1.0.

UVOD

Endokrini organi su organi ije elije lue svoje produkte, hormone, direktno u ilni sistem, u krvne kapilare, u limfne kapilare ili u cerebrospinalnu tenost. Hormoni su organski hemijski spojevi, koje endokrine stanice u odreeno vrijeme u malim koliinama izluuju. Openito hormoni djeluju na mjestima koja su daleko od mjesta na kojima se izluuju. Tkiva i organi na koja djeluju nazivaju se ciljni organi. Endokrini i ivani sistem djeluju usklaeno sjedinjujui funkcije razliitih dijelova organizma. Hormoni nekih endokrinih ljezda djeluju na ivani sistem, a ivani mehanizmi stimuliraju ili inhibiraju aktivnosti pojednih endokrinih organa. Ispreplitanje tih kontrolnih mehanizama je toliko da se oni smatraju sastavnim funkcijama jedinstvenog neuroendokrinog sistema. U daljem tekstu dat je opis dvaju ljezda ovog sistema, hipofize i nadbubrene ljezde. Dakle, posebno mjesto meu ljezdama endokrinog sistema zauzima pitutarna ljezda ili hipofiza koja pod uticajem hipotalamusa kontrolira rad ostalih endokrinih ljezda. Uloena je u turskom sedlu klinaste kosti na bazi lubanje, a povezana je sa hipotalamusom hipofiznim drkom. Genetski i histoloki hipofiza se sastoji iz dva dijela; jedan se naziva adenohipofiza, a drugi neurohipofiza, ali oba djela obavija zajednika vezivna ahura u kojoj je uloen obilni ilni i ivani splet. Adenohipofiza (pars glandularis) zauzima vei dio hipofize. Genetski pripada usnoj upljini, jer se razvija iz Rathkeove vree. S obzirom na razliitu histoloku grau dijeli se na sljedea tri dijela: prednji reanj, tubelarni dio i srednji reanj. Neurohipofiza (pars nervosa) genetski i funkcionalno pripada hipotalamusu, dakle dijelu diencefalona, a ine je zavreci vlakana hipotalamo hipofiznog trakta. Sastoji se od sljedeca sva dijela: drak (infundubulum), stranji reanj (lobus posterior). Nadbubrene lijezde su locirane odmah iznad bubrega. Nadbubrene lijzde (glandulae suprarenales) sastoje se od dva morfoloki, genetski i funkcionalno razliita i neotro ograniena dijela. Jedan dio ini kora, a drugi sr. Tkiva kore i sri nalazi se katkad i na drugim mjestima. Koru i modinu nadbubrene lijezde obavija zajednika vezivna ahura u kojoj se uz mnoga elastina vlakna nalaze pojedniane glatke miine stanice. Kora nadbubrene lijezde (cortex glandulae suprarenalis) sastoji se od epitelnih stanica koje se razlikuju po strukturi i po rasporeaju. One su grupisane u sljedee tri neostro ograniene zone: zona glomerulosa, zona fasciculata, zona reticularis Sr nadbubrene lijezde (medulla glandulae suprarenalis) je genetski i funkcionalno najue povezana sa vegetativnim ivanim sistemom. Ona je vrlo osjetljiva, pa se nakon smrti brzo raspada.
1

Izgraena je od nepravilnih stanica postavljenih u skupine i kratke trake.

2.0.

ENDOKRINI SISTEM

Tkiva i organi tjela vertebrata surauju da bi ouvali homeostazu cjelokupne unutranje tjelesne sredine. Homeostaza se postie kroz aktivnosti mnogobrojnih regulatornih mehanizama koji ukljuuju sve organe tjela. Kakogod, dva sistema su posveena iskljuivo regulaciji tjelsnih organa: nervni sistem i endokrini sistem. Oba oslobaaju regulatorne molekule koje kontroliraju tjelesne organe, prethodno se veui za proteinske receptore u elijama tih organa. Endokrine ljezde (gr. endon unutra, krinein izluivati), ili ljezde sa unutarnjom sekrecijom, snitetiziraju u svojim specifinim stanicama razliite djelatne tvari inkrete koji se jednim imenom nazivaju hormoni (gr. hormanein poticati, nukati na rad).
2.1.

Tipovi regulatornih molekula

Hormon je hemijski regulator kojeg u krv izluuju endokrine ljezde. Krv nosi hormon u svaku eliju tijela, ali jedino ciljne (target) elije mogu odgovoriti na dati hormon. Tako, razlika izmeu neurotransmitera i hormona nije razlika hemijske prirode, nego prije razlika u nainu transporta do ciljanih elija. Hemijski regulator, norepinefrin(noradrenalin) npr., oslobaaju simpatiki nervni zavreci kao neurotransmiter, a takoer ga nadbubrena ljezda lui kao hormon. Neki specijalizovani neuroni lue hemijske glasnije (messengers) radije u krv nego u tijesnu simpatiku pukotinu. U ovakvim sluajevima, hemijski spojevi koje lue neuroni nazivaju se neurohormoni. Razlika izmeu nervnog i endokrinog sistema blijedi kada su upitanju takve molekule. Zaista, iz razloga to neki neuroni u mozgu lue hormone, mozak moemo smatrati endokrinom lijezdom. Pored toga to su hemijski glasnici oslobaaju kao neurotransmiteri i hormoni, druge regulatorne hemijske molekule se oslobaaju i djeluju unutar organa. U tom sluaju, elije organa reguliraju jedna drugu. Ovaj tip regulacije nije endokrini iz razloga to regulatorne molekule djeluju bez transporta krvlju, ali je s druge strane slino nainu na koji hormoni reguliraju ciljane elije tih organa. Ako sline elije reguliraju jedna drugu takva regulacija se naziva autokrina, a ako su regulatorne molekule proizvedene i djeluju u razliitim tkivima istog organa takav tip regulacije naziva se parakrini.

