgoja, mentalne higijene, medicinske nastave i nauke, suzbijanju djeijeg kriminaliteta, donoenju zajednikih programa. 11.6. LJEKARI BEZ GRANICA -MEDECINS SANS FRONTIERS (MSF) Organizacija Medecins Sans Frontiers Ljekari bez granica, prua pomo na mjestima gdje je zdravstveno stanje ljudi u opasnosti, a njihov glavni princip je da svaki ovjek ima pravo na medicinsku pomo. 1999.godine MSF je dobila Nobelovu nagradu za svoj rad. Ova je organizacija osnovana u Holandiji i predstavlja vano poboljanje u internacionalnom pruanju medicinske pomoi, koju sama organizira i izvodi bez kontrole dravnih organa. 1990.godine MSF je pruala pomo u oko 90 zemalja svijeta, a u njenom programu uestvuje oko 1500 osoba. U kancelarijama irom Europe radi vie od 200 osoba u stalnoj slubi. Sve kancelarije usklauju svoje aktivnosti i surauju meusobno i imaju zajedniki cilj, a to je raditi samostalno, brzo i efikasno. Zahvaljujui tome, organizacija je sposobna da u roku od 24 sata bude prisutna i prui pomo u vidu lijekova, vakcina, medicinskih instrumenata, a u sluaju potrebe i pomo u vidu generatora, instalacija za preiavanje vode,
150
materijal za sanitetski smjetaj, atore za ljude i hranu. Osim navedenog MSF moe angaovati ljekare raznih specijalnosti: parazitologe, hirurge, savjetnike za ishranu, a takoer ovisno o potrebi moe angaovati i osobe iz drugih struka. 11.7. SOCIJALNO - EKONOMSKI SAVJET (ECOSOC) Ova organizacija je sa sjeditem u New Yorku. Socijalno ekonomski savjet tijesno sarauje u rjeavanju skoro svih socijalnih pitanja, sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. To ostvaruju uz pomo specijalnog fonda Ujedinjenih nacija, za pomo nerazvijenim zemljama. Pri tome se koristi sva raspoloiva tehnika pomo od Ujedinjenih nacija. Kroz ovaj savjet Svjetska zdravstvena organizacija osigurava, pribavlja materijalna sredstva za djelovanje na nivou podizanja zdravlja populacije nerazvijenih i zemalja u razvoju. 11.8. INTERNACIONALNA ORGANIZACIJA DOKTORI SVIJETA Organizacija Doktori svijeta je nevladina organizacija za humanitarnu i medicinsku pomo, koja ima status neprofitne asocijacije. Ova organizacija je nastala 1980.godine, u Francuskoj, sa sjeditem u Parizu, ogranci su u ehoslovakoj, Poljskoj, Maarskoj, Grkoj, paniji i u SAD-u, na inicijativu ljekara koji su organizatori akcija Ostrvo svjetlosti - brod za Vijetnam i Avion za Salvador, a njen moto je: Pomoi, njegovati, svjedoiti. Cilj ove organizacije je pomoi svima kojima je pomo potrebna, bez rasne, politike ili religiozne diskriminacije, a svoje akcije najprije provode u najugroenijim i najnerazvijenijim podrujima svijeta. Doktori svijeta, takoer, provode akcije i u urbanim podrujima, bazirajui se na pomoi ekskomuniciranima iz drutva, te akcije za pomo osobama oboljelim od AIDS-a. U ovoj organizaciji rade volonteri, svi su neplaeni dobrovoljci, lijenici svih specijalnosti, medicinske sestre, administrativci i ekonomisti. Doktori svijeta djeluju u 45 zemalja, a aktivnosti koje sprovode financiraju se oko 70% od individualnih donacija. U Francuskoj je 450 000 donatora, evidentiranih na spisku. Kada se radi o hitnim intervencijama i akcijama, financije se osiguravaju iz fondova drugih organizacija, a posebno od strane Evropske ekonomske zajednice.
151
11.9. INTERNACIONALNA AGENCIJA ZA ATOMSKU ENERGIJU (IAEA) Ova agencija je sa sjeditem u Beu. Osnovana je 1957. godine. Ona je trebala da postane sredite meunarodne suradnje na podruju nuklearne energije i da osigura njenu mirnodopsku upotrebu. Od poetka je djelovala kao organizacija Atom za mir. Od tada je postala jednom od vodeih oragnizacija UN-a s vie od 2200 uposlenika iz preko 90 svjetskih zemalja. 2005. godine je dobila Nobelovu nagradu za mir. Internacionalna agencija za atomsku energiju i Svjetska zdravstvena organizacija djeluju kroz saradnju na zatiti od atomskog zraenja, na zatiti uposlenih u atomskim tvornicama, te zatiti ostale populacije od negativnih djelovanja tokom proizvodnje. Vodi se obavezna i stroga kontrola kod upotrebe radioaktivnih elemenata, koji se koriste za dijagnostike i terapeutske svrhe u medicinskim istraivanjima. 11.10. VISOKI KOMESARIJAT ZA IZBJEGLICE UN (UNHCR) 1951.godine, odlukom Generalne skuptine UN ustanovljen je UNHCR, odnosno Visoki Komesarijat za izbjeglice UN, predstavlja i ini dio cjelokupnog sistema djelovanja UN. Osnovni ciljevi ove organizacije su: prvenstveno iznalaenje rjeenja za krizne situacije u zemljama gdje su ratna djelovanja, prvenstveno iznalaenje rjeenja za teke situacije u kojima se nau prognani iz zemalja gdje su ratna dejstva. Rad UNHCR-a je izriito nepolitiki i humanitaran. Posljednjih etrdeset godina ova organizacija je obezbijedila pomo za vie od 28 miliona prognanih, iz preko 100 zemalja diljem planete. Njegov rad je nagraen sa 2 Nobelove nagrade za mir. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija ima pravo inicirati i zahtijevati od UNHCR-a da pomogne i onima koji nisu izbjeglice, ali su u zoni ratnih djelovanja, tititi sva njihova prava i osigurati i omoguiti dostojanstven odlazak i povratak. UNHCR kroz svoje programe ima ciljeve: Obezbijediti i osigurati sigurnu zatitu svih prava prognanim i povratnicima.
152
Obezbijediti i osigurati sigurnu kompletnu osnovnu pomo prognanima i povratnicima. Osigurati sigurnu komunikaciju, sigurno irenje ideja o pravima na povratak svakog ponaosob prognanog. 11.11. MEUNARODNI SAVJET MEDICINSKIH SESTARA ICN International Council of Nurses (ICN) osnovan je 1899.godine u Londonu. Cilj osnivanja ovog savjeta bio je da dovede do unapreenja zdravstvene njege i uslova za rad u zdravstvu irom svijeta, te da sestrinstvo postane profesija. ICN osigurava komunikaciju i razmjenu informacija sestara irom svijeta, kao i razvoj profesije, znanja i vjetina, a sredite ICN-a je u enevi. 11.12. MEUNARODNA ORGANIZACIJA ZA CIVILNI I VAZDUHOPLOVNI SAOBRAAJ Svjetska zdravstvena organizacija ostvaruje kontinuiranu saradnju sa Meunarodnom organizacijom za civilni i vazduhoplovni saobraaj. Primarna svrha zajednikog rada je: poduzimanje svih vidova zatitinih mjera, poduzimanje prevencije i sprovoenje karantena, radi irenja i unoenja zaraznih bolesti. 11.13. ORGANIZACIJA ZA POLJOPRIVREDU I ISHRANU (FAO) Sjedite ove organizacije je u Rimu. Organizacija za poljoprivredu i ishranu sarauje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom u sprovoenju svih aktivnosti. Zadaci i djelovanja ove organizacije su: djelovanje na izuavanju i suzbijanju gladi, djelovanje na prouavanju i suzbijanju manjkave ishrane, djelovanje na prouavanju i suzbijanju zoonoza, djelovanje na prouavanju i suzbijanju ostalih oboljenja iz podruja stoarstva, djelovanje na prouavanju i suzbijanju drugih bolesti vezanih za poljoprivredu.
153
11.14. EUROPSKA AGENCIJA ZA ODOBRAVANJE MEDICINSKIH PROIZVODA (EMEA) European Medicines Agency (EMEA) je europska agencija za odobravanje medicinskih proizvoda. Osnovana je 1995. godine pod pokroviteljstvom EU i farmaceutske industrije, te kroz podrku pojedinih zemalja lanica. Ova organizacija, jednaka je amerikoj Food and Drug Administration (FDA). Ona je zamijenila Committee for Proprietary Medicinal Products osnovan 1977. godine, te Committee for Veterinary Medicinal Products, iako su obadva ova tijela nastala kao osnovni znanstveni savjetodavni odbori. Do 2004. godine, ova organizacija je nosila ime The European Agency for the Evaluacion of Medicine. Zemlje lanice EU, te Norveka i Island su pokrivene radom ove agencije. Medicinski proizvodi koji su odobreni od strane EMEA-e su dozvoljeni za prodaju u EU, Norvekoj i Islandu. Ona je plod sedmogodinjih pregovora zemalja lanica EU, a njezino sjedite je u Londonu.
12. POGLAVLJE
PRVE BOLNICE U SVIJETU
Homo homini sa cerum ovjek je ovjeku svetinja! Seneka
154
PRVE BOLNICE U SVIJETU
12.1. PRVE BOLNICE U SVIJETU Bolnica je preventivni, terapijski, znanstveno-medicinski i pedagoko medicinski centar. Predstavlja sastavnu cjelinu zdravstva. Zadatak bolnica jeste da prima pacijente i bolesnike u svrhu dijagnosticiranja bolesti, lijeenja, izljeenja, njege i rehabilitacije. Obaveze su ovih ustanova da struno i statistiki obrauju kompletan dosije primljenih pacijenata i bolesnika. Podaci se distribuiraju u Kantonalne zavode, koji su obavezni izvriti statistiku obradu i rezultate dostaviti Federalnom ministarstvu zdravstva, a isti Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Rezultati se objavljuju slubenim putem i trebaju biti dostupni javnosti. Istovremeno je veoma vano da se koriste u strune i znanstvene svrhe. Kroz historijski presjek je uoljivo da su prve bolnice nekada bile karitativne odnosno duhovne ustanove. Prva bolnica je osnovana 375. godine u Ephremu, Edessi, Zapadni Irak u svrhu lijeenja kuge. Ustanovu u Cezareji Baziliju osnovao je sv. Bazil 370. godine. Provodilo se ljeenje i prevencija, te rehabilitacija pacijenata, a dio bolnice bilo je sirotite. Imali su odvojene odjele za zarazne bolesti i kugu. 380. godine u Rimu osnovala je Fabiola, prvu javnu bolnicu, gdje su bolesni dobijali potrebnu njegu i terapiju. U Carigradu je oko 400. godine osnovana bolnica, koja je imala doktore i bolniare, koji su bili u stalnom radnom odnosu. 707. godine u Damasku osnovana bolnica. Papinom odredbom 717. godine osnovana je bolnica Santo Spirito u Rimu, za stare, epileptiare, umobolne, sa ambulantama i kolama. 786. godine u Bagdadu osnovana bolnica. 1110. godine u Bagdadu je bilo preko 60 bolnica. Najveu carigradsku bolnicu osnovao je Ivan II Komen 1136. godine. Imala je 5 odjela, azile za stare osobe, epileptiare i umobolne. Sadravala je ambulante i kole. Godine osnivanja nekih bolnica: 1280. godine u Kairu i u Kordobi. 1420. godine u enovi.
156
1447. godine u Brei. 1456. godine u Milanu. 1448. godine u Komu. 1614. godine u Beu. 1666. godine u Krakovu. 1710. godine u Berlinu. 1719. godine Westminster hospital. 1722. godine Gijov hospital. 1733. godine hospital Svetog ora. 1840. godine Metropoliten i Queens hospitali. 1872. godine u Berlinu. 1874. godine u Fridricheimu. 1890. godine u Urbanu. 1928.godine Royal hospital.
U srednjem stoljeu svjetovne bolnice su postojale jedino u Italiji. Graene su kao prizemna zdanja, u obliku kvadrata sa prostranim velikim dvorinim prostorima. Tek krajem srednjeg stoljea poele su se graditi kao viekatnice, a ukraavane su sa fasadnih strana.
Slika 83. Hotel dieu Lyon, medicinske sestre 157
Dvije najstarije bolnice koje kontinuirano rade sve do danas se nalaze u Francuskoj: Hotel Dieu Lyon osnovao je kralj Childebert 542. godine. Postojali su kreveti za 5 osoba, a 1650. godine uvedeni su individualni kreveti, za bolesne su brinuli ene i mukarci. Hotel Dieu Paris, osnovao je biskup Landry 651. godine. Od 12. stoljea bolnica je funkcionirala pod nadzorom sestara Augustinanki.
Izet Mai
13. POGLAVLJE
PRVE BOLNICE, INSTITUCIJE I ZDRAVSTVENI KADROVI U BIH
Slika 84. Hotel dieu Paris konzilij doktora
Danas moderna bolnica predstavlja u organizacionom smislu jedinstvenu cjelinu. U njoj svako odjeljenje funkcionira, zasebno i sa drugim odjeljenjima na osnovu zajednikih planova i organizacionih smjernica. Bolnice mogu biti javne i privatne. Dravne ili javne bolnice su obavezne primiti svakog pacijenta.
158
IZET MAI
13.1. UVOD Prole, 2006. godine, zdravstvo u Bosni i Hercegovini slavilo je nekoliko znaajnih jubileja: stotinuetrdeset godina od osnivanja Turske vojne bolnice (danas Ope bolnice Prim. dr. Abdulah Naka) u Sarajevu (osnovana juna 1866. godine) i Prve vakufske bolnice u Sarajevu (osnovane oktobra 1866. godine), te ezdeset godina od osnivanja (prvog) Mediciskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (osnovan novembra 1946. godine). Osim sarajevske vakufske bolnice, osnovane su jo turske hastahane u Banjoj Luci, Tuzli, i Mostaru, finansirane sredstvima vakufa. Spomenute hastahane, osnovane u tursko doba, a kasnije i preko trideset opinskih i sreskih bolnica, osnovanih u doba austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, odigrale su veoma znaajnu ulogu u zbrinjavanju i lijeenju stanovnitva u BiH. Bolnice su tokom svog razvoja doivljavale organizacijske i funkcionalne promjene, primjerene vremenu i uvjetima u kojima su egzistirale. U ovim bolnicama zapoljava se i prvi kvalificirani medicinski kadar, kolovan na univerzitetima u Turskoj, Austriji, Italiji, vicarskoj, Maarskoj i drugim zemljama Evrope, ime je zapoela organizirana zdravstvena sluba u BiH. Dotad je zdravstvenu zatitu stanovnitvu pruao priueni kadar (berberi, heimi, ranari, vjerski slubenici i dr.), ili kvalificirani doktori koji su imunijim graanima dolazili po pozivu i namjenski iz Dalmacije i drugih okolnih zemalja. U narednih nekoliko pasusa ovog poglavlja dat emo kratak historijski pregled nastanka i razvoja zdravstvenih institucija razliite namjene u BiH, kao i znaajna imena i dogaaje koji su utjecali na unapreenje zdravlja stanovnitva BiH, lijeenje i eradikacije niza znaajnih zdravstvenih dogaaja, koji su potresali nau zemlju u osmanskom i austrougarskom periodu. Veina ovih dogaaja faktografski je navedena, a opirnije su opisani u nekoliko knjiga i monografija iz zdravstvene povjesti od istog autora. Ukupna politika, socioloka, kulturna i medicinska povijest BiH nedovoljno je ispitana i objelodanjena, i lei u izvorima skrivenim pod zemljom ili u riznicama i bogatim arhivama Sarajeva, Dubrovnika, Istanbula, Venecije, Bea i drugih gradova. Historijom zdravstvene kulture bavili su se mnogi istraivai na irem balkanskom podruju i podruju BiH: Glesinger, Grmek, Glik, Kuan, Jeremi, Kreevljakovi, Sielski, Sikiri, urii, Elazar, Konjhodi, Omani, Stoli, Mai i dr. Do danas je publicirano nekoliko knjiga i monografija iz historije medicine nekih od pobrojanih autora.
160
13.2. ZDRAVSTVENA POVIJEST BIH 13.2.1. Prve hospitalne ustanove u BiH Za zdravstvenu povijest BiH znaajne su brojne zdravstvene institucije koje su tokom proteklog vremena odigrale znaajnu ulogu u zbrinjavanju, lijeenju i prosvjeivanju stanovnitva BiH, kao npr.: Hadi Sinanova tekija, osnovana 1640. godine a u njenom jednom dijelu postojala je posebna soba za zikr i duhovno lijeenje (datira od oko 1768. godine), Bimaristani, vakufske bolnice (Sarajevo, 1866., Tuzla, 1874.) vojne bolnice (turska vojna bolnica u Sarajevu, 1866.) austrougarske opinSlika 85. turska vojna bolnica u Sarajevu ske, kotarske, oblasne bolnice 13.2.2. Prvi kvalificirani zdravstveni kadrovi Prvi kolovani lijenici franjevci bili su: fra Petar Busuri, fra Petar Marei iz Kreeva, fra Mijo Sui iz Livna i dr. Prvi lijenici i apotekari Jevreji bili su: Josef Haim Salom, Isak Salom, Samuel Sumbul i dr. Lijenici, pridoli iz drugih zemalja, radili u Sarajevu u drugoj polovini 19. stoljea su dr. Franz, dr.Paul Korner, dr. P.Regelsberger-Alibeg, dr. Gustav Gaal-Velibeg, dr. Gabon Gallantay, dr. Josef Koetchet, dr. Albinus Simonsen. Kao turski vojni lijenici spominju se: dr. Ahmed Kajzerli, dr. Ahmed Saidbeg, dr. Nuri ef., dr. Nisim ak i dr. Prvi muslimani lijenici bili su dr. Mehmed erbi i dr. Zarif Skender, a prvi diploSlika 86. mirani farmaceut dr. Jakov Sumbul. Zadnja trojica dr. Mehmed erbi
161
IZET MAI
