Bučekkkkk

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1795
MEUNARODNI UGOVORI IZVORI MEUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA NA PODRUJU EUROPSKE UNIJE

Prof. dr. sc. Vilim Bouek * UDK 342.41(4)EU 341.215.2(4)EU 061.1(4)EU Izvorni znanstveni rad Primljeno: svibanj 2011. U radu se analiziraju meunarodni ugovori kao izvori meunarodnog privatnog prava na podruju biveg E(E)Z-a i Europske unije, ukljuujui i njihov postlisabonski pravni status. Nakon ocjene vanosti meunarodnih ugovora u meunarodnopravnoj eurointegracijskoj fazi (1958. 1999.) okosnicu rada ini prikaz meunarodnih ugovora u zajednikopravnoj (1999. 2009.) i unijskopravnoj eurointegracijskoj fazi (2009. 2011.) meunarodnog privatnog prava na podruju EU. Kljune rijei: meunarodni ugovori, izvori meunarodnog privatnog prava, Europska unija, Lisabonski ugovor
I. UVOD 1. Ope napomene Suvremenu Europsku uniju ini dvadeset sedam drava lanica na ijem podruju od 4,3 milijuna etvornih kilometara ivi 495 milijuna stanovnika koji ostvaruju trideset posto svjetskog BDP-a.1 U integracijskom procesu koji traje 60
*
Dr. sc. Vilim Bouek, profesor Pravnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Trg marala Tita 14, Zagreb Podaci iz Der Fischer Weltalmanach 2011, Frankfurt am Main, 2010.
1796
Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...
godina dananja Europska unija gradila je i jo gradi svoj pravni sustav utemeljen istodobno na harmonizaciji i unifikaciji javnopravnih i privatnopravnih propisa. Glavna pretpostavka izgradnje E(E)Z/EU je mir koji se eli ostvariti kroz gospodarsku integraciju utemeljenu na slobodnom trinom natjecanju i vladavini prava. Trinog natjecanja, pak, nema bez razvijenih privatnopravnih odnosa koji se ostvaruju (i) u prekograninim, odnosno meunarodnim privatnopravnim odnosima. Te odnose tradicionalno ureuju norme autonomnog (nacionalnog) meunarodnog privatnog prava te sve vie i norme europskog meunarodnog privatnog prava.2 U ovom radu izraz meunarodno privatno pravo (dalje u tekstu: MPP) treba shvatiti kao MPP u irem smislu, a to znai da MPP uz odredbe o mjerodavnom pravu obuhvaa i norme meunarodnog graanskog procesnog prava (dalje u tekstu: MGPP).3 Izraz europsko meunarodno privatno pravo u irem smislu u ovom radu oznauje cjelokupnost normi MPP-a na podruju drava lanica EU, a izraz europsko meunarodno privatno pravo oznauje odredbe MPP-a sadrane u pravnim aktima biveg E(E)Z-a i kasnije EU.4
Vidi vie o tome u Bouek, Europsko meunarodno privatno pravo u eurointegracijskom procesu i harmonizacija hrvatskog meunarodnog privatnog prava, Zagreb, 2009. (dalje u tekstu: Europsko MPP), str. 47 63. O odnosima MPP-a i MGPP-a vidi Sajko, Meunarodno privatno pravo, V. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 2009. (dalje u tekstu: MPP), str. 13 14, kao i Siehr, Internationales Privatrecht, Deutsches und europisches Kollisionsrecht fr Studium und Praxis, Heidelberg, 2001. (dalje u tekstu: Internationales Privatrecht), str. 569, te Posch, Brgerliches Recht, Band VII, Internationales Privatrecht, 4., vollstndig berarbeitete Auflage, Wien New York, 2008. (dalje u tekstu: Internationales Privatrecht), str. 4. U njemakoj literaturi esto se kao izraz za MPP u irem smislu rabi izraz Kollisionsrecht. Tako npr. Basedow, Die Vergemeinschaftung des Kollisionsrecht nach dem Vertrag von Amsterdam, u Baur, Mansel (wiss. Leitung), Systemwechsel im europischen Kollisionsrecht, Mnchen, 2002., str. 19 te Jayme, Kohler, Europisches Kollisionsrecht 2006: Eurozentrismus ohne Kodifikationsidee?, IPRax, 2006., str. 537. Usporedi Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 7.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1797
Europsko MPP u irem smislu sadrano je, osim u unutarnjim izvorima MPP-a drave lanice EU5 te primarnom6 i sekundarnom pravu EU7 i u meunarodnim ugovorima koji su na snazi u dravama lanicama EU. U opem kontekstu europskog MPP-a jedno od vanih, ali i praktinih pitanja jest i ono o mjestu i vanosti meunarodnih ugovora u izvorima MPP-a na podruju EU. Analizom navedenog pitanja, nakon uvodnih razmatranja, u ovom emo radu dati prikaz meunarodnih ugovora u meunarodnopravnoj eurointegracijskoj fazi (1958. 1999.)8, a zatim u zajednikopravnoj (1999. 2009.) i unijskopravnoj eurointegracijskoj fazi (2009. 2011.)9 MPP-a te odrediti dananju vanost meunarodnih ugovora u hijerarhijskoj ljestvici izvora MPP-a
5
Te su norme u pravilu sadrane u zakonskim odredbama ili obiajnom pravu. Kad je rije o zakonskim odredbama, to su ili zakoni o MPP-u (npr. austrijski ZMPP iz 1978., vicarski ZMPP iz 1987., talijanski ZMPP iz 1995. ili belgijski ZMPP iz 2004.), uvodni zakoni za graanske zakone (kao npr. njemaki UZGZ iz 1896. mijenjan i dopunjavan 1986. i 1999.) ili graanski zakoni (npr. portugalski GZ iz 1967.). U navedenim pravnim porecima kolizijske odredbe mogu se nalaziti i u drugim zakonima tih drava lanica EU (lex specialis). Za razliku od navedenih primjera kolizijske odredbe mogu biti sadrane i u obiajnom pravu proizalom iz sudske prakse (npr. vedsko MPP) ili je sudska praksa na doktrinarnim stajalitima i na temelju malog broja zakonskih kolizijskih odredaba stvorila sustav nacionalnog MPP-a (npr. l. 3. francuskog Code civila iz 1804. osnova je francuskog MPP-a). Tako npr. l. 101. i 102. Ugovora o nainu rada EU (dalje u tekstu: UNREU; vidi u ovom radu infra, biljeka br. 9) pravila o trinom natjecanju koja se odnose na poduzea. Rije je o uredbama (l. 288. st. 2. UNREU) primjena kojih je obvezujua (npr. Uredba o mjerodavnom pravu za izvanugovorne obveze Uredba Rim II (Official Journal [dalje u tekstu: OJ] EU 2007 L 199/1) koja odreuje da je obvezatna u cijelosti i neposredno se primjenjuje u dravama lanicama EU (l. 32. st. 2.). ili o uredbama koje se primjenjuju fakultativno u pravu EU (npr. Uredba Vijea (EZ) br. 2157/2001. o statutu europskog dionikog drutva (Societas Europaea) od 8. listopada 2001. (ABl EG 2001 Nr. L 294, 1.) te o smjernicama koje sadravaju odredbe europskog MPP-a i koje nakon donoenja tek trebaju biti implementirane u nacionalno MPP drava lanica EU (l. 288. st. 3. UNREU). Dakle, do 1. svibnja 1999. stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama (OJ EC, C 340 od 10. studenog 1997.). Dakle, od 1. prosinca 2009. dana stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice od 13. prosinca 2007. (engl. Treaty of Lisabon amending the Treaty on European Union and the Treaty establishing the European Community, OJ EU, C 306 od 17. prosinca 2007. i konsolidirani tekstovi OJ EU C 115 od 9. svibnja 2008., str. 47). Postlisabonski EU temelji se na Ugovoru o Europskoj uniji (dalje u tekstu: UEU) i na Ugovoru o nainu rada (funkcioniranju) Europske unije (UNREU). Ta dva ugovora imaju istu pravnu vrijednost (l. 1. st. 3. UEU).
1798
na podruju EU. Pritom emo takoer objasniti vanost meunarodnih ugovora kojih je bio stranka EZ, a odnedavna EU, sve to u svjetlu prakse Europskog suda u Luxembourgu, kao i poziciju meunarodnih ugovora kojih su stranke drave lanice EU s jedne i tree drave s druge strane. Odgovori na postavljena pitanja mogu se pro futuro projicirati i na meunarodne ugovore kao izvore MPP-a u Republici Hrvatskoj kao buduoj, novoj lanici EU.
2. Meunarodni ugovori kao izvori MPP-a na podruju EU Meunarodne ugovore kao izvore MPP-a na podruju EU, promatrajui njihovu provenijenciju iz kuta drave lanice EU, moemo podijeliti, osim na dvostrane i viestrane, (i) na meudravne ugovore i europske ugovore. Meudravni ugovori meunarodni su ugovori izmeu drava lanica EU i izmeudrave lanice ili drava lanica i treih drava (izvan EU). Oni su rezultat meuvladine suradnje drava i pod odreenim pretpostavkama koje odreuje drava (npr. potvrda u nacionalnom parlamentu) ine dio unutarnjeg pravnog poretka drave stranke tog meunarodnog ugovora. To znai da se pregovori, sklapanje, postupak potvrivanja i druge pretpostavke za njihovo pravno djelovanje i valjanost (npr. objavljivanje) naelno ureuju nacionalnim pravom drave lanice EU. Meutim, kao to e pokazati ovaj rad, proces komunitarizacije zahvaa i tu vrstu meunarodnih ugovora. Europski ugovori, za razliku od meudravnih, meunarodni su ugovori kojih je stranka EU, a mogu biti zakljueni unutar EU10 ili izmeu EU i treih drava ili meunarodnih organizacija (l. 216. UNREU).11 Pregovori i njihovo
10
11
Npr. Ugovor EZ i Kraljevine Danske o sudskoj nadlenosti i priznanju i ovrsi sudskih odluka u graanskim i trgovakim predmetima od 19. listopada 2005. (OJ EU, L 299/62 od 16. studenoga 2005.) i Ugovor izmeu EZ i Kraljevine Danske o dostavi sudskih i izvansudskih pismena u graanskim i trgovakim predmetima od 19. listopada 2005. (ABl EU, L 300/55 od 16. studenog 2005.). Prema navedenoj odredbi EU moe sklopiti sporazum s jednom ili vie treih zemalja ili meunarodnih organizacija ako tako predviaju UEU i UNREU ili ako je sklapanje sporazuma potrebno radi postizanja kojeg od ciljeva iz tih ugovora, u okviru politika EU ili ako je to predvieno kojim pravno obvezujuim aktom EU ili bi moglo utjecati na zajednika pravila ili izmijeniti podruje njihove primjene (st. 1.) Sporazumi koje sklapa EU obvezujui su za institucije EU i za njezine drave lanice (st. 2.).
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1799
sklapanje ureeno je europskim (primarnim) pravom (l. 218. UNREU).12 Europski ugovori ine dio europskog prava koje se primjenjuje u dravi lanici EU. U eurointegracijskom procesu meudravni ugovori i europski ugovori imali su razliito znaenje na podruju biveg E(E)Z i dananjeg EU. Prikaz vanosti meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU poet emo kronoloki, odnosno meunarodnopravnom eurointegracijskom fazom (1958. 1999.). II. MEUNARODNI UGOVORI KAO IZVORI MPP-a NA PODRUJU E(E)Z/EU U MEUNARODNOPRAVNOJ EUROINTEGRACIJSKOJ FAZI (1958. 1999.) 1. Ope napomene Opa funkcija meunarodnog ugovora kao izvora MPP-a na podruju biveg E(E)Z i dananjeg EU je nepromjenjiva: njime se eli unificirati MPP, odnosno pojedina pravna pitanja u okviru te grane prava. To se postie meudravnim i/ili europskim ugovorima, ovisno o fazi eurointegracijskog procesa. Potreba unifikacije nacionalnog MPP-a koja nastaje zbog raznolikosti njegovih pravnih rjeenja mnogo je starija od eurointegracijskog procesa koji za MPP poinje 1. sijenja 1958., stupanjem na snagu Rimskog ugovora.13 Prije i poslije tog datuma doneseni su mnogobrojni meunarodni ugovori koji unificiraju odredbe o mjerodavnom pravu i norme meunarodnoga graanskog procesnog prava. Unifikacija MPP-a meunarodnim ugovorima provodila se u meunarodnopravnoj eurointegracijskoj fazi (1958. 1999.) u izvaneurointegracijskim i u eurointegracijskim okvirima.
12
13
Npr. nova Luganska konvencija o sudskoj nadlenosti i priznanju i ovrsi odluka u graanskim i trgovakim predmetima od 30. listopada 2007. (OJ EU 2007., L 399/3). Vidi o tome vie u nastavku ovoga rada infra, pod III. 2. BGBl 1957., II, str. 766 i 1958., II, str. 64. Njegov izvorni naziv je Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice. Potpisan je u Rimu 25. oujka 1957., a stupio je na snagu 1. sijenja 1958. Odredbom lanka G Ugovora o Europskoj uniji od 7. veljae 1992. (ABl C 191 od 29. srpnja 1992.) Rimski ugovor mijenja svoj naziv u Ugovor o osnivanju Europske zajednice, koji se kolokvijalno onda skraeno naziva Ugovor o EZ, za razliku od Ugovora o EU, i zajedno su do stupanja na snagu Lisabonskog ugovora tvorili pravne temelje EU.
