MARSEL PRUST COMBRAY

I.

Dugo sam vremena lijegao rano. Ponekad mi se oi sklapahu tako brzo, tek to bi se svijea ugasila, da nisam imao vremena ni da sebi reem: Tonem u san. I nakon kakvih pol sata probudila bi me misao da je vrijeme da zaspim; budio bih se s namjerom da odloim svezak, koji sam vjerovao da jo drim u rukama, i sa eljom da ugasim svjetlo; spavajui, nisam bio prestao razmiljati o onome to sam malo prije proitao, ali je to razmiljanje postalo malko neobino: inilo mi se da sam ja sam ono o emu je govorilo djelo: neka crkva, neki kvartet, suparnitvo izmeu Franje I. i Karla V. To bi vjerovanje ivjelo jo nekoliko sekunda nakon buenja; ono mi nije vrijealo razum, ali mi je poput koljki pritiskivalo oi i prijeilo ih da se uvjere da svijea vie ne gori. Zatim bi mi postajalo nerazgovijetno, kao to nakon metempsihoze postaju nejasne uspomene iz nekog prijanjeg ivota; sadraj se knjige odvajao od mene, i ja bih opet postajao kadar da se njime bavim ili ne bavim; smjesta bih nanovo progledao i zapadao u udo to oko sebe nalazim tamu, istina, blagu i odmornu za moje oi, ali moda jo i vie za moj duh, kome se ona priinjala kao pojava bez uzroka, neshvatljiva, kao neto odista tamno. Postavljao bih sebi pitanje koliko je sati; ulo se zvidanje vlakova, koje je odjekivalo as blie, as dalje, i kao pjev ptica u umi, istiui razmake, predoavalo prostor puste poljane kojom se putnik uri prema iduoj stanici; a kratki put na koji kree, ostat e mu urezan u pamenje zbog uzbuenja koja doivljuje na novim mjestima, koja zahvaljuje nedavnim razgovorima te opratanju pod tuom svjetiljkom to ga jo prati u tiinu noi i, napokon, slasti zbog skorog povratka.

Njeno bih privijao svoje obraze uz lijepe obraze jastuka, to su puni i svjei kao obrazi u djetinjstvu. Upalio bih ibicu da pogledam na sat. Uskoro e pono. To je trenutak kad se bolesnik, koji je morao poi na put i noiti u nekom nepoznatom hotelu, budi u napadu i raduje to pod vratima vidi prugu danjeg svjetla. Kakve li sree, ve je jutro! Zaas e ustati posluga, moi e da zvoni, doi e da mu pomognu. Nada u pomo daje mu hrabrost da trpi. Upravo je povjerovao da uje korake; koraci se pribliavaju, a zatim udaljavaju. I pruga danjeg svjetla, to se vidjela pod vratima, nestade. Pono je; ugasili su plinsko svjetlo; i posljednji je sluga otiao, i sad e svu no morati propatiti bez lijeka.

Opet bih usnuo i kadto se budio samo naas, tek toliko da ujem organiko pucketanje drvenine, da otvorim oi i ugledam kaleidoskop tame, da u trenutnom bljesku svijesti uijem san, u koji je bilo uronjeno pokustvo, soba i sve ono ega sam ja bio tek malen dio koji e se ve za trenutak nanovo vratiti neosjetljivosti cjeline. Ili bih se, opet, u snu bez napora vratio u neko ve davno iezlo doba svoga negdanjeg ivota, iznova proosjeao neke od svojih djetinjih strahovanja, kao to je ono da e me prastric uhvatiti za kovre; a toga je straha zapravo nestalo onoga dana time poinje novo doba u mom ivotu kad su mi ih odrezali. Taj sam dogaaj bio zaboravio u snu, a sjetio sam ga se smjesta, im bih uspio da se, izmiui rukama strica, probudim; ali prije nego to bih se vratio u svijet snova, glavu bih iz opreza potpuno obloio jastukom.

Kadto bi mi kakav nezgodan poloaj bedra u snu rodio neku enu, kao to se nekad i Eva rodila iz rebra Adamova. Iako ju je stvorila naslada koju sam stao uivati, zamiljao bih da mi je ona prua. Moje je tijelo osjealo svoju vlastitu toplinu u njezinu tijelu, pa je eljelo da se s njime zdrui, i ja bih se probudio. Svi mi drugi ljudi tada izgledahu vrlo daleki kraj te ene koju sam ostavio tek pred koji trenutak; obraz mi je jo bio topao od njezina poljupca, a tijelo izlomljeno od teine njezina stasa. Ako je imala slinosti s nekom enom koju

sam poznavao u ivotu, kao to se zaista ponekad i dogaalo, sav bih se predavao samo jednom cilju: da je pronaem, kao to ine oni to odlaze na put da vide eljeni grad i zamiljaju da je zaista mogue u stvarnosti uiti drai iz sna. Malo-pomalo, uspomena je blijedjela, te bih tako zaboravljao djevojku iz svoga sna.

Kad ovjek spava, on preko stvari oko sebe odrava vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova. On se nagonski obraa njima budei se, i u jednoj sekundi u njima oitava na kojoj se toki zemlje nalazi, i vrijeme koje je proteklo do njegova buenja. Ali se njihov raspored moe izmijeati, poremetiti. Neka ga san svlada pred jutro, nakon kakve besanice, pri itanju, u poloaju preve razliitu od onoga u kome obino spava, a dovoljno je da samo podigne ruku, da zaustavi i odbije sunce, pa da u prvoj minuti nakon buenja vie ne zna koje je doba, smatrat e da je tek malo prije legao. Ako usne u jo neudobnijem i razliitijem poloaju, na primjer nakon veere, sjedei u naslonjau, tada e pobrkanost u tim isprevrnutim svjetovima biti potpuna, arobni e ga naslonja svom brzinom odvesti na put u vremenu i prostoru, i u trenutku kad otvori oi, on e misliti da je legao prije vie mjeseci i u posve drugoj sredini. No dovoljno je bilo da mi u mom vlastitom krevetu san bude dubok i da mi u snu posve popusti napregnutost duha; tada bih zaboravio plan mjesta na kome sam zaspao, i kad bih se usred noi probudio, pa vie nisam znao gdje sam, nisam u prvi as znao ni tko sam; ostajao bi u meni samo praosnovni osjeaj postojanja, kakav moda drhturi u dnu bia neke ivotinje; bijah goliji negoli peinski ovjek; ali tada bi sjeanje ne jo sjeanje mjesta gdje sam se tada nalazio, nego sjeanje nekolicine od onih mjesta gdje sam nekad stanovao i gdje sam sad mogao biti dolazilo k meni kao neka pomo odozgor, da me izvue iz nitavila iz koga ne bih mogao izai sam; u sekundi bih proao iznad vjekova civilizacije, te bi tada tek nejasna slika petrolejaka, pa zatim slika mojih koulja s presavinutim ovratnikom, malo-pomalo nanovo slagale prava obiljeja moga ja.

Moda je nepominost stvari oko nas njima samo nametnuta naom sigurnou da su to zaista one, a ne neke druge, moda je ona plod nepominosti nae predodbe o njima. Kad god bih se tako budio, i moj se duh uzalud naprezao da dozna gdje sam, uvijek bi se sve oko mene kovitlalo u tami: stvari, zemlje, godine. Moje bi tijelo jo bilo preukoeno da se pokrene, pa bi po obliku svoga umora nastojalo da pogodi poloaj udova, i da po njemu zakljui smjer zidova, razmjetaj pokustva, i tako rekonstruira i imenuje prebivalite gdje se upravo nalazi. Njegovo pamenje, pamenje njegovih rebara, koljena, ramena, predoavae mu redom vie soba, u kojima je u ivotu spavalo, a dotle su se oko njega nevidljivi zidovi kovitlali u tami, mijenjajui mjesta prema svakom obliku sobe koju je ono zamislilo. I jo prije nego to bi moja misao, oklijevajui na pragu vremena i oblika, povezujui okolnosti, identificirala stan, ono bi se moje tijelo za svaki od stanova sjealo vrsti kreveta, mjesta vrata, traka danjeg svjetla na prozorima, postojanja hodnika, a ujedno i misli kojom sam se bavio padajui u san, a koja bi mi se vraala nakon buenja. Moj bi ukoeni bok, trudei se da pogodi svoj poloaj, zamiljao, na primjer, da sam ispruen licem k zidu u velikom krevetu s baldahinom, i ja bih u istom trenu sebi rekao: Gle, zaspao sam premda mama nije dola da me pozdravi bijah na selu kod djeda, koji je umro prije mnogo godina; i moje tijelo, bok na kojem sam leao, ti vjerni uvari prolosti koju moj duh nikad ne bi smio zaboraviti, podsjeali bi me na plamen u nonoj svjetiljci od ekoga stakla u obliku urne, objeene laniima o strop, kamina od sijenskog mramora u mojoj spavaonici u Combrayu, kod djeda i bake, za onih dalekih dana koje sam u tom trenutku zamiljao kao sadanje, premda nedovoljno tono predoene, ali koje bih odmah vidio bolje im bih se posve probudio.

Zatim bi iskrsnula uspomena kakvog novog poloaja moga tijela, i zid bi se pruao nekim drugim smjerom: bijah u svojoj sobi kod gospoe de Saint-Loup,

na selu; boe! Ve je najmanje deset sati, sigurno su ve veerali! Bit e da sam po povratku sa etnje s gospoom de Saint-Loup produio svoj uobiajeni veernji poinak prije nego to obuem veernje odijelo. Jer mnogo je godina prolo od Combraya, gdje sam za naih najkasnijih povrataka vidio kako sunce na zapadu crvenilom obasjava stakla mojih prozora. Sasvim se drukije ivi u Tansonvilleu, kod gospoe de Saint-Loup, sasvim je druge vrste uivanje koje nalazim izlazei samo nou, hodajui po mjeseini onim istim putovima na kojima sam se neko igrao dok ih je obasjavalo sunce; a sobu, u kojoj sam valjda zaspao, umjesto da se preobuem za veeru, vidim na povratku ve izdaleka, obasjanu plamenom svjetiljke, jedinim svjetionikom u noi.

Ta vrtoglava i pobrkana sjeanja nisu trajala nikad dulje od nekoliko sekunda; esto je moja kratkotrajna neizvjesnost o mjestu na kome se nalazim isto onako slabo razlikovala jednu od druge te razline pretpostavke koje su je prouzrokovale, kao to, gledajui konja gdje tri, ne odvajamo one uzastopne poloaje koje nam pokazuje film. Ali sam nanovo ugledao sad jednu, sad drugu sobu u kojoj sam stanovao u tijeku ivota, i napokon sam ih se za dugih matanja, to su se nadovezivala na buenje, redom sjeao svih; sjeao sam se zimnjih soba gdje ovjek, legavi, zagnjuri glavu u gnijezdo savijeno od najrazliitijih stvari: od ugla jastuka, vrha pokrivaa, kraja ala, ruba kreveta i jednog broja Dbats roses,1 te sve to napokon cementira po tehnici ptica, beskrajno se svemu priljubljujui; sob gdje ovjek za studena vremena uiva u osjeanju da je odvojen od izvanjskoga svijeta (kao morska lastavica koja vije gnijezdo na dnu podzemlja, u toplini zemlje), i gdje ovjek, dok vatra u kaminu gori cijelu no, spava kao u veliku ogrtau topla i dimljiva zraka, prosvjetljavana bljescima ugaraka koji se razgaraju, u nekoj vrsti neopipljiva alkovena, tople spilje izdubene u njedrima same sobe, u zoni arkoj i pominoj u svojim toplotnim konturama, koju vjetre dahovi to nam osvjeavaju lice dolazei iz
1

Naslov veernjih novina. (Prev.)

ohladnjelih uglova, iz predjela blizu prozora ili udaljenih od pei; sjeao bih se ljetnih soba, u kojima volimo biti neodvojeni od blage noi, u kojima se mjeseina naslanja na poluotvorene kapke, pa svoje arobne ljestve baca sve do podnoja kreveta, u kojima se spava gotovo kao pod vedrim nebom, kao sjenica koju vjetri njie na vrku grane; kadto bih ponovno ugledao tako vedru sobu u stilu Luj XIV. da ve prve veeri nisam u njoj bio odvie nesretan, sobe gdje se stupii, to lagano podravaju strop, ugibahu s toliko draesti pokazujui i odreujui mjesto krevetu; ili bih se, ponekad, naprotiv, sjetio malene sobe visoka stropa, izdubene u obliku piramide u visini dvaju katova, djelomice obloene mahagonijem, u kojoj sam od prvog momenta bio duevno zatrovan nepoznatim mirisom andropogone, uvjeren o neprijateljstvu ljubiastih zavjesa i drskog nehaja sata koji je blebetao sasvim visoko gore, kao da mene uope nema; sobe gdje je neobino i nemilosrdno zrcalo na etverouglastim nogama nakoso zakrivalo jedan ugao sobe i u blagu punou moga uobiajenog vidnog polja silom urezivalo svoj nepredvieni smjetaj; sobe gdje je moja misao, napreui se satima da se pokrene, da se vine uvis, da bi sebi tono predoila oblik sobe i uzmogla sve do vrha ispuniti njezin divovski lijevak, pretrpjela mnogu teku no, dok sam leao ispruen u svom krevetu, uzdignuta pogleda, usplahirena sluha, rairenih nosnica i uzbunjena srca: sve dok navika ne bi izmijenila boju zavjesa, uutkala njihalo, umilostivila koso i okrutno zrcalo, rasprila, ako ne i posve uklonila, miris andropogone i znatno umanjila prividnu visinu stropa. Navika! Mona je da udeava mnogo to, ali je i vrlo spora; isprva nam ostavlja duh da cijele tjedne pati u provizornim prilikama, no usprkos svemu tome on je sretan kad je ve stekne; jer bez navike, samo uz pomo vlastitih sila, nikad ne bi bio kadar da nam neki stan uini pogodnim za stanovanje.

Zacijelo, sad sam bio posve budan; tijelo mi se okrenulo posljednji put, a dobri je aneo izvjesnosti sve oko mene zaustavio, poloio me pod moje pokrivae, u

mojoj sobi, i u tami postavio na priblino prava mjesta moju komodu, pisai stol, moju pe, prozor na ulicu i dvoja vrata. No uzalud sam sad znao da nisam u stanovima, o kojima mi je nesnalaenje u trenutku buenja ako ne ba predoilo jasnu sliku, a ono me barem navelo da povjerujem u mogunost da sam u njima: poticaj je mome sjeanju bio dan; obino vie nisam nastojao da odmah nanovo zaspim; najvei bih dio noi provodio u sjeanju na na negdanji ivot u Combrayu kod pratetke, u Balbecu, Parizu, Donciresu, u Veneciji i jo drugdje, u sjeanju na mjesta, na osobe koje sam ondje upoznao, na ono iz njihova ivota to sam sam vidio i ono to su mi o njima pripovijedali.

Moja je spavaonica u Combrayu svakoga dana, ve rano predveer, jo mnogo prije nego to je trebalo da legnem u krevet i da ostanem budan daleko od majke i bake, postajala stalnim i bolnim predmetom mojih misli. Da bi me razonodili i onih veeri kad su drali da izgledam odvie nesretan, doli su, dodue, na misao da mi dadu neku lanternu magiku, kojom bi prije veere prekrivali moju svjetiljku; i ona bi tada, poput prvih graditelja i staklarskih majstora iz doba gotike, neprozirnu tamu zidova zamjenjivala neopipljivim preljevima, nadnaravnim viebojnim privienjima, na kojima su, kao na kakvu treptavom i trenutanom crkvenom prozoru, bile islikane legende. Ali time je moja alost bila samo uveana, jer je ve i sama promjena rasvjete ukidala moju naviklost na tu sobu, a ba sam toj navici imao da zahvalim to mi je soba, ako ne uzmem u obzir muku to moram lei u krevet, ipak postala podnoljiva. Sada je vie nisam prepoznavao, pa sam u njoj bio uznemiren, kao u kakvoj hotelskoj sobi ili u planinarskom prenoitu, kamo sam prvi put stigao siavi s vlaka. Golo2 je isprekidanim korakom svoga konja, sa stranom namjerom, izlazio iz male trouglaste ume, koja je tamnim zelenilom barunasto zaodjenula padinu
Po srednjovjekovnoj legendi, upravitelj imanja koji je neopravdano ocrnio svoju gospodaricu, Genovevu od Brabanta. (Prev.)
2

jednog breuljka, i u trzajima se pribliavao dvorcu uboge Genoveve od Brabanta. Taj je dvorac bio presjeen svinutom crtom, koja je zapravo bila rub jednoga od staklenih ovala, smjetenih u okviru koji se umetao u ljebie zaslona. Vidio se samo dio dvorca, a pred njim se pruala tratina na kojoj je sanjarila Genoveva s modrim pojasom oko struka. Dvorac i tratina bijahu uti, ali ja nisam morao ekati da ih vidim, pa da tek onda doznam boju, jer mi ju je jo prije stakala u okviru jasno predoavalo zlatnosmee blagozvuje imena Brabant. Golo bi se naas zaustavio da s tugom saslua poruke koje je pratetka glasno itala i koje je on, inilo se, savreno razumio, podeavajui s poslunou, koja nije iskljuivala stanovitu dostojanstvenost, svoje dranje prema uputama teksta; potom bi se udaljavao istim isprekidanim korakom. I nita nije moglo zaustaviti njegov polagani kas. Kad bih lanternu pomicao, vidio bih Golova konja kako i dalje napreduje po prozorskim zavjesama, kako se izbouje i nadima na njihovim naborima i silazi u udubine. Tijelo je samoga Goloa isto tako imalo nadnaravne sposobnosti kao i tijelo njegova konja: prilagoivalo se svima stvarnim zaprekama, svima neprilinim predmetima koje je susretalo, uzimalo ih kao okosnicu i primalo u sebe; pa makar da je nailo i na kvaku na vratima, odmah bi se podesilo po njima i nepobjedivo isplovilo sa svojom crvenom odjeom ili s blijedim, uvijek jednako melankolinim licem, na kojemu se nije mogao opaziti bilo kakav trag zbunjenosti zbog takvog prelamanja kraljenice.

Ja sam svakako nalazio da ima ljupkosti u tim sjajnim projekcijama, iz kojih je, inilo se, izbijala merovingijska prolost i koje su preda mnom pomicale odsjeve tako davne prolosti. Ali ipak, ne mogu izrei koliko mi je neugodnosti donosila ta provala tajanstva i ljepote u moju sobu, koju sam bio ve posve ispunio svojim ja, tako da na nju nisam vie morao svraati vie panje, nego na sebe sama. Kad je tako sad prestao utjecaj navike, koja posve omami ovjekova osjetila, ja sam nanovo stao misliti i osjeati, a to je tako alosno. Kvaka na

vratima moje sobe razlikovala se za mene od svih ostalih kvaka ovoga svijeta time to se inilo da se otvara posve sama, kao da je uope ne moram ni okrenuti, jer mi je rukovanje njome postalo potpuno nesvjesno, a sad, eto, slui Golou kao njegovo astralno tijelo. I stoga, im bi pozvonili za veeru, urno bih otrao u blagovaonicu, gdje je velika stropna svjetiljka bacala svoje obino, svakoveernje svjetlo; ona je poznavala moje roditelje i govedinu na pladnju, ali nije imala ni pojma o Golou i Modrobradome; urio bih se da padnem u zagrljaj majci, koju su mi stradanja Genoveve od Brabanta uinila jo draom, dok su me Goloova zloinstva nagonila da jo stroe ispitam svoju savjest.