kolovani su u Carigradu na Medicinskom fakultetu, osnovanom 1843. godine, a zavrili su ga 1873. godine. Dr. Mehmed erbi je osniva Vakufske bolnice u Tuzli 1874. godine, itaonice, prevodilac prvog hirurkog prirunika s turskog jezika i nekoliko godina pratilac hadija u Meku. Prvi je kolovani Bonjak, koji je nostrificirao svoju diplomu u Beu. Znaajnu ulogu u lijeenju stanovnitva BiH u tom periodu odigrali su turski vojni lijenici: dr. Demal, dr. Nuri, Ishak ef., dr. Gabor Galantaj, dr. Nisim ak. Veina njih sluila je u turskoj vojsci u svojstvu lijenika hirurga, a neki od njih radili su i u civilnim bolnicama, istovremeno kad i u vojnim, ali i nakon to su skinuli uniformu. Zapaena je uloga i atara-drogerista: Josef lezinger, Santo Papo, Jakov Sumbul. Oni su otvarali prvi apoteke u Sarajevu i drugim gradovima BiH, koje su snabdijevale stanovnitvo razliitim lijekovima i pripravcima uvezenim iz Turske, Italije, Austrije, ali i samostalno pripravljenim lijekovima u vlastitim drogerijama. 13.2.3. Zdravstvene prilike u BiH u osmanskom periodu U to doba BiH je bila opkoljena dravama razliitih regija i interesa to se odraavalo na unutranje, politike, kulturne i zdravstvene prilike. Vaan faktor koji je utjecao na sveukupno zdravstveno stanje stanovnitva BiH u ovom periodu bila je opa pismenost, koja se stjecala u medresama, mektebima, manastirima, a kod plemstva i vlastele u njihovim kuama. Osnovna karakteristika ovog perioda su brojne epidemije koje su harale i iscrpljivalje narod, jer nije bilo dovoljno, a u nekim podrujima i nikako, lijekova. Stanovnitvo su lijeili vraare i sveenici svih konfesija, a imuniji su pozivali lijenike iz Dubrovnika i drugih mjesta Dalmacije i ire da ih lijee u njihovim kuama i imanjima. Berberi, organizirani cehovski u esnafe, vadli su zube, obrezivali djecu, nadomjetali polomljene kosti, putali krv pomou pijavica i sl., a derrahi (ranari) radili su i neke vrste operacije (angairani u turskoj vojsci). Najvei procenat stanovnitva lijeio se po kuama, a u drugoj polovini 19. stoljea poinju se osnivati hospitali. O dolasku dubrovakih lijenika u Bosni, na poziv turskih velikaa, postoje slijedei podaci: godine 1467. Emanuel Marulla lijeio je turskog zapovjednika Isabega, godine 1467. i 1468. privatni lijenik iz Dubrovnika lijei Isabega i Mehmeda elebiju, godine 1467. lijenik Hieremijas Jeremija De Utino
162
lijei Isabega, godine 1501. magistar Antun lijei hercegovakog sandak-bega Mehmedbega godine 1558. do 1590. lijenik hirurg Abram, povremeno lijei turske velikae, godine 1584. Gaspar Bazzo, dubrovaki hirurg lijei Ferhat pau, godine 1597. magistar Toma lijei hercegovakog sandak-bega i bosanskog defterdara, godine 1592. Josephus Salom sin spomenutog Abrama, hirurg i vjet ginekolog lijei turske velikae, godine 1604. Toma Budislavi, lijenik i sveenik lijei bosansku muslimansku vlastelu, godine 1726. Petrus Bijanchi Dubrovanin, lijei turske velikae, Michael Squadro de Calamotta, Ragusinus, u prvoj polovini 18. stoljea lijei turske velikae, godine 1784. i 1787. dr. Giromall, hirurg i dr. uro Hid, fizikus lijee bosanskog pau. Svi navedeni lijenici bili su i magistri, koji su spravljali lijekove i nosili ih sa sobom prilikom dolazaka u Bosnu. Dolaskom Osmanlija na Balkan prenosi se iskustvo u lijeenju iz arapske medicine (prevoena je bogata historijska medicinska graa s grkog, hebrejskog, perzijskog i drugih jezika, neki originalni rukopisi sauvani su u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu), iz djela znamenitih arapskih lijenika: ibn Sinaa, ar-Razija, ibn Hejsema, ibn Nefisa, al-Kasima, ibn Ruda, at-Taberija, i dr. Propisivano je odravanje visokog nivoa line higijene, Podiu se javna kupatila (u 16. stoljeu u BiH ima 56 kupatila u 92 mjesta), Podiu se prvi vodovodi, Grade se javni nunici (prvi na Kovaima, 1526. godine), Podiu se javne esme, Bez obzira na strogo odravanje higijene harale su sljedee bolesti: sifilis, tuberkuloza, lepra, trahom, favus i druga gljivina oboljenja. 13.2.4. Poznatiji derrahi tokom osmanskog perioda Pored hirurkih poslova oni su vidali rane, radili kao vojni lijenici heimi i kao takvi odlazili u rat. Glasoviti ranari bili su 1566. godine Ine-beg, 1671. godine Muharem i Sarajil iz Foe, 1789. godine Mehmed paa sin Ibrahimov, 1796. godine Ahmed elebija, Izet iz Kostajnice, Alija iz Jezera kod Jajca, Avdaga Vilajetovi, Hadi Lojin otac, ugledni berberin ranar umro 1869. godine. Najstarija berbernica je ona iz 1463. godine u Sarajevu kod Careve damije. U berbernicama, osim brijanja, berberi su namjetali polomljene kosti, primitivnim klijetima i vintama vadili zube, posebnim noevima i kolike u stomaku lijeili su strunom i masiranjem eluca akom izmeu palca i kaiprsta. Takoer su spravljali melheme, pripravljali i prodavali lijekove. Od poznatih sarajevskih berbera spominje se uveni hirurg berberin Ahmo, te
163
IZET MAI
izvjesni berberin hirurg koji je instrumentom presvuenim istim zlatom operirao u grlu ranu nekom Memiji sa Hrida poetkom prolog stoljea. Berberi hapari, proizvodili su melheme za rane i hapove-pilule. Na glasu je bio Mustafa Cadordija i hapar Mula-Salih Brki, poznat po hapovima kojima je lijeio frenjak-sifilis. Posljednja ovakva berbernica nalazila se preko puta Gazi Husrev-begove damije u Sarajevu. 13.2.5. Poznatiji franjevaki lijenici Meu najpoznatije franjevake lijenike-apotekare ubrajaju se: fra Franjo Graci (1720-1799), medicinu studirao u Italiji i Austriji, odlian lijenik i botaniar, preveo s latinskog djelo Teorijsko-praktina razmatranja putujueg sveenika o snagama groznikog, kuginog i zmijskog otrova, o mnogim drugim bolestima, o uputima za iste, o protuotrovima, a takoer i o drugim lijekovima; fra Tadija Lagari (1761-1840), fra Nikola Ilji (1767-1840), fra Mato Nikoli (1784-1844), fra Petar Mareevi iz Kreeva, diplomirao u Beu 1836. godine i fra Lovro Sui, lijenik i apotekar iz Livna. 13.2.6. Uloga atara u lijeenju stanovnitva Atari-drogeri-apotekari su bili pretee savremenih farmaceuta i pripada im velika zasluga za razvoj narodne farmacije. Imali su svoje esnafe. U Sarajevu se u XVI stoljeu spominje zasebna atarska arija uz Talihan i Bazarane, gdje je bila dobro razvijana trgovina lijekovima. Atarski duani-atarske apoteke su bili puni raznovrsnog ljekovitog bilja u posudama i kutijama sa natpisima na hebrejskom, turskom i bosansko jeziku koji su oznaavli dotinu ljekovitu biljku. Osim toga, u ovim radnjama prodavali su se razni melhemiflasteri, masti i hapovi-pilule, te razne boje i razna ulja. Ove radnje opstale su u BiH sve do Drugog svjetskog rata u Sarajevu dvije, Banjaluci, Mostaru, Oraju i drugim mjestima. Pored atarskih apoteka spominju se iz ovog doba lijenike apoteke, koje su po svom ureenju i sastavu, liile na one evropske, a osnivali su ih, obino, studenti evropskih ili carigradskih fakulteta. Meu najurednijim apotekama tog doba bile su vilajetska apoteka i Gazi Husrevbegova hastahana kua bolesnika, u kojoj je jedno vrijeme radio Jako(v) Zade Sumbul, prije no to e postati zubar. Njegovu e apoteku preuzeti 1892. godine mladi mr. farmacije Jozef lezinger. Najvie su se atarskim poslom bavili Jevreji, ali je bilo i muslimana (oko 1847. godine biljei se oko 33 atara muslimana), koji su nakon steenog vjerskogo obrazovanja u mektebima, opismenjivanja na orijentalnim jezicima, stjecali dodatno naobrazbu u atarskim radnjama nekih atara.
164
13.2.7. Prvi kvalificirani zdravstveni kadrovi u BiH Sredinom prolog stoljea, najvie u Sarajevu a zatim i u drugim dijelovima BiH rade kolovani lijenici, uglavnom stranci, i u slubi turskog vojnog saniteta (Turci, Grci i dr.): fra Petar Busuri (zavrio Medicinski fakultet 1708. godine u Italiji), fra Petar Marei (zavrio Medicinski fakultet 1836. godine u Beu), fra Mijo Sui (zavrio Medicinski fakultet 1847. godine u Padovi), dr. Josef Haim Salom, prvi kolovani lijenik Jevrej u Bosni (zavrio u Padovi?), dr. Isak Salom doktor medicine Tahir pae, dr. Samuel Sumbul (otac Jakova i Josefa Sumbula), dr. Spiridon Rajkovi (umro kao austrougarski konzul u Livnu), dr. Rafael Jermenin (vojni vidar, 1851. godine), dr. Franc (vojni lijenik, oko 1840. godne), dr. Paul Korner (vojni lijenik), dr. P. Regelsberger-Alibeg (vojni lijenik), dr. Gustav Gaal-Velibeg (turski vojni lijenik), dr. Albinus Simonsen (Danac, radio u Sarajevu 1866. godine), dr. Petar Rizzo (1852.?, Turin radio u Mostaru), dr. Bonvicino (Italijan, radio u Mostaru 1870. godine), dr. Ahmed Kajzerli (radio u Sarajevu i sahranjen na Nadkovaima), dr. Ahmed-Said beg (lijenik u Vakufskoj bolnici u Sarajevu), dr. Nuri ef., dr. Arif ef., dr. Nisim ak-paa (ugledni hirurzi Turske v. bol. u Sarajevu), dr. Jovo Anti (Carigradski ak, radio u Zvorniku), dr. Todor Mii (Petrogradski ak, radio u Sarajevu), dr. Luka Ivanievi (Pariki ak, radio u Mostaru), dr. Petar Miljani (Petrogradski ak, radio u Nevesinju), dr. Pero Ivani (Beki ak, radio u Bosanskoj Gradici), dr. Stevan Vujii (Ruski ak, radio u Nevesinju), dr. Mirjana Hajon (obavljala praksu krajem 19. stoljea u Sarajevu), dr. Jozef Keet (Topal pain lijenik i bibliograf) osniva je prve Vakufske bolnice u Sarajevu, dr. Mehmed erbi-erbo (osniva Vakufske bolnice u Tuzli, 1974. god.), dr. Zarif Skender (lijenik u Vakufskoj bolnici u Sarajevu, osniva novopazarske bolnice).
165
IZET MAI
13.3. PRVE BOLNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 13.3.1. Vakufska bolnica u Sarajevu Prije osnivanja Vakufske bolnice civili su se lijeili u kuama, a za vojnike, u vrijeme epidemije, formirane su poljske bolnice izvan gradova, ili su lijeeni u hanovima i iznajmljivanim privatnim zgradama (takav je Crkveni han na starom kranskom groblju na Marindvoru). Prva bolnica u BiH je Vakufska bolnica u Sarajevu, otvorena 8.10.1866. godine u ulici Nadkovai, dananja Halilbaia br. 16. Utemeljitelj bolnice je bosanski valija erif Topal Osman-paa (1861-1868), a podigao ju je na nagovor dr. Jozefa Keeta, linog lijenika i bibliografa. Izgradnju bolnice odobrio je mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa u iznosu od 30.000 groa. Kod otvorenja bolnica je imala 32 kreveta (etiri sobe po osam kreveta), a godinu kasnije proirena na ukupno 40 kreveta. U Vakufskoj bolnici u Sarajevu, a zatim i u Tuzli podignutoj 1874. godine besplatno su se lijeili civili svih vjerskih pripadnosti, a bolnice je izdravala Uprava muslimanskih zadubina Vakuf (Gradski magistrat davao je godinje izmeu 1.600-3.600 kruna, a Vakuf subvenirao oko 8.000 kruna, a dio je finansiran iz Fonda za kazne i prekraje ukupno je za period od 1883-1893. godine usmjereno 3.428 kruna iz sredstava dravnog budeta za rad Vakufske bolnice). U bolnici su praksu obavljali dr. Jozef Keet, zatim Jakov Sumbul, te nekoliko hirurga novoosnovane turske vojne bolnice: dr. Demal ef. i dr. Nuri ef., a zatim jedno vrijeme i dr. Zarif Skender, te dr. Karl Bajer, koji je 1891. godine u ovoj bolnci izvrio i tri neurohirurke operacije. Otvaranjem Zemaljske bolnice (Landesspital) u Sarajevu (otvorena 1.7.1894. godine) Vakufska bolnica postaje Bolnica za duevne bolesti Umobolnica, i sredstvima Vakufa izdravana je narednih esnaest godina. Vakufska bolnica je imala: glavnu zgradu, dvije sporedne zgrade (u jednoj su lijeeni bolesnici od sifilisa, u drugoj su bili kupatilo, veeraj, ostava za leeve i ostava za drvo)
ukupne povrine 455 m2, a enski bolesnici lijeeni su u iznajmljenoj privatnoj kui. Bolnici je pridodata i sporedna zgrada 188 m2, te avlija i vrt sa 434 m2. Glavna zgrada je bila forme jednokatnice, sagraena od erpia, a pokrivena eremidom. U parteru je imala hol, sobu za nadzornika, kuhinju, blagovaonu i klozete, a na prvom katu etiri velike i dvije male bolesnike sobe za smjetaj bolesnika (etiri klase). U sporednoj zgradi bilo je est bolesnikih soba za oboljele od sifilisa i prostrano predsoblje. Od 1882. do 1894. godne zauzetost postelja je bila i do 90 kreveta, a od 1885. do 1889. godine zauzetost je bila oko 50 kreveta, a u vrijeme veih epidemija oko 80 kreveta. Bolnica je imala posebnu prostoriju za pranje rublja i mrtvanicu, nije imala nijedne banje, ali su ispred ulaza postojale dvije etverougaone banjice s vodom i kamenim koritom (odvojene pregradom za muke i enske bolesnike). Upravitelj bolnice (hoda) je imao jednu manju kuu s kupatilom. Godine 1884. bolnica je graevinski restaurirana i priznata kao javna ustanova. Od 1909. godine (otvorena nova umobolnica u Zemaljskoj bolnici) Vakufska bolnica je pretvorena u stambeni objekat do 1920., a onda do 1941. godine u aki konvikt Gajreta. Godine 1970. postala je spomenik kulture (pod zatitom drave). 13.3.2. Vakufska bolnica u Tuzli Slubene zdravstvene institucije u Tuzli bile su organizirane za vrijeme posljednje dekade u XIX stoljeu. Prva apoteka u 1864. i prva vakufska bolnica (hastahana) 1874. godine. Hastahanu je osnovao Mehmed erbi, koji je roen u Sarajevu 1847. godine, u zanatlijskoj porodici. Diplomu lijenika stekao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Istanbulu 1873. godine. Nakon povratka u domovinu, postavljen je 1874. godine za lijenika zvornikog sandaka iji je glavni grad bio Tuzla. Odmah po dolasku u Tuzlu, pokrenuo je nekoliko znaajnih akcija kojima je elio poboljati zdravstvenu zatitu. Jedan od glavSlika 88. nih projekata bio je graenje bolnice u Vakufska bolnica u Tuzli
167
Slika 87. dr. Jozef Keet 166
IZET MAI
Tuzli. Hastahana u Tuzli locirana je u Strmoj ulici (dananjoj ulici Mehmeda erbia), blizu Jalske damije. Izgraena je iz sredstava vakufske uprave, koja je bila investitor ovog znaajnog objekta, i za upotrebu otvorena u jesen 1874. godine. Sastojala se od osam prostorija: etiri sobe za pacijente sa deset kreveta, prostorija za ordinaciju i prijemnu ambulantu, bolesnika kuhinja i soba za dva bolniara koji su odravali stalno deurstvo. Pored toga, u dvoritu je sagraena ljetna kuhinja, pomoni magacin i drvna upa. Bolnica je funkionirala do 1.7.1886. godine, kada je sagraena nova Opinska bolnica, u kojoj je dr. erbi radio sve do penzionisanja. Vakufska bolnica u Tuzli (Hastahana) koju je osnovao dr. Mehmed erbi, sa Vakufskom bolnicom u Sarajevu, koju je osnovao dr. Jozef Keet, definitivno predstavljaju zametak organizirane zdravstvene slube u Bosni i Hercegovni, to ima nesumnjiv historijski znaaj. 13.3.3. Turska bolnica (hastahana) u Banjoj Luci Banjaluka hastahana osnovana je u doba vladavine Omer-pae Latasa, o emu svjedoe podaci koje je naveo Mato Daja (Banja Luka u putopisima, zapisima i legendama) u opisu kako je spomenuti vojskovoa naredio: Neka se svi regenti, dosad neobrezani, odmah obreu!, to je doktor Arlin Ermen u ovoj banjalukoj bolnici i obavio. Ova bolnica bila je locirana izmeu damija Arnaudija i Ferhadija u Guia kui, a koja se nalazila na raskru predratnih ulica Josipa Maara oe i Zmaj Jovine. Graena je poput Slika 89. Banjaluka hastahana kua u posavskim gradovima na dva sprata (pod od cigle, prizemlje od kamena i dva sprata s potrkovljem, s arhivoltima oko prozora, i krovom prekrivenim erpiima). Pretpostavlja se da je banjaluku hastahanu sagradio izvjesni Rasimaga, i da je prethodno sluila kao objekt za stanovanje. Kao bolnica koritena je za smjetaj ranjenika tokom borbi bosanske i austrougarske vojske u periodu 1875-1878. godine. Stradala je prilikom zemljotresa u Banjoj Luci 1969. godine.
168