1800
2. Meunarodni ugovori kao izvori MPP-a izvan eurointegracijskih okvira Potreba unifikacije MPP-a uoena je u teoriji MPP-a i u njegovoj praksi ve sredinom 19. stoljea. Poetnu Mancinijevu ideju o stvaranju institucionalnog okvira za ureenje tog pravnog problema uspio je uz suradnju nizozemske vlade u djelo provesti Nizozemac Asser. Tako su u okviru Haake konferencije za meunarodno privatno pravo, koja uz prekide djeluje jo od 1883., poetkom dvadesetog stoljea donesene npr. Konvencija o sklapanju braka iz 1902., Konvencija o graanskom postupku iz 1905. i 1954., Konvencija o pravu koje se primjenjuje na meunarodnu kupoprodaju tjelesnih pokretnih stvari iz 1955., Konvencija o mjerodavnom pravu za oblik oporunih raspolaganja iz 1961., Konvencija o pravu mjerodavnom za prometne nezgode na cestama iz 1971., Konvencija o mjerodavnom pravu za odgovornost proizvoaa za svoje proizvode iz 1973., Konvencija o graanskopravnim aspektima meunarodne otmice djece iz 1980.14 Od 1926. djeluje i UNIDROIT kao specijalizirana organizacija Lige naroda koja provodi unifikaciju materijalnog, ali i kolizijskog prava, u okviru koje je donesena npr. Konvencija o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima iz 1995.15 U okviru UN-a donesene su npr. Konvencija o pravnom poloaju izbjeglica iz 1951., Konvencija o pravnom poloaju osoba bez dravljanstva iz 1954., Konvencija o priznanju i ovrsi stranih pravorijeka iz 1958. Ujednaavanju MPP-a od 1966. pridonosi i UNCITRAL u okviru kojega je donesena npr. Beka konvencija o meunarodnoj prodaji robe iz 1980. I Vijee Europe donosi odreene meunarodne ugovore, kao npr. Europsku konvenciju za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. koja, iako ne sadrava odredbe MPP-a, predstavlja vaan pravni izvor za njegovo tumaenje.16 I u okviru Meunarodne komisije za graanska stanja donose se meunarodni ugovori kojima se unificiraju odredbe o odreenim graanskopravnim stanjima, kao npr. Konvencija o zakljuenju braka u inozemstvu iz 1964. 17
14
15
16
17
Vidi vie o tome u Steenhoff, Asser et la fondation de la Confrence de La Haye de d.i.p., Rev. crit., 83, 1994., str. 297. Vidi vie o tome u David, 2 International Encyclopedia of Comparative Law, Chapter 5, str. 133 141. Vidi vie o tome u Bouek, Utjecaj ljudskih prava kao specifine sastavnice europskog prava na meunarodno privatno pravo, Hrvatska pravna revija, 12, 2004., str. 64 73. Vidi vie o tome u Sajko, op. cit. u bilj. 3, str. 76 77.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1801
Rije je, dakle, o meunarodnim ugovorima kojima se izmeu drava stranaka ujednauje MPP. Stranke tih ugovora u velikom su broju drave lanice tadanjeg E(E)Z-a i dananjeg EU, ali istodobno i drave koje nisu lanice. 3. Meunarodni ugovori kao izvori MPP-a u eurointegracijskim okvirima I EEZ je u okviru eurointegracijskog procesa odluio meunarodnim ugovorima ujednaiti MPP na podruju tadanjih est drava osnivaica.18 Upravo prema meunarodnim ugovorima kao glavnim instrumentima za provoenje unifikacije tadanjeg nacionalnog MPP-a drava lanica, tu fazu razvitka MPP-a na podruju tadanjeg E(E)Z i EU nazivamo meunarodnopravna eurointegracijska faza. Iako geneza europskog prava poinje donoenjem Parikog ugovora od 18. travnja 1951., kojim je osnovana Europska zajednica za ugljen i elik19, taj osnivaki ugovor nije sadravao odredbe o europskom MPP-u. Pravni okvir za ureenje MPP-a na podruju tadanjeg EEZ prvi se put u europskom pravu odreuje Rimskim ugovorom od 25. oujka 1957., ija odredba glasi: Ako bude potrebno, drave lanice pristupit e meusobnim pregovorima da bi svojim dravljanima ostvarile pogodnosti glede: - zatite osoba te koritenja i zatite drugih prava pod istim uvjetima pod kojima ih svaka drava priznaje svojim dravljanima - ukidanja dvostrukog oporezivanja unutar Zajednice - uzajamnog priznavanja drutava u smislu lanka 48., stavak 2., zadravanja svojstva pravne osobe u sluaju preseljenja sjedita iz jedne u drugu zemlju i mogunosti spajanja drutava koja djeluju u skladu s propisima razliitih zemalja - pojednostavnjenja postupaka koji ureuju uzajamna priznanja sudskih odluka i pravorijeka (l. 293. Ugovora o EZ, prijevod V. Bouek).
18
19
Usporedi Kegel, Schurig, Internationales Privatrecht, 9. izdanje, Mnchen, 2004., str. 238. Pariki ugovor, nazvan jo i Montan-ugovor ili Montanunion, stupio je na snagu 23. srpnja 1952. i zakljuen je na rok od pedeset godina. Protekom navedenog roka prestalo je njegovo vaenje, a drave lanice nisu ga produljile. Time je i jedna od europskih zajednica prestala postojati i vie nije inila tzv. prvi stup EU. Vidi vie o tome u von der Groeben, Wie es begann: Von der Montanunion zum europischen Binnenmarkt, ZEuP, 2003., str. 1 10.
1802
Navedena odredba zorno pokazuje da se tada od svih pitanja MPP-a u irem smislu samo priznanje stranih odluka percipira kao pravno pitanje koje na podruju EEZ treba ujednaiti meunarodnim ugovorima.20 iroko tumaenje navedene odredbe l. 293. Ugovora o EZ (izvorno l. 220.) u europskoj pravnoj praksi omoguilo je daljnji razvitak MPP-a na podruju tadanjeg EEZ. Tako je upravo na temelju l. 293. Ugovora o EZ donesena Bruxelleska konvencija o sudskoj nadlenosti i ovrsi sudskih odluka u graanskim i trgovakim predmetima 27. rujna 1968. (dalje u tekstu: BK), danas na snazi kao Uredba Vijea broj 44/2001. od 22. prosinca 2000. (dalje u tekstu: BU I)21, koja ureuje materiju priznanja sudskih odluka donesenih u dravama lanicama tadanjeg EEZ, ali je sadravala i odredbe o izravnom (neposrednom) odreivanju nadlenosti (l. 5. i 6.). Te su odredbe imale oit komunitarizacijski uinak koji je prelazio okvire tadanjeg l. 220. Ugovora o EZ jer je njihova primjena znaila da se mjesna nadlenost ne odreuje prema nacionalnim propisima drava ugovornica.22 Na inicijativu drava lanica EEZ, nakon desetogodinjeg usuglaavanja, donesena je i Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze 19. lipnja 1980. (dalje u tekstu: RK)23, stranke koje su bile sve drave lanice EEZ. RK je donesen u nastojanju da se nastavi unutar Zajednice ... ve zapoeto ujednaavanje na podruju meunarodnog privatnog prava.24 RK je 17. prosinca 2009. zamijenjen Uredbom (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijea o mjerodavnom pravu za ugovorne odnose od 17. lipnja 2008.25
20
21
22
23
24 25
Krajem pedesetih godina i u prvoj polovici ezdesetih godina prolog stoljea dominiralo je stajalite da e pitanje MPP-a u EEZ biti prevladano unifikacijom odredaba materijalnog prava meunarodnim ugovorima, to se oito nije dogodilo. Za sve drave lanice EU, osim Danske, BU I na snazi je od 1. oujka 2002. (l. 68. BU I). Izmeu Danske i EZ na snazi je nov ugovor koji je zamijenio BK. Vidi o tome u ovom radu infra, pod III. 2. Vidi vie o tome u Sajko, Perspektiva razvoja meunarodnog privatnog prava o Bruxelleskoj i Luganskoj konvenciji o nadlenosti i izvrenju sudskih odluka u graanskim i trgovakim predmetima i kako hrvatsko pravo uskladiti s tim konvencijama, u: Hrvatsko graanskopravno ureenje i kontinentalno-europski pravni krug, Zagreb, 1994., str. 227, kao i Sajko, Uredba Europskog vijea br. 44/2001. o sudskoj nadlenosti, priznanju i ovrsi odluka u graanskim i trgovakim predmetima od 22. prosinca 2000. i hrvatske parnine stranke, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3-4, 2003., str. 653 669. OJ EC 1980, C 282/1. RK je stupio na snagu kao meunarodni ugovor 1. travnja 1991. Vidi Schweitzer, Hummer, Europarecht, 5. Auflage, Frankfurt am Main, 1996. (mit Nachtrag 1999); dalje u tekstu: Europarecht, rubni br. 19. Vidi Preambulu RK-a u Sajko, op. cit. u bilj. 3, str. 589, u prijevodu prof. Sajka. ABl EU 2008 L 177/6 od 4. srpnja 2008.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1803
Ocjenjujui RK kao izvor europskog MPP-a u irem smislu, RK (stricto sensu) trebamo ubrojiti u izvore meunarodnog (ugovornog) prava, a ne u izvore europskog (meunarodnog privatnog) prava. I dok to za RK s pravom moemo rei, jer za razliku od BK nije donesen na temelju l. 293. Ugovora o EZ, neki autori tako kvalificiraju i (bivi) BK, pa stoga i RK i BK nazivaju prateim ili popratnim pravom EZ (begleitendem Gemeinschaftsrecht).26 Analizirajui Rimski ugovor iz 1957. s povijesne distancije, razvidno je da Ugovor o E(E)Z-u tada nije predvidio harmonizaciju, ba kao ni unifikaciju odredaba europskog MPP-a. To je znailo da harmonizacija i unifikacija MPP-a tada nisu bile u nadlenosti EZ.27 Zbog toga su BK i RK28 rezultat meuvladinih pregovora o donoenju klasinih meunarodnih ugovora izmeu drava lanica EZ. Dakle, BK i RK odnosili su se na (meunarodno privatno) pravo EZ, ali odredbe tih konvencija (stricto sensu) nisu inile tadanje (meunarodno privatno) pravo EZ, tj. europsko MPP (u uem smislu). Meutim, navedena pravnoteorijska (ne)preciznost nije zabrinjavala graditelje europske integracije, koliko injenica da su od 1. sijenja 1958. do 1. travnja 1991., uza sve pravno-strune i politike napore, donesena samo dva meunarodna ugovora kojima se na podruju EEZ ujednaava MPP. Taj dojam o loem tempu ujednaavanja MPP-a meunarodnim ugovorima nije mogla ublaiti ni injenica da EEZ na temelju Europskog jedinstvenog akta iz 1986., poevi od 22. lipnja 1988., donosi smjernice (direktive) kojima se harmoniziraju kolizijska pravila za odreena pitanja MPP-a.29 Daljnji poticaj eurointegracijskom procesu i unifikaciji MPP-a meunarodnim ugovorima dao je Ugovor iz Maastrichta od 7. veljae 1992.30 Otada se pravosudna suradnja u graanskim predmetima ureuje kao podruje suradnje od zajednikog interesa (l. K.1. t. 6). Time pravosudna suradnja u graanskim
26 27
28
29 30
Schweitzer, Hummer, op. cit. u bilj. 23, rubni br. 19. Usporedi Basedow, The Communitarization of the Conflict of Laws under the Treaty of Amsterdam, CMLRev., 2000. (dalje u tekstu: Communitarization), str. 687. Vidi o tome u Sajko, op. cit. u bilj. 3, str. 70 72, te Sajko u Sajko, Sikiri, Bouek, Babi, Tepe, Izvori hrvatskog i europskog meunarodnog privatnog prava, Zagreb, 2001., str. 9. Vidi vie o tome u Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 32 40 i 50 51. ABl EG C 191 od 29. srpnja 1992. To je Ugovor koji je potpisan u Maastrichtu 7. veljae 1992., a na snagu je stupio 1. studenog 1993. Vidi vie o tome u Vedder, Das neue Europarecht, Wiesbaden, 1992., str. XIII. Tim se Ugovorom osniva EU i uvode zajednike politike, a izmjenama i dopunama Rimskog ugovora naziv EEZ zamjenjuje se nazivom EZ.
1804
predmetima, koja ukljuuje sve graanskopravne predmete povezane s ostvarenjem ciljeva Unije, posebice slobode kretanja (l. K.1. Ugovora o EU), nema vie iskljuivo nacionalno obiljeje, pa je slijedom toga Vijee EU dravama lanicama u navedenoj materiji ovlateno predlagati meunarodne ugovore (l. K.3. st. 2. t. c) Ugovora o EU).31 injenica da je E(E)Z uz sav angaman za ureenje MPP-a na svojem podruju iznjedrio samo BK i RK te da neprimjereno koritenje izvora europskog sekundarnog prava takoer nije dalo oekivane rezultate na izgradnji zajednikog i unutarnjeg trita, potaknula je vane promjene u sustavu unifikacije MPP-a na podruju EU. Da bi se postigao eljeni napredak, bilo je nuno ubrzati proces komunitarizacije davanjem jo veih ovlasti nadlenim tijelima EZ/EU. To je ostvareno tek 1997. donoenjem Ugovora iz Amsterdama.32 Druga faza suvremenog razvitka europskog MPP-a, zajednikopravna integracijska faza, u kojoj pratimo pravni poloaj meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a , poinje 1. svibnja 1999. stupanjem na snagu Ugovora iz Amsterdama.33 III. MEUNARODNI UGOVORI KAO IZVORI MPP-a NA PODRUJU EZ/EU U ZAJEDNIKOPRAVNOJ EUROINTEGRACIJSKOJ FAZI (1999. 2009.) 1. Ope napomene Iako je do kraja postupka donoenja Ugovora iz Amsterdama bilo sporno treba li se pravosudna suradnja premjestiti u pravo EZ ili to pitanje i nadalje ostaviti u okviru meuvladine suradnje u pravu EU (l. K. 1. br. 6), prevagnula je, ipak, opcija na temelju koje se pravosudna suradnja u graanskim predmetima34 (l.
31
32
33
34
Vidi vie o tome u Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 51 53 te OKeeffe, Recasting the third pillar, CMLRev, 1995., str. 893 i dalje. Ugovor iz Amsterdama donesen je 2. listopada 1997., a stupio je na snagu 1. svibnja 1999. Njegov je puni naziv Ugovor iz Amsterdama o izmjeni Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o osnivanju Europske zajednice kao i nekih s njima povezanih pravnih akata (OJ EC 1997, C-340/01). Usporedi Stone, EU Private Internatiional Law Harmonization of Laws, Cheltenham, 2006., str. 3 5 te Kohler, Der europische Justizraum fr Zivilsachen und das Gemeinschaftskollisionsrecht, IPRax, 2003., str. 412. Vidi o tome u Mayer, Heuz, Droit international priv, osmo izdanje, Paris, 2004., str. 22. te usporedi Pirrung, Europische justizielle Zusammenarbeit in Zivilsachen insbesondere das neue Scheidungsbereinkommen, ZEuP, 1999., str. 835 i dalje.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1805
61. 69.) iz tzv. treeg stupa35 premjeta u tzv. prvi stup EU.36 Time je europsko MPP u pravnotehnikom smislu postalo pravo EZ37 koje se u pravilu ureuje europskim sekundarnim pravom, a glavni unifikacijski instrument postaje uredba. Ona kao pravni izvor obiljeava cjelokupno razdoblje eurointegracijskog razvitka europskog MPP-a od 1999. do 2009. godine. U tom je smislu l. 65. Ugovora o osnivanju EZ38 postao najvanija odredba unutarnje nadlenosti EZ za ureenje europskog MPP-a. Meutim, za meunarodne ugovore kao izvore MPP-a na podruju EU najvanija je odredba tadanjeg l. 300. Ugovora o osnivanju EZ koja ureuje vanjsku nadlenost EZ.