2.2. Endokrine ljezde i hormoni

2

Endokrini sistem ukljuuje sve organe koji funkcioniraju iskljuivo kao endokrine ljezde kao to su tireoidna ljezda, hipofiza, nadbubrena ljezda i dr. kao i organe koji lue hormone u prilog drugim funkcijama. Endokrinim ljezdama nedostaju izvodni kanali, stoga moraju izluivati svoje sekrete u okolne krvne kapilare, za razliku od egzokrinih ljezda, koje lue svoje sekrete u izvodne kanale. Pankreas je npr. i egzokrina i endokrina ljezda. Egzokrina funkcija pankreasa je proizvodnja pankreasnog soka koji se lui putem pankreatskih kanala u crijevo. Endokrini dio pankreasa lui hormon insulin i glukagon u krv. Mikroskopska graa endokrinih ljezda promatrana obinim mikroskopom je veoma jednostavna. U principu se sastoji od skupina ili traaka epitelnih stanica okruenih rijetkim vezivnim tkivom i gustom mreom krvnih odnosno limfnih kapilara, a rjee od folikula. Stanice koje izgrauju endokrine ljezde mogu se podjeliti u dvije skupine: a) one koje proizvode bjelanevinske molekule (bjelanevine, polipeptide, glioproteine), b) te stanice koje proizvode steroidne proizvode (sve one molekule kojima je temeljna molekularna struktura steroidni prsten) Ultrastruktura endokrinih stanica koje proizvode bjelanevinaste hormone karakterizirana je dobro razvijenom hrapavom endoplazmatskom mreicom, istaknutim golijevim aparatom, dugakima mitohondrijama s poprenim pretincima i mnotvom sekrecijskih zrnaca koja katkad imaju gusto sredite, a omotanih membranom. Endokrine stanice koje proizvode steroidne hormone sadravaju u svojoj citoplazmi velike koliine glatke endoplazmatske mreice u obliku mjehuria ili cjevica, okrugle ili duguljaste mitohondrije s tubulima i elektronski guim matriksom, te lipofuscinska zrnca. Proizvodi ovih stanica, hormoni, po svojoj prirodi su hemijske tvari, a proizvode se u vrlo malenim koliinama. Oni djeluju specifino regulacijski na fiziologiju ciljanih stanica. To znai da postoje tano odreene stanice (tkiva, organi) u raznim djelovima tjela koji su zadueni za prihvaanje nekog odreenog hormona. Ti ciljni organi posjeduju posebne receptore za dotini hormon na staninim opnama svojih stanica. Za neke od tih receptora se smatra da su ustvari komplementarni dio hormonske molekule. Hormoni spadaju u 4 grupe hemijskih spojeva: 1. Polipeptidi. Ovi hormoni se sastoje od lanaca amino kiselina koji ne sadri vie od 100 amino kiselina. Npr. ovdje spadaju insulin i antidiuretini hormon(ADH)
3

2. Glikoproteini. Sastavljeni su od polipeptida znaajno duih od

100 aminokiselina na koje su prikaeni ugljikohidrati. Takvi su npr. folikul-stimulirajui hormon (FSH) i luteinizirajuu hormon (LH). 3. Amini. Izvedeni od aminokiselina tirosin i triptofin, oni ukljuuju hormone koje izluuje sri nadbubrene ljezde, tireoidne i pinealne ljezde. 4. Steroidi. Ovi hormoni su lipidi koji vode porijeklo od holesterola i ukljuuju hormone testosteron, estradiol, progesteron i cortisol. Postoje takoer i podjele steroidnih hormona na: seksualne hormone, koje lue testisi, jajnici, placenta i kora nadbubrene ljezde i kortikosteroide koje lui jedino kora nadbubrene ljezde. Kortikosteroidi ukljuuju cortisol, koji regulira balans glukoze, i aldosteron koji regulira balans soli. Amino hormoni koje lui sr nadbubrene ljezde, poznati jo kao i kateholamini, ukljuuju joepinefrin (adrenalin) i norepinefrin (noradrenalin. Ovi hormoni su izvedeni iz aminokiseline tirosin. Drugi hormon, takoer izveden iz tirosina je tiroxin i njega lui tireoidna ljezda. Pinelana ljezda lui drugi amino hormon, melatonin, izveden iz triptofana. Svi hormoni mogu se karakterizirati kao lipofilni (rastvorljivi u mastima) i kao hidrosolubilni. Lipoflni hormoni ukljuuju steroidne hormone i tiroxin, a svi ostali su hidrosolubilni. Ova razlika e biti korisna kasnije pri razumjevanju naina reguliranja odgovarajuih elija ovim hormonima.

