Alija Nametak - Cjepar

Stari Ibri nije prosio, a bio je ve prosjak. Kao da jo moe pilati i cijepati bukove ili grabove cjeplje, nosio je svakodnevno u ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire " kozu ", ali je vec nekoliko godina kako nema snage da prestrue gotovo ni slabovinu , a kamoli jedro drvo. Ali je imao ponosa i nije htio pruiti ruku i iskati milostinju, nego bi unuo kraj Careve uprije, naslonio se na " kozu " i strpljivo ekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle ile. ekao je on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali i kad bi se pogodio s kupcem i pokuao da se nasadi na otrnule noge i kocatu glavu, svaki kupac kola drva ostavljao ga je i odmah trazio drugoga, jer niko nije imao povjerenja u njegove mrave ruke, kljocave noge i kocatu glavu, na kojoj je bila zategnuta zuckasta koza s prorijetkom sijedom bradom. Poznavao sam ga jo dok mu nije bila icezla svaka snaga. Kupio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali ga nije bilo kao za inat. Dok je seljak istovarao kola, on se polako sputao niz strmu ulicu s alatom na ramenu. Pricekao je dok je seljak ubacio i posljednju cjeplju u dvorite. Hocemo li ovo pretrati, efendija ? - upitao je polako, nenametljivo. Trebalo bi. Koliko ce traziti? Lahko cemo. Necemo se cuti. To je najgora pogodba. Kazi ti meni sta trazi, pa da vidim... Pogodili smo se, a on se prihvatio posla. Rezao je vjeto, ali je posustavao brzo. Vec su tu bile gomile godina. Kad mu je iznesen rucak, a potom kahva, pa kad je jos i zapalio, razmahao se i nastavio cijepati, ali svojski i prijateljski, bez prijevare, kao da sebi radi. Potom je iscijepana drva slozio s velikom paznjom, kao da je to kakva skupocijena roba u ducanskim policama. Kad sam mu platio, zadovoljan njegovim radom, rekoh mu da se navrati kad misli da ce mi nestati drva i da je red nova kupovati. I tako je on tri li, cetiri li godine cijepao u mene drva, a onda ga jednom ne bi na vrijeme. Nestalo u drvarnici, ama ni za potpale. Nadem kola drva i potjeram kuci. Ibria nema niotkud. Nije druge, uzmem dvojicu cjepara koji zacas izrezae i iscijepae. Dodem u drvarnicu da vidim kako rade, a oni samo nadvoje-natroje rascijepe pa bacaju, toboze slazu. Krupno je. Ne valja tako. Ne moe sitnije. Necu ja cijepati svoje nokte - osijeca se jedan, a drugi prihvaca :

1/4

Alija Nametak - Cjepar

Sitno brze gori, pa nije durecno kao kad se ovako cijepa. Odmahnem rukom, jer znam da me ni onako ne bi posluali. Do nekoliko dana dode stari Ibri, ali jos mraviji i bljedi nego to je bio. Sta je s tobom, Ibrie, po Bogu brate! Ne pitaj me, efendija, slab sam bio, a ko becarina, pa niko posluziti. Ali opet, fala Bogu, kad sam na noge ustao pa ce se nesto i zaraditi. Ne daj mi, Boe, ruku pruiti! Pogleda drva i zavrtje glavom. Kakvi su ovo helaci radili? Ovo je ko ni sebi ni drugome. Kako ce im Bog dobro dati, kad ga oni drugom ne zele. A naplatili su, bezbeli? Sigurno! Crn im obraz! Kako bi bilo da ja opet ovo iscijepam? Svako se ovo drvo moze na troje ja na cetvero razbiti. Pa kako su slozili! Ako nema drugog posla, a ti cijepaj. Najprije je oborio kamaru pa onda poceo cijepati po svom tabijatu, kao da pravi taslake za nanule. Ali, opazio sam za ono kratko vrijeme sto sam ga gledao da nema vie snage zamahivati sjekirom koliko je trebalo. Jednom mu se sjelira iskrenu i zamalo ne posijece sve prste na lijevoj ruci. Kad sam doao na podne kuci, on jos nije ni pola posla svrio. Ibrie, ako ne mozes, hajde ti kuci, pa dodi drugi put! Mogu ja, efendija, ko mladi mladic. Samo sam se neto zamislio bio, pa me to prevari i zadangubih. A o cemu si to mislio, Ibrie? A nita, bresposlice. Deder da cujem. A eto...ama nita... Pa kazi mi, majka mu stara - i potkucih mu kutiju. Kvrgavim prstima savi podebelu cigaretu, pa kad odbi dim i dva, otpoce kao da sam sebi kazuje: Ja sam ti, efendija, od Ljubukog, ako hoce pravo iz Studenaca. Ako si kad cuo, tu moze i pirinac biti, tako je tamo zemlja dobra, samo je klete nema dosta. U mog oca bila dva dunuma,