EU se tada opisivalo krovnom organizacijom koja poiva na tri stupa te se poevi od Ugovora iz Maastrichta iz 1992. slikovno predoava kao grki hram. Prvi stup inile su tri europske zajednice: (danas biva) Europska zajednica za ugljen i elik, EZ i Euratom. Budui da je Pariki ugovor iz 1951. zakljuen na rok od pedeset godina, a nakon toga nije produljen, Europska zajednica za ugljen i elik prestala je postojati 22. srpnja 2002. (vidi o tome u Europa-Recht, 18. Auflage, Mnchen, 2003., str. XII.). U prvom stupu takoer se nalazila npr. carinska i monetarna unija te zajednika poljoprivredna politika. Drugi stup bio je zajednika vanjska i sigurnosna politika, a trei policijska i pravosudna suradnja u kaznenim predmetima. Osnovna razlika izmeu prvog i drugih dvaju stupova bila je u tome to su se u prvom stupu koristili pravno obvezujui instrumenti i postupci utemeljeni na Ugovoru o osnivanju EZ, dakle pravni akti koji imaju preteito nadnacionalni karakter, a u drugom i treem stupu Europsko vijee i Vijee EU donosili su pravne akte koji su bili utemeljeni na meuvladinoj suradnji. Vidi o tome Oppermann, Classen, Nettesheim, Europarecht, etvrto izdanje, Mnchen, 2009., str. 16. 36 Usporedi Thorn, Entwicklungen des Internationalen Privatrechts 2000-2001, IPRax, 2002. (dalje u tekstu: Entwicklungen des IPR) str. 349 te Jayme, Kohler, Europisches Kollisionsrecht 1997 - Vergemeinschaftung durch Sulenwechsel?, IPRax, 1997., str. 385 386. 37 Usporedi Cheshire, North, Fawcett, Private International Law, etrnaesto izdanje, London, 2008. (dalje u tekstu: PIL), str. 12 13. 38 l. 65. Ugovora o EZ glasi: Mjere u podruju pravosudne suradnje u graanskim predmetima s prekograninim obiljejem, potrebne radi nesmetanog djelovanja unutarnjeg trita i koje treba donijeti prema l. 67., ukljuuju: a) poboljati i pojednostaviti - sustav prekogranine dostave sudskih i izvansudskih podnesaka - suradnju u izvoenju dokaza - priznanje i ovrhu sudskih i izvansudskih odluka u graanskim i trgovakim pred metima b) unaprijediti ujednaenost vaeih kolizijskih odredaba i odredaba o spreavanju sukoba nadlenosti u dravama lanicama c) ukloniti zapreke za nesmetano odvijanje graanskih postupaka, a prema potrebi unaprijediti ujednaenost vaeih propisa o graanskom postupku u dravama lanicama. (Prijevod: V. Bouek).
35
1806
2. Meunarodni ugovori kao izvori MPP-a u eurointegracijskim i izvaneurointegracijskim okvirima Postamsterdamski pravni ustroj EU omoguio je EZ kao srcu EU i odgovarajue vanjske nadlenosti u ureenju MPP-a.39 Europski sud ve je 1971. presudio40 da uz nadlenost EZ na unutarnjem tritu, prema odredbama Ugovora o (E)EZ postoji i njezina komplementarna vanjska nadlenost.41 Time je Europski sud u europsko pravo uveo doktrinu implicitnih ovlasti EZ. Prema odredbama Ugovora o EZ Zajednica je bila ovlatena sklapati meunarodne ugovore s drugim dravama i meunarodnim organizacijama (l. 300.) (i) u pitanjima europskog MPP-a koja je nadlena ureivati europskim sekundarnim pravom.42 To znai da su vanjske nadlenosti EZ glede MPP-a takoer odreene odredbom l. 65. Ugovora o EZ.43 Iako se u meunarodnopravnoj fazi (1958. 1999.) EZ tom nadlenou za ureenje europskog MPP-a nije koristio, takva se praksa promijenila, to je vidljivo i iz sljedeih primjera. Prvi je primjer Ugovor EZ s Danskom od 19. listopada 2005. Budui da se BU I nije primjenjivao na Dansku, ve je izmeu drava lanica EZ i Danske na snazi bio BK (l. 68. BU I),44 postojao je ipak obostrani interes svih drava EU da se odnos EZ i Danske glede sudske nadlenosti i priznanja i ovrsi sudskih odluka u graanskim i trgovakim predmetima redefinira. Tako je nakon dugogodinjih priprema45 izraen, a zatim je Vijee EZ 20. rujna 2005. donijelo u ime EZ odluku46 da se izmeu EU i Danske potpie 19. listopada 2005. novi meunarodni ugovor o sudskoj nadlenosti i priznanju i ovrsi odluka u graanskim i trgovakim predmetima. Ugovor je objavljen 16. studenoga 2005. godine.47 Stupanjem
39
40
41
42 43 44
45 46 47
Usporedi He, Die Europisirung des internazionalen Zivilprozessrechts durch den Amsterdamer Vertrag Chancen und Gefahren, NJW, 2000. (dalje u tekstu: Die Europisirung des internazionalen Zivilprozessrechts), str. 30. Osim te nadlenosti Zajednice ne moe postojati konkurirajua nadlenost drava lanica jer bi sve to se dogaa izvan tijela Zajednice bilo nespojivo s jedinstvom zajednikog trita te ujednaenom primjenom prava Zajednice. (Presuda Europskog suda od 31. oujka 1971., Rs. 22/70., Slg. 1971, str. 263. u predmetu AETR.) Vidi o tome vie u: Wilderspin, Rouchaud-Jot, La comptence externe de la Communaut europenne en droit international priv, Rev. crit., 2004., str. 6 i dalje. Usporedi Kropholler, Internationales Privatrecht, esto izdanje, Tbingen, 2006., str. 78. He, op. cit. u bilj. 39, str. 30. Meutim, primjena BK-a odnosila se samo na etrnaest starih drava lanica EU, a to a contrario znai da se BK nije primjenjivao na onih dvanaest drava koje su lanice EU postale 1. svibnja 2004., odnosno 1. sijenja 2007. Vidi KOM (2005) 145 od 15. travnja 2005. Vidi Zakljuak 2005/790 EZ. OJ EU, L 299, 62. od 16. studenoga 2005.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1807
na snagu navedenog Ugovora 1. srpnja 2007.48 izmeu EU i Danske prestao je vrijediti BK, koji je zamijenjen sadrajno gotovo identinim odredbama BU I. Takav neobian utjecaj BU I na meunarodne ugovore rezultirao je, dakle, zamjenom BK, stranke koje su bile (pojedinano) sve drave lanice EU, novim viestranim meunarodnim ugovorom, stranke kojeg su sklopile Danska s jedne i EZ s druge strane.49 Budui da europsko pravo dravama lanicama ne doputa da se uredbe koje se izravno primjenjuju implementiraju u nacionalno pravo drave lanice, Danska je u smislu doputene joj rezerve zadrala institucijski okvir za pravosudnu suradnju, ali je pregovorima iznjedrila sadrajno paralelne ugovore. S obzirom na to da zabrana sklapanja meunarodnih ugovora s EZ nije postojala, uz BU I Danska je na opisani nain (dakle, sluei se meunarodnim ugovorom kao formalnim izvorom) paralelno (sadrajno) preuzela i Uredbu Vijea EZ o dostavi sudskih i izvansudskih dokumenata u graanskim i trgovakim predmetima od 29. svibnja 2000.50 Nov pristup EZ vanjskoj nadlenosti i s njom povezanim meunarodnim ugovorima koji sadre odredbe MPP-a vidi se i iz sljedeeg primjera. Drugi je, dakle, primjer EZ i Luganska konvencija iz 1988. Vanjska nadlenost EZ aktivirana je i glede Luganske konvencije od 16. rujna 1988. o sudskoj nadlenosti i priznanju i ovrsi odluka u graanskim i trgovakim predmetima51 (dalje u tekstu: LK), koja je identinu materiju (iz BK) ureivala izmeu drava lanica EU i drava lanica EFTA-e. Vanost LK-a bila je znatno smanjena kad su Austrija, Finska i vedska nakon 1995. postale stranke BK-a, a jo vie kad je BK pretoen u BU I. Od Europskog suda (Sud EZ) jo je 5. oujka 2003. u smislu l. 300. st. 6. Ugovora o EZ zatraeno miljenje o sljedeem pravnom pitanju: Mogu li i dalje drave lanice EU (same) biti ugovorne stranke LK-a ili EZ zajedno s njima? Do donoenja odluke sklapanje novog LK-a bilo je odgoeno. O tom pitanju izjasnio se velik broj zainteresiranih drava, a 19. listopada 2004. Europski sud o tome je proveo i raspravu. Tek u svojemu miljenju 1/03 od 7. veljae 2006. Europski
48 49
50 51
OJ EU L 94/70 od 4. travnja 2007. Opisanu pravnu situaciju moemo objasniti odreenom povijesno relevantnom injenicom. Naime, Ugovor iz Maastrichta od 7. veljae 1992. na referendumu u Danskoj nije prihvaen, pa je Danska stavila rezervu, meu ostalim, i na njegove odredbe o pravosudnoj suradnji, to je omoguilo da se, uz prihvaanje takvih rezervi, Ugovor iz Maastrichta na ponovljenom referendumu 1994. ipak prihvati. Takav povlateni poloaj Danska je stekla i zbog politike percepcije ostalih drava lanica EU koje su Dansku promatrale kao dravu vanu i za ostale skandinavske drave jer tada vedska jo nije bila lanica EU, a Norveka je takoer referendumima odbijala ulazak u EU. Pri tome naravno nije previen i kriterij BND-a koji je u Danskoj per capita vei od njemakog. OJ EU L 94/70 od 4. travnja 2007. ABl EG 1988 L 319, 9.
1808
sud odgovorio je na postavljeno pitanje i ustvrdio da je sklapanje nove Luganske konvencije u cijelosti u iskljuivoj nadlenosti Europske zajednice.52 Pri tome je Europski sud svoje stajalite objasnio navodei da BU I sadrava jedan sveobuhvatni i koherentni sustav, i za sudsku nadlenost, i za priznanje i ovrhu sudskih odluka, koji vrijedi ne samo u odnosima drava lanica, ve i za odnose izmeu jedne drave lanice i tree drave. Iz BU I moe se zakljuiti da bi njezine odredbe kroz izjednaeni sadraj mogle tetiti prostorno iroj Luganskoj konvenciji. To stajalite potvruje predviena razdvajajua klauzula, koja bi prema uzoru na dosadanju odredbu l. 54. b. Luganske konvencije ureivala odnos izmeu BU I i nove Konvencije.53 Takvo stajalite Europskog suda o podruju vaenja BU I odluujue je za drave lanice EU jer ih spreava u pravnim odnosima s treim dravama pozivati se na svoje pravo ili s njima sklapati dvostrane ugovore u okviru polja primjene BU I. Navedeno miljenje Europskog suda iz 2006. omoguilo je da se u oujku 2007. u Bruxellesu odri diplomatska konferencija na kojoj su bili voeni pregovori EZ i drava EFTA-e o sklapanju nove Luganske konvencije. 30. listopada 2007. EZ, s jedne strane, i Island, Norveka i vicarska, s druge strane, potpisali su novu Lugansku konvenciju, kojom se zamjenjuje ona prvotna iz 1988. Novom Luganskom konvencijom, koja je usklaena s odredbama BU I, ujednaene su odredbe o nadlenosti sudova u EU i u dravama EFTA-e, a presude koje se donose na podruju europskog gospodarskog prostora54 lake e se priznati i ovriti. LK stupio je na snagu 1. sijenja 2010. izmeu drava lanica EU, ukljuujui Dansku55 i Norveku.56 U odnosu na vicarsku novi LK vrijedi od 1. sijenja 2011.57 Island bi trebao postati strankom LK-a u prvoj polovici 2011., odnosno tri mjeseca nakon polaganja ratifikacijskog instrumenta kod depozitara (l. 69. st. 5. LK-a). Opisana konstelacija odnosa izmeu izvora europskog MPP-a koju proima komunitarijacija otvorila je pravno pitanje o kojem se prije stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama nije formalno raspravljalo, a ono glasi: Moe li se redefinirati uloga EZ (danas EU) i drava lanica kao stranaka Haake konferencije? Trei je primjer: EZ i Haaka konferencija za MPP. Analogno LK-u pojavilo se pitanje: Moe li EZ uz drave lanice EU ili umjesto njih biti stranka meunarodnih ugovora i u odnosu s Haakom konferencijom za MPP?
52
53 54 55 56
57
Vidi Lavranos, Opinion 1/03, Lugano Convention, Full Court, 2006., CMLRev, 2006., str. 1095. Jayme, Kohler, op. cit. u bilj. 3, str. 538. Eng. European economic area. LK se ne odnosi na Grenland i Farsko otoje. l. 69. st. 4. LK-a odreuje njegovo stupanje na snagu nakon est mjeseci od polaganja ratifikacijskih instrumenata kod depozitara. OJ EU 2010, L 140/1.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1809
Stari Statut odreivao je da lanice Haake konferencije mogu biti samo drave, ali ne i organizacije.58 Nakon miljenja Europskog suda od 7. veljae 2006. br. 1/03 postalo je jasno da i Haaka konvencija o sporazumu o nadlenosti iz 2005.59 potpada pod iskljuivu nadlenost EZ. To se odnosi i na dvostrane ugovore koji vie nisu mogli biti valjano sklopljeni, a njima Italija i Njemaka bilateralno ureuju pitanja meunarodne nadlenosti i priznanja stranih sudskih odluka iz podruja primjene BU I.60 Zbog toga se pri razmatranju Haake konvencije o sporazumu o nadlenosti moralo pronai pragmatino rjeenje. Europska komisija dobila je status promatraa, pa je mogla sudjelovati na sjednicama. Drave lanice zastupala je Komisija uz sudjelovanje tadanjeg Predsjednitva EU. Drave lanice mogle su zajednika stajalita podravati vlastitim usmenim doprinosima raspravi. Takvo rjeenje nije moglo dugorono opstati, pa je odredbama novog Statuta Haake konferencije, koji je stupio na snagu 1. sijenja 2007., odreeno da i organizacije regionalnih gospodarskih organizacija61 mogu postati lanice Haake konferencije. To mogu biti iskljuivo od suverenih drava stvorene meunarodne organizacije, na koje su njihove drave lanice za odreene vrste poslova prenijele nadlenost, to ukljuuje i ovlasti u tim poslovima donositi zakljuke koji su za njihove drave lanice obvezujui (l. 3. st. 9. Statuta). Pretpostavka za lanstvo jedne takve organizacije jest, meu ostalim, predaja izjave o nadlenosti koja odreuje za koje su poslove lanice na nju prenijele svoje ovlasti (l. 3. st. 3. Statuta). Polazei od navedenih razloga, Vijee je 11. travnja 2006. utvrdilo politiku strategiju za ambiciozni dugoroni program kojim se treba urediti potpuno iskljuivanje drava lanica EU iz pravosudne suradnje u graanskim predmetima s treim dravama u bilateralnim i multilateralnim okvirima na regionalnom i globalnom planu.62 U ostvarenju toga plana, kao prvi prireeni korak, unato protivljenju europske (posebno francuske) akademske zajednice, EZ je 3. travnja 2007. pristupio Haakoj konferenciji za meunarodno privatno pravo63, ime je vanjska nadlenost EZ na podruju europskog meunarodnog
58 59
60
61 62
63
Vidi BGBl 1959 II 981. Vidi o tome Bucher, La Convention de La Haye sur les accords d lection de for, SZIER, 2006., str. 29. Vidi npr. presudu Europskog suda od 14. srpnja 2005., Rs. C-433/03., Slg. 2005., I 6985, u predmetu Komisija c/a Njemaka. Vidi BGBl 2006 II 1418. Vidi Ratsdokument 8140/06 JUSTCIV 93 Aspects of judical cooperation in civil matters in the framework of the Strategy for the External Dimension of JHA: Global freedom, Security and Justice. Vidi vie o tome u Schulz, The Accession of the European Community to the Hague Conference on PIL, ICLQ, 56, 2007., str. 939.