2.3. Nervna i endokrina interakcija

Endokrini sistem je ekstremno vaan regulatorni sistem u svojoj vlastitoj nadlenosti, ali takoer sudjeluje i kooperatira sa nervnim sistemom pri reguliranju aktivnosti drugih organskih sistema tjela. Sekretnu aktivnost mnogih nedokrinih ljezda kontrolira nervni sistem. Meu takvim ljezdama je sr nadbubrene ljezde, neurohipofiza i pinelana ljezda. Ove tri ljezde vode porjeklo od neuralnog ektoferma, istog embriolokog tkiva od kojeg potjee i nervni sistem. Glavni predio za nervnu regulaciju endokrinog sistema je modana regulacija adenohipofize. Hipotalamus kontrolira hormonalnu sekreciju adenohipofize, koja u suprotnom kontrolira druge endokrine ljezde. Vrlo vaan mehanizam regulacije rada odvija se putem tzv. releasing i inhibiting faktora ili hormona. Prvi imaju zadatak da dirigiraju oslobaanjem hormona, a drugi da inhibiraju to oslobaanje. Smatra se da oni nastaju u neurosekrecijskim neuronima hipotalamusa pod uticajem modane kore, osjetnih organa i raznih unutranjih podraaja i dospjevaju u
4

hipofizu, gdje vre svoje djelovanje. Njihova proizvodnja je oito kontrolirana feedback mehanizmom, ali i nekim drugim nainima. S druge strane, sekrecija brojnih hormona je uveliko nezavisna od nervne kontrole. Oslobaanje insulina iz pankreasa i aldosterona iz kore nadbubrene ljezde , npr., stimulirani su prvenstveno poveanjem koncentracije glukoze i K+ u krvi.

3.0.

HIPOFIZA (PITUITARNA LJEZDA)

Hipofiza (hypophysis cerebri, gr. ispod, phyein rasti) zauizima vodee mjesto meu endokrinim lijezdama. Ona sintetizira itav niz vanih hormona , i stoji u neposrednom odnosu s vegetativnim centrima u mozgu. Tjekom embrionalnog razvoja hipofiza se reazvija djelom iz ektoderma usne upljine, a dijelom iz ivanog sistema. ivani dio nastaje kao izboina dna diencefalona, koji raste prema dolje poput drka to ostaje povezan s mozgom. Usni dio nastaje kao vreasta izboina ektoderma na krovu primitivne usne upljine embrija i raste prema gore (Rathkeova vrea). Kasnije se ta vrea odvoji od usne upljine, njezin prednji zid zadeblja, tako da se upljina Rathkeove vree smanji na usku pukotinu. Neurohipofiza je dio hipofize koji se razvija od ivanog tkiva. Sastoji se od veeg dijela, pars nervosa i manjeg dijela, infundibuluma ili drka. Drak se sastoji od stabla i eminencije medijane. Dio hipofize koji potjee od ektoderma usne upljine naziva se adenohipofiza i podjeljenja je na tri dijela: najvei dio, pars distalis ili prednji reanj, kranijalni dio ili pars tubelaris, koji okruuje drak i pars intermedia.

3.1. Opskrba krvlju i inervacija

Hipofizu opskrbljuju krvlju dvije skupine arterija, koje potjeu od unutranje karotidne arterije. Odozgo desna i lijeva gornja hipofizna arterija opskrbljuju eminenciju medijanu i drak, a odozdo desna i lijeva donja hipofizna arterija opskrbljuju neurihipofizu i malim dijelom drak. Gornje hipofizne arterije tvore primarni kapilarni splet fenestriranih kapilara, koje opskrbljuju drak i eminenciju medijanu. One se udruuju u vene, koje se u adenohipofizi ponovo raspu u sekundrani kapilarni splet. Taj hipofizni portalni sistem vrlo je vaan za regulaciju funkcije hipofize: on nosi neurohomone od eminencije medijane do adenohipofize. Opskrba prednjeg renja ivcima polazi od karotidnog spleta, koji prati ogranke arteriola. ini se da ti ivci imaju cazomotornu funkciju
5

i ne utjeu neposredno na stanice prednjeg renja. Krv se iz ovih renjeva hipofize odvodi u kavernozne sinuse brojnim venskim kanalima.

3.2. Adenohipofiza
Adenohipofiza (pars glandularis) zauzima vei dio hipofize. Genetski pripada usnoj upljini, jer se razvija iz Rathkeove vree. S obzirom na razliitu histoloku grau dijeli se na sljedea tri dijela: prednji reanj, tubelarni dio i srednji reanj.
Prednji reanj (lobulus anterior, pars distalis) ini glavni dio adenohipofize. Sastoji se od skupina i traaka epitelnih stanica, meu kojima je uloeno slabo razvijeno vezivno tkivo sastavljeno preteno od retikularnih vlakana, te brojne sinusoidne kapilare i gusta mrea simpatikih vlakana. U prostorima izmeu epitelnih stanica nakuplja se katkad tvar slina koloidu, pa nastaju tvorbe nalik na folikule (pseudofolikuli). Promjer pseudofolikula moe iznositi preko 200 mikrometara. Epitelne stanice u prednjem renju hipofize razlikuju se s obzirom na njihov odnos prema bojama. Otprilike jedna polovica ovih stanica prima boje, dok druga polovica uglavnom ne prima boje. Zbog toga se one stanice koje primaju boju nazivaju hromatofilne stanice, a one koje ne primaju boju hromatofobne stanice. Veina hromatofilnih stanica bojadie se kiselim bojama (eosin) crveno, pa se nazivaju acidofilne (eozinofilne) ili stanice. Manji dio hromofilnih stanica boji se bazinim bojama (hemalaun) plavo, pa se prema tome nazivaju bazofilne ili -stanice. Acidofilne (eozinofilne) -stanice su okruglastog oblika i jasno ograniene. Njihova citoplazma je ispunjena brojnim blijedo-crvenkasto obojenim zrncima. One ine oko 40% od svih stanica prednjeg renja hipofize. Prema podjeli Romeisa ove stanice se dijele u dvije podvrste: (alfa) i (epsilon). Smatra se da alfa stanice izluuju hormon rasta (somatotropinSHT), dok uloga epsilon stanica nije sasvim jasna mada mnogi smatraju da smatraju da su u vezi sa luenjem ACTH (adenokortikotropnog hormona), dok drugi to luenje pripisuju samo bazofilnim stanicama i to njihovom tipu (beta). Romeins ovdje uvbraja i (eta) stanice koje su prema njegovom miljenju posebna vrsta acidofilnih stanica, sa vrlo malo acidofilnih granula, i koje su brojem osobito poveane u trudnoi. Smatra se da ove stanice izluuju luteotropni hormon LTH, prolactin ili mamotropin koji djeluju na uto tjelo tako da izluuje progesteron i na mlijenu lijezdu tako da aktivira izluivanje mlijeka. Bazofilne ili stanice, odnosno gonadotropne tipa I i II, i tireotropne obino su neto vee od acidofilnih stanica i ima ih u svemu oko 10%. Njihovu citoplazmu ispunjavaju neto grublja i plavo obojena zrnca, dijele se na (beta) , (delta) i (gama) stanice. Smatra se da beta bazofilne stanice izluuju tireotropin (TSH), hormon koji odrava i stimulira tireoidni epitel; izluuju jo kortikotropin ili adenokortikotropni hormon (ACTH); delta bazofilne stanice izluuju hormon koji stimulira razvitak jajnih folikula (FSH) , dok gama bazofilne stanice izluuju hormon koji izaziva 6

