Sebastian Antonio Kukavica

Pononi zaziv muze

 Sebastian Antonio Kukavica, 2012. Nakladnici Izdavaki centar Rijeka d.o.o., Studio TiM, Rijeka, 2012. Urednik Milan Zagorac Lektura i korektura Marijana Malovoz Slika na naslovnici John Everett Millais: Ofelija (1851.-1852.) Tisak web2print, Zagreb CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Sveuiline knjinice Rijeka pod brojem 130101056 ISBN 978-953-339-002-4 (ICR) ISBN 978-953-7780-05-0 (Studio TiM) Ova knjiga je objavljena uz financijsku potporu Odjela za kulturu Grada Rijeke.

Sebastian Antonio Kukavica Pononi zaziv muze

Tada su sinovi Izraelovi poeli initi ono to Jahvi nije po volji, i sluili su baalima. () Otpali su od Jahve da bi sluili Baalu i Atarti. Zato Jahve izli gnjev svoj na Izraela () to bi god poeli, ruka se Jahvina okretala protiv njih na njihovu nesreu. I tako zapadoe u veliku nevolju.

Biblija: Suci 2, 1115

Pononi zaziv muze

16. listopada Dragutin Karlof: Kada je prije tri godine Ofelija pobjegla od kue, bila je rana jesen: uto lie otpadalo je sa starog stabla. Kestenje puca. Gavotte u vrtlogu lia. Gusta magla okruila je kuu trula, raskvaena jesen. Tko se jo sjea zime i onog debeljukastog snjegovia sa smaragdnim oima i njegova rastopljenog krika Nosim u depu njegove oi, te dvije pekule, svako toliko ih dotaknem. Hladne su. Zima nosi loe uspomene: podrumska stakla su musava od ustreptalog daha, tavan vonja po miomoru, prikljetenim takorima u miolovkama i nagnjilim sjeanjima koje poivaju u pranjavim kutijama. Taj jesenji dan kad je Ofelija pobjegla, pamtim do najmanjeg detalja djeca kidaju maslake, miris pokoenih travnjaka, oluja nadire s istoka, Ofelija nosi svoju klepetavu bijelu haljinu, kosa joj je kutrava i zlatna pod zalutalim tracima sunca, crne baletne cipelice cupkaju u vrtlogu lia, drvena kuica izgleda sablasno u sjeni joika, pirueta, lupkanje cipelica, pique, balerinina silueta iezava u gvau kie i magle. Pokoji odbljesak neona, blink-blink, ili su to bile paukove oi? Kad se spusti magla, Grad poprima izgled zelene movare u kojoj se zrcali ugasli neonski natpis BOG SPAAVA. Tko jo vjeruje u tu obmanu? Pobjegla je i nije se javila tri godine. A sada se pojavila. Kada je pokucala na vrata triput, sudbinski: kuc-kuc-kuc! nisam je prepoznao. Nije to bila ona djevojka koja je u crnim cipelicama i bijeloj haljini utrala u maglu i stiropor. Uvijek sam se pitao je li znala to slijedi kada je pobjegla Kosa joj mirie po raskvaenom liu i ilovai. Jedino to je bilo isto na ovoj osobi i onoj Ofeliji otprije tri godine, bile su te smaragdne oi. Oi vladarice oluje. Izgleda starije. Vie se nije smijala kao nekad. Nasmijei se, apuem joj u uho, ali kisela joj se grimasa rastee licem kao ukasti plastelin. Sjedi na podu svoje sobe vrue je, ruiaste tapete se odljepljuju, insekti klijetima struu tapete, kuka nazdravlja pijanom drugu Anakreontu zuri u daljinu gdje oblaci trljaju tlo i mauhice, gromovi mrmore na islandskom, jesi li podrezao
5

Sebastian Antonio Kukavica

nokte, kaem joj da e sve biti dobro, kao nekad, u dobra stara Kao u dobra stara vremena. to je sa crvenim ruama, pita me, zalijeva ih li zelenom kanticom triput dnevno, gleda li ih u zoru dok rosa pritie latice Sjedio sam na stolici za ljuljanje u sjeni irokog trijema, puio sam lulu i promatrao kako plee pod starim drvetom miris magnolija. Lula mi je uvijek godila. Purpurna i smea: prijesna smjesa magle i oblaka. Rastopljen jantar i azurnoplavi stiropor. S tog trijema sam je gledao kako raste, kako se razvija, kako postaje sve bolja u plesu pod liem ona je za mene uvijek, unato svemu, ostala ona vesela djevojica u bijeloj haljinici koju nosi vjetar dok plee gavotte pod drvetom. Stoga kada sam ju ugledao na kunom pragu nakon tri godine, ostao sam zateen njezinim izgledom, njezinim ozbiljnim, stoikim licem i istanjenim, hladnim osmijehom. Snjegovi je mrtav, iza njega su ostala samo dva oka, smrznuta mrkva i lokva vode. Zima se rastopila u bljuzgavu vodu, a Ofelija se nije vratila. Sjedio sam na trijemu i gledao kako snjegovi umire, kako drvena ITAKA propada, a nje nema Progutao ju Grad. Ona se ne sjea tog snjegovia, nesvjesna da je on bio njezin nevidljivi, ali sveprisutni zatitnik, njezin neonski snjegovinoobdija. Stajala je na vratima preplaeno i pogrbljeno, kosa joj vie nije kovrava, lice joj je bilo blijedo, nije nosila haljinu. Ula je u kuu, a za njom su u predvorje doleprala i dva trula lista. Jo uvijek si dijete prirode, nije li tako, ti si djevojica koja voli prirodu. Nimfa s brda. Ofelija, promucam, vratila si se Ona se blago nasmijei, a oi joj zacakle. Zato miriem movaru isuili su je prije dva mjeseca, isrkavi je cjevicom iz uleknutog tla, ali ja jo uvijek utim vonj mrtvih riba i slomljene klupice. Limenke se kotrljaju ulicom egrtanje grizilica koje ruju po bijelim jasenima i johama. Njezine oi Ne mogu umai sudbini, kob je uvijek tu negdje, u odbljesku zelenih oiju ili u zvuku snjegovieva krika, sablasnog i elipsastog, uvijek je tu i podsjea me da podreem nokte kako mi ih ne bi iupali na Naglafariju koji ubrzo isplovljava, pramac ree tirkizni val, uu, kotrljanje kolotura, para trca iz dimnjaka, kormilar Hrym upravlja brodom, mornari turpijama, motornim pilama, rostfrei noevima i zubima trgaju nokte iz mesa putnika i opominju ih da nokti
6

Pononi zaziv muze

uvijek moraju biti podrezani, higijena prije svega, Hrym fiuka, pras, brod se sudari s crnom klisurom, morem plutaju nokti, izgrieni, ronati, piasti, gljiviasti nokti! Poljubila me u obraz miris njezina parfema. Jo ne vjerujem da je to ona, moja ki kao da je projekcija sna na poutjelom platnu, u vistavision-u, sve se ini tako nestvarnim. Polazak! Hrym hripljui poziva na ukrcaj Hajmo momci, grickajte im te nokte, trgajte ih i vaite, a brod e ve sam pronai put do Kavkaza! Da, Kavkaz nas zove, zar ne osjeate miris sane i hmelja, zar ne ujete mile zvukove pine i hrapave, pijane glasove dag akaxara? Oh, kavkaka planino primi ovaj brod propalica! Gubim se u mirisima i zvukovima: djeca trgaju maslake, pelud im se lijepi za prste. Klijetima trgaju nokte i od njih grade krmu, Naglafari se pribliava crnoj planini, Hrym se nalijeva rumom i plee, kormilo se okree u svim smjerovima, snijegovi je mrtav kaem vam, mrtav i kvrgav, klijeta i otvarai za konzerve rade capcap, stisni zube i povii ptiica, brod podrhtava i poskakuje na valovima, u ritmu kapetanovog obrednog plesa, duboki baritoni, meketanje mravih koza, topi se i vie nisi snjegovi, kavkaki mudraci spravljaju sanu, rogovi se toe pivom, pleme se okuplja oko vatre i slijepi starijeina pripovijeda o Sosruku, sasueni starci s vrha planine pjevaju o mrtvim herojima i govedu to preskae kaskade planine, Evo nas surova planinooo, pramac se razbije o Kavkaz, kapetanov glas se gui u vodi, Siite more oko sebe, siite sve dok ne ostane rupa, he-he! Snjegovi je mrtav, posvuda ne-krv, lokva ne-krvi i dva oka, cijedi mi se niz prste, sluzavo i ljepljivo, zato se vie ne smije, spasitelj urla i topi se kao kuglica sladoleda od pistacia, miris movare, srite Kavkaz, srite movaru, melioracija, kliktaji gavrana, srpaste siluete zacrnile su sunce, avke upaju gliste iz tla, regrutirat e ih u posadu Naglafarija pa neka kvocaju nokte junaci ne postoje, steem zaralu ipku u aci i podiem je u zenit, partviezlo u borbi protiv grinja i gamadi, zamahujem, udaram, lomim, gnjeim, ovjek skvren u sjenovitoj uliici iskaljava krv, ima dlakave noice, bjelokosna klijeta i lepezasta rila slijepljena za nabrekli zadak, on je kukac, on je balegar koji kotrlja limenku ulicom dok kukci grizilice skvie u elatini drveta, oinem ga po lubanji i brizgavi mlaz
7

Sebastian Antonio Kukavica

krvi poprica mi lice, ja urlam Nisi podrezao nokte, naruava Higijenu Drave, uzgaja grinje i gljivice pod tim ronatim ljuskama i iri bacile po naoj istoj, udorednoj zajednici ti gade i tuem ga srebrnom ipkom partviem, prskam ga higijenskim tamjanom prisjeajui se okusa torte i stvrdnute plave pjene (netko je popljuvao plavu glazuru dok je puhao u svjeice). Kap voska padne na pjenuavu glazuru opal od topljive okolade. Nije li ti drago to me vidi?, upita me ona ulazei u predvorje. Osjetila su mi obuzeta mirisom parfema. Rue su prekrasne u rano jutro, izgledaju kao da krvare, nije li tako tata, kao da krvare od ljepote Sjeam se kako su svi zurili u nju, roendan, torta, suhi biskvit, okoladni nadjev, plava pjena koja visi sa usana, sunce visi kao stalaktit, plastini tanjuri, pijane babe i Marija koja die tap nad Crvenim morem urlajui Pijmo, srimo, judejska brao, pijani smijeh, svi zure u nju, pouda im titra u oima kao vanilin eer ja sam njezin otac-zatitnik, njezin snjegovi od pistacije, svakoga tko joj naudi ubit u zaralom ipkom u nekoj mranoj ulici, kotrljat e limenku na vrh planine prekrivene klekovinom, ubit u vas gadovi, iistit u vam nokte, to je put pravednika. Put junaka, jer toljagu nositi moe samo jedan, onaj koji ubije Perifeta. Oe, hej, jesi li dobro? Zato nita ne govori? Moja mala balerina priroda izvodi piruetu, mokra odijea uti na triku, kosilice klize travnjacima, ljuljaka se njie na grani drveta, kripa uadi, a ona plee i plee, ali onda je odjednom odrasla noevi kosilice zastruu po stancu, grlice poseru kouje na triku. Miris crvenih rua. Hortikultura, velim vam ja, najbolji nain da odgojite dijete jest dati prirodi da ga odgoji! ree susjed. Susjed iskopa rupu usred svog vrta, baci svog sina u rupu i zatrpa ga zemljom do grla, samo mu glava izviruje iz tla. Dijete plae i zavija, grca i vrpolji se, vie da osjea kako mu kukci plaze po cijelom tijelu i kako ga grickaju, amaraju ticalima, a susjed mu odgovara Stopi se s prirodom, postanite jedno, jedino tako e nauiti da vie ne ubija susjedove pse, priroda e te odgojiti da potuje prirodu. Zar ti nije drago to sam dola?, ree ona ozbiljnim glasom. Crveni baloni i konfete koje kvasi kia klaun od okolade se topi, a njegov krik curi niz bijelu tortu. Njezin roendan, svi zure u nju, blink-blink, pouda, pop
8

Pononi zaziv muze

corn puca u tavama u ritmu marche funebre. krgutao je i hitinski omota mu se cakli pod zgnjeenim krilima. Put pravednika velim ja, udarao sam sve dok mu krv nije izbila na usta, ukasta pod fenjerom, ja sam ipak nositelj partviezla, nije podrezao nokte a dirao ju je, prenio je bacile, ali ja te titim, nosim njegove oi u depu kao talismane, kao enjak. Ofelija stoji preda mnom tri godine starija, a ini se kao da je starija za jedno desetljee, staro stablo pred kuom je goludravo, suho i mrtvo, a joik u daljini se sav savio prema zemlji i napunio insektima, po noi mogu uti kako ruju po stablima, kako piju srevinu, slade se sokovima i struu koru. Kora drveta ispisana je hijeroglifima i piktogramima s likom kukca. Prije nego to je pobjegla, izvela je posljednji u ples pod liem, a ja sam zurio kako potuje svaki baletni pokret prirode i prilagoava mu se. egrtanje kukaca je posluilo kao metronom. Oe, to sam ja. Vratila sam se! Iz kuhinje se prolomio zvuk razbijanja boca alkohol krka u grlu, krazi apuu anakreontske pjesmice, ona kuja Marija je opet pijana i urlie Pijuckajmo, Pijuckajmo brao Heleni, kurvetina ocvala, stoji usred movarne brazde, podie zmijoliki tap u slavu Jahvinu i sre Crveno more koje se pod jezikom rastapa u pjenasti rumpun, a ona se smatra prorokom, predvodnikom anonimnih alkoholiara koji sijeku Crveno more na dva dijela. Ofeliji je suza zasjala u oku i dala se u bijeg. Jedna suza za dobra stara vremena. Opal od okolade. Klauna je izgrizla kia i upao je u brazdu koja se usjekla u biskvit Podzemlje ga je usisalo u svoju tamu. Vratila sam se, ree stegnuvi me za ruku, prsti su joj ledeni. Oe, jesi li dobro? Znoj mi klizi licem, migrena se budi u sljepoonicama, stvara se kakofonija zvukova na usta nabacim iskrivljeni smijeak. Tako stojimo nekoliko minuta u nekom meuprostoru, dvojim je li ovo san ili java, bojim se da e ako je dotaknem nestati. Ona me zagrli suza u barocco obliku. Drhtavim rukama je zagrlim shvativi da je to ipak ona, da ne sanjam vratila se. Na trenutak pomislim da moda sve moe biti opet kao prije Ali znam da ne moe. Prolost je mrtva. Umrla zajedno sa snjegoviem: rastopljen snijeg, bljuzgavica, voda, para, itanje, ne-snjegovi, kvrgava mrkva i dvije blistave pekule. Dvije magnolije uz ljunani prilaz, hortenzije, par jorgo9

Sebastian Antonio Kukavica

vana i kukurijeci. Ali prolost vie nije bitna, ona je ponovno tu osjeam njezine prste na ramenima i zlatne lokne na zaarenom obrazu. Moja ki. Sve e biti dobro, proapem joj u uho. Vano je da si se vratila, velim. Da, lijepo je ponovno biti ovdje, u obiteljskoj kui, ree ona. Da, naa kua je lijepa, velim ja dok mi glas podrhtava sjeta se kao basso continuo nadovezala na te rijei, u molu. Naa kua na vrhu brda, brda s kojeg starci pjevaju o dinim junacima na kabardinskom. Kako je mama?, upita ona prozeblim glasom. Iz kuhinje se prolomi buka (lomljenje aa, pucanje stakla, otjecanje alkohola, gutanje, trcanje pljuvake, proklinjanje Parnasa). Brdo mirie po neutabanim puteljcima, ardinijerama, gujem letu, tvrdo kuhanim prepelijim pisanicama. Naa kua na vrhu brda runa je i siva, fasada je popucala, s ograde se ostrugala bijela boja, staro drvo je raspucalo, a ITAKU nadlijeu siluete vrana, avke opkaju indru. Posvuda vidim mrtve nokte i zarale otvarae konzervi! Ona zuri u mene iekujui odgovor, grize usnicu dok joj se suze okupljaju oko kapaka. Iz kuhinje se prolama Marijin kretavi glas: Gdje ste, muze? Gdje ste, kuke? Ne znate vi tko sam ja, svima u vam zube polomiti! Ja sam usrkala Crveno more i rascijepila ga u fjord! Glas joj je hrapav, ostrien piem, na rubu beketanja. Ofelija pokuava suspregnuti suze naa kua na vrhu brda: kad sunce zasja, naa kua svijetli poput svjetionika. Lucifer, Lucifer, Lucifer. Lucifer ivi u svjetioniku koji isijava tamu po noi, puei cigarillo, zuri kako se pramci brodova razbijaju o otre hridi. Ispija viski i strue si mrtvu kou s lica mitarenje. Koa mu je crvena. Sve ste vi kurve tamo na tom Parnasu, izdale ste me, prodale ste se za neonsku ploicu okolade koja se topi u staniolu! Kurve s Parnasa! Jebene muze! Moe li sve biti kao nekad, u dobra stara vremena? Prekasno je. Bjelokosni slonovski zub gricka indru. Zato si pobjegla?, upitam je promuklim glasom. Mislili smo da si mrtva, a onda si se odjednom pojavila na vratima. Zato si to uinila? Njezino lice proviruje iz polutame, elom joj pleu plahe sjenke. Nadam se da ovo nije privienje. Tri godine. Mislili smo da je mrtva, svi ljudi su govorili da je mrtva, ali evo je preda mnom, iva i ruiasta, nisam lud iako svi kau da jesam i da mi je ker mrtva, iskljucale je avke jer se nije regrutrala u posadu Naglafarija,
10

Pononi zaziv muze

ali ona je iva. Teko diem, osjeam slabost u nogama. U zamagljeni prozor prstom nevidljivim upisano bijae: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Rui se Babilon i trogloditske matrone pod njegovim bijelim ruevinama izvlae leeve i bacaju ih u pjeane nie. Itarine dveri su se raspale u krhotine pocakljene opeke. Ja znam prepoznati kurvu, a vi ste, proklete prilenice Parnasa, to to jeste. Smrad alkohola, zveket staklenih krhotina. Pogani prinose darove boginji Itar, a trogloditske matrone uurene u sjenovitim kamenim izbama glodaju kosti pustinjske lisice. Zato si pobjegla?, pribliavam joj se. KURVE! Svakim korakom ona odmie prema polutami spajajui se sa sjenom ure koja urla tika-taka, rui se ITAKA, ali sjeanje na Itaku mi ne moete oduzeti. Itaka se nee uruiti sve dok je stablo vrsto ukorijenjeno u tlu hortikultura, veli on, simbioza s prirodom, rak samac i gljivino zadebljanje ticala, sinergije u pelagijalu, hortikultura veli on, vrt pognojen djejim tjelacima, djeji vrti hortenzija i fikusa parasimpatikusa, jedino tako ih se moe nauiti da potuju prirodu, veli on. Iz kuhinje se iri krijetanje: Zato valja piti jer piti je preduvjet za biti! Sve to sam inio, inio sam kako bih zatitio svoju obitelj, a sada vidim da se raspada kao ITAKA. Zato si pobjegla? Ona je istupila iz sjene i prola mimo mene kao sjena. Ponovno me je zapljusnuo miris njezina parfema. Uz nau kuu rastu krvave rue posaene uz bijelu ogradicu. Jutro je i sve mirie po humusu, a nas dvoje zurimo u rue kako se blistaju, a ona kae Nije li ovo trenutak iste sree, stajati uz ogradu i promatrati krvave rue Kosa joj se zlati dok ide prema vratima, a praina se zgrunjava kao hemendeks. Ona voli grke salate i sir fetu. Kockice fete u zdjeli jede ih dok ita grke mitove. Jedna kockica joj ispadne iz ruke kocka se otkotrljala biljarskim stolom i pokazala je esticu. Poloi prste na kvaku, povue je, uz priguenu kripu vrata se rastvore sivilo me zabljesne aave mrlje cupkaju pred oima. to je, zar e opet otii bez ikakva objanjenja?, upitam je. Ona se okrene, nasmijeena, ree: Nita ti ne shvaa. Nikad nisi, a zna li zato Zato to nikad nisi pogledao istini u oi. A istina je da je na ovu obitelj baena kob onog dana kad sam se rodila. Kao u grkim tragedijama, zar ne? I ti nita tu ne moe. Ali ako te ba zanima, pobjegla sam zbog nje, zbog te
11