Ali sam na alost ubrzo nakon veere morao ostaviti mamu; ako je bilo lijepo, ostajala bi da u vrtu razgovara s ostalima, a ako je bilo runo, svi bi se sklonili u mali salon; svi, osim bake, koja je smatrala da je na selu teta ostati zatvoren, pa se neprestano prepirala s mojim ocem to me onih dana kad je prejako padala kia slao u sobu da itam, umjesto da me ostavi napolju. Neete ovakvim mjerama uspjeti da ga ojaate i uinite energinim, govorila bi mu alosno, a pogotovu to neete postii kod ovoga malia kome je tako potrebno da stekne snage i odlunosti. Otac bi slijegao ramenima i prouavao barometar, jer je volio meteorologiju, a majka bi ga promatrala s njenim potovanjem i pazila da ga ne uznemiruje bukom; no pri tome ga nije gledala previe uporno, da je ne obuzme elja da razotkrije tajnu njegove superiornosti. Ali se zato moglo vidjeti baku kako po svakom vremenu pa i onda kad je kia upravo bjesnjela i kad bi Franoise trei nosila u kuu skupocjene naslonjae od vrbova iblja da ne pokisnu u opustjelu vrtu, koji je ibao pljusak, zabacuje sijede, raskutrane uvojke da bi joj elo bolje moglo upiti blagotvornost vjetra i kie. Napokon ovjek moe disati!, govorila bi i trala raskvaenim alejama, koje je, po njezinu miljenju, na novi vrtlar napravio odvie simetrino i ravno: bio je to ovjek bez ikakva osjeaja za prirodu, ali ga je otac ipak od ranog jutra ispitivao da li e se vrijeme popraviti. Baka bi trala po stazama svojim sitnim,

zanesenjakim i isprekidanim korakom, koji su vie odreivala razna uzbuenja to ih je u njezinoj dui izazivala opijenost olujom, vjera u mo higijene, glupost moga odgoja i simetrinost vrtova, negoli njoj nepoznata elja da njezinu kao ljivu modru suknju ne uprljaju blatne mrlje, koje bi je pokrivale do takve visine da je to za njezinu sobaricu uvijek bio problem i uzrok oajanja.

Kad se takva bakina trka vrtom zbivala nakon veere, postojalo je ipak neto ime smo je mogli sklonuti da se vrati: u trenutku kad bi je kruni put njezine etnje kao kukca opet doveo na svjetlo iz malog salona, gdje se za stolom za kartanje toio liker, pratetka bi joj doviknula: Bathilde! Doi da sprijei svoga mua da ne pije konjak! I zaista, da bi je bockala (baka je naime u obitelj moga oca unijela tako razliit duh su se svi s njom alili i muili je), pratetka bi mom djedu, kome su likeri bili zabranjeni, davala da popije nekoliko kapi. Tada bi jadna baka ulazila i usrdno molila mua da ne pije konjak: on bi se ljutio, ipak ispijao gutljaj, a baka bi se alosno i obeshrabreno vraala, no ipak bi se smijeila, jer je bila tako ponizna srca i tako blaga da se njezina ljubav prema drugima i ono malo vanosti, to je pridavala sebi i svojim patnjama, u njezinu pogledu stapalo u smijeak, u kome je, suprotno nego kod mnogih ljudi, bilo samo ironije koja se odnosila na nju samu, dok je za sve nas taj smijeak izraavao njezinu elju da nas izljubi, jer te njezine oi nisu mogle vidjeti one koje je voljela a da ih strastveno ne pomiluje njenim pogledima.

To muenje, koje joj je zadavala pratetka, taj prizor uzaludnih bakinih molba i njezine unaprijed pobijeene slabosti, kad bi bezuspjeno pokuavala da djedu oduzme au s likerom sve su to bile takve stvari na koje se ovjek s vremenom navikne, pa ih gleda sa smijehom, te ak tako odluno i veselo pristaje uz muitelja da i sama sebe uvjeri da se uope ne radi o muenju; ali tada su me oni ispunjali takvim uasom da bih bio najradije istukao pratetku. No im bih zauo: Bathilde! Doi da sprijei mua da ne pije konjak!, kako sam

po kukaviluku ve bio odrastao ovjek, postupao sam onako kako svi postupamo kad odrastemo, pa se naemo pred patnjama i nepravdama: nisam htio da ih vidim; odlazio bih na vrh kue, u potkrovlje, u sobicu pokraj dvorane za uenje, gdje je mirisalo na peruniku i na divlji ribiz, koji je vani nikao izmeu zidnog kamenja i pruao jednu rascvjetanu granu kroz poluotvoreni prozor. Ta je sobica sluila za jednu drugu, specijalnu i vulgarniju svrhu, a iz nje se danju vidjelo sve do kule u Roussainville-le-Pinu; esto mi je ba zato posluila kao utoite, jer sam se jedino u njoj smio zakljuati i prepustiti onim mojim poslovima koji su zahtijevali nepovredivu samou: itanju, matanju, suzama i razbludnom uivanju. Ali, jao, nisam ni slutio da moju baku za njezinih neprestanih etnja, mnogo vie negoli neznatno odstupanje njezina mua od propisa dijete, aloste i mue brige zbog slabosti moje volje, zbog moga osjetljiva zdravlja, da je zabrinjava moja nesigurna budunost; o tome je razmiljala kad bih je popodne i uveer vidio kako hoda gore-dolje podigavi prema nebu svoje lijepo lice sa smeim, izbrazdanim obrazima, koji su u tijeku godina postali gotovo sljezove boje kao oranica u jesen, a koje bi, kad bi izlazila, zastirala polupridignutom koprenicom; a uvijek se na njemu, bilo zbog studeni, bilo zbog neke tune misli, polagano suila nehotina suza.

Dok bih se uspinjao na spavanje, tjeilo me samo to to e mama, kad ve budem u krevetu, doi da me poljubi. No taj je pozdrav trajao tako kratko, ona je opet silazila tako brzo, da je onaj trenutak kad bih je zauo kako se uspinje stepenicama, i kako zatim hodnikom iza dvostrukih vrata prolazi lagani uanj vrtne haljine od plavog muslina, na kojoj su visile trake od spletene slame, bio za me prepun bola. On je, naime, navijetao onaj idui trenutak, kad e me ostaviti, kad e opet sii. Zbog toga sam na kraju elio da taj pozdrav, koji sam tako volio, doe to je mogue kasnije, pa da se tako produi vrijeme dok mama jo nije dola. Kadto sam ve nakon poljupca, kad je ve otvarala vrata da ode, poelio da je zovnem natrag i da joj kaem: Poljubi me jo jednom; ali sam

znao da bi joj lice odmah postalo ljutito, jer je ustupak to ga je uinila mojoj alosti i mome uzbuenju dolazei gore da me poljubi, donosei mi taj poljubac mira, ljutio moga oca, koji je te obrede smatrao besmislenima; i sigurno je prije eljela da me pokua odviknuti od te potrebe, od te navike, negoli da mi dopusti da se nauim jo i na to da je molim za jo jedan poljubac kad je ve na pragu. Jer kad bih vidio da sam je razljutio, to bi potpuno unitilo sav onaj mir koji mi je donijela asak prije toga sagnuvi nad moj krevet svoje ljubljeno lice; pruala mi ga je kao hostiju za priest, iz koje e moje usne crpsti vjeru u njezinu istinsku prisutnost i mogunost da zaspim. Ali te veeri, kad je mama u mojoj sobi ostajala tako kratko, bile su ipak jo pune slasti u usporedbi s onima kad je na veeri bilo gostiju, pa mama zbog toga nije uope dolazila da mi kae laku no. Ti su se gosti obino ograniavali samo na gospodina Swanna, koji je, osim pokojeg stranca na prolasku, u Combrayu gotovo jedini dolazio k nama u pohode; kadto je to bio susjedski dolazak na veeru (no ovo se dogaalo rjee nakon njegove nezgodne enidbe, jer moji roditelji nisu eljeli primiti u kuu i njegovu enu), a kadto posjet nasumce, nakon veere. Onih veeri kad bi, sjedei oko eljeznog stola, ispod velikog kestena pred kuom, zauli s dna vrta neprodorno i kriavo veliko zvono, koje je klepetom svoje nepresuive i ledene gvozdene buke obasipalo i ogluivalo sve ukuane, kad bi ga uzbibali ulazei bez zvonjenja, neki dvostruki, bojaljivi titraj oblog i srebrnog glasa zvonca za strance svi bi se upitali: Posjet?! Tko bi to mogao biti?; ali se znalo da je to mogao biti samo gospodin Swann; pratetka bi, govorei glasno da bi nas upozorila primjerom, kazivala tonom, za koji se trudila da bude prirodan, da ne apuemo tako; jer nema nita uvredljivije prema osobi koja dolazi i koja to aputanje shvaa kao da se upravo govorilo o neemu to ona ne smije uti. I tada bi baku poslali u izvidnicu, a nju bi to vrlo obradovalo, jer je tako imala izliku da jo jednom proe vrtom, da na prolazu kriom iupa koji potporanj za rue i tako im vrati neto prirodnosti, kao to majka rukom raskutra kosu sinu koju je brija odvie zagladio.

A svi bismo mi ostali dotle ekati vijesti koje e nam baka donijeti o neprijatelju, kao da se moglo oekivati mnogo moguih napadaa. Uskoro zatim djed bi rekao: Prepoznajem Swannov glas. I zaista, mogao se prepoznati samo po glasu; u vrtu smo ostavljali samo najslabije svjetlo, da ne privuemo komarce, pa se tek vrlo nejasno razabiralo njegovo lice sa svinutim nosom i zelenim oima pod visokim elom, koje je bilo okrueno plavom, gotovo riom kosom, poeljanom la Bressant;3 tada bih ja neopazice odlazio da kaem da donesu vone sokove; do toga je mnogo bilo stalo mojoj baki; smatrala je mnogo ljubaznijim da ne ispadne da ih iznosimo samo u iznimnim okolnostima, samo kad nam netko doe u goste. Gospodin je Swann bio dodue mnogo mlai od moga djeda, ali je s njime bio vrlo dobar, jer je djed bio jedan od najboljih prijatelja njegova oca, koji je bio izvanredan, ali osebujan ovjek, kod koga je, inilo se, esto bila dovoljna i najmanja sitnica pa da mu se slomi polet srca i promijeni miljenje. Svake sam godine vie puta uo djeda kako za stolom pripovijeda uvijek iste anegdote o ponaanju gospodina Swanna starijeg prigodom smrti svoje ene, pokraj koje je bdio dan i no. Moj ga djed u ono doba ve due vremena nije bio vidio, pa je dotrao k njemu na imanje koje su Swannovi imali u okolici Combraya, te ga je uspio nagovoriti da ne pribiva stavljanju u lijes, nego ga je sva zaplakana na asak izveo iz pokojniine sobe. Nainie nekoliko koraka vrtom, gdje je sjalo neto malo sunanih zraka. Najednom gospodin Swann pograbi djeda za ruku i usklikne: Ah, moj stari prijatelju, kakve li sree to zajedno eemo po tom lijepom vremenu. Zar nisu krasna sva ta drveta, taj glog i to moje jezero na kome mi nikad niste estitali? Zato ste tako mrzovoljni? Osjeate li taj vjetri? Ah, badava, u ivotu ipak ima dobra, dragi moj Amde! No najednom se opet sjeti svoje mrtve ene, pa, drei, bez sumnje, da je prezamreno istraivati zato je u takvom trenutku
3

Nain eljanja (kratka, uspravna kosa), nazvan tako po glumcu Bressantu (18151886). (Prev.)

mogao dopustiti da ga obuzme radost, zadovolji se da kretnjom, koja mu je bila svojstvena kad god bi mu u pameti iskrslo koje teko shvatljivo pitanje, prijee rukom preko ela i otare oi i stakla svojih naoala. A ipak se nikad nije utjeio zbog smrti svoje ene, ali je u one dvije godine, koliko je jo ivio nakon njezine smrti, ponekad govorio mome djedu: udnovato je i smijeno: ja esto mislim na svoju jadnu enu, ali ne mogu na nju misliti mnogo u jedan mah. Otada je reenica esto, ali pomalo, kao jadni stari Swann postala omiljelom uzreicom moga djeda, koji ju je izgovarao u vezi s najrazliitijim stvarima. Drao bih da je taj stari Swann bio pravo udovite, da moj djed koga sam smatrao za najboljeg suca i ije su mudre izreke za mene znaile pravorijek sudake mudrosti, i poslije mi esto pomogle da oslobodim krivnje ono to sam bio sklon osuditi nije esto uskliknuo: Ma to? Bijae to ovjek zlatna srca!

Gospodin Swann mlai je u tijeku mnogih godina, osobito prije svoje enidbe, esto dolazio u pohode u Combray mojoj pratetki, djedu i baki, ali oni ipak nisu posumnjali da on vie nipoto ne ivi u onome drutvu s kojim je odravala veze njegova obitelj, nego da pod nekom vrsti inkognita, koji mu je osiguravalo ime Swann, primaju u svoju kuu sa savrenom bezazlenou potenih hotelijera kod kojih, a da i ne znaju, stanuje slavan razbojnik jednog od najotmjenijih lanova Jockey-kluba prijatelja i ljubimca grofa od Pariza i princa od Walesa, jednog od najrazmaenijih ljudi iz visokog drutva u etvrti Saint-Germaine.

Nae neznanje o tom sjajnom mondenom ivotu Swannovu imalo je oito svoj uzrok, barem djelomice, u njegovu suzdrljivom i diskretnom karakteru; ali je isto toliko razloga trebalo pripisati i tome to je tadanje graanstvo imalo o drutvu poneto hindusku predodbu; vjerovalo je da se sastoji od zatvorenih kasta, u kojima svatko od roenja zauzima onaj rang koji imaju ve i njegovi roditelji, i odakle vas nitko, osim u sluaju neke izuzetne karijere ili nenadane

enidbe, ne moe izvui i uvesti u neku viu kastu. Swannov je otac bio bankovni inovnik; prema tome je Swann mlai morao cijeli ivot ostati lan one kaste u kojoj se imetak, kao u kakvoj kategoriji poreskih obveznika, kree izmeu tog i tog prihoda. Znalo se s kim je odravao veze njegov otac, pa se, dakle, znalo s kime odrava veze i on, znalo se s kim je u stanju da se drui. Ako je imao i drugih poznanstava, bili su to mladiki odnosi pred kojima su stari obiteljski prijatelji, kao to su bili moji roditelji, utoliko dobrohotnije zatvarali oi to je on, ostavi bez roditelja, ipak vjerno nastavio da nas posjeuje; ali ovjek bi se mogao pod sigurno okladiti da su ti nama nepoznati ljudi, s kojima se viao, pripadali onakvima koje se ne bi usudio pozdraviti, da ih je susreo kad je bio s nama u drutvu. Da je tko silom htio izmjeriti Swannovu drutvenu vrijednost po nekom mjerilu koje bi vailo za njega osobno, i bilo razliito od mjerila za sve druge inovnike sinove s jednakim imovinskim stanjem u kakvom su bili njegovi roditelji, nalo bi se moda da je njegova vrijednost nia, jer je bio vrlo jednostavan u ponaanju i jer je uvijek imao nekih udnih sklonosti za starinske predmete i slike, a stanovao je u to vrijeme u nekom starom dvorcu, u kojem je gomilao svoje zbirke i gdje ga je baka namjeravala posjetiti, ali je taj dvorac bio na Orlanskom keju, a u toj je etvrti po miljenju pratetke bilo sramota stanovati. Da li se barem razumijete u te predmete? Pitam vas to u vaem interesu, jer ete u protivnom dopustiti da vam trgovci podvale kakvugod packariju, govorila mu je moja pratetka; a zapravo mu nije pripisivala nikakve strunosti, i uope nije imala nimalo visoko miljenje o intelektualnim sposobnostima ovjeka koji u razgovoru izbjegava sve ozbiljne teme, a pokazuje podrobno i vrlo prozaino poznavanje ne samo kad bi nam, ulazei u najsitnije pojedinosti, kazivao kuhinjske recepte, nego ak i kad bi bakine sestre stale govoriti o umjetnosti. Kad bi ga izazvale da kae svoje miljenje, da o nekoj slici izrazi svoje divljenje, on bi gotovo nepristojno utio, a zauzvrat bi tu utnju obilno nadoknaivao kad bi se naao u prilici da dade kakav stvaran podatak o muzeju u kome se ta slika nalazi, ili o datumu kad je

naslikana. Ali obino je samo nastojao da nas zabavi prianjem svaki put nove zgode, koja mu se onih dana dogodila s ljudima iz sredine koju smo mi poznavali, kao s combrayskim ljekarnikom, s naom kuharicom, s naim koijaem. To je prianje, dakako, nasmijavalo moju pratetku, ali ona nije pravo razabirala da li joj se ini smijena ona komina uloga koju bi Swann uvijek u tim dogaajima sebi dodjeljivao, ili duhovitost s kojom ih je pripovijedao: Moglo bi se rei da ste vrlo zgodan ovjek, gospodine Swanne! Ona je bila jedini malko vulgaran lan nae obitelji, pa se uvijek pred strancima trudila da istakne, kad se govorilo o Swannu da bi mogao, da hoe, stanovati i na bulevaru Haussmann i u aveniji de L'Opra, da je on sin gospodina Swanna, koji mu je sigurno ostavio etiri ili pet milijuna, ali da je to njegov hir. Mislila je, uostalom, da taj hir mora da je isto tako zabavan i za druge, pa bi mu u Parizu, kad bi joj gospodin Swann na Novu godinu donio zamotak ueerena kestenja, ako je bilo i drugih posjetitelja, neizostavno postavljala pitanje: No, gospodine Swanne, da li jo uvijek stanujete pokraj Vinskih skladita, da biste bili sigurni da neete zakasniti na vlak kad putujete u Lyon? I pri tom bi krajikom oka iznad lornjona promatrala druge posjetitelje.

Ali da je tko mojoj baki rekao da taj Swann, koji je kao Swannov sin bio potpuno kvalificiran da bude priman kod svega boljeg graanstva, kod najuglednijih parikih biljenika i odvjetnika (a tu je on povlasticu, inilo se, malko zanemario), kao u potaji vodi neki posve drukiji ivot; da u Parizu, odlazei iz nae kue, nakon to nam je rekao da ide spavati, okree drugim putem im je zaao za ugao, i odlazi u neki salon koji nikad nije vidjelo oko nijednog meetara ili njegova kompanjona, to bi se mojoj tetki uinilo isto tako neobino, kao to bi, moda, nekoj obrazovanijoj gospoi bila neobina pomisao da ima osobne veze s Aristejem, za koga bi doznala da e neposredno nakon razgovora s njom uroniti u krilo kraljevstva Tetide, u carstvo koje ne mogu ugledati oi smrtnika, a gdje njega kako nam to Vergilije pokazuje, doekuju

raskriljenih ruku; ili, da ostanemo kod slike koja joj je vjerojatnije mogla pasti na pamet, jer ju je vidjela naslikanu na naim combrayskim tanjurima za kolaie da je kod nje na veeri bio Ali-Baba, koji e, kada ostane sam, ui u podzemnu spilju koja sva blista od nesluena blaga.