luteinizaciju (LH) odnosno kod mukaraca sekreciju testosterona, djelovanjem na Leydigove stanice u testisu (ICHS). Prema tome, bazofilne stanice izluuju hormone koji reguliraju rast i dijelovanje titnjae, te spolnih i nadbubrenih lijezda. Hromofobne stanice (prema nekim gama stanice) ine 50% svih stanica prednjeg renja hipofize, i predstavljaju nedifernecirane zvjezdolike rezervne stanice, koje se mogu diferencirati u sluaju potrebe u acidofilne ili bazofilne, a takoer i u makrofage. Citoplazma im je svijetla negranulirana. Neki smatraju da su one hromofilne stanice koje su izgubile svoja zrnca. Svojim izdancima su meusobno spojene, pa formiraju vrstu mree, a takoer sudjeluju u stvaranju stijenke pseudofolikula. Ove se stanice sastoje od relativno velikih kortikotropnih i malih stanica, njihovih prethodnica. One zajedno ine oko 50% partis distalis. Pojedine vrste stanica u prednjem renju hipofize ne predstavljaju odvojene skupine, ve su sve manje-vie meusobno izmjeane i rasporeene po itavom prednjem renju. Ipak, hromofobnih stanica ima neto vie u srednjem dijelu prednjeg renja, a bazofilnih u stranjem dijelu. Elektronskim mikroskopom za svaki od prije spomenutih hormona mogla se odrediti odgovarajua vrsta stanica. Meu acidofilnim stanicama se ultrastrukturno razlikuju uglavnom prema sekrecijskim zrncima 2 vrste stanica: Somatotropne stanice preteno ispunjene gustim sekrecijskim zrncima promjera 300-350 nm Mamotropne stanice sadre mnogo velikih zrnaca raznog oblika, a promjera 600-900nm, te mnogo lizosoma osobito kad stanica nije u fazi luenja Sve ostale ultrastrukturne karakteristike odgovaraju stanicama to izluuju bjelanevinaste sekrete. Meu bazofilnim stanicama moe se ultrastrukturno razlikovati nekoliko vrsta stanica kojih su sekrecijska zrnca manja od onih u acidofilnim stanicama: Gonadotropne (FSH ili gonadotrone tip I), stanice s brojnim sekrecijskim zrncima, od kojih su neka manja, a neka vea. Promjer manjih je oko 200 nm, a veih je oko 500 nm. Endoplazmatska hrapava mreica je proirena i ispunjena pahuljiastim predstadijima sekreta, a Golgijev kompleks povean. Gonadotropne (LH i ISCH ili tip II) stanice imaju neto vea gusta zrnca (250 nm promjera) od prije spomenutih FSH-stanica, ali Endoplazmatsku mreicu i Golgijev kompleks mnogo manje izraen. Prema posljednjim istraivanjim, FSH ili LH stanice predstavljaju samo razne oblike jedne stanice, a svaka stanica moe izluivati oba hormona. Kod ovjeka nema razlika izmeu ovih stanica. Tireotropne stanice (TSH) najmanje su stanice prednjeg renja s najmanjim sekrecijskim zrncima poredanim neposredno ispod stanineopne (promjer 120 150 nm)