Sebastian Antonio Kukavica

luakinje zbog majke. Pokuala me je ubiti. Dan prije nego to sam pobjegla, rekla mi je da proklinje onaj dan kada me je rodila i da joj je jedina elja da nestanem. I sada sam opet dola, dola sam prekinuti kob. Na vratima, pod prosutim kockicama fete, pojavila se plaviasta, pernata silueta eneptice sa Samotrake koja mi se pribliavala poprimajui ljudsko oblije, odbacujui perje, izduujui se i istupajui iz kjaroskura. Iz ptice se pretvorila u bogomoljku, a iz bogomoljke u ljudsko bie. Na vratima je stajala nepoznata djevojka: duguljasto lice, gumene oi, odjea mokra od kie, unjasto, mukasto tijelo, crna minka razmazana oko oiju. Kao da maske vise na avliima tako djevojaka lica proviruju iz sjene joika, usana zakrivljenih u kiseli cerek. Grizilice im gmiu po dlanovima, a one se navino smjekaju, navlaei na sebe poglede znojnih, miiavih drvosjea. Kap-kap-kap, sipi s ruba kaputa, pendula brusi klinaste rijei u orahovini, sumeranski prsti kucaju po prozorima, dlanovi se lijepe za stakla kao macaklinove ape, johe vrite dok ih struu klijeta insekata. Kakvkaz se rui, kamene gromade padaju u kanjon, Nabukodonosorov kip e se raspasti u komadie zlata, srebra i ilovae, a misteriozna kamena gromada stajat e na svom mjestu u vijeke vjekova, starci se smiju, napili su se boanstvenom sanom pa pjevaju proste branske pjesme, kaalj im grglja u grlima, sjaj pocinanih rogova, kljove nadjevene pur-pjenom, usta puna sukrvice i ute sline, kalju i kalju a lica im postaju blijeda, vonj ivotinjskih crijeva i oglodanih kostiju, bazaltno kamenje se odronjava nad kajdankom, Kavkaz tone u itavo more od rastaljenog krea, kosac si zadere nogu, srpasta otrica mu odsjee prste, vano je da su nokti podrezani, higijena, higijena, cvile i galama, napetost, ptije pero visi u zraku i svjetluca kao ljokica na trepavici aachenske kurve, nepoznata djevojka unosi nemir u prostor svojom prisutnou, ona gura pendulu, kap-kap, zrak je zasien mirisom njezine masne kose i otrcanog ogrtaa tko je ta ena? KURVA iz Aachena, gola ena pod crvenim staklom koja rijeava suduku i anagrame, ivi u sjeni katedrale u kojoj je okrunjen bio Karlo Veliki i zuri u crveni prozor za kojeg je pohotni starac prilijepio prste i poeo ga grecati. Kia se sakuplja u lijebovima kao vino u peharu, tko oskvrne pehare
12

Pononi zaziv muze

tujui poganska boanstva, pronai e poruke upisane u prozorsko staklo. Jednog jutra kurva iz Aachena je pronala natpis na prozoru: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Past e noas kurva babilonska ena zadrhta i zavue se pod poplun, a pohotni starci joj kucaju o prozor masnim prstima. U ilama joha stvaraju se ugruci od kukaca, skitnice ue u sjeni gorske paprati, vau plodove paprati i tjeraju trakavice iz crijeva, slap prti iz oluka i presijava se nad blatom i fijakerom kao rubin, moe ih ieprkati iz tkiva ali oni e se opet pojaviti i lupkati po prozorima upisujui u staklo klinaste psovke i lijepei dlanove za zid pilje. Trogloditske majke bi ih zbunjeno gledale cuclajui lisije meso s gole kosti pustinjski totemi se sjaje kao stoci pod naranastim suncem. Trogloditi ne tuju bogove, oni ljenare u hladovini peine iz koje izlaze samo ukoliko nekoga treba pokopati u niu. Ofelija je primijetila da sumnjiavo piljim u nepoznatu djevojku, nositeljicu kakofonije. Zato mi se kesi u lice, droljo ti dirigira ovim orkestrom koji iz oboa i violina trca bolnu disonancu, izvlai krikove iz prirode i ispaljuje ih u zrak u ritmu udaranja inela. Prila je djevojci i uvela je u kuu, vrsto je stegnuvi za zapee. Grom pukne nad joikom, kocke se prospu po tacni, same jedinice i pokoji izbijeni sjekuti, nad crnom planinom se diu pepeljasti koluti, koluti tvore romboidni krik koji krui nad pejzaem i poprima zvuk neutimane violine. Za sve je to ona kriva. Naruila je sklad, sveti sklad ove kue. Mrzim strance! Zato imam osjeaj da mi se ta runa djevojka s razmazanom minkom smije u lice izgleda poput suicidalnog klauna s tom grudiastom minkom koja joj se rastee s kapaka. Podsmjehuje mi se i govori: Ja ruim harmonije i balanse, a srem uasne zvukove iz mrtvih koljki! Na dagnjama i indijskoj laici sam svirala ksilofon i izvela Brandenburki koncert. Tko je to?, upitam je uperivi prst u strankinju, ona mi ne odgovori, njih dvije se stope sa sjenom ure koja udara mahniti ritam tika-taka, dagnje pulucaju jezicima, strankinja lupka korbaem o dlan i vriti: Rubato, rubato, atonalitetni metronom zvrnda, ptije krilo rasijeca zrak kao skalpel, a olovni se koluti grupiraju na nebu, u nebeskoj konstelaciji kriia i kruia, avion u donje lijevo polje upisuje krui i krii ili je to zapravo mrtvaka lubanja polegnuta na prekriene
13

Sebastian Antonio Kukavica

kosti oglodane lisice? Stane li ivot izmeu dva otkucaja ure, jer to je vrijeme to je samo period izmeu ljenarenja u peini i izlaska na vrui pijesak kako bi se ispod poruenih bedema izvukli leevi. Ta ura je stara koliko i ova kua, ona je dio sklada, nikad nije zakasnio taj sat, toan je u sekundu, tika-taka, on je puls ove kue i dok on otkucava ova kua e stajati pod maslinom. Daba vam bilo starci to upisujete hebrejske rijei u musava stakla nas titi ura! Muze, zato ste me ostavile, proklete bile njih dvije pod blijedom svjetlou stiu jedna drugoj ruke, lica su im mokra i plava. to ti uope hoe?, upitam Ofeliju. Zato si dola? Tek tako si nestala i sada si se vratila Ali zato, to hoe? Ona ne odgovara ve se kiselo ceri iz polutame, nepoznata djevojka joj neto ape u uho, palatali ute nad konhom uha, smijee se, dodiruju si obraze i razmazuju maskaru, skidajui kapljice kie s koe kao zmijske ljuskice. Kucaju na prozor i pokazuju srednje prste. Aachenska kurva pere posteljinu i kalee, greca pokustvo po kojem su tragove ostavili pohotni starci, ali natpis i dalje stoji urezan u prozorsko staklo: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Tada shvati da e noas umrijeti, a njezino mjesto e zauzeti prostitutka iz Perzije, crnoputa i divlja Medijka. Zato si dola, hoe li opet pobjei? Dau si u lica, usne im se prislanjaju jedna na drugu, grickaju se i srameljivo ljube, glade kosu i maze se, zapliu prste u lokne i pipaju si mokru kou, prstima klize po obrazima i vratu. Na tren me pogledaju i ponu se hihotati iza ure, dvije muze pretvorene u dvije kazaljke koje se spajaju, utrljavaju jedna u drugu. Kazaljke postaju jedna velika trcaljka, rilo opnokrilastog insekta koji krgue da propast stie, grrr, Prrropast, klijeta krcaju, u koru johe urezuju klinaste kletve, grrrr! Staklo se razbije, Marija stoji na dovratku, boca se kotrlja parketom, oi su joj mutne, lice zguvano, usne iskrivljene, promrmlja Znala sam. Kurve!, urla kretavim glasom. Proklete kurve s Parnasa! Ofelijino lice postane smrtno ozbiljno. Marija s mrnjom u oima povikne: Kuko! Ofelija izie iz sjene sata i stane pred majku. Ofelija se vratila, kaem osjetivi kuglicu stijenjenu u grlu. Marija namrti obrve, upre prst u Ofeliju i krene prema njoj, ali se posklizne o sag i stropota se na pod uz tupi udarac. ajnik piti na tednjaku, para suklja iz pocinanog grla,
14

Pononi zaziv muze

mjehurii pucaju, vatra izjeda dno ajnika, sve smrdi po sprenom cimetu i medenjacima u staniolu. Marija se pokuava uspraviti na nestabilne noge, ali svaki put padne i pone se luaki smijati proklinjui Parnas. Ofelija zagrize usnicu, priblii se pijanoj majci i prui joj ruku. Marijine oi samu se u sitne oblutke koji se ispune gnjevom. Neu tvoju ruku! Prodala si se Parnasu za jeftine pare, a mene si osudila na oaj, kuko! Misli da ne znam tko ti je ova upre pogled prema nepoznatoj eni iz polutame. Kurva kao i ti. Tvoja ljubavnica, fuj! Ne primam ruku kurve. Ja sam vizionar i neu imati posla s prljavim ljudima! Kad sam imala priliku trebala sam te ubiti i udaviti u onoj kadi. Trebala sam, da Lucifer bi me onda volio. Ja volim Lucifera, on ivi na svjetioniku od crnog mramora i tamo doekuje zalutale ene s tiramisuom i lazanjama i sve mirie po beamelu. Ja ga volim, ali on mi ne dputa da uem u njegov sjetionik sve dok te ne uguim u mlakoj vodi. Ofelija je i dalje drala ruku nad Marijinim pognutim tijelom, kao da se rijei ne odnose na nju. Iz sjene je izila nepoznata djevojka i Ofelija ree: Ovo je Ela, puno mi je pomogla u ove tri godine. Pomogla mi je kad mi je trebalo. Dola sam kako bismo opet otpoeli, svi zajedno. Prihvati to. Kasno je ruke razbijaju prozore, pohotni starci uskau u grimiznu sobu i masnim prstima dodiruju ulaten stol, kukci se lijepe za plafonijeru. Dlan joj je ukast pod svjetlou koja curi kroz ljevak praine. Priguen smijeh. Nikada! Marija poskoi sa poda, isue kande, zgrabi Ofelijinu podlakticu, zagrize je za ruku, krv ispuni Marijinu gubicu. Ofelija krikne pokuavajui istrgnuti ruku iz njezinih zuba, ali Marija ne puta, rei i grize, cucla krv i kandama je grebe po koi. Ofelija ju udari nogom, a ona se srui na pod. Mariji slina visi s poluotvorene gubice. Starica se smije. Nikada, ti zla muzo, prilenice Parnasa! Ofelija plae i vriti napipavajui oteenu brazdu u svojoj koi, uzmie od majinih crvenkastih oiju, sablanjena, trese se, dah joj je isprekidan. Marija lei na podu kao pas i rei: Ja volim Lucifera i elim biti njegova dragana! elim da goli leimo u lanterni svjetionika i jedemo pikote dok brodovi tonu u mutnu vodu. Moja Ofelija nestaje u polutami. Prokleta pijandura! Nisam si mogao pomoi, ujem neki glas koji mi se rasplamsava u grlu: Ubij je! Ubij je kao to si ubio Delilu! Napala je moju
15

Sebastian Antonio Kukavica

Ofeliju, usjekla joj svoje bjesnilo u meso, izgrebla joj kou kao grizilica, ja sam Otac, ja sam ovjek koji mora ouvati sklad u ovoj kui, ja sam nosa partviezla i istjerat u kakofoniju i kukce i Sumerane pod vodstvom KiMeslima! Marija plazi po podu kao ranjena zvijer: pijana gadura. Bijesno sam skoio na Mariju i poeo je nemilosrdno udarati akama. Sjeam se one mrane ulice zarale reetke na prozoriima, iroki traveji, ispresjeeni svodovi, mjesec u zenitu, pun i flourescentan, podjea na djeju zveku, gad sa nepodrezanim kandama lei pod petrolejskom lampom skvren i prebijen, ljubiasti hitin mu se cijedi sa zatka i krila, on me preklinje za spas, SPAS, ponavljam tu rije, ali ne zna to znai, poznajem je samo preko neonskih natpisa koji trepeu nad trogloditskim peinama. Podignem ipku i smrskam mu i ono malo preostale nade u spas, sam si je kriv, zato nije podrezao nokte Marijin smijeh. Ja sam klokan penja i njiem se sa stabla eukaliptusa! Divljaki je mlatim, lice joj je oteeno, koa modra, a usne rastegnute u groteskni cerek podsmjehuje mi se i vie kako su klokani zatiena vrsta, ne smije tui klokane, inae e ti Aboridin bumerangom iskasapiti tijelo. Bumerang zapravo predstavlja stiliziranu Duginu zmiju iji je kult predmet tovanja svih Aboridina koji se svakog prvog aprila okupljaju u svetitu KarluKarlu i prinose rtve Duginoj zmiji iji rep je premosnica iz naeg svijeta u svijet bogova. Tko stegne zmiju za rep, dobit e karte za raj. Ja sam bila u Australiji i tamo sam bila silovana. Naime, napala su me dva tamna Aboridina, a ja sam vidjela zmiju koja je isplazila ispod kamena u ljuskicama zmijinim sjajila se duga. Pokuala sam je uhvatiti za rep, ali mi je pobjegla. I tada sam shvatila da se nikad neu popeti na vrh svjetionika, u skrletne odaje Luciferove Prokleta luakinja! Oamarim je po licu pras! ena se strovali na pod, stakleni stoli razbije se u krhotine, sve fijue i puca. Kako se usuuje, zarei ona, crni vra e izbosti tvoju vudu lutkicu. aka me boli i osjeam ljepljivu krv izmeu prstiju poput plivae koice. udnovati kljuna, urla Marija, udnovati kljuna i papkari sa Tasmanije, gurni si vibrator u tobolac i uzbibaj garavicu! Ja sam zatiena vrsta, ja sam crveni klokan s flaom viskija u tobolcu. Napao si zatienu vrtu i sada
16

Pononi zaziv muze

e biti kanjen rukom Aboridina! Smijala se i plakala, vritala i cvilila i onda opet smijala leala je u mranom kutu prostorije, pokuavala se osoviti na noge, ali je padala pri svakom pokuaju. Marija se vue prema kuhinji plazei po podu kao sljepi, tek ponekad zastenje i prezirno frkne. Kad je dopuzala do Ofelije, podigla je glavu i pljunula je posred ela: Kurvo! Zatim je otpuzala u kuhinju, u svoj stakleni iglu, u svoj brlog ishlapjelih mirisa i ai kao kukac otkinutih noica. SPAS svjetlo neona prodre kroz zastore i osvijetli iljastu spodobu na podu slovo S se izgasi pa se ini da neon oblikuje rije PAS. Ofelijino je lice bilo popricano krvavom pljuvakom, u podlakticu su joj bili utisnuti majini zubi kao linorez. Ja sam zatiena vrsta, nemam se ja kome ispriavati i pravdati, poviknula je iz iglua iz kojeg se iri vonj tuljanovog loja. Ja sam klokanicamatrona koja je iz tobolca iupala mladune i zamijenila ga flaom viskija. Ela je grli, a ona prestravljeno zuri u linorez u koi. Najednom sam se osjetio slabo, izgubljeno unutar zidova vlastitog doma: u glavi se raspiruje migrena. Trogloditski krik se uplie u suglasa, tika-taka, polumrak se stvrdnjava u ljubiasti gva, vonj krea i sumpora, razbijeni babilonski glineni lonii, zemljane boje se mijeaju sa zlatnim ljokicama, koluti se kao prstenje niu nad planinom, kriikrui, na prozoru se pojavila spodoba u crnoj kukuljici, u utim rukama je nosila Pandorinu kutiju i verglala ju, obrui ruicu, spodoba se hihotala dok je prstom ispisivala poruke po staklu. Jesen je i sve se ljuti, eneptice postaju oerupane kokoi koje kljucaju antidepresive i cornflakes, sve se otkriva ukasto i trulo pod neonskim odbljeskom, medenjaci se tope i oblijeu ih muice. Kaem joj: Ofelija, zagrli svog oca. Ona odmie prema vratima steui Elu za ruku. Vi ste oboje ludi prozbori ona, ulazei u mrljasti kjaroskuro. Pruam ruke prema njoj i reem: Ne osuuj je, bila je pijana! Nemoj ponovno otii! Raspukne se kreketavi glas: Gdje su krazi Stare, donesi nam boanske sane, jer su klokani popili vino! Ofelija povikne: Vi ste oboje ludi! Miris pohanih patlidana. Sjedim u hladovini trijema zurei u Tyndallov fenomen koji se rasprio nebom, Marija se pijana valja po podu, pod njom krckaju krhotine, Ja sam klokanica, hop, hop, zaziva muzu i vriti dok joj pred mutnim oima
17

Sebastian Antonio Kukavica

niu grozdovi insekata koji joj se lijepe za kou, ona zaziva upomo, ali ja joj neu pomoi, ja zurim u crvene rue i prevrnutu zelenu kanticu u kojoj ive balegari. Kukci joj ulaze u usta, iz nozdrva se cijedi uta hitinska sluz. Pomozite mi, ja sam zatiena vrsta, aaaa! Grebe si kou, upa debele kukce iz grla, vadi ih iz zubne krune, a kukci urlaju Mi smo Gric i Grec i napadamo one koji se na dre higijene, ohar je Gric, a ja, slatka stonoga, ja sam Grec. Pred oima joj se pojavi divovska kandida koja joj ree: Mi smo iz sanitarnog, ovdje smo isto preventivno, ispitujemo razinu higijene. Hyrm krii iz mora: Pregledaj jesu li joj nokti podrezani! Neeee! Pijana glupaa. Moda je u pravu, ali ona ne smije ponovno otii drvena Itaka se ne smije uruiti. Naa kua na vrhu brda, sjeam se: svi su joj se divili, svjetlost se lomila nad bijelom fasadom, naa kua bila je poput svjetionika na brdu, irok trijem, neoantiki zabat na kamenim kapitelima. Munja raspori nebo i obasja moje starako lice i umaene naoale bojim se kukaca. ivim u sjeni neona i kosa mi opada. Igram ah sam protiv sebe. Starost i osamljenost. Ofelija mi je prila i zagrlila me. Ja nisam lud, vi insekti, imam ker! Plaho se nasmijeila predavi mi zguvanu ceduljicu na kojoj je bilo upisano Veprova kljova. Vrata su se otvorila. Lupkanje po prozoru. Spodoba u crnoj kukuljici vergla Pandorinu kutiju iz koje brizgaju disonantne melodije, ali na dnu kutije lei neto, neka stidljiva materija koja apue apue nada, nada na dnu kutije, jedino to je ostalo jest nadati se, vergla je u staklo ucrtao Smjeka. Munja ad koji curi sa injekcije. Ofelija: Prespavat u u prenoitu Veprova kljova Mislim da je tako bolje. Tamo e me nai. Zna, jo se sjeam Itake ITAKA: drvena kuica pod mjeseevom klepsidrom, zamagljen prozor, hlad pod sjenom starog drveta, krevet za odmor, taj se krevet ne smije pomaknuti, jer je izgraen iz korijena stare masline, ako se pomakne krevet, cijela kua pod starom maslinom e se uruiti. Poljubila me je u obraz i zajedno s Elom krenula niz strmi puteljak. Izaao sam na trijem i gledao kako te dvije sjene nestaju na obzorju, saimajui se u sivkaste mrlje. Veprova kljova zurim u ceduljicu. Jedino to ostaje u kutiji je nada. Dok je promatram kako nestaje u daljini, prisjeam se prolosti, starih dana kad je ITAKA bila ispunjena
18