13.3.4. Turske bolnice u Mostaru Za turske vladavine u Mostaru radile su dvije bolnice: vojna i civilna. Ne zna se tano kada su osnovane, ali se pretpostavlja da je to bilo 1860. godine, jer se spominje taj datum da je za opinskog lijenika postavljen izvjesni dr. Shod iz Istanbula. Vojna bolnica je bila smjetena u jednoj zgradi u Junom logoru i godine 1878. imala je 200 kreveta. Iste godine je funkcionirala i civilna bolnica smjetena na Mejdanu koju je izvjesni Jujo sagradio za stanovanje erijatskih sudija (kadija). Civilna bolnica u Mostaru bila je stacionirana na ovom mjestu do 1888. godine, kada je preseljena u novosagraenu zgradu blizu bive eljeznike stanice. Dio te zgrade i danas tamo postoji. Kada govorimo o zdravstvenim institucijama u Mostaru za vrijeme turske vladavine, trebalo bi posebno naglasiti da su se ljudi ranije uglavnom tretirali sami narodnim lijekovima ili uz pomo travara i narodnih vidara: travama i mau (melhemima). Ove lijekove su sami pravili i recepte za njihovo spravljanje drali su kao vrhunsku tajnu. U porodici Humo u Mostaru koristio se recept za efikasan lijek protiv utice, a u porodici Kalajdi repect za izradu maze melhema (mehlema) protiv djeijih osipa i raznih vrsta krasti i uge. Recepti za neke od spomenutih lijekova u narodu ovog kraja jo uvijek su u primjeni kao efikasna sredstva lijeenja. 13.3.5. Turska vojna bonica u Sarajevu Godine 1866. (28. juna), odlukom erif Topal Osman-pae, zapoela je izgradnja turske vojne bolnice u mahali Magribija (otkupljena zemljita porodica Cankarevi, Grbi, ahmanija, te Smailage Badhanedije i Buzare Mula Abdije), za lijeenje uglavnom turskih vojnika i starjeina. Nadzor nad gradnjom vrili su: jedan ininjer arhitekta Andrija Damjanov, te ininjeri dalmatinci Franjo Moise i Linardovi. Ova bolnica je jedna od prvih izgraenih zgrada tog tipa po modernim graevinskim kanonima, veliine 40/60 m2, s vlastitim vodovodom i kanalizacijom (vlastiti vodovod s izvora na Soukbunaru). U ovoj bolnici primjenjivala se medicina zapadnoevropskih kola (od strane turskih vojnih lijenika, kolovanih u austrougarskoj monarhiji). Arhitektonski izgled: jednokatnica sa naglaenim izboenim i prostranim ulazom, unutranjim dvoritem i dva aneksa sa smjetenim nunicima. Zidovi su graeni od cigle, a krovna konstrukcija je bila drvena i pokrivena eremidom. Uz glavnu zgradu bilo je nekoliko pomonihi manjih zgrada: kasarna, kuhinja, magacini, perionica rublja i prostorije za pomono bolniko osoblje.
169
IZET MAI
Vie puta je dograivana: za vrijeme austrougarske okupacije u parku bolnice je dograeno nekoliko manjih paviljona za zarazna oboljenja, a sam centralni objekat je proiren izgradnjom nekoliko prizemnih baraka od Kranjevieve ulice. 13.3.6. Vojna bolnica pod austrougarskom vladavinom U periodu austrougarske dominacije na ovim prostorima Cirkularnom naredbom od 10. avgusta 1879. (vojni br. 4203), Njegovo carsko i kraljevsko velianstvo najmilostivije je izvoljelo odobriti najuzvienijom odlukom od 4. augusta 1870. godine: da se s 1. septrembrom 1879. u Sarajevu i Mostaru uspostavi po jedna garnizonska bolnica, skupa sa sanitetskim odjeljenjem i apotekom, koje e nositi br. 25, donosno broj 26. da se odgovarajui broj ljekara, sveenika, trupnih raunovoa i apotekarskih inovnika, zatim armijskih oficira i oficira i ljudstva sanitetske trupe vodi iznad propisanog mirnodopskog stanja, prema pretpostavljenom stanju novih ustanova i odjeljaka, s odgovarajui organizacionim odnosima. Godine 1897. turska vojna bolnica postala je 25. austrougarska Garnizonska bolnica, sastavljena iz dva kompleksa: donji prema Titovoj je imao glavnu zgradu, oficirsku bolesniku baraku, kuhinje i kupatila, te objekte sa radionicama, magacinima i sl. gornji na obronku Gorice, sadravao je pet vonikih bolesnikih baraka, barake mrtvanice i pei za spaljivanje. Zastupljen je bio paviljonski sistem organizacije u kome su radili austrougarski ljekari, a lijeeni su iskljuivo vojnici i oficiri. 13.3.7. Vojna bolnica stare Jugoslavije, NDH i JNA Preureena turska vojna i austrougarska vojna bolnica izmeu I i II svjetskog rata dobijaju jo jedan paviljon, zapoljava 18 vojnih ljekara, ima oko 400 kreveta u sklopu hirurkog, internog, zaraznog, kono-venerinog, onog, ORL, prijemnog odjeljenja te dijagnostikih slubi. Za vrijeme NDH u njoj se lijee domobrani i ustae, ali je imala i posebno odjeljenje za zarobljenike (partizane). Zbog dotrajalosti objekata vre se neophodne prepravke i poveava broj kreveta na 800 (ukupni gabarit se ne mijenja).
170
13.3.8. Austrogarske civilne bolnice Prema podacima Glasnika Ministarstva narodnog zdravlja BiH za 1923. godinu, u Bosni i Hercegovini su postojale slijedee Opinske bolnice: u Bijeljini (osnovana 1868. godine, sa 50 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 4 bolniara), u Derventi (osnovana 1894. godine, sa 35 kreveta, zaposlen 1 lijeik i 2 bolniara), u Prnjavoru (osnovana 1902. godine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara), Gradske bolnice: u Banjoj Luci (osnovana 1882. godine, sa 80 kreveta, zaposlena 2 lijenika i 9 bolniara), u Prijedoru (osnovana 1883. godine, sa 20 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara), u Bihau (osnovana 1884. godine sa 30 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara), u Brkom (osnovana 1885. godine, sa 45 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara), Okrune bolnice: u Mostaru (osnovana 1888. godine, sa 65 kreveta po potrebi, a 45 prosjeno), u Travniku (osnovana 1898. godine, sa 60 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara), u Tuzli (osnovana 1.1.1922. godine, sa 80 kreveta, zaposlena 2 lijenika i 5 bolniara), Sreske bolnice: u Kotor-Varoi (osnovana 1890. godine, sa 25 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara), u Kladnju (osnovana 1892. godine, sa 24 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara), u Srebrenici (osnovana 1892. godine, sa 23 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara), u Livnu (osnovana 1.7.1893. godine, sa 36 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara), u Vareu (osnovana 1.7.1894. godine, sa 31 krevetom, zaposlen 1 lijenik i 1 bolniar), u Gacku (osnovana 1894. godine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara), u Kljuu (osnovana 1895. godine, sa 34 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara), u Bilei (osnovana 1918. godine, sa 38 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara), u Viegradu (osnovana 1.3.1920. godine, sa 50 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara), u Stocu (osnovna 1920. godine, sa 21 krevetom, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara), u Trebinju (osnovana 25.4.1920. godine sa 43 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara), u Foi (osnovana 1.8.1920. godine), u Vlasenici (osnovana 15.1.1923. godine, sa 17 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara); Dravna bolnica u Sarajevu (osnovana 1894. godine, sa 1.150 kreveta, zaposleno 50 lijenika, od ega 10 efova odjeljenja, 30 lijenika sekundaraca, 4 lijenika specijalizanta i 6 asistenata, te 101 bolniar i asnih sestara, 122 ostale posluge, 8 slubenika, 3 sveenika, 1 babica, 10 laborantkinja i 8 pisara): Bolnica Kaznionog zavoda u Zenici (osnovana 1888. godine, sa 72 kreveta, zaposeln 1 lijenik i bolniari po potrebi); Tvornika bolnica u Drvaru (osnovana 1907. godine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara); Rudarska bolnica u Kaknju (osnovana 1908. godine, sa 13 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 2 bolniara), u Brezi (osnovana 1919. godine, sa 16 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 3 bolniara) i Bolnica Rudarske uprave u Zenici (osnovana 1909. godine, sa 24 kreveta, zaposlen 1 lijenik i 1 bolniar).
171
IZET MAI
Pred Drugi svjetski rat, 1937. godine mrea zdravstenih organizacija u BiH bila je sljedea: Dravna bolnica u Sarajevu sa 1.027 kreveta; Banovinska bolnica Banja Luka sa 192; Banovinska bolnica Mostar sa 192; Banovinska bolnica Tuzla sa 180; sreskih bolnica 9 sa ukupno 240 kreveta; opinskih bolnica 11 sa ukupno 555 kreveta; specijalna bolnica za TBC Kasindo sa 160 kreveta; opinskih ambulanti 27; javnih apoteka 64; lijenika u 1939. godini (bez vojnih) 383; diplomiranih farmaceuta u 1939. godini 71; babica u 1939. godini 110 i srednjemedicinskih radnika u 1939. godini 47. U ovom periodu provode se organizirane akcije suzbijanja zaraznih bolesti, zatim, provoenje vakcinacija, izgradnje javnih kupatila i klozeta, vodoopskrbnih objekata i dr., jer na prostorima BiH haraju epidemije pjegavca, trbunog tifusa, dizenterije, te endemije luesa, lepre, malarije,trahoma i sl. Neposredno pred rat, godine 1939. u epidemioloko bakteriolokim slubama radi oko 79 lijeika specijalista preventivne medicine. Spomenuti zavodi i bakterioloke stanice prvi put vode ozbiljnije statistike za praenje zdravstvenog stanja stanovnitva na podruju BiH. Iste godine mreu ine 25 bolnica i to: 1 dravna, 3 banovinske, 9 sreskih, 11 opinskih, 1 specijalna (za TBC), te 27 opih ambulantai i 46 javnih apoteka. Broj civilinih lijenika bio je 383, farmaceuta 71, srednjeg mediciskog kadra 47 i babica 110 (26). Meutim, daljnji razvoj zdravstva tokom Drugog svjetskog rata stagnira, a sam period karakteriziraju ratna razaranja sa znaajnim zdravstvenim posljedicama po stanvnitvo, a naroito pojavu velikih epidemija tifusa i pjegavca. Takoer, znaajan broj zdravstvenog kadra je ubijen, nestao ili napustio zemlju, to se odrazilo na pogoranje higijenskosanitarne situacije u BiH. Ovaj prijesjek nama dostupnih podataka o radu i razvoju zdravstvenih ustanova i njihovim kadrovima u periodu izmeu dva svjetska rata mali je dio bosanskohercegovake zdravstvene povijesti, a dat je s namjerom da se znaajniji povijesni likovi i dogaaji ne zaborave. Trebalo bi vie vremana i prostora u ovoj knjizi, kako bi se sveukupna zdravstvena prolost BiH bolje i detaljnije opisala. 13.3.9. Zemaljska bolnica u Sarajevu Zemaljska bolnica u Sarajevu, otvorena 1. jula 1894. godine, bila je najvei hospitalni objekt u regiji i imala 4 odjeljenja (204 kreveta): Interno (ef: prim. dr. Geza Kobler), Hirurko (ef: prim. dr. Josef Preindlsberger), Ginekolokoakuersko (ef: doc. dr. Otto Weiss), Dermato-veneroloko (ef: prim. dr. Leopold Gluk), a prosekturu je vodio dr. Roman Wodynski, patolog iz Krakova. U Zemaljskoj bonici u Sarajevu je radio vrlo kvalificiran medicinski kadar,
172
uglavnom s Bekog medicinskog fakulteta, asistenti profesora: retera, Bilrota, Nojmana, Hrobaka, Brauna, direktora Interne, Hirurke, Kone i Ginekoloke klinike Medicinskog fakulteta u Beu. U bolnici su se lijeili uglavnom lanovi familija beke administracije, zaposlene u BiH, ali i obini graani, bez obzira na vjersku pripadnost. U to doba raeni Slika 90. Mrea zdravstvenih ustanova u BiH 1881. godine su i vrlo komplicirani hirurki i drugi zahvati. Lijenici su imali i svoj nauni asopis, Glasnik Zemaljske bolnice u Sarajevu, koji je izlazio na njemakom jeziku od 1897. do 1903. godine. Te godine je u Sarajevu organiziran Evropski kongres dermatovenerologa, jer je u BiH, u to doba bilo puno luesa kod odraslog stanovnitva ali i lepre, radi ega je oformljen 1897. godine leprozorij, jedini u Evropi. Ova bolnica je irila kapacitete, i da nije zapoeo Prvi svjetski rat, a zahvaljujui dr. Hamdiji Karamehmedoviu, uglednom lijeniku, direktoru Zemaljske bolnice i ministru zdravlja Kraljevine Jugoslavije, 1914. godine donesen je Zakon o zdravstvenim ustanovama i proireni su kapaciteti Zemaljske bolnice, te otvorena nova odjeljenja, zamiljena kao nastavna baza za formiranje prvog Medicinskog fakulteta u BiH. Naalost, rat je onemoguio ostvarenje takve vizionarske ideje. Zemaljska bolnica e kasnije postati Opa dravna bolnica, pa Klinika bolnica Medicinskog fakulteta u Sarajevu, iji e odjeli postati nastavne baze, 1946. godine otvorenog, prvog Medicinskog fakulteta u BiH. Istina, jo 1944. godine u Sarajevu je bilo otvoreno odjeljenje Medicinskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, ali brzo i zatvoreno. I o ovome dogaaju isti autor je napisao posebnu monografiju. Od 1974. godine ova bolnica prerasta u Univerztetskokliniki centar sa 82 organizacijske jedinice, a 1992. godine u Kliniki centar Univerziteta u Sarajevu sa klinikama kao bazama Medicinskog fakulteta.
173
IZET MAI
13.4. ZDRAVSTVENI KADROVI I INSTITUCIJE U BIH POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini, sve osnovane ope, sreske i regionalne bolnice iz turskog i austrougarskog perioda doivljavaju organizacijske, funkcionalne i dohodovne promjene u skladu sa formiranjem novog drutvenopolitikog sistema u dravi i nadlenih institucija odgovornih za organizaciju sistema zatite zdravlja. Zdravstvene institucije, namjenski formirane za obavljanje tercijarnog i kvarternog nivoa zdravstvene zatite, postaju klinike bolnice ili univerzitetski kliniki centri, iji pojedni odjeli postaju nastavne baze za realiziranje dodiplomske a kasnije i postdiplomske nastave novoosnovanih medicinskih fakulteta. U njima se educiraju i prvi samostalni zdravsteni kadrovi u Bosni i Hercegovini, koji e biti znaajan oslonac za bolje i kvalitetnije organiziranje zdravstvene slube. Prvi medicinski fakultet u BiH osnovan je 1944. godine kao odjel Medicinskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, prostorno smjeten u sadanjoj zgradi Osnovne kole Nurija Pozderac na Bistriku i u rezidenciji Konak na Bistriku. Jedna generacija studenata zapoela je svoj studij na ovom fakultetu ali je iz odreenih razloga morala prekinuti studij i nastavili su ga na medicinskim fakutetima u Zagrebu (osnovan 1917. godine), Beogradu (osnovan 1921. godine) i Ljubljani (osnovan 1919. godine, za etiri prva semestra, a 1945. za kompletan studij), te na drugim fakultetima novoosnovanog Univerziteta u Sarajevu. Osim pobrojanih, osnivani su medicinski fakulteti u bivoj Jugoslaviji sljedeim redom: u Sarajevu (1946), Skoplju (1947), Rijeci (1955), Novom Sadu (1960), Niu (1960) i Pritini (1970). U BiH, osim sarajevskog, osnovani su medicinski fakulteti u Tuzli (1976), Banjoj Luci (1978), Foi (1994) i Mostaru (1997). Na ovim fakultetima studiralo je vie od 40.000 studenata medicine, a taan broj diplomiranih trenutno ne znamo. Znaajnu ulogu u organiziranju kvalitetne zdravstvene zatite u BiH odigrale su srednje i visoke medicinske kole, od kojih su neke prerasle u zdravstvene fakultete. Srednji i visoki medicinski kadar zadugo se nije mogao educirati u BiH upravo zato to su insitucije ovog edukacijskog tipa relativno
Slika 92. Zdravstveno osoblje Zemaljske bolnice u Sarajevu 1909. godine
Slika 91. Prvi medicinski asopis u BiH 174
kasno formirane. Uglavnom je zdravstvene usluge ovog tipa pruao priueni zdravstveni kadar (bolniari, asne sestre i dr.) koji su svoju edukaciju stjecali, veinom uz rad u zdravstvenim institucijama koje su ve postojale. Pouzdano se zna da je prva zvanina zdravstvena institucija bila Babika kola osnovana u Sarajevu 1894., nakon Zadra 1820. i Zagreba 1826. godine, dakle trea na prostorima bive Jugoslavije zahvaljujui doc. dr. Ottu Weissu, i u kojoj je educirano 150 babica tokom deset godina. Do otvaranja Zemaljske bolnice u Sarajevu, u cijeloj BiH bila je samo jedna educirana babica Alojzija Vensko. Meu prvim kvalificiranim sestrama (moda ak i prva zaposlena diplomirana medicinska sestra) bila je izvjesna Eva Weber, glavna sestra instrumentarka u sanatoriju Dravne bolnice u Tuzli, koja je prije toga radila kao sestra instrumenarka na Hirurkoj klinici Medicinskog fakulteta u Beu. Visoke zdravstvene (medicinske) kole u BiH osnivane su sljedeim redom: u Sarajevu 1976. godine, u Banjoj Luci 1987., u Bihau 1998. godine, u Tuzli 2002. godine, u Mostaru itd. U meuvremenu je, u Sarajevu Visoka medicinska kola prerasla u Fakultet zdravstvenih nauka, kao etverogodinji studij, a u Zenici je osnovan Zdravstveni fakultet, 2003. godine. Na nekim se realizirao dvogodinji, na nekim trogodinji, a u zadnje vrijeme, u skladu s Bolonjskom deklaracijom, i etverogodinji studij (4). Znaajnu ulogu u osiguranju kvalitetne zdravstvene zatite stanovnitva u BiH imali su i novoosnovani farmaceutski fakulteti u BiH, i to u Sarajevu (1977. godine), Tuzli (1995. godine), Banjo Luci (1997. godine), te stomatoloki fakulteti, u Sarajevu, prvo kao Odjel Medicinskog fakulteta 1963. godine kao samostalan fakultet 1973. godine, te u Banjoj Luci, Foi i Mostaru..
175
IZET MAI