Kortikotropne stanice su velike i nepravilne, a zrnca im imaju oko 200 250 nm promjera, postavljena takoer periferno uz plazmamembranu, no nisu tako brojna kao u drugim, prije spomenutim vrstama stanica, pa ih je svjetlosni mikroskop zbog toga ubrojio meu hromofobne stanice. Jezgra im ima jake usjekline, postavljena je ekscentrino. Sve ostale ultrasruktrune karakteristike odgovaraju karakteristikama ljezdanih stanica to izluuju bjelanevniske odnosno glikoproteinske sekrete. Tubelarni dio (pars tubelaris ili infundibularis) predstavlja izdanak prenjeg renja koji obuhvaa drak hipofize (infundibulum) s prednje i lateralnih strana. Graen je od uzduno poredanih traaka epitelnihtuberalnih stanica koje su vrlo sline hromofobnim zvjezodolikim stanicama prednjeg renja. Sadri mnogo krvnih ila, tako da predstavlja najprokrvljeniji dio hipofize. U citoplazmi tuberalnih stanica esto se mogu nai zrnca i kapljice koloida, te masti i glikogena. Katkad te stanice formiraju folikule, a nekada se nau i otoii ploastog epitela. Prednja ploha tuberalnog dijela pokrivena je durom. Funkcija tuberalnog dijela hipofize nije poznata. Sekretorni reanj (pars intermedia) lei izmeu prednjeg i srednjeg renja. Vrlo je uzak i zauzima svega 2% od itave hipofize. esto sadri jednu ili vie manjih upljina (Rathkeove ciste4, odnosno folikuli) koje su obloene epitelom i ispunjene koloidom nepoznatog sastava. Na granici prema prednjem renju ima acidofilnih , bazofilnih i hromofobnih stanica, dok na granci prema straenjem renju prevladava prevladavaju bazofilne stanice koje kod starijih ljudi mogu prodrijeti i u stranji reanj. Funkcija srednjeg renja kod ovjeka jo nije poznata. Kod niih kimenjaka on izluuje hormon to stimulira melanocite (MSH) intermedin koji pomae sintezu melanina u hromatoforima i na taj nain omoguuje ivotinjama da svoju boju prilagode boji okoline. Osim toga u nekih ivotinja proizvodi i beta-endofrin, koji se moe vezati uz opijatne receptore. Stanice pars intermedia morfoloki su sline kotrikotropnim stanicama prednjeg renja hipofize, tj. Zrnca su ima oko 200 nm promjera, poligonalnog su oblika, jezgra im je ekscentrina, ali okrugla. Po svojoj hemijskoj strukturi ovaj hormon je slian ACTH-u, pa otuda i ultrastrukturna slinost pomenutih stanica.

3.3. Neurohipofiza
Neurohipofiza (pars nervosa) genetski i funkcionalno pripada hipotalamusu, dakle dijelu diencefalona, a ine je zavreci vlakana hipotalamo hipofiznog trakta. Sastoji se od sljedeca dva dijela: 1. Drak (infundubulum) spaja hipotalamus odnosno eminenciju medijanu sa stranjim renjem hipofize. U proksimalnom svom djelu sadri ljevkasto izboenje III modanog ventrikula (recessus infundibuli) dok je u distalnom dijelu kompaktan. Drak se sastoji od 8

glija stanica , glija vlakana i snopa brojnih ivanih vlakana bez mijelina koja iz hipotalamusa teku u stranji reanj (tractus hypotalamo-hypophysalis). Ova ivana vlakna slijepo zavravaju na kapilarima. Hipotalamohipofizni trakt se sastoji od 50 000 do 100 000 nemijaliziranih neurosekretornih aksona, to potjeu od nekoliko hipotalamusnih jezgara, a zavravaju u neurohipofizi i infundibulumu. Taj trakt sastoji se od dva manja trakta: 1) supraoptiko- i paraventrikulohipofoznog i 2) od tubero-infundibularnog, ija imena uglavnom govore o njihovom toku i porjeklu. Prvome perikarionu lee u supraoptikoj i paraventrikularnoj jezgri, a aksoni zavravaju u perikapilarnim prostorima neurohipofize, prenosei natidiuretski hormon oksitocin. Drugome perikarioni lee u nucleus ventromedialis , dorsomedialis i infundibularis, a aksoni zavravaju oko kapilarnih petlji drka infundibuluma, prenosei releasing faktore. 2. Stranji reanj (lobus posterior) je green od glija stanica , glija vlakana, ivanih vlakana i krvnih ila koje prate retikularno vezivno tkivo. Glija stanice se razlikuju od onih u mozgu, te se nazivaju pituiciti. Ima ih vie vrsta, ali svi sadre u citoplazmi vakuole i zrnca, esto i pigment. Pituiciti su karkterizirani dugim citoplazmatskim izdancima, malim Golgijevim kompleksom, vrlo oskudnim hrapavim endoplazmatskim retikulumom i brojnim mikrofilamentima koji se proteu u njihove izdanke. Smatra se da su oni potporne stanice, ali nije iskljueno da imaju i neke metabolike funkcije. ivana vlakna bez mijelina ine u stranjem renju veoma guste spletove. Ona pripadaju jednim dijelom hipotalamusnom traktu, a drugim dijelom simpatikim ivanim vlaknima koja pomou krvnih ila dospiju u stranji reanj. Neurohipofiza izluuje dva razliita hormona. Antidiuretiki hormon (ADH) koji djeluje na promet vode u tijelu (adiuretin) i na tonus krvnih ila, pa se jo zove vazopresin. Drugi hormon je oksitocin. On snano stimulira matericu za vrijeme koitusa i poroda, i mlijenu lijezdu, te uzrokuje istiskivanje mlijeka. Prije se smatralo da te horomone izluuju pituiciti. Meutim pokazalo se da njih izluuju neuroglandularne stanice (neurosekrecijske) u jezgrima hipotalamusa. Svojstvo tih stanica da stvaraju tvari naziva se neurosekrecija, a njihov produkt neurosekret. Neurosekrecijske stanice imaju sve ultrastrukturne karakteristike drugih ivanih stanica uz jo specifinu prisutnost sekrecijskih zrnaca. Zamjeeno je da se ta zrnca u aksonima mogu dijeliti na dvije osnovne vrste :gua i rijea i da jedna sadre oksitocin, a druga vazopresin. Izlueni neurosekret tee du neurita neuroglandularnoh stanica i kroz infundibulum dospije u stranji reanj hipofize, gdje se skuplja i najzad prjee u krvne kapilare. Mjestimice se neurosekret skupi u veim koliinama du neurita neuroglandularnih stanica (neurosekretornu put), pa nastaju tzv. Herringova tjelaca. Prema tome neurohipofiza nije u pravom smislu rijeci endokrina lijezda, ve samo mjesto gdje se hormoni izlueni neuroglandularnim stanicama hipotalamusa deponiraju i prijeu u krvni optok. I u ovom renju hipofize su kapilare pokrivene endotelom s fenestrama. 9