Kad nas je jednom u Parizu posjetio nakon veere, pa se ispriavao to je u fraku, a Franoise je nakon njegova odlaska rekla da je od koijaa doznala da je veerao kod neke princeze, tetka je odgovorila: Da, kod neke princeze iz polusvijeta! Pri tom je s vedrom ironijom slegla ramenima i uope nije podigla oi sa svoga pletiva.

Zbog svega je toga moja pratetka postupala s njime malo svisoka. Drala je da njemu nai pozivi sigurno laskaju, pa je smatrala posve prirodnim to on ljeti nije nikad dolazio k nama a da u ruci nije donio koaricu s breskvama ili malinama iz svog vrta, i to mi je sa svakog svoga puta po Italiji donosio fotografije remek-djela.

Nisu se gotovo nimalo ustruavali da alju po njega, im bi zatrebali recept za kakav osobit umak ili za salatu od ananasa, kad bi se kod nas prireivale sveane veere na koje njega nisu pozivali, smatrajui da nije dovoljno ugledan da bi ga predstavili strancima koji prvi put k nama dolaze. Ponekad bi razgovor nadoao na lanove francuske kraljevske kue, na ljude koje ni vi ni ja nikad neemo upoznati, i s tim smo se pomirili, zar ne? kako bi tada moja pratetka govorila Swannu a on je moda u depu imao Twickenhamovo pismo; traili su od njega da gura glasovir i da okree strane kad bi naveer bakina sestra pjevala; raspolagali su tim, drugdje tako cijenjenim stvorenjem, s onom istom prostodunom osornou s kojom se dijete jednako neoprezno igra kad u ruke dobije kakvu skupocjenu umjetninu, koja treba da bude u nekoj zbirci, kao i kad mu dadu jeftinu igraku. Nema sumnje, onaj Swann, koji je u isto doba bio

znanac tolikih ljudi iz klubova, vrlo se razlikovao od onoga koga je stvarala moja pratetka, kad bi uveer u malom combrayskom vrtu, nakon to su odjeknula dva neodluna udarca zvoncetom, ispunjavala sadrajem i oivljavala svim onim to je znala o obitelji Swann, onu tamnu i nejasnu osobu koja se u pratnji bake izdvajala od mrane pozadine, a koju se moglo prepoznati samo po glasu. Ali mi ak ni onda kad se radi o najbeznaajnijim stvarima u ivotu, nismo vrsto sastavljena cjelina koja je istovjetna za svakoga, koju svatko, ako samo hoe, moe upoznati, kao kakav tekst ugovora ili testament; naa je drutvena linost djelo miljenja drugih ljudi. ak i tako jednostavan in kao to je vidjeti neku poznatu osobu, djelomice je intelektualan in. Mi tjelesnu pojavu bia koje vidimo ispunjamo svim onim to o njoj znamo, i u cjelokupnom liku koji sebi predoujemo, to znanje sigurno ima najvei udio. Ono dovrava izgled lica zaobljujui ga tako savreno, tako vjerno i tono ocrtava liniju nosa, tako se uplie u zvunost glasa, kao da je ona tek prozirna vanjtina da svaki put kad vidimo to lice i ujemo taj glas, nanovo u njima nalazimo i nanovo sluamo ono isto to znamo. Nema sumnje, u onom liku Swanna koji su sebi sazdali moji roditelji, nije zbog njihova neznanja bilo mnogih pojedinosti iz njegova mondenog ivota, a te su bile uzrok to su drugi ljudi, kad su bili s njim u drutvu, vidjeli da na njegovu licu caruje otmjenost i da se zaustavlja na njegovu orlovskom nosu, kao na svojoj prirodnoj granici; ali zato su moji roditelji mogli da na to lice, kome su oduzeli sav mondeni ar, pa je sada ostalo prazno i prostrano, da na dno tih sad ve nimalo dragocjenih oiju, nagomilaju neodreeni i blagi preostatak polusjeanje i poluzaborav onih dokonih sati koje smo nakon naih svakotjednih veera s njim zajedno proveli oko stola za kartanje ili u vrtu, u ono vrijeme kad smo ivjeli ivotom dobrih susjeda na ladanju. Tjelesna je vanjtina naeg prijatelja bila tako natrpana tim naim znanjem, kao i nekim uspomenama na njegove roditelje, da je ovaj Swann postao tako potpuno i ivo bie da mi se ini da ostavljam jednu osobu i pristupam drugoj, razliitoj, kad u sjeanju od onoga Swanna, koga sam potpuno

tono upoznao tek poslije, prelazim k prvome onom prvom Swannu, u kome iznova nalazim draesne zablude svoje mladosti i koji je, uostalom, manje slian onom drugom negoli osobama koje sam upoznao u isto vrijeme, kao da je na ivot neki muzej u kome se svi portreti iz istoga vremena ine kao portreti iste obitelji i imaju isti osnovni ton onom prvom Swannu, koji je sav okruen dokolicom i mirie miomirisom velikog kestena, koarice s malinama i struka velike salate.

Ali ipak, kad je baka jednog dana otila da zamoli za uslugu jednu gospou, koju je upoznala kod Sacr-Coeura4 (no s kojom zbog naeg shvaanja o kastama nije, unato obostranoj simpatiji, htjela dalje odravati odnose), ree joj ta ista gospoa de Villeparisis koja je pripadala slavnoj obitelji Bouillon: ini mi se da vi dobro poznajete gospodina Swanna, koji je velik prijatelj mojih neaka de Laumes. Baka se s posjeta vratila oduevljena kuom koja je gledala na vrtove, te joj je gospoa de Villeparisis savjetovala da je unajmi za stan, a isto je tako bila oduevljena i nekim prsluarem i njegovom keri, koji su imali duan u dvoritu, a baka je k njima ula da joj s nekoliko avova zaiju suknju, koju je bila zaderala na stubitu. Baki su se ti ljudi izvanredno svidjeli; izjavila je da je mala pravi biser i da je prsluar savreno otmjen i uope najbolji ovjek to ga je ikad vidjela. Jer za nju je otmjenost bila posve neovisna o drutvenom poloaju. Oduevljavala se jednim prsluarevim odgovorom, pa je uvjeravala mamu: Ni Svign5 ne bi bolje kazala!; a naprotiv, kad je govorila o jednom neaku gospoe de Villeparisis, koga je susrela kod nje, njezin je sud glasio ovako: Ah, keri moja, kako je obian!

Ali razgovor o Swannu nije u oima moje pratetke uzvisivao njega, nego je smanjio ugled gospoe de Villeparisis. inilo se da ugled, koji smo na osnovi
4 5

Crkva u Parizu. (Prev.) Markiza Svign (16261696), autorica glasovitih pisama koje je pisala keri. (Prev.)

bakina uvjeravanja pripisivali gospoi de Villeparisis, njoj namee dunost da ne ini nita ime bi smanjila svoje dostojanstvo, o koje se ogrijeila doznavi za Swannovo postojanje i dopustivi svojim roacima da se s njim drue. Odakle bi ona poznavala Swanna? A tvrdi da je u rodu s maralom Mac-Mahonom! To miljenje mojih roditelja o Swannovim vezama ini se da se poslije jo vie uvrstilo njegovom enidbom nekom enom iz najgoreg drutva, gotovo kokotom, koju on, uostalom, nije nikad ni pokuao da nam predstavi, nego je i dalje dolazio sam, premda sve rjee i rjee; pretpostavljali su da ju je naao u onoj njima nepoznatoj sredini, kamo je obino zalazio, pa su povjerovali da po njoj mogu suditi i o toj sredini.

Ali moj je djed jednom proitao u nekim novinama da je gospodin Swann ponajvjerniji posjetilac nedjeljnih rukova kod vojvode X..., iji su otac i stric bili najvieniji dravnici za vlade Luja Filipa. Jer moj je djed bio eljan da sazna sve, pa i najmanje sitnice, koje su mu mogle pomoi da u mislima ue u privatni ivot ljudi kao to je Mol, kao to je vojvoda Pasquier i vojvoda de Broglie. Bio je ushien kad je doznao da se Swann drui s ljudima koji su ih poznavali. Moja pratetka, naprotiv, protumai tu novost u nepovoljnom smislu za Swanna: netko tko je svoje drutvene veze traio izvan kaste u kojoj je roen, izvan svoga drutvenog razreda, bez milosti bi u njezinim oima gubio pravo da ostane u tom svome razredu. inilo joj se da se ovjek jednim mahom odrie svih plodova onih lijepih veza s ljudima dobra poloaja koje su dalekovidne i brine obitelji asno njegovale i uvale za svoju djecu; (moja je pratetka ak prekinula poznanstvo sa sinom nekog naeg prijatelja, biljenika, jer se oenio nekom visou te tako, po njezinu miljenju, pao s potovanog poloaja biljenikog sina na poloaj nekog od onih pustolova, bivih sobara ili konjuarskih momaka, za koje se pripovijeda da su poneke kraljice prema njima osjeale prolaznu slabost). Ona pokudi djedovu namjeru da ga idue veeri, kad Swann doe k nama na veeru, ispita o tim njegovim prijateljima koje smo otkrili. S druge

strane, sestre moje bake, dvije stare djevojke, koje su imale njezinu otmjenu narav, ali ne i njezin duh, izjavie da ne shvaaju kakvo bi zadovoljstvo mogao njihov svak nai u razgovoru o takvim ludorijama. Bile su to osobe uzvienih tenja, koje ba zbog toga nisu bile kadre da se zanimaju za ono to ljudi zovu ogovaranjem, pa ak da se radilo i o nekoj povijesnoj zanimljivosti; i uope, nisu mogle osjeati interes ni prema emu to se nije izravno ticalo nekog estetskog ili kreposnog predmeta. Ravnodunost njihova duha prema svemu to se inilo da je izbliza ili izdaleka u vezi s mondenim ivotom, bila je tako potpuna da je njihovo sluno osjetilo shvativi svoju trenutnu beskorisnost im bi pri veeri razgovor poprimio malko frivolan ili ak samo obian, neuzvien ton, bez nade da bi ga te dvije stare gospoice mogle opet navesti na njima drage sadraje tada slalo na poinak svoje organe za primanje i preputalo ih pravom poetku atrofije. Ako bi tada djedu zatrebalo da privue njihovu pozornost, morao se posluiti onim tjelesnim upozorenjima kojima se slue lijenici za duevne bolesti u svom saobraaju s nekim bolesno rastresenim ljudima: vie bi puta otricom noa udario po ai i u isto ih vrijeme naglo zovnuo glasom i pogledom, te je tako upotrebljavao ista ona estoka pomagala koja ti psihijatri esto prenose i u svoje svakodnevne odnose sa zdravim ljudima, bilo iz profesionalne navike, bilo to misle da je cijeli svijet pomalo lud.

Vie su se zainteresirale kad nam je uoi dana kad je Swann imao doi na veeru i kad im je osobno poslao sanduk vina iz Astija, tetka drei u rukama jedan broj novina Figaro, gdje su pokraj naslova jedne slike s Corotove izlobe stajale ove rijei: Iz zbirke gospodina Charlesa Swanna, kazala: Jeste li vidjeli, Swann ima ast da bude u Figarou? Ta ja sam uvijek govorila da on ima mnogo ukusa ree baka. Dakako, ti si rekla, im se radi o nekom drukijem miljenju nego to je nae odgovori moja pratetka koja je znala da baka nije nikad imala isto miljenje kao i ona, pa kako nije bila posve sigurna da smo

uvijek ba njoj davali pravo, sad je eljela da od nas izmami opu osudu bakinih miljenja i da nas silom suglasi sa svojim miljenjima protiv bakinih. Ali mi smo utjeli. No budui da su bakine sestre pokazale namjeru da sa Swannom govore o toj vijesti u Figarou, pratetka ih od toga odgovori. Svaki put kad je kod drugih vidjela neku, ma kako malu prednost, koje ona nije imala, uvjeravala bi sebe da to nije prednost, nego zlo, pa bi ih onda saaljevala, da im ne mora zavidjeti. Vjerujem da ga ne biste razveselile; meni bi sigurno bilo vrlo neugodno kad bih svoje ime vidjela onako javno tiskano u novinama, i ne bi mi nimalo laskalo kad bi mi tko o tome jo i govorio. Uostalom, nije ba tvrdoglavo nastojala da uvjeri bakine sestre; one su, naime, iz uasa pred vulgarnou, tako daleko dotjerale u vjetini da majstorskim zaobilaenjem prikriju osobnu aluziju, da je ona esto ostala nezapaena i za onoga kome je bila upuena. to se tie moje majke, ona je mislila samo na to kako da pokua pridobiti moga oca da pristane da govori sa Swannom, ne o njegovoj eni, nego o keri koju je Swann oboavao, i zbog koje je, kako se govorilo, napokon pristao na enidbu. Bilo bi dovoljno da mu kae samo jednu rije, da ga upita kako joj je. To mora da je tako okrutno za njega. Ali moj se otac ljutio: Ta ne! Tebi padaju nemogue ideje na um. To bi bilo smijeno.

Ali je samo meni Swannov dolazak postao predmetom bolne zabrinutosti. Jer onih veeri kad je bilo gostiju, ili kad je bio makar samo gospodin Swann, mama nije dolazila u moju sobu. Veerao bih prije svih drugih, zatim izlazio i sjeo za stol; bilo mi je doputeno da ostanem sve do osam sati, a onda sam, prema dogovoru morao otii gore; onaj dragocjeni i tako krhki poljubac, koji mi je mama obino poklanjala kad sam bio u krevetu i ve padao u san, sad sam morao prenijeti ak iz blagovaonice u svoju sobu, pa ga uvati za sve vrijeme dok bih se svlaio, da se ne izgubi njegova slast, da se ne raspri i ne ispari njegova hlapljiva mo, a upravo tih sam ga veeri, kad bih ga morao primiti opreznije i paljivije, morao oteti naglo, pred svima, nemajui ak ni vremena ni

potrebne slobode duha da unesem u sve to inim onu panju manijaka koji se trude da, zatvarajui vrata, ne misle ni na to drugo, da bi mogli u trenutku kad im se vrati bolesna nesigurnost, svome kolebanju pobjedonosno suprotstaviti jasno sjeanje na trenutak kad su vrata zaista zatvorili.

Bili smo svi u vrtu kad se razlegoe dva bojaljiva udarca zvoncetom. Znalo se da je Swann, no uza sve to, svi se upitno pogledae; zatim poslasmo baku u izvidnicu. Ne zaboravite da mu razumljivo zahvalite na vinu, znate da je izvrsno, a sanduk je golem preporui djed svojim dvjema svastima. Nemojte aputati ree moja pratetka. Pomislite kako je ugodno doi u kuu gdje svi apu. Ah! Evo gospodina Swanna! Pitat emo ga to misli kakvo e sutra biti vrijeme ree otac. A majka je mislila da bi jedna jedina njezina rije bila dovoljna da zbrie svu onu bol koju su u naoj obitelji sigurno nanijeli Swannu nakon njegove enidbe. Ona nae naina da ga malko odvede u stranu. Ali ja pooh za njom; nisam se mogao odluiti da je pustim da se udalji makar samo za jedan trenutak; neprestano sam razmiljao o tome kako u je zaas morati ostaviti u blagovaonici i popeti se u svoju sobu, bez utjehe da e doi da me poljubi, kako je to bilo drugih veeri. Hajdete, gospodine Swanne ree mu ona pripovijedajte mi malko o svojoj keri; sigurna sam da i ona ima smisla za lijepe predmete, kao i njezin otac. Doite i sjednite s nama svima pod verandu ree mu djed prilazei. I tako majka morade prekinuti razgovor, ali joj poe za rukom da ak i iz te prisile izvue jo jednu novu delikatnu misao, kao to dobre pjesnike tiranija sroka primorava da nau svoje najvee ljepote: Razgovarat emo opet o njoj kad budemo sami. Samo je majka dostojna da vas razumije. Sigurna sam da bi i njezina majka jednako mislila. Svi posjedasmo oko eljezna stola. Najradije bih da nisam morao misliti na tjeskobne sate koje sam te veeri imao preivjeti u svojoj sobi; znao sam da neu moi zaspati; nastojao sam sebe uvjeriti da oni nemaju nikakve vanosti, jer ih se sutra ujutro vie neu ni sjeati; trudio sam se da mislim na

budunost, u nadi da e me te misli, kao preko mosta, prevesti preko ponora koji je zjapio preda mnom i plaio me. Ali mi je duh bio tako napet od brige bio je isto tako ustremljen prema neposrednoj budunosti, kao to se k majci otimao pogled kojim sam piljio u nju da nijednom tuem dojmu nije doputao da prodre u nj. Misli su dodue u njega ulazile, ali uz uvjet da vani ostave svaki element ljepote, ili makar samo smijenoga, koji bi me mogao dirnuti ili rastresti. Kao to bolesnik, zahvaljujui anestetiku, s punom svijeu pribiva operaciji koju na njemu vre, ali ne osjea nita, tako sam i ja mogao u sebi kazivati stihove koje sam volio, ili promatrati djedove napore da sa Swannom razgovara o vojvodi d'Audiffret-Pasquieru, a da me stihovi nisu nimalo uzbuivali, a djedovi napori nimalo razveseljavali. Ti su napori bili uzaludni. Tek to bi djed postavio Swannu kakvo pitanje u vezi s tim govornikom, a ve bi se koja od bakinih sestara, kojoj je ovo pitanje u uima odjeknulo kao duboka, ali neumjesna tiina, koju je pristojno prekinuti, obratila drugoj: Zamisli Cline, upoznala sam neku mladu vedsku uiteljicu koja mi je ispriala izvanredno zanimljive pojedinosti o zadrugama u skandinavskim zemljama. Morat e jednom doi k nama na veeru. O, dakako! odgovori joj sestra Flora. Ali ni ja nisam gubila vrijeme. Susrela sam kod gospodina Vinteuila nekog starog uenjaka, koji dobro poznaje Maubanta, i kome je Maubant do najsitnijih pojedinosti protumaio kako se postupa pri sastavljanju uloge. To je nevjerojatno zanimljivo. On je susjed gospodina Vinteuila; nisam to uope znala; a vrlo je ljubezan. Nema samo gospodin Vinteuil ljubazne susjede usklikne tetka Cline glasom koji je od plaljivosti zazvuao glasno, a zbog unaprijed smiljene svrhe neprirodno; pri tom je Swannu dobacila ono to je nazivala znaajnim pogledom. Tetka Flora je u isto vrijeme shvatila da je ta reenica bila Clinina zahvala za vino iz Astija, pa je i ona gledala u Swanna, a na licu joj se prepletao izraz zahvalnosti s ironijom; bilo je to moda naprosto zato to je i ona eljela potpomoi duhovitu dosjetku svoje sestre, ili jer je nenavidjela Swannu to ju je nadahnuo, ili pak, jer se nije mogla suspregnuti da