Znaajno je spomenuti, osim medicinskih sestara ulogu i doprinos ena lijenica u Bosni i Hercegovini. Devedesetih godina 19. stoljea Zemaljska vlada u Sarajevu donosi odluku da se za pojedina radna mjesta angairaju i ene lijenice. S obzirom da je u Austrougarskoj monarhiji medicinski studij bio privilegija samo mukaraca, onda je zatraena pomo iz vicarske, jer je u ovoj zemlji bio omoguen studij medicine i enama. Kao prve ene lijenice, zaposlene u BiH, angairane su ehinje i Poljakinje, koje su zavravale studij u vicarskoj krajem 19. i poetkom 20. stoljea i to: Ana Bajerova (1853-?), zavrila studij u Cirihu, radila u Brkom, Graanici, Derventi i Sarajevu), Bohuslava Keckova (zavrila studij u Cirihu, radila u Mostaru, Stocu, Ljubukom, Konjicu, Bilei, Gacku, Trebinju, Nevesinju), Teodora Krajevska (1854-1935), zavrila studij u enevi, radila u Tuzli i Sarajevu, Jadviga Olevska (1855-1924), studij zavrila na Sorboni, a radila u Tuzli, Zvorniku, Maglaju, Graanici, Brkom, Branislava PraekCalzinski (radila u Sarajevu, kao pedijatar i kolski ljekar)... Prva ena muslimanka koja je zavrila studij medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1931. godine je doktor evala Iblizovi (1905-1978), a u Beogradu 1939. godine doktorica Hiba erbi, ker doktora Mehmeda erbia. 13.5. ZAKLJUAK Organizirana zdravstvena sluba u BiH zapoela je osnivanjem prvih bolnica (Vakufska i turska vojna bolnica u Sarajevu) finansiranih iz sredstava Vakufa, te fondova tadanjih vlada, te austrougarskih opinskih, sreskih i kotarskih bolnica. Veliku ulogu u lijeenju civilnog i vojnog stanovnitva odigrali su kolovani medicinski kadrovi iz BiH na fakultetima u Austriji, Italiji, Maarskoj, Turskoj, vicarskoj, kasnije na novoosnovanim fakultetima u BiH. U navedenim bolnicama upranjavana je moderna evropska medicina, a tadanji lijenici inili su i takve sloene operativne i terapeutske zahvate koji su prvi put uinjeni u najmodernijim bolnicama Evrope. Historijski znaaj prvih bolnikih institucija u BiH je veliki, a posebno prvih kolovanih medicinskih kadrova, koji e odigrati sudbonosnu ulogu u lijeenju stanovnitva BiH, ali i odgoju novih zdravstvenih kadrova u novoformiranim srednjim medicinskim kolama i na medicinskim i drugim zdravstvenim fakultetima u BiH.
176
14. POGLAVLJE
HISTORIJSKI PRESJEK SESTRINSTVA ZADNJIH STOLJEA
Sestra je ogledalo, u kojem se odraava, poloaj ene u drutvu Victor Robinson
14.1. DOGAAJI KOJI SU POZITIVNO UTJECALI NA RAZVOJ SESTRINSTVA 1790. godine u Ljubljani je osnovana Dravna babika kola, to je u stvari bio teaj, koji je trajao 10 mjeseci. 1817. godine, Elizabeth Gurney Fry, osnovala kolu za medicinske sestre. 1826. godine, Theodor Fliender upoznao u Nizozemskoj akonese, te prouavao njihovo djelovanje. U Engleskoj je sreo E. Fry podrao njen humanitarni rad, te pod utjecajem iste osnovao zatvorsko drutvo, prvo takve djelatnosti u Njemakoj. 1827. godine, majka Mary Catherine Mcauley u Dablinu osnovala sestre milosrdnice. Pet sestara iz ovih redova se pridruilo F. Nightingale odlaskom u krimski rat. 1831. godine, sestre milosrdnice polau zavjet i poinju posjeivati Dablinske bolnice i njegovati oboljele od kolere. 1836. godine, Frederika Munster i Theodor Fliender, osnovali Sestrinsku kolu, gdje je edukacija trajala 3 godine. Prema nekim izvorima, tada se pojavila prva skripta iz sestrinstva. Po zavretku njihove kole mogle su raditu u bolnici, privatnoj praksi i patronai. 1851. godine, F. Nightingale provela tri mjeseca u Kaiserswerthu, to je ostavilo neizbrisiv trag, jer je po uzoru na isti osnovala prvu kolu. 1854. godine, Florens Najtingel poela njegovati engleske ranjenike. 1859. godine, Florens Najtingel objavljuje Notes on nursing: What it is and what it is not. Biljeke o zdravstvenoj njezi: ta zdravstvena njega jeste, a ta nije. Objavljuje definiciju: Zdravstvena njega je stvaranje najpovoljnijih uvjeta za odvijanje prirodnih procesa, ouvanja zdravlja ili ozdravljenja. 1860. godine, Florence Nightingale u Londonu osnovala prvu kolu za sestre njegovateljice, St. Thomas s Hospital School of Nirsing. Pristupnise su boravile od 3 do 6 mjeseci, a kroz taj period se odluivalo, da li su za taj poziv, a istovremeno je to bilo vrijeme dokazivanja da li posjeduju potrebne kvalitete, da postanu dobre sestre. Tokom kolovanja su morale savladati slijedee vjetine: previjanje rana, plikova i opeklina, postavljanje pijavica, primjene klizme, ene enama, mukarci mukarcima, masiranje tijela i ekstremiteta,
178
zbrinjavanje bolesne osobe, postavljanje zavoja, pravljenje postelje, te izmjena postelje bolesniku, sudjelovanje pri hirurkim zahvatima, provjetravanje i odravanje odjee i odijela istim, promatranje pacijenta. Kada je u pitanju promatranje pacijenta, strogo je insistirala na promatranju izluevina, iskaljaja-sputuma, pulsa, koe, boje tena, disanja, stanja svijesti, stanja rana, zbrinjavanju rekonvalescenata.
1879. godina, u Sarajevu doneena uredba o vrenju primaljske prakse u sklopu sanitetskog odjeljenja, pri Zemaljskoj vladi. 1880. godine, u Liverpoolu je poeo organizirani rad u patronanoj slubi. 1882. godine, u Beu osnovana prva kola za sestre, zahvaljujui cijenjenom hirurgu Billorthu. 1882. godine, poinje se govoriti i pisati o sestrinstvu kao profesiji. 1887. godina, izdat primjer obaveza sestara u bolnicama u SAD-ma. Sestre su vodile njegu za 50 bolesnika , te su se morale pridravati sljedeih pravila: Svaki dan na svom odjelu pomesti i oprati podove, obrisati prainu s bolnikog namjetaja i prozorskih okvira. Donositi ugljen za dnevne potrebe i odravati na odjelu ujednaenu temperaturu. Obzirom na vanost dobre rasvjete zbog promatranja bolesnika svaki dan napuniti svjetiljke kerozinom, oistiti staklene cilindre, podesiti fitilje, a jednom sedmino oprati prozore. Budui da su biljeke sestre znaajna pomo u radu lijenika, svaki dan paljivo naotriti olovke i pripremiti ih za lijenika. Radni dan sestre u dnevnoj smjeni traje od 7- 20 sati, sa izuzetkom subote, kada je slobodna od 12 14 sati. Diplomorana sestra ijim je radom direktor zadovoljan, dobit e jednu veer u sedmici slobodnom zbog kupovine, a dvije ako redovno odlazi u crkvu. Sestra koja pui, pije alkoholna pia, ureuje kosu kod frizera ili posjeuje salone za ples, pruit e direktoru dovoljno razloga da posumnja u njenu vrijednost, namjere i potenje. 1892. godine, Elizabeth Price, objavljuje raspravu o sestrinstvu kao profesiji. 1895. godina, u SAD-u angairana prva sestra da vri kune posjete, a lijenik je vodio nadzor nad pacijentima.
179
1898. godine, poelo je osposobljavanje prvih primalja u Bosni i Hercegovini kroz instrukcije. 1912. godine, poeo sa djelovanjem The American Nurses Association. 1914. godine, bilo je uposleno 234 lijenika, 74 farmaceuta i 114 babica. 1915. godina, Loyd George osniva The Health of Municion workers Committee s ciljem zatite na radu od nesrea. 1918. godine u SAD-u, medinske sestre dobijaju radna mjesta u preko 870 preduzea. 1919. godine, Florens Swith Wright je napisala prvu knjigu o sestrinstvu u industriji. 1920. godine, u SSSR-u, zapoinje razvoj zdravstvene zatite u koji se ukljuuju bolniarke. 1920. godine, u ehoslovakoj se javljaju zaeci polivalentnog rada medicinskih sestara. 1921. godine, djeluje Dravna kola za sestre pomonice u Zagrebu. 1921. godine, poinje sa radom kola za nudilje Crvenog krsta u Beogradu. 1925. godine, poinje sa radom kola za higijenu u Zagrebu. 1929. godine, medicinska sestra F.Wilson, kao nastavnik je modificirala pitanja i zahtijevala od studenata da prikazuju zdravstvenu njegu pacijenta kojeg su zbrinjavali, te da prikazuju odgovore na pitanja na koje ste probleme naili njegujui pacijenta, te da razlikuju probleme iz zdravstvene njege, u odnosu na medicinske probleme (bolest), koji su danas prihvaeni kao dijagnoze u sestrinstvu ( usamljenost, bespomonost, neprimjerena prehrana). 1930. godine, je osnovano Sredite sestara za socijalno medicinski rad u Zagrebu. 1933. godine, izlazi prvi asopis Sestrinska rije u Zagrebu. 1934. godine, mnoge sestre postaju direktori kola za sestre. 1936. godine, u Sarajevu je odrana Skuptina Jugoslovenskog drutva diplomiranih sestara. 1939. godine, bilo je uposleno 383 lijenika (bez vojnih), 110 babica i 47-oro srednjeg medicinskog kadra. 1950. godine, R.L. Mc. Manus prvi puta pie o dijagnozi u zdravstvenoj njezi nursing diagnosis 1953. godine, V. Fry zvanimo insistira na primjeni nursing diagnosis u sestrinskoj praksi.
180
1954. godine, Webster izdaje rijenik u kojem decidno naglaava ta sestra treba da dijagnosticira 1955. godine, Lesnik i Anderson definiraju ulogu medicinske sestre, na sljedei nain : Sestra treba da poznaje prirodne, tehnike i drutvene nauke i da nadzire cjelokupnu njegu za pacijenta. Sestra treba da koristi spoznaje prirodnih, drutvenih i tehnikih nauka, da promatra simptome i reakcije pacijenta ukljuujui simptomatologiju tjelesnog i mentalnog stanja i potreba. Sestra treba da dokumentira i izvjetava o djelotvornosti njege kod pacijenta. Sestra treba da nadzire sve koji su ukljueni u zbrinjavanje pacijenta osim lijenika. Sestra treba da izvodi postupke za koje je osposobljena i ovlatena. Sestra treba da provodi edukaciju usmjerenu ouvanju tjelesnog i psihikog zdravlja. Sestra treba da primjenjuje i provodi naredbe u vezi sa lijeenjem i medicinskim tretmanom, pri emu mora razumjeti uzroke i uinke propisanog. 1959. godine, D.E.Johnson, prezentira procese zdravstvene njege kroz tri faze: I procjena stanja, II donoenje odluke, III akcija. 1960. godine, Dorothy Johnson, zapoinje razvoj bihevioralnih teorija u zdravstvenoj njezi. 1960. godine, naziv dijagnoza poinje da se koristi i u zdravstvenoj njezi. 1960. godine, Abdellah, prezentira prvu klasifikaciju, koja je obuhvaala 21 problem, zapravo to je klasifikacija postupaka medicinske sestre. 1961. godine, I. Orlando, prezentira proces zdravstvene njege kroz tri faze: I ponaanje pacijenta, II reakcija medicinske sestre, III aktivnosti medicinske sestre. 1963. godine E.Wiedenbach, prezentira proces zdravstvene njege kroz tri faze: I prepoznavanje potrebe za pomo, II pruanje potrebne pomoi, III evaluacija pruene pomoi.
181
1964. godine E.Wiedenbach, objavljuje definiciju njege koja glasi: Zdravstvena njega je pomo pojedincu, porodici ili grupama kojima je ta pomo potrebna, a utemeljena je na suosjeanju znanju, umijeu i razumijevanju. 1967. godine, H.Yura i M.Walsh daju noviji opis procesa zdravstvene njege kroz etiri faze: I procjenjivanje, II planiranje, III provoenje, IV evaluacija. Sredinom 70-tih godina D. Bloch, 1974. godine, C.Roy, M.Mundinger, G. Jauron, 1975. godine, daju opis procesa zdravstvene njege kroz pet faza: I prikupljanje podataka, II definiranje problema, III planiranje, IV provoenje, V evaluaciju. 70-tih se poinje iroko primjenjivati patient centered nursing tj. prema pacijentu orijentirana njega. 1975. godine, Becknell i Smith definiraju dijagnozu u procesu zdravstvene njege kao Svako stanje ili situacija u kojoj pacijent treba pomo pri ouvanju i ponovnom uspostavljanju zdravlja te mirnom umiranju. 1975. godine, Gebbie, Lavin daju svoju definiciju dijagnoze: Dijagnoza je sud ili zakljuak proizaao iz sestrinske procjene. 1975. godine, Bircher objavljuje: Dijagnoza je ocjena pacijentove osobne reakcije na iskustva kroz ivotne cikluse, razvojne i druge krize , bolest tegobe i druge stresove. 1975. godine, Mundinger, Jauron publicira: Dijagnoza je izjava koja se odnosi na pacijentov problem, a proizala je kao zakljuak iz analize prikupljenih podataka. 1976. godine, Gordon publicira: Dijagnoza koju postavlja via medicinska sestra professional nurse opis je aktuelnog ili potencijalnog zdravstvenog problema koji su medicinske sestre s obzirom na edukaciju i iskustvo sposobne ili ovlatene tretirati. 1980. godina, D.E. Johnson, publicira definiciju zdravstvene njege:
182
Zdravstvena njega je vanjski regulatorni utjecaj usmjeren poticanju i odravanju pozitivnog zdravstvenog ponaanja u zdravlju i bolesti. 1980. godine, osnovana ANA American Nurses Association (udruenje medicinskih sestara SAD-a) Prihvaena i esto citirana definicija sestrinstva koju je usvojila ANA: Zdravstvena njega je dijagnosticiranje i tretiranje ovjekovih reakcija na aktuelne i potencijalne zdravstvene probleme. 1980. godine D.E.Orem, objavljuje definiciju zdravstvene njege: Zdravstvena njega je pomo ili intervencija medicinske sestre usmjerena uspostavljanju ravnotee izmeu mogunosti i odreenih zahtjeva (opih i zdravstvenih), kojima pojedinac mora trajno udovoljavati radi odravanja ivota i zdravlja, oporavka od bolesti i ozlijeda te sueljavanja s nihovim uincima. 1982. godine, Roy objavljuje definiciju dijagnoze:Dijagnoza je kratka izjava ili naziv koji saima skup empirijskih pokazatelja, a predstavlja jedinstveni model ovjekovog ponaanja. 1982. godine, Moris publicira definiciju dijagnoze: Dijagnoza je opis reakcije nazdravlje i bolest, koje su medicinske sestre sposobne i legalno odgovorne i ovlatene tretirati. 1984. godine, Shoemaker objavljuje: Dijagnoza je kliniki sud o pojedincu, porodici ili zajednici proizaao iz prikupljanja podataka i njihove analize.predstavlja osnovu za propisivanje konane terapije za koju su odgovorne medicinske sestre. Izraava se saeto i ukljuuje etiologiju stanja kada je poznata. 1985. godine, N.Roper i suradnici, objavljuju definiciju zdravstvene njege koja glasi: Zdravstvena njega je pomo pacijentu u spreavanju, rjeavanju, ublaavanju i sueljavanju s problemima u vezi sa svakodnevnim ivotnim aktivnostima. 1986. godine, uvodi se samostalan kolegij Zdravstvena njega, u nastavne planove i programe kola za medicinske sestre i na VI stupnju obrazovanja obuhvaa 30 posto strunih sadraja . 1987. godine, Carpenito objavljuje svoju definiciju dijagnoze: Dijagnoza je izjava koja opisuje ljudske odgovore pojedinca ili grupe koje sestre mogu legalno identificarati i za koje mogu propisati konane intervencije radi odravanja zdravstvenog stanja ili smanjenja, otklanjanja i sprjeavanja poremeaja.
183
14.2. KOMPARATIVNO ELABORIRANJE SESTRINSTVA PROLOSTI I SESTRINSTVA SADANJOSTI Danas na svim razinama zdravstvene zatite, da li se radi o poliklinikokonzilijarnoj, bolnikoj, ili izvan zdravstvenog sistema, obdanita i starakih domova imamo djelovanje medicinske sestre. Dok sam se odluivala za pisanje ovog udbenika, prelistavajui pripremljenu literaturu traila sam modus kako odvojiti jedno od drugog. Kroz historiju gledano, to je nemogue. Da bi se naim studentima dao adekvatan fond znanja vezano za sestrinstvo, neophodno je da poznaju historiju istog i historiju medicine. Toliko tijesna veza u zanimanjima koja se isprepliu, gdje rezultati djelovanja treba zajednikim snagama da urode pozitivnim ishodom, a gdje se prvi oslanjaju na druge, i gdje su drugi ovisni o prvim. U odreenim historijskim razdobljima, zavisno od civilizacijskog, ekonomskog, te kulturnog stepena razvoja, demografsko epidemiolokoj situaciji, razvijenosti openito zdravstvene zatite, obrazovanju i broju kadra zavisilo je i djelovanje medicinskih sestara. Dakle, pod direktnim utjecajem svih pobrojanih faktora koncipirala se i mijenjala uloga medicinskih sestara u zdravstvu. Ukoliko posmatramo izdvojeno iz historijskog konteksta, moe se zakljuiti da se sestrinstvo razvijalo postupno od pomone do samostalne djelatnosti, kada je u pitanju zdravstvena njega. Njen razvojni put jeste bio sloen i istovremeno uslovljen najraznovrsnijim promjenama ne samo u znanosti ve i u drutvu. Gledajui uopeno, sestre nisu niti bile svjesne u potpunosti da se njihova uloga toliko mijenja da ustvari ne razvijaju sestrinstvo, ve prate brzi tehnoloki razvoj, koji ih udaljava djelimino od osnovnih ciljeva i zadataka njihove profesije, jer im istovremeno namee velike administrativne zadatke. Florence Nighitingale je esto naglaavala da zdravstvena njega mora biti shvaena kao stvaranje najpovoljnijih okolinskih uvjeta. Istovremeno je dominantni oblik pomoi ljudima, ne samo u ponovnom uspostavljanju zdravlja do otkria djelotvornih lijekova i kirurkih zahvata, ve i u ouvanju zdravlja, te u vraanju istog. S razvojem medicine, te njezinim impresivnim dostignuima u odreenim segmentima, dolo je do ekspanzije hospitalne zdravstvene zatite, koja je bila usmjerena dijagnosticiranju i lijeenju bolesti. U jednom vrlo kratkom peridu, desila se relativno blaga stagnacija razvoja zdravstvene njege, automatizmom i stagnacija sestrinstva.