Sekrecijske ivane stanice ili neuroglandularne stanice hipotalamusa, trakt kojeg formiraju njihovi aksoni, te neurohipofiza ine hipotalamohipofizni sistem. Jedan dio stanica hipotalamusa je dakle, kako je prije navedeno, u slubi sekrecije sa svim adekvatnim ultrastrukturnim karakteristikama stanica koje sintetiziraju bjelanevine. Postoji, meutim, druga vrsta stanica u hipotalamusu koja je specijalizirana za proizvodnju tzv. realising - faktora ili inilaca ili hormona (polipeptida) koji djeluju tako da izazivaju osolobaanje specifinih hormona hipofize, njih 7 (STHRF, FSH-RF, LTH-RF, LH-RF, TSH- RF, MSH-RF, ACTH-RF), uz jo tri tzv. inhibiting - faktora ili inioca koji djeluju suprotno prije spomenutima, tj. inhibiraju oslobaanje specifinog luteotropnog hormona ili prolaktatima te MSH i STH. Ova druga skupina stanica zavrava svojimn aksonima na ilama hipofiznog portalnog sustava koji se nalazi na eminentia mediana i spita niz hipofizni drak. Smatra se da su njihovi proizvodi poliamni. Hipofizni portalni sistem sastoji se od hipofiznih arterija koje potjeu od art. carotis int., od prve kapilarne mree u podruju emminentiae medianae, od hipofiznih portalnih vena koje idu preko infundibuluma i konano od druge kapilarne mree koja tee prema eferentnim venama koje se izlijevaju u venu jugularis internu. Neurohipofiza meutim, ima obinu kapilarnu mreu koja potjee od donjih hipofiznih arterija, a izlijeva se u hipofizne vene, a one u venu juglaris internu. Zahvaljujui upravo ovakvoj opskrbi krvlju hipotalamus moe regulirati sekretornu aktivnost hipofize.

3.4. Tumori hipofize

Tumori hipofize su obino dobroudni. Oko dvije treine tih tumora proizvodi hormone koji izazivaju klinike simptome (hormon rasta, prolaktin, adrenokortikotropin i rijee tireotropni hormon). Klinika dijagnoza tih tumora moe se podvrditi imunocitohemijskim metodama nakon hirurkog odstranjivanja.

4.0. NADBUBRENE (GLANDULAE SUPRARENALES)

LIJZDE

Nadbubrena lijezda (lat.glandula suprarenalis) parni je organ smjeten na gornjem polu bubrega, uloen u masno tkivo. Spljetena je u polumjeseasta oblika. Kod ovjeka je duga 4-6 cm, iroka 1-2 cm i dbela 4-6mm. Obje tee oko 8 g, ali im se veliina i teina mjenjaju ovisno o dobi i fiziolokom stanju osoboe. Na presjeku kroz svjei lijezdu na povrini se vidi ahura graena od gustog vezivnog tkiva, a ispod nje dva koncentrina sloja lijezdanog tkiva: uti periferni sloj, kora nadbubrene lijezde, i

10

crvenkasto-smei sredinji sloj, sr nadbubrene lijezde. Tkiva kore i sri nalazi se katkad i na drugim mjestima. Ta dva sloja zapravo su dva organa razliite grae i funkcije, koji su se tijekom embrionalnog razvoja ujedinili. Potjeu i od razliitih zametnih listia: kora potjee od mezoderma potrbunice, a sr od stanica koje su se iselile iz neuralnog grebena i od kojih potjeu i stanice simpatikih ganglija. Sr bi se zapravo mogla smatrati promjenjenim simpatikim gangliem, u kojem su postganglijski neuroni tijekom razvoja izgubili nastavke i postali lijezdanim stanicama, opti histoloki izgled tipian je za endokrinu lijezdu, u kojoj su stanice kore i sri nalupljene u trake du krvnih kapilara. Vezivna ahura na povrini lijezde alje u njezinu unutranjost tanke vezivne pregrade, stroma se preteno sastoji od guste mree retikulinskih vlakan, koja podupire lijezdane stanice.

4.1. Opskrba krvlju

Nadbubrenu lijezdu opskrbljuju krvlju brojne arterije koje joj pristupaju na razliitim mjestima na povrini. Mogu se podijeliti u tri skupine: gornja nadbubrena arterija, koja je ogranak donje frenine arterije, srednja nadbubrena arterija, koja je ogranak aorte, i donja nadbubrena arterija, koja je ogranak bubrene arterije, nekoliko arterijskih ogranaka ini ispod ahure splet iz kojeg izlaze tri skupine ila: arterije ahure (kapsularne), arterije kore(kortikalne), koje uzastopnim grananjem ine mreu kapilara izmeu parenhimskih stanica i ulijevaju se u kapilare sri, te arterije sri (medularne), koje prou kroz koru prije nego to se raspu u oblinu kapilarnu mreu sri. Tako se sr opskrbljuje krvlju iz dvaju izvora: arterijskom krvlju preko medularnih arterija, i venskom krvlju preko kortikalnih arterija. Endotel kapilara je vrlo tanaki isprekidan fenestrama, koje su premotene tankom opnom. Endotel lezi na neprekinutoj bazalnoj lamini. Medularne kapilare se ulijevaju zajedno sa kortikalnim u srne (medularne) vene koje se udruuju u nadbubrenu venu.
4.2.