Pononi zaziv muze

mirisom ute johe, kad je staro drvo pred kuom bilo rascvjetalo i uspravno, kad je jedna djevojica plesala pod liem S trijema vidim ITAKU vrata su razbijena, stakla prebrisana prainom i pauinom, krov izbuen rupama. Mjesec se raa nad crnom planinom, bakren i okrugao proviruje iz crnog koluta u kutiji ostaje nada. Ja nisam lud. Ja imam ker! 16. studenoga Celestin: Mjesec se uzdie na nebu u taktovima Beethovenove Mondscheinsonate. Glazba doziva uspomene: dva naga tijela pod punim mjesecom, poutjela trava, iupane kajsije iz vonjaka, ieprkane buine sjemenke iz kruha, plahta za piknik s kariranim uzorkom, koa srebrnog sjaja i jedno pitanje: vrijedi li ivjeti samo zbog jednog maginog trenutka, trenutka iste sree? Tada sam smatrao da vrijedi, ali sada uviam da sam bio u krivu, pecka me rana koja ima oblik rasjeda. Ventilator strue utu paru. Biti stopljen s prirodom, rekla si, ali sada je potok presuio i vonja po mrtvim muflonima, uplji rogovi puni abokreine stopi se, rairi ruke, pomiluj konjsku grivu, promatraj ptice u letu kao augur ogrnut togom praetextom i zamiri, posluaj pjesme iz joika, zar ne uje panovu frulu, opusti se, prepusti se prirodi, tako si rekla, vrsto mirim ali ne ujem zvuk frule, jedino ujem kako se ptice dave u mulju potoka, pipci crne zvijeri ih povlae duboko u crni nadjev, tko e ugasiti roendansku svjeicu Ispuhani pojasevi za spaavanje plutaju vodom, Spas, Spas, Spas, svi iu spas, a zmije grizu kolute, bue ih, rasteu kao gumu i cuclaju. Zrak je uskomean i napet kao trampolin, mirisi liaja i jasike, gorki talozi enje i odjeci krikova s planine. Ah, brdo! Kada mi je otra pranja probila kou i zaahurila se u mesu, rekla si da je jedan dio brda postao dio mene, a da sam ja postao vezan za brdo do smrti, nosim brdo u prstu i koliko god pokuavao iscuclati pranju, brdo e uvijek biti u meni. Uspinjemo se brdom, ja sa zmijolikim tapom u ruci udaram po tlu, lupkam po kori stabala, eprkam po
19

Sebastian Antonio Kukavica

raslinju traei prisustvo zmija, a ona se smije i kae kako na ovom brdu nema zmija, ali ja se bojim zmija i zato sam ih polio benzinom i zapalio, rastopile su se kao asfalt za ljetne ege, kao katran koji se prelio preko amca i pretvorio u masnu mrlju koja pluta potokom. Bojim se zmija, uasno se bojim. Ulice su i nou i danju pune mraka i izduenih sjena, jedino svjetlo prosvjeenja jest odbljesak neona. Kada se u suton etam gradskim ulicama imam osjeaj da e me iz svakog zakutka napasti crne zmije koje se savijaju jedna oko druge i siku crvenim jezicima. Svuda su te proklete zmije! Savijaju se oko vijenaca na fasadama, proviruju iz upova, poluotvorenih konzervi i urni, lijepe se za hulahop, ispadaju iz bankomata umjesto novca, plaze po jabukama u koarama, grizu kabele, iskau iz radijatora i bue rupe u stiroporu, zavlae se u kaveze gdje gutaju pjegave mieve i hrke. Zapee me zapee, mogu napipati rubove brazgotine od skorene krvi, ini mi se kao da dotiem stvrdnuti vezuvski opsidijan. Nije li tragedija kad se eli ubiti, a sudbina te u tome sprijei? Legne u kadu do vrha ispunjenu mlakom vodom, prstom slika sfumato, uspjenjena voda zapljuskuje ti bedra, oslukuje bukanje i jazz koji treti iz radija, ne eli misliti na zmije u amcu, eli se samo sjeati kako ste gurali dlanove u potok i prebirali po zmijskom biserju, znali ste za kletvu ali ste ipak pili vodu, para te omamljuje, miris lavande i praznog dezodoransa, oputa se, sapuna si pazuhe, pjena mirie, ventilator zuji, osjea pravilno kucanje pulsa, smrt ti izgleda primamljivo, barocco kapljice kaplju s ruba pipe, para oblikuje oblaie koji se zrcale u vodi, u ruke uzima britvu, obris otrice podsjea te na frulu, u uborenju vode nalazi sklad, savrenu harmoniju, u odbljesku otrice nalazi smisao, izlaz, nalazi sjeanja i prolost, nalazi zaborav, u pari osjea miris potoka sjeanja, kimne glavom i sjeti se kako nisi rjeio krialjku na zadnjoj stranici novina, podigne britvu koja se nakostrijei kao irokeza, zamahne i rasijee njome nabubrjelu ilu, crvene moruzgve, nastoji ne misliti na katransku mrlju i crnu zmijsku krv koja se prelijeva preko amca, krv uti, pranja izlazi s tom krvlju iz tijela i brdo te konano naputa, moe odbaciti kvrgavi tap, zabosti ga u zmijino gnijezdo, ne misli na zmije, samo zuri u strop i ventilator koji rasijeca
20

Pononi zaziv muze

svjetlost u draperije, nasmijei se i grudiast mrak polako poinje zastirati oi, zamisli zeleno brdo i snijeg koji lepra nad kolutima dima, harmonija izmjene materija, sudjeluje u osmozi, njie se na klackalici, a onda se sve to prekine i umjesto da umre, ti si vraen u ivot, klackalica se prelomi, a tvoje smeurano, ukasto tijelo izvuku iz kade i ponu ti hladnim zavojem omatati zglob, a ti vie Brdo mora izai iz mene, pranja pluta po vodi, Moram iscuclati brdo iz sebe, urla, ali tada shvaa da ti je meso zagnojeno, crvljivo, puno iverja i pranja, vrisne, zar nije lijepo vratiti se... Sm sam kriv to sam se upleo u smaragdnu fatalnost jednu no blaenstva otplaujem dugoronom patnjom. Nasmijala se i rekla: Da, vrijedi. Neonska enazmija koja se mota po termostatima i vara na kartama! Rekla je da se isplati ako osjea patnju zbog nekoga, da tek onda zna da si udio i volio, a tek ako si patio zna da si ivio... ili tako nekako, zaboravio sam. To je zmijska koncepcija trenutka sree. Zato se mitare u ranu jesen, zato sve vonja po sluzi i jajacima? Sada mi se njezine rijei ine smijenima, ali tada tada jo nisam morao bojati kosu i nositi korzet! Kia samo to se ne spusti na prljave uliice. Grmljavina i mrekanje oblaka. Mogu je vidjeti kako piki u sjeni bunja: ena s brda, ena koja prirodu poima kao glazbu. Moja femme fatale. Njezine sedefaste oi, kovrava kosa. Iz srca prirode dopire siktanje. Leleujanje amca, ukanje haljine. Na izvoru potoka se nalazi jedan zdenac iz kojeg progovara hrapavi glas, to je Numa Pompilije, nimfa ga pretvorila u zdenac i posula ga laticama tratinica. Potok iti u zmijskom grlu, biserje iklja sa zmijskih onjaka, ukleti smo jer se ne smije piti voda iz Zmijskog potoka, tako glasi proroanstvo: tko utai e u potoku snai e ga kletva. Pijemo vodu iz potoka, okrueni svadbenim pirom oerupanih zmija, sluzave ljuskice padaju na povrinu potoka, voda se zlati, a zmije se hihou. Neee, pernate zmije se mitare, pljuju ljuske i perje, vre samospaljivanje, vrite Mi smo Bogovi potoka! Kao djeak sam hvatao sljepie, nabadao ih na pribadae i vjeao na zidovima stare kue kao eksponate, kao dokaze da ljigava priroda moe biti ukroena i zabijena za pluto. Njezino ime upisano je u zapee, u kurzivu. Presjekao sam ile, jer vjerujem da u mojem tijelu ivi zmija. Da,
21

Sebastian Antonio Kukavica

cijelim tijelom mi plazi velika zmija, jedna od onih zmija koje smo nimfa i ja ugledali na potoku. Presjekao sam ile kako bih razlomio brdo na dva dijela, brdo je popucalo i iz podnoja brda iscurila je uta rjeica, ja sam razmiljao o Ofeliji, zurei u mrlju na stropu i oslukujui grlatu pjesmu rjeice: Pij iz moje pretklijetke ali znaj da e te snai kletva brdske nimfe. Nasmijeio sam se, mislei da namaem noge u potoku nagi leimo na plahti za piknik a onda je jednog dana samo pobjegla. Ja vjerujem da se moe pobjei, govorila je, vjerujem u borbu. Sudbina je htjela da zavri na odru od poutjelog lia koje joj se zalijepilo za hladnu kou kao ljokice. enazmija oljutenih ljuskica. Mitari se. Da sam je ponovno pustio u svoj ivot, donijela bi mi samo sjeanja na zmije, jedva sam iskaljao svu ukletu vodu iz sebe i jedva sam izvadio pranju iz palca i sada kada sam je odstranio iz sebe da je ponovno pustim ne moe. Javila mi se iz javne govornice, glas joj je bio piskutav, neodluan i mirisao je po suzama, ponekad bi joj se izmeu rijei provukao pokoji jecaj. Nakon tri godine Nisam mogao vjerovati da u ikad ponovno uti njezin glas. Tri godine nakon to je pobjegla, tri godine nakon onog susreta kada smo pili vodu iz potoka, ona se javila. Ponovno mi je zakucala na vrata triput kuc-kuc-kuc! u ritmu sudbine. Podigao sam slualicu i rekao patuljku da su zmije ponovno meu nama sljedeeg jutra pronaena je na odru od poutjelog lia, pod slomljenom kupolom. Plesala je u liu, a u liu je i zavrila svoj ples stopila se s prirodom na najmorbidniji nain. Ubio sam nimfu branku! Predosjeam da mi se neto loe pribliava. Plaze li ono zmije po prozorima ne, ipak su to samo munje koje se otkidaju s oblaka i uskau u naranaste ponore. Ne misli na prolost, ieprkao si je iz palca, ispustio si je iz ile, okani se tih misli i usredotoi se na glazbu, da, prepusti se Mondscheinsonati, dii usporedno s uspinjanjem mjeseca na nebu, mumljaj si mantru u bradu. Ali u toj silnoj kakofoniji ja ne mogu pobjei od pomisli na nju. Zmije i branske nimfe su uvijek oko mene, kao da me ele upozoriti da ih nikad neu moi isisati iz palca. ive u meni. Bilo je jutro i mi smo se uspinjali brdom, a ona je sakupljala kukurijeke. Isplela je cvijetni vijenac, poloila ga na glavu, podigla tap i poviknula: Ja sam nimfa s brda!
22

Pononi zaziv muze

Ona je Oread, prekrasno bie u bijeloj, gotovo prozirnoj haljini koja miluje kukurijeke koji zveckaju kao zvonca. Ona se smije dok klipsa oko bukve, a ja tapom gnjeim kukurijeke mislei da su to zmije. Na koi sam osjetio neiji hladni dodir. Dragi, zauo sam meki glas za vratom. Okrenuo sam se prema njoj vijenac na glavi njezina je umska kruna. Ne postoji nita drugo osim ovog trenutka sree ona kae: Da, vrijedi. Zna da je to bila srea. Miris kukurijeka, pastorale, razgoliena nimfa pod bukvom, drveni krazi puni biljnog nektra, jebanje u joiku, sjedinjavanje s prirodom. Tada to nisam shvaao, ali sada osjeam da me enja ubija sve tee: potok klokoe, svijet se mijenja, panta rei, munje pre nebo nakon te noi ona je pobjegla i onda je, nakon tri godine, opet pronala nain kako da me uniti panta rei: potok uz ljetnikovac je presuio, korito je muljevito i u njemu se koprcaju umirue ribe, u koritu ivi jedna crna zvijer koja guta ptije perje, po noi mogu uti siktanje zmija, samo se nadam da se u toj crnoj materiji nee izlei zmije. Rodit e se iz katrana. Spalio sam ih benzinom, a one se sada uzdiu iz obredne posude i trcaju opsidijane tamo je jednom bila ona, a sada je mrtva, mrtva nimfa koju oplakuju kukurijeci neiji hladni prsti dodiruju mi brazgotinu na zapeu tko ti ita jami, zar samo titravi neonski natpis... Potok je prljav i zelen. Okrenuo sam se i ugledao djevojino ovalno lice obasjano svjetlom punog mjeseca to nije bila Ofelija, nije joj bila ni nalik slijepljena kosa, bore, oi bez sjaja, suhe usne. Nasmijeila se i promrmljala: Dragi, tako je lijepa no. Dodiruje me hladnim prstima, podlaktica joj je istokana ubodima injekcije, sve mirie po metaamfetaminu, vati i iglama, smjeka mi se: Tako je lijepa no. Gadi mi se njezin osmijeh, njezino lice, to nije Ofelija, to nije moja Ofelija! Glava mi puca zbog jedne noi kad je potok bio bistar, a kletva zmijolika, ali sada je sve gotovo, mulj i krepane ribe, crna debela zmija ruje po potoku, potok jest zmija, pra-majka zmija, sluzava matrona, uvijek je bio samo zmija koja grize brdo i zavlai se u kanjone, povraa mulj, iskaljava skelete muflona i gradi si dvorac od blata i katrana, uvijek samo zmija, sike i greca iarke, sve mirie po kasnim jabukama i kompotu, ementaleru i pregrijanim sijalicama, jajaca nataloena oko temelja drvenog mosta, ribi
23

Sebastian Antonio Kukavica

misli da su jajaca izgubljeni biseri vitezova templara pa ih trpa u torbu i blesavo se cereka s jednim zlatnim zubom, sjeda na bicikl i odlazi u birtiju, a iz torbe iskau male zmije i grizu ga za bedra i stranjicu. Mrtve nimfe lee u joicima a grlati glas odzanja bregovima, ha-ha, lani osmijesi i opsjenarski neonski natpisi, ova ena preda mnom nije Ofelija, to je neka nakazna ena koja mi se smije i govori: Dragi. Odgurnem je od sebe, njezin osmijeh iskrivi se u kiselu grimasu, udarim je staklenom vazom koja se rasprsne u doticaju s njezinim licem, ona zajeca i pobjegne iz moje odaje. Ona nije Ofelija, ona je kopija! Staklo puca pod potplatima. Zazvonio je telefon s druge strane linije rasplinuo se Miljenkov hrapavi glas koja je to budala, ni sam ne zna to mu se sprema, rekao sam blizancima da ga mogu ubiti, a ako im neto ide, onda je to prljavi posao. Dahtao je u slualicu, a glas mu je ispod povrinske odlunosti bio plah i uskomean, pun straha pitam se boji li se Miljenko zmija. U au sam ulio konjak i ubacio dvije kocke leda, bu. Ispijem pie i obliem usne. Noas mora biti ubijen, zareim u slualicu. Previe toga zna. Ispio sam jo jednu au osjetio sam jaki udarac u sinuse zavrtjelo mi se u glavi. Nesazvuje elje i stvarne mogunosti, a ja samo traim sklad, ravnoteu klackalice elim se vratiti u onu no, elim misliti da je ona nimfa. Jedino zmije remete idilu kada sam rasjekao ile osjetio sam se bliim skladu: vidio sam Ofeliju i namirisao zeleni potok. Ali onda se kada zacrnila i ispunila sluzavim zmijama: iskakale su iz pipe, brizgale iz odvoda i cijevi, padale iz tua, trcale otrov iz svih rupica. Jedna velika zmija ivi u mojoj arteriji. Oslobodit u se te zmije samo kada se ubijem. Po noi je ujem kako sike u laringealnoj ili. Zaklopio sam slualicu i doteturao do balkona. Hladni noni zrak me je okrijepio. vrsto sam se drao za kamenu balustradu, zagledavi se u daljinu. Brdo obrubljeno kukurijecima. Bubnjanje u glavi pie ti ne pomae da zaboravi, upravo suprotno, ono samo dodatno nadrai bol. Imena izrezbarena u koi i mesu, kriii na zatvorskim zidovima, godine smrti na nadgrobnim ploama, kruii na listiu za bingo, iksevi na crtama za potpis. Zaujem kako se vrata sobe polako otvaraju, kripei. Na vratima stoji ovjek u crnom kinom ogrtau kada je stranac
24

Pononi zaziv muze

zakoraio pod svjetlost, prepoznao sam njegovo lice. Bio je to Karlof: zamagljene naoale, raupana kosa, uto lice, prljava koulja. U naruju je stezao djevojku kojoj je uz sljepoonicu prislonio napeti pitolj. Nije me bilo briga hoe li je ubiti, ionako je ona samo jeftina kopija, neka joj ispali taj metak u mozak, neka joj probui hipofizu, ona bolje ni ne zasluuje. Taj ovjek nema pojma to slijedi. Ne zna da e noas biti ubijen. Ja vidim budunost. Vidim je tako dobro da znam da u i sam noas bti ubijen. Natoio sam si jo jedno pie i uao u sobu. Stari Karlof sada je bio onaj koji povlai potez, poput rimskog cara u amfiteatru. Palac gore ili palac dolje to e biti? Nacerio sam mu se u lice i sjeo na otoman. Pribliavaju se crni oblaci. Zmija dere mjesec, guta ga, vae. Zmije, zmije, svuda zmije, u gnajsu, pod kriljcima, u crijevima, termosicama, jastucima, papuama, na lusterima, zmije naviru iz svakog zakutka i palucaju jezicima, crne i ljigave, i uspinju se prema vrhu brda, prema tronu koji pod odbljeskom mjeseine izgleda poput bjelokosnog, snjenog zuba zmije Nidhoggr. Gospodar Parnasa e noas umrijeti, zmija e iskoiti iz pitolja i itrcati otrvov po njegovom tijelu koje e se sklupati uz balkon stari Karlof e me ubiti, kad se ve nisam mogao sam ubiti, onda u dopustiti ovom gadu da mi ispali metak u hipofizu, doputam zmiji da se osveti, evo napeo sam ile i samo ekam da me poprica otrov. Karlof je zmija. Micmic, zmijo, hajde Bonifacije, ti crna zmijo sa toltekim sveenikim talarom, hajde Quetzalcoatle skini praperje i pokai sluzavu kitu, hajde, predajem ti prijestolje Parnasa! Vidi e conobbi lombra di colei, che fece per vilt il gran rifiuto! Neka sam kukavica, ali ne mogu vie vladati Parnasom, neka vladaju zmije, neka polau jajaca iz kojih e se izmigoljiti spartanski ratnici zmijske drave na Mjeseevom brdu! Ako on izgleda kao odluna osoba, onda sam ja optimist godine. Bacio je djevojku na parket i sjeo nasuprot mene, stegnuvi jo vre pitolj u aci. Gdje je moja ki?, zagrmio je starev glas. Bljesak! Na odru od poutjelog lia lei blijeda djevojka u bijeloj haljini, oi su joj staklaste i zelene, a usne krvave. Eto gdje je, mrtva je. Mirie kukurijeke u joiku, budalo, ha-ha! Nad njezinim tijelom izdiu se dvije dugake crne sjene, uvari Zmijinog hrama. Neke stvari je bolje ne
25