184
Brojnost dijagnostikih i terapijskih postupaka i zahvata, njihova istovremena kompleksnost dala je rezultat i krajnji ishod zapoljavanja velikog broja medicinskih sestara u bolnicama, sa izmjenjenom ulogom djelovanja. Bolnice su esto bile birokratske institucije gdje se esto upravljalo prema aktuelnoj vlasti, to je dovodilo do autoritativnih ponaanja rukovodeih struktura, gdje su se gubili osnovni kriteriji, a to su strunost i sposobnost. Primarni zadatak sestre i sestrinstva je pomo pacijentu, bolesniku u obavljanju svakodnevnih aktivnosti i sueljavanju s boleu. Medicinske sestre su sve vie poele pomagati lijenicima u procesu dijagnosticiranja i u procesu lijeenja bolesti. Na odreenim prostorima bive Jugoslavije medicinske sestre su se i zvale lijeniki pomonici. Dananja, ne samo demografska situacija, ve i epidemioloka u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju ima prema dobnoj strukturi starije stanovnitvo, koje poinje da dominira, jer se istovremeno rapidno smanjuje natalitet. Istovremeno imamo sve vie osoba koje boluju od hroninih bolesti. Mnoga novija istraivanja, dala su rezultate, da starija osoba u prosjeku boluje od tri hronine bolesti. Uloga zdravstvene njege postaje ponovno ne samo znaajnija ve i samostalnija. Istodobno preveniranje bolesti i promoviranje zdravlja, odnosno odravanje i ouvanje istog, zbrinjavanje bolesnih u njihovom domu, unutar porodice, njihovih najbliih, osnivanje stacionarnih zdravstvenih ustanova iziskuje da osnovna djelatnost treba da bude zdravstvena njega oboljelih od hroninih i neizljeivih bolesti. Rezultati mnogobrojnih studija novijeg datuma dali su jednakomjerne smjernice da je oporavak pacijenta, bolesnika daleko bri, zadovoljstvo mnogo vee, a letalni ishodi znatno smanjeni, unutar porodice. Naalost, jedna konstatacija je zasigurno tana, da neovisno od napretka medicinske znanosti, sestrinstva, medicinske tehnologije, laboratorijske aparature, nae dananje bolnice su dehuminazirine. Panja svih zdravstvenih uposlenika je usmjerena na kratkorono rjeavanje urgentnih problema, te uglavnom kada kritino stanje pacijenta, bolesnika, proe isti su preputeni sami sebi, tako da im daljna hospitalizacija daleko vie teti, nego koristi, u potpunoj rehabilitaciji, izljeenju, ili mirnoj i dostojanstvenoj smrti. esto dolazi do nesporazuma zbog razliitog poimanja, nerijeenog, odnosno jo uvijek neizdiferenciranog statusa visoko obrazovanih medicinskih sestara, tehniara, njihove samostalnosti u suradnji i odgovornosti u vrlo sloenom multidisciplinarnom pristupu potreba zbrinjavanju pacijenata i zajednikih elemanata teoretske osnove medicine, humanistikih znanosti i zdravstvene njege, odnosno sestrinstva.
185
Danas je znano, da brojne zdravstvene probleme, potrebe pojedinaca ili grupa, rijeiti cjelovito i uspjeno, mogu samo dobro voeni timovi strunjaka razliitih profila obrazovanja, specijalnosti i subspecijalnosti. Zdravstveni uposlenici u veini institucija djeluju unutar timova i sistema planirane zdravstvene zatite. Saradnja je neophodna u multidisciplinarnim timovima, ali ona ne bi trebala biti negacija samostalnosti bilo kojeg profila strunjaka, unutar timskog djelovanja. 14.3. BUDUI RAZVOJ I SMJERNICE SESTRINSTVA S pobrojanim problemima emo se uskoro i mi susresti, sa kadrom koji profiliramo. Morat e se tano izdiferencirati njihov status unutar zdravstvenih instuticija i jasnije odrediti tko moe i mora samostalno obnaati i izvravati zadatke da bi se postigao zajedniki cilj, a to je pacijent, bolesnik, zadovoljan pruenom zdravstvenom uslugom, zdravstvenom njegom. Stupanj samostalnosti je uvjetovan i vrstom aktivnosti, koja se izvodi odnosno rjeava. Medicinska sestra jeste samostalni uposlenik, ija je osnovna djelatnost zdravstvena njega, ali su specifini sadraji njezina rada, a istovremeno su uslovljeni mnogobrojnim initeljima. U pojedinim zemljama nivo i nain obrazovanja medicinskih sestara je razliit. On je pod utjecajem sistema kolovanja i tradiciji razvijenosti zdravstvene njege. U razvijenim zemljama, u kole za medicinske sestre pristup upisu imaju iskljuivo kanditati koji su stekli ope obrazovanje i navrili dobnu starost od 18 godina. Ukoliko se promatra vertikalno obrazovanje, ono moe dostii nivo doktora znanosti, ali u segmentu sestrinstva i segmentu zdravstvene njege. Taj modul razvijenih zemalja, suvremenih stanovita, e se slijediti i na Zdravstvenom fakultetu u Zenici. Medicinske sestre s visokim strunim obrazovanjem bit e osposobljene ne samo za razvijanje teoretskih osnova zdravstvene njege, ve istovremeno i za educiranje iz oblasti iste, te rad sa irim populacijama na razini primarne zdravstvene zatite, da bi se ostvarili ciljevi politike, ostvariti zdravlje za sve. Ve je naglaeno, da su se potrebe za zdravstvenom njegom uoljivo poveale. Neophodno je promijeniti i nain obrazovanja, ali ga istovremeno usaglasiti s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i podrazumijeva se s postojeim modelima obrazovanja u Europi.
186
Sadraji rada medicinskoga osoblja sa viim stupnjevima obrazovanja, trebaju da budu zdravstvena zatita usmjerena unapreenju, uvanju i ponovnom uspostavljanju ravnotee organizma, odnosno ponovnom takozvanom vraanju zdravlja. U svemu ovome, uz zdravstvene uposlenike e biti neophodna adekvatna pomo drutva u cjelini, svih njegovih segmenata, da bi se mogli oekivati pomaci ka pozitivnim rjeenjima, te da bi dolo do realizacije zadatih ciljeva. Osnovne, potrebne, jednim dijelom ve i predviene izmjene su: obrazovati profil njegovateljica na nivou strunih kola, po zavrenom opem srednjokolskom obrazovanju organizirati bazino obrazovanje sestara, na viim stupnjevima obrazovanja osnivati specijalizacije, osnovati VII stupanj obrazovanja za medicinske sestre , suvremenim nastavnim pristupima, nastavnim planovima, osposobljavanjem predavaa osigurati i osposobiti sestre za praksu. Obrazloenje za osnivanje VII stupnja obrazovanja za medicinske sestre 1989. godine (Hrvatska Fukar), predloila je radna grupa za procjenu potreba za zdravstvenim kadrovima, a osnovala je Zajednica zdravstvenih fakulteta, koja je postavila prethodno ispunjavanje uvjeta: razvoj sestrinstva, potrebe u zdravstvenom obrazovanju, vodstvo, organizacija i planiranje , multidisciplinarni timovi, meunarodna suradnja, potreba daljnjeg usavravanja. Osposobljenost i ovlatenja sestara s viom strunom spremom: procjenjuje zdravstveno stanje i rizike za zdravlje zdravih i bolesnih pojedinaca i grupa, procjenjuje, a zatim utvruje potrebe pojedinca, zdravog i bolesnog, njegove porodice i grupa za zdravstvenom njegom, planira zdravstvenu njegu na osnovu utvrenih potreba, provodi zdravstvenu njegu, organizira i nadzire provoenje zdravstvene njege, evaulira uspjenost zdravstvene njege, uspostavlja i vodi dokumentaciju iz podruja zdravstvene njege , rukovodi timom za zdravstvenu njegu,
187
uspostavlja i koordinira rad lanova tima za zdravstvenu njegu, koordinira rad drugih zdravstvenih uposlenika, sudjeluje u planiranju i provoenju medicinsko-tehnikih zahvata, a to su: promatranje i izvjetavanje o zdravstvenom stanju pacijenta, priprema za zahvate, izvoenje i, ili asistiranje pri zahvatima, prepoznavanje i interviranje u urgentnim stanjima, te primjena terapije, planira, provodi i samostalno i u timu, aktivnosti koje su usmjerene unapreenju zdravlja, sudjeluje u planiranju i organiziranju zdravstvene zatite, sudjeluje u prepoznavanju i rjeavanju zdravstvenih problema u drutvenoj zajednici, sudjeluje u istraivakom radu na podruju zdravstvene njege, sudjeluje u edukaciji medicinskih sestara srednje strune spreme i pomonog osoblja u zdravstvu, odgovorna je za unapreenje zdravstvene njege s aspekta utemeljenosti na znanju, humanosti i organizaciji, neophodno je, da i dalje usvaja nove spoznaje iz podruja zdravstvene njege, tzv samoobrazovanje. U Bosni i Hercegovini se 12. maj slavi kao Dan medicinskih sestara. Danas se sestrinstvo bavi i raspravama o definiranju jedinstvenog doprinosa sestrinstva zdravlju. Sestrinska praksa se informira i slijedi, ne samo teorije sestrinstva, ve se bavi i istraivanjima. Meunarodna suradnja je u vezi sa kontekstom u kojem djeluje sestrinstvo preko svojih organizacija. Postoje znaajne varijacije u razvoju sestrinstva, vezane za razvoj kompletnog zdravstva, odnosno drave. Dakako, da je potrebno razvijati suradnju na prostorima bive Jugoslavije, dravama koje su geografski najblie, ali i ostalih zemalja. To su i vee mogunosti transfera znanja i razmjene iskustava u praksi. Visoko obrazovana sestra treba biti prvenstveno emocionalno stabilna i zrela linost, jer e biti u stanju da obavlja svoj zadatak bez etikih dvoumljenja. Treba da razumije svakog pacijenta, bolesnika, odnosno da se nosi sa ljudskim tegobama i patnjama. Da je u stanju adekvatno i urgentno reagirati u datim situacijama zdravstvenih problema, u zadacima njoj povjerenim. Visoko obrazovana sestra treba vjeto vladati komunikacionim vjetinama, a strpljivost i osjetljivost za pacijenta/ bolesnika su sastavni dio svakog sestrinskog postupka i neophodni za stvaranje pozitivnih odnosa, tj. odnosa povjerenja pacijent - bolesnik - sestra.
188
Lejla Ibrahimagi -eper Sahib Muminagi
15. POGLAVLJE
ZNAAJNE LINOSTI ZA RAZVOJ SESTRINSTVA
Jedinstvena je uloga sestre pomagati pojedincu, bolesnom ili zdravom... Virginija Henderson
15.1. NAJZNAMENITIJE LINOSTI KOJE SU OBILJEILE SESTRINSTVO Elizabeth Gurney Fry Elizabeth Gurney Fry (1780 -1845), predstavlja najznaajniju osoba za sestrinstvo u tom periodu. Zapoela je kolovanje sestara, osnovala Sestrinsku kolu. To je bila prva organizacija za edukaciju opih i privatnih sestara. Kod ukljuivanja potovani su strogi kriteriji, kadidatkinje su pomno odabirane, po pitanju karaktera i pismenosti. kolovanje nije trajalo dugo, par mjeseci, tokom kojih se promatrao rad, a uile su ih sestre koje nisu imale visoko obrazovanje. Ova kola je znatno unaprijedila poloaj sestrinstva, a po zavretku kolovanja su postajale cijenjene u drutvu, to je unaprijedilo istovremeno i poloaj ene u tom periodu.
njena htijenja, roditelji putuju s njom po svijetu od 1849. do 1853. godine. Florens uporno ima zanimanja za socijalna pitanja i sa 24 godine postaje sigurna i uvjerena da je to zanimanje kojem eli posvetiti svoj ivot. Narednih 7 godina pohaala je kole za poduavanje sestara i prouavala sestrinstvo. Englezi su poeli ratovati i imali su puno ranjenika. Prihvatila je na zahtijev tadanjeg ministra rata, da ode u grad Skutari na ostrvo Krim sa 38 sestara koje je poduila. Zatekla je pokretnu bolnicu u vrlo loem stanju, ranjenici su umirali, posteljina neista, neuredne prostorije, hrana loa. Organizira saniSlika 94. Florence Nightingale ranje higijenskih uvjeta u bolnici, ranjenici su okupani. Opskrbila je bolnicu adekvatnom hranom i istim posteljinama te odjeom za pacijente. Do njenog dolaska umiralo je 42% ranjenika, a za vrijeme njenog boravka samo 2%. Bila je neumorna osoba. I danju i nou je obilazila bolesnike, pa su je nazvali Dama sa svjetiljkom. Po povratku u Englesku dobila je titulu i povlastice Heroja otadbine. 1853.godine Florens Najtingel se vraa u Englesku i postaje upraviteljica Zavoda za primanje i njegu gospoa. U Kings koled hospitalu je postavila temelje strune njege bolesnika i ocijenjena je pozitivno. Unaprijedila je i reformirala zakone, koji su se odnosili na zdravstveni sistem, moral i koji su obuhvatali siromane. Reformirala je bolnice, ne samo u Engleskoj ve i u Indiji. Njene zasluge su nemjerljive za unaprijeenje sestrinstva i njege bolesnika. Pisala je savjete u novinama: Njega bolesnog djeteta, Njega djeteta-za majke, Njega bolesnika. 1856.godine, otvara u Londonu kolu za medicinske sestre. Edukacija je trajala jednu godinu. Prema propisima kole, nosile su se uniforme, vladanje je moralo biti besprijekorno. Pristupnice su krasile kvalitete tanosti, pouzdanosti, potenja, strpljivosti, blagosti. Edukovane sestre po zavretku, su bile izuzetno uvaavane, cijenjene i traene. Florens je smatrala da sestra mora biti inteligenta, promovisala je sestrinstvo u profesiju i naglaavala izuzetnu vanost kontinuirane edukacije. Sestra Najtingel je u svojoj karijeri, doivjela ogromno potovanje i popularnost, postala izuzetno cijenjena i traena, ne
191
Slika 93. Elizabet Gurney Fry
Ona je prvenstveno uvidjela izuzetno loe zdravstveno stanje u enskom zatvoru u Newgate. Potreena stanjem zatvorenica, te odnosima prema istim, odluila se boriti i zastupati njihova prava. Smatraju je reformatorom engleskih zatvora i jednom od najzaslunijih za uvoenje abolicije i humanijih odnosa prema zatvorenicima oba spola. Sestre iz njene kole su obilazile i bolesne u kuama. Zbrinjavali su ljude, koji su plaali odreenu sumu novca Institutu za njihove usluge. Institut of Nursing Sister je djelovao pod pokroviteljstvom kraljevske porodice do II svjetskog rata. Ustanova je bombardovana i unitena u potpunosti, a uposlenice su nastavile rad u drugim ustanovama. Florence Nightingale Florence Nightingale-Florens Najtingel (1820 1910), roena u Firenci u aristokratskoj, plemikoj porodici. eljela se kolovati za medicinsku sestru, ali je imala veliki otpor od strane roditelja. kolovanjem je stekla visoku naobrazbu za to vrijeme, raspolagala je znanjem latinskog, grkog, logike, matematike, statistike, administracije, javnog zdravstva i prehrane. elei preusmjeriti
190
samo u Engleskoj, ve je dobijala pozive u Ameriku, Kanadu, Japan, Kinu, pa i u nae krajeve. Definicija zdravstvene njege koju je dala Florens Najtingel 1859. godine glasi: Njega bolesnika je osiguravanje najboljih moguih uslova da bi prirodne snage ozdravljenja mogle djelovati na bolesnika. To je njega bolesnih i uvanje zdravlja zdravih ljudi. 1860.godine, smatrajui zdravstvenu njegu razliitom od medicine donijela odluku da se u kolu ne smije dozvoliti upis nijednoj pristupnici koja je imala ambiciju postati lijenik. Dala je principe kolovanja: 1. Obrazovanje sestre mora ukljuiti kliniku praksu. 2. Sestre trebaju biti paljivo i struno odabrane i smjetene iskljuivo u internat koji odgovara karakteru kole i primjerenoj disciplini. 3. Direktor kole mora biti sestra koja mora nadzirati komplentno izvoenje kolskog plana, odgoj u internatu, te voditi biljeke o svakoj studentici ponaosob. 4. Svi nastavni predmeti moraju obuhvatiti teorijski i praktini dio. 5. Svi nastavnici koji su uposleni u koli moraju biti plaeni za svoj rad.