Kora nadbubrene lijezde

Zbog razlika u rasporedu i izgledu svojih stanica kora nadbubrene lijezde moe se podjeliti u tri koncentrine zone, koje u ovijeka obino nisu otro ograniene: zona glomerulosa, zona fascikulata i zona reticularis. Stanice u kori nadbubrene lijzde imaju obiljeja stanica koje sintetiziraju stereoidne hormone. Zona glomerulosa, fascikulata i retikularis zauzimaju 15%, 65% i 7% ukupnog volumena nadbubrenih lijezda.

11

Neposredno ispod vezivne ahuresmjetena je zona glomerulosa, u kojoj su cilindrine ili piramidne stanice rasporeene u gusto zbijene, okrugle ili polukrune nakupine okruene krvnim kapilarima. Sljedei sloj stanica je zona fasciculata, koja se tko naziva zbog razmjetaja stanica u ravne stupove s jednim ili dva niza stanica u svakome. Oni se pruaju okomito na povrinu lijezde, a izmeu njih teku kapilare. Stanice zone fasciculate su vieugaone i sadravaju u citoplazmi mnogo kapljica lipida. Zbog otapanja lipida tijekom prepariranja stanice zone fascikulate na histolokim preparatima izgledaju vakuolizirane. Glatka endoplazmatska mreica bolje je razvijena u zoni fascikulati nego u zoni glomerulosi. Zona retikularis najdublji je sloj kore, koji lei izmeu zone fascikulate i sri. U njoj su stanice rasporeene u nepravilne trake, koji su meusobno povezani u mreu. Stanice su u ovoj zoni manje nego u prethodne dvije i sadravaju brojna i velika zrnca pigmenta lipofuscina. esto se nau stanice nepravilna oblika s piknotskim jezgrama koje su vjerovatno u stadiju propadanja. Stanice kore nadbubrene lijezde ne pohranjuju proizvide sekrecije u zrncima, nego sintetitiziraju i izluuju steroidne hormone samo po potrebi. Steroidni hormoni su molekule male molekularne mase, topljivi su u lipidima i mogu slobodno difundirati kroz staninu membranu, pa za njihovo izluivanje nije potreban mehanizam egzocitoze- stanice kore nadbubrene lijezde imaju ultrastrukturu tipinu za stanice koje izluuju steroidne hormone.

4.2.1 Histofiziologija
Steroidni hormoni koje izluuje kora mogu se po svojim glavnim fiziolokim aktivnostima podijeliti u tri skupine: glukokortikoidi, mineralokortikoidi i androgeni hormoni. Zona glomerulosa izluuje mineralokortikoide, ponajprije aldosteron koji sudjeluje u odravanju ravnotee elektrolita i vode. Zona fascikulata, a i vjerovatno zona retikularis izluuju glukokotikoide kortizon i kortizol, a u nekih ivotinja kortikosteron. Oni sudjeluju u regulaciji metabolizma ugljikohidrata, bjelanevina i masti. U tim dvjema zonama proizvode se i male koliine androgenih hormona, a moda i estrogeni. Smjetaj enzima koji sudjeluju u sintezi aldosterona odreene je diferencijalnim centrifugiranjem. Sinteza holesterola od acetata zbiva se u glatkoj endoplazmatskoj mreici, a pretvorba holesterola u pregnenolon u mitohondrijama. Enzimi koji sudjeluju u sintezi progesterona i deoksikortikosterona od pregnenolona nalaze se u glatkoj endoplazmatskoj mreici, a oni koji sudjeluju u pretvorbi deoksikortikosteron = kortikosteron= 18-hidrokortikosteronaldosteron smjeten je u mitohondrijama. To je jasan primjer suradnje dvaju staninih organela.
12

Glukokortikoidi, preteno kortizol i kortikosteron, imaju snaan uinak na metabolizam ugljikohidrata, bjelanevina i masti. U jetri glukokortikoidi pospjeuju ugradnju i uporabu masnih kiselina, sintezu aminokiselina i guljikohidrata koji se upotrebljavaju u glukoneogenezi i glikogenezi. Ti hormoni mogu poticati intenzivnu sintezu glukoze, pa i time njezinu visoku razinu u krvi, da nastaje stanje slino eernoj bolesti. Izvan jetre glukokortikoidi imaju suprotno ili kataboliko djelovanje na periferne organe, tj.ne samo da smanjuju sintetsku aktvinost nego i pospjeuju razgradnju bjelanevina i lipida. Sporedni proizvodi razgradnje aminokiseline i masne kiseline, odstranjuju se iz krvi i upotrebljavaju za biosintezu u hepatocitima. Glukokotikoidi smanjuju broj limfocita u optoku i tako priguuju imunosni odgovor. To se postie poveanom razgradnjom limfocita i inhibicijom mitotske aktivnosti u organima koji stvaraju limfocite. Mineralokortikoidi djeluju uglavnom na distalne bubrene kanalie, na sluznicu eluca, na lijezde slinovnice i znojnice, u kojima potiu apsorpciju natrija. Oni mogu poveavati koncentraciju kalija i smanjivati koncentraciju natrija u miiima i modanim stanicama. Dehidroepiandrosteron je jedini spolni hormon koji se u fizioloki znaajnim koliinama izluuje u kori nadbubrene lijezde. Ima maskulinizirajue i anaboliko djelovanje, ali je njegov uinak manji od petine uinka androgena testisa. Zbog slabog uinka i izluivanja u malim koliinama ima zanemarljivo fizioloko djelovanje u normalnim uvjetima. Kontrola finkcije kore nadbubrene lijezde, kao i drugih endokrinih lijezda zapoinje oslobaanjem odgovarajuih hormona pohranjenoj u medijalnoj eminenciji. Slijedi sekrecija ACTH, koji potie sintezu i izluivanje hormona kore. Slobodni glukokortikoidi tada mogu inhibirti izluivanje ACTH. Stupanj inhibicije hipofize razmjeran je razini glukokortikoida u optoku krvi i djeluje na razini hipotalamusa i hipofize.
4.2.2.