Sebastian Antonio Kukavica

znati, odgovorim mu ja prislonivi hladnu au usnama. Nazdravio sam mu, ispio gutljaj konjaka i nacerio se. Gdje je moja ki, gade?, kriknuo je stari Karlof. Ja velim: Gdje je ona? Ona je sada na brdu, da, na brdu! Zna djedice, ona je nimfa koja piki u sjni bunja. Ofelija, Ofelija Prava Gorgona. Da nije bilo nje, djedice, ti i ja ne bismo sjedili ovdje i sada. Ali tako valjda mora biti. Znam da e me ubiti, Karlofe. Znam da si ti zmija. Vidim da je to neminovno, a ja ne bjeim od neminovnosti. Ali iskreno reeno, jebe mi se, he-he. Pucaj gdje god hoe, ali samo te jednu stvar molim, dopusti mi da ispijem pie do kraja, he-he-he! Pa onda pucaj koliko hoe! Ulio sam jo tekuine u au i podigao je visoko u zrak aa se bljeskala pod mjeseinom. Nimfi u ast! Nacerio sam se Karlofu u lice i ispio konjak, nazdravivi Ofeliji, nazdravivi smrti i nadi da poslije ovog ivota nema vie niega. Omamljujue, ali sada je kasno za obmanu. Samo se nadam da nema niega. Ne bih elio da jo jednom moram preivjeti gaduru poput Ofelije. Gurnem cijev Karlofova pitolja sebi duboko u grlo i nasmijeim se sudbini pras! Krv je stala istjecati iz grla, a s njom su otjecala i sjeanja i pranje i imena, zvukovi, boje i mirisi, sve je mutno, ne ujem potok, ne vidim mjesec, zaboravim na nju, dim povrh pitolja, krv tee, tee, tee, stvari teku, sve tee, neka tee, a onda veliko nitavilo, tek nazirem odbljeske neonskog natpisa BOG SPAAVA, nacerim se usta punih krvlju, BOG SPAAVA, bljeska se iz daljine kroz maglu i smrad kie, ne, stvari ne teku, rijeka je prljava i puna mulja, nema ovdje spasa, nema ovdje nade, bol prestaje, zavlada mrak, pita me je li vrijedilo. Nije. Zmija je progutala biserje. Prijestol preputam Bonifaciju i zato idem put pakla! 16. listopada Do: Gume gnjee odraze mjeseine u vruem asfaltu. Sve je topljivo kao maslac pod ovim vruim vjetrom. Fatamorgane: jedrenjak ree asfalt, kapetan s drvenom nogom hoda po dasci, ute peraje krue oko jedrenjaka i
26

Pononi zaziv muze

cijepaju cestu kao otvara za konzerve, metal zvekee, pogrbljeni starac marira oko jezerca i mae tomahawkom pokuavajui zdrobiti sve kukce koji ga oblijeu, mjealice vau ljunak i cement, okreu se i pepsinom natapaju smjesu u bubnju. Galimatijas, krgutanje kukaca, pregrijani elektromotor, jelenja rika, ljutenje basta, mumljanje, vonj znojnih graevinara, djevojke u sjeni empresa itaju knjige, miris piaka, ope ludilo, kaem uuuuuuu. Vozimo se prema umi jer je u umi mrano i tamo zlokobno graku ptice prelijetajui zgusnuto raslinje, siluete vrana bljeskaju se kao plastika pod lupom i tamo usred tih prugastih sjena nalazi se jedna drvena kuica, naputena i zarasla u korov i divlje raslinje, daara se zove Palaa, tamo odvodimo nae rtve, u mramornu Palau. U sjeni joha i u tiini distorzirane apside veemo djevojke za bijeli oltar i gledamo ih kako se gole vrpolje na hladnom oltaru. Zelena svjetlost pada na nage djevojke, vjetar nosi miris okrunjenih klipova kukuruza i dalekih oranica, uje se jelenja rika i struganje rogova, mujaci se bore oko pjegave srne, paroci pucaju, tomahawk kukcima ravna kime, jedrenjak se prevrnuo i pretvorio u automobilsku olupinu, svjetlost visi sa pukotina kupole kao poderana zastava i dodiruje sise koje poprimaju tirkizni preljev kao kuglof, boja kupusa, zeevi brste mrkve koje su neko bile snjegovievi nosevi. Djevojke u sjeni joika mesnata tijela, mokra ramena, miris mentola i eukaliptusa, tvrdi sjekutii, pelud zalijepljena za stidne dlaice, crne bodljikave ice, achtung, uuuuuu, misli na inflaciju, misli na pad Zapadnog Rimskog carstva, ruiaste usne mi apuu Ui, uuuu, kepec ante portas, povuci kvaku i probij zasun, uhuhuuu, srkni ruiastu vodu iz pliine, pij, uhuhuuu, nabrajaj rimske careve, Olibrije, Glicerije, Julije Nepot, uhuuu. Ja volim rascvjetali miris noi, volim uti graktanje ptica, riku jelena i tjeskobni hk sova, volim nazrijeti sav onaj roj crvenkastih oiju iza stabala dok gipke sjene pleu sarabande po zidovima Palae. U srcu ume je bogme tamno i opasno, jer uma je, velim ja, poput velike usnule ivotinje, a mi putujemo u samu utrobu te zvijeri. ena-zvjerka se vrzma i pregiba a meni se diiiie, ali pokuavam razmiljati o inflaciji, o Rimskom carstvu, o Bachovim invencijama u fugi, ali se neumoljivo diiiie jer je ona neukrotiva zvjerka
27

Sebastian Antonio Kukavica

uzavrele krvi i zelenih sisa koje su uhuhuuu usredotoi se na mokru cestu poprskanu solju, fatamorgane hlape kao pivo, mogu vidjeti jedrenjake Andaluzije, djevojka-ptica se vrzma na sjeditu i torzo joj je pokropljen znojem a maglica se spustila nad uleknue ceste pa sve ima farovi osvjetljavaju vijugavu cestu i rubove joika, Trajan, Hadrijan, Antonin Pio, andaluzijsko jedro poprima izgled ptijeg krila, nebo je plaviasti abaur koji plamti a uma je duboka i tamna, velim ja bratu koji vozi automobil, moj brat je velik i jak, on se cereka grizui usnicu, on je jednom ubio vuka tako to mu je gurnuo ruku u ralje i iupao jezik a onda su doli drvosjee obojica mislimo na isto, u daljini se sjene eremita pomaljaju po brdima, isposnici izlaze iz peina i udiu noni zrak, a iz dubine ume se uje pjesma drvosjea zove se Ofelija i prekrasna je pod peludom jelenpobjednik se pari sa srnom koja rie ag-ag, a paroci izgledaju kao kruna od sedefa, moj se brat zapravo zove Samson i imao je dugake pletenice prije nego to se oiao, jer je naa praznovjerna majka jedne noi za poodmakle trudnoe ula blagi glas koji joj je proaptao u uho da njezinom sinu britva nikad ne smije pree po glavi, jednom je moj brat Samson ubio deset ljudi s magareom eljusti, a jednom je zapalio repove lisica i zapalio tako cijelo selo, moj brat je jak, ne pria mnogo, ali zato je odlian u razbijanju lubanja posredstvom magaree eljusti djevojka lei na stranjem sjeditu automobila i zapea su joj sapeta vrstim konopcem kakvog ne bi raspleo ni Aleksandar Veliki, velim ja, usne su joj prelijepljene ljepljivom vrpcom razmiljaj o klasinoj glazbi, ne gledaj ju, ali i braco si gricka usnicu a prsti mu lupkaju nervozni ritam po volanu, i on je uhvatio njezin zvjerinji pogled u retrovizoru ene nisu za mog brata, sve ga na ovaj ili onaj nain na koncu izdaju, zbog jedne je ene i izgubio pletenice, mislim da se ena zvala Delila ili moda Milica, nisam siguran uglavnom, ta ga je Delila ili Milica iskoristila zbog novaca, lijegala je s njim u krevet samo zato da bi doznala broj njegovog irorauna, a kada joj je jedne noi otkrio da broj irorauna ima zapisan na papirusu kojeg je smotao i sakrio u pletenicu ona ga je izdala, sljedee jutro se probudio oian i bez pletenica, eto to ti je ena! Uskoro e Palaa, jao, moram razmiljati o klasinoj glazbi,
28

Pononi zaziv muze

Brandenburki koncert, Schubertov Piano trio, njezino oko veli Ja sam svjetlost, veli, Prst prosvjeenja, Faravahar, veli, uuu, cesta je tek ponegdje osvijetljena zalutalom svjetlou lampe koja rastapa hladni zrak, nazire se kupola Panteona, okrenem se prema djevojci i ne mogavi izdrati stegnem je za uske bokove, nacerim joj se u lice a ona mi priklijeti ruku i zavrne je udesno, ja kriknem. Delilo ili Milice osjetit e ti na gnjev, velim joj ja. Masiram zapee a ona se vrzma. Kronja je napuena crnim siluetama vrana, a cesta je grbavija pa kotai poskakuju braco naglo skrene ulijevo, skliznemo s mokre ceste. Neutrta staza mirie po peenoj glini. Gizdavi farovi. Praina se zgrunjava nad makadamom. Topot konja, rzanje i frktanje, mesnate butine, ilav vrat, trbuh koji se trese, njezina crvena bedra, kvarterhors koji kae mrrrrrh, obuzdat u te mamuzama, muzo mamina. Smiri se, dovedi misli u red, udahni umski zrak, da. Priroda je tako spokojna i prekrasna romantina! Ugledam jelena: blistavo rogovlje, ponosno podignuta glava, bijele oi, smea griva, krvavi paroci. S rogova mu kaplje krv poraenog jelena koji epajui nestaje u gustom raslinju, vukui ranjenu nogu za svojom sjenom. Ne misli na nju, ne misli na nju! Danas ujutro sam ubio onog gada koji je bio do grla u dugovima. Po slubenoj dunosti, moram napomenuti. Njegovo tijelo sam bacio u svjei beton. Mjealica melje ljunak i cement, bubanj se rotira, itka masa preljeva se preko lea beton je krvav. Na tom mjestu bit e podignut betonski spomenik domovini eto, mrtvac je postao stup zemlje, ponosna karijatida domoljublja, betonska noga ilavog revolucionara. Jelen strue bast o plavo raslinje. Palaa se podie iz magle, na obodima razbijene kupole straare ptice, rovanje insekata, obasjani ulazni portal Palae, luneta s prizorom Sudnjeg dana, djevojka poinje plakati, valavo preklinjui za ivot. Braco zaustavi auto. Farovi obasjali Palau. teta to je moramo ubiti, ali braco i ja smo tu da inimo to nam Celestin naredi, to je stvar principa, velim ja. Sjenovita crkvica i tijesna apsida gdje ubijam djecu Boju, Bog stvara kipie od gline, a ja unitavam sve Njegove kipie i glinene pehare, daba masti prste! Celestin je eli vidjeti mrtvu. Tko sam ja da mu se protivim? Znam samo da je ona prije tri godine posjeivala Celestina na Par29

Sebastian Antonio Kukavica

nasu, a onda je odjednom nestala Ali to se mene ne tie! Rekao je: Ona je zla vladarica brda. Ona uzima ivot u zamjenu za miris kukrijeka i jednu no uz grlo potoka. To se mene ne tie, velim vam ja! Ptice prelijeu arie i reu luster, a ono malo svjetlosti gasne u uljanici, samo mrak i priroda, a priroda ima sitne crvene oi i krvave rogove, priroda je iskonsko zlo, velim ja. Obratim se braci: Samsone, hajmo je unijeti u Palau pa ti onda donesi partvi. Palaa pod utapom. Braco epa Ofeliju za noge, a ja je uhvatim za zapea, torzo joj je sedren i sklizak, u tom torzu zrcali se joik, ona se vrzma, ali daba! Braco i ja je unesemo pod sjenu Palae i zaveemo joj zapea za drveni oltar na povienoj oltarnoj menzi. Sada moe samo preklinjati za to bru smrt, jer smrt dolazi s gaenjem posljednje iskre svjetla u uljanici, to su interna pravila Palae, kuni red, smrt e doi kad popljuje glazuru torte. Trakice naranaste i crvene. Ja se nacerim proaptavi joj u uho: Delilo ili Milice, posluaj riku jelena. I tako mi sluamo riku jelena, sluamo ih kako se pare, kako struu bast s rogova, kako elegantno gaze po travi. I ona se vie ne vrpolji, ve samo zuri u zvijzde i oslukuje parenje jelena. Odjednom se ona pone smijati. Braco izlazi iz mraka i nosi parti. Palaom odjekuje njezin smijeh. Djevojka u sjeni joika. Pokopana bit e nimfa to pletenicu odreza u tlo pod joikom! Tako e skonati vladarica brda. Oi joj vie nisu smaragdne, sada poprimaju sjaj beznaa. Palaa natjera ljude da shvate da nikad ne mogu znati to slijedi. No prije svega valja izvriti poganski ritual past emo na koljena pred bronanim kipovima Baala i Atarte i ljubiti im noge. tovat emo ih onako kako samo pogani znaju. Bijela je mjeseina po stubama hrama pala. Prije dvadeset godina. Marija Karlof: Na sivkastom brdu gradi se mramorna palaa odsjaj amfibola, obloga od kroma, pokojeg gnajsa i velikih mramornih kocaka. tukature, kamene glave, vijenci, frizovi, triglifi, blistavi murali, sve okupano sivim bojama,
30

Pononi zaziv muze

pravi grisaille, svjei miris boje za lienje zidova, umanjci, mischtechnik, multipraktik s tvprodaje, umanjci se razmazuju po tukaturama, fresco secco vonja po trulim jajima i mrtvim piliima, patlidani su orosili sivo brdo kao vrapje suze. Reem fetu na kockice, sir se mrvi, no zvii, zvukovi Grke, uje se meketanje istonofrizijskih ovaca, cuclanje vimena, pastir sie vimena a ovce bleje, sodomija s osojne strane brda, u sjeni sunca, ovce diu transparente i uskrauju gurmanskim nepcima slani okus fete! Piti, piti, piti, ja jaaako volim piti branski ouzo me priziva k svom grlu, klie moje ime, pjeva budnice i davorje, krekee iz krea, rie Kurvo povuci me za tuniku, a ja mu se ne mogu oduprijeti. Izvana dopire rascviljen zvuk ljuljake i bezbrini djeji smijeh. Pogledam kroz prozor. Ona se ljulja na ljuljaki pod starim drvetom: rub bijele haljinice klepee noen vjetrom. I on je tamo, naravno. Stee prste oko konopca na kojem visi ljuljaka, naoale su mu zamagljene, govori kako e uz ogradicu posaditi cvjetae i ciklu i kako e ih ona svakog jutra moi zalijevati svojom zelenom kanticom. Ona se ljulja i pita ga hoe li u maginom vrtu biti mjesta za pokoju hortenziju, a on kima glavom i kae Hoe, ali prvo su na redu cvjetae. Jo osjeam slani okus fete pod jezikom prava gozba: mrvljive kocke fete, hladna fasolada, kiselkasta suglasja struu nepce, miris anisa, odepljena boca ouzoa, grkljan pun ljute tekuine, crveni obrazi, ugriz za obrvu, aba se gui u kreu, mramorna palaa na brdu Doit. A ako budemo imali mrkve, smjeka se ona s ljuljake, hoemo li onda kupiti i malog zeca koji e ih grickati ti jebena fufice, nabit u ti klip prezrelog kukuruza u da ne kaem gdje! Da, da, odgovara on dok njie ljuljaku i predlae da zeca nazovu Silen. Bojaljivi satiri sa zelenih livada! Prokleti gad. Ubio ju je, a sada se blaeno smije, ljuljajui svoju mezimicu. Jadna Delila. Njezin jedini grijeh bio je taj to je bila previe umiljata. Kae da mu se motala oko nogu i da ju je zato ubio. A zeca hoe primiti u magini vrt! Dopustit e mu da sere, skae i pari se po kui i to mu nee smetati, jer si je fufica zacrtala da hoe imati jebenog zeca! Jadna Delila. rtvovali su te kao ovcu s osojne strane mramornog brda. Prilagodi se okrutnim vremenima: podigni sjekiru i rastraniraj Delilu na mesnate filete. Prilagoditi se druga rije za piti,
31

Sebastian Antonio Kukavica

lokati, gutati ouzo, podrigivati kiseli sir! Jebiga, popila sam ouzo. Iz ormaria izvuem bocu konjaka. Oslukuj pijane glasove to ti apuu u uho, recitiraju li anakreontske himne? Blink-blink, suneva svjetlost se odbija od crne, mramorne palae, ini se da je grade siuni crnci koji nose kamene gromade na leima, a faraon u bijelom odijelu ih iba biem, a oni u transu uzvikuju Jo, jo, ibaj nas jo! Dan je na izdisaju purpurni suton. Ona se smije s vjetrom u kosi, kronja starog stabla sjetno uti, pjeva elegije, gatalinke krekeu, uguit e se u kreu. Ogavan okus, grozan okus oaja u ustima talog sira i konjaka. ivot moe stati u samo jedan dan, nemoan da izae iz zaaranog kruga monotonih razgovora o patlidanima i vremenskoj prognozi. A tako sam je voljela. Jadna Delila. Ulijem si pie u au konjak se cakli izmeu raspuknutih kocaka leda sjeanje na sve noi obasjane punim mjesecom izlijem pie u grlo, naduak. Osjeam kako mi se lice crveni, ile poinju pulsirati, grlo mi se gui u ogavnom okusu, jadna Delila, on ju je ubio, a bila je tako umiljata, dobra Delila, jadna Delila, kripanje ljuljake, on ju njie, a Delila lei negdje mrtva, muti mi se pred oima, ulijem si jo jedno, nagnem u grlo da rastjeram sivilo pred oima, jadna, jadna, jadna, ali postane samo jo tamnije, njezine okrugle zelene oi, to hoe od mene gaduro, jesi li ti tobolasta gatalinka ili si estarom kopala mrenu iz oka, Jo jo jo, urlaju crnii pod gospodarevim biem, elimo da nas tue mi smo mali crnii, crna palaa svjetli na brdu, faraon podie ruke prema tmurnom nebu i urla Ja sam Lucifer ha-ha-ha, crni svjetionik na brdu zasjenio je mjesec, smijeh svjetioniara Lucifera, prosvjetitelja Lucifera luonoe koji Jehovine svjedoke gaa klipovima kukuruza, a crnii ga preklinju da ih iba biem, kablovima i tukaturama po pleima, jo jo jo, crna lu me uvodi u mrak, ja ludim, ja sam luda, ne, aaaahh, Lucifer me promatra sa svog crnog tornja i gricka peeni kukuruz, razbijem bocu u krhotine, okus u ustima podsjea na prljavu kiu i izgrecani lim, fikusi proiavaju od negativne energije, savakat u klorofil i okreiti zidove u verdaille tehnici, crnii e lijepiti crne murale za palau, a na kraju dana Lucifer e graditelja koji je najvie radio nagraditi sa est stotina ezdeset i est udaraca vaservagom
32

Pononi zaziv muze

po leima, a crni e htjeti jo, jer eli da uspravno hoda, da su mu lea ravna. Ona je svemu kriva, ja sam bila na vrhu, a onda je dola ona i sve mi oduzela. Ona mu je smetala pa ju je zaklao odsjekavi joj glavu jadna Delila. Mrzim ju. Mrzim te zelene oi. Osjeam se izigrano, naputeno, jadno s mrnjom prilijepim usne na grlo boce konjaka osjeam da se guim, ali ne mogu si pomoi, grcam, oi mi suze, iskaljavam smei talog, paja govna, ali ne prestajem gutati, kao crni urlam Jo jo jo to sam to jesam, a nezamislivo mi je to to jesam, stoga pijem da budem ono to elim biti. Ja sam Otac-zatitnik, veli on, onaj tko povrijedi moju ker, mora odgovarati pred mojim sudom. Ja vaem grijehe svijeta, ja Lucifer s vaservagom. Pravdina vaga krvava vaservaga, rasuka crnakih kimi, kutomjer uspravnosti, tvorac homo erectusa, kalulifer evolucije! Otaczatitnik: trkelja o cvjetaama, hortenzijama i zejim imenima i apue joj u uho: Moe i zec, ali prvo cvjetae. Gledala sam kako je ubija. Sve sam ja vidjela, i ono to trebam i ono to ne trebam, sve sam ja vidjela kroz osvijetljeni procjep na vratima i sve sam ula. Delila ju je ogrebla, a ona je poela cviliti, jecati, mrcajui: Tatice, tatice Delila je zla ta slinava, balava pikica. On je sjedio u sjeni trijema puei lulu i ljuljajui se na stolcu kada ju je Delila napala. Delila mu se priljubila uz nogu, predui on ju je pomilovao. Ofelijin pla postaje sve glasniji. Tatice, ona me je ogrebala, kme-kme! On ju je uzeo u ruke, spustio se u podrum i epao sjekiru. Maka se vrpoljila na drvenom stolu i mijaukala. Glasni fijuk. Vrisnula sam, on me je hladnokrvno pogledao iza zamagljenih naoala. Tada sam znala da je lud. Piljio je u moje oi, steui drak sjekire u aci i urlajui: Delilo, filistejska kurvo, nauit u te ja da ne ia ike i zlatne lokne! Neu ti dopustiti, ti gadna mako, da moju kuu urui kao i filistejski hram! elim se uspeti na brdo i ui u Luciferovu palau, elim da i mene tue vaservagom! Kap-kap! Ispila sam posljednju kap iz ae. Mrzim ju, njezin smijeh, zelene oi, bijelu haljinicu. Ona je kriva. Njegovo lice obasjava blijeda svjetlost podrumske arulje dok sjekirom kanjava umiljate filistejske frizerke. Napunim kadu. Bijela para. Nemoj, nemoj, vriti ona kroz suze, elim ui u mramornu palau i podati se faraonu, elim se s ostalim
33

Sebastian Antonio Kukavica

crniima svaati tko e biti taj sretnik kojeg e Lucifer nalemati vaservagom, kada leim u kadi pitam se hoe li me ugostiti ako je ubijem, hoe li me Lucifer doekati s tiramisuom i lazanjama, Lucifer priprema izvrstan beamel, Lucifere, hoe li me isprebijati vaservagom, Hou mila, zna da hou, izoklagijat u ti prljene, Jo jo jo drue L., leim u kadi i zurim u trulu mrlju to se razlila stropom. Sjeam se Ona vriti: Nemoj, mamice! Nemoj!, ali moje lice ostaje kruto i hladno, ja elim da me puste u crnu palau, ti zeja pravobraniteljice, moram te ubiti kako bi Lucifer raskrilio dveri od ada i poastio me dobrim batinjanjem. Ispila sam jo jednu au i njome udarila o povrinu stola vaza s uvenulim cvijeem pala je sa stola i rasprsnula se u krhotine. Glava mi puca, a oni se vani smiju, osjeam da e mi pozliti. Ubit u te, ukrala si mi sve to sam imala, nemoj, nemoj, nemoj, osmjehnem se iroko kroz paru, ona grca u ruiastoj pjeni kupke, ti ima zeju usnu, zato i strue koru s mrkve, padnem sa stolice i pijano se hihoem, kupka uti, mjehurii iskau po povrini vode kao kukevi pritevi. Kuko! Udarao me je ja sam pomislila da je to moj ljubljeni svjetioniar Lucifer, ali onda sam shvatila da je to glupi Karlof. Udarao me je akama i nogama, urlajui: Kuko! Jesam, uinila sam to to sam uinila i ne kajem se, ni ti se nisi pokajao kad si ju hladnokrvno ubio, jadna Delila. Jesam, eljela sam je vidjeti mrtvu. kripa ljuljake prestaje nadjaana je tutnjavom gromova. Glava mi puca. Osjeam se nevano, ali ja sam vizionar! Kako se usuujete, zeii, kako se usuujete! Bilo je to juer. Bosa sam ula u kupaonicu. Hladne ploice hlade stopala. Prozor je bio otvoren, a vjetar je u kupaonicu donosio smrad kisele juhe i ajne kobasice. Prije nekoliko dana pokucala sam na Luciferova vrata i pruila mu kola od brusnica koji sam ispekla, a on mi je zatvorio dveri od ada pred nosom i rekao da jo nisam spremna da uem. Zato moram to uiniti. Jedino e me tako pustiti u Palau, neu da me gaa kukuruzom, ja sam osjetljiva ena koja eli samo malo vie panje. Napunila sam kadu do vrha voda je mirisala kao transilvanijski potok. Suicid je asna smrt to je jedini nain da ovjek ovlada svojom sudbinom. Zna to slijedi. Sljepi izviruje iz pipe. ic, zeja uhodo! Ofelija kupka je spremna, pozvala sam je iskrivivi usne u
34

Pononi zaziv muze

kiseli cerek. Ali ja sam se juer kupala, mamice ona je stajala pred vratima kupaonice u plavim gaicama, steui lutka za ruku. Prstom je pozivam: Doi, Ofelija, doi majci, doi, posjetit emo jedno prekrasno mjesto, crnu palau gdje ika Lucifer dobru djeicu nagrauje vakama, okoladnim bombonima i bijelim zeiima. Voda je tako fina i ugodna, zato se ne bi brkala poput male ribice? Dat u ti okoladni bombon! Ona jo vre stegne lutka prinijevi ga grudima i kae Ali, mama, ja ne smjem jesti okoladne bombone jer e me boliti zubii jebali te bomboni, zubata glupao, lanice Zejeg klana! Pitam se je li ve onda znala to slijedi. Je li i Delila znala? Ofelija je ula u kupaonicu, a suza joj je zasjala u oku. Znala je, znala je, jebali je zeevi. Bila je bosa, a haljinica joj je doticala pod pribliila mi se. Znala je ona da nema nikakvih okoladnih bombona ni zeica sa zubnom protezom! Zaustavila se ispred mene, zagrlila nacerenog lutka i upitala me: Mamice, zato me mrzi? Suza joj je kliznula niz obraz, skinula sam taj glupi cerek s lica, pogladila je po glavi i rekla joj Hajde ne seri nego ui u kadu, mene si nala zajebavat s tim glupim pitanjima. Kosa joj je tako meka, ima zube kao zei, na tren posumnjam u svoju namjeru, poljubim je i shvatim da je dolo vrijeme. Drue L., prinosim rtvu kako bi mi otvorio vrata svog gulaga! Bome moe, bome moe gospojo, nalemat u vas vaservagom i dovesti vam kimu pod pravi kut da nad njom moete izraunati hipotenuzu! epala sam je za ruke i gurnula pod vodu, vrpoljila se, a ja sam osjeala kako joj tijelo postaje sve slabije, kako se prestaje koprcati, kako umire, mjehurii su izbijali na povrinu, pjena je itala, ali tada sam osjetila njegov pogled, zurio je u mene s praga, lice mu je bilo crveno bio je bijesan pa je uzeo sjekiru i Delili odsjekao glavu koja se kotrljala podom ali nije bilo puno krvi poeo me je udarati, Ti nisi Lucifer, vritala sam, psovala sam ga, iskaljavala sam mlazove krvi, ali on nije prestajao udarati, Proklet bio, ja elim da me Lucifer zlostavlja a ne ti, stara budalo! Marija opet si Ofeliju htjela ukrcati na brod za Sydney, nije li tako, zarei on, a ja kaem: Neka ide u Australiju, neka se drui sa svojim precima Aboridinima zlodusima koji su me silovali iljkom za led, crni vra je rekao da je ubijem, rekao je zloduh i klokan penja, ubij, ubij, dao mi je
35

Sebastian Antonio Kukavica

amajliju od ada koja mi je srasla u plombu na zubnoj kruni, znam ja da tuje iste toteme kao i ti zlodusi, ali ti nisi Lucifer, ti si budala s tumorom na larinksu, hajde popricaj me otrovom iz laringealne ile, glupane, ti nisi moj mu, moj mu je svjetioniar i on radi izvrstan beamel. Stara jebena kuko!, vikao je, ona je plakala a zeje ui su joj bile upave i nakostrijeene, rekla sam ja da e nam zeevi izgristi kupus i kabele, treba ih sve ubaciti u gula, oko njenog vrata vidjeli su se tragovi mojih prstiju, ogrlica od zejih zubia, on ju je bacio u crnu vreu i ubacio u kontejner. S iskrivljene eljusti mi vise vale i slina, puzim po podu, a Karlof me tue tekim korbaem. Gad, polomio mi je nosnu hrskavicu, sada vie nisam lan porodice riba hrskavinjaa, sada sam sputena na niu evolucijsku granu, sada sam svitkovac, a kima mi je neravna, Lucifer veli Zato lijepo doi kod kiropraktiara Lucifera koji e ti vaservagom dovesti kimu pod devedeset stupnjeva, on ju je zagrlio i poeo ljubiti, Delila, moja prekrasna perzijska maka. Kakva si ti to majka, ti si udovite!, vikao je a ja sam leala na hladnim, zaslinjenim ploicama. On joj je govorio da e sve biti u redu kao i prije. Bit e sve kao i prije doe mi da puknem od smijeha. Nisam je ubila Vie me nikad nee primiti u svoju palau, izdala sam revoluciju. Pijana sam, a sjeta me prodire. Pras! Pljusak se prolomi iz neba. Kad doe smak svijeta, molim vas obavijestite me pismenim putem, jer meni se svako jesenje jutro ini poput Apokalipse. Blato se lijepi za baletne cipelice. ljapkanje. Njih dvoje su se sakrili pod krovom drvene kuice. Prozori kuice se magle. Priaju o zeevima i cvjetaama. Ofelija u zamagljeno staklo prstom upisuje svoje i oevo ime unutar ucrtanog srca. Zaplakala sam zagledavi se u dno ae bila je prazna, napuni je i pobjegni to dalje iz ovog blata. U Australiju, gdje si bila sretna! aa mora biti puna, to je uvjet opstanka. Pijem dok mi suze klize licem, osjeam da se guim, ali nastavljam piti samoa ima tako gorak okus. Iz drvene kuice dopirao je njihov smijeh, cvjetae, zeevi, ali ja ih nisam mogla sluati. Drvena kuica zamagljenih prozora, oni se smiju i priaju o zeevima, napijem se i nita ne ujem, tako lake zaboravim na sve i postanem dio crne palae, smijem se dok se njihovi glasovi probijaju kroz maglu i kiu, ini mi se da sam negdje daleko i
36

Pononi zaziv muze

da milujem Delilinu meku dlaku. Nosim plavu haljinu koju sam nosila kao djevojka. Uspinjem se stubama koje vode do svjetionika. Lucifer mi otvara masivne dveri od ada i doekuje me s vaservagom crnii kliu Jo jo jo! Ulazim u svjetionik. Lucifer i ja se jebemo. On se mitari. Ima crvenu desnu ruku. Pogledah na kraj svijeta i ugledah zvijer u ijoj desnoj aci bijae klju jame bez dna. 16. studenoga Mack No: Gorki okus cigarilla na grebenu jezika dim me omamljuje, vjetar nosi rastrgana kukja krila, opuak tinja, vizije se raspiruju u ai, oblaii dima tvore konje koji se propinju, Pegaze koji frku dok iskau iz cigarilla, mitoloka bia nadimaju se nad opukom u technicoloru, postaju svjetlucava, puna perja, ljuskica, rogova i dlaka, apuu mi na stranim jezicima, pjevaju o bogovima, priaju prie o propasti svijeta i ciklusima stvaranja, oplakuju ratnike i odaju mi tajne starih civilizacija. Iz dima izlaze Valkire koje kupe gljive otrovnice sa zemlje i ubacuju ih u svoje pletene korpe beru pupavke, muhare, lisiarke napravit e kola od gljiva i posluiti ga mrtvim ratnicima kao okrepu od ovozemaljskog ivota. Magla, pucketanje projektora, puc i odjednom zmajevi lete, bue rupe u oblacima kao dijetlo, nimfe se smiju gole i crvene pod johama, a psi se okupljaju oko totema s likom pernate zmije i zavijaju psei nokturno. Laterna magica stari mi ju je kupio za esti roendan. kiljio bih i vrtio ruicu lanterne, a sliice mitolokih bia bi se izmjenjivale na osvjetljenoj pozadini, a kada bi film doao do kraja, ponovno bih pokrenuo ruicu i magija bi se ponovno rodila, praena depresivnim zvukom staklene harmonike koju je stari svirao u radnoj sobi pjevuei na staronjemakom. Puim cigaretu, zurei u sivo proelje skladita prisjeam se dobrih starih vremena. Upao sam u lo san gljive otrovnice stre iz kanalizacijskih reetki, pijanci igraju ah s pivskim epovima, vlaga grize posrane plahte, sve smrdi na trule i
37

Sebastian Antonio Kukavica

nesavakane barbiturate, zrak kao da je gaziran, cirkuski ator lei polomljen na poutjeloj travi, areni antidepresivi se cakle poput rose u travi i lokvama, hrapavo reanje, mravi psi se bore oko arenih tabletica, barbiturai za pse, prozac za kojote, utanje gramofonskih ploa, istanjeni glasovi minezengera oplakuju nesretne ljubavi i zlatne pletenice, von der Vogelweide pjeva: Under der linden an der heide, psi se gue, pjena im izbija na gubice, staklena harmonika izgleda kao konica koja se okree, a svaka nota cijedi se kao med iz sae, vonj pateta i mesnih narezaka, netko se jebe pod potkovastim svodom, potkova je simbol sree, to je kao da se jebu pod imelom, miris pregorjelih tednih arulja, uegla mast u slivnicima, miris deterdenta, grlice traei koricu kruha prebiru po raskvaenim opucima, golubovi unereuju uzorite plehove potenih ljudiradilica koji ive u zgradamakonicama od armiranog betona, pripremaju se za novi radni dan i sve tee zahtjeve koje pred njih postavlja Matica, eljezo, plehovi, vrste konstrukcije zgrada, zvuk elektrinih builica, zveket rasutih avala, pernate loptice za badmington, teke betonske ploe, Le Corbusier na djelu, sa ravnalom iza uha, derutne zgrade koje vrve od ivota i besparice i vonjaju po pata uti i restanom krumpiru. Mjeseina se na ovom mjestu ini poput popiane mrlje na pamunim gaama. Psi ree i trgaju si meso kako bi se doepali barbiturata. Ja sam depresivna dukela i potrebna mi je ta tabletica! Opuak govori ptijim glasom: Ja sam spas, ja sam hostija, ja sam tabernakul pun barbiturata, otvori moja vrataca i napoji se svim antidepresivima koje ti nudi naa crkva. Skladite u sjeni Spasa Mack hostije uva u muzikoj kutiji iz koje se, kada se pokrene izlizana ruica, izvijaju prekrasni zvukovi Schnbergovih skladbi. Pelama ulaz verboten. Ah, miris starog skladita! Tu je nekad prije bila klaonica, jo uvijek sa metalnih ipki vise umaene, krvave kuke koje struu ipku i miriu po mrtvim jaganjcima rekoh ve, to je druga strana Spasa, osojna strana do koje ne dopire svjetlost neona. Povuem zarala vrata koja otkliu u izvitopereni utor. Dobro staro skladite: ovice od glinamola, origami dralovi na prozoriu, vonj krea, skorene krvi i minezengerskih jecaja, zvuk staklene harmonike i wohltemperiert klavira. Da, bit e ovo izvrsna kulisa za igro38

Pononi zaziv muze

kaz kojeg spremam, samo mi jo treba glavni glumac, moj mali putto, hehe, kepec Nordri, kamen temeljac drutva, pandantiv pelinje hijerarhije, nosa lubanje! Noas Laterna magica prikazuje sliice propasti svijeta. Idem po glumca, oh putto, neslani djeaiu s listom smokve preko prepona, gdje li si se sakrio? Otvorio sam prtljanik u kojem je skvren leao patuljak Do, mukobanjasta karijatido, ne zna to ti se sprema, he-he! Ruke i noge bile su mu svezane krutim konopcem, a usta su mu bila prelijepljena ljepljivom vrpcom. Mumljao je, a svaki njegov mizerni jecaj lijepio se za vrpcu. Da, bit e ti idealan za ulogu koju sam ti namijenio: snane ruke, napete miice, iskolaene oi, kvrgav nos, isposniko lice, lakonske jagodine kosti. Jedan je pas cvilio pod ugrizima drugoga vidio sam kako goljavi pas onom poraenom iz gubice preotima barbiturate. Nalija opstanka. Pseto koje je vakalo barbiturate pogledalo me je svojim crvenim oima, skamenivi se dah mu je bio topao i ljepljiv, dlaka prljava, koa mu se slijepila za skelet. Priao sam psetu i pomilovao mu njuku polizao mi je dlan. Do je mumljao iz prtljanika pogledao sam ga, milujui ugavo pseto. Zjenice su mu se rairile, a lice postalo mrtvaki uto sav se tresao. Oh, Doooo, zaklat u te kao odojak! Pitam se je li konano shvatio to slijedi. Ako nije, ubrzo hoe. Svatko prije ili poslije shvati to slijedi. Zagledam se u psa i reem: Mili psiu, ti e biti moj Argo, moj vjerni pratitelj i kopljonoa u borbi protiv amoralnih vrtnih patuljaka! Do vriti iz prtljanika, ali nitko ga ne uje, njegov braco je mrtav, lei do njega s purpurnom rupom u elu, da, da Do, namjenio sam ulogu i tvojem bratu gorostasu, on e biti veliki snjeni div u mojoj predstavi, to mumlja, kae da ti se ne svia scenarij, o bome e ti se svidjeti, rije je o ultimativnom igrokazu, a repliku koja e biti upamena za sva vremena izgovorit u ja, polako i trezveno, podii u toljagu i upitat u okupljene: I, to emo? Raskre. Gusti dim se uzdie povrh smrskanog vjetrobrana. Prevrnuti automobil. Razbijenim staklom razlila se krv, a tijelo mu je zgnjeeno negdje ispod tog smrskanog lima. Jebemti, to emo sad?, upitao je gorostas. uje li glas proroice otrombonjen od nikotina? Budale, ne znate vi to slijedi. Do se petrificirao. Prsti su mu skliznuli s drke pitolja. Moje vrijeme je dolo
39