1810
privatnog prava ula u novu fazu odnosa. Jo istoga dana predsjednica Vijea poloila je ispravu kojom je EZ prihvatio Statut i kojom postaje lanica Haake konferencije. U smislu svoje vanjske nadlenosti EZ je kao lanica spram Haake konferencije potpuno poslovno sposobna. Zajednicu prema van zastupa Komisija uz prethodnu koordinaciju s dravama lanicama (osim Danske). Drave lanice imaju pravo stavljati rezerve, sudjelovati na sjednicama i svojim govorima usmeno podravati izlaganja Komisije. EZ je ovlaten koristiti se svojim pravom glasa prema broju drava lanica koje su za odreene poslove svoje ovlasti prenijele na Zajednicu i koje na odreenoj sjednici imaju pravo glasovati te koje su za to prijavljene. Afirmacija vanjske nadlenosti EZ na podruju europskog MPP-a i njezina primjena vide se i iz najnovijih aktivnosti Europske komisije koje pospjeuju donoenje meunarodnih ugovora kao to je npr. Konvencija o sporazumu o izboru nadlenog suda od 30. lipnja 2005.64 Iako je u drugoj integracijskoj fazi europskog MPP-a doneseno nekoliko puta vie unifikacijskih pravnih akata nego u razdoblju do 1999., a rije je o jedanaest uredaba65 i trima smjernicama, ovu fazu obiljeava i relativno velik neuspjeh na kolizijskopravnom planu. Naime, samo dvije od jedanaest uredaba na gotovo cjelovit nain ureuju mjerodavno pravo na podruju drava lanica EU, a u jednoj od njih jedanaest mjerodavno pravo ureeno je samo jednom odredbom koja upuuje na drugi izvor, odnosno meunarodni ugovor.66 IV. MEUNARODNI UGOVORI KAO IZVORI MPP-a NA PODRUJU EU U UNIJSKOPRAVNOJ EUROINTEGRACIJSKOJ FAZI (2009. 2010.) 1. Ope napomene Stupanjem 1. prosinca 2009. na snagu Lisabonskog ugovora od 13. prosinca 2007. europsko MPP ulo je u treu, unijskopravnu fazu u kojoj pratimo pravni poloaj meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a. Lisabonski ugovor oznauje novu fazu u procesu ostvarenja sve tjenje unije naroda Europe (l. 1. st. 2. UEU), a njegovim stupanjem na snagu Europska unija zamjenjuje i nasljeuje Europsku zajednicu (l. 1. st. 3. UEU) jer otada Europska unija ima pravnu osobnost (l. 47. UEU).
64 65 66
Usporedi Sajko, op. cit. u bilj. 3, str. 68 69. Vidi vie o tome u Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 63 67. Ibid., str. 65.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1811
Uz gospodarsku integraciju uspostavljanjem unutarnjeg trita (l. 3. st. 3. UEU), EU izgrauje i specifian pravni prostor stvaranjem podruja slobode, sigurnosti i pravde (l. 67. st. 1 UNREU) kojemu i norme europskog MPP-a kao sastavnice pravosudne suradnje u graanskim predmetima (l. 81. st. 2. t. c) UNREU)67 daju svoj dodatni eurointegracijski doprinos.68 To znai da su vanjske nadlenosti EU glede ureenja MPP-a naelno odreene odredbom l. 81. UNREU koja je sadrajno dopunjena ranija odredba l. 65. Ugovora o EZ.69
67
68 69
lanak 81. UNREU glasi: 1. Unija razvija pravosudnu suradnju u graanskim predmetima s prekograninim obiljejima, koja poiva na naelu uzajamnog priznanja sudskih i izvansudskih odluka. Ta suradnja moe obuhvatiti donoenje mjera za usklaivanje pravnih propisa drava lanica. 2. U svrhu stavka 1. Europski parlament i Vijee, postupajui u redovitom zakonodavnom postupku, donijet e mjere, posebice ako su potrebne za nesmetano djelovanje unutarnjeg trita, koje trebaju osigurati: a) uzajamno priznanje i ovrhu sudskih i izvansudskih odluka izmeu drava lanica b) prekograninu dostavu sudskih i izvansudskih podnesaka c) ujednaenost kolizijskih normi i propisa za izbjegavanje sukoba nadlenosti d) suradnju pri izvoenju dokaza e) djelotvoran pristup pravosuu f) uklanjanje zapreka za nesmetano odvijanje graanskih postupaka, a prema potrebi unaprijediti ujednaenost vaeih propisa o graanskom postupku u dravama lanicama g) razvitak alternativnih metoda rjeavanja sporova h) promicanje daljnje izobrazbe sudaca i sudskih slubenika. 3. Iznimno od st. 2., mjere u obiteljskopravnim odnosima s prekograninim obiljejem odredit e Vijee postupajui u skladu s posebnim legislativnim postupkom. Vijee e odluivati jednoglasno nakon oitovanja Europskog parlamenta. Vijee moe na prijedlog Komisije donijeti odluku (zakljuak) (eng. adopt a decision, njem. einen Beschluss erlasen, franc. adopter une dcision) prema kojoj e se ureivati aspekti obiteljskog prava s prekograninim obiljejem, koji mogu biti predmet pravnih akata donesenih u redovitom zakonodavnom postupku. Vijee donosi odluku jednoglasno, nakon oitovanja Europskog parlamenta. O prijedlogu iz prethodnog stavka obavijestit e se nacionalni parlamenti. Bude li taj prijedlog nacionalni parlament u roku od est mjeseci od dostave odbio, nee se donijeti odluka iz prethodnog stavka. Ako prijedlog ne bude odbijen, Vijee moe donijeti odluku. (Prijevod V. Bouek). Vidi vie o tome u Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 108 123. Vidi u ovom radu supra, biljeka br. 38. Takoer, arg. ex paragraf 19 presude u predmetu ERTA jer se, imajui na umu provedbu odredaba ugovora, sustav unutarnjih mjera Zajednice (danas EU) ne moe odvojiti od sustava vanjskih odnosa.
1812
Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009. europsko MPP u pravnotehnikom smislu postalo je pravo EU. Ono se i nadalje u pravilu ureuje europskim sekundarnim pravom, a glavni unifikacijski instrument ostaje uredba. Meutim, specifinu vanost u lisabonskom ustroju izvora MPP-a imaju i meunarodni ugovori, odnosno europski ugovori. 2. Europski ugovori kao izvori MPP-a Pravni poloaj meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU odreuje opi pravni okvir odreen odredbama Lisabonskog ugovora iz 2007., odnosno njegovih jednakovrijednih sastavnica, Ugovora o EU i Ugovora o nainu rada EU.70 U pravnom ustroju EU UEU odreuje vertikalnu podjelu nadlenosti koja se temelji na odreenim naelima. Prema opim odredbama UEU granice nadlenosti EU ureene su naelom prenesenih ovlasti, odnosno naelom dodjeljivanja (nadlenosti).71 U skladu s tim naelom, Unija djeluje samo u granicama nadlenosti koje su joj drave lanice ugovorima dodijelile kako bi postigla u njima odreene ciljeve (l. 5. st. 1. re. 1. UEU). Nadlenosti koje ugovorima nisu dane Uniji zadravaju drave lanice (l. 5. st. 2. UEU). Primjenjuje se, dakle, naelo supsidijarnosti. U podrujima koja nisu u iskljuivoj nadlenosti Unije ona djeluje samo ako, i u mjeri u kojoj drave lanice ne mogu na zadovoljavajui nain ostvariti ciljeve koji su sadrani u predloenim mjerama, a koji se mogu, radi opsega ili uinka iz predloene mjere, na bolji nain postii na razini Unije (l. 5. st. 3. re. 1. UEU). Osim toga, sadraj i oblik mjera koje poduzima EU ne smije prelaziti ono to je potrebno za postizanje ciljeva ugovora (l. 5. st. 4. re. 1. UEU). Primjenjuje se, dakle, i naelo proporcionalnosti. U pravnom ustroju EU UNREU odreuje vrste nadlenosti EU. To su iskljuiva, podijeljena i nadopunjujua (ili komplementarna) nadlenost (l. 2.). Od navedenih EU ima i iskljuivu nadlenost za sklapanje meunarodnih ugovora kad njegovo sklapanje predvia zakonodavni akt Unije i ako je potreban kako bi Uniji omoguio ostvarivanje njezine unutarnje nadlenosti ili ako njegovo sklapanje moe utjecati na zajednika pravila ili izmijeniti njihovo polje primjene (l. 3. st. 2. prijevod V. Bouek).
70 71
Vidi u ovom radu supra, bilj. 9. U hrvatskoj pravnoj literaturi pojavljuju oba izraza, pa ih treba shvatiti kao istoznanice. Tako npr. Periin, Razgranienje ovlasti Europske unije i drava lanica, u Reforma Europske unije Lisabonski ugovor, Zagreb, 2009., str. 221 te Rodin, Uvjeti i pravna osnova lanstva, u: Reforma Europske unije Lisabonski ugovor, Zagreb, 2009., str. 258.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1813
UNREU opom klauzulom odreuje da EU moe sklopiti sporazum s jednom ili vie treih zemalja ili meunarodnih organizacija ako tako predviaju ugovori ili ako je sklapanje sporazuma potrebno radi postizanja kojega od ciljeva iz tih ugovora, u okviru politika EU ili ako je to predvieno kojim pravno obvezujuim aktom Unije ili bi moglo utjecati na zajednika pravila ili promijeniti njihovo polje primjene (l. 216. st. 1. UNREU). Ovom se odredbom u europskom pravu kodificiraju implicitne nadlenosti utvrene u sudskoj praksi Europskog suda. Za sklapanje meunarodnog ugovora iz l. 216. UNREU Unija ima iskljuivu nadlenost u smislu l. 3. st. 2. UEU.72 Pregovori o sporazumima izmeu EU i treih zemalja ili meunarodnih organizacija i njihovo sklapanje provode se u skladu s postupkom odreenim u l. 218. UNREU, dakle, europskim primarnim pravom. Sporazumi koje sklopi EU obvezujui su za njezine institucije i za drave lanice EU (l. 216. st. 2. UNREU). Zbog takva ustroja meunarodnih ugovora u europskom MPP-u postavljaju se odreena pravna pitanja vezana uz meusobni odnos izvora MPP-a na podruju EU u postlisabonskoj, odnosno unijskopravnoj fazi MPP-a. 3. Pozicija europskih i meudravnih ugovora u hijerarhijskoj ljestvici izvora MPP-a na podruju EU Temeljno naelo u hijerarhiji izvora MPP-a na podruju EU je nadreenost europskog primarnog i sekundarnog MPP-a spram nacionalnog MPP-a.73 Iako se u europskom MPP-u odredbe primarnog prava EU tek iznimno nalaze, one u hijerarhijskoj ljestvici izvora europskog MPP-a (u irem smislu) zauzimaju prvo mjesto. Ta iznimka su npr. l. 101. UNREU kojim se na podruju drava lanica EU izriito odreuje zabrana svakog ponaanja protivnog slobodnom trinom natjecanju unutar unutarnjeg trita i l. 102. UNREU kojim se zabranjuje zloporaba vladajueg poloaja poduzea izmeu privatnopravnih i javnopravnih gospodarskih subjekata koja imaju uinak na unutarnjem tritu (bivi l. 81. i 82. Ugovora o osnivanju EZ). U navedenim odredbama nalaze se skrivena jednostrana kolizijska pravila. l. 101. i 102. UNREU odredbe su europskog kartelnog privatnog prava 74, koje se kao odredbe
72
73 74
Vidi vie o tome u Vedder, Nacionalbericht fr Deutschland, u: Mller-Graff (Hrsg.), XXII FIDE (Fdration Internationale pour le Droit Europen)-Kongress, EuR-Beiheft, 2007., str. 7 te Cremona, Community Report, u: FIDE 2006., str 319. Vidi vie o tome u Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 11 13 te 25 29. Vidi vie o tome u Bouek, Hrvatski Zakon o zatiti trinog natjecanja iz 2003. i meunarodno kartelno privatno pravo, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1, 2004., str. 190 191.
1814
europskog primarnog prava primjenjuju izravno (neposredno)75 te u privatnopravnim odnosima gospodarskih subjekata imaju horizontalan izravan uinak. Prema stajalitu Europskog suda ta se odredba primjenjuje i na ugovorne odredbe gospodarskih subjekata iz treih drava (izvan EU) ako one imaju izravan (neposredan) uinak na trino natjecanje na zajednikom tritu.76 Na drugom mjestu hijerarhijske ljestvice izvora MPP-a na podruju EU nalaze se europski meunarodni ugovori, odnosno takvi ugovori koje je EU ovlaten sklapati s drugim dravama i meunarodnim organizacijama (l. 218. UNREU). Takvi meunarodni ugovori kao sastavnica prava EU imaju izravnu primjenu.77 Oni prema praksi Europskog suda u hijerarhijskoj ljestvici zauzimaju mjesto nakon primarnog, ali prije sekundarnog prava.78 To znai da se europski meunarodni ugovori u hijerarhijskoj ljestvici izvora europskog MPP-a nalaze izmeu europskog primarnog prava i uredaba kao izvora europskog sekundarnog prava.79 Na treem mjestu hijerarhijske ljestvice izvora MPP-a nalaze se, sukladno gore reenom, izvori europskog sekundarnog prava80: uredbe i smjernice (direktive). Uredba je glavni i dominantni izvor europskog MPP-a,81 ima opu primjenu, obvezujua je u cijelosti i neposredno se primjenjuje u svim dravama lanicama EU (l. 288. st. 2. UNREU).