Fetalna i privremena kora

U ovjeka i nekih ivotinja nadbubrena lijezda novoroeneta razmjerno je vea nego u odraslih. U toj ranoj dobi nalaze se izmeu sri i tanke kore prilino debela privremena fetalna ili provizorna kora sa stanicama rasporeenim u trake. Poslije roenja provizorna kora se smanjuje, a u poetku tanka trajna kora razvija se i diferencira u tri prethodno opisane zone. Glavna funkcija fetalne kore jeste izluivanje sulfatiranih konjugata androgenih hormona, koji se u placenti pretvaraju u aktivne androgene i estrogene hormone, koji ulaze u optok krvi majke.

4.3. Sr nadbubrene lijezde

13

Sr nadbubrene lijezde sastoji se od vieuglih stanicarasporeenih u trake ili nakupine okruene mreom retiklinskih vlakana. Izmeu susjednih traaka smjetena je gusta mrea krvnih kapilara, a ima i neto parasimpatikih ganglijskih stanica. Parenhimske stanice sri nastaju od stanica neuralnog grebena, od kojih nastaju i postganglijski neuroni simpatikih i parasimpatikih ganglija. Parenhimske stanice sri nadbubrene lijezde mogu se smatrati modificiranim postganglijskim simpatikim neuronima, koji su izgubili akson i dendrite. Parenhimske stanice sri sadravaju mnogo elektronski gustih zrnaca omeenih memebranom. Zrnca sadravaju jedan od kateholamina, adrenalin (epinefrin) ili noradrenalin (norepinefrin). Sadravaju i ATP, bjelanevine nazvane hromogranini (koje mogu sluiti kao vezani protein za kateholamine), dopamin hidroksilazu (koja pretvara dopamin u noradrenalin) i peptide sline opijatima (encefaline). Ima dokaza da adrenalin i noradrenalin izluuju dvije razliite vrste stanica u sri. Stanice koje izluuju adrenalin imaju manja, elektronski rjea zrnca, koja su popuno ispunjena sadrajem. Stanice koje izluuju noradrenalin imaju vea, elektronski gua zrnca. Njihov sadraj je nepravnilnog oblika, a ispod membrane koja ih okruuje nalazi se elektronski proziran sloj. Oko 80% kateholamina u nadbubrenoj veni ini adrenalin. Sve stanice sri nadbubrene lijezde inerviraju kolinergiki zavreci preganglijskih simpatikih neurona. Za razliku od kore, koja ne pohranjuje steroidne hormone, stanice sri nakupljajui pohranjuju svoje hormone u sekretnim zrncima. Adrenalin i noradrenalin izluuju se u velikim koliinama kao odgovor na jake emocionalne reakcije (npr.strah). izluivanje tih tvari potiu preganglijska vlakna, koja inerviraju stanice sri. Kao rezultat izluivanja kateholamina u optok krvi nastaje vazokonstrikcija, hipertenzija, promjene u radu srca i metabolike promjene, kao to je porast koncentracije glukoze u krvi. Ti uinci su dio obrambene reakcije organizma na stres (odgovor borbom ili bjegom). Nasuprot tome, tjekom normalne aktivnosti, stanice sri stalno izluuju samo male koliine tih hormona. Stanice sri nalaze se i u paraganglijama (nakupine stanica koje izluuju kateholamine, smjetene blizu autonomnih stanica) te u razliitim utrobnim organima. Paraganglije su difuzni izvor kateholamina.

4.4. Poremeaj funkcije nadbubrene lijezde

14

esta bolest sri nadbubrene lijezde je feohromacitom, tumor njezinih stanica, koji uzrokuje hiperglikemiju i prolazna povienja krvnog pritiska. Ti tumori se mogu razviti i izvan sri. Poremeaji funkcije kore nadbubrene lijezde mogu se razvrstati u hiperfunkciju i hipofunkciju. Tumori kore nadbubrene lijezde mogu izazvati prekomjerno stvaranje glukokortikoida (Cushingov sindrom) ili aldosterona ( Connov sindrom). Cushingov sindrom najee uzrokuje adenom hipofize s popratnim prekomjernim stvaranjem ACTH, a rijetko ga uzokuje hiperplazija ili tumor nadbubrene lijezde. Prekomjerno stvaranje androgenih hormona nadbubrene lijezde ima slab uinak kod odraslog mukarca. Hirzutizam (abnormalni rast dlaka) vidi se kod ena, a prerani pubertet (muki spol) i virilizacija (enski spol) susreu se kod djece prije puberteta. Ti androgenitalni sindromi nastaju zbog oteenja enzima u metabolizmu steroidnih hormona, koja uzrokuju poveanu biosintezu androgenih hormona u kori nadbubrene lijezde. Adrenokortikalna insuficijencija (Addisonova bolest) nastaje zbog autoimunosne razgradnje kore nadbubrene lijezde ili kao komplikacija tuberkuloze. Simptomi upozoravaju na smanjeno izluivanje glukokortikoida i mineralokortikoida u kori nadbubrene lijezde. Karcinomi kore nadbubrene lijezde su rijetki, ali veina ih je veinom zloudna. Oko 90% tih tumora stvara steroidne hormone te nastaju i odgovarajui endokrinoloki simptomi.

15