6. Kandidatkinje moraju imati literaturu, voditi dnevnik o savladavanju teorijskog znanja i praktinih vjetina, a isti moraju provjeravati sestre nastavnice. Bila je prva sestra istraiva, koja je u svojim djelima pisala o bolnicama, sanitaciji, zdravlju, zdravstvenoj statistici, navodila je injenice, statistike podatke i napisala razliku izmeu njege za bolesne i njege za zdrave. Naglaavala je vanost prevencije bolesti. Bila je lan engleskog i amerikog drutva statistiara, te strunog drutva za unapreenje drutvenih nauka. Do kraja svoga ivota je upuivala na vanost kontiurane edukacije u sestrinstvu te objanjavala zdravstvenu njegu, uvijek se vraajui na svoja iskustva uspjenoga zbrinjavanja ranjenika u Krimskome ratu. Zakletva Florens Najtingel Sveano se obavezujem pred bogom i u prisustvu ovog skupa, da u posvetiti cio svoj ivot moralnoj istoi, i da u se odano baviti svojom profesijom. Sveano se zaklinjem da u se uzdravati od bilo kakvog nekontroliranog postupka sa bolesnikom i da neu svjesno primijeniti lijek koji bi mu mogao naruiti zdravlje. Sve to je u mojoj moi uinit u da poboljam nivo svoje profesije. Drat u u tajnosti, sve informacije koje sam saznala i sve povjerljive informacije koje doznam prilikom obavljanja moga poziva. Sveano se obavezujem da u sa punom lojalnou, do kraja pomagati lijeniku u njegovom poslu i odano u obavljati sve poslove oko bolesnika. Virginija Henderson Virginija Henderson, roena je u Americi 1897. godine, a preminula 1996. godine. Pohaala je Vojnu kolu za medicinske sestre u Washingtonu, a diplomirala na istoj 1921. godine. Stekla je diplomu Teachers College, na Columbia Univerzitetu, titulu magistra sestrinstva. Na istom Univerzitetu je obnaala funkciju predavaa od 1930. do 1948. godine. Isticala se svojim zapaanjima i agilnim reakcijama na nedostatke u obrazovanju ovog kadra. Napisala je bezbroj prirunika i knjiga o sestrinstvu, naelima sestrinske prakse.
Slika 95. Florence N. sa ranjenicima u Krimskom ratu 192
Slika 96. Virginija Henderson 193
Virdinija Henderson se kao studentica isticala i zalagala svojim reagiranjima kod profesora, lijenika, koji su provodili nastavu, te isticali, vanost bolesti, pravovremenog dijagnosticiranja, lijeenja. Zalagala se za izmjenu nedostataka u procesu nastave te uope nedostataka u obrazovanju medicinskih sestara toga vremena. esto je isticala da je svoja iskustva i praktina znanja stekla i proirila bavei se njegom ranjenih i bolesnih tokom Prvog svjetskog rata. Po povratku zapoljava se u opoj bolnici, radila je na pedijatrijskom i psihijatrijskom odjelu, centru za kunu njegu. Na radnim mjestima takoer je izraavala svoje nezadovoljstvo. Uvela je: da pristup prema pacijentu mora biti adekvatniji, nain komuniciranja sa pacijentom, sa bolesnikom, sa dovoljno topline i leernosti, postupci sa pacijentom, sa bolesnkom moraju biti sa puno vie uloenog znanja i umijea, posjete pacijentu, bolesniku bez ograniavanja, pogotovo kada se radi o djeci, pacijentima u terminjalnom stadiju. Negativna iskustva su je podsticala da kroz praksu, nastavu, teoretski rad, se zalae za cjelovitije, sveobuhvatnije zbrinjavanje pacijenta, drugaiju orijentaciju prema bolesniku. Insistirala je na trajnoj njezi i zatiti oboljelih od hroninih bolesti, saradnju sa obiteljima takvih bolesnika. Svojim autoritetom i utjecajima je doprinjela promjenama u sestrinstvu: obrazovanju medicinskih sestara na viim i visokim kolama, ukidanju teajeva za osposobljavanje sestara da obnaaju te funkcije, praktinu nastavu studenata, sestrinstva obavezno obavljati uz mentore, praktinu nastavu obavljati u zdravstvenim ustanovama, na terenu i u pacijentovom domu.
Smatrala je, da je zdravlje sposobnost pojedinca da samostalno zadovoljava svoje potrebe, te je u skladu s tim i definirala zdravstvenu njegu. Njena prva samostalna definicija je objavljena 1955.godine. Reviziju iste je objavila 1961. godine, a zavrnu verziju je objavila 1966.godine. Ona glasi: Jedinstvena je uloga medicinske sestre pomagati pojedincu, bolesnom ili zdravom, u obavljanju onih aktivnosti koje doprinose zdravlju ili oporavku ili mirnoj smrti, a koje bi pojedinac obavljao samostalno kada bi imao potrebnu snagu, volju i znanje. Pomo treba pruati na nain, koji e doprinijeti to brem postizanju njegove samostalnosti i neovisnosti. Na molbu i zahtjev ICN-a , napisala je i 1960. godine knjigu pod nazivom Osnovna naela zdravstvene njege. Dala je smjernice za pravilno tretiranje svih vrsta oboljenja, odnosno bolesnika. Zdravstvena njega treba prelaziti okvire fizike pomoi i jednostavnih sestrinskih vjetina, jer zadatak sestre treba biti u aktivnostima koje prevazilaze samo preivljavanje. Naglaavala je da ope obrazovanje uz kvalitetno i struno znanje su uvjeti promocije dobroga, kvalitetnoga i suvremenoga sestrinstva. Neophodnost timskoga rada, treba biti znaajna komponenta u cjelokupnosti pozitivnoga ishoda za pacijenta, bolesnika, ali je neizostavno nuna jedinstvenost uloge i osobni doprinos svakog lana medicinskog tima. Virdinija Henderson opisuje ovjeka kao cjelovito, nezavisno bie s njegovim osnovnim potrebama, koje on kao zdrav moe sam zadovoljiti. Za nju je bolestan onaj koji nema snage, elje, ni znanja brinuti se o sebi i ispunjavati svoje potrebe. Ona uzima u obzir bioloke, psiholoke, sacioloke i duhovne potrebe. Sestrinske aktivnosti je kategorizirala prema potrebama pacijenta, bolesnika, jer je smatrala, da ovjek ima 14 osnovnih potreba, a to su: disanje, unoenje hrane i tekuine, eliminacija otpadnih tvari, kretanje i zauzimanje odgovarajuih poloaja tijela, spavanje i odmor, odijevanje, odravanje normalne temperature tijela, odravanje line higijene, izbjegavanje loih utjecaja okoline,
195
Virdinija Henderson svoju profesionalnu karijeru je posvetila definiranju sestrinske prakse. Njena definicija sestrinstva su odgovori na pitanja: ta je sestrinska praksa? Koje su specifine uloge sestre? Koje su jedinstvene aktivnosti sestrinstva? Na osnovu svih saznanja o sestrinskoj praksi razradila je i teoriju. Njene ideje bile su pod utjecajem njenog obrazovanja i velikog iskustva.
194
komunikacija s drugim ljudima, vjerske potrebe, obavljanje svrsishodnog rad, rekreacija, uenje, istraivanje i zadovoljavanje znatielje. U svijetu je poznata po djelima, koje je napisala, a to su: Definicija zdravstvene njege, Osnovne potrebe ovjeka, Aktivnosti zdravstvene njege. Sestrinsku ulogu je opisala kao zamjensku i dopunsku. Pod zamjenskom ulogom je smatrala rad sestre za pacijenta i rad sestre umjesto pacijenta. Pod dopunskom ulogom je smatrala pomaganje sestre pacijentu. Odnosno sestra treba biti svijest bolesnika bez svijesti, vid slijepoga, samopouzdanje mlade majke, noga amputiranoga, glasnogovornik gluhonijemih i slabih, ljubav za ivotom osobe sklone suicidu. Ukazivala je na posebnu, specifinu ulogu medicinske sestre u zdravstvenoj njezi. Opisuje tu slubu kao kreativnu, koja ima neograniene mogunosti razvoja zdravstvene njege. Objanjavala je i esto isticala potrebu da zdravstvenu njegu treba razgraniiti od medicine. Uporno se zalagala da je nuna jedinstvenost uloge sestre za podruje gdje moe samostalno djelovati i gdje moe imati vlastitu incijativu. Podrazumijeva se da se to odnosi na visoko obrazovane sestre. Smatrala je da dobra sestra treba prvo spoznati sebe, te znati razumjeti svoje reakcije, koje imaju itekako upliva na njenu sposobnost, da moe udovoljiti svim zahtjevima koje trai uloga kvalitetne i dobre sestre. Ako posjeduje sposobnost prepoznavanja i rjeavanja vlastitih emocionalnih problema imati e razvijenu svijest o vlastitim slabostima, sklonostima i sposobnostima. Posebno je isticala da svaka sestra treba analizirati svoje djelovanje odnosno svoju vlastitu praksu, te stupanj svog strunog razvoja, pri tome obavezno traivi odgovore na pitanja: Da li pomaem pacijentima pri zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba? Da li pacijentima pruam potrebnu fiziku, psihiku i edukacijsku pomo? Da li sam dovoljno osjetljiva na individualne razlike uslovljene ili privremenim ili trajnim obiljejima? Da li sebe doivljavam kao samostalnog uposlenika koji moe slobodno i kompetentno raspravljati o zdravstvenoj njezi?
196
Ernestina Wiedenbach Ernestina Wiedenbach je roena 1904. godine. ezdesetih godina ovog stoljea je ve bila iskusna i priznata sestra. Njena teorija zdravstvene njege je koncipirana na altruistikim stanovitima: osnova zdravstvene njege je pomo drugoj osobi, zdravstvena njega mora biti utemeljena na znanju, zdravstvena njega mora biti utemeljena na suosjeanju, zdravstvena njega mora biti utemeljena na vjetini, zdravstvena njega mora biti utemeljena na razumijevanju pacijenta, bolesnika kome je pomo potrebna. Smatrala je da kvalitet zdravstvene njege zavisi od tri osnovna elementa: zdravstvena njega treba uvijek imati svoju svrhu, zdravstvena njega treba uvijek imati svoj plan, zdravstvena njega treba uvijek imati svoju realnost. Svi ovi elementi meusobno se isprepliu, prvi uvjetuje drugi, drugi uvjetuje trei, a sva tri su meusobno povezana. Medicinska sestra planira zdravstvenu njegu i usmjerava je ka postizanju svrhe, a sve to treba raditi svjesna realnih mogunosti: trenutane zdravstvene situacije pacijenta, bolesnika, raspoloivost kadrom u datom i skorom periodu, tehnikim uvjetima zdravstvene institucije, opremljenou odjela gdje je smjeten pacijent, bolesnik. Dakako, da joj svrha mora biti ono to kroz cjelokupnu svoju aktivnost medicinska sestra eli da postigne, odnosno cilj kojem tei. Neizostavno je da prilikom planiranja sastavljanja i sprovoenja njege, svih tih aktivnih obaveza je nosilac sestra. Ona je ta, koja to sprovodi, ali uvijek u suradnji sa pacijentom, koji mora razumjeti i prihvatiti razloge i nain pruanja pomoi. Ernestina Wiedenbach se zalagala za dobru suradnju izmeu medicinske sestre i pacijenta, bolesnika. Smatrala je da svi njegovi doivljaji, sva njegova iskustva vezana za odreene probleme i potrebe, moraju biti jednako vani, kao i miljenja, zapaanja i iskustva sestre. Pojam realnosti, obrazlagala je obuhvatajui procjenu svih obiljeja medicinske sestre i pacijenta, bolesnika,
197
pri tome uzimajui u obzir osposobljenost, broj, ciljeve, planove i okolnosti u kojima treba sprovesti zdravstvenu njegu. Svaka medicinska sestra svoju djelatnost odvija, radi, sprovodi u tri faze: Utvruje da li je pacijentu, bolesniku potrebna pomo, a pri tome treba: ga promatra, da ga procijenjuje, da konstatuje da li se njegovo stanje, ponaanje razlikuje od oekivanog, da zna objasniti oekivane eventualne razlike. da Potrebnu, odnosno neophodnu pomo treba pruiti prema planu koji predvia: savjetovanje, ukljuivanje drugih strunjaka, informiranje, provoenje svih mjera udobnosti, provoenje neophodnih terapijskih postupaka. Obavezna je provjeriti: li potrebna pomo pruena pacijentu, bolesniku, je li potrebna pomo pruena pacijentu, boleniku bila djelotvorna. je
Ernestina Wiedenbach je veoma esto naglaavala da teorija i praksa trebaju biti tijesno povezane, jer teorije se raaju u praksi, potvruju kroz istraivanja i ponovo se vraaju natrag u praksu. Dorothy Johnson Dorothy Johnson je roena 1919. godine. Od 1950. do 1980. godine je razvijala bihevioralnu teoriju zdravstvene njege. Smatrala je da u ovjeku postoje dva sistema: bioloki, bihevioralni. Prema njenoj teoriji, medicinska sestra je ta, koja utjee na pacijentovo, bolesnikovo ponaanje. Njezin cilj je : uspostavi unutranju ravnoteu pacijenta, bolesnika, da pacijentu, bolesniku smanji njegovu unutarnju napetost. da Po poimanju Johnsonove: medicinska skrb mora biti usmjerena prema biolokom sistemu, zdravstvena njega na ponaanje pacijenta. Ukoliko se desi da doe do naruavanja ravnotee do porasta napetosti pod utjecajem vanjskih i unutarnjih stresora, prilikom ponovnog uspostavljanja ravnotee medicinska skrb i zdravstvena njega treba meusobno da se nadopunjavaju. U takvoj situaciji zdravstvena njega treba biti usmjerena: smanjivanje stresa, na podravanje prirodne odbrane, na proces prilagodbe. na Smatrala je zdravlje kao svrsishodno i adaptivno, mentalno, emocionalno, tjelesno i socijalno reagiranje na unutarnje i vanjske podraaje, s ciljem odravanja ravnotee i ugode. Zdravstvenu njegu je definirala kao vanjski regulatorni utjecaj, koji je usmjeren poticanju i odravanju zdravlja. Naglaavala je znaaj obrazovanja uz kvalitetnu i struno obavljenu praksu, neophodnost timskog rada, kao znaajnu komponentu pozitivnog pruanja njege i cjelokupnog ishoda za pacijenta, bolesnika.
199
Slika 97. Sestre 1916.g 198
Marjory Gordon Marjory Gordon je zasluna profesorica Zdravstvene njege i Pedagoke psihologije.Vodila je skupinu strunjaka koja je izradila klasifikaciju njegovateljskih dijagnoza. Razvila je i sopstvenu klasifikaciju-funkcionalnog ponaanja koji razviju ljudi u toku prilagoavanja promjena u okolini. Taj funkcionalni uzorak ponaanja je stvoren pod utjecajem biolokih, kulturnih, socijalnih kao i religioznih djelovanja. Hildegard Peplau Hildegard Peplau je bila pionirka u razvoju teoretskih osnova u zdravstvenoj njezi. Djelo joj je posebno znaajno u domenu psihijatrijske zdravstvene njege. Takoer upozorava na vanost pripreme i izobrazbe medicinskih sestara, da razviju snane i zrele sposobnosti. Elementi njene teorije: psihodinamska zdravstvena njega, odnosa sestra-pacijent, faza uloga medicinske sestre u tom odnosu. Myre Estrin Levine Izradila model njege: odranje i uvanje energije, naela uvanja energije, integritet, cjelovitost, prilagoavanje ovjeka na okolinu. Na razvoju modela utjecala su znanja iz medicinskih, biolokih i patofiziolokih znanosti. ivjela od 1920-1996. godine u ikagu. Diplomirala je zdravstvenu njegu i filozofiju. 1962. godine magistrirala iz zdravstvene njege na Univerzitetu u Detroitu. Dorothy E. Orem Roena je 1914. godine u Baltimoru. Pohaala je kolu zdravstvene njege u Washingtonu. 1945. godine je magistrirala, a 1976. godine je doktorirala. Radi kao medicinska sestra u bolnici, kasnije u operacionoj sali. Postala je direktor kole za sestre u Detroitu. Bila je savjetnik za zdravstvenu njegu u amerikom Ministarstvu zdravlja, te izvanredni profesor na Klinikom univerzitetu u Washingtonu. Napisala je udbenik za izobrazbu medicinskih sestara u praksi (Guides for developing curricula foe education of practical nurses) 1971. godine. Izdala je obimno djelo Koncepti prakse zdravstvene njege (Nursing concepts of practice) - 1980. godine.
200
Calliste Roy Roena je 1939. godine u Los Angelesu. Poznata je po modelu i teoriji adaptaciji ovjeka u toku ivota, u stanju zdravlja i stanju bolesti: adaptacija, ovjek kao sistem, podraaji koji utjeu na prilagoavanje. Studij sociologije zavrila 1975. godine, magistrirala i doktorirala na Univerzitetu u Los Angelesu. Diplomirala je i magistrirala iz pedijatrijskog podruja zdravtvene njege. Pouavala je zdravstvenu njegu u koli za sestre u Bostonu. Njegu je razvijala kao znanstvenu i humanu disciplinu. 1976. godine izdaje knjigu Usvajanje zdravstvene njege u model adaptaacije (Introduction to nursing: An adaptation model). Izdala je i druge knjige i mnogobrojne strune i znanstvene radove. Nansy R. Oper Roena je 1918. godine u kotskoj. kolu zdravstvene njege je zavrila u Edinburgu. Magistrirala, doktorirala te radila u kotskom Ministarstvu zdravlja. Najvanije djelo koje je radila zajedno sa Winifred W. Logan in Alison J. Herney 1980. godine Elementi zdravstvene njege (The elements of nursing). Oblikovala je i razvila model ivljenja: dinamika ivljenja, ivotne aktivnosti. Winifred W. Logan Zavrila je medicinsku kolu u Royal Infirmary u Edinburgu. Magistrirala je i radila kao docent zdravstvene njege na Univerzitetu Edinburg. Saraivala u Ministarstvu za zdravlje. Bila je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije na podruju zdravstvene njege. Od 1978-1980. godine, bila je predsjednica Meunarodnog savjeta medicinskih sestara. Vodila je Odsjek za zdravlje i Studij zdravstvene njege na Univerzitetu u Glasgowu. Objavila je niz publikacija i sudjelovala na Meunarodnim konferencijama u sklopu akademskih i strunih udruenja. Alison J. Tierney Zavrila kolu za zdravstvenu njegu u Edinburgu. 1973. godine je poela pedagoki rad. 1976. godine, zavrava doktorski studij. 1984. godine, postaje direktorica Odjela za istraivanja na polju zdravstvene njege u Edinburgu. Sudjeluje u oblikovanju politike izobrazbe medicinskih sestara. Objavila je mnogobrojne publikacije iz podruja zdravstvene njege.
201
LITERATURA
LITERATURA
LITERATURA