75
76
77
78
79 80 81
Ugovorom izmeu belgijskog poduzetnika i talijanskog trgovakog drutva bila je odreena primjena belgijskog (materijalnog) prava. Nitetnost toga ugovora utvrena je na temelju l. 85. st. 2. Ugovora o EZ (poslije l. 81. st. 2., vaei l. 101. UNREU). vicarski Savezni sud primijenio je odredbu Ugovora o EZ jer je l. 85. u Belgiji izravno mjerodavno pravo. Vidi presudu vicarskog Saveznog suda od 28. travnja 1992., BGE 118 II 193, kao i RabelsZ 1995., str. 309. Presuda Europskog suda od 27. rujna 1988., povezano s Rs. C-89, 104, 114, 116, 117 i 125-129/85., Slg 1988., str. 5193, paragraf 11. presude u predmetu Ahlstrm Osakeyhtioe i dr. c/a Komisija, predmet poznat(iji) kao Zellstoff. Arg. ex presuda Europskog suda od 30. rujna 1987., Rs. 12/1986, Sleg. 1987., str. 3719, paragraf 14 presude u predmetu Meryem Demirel c/a Stadt Schwbisch Gemnd. Arg. ex presuda Europskog suda od 12. prosinca 1972., Rs. 21-24/72, Slg 1972., str. 1291, paragraf 5 presude u predmetu International Fruit Company NV I dr. c/a Produktschap voor groenten en fruit. Usporedi Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 44. Vidi l. 288. UNREU (ex l. 249. Ugovora o EZ). Komunitarizacija, odnosno unifikacija europskog MPP-a provodi se u pravilu uredbom, poevi od 1. svibnja 1999., vidi vie o tome u Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 63 70.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1815
Smjernica je obvezujua za svaku dravu lanicu kojoj je upuena glede rezultata koji se njome moraju postii, a odabir oblika i metoda postizanja tih rezultata preputen je toj dravi (l. 288. st. 3. UNREU). Ona u europskom MPP-u samo nakon ugradnje u nacionalno pravo drave lanice proizvodi izravan uinak meu privatnopravnim subjektima. Stoga moemo zakljuiti da s aspekta meunarodnog privatnog prava smjernica EU kao pravna odredba nema vlastitu kvalitetu, ve to imaju samo harmonizirane odredbe nacionalnog prava donesene njezinom implementacijom.82 Polazei od naela nadreenosti izvora europskog MPP-a moemo zakljuiti da uredba kao sastavnica europskog MPP-a ima prednost u odnosu na odredbe nacionalnog MPP-a koje su harmonizirane na temelju smjernice. Na etvrtom mjestu hijerarhijske ljestvice izvora MPP-a na podruju EU nalaze se meudravni ugovori. U intereuropskim (EU) privatnopravnim odnosima europsko MPP ima prednost u primjeni u odnosu na meudravne ugovore kojih su ugovorne stranke drave lanice EU jer su takvi meunarodni ugovori, pod odreenim pretpostavkama83, sastavnice unutarnjeg pravnog poretka drave lanice EU. Takvo stajalite izraava npr. i Uredba Vijea br. 2201/2003 o nadlenosti i priznanju i ovrsi presuda u branim predmetima i predmetima roditeljske odgovornosti od 27. studenoga 2003.84, koja odreuje da e u odnosima izmeu drava lanica EU Uredba Vijea br. 2201/2003, ako se tiu odnosa koje ona ureuje, imati prednost npr. spram Haake konvencije od 5. listopada 1961. o nadlenosti i mjerodavnom pravu na podruju zatite maloljetnika (l. 60. st. 1. t. a) i Haake konvencije o graanskopravnim aspektima meunarodne otmice djece od 25. listopada 1980. (l. 60. st. 1. t. e). Meutim, nadreenost europskog prava nee se primjenjivati na meunarodne ugovore koji sadravaju odredbe MPP-a u kojima su, uz drave lanice EU, ugovorne stranke tree drave. Dakle, u odnosu na tree (drave izvan EU) prednost europskog prava ne vrijedi. Lisabonskim ugovorom takoer se odreuje da UEZ i UNREU ne utjeu na prava i obveze koje izlaze iz sporazuma sklopljenih prije 1. sijenja 1958. ili za drave lanice koje tek trebaju pristupiti, koji su sklopljeni izmeu jedne ili vie
82 83
84
Vidi vie o tome u Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 32 40. Potrebno je openito da takav ugovor bude sklopljen od nadlenih dravnih predstavnika, potvren (npr. ratificiran), objavljen te da je stupio na snagu kao meunarodni ugovor i u odnosu na odreenu dravu stranku. OJ EU 338/16 od 23. prosinca 2003. Navedena Uredba stupila je na snagu 1. kolovoza 2004., a primjenjuje se od 1. oujka 2005.
1816
drava lanica s jedne strane te jedne ili vie treih drava s druge strane (l. 351. UNREU).85 U odnosu uredaba EU i meudravnih ugovora koji sadravaju kolizijske odredbe o odreivanju mjerodavnog prava vrijedi ope pravilo prema kojem EU nakon donoenja uredbe i njezina stupanja na snagu naelno ne dira u primjenu vaeih meudravnih ugovora kojih su stranke drave lanice EU. To pravilo se bez ogranienja primjenjuje na odnose drave lanice ili lanica EU i tree drave, ali se u pravilu nee primijeniti i na odnose izmeu drava lanica EU jer u tim pravnim odnosima europski pravni akt (npr. uredba) ima prednost pred takvim meudravnim ugovorom. Takvo ope pravilo potvruju npr. i odredbe Uredbe Rim II prema kojima ta Uredba ne dira u primjenu meunarodnih ugovora kojih su stranke jedna ili vie drava lanica u trenutku prihvaanja te Uredbe i koji sadravaju kolizijska pravila o izvanugovornim obvezama (l. 28. st. 1.). Meutim, Uredba Rim II u odnosima izmeu drava lanica EU ima prednost pred meunarodnim ugovorima sklopljenim iskljuivo izmeu dviju ili vie drava lanica ako se takvi meunarodni ugovori odnose na predmete koje ureuje ta Uredba (l. 28. st. 2.) Sadrajno identina odredba, mutatis mutandis, predlei i u odredbama Uredbe Rim I kada je rije o odnosu prema postojeim meunarodnim ugovorima koji sadravaju kolizijska pravila o ugovornim obvezama (l. 25.). Iznimke od gore navedenog opeg pravila koje pozicionira meudravne ugovore kao izvore MPP-a i istodobno ih odreuje spram uredaba EU izlaemo u nastavku ovog rada infra, pod IV. 4., nazivajui ih specifinostima meudravnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU. Opisana pozicija europskih ugovora i meudravnih ugovora znai da se gore navedeni meunarodni ugovori u hijerarhijskoj ljestvici izvora MPP-a na podruju drave lanice EU po pravnoj snazi nalaze iznad posebnih zakona (lex specialis) ili opih odredaba nacionalnih zakona o MPP-u ili onih sadranih u obiajnom pravu. A contrario moemo zakljuiti da se odredbe nacionalnog MPP-a sadrane u posebnim zakonskim odredbama (lex specialis) ili opim odredbama (lex generali), pa i onda kada sadravaju nacionalno harmonizirano pravo na temelju smjernice (direktive) EU, u pravilu nalaze na petom mjestu u hijerarhijskoj ljestvici izvora MPP-a drave lanice EU.
85
Takvo stajalite sukladno je i bivem Ugovoru o EZ, prema kojem u vanost ugovora s treim dravama, koji je sklopila drava lanica E(E)Z-a/EU prije ulaska u Zajednicu, odredbe Ugovora o EZ ne diraju (l. 307.). Usporedi Craig, de Brca, EU Law Text, Cases and Materials, 4th Edition, Oxford, 2008., str. 204.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1817
4. Specifinosti meudravnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU i njihov utjecaj na hijerarhijsku ljestvicu tih izvora 4.1. Ope napomene Opa pozicija europskih i meudravnih ugovora u hijerarhijskoj ljestvici izvora MPP-a na podruju EU prikazana u ovom radu supra, pod IV. 3., kao to smo ve naglasili, ne iskljuuje odreene specifinosti meudravnih ugovora koji se primjenjuju ili e se predvidivo primjenjivati, ime se utjee i na hijerarhijsku ljestvicu izvora MPP-a na podruju EU. Iz dosadanjeg izlaganja razvidno je da je vanjska nadlenost EU u pravosudnoj suradnji u graanskim predmetima u pravilu sadrajno odreena onim pravnim pitanjima koja su ureena donesenim unutarnjim pravnim aktima EU, ponajprije uredbama. Uredbe kao unificirajui pravni akti na podruju EU, iako dominantni, omoguuju samo specifinu regionalnu unifikaciju86 odreenih pravnih pitanja naelno odreenih u l. 81. UNREU.87 Ako bi se unificirani sustav europskog MPP-a za odreena pravna pitanja sadrana u uredbama EU elio glede vanjske nadlenosti EU na specifian nain proiriti i na tree drave, tada su meudravni ugovori za tu funkciju EU i dalje podoban formalni izvor. U nastavku rada navodimo odreene specifinosti meudravnih ugovora i s njima povezanih uredaba kao izvora MPP-a na podruju EU. 4.2. Oktroirani meudravni ugovori U elji i potrebi donoenja normi MPP-a koje e zajedno s odredbama europskog MPP-a initi koherentan sustav MPP-a na podruju EU, na prijedlog Komisije od 19. prosinca 2008.88 EU donosi dvije uredbe. U objema uredbama odreuju se postupak i uvjeti pod kojima drave lanice mogu, ali samo iznimno, i premda je na prvi pogled rije o postojeoj vanjskoj nadlenosti EU, u vlastito ime pregovarati i sklapati meunarodne ugovore s treim dravama o specifinim pitanjima iz odreenog pravnog podruja. U tom smislu i rabimo sintagmu iz podnaslova oktroirani meudravni ugovori. Prva je Uredba Vijea br. 664/2009. od 7. srpnja 2009. o uvoenju postupka za pregovore i sklapanje ugovora izmeu drava lanica i treih drava koji se odnose na nadlenost i priznanje i ovrhu presuda i odluka
86 87 88
Usporedi Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 19. Vidi o tome u ovom radu supra, biljeka br. 67 i tekst uz nju. Vidi Dok. COM 2008, 894.
1818
u branim predmetima, pitanja roditeljske odgovornosti i predmete uzdravanja kao i mjerodavno pravo za uzdravanje.89 U navedenoj Uredbi sadrajno je rije o pravnim pitanjima koja ureuju dvije uredbe, i to Uredba (EZ) 2201/2003. od 27. studenog 2003. o nadlenosti i priznanju i ovrsi odluka u branim predmetima i predmetima roditeljske odgovornosti i prestanku vaenja Uredbe (EZ) br. 1347/2000., koja je stupila na snagu 1. kolovoza 2004., a primjenjuje se od 1. oujka 2005. (Bruxelles IIa uredba BU IIa)90, ija je verzija dopunjena u l. 63. zbog specifinosti ugovora sa Svetom Stolicom91, kao i Uredbi (EZ) br. 4/2009. od 18. prosinca 2008. o nadlenosti, mjerodavnom pravu, priznanju i ovrsi odluka i suradnji u predmetima uzdravanja (dalje u tekstu: Uredba o uzdravanju).92 Druga je Uredba Europskog parlamenta i Vijea br. 662/2009. od 13. srpnja 2009. o uvoenju postupka za pregovore i sklapanje ugovora izmeu drava lanica i treih drava o specifinim pitanjima mjerodavnog prava za ugovorne i izvanugovorne obvezne odnose.93 U navedenoj Uredbi sadrajno je rije o pravnim pitanjima koja ureuju dvije uredbe, i to Uredba (EZ) br. 593/2008. Europskog parlamenta i Vijea o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze (Rim I) donesena 17. lipnja 2008.94 i Uredba (EZ) br. 864/2007. Europskog parlamenta i Vijea od 11. srpnja 2007. o mjerodavnom pravu za izvanugovorne obveze (Rim II).95 Osnova za donoenje obiju uredaba iz 2009. koje izrijekom ovlauju drave lanice za navedena specifina pitanja sklapati meunarodne ugovore s treim dravama sadrana je takoer u toki br. 42 preambule Uredbe Rim I, toki br. 37 Uredbe Rim II te toki br. 40 preambule Uredbe o uzdravanju. Obje gore navedene uredbe iz 2009. stupile su na snagu 20. kolovoza 2009. i time otvorile daljnju mogunost donoenja meunarodnih ugovora kao izvora europskog MPP-a koji e se primjenjivati i izvan podruja EU.
89 90
91
92 93 94 95
OJ EU 2009., L 200/46. ABl EG 2003 Nr. L 338, S. 1. Vidi l. 73., st. 1. BU IIa. Vie o tome vidi Sikiri, Uredba (EZ) br. 2201/2003 i hrvatsko meunarodno procesno pravo, u: Evropski sodni prostor, Maribor, 2005., str. 31 61. Vidi Vorschlag vom 29. 9. 2004, KOM(2004) 616 endgltig, odnosno Uredbu Komisije (EZ) br. 1937/2004. od 9. studenoga 2004. o izmjeni dodataka I-IV u BU I, ABl. EG 2004 L 334/3, kao i Uredbu Komisije (EZ) br. 2245/2004. od 27. prosinca 2004. o izmjeni dodataka I-IV u BU I, ABl. EG 2004 L 381/10. OJ EU L 7/1. OJ EU 2009., L 200/25. OJ EU 2008 L 177/6 od 4. srpnja 2008. ABl EU L 199/40 od 31. srpnja 2007.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1819
4.3. Sklapanje odreenih meunarodnih ugovora na temelju izriitog ovlatenja EU Iz dosadanjeg izlaganja razvidan je daljnji proces komunitarizacije europskog prava koji se u europskom MPP-u ne oituje samo u nadlenosti EU za sklapanje meunarodnih ugovora koji sadre norme MPP-a, ve se ogleda i u daljnjim aktivnostima EU koje trebaju pospjeiti izgradnju MPP-a na podruju EU kada odreene ovlasti za sklapanje meunarodnih ugovora imaju drave lanice EU. Tako je Vijee EU 5. lipnja 2008. ovlastilo sve drave lanice EU koje nisu ratificirale Haaku konvenciju od 19. listopada 1996.o nadlenosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji na podruju roditeljske odgovornosti i mjerama za zatitu djece da navedenu Konvenciju ratificiraju u roku od dvije godine.96 Nakon isteka dvogodinjeg roka za zajedniku ratifikaciju, ne elei dodatno zadravati proces ratifikacije navedenog meunarodnog ugovora, Komisija je tolerirala i pojedinane ratifikacije drava lanica koje su uslijedile u razliito vrijeme. Tako Konvencija od 1. studenog 2010. do 1. veljae 2011. stupa na snagu u Poljskoj, Cipru, Luksemburgu, Njemakoj, Rumunjskoj, panjolskoj i Francuskoj.97 Iako se mogu oekivati daljnje ratifikacije Konvencije drava lanica EU te drugih drava lanica98, proces i dugo trajanje procedure povezane s njezinim prihvaanjem pokazuje da, bez obzira na vanost pravnog pitanja u odreenom meunarodnom ugovoru, ni odredbe o vanjskoj nadlenosti EU nisu uspjele (dovoljno) ubrzati postupak njezine unifikacije organiziran u okviru Haake konferencije za MPP. 4.4. Specifinost odredaba meudravnih ugovora na podruju uzdravanja Uzdravanje kao jedno od obiteljskopravnih pitanja s prekograninim obiljejem ureeno je u EU u Uredbi (EZ) br. 4/2009. od 18. prosinca 2008. o nadlenosti, mjerodavnom pravu, priznanju i ovrsi odluka i suradnji u predmetima uzdravanja (dalje u tekstu: Uredba o uzdravanju).99 Iz punog naziva Uredbe o uzdravanju vidljiva je i njezina specifinost jer je ona prvi europski pravni akt
96 97 98 99
OJ EU 2008., L 151/36. Vidi vie o tome na www.hcch.net. Konvenciju su 22. listopada 2010. potpisale i Sjedinjene Amerike Drave. OJ EU 2009., L 7/1.