2/4

Alija Nametak - Cjepar

a bilo nas petero: tri sestre, brat i ja. Otac i mati pomrli, sestre se poudale i odnijele nesto prtenine i rubenine, a nas dvoje na dva dunuma. A u komije na prvoga, Mate Pazina, Bog dao isto tako i u zemlji i u celjadi. Ostala dva brata na dva dunuma, pa Cvjetan odmah u Ameriku, a Jure ostani na starini. Neki dan, dok sam shodio u cariju, govorio jedan Ljubuak u kahvi kako se Cvitan nakon trideset i vie godina vratio kuci iz Amerike, pa sad kupuje zemlju. Pa to kazuje kako hoce i bratovo da kupi, a brat bi i prodao, ali u gruntovnici zapisan i ja. Sad, to kazuje onaj Ljubusak - a i ne zna da o meni govori - hoce brat da ga (to, biva, mene) da proglasi mrtvim, pa da proda. Ja se uutio, ne prokazujem se. A i nisam se nikad ni kazao ko sam ni oklen sam. I rat i doo i proo, a ja radio svoj posao. Nisam s policijom nikakva posla imao. Nemam nikakve isprave ni cageta, a sva carija zna Ibria. Bratu se nikad nisam javljao. A to, ako Boga zna? Pisati ne znam, a i da znam ta bih mu pisao? Ako je dobro, hvala Bogu, a ako i nije, i tako mu hvala, a ja mu nemam oklen pomoi. Ali ovo me od neki dan pobrka, pa ne znam kud udaram. Hoe me, eto, iva zakopati. Hoe da reknu da me nema, da sam ve zemlja i da se moje proda. Ali ja to ne dam. Ali ta u! Da se sad kaem ko sam, niko mi nee vjerovati. Vie je od trideset godina kako sam otiao od kuce kao golobrad momuljak. A sad sam grumen zemlje. Da odem kui, niko me poznati nee, ni brat roeni. Pa vjerovat ce ti. Zna ta si ostavio i gdje si ostavio. Kad ode u svoje selo i kae koga sve zna, ko je onda bio iv, koja je cija bila njiva, svi ce ti vjerovati. To i sud priznaje. A moze li se onda onaj moj dunum prodati? Ne moze, ako ti nece. Ja necu nikad. Ja bih da se ono nikad ne mogne prodati, nego da vazda bude u naoj kuci, pa nek sad bere sta Bog dadne, a iza njega njegova djeca i unucad. I to se moze urediti. Uputio sam ga kako ce to uvakufiti i pomogao mu da ode nakon vise od trideset godina kuci. Kad se vratio u najljepem sto je imao, iskrpljenu i cistu, sav preporoden kazivao mi kako je onaj dunum uvakufio, kako ce brat to zemlje raditi i davati svakog Ramazana dvije oke zejtina za kandilje na ljubukoj damiji. Brat se zacudio kad ga je vidio, a drago mu bilo sto je ziv, i odustao da proda onaj svoj dunum. A ja cu, ako Bog da, odraditi za ono to si mi dao da dodem do kuce. Lako cemo za to, Ibrie. Ne prekidaj se ti! Iza toga jos je dva-tri puta dolazio i cjepukao kao mrav, da mi ga je ao bilo iz dna duse, ali milostinje nije htio. Htio je da zaradi svoj kruh. Ne mogoh ga vise gledati kako se nemocan pati, pa pozvah dva snana cjepara, a njemu dadoh funkciju da ih nadzire, da im pokazuje kako ja hocu da bude iscjepano, sloeno i uredeno. Kod Careve cuprije sjedio je obicno i cekao da ko kupi kola drva i da se ponudi da iscijepa.

3/4

Alija Nametak - Cjepar

Upozorio sam nekoliko prijatelja na njega, i oni su mu svaki put dali poneto, ali ne da on cijepa, nego da ce on to novca sto od njih dobije odraditi dok se malo oporavi, osnazi. Ponekad bih ga vidio kako oci hrani toplim somunima to ih pekar prodaje na drugom kraju mosta i kupio bih mu jedan, a on bi se nekako zasramio: Nemoj, efendija, nisam ja muhtac sadaci. Imam ja svoje ruke i svoj alat: ja cu, ako Bog da, zaraditi. Ja ti to ne dajem kao sadaku. Gdje bih ja to tebi? Ti si vakif jedan. Samo ko mislim, lijepi somuni, topli, a I ko zuba nema, nece se s njima namuciti. A ti ces ovo, ako Bog da, odraditi kad se malo oporavi. I tako je on primao milostinju ne pruzajuci ruke i ne ciganceci kao drugi, ali je zato cesto ostao i gladan i kao stijena leden. Posljednji put vidio sam ga prologa Ramazana. Iza iftara posao sam u cariju. Na uglu kod Careve cuprije sjedio je na "kozi" , ali nekakav spadnut, kao prazna vreca. Svjetlo kandilja s Careve dzamije umivalo mu je blijedo lice i srebrenu bradu. Ibrise, kako si? Jesi mogao iftariti? Nije odgovarao. Bi li ta mogao pojesti? Hoces li kahvu jednu? Hoces li zadimiti? Nema glasa. Sagnuh se. Ibria nije bilo medu zivima. Ljudi su sigurno prolazili kraj njega zureci se svojim kucama ili prijateljima na iftar, a on se, nijem od danjeg posta i nocnog gladovanja, osvrtao za njima, ne dajuci glasa. Ljudi su prolazili kraj njega, urili se i ne osvrtali na nj. Ulice su zacas zanijemile, sumracak se spustio na zemlju, s tabije se oglasio top, kad su i kandilji planuli, a on ostao sam sa svojom gladi. Ali mu je dusa bila puna, to sada, dok sjaj stotina arulja obasjava njegovo lice, u njegovu malom mjestu mirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i citavo mjestance s Boijim imenom pristupa skromnoj veceri, dok ce ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on prazne utrobe i cista srca, ohladen, a citava je ivota radio da bude drugima toplo, poci u prosekturu bolnice, pa onda u ilovacu u Bakijama, bez pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju vjecnosti ceka da stupi pred Vjecno Svjetlo. Iz knjige "Trava Zaboravka" (1991)

4/4