Nomen et omen Ime i znamenje Titus Maccius Platus
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25.
Anderson, G. M. Elizabeth Fry: timeless reformer. America 173 (Fall 1995): 22-3. Asimov, I. Asimovs Biographical Encyclopedia of Science and Technology, Doubleday & Co., Inc.,1972. Badawi, A. Min Tarlkh al-Ilhad fi al-Islam Islamica, Vol. II, Cairo, 1945, pp. 198-228. Bon, H. Laennec (1781-1826), Lumiere, Dijon 1925. Browne, G.E. Arabian Medicine, Cambridge, 1921, pp. 44-53. Companion Encydlopedia of the Histoery of Medicine, London-New York 1999.; Clay, W. L. The Prison Chaplain. Montclair. New Jersey.: Patterson Smith, 1969. De Haan, F. Fry , Elizabeth (17801845) in Oxford Dictionary of National Biography [1], accessed 17 March 2007. Dawson, Warren R. The Beginnings, Egypt & Assyria. Hafner Publishing Company, New York. 1964. ukljek, S. Osnove zdravstvene njege, Zagreb 2005. Fairhurst, J. The Angel of Prisons. Irelands Own 4539 (Fall 1996):5. Fry, K. Memoir of the Life of Elizabeth Fry. Montclair, N.J.: Patterson Smith, 1974. Gamil, B. Uqud al-Jauliar, Vol. I, pp. 118-27. Genschorek, W. Wegbereiter der Chirurgie. Johann Friedrich Dieffenbach, Theodor Billroth. Hirzel, Leipzig 1982. Gastiglioni, A. Storia della Medicina, Milano 1936.; Hallauer, C Emil von Behring, the man and his work. Schweiz Z Pathol Bakteriol. 1954;17(4):392-9. Hatton, J. Betsy, the dramatic biography of a prison reformer. Oxford UK & Grand Rapids, Michigan, Monarch Books, 2005. Izmirli, H. Ilahiyat, Fak. Macm., Vol. I, p. 151; Vol. II, p. 36, Vol. III, pp. 177 et seq. Ibrahimagi, O. Mai I, Ibrahimagi A, Tupkovi E. I sar. ehinje i Poljakinje prve lijenice u BiH. Med Arh, 2002; 56(1): 49-50. Konjhodi, F, Mai I. Osnivanje Zemaljske bolnice u Sarajevu. Med Arh, 2004; 58(2): 12-30. Konjhodi, F, imunovi V. Prve operacije na glavi i mozgu u Vakufskoj bolnici u Sarajevu. Med Arh, 198; 32: 325. Kern, E. Theodor Billroth. 1829-1894; Biographie anhand von Selbstzeugnissen. Urban & Schwarzenberg, Mnchen 1994, ISBN 3-541-16531-6. Lewis, G. Elizabeth Fry. London, England: Headley Brothers, 1909. Leelerc, L. Histoire de la medicine arabe, Paris, 1876, Vol. I, pp. 337-54. H. P. J. Renaud, A propos du millenaire de Razes, in bulletin de la Societe Francaise dHistoire de la medicine, Mars-avril, 1931, pp. 203 et seq. Leibbrand, W. On the hundredth anniversary of the birth of Paul Ehrlich and Emil von Behring.] Munch Med Wochenschr. 1954. Mar 12;96(11):298-9.
26. Gavrilovi, V. Istorija Stomatologije, Beograd 1969. 27. Mai, I., Rianovi, Z., Kujundi, E., lbn Sina - Avicena, ivot i djelo. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-11. 28. Mai, I., Dili, M. Ko je zaista prvi opisao pluni krvotok? Med Arh, 2007; 61(2, supl.2): 254-8. 29. Mai, I. i sar. Doprinos islamske tradicije razvitku medicinskih znanosti. Avicena, Sarajevo, 1998: 17-64. 30. Mai, I. Arapska medicina. AVICENA, Sarajevo, 1994: 19-42. 31. Mai, I. Klasici arapsko-islamske medicine. AVICENA, Sarajevo, 1995:7-15. 32. Mai, I., Budalica A. Znanstveni opus Zakariyyaa R-Razija. AVICENA, Sarajevo, 1997:15-24. 33. Mai, I. Korjeni medicine i zdravstva u BiH. AVICENA, Sarajevo, 200: 101-48. 34. Mai, I. Prve hospitalne zdravstvene ustanove u BiH. Med Arh, 1994; 48(3): 139-43. 35. Mai, I. Zdravstvo u osmanskom periodu. AVICENA, Sarajevo, 1994: 6-16. 36. Mai, I. Zemaljska bolnica u Sarajevu. AVICENA, Sarajevo, 1994: 16-116. 37. Mai, I. Ibn Al-Nefis- ivot i djelo. AVICENA, Sarajevo, 1996:5-30. 38. Microsoft enciklopedija encarta 2000. 39. Minarik, F., Od staroslovenskega vratva do savremenog lijeka, Ljubljana 1971. 40. Maksimovi, J. Uvod u medicinu sa teorijom medicine, Novi Sad 2001. 41. Mieli, A. La science arabe, Leiden, 1938, pp. 8, 16. 42. Majno, G. The Healing Hand. Harvard University Press, Cambridge. 1975. 43. Omani, A. Uvod u medicinu sa medicinskom deontologijom, Sarajevo 2000. 44. Pines, S. Die Atomenlehre ar-Razis in Beitrage zur islamischen Atomenlehre, Berlin, 1936, pp. 34-93. 45. Pitman, E.R. Elizabeth Fry. Boston, Mass.: Roberts Brothers, 1886. 46. Pintar, J. Kratka zgodovina Meddecine, Ljubljana 1950.; 47. Rouxeau, A. Laennec, Bailliere, Paris 1912-1920, 2 volls. 48. Rose, J. Elizabeth Fry, a biography. London & Basingstoke: Macmillan, 1980. 49. Rose, June. Prison Pioneer: The Story of Elizabeth Fry. Quaker Tapestry Booklets, 1999. 50. Rondoni, P. Commemoration of Emil von Behring and Paul Ehrlich on their 100th anniversary, 1854.Boll Ist Sieroter Milan. 1954 May-Jun;33(5-6):225-35. 51. Ruska, J. Al-Biruni als Quelle fur das Leben und die Schriften al-Razis, Isis, Vol. V, 1924, pp. 26-50. 52. Ranking, G.S.A. The Life and Works of Rhazes, in Proceedings of the Seventeenth. 53. International Congress of Medicine, London, 1913, pp. 237-68. 54. Silverburg, R. The Dawn of Medicine. Putnam Publishing, New York. 1966. 55. Sanders, J. B. Transitions from Ancient Egyptian to Greek medicine. University of Kansas Press, Lawrence. 1963. 56. Sxhnjeriz, O. Medicinische Antropologie, Leipzig 1929.; 57. Spencer, J. The Value of Kindness: The Story of Elizabeth Fry. 2nd ed. 1976. 58. Stanojevi, V. Istorija Medicine, Beograd/ Zagreb 1953.; 59. Thaller, L. Od arobnjaka do lijenika, Zagreb 1933. 60. Thornjald, J. Macht und Geheimnis der Fruhen Artz, Munchen 1958.; 61. Von Behring, H.On the occasion of the 100th birthday of Emil von Behring. Dtsch Med J. 1954 .Apr 1;5(7):172-3. 62. ivojinovi, S. Bolesti drevnih ljuid, Beograd 2000. 203
202
LITERATURA
LITERATURA
63. Wustenfeld, F. Geschichte der Arabischen Arzte und Naturforscher, ftn. 98. 64. With, A. S. L. The mechanism of stimulation of the medullary centers by decreased oxidation. J. Pharmacol. Exp. Ther.1914 5:239-73. 65. With, W. J. M. A study of the mechanism by which muscular exercise produces acceleration of the heart. Am. J. Physiol. 31:48-71. 66. Wyklicky, H. Unbekanntes von Theodor Billroth. Eine Dokumentation in Fragmenten. sterreichische Akademie der Wissenschaften, Wien 1993. 67. Whitney, J. Elizabeth Fry Quaker Heroine. London UK. George Harrap & Co. Ltd., 1937, New York, N.Y. Benjamin Blom, Inc., 1972. 68. www.aldokkan.com 69. www.schoolscience.co.uk 70. www.library.yale.edu - Historical Medical Library 71. www.britannica.com/eb/article-9049524/Feodor-Lynen 72. www.evene.fr/celebre/biographie/francois-jacob-1509.php 73. www.britannica.com/eb/article-9043187/Francois-Jacob 74. www.britannica.com/eb/article-9031880/Sir-John-Carew-Eccles 75. www.encyclopedia.com/doc/1E1-HodgkinSi.html 76. www.britannica.com/eb/article-9041653/Sir-Andrew-Fielding-Huxley 77. www.britannica.com/eb/article-9015673/Konrad-E-Bloch 78. www.britannica.com/eb/article-9049473/Andre-Lwoff 79. www.pasteur.fr/infosci/archives/lwf1.html 80. www.ijm2.ijm.jussieu.fr/ijm/consultez/seminaires 81. www.pasteur.fr/infosci/archives/mon0.html 82. www.britannica.com/eb/article-9064227/Peyton-Rous 83. www.encyclopedia.com/doc/1E1-Rous-Fra.html 84. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1966/rous-bio.html 85. www.britannica.com/eb/article-9037717/Ragnar-Arthur-Granit 86. www.rgs.fi/granit/granitfi.htm 87. www.britannica.com/eb/article-9039399/Haldan-Keffer-Hartline 88. www.faqs.org/health/bios/61/Haldan-Keffer-Hartline.html 89. www.elijahwald.com/origin.html 90. www.britannica.com/eb/article-9075915/George-Wald 91. www.nobelprizes.com/nobel/medicine/1967c.html 92. www.ars.usda.gov/is/timeline/RNA.htm 93. www.answers.com/topic/holley-robert-william?cat=technology 94. www.britannica.com/eb/article-9045335/Har-Gobind-Khorana 95. www.bio-medicine.org/biology-definition/Har_Gobind_Khorana/ 96. www.nobelprizes.com/nobel/medicine/1968b.html 97. www.britannica.com/eb/article-9055909/Marshall-Warren-Nirenberg 98. www.research.umich.edu/news/michigangreats/nirenberg.html 99. www. idw-online.de/pages/de/news234882 100. www.jeanne-mammen.de/html/deutsch/inhalte/delbrueck.html 101. www.britannica.com/eb/article-9040238/AD-Hershey 102. www.nap.edu/html/biomems/ahershey.html 103. www. profiles.nlm.nih.gov/QL/ 204
104. 105. 106. 107. 108. 109. 110. 111. 112. 113. 114. 115. 116. 117. 118. 119. 120. 121. 122. 123. 124. 125. 126. 127. 128. 129. 130. 131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141. 142. 143. 144. 145. 146. 147. 148.
www. profiles.nlm.nih.gov/QL/Views/Exhibit/narrative/phage.html www.mit.edu/biology/www/biology/named_lectures/luria.html www.nlm.nih.gov/news/press_releases/luria_profiles_pr05.html www.britannica.com/eb/article-9044868 www.nobelpreis.org/castellano/medizin/katz.htm www.washingtonpost.com/ac2/wp-dyn/A396892003Apr25? www.britannica.com/eb/article-9033217 www.nobelpreis.org/castellano/medizin/euler.htm www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1970/axelrod-bio. www.britannica.com/eb/article-9011476/Julius-Axelrod www.answers.com/topic/julius-axelrod www.nndb.com/people/980/000130590/ www.britannica.com/eb/article-9070506 www.brasilescola.com/biografia/earl-wilbur-sutherland-jr.htm www.britannica.com/eb/article-9031972 www.britannica.com/eb/article-9060973 www. register.munzinger.de/personen/00/000/013/00013410.shtml www.tuobra.unam.mx/publicadas/021031121605.html www.jimmunol.org/cgi/reprint/136/11/4335 www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973/frisch-autobio. www.vdbiol.de/content/e4/e125/e1185/index_ger.html www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973/loren-autobio. www.muskingum.edu/~psych/psycweb/history/lorenz.htm www.age-of-the-sage.org/scientist/konrad_lorenz.html www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973 tinbergen- autobio.ht www.tinbergen.gorlaeus.net/?pagina=nikotinbergen www.britannica.com/eb/article-9024241 www. alenasites.com/claude/ www.britannica.com/eb/article-9031629/Christian-Rene-de-Duve www.nobelpreis.org/medizin/duve.htm www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1974/palade-autobio.html www.britannica.com/eb/article-9058042 www.geocities.com/med_1980kkk/palade-autobio.html www.nobelpreis.org/castellano/medizin/palade.htm www.britannica.com/eb/article-9012060/David-Baltimore www. president.caltech.edu/ www. granditaliani.it/scienzenaturali/dulbecco/vita.html www.britannica.com/eb/article-9071621 www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1975/temin-autobio.h www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1976/blumberg-autobio.html www.counterbalance.net/bio/blum-body.html www.britannica.com/eb/article-9015785 www.britannica.com/eb/article-9035829 www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1977/guillemin-autobio.html www.lemonde.fr/cgibin/achats achetercgi?offre=archives&type _item=art_ 205
LITERATURA
LITERATURA
149. 150. 151. 152. 153. 154. 155. 156. 157. 158. 159. 160. 161. 162. 163. 164. 165. 166. 167. 168. 169. 170. 171. 172. 173. 174. 175. 176. 177. 178. 179. 180. 181. 182. 183. 184. 185. 186. 187. 188. 189. 190. 206
arch_30j&objet_id=899553&clef=arc-trk-nc_01 www.britannica.com/eb/article-9066083 www. nobel-prize-winners.com/schally.html www. reference.howstuffworks.com/yalow-rosalyn-sussman-encyclopedia. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1978/arber-autobio. www.britannica.com/eb/article-9009228 www.todayinsci.com/6/6_03.htm www.chemgapedia.de/vsengine/popup/vsc/de/biography/a/ar/arber_00045werner_000 451929_0004506_0004503.bio.html www.britannica.com/eb/article-9068282 www.jcvi.org/research/ www.nndb.com/people/480/000131087/ www.britannica.com/eb/article-9026314 www.nndb.com/people/498/000131105/ www.bmj.com/cgi/content/full/329/7467/687 www. linkinghub.elsevier.com/retrieve/pii/S0140673604170499 www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1980/benacerraf-autobio.html www.britannica.com/eb/article-9078536 www.campusdeexcelencia.info/jeandausset.html?PHPSESSID=5ecfde15 c55742a5b573a2a90ceb8cea www.nndb.com/people/826/000131433/ www.britannica.com/eb/article-9068372 www.rogersperry.org/ www.britannica.com/eb/article-9069089 www.britannica.com/eb/article-9041370 www.geocities.com/davidhhhubel/nobel1981.html www.reference.allrefer.com/encyclopedia/H/Hubel-Da.html www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1981/hubel-lecture. www.neuro.med.harvard.edu/faculty/hubel.html www.ca.geocities.com/med_2005q/wiesel-autobio.html www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/bergstrom-autobio.html www.britannica.com/eb/article-9078770 www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/ www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/samuelsson-autobio.html www.britannica.com/eb/article-9065249 www.britannica.com/eb/article-9074807 www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1984/jerne-autobio. www.britannica.com/eb/article-9043549 www.biokemi.org/biozoom/2000_3/bz_0300f.htm www.britannica.com/eb/article-9045888 www.axxon.com.ar/not/112/c-112InfoCesarMilstein.htm www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1985/brown-bio.html www.britannica.com/eb/article-9037283/Joseph-L-Goldstein www.britannica.com/eb/article-9024669 www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1986/cohen-autobio.
191. 192. 193. 194. 195. 196. 197. 198. 199. 200. 201. 202. 203. 204. 205. 206. 207. 208. 209. 210. 211. 212. 213. 214. 215. 216. 217. 218. 219. 220. 221. 222. 223. 224. 225. 226. 227. 228. 229. 230. 231. 232. 233.
www.britannica.com/eb/article-9072862 www.britannica.com/eb/article-9015462 www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1988/elion-autobio. www.washington.edu/alumni/columns/march98/hitchings.html www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1988/hitchingswww.britannica.com/eb/article-9015412 www.britannica.com/eb/article-9074858 www.k-state.edu/media/newsreleases/landonlect/varmustext296.html www.britannica.com/eb/article-9054368 www.washington.edu/alumni/columns/march98/thomas.html www.britannica.com/eb/article-9072165 www.faqs.org/health/bios/56/E-Donnall-Thomas.html www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1991/neher-autobio. www.britannica.com/eb/article-9055198 www.britannica.com/eb/article-9065007/Bert-Sakmann www.britannica.com/eb/article-9034370/Edmond-H-Fischer www.britannica.com/eb/article-9046220 www.britannica.com/eb/article-9063894 www.britannica.com/eb/article-9067162/Phillip-A-Sharp www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1993/sharp-autobio. www.rff.org/rff/Phil-Sharp.cfm www.britannica.com/eb/article-9001529/Alfred-G-Gilman www.history.nih.gov/exhibits/rodbell/6_Gilman.htm www.britannica.com/eb/article-9001535 www.britannica.com/eb/article-9002443 www.britannica.com/eb/article-9002479 www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1995/nusslein volhard-autobio. html www.britannica.com/eb/article-9002469/Eric-F-Wieschaus www.britannica.com/eb/article-9003015/Peter-C-Doherty www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1996/doherty-autobio.html www.faqs.org/health/bios/94/Peter-C-Doherty.html www.britannica.com/eb/article-9003012/Rolf-M-Zinkernagel www.britannica.com/eb/article-9110828/Stanley-B-Prusiner www.britannica.com/eb/article-9117800 www.britannica.com/eb/article-9117801 www.britannica.com/eb/article-9117802/Ferid-Murad www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1998/murad-cv.html www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1999/blobel-autobio. www.britannica.com/eb/article-934263 http://nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/ laureates/1999/blobel autobio.html www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/2000/carlsson-autobio.html www.transmittorn.com/nr_10/art1.htm www.hhmi.org/research/investigators/kandel_bio.html www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/2000/kandel-cv.html 207