1820
koji u jednom formalnom izvoru europskog MPP-a regulira uz materiju meunarodnog graanskog procesnog prava i mjerodavno pravo.100 U svim dravama lanicama na temelju l. 15. Uredbe o uzdravanju mjerodavno pravo za uzdravanje odreuje se primjenom Haakog protokola od 23. studenog 2007. o mjerodavnom pravu za obveze uzdravanja101 (dalje u tekstu: Haaki protokol o uzdravanju). U okviru Haake konferencije za MPP donesena su za uzdravanje dva unifikacijska instrumenta. Prvi je Haaka konvencija od 23. studenog 2007. o meunarodnom ostvarivanju uzdravanja za djecu i druge lanove obitelji102 (dalje u tekstu: Haaka konvencija o uzdravanju) koja sadrava odredbe posebice o meunarodnoj suradnji te priznanju i ovrsi odluka. Drugi je Haaki protokol o uzdravanju koji dopunjava Haaku konvenciju o uzdravanju odredbama o mjerodavnom pravu jer se pojedine drave lanice nisu eljele prikloniti primjeni stranog prava za obveze uzdravanja, ime je izostao i njihov interes za unificirajue odredbe o mjerodavnom pravu. EU je 7. travnja 2010. pristupio Haakom protokolu o uzdravanju103 i to s djelovanjem na sve drave lanice osim Danske i Ujedinjenog Kraljevstva. Haaki protokol stupit e na snagu kao meunarodni ugovor nakon to pribavi jo jedan pravni instrument o prihvaanju, odnosno ratifikaciji. Moe se oekivati, pak, da e Haaki protokol stupiti na snagu kao meunarodni ugovor do 18. lipnja 2011., od kojeg nadnevka se na temelju l. 76. st. 3. primjenjuje Uredba (EU) o uzdravanju iz 2008. Ako se takav kalendar aktivnosti ipak ne ostvari, tada e se na temelju l. 5. st. 1. kao posebne intertemporalne odredbe zakljuka Vijea od 30. studenog 2009. o sklapanju Haakog protokola o uzdravanju taj Protokol privremeno primjenjivati, dakle, poevi od 18. lipnja 2011. Pravni temelj takve specifine primjene navedenog pravnog izvora je (i) odredba l. 17. Uredbe (EU) o uzdravanju iz 2008. kojom se osigurava da se odluke o uzdravanju iz drugih drava lanica mogu ovriti bez posebnog postupka utvrivanja ovrnosti ako je drava odluke stranka Haakog protokola o uzdravanju. Vijeanje Komisije o prijedlogu pravnog zakljuka o sklapanju EU Haake konvencije o uzdravanju zapelo je zbog podjele u radnoj skupini koja je tre100 101 102 103
Vidi o tome u Bouek, op. cit. u bilj. 2, str. 65. Vidi www.hcch.net. Vidi www.hcch.net. To je uinjeno na temelju zakljuka Vijea od 30. studenog 2009., dakle posljednjeg dana vaenja Ugovora o osnivanju EZ, vidi Beschluss des Rates vom 30. 11. 2009. ber den Abschluss des Haager Protokolls vom 23. 11. 2007 ber das auf Unterhaltspflichten anzuwendende Recht durch die Europische Gemeinschaft (ABl EU 2009, L 331/17).
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1821
bala izraditi navedeni prijedlog, a bila je podijeljena oko, s jedne strane, prihvaanja stajalita prijedloga Komisije da je pritom rije o iskljuivoj vanjskoj nadlenosti EU te, s druge strane, gledita da Haaka konvencija o uzdravanju ulazi u podijeljenu nadlenost EU i njegovih drava lanica. Opisana procedura unifikacije odredaba o meunarodnom uzdravanju, iako (ne)vjeto kombinirana s dvama formalnim izvorima MPP-a na podruju EU, zorno pokazuje tekoe u donoenju takvih pravila, ali istodobno potvruje nau tezu o komplementarnoj ulozi meudravnih ugovora, posebice onih vezanih za rad Haake konferencije, koji pospjeuju unifikaciju MPP-a na podruju EU. 4.5. Specifinosti primjene meudravnih ugovora na podruju EU u europskom MGPP-u 4.5.1. Posebne odredbe ex BK-a, odnosno BU I U odredbama nekih meudravnih ugovora, ali i uredaba EU, pojavljuju se specifine odredbe koje na poseban nain utjeu na hijerarhijsku ljestvicu izvora MPP-a na podruju EU. Tako je npr. ve i BK iz 1968. sadravao odredbu prema kojoj njegove odredbe ne diraju u vanost konvencija kojih su drave ugovornice stranke ili e to tek postati, a koje za posebna pravna podruja ureuju sudsku nadlenost, priznanje ili ovrhu odluka. (l. 57. st. 1.). Odnos BU I i drugih meunarodnih ugovora odreen je samo neznatno izmijenjenom, odnosno sadrajno identinom, ali prilagoenom odredbom: 1. Ova Uredba ne dira u vanost konvencija kojih su drave lanice EU stranke, a koje za posebna pravna podruja ureuju sudsku nadlenost, priznanje ili ovrhu odluka. 2. elei osigurati ujednaeno tumaenje st. 1., ovaj se stavak primjenjuje na sljedei nain: a) Ova Uredba ne iskljuuje da sud drave lanice koja je stranka odreene konvencije o posebnom pravnom podruju temelji svoju nadlenost na takvoj konvenciji, posebice kada tuenik ima prebivalite na podruju drave lanice koja nije stranka takve konvencije. U svakom sluaju taj e sud primijeniti l. 26. ove Uredbe. b) Odluke koje je sud donio u jednoj dravi lanici, a temelje se na nadlenosti konvencije o posebnom pravnom podruju, priznat e se i ovriti u drugim dravama lanicama prema odredbama ove Uredbe.
1822
Ako su drava odluke i drava priznanja stranke konvencije o posebnom pravnom podruju koja ureuje pretpostavke za priznanje i ovrhu, primjenjuju se te pretpostavke. U svakom sluaju mogu se primijeniti odredbe o postupku priznanja i ovrhe odluka iz ove Uredbe. (l. 71.). Odredba ex l. 57. biveg BK-a te vaea odredba l. 71. BU I odnose se na meunarodne ugovore, u pravilu viestrane, koji na posebnim pravnim podrujima (npr. transporta ili uzdravanja) sadre odredbe MGPP-a, odnosno odredbe o meunarodnoj nadlenosti, priznanju i ovrsi odluka. Razlika izmeu BK-a i BU I ogleda se u tome to se l. 71. BU I , nakon njegova stupanja na snagu, vie ne odnosi na konvencije kojih e drave lanice EU tek postati stranke. Od 1. oujka 2002. naime, dravama lanicama BU I doputeno je samo ogranieno pristupanje takvim novim konvencijama koje ureuju navedenu materiju MGPP-a. Poevi od toga datuma, drave lanice EU samo su u pojedinanim sluajevima, i to na temelju odluke Vijea EU, ovlatene pristupiti takvoj posebnoj konvenciji.104 U zajednikom objanjenju Vijea i Komisije za primjenu l. 71. BU I, uzimajui u obzir tumaenja Europskog suda, odredbama BU I ne protivi se da drava lanica s treom dravom sklapa konvencije o pravnim podrujima koja ulaze u polje primjene BU I ako te konvencije ne diraju u vanost BU I.105 O odnosima Uredbe i meudravnih ugovora koji ureuju posebna podruja M(G)PP-a odluivao je i Europski sud. 4.5.2. Sudska praksa Europskog suda Sukladno dosadanjem izlaganju o odnosu BU I i konvencija koje ureuju posebna podruja moemo zakljuiti: ako se ne dira u vanost posebnih konvencija koje takoer sadravaju odredbe MPP-a, takve konvencije u odnosu na BU I imaju prednost.106 Odluujui o tumaenju l. 57. BK-a koji odgovara vaeem l. 71. BU I, Europski sud je jo 1994. izrazio stajalite da navedene odredbe odreuju iznimku od naela nadreenosti europskog (graanskog procesnog) prava.107
104
105
106 107
Usporedi Takahashi, External Competence Implications of the EC Regulation on Jurisdiction and Judgments, Int. Comp. L.Q., 2003., str. 529 530. Vidi Zajedniko objanjenje Vijea i Komisije za l. 71. i 72. BU I, Nr. 5, IPRax 2001., str. 261. Vidi o tome Jenardovo izvjee, l. 57. BK-a. Paragraf 25 presude Europskog suda od 6. prosinca 1994., Rs. C-406/92.Slg. 1994., I 5439, u predmetu Tatry c/a Maciej Rataj.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1823
Navedeno stajalite Europski sud potvrdio je i u svojoj presudi iz 2010., odluivi da l. 71. BU I treba tako tumaiti da se odredbe o nadlenosti, priznanju i ovrsi sadrane u konvenciji koja ureuje posebno podruje, kao npr. litispendenciju u l. 31. st. 2. Konvencije o ugovoru o meunarodnom prijevozu robe cestom (CMR) od 19. svibnja 1956., dopunjena Protokolom od 5. srpnja 1978. potpisanim u enevi, kao i odredbe o ovrsi u l. 31. st. 3. te Konvencije, primjenjuju ako su u visokom stupnju predvidljive, olakavaju sudsku praksu, omoguuju to maji rizik voenja paralelnog postupka i osiguravaju slobodan promet odluka u graanskim i trgovakim predmetima te uzajamno povjerenje u pravosue u okviru EU (favor executionis) i to pod najmanje tako povoljnim uvjetima kao onima predvienim u toj uredbi108 (BU I). Istodobno, pak, l. 71. BU I ne daje dravama lanicama EU mogunost da sklapanjem novih meudravnih ugovora ili izmjenama postojeih uvode u pravni sustav EU odredbe koje bi spram BU I bile nadreene.109 Takoer, prema ustaljenoj sudskoj praksi, drave lanice ugovore zakljuene s treim dravama u odnosima izmeu drava lanica ne mogu primjenjivati protivno ciljevima prava EU.110 Dakle, posebne konvencije u smislu l. 71. BU I mogu se na podruju EU primjenjivati samo ako su njezine odredbe o sudskoj nadlenosti, ukljuujui i odredbe o litispendenciji, u visokom stupnju predvidljive, ako olakavaju sudsku praksu i omoguuju to manji rizik od voenja paralelnog postupka111, odnosno ako njezine odredbe o priznanju i ovrsi osiguravaju slobodan promet odluka u graanskim i trgovakim predmetima te uzajamno povjerenje u pravosue u okviru EU (favor executionis).112
108
109 110
111
112
Presuda Europskog suda od 4. svibnja 2010., Rs. C-533/08., u predmetu TNT Express Nederland BV c/a AXA Versicherung AG. Ibid., paragraf 39. Tako npr. paragraf 18 presude Europskog suda od 22. rujna 1988., Rs. C-286/86., Slg. 1988., 4907, u predmetu Deserbais; paragraf 84 presude Europskog suda od 6. travnja 1995., Rs. C-241/91., Slg. 1995., I-743, u predmetu RTE i ITP c/a Komisija; kao i paragraf 19 presude Europskog suda od 22. listopada 2009., RS. C- 301/08., Slg. 2009., u predmetu Bogiatzi. Paragraf 54 presude Europskog suda od 4. svibnja 2010., Rs. C-533/08., u predmetu TNT Express Nederland BV c/a AXA Versicherung AG. Ibid., paragraf 55.