Sebastian Antonio Kukavica

izvadio sam pitolj iz futrole i stegnuo prst oko okidaa. Braco gorostas je okrenuo glavu povukao sam okida. Metak mu se rasprsnuo u mozgu. Mlazovi krvi su zalili vjetrobransko staklo. Do je posegnuo za orujem, ali ja sam ga oinuo pitoljem po glavi. Zamahnuo sam jo jednom i udario ga povrh sljepoonice. Pao je u nesvijest. Razvalio sam vrata i izvukao mrtvog gorostasa iz auta. Zaveem mu ruke i noge, zgnjeim ga u prtljanik, uguram i patuljka, nerazdvojna braa, prtljanik se zatvori, klik! Potrim do smrskanog automobila. Novanice lepraju nad staklovinom, neke se zalijepe za crnu cestu, a neke vjetar odnese. Eno je! Zaklopim crnu aktovku, stegnem je u aci i bacim na suvozaevo sjedite. Moje vrijeme dolazi najslavnija replika iekuje da bude odstvarena. I, to emo? Patuljka sam svezao za stolac koji je stajao pod aruljom. Pseto je ulo za nama u skladite, ukipilo se na vratima i netremice piljilo u patuljka. Zidovi skladita proarani su pljesnivim mrljama sve odreda reprodukcije slika Jeana Arpa, volim biomorfne oblike. Kap-kap: kapljice kie kidaju se s metalnih kuka i glasno udaraju o pod. Do cvokoe. Natoim si pie ubacim dvije-tri kocke leda. Podignem s poda mokri opuak u kojem se jo bljeskala iskra vatre i podignem ga prema titravog arulji. Gurnem opuak u usta i uvuem dim laterna magica je ponovno pokrenuta lu zasja, projektor zacvili, dim ikne iz opuka, zauje se smijeh nimfi i Valkira. Pribliim se patuljku, unesem mu se u lice i podignem sveti opuak nad njegovim nosom. uje li ptiji pjev koji izlazi iz ovog opuka, moj mali putto? Do plae i sklapa kapke, ma pizda ti mila materina kako se usuuje sklapati oi pred svetim opukom koji mrmori tajne Azteka, zarijem mu prst u oko i kapci se rastvore kao aluzine. uje li ptiji pjev, pitam te huljo, ako mi ne kae ugasit u opuak u tvojoj zjenici! Kepec posluno kimne glavom. Otpuhnem jo jedan dim, pepeo se raspiri, dim postane sivkast, uvuem jo jedan dim i onda se vizija iskristalizira, Pegazi iskoe iz pepela, glasovi postanu otri kao klin, ujem ih kako pjevaju o propasti svijeta. Do prijatelju, uje li ti ta suglasja, uje li glasove, posebice je glasan ovaj piskutavi, siktavi glas koji naglaava sibilante, zmijski glas, ali ima neeg ptijeg u sebi, glas zmijeptice, pa da mali putto to je glas Quetzalcoatla! Pogledajte u ovaj sveti
40

Pononi zaziv muze

opuak kroz koji progovara bog Quetzalcoatl, a ja sam njegov zemaljski medij koji njegove rijei inim razumljivima patuljcima i dankipsima! Sluaj Do, sluaj rijei zmijeptice kojoj palatali zapinju za otrovni zub. Quetzalcoatl pjeva, u sjetnom baritonu, o propasti Aztekog carstva. Kae zmijaptica da je Montezuma bio budala, jer je boga zamijenio za bradatog stranca iz dalekih zemalja. Taj nitkov kojeg kreten Montezuma za boga uzee, bio je konkvistador koji je mjesto spasenja Aztecima donio apokalipsu! Pernata zmija veli ovako: Lakovjerni podanici moji padoe na koljena pod neonskim bogom, pod bradonjom koji ih ognjem saspe. Oh, putto jesi li uo ove rijei, kroz moje usne progovarala je pernata zmija, ja sam odabran, ja, samo ja, Mack No! Dim je nestao, a s njim se rasprila i vizija duguljaste, sluzave pernate zmije koja je izvirivala iz opuka i aputala mi u uho sve te azteke rijei jo sam u glavi uo palucanje zmijskog jezika: Proiri meu podanicima vijest da sam ja SPAS, da ne vjeruju bradonji, ve zmiji koja u irokom rasponu svojih krila oblijee Teotihuacn, mjesto gdje su ljudi postajali bogovi! Vizija se rasprsne. Zagledao sam se u patuljka i nasmijeio se, rekavi: Quetzalcoatl je na Spasitelj, putto, on je svjetlost koja rastapa sav neon, a ovaj sveti, smeurani opuak je bijela hostija, raskriljeni tabernakul u kojem izvire potoi spasenja. Do ti si grenik, ali ne brini, ja u ti pomoi, Quetzalcoatl mi se obratio i povjerio mi misiju, ja sam njegov sveenik koji prorie iz tamjana. Konano smo pronali Spas, nakon svih lutanja, nakon svih odbljesaka neona stojimo pred tabernakulom! Povukao sam ljepljivu vrpcu sa patuljevih usana, gurnuo mu opuak u usta i stegnuo ga za eljust da ne moe otvoriti usta. Urlam: Gutaj spas, hajde putto, vai hostiju, jedi je, osjeti um zmijskog paperja, gutaj, gutaj, progutaj tu hostiju! Patuljak je progutao hostiju, eljust mu se zatresla, a oi razrogaile. Poeo je vritati oh, Pulcinellin krik, moja ekspresionistika opera. Pravi vizionar jest onaj koji glazbu umije izraziti rijeima. Pie ari jednjak i potpaljuje viziju. Pranjavi gramofon igla zastrue povrinu ploe hladnom prostorijom se prolomi glazba natoim si jo jedno pie pucketanje leda iz gramofona se uzdie Schubertova Tragina. Pseto zalaje na pun mjesec. Ploa umi. Do krikne, vrzmajui se na stolcu. Pas
41

Sebastian Antonio Kukavica

mu se pribliava. Ja dirigiram. Sada emo, klein putto, uprizoriti moju jednoinku. Scenarija nema, ovo je vie improvizacija, osim naravno moje replike koja e biti upamena za sva vremena. Ti budi tu i ne mii se, Argo e motriti na tebe, a ja u skoknuti do auta da donesem sve rekvizite za na mali igrokaz, evo me za tren mili moj vrtni patuljiu! Dotrao sam do automobila i iz prtljanika izvukao mlitavo tijelo mrtvog gorostasa, epao sam ga za zapea, uvukao u skladite i bacio ga na drvenu oltarnu menzu pod punim mjesecom. Do je vritao i vrzmao se na stolici, a Argo mu je slinio po koljenima. Tiina Nordri, sad poinje predstava. Pribliim se balavom patuljku i ponovno mu nalijepim vrpcu na usta. Ako te ujem da mumlja, naredit u Argu da ti pojede jezik! Dogegam se do paravana, navuem na sebe harlekinsku odjeu koju mi je Pulcinella dao, sveem oko struka masnu kecelju, na lice nalijepim masku i uspnem se na pozornicu, pod mjeseev reflektor. Publika su mi pas, mrtvi div i kepec. Psi i ljudi, reem naklonivi se, dobro doli u teatar Laterna magica. Danas ete imati prilike pogledati praizvedbu jednoinke Patuljkova kletva koju je po motivima iz nordijske mitologije dramatizirao Mack No, veliki genij dananjice. Predstava e na pomalo aljiv i groteskan nain (ipak je ovo commedia dellarte) prikazati propast svijeta iz vizure jednog skromnog vrtnog patuljka kojem je povjeren teak zadatak ouvanja svijeta. U tome lei sva traginost predstave jadni mali patuljak nosi temelje svijeta, mui se i stenje, ali ne eli popustiti stisak jer se on rtvuje za dobrobit svih bia, nosi nebeski svod na pleima, daje pravilnu strukturu hijerarhiji, ali unato volji, nemoan je sprijeiti ono neminovno, a to je propast svega, lomljenje nebeskog svoda i debelog jasena. Svi e patuljci pobjei, jedino e Nordri ostati stajati i drati svod koji e mu se uruiti na glavu. U glavnoj ulozi patuljka Nordrija je kepec Do. A Averel, njegov brat blizanac, odigrat e ulogu ivota kao div Ymir! Ali prije nego to pone uprizorenje propasti svijeta, prikazat emo prvo kako je svijet nastao! Naklonim se publici, Argo isplazi jezik, a Do se strese od straha, ja se povuem iza pranjavog paravana, iz kutije izvadim motronu pilu i postavim iglu na gramofonsku plou, igla se uree u plou i ploa pone pjevati na islandskom. Uspem se
42

Pononi zaziv muze

na pozornicu i podignem motornu pilu nad mrtvim divom. Reem: Dakle, potovana publiko, slijedi improvizirani prikaz stvaranja svijeta po nordijskoj mitologiji. U poetku je postojao samo ogromni div Ymir od kojeg Odin i njegova braa odluie napraviti svijet. Napali su diva Ymira, ubili ga i od dijelova njegovog tijela poeli graditi. Od gorostasove lubanje nainili su nebeski svod i odluili su postaviti etiri patuljka koji e drati nebo na svojim leima sve do propasti bogova. Jedan od tih etiri patuljaka je bio i na mali Nordri, portvovni kepec koji je uzaludno pokuavao sprijeiti Propast. Sada ete, potovana publiko, moi vidjeti, po prvi puta na pozornicama, kako je Odin, kojeg e utjeloviti Mack No u kostimu harlekina, od gorostasove lubanje nainio nebo. U pozadini se uju duboki, promrzli islandski glasovi. Motorna pila zadrnda, a ja je ulijebim u Ymirovu lubanju pras, kvrc, podignem kalotu i priem Nordriju. Zagledam se u patuljka i reem: Kad ti odveem konopce popet e se na stolac i podii kalotu visoko u zrak, shvaa li, to je tvoja uloga ivota. Hajde, ruke su ti slobodne, budi posluni putto i popni se na stolac, inae e te Argo pojesti Odlino, a sada epaj kalotu i budi karijatida svijeta! Vodvilj je doao do vrhunca: kepec stoji na stolcu, noge su mu svezane konopcem, Argo mu dae za vratom, putto se trese, zubi krgou, krv mu kaplje na elo s otre kalote lubanje, a on blijed i okamenjen zuri u mrtvu toku. Popnem se na pozornicu i poviknem: A sada, cjenjeno gledateljstvo, slijedi trenutak koji smo svi nestrpljivo iekivali Ragnarok! I u tom trenu Argo skoi na patuljka koji se srui se stolca i padne na hladni pod skladita, nebeski svod se srui na Nordrija i sve propadne. Ja se smijem kao pravi harlekin puno sam toga nauio od Pulcinelle Islananina. Iz gramofonske konhe zaumi Schubertova Tragina kako prikladno. Zamirim vidim ih sve kako sjede na stolcima pod gljivom: kilje, tresu se, prigueno jecaju, pokuavaju se izvui iz konopaca ne shvaajui da je sve ve odavno rijeeno, gre se, savijaju, preklinjui za ivot poput pseta, slinavi su, oteenih lica, glupi i naivni, glupi jer misle da ima izlaza, he-hehe! Na ulazu u skladite stoji neonski natpis Tko ue, nek se kani svake nade ovo je predvorje Pakla. Cupkam sarabande. Moji koraci prate ritam
43

Sebastian Antonio Kukavica

simfonije, crescendo, tko ue nek se kani svake nade, zure u mene ko psi, a ja ih pitam I, to emo? Otvaram ormar u kojem vise toljaga, pila, no vjetar dotie hladni metal. Staklena harmonika. Pored ormara stoji zrcalo zagledam se u svoj odraz. Ja sam Mack s bisernim zubom! Oh the shark has pretty teeth, dear, Mack se ceri u zrcalu, and he shows them pearly white, biserni zubi bljeskaju se pod svjetlou arulje, Just a jackknife has Macheath, dear, and he keeps it out of sight, otrica noa zasvijetli mu u aci naceri se rtvi, upitavi je I, to emo? Pseto njui patuljka. njof-njof: trai li tartufe ili kutiju s blagom? Simfonija buja: puhai se izdiu nad violinama, sve se pribliava kulminaciji. arulja se njie na ici. Zuri u mene, ali prekasno je za pomo. Sada je doao red da se ja smijem vama, ja sa svojim smislom za humor. Zato se ne smije, Do? Nije li sve ovo tako jebeno smijeno Lubanja, patuljci i sve ovo? Nacerim mu se u lice i upitam ga I, to emo? Ti bira He-he. Hladno oruje lupka o kripava vrataca ormara. Dolo je vrijeme za ultimativnu repliku Stegnuo sam ga za grlo ile su mu se napele, a lice mu je postalo tirkizno I, to emo? Stegnem mu prste oko grla i apnem mu u uho: Hajde, Do, nemamo cijeli dan. Pruam ti jedinstvenu priliku moe sam izabrati kako e umrijeti. Do je jecao, suze su mu curile niz obraze, a svaka bora mu se trzala zato se ne smije, ovo je commedia dellarte Mack je velikoduan, jer ti daje mogunost da barem jednom u ivotu zna to slijedi. Doba Macka Noa, doba okrutnosti. Dakle, to emo no, toljaga ili pila? On krikne, oh osloboeni zvukovi, ti si istinski Il ragazzo s grlom kao u jegulje, uarene ice violina, jazz fusion, trube, bubmar bas, tromboni, kapljice udaraju o pod kap-kap-kap, Do vriti kao budala. Drznik! Okrenuo sam mu lea. Stvarno je blesav taj patuljak Nordri! To tako ne moe ii. Pomilujem pseto po njuci i potpaem ga po olinjaloj koi Nasladi se, Argo. Simfonija dosee vrhunac: cviljenje violina, kontrabas pukne, cakljenje onjaka, Do prestravljeno zuri kako mu pseto trga meso, rekao sam da je sve ovo commedia dellarte. Argo skae na patuljka i kida mu kou, borba za barbiturate, Do vriti u ritmu simfonije, pravi Pierrot lunaire, bijesni Argo mu razdire grkljan, Nordri je odluio biti budala, samo ti papaj psiu. Izlazim
44

Pononi zaziv muze

iz skladita i zurim u mjeseinu. Osjeam se kao da sam nanovo roen preda mnom je novi poetak i zna to, ovog puta me nitko nee zajebavati. Voda ubori u blizini skladita mutna je, sluzava, oneiena, ledena i puna zmija iz cijevi uronjenih u rijeno korito isputaju se smrdljivi otpaci i industrijske kemikalije. Sva riba je pomrla. Zurim u daljinu ljubiasta zora. Budala, mogao je, dobio je priliku koju ne dobiva svatko, priliku da zna to slijedi, ali ostao je glup, glupi patuljak Nordri koji ostaje stajati u pandantivu sve dok se ne srui i posljednji komad kupole. Dobrodoli u svijet Macka Noa: Tko ue nek se okani svake nade. Znaj, smrtnie, da ulazi u neto gore od pakla ulazi u meuprostor za one neodlune patuljaste budale. Pseto mi dotri do noge i krvavim jezikom mi polie prste, gledajui me poniznim oima. Zna ugavo pseto tko je ovdje gazda. Uvijek Mack. Samo Mack. Zurim u ono to je preostalo od patuljka Argo bome si napravio svinjac! Iznutrice i crijeva razvueni kao vaka iz utrobe, kandama izgrebano lice, pocuclan grkljan ispljunut na pod, izbuen vrat tijelo mu naguram u malu crnu vreu za smee. Pomilujem pseto po krvavoj njuci osjeam kako sito rei. Bravo, Argo, ti si od sada moj vjerni pas Argo! Odvezli smo se do rijeke i uskoili u amac. ini se da e po prvi put u mjesec dana jutro osvanuti sunano, bez kie. Argo stoji na pramcu amca i laje. Bacam crnu vreu u rijeku mrlja krvi oblikuje elipsasti krik. amac je klizio prema praskozorju. Smijao sam se cijelim putem. Putem prema novom ivotu. Prema zemlji Praznini gdje pada ljubiasti snijeg! Majko, stiem u njedra tvoja!

45

Sebastian Antonio Kukavica

1.