mu se ne naruga, vjerujui da se on osjea kao da je na osuenikoj klupi. Vjerujem da emo uspjeti da ga dovedemo k nama na veeru nastavi Flora. Kad ga tko navede da govori o Maubantu ili o gospoi Materna, on satima ne prestaje. To mora da je divno uzdahne moj djed, ijem je duhu priroda na nesreu isto tako potpuno propustila podariti sposobnost da se strastveno zanima za vedske zadruge ili za sastavljanje Maubantovih uloga, kao to je zaboravila da duhu bakinih sestara pokloni ono zrnce soli koje ovjeku treba pa da osjeti onu slast u prianju o intimnom ivotu Mola ili grofa od Pariza. Vidite ree Swann mome djedu ovo to u vam kazati ima vie veze s onim to ste me pitali nego to bi se reklo; jer stvari se u nekom pogledu nisu mnogo promijenile. Jutros sam nanovo u Saint-Simonu proitao neto to e vas sigurno zanimati. To je u onom svesku gdje govori o svom ambasadorskom djelovanju u panjolskoj; nije to ba najbolji svezak; to je gotovo neki dnevnik, ali u najmanju ruku divno napisan dnevnik, i to je njegova prva razlika u usporedbi s onim dosadnim dnevnim novinama koje drimo da moramo itati od jutra do veeri. Ja se s vama ne slaem, ima dana kad mi se itanje novina ini vrlo ugodnim... prekine ga tetka Flora, da bi pokazala da je proitala reenicu o Swannovu Corotu u Figarou. Kad govore o stvarima ili o ljudima koji nas zanimaju! upotpuni je tetka Cline. Ja se ne protivim odgovori zaueno Swann. Ja predbacujem novinama to to panju svakog dana vezuju za beznaajne stvari, dok svega tri ili etiri puta u ivotu nailazimo na knjige u kojima moemo proitati neto bitno. Kad ve svakog jutra tako grozniavo kidamo ovoj novina, trebalo bi izmijeniti stvari i u novine stavljati, ni sam ne znam to, na primjer... Pascalove Misli! (on tu rije izgovori s ironinim zanosom, da ne bi ispao uobraeno uen). I onda bismo u svescima s pozlaenim hrptom, koje otvaramo svega jednom u deset godina doda on izraavajui onaj prezir prema otmjenim stvarima koji kadto hine ljudi iz otmjena drutva itali da je grka kraljica otputovala u Cannes ili da je kneginja de Lon dala maskirani ples. Tako bi onda prava ravnotea bila

uspostavljena. Ali on se pokaje to se upustio da ak neozbiljno govori o tako ozbiljnim stvarima, pa doda ironino: Vodimo zaista lijep razgovor, ne znam zato se uope laamo tih visina. Zatim se okrene djedu, pa nastavi: Saint-Simon, dakle, pripovijeda kako se Maulvrier usudio pruiti ruku njegovim sinovima. Kako znate, to je onaj Maulvrier o kome kae: Nikad ne vidjeh u toj tustoj boci drugo doli zlovolju, neotesanost i budalatine. Bila tusta ili ne bila, ima svakako boca s posve drugim sadrajem ree ivo Flora, kojoj je bilo stalo da i ona zahvali Swannu, jer je dar vina iz Astija bio upuen objema. Cline se poe smijati. A Swann, koga su time prekinule, nastavi: Ne znam da li je to bilo neznanje ili zamka, pie Saint-Simon, ali on htjede mojoj djeci pruiti ruku. Opazio sam dovoljno rano da to sprijeim. Djed se ve oduevljavao onim neznanje ili zamka, ali je gospoica Cline, kod koje je ime Saint-Simon ime knjievnika sprijeilo potpunu anesteziju slunih sposobnosti, ve negodovala:

Kako? Vi se tome divite? Pa dobro! To je lijepo! Ali to bi imalo znaiti? Zar jedan ovjek nije kao i drugi? to moe smetati da li je vojvoda ili koija, ako je inteligentan i ima srca? Taj je va Saint-Simon ba lijepo odgajao svoju djecu ako im je govorio da ne daju ruku svim potenim ljudima. Ta to je naprosto odvratno. I vi se jo usuujete to citirati? I moj bi djed u dubokoj alosti

osjetio da uz takvu opstrukciju nee moi nagovoriti Swanna da mu pripovijeda zgode koje bi ga mogle zanimati, te se tiho obratio mami: Ta sjeti me onog stiha koji si me nauila i koji mi tako pomae u ovakvim trenucima. Ah, da: Gospode, koliko ima vrlina koje nas sili mrziti! Ah, ba mi godi!

Neprekidno sam gledao u mamu; znao sam, kad svi budu za stolom, da mi nee dopustiti da ostanem do kraja veere i da se mama nee htjeti protiviti ocu, pa mi nee dopustiti da je pred svima vie puta poljubim, kao to bih smio da smo

bili u mojoj sobi. Zbog toga sam u blagovaonici, jo na poetku veere, kad sam ve osjeao da se pribliava onaj sat, odluio da unaprijed pripremim sve za taj poljubac, koji e biti kratak i letimian, to god mogu uraditi sam: izabrat u pogledom mjesto na obrazu koje u poljubiti, priredit u svoj duh da bih, zahvaljujui tom poetku poljupca, u mislima mogao cijelu onu minutu, koju mi mama bude dodijelila, posvetiti osjeanju njezina obraza na svojim usnama, kao to slikar, iji model pristaje samo na kratkotrajna sjedenja u pozi, pripremi paletu i unaprijed, po sjeanju, po biljekama, uini sve ono to, strogo uzevi, moe izvriti bez prisutnosti modela. Ali tad najednom, jo prije nego to su zazvonili na veeru, djed poini nesvjesnu okrutnost rekavi: Mali je, ini se, umoran. Trebalo bi da ode spavati. Veeras, uostalom, kasno veeramo. Otac se nije tako savjesno, kao baka ili majka, drao sklopljenih ugovora, pa stoga ree: Da, hajde, idi spavati. Htjedoh poljubiti mamu, kad uto zazvone na veeru. Nema nita, ostavi majku, dosta ste se i ovako pozdravili, ti su izljevi smijeni. Hajde, penji se! I tako sam morao otii bez popudbine; morao sam se uspinjati svakom stepenicom protiv srca, kako to kae puki izraz; uspinjao sam se protiv svoga srca koje se eljelo vratiti mojoj majci, jer mu ona nije poljupcem dala odobrenje da poe sa mnom. To je mrsko stubite, kojim sam se uvijek tako raaloen uspinjao, isparavalo neki miris laka koji je na neki nain upio, na sebe vezao onu osobitu vrst bola, koju sam nanovo osjeao svake veeri i koja je u toj njunoj formi bila jo okrutnija za moju osjetljivost, jer se tako moja inteligencija nije mogla s njom boriti. Kad spavamo i kad kakvu estoku zubobolju jo osjeamo u slici djevojke koju ve po stoti put zaredom pokuavamo izvui iz vode, ili kao kakav Molireov stih koji sebi neprestano ponavljamo, osjetit emo kao veliko olakanje to smo se probudili i to se naa inteligencija moe osloboditi predodbe zubobolje i svakog junakog ili ritmovanog preruavanja. No ja sam sad doivljavao ba suprotno od takvog olakanja. Bol to sam morao otii u svoju sobu, ulazila je u mene neusporedivo bre, gotovo u jednom trenu, u isti mah podmuklo, lukavo, nenadano i naglo,

onim putem koji je mnogo otrovniji od duevnog prodiranja: naime udisanjem onog mirisa laka koji je bio svojstven tome stubitu. A kad sam ve stigao u sobu, trebalo je zaepiti sve izlaze, zatvoriti kapke, raspremajui pokrivae iskopati vlastiti grob i obui s kouljom zapravo mrtvaki pokrov. Ali prije sahrane u eljezni krevet, koji su stavili u moju sobu jer mi je ljeti bilo prevrue u velikom krevetu pod zavjesama od ripsa, u meni se zae buna te odluih pokuati lukavtinu na smrt osuenoga. Napisao sam majci pismo i zamolio je da doe k meni zbog neke vane stvari koju joj ne mogu priopiti u pismu. Jako sam se bojao da Franoise, tetkina kuharica, kojoj je bila dunost da za moga boravka u Combrayu vodi brigu o meni, ne odbije moju molbu da odnese mami pisamce. Slutio sam da e joj se initi isto tako nemoguim da majci pred gostima preda neku poruku, kao to bi se i kazalinom vrataru inilo nemogue da odnese pismo glumcu kad je na pozornici. Ona je imala neodoljiv, obilan, tankoutan i nepopustljiv zbornik propisa o tome to se smije, a to ne smije initi, koji je odreivao neshvatljiva ili potpuno beskorisna razlikovanja (i time joj davao slinost onim starinskim zakonima koji, uz divljake propise o pokolju djece na majinim grudima, s pretjeranom osjetljivou brane da netko kuha jare u mlijeku njegove matere, ili da pojede ivotinjski bedreni ivac kad se asti njezinim preostalim bedrom). Kad bi tko taj zbornik propisa prosuivao po nenadanoj tvrdoglavosti, kojom je odbijala da izvri neke nae naloge, mogao bi pomisliti da on predvia takve drutvene sloenosti i otmjene profinjenosti, koje joj nita iz njezine okoline ili iz njezina ivota seoske sluavke nije moglo sugerirati; i stoga je ovjek morao priznati da u njoj ivi neka pradavna, otmjena i neshvaena francuska prolost, kao i u onim tvornikim gradovima gdje stari dvorci svjedoe o nekadanjem gospotijskom ivotu, i gdje radnici neke tvornice kemijskih proizvoda rade meu profinjenim i njenim kipovima to prikazuju udo svetog Thophilea ili etiri sina Aymonova. U ovom posebnom sluaju lanak zakonika, zbog kojega je bilo malo vjerojatno da bi Franoise, osim u sluaju poara, ikad otila da mamu u Swannovoj prisutnosti smeta zbog

tako neznatne linosti kao to sam ja, izraavao je naprosto strahopotovanje koje je ona javno izraavala, ne samo prema roditeljima isto kao i prema mrtvima, sveenicima i kraljevima nego i prema strancu koga smo primili u goste; to bi me strahopotovanje moda dirnulo u kakvoj knjizi, ali me uvijek razdraivalo kad god bih zauo iz njezinih usta ozbiljan i raznjeen ton kojim bi o tome govorila, a jo me vie razdraivalo veeras, kad je sveto znaenje koje je pridavala veeri imalo biti razlogom zbog koga e odbiti da ometa njezin sveani obred. No da moji izgledi budu bolji, nisam oklijevao da slaem i da joj reknem da nipoto nisam ja sam zaelio da joj piem, nego da mi je mama, kad sam odlazio, preporuila da joj nikako ne zaboravim poslati odgovor u vezi s nekim predmetom koji me zamolila da potraim; i sigurno bi se vrlo ljutila kad joj ne bi predali poruku. Mislim da mi Franoise nije povjerovala, jer je, kao i svi primitivni ljudi kojima su osjetila jaa od naih, po nekim, za nas neshvatljivim znakovima, neposredno razabirala cijelu istinu koju smo joj eljeli sakriti, pa je pet minuta promatrala omot, kao da e je gledanje papira i izgled rukopisa obavijestiti o sadraju pisma ili je pouiti na koji se lanak svoga zakonika treba pozvati. Zatim izae s pomirenim izrazom na licu koji je, inilo se, znaio: Nije li nesrea za roditelje to imaju takvo dijete?! Ona se vrati ve za asak da mi kae da su tek kod sladoleda i da je efu posluge kod stola bilo nemogue da u ovom trenutku, pred svima, urui pismo, ali da e kod ispiranja usta nai zgodnu priliku da joj ga preda. Moje tjeskobe smjesta nestane; sad vie nisam bio u istom poloaju kao malo prije; sad se vie nisam rastao s mamom sve do sutra jer e je moja kratka poruka dodue razljutiti (i to dvostruko, jer e me ta lukavtina uiniti smijenim u Swannovim oima), ali e mi u najmanju ruku omoguiti da nevidljiv i, kao arolijom prenesen, uem u istu prostoriju u kojoj je i ona, jer e joj na uho govoriti o meni; jer se ta zabranjena, neprijateljska blagovaonica, u kojoj su mi se jo asak prije i sam sladoled zrnati! i posude za ispiranje usta inili da u sebi kriju zlotvorna i smrtno alosna uivanja, zato to ih je mama doivljavala daleko od mene, sada preda

mnom otvarala te kao sazrelo voe razbijala svoju ljuturu, iz koje e potei i sve do moga opijenog srca doprijeti mamina panja, pa e ga ispunjati sreom za sve ono vrijeme dok bude itala moje retke. Sad vie nisam bio odvojen od nje; pregrade su pale i sad nas je jedna divna nit opet povezivala. A zatim, to jo nije bilo sve: mama e, bez sumnje, doi!

Vjerovao sam da bi se Swann, da je proitao moje pismo i da je pogodio njegov cilj, sigurno narugao tjeskobi koju sam malo prije osjeao; ali ba naprotiv, kako sam tek poslije doznao, i njega je mnoge godine njegova ivota muila slina tjeskoba, i nitko me moda ne bi mogao tako dobro razumjeti kao on; s tom ga je tjeskobom, koja nas obuzima kad znamo da je stvorenje koje ljubimo na nekoj zabavi gdje nas nema i gdje joj se ne moemo pridruiti, upoznala ljubav; ljubav za koju je ta tjeskoba nekako predodreena te e je ona prisvojiti i specijalizirati; ali kad ona, kao to je to bio moj sluaj, u nas ue jo prije nego to se u naem ivotu pojavi ljubav, onda ona, neodreena i slobodna, bez utvrene namjene, luta u oekivanju, danas u slubi jednoga, a sutra drugoga osjeaja, as u slubi sinovske njenosti, a as u slubi prijateljstva prema kojem prijatelju. I onu radost s kojom sam stekao svoja prva iskustva takve vrsti koju sam osjetio kad se Franoise vratila da mi kae da e moje pismo biti predano, i nju je Swann dobro poznavao; tu varavu radost koju u nama budi neki prijatelj, neki roak ene koju ljubimo, kad ga ugledamo gdje stie pred palau ili kazalite u kojem je ona na nekom plesu, reduti ili premijeri, pa e je on moi nai, te kad nas taj prijatelj opazi kako vani lutamo oajno ekajui priliku da se s njom stavimo u vezu. On nas prepoznaje, prijateljski nam prilazi i pita nas to ovdje radimo. A kad izmislimo da imamo neto hitno priopiti njegovoj roaki ili prijateljici, on nas uvjerava da nema nita jednostavnije od toga, uvodi nas u predvorje i obeava nam da e je za pet minuta poslati k nama. Kako tad volimo (kao i ja u tom trenutku Franoisu) toga dobronamjernog posrednika, koji nam je jednom rijeju uinio podnoljivom, ljudskom i gotovo naklonjenom tu

nepojmljivu i paklensku sveanost, usred koje, kako smo vjerovali, neprijateljski, razvratni i divni vrtlozi daleko od nas odvlae i na na raun nasmijavaju onu koju ljubimo. Ako ih prosuujemo po njemu, po tom roaku koji nas je oslovio i koji je i sam jedan od posveenih u te okrutne misterije, onda ni drugi uzvanici na sveanosti ne moraju imati nita osobito demonsko. Meu te nedostine i mune sate, kad je imala uivati nama nepoznate naslade, evo sad i mi ulazimo neoekivanim prodorom; i eto, tu pred naim oima iskrsava jedan iz niza trenutaka od kojih je trajanje tih sati sastavljeno; on je isto tako stvaran kao i svi ostali, a moda je i vaniji za nas, jer je u njemu prisutna naa ljubav, a mi ga, evo, posjedujemo, u nj se upleemo i gotovo da smo ga sami stvorili: to je trenutak u kojem e joj rei da smo tu, dolje, u predvorju. I, nema sumnje, ni ostali trenuci sveanosti nisu morali da u biti budu mnogo drukiji od ovoga, nisu morali sadravati nita divnije, ili neto to bi nas trebalo ispunjati patnjom; ta dobronamjerni nam je prijatelj malo! Ali ona e biti ushiena to e imati razloga da sie! Mnogo e se vie radovati da razgovara s vama negoli da se gore dosauje. Ali jao! Swann je iskusio kako dobre namjere tree osobe nemaju utjecaja na neku enu, koju razjaruje kad osjeti da je netko, koga ona ne ljubi, progoni ak i na ovakvoj sveanosti. I prijatelj esto silazi sam.

Majka nije dola, nego mi je, bez obzira prema mome samoljublju (koje je bilo zainteresirano da ne bude poreena pria o traenju kojega sam joj rezultat toboe na njezinu molbu trebao javiti), po Franoisi poruila: Nema odgovora. To su one iste rijei koje sam odonda tako esto uo kako ih vratari palacea ili lakaji igranica donose kao odgovor kakvoj ubogoj djevojci koja se tome neizostavno udi: Kako, nije nita rekao? Ta to je nemogue! Vi ste mu valjda ipak predali pismo. Dobro, ja u jo priekati. I kao to svaka od njih, bez izuzetka uvjerava da nije potrebno upaliti dodatno plinsko osvjetljenje koje vratar hoe da upali zbog nje, pa ostaje ondje ne uvi vie nita osim rijetkih

razgovora o vremenu koje vode vratar i tekli, sve dok ga vratar najednom, sjetivi se dogovorenog sata, ne poalje da na led stavi pie nekog gosta, tako sam i ja otklonio Franoisinu ponudu da mi skuha aj ili da ostane uza me, pa sam je pustio da se vrati u kuhinju; zatim sam legao; zatvorio oi i nastojao da ne ujem glasove svojih roditelja koji su u vrtu pili kavu. Ali sam ve nakon nekoliko sekunda osjetio da zbog toga pisma, da zbog pokuaja da joj se, uz pogibelj da u je razljutiti, tako pribliim, te sam ve mislio da gotovo dodirujem trenutak kad u je opet vidjeti, neu moi zaspati a da je zaista opet ne vidim. Srce mi je svakog trenutka sve bolnije lupalo, jer sam poveavao svoje uzrujanje preporuujui sebi mir, a to je znailo pomirenje sa svojom nesreom. No odjednom moje tjeskobe nestade; obli me neko blaenstvo, kao kad neki snaan lijek pone djelovati, pa nam uklanja bol; stvorio sam odluku da vie i ne kuam zaspati a da opet ne vidim mamu, da je ne poljubim kad se bude uspinjala na spavanje, pa bilo to mu drago, makar i uz izvjesnost da e se nakon toga na mene srditi. Mir koji je u meni zavladao nakon iezavanja tjeskobe izazivao je u meni takvu izvanrednu ivahnost, kakvu kod ljudi pobuuje iekivanje, e, i strah pred opasnou. Bez buke otvorih prozore i sjedoh podno kreveta; nisam se gotovo ni micao da me dolje ne bi uli. A vani su i stvari, inilo se, bile ukoene u nijemoj pomnji da ne smetaju mjeseini, koja je svaki predmet udvostruavala i poveala izbacujui preda nj njegovu sjenu, koja je bila gua i stvarnija od tog samog predmeta, te je tako u isti mah istanjila i proirivala krajolik, kao kad razvijemo plan koji je dotad bio smotan. Ono to je osjealo potrebu da se mie, na primjer neki list na kestenu, micalo se. Ali njegov siuni, potpuni, do u najmanju nijansu, do najnjenijeg treperenja izvedeni drhtaj, nije prelazio na ostalo, nego je ostajao otro ogranien. I oni najmanji umovi, koji mora da su dolazili iz vrtova na posve drugom kraju grada, ovako izloeni u toj tiini, koja nije upijala njihov ni najneujniji zvuk, zamjeivahu se tako savrenom razgovjetnou svih sastavnih dijelova da se inilo da taj efekt udaljenosti zahvaljuju samo svojoj tihanosti, kao oni prigueni tonovi

pianisima to ih orkestar Konzervatorija izvodi tako dobro da se nijedna njihova nota ne gubi, a ipak nam se ini da ih ujemo odnekud izdaleka, izvan koncertne dvorane, te svi stari abonenti meu njima i bakine sestre, kad bi im Swann ustupio svoja mjesta napregnu sluh, kao da su zauli udaljeno napredovanje vojske koja dolazi, ali sigurno jo nije zaokrenula u ulicu Trvise.

Znao sam da je poloaj, u koji sebe dovodim tom svojom odlukom, od svih poloaja ba onaj koji je u dranju mojih roditelja prema meni mogao izazvati najtee posljedice; mnogo tee, zapravo, nego to bi neki stranac mogao pretpostaviti, naime takve posljedice koje bi, po njegovu miljenju, mogle izazvati samo zaista sramotne greke. Ali u mom odgoju nije poredak greaka bio isti kao kod druge djece: navikli su me da ispred svih (jer, bez sumnje, nije bilo drugih od kojih bih se trebao brinije uvati) stavljam one pogreke koje su, kako to tek danas shvaam, imale uvijek isto zajedniko svojstvo: da sam u njih zapadao podlijeui nekom nervoznom porivu. Ali tada nije nitko izgovarao tu rije, nije otvoreno isticao to podrijetlo koje me moglo navesti da povjerujem da je oprostivo to im podlijeem, ili moda ak da je nemogue da im se oduprem. Ali ja sam ih pouzdano prepoznavao po tjeskobi koja im je prethodila, kao i po strogosti kazne koja je za njima dolazila; tako sam i sad znao da je ona pogreka, koju sam malo prije uinio, bila iste vrste kao i one za koje su me najstroe kanjavali, ali da je u isto vrijeme i neusporedivo tea. Bilo je sigurno da e mi, kad se isprijeim na putu majci kad se bude uspinjala na spavanje, i kad vide da sam ostao budan, da se s njom na hodniku jo jednom pozdravim, zabraniti da ostanem kod kue, da e me ve sutra sigurno poslati u koled. Pa neka! Volio bih tako uraditi, pa makar da sam se pet minuta nakon toga morao baciti kroz prozor! U ovom sam trenutku elio samo mamu, elio sam da se s njome pozdravim; predaleko sam otiao putem koji me vodio k ostvarenju te elje a da bih se mogao vratiti.

Zauh korake svojih roditelja kako ispraaju Swanna; a kad me zvonce s vrata obavijestilo da je otiao, pooh do prozora. Mama je pitala oca da li je jastog bio dobar i da li je Swann i drugi put uzeo ledene kave s pistaem. Meni se inilo da je sasvim osrednja ree majka. Mislim da bi drugi put trebalo pokuati s nekim drugim parfemom. ini mi se da se Swann nevjerojatno naglo mijenja ree pratetka izgleda kao starac!

Moja je pratetka bila tako navikla da u Swannu uvijek vidi istog, jedva doraslog mladia, da se udila to ga najednom vidi manje mlada od dobi koju mu je i dalje, bez obzira na godine, pridavala. I moji su roditelji, uostalom, poeli na njemu opaati onu nenormalnu, prekomjernu, sramotnu i zasluenu starost neenja i svih onih za koje, ini se, onaj dugotrajni dan bez sutranjice traje due negoli za druge, jer je za njih prazan i jer se njegovi trenuci mirno niu poevi od jutra i ne moraju se zatim podijeliti i djeci. Vjerujem da ima mnogo brige sa svojom nevaljalom enom, koja naoigled cijeloga Combraya ivi s nekim gospodinom Charlusom. O tom se pripovijeda posvuda po gradu.

Majka podsjeti da on ipak u posljednje vrijeme izgleda manje alostan. On ne ini vie tako esto ni onu kretnju koju je inio i njegov otac; ne otire oi i ne prelazi rukom preko ela. Ali ja mislim da on tu enu zapravo vie ne voli. Ta dakako: vie je ne voli odgovori djed. Ve sam odavno dobio od njega pismo o toj stvari, s kojim se iz pristojnosti nisam sloio, no koje ne ostavlja nikakve sumnje o njegovim osjeajima prema toj eni, pogotovu ako bismo ih htjeli smatrati ljubavlju. No gle! Vi mu se niste zahvalile za vino iz Astija! doda djed okrenuvi se svojim dvjema svastima. Kako? Nismo mu se zahvalile? Ja mislim, meu nama budi reeno, da sam to izvela ak vrlo obzirno odgovori tetka Flora. Da, ti si to vrlo dobro udesila: divila sam ti se ree tetka Cline. Ali i ti si bila vrlo dobra. Da, bila sam jako ponosna na svoju reenicu o ljubaznim susjedima. Kako, vi to zovete zahvaljivanjem?!

 usklikne djed. Ja sam to dobro uo, ali neka me avo odnese ako sam pomislio da se tie Swanna. Moete biti sigurne da nije nita razumio. Ali nemojte, Swann nije glup, sigurna sam da je to ispravno shvatio. Nisam mu ipak mogla govoriti o broju boca i cijeni vina! Otac i majka ostadoe sami, pa na trenutak sjedoe; zatim otac ree: E pa, ako hoe, poimo spavati! Ako eli, dragi, premda nisam nimalo pospana; valjda me ipak ne dri ta tako bezazlena ledena kava ovako potpuno budnom; ali, vidim da je u kuhinji svjetlo, pa kad me naa jadna Franoise ve ekala, otii u da je zamolim da mi dotle, dok se ti bude svlaio, otkopa steznik. I majka otvori vrata od predvorja, koja su bila nainjena od drvene reetke i vodila na stubite. Uskoro je zauh kako dolazi gore da zatvori svoj prozor. Bez buke izaoh na hodnik: srce mi je tako jako udaralo da sam jedva hodao, ali mi sad barem nije udaralo od tjeskobe, nego od straha i radosti. Ugledah kroz reetke ograde na stepenicama svjetlo koje je bacala marnima svijea. Zatim ugledah nju samu i poletjeh. U prvi me as pogleda zaueno, ne shvaajui to se dogodilo. Zatim se na njezinu licu pojavi izraz srdbe; nije mi rekla ni rijei; i zaista, za jo manju krivicu od ove nisu sa mnom po nekoliko dana progovorili ni rijei. Da mi je mama rekla makar samo jednu jedinu rije, to bi znailo da doputa da se sa mnom moe ponovno govoriti, a to bi mi se moda inilo jo stranije, kao znak da bi pred teinom kazne koja se priprema, svaka utnja, svaka zavaenost mogla biti djetinjasta. Da je izgovorila makar jednu rije, to bi znailo isto to i onaj mir kojim se odgovara sluzi, kad je ve donesena odluka da bude otputen, isto to i poljubac koji daju sinu kad ga otpremaju da ode, a koji bi mu uskratili da su se namjeravali zadovoljiti da ga kazne s dva dana ljutnje. Ali ona zau oca kako dolazi iz kupaonice, kamo je otiao da se svue, pa da izbjegne scenu koju bi mi on priredio, progovori od srdbe isprekidanim glasom: Bjei, bjei, da te barem otac ne vidi kako tu eka kao luak! Ali ja sam joj ponavljao: Doi da mi kae laku no a bio sam u uasnom strahu videi da se odraz oeve svijee ve uspinje po zidu, ali sam u isto vrijeme njegovo pribliavanje

iskoritavao kao sredstvo iznuivanja, u nadi da e mama, da bi izbjegla da me otac zatekne jo uvijek ovdje, ako bude uporno odbijala, radije rei: Vrati se u sobu, doi u. No bilo je prekasno: otac je ve bio pred nama. I nehotice promrmljah rijei koje nitko nije uo: Propao sam!

Ali nije bilo tako. Otac mi je uvijek odbijao doputenja na koja su ve prije majka i baka pristale irokogrudnije propisanim ugovorima. On se, naime, nije nimalo drao principa, za njega nisu vrijedila nikakva ovjekova prava. Ponekad bi na temelju kakvog posve sluajnog razloga, ili pae bez ikakvog razloga, zabranio neku tako uobiajenu, tako obeanjem posveenu etnju da mi je nisu mogli oduzeti bez vjerolomstva, ili bi mi, kao to je uradio i veeras, mnogo prije ugovorena vremena naprosto rekao: Hajde, odlazi spavati, bez objanjavanja! Ali se isto tako, budui da nije imao (u bakinu smislu) utvrenih principa, nije moglo govoriti ni o pravoj nepopustljivosti. On me na trenutak zaueno i srdito pogleda, a onda joj, im mu je mama u nekoliko zbunjenih rijei razjasnila to se zbilo, ree: No pa poi s njim, ionako si mi malo prije kazala da nisi pospana, pa ostani malo u njegovoj sobi, ja imam sve to mi je potrebno. Ali, dragi odgovori plaljivo majka nije vano da li sam ja pospana ili nisam; ne smijemo to dijete naviknuti da... Ta ne radi se o navikavanju ree otac slegnuvi ramenima vidi valjda da taj mali pati, pa to dijete izgleda upravo oajno; hajde, ta nismo valjda krvnici! Zar e biti bolje kad se naposljetku od svega toga razboli? Ionako su u sobi dva kreveta, reci, dakle, Francoisi da ti raspremi veliki krevet i ovu no prospavaj kod njega. Hajdemo, laku no, ja nisam tako nervozan kao vi, ja idem spavati.

Mome se ocu nije moglo zahvaljivati; takve bi ga preosjetljivosti samo razdraile. Nisam se, dakle, usudio ni maknuti; jo je uvijek stajao pred nama, onako visok, u bijeloj nonoj haljini, s ljubiastoruiastim alom od indijskog kamira, koji je ovijao oko glave otkako je trpio od neuralgija, u stavu

Abrahama na bakrorezu po Benozzu Gozzoliju, koji mi je poklonio Swann, kad kazuje Sari da se mora odrei Izaka. Otad je prolo mnogo godina. Zida onog stubita, na kome sam vidio kako se uspinje odraz njegove svijee, ve odavno nema. I u meni je mnogo toga razoreno i propalo, to sam vjerovao da e dovijeka potrajati, a izgradilo se novo, raajui nove brige i radosti koje tada nisam mogao predvidjeti, kao to su mi i one davne brige i radosti danas postale teko razumljive. Davno je i tome to moj otac vie ne moe mami rei: Otii s malim. Mogunost takvih trenutaka nee se za me vie nikad vratiti. Ali odnedavno, ako dobro napregnem sluh, iznova vrlo jasno ujem jecaje koje sam s naporom suzdravao pred ocem i koji provalie tek onda kad sam opet ostao s mamom nasamo. Oni, zapravo, nisu nikad zanijemjeli; ja ih opet ujem samo zato to ivot oko mene sada vie uti; tako se uju i ona samostanska zvona koja preko dana tako dobro prekriva gradska buka da bi se reklo da su umukla; ali im zavlada veernja tiina, ona opet iznova zvone. Mama je tu no provela u mojoj sobi; u asu kad sam uinio takvu greku da sam oekivao da u morati ostaviti kuu, roditelji su mi darovali vie nego to bih ikada od njih dobio kao nagradu za kakvo dobro djelo. Oevo je postupanje prema meni, ak i u trenutku kad se izraavalo ovakvom milocu, sauvalo neto samovoljno i nezaslueno; bilo je to vrlo karakteristino za njegov postupak, a imalo je kao cilj da prikae da ta milost dolazi prije od nekih sluajnih stjecaja okolnosti nego od nekog smiljenog plana. Moda je ak i ono to sam u asovima kad bi me slao spavati nazivao njegovom strogou, manje zasluivalo to ime negoli majino i bakino dranje, jer njegova narav, koja je po nekim svojstvima bila razliitija od moje nego to su bile njihove naravi, vjerojatno nije sve do ovog trenutka uope naslutila koliko sam svake veeri nesretan, a to su majka i baka dobro znale; no one su me dovoljno voljele da ne pristanu na to da mi utede patnje; htjele su me nauiti da svladavam, a time i smanjim svoju nervoznu osjeajnost i ojaam volju. Otac je osjeao drukiju ljubav prema meni i ja ne znam bi li on bio isto toliko hrabar ve prvom prilikom, kad je shvatio koliko trpim, rekao je majci:

Idi i utjei ga. Mama osta te noi u mojoj sobi; vidjelo se da mi nikakvim predbacivanjem ne eli pokvariti ove sate, koji su se tako razlikovali od onoga emu sam se imao razloga nadati; jer kad je Franoise shvatila da se dogaa neto neobino, videa majku kako sjedi pokraj mene, dri me za ruku, doputa mi da plaem i ne grdi me, pa je upitala: Ta to je, gospoo, mladom gospodinu, da tako plae? mama joj odgovori: On ne zna ni sam, Franoise razdraen je; raspremite mi brzo veliki krevet i otiite spavati. Tako moja alost prvi put nije bila ocijenjena kao kanjiva greka, nego kao nehotino zlo koje je malo prije slubeno priznato, kao nervozno stanje za koje ja nisam bio odgovoran; stekao sam olakanje to, uz gorinu svojih suza, vie nisam trebao osjeati i strahovanje: mogao sam plakati ne grijeei. Bio sam osim toga i prilino ponosan pred Franoisom zbog toga obrata ljudske sudbine, koji me jedva jedan sat nakon mamina odbijanja da doe u moju sobu, i njezina prezirna odgovora da treba da zaspim, uzdigao na dostojanstvo odrasle osobe i omoguio mi da u jednom mahu postignem neku vrst dozrelosti za patnje i pravo na suze. Trebalo je da budem sretan, ali nisam bio. inilo mi se da mi je majka malo prije uinila prvi ustupak, koji joj je sigurno bio bolan, da je to bilo prvo njezino odricanje od ideala koji je o meni bila zamislila, i da se ona, koja je bila tako hrabra, sada prvi put priznavala poraenom. inilo mi se da sam tu pobjedu, koju sam malo prije postigao, zapravo izvojtio protiv nje, da sam postigao uspjeh isto onako kako bi u tome uspjela bolest, patnje ili starost: slabei njezinu volju, silei njezin razum da popusti, i da s tom veeri poinje novo doba u kome e ona ostati kao alostan istaknut datum. Da sam se usudio, rekao bih mami: Ne, neu, nemoj ovdje spavati. Ali sam poznavao njezinu praktinu ili, kako bi danas kazali, realistinu mudrost, koja je u njoj ublaavala arko idealistinu bakinu narav, znao sam da e sada, kad je zlo ve uinjeno, vie voljeti da me barem pusti da uivam u njegovu blagotvornu djelovanju koje e me umiriti, i da nee htjeti smetati oca. Nema sumnje, one veeri kad me je onako blago drala za ruku i nastojala da zaustavi moje suze, lijepo je lice moje

majke jo blistalo mladou; ali ba mi se tada uinilo da ne bi smjelo biti tako; njezina me srdba ne bi bila toliko raalostila koliko ta nova njenost koju moje djetinjstvo nije poznavalo; inilo mi se kao da sam bezbonom i potajnom rukom u njezinu duu urezao prvi nabor i izazvao prvu sijedu kosu. Ta misao udvostrui moje jecanje i tada vidjeh kako mamu, koja se nije sa mnom nikad uputala ni u kakvo raznjeivanje, najednom svladava moje ganue i kako se pokuava suzdrati da ne zaplae. Budui da je osjetila da sam to opazio, ree mi kroz smijeh: Eto, mali moj utokljune, mala moja budalice, ako ovako nastavimo, jo malo pa e i mamu uiniti isto tako ludastom kao to si i sam. Hajde, kad se ve ni tebi, a ni tvojoj mami ne spava, nemojmo se dalje uzrujavati, radimo togod, uzmimo koju od tvojih knjiga. Ali ja nisam ni jedne imao u sobi. Da li bi te manje radovalo kad bih ve sada izvadila knjige koje e ti baka pokloniti za imendan? Razmisli dobro: nee li biti razoaran kad prekosutra nita ne dobije? Bio sam, naprotiv, oaran, pa mama ode po paket s knjigama, kome nisam kroz papir, kojim su knjige bile zamotane, mogao pogoditi sadraj, nego samo kratak i irok oblik, no koji je ve pri tom prvom, iako povrnom i zastrtom pogledu, zasjenjivao novogodinju kutiju s bojama i dudove svilce od lani. Tu su bile: avolja bara, Nahoe Franois, Mala Fadette i Majstori zvonari. Poslije sam doznao da je baka najprije odabrala Mussetove pjesme, jedan svezak Rousseaua i Indijanu; jer, premda je nevrijednu lektiru drala isto tako nezdravom kao i bombone i poslastice, nije mislila na to da bi snani duh genijev mogao na sam duh djeteta imati opasniji i tetniji utjecaj nego to bi slobodan zrak ili vjetar s morske puine koristio njegovu tijelu. Ali budui da se moj otac, kad je doznao kakve mi knjige namjerava dati, prema njoj ponio kao da je gotovo luda, ona se sama vratila u knjiaru u JouyleVicomteu, da se ne bi dogodilo da ne dobijem dar (bio je to vrlo vru dan i ona se vratila tako izmuena da je lijenik opomenuo majku da joj ne doputa da se tako umara), pa se napokon odluila za etiri seoska romana George Sandove. Keri moja govorila je mami nikako ne bih tom djetetu mogla dati

neto to je loe napisano.

Ona se zapravo nikad nije pomirivala s time da kupi neto odakle ne bi bilo mogue crpsti neku intelektualnu korist, i to prije svega onakvu kakvu nam pribavljaju lijepi predmeti pouavajui nas da svoje uivanje traimo drugdje, a ne u zadovoljstvima udobna ivota i tatine. ak i kad je morala nekome pokloniti takvozvani koristan dar, na primjer kakav naslonja, stolni pribor ili tap, nastojala bi da ti predmeti budu starinski, kao da su time to im je njihova davna zastarjelost ve istrla karakter korisnih predmeta, postali pogodniji da nam pripovijedaju o ivotu nekadanjih ljudi negoli da poslue potrebama dananjeg ivota. Najmilije bi joj bilo da sam u svojoj sobi imao fotografije samih spomenika i najljepih krajolika. Ali u trenutku kad je tako neto trebalo nabaviti, drala bi da vulgarnost i korisnost prebrzo pobjeuju u tom mehanikom nainu fotografskog prikazivanja, ak i onda kad je prikazivani predmet imao neku estetsku vrijednost. Nastojala je da zaobilazno, ako ne posve izlui trgovaku banalnost, a ono da je barem umanji, da je zamijeni u to veoj mjeri onim to je jo uvijek umjetnost, da pri tom upotrijebi to vie sredstava koja poveavaju udio umjetnosti: umjesto fotografija katedrale u Chartresu, vodoskoka u Saint-Cloudu ili Vezuva, ona bi od Swanna prikupila podatke da li ih je prikazao kakav veliki slikar, pa je voljela da mi pokloni fotografiju Corotove katedrale u Chartresu, fotografiju vodoskoka u SaintCloudu od Huberta Roberta ili Turnerova Vezuva, jer je u tome bilo za jedan stupanj vie umjetnosti. Ali ako je tu fotograf bio potisnut od neposrednog prikazivanja samog majstorskog djela ili prirode, i nadomjeten kakvim velikim umjetnikom, on je opet pobjeivao dajui reprodukciju te umjetnikove interpretacije. I stigavi do tog posljednjeg utoita u kome se sklonila vulgarnost, baka bi nastojala da je jo potpunije potisne. Pitala bi Swanna, nije li djelo reproducirano u bakrorezu, a pri tome je, kad je bilo mogue, radije uzimala stare gravire, te zatim one koje su, osim svojih vlastitih vrlina, imale jo

i drugih, posebnih zanimljivih osobina, koje su, na primjer, neko majstorsko djelo prikazivale u onome stanju u kome ga danas vie ne moemo vidjeti (tako, na primjer, Morganovu gravira Leonardove veere iz vremena prije nego to je poela propadati). Treba rei da rezultati pvoga shvaanja umjetnosti darivanja nisu uvijek bili osobito sjajni. Pojam o Veneciji, koji sam sebi stvorio na osnovi jednog Tizianova crtea, o kojemu se misli da kao pozadinu ima jednu lagunu, bio je sigurno manje toan od pojma koji bi stekao uz pomo obine fotografije. To shvaanje nije u naoj kui vie moglo biti u cijeni, kad je pratetka htjela da protiv bake digne optubu zbog naslonjaa, koje je poklonila mladim vjerenicima ili starim supruzima, a koji su se pri prvom pokuaju upotrebe smjesta provalili pod teinom jednoga od onih kome su bili namijenjeni. Ali po bakinu je miljenju bilo sitniavo svako zadravanje na vrstoi pokustva na kome se jo razabire neki cvijetak, neki smijeak ili kadto kakva lijepa matarija iz prolosti. Kad bi je ipak na tom pokustvu privuklo neko svojstvo prikladno za upotrebu, uvijek se radilo o takvoj upotrebi na koju vie nismo naviknuti; i ba to bi je oaralo, kao one starinske forme izraavanja, u kojima nailazimo u naem modernom jeziku ve izblijedjele metafore, koje su istroene obinim, svakodnevnim izgovaranjem. A ba oni seoski romani George Sandove, koje mi je darovala za imendan, bijahu, kao i starinsko pokustvo, puni zastarjelih izraza koji su opet postali puni slika, a sad ih susreemo jo samo po selima. Stoga mi ih je baka radije kupovala negoli neke druge, kao to bi radije unajmila neko imanje na kome postoji gotski golubinjak ili kakva god od onih starinskih stvari to na duh vre sretan utjecaj ispunjajui ga nostalgijom za neostvarljivim putovanjima u vremenu.

Mama sjede pokraj moga kreveta; uzela je Nahoe Franois, koga je njegov crvenkasti omot i nerazumljivi naslov pretvarao u neku osobitu linost i pridavao mu tajanstvenu dra. Nikad jo nisam proitao pravi roman. uo sam da je George Sand izrazit tip romanopisca. To me ve unaprijed pripremilo da

Nahoe Franois zamislim kao neto neopisivo i divno. Nain pripovijedanja bio je namijenjen da pobudi radoznalost ili ganue, a neki oblici izraavanja koji izazivaju nemir ili tugu, ali koje neto obrazovaniji ita prepoznaje kao zajednike mnogim romanima, inili su mi se iskrenima ja sam, naime, svaku novu knjigu promatrao ne kao predmet kome ima mnotvo slinih, nego kao individualnu osobu koja razlog svoga postojanja nosi iskljuivo u samoj sebi inili su mi se kao uzbudljive emanacije posebnog bivstva ba toga Nahoeta Franoisa. Pod tim tako svakodnevnim dogaajima, tako obinim stvarima, tako jednostavnim rijeima, osjeao sam neku neobinu intonaciju, neki udnovat naglasak. Otpoe radnja; uini mi se to nejasnija to sam u ono vrijeme dok bih itao esto samo prelijetao oima preko mnogih stranica, a pri tom matao o neem posve drugome. A prazninama koje je ta rastresenost ostavljala u pripovijetci pridruivale su se jo i druge, jer je majka, kad bi mi glasno itala, isputala sve prizore u kojima se radilo o ljubavi. Zbog toga su mi se sve one udnovate promjene u uzajamnom odnosu izmeu mlinarice i djeteta koje je moglo obrazloiti samo napredovanje ljubavi koja se raala inile kao da na sebi nose biljeg duboke tajne, pa sam rado zamiljao da se to tajanstvo osniva na tom nepoznatom i tako blagom imenu Nahoe, koje je djetetu, koje ga je nosilo, davalo, a da nisam znao zato, svoju ivu, grimiznu i draesnu boju. Premda je tako mama nevjerno itala, ipak je, kad bi u nekom djelu naila na iznoenje istinskih osjeaja, zbog potovanja prema djelu i jednostavne interpretacije, zbog ljepote i blagosti svoga glasa, itala divno. ak i u ivotu, kad su tako u njoj raznjeenost i divljenje budila iva bia a ne umjetnika djela, bilo je dirljivo vidjeti s kolikim je obzirom iz svoga glasa, iz svojih pokreta i svojih razgovora, uklanjala provalu radosti koja bi mogla povrijediti majku koja je neko izgubila dijete, podsjeanje na imendan ili roendan koje bi starca moglo upozoriti na njegovu visoku dob, ili neki razgovor o kuanstvu koji bi se mogao uiniti dosadan mladom uenjaku. Isto tako, kad je itala prozu George Sandove koja uvijek odie onom istom dobrotom, onom moralnom

otmjenou, koju je mama od bake nauila cijeniti kao najveu vrijednost u cijelom ivotu, pa sam je ja tek mnogo kasnije nauio da te vrline ne dri vrednijim od svega i u knjigama itala bi paljivo, nastojei da iz svoga glasa ukloni svaku slabost, svako prenemaganje, koje bi moglo sprijeiti monu plimu da je unese u svoj glas i njime izrazi; unosila bi svu prirodnu njenost, svu bogatu blagost koju su zahtijevale te reenice, koje kao da su bile napisane ba za njezin glas i, da tako kaem, odzvanjale u cijelom registru njezine osjeajnosti. U nastojanju da ih izrekne pravim glasom, pronalazila bi onaj usrdni naglasak koji je postojao prije tih reenica i koji ih je kazivao piscu u pero, ali koji napisane rijei ne oznauju; zahvaljujui tome, blaila bi svaku tvrdou glagolskih vremena, dodavala imperfektu i aoristu blagosti koje ima u dobroti, tuge koje ima u njenosti, upravljala bi reenicu koja se svravala prema onoj koja je imala zapoeti, as ubrzavala, as usporavala slijed slogova da ih time ukljui, iako je njihova duina bila razliita, u jednolik ritam, pa je toj tako obinoj prozi udahnjivala neku vrst osjeajnog i neprekidnog ivota.

Grinja se moje savjesti smirila; preputao sam se milini te noi u kojoj sam svoju majku imao uza se. Znao sam da se takva no nee moi ponoviti; da je najvea elja koju bih mogao imati na ovom svijetu, da za tih alosnih nonih sati zadrim mamu u svojoj s'obi, odvie u opreci s potrebama ivota i voljom svih, a da bi njezino ispunjenje, koje su mi veeras odobrili, moglo biti togod drugo doli neobian dogaaj i izuzetak. Sutra e moja tjeskoba opet poeti, a mama nee ostati kod mene. Ali kad se moja tjeskoba stiala, nisam je vie razumijevao; osim toga, sutranja je veer bila jo daleko; govorio sam sebi da u jo imati dovoljno vremena da o njoj razmiljam, premda mi to vrijeme nee moi donijeti nikakve pomoi, jer se radilo o takvim stvarima koje nisu ovisile o mojoj volji, nego mi je samo pomagalo da mi se onaj razmak, koji je budue asove tjeskobe jo dijelio od mene, uini lake izbjeiv.

***

Tako sam dugo, kad god bih se nou probudio i sjetio Combraya, uvijek vidio samo ovaj svijetli ulomak, isjeen iz krila neprozirne tame, koji je bio nalik na one dijelove zgrade koje bengalska vatra ili mlaz elektrina svjetla osvjetljuje i tako izdvaja iz ostalih dijelova koji ostaju uronjeni u mrklu no. Baza je tog ulomka bila prilino iroka; sastojala se od maloga salona, blagovaonice i poetka mrana drvoreda kojim bi dolazio gospodin Swann, taj nesvjesni uzronik mojih alosti. Predvorje kojim bih odlazio prema prvoj stepenici stubita, kojim mi se bilo tako teko uspinjati, i to samo stubite sainjavali su vrlo uski trup te nepravilne piramide; a na vrhu je bila moja spavaonica i kratak hodnik sa staklenim vratima na koja je ulazila mama. Ukratko, vidio sam uvijek samo taj najnuniji dekor za dramu moga svlaenja, kad bih polazio na poinak, nalik na onaj dekor to ga kadto navode programi starih kazalinih komada koje izvode u provinciji; vidio bih ga uvijek u isto vrijeme, izdvojena od svega onoga to ga je moglo okruavati, kako sm izranja iz mraka, kao da se cio Combray sastojao samo od dva kata koje povezuju uske stube, i kao da je uvijek bilo samo sedam sati naveer. Da me tko upitao, mogao bih mu, zaista, kazati da je u Combrayu bilo i drugih stvari, da su postojali i drugi sati. Ali ono ega bih se na taj nain sjetio, pribavilo bi mi samo hotimino sjeanje, sjeanje inteligencijom, a budui da obavjetenja to ih ona daje o prolosti ne sadravaju nita od te prolosti, mene nikad ne bi bila obuzela elja da mislim na taj preostali dio Combraya. Sve je to zapravo za mene bilo mrtvo.

Zauvijek mrtvo? Moda.

U svemu tome ima mnogo sluajnosti, a jedna druga sluajnost nae smrti esto nam ne doputa da dugo ekamo na blagonaklonost prve.

Ja drim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su due onih koje smo izgubili zarobljene u nekom niem biu, u kakvoj ivotinji, biljci ili neivu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da proemo pokraj nekog stabla, da doemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdru, zovu nas, i im smo ih prepoznali, arolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraaju i opet ive s nama.

Isto je tako s naom prolou. Uzaludan je trud kad je svijeu kuamo dozvati u pamet; svi su napori nae inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina podruja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o sluaju ovisi da li emo taj predmet prije smrti susresti ili neemo.

Prolo je ve mnogo godina, a sve to u Combrayu nije bilo pozornica ili drama moga odlaska na poinak, za mene vie nije postojalo, kadli nekog zimskog jutra, kad sam se vratio kui, majka vidje da mi je hladno i ponudi da protiv svoga obiaja popijem malko aja. Isprva odbih, a zatim, ne znam zato, pristadoh. Ona posla po jedan od onih kratkih i punanih kolaa koje zovu mala madeleine, a koji imaju oblik kao da su izliveni u iljebanoj koljci jakovske kapice. I tako uskoro makinalno prinesoh usnama liicu aja, u koji sam stavio komadi madeleine da se razmeka. Bio sam utuen i iznemogao od tog turobnog jutra i perspektive alosne budunosti. Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj aja, izmijean s mrvicama kolaa, dotakao nepce, ja uzdrhtah, svrativi panju na neto izvanredno to se zbivalo u meni. Preplavilo me neko divno uivanje koje se pojavilo bez ikakve veze s bilo ime oko mene, ali mu nisam znao uzroka. Smjesta mi sve nedae ivota postadoe ravnodune, njegovi

mi se porazi uinie bezopasni, a njegova kratkoa prividna. Bilo mi je kao kad ovjeka opije ljubav, koja isto tako ispunja dragocjenim sadrajem; ili, jo tonije, taj sadraj nije bio u meni, on je bio istovjetan sa mnom. Prestao sam se osjeati slab, bespomoan, smrtan. Odakle je u mene prodrla ta snana radost? Osjeao sam da je vezana na okus aja i kolaa, ali da je neizmjerno ira od njega i da je sigurno druge naravi. Odakle potjee? to je znaila? S koje strane da joj priem? Popih drugi gutljaj i u njem ne naoh nita vie nego u prvome; trei mi dade jo i neto manje negoli drugi. Vrijeme je da prestanem: ini se da mo napitka poinje slabiti. Jasno je da istina koju traim nije u njemu, nego u meni. On ju je u meni probudio, ali je sam ne poznaje; on moe samo beskonano ponavljati, i to sa sve manje i manje djelovanja, ono isto svjedoanstvo koje ne znam protumaiti, ali o kome bih elio barem da ga mogu, uvijek kad god hou od njega ponovno zatraiti i nai ga neoteena, da mi tada bude smjesta na raspolaganju zbog konanog razjanjenja. Odloih alicu pa se obratih svom duhu. On mora nai istinu. Ali kako? Teka neizvjesnost, kao i uvijek kad duh osjeti da je prostraniji od sama sebe; kad je onaj koji trai i sam cio neistraena zemlja, u kojoj mora traiti i u kojoj mu sav njegov prtljag ne koristi nita. Traiti? Jo vie: stvoriti. On stoji licem u lice s neim ega jo nema, to samo on moe ostvariti i zatim izvesti na vidik i obasjati svojim svjetlom.

I opet poeh sebe ispitivati kakvo je to nepoznato stanje koje sa sobom ne donosi nikakva loginog svjedoanstva, nego samo nepobitnost svoje blaenosti, svoga stvarnog postojanja, pred kojim sve drugo iezava. Pokuavam postii da se opet pojavi. Vraam se milju na trenutak kad sam gutnuo prvu liicu aja. Ponovno nalazim isto stanje, ali bez ikakva novog razjanjenja. Zahtijevam od svoga duha nov napor da jo jednom pred svijest izvede doivljaj koji izmie. A da nita ne oslabi polet kojim e on pokuati da ga se ponovno doepa, odstranjujem sve zapreke, svaku ovoj stvari stranu misao, zaklanjam ur i svoju

panju od buke koja dopire iz susjedne sobe. Ali osjetivi da mi se duh bez uspjeha zamara, sad ga naprotiv primoravam da se razonodi onim to sam mu malo prije branio, da misli na neto drugo, da se odmori prije konanog pokuaja. Zatim po drugi put raistim sve oko njega, stavim licem u lice pred njega jo uvijek prisutan okus onog prvog gutljaja, i osjetim kako u meni treperi neto to se pomie sa svoga mjesta, to bi htjelo da se izdigne, kao kad bi se neto u velikoj dubini otkinulo sa svog sidra; ne znam to je to, ali se to polagano uspinje; osjeam otpor i ujem mrmor prevaljenih daljina.

Nema sumnje, ono to tako trepti na dnu moga bia mora da je neka slika, neka zorna uspomena, koja je vezana o taj okus i sad pokuava da ga slijedi i tako dopre do mene. Ali ona se bori negdje predaleko i preneodreeno; jedva zamjeujem njezin nejasni odsjaj s kojim se ispreplee i stapa cio nedokuiv vrtlog uzburkanih boja; ali joj ne mogu razabrati oblik niti je, kao jedinog mogueg tumaa, zatraiti da mi na razumljiv jezik prevede svjedoanstvo svoga suvremenika, svoga neodvojivoga druga: onog okusa; ne mogu je zamoliti da me poui o kojim se posebnim okolnostima, o kojem se razdoblju prolosti radi.

Hoe li ikad stii na povrinu moje jasne svijesti ta uspomena, taj davni trenutak koji je privlana sila jednog istovjetnog trenutka pomakla u takvoj nedoglednoj daljini, pokrenula i digla s najveih dubina cijelog moga bia? Ne znam. Sad vie nita ne osjeam; zaustavila se, a moda i opet pala u dubine; tko zna da li e se ikad opet uzdii iz svoga mraka? Deset puta moram iznova otpoinjati i sagibati se nad nju. A svaki me put kukaviluk, koji nas odvraa od svakog tekog nastojanja, od svakog vanog djela, nagovara da se svega okanim, da popijem aj i da mislim naprosto na svoje dananje brige, na svoje sutranje elje, koje se lako daju prevakavati.

I tad mi najednom pred oima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiu madeleine koji mi je u Combrayu, u nedjelju ujutro (toga dana, naime, nisam izlazio sve do poetka mise), davala tetka Lonie kad bih doao u njezinu sobu da je pozdravim; namoila bi ga u obian ili lipov aj i tada mi ga dala. Izgled male madeleine nije me ni na to podsjetio, sve dok je nisam okusio; moda zato to sam ih odonda esto viao na slastiarskim policama, ali ih nisam jeo, pa je njihova slika napustila one combrayske dane te se vezala uz druge, novije; moda zato to vie nita od tih naputenih uspomena, koje su tako dugo ostale izvan moga sjeanja, nije ivjelo i sve se raspalo; njihovi su oblici (pa i oblik one male slastiarske, pod onim strogim i bogobojaznim naborima tako tuste i ulne koljkice) propali, ili su bili samo uspavani, pa su izgubili ekspanzivnu snagu koja bi im omoguila da dopru do svijesti. Ali kad od neke davne prolosti, nakon smrti bia, nakon razorenja stvari, vie nema niega, tad jo uvijek ostaju samo miris i okus; premda su njeniji, ipak imaju vie ivotne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa ive due, kao da su due, uvaju u sebi sjeanje, oekivanje i nadu, i kraj ruevina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.

I im sam prepoznao okus u lipov aj namoena komada madeleine, koji mi je svake nedjelje davala tetka Lonie (tada jo dodue nisam znao razlog zbog koga me ta uspomena tako usreivala, nego sam to otkrie morao odgoditi za mnogo kasnije), odmah se pojavi i stara, siva kua na ulicu, u kojoj je bila njezina soba, pa se kao kazalini dekor pridrui malom paviljonu koji je gledao na vrt, a koji su na njezinoj stranjoj strani nadogradili za moje roditelje (i ba je to bio onaj krnji komad koji sam dotad jedini vidio); a s kuom se pojave grad, Trg kamo su me slali prije ruka, ulice kojima sam trao zbog raznih poslova od jutra do veeri i po svakom vremenu, putovi kojima smo ili u etnju kad je bilo lijepo vrijeme. I, kao to se dogaa u onoj igri kojom se Japanci zabavljaju

uranjajui u porculansku zdjelu punu vode komadi dotad bezlina papira koji se, tek to je umoen, istee, savija, i oboji, mijenja, pretvara u cvijee, kue i odreene osobe koje je mogue prepoznati, tako je i sad cvijee iz naeg vrta, iz Swannova perivoja, tako su svi lopoi s Vivonne, oni dobri seoski ljudi, njihovi mali domovi, crkva i cio Combray sa svojom okolinom, tako je sve to ima oblik i vrstou, i grad i vrtovi, izalo iz moje alice aja.

II.

COMBRAY se na daljinu od deset milja uokrug, pri pogledu iz vlaka, kad smo u posljednjem tjednu pred Uskrs dolazili onamo, sastojao samo od crkve; ona ga je cijela saimala u sebe, predstavljala i govorila o njemu i u njegovo ime daljinama; dolazei blie, vidjelo se da na otvorenu polju, u zavjetrini oko svoga visokog i tamnog skuta, dri skupljene, kao pastirica ovce, vunaste i sive hrptove na gomilu skupljenih kua, koje je ostatak srednjovjekovnih bedema ovdje-ondje opkoljavao savrenom krunom crtom, kao kakav gradi na primitivnoj slici. Stanovanje u Combrayu bilo je poneto alosno, jer su njegove ulice, s kuama od crnkasta kamena iz toga istog kraja (a svaka je imala pred ulazom nekoliko stepenica i bila ukraena zabatom koji je pred kuu bacao sjenu), bile tako mrane da je ve rano predveer, im bi se dan poeo gasiti, trebalo u dvoranama podizati zavjese; te su ulice nosile ozbiljna imena po svecima (od kojih su mnogi bili u vezi s povijeu prvih gospodara Combraya); tako Ulica Saint-Hilaire, Ulica Saint-Jacques, u kojoj je bila kua moje tetke, Ulica Sainte-Hildegarde, prema kojoj bijae okrenuta ograda, i Ulica SaintEsprit, na koju su se otvarala mala, pobona vrata njezina vrta; i te combrayske ulice postoje u tako zabaenom dijelu moga pamenja, islikane su tako razliitim bojama od onih koje danas za mene prekrivaju svijet, da mi se uistinu sve one, kao i crkva na Trgu koja ih je nadvisivala, ine jo mnogo nestvarnije

od slika to ih je bacala laterna magika; i stoga mi se na asove ini, kad bih opet mogao proi Ulicom Saint-Hilaire ili unajmiti sobu u Ulici Oiseau, u starom svratitu Oiseau flesch, iz ijih se podrumskih prozora dizao neki kuhinjski miris koji se i sad jo, isto tako isprekidan i isto tako topao, javlja u mome sjeanju, bilo bi to mnogo udesnije i natprirodnije stupanje u vezu s Onostranim nego to bi bilo sklapanje poznanstva s Golom ili razgovor s Genovevom od Brabanta.

Bratueda moga djeda moja pratetka kod koje smo stanovali, bila je majka one tetke Lonie koja nakon smrti svoga mua, moga tetka Octavea, nije vie htjela izlaziti, najprije iz Combraya, zatim u Combrayu iz svoje kue, zatim iz svoje sobe, pa, na kraju, iz svoga kreveta, te tako vie nije silazila, leei uvijek u nekom neodreenom stanju oaloenosti, tjelesne nemoi, bolesti, fiksne ideje i pobone pokornosti. Njezin odjeliti stan gledao je na ulicu SaintJacques, koja se u velikoj daljini zavravala na Velikoj livadi (za razliku od Male livade, koja se zelenjela u sredini grada, izmeu triju ulica) i koja je, onako jednolina, sivkasta, s tri visoke stepenice od pjeana kamena gotovo pred svakim vratima, bila nalik na mimohod, na djelo nekog klesara gotikih kipova, koji bi ih nainio od onoga istog kamena od kojega bi oblikovao i kakve jaslice ili kalvariju. Tetka je sad zapravo stanovala jo samo u dvije sobe koje su bile jedna do druge, te je popodne boravila u jednoj dok su drugu zraili. To su bile onakve provincijske sobe koje nas (isto onako kao to su u nekim zemljama cijeli predjeli zraka ili mora osvijetljeni ili namirisani mirijadama praivotinja koje uope ne vidimo) oaravaju tisuama mirisa, iz kojih izbijaju kreposti, mudrosti, davne navike i cio jedan tajni, prebogati, duhovni ivot, koji je raspren meu najfinijim esticama zraka; nema sumnje, to su bili jo uvijek prirodni mirisi, koji su isto tako imali boju vremena kao i mirisi na susjednom polju, ali su ipak ve bili kuevni, ovjeji, ustajali mirisi, onaj divni, izvanredni ele od sveg voa koje dozrijeva u tijeku cijele godine i koje je ostavilo

vonjake da bude spremljeno u ormaru; to su dodue sezonski mirisi, ali su vezani za pokustvo i kuu, te kad vani pada solika, oni slau topla hljeba ublaavaju otrinu studena vremena; dokoni su i toni kao seoski sat, tumaraju, a u isti su mah sreeni, bezbrini i oprezni, odiu rubljem, jutrom i pobonou, sretni su jer u sebi sadre mir, koji ipak sa sobom donosi samo porast tjeskobe, jer u sebi nose prozainost, koja slui kao golem rezervoar poezije onome tko prolazi takvom sobom a da u njoj ne ivi. Zrak je tu bio zasien finom svjeinom tako hranjive i tako sone tiine da sam onuda prolazio uvijek u nekom gurmanskom raspoloenju; tako je bilo napose za onih prvih, jo studenih jutara uskrnjega tjedna, kad sam to jo izrazitije osjeao, jer sam tek nedavno stigao u Combray: prije nego to bih uao da zaelim dobro jutro svojoj tetki, putali bi me da asak poekam u prvoj sobi, gdje je jo posve zimsko sunce dolo da se ogrije uz vatru, koju su ve bili naloili izmeu dviju opeka, pa je cijelu sobu okadila mirisom ae i pretvarala je cijelu u onakav pretpeak kakav susreemo po selima, ili u ono krovite nad kaminom kakvih ima u dvorcima, pod kojima ovjek eli da vani provali kia, snijeg ili ak neka diluvijalna katastrofa, da bi uz udobnost osame i zaklonjenosti osjetio jo i poeziju zimovnika; pooh nekoliko koraka od klecala do naslonjaa od desenirana baruna, koji su na mjestu gdje se naslanja glava uvijek bili presvueni kakanom prevlakom; a vatra je pekla tene mirise, kao da su tijesto za kola; sobni je zrak bio od njih kao grudast, a od vlane i suncem obasjane svjeine ve su prije toga mirisi provreli i uzdigli se, pa ih je sad vatra izlistavala, pozlaivala, nabirala, nadimala, pretvarajui ih u nevidljiv i opipljiv provincijalni kola, u golemi papunjak; ali tek to bih okusio njegove najpripeenije, najtenije, najznamenitije arome, ali u isto vrijeme i one sue arome to su potjecale iz zidnih ormara, iz komode, iz arenih tapeta, ve bih se kao i uvijek, opet s nepriznatom udnjom, kao na lijepak uhvatio na temeljni, smolav, otuni, neprobavljivi miris, pun vonog zadaha, to je dopirao s krevetnog pokrivaa s cvjetnim uzorcima.

Iz susjedne bih sobe uo tetku kako poluglasno razgovara sama sa sobom. Uvijek je govorila prilino tiho, jer je vjerovala da u glavi ima neto to se razbilo, pa sad lebdi, te bi to pomakla s mjesta kad bi progovorila preglasno; ali uza sve to nije nikad dugo utjela, pa ak ni onda kad je bila sama; uvijek bi neto govorila, jer je vjerovala da je to zdravo za njezino grlo i da e to, spreavajui zastoj krvi, uiniti rjeima ona guenja i tjeskobe od kojih je trpjela; a osim toga, u potpunoj je nepokretnosti svoga ivota pridavala izvanrednu vanost svojim, ak i najmanjim doivljajima; pripisivala im je pokretljivost koja joj je oteavala da ih zadri za sebe, pa kako nije imala neke povjerljive osobe kojoj bi ih mogla priopiti, izvjetavala bi o njima samu sebe u neprestanom monologu koji je bio jedini oblik njezine aktivnosti. Tako se bila navikla da misli glasno, ali, na nesreu, nije uvijek obraala panju nema li moda koga u drugoj sobi, pa sam je tako esto uo kako govori sama sebi: Treba da dobro upamtim da nisam spavala (ona je naime sebi bila utuvila u glavu da nikad ne spava, pa je to ostavljalo traga u govoru svih nas, postavi dokazom uvaavanja te njezine tvrdnje: ujutro bi Franoise dolazila, ne da je budi, nego bi ulazila k njoj; kad bi tetka preko dana zaeljela da malko prospava, govorilo se da eli da razmilja ili da se odmori; a kad bi joj se dogodilo da se u razgovoru tako zaboravi pa da kae: probudilo me ili sanjala sam, sva bi se zacrvenjela i odmah brzo popravljala).

Nakon jednog aska ulazio bih da je poljubim; Franoise je za nju pripremala obian aj; ili bi tetka, ako se osjeala uzrujana, traila, umjesto obinoga, ljekoviti aj, pa je tad bila moja dunost da iz ljekarnike kesice na tanjuri istresem potrebnu koliinu lipova cvijea koje je zatim trebalo metnuti u uzavrelu vodu. Isuene su ga peteljke ispreplele u hirovitu reetku, a u njezinim su se oicama otvarali blijedi cvjetovi, kao da ih je neki slikar rasporedio i postavio u najdekorativniji poloaj. Lie je izgubilo ili promijenilo svoj izgled,

pa je postalo nalik na najrazliitije stvari: na prozirno krilo muhe, na bijelu poleinu naljepnice, na ruinu laticu, ali sve to kao kad bi sve te stvari bile nagomilane na hrpu, zdrobljene ili isprepletene, kao kad ptice prave gnijezdo. Tisuu beskorisnih sitnih pojedinosti dar draesne apotekarove dareljivosti kojih ne bi bilo u nekom umjetnom preparatu, poklanjale su mi, kao knjiga u kojoj s uenjem i udivljenjem susreemo ime nekog znanca, zadovoljstvo to razumijem i vidim da su to latice isto tako pravog lipova cvijea kao to je i ono u Kolodvorskoj aveniji, istina izmijenjenog (i to ba zato to nije patvorina), ali istinskog i u isto vrijeme tako starog. I svako novo svojstvo bilo je zapravo samo prerueno staro svojstvo: u malim, sivim kuglicama prepoznao sam zelene pupoljke koji nisu doekali da im doe rok; ali nadasve me ruiasti, kao mlaak izvinuti, njeni iverak, zbog koga se cvijee izdvajalo iz krhke ume peteljaka s kojih je visilo kao sitne zlatne rue, obavjetavao da je te latice ljekarnika kesica sahranila za proljetnih veeri, jo prije cvjetanja; posluio je kao znak, isto onako kao to trag boje na zidu upozorava na mjesto gdje je bila zidna slika koje vie nema, na one dijelove freske gdje su bila stabla u boji, za razliku od drugih, neobojenih mjesta. Taj ruiasti plamen votanice, to je jo uvijek bila njihova, premda napola ugaena boja koja kao da je zadrijemala u tom njihovu skuenom ivotu kojim sada ive i koji je kao neki suton cvijea. Uskoro je tetka mogla u svoj uzavreli aj, u ijem je okusu na suho lie ili uvelo cvijee uivala, umoiti malu madeleinu, a kad se dovoljno razmekala, onda bi i meni pruila jedan komad.

S jedne strane njezina kreveta stajala je velika, uta komoda od limunova drva i stol koji je u isto vrijeme podsjeao na ljekarniki laboratorij i na glavni oltar; na njemu je, iznad malog kipa Blaene Djevice i boce s vodom Vichy-Clestins, bilo misala, lijenikih recepata i svega onoga to joj je trebalo da iz svoga kreveta moe pratiti slubu boju i odravati dijetu, da moe u pravi as uzeti pepsin i pribivati veernjici. S druge je strane kreveta bio prozor, pa je imala

pred oima cijelu ulicu; s nje je, za razonodu, od jutra do veeri, poput perzijskih prineva, itala svakodnevnu, ali od pamtivijeka jednaku kroniku Combraya, koju je zatim komentirala s Franoisom.

Jedva da je prolo pet minuta otkako sam uao k tetki, a ve bi me slala iz sobe, od straha da je ne bih izmorio. Pruila bi mojim usnama blijedo, alosno i bezbojno elo, na kome u to jutarnje doba jo nije u red dovela svoju lanu kosu i na kome su kosti strale kao iljci trnove krune ili zrna brojanice, pa bi mi kazivala: Hajde, idi, jadno moje dijete, spremi se za misu; pa ako dolje susretne Franoisu, reci joj da se ne zabavi predugo oko vas, nego da uskoro doe pogledati da li mi togod treba.

Franoise je ve godinama bila u njezinoj slubi i tada nije ni slutila da e jednom potpuno prijei k nama, ali je za onih mjeseci kad smo mi bili u Combrayu zaista moju tetku pomalo zanemarivala. U ono davno doba moga djetinjstva, jo prije nego to smo poeli dolaziti u Combray, kad je tetka Lonie jo provodila zimu u Parizu, kod svoje majke, ja sam Franoisu poznavao tako povrno da mi je mama na Novu godinu, prije nego to bismo uli k pratetki, stavljala u ruku komad od pet franaka i govorila: Napose pazi da se ne prevari u osobi. Priekaj s davanjem sve dok me ne zauje gdje kaem: Dobar dan, Franoise; u isti mah u ti lagano dotaknuti ruku. Tek to smo stigli u mrano tetkino predsoblje, a ve ugledasmo u tami, pod tuljcem blistavo bijele, ukruene i krhke kapice, koja kao da je bila nainjena od livena eera, koncentrine valove smijeka koji je unaprijed zahvaljivao. To je bila Franoise; nepomino je stajala u okviru malih vrata hodnika, nalik na kip svetice u nii. Kad smo se malo navikli na tu tminu to prilii kapelicama, razabrali smo na njezinu licu nesebinu ljubav prema ovjeanstvu, ono raznjeeno potovanje prema viim drutvenim razredima koje je u najboljim dijelovima njezina srca rasplamsavala nada u novogodinji dar. Mama me estoko utine za ruku i ree

jakim glasom: Dobar dan, Franoise. Na taj se znak moji prsti rastvore i ja ispustim komad novca, koji nade zbunjenu, ali ispruenu ruku to je pola da ga primi. Ali otkad smo dolazili u Combray, ja nisam nikoga bolje poznavao od Franoise; bili smo njezini ljubimci, osjeala je prema nama, barem za prvih godina, s isto toliko potovanja kao i prema tetki, ivahniju naklonost, jer smo, osim ugleda to smo dio iste obitelji (ona je potivala one nevidljive veze to lanove jedne obitelji vezuje kolanjem iste krvi u njihovim ilama, onim istim strahopotovanjem koje susreemo kod grkih trageda), posjedovali i ar to nismo njezini svakodnevni gospodari. Zbog toga nas je onoga dana kad smo stizali, jo uoi Uskrsa, kad je esto jo puhao studen vjetar, pa bi je mama ispitivala o njezinoj keri, o njezinim unucima, da li joj je unui dobar, to se od njega i oekivalo, i da li je nalik na baku, doekivala s velikom radou i alila nas to ve nije ljepe vrijeme.

A kad su bile nasamo, mama je, znajui da Franoise jo uvijek oplakuje svoje davno umrle roditelje, saalno o njima govorila, pitajui je za tisuu pojedinosti o njihovu ivotu.

Pogodila je da Franoise ne voli svoga zeta, da joj on kvari veselje kad bi se sastajala sa svojom keri i da s njom ne govori tako otvoreno kad je i on prisutan. I stoga, kad bi Franoise odlazila u neko selo, nekoliko milja daleko od Combraya, da ih posjeti, mama bi joj sa smijekom govorila: Ako je Julien morao nekamo otii, pa ako budete imali Margueritu cijeli dan samo za sebe, bit ete oajni, zar ne, Franoiso? Ali vi ete se s tim ve nekako pomiriti! A Franoise bi kroz smijeh odgovorila: Gospoa zna sve; gospoa je gora od rendgenskih zraka (izgovorila je rije rendgenskih s usiljenom tekoom i sa smijekom, elei da se samoj sebi naruga to se ona, neznalica, slui tako uenim izrazima), koje su dobavljene za gospou Octave i koje vide i ono to ovjek ima u srcu. A odmah bi se zatim izgubila, jer ju je zbunjivalo to se

netko njome bavi, a moda i zato da je ne vide kako plae; mama je bila prva osoba koja je u njoj pobudila onaj slatki osjeaj da njezin ivot, da njezina srea, da boli jedne seljanke mogu biti zanimljive i postati motiv radosti ili alosti jo i nekoga drugoga, a ne samo nje same. Tetka se mirila s time da za vrijeme naeg boravka ponekad ostane bez Franoisine pomoi, jer je znala kako je mama visoko cijenila slubu te inteligentne i tako marljive sluavke, koja je bila isto tako lijepa ve u pet sati ujutro, u svojoj kuhinji, sa svojom kapicom na glavi, na kojoj su blistavi i kruti nabori bili kao od porculana, kao i onda kad se obukla da ide na veliku misu; sve je obavljala dobro, radila je kao konj, bez obzira da li se osjeala dobro ili nije, a uvijek bez buke, kao da ne radi nita; ona je jedina od sve tetkine posluge, kad bi mama zatraila vrue vode ili crne kave, donosila zaista vrelu; ona je pripadala onoj vrsti posluge koja se strancu, kad prvi put ue, najmanje svia, moda zato to se ne trudi da ga osvoji i to prema njemu ne pokazuje dovoljno susretljivosti, znajui vrlo dobro da joj on nije potreban i da bi radije njega prestali primati nego to bi nju otpustili; no do takve posluge gospodari ba najvie dre, jer su iskuali njihove stvarne sposobnosti, pa ne vode brigu o onom povrnom aru, o onom uslunom brbljanju koje ostavlja povoljan dojam kod posjetitelja, ali koje esto sakriva nepopravljivu bezvrijednost.

Kad se Franoise ve pobrinula da moji roditelji imaju sve to im treba, pa se prvi put uspinjala k tetki da joj dade pepsin i da je upita to e jesti za ruak, rijetko se dogaalo da jo nije bilo potrebno da o neem kae svoje miljenje ili protumai kakav vaan dogaaj:

Zamislite, Franoise, gospoa Goupil je vie od etvrt sata zakasnila da doe po svoju sestru; ako se jo malo zadri na putu ne bi me trebalo zauditi da stigne nakon podizanja.

 Pa u tom nema nita udnovato odgovorila bi Franoise.

Franoise, da ste doli prije pet minuta, vidjeli biste gdje prolazi gospoa Imbert i nosi dvaput vee parge od parga koje je imala stara Callot; nastojte da od njezine sluavke doznate gdje ih je dobila. Vi nas ove godine svakoga dana hranite pargama, pa ste za nae putnike mogli i vi nabaviti onakvih.

Ne bi me nimalo udilo da su te parge iz vrta gospodina upnika odgovorila bi Franoise.

Ah, ba vam vjerujem, jadna moja Franoise odgovori tetka slegavi ramenima iz vrta gospodina upnika! Kao da ne znate da kod njega uspijevaju samo jadne, sitne pargice, bez ikakve vrijednosti. Kaem vam da su one bile debele kao ruka. Dakako, ne kao vaa, nego kao ova moja jadna ruka, koja je opet ove godine tako jako izmravila... Jeste li uli, Franoise, onu zvonjavu koja mi je probila ui?

Nisam, gospoo Octave.

Ah, jadna moja djevojko, mora da imate ba tvrdu glavu, moete zahvaliti dragome bogu! Maguelone je dola po doktora Piperauda. Smjesta je zatim izaao s njom, pa su zaokrenuli u Ulicu Oiseau. Mora da je neko dijete bolesno.

Ah, eto ti ga, boe moj! uzdahne Franoise, koja nije mogla sluati kako se govori o nesrei koja je zadesila makar i nekog neznanca, ak i negdje daleko u svijetu, a da ne pone jadikovati.

Ta za koga je, Franoise, zvonilo mrtvako zvono? Ah, boe moj, sigurno za gospou Rousseau. Nisam li, eto, zaboravila da je preminula prole noi! Ah,

vrijeme je da me dobri bog pozove k sebi: nakon smrti svoga jadnoga Octava posve sam izgubila glavu! Ali ja vam oduzimam vae vrijeme, dijete moje!

Ta ne, gospoo Octave, moje vrijeme nije tako skupo; onaj tko ga je stvorio nije nam ga prodao. Idem samo da vidim nije li se vatra ugasila.

Tako su Franoise i tetka u tijeku te jutarnje sjednice zajedno procjenjivale prve dogaaje dana. Ali kadto su ti dogaaji poprimali tako tajanstven i ozbiljan znaaj da bi tetka osjetila da nee moi doekati onaj trenutak kad se Franoise sama uspne k njoj, pa bi etiri strahovita udarca zvoncetom odjeknula po cijeloj kui.

Ali, gospoo Octave, jo nije vrijeme za pepsin rekla bi Franoise. Da vam nije zlo?

Ta nije, Franoise odgovori tetka; to jest, da, pa vi dobro znate da su sada trenuci, kad mi je posve dobro, vrlo rijetki; jednoga u dana samo zaspati, kao gospoa Rousseau, a neu imati vremena ni da se snaem; ali nisam radi toga zvonila. Neete mi uope vjerovati: malo prije sam vidjela, kao to sada vas vidim, gospou Goupil s nekom djevojicom koju uope ne poznajem. Otiite, dakle, Camusu i kupite za dva sua soli. udila bih se kad vam Thodore ne bi znao rei tko je to.

Pa to je sigurno kerka gospodina Pupina odgovori Franoise, kojoj je bilo milije da sada odmah protumai, jer je toga jutra ve dva puta bila kod Camusa.

Kerka gospodina Pupina! Oh! Ba vam vjerujem, jadna moja Franoise! Pa da je nisam prepoznala!

 Ali ja ne mislim na onu veliku, gospoo Octave, nego na onu malu, djevojicu, na onu koja je u pansionu u Jouyju. ini mi se da sam je jutros ve vidjela.

Ah, da nije ta! ree tetka. Sigurno je dola preko praznika. Tako je! Nije potrebno da idete pitati; sigurno je dola preko praznika. Ali onda emo svakako odmah vidjeti i gospou Sazerat kako, dolazei na ruak, zvoni na vrata svoje sestre. Bit e da je tako! Vidjela sam maloga od Galopina kako nosi tortu. Vidjet ete, torta je bila za gospou Goupil.

im je kod gospoe Goupil neki posjet, onda neete dugo ekati, gospoo Octave, pa ete ugledati svu njezinu rodbinu kako dolazi na ruak, jer jo malo pa e podne ree Franoise kojoj se urilo da se vrati dolje i pozabavi rukom, pa se nije nimalo ljutila to je mogla tetki ostaviti takvu razonodu u perspektivi.

Oh, nee doi prije podneva rezignirano odgovori tetka, no ipak dobaci zidnom satu nestrpljiv, ali potajan pogled, jer nije htjela dopustiti da se vidi da nju, koja se odrekla svega, ipak tako ivo zanima ruak koji prireuje gospoa Goupil, a na koji e na alost morati ekati jo vie od jednoga sata. A k tome, to e biti ba u vrijeme moga ruka! ree samoj sebi u p glasa. Njezin joj je ruak bio dovoljna razonoda, pa nije u isto vrijeme eljela i jo neku drugu. Samo nemojte nikako zaboraviti da mi mekano jaje donesete na plitkome tanjuru! Samo su ti tanjuri bili ukraeni sadrajima iz pria, pa se tetka pri ovakvom obroku zabavljala itanjem legende s onoga tanjura koji bi joj toga dana donijeli na stol. Stavljala bi naoale i odgonetavala: Ali-baba i etrdeset hajduka, Aladin ili arobna svjetiljka, te govorila kroz smijeak: Vrlo dobro, vrlo dobro.

 Rado bih bila otila Camusu... rekla bi Franoise videi da je tetka vie ne namjerava onamo poslati.

Ali ne, vie nije potrebno, to je sigurno gospoica Pupin. ao mi je, jadna moja Franoise, to sam vas bez razloga zvala da doete gore.

Ali tetka je dobro znala da je nije zvala bez razloga, jer je u Combrayu neka osoba koju nitko ne pozna bila isto tako malo vjerojatna pojava kao i posjet nekog boga iz mitologije; i zaista, nitko se nije sjeao da se svakom takvom zgodom, kad bi se, na ope zaprepatenje, na ulici Saint-Esprit ili na trgu pojavila takva osoba, ne bi pomnim istraivanjem naposljetku dokazalo da se ta bajoslovna osoba zapravo svodi na razmjere obinog poznatog lica, bilo da je poznata osobno ili apstraktno, po svom graanskom stanju, to jest po tome to je u nekom stupnju srodnosti s ljudima iz Combraya. Tako je to, na primjer, bio sin gospoe Sauton, koji se vratio iz vojske, ili neaka opata Perdreaua koja je izala iz samostana, pa upnikov brat, poreznik u Chateaudunu, koji se povukao u mirovinu ili je doao da provede praznike. Pri pojavi takvih ljudi ovjeka bi samo naas prevario osjeaj kao da vjeruje da u Combrayu ima ljudi koje nitko ne poznaje, a sve samo zato to ih nisu smjesta prepoznali ili identificirali. A ipak, gospoa Sauton i upnik najavili su mnogo prije da oekuju svoje putnike. Kad bih se naveer po povratku kui, popeo k tetki da joj ispripovijedim kako je bilo na etnji, i bio tako nerazborit da joj kaem da smo kod Starog mosta susreli nekog ovjeka koga moj djed ne poznaje, ona bi uskliknula: ovjeka koga djed uope ne poznaje? Ah, ba ti vjerujem! Ali bi je ta vijest ipak malko uzbudila, pa je eljela da s time bude naisto, te bi djeda pozvala da doe gore. Koga ste to susreli kod Starog mosta, ujae? Nekog ovjeka koga uope ne poznajete? Ma poznajem odgovorio bi djed ta to je Prosper, brat vrtlara kod gospoe Bouilleboeuf. Ah, dobro je ree tetka; bila je umirena i malko crvena; zatim je slegla ramenima i dodala

ironino: Zato mi je, dakle, rekao da ste susreli nekog ovjeka koga uope ne poznajete! A meni bi nakon toga preporuili da drugom prigodom budem obazriviji i da tetku vie ovako ne uzrujavam nepromiljenim rijeima. U Combrayu su tako dobro poznavali svakoga, ivotinje i ljude, da tetka, ako je sluajno vidjela nekog psa koga uope nije poznavala, nije prestajala misliti na njega te bi toj neshvatljivoj injenici posveivala sve svoje sposobnosti induktivnog miljenja i sve svoje slobodne sate.

To je sigurno pas gospoe Sazerat rekla bi Franoise bez osobito sigurnog uvjerenja, ali s ciljem da je umiri i da tetka sebi ne razbija glavu.

Kao da ne poznajem psa gospoe Sazerat! odgovorila bi tetka, jer njezin kritiki duh nije mogao tako olako prihvatiti kakvu god injenicu.

Ah! Bit e sigurno onaj novi pas koga je gospodin Galopin donio iz Lisieuxa.

Ah, da nije to!

ini se da je to vrlo umiljata ivotinja dodavala bi Franoise kojoj je to rekao Thodore pametna je kao ljudsko stvorenje, uvijek je ljubazna, uvijek dobro raspoloena, uvijek ima neto draesno u ponaanju. Rijetkost je da tako mlada ivotinja bude tako uljudna. Ali, gospoo Octave, morat u vas ostaviti, nemam vremena za zabavu, skoro e deset sati, a u mom tednjaku jo i ne gori vatra i jo moram oistiti parge.

Kako, zar opet parge, Franoise! Ta vas je ove godine spopala prava bolest za pargama! Dosadit ete time naim Parianima!

Ta neu, gospoo Octave, oni to jako vole. Kad se vrate iz crkve, bit e tako

gladni da ete vidjeti kako e ih jesti. Nee preokrenuti tanjure!

Ali sad su ve sigurno u crkvi! Bit e dobro da se pourite. Idite pa nadgledajte ruak.

Dok je tetka ovako prijateljski razgovarala s Franoisom, ja sam pratio svoje roditelje na misu. Kako sam volio nau crkvu i kako je dobro jo i sad vidim! Njezin je stari trijem kojim smo ulazili bio sav crn i rupiast kao lica za skidanje pjene; na uglovima je bio istroen i duboko udubljen (jednako kao i kropionica kojoj nas je dovodio), kao da je blagi doticaj kabanica mnogih seljaka koji su ulazili u crkvu, i plahi dodir njihovih ruku kad bi uzimali svetu vodu, mogao, zato to se ponavljao vjekovima, stei razornu snagu, ugnuti kamen i u nj urezati brazde poput onih to ih usijeca kolski kota u ugaoni kamen o koji se krza svakog dana. Ni njegove nadgrobne ploe, pod kojima je plemeniti prah ondje pokopanih combrayskih opata na koru predstavljao kao neki duhovni tarac, nisu bile od nepokretnije i tvre grae; i njih je vrijeme omekalo i poput meda prelilo preko granica njihove vlastite isklesane etvorine, prelazei ih jednim svijetlim valom koji je u stranu odvukao cvijeem ukraeno gotiko veliko slovo i potopio bijele ljubice na mramoru; a s ove strane granice, na drugom mjestu, one su se naprotiv uvukle, jo vie stisnuvi eliptini latinski natpis, uvodei jo jedan novi hir u raspored tih kratica, pribliavajui po dva slova jedne rijei kojoj su druga opet bila razvuena u nerazmijeran razmak. Njezini prozori nisu nikad tako blistali kao onih dana kad se sunce jedva pokazivalo, tako da je ovjek mogao biti siguran, ako je vani sivo vrijeme, da e u crkvi biti lijepo; jedan je od njih bio u svoj visini ispunjen jednom jedinom osobom koja je bila nalik na kralja u igraoj karti, pa je ivjela ondje gore, pod arhitektonskim baldahinom, izmeu neba i zemlje; (kadto je ovjek u radnim danima u podne, kad nema mise za jednoga od onih rijetkih trenutaka kad se inilo da je crkva, onako prozrana, prazna, humanija i raskonija, sa

sunanim svjetlom na svom bogatom pokustvu, gotovo upotrebljiva za stanovanje, kao kakvo predvorje od isklesana kamena i islikana stakla u nekom srednjovjekovnome dvorcu u njegovom kosom i plavom odrazu vidio gospou Sazerat kako je naas poklekla, odloivi na susjedno klecalo vrsto zavezan paketi kolaia koje je malo prije kupila kod slastiara nasuprot crkvi te ih nosi kui za ruak); na drugom kao da je neka planina od ruiasta snijega, pod kojom se odvijala bitka, injem pokrila sam prozor, pa ga nadima svojom mutnom solikom, te je stoga bio nalik na prozor na kome su ostale pahuljice snijega, ali takve pahuljice koje obasjava neka zora (nema sumnje, ona ista zora koja je zaelje oltara orumenjela tako svjeim grimizom da se prije inilo da ga je onamo za trenutak poslao neki brzi bljesak izvana, koji je svakog hipa spreman da se ugasi, negoli da je potjecao od boja, zauvijek vezanih za kamen); a svi su ti prozori bili tako stari da se ovdje--ondje vidjelo kako se njihova srebrna starost iskri prainom vjekova i kako pokazuje sjajno i dokraja izlizano tkivo njene staklene tapetarije. Jedan je od njih bio smjeten visoko i podijeljen na stotinu malih, pravokutnih stakala na kojima je prevladavala plava boja; bio je nalik na razvrstani snop karata, poput onih to su imale razonoditi kralja Karla VI; ali, bilo da je izvana sinula zraka, bilo da je moj nemirni pogled preko toga naizmjence ugaenog i raarenog stakla pronio buran i dragocjen poar, on bi as nakon toga zablistao promjenljivim bljeskom paunove povlake, a zatim uzdrhtao i zatreperio plamenom i fantastinom kiom koja je kapala odozgor, s tmurnog i peinastog svoda, niz vlane zidove, kao da sam iza roditelja, koji su nosili svoje molitvenike, stupao laom neke spilje koju osvjetljava bljesak vijugavih stalaktita. asak poslije mali bi rombini prozori postali duboko prozrani i poprimili nesalomljivu tvrdou safira, kao da su postavljeni jedan do drugoga, na nekom golemom grudnom oklopu; ali iza njih se osjeao (jo mnogo drai od svih tih bogatstava) trenutni smijeak sunca; ovjek ga je mogao isto tako dobro prepoznati u plavom i mekom valu kojim je polijevao stare kamenove, kao i vani, na ploniku trga ili na sajamskoj slami; i ak za onih

prvih nedjelja, u vrijeme kad smo dolazili jo prije Uskrsa, ono me tjeilo, mada je zemlja jo bila gola i crna, rasprostirui ovuda, jednako kao i kakvog historijskog proljea u doba potomaka Luja Svetog, taj blistavi i zlatni sag od staklenih potonica.

Dva skupocjeno istkana goblena prikazivala su Esterino vjenanje (tradicija je tvrdila da su Asveru bile dane crte lica jednog francuskog kralja, a Esteri crte jedne gospoe de Guermantes u koju je on bio zaljubljen). Jednom i drugom goblenu davale su boje, razlivi se, jo neku posebnu izraajnost, plastinost i osvjetljenje: na Esterinim je usnama, ve izvan crtea njihovih kontura, lebdjelo malko ruiaste boje, a utilo se njezine haljine rasprostiralo tako uljevito i masno da je haljina od toga dobila neku vrst vrstoe i ivo se izdizala u izblijedjelo] atmosferi; i zelenilo je drvea, na donjim dijelovima svilenog i vunenoga saga, ostalo ivo, ali je na gornjima izblijedjelo, pa se iznad zagasitozelenih stabala isticalo bljeom bojom ukastih i pozlaenih gornjih grana, koje kao da su napola iezavale pod kosim i nenadanim svjetlom nekog nevidljivog sunca. Sve to, a jo vie dragocjeni predmeti, koje je crkva dobila od linosti koje su za mene bile gotovo legendarne (tako zlatni kri koji je, kako se govorilo, svojom rukom izradio sveti Eloi, a darovao Dagobert, pa grob sinova Ludovika Njemakog, izraen od porfira i emajliranog bakra), sve to zbog ega sam prolazio crkvom idui prema naim sjeditima kao da prolazim dolinom koju pohode vile i gdje one, na udo seljaka, na kakvoj peini, na stablu ili u kakvoj bari, ostavljaju opipljiv trag svoga natprirodnoga prolaska sve je to crkvu izdizalo u mojim oima kao neto potpuno razliito od svega ostalog u gradu; ona se pretvarala u zgradu koja zaprema, ako se tako moe rei, etiri dimenzije etvrta je bila Vrijeme rasprostirui kroz vjekove svoju lau, koja je od traveje do traveje, od kapelice do kapelice, kao pobjeivala i prevaljivala ne samo nekoliko metara, nego i razdoblja u nizu stoljea, ostajui uvijek pobjednicom; iz oporog je divljeg XI. stoljea ponijela debljinu svojih

zidova, iz kojih je to stoljee provirivalo (svojim tekim lukovima koji su u kasnijem vremenu zaepljeni i oslijepljeni neotesanim kamenjem) samo u dubokoj usjeklini koju su pokraj trijema urezale stepenice zvonika; pa ak je i tu bilo prikriveno draesnim gotikim arkadama koje su se koketno natisnule ispred njega, kao to se dvije stare sestre postavljaju ispred malog brata koji je surov, mrzovoljan i loe odjeven, da ga tako sa smijekom sakriju pred strancem; nad svim je tim iznad Trga prema nebu pruala svoj zvonik, koji je gledao Luja Svetog, a inilo se kao da ga jo uvijek vidi; dok je svojim kriptom uranjala u daleku merovingijsku no u kojoj su nam Thodore i njegova sestra, pipajui pod mranim svodom koji je svojim golemim prugama i iljem bio nalik na opnu divovskog kamenog imia, u svjetlu svijee pokazivali grob male keri Sigisbertove i na njemu dubok utisak slian tragu kakvoga fosila za koji su govorili da ga je udubla kristalna svjetiljka koja se one veeri kad su pogubili tu franaku princezu, sama od sebe odrijeila sa zlatnih lanaca, na koje je bila objeena na mjestu dananje apside, i zabila se, a da se kristal nije razbio, ni plamen ugasio, u grobni kamen, primoravi ga da poput mekane tvari pred njom uzmakne.

Moe li se uope govoriti o apsidi combrayske crkve? Bila je vrlo nezgrapna, bez ikakve umjetnike ljepote, pa ak i bez vjerskog zanosa. Izvana je gledala na raskre ulica koje je bilo na nizbrdici, pa se njezino grubo stijenje izdizalo na temeljnom zidu od posve neizglaenih, ljunkom naikanih kamenova; nije u sebi imala nita posebno crkveno; prozori su stajali kao da su probijeni previsoko, i sve je to vie bilo nalik na zid zatvora. I zaista, kad sam se poslije sjeao svih slavnih apsida koje sam u cijelom svom ivotu vidio, nikad mi nije palo na pamet da s njima usporedim apsidu u Combrayu. Ali jednog dana, zaokrenuvi za ugao neke provincijske ulice, opazih nasuprