Professional Documents
Culture Documents
Proces Sirenja Islama U Bosni
Proces Sirenja Islama U Bosni
- seminarski rad -
www.BesplatniSeminarskiRadovi.com SADRAJ
UVOD..................................................................................................................................3 BOSANSKI BOGOMILI I ISLAM.....................................................................................4 PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XV STOLJEU...................................................8 PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XVI STOLJEU...............................................12 PRIHVATANJE ISLAMA U ZVORNIKOM SANDAKU..........................................15 ZAKLJUAK....................................................................................................................17 LITERATURA...................................................................................................................18
UVOD
Jedan od najvanijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja proces masovnog prihvaanja islama od strane domaeg stanovnitva, to je vremenom dovelo do stvaranja specifinog bosansko-muslimanskog identiteta i, u konanom, do profiliranja bonjake nacije. Nekoliko generacija historiara pokuavalo je manje ili vie uspjeno objasniti uzroke prelaska na islam u Bosni. Kod pristupa prouavanju uzroka masovnog prihvaanja islama nerijetko su ukljuene brojne mitske predstave koje optereuju historiare. Muslimanski pisci su proces irenja islama postavljali u idilian okvir stabilnosti, blagostanja, humanosti i dugotrajnosti osmanskog ureenja. Po tom miljenju, proces prihvatanja islama je znaio veliki historijski proces, koji je vren bez ikakvog pritiska, uz isticanje drutvene drutvene i vjerske svijesti te se predstavlja ne samo kao vjerska i kulturna nagrada za konvertite nego kao i jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe za one koji idu pravim putem. S druge strane, kranski pisci predstavljaju proces prihvatanja islama u sasvim suprotnim bojama i potpuno inverznom smjeru posmatranja za njih su ne samo Osmanlije nego i islamska religija koju su oni donijeli neto kulturoloki i etiki nerazumljivo, van normi koje je uspostavila evropska civilizacija. Stoga se proces prihvatanja islama kod tih pisaca predstavlja kao jedna vrsta degradacije, odricanja od civilizacijski fiksirane tradicije kranstva. S tim u vezi, u dosadanjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila drutvena elita u cilju ouvanja privilegija, islam primaju iskljuivo ili uglavnom bosanski heretici (pri emu je relevantna injenica slinost uenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodbi o procesu prelaska na islam u Bosni izgraenih na osnovu ovakvih mitova osjeaju se i u dananjim meuvjerskim i meunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih dvadesetak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i nacionalne (nacionalistike) euforije, ak su i neki eminentni historiari revitalizirali spomenute mitove. Iako nijedan od tih mitova ne moe izdrati kritiku analizu, zbog dnevnopolitikih ciljeva oni se jo uvijek provlae kroz historijsku literaturu i kolske udbenike. Jo prije konanog pada Bosne pod osmansku vlast poeo se iriti islam. Njegovo irenje je intenzivirano u vrijeme vladavine sultana Mehmeda I (1413-1421), a najvie razmjere dostiglo u vrijeme sultana Selima I (1512-1520), Sulejmana Zakonodavca (1520-1566), tj. u vrijeme kada je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu svoje moi. 3
M. Handi, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1940., str. 19. Ibid., str. 20.
se domai svijet u pojedinim nahijama sklonio po tee pristupanim mjestima i prirodnim utvrdama, odakle Osmanlije toliko roblje povedoe da to ne bi kadar bio popisati ni najvjetiji pisar. Dursun-beg dalje pie da je nakon zauzea Jajca pobjedonosni sultan naredio da se iz grada izvedu svi zarobljenici, kojih je bilo bezbroj mnogo. Neke od njih sultan je ispoklanjao svojim vojskovoama i spahijama, a drugima je dopustio da ostanu u gradu. Slino je 160l. pisao i Mauro Orbini u svom Kraljevstvu Slavena, tj. da je Mehmed II iz Bosne gotovo veinu plemstva odveo u Aziju u ropstvo. Ni Dursunbeg, kao neposredni svjedok i uesnik dogaaja, niti Orbini ne znaju nita o masovnom prihvatanju islama pod Jajcem 1463. godine.3 Teorija o Janjiarskom zakonu, odnosno o naglom i jednokratnom prihvatanju islama od strane velikog broja Bonjaka teko da moe izdrati historijsku kritiku. To je miljenje bez stvarnih dokaza, a osim toga i bez osjeanja i smisla za dinamiku historijskih zbivanja. Prihvatanje islama u Bosni bilo je jedan proces ija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, ijem se prouavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine. Pored toga, mnotvo podataka o tom procesu pruaju i izvjetaji, u pravilu dobro obavijetenih, papskih vizitatora. Autori koji smatraju da ovaj zakon sadri vjerodostojan model prihvatanja islama u Bosni, kao ina koji se desio u jedan mah i masovno, pozivaju se na njegov rukopis, koji je, kako je naprijed navedeno, nastao 1724. godine, to znai 250 godina poslije dogaaja o kojima govori. Kroz tih 250 godina brojna predanja i mitovi su se prepleli sa stvarnim dogaajima. Sam tekst Janjiarskog zakona svjedoi da je pisan iz odreenog historijskog iskustva i perspektive, uz oslonac na usmenu tradiciju nastalu u meuvremenu. U posljednjim reenicama rukopisa Janjiarskog zakona se kae da su muslimanska djeca iz Bosne, odgajana u carskom saraju, kao pametna i darovita veinom dola do najveih asti u dravi. Jasno je da se ovakva tvrdnja nije mogla izrei 1463. kada je Janjiarski zakon navodno proglaen, nego tek iz perspektive i iskustva od preko dva stoljea, tokom kojih su mnogi Bonjaci napravili vrlo uspjenu karijeru u osmanskoj dravnoj i vojnoj hijerarhiji. Broj od preko 30.000, ili po nekim autorima preko 36.000 ljudi, okupljenih pod Jajcem poetkom juna 1463. godine, sasvim je nestvaran i nepojmljivo. Pitanje je kako bi se toliki broj ljudi tu prehranio, kada se je, kako je naprijed ve navedeno, sam sultan Fatih povukao sa vojskom u unutranjost Carstva, odmah po zauzeu Jajca, upravo usljed nedostatka hrane za ljude i stoku. Isto je i sa brojem od navodno 30.000 dobrovoljno regrutiranih vojnika u samo jednom danu. Ako se taj broj uporedi sa injenicom da je cijeli janjiarski korpus u Fatihovo doba brojao oko 8.000 ljudi, a u doba
3
Sulejmana Velianstvenog oko 12.000, onda se vidi da se tu, u najmanju ruku, radi o proizvoljnom pretjerivanju.4 Otada se vie nita ne uje o bogomilima. Jaim razlogom za masovni prelazak na islam smatra se to to su bogomili bili skloni islamu zbog mnogih taaka u njihovom vjerovanju koje su sline islamskom uenju. Bogomili su odbacivali oboavanje Marije, ustanovu krtenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upuivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (motima). Protivno katolikim crkvama, koje su nedostojno ukraene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hravo miljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali satanske trube. Vjerovali su da Isus nije lino razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomino slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bojeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako priinilo. - sura IV, An Nisa', 157). Osuivanje alkohola i sklonost asketskom ivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su posluile zbliavanju bogomila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. esto su puta padali na koljena i izraavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u damiji izgleda da nije trebalo velike preinake.5 Iako je prihvatanje islama u Bosni uhvatilo duboke korijene i obuhvatilo uglavnom krstjansko stanovnitvo odnosno pripadnike Crkve bosanske ili bogomile, kako navode pojedini historiari, stara vjera nije iezla, ni brzo, a ni potpuno, dugo vremena po dolasku Osmanlija. Ima puno podataka koji govore da je opstala tokom cijele osmanlijske vladavine, pa ak do pred sami kraj pretprolog vijeka. Tih tragova je do unazad nekoliko stotina godina bilo mnogo vie, pa ak i potpuno sauvanih seoskih zajednica koje su slijedile tu zaboravljenu vjeru. Engleski diplomata Ricaut, u svom izvjetaju iz 1670. godine navodi podatak da se bosanski bogomili ni do tog vremena nisu potpuno pretopili u muslimane. Mada ispovijedaju islam oni itaju Novi zavjet. U Bakulinom ematizmu hercegovake biskupije iz 1867. godine stoji da je u Duboanima (kotor Konjic), porodica Hele bila posljednji sljedbenik bogomilske vjere u tom kraju. Fra Jelani, navodi podatak u De Patarenis Bosnae, da je jo iza austrijske okupacije u gornjoj Neretvi bilo esnaest bogomilskih porodica. Poznati bosanski franjevac, fra Grga Marti, zabiljeio je da je lino poznavao neke muslimanske porodice koje su potajno ispovijedale bogomilsku vjeru. Obred je vrio domain. Takvih je po fra Grgi Martiu u njegovo doba bilo u selu Drenica kod Jablanice i u okolini Kreeva. Mehmed-beg Ljubuak zabiljeio je: Oko Rame i Neretve ima i danas Muhamedovskih seljaka, koji su
4 5
M. Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997., str. 139-140. M. Handi, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1940., str. 16.
sauvali neke molitve iz bogomilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust izmole.6 Po svemu sudei, bogomilsko stanovnitvo koje je primilo islam, zadralo je sjeanje na ta mjesta pretvorivi ih u tzv. dovita. Dove pod otvorenim nebom odravale su se u tano odreene dane u godini koji nisu bili vezani za hidretski kalendar. Da stvar nije nimalo bezazlena svjedoi i to to ljude koji posjeuju Ajvatovicu nazivaju hodoasnicima, a termin hodoasnik u arapskom jeziku ima samo jedno znaenje hadija. Zato nije udo to je Ajvatovica u narodu poznata i kao Mala aba. Tako mnogi historiari kau da je naprimjer Ajvaz-dedo bio bogomil, zapravo, jedan od elnika Crkve bosanske. Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvreno da je Ajvaz-dedo bio bogomil zbog molitve na starobogomilskoj hii, i zbog prefiksa dedo, jer su najvii bogomilski dostojanstvenici imali titulu did, djed. 7 Treba kazati da islam na bosanskohercegovakom tlu u sebi sadri dosta elemenata ranijih vjerovanja i obiaja. Zadugo se zadravaju mnoge paganske svetkovine, kao i one koje je sa sobom donijelo kranstvo. Nekad su jednostavno zateene svetkovine zamjenjivane islamskim, davana su im nova imena, a sadraji su gotovo ostali isti. Najee se navodi primjer da su sarajevski Muslimani zadugo zadrali obiaj bojenja (aranja) svijea u vrijeme muslimanskog posta ramazana, to je bilo samo zamjena za aranje, bojenje jaja.8
6 7
M. Handi, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1940., str. 33. S. Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 293. 8 N. Durakovi, Prokletstvo Muslimana, Tuzla, 1998., str. 52.
B. Zlatar, Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva (1463-1593) u Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata (dalje: BiH u okvirima Osmanskog carstva), Sarajevo, 1998., str. 112.
bosanskom kralju i njegovoj krupnoj vlasteli bio je u skladu sa osmanskom politikom da se u svakoj novoosvojenoj zemlji uniti staro plemstvo.10 irenje islama na ovim prostorima nastavilo se i neposredno poslije osvajanja Bosne. Najstariji popis Bosanskog sandaka iz 1468. godine biljei 14 spahija sa oznakom novi musliman, zatim 11 spahija kojima je otac ili brat kranin, te 12 sa kranskim prezimenom. Treba spomenuti i to da je Bosna postepeno potpadala pod osmansku vlast. Od osnivanja Bosanskog sandaka (1463) pa do osnivanja Bihakog sandaka (1592), proteklo je 129 godina. U tom periodu stanovnitvo Bosne je postepeno prelazilo na islam, i kada je muslimansko stanovnitvo inilo apsolutnu veinu formiran je Bosanski ejalet (1580). Iako je imao krajiki karakter, ovaj ejalet se isticao po brzom irenju islama i u gradovima i u seoskim naseljima.11 Iako prvi defter Bosanskog sandaka iz 1468. godine ne biljei sve muslimansko stanovnitvo, podaci iz njega pokazuju da je proces irenja islama na podruju dananjeg Sarajeva i okolice vei nego u svim ostalim dijelovima Bosne zajedno. Godine 1485. u Sarajevu i okolici bilo je 33,17% muslimana i 66,83% krana, a za samo etiri godine, tanije u popisu iz 1489. zabiljeeno je 59,92% krana i 40,08% muslimana. Svi muslimani upisani u ovom defteru su direktni potomci krana.12 Proces prelaska na islam postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sauvan je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine koji kae da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam.13 Na irenje islama u Hercegovakom sandaku (1470.) uticali su slijedei inioci: loa crkvena organizacija, koncentracija velikog broja bogomila i kriptobogomila na tom podruju, te uticaj gradova i naih ljudi koji su ranije prihvatili islam, kao i u drugim dijelovima Bosne.14 Vojniki sloj srednjovjekovnog bosanskog drutva, kojeg je sainjavala sitna bosanska vlastela, vlasteliii i vlae starjeine, prihvatanjem islama ukljuuju se u red spahija, koji ni u timarskom sistemu ne ulaze u feudalni, nego u vojniki sloj drutva. Vojnuci, kako ih biljee osmanski izvori, uli su kao organizovani hrianski vojniki red, u osmanski vojniki stale.
10 11
M. Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997., str. 155. B. Zlatar, BiH u okvirima Osmanskog carstva, Sarajevo, 1998., str. 111. 12 Ibid., str. 114. 13 N. Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo, 1995., str. 73. 14 B. Zlatar, nav. djelo, str. 117.
Meutim, ime objasniti tako masovan prelazak na islam seoskog stanovnitva? Olakice koje su dobivali seljaci muslimani nisu bile toliko znaajne, da bi to bio i jedini njihov razlog za prihvatanje islama. Prelaskom na islam dobivao se bolji status u drutvu, bile su otvorene mogunosti napredovanja, kolovanja, obrazovanja. Veliki broj naih ljudi doao je do visokih poloaja u osmanskoj upravi, vojsci itd. Na prihvatanje islama uticali su naroito na svoje roake i potomke oni Bosanci koji su ranije postali visoki funkcioneri na Porti. U svom zaviaju podizali su zadubine, uvakufljavali ogromna imanja za njihovo odravanje, a za upravnike vakufa najee postavljali svoje potomke. Eklatantan je primjer Mehmed-pae Sokolovia koji je na islam preveo stanovnike itavog svog rodnog sela, svoje roditelje i mnogobrojne roake.15 Tu je i najmlai sin uvenog hercega Stjepana Vukia Kosae, a brat bosanske kraljice Katarine - Stjepan, koji je, primivi islam, dobio ime Ahmed. Njegova dva starija brata su, oslanjajui se na Mleane i papu, od patarena postali katolici, pa su padom Hercegovine morali pobjei u Italiju. Ahmed je 1488. godine ve poznat kao Ahmed-paa Hersek-zade (Hercegovi) postao admiral osmanske mornarice - kapudanbaa, a u periodu od 1497. do 1516. godine bio, u vrijeme Bajazida II i Selima I, u pet navrata na dunosti velikog vezira Otomanskog carstva.16 U prvim godinama osmanske Bosne bile su kranske spahije sasvim obina pojava. Jedan se od njih proslavio postavi derah-baa (glavni vidar) u kui bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim godinama XV stoljea, a zvao se Vlah Svinjarevi, izrazito nemuslimansko ime i prezime. Vlastela su stajala pred dilemom da li da zadre svu svoju imovinu u zemlji trajno u svojim rukama i da postiu velike dravne slube i asti u prostranom carstvu ili da izgube pomalo sve iz svojih ruku i da padnu u jedan ovisni poloaj u koji su zapali i ostali podanici carstva ostavi pri svojoj religiji. Naravno da se u toj dilemi nije bilo teko odluiti. Tako su prilike favorizirale prelazak na islam.17 Svi ozbiljniji istraivai ovog fenomena odbacili su teoriju o nasilnom prevoenju bosanskog stanovnitva na islam. U savremenoj historiografiji, kao rezultat istraivanja primarnih dokumentarnih izvora, prevladava miljenje da je proces prelaska na islam bio sloen, nenasilan i dugotrajan proces, uvjetovan nizom uzronika. Isto tako, odbaene su i tvrdnje da je vlastela masovno prelazila na islam samo zato da bi sauvala imanja.18
15 16
B. Zlatar, BiH u okvirima Osmanskog carstva, Sarajevo, 1998., str. 117. M. Boji, Historija Bosne i Bonjaka, Sarajevo, 2008., str. 49. 17 M. Prelog, Povijest Bosne u doba osmanslijske vlade, Sarajevo, str. 38. 18 M. Boji, Historija Bosne i Bonjaka, Sarajevo, 2008., str. 47.
10
U tom postupku nije bilo prisiljavanja. U osmanskoj dravi kao teokratskoj, vai li su osnovni islamski principi sadrani u Kur'anu: Vama vaa, a nama naa vjera (sura CIX, Al Kafirun, 9), i u vjeri nema prisiljavanja (sura II, El Bekare, 256). Tako Vladimir orovi navodi da pored muslimanskih postoje i hrianske spahije i da oni vjerovatno postoje i od ranije, te sam izvlai zakljuak da bi to bio najbolji dokaz da Turci nisu traili prelaz na islam, kao bezuvjetnu pogodbu za odravanje samog imanja.19 Milan Prelog istie da ima primjera da su u prvim decenijama osmanske vlasti i krani, osobito u Hercegovini bili predstojnici viih administrativnih oblasti, da su mogli zadrati zakup carine, rudnika, da su obavljali diplomatske misije, osim uprave sandaka, koju su mogli obavljati njihovi sinovi ako bi preli na islam.20 U generacijskom pogledu islam su najvie prihvatali mladi ljudi. Rijetki su sluajevi kada se pominje otac sa muslimanskim imenom a sin sa kranskim. Takoe, uz neoenjene, ogromnu veinu onih koji su preli na islam predstavljaju siromani oenjeni seljaci.21 Prihvatanje islama nije znailo da e neko samim tim inom biti osloboen rajinskog statusa, popraviti drutveni poloaj ili postati imuan. U isto islamskim dijelovima Carstva, u prvom redu u Anadoliji, raju su inili iskljuivo muslimani. Sve do druge polovine XVIII stoljea u Bosni je veinu seljaka inila muslimanska raja, od koje se, kako je ve naprijed navedeno, jedan broj nije oslobodio poloaja feudalne zavisnosti sve do kraja Prvog svjetskog rata. S druge strane, Bosna je cijelo vrijeme osmanske uprave bila puna muslimanske sirotinje.22 Nije istina da je covjek morao biti musliman da bi se mogao obogatiti u Otomanskom Carstvu. Na kraju treba istaknuti da je islam tolerisao postojanje drugih vjera, pa je tako bosanski franjevac fra Aneo Zvizdovi, 1463. godine dobio od sultana Mehmeda II Fatiha, Ahdnamu kojom se daju vjerske slobode bosanskim katolicima.
19 20
V. orovi, Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925., str. 35. M. Prelog, Povijest Bosne u doba osmanslijske vlade, Sarajevo, str. 37-38. 21 N. Filipovi, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Teanj, 2005., str. 103. 22 M. Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997., str. 147.
11
12
znatno intenziviran tako da je npr. 1516. godine nahija Bora imala 68% muslimanskih domainstava a 1540. 86%. Godine 1604. procenat muslimana u Vilajetu Pavli izgleda ovako: nahija Studena 100% muslimani, Bora 99%, Brodar 98%, Olovo 92%, Hrtar 92%, Viegrad 80% i Dobrun 64%. U ukupnom broju popisanih stanovnika ovog podruja muslimani su zastupljeni sa 93%.24 Uveavanju broja muslimana sigurno je doprinijelo i to to je poslije Mohake bitke (1526) ostvaren proces pretvaranja slobodnih Vlaha stoara i zemljoradnika u raju. Dio onih koji su to htjeli da izbjegnu prelazio je na islam, kao i dio katolikog stanovnitva nakon pada Jajake banovine (1528), koja je sve vrijeme postojanja bila na strani Ugarske. Drugi, vei dio tog stanovnitva preao je na pravoslavlje. Tada je i uvena Jajaka katedrala pretvorena u damiju.25 Podruje Klikog sandaka (1537) pokrivalo je dijelove dananje Bosne, Hercegovine i Hrvatske, tanije jugozapadne dijelove Bosne i Hercegovine, te dijelove Like, Krbave i Dalmacije. Proces irenja islama na ovom podruju imao je neto drugaija obiljeja nego u drugim krajevima, zbog krajikog karaktera Klikog sandaka kao i zbog zateenog, kao i novonaseljenog stanovnitva. Osmanska osvajanja na ovim prostorima ila su iz pravca istoka prema zapadu sa stalnim pomjeranjima. Granini pojas uvali su Vlasi. Podruja koja su ostajala iza tog pojasa bila su mirnija te su se sticali uvjeti za irenje islama. Openito uzevi, moe se rei da irenje islama u Klikom sandaku nije bilo masovno ...izuzimajui onaj dio koji je ranije pripadao bosanskoj kraljevini, kao i u zonama kasaba i brojnih tvrava u navedenom podruju.26 to se tie irenja islama u nahijama sjevernog i centralnog dijela hercegove zemlje, taj proces tekao je stalno i svoju kulminaciju doivio je krajem XVI stoljea kada u nahijama tog dijela zemlje zastupljenost muslimana iznosila 90% do 99%.27 Poetkom XVI stoljea pravoslavno stanovnitvo u velikom broju i u drugim krajevima prihvata islam. Tako je monah Marko Trebinjac zabiljeio 1509. godine kako su mnogi bez prisile ostavili pravoslavlje i primili islam. Na isto vrijeme i pojavu ukazuje i pop Vuk koji je 1516. godine u Sarajevu zapisao da u te dane u toj zemlji bijae veliko umnoenje agarenskih eda, a pravoslavne vjere kristianske u toj zemlji veliko umanjenie. Plima prihvatanja islama od strane brojnih pojedinaca, ali i cijelih sela, nastavila se i nakon obnove Peke patrijarije i uvrenja njene jurisdikcije nad srpskopravoslavnim eparhijama u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji. Isto tako, ni sloboda vjerskog
24 25
B. Zlatar, BiH u okvirima Osmanskog carstva, Sarajevo, 1998., str. 116-117. M. Boji, Historija Bosne i Bonjaka, Sarajevo, 2008., str. 58-59. 26 B. Zlatar, nav. djelo, str. 117. 27 Ibid., str. 117.
13
djelovanja i misionarstva franjevaca u Bosni nije presjekla proces prihvatanja islama. Podaci o irenju islama meu katolicima redovno se niu u izvjetajima papskih vizitatora iz Bosne. Kao to postojanje manastira Mileeve, nekadanjeg rasadnika srpskog svetosavlja nije djelovalo na okolno stanovnitvo da ne prihvati islam, isto tako ni stari franjevaki samostani, Kraljeva Sutjeska, Kreevo i Fojnica, kao glavna uporita katolicizma, nisu uspjeli sprijeiti da katoliko stanovnitvo vremenom u znatnom broju prihvati islam, i to upravo na najuem podruju njihovog evangelistikog rada, na podruju izmeu Zenice, Kaknja, Visokog i Kiseljaka.28 U drugoj polovini XVI stoljea opi pokret irenja islama dobio je takvo ubrzanje na prostoru Bosne da je 1580. godine osnovan Bosanski ejalet kao najvia administrativno-vojna teritorijalna jedinica u Osmanskom carstvu. Proces prihvatanja islama bio je posebno intenzivan i masovan na prostoru Bosanskog sandaka.29
28 29
M. Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997., str. 148-149. Ibid., str. 179.
14
N. Filipovi, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Teanj, 2005., str. 119-120. B. Zlatar, BiH u okvirima Osmanskog carstva, Sarajevo, 1998., str. 117-118.
15
kua. Iz toga se vidi da je proces irenja islama u prve tri decenije XVI stoljea na podruju Zvornikog sandaka bio neto sporiji nego u bosanskom i hercegovakom sandaku. Ova je oblast openito bila slabije naseljena nego Bosanski sandak i Hercegovina. Zvorniki sandak-beg je jo i 1541. godine pozivao vlake knezove i primiure da nasele ovo podruje svojom rajom, uz znatne poreske povlastice. Sredinom XVI stoljea proces irenja islama u Zvornikom sandaku bio je usporen, prije svega usljed izvjesne krize timarsko-spahijskog sistema, te finansijske krize i inflacije. Raunajui prema jednoj konzervativnoj procjeni da je svako domainstvo brojalo prosjeno pet lanova, poznati historiar Omer Ltfi Barkan je na osnovu navedenog broja kua izraunao da je u treoj deceniji XVI stoljea u Bosni ivjelo 344.325 stanovnika, od kojih su 38,7% bili muslimani.32
32
16
ZAKLJUAK
Nema sumnje, korijene masovnog prelaska na islam u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakvog nije bilo u susjednim zemljama, treba potraiti u specifinim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historiar ovom pitanju mora prii osloboen ideolokog i dnevnopolitikog balasta, bez religijske pristrasnosti, kreui se kolosijekom realnosti i imajui uvijek na umu opasnost skretanja u podruje historijskih mitova kojima je junoslavenska historiografija naprosto proeta. Konano, proces kojim je Bosna ostvarila veinsku muslimansku populaciju je trajao 150 godina (do prve polovine XVII stoljea). Dakle, proces prelaska na islam u Bosni je bio miran i postupan (ne masovan) i stoga je trajao vie generacija. Openito se moe rei da je irenje islama u Bosni teklo postepeno. Ni osmanski ni zapadni izvori ne sadre nikakve podatke o bilo kakvom prisiljavanju od osmanske vlasti u pitanju vjere njenih podanika, na to ukazuje i masovnost prelaska na islam bosanskog stanovnitva kako gradskog tako i seoskog. Poznati historiar Vladislav Skari pisao je da ...19. vijek ne bi zatekao nijednog hrianina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira da je islam iren dravnom silom. Iz svega ovog da se ponoviti zakljuak Mehmeda Handia: Bosanskohercegovaki muslimani su starosjedioci ove zemlje, a ne doljaci. Svojevoljno su napustili svoju staru bogomilsku vjeru i prigrlili uzvieni islam iz opravdanih razloga. Bosansko-hercegovaki muslimani vole svoju domovinu i svoj narod i za njih se bore, te su prema tome patrioti i nacionalni. Prigovori da su muslimani anacionalan elemenat nemaju nikakve osnove. Podloga tim prigovorima je to to oni, koji ih iznose, razmijevaju pod nacionalizmom ono to nikako ne spada u ovaj pojam. Krivica je, dakle, kod njih, a ne kod muslimana ponosne Bosne i krne Hercegovine.
17
LITERATURA
Boji Mehmedalija, Historija Bosne i Bonjaka, Sarajevo, 2008. orovi Vladimir, Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925. Durakovi Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Tuzla, 1998. Filipovi Nedim, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Teanj, 2005. Handi Mehmed, Islamizacija Bosne i Hercegovine: i porijeklo bosanskohercegovakih muslimana, Sarajevo, 1940. Imamovi Mustafa, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1997. Jalimam Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999. Malcolm Noel, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo, 1995. Prelog Milan, Povijest Bosne u doba osmanslijske vlade, Sarajevo. Zlatar Behija, Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva (14631593) u Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 111-121., Sarajevo, 1998.
www.BesplatniSeminarskiRadovi.com
18