Historijski Pregled Medicine I Sestrinstva

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Historijski Pregled Medicine I Sestrinstva

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Knjigu posveujem rahmetli, bratiu Enesu Ibrahimagiu

Izdava: Za izdavaa: Recenzenti:

LEJLA IBRAHIMAGI-EPER I SARADNICI

Lektor: Kompjuterski slog: tampa: Tira:

HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA

ZDRAVSTVENI FAKULTET UNIVERZITETA U ZENICI

Zenica, 2008. godina

RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDBENIKA HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA

RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDBENIKA HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA

Lejla Ibrahimagi - eper

MEDICINA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI

Ab ovo Od jajeta. Od poetka. Horatius

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

Lejla Ibrahimagi - eper

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Sapienti sat! Mudrome dosta! Latinska izreka

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 1. Veliki babilonski kralj 21

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 2. babilonski visei vrtovi

Slika 3. babilonska glinena ploica

2.2. STAROEGIPATSKA MEDICINA

Slika 4. segment Ebersovog p. dugog 20 metara, a irokog 30 cm 22

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 9. segment papirusa iz Kahuna

Slika 10. segment berlinskog papirusa

Slika12. kozmetiki tretmani u kuama ljepote u Starom Egiptu

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 14. manastir Mar Sab zapadna obala

Slika 15. damija Zlatna kupola

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 16. odlomak Suruta

Slika 17. Tad Mahal

Slika 18. Zlatni hram Armitsar 31

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 19. tretman akunpukture

Slika 20. Nebeska palaa

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 24. Jinkui yaolue Fanglun

Slika 22. Li Shin Chen 34

Slika 25. kineski car Shen Nong

Slika 26. Chang Chung Ching 35

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 27. Aristotel

Slika 28. Hipokrat

LEJLA IBRAHIMAGI - EPER

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Slika 30. Drevno vjebalite arheoloko nalazite Delfi

Slika 31. Ljeilite Korinthos, Ligourio, Arheoloko nalazite Epidaur 39