1824
V. ZAKLJUAK Iako je opa funkcija meunarodnog ugovora kao unifikacijskog izvora MPP-a u EU naelno nepromijenjena, taj je formalni izvor u eurointegracijskom procesu od 1958. do 2011. na podruju biveg E(E)Z-a i dananjeg EU imao razliit ponder vanosti, a time i razliitu poziciju u hijerarhijskoj ljestvici izvora MPP-a na podruju EU. U meunarodnopravnoj eurointegracijskoj fazi, od 1. sijenja 1958. do 30. travnja 1999., koju obiljeavaju Rimski ugovor od 25. oujka 1957. i Ugovor iz Maastrichta od 7. veljae 1992., drave lanice E(E)Z/EU iznjedrile su (samo) dva meunarodna ugovora kao izvora MPP-a na podruju dananjeg EU. Iako u navedenom etrdesetogodinjem eurointegracijskom razdoblju nije nedostajalo volje i aktivnosti za unifikacijom MPP-a, samo Bruxelleska konvencija iz 1968. i Rimska konvencija iz 1980. nisu bile dovoljan rezultat kojim je MPP trebalo pospjeiti izgradnju zajednikog, odnosno unutarnjeg trita, a kamo li zajednicu zajednikih vrijednosti kao vii stupanj eurointegracije. Uz navedene konvencije (BK i RK) koje su (samo) pridonosile regionalnoj unifikaciji MPP-a na razini E(E)Z/EU, u razdoblju od 1958. do 1999. unutar npr. Haake konferencije, UNIDROIT-a, UNCITRAL-a i Vijea Europe donoeni su meunarodni ugovori s moguim univerzalnim unifikacijskim djelovanjem, odnosno univerzalnim poljem primjene. Meutim, takvi meunarodni ugovori nisu ostvarivali svoju univerzalnu odliku, pa ak ni regionalnu europsku, jer su samo neke drave lanice E(E)Z/EU bile njihove stranke. Tako su npr. od 19 drava stranaka Haake konvencije o pravu mjerodavnom za prometne nezgode na cestama iz 1971., koja je stupila na snagu 3. lipnja 1975., samo njih 12 drave lanice EU. Dakle, unifikacijska snaga meunarodnih ugovora i meuvladina suradnja u njihovu donoenju ocijenjena je u EU sredinom posljednjeg desetljea dvadesetog stoljea istroenom i prevladanom. U zajednikopravnoj eurointegracijskoj fazi, od 1. svibnja 1999. do 30. studenog 2009., koju obiljeavaju Ugovor iz Amsterdama od 2. listopada 1997. i Ugovor iz Nice od 26. veljae 2001., EZ dobiva ovlasti urediti MPP, pa je europsko MPP u pravnotehnikom smislu postalo pravo EZ. Glavni unifikacijski instrument MPP-a na podruju EU je uredba. U toj desetogodinjoj eurointegracijskoj fazi doneseno je jedanaest novih uredaba te odreen manji broj meunarodnih ugovora, iz ega je razvidno da meunarodni ugovori kao izvori MPP-a na podruju EU vie nemaju glavnu, ve (samo) komplementarnu unifikacijsku funkciju.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1825
Zajednikopravnu eurointegracijsku fazu razvitka meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU obiljeava i sudska praksa Europskog suda o vanjskoj nadlenosti EZ za sklapanje meunarodnih ugovora s treim dravama. Opetovano potvrujui svoju AETR (ERTA) doktrinu iz 1971., Europski ju je sud 2006. u kontekstu vanog izvora M(G)PP-a na podruju EU i drava EFTA-e, u prigodi donoenja miljenja o novoj Luganskoj konvenciji, i proirio, utvrdivi pritom iskljuivu nadlenost EZ za sklapanje tog meunarodnog ugovora koji se primjenjuje u europskom gospodarskom prostoru. Komunitarizacija meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU posebno se ogleda i u injenici da je EZ 3. travnja 2007. postao lanom Haake konferencije za MPP. Opisanu poziciju koju je u rastuem komunitarizacijskom trendu irenja vanjske nadlenosti u sklapanju meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a ishodio EZ, kako unutar EU (npr. Ugovor EZ i Danske iz 2005.), tako i s treima (npr. nova Luganska konvencija iz 2007.), u sljedeoj unijskopravnoj fazi preuzeo je EU. U unijskopravnoj eurointegracijskoj fazi, od 1. prosinca 2009. do danas (2011.), koju obiljeava Lisabonski ugovor od 13. prosinca 2007., EU dobiva ovlasti urediti MPP, pa je europsko MPP u pravnotehnikom smislu postalo pravo EU. Glavni unifikacijski instrument MPP-a na podruju EU jest i ostaje uredba, a meunarodni ugovori i nadalje zadravaju (samo) komplementaru unifikacijsku funkciju. Dakle, iako Lisabonski ugovor ne sadrava izriite odredbe o nadlenosti EU za sklapanje meunarodnih ugovora o MPP-u, dananji postlisabonski EU, ba kao i EZ prije njega, ima sposobnost uspostaviti ugovorne (ob)veze s treim dravama. Od 1. prosinca 2009. na snazi su odredbe UNREU kojima se istodobno putem ope klauzule ovlauje EU za sklapanje meunarodnih ugovora s treim dravama (l. 216. UNREU) te prvi put istom odredbom kodificiraju implicitne nadlenosti EU za sklapanje meunarodnih ugovora. Prema navedenoj odredbi EU moe sklopiti sporazum s jednom ili vie treih zemalja ... ako tako predviaju UEU i UNREU ili ako je sklapanje sporazuma potrebno radi postizanja kojeg od ciljeva iz tih ugovora, u okviru politika EU ili ako je to predvieno kojim pravno obvezujuim aktom EU ili bi moglo utjecati na zajednika pravila ili promijeniti podruje njihove primjene (st. 1.) U tim sluajevima predlei iskljuiva implicitna nadlenost EU (arg. per analogiam ex 3/2. UNREU). Dakle, drave lanice EU naelno gube svoje ovlasti da autonomno sklapaju meunarodne ugovore (arg. a contrario 216. UNREU). To negativno odreenje ovlasti drava lanica glede sklapanja meunarodnih ugovora odnosi se i na
1826
meunarodne ugovore kao izvore MPP-a na podruju EU. Time se ujedno potvruje i pozitivno odreenje ovlasti drava lanica, koje naravno ne mijenja opseg ovlasti drava lanica, a prema kojem (D)drave lanice svoju nadlenost ostvaruju u onoj mjeri u kojoj je Unija ne ostvaruje (l. 2. st. 2. re. 2. UNREU). To znai da su drave lanice s treima ovlatene zakljuiti meudravni ugovor o pravnim podrujima koja jo uope nisu ureena europskim pravom ili, ako jesu, ne diraju u vanost toga akta. Takoer, drave lanice mogu svoju nadlenost ponovno ostvariti u onoj mjeri u kojoj je EU odluio svoju nadlenost prestati ostvarivati (l. 2. st. 2. re. 3. UNREU). Ako meunarodne ugovore podijelimo na europske, kojih je danas stranka EU, te one meudravne, kojih su stranke drave lanice EU u meusobnim odnosima te u odnosima s treim dravama, iz hijerarhijske ljestvice izvora MPP-a na podruju EU razvidna je njihova pozicija. Europski ugovori nalaze se u toj hijerarhijskoj ljestvici na drugom mjestu, izmeu europskog primarnog prava i uredaba EU kao europskog sekundarnog prava, dok se povijesno potisnuti meudravni ugovori kao unifikacijski akti nalaze iza europskih izvora, dakle, u pravilu na etvrtom mjestu. Meutim, pod odreenim pretpostavkama, posebice ako je to odreeno pravnim aktima europskog prava ili odredbama meunarodnog (ugovornog) prava sadranog u odreenom meudravnom ugovoru, tada meunarodni ugovori mogu imati prednost u primjeni u odnosu na odreene uredbe kao izvore europskog prava. Takvu iznimku potie npr. i naelo favor executionis sadrano u tumaenju izvora europskog MGPP-a koje je dao i Europski sud kada je rije o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka u graanskim i trgovakim predmetima. Kada se navedenoj posebnoj odlici meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU dodaju i komunitarizacijske odlike europskog MPP-a prema kojima EU na specifian nain djeluje i na meudravne ugovore, npr. uredbama koje odreuju postupak i uvjete pod kojima drave lanice ipak mogu, ali samo iznimno, u vlastito ime pregovarati i sklapati meunarodne ugovore s treim dravama o specifinim pitanjima iz odreenog pravnog podruja (supra pod IV. 4. 2.) ili npr. davanjem izriitog ovlatenja dravama lanicama za sklapanje odreenog meunarodnog ugovora (supra pod IV. 4. 3.), tada je razvidno da meunarodni ugovori kao izvori MPP-a imaju meu vaeim izvorima MPP-a na podruju EU samo komplementarnu, ali ne i nevanu ulogu. Meunarodni ugovori kao izvori MPP-a na podruju E(E)Z/EU ostvaruju svoju opu funkciju, a to je unifikacija odredaba o mjerodavnom pravu kao i odredaba meunarodnog graanskog procesnog prava.
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1827
U meunarodnopravnoj eurointegracijskoj fazi MPP-a od 1. sijenja 1958. do 30. travnja 1999. meunarodni ugovor bio je glavni unifikacijski pravni akt. Na poticaj E(E)Z u tom su razdoblju, u okviru meuvladine suradnje drava lanica, donesene samo Bruxelleska konvencija iz 1968. i Rimska konvencija iz 1980., to nije bio dovoljan rezultat kojim je MPP trebalo pospjeiti izgradnju zajednikog, a kamo li unutarnjeg trita kao vieg stupnja eurointegracije. Uz navedene konvencije (BK i RK) koje su (samo) pridonosile regionalnoj unifikaciji MPP-a na razini E(E)Z/EU, u navedenom razdoblju, unutar npr. Haake konferencije, UNIDROIT-a, UNCITRAL-a i Vijea Europe donoeni su meunarodni ugovori s moguim univerzalnim unifikacijskim djelovanjem, odnosno univerzalnim poljem primjene. Meutim, takvi meunarodni ugovori nisu postizali svoju univerzalnu odliku, pa ak ni regionalnu europsku, jer su u pravilu samo neke od drava lanica E(E)Z/EU bile njihove stranke. U zajednikopravnoj eurointegracijskoj fazi MPP-a, od 1. svibnja 1999. do 30. studenog 2009., koju obiljeavaju Ugovor iz Amsterdama od 2. listopada 1997. i Ugovor iz Nice od 26. veljae 2001., EZ dobiva ovlasti urediti MPP, pa je europsko MPP u pravnotehnikom smislu postalo pravo EZ. Glavni unifikacijski instrument MPP-a na podruju EU postala je uredba. U toj desetogodinjoj eurointegracijskoj fazi MPP-a doneseno je dvanaest novih uredaba te manji broj meunarodnih ugovora, iz ega je razvidno da meunarodni ugovori kao izvori MPP-a na podruju EU vie nemaju glavnu, ve (samo) komplementarnu unifikacijsku funkciju. Zajednikopravnu eurointegracijsku fazu razvitka meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU obiljeava i sudska praksa Europskog suda o vanjskoj nadlenosti EZ za sklapanje meunarodnih ugovora s treim dravama. Opetovano potvrujui svoju AETR (ERTA) doktrinu iz 1971., Europski ju je sud 2006. u kontekstu vanog izvora M(G)PP-a na podruju EU i drava EFTA-e, u prigodi donoenja miljenja o novoj Luganskoj konvenciji, i proirio, utvrdivi pritom iskljuivu nadlenost EZ za sklapanje tog meunarodnog ugovora koji se primjenjuje u europskom gospodarskom prostoru. Komunitarizacija meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU posebno se ogleda u injenici da je EZ 3. travnja 2007. postala lanica Haake konferencije za MPP. Opisanu poziciju koju je u rastuem komunitarizacijskom trendu irenja vanjske nadlenosti u sklapanju meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a ishodio EZ, kako unutar EU (npr. Ugovor EZ i Danske iz 2005.), tako i s treima (npr. nova Luganska konvencija iz 2007.), u sljedeoj unijskopravnoj fazi preuzeo je EU.
1828
U unijskopravnoj eurointegracijskoj fazi MPP-a, od 1. prosinca 2009. do danas (2011.), koju obiljeava Lisabonski ugovor od 13. prosinca 2007., EU dobiva ovlasti urediti MPP, pa je europsko MPP u pravnotehnikom smislu postalo pravo EU. Glavni unifikacijski instrument MPP-a na podruju EU ostaje uredba, a meunarodni ugovori i nadalje zadravaju (samo) komplementaru unifikacijsku funkciju. Dakle, iako Lisabonski ugovor iz 2007. ne sadrava izriite odredbe o nadlenosti EU za sklapanje meunarodnih ugovora o MPP-u, dananji postlisabonski EU, ba kao i EZ prije njega, ima sposobnost uspostaviti ugovorne (ob)veze s treim dravama. Od 1. prosinca 2009. na snazi su odredbe UNREU kojima se istodobno putem ope klauzule ovlauje EU za sklapanje meunarodnih ugovora s treim dravama (l. 216. UNREU) te prvi put istom odredbom kodificiraju implicitne nadlenosti EU za sklapanje meunarodnih ugovora. Prema navedenoj odredbi EU moe sklopiti sporazum s jednom ili vie treih zemalja ... ako tako predviaju UEU i UNREU ili ako je sklapanje sporazuma potrebno radi postizanja kojeg od ciljeva iz tih ugovora, u okviru politika EU ili ako je to predvieno kojim pravno obvezujuim aktom EU ili bi moglo utjecati na zajednika pravila ili promijeniti podruje njihove primjene (st. 1.) U tim sluajevima predlei iskljuiva implicitna nadlenost EU (arg. per analogiam ex 3/2. UNREU). Dakle, drave lanice EU naelno gube svoje ovlasti da autonomno sklapaju meunarodne ugovore (arg. a contrario 216. UNREU). To negativno odreenje ovlasti drava lanica glede sklapanja meunarodnih ugovora odnosi se i na meunarodne ugovore kao izvore MPP-a na podruju EU. Time se ujedno potvruje i pozitivno odreenje ovlasti drava lanica, prema kojem (D)rave lanice svoju nadlenost ostvaruju u onoj mjeri u kojoj je Unija ne ostvaruje (l. 2. st. 2. re. 2. UNREU). To znai da su drave lanice s treima ovlatene zakljuiti meudravni ugovor o pravnim podrujima koja jo uope nisu ureena europskim pravom ili, ako jesu, ne diraju u vanost toga akta. Takoer, drave lanice mogu svoju nadlenost ponovno ostvariti u onoj mjeri u kojoj je EU odluio svoju nadlenost prestati ostvarivati (l. 2. st. 2. re. 3. UNREU). Ako meunarodne ugovore podijelimo na europske, kojih je danas stranka EU, te one meudravne, kojih su stranke drave lanice EU u meusobnim odnosima kao i s treim dravama, iz hijerarhijske ljestvice izvora MPP-a na podruju EU razvidna je njihova pozicija. Europski ugovori nalaze se na drugom mjestu hijerarhijske ljestvice, izmeu europskog primarnog prava i uredaba EU kao europskog sekundarnog prava, dok se povijesno potisnuti meudravni ugovori kao unifikacijski akti nalaze iza europskih izvora, dakle, u pravilu
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1829
na etvrtom mjestu. Iznimno, pak, pod odreenim pretpostavkama, posebice ako je to odreeno pravnim aktima europskog prava ili odredbama meunarodnog (ugovornog) prava sadranog u odreenom meudravnom ugovoru, tada meunarodni ugovori mogu imati prednost u primjeni u odnosu na odreene uredbe kao izvore europskog prava. Takvu iznimku potie npr. i naelo favor executionis sadrano u tumaenju izvora europskog MGPP-a koje je u okviru l. 71. BU I dao i Europski sud kada je rije o priznanju i ovrsi stranih sudskih odluka u graanskim i trgovakim predmetima. Ako se navedenoj posebnoj odlici meunarodnih ugovora kao izvora MPP-a na podruju EU dodaju i komunitarizacijske odlike europskog MPP-a prema kojima EU na specifian nain djeluje i na meudravne ugovore, npr. uredbama koje odreuju postupak i uvjete pod kojima drave lanice ipak mogu, ali samo iznimno, u vlastito ime pregovarati i sklapati meunarodne ugovore s treim dravama o specifinim pitanjima iz odreenog pravnog podruja (supra pod IV. 4. 2.) ili npr. davanjem izriitog ovlatenja dravama lanicama za sklapanje odreenog meunarodnog ugovora (supra pod IV. 4. 3.), tada je razvidno da meunarodni ugovori kao izvori MPP-a na podruju EU imaju meu vaeim izvorima MPP-a samo komplementarnu, ali ne i nevanu unifikacijsku ulogu.