Vrtni patuljci oplakuju lubanje, kipovi debeljukastih djeaka piaju plavu vodu, na dnu bazena taloe se izgrecane porculanske lutke, jednooki lutak mu se smjeka i namiguje zelenim okom. Kia lupka po crepovima i pocnjelim fasadama, iba po musavim prozorima, agori u joiku. Neonski natpis Bog spaava. Ulica se cakli kao sedef on stoji usred te mjeavine pare, pitavog Marche funbre i kiselog vonja rublja dok mu vjetar nosi rub redingota. vjetar fijue, krajolik se pomie, gramofonska ploa isputa francuske ansone, Je reviens te chercher, majka pjeva uspavanku nad zipkom, osamljena Dryas luta joikom u bijeloj haljini i doziva dragog a nitko joj ne odgovara, kukci struu koru debelog hrasta i pjevaju La ballade des baladins, psi trgaju prljavi neglie i rasteu sliku Marilyn Monroe. Dragutin Karlof je stajao pred derutnim proeljem kue s ijeg se krova bljeskao neonski natpis Veprova kljova, na zabatu je prikucana drvena tabla sa veprovom glavom kljove blistaju oroene kiom, a sitne crvene oi sijevaju iz sjene zabata. Stoji pred prenoitem i razmilja o cvjetaama. Ulica vonja po kreu, ishlapjeloj mokrai, veronalu, smrvljenom prozacu i aspirinu, raspucalom betonu, nikotinskom kalju, mesnatim tijelima, vlanim zidovima, tronim indrama. Stie oluja. Kia e se spustiti na grenike u dronjcima koji se griju uz neonski natpis Bog spaava. Stoje tamo pod crvenim slovima, u sjeni romboidne cerade, prljavi i blatnjavi, upirui pijane poglede prema Spasitelju, ali u oi im se slijeva samo siva kia. tuju neka svoja poganska boanstva, kad im ve Spasenje koje se nudi u Gradu curi u oi kao to bucmasti putto urinira po fontanama. Jedu polubijeli kruh i pileu salamu, a uz nogostup lei vr vina. Boji se ovog mjesta. On osjea neku stegnutost oko miokarda, ruka mu se gri, a prsti lede u doticaju s izlizanom bravom. Razmilja o snjegoviu i tome kako ipak nije uspio zasaditi cvjetae pokraj vrtnih patuljaka. Sve je pomijeano
46

Pononi zaziv muze

u jedan zeleni, potamnjeli akvarel: kukci u krazima od gline, papirnati dralovi nad kriglama piva, ljudi svedeni na packave mrlje, sluzava kvaka, nagnjili secesijski ornament ouen na fasadi, lica sa natrikanim ilama iza masnih prozora, i aneo zatrubi peti put, tru-tru. Bojao se ui. Psi kandama trgaju neglie, baba se kljuca prozacom. Stisnuo je kvaku vrata su zakripala, a mlijena svjetlost uramila je vrata poput aureole. Smolasta lica izviruju iz polutame Spasa i prikljuuju se borbi s psima za komad ruiastog neglieja pijanci ree. Jedan zagnjuri bradom u lokvu i stade zubima trgati neglie urliui: Marilyn je moja. Jedan pijanac svue hlae, stane nasuprot debeljukastog putta i pone mokriti u fontanu, uzvikujui: I ja sam Kupid! Ovo je ludilo! Vrata se raskrile i on bojaljivo zakorai na stari parket. Prenoite: girlande plijesni po zidovima, ustajali smrad pirjane jetrice, kukci prevrnuti na lea, ljepljiv i mastan namjetaj, raskvaeni ikovi u pepeljari, ploica okolade na tanjuriu, razderan staniol, uti kamin, savijene tapete, miomor na tacni. Drvene grede izgriene crvotoinom. Zidna ura postavljena usred predvorja je zahrala britki zvuk tiktakanja u nadmetanju s kakofonijom oluje. Priavi uri, shvati da mehanizam sata ne radi mjedeni batovi zaustavljeni u pokretu, kazaljke okamenjene, a zupanici zakoeni u nekom meuprostoru gdje vrijeme ne postoji. Sat je pokazivao 11,59. Karlof proguta knedlu ura se ne mie, ali jasno se uju otkucaji mehanizma tika-taka u pravilnom ritmu, poput krvnog bla. Hop, hop, hajmo trudne klokanice, optrite Ayers Rock! Ne eli razmiljati o njoj. Ne razmiljaj o cvjetaama i svim propustima u ivotu. Neiji koraci odjeknuli su prenoitem. kripanje parketa. Za recepcijom uoi staroga grbavca. Starevo lice u polutami: otre bore, tek poneki crni zub, uta koa, masna kosa, velika grba na leima dostojna Quasimoda, ofucana odjea. Starac mu se nasmijei rubom usana u elucu osjeti gaenje prema toj kreaturi. Ne misli na cvjetae i leptire kupusare!

47

Sebastian Antonio Kukavica

Kako vam mogu pomoi, profesore? upita prijazno grbavac. Kako znate da sam profesor? sablazni se Karlof. Tika-taka: starice ulaze u trgovine sa plavim tendama, pijani Kupidi se okupljaju pod ceradom u sjeni voluntarizma i klade se tko e pobijediti u borbi za Marilyn, ulau kovanice i pivske epove u glineni krag i navijaju za agavo pseto koje kandom strue pijanevu kou, hajde dukelo ubij ga, hajde ljudi primamo oklade, ne vae pivski epovi samo isti geld, only danegeld veli jedan, pseto grize pijanca koji urlie Uloite na mene dobit u sigurno, kladioniar po zavretku borbe prilazi natmurenom Ethelredu Drugom i ree mu slijedee: Izgubio si, drukane. Platit e mi u srebru kako i prilii ovjeku tvog kalibra, znaj da sam ja opaki danski osvaja i da svakog trenutak mogu podii jaku vojsku, stoga mi isplati danegeld! A poraeni pijanac raskrvaljenog lica vie: Hej, pa ja se jo mogu boriti, nije borba gotova, ne, ne! Dukelo, vrati se da ti polomim zube! Opet se nalazi u prenoitu. Udie ustajali smrad. Nastoji ne misliti na povrtnjak i vrtne patuljke. Nastoji ne misliti kako si zabrazdio. Usredotoava se na detalje, nevane, glupe detalje. To je tvoj nain podnoenja stvarnosti fokusirati se na detalje koji nita ne znae i ne razmiljati o cvjetai. Praina pada na bidermajerski naslonja, porculanska djevojica smijulji se pod staklom vitrine. Umaen pakpapir. Razbijena teglenka senfa iz Dijona. Ostriena grla. Dryas kreti u joiku. Karlofovo lice postaje blijedo. Grbavi starac je fokusirao pogled na zidnu uru na kojoj je vrijeme stalo. Sa zida su ga gledala dva kristalna oka prepariranog vepra. Iz zvjerinjih usta strile su otre bijele kljove. Karlof se zagledao u mrtve veprove oi crne poput ugljena i biserne poput pekula uinilo mu se da mu se zvijer podsmjehuje. Ili je to ipak bio krik nimfe Dryas? Veprovi su plemenite ivotinje ree grbavac. Karlof je izbjegavao susret sa starevim oima bojao se tih sitnih oiju
48

Pononi zaziv muze

boje modre galice koje su ga, iz njemu nepoznatog razloga, podsjeale na stara vremena. Rez. Razmilja kako e zasaditi cvjetae i nabaviti zeeve. Samo kako bi ostala malo due. Doi e majstori i popraviti arke na vratima rekli su da e doi juer, a nisu doli. Nesretan je zbog toga, zbog toga i cvjetaa koje nee pustiti korijenje u suhoj zemlji koja granii sa joikom. Jebe sve, zarei. Stoji u sjeni trijema, dimi lulu i gleda kako ona nestaje u magli. Razbaruena kosa, zveket plesnih cipela. Detalji: haljina joj zapne za granu i grimizna vrpca se vijori sa starog stabla (joha ili jasen, to li je?), na bedru jo uvijek ima polumjeseasti oiljak. Trijem je bijel, stilobat svjetlucav, rue crvene zasadit emo i tulipane i mauhice i magnoliju, ali emu kad se nita nee primiti vele da je naa kua najljepa u susjedstvu, na svjetionik, velim ja. A onda je ona pobjegla. Zbog cvjetaa? Sasuene peteljke, uvenule stabljike u ardinijerama, korov oko bijele ograde. Cvile i dernjava luakinja se napila pa zaziva muzu. Ofelija nestaje u joiku. ini se da krajolik vriti: brda i korita tirkiznih rijeka unisono urlaju. Sunce visi kao jojo iza crne vrpce gavrana. Vrue je. Ljudi dau, klatare se kao telee polovice na kukama, neon im ari obraze. ive u sjeni joika i motikom eprkaju po tlu. Misle da e zasaditi cvjetae. Ali nee. Vepar je plemenita ivotinja. Tapete se ljute. Trebate li moda sobu? U dobrom su stanju, nemojte da vas ja i predvorje obeshrabrimo, ipak je ovo renomirano prenoite. Znate li, profesore Karlof grbavac ga pogleda pravo u oi. Znate li da je ovo najstarije prenoite u gradu? Staro vie od dvjesto godina. Ne izgleda tako, ali ovo je nekad bio hram hedonizma, pjesama u slavu Anakreonta i jareih oda Dionizu, dom nimfi i satira. U ovim sobama spavali su pjesnici, umjetnici, bonvivani, a sada, u najboljem sluaju, za goste imamo pijance i probisvijete Prisutni iskljueni, he-he Kako znate moje ime? Ja vam ga nisam rekao. zatrese se Karlofov glas.

49

Sebastian Antonio Kukavica

Veprovi su doista plemenite ivotinje, zar ne profesore Karlof? Sluaj, ti stare, ne znam tko si i otkud zna za mene, ali to nije ni bitno Ovdje sam samo radi nekoliko odgovora, ne zanimaju me tvoje sablasne prie. Samo traim odgovor na pitanje gdje je moja ker, Ofelija Karlof, je li ona ovdje? Da, da, Ofelija je naa jedina goa u posljednje vrijeme. Teka su ovo vremena za nas starce, a gostiju je sve manje i manje Hoete da porazgovaramo malo o veprovima? Trebao bih razgovarati s njom. Moete li mi rei u kojoj je sobi mogu nai Ona je u sobi broj est, na treem katu, ali nisam je vidio jo od juer poslijepodne kada je rekla da ide u posjet roditeljima. To ste pretpostavljam vi. Sliite isti odbljesak oiju. Otad je, dakle, nisam vidio. No i dananje jutro nije provela u svojoj sobi, to mi je iskreno reeno jako udno, jer je gore ostavila sve stvari. A juer je naruila buenje za jutros, stvarno udno! Trenutano, osim mene i vas, ovdje nema nikog. Osim pokoje sablasti, he-he! Nije se vratila? zastenje Karlof. Je li vam moda natuknula da e prespavati kod neke prijateljice, otii negdje, bilo gdje? Rekla je da e ovdje odsjesti Ne odrjeito ree starac. Otila je na ruak i vie se nije vratila. Doli ste po odgovore na krivo mjesto. Ovo je Veprova kljova, kakve, pobogu, odgovore ovdje moete nai He, ovdje moete naii samo na kakvoga grbavca Veprovi su zbilja plemenite ivotinje, zar ne? Mogu li vidjeti njezinu sobu?
50

Pononi zaziv muze

A zato ne bismo porazgovarali malo o veprovima? Imam odline rakije, ne brinite. Odvedite me u njezinu sobu! Grbaveve usne napele su se u irok, dobroudan osmijeh kimnuo je glavom i rekao: Ja sam osamljen, znate, i jako bih volio s nekim zapodijenuti razgovor o veprovima uz partiju aha i okanj rakije. Stareve teke korake ritmiki je pratila kripa drveta. Karlof je uspinjui se stubama u njedrima gajio nelagodan osjeaj da mu je kua odnekud poznata. Bio je ovdje poznata mu je ova zidna ura odnekud, poznate su mu ove crvljive stube, ovo romboidno predvorje nad kojim svijetli luster. arke cvile grbavac zakuka: Majstori jo nisu doli popraviti ta vrata, a prije dvadeset godina su mi obeali da e doi, a ja ih ekam kao budala. Zavojite stube, barokna figura serpentinata. Ne zuri u ispupenu grbu na starevim leima! Grbaveva kosa je puna uiju. Osjea gaenje. Starac hriplje, kaalj mu strue grlo, stube cvile, lamentirajui pri svakom jauku, a luster baca dvije titrave sjene na raspucali zid. On osjea nelagodu, jer mu se ova kua ini poznatom. Sve zaudara na prevrnute ohare i raskvaenu hranu, ali ona je ovdje, njegova Ophlie ma zato mu je tako poznato to stubite! Ludi starac nastavlja blebetati o majstorima, plemenitosti veprova, a veprove sitne oi vrebaju iz vlane izbe. Vepar stee dvosjeklu sjekiru i kae: Ui u labirint. Ali on ga se ne boji, on je junak i zaklat e zvijer. To ti samo misli, ree Vepar. Nadaj se! Ovo je njezina soba ree starac ulijebivi klju u oronulu kljuanicu. Vrata su se otvorila. U sobi je tinjala uljanica ija je tanka svjetlost ocrtala rubove olinjalog namjetaja. Osjea da e ti pozliti ne, ne vraaj se u prolost! Ne! Rez. Karlof je uao u Ofelijinu sobu. Sve je bilo zamraeno i zaguljivo siva svjetlost se bljeska u doticaju s klompama i upavim tepihom. Zatvoreni prozori, navueni zastori, muha zalijepljena za tapete, os51

Sebastian Antonio Kukavica

trugana gramofonska ploa koja se vrti pod tupom iglom. Ofelija je sjedila na podu i igrala se s obezglavljenom lutkom. To je Bezglavi vitez koji ivi u kotskom dvorcu i plai seljane, rekla je. Odbljesci iz mraka: arena dugmad, manete, okaca lutka, zvjerinje oi. U drugoj je aci drala lutka izbijenog oka. To je Polifem, rekla je. Ruiaste tapete ljutile su se sa zidova. Ona je pogledala oca. Te smaragdne oi okamenio se zurila je u njega kao Gorgona. Ja sam Erinija, rekla je kada su jednom zgodom itali grke mitove u drvenoj kuici Itaci. Svia mi se kod Erinija to e uiniti sve kako bi izvrile svoju titansku dunost, nadodala je. Ofelija je Erinija hoe li ga proganjati do smrti, dok ne naplati dug i izvri titansku dunost Moe uti um klepetavih krila, trljanje noica o nabrekli zadak i glasove Erinija osvetnica koji odjekuju brdima. Jutro miris pokoene trave i mokrih sjemenki na ulazu u kuicu za ptice. Tu e im ostavljati hranu, a ptice e je svakog jutra pojesti, rekao je on obrisavi znoj sa ela. Hoe li onda te ptice biti moje, hou li im ja biti gospodarica, upitala je ona. Prirodom se ne moe gospodariti, rekao je. Rez. Ja ti samo hou pomoi, kae on, a ona ne odgovara, igra se sa svojim lutkama piljei u Karlofa, namrtena i gnjevna. elim ti se ispriati, veli on, ali ona se samo kiselo nasmijei. Popravit u kuicu za ptice i obojati krov u crveno, ptiice e ponovno dolaziti i kljucati sjemenke. Nisam ja kriv to su ptice pobjegle! Ona zarei: Jesi, ti si ih rastjerao. Ptice ive u joiku i hrane se krvlju umskih nimfi. Sru iz Dryasinog ivevlja. Eritrociti: sjemenice za mile ptiice. Umjesto ptica na krov kuice slijeu Erinije i prebiru po buinim sjemenkama traei neto slasnije. Nasmjee mi se i zaponu pjevati cvile greca une konhe. Rez. Erinije ne prataju, poznaju samo odgovornost i kaznu. Slijedit e te do smrti, pratit e te na svakom koraku, a jedini zvuk koji e sluati za ivota bit e lepet njihovih tekih krila. Erinije se mitare joik prekriven poutjelim perjem, gole su, plave, koate i elave. Kad otpadne perje, kad se oljute tapete hoe li potraiti spas pod joikom? Rez. Ti si kriv to cvjetae nisu pustile korijenje, plae ona i mrti se. Karlof udari akom o stol arene pekule padaju sa stola, presijavajui se u padu poput vodopada zvekeu pri udaru s podom. Jebale te cvjetae i ptice! Ne mogu zaustaviti propadanje! Uramljene slike se razbiju staklo
52

Pononi zaziv muze

se cakli. Erinije kljucaju eritrocite. Preferiraju krvnu grupu AB. Po pitanju cvjetaa ne znam to rei. Karlof je uao u Ofelijinu sobu namrgoen. Klik svjetlost se rasprila sobom. Starac je uao u sobu za Karlofom nakaljavi se. Mrano i zaguljivo: zatvoreni prozori, navueni zastori Detalji Krevet. Dvokrilni ormar za odjeu, raskriljen, pun njezinih haljina. Za vjealice su zakaeni miomirisni jastuii protiv moljaca, a soba je ipak puna moljaca. Motiv uvijene zmije urezan u vrata ormara. Poutjeli radijator. trikana pauina. unjaste kukuljice. Stol presvuen plastinim stolnjakom. Sve mu je to bilo poznato. Bio sam ovdje. Uramljene slike su se razbile. Jebale te cvjetae! Izmeu njih razbijena stakla i rasute pekule. Ti si ih posadio, a nijedna nije uspjela, cmizdrila je Ofelija. Neto svjetluca u tepihu poput rose. Karlof je unuo i oku prinio svjetlucavu kuglicu. Zakiljivi, shvatio je da je dlakavi tepih pokropljen arenim pekulama. Sjemenke za Erinije. Gu-gu, ja sam oerupana osvetnica i volim anemine curice! Lutak. Snjegovi. Nije mogue Ne razmiljaj o tome. Izbij ih iz glave! Grlo mu se stegnulo: pekule se cakle na podu. On je oamari. Ofelija plae i rei u svojoj izbi, gaa ga lutkama i proklinje: Tebe priroda ne voli! Prekini, ti derite, popravit u krov kuice, nisam ja kriv to se boja oljutila, nisam ja kriv to je Delila pojela sve crvendae. Ubij Delilu, vritala je Ofelija. Erinije ne poznaju pokajanje, poznaju kanjavanje. A ruiaste tapete paluckaju kao zmije. Nisam ja kriv. Dok su crvendai kljucali sjemenke na plastinom tanjuriu Delila ih je napala i zavrnula im vratove usta su joj bila puna crvenog perja. Ostavila je lutka u podnoju kuice za ptice, a vrana mu je iskljucala modro oko. Nisam ja kriv to sve ide u kurac. Sutra u opet pokuati zasaditi cvjetae. A ptice e se vratiti Proklete tapete! povikne starac akom nastojei izravnati tapete. Karlof je ostao bez daha. Joik je zatrpalo ljubiasto perje Erinija, gole babetine krete dok im gavrani kljucaju plombe i zlatne krune na zubi53

Sebastian Antonio Kukavica

ma, ptiji ortodonti im sru karijes iz estica, a babetine nisu produile zdravstveno osiguranje, E to emo bome dodatno naplatiti vele gavrani i nahrle na oi. Skidaju mrene. Rez. Ne misli na joik! Ova kua Niu se slike: stolac u sjeni trijema, antiko proelje, zidna ura, vijugavo serpentinasto stubite, pekule ante porcos. Da, sada je znao otkuda mu je soba, a i cijela trokatnica, poznata. Ovo je bila njegova obiteljska kua oronula i nekoliko desetljea starija. Da, stubite, predvorje, hodnici Sve je identino. Antiki zabat na dorskim kapitelima na ulaznom stilobatu, sada je bio zamraen sjenama i neuglednim brljanom. Iz skupocjenog namjetaja iskoile su opruge. Karlof je problijedio. Oluja je odnijela krov s kuice, nisam ja kriv to odonda ptice vie ne kljucaju sjemenke. Obukao sam radni kombinezon i istog trena otiao u povrtnjak zasaditi cvjetae iako sam i sam znao da nee uspjeti. Meni nita ne polazi za rukom. A po pitanju tapeta Ona je htjela te tapete, ona ih je htjela. Mrzila je igrati se sa pekulama. Sjeam se mirisa susjedovih patlidana ljubiasti joik u smiraj dana. Susjed je zasadio cvjetae. to se ovdje, kog vraga, dogaa? povikne Karlof. Ne pitaj mene nita drukane. Ja sam strunjak samo po pitanju veprova. Ali ukoliko si voljan priati o veprovima, pripremit u nam aj od brusnice i igrat emo ah i onda emo Prekini, ti grbava budalo! Ja elim da mi objasni to se ovdje dogaa. Ma idi u kurac! Ako nee priati sa mnom o veprovima, neu ni ja s tobom Gade! Starac je iziao iz sobe broj est i bijesno zalupio vrata za sobom. Profesor Karlof je sjeo na rub kreveta i protrljao oteale kapke. Zasadit emo jebenu cvjetau, u redu? Prestani cmizdriti, zasadit emo jebenu cvjetau! Pulsiranje ila na vratu. Zato je kania izvitoperena? Ona je leala na podu,
54

Pononi zaziv muze

skvrena i uplakana. On se podigao na noge, namjestio je kravatu, poravnao odijelo. Rekao sam ti da se ne nadmee s prirodom, ali ti si elila njome gospodariti. Ovo e te nauiti da nikad vie ne ide u joik. Ne ulazi u svijet ptica i kukaca, to ti mora biti jasno! Ali ti si tako glup, promrcala je ona, susjedu sve uspjeva, a tebi ne uspjeva nita. On je posadio i breskvu i jagode i krastavce, a ti Ti samo pui lulu. Sjedio je na krevetu i dodirivao Ofelijine stvari baene preko kreveta prstima klizi niz svilu, opipava kragne i upkasti rub haljine. Ofelijin miris jo je bio zadran meu naborima haljina. Rez. Rascvjetala magnolija. Karlof je umrljan humusom ponosno zurio u magnoliju. Evo vidi Ofelija, ljepa je od susjedove! Bravo tata, konano si uspio! A cvjetaa? Hajde, zalij cvijee keri. Sljepi pluta u zelenoj kantici nema to veze, priroda se obnavlja, samo ti zalij cvijee. Ali hoe li onda iz tla iskoiti procvjetali sljepiijorgovani? Samo uti i zalijevaj. Grebi po srekama za lutriju i tragaj za tartufima. Rez. Karlof je osjetio kako mu elo gori. ljapkanje, aputanje, trecanje mokri novinski papir se lijepi za potplate, elave babe kmee u joiku, napadaju ih sluzavi sljepii ispljunuti iz tuaka kukurijeka. Rez. Nije mogao vjerovati da se nalazi u vlastitom domu. Ptice grade gnijezda u joiku. Vidi li ono to se sjaji u gnijezdima? Ono poput suza, upita Ofelija. Da, to su podmetnuta kukavija jaja. Kukavica je opak igra. Karlof se zagledao u puni mjesec. Ofelijin uti jojo je razbijen sjaji se iz gomile odbaenih igraaka: plianih zeeva, goljavih plavokosih lutkica, zlih arobnjaka mamitelja. Obgrlila je koljena i dlanovima prekrila lice Prestani cviliti!, poviknuo je uzevi u ruku jednu pranjavu ivotinju iz odlagalita igraaka bio je to pliani vepar koji se dobroudno cerekao pod plosnatim kljovama. Staro drvo (je li to joha?) pod ijom se sjenom djevojica njie na crvenoj ljuljaci. Crvene rue uz bijelu ogradu, iroki, hladoviti trijem, stolac za ljuljanje, romboidni vrt, fontana, dvije magnolije, poljunani prilaz, miris kolaia posutih cimetom i aja od turske jabuke, djeja cika nije li to okvir za sreu, nije li srea ono to nuno proizlazi iz takvih slika Susjed proviruje kroz ogradu i cereka se: Alo susjed, vidim da vam cvjetae ba nisu uspjele, he-he. Otkrit u vam tajnu zato su moje cvjetae uspjele, a vae nisu ja sam svoju djecu za55

Sebastian Antonio Kukavica

kopavao u vrt do grla, a vi niste, he-he isti trenutak sree, veli. Ali ona je morala ii u joik, ona je morala naruiti sklad! A rekao sam joj da ne ide u joik. Ovo je kua anike, mora postojati neka postojanost, ali to je ono ono na stropu pa to je trula mrlja! Masna mrlja se iri stropom poput Rorschachove mrlje pseudopodiji trulei se ravaju, mrlja postaje ameboidna praivotinja, zatim evoluira u glavonoca, a zatim poprima izgled ovjekasvitkovca koji vriti u akvariju, savijen, koat i sablaznut, nad ivicom propasti, posljednja razina evolucije oaja, a ja ponavljam u sebi da su neke stvari postojane i otporne na unitenje mrlja se irila stropom sve dok nije poprimila izgled crne sablasti koja je usta izvila u Ofelijin pla. Prestani plakati, prestani naruavati sklad, derite! Ovo je Palaa sklada, a ti naruava harmoniju! Karlof je kriknuo. Posljednja razina evolucije oaja: koati ovjek si kopa oi dok zuri u bijeli putokaz. mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja mrlja U glavi mu je tutnjila oluja: piskutava flauta, promukla truba, tuberkolozne sordine, igra umova i zveketa, slamanje sazvuja, pad svih nota u ambis atonaliteta teki maljevi nabijaju mahniti ritam u sljepoonicama. Ja ludim! Karlofe, netko je proaptao. I tada Ga je vidio u obliku iljaste sjene. Dao se u galop. Trao je hodnicima, poskakivao stubama, ubrzavao, skretao u uske hodnike i smonicu, bjeao je od sjene koja ga je pratila poput mjeseeve fleke, klizao se parketom svoje trule kue kao da ga netko proganja, trao je, bjeao iz njezine sobe to dalje od ruiastog Rorschacha, plianog vepra i njezinog tirkiznog plaa, ali tom ludom cereku, toj krvavoj mrlji nije mogao pobjei, koraci su mu se poeli lijepiti za parket, upao je u svoju sjenu, upao je u rupu u reenici. Ludi grbavac je imao pravo Propast stie. Ruiaste tapete oljutile su se sa zidova Ofelijine sobe, a ispod njih krilo se leglo insekata od kojih je Karlof bjeao insekti su tvorili kosmatu, ivu Rorschachovu mrlju koja se mrekala, vritei i kleberei se bili su to crni leptiri koji su rairili svoja slijepljena krila i zapoeli slijepi let. To su Erinije koje poivaju pod tapetama. Ofelija ih je dozvala i naredila: Proganjajte ga, jer nije posadio cvjetau! Neeeee! Erinije me ele kazniti!, panino je uzviknuo Karlof i potrao to dalje od njezine sobe ona ga prijezirno gleda lepet krila. Svojom osvetnikom pjesmom
56

Pononi zaziv muze

tjerat e me do ruba ludila! Joik je crn od rojeva kukaca. Nasred hodnika stoji uramljena slika: biomorfna Rorschachova mrlja tu sliku Karlof je kupio prije mnogo godina. Ofelija ju je mrzila. Zurio je u tu mranu sliku blijed u licu. Meni izgleda kao mrlja, mrlja kao mrlja. Bojim se te zapackane spodobe koja zuri u mene, tih iskolaenih oiju, te elipsaste gubice, tih zubi to se bljeskaju pod stvrdnutim namazima ljubiaste i crvene boje moe biti apstraktni ekspresionizam, ali to je za mene mrlja, jer vidim samo mrlju: debelu, tjeskobnu mrlju; gva oaja. Ta slika bila je prva stvar koju smo unijeli u novu kuu miris razmrvljenog stiropora i ispoliranog parketa unijela su je dva mukarca u plavim kombinezonima koje je Marija sumnjiavo promatrala to ako nam ti ljudi unite sliku, platili smo je cijelo bogatstvo, govorila je radnici u kombinezonu sigurno su s prijezirom nosili tu sliku, smatrajui kupovanje takve slike istom bezumnou, snobovskim rasipnitvom. Mrlja kao mrlja, rekoh moda tek neto vea i znatno skuplja no ostale mrlje. Ali jebiga, to je apstraktni ekspresionizam Amebin Krik. Moe biti i Amebin Kurac, ali to je mrlja, a mrlja je mrlja i nita vie osim mrlje. Amebin Krik. Visjela je na bijelom zidu, okruena nerastvorenim kutijama i stiroporom i promatrala nas, gotovo se podsmjehujui doktor Rorschach s velikim zubima i simetrinim oima u obliku leptira (ili su to buine sjemenke?). Da, sjeam se useljenja kua je stajala prkosno uspravno na brdu, sva bijela i monumentalna. Marija je bila trudna znali smo da e biti djevojica ve sam mogao vidjeti kako e izgledati djeja soba: kolijevka, ruiaste tapete, pliane igrake, fluorescentne zvijezde polijepljene po stropu. Na jednom tandu sam kupio plianog vepra izgledao je ba smijeno s tim spljotenim, mekim kljovama i velikim oima tu igraku, tog vepra postavio sam na bijeli jastuk njezine kolijevke. Vepar se uvijek cerekao hihihi. Potrao je dugakim hodnikom kotrljanje koraka, uurbano drndanje. Vepar se cereka hi-hi-hi. Tri, Erinije te slijede! Bljesak! Svjetlo na kraju hodnika. Karlof je trao hodnikom pratei prst svjetlosti. Babe mu trgaju koulju, iskau iz sjena i grizu ga za noge, vau listove, bacaju zubne proteze kao bumerange, babe
57

Sebastian Antonio Kukavica

Aboridinke, proteze mu cuclaju meso, on vriti, a babe isputaju ratne poklie. Rez. Smiri se, nema nikoga ovdje osim tebe i grbavca. Poloio je ruku na hrastova vrata koja su bila odkrinuta a kroz prorez izmeu vrata i zida iskrilo je meko svjetlo. Ofelija je odkrinula vrata i ula u oevu knjinicu. Petite Ophlie: lijevo oko okrueno purpurnom modricom, usne iskrivljene u podrugljiv cerek udario ju je jer je rekla da ne zna nita o hortikulturi. S police je skinula jednu knjigu pohabanog hrpta. Mrzila je ovu prostoriju, njezin miris, njezin izgled, strogu simetriju njezinih tapeta Kada ulazi u biblioteku znaj da ulazi u Palau sklada, stoga ponizno i sa strahopotovanjem otvaraj vrata Palae. Nije ovo povrtnjak po kojem moe plesati, ovdje ivi jedan djed koji kalje i ne voli da ga se smeta! Nikad nije vidjela nikakvog djedu s oteenim grlom. Lagao joj je, kao i za cvjetae. Zagledala se u korice knjige i posegnula za kutijicom ibica u depu je napipao krhotinu stakla. Jo jedna kukavija podvala? Sve mu se mutilo u glavi: pljesnivi smrad, ludi glissando u sljepoonicama, potoi znoja na obrazima, oteali dlanovi I tada su ponovno napali. Odvratni kukci kojih se on boji vie no ieg drugog. Crni leptiri iskau iz tapeta, lijepe se za furniranu plou, grickaju brokate zastore, mrijeste se pod lamperijom, zuje u aruljama, podriguju svjetlost i argon, luonoe, Luciferovi pomagai, zajedno s Luciferom sa crnog svjetionika bacaju neonsku svjetlost na svijet. Nije ni udo to su pod Luciferovim svjetionikom svi brodovi nasukani o hridine. Natpis Cogito, ergo sum bio je izblijedio na vratima praina se zavukla meu rijei sjeam se kada sam dao urezati tu reenicu u vrata dan useljenja stiropor lepra kao snijeg nad kutijama, stolcima i novim namjetajem prekrivenim plahtama stojim pred tekim vratima prostorije koja e za koji dan biti ispunjena knjigama, dodirujem povrinu drveta i odluujem da e na ulazu u knjinicu stajati taj natpis, gotovo kao upozorenje. Sada je natpis bio plitak, neprimjetan i sme. krguu! Krilati kukci vrebaju pod tapetama i oekuju dan osloboenja kada e krenuti u masovnu osvetu irei svoju pjesmu nizinama i brijegovima. Zavui e se u Cogito, ergo sum i izgristi cogito, a sum e ostaviti da stoji, isto iz ale. Iz predvorja se uzdiu otkucaji antikne ure tika-taka zupanici
58

Pononi zaziv muze

kljocaju. to ja radim ovdje? Fokusirao je pogled na hrastova vrata praina zavuena meu COGITO, ERGO SUM posljednja faza racionalizacije. Kad je uao u knjinicu sve je gorjelo. Plamen je plazio po spisima, jezici vatre postajali su naranasti, papiri su se smeurali, dim se lelujao nad stolom, a kroz krpice dima ukazalo se Ofelijino lice u ruci je drala ibicu. Ne!, poviknuo je i epao goruu knjigu u aku. Ona je opinjeno zurila kako vatra izjeda rijei, dere glasove i iskaljava ih kao tiinu, uspinje se reenicama ostavljajui za sobom samo pepeo i sjetu. Ne! Palaa gori! dim se uzdizao prema stropu, zastori su gorjeli, a pocrnjele police su se poele ruiti nad tiinom koja je gutala, upijala sve krikove. Izbij to iz glave! Smiri se Grbaveva knjinica: knjige pedantno poslagane u visoke, ali vrste tornjeve, globus na stolu, siuni prozor s reetkama koji baca svjetlost na grbavca koji sjedi za stolom. Dim se uzdizao nad policama, tvorei kumulonimbus, a knjige su se raspadale u pepeo njezin osveta je bila potpuna. Mrko ju je pogledao Ti si luakinja! Gravac je ushieno listao neku staru knjigu. to se ovdje dogaa, drhtavim je glasom izustio Karlof, a glas mu se odbio od zidova poput vala i zapljusnuo ga vlaniji, silovitiji no prije. Jesi doao na partiju aha i momaki razgovor, nasmije se grbavac i nastavi itati Senekine Epistole Morales oblizujui si usne. Ofelija je spalila Epistole Morales. Palaa je sruena. Grbavac je zaklopio knjigu i ustao od stola, svjestan prisutnosti Dragutina Karlofa. to se ovdje dogaa, stare zamuca Karlof. Otac se tada probudio. Otac se tada probudio. Otac se tada probudio. Karlof se probudio uznojen u postelji. Starac se nasmijao rekavi: Ti si jedan sljepac! Da si prihvatio moj poziv na partiju aha i razgovor o veprovima, rekaoh bih ti sve, ali ovako Ovako dobije figu! Rez. Bijeli mjesec. Pierrot Lunaire, grlati sprechgesang: mjeseeva mrlja klizi nebom, odjednom pukne, cijedi se sa neba i lijepi se za koulju, utrljava se u tijelo; on osjea mjeseevu mrlju na leima, pri ga, iri se koom, rukama, trupom, a on grebe kou, trga koulju, eli otkinuti mjeseev odbljesak sa tijela, ali ne
59

Sebastian Antonio Kukavica

moe pa vriti dok ga mjeseeva mrlja prodire. Osjea kako mu na koi raste plik koji se pretvara u mjeseev tumor. Biblioteka gori. Jedna slika ovjeena na zid knjinice prikazivala je scenu Herakla u borbi s pomahnitalim fokidskim veprovima. Pierrot pjeva: Mjesec me ee, pri mi kou, utrljan u koulju, ja ga pokuavam sastrugati, grebem se do krvi, ali mrlja se proirila cijelim mojim tijelom, mjesec je dio mene, mojeg tkiva, ujem kako mi tumor apue: Never more, never more. Grbavac se cereka, haha-ha-ha: Sad bi priao sa mnom, ali evo ti figa! Vepar crvenih oiju. Erimantski Vepar. Kljove od bjelokosti Vepar se zloguko cereka zvijer zuri u Mjesec kojem e biti rtvovana rukom Tamuzovom otrica se presijava, podignuta u zenit, zaklinjui mjesec no zvijer se cereka HA-HA-HA veprova krv se nakuplja u jarugama, viskozna i crna. U slavu pogantine! Vepar je isto zlo i on e ga herojski ubiti: isukat e sjeivo i u trenutku kada vepar bude skoio na njega, zamahnut e otricom i prerezati zvjerinji vrat sve e prtati od krvi. Rez. Karlof stoji pred veprom. Snijei. Monolog: Stojim usred hladne planine Erimant, snijeg sipi sa eera, moji koraci gube se u snijegu, ruke mi trnu od zime, ali tu sam s ciljem da ubijem vepra. Cesta je grbava, staza neutrta, svi se boje proi ovim otrim tjesnacima bojei se podivljalog vepra. Nastavljam dalje, noge me bole, istegnute i promrzle, ali ja ga moram ubiti. Snijeg kripi pod opancima. Miris empresa. Daleki miris doma sjeanje na prolost. rtve podivljalog vepra unakaena tijela lee prevrnuta na bok, stvrdnuta krv se sjaji na usnama kao koralj. Sjeta fijue kroz emprese prizivajui rijei elegija i imena s epitafa. Vidim ga kroz ikaru kljove su mu crvene od krvi. Stegnem ma u aci i napadnem zvijer. epam ga za kljove i prereem mu vrat: krv zagrglja, zvijer padne na tlo mrtva. Isplaen jezik na pranjavom tlu. Ofelija, vjeruj mi, ja sam tvoj zatitnik. Rez. Prenoite: Vepar zuri u mene i cereka mi se u lice. Purpurni opsidijan. Bojim se zvjeradi i mirisa empresa. krguu li to kukci ili zuji kalulifer? Ja gubim razum zastenje Karlof.

60

Pononi zaziv muze

Bilo bi vrijeme da odete. Uskoro e pasti no. grbavac mu je poklonio Epistole Morales. Starac je iziao iz biblioteke i spustio se niz stube. Karlof je zatvorio vrata za sobom, a knjinicu je obgrlio mrak. Na ulazu u biblioteku stoji COGITO, ERGO SUM preko kojeg se nadvila purpurna sjena. Pri izlazu iz sobe laktom prevrne uramljenu sliku koja se razbije u krhotine Pras! Ofelija je razbila zrcalo. Pukotine su se proirile staklom kao pauina: puc! Rekla je da je u zrcalu vidjela runog kukca koji joj se obraao na sanskrtu pesnicom je razbila staklo. Ona se boji kukaca. Zato i ne ide u joik. Promatra svoj odraz u napuklom staklu. ovjeuljak u zrcalu ti se nasmijeio: Ja sam ameba. ovjeuljakameba si je iskopao oi i pretvorio se u masnu zelenu mrlju. etvrti Oev zadatak ubiti Erimantskog vepra. Kljove Veprove uvaju se u Apolonovom hramu. Grbavac veli: Odlazite odavde, ovdje vlada ovjek-vepar. Kljovata zvijer sa obronaka Artemidinog Erimanta. Napada rtve iz joika kada utihnu jorgovani. Kia je vani prestala padati. Kapi se lijeno odvajaju od izvitoperenih oluka. elio je to prije izai iz ovog prenoita. Grbavac se smjeka kao da poznaje tajnu kozmosa krezubi lakrdija, suludi prorok Potopa. uvaj se ovjeka-vepra, drukane i navrati na partiju aha! Trai li ti iskupljenje ili Ofeliju? upita ga grbavac. Grbavac je iskesio zube, nasmijeen od uha do uha. Njegov smijeh postajao je sve glasniji, kotrljao se stubama i irio se predvorjem. Tik-tak! Zidna ura otkucala je podne sat bez kazaljki zazvonio je. Kukavica je iskoila iz ure i posrala grbavca kajganom. Kukuriku, glupane! Kukavica spletkar! Grbavac se guio u vlastitom smijehu. Udario je rukom o stol i poviknuo Stie poplava! Potop! Kia je poela silovito udarati po prozorima i proelju prenoita, gromovi su poeli praskati voda se uspinjala iz kanalizacije.
61

Sebastian Antonio Kukavica

Stie poplava!, hihotao se grbavac. Kukavica se smije dok krui nad urom. Ura je puna kukavijih jaja iz kojih plaze zmije. Kukuriku, kreteni! Kia je poplavila ulice i stala navirati u prenoite oluci su popucali, voda se izlila iz ljebova grbavac je, crven u licu, navukao gumene izme i otvorio moljcima izgrien kiobran, umirui od smijeha. Ha-ha-ha! Apres moi le dluge! Tirkizna voda ga je progutala. Karlof se trgnuo iz sna. Posteljina je bila mokra od znoja. Kroz prozore je dopiralo sivo svjetlo. Kiselkasti vonj. Ustao je i priao prozoru oluja je navirala s istoka. Podsmjehnuo se ipak je sve bio samo san. Ali tada mu je pogled zapeo za knjigu koja je preklopljena leala na stolu. Po koricama knjige plesale su zlatne krijesnice bile su to grbaveve Epistole Morales. Neeee! O da, Poplava se primie, a ti nisi zasadio cvjetae.

62