1830
Summary Vilim Bouek* INTERNATIONAL AGREEMENTS SOURCES OF PRIVATE INTERNATIONAL LAW IN THE TERRITORY OF THE EUROPEAN UNION
International agreements as sources of private international law (PIL) in the territory of E(E)C/EU perform their general function of unification of the provisions on governing law and of international civil procedural law. In the stage of European integration of PIL lasting from 1 January 1958 to 30 April 1999, an international agreement was the principal unifying legal act. In this period, at the instigation of E(E)C and as a product of intergovernmental co-operation of the Member States, only the Brussels Convention of 1968 and the Rome Convention of 1980 were adopted, which, in terms of efforts in the domain of private international law, was inadequate for encouraging the building of a common market, let alone an internal market, a higher degree of European integration. Apart from the said Conventions, which (only) contributed to a regional unification of PIL at E(E)C/EU level, in the said period, within e.g. the Hague Conference, UNIDROIT, UNCITRAL and the Council of Europe, international agreements were adopted which possibly had a universal unifying effect, i.e. had a universal scope of application. However, as only some E(E)C/EU were party to them, these international agreements failed to realise their universal or even the regional European dimension. In the next period of European integration of PIL, between 1 May 1999 to 30 November 2009, marked by the Treaty of Amsterdam of 2 October 1997 and the Treaty of Nice of 26 February 2002, the EC gains the authority to regulate PIL and European private international law technically became EC law. The principal unifying instrument of PIL in the territory of the EU was the regulation. Twelve new regulations and a smaller number of international agreements were adopted in this ten-year phase of European integration of PIL, which goes to show that international agreements lost their principal function, but rather acquired a complementary unifying one. This stage of development of international agreements as sources of PIL in the territory of the EU is also marked by the practice of the European Court regarding the competence of the EC to conclude international agreements with third countries. Issuing an opinion on the new Lugano Convention in 2006, and in the context of an important source of international (civil) private law in the territory of the EU and EFTA, the
*
Vilim Bouek, Ph. D., Professor, Faculty of Law, University of Zagreb, Trg marala Tita 14, Zagreb
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1831
European Court reaffirmed and extended its AETR doctrine of 1971, thus establishing exclusive competence of the EC for concluding this international agreement to be applied in the European Economic Area. Communitarisation of international agreements as sources of IPL in the territory of the EU is particularly evidenced in the fact that on 3 April 2007 the EC acceded to the Hague Conference on Private International Law. This position, brought about by the EC in the growing communitarisation trend of expanding external competence in the conclusion of international agreements as sources of PIL, both within the EU (e.g. Treaty between the EC and Denmark of 2005) and with third parties (e.g. the new Lugano Convention of 2007), was in the later EU law stage taken over by the EU. In the EU law stage of private international law, i.e. from 1 December 2009 to the present (2011), marked by the Treaty of Lisbon of 13 December 2007, the EU gains the authority to regulate PIL, so that European private international law has technically become EU law. The regulation remains the main unifying instrument of PIL in the EU, while international agreements continue to have (only) a complementary unifying function. So, even though the Lisbon Treaty does not contain any explicit provisions on the competence of the EU for concluding international agreements concerning PIL, the post-Lisbon EU has the competence to enter into contractual obligations/relations with third countries, as did the EC in the past. The provisions of the Treaty on the Functioning of the EU (TFEU) are in force as of 1 December 2009, containing a general clause giving authority to the EU to conclude international agreements with third countries (Article 216 TFEU), and for the first time codifying the implicit competence of the EU for concluding international agreements. According to this provision, the EU can conclude an agreement with one or more third countries if so provided by the Treaty establishing the European Union and TFEU, or if the conclusion of the agreement is necessary for achieving an objective envisaged in the Treaties, within the EU policies or if envisaged by a binding legal act of the EU, or if it could affect common rules or change the scope of their application (paragraph 1). In these cases, the exclusive implicit competence of the EU applies (arg. per analogiam ex 3/2. TFEU). Therefore, in principle, the EU Member States lose the authority to enter into international agreements (arg. a contrario 216. TFEU). This negative regulation also pertains to international agreements as sources of PIL in the territory of the EU. It also confirms the positive regulation of the authority of Member States, according to which Member States exert their authority in the extent not exerted by the EU (Article 2, paragraph 2, sentence 2 TFEU). This means that Member States may conclude international agreements with third countries concerning areas of law not regulated in EU law, or, if they are, do not affect the importance of the agreement. In addition, Member States may reaffirm their competence in the extent relinquished by the EU (Article 2, paragraph 2, sentence 3 TFEU).
1832
We can observe two types of international agreements the European IAs, to which the EU is a party, and the interstate IAs, concluded between two or more EU Member States or a Member State and a third country. Their position in the hierarchy of sources of PIL in the EU is as follows: the European agreements come second, between primary and secondary EU legislation, while the interstate agreements as unifying acts come fourth, after the EU sources. Exceptionally, though, under certain conditions, especially if so regulated by EU legal acts or the provisions of international (contract) law contained in an interstate agreement, international agremeents may have precedence over EU regulations. This exception is supported by the favor executionis principle contained in the construction of sources of European PIL given by the European Court within the framework of Article 71 of the Brussels I regulation, as regards the recognition and enforcement of foreign judgments in civil and commercial disputes. If we add to this the communitarisation properties of international agreements as sources of PIL in the EU, according to which the EU affects interstate agreements in a specific way (e.g. by regulations governing the procedure and conditions under which Member States may exceptionally negotiate and conclude international agreements with third countries individually, on specific matters from a certain area of law, or by granting explicit authorisation to Member States to conclude a certain international agreement), it becomes evident that international agreements as sources of PIL in the EU only have a complementary, yet important unifying role. Key words: Conventions, Sources of Private International Law, European Union, Treaty of Lisbon
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1833
Zusammenfassung Vilim Bouek** INTERNATIONALE VERTRGE QUELLEN DES INTERNATIONALEN PRIVATRECHTS IM GEBIET DER EUROPISCHEN UNION
Die internationalen Vertrge als Quellen des IPR erfllen im Gebiet der E(W)G/ EU eine allgemeine Funktion, indem sie die Bestimmungen ber das magebliche Recht sowie die Bestimmugen des Internationalen Zivilprozessrechts vereinheitlichen. In der Phase der europischen Integration des Internationalen Privatrechts vom 1. Januar 1958 bis 30. April 1999 war der internationale Vertrag der wichtigste vereinheitlichende Rechtsakt. Auf Ansto der E(W)G wurden in diesem Zeitraum im Rahmen der intergouvernementalen Zusammenarbeit der Mitgliedstaaten nur das Brsseler bereinkommen von 1968 sowie das Rmische bereinkommen von 1980 verabschiedet, was als Resultat fr das IPR nicht ausreichte, um zum Ausbau eines gemeinsamen, geschweige denn eines Binnenmarktes als hherer Stufe der europischen Integration beizutragen. Auer den genannten bereinkommen (Brssel und Rom), die (lediglich) eine regionale Vereinheitlichung des IPR auf Ebene der E(W)G/EU untersttzen konnten, wurden in dem besagten Abschnitt etwa im Rahmen der Haager Konferenz, UNIDROIT, UNCITRAL und des Europarates internationale Vertrge mit potentiell universal unifizierender Wirkung beziehungsweise mit einem universalen Anwendungsbereich verabschiedet. Solche internationalen Vertrge erzielten dennoch keine universale Bedeutung, ja nicht einmal eine regional europische, da ihnen in der Regel nur einige der Mitgliedstaaten der E(W)G/EU beitraten. In der gemeinschaftsrechtlichen europischen Integrationsphase des IPR im Zeitraum vom 1. Mai 1999 bis 30. November 2009, die geprgt ist von den Vertrgen aus Amsterdam vom 2. Oktober 1997 und Nizza vom 26. Februar 2001, wurde die EG ermchtigt, das IPR zu regeln, sodass das europische IPR im rechtstechnischen Sinne EG-Recht wurde. Das Hauptvereinheitlichungsinstrument des IPR im Gebiet der EU wurde die Verordnung. In dieser zehnjhrigen europischen Integrationsphase des IPR wurden zwlf neue Verordnungen verabschiedet sowie eine kleinere Anzahl von internationalen Vertrgen, woraus hervorgeht, dass internationale Vertrge als Quelle des IPR im Gebiet der EU keine primr, sondern eine (lediglich) komplementr vereinheitlichende Funktion haben.
**
Dr. Vilim Bouek, Professor an der Juristischen Fakultt der Universitt Zagreb, Trg marala Tita 14, Zagreb
1834
Die gemeinschaftsrechtliche europische Integrationsphase in der Entwicklung internationaler Vertrge als Quelle des IPR im Gebiet der EU ist weiterhin geprgt von der Rechtsprechung des Europischen Gerichtshofes ber die Auenzustndigkeit der EG fr die Schlieung internationaler Vertrge mit Drittstaaten. Nachdem der EuGH seine AETR-Doktrin von 1971 mehrfach besttigt hatte, weitete er sie 2006 im Zusammenhang mit einer wichtigen Quelle des Internationalen Privat- und Zivilprozessrechts im Gebiet der EU und der EFTA-Staaten anlsslich einer Stellungahme zum neuen Luganobereinkommen auch aus, indem er die ausschlieliche Zustndigkeit der EG fr die Schlieung dieses im Europischen Wirtschaftsraum anzuwendenden internationalen Vertrags feststellte. Die Vergemeinschaftung internationaler Vertrge als Quelle des IPR im Gebiet der EU spiegelt sich im Besonderen in der Tatsache wider, dass die EG am 3. April 2007 der Haager Konferenz fr Internationales Privatrecht beigetreten ist. Die beschriebene Position, durchgesetzt von der EG im Zuge der zunehmenden Vergemeinschaftung und daraus resultierenden Erweiterung der Auenzustndigkeit bei der Schlieung internationaler Vertrge als Quelle des IPR sowohl innerhalb der EU (z.B. der Vertrag zwischen EU und Dnemark von 2005) als auch mit Dritten (z.B. das neue Luganobereinkommen von 2007) wurde in der folgenden unionsrechtlichen Phase von der EU bernommen. In der unionsrechtlichen europischen Integrationsphase des IPR im Zeitraum vom 1. Dezember 2009 bis heute (2011), die im Zeichen des Lissaboner Vertrags vom 13. Dezember 2007 steht, kommt die Ermchtigung, das IPR zu regeln, der EU zu, sodass das europische IPR im rechtstechnischen Sinne EU-Recht wurde. Das Hauptvereinheitlichungsinstrument des IPR im Gebiet der EU bleibt die Verordnung, whrend internationale Vertrge weiterhin eine (lediglich) komplementr vereinheitlichende Rolle spielen. Der Lissaboner Vertrag von 2007 enthlt zwar keine expliziten Bestimmungen ber die Zustndigeit der EU fr die Schlieung internationaler Vertrge zum IPR, trotzdem ist auch die heutige EU nach Lissabon wie schon die EG zuvor in der Lage, vertragsrechtliche Beziehungen und Verpflichtungen mit Drittstaaten einzugehen. Ab 1. Dezember 2009 sind die Bestimmungen des AEUV in Kraft, durch die dank einer Generalklausel die EU zur Schlieung internationaler Vertrge mit Drittstaaten ermchtigt wird (Art. 216 AEUV); an dieser Stelle wird erstmals auch die implizite Zustndigkeit der EU hierfr kodifiziert. Nach dieser Bestimmung kann die EU eine bereinkunft mit einem oder mehreren Drittstaaten schlieen, wenn dies in den Vertrgen vorgesehen ist oder wenn der Abschluss einer bereinkunft im Rahmen der Politik der Union entweder zur Verwirklichung eines der in den Vertrgen festgesetzten Ziele erforderlich oder in einem verbindlichen Rechtsakt der Union vorgesehen ist oder aber gemeinsame Vorschriften beeintrchtigen oder deren Anwendungsbereich ndern
Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)
1835
knnte. (Art. 216 Abs. 1 AEUV). In diesen Fllen hat die ausschlieliche implizite Zustndigkeit der EU (arg. per analogiam ex 3/2 AEUV) Vorrang. Die Mitgliedstaaten der EU verlieren somit prinzipiell die Berechtigung, autonom internationale Vertrge einzugehen (arg. a contrario 216. AEUV). Diese Negativbestimmung zur Berechtigung der Mitgliedstaaten, internationale Vertrge zu schlieen, bezieht sich auch auf internationale Vertrge als Quelle des IPR im Gebiet der EU. Damit besttigt sich auch die positive Bestimmung der Berechtigung der Mitgliedstaaten, wonach sie ihre Zustndigkeit wahr(nehmen), sofern und soweit die Union ihre Zustndigkeit nicht ausgebt hat (Art. 2. Abs. 2 Satz 2 VAEU). Dies bedeutet, dass die Mitgliedstaaten zur Schlieung zwischenstaatlicher Vertrge mit Drittlndern in Rechtsgebieten berechtigt sind, die berhaupt noch nicht europarechtlich geregelt sind oder, sofern sie dies sind, die Bedeutung des betreffenden Aktes nicht berhren. Die Mitgliedstaaten knnen ihre Zustndigkeit zudem insofern ausben, als die EU entschieden hat, sie nicht mehr auszuben (Art. 2 Abs. 2 Satz 3 AEUV). Teilen wir die internationalen Vertrge in europische, deren Vertragspartei die EU ist, und in zwischenstaatliche, deren Unterzeichner EU-Mitgliedstaaten untereinander oder mit Drittlndern sind, ist aus der Rangliste der IPR-Quellen im EUGebiet ihre Stellung ersichtlich. Die europischen Vertrge stehen in dieser Rangfolge an zweiter Stelle zwischen dem europischen Primrrecht und den Verordnungen als Quelle des europischen Sekundrrechts, whrend sich die historisch zurckgedrngten zwischenstaatlichen Vertrge als Vereinheitlichungsakte hinter den europischen Quellen, also in der Regel an vierter Stelle befinden. In Ausnahmefllen knnen unter bestimmten Voraussetzungen, vor allem wenn dies europische Rechtsakte oder Bestimmungen zum Internationalen Recht (Vertragsrecht) in einem bestimmten zwischenstaatlichen Vertrag so vorsehen, internationale Vertrge Anwendungsvorrang vor bestimmten Verordnungen als Quellen des Europarechts haben. Eine solche Ausnahmeregelung wird etwa auch vom Grundsatz favor executionis untersttzt, das der EuGH in seiner Stellungnahme zu den Quellen des europischen Internationalen Zivilprozessrechts nach Art. 71 BU I in Bezug auf die Anerkennung und Vollstreckung auslndischer Gerichtsentscheidungen in Zivil- und Handelssachen gab. Fgt man dem angefhrten besonderen Merkmal internationaler Vertrge als Quellen des IR im Gebiet der EU auch die Vergemeinschaftungsmerkmale des europischen IPR hinzu, nach denen die EU in spezifischer Weise auch auf zwischenstaatliche Vertrge einwirkt, etwa durch Verordnungen, in denen die Verfahren und Bedingungen festgelegt sind, unter denen die Mitgliedstaaten in Ausnahmefllen in eigenem Namen spezifische Rechtsfragen betreffende (supra unter IV.4.2.) internationale Vertrge mit Drittstaaten verhandeln und eingehen knnen, oder in denen etwa Mitgliedstaaten die ausdrckliche Zustimmung ausgesprochen wird, einen bestimmten zwischenstaatlichen Vertrag einzugehen (supra unter IV.4.3.), so wird ersichtlich, dass internationale Vertrge als Quellen des IPR
1836
im Gebiet der EU unter den geltenden IPR-Quellen eine lediglich komplementre, aber dennoch nicht unwichtige unifizierende Rolle spielen. Schlsselwrter: internationale Vertrge, Quellen des Internationalen Privatrechts, Europische Union, Lissaboner Vertrag

Bučekkkkk

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Bučekkkkk

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

MEUNARODNI UGOVORI IZVORI MEUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA NA PODRUJU EUROPSKE UNIJE

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

Zbornik PFZ, 61, (6) 1795-1836 (2011)

Vilim Bouek: Meunarodni ugovori izvori meunarodnog prava...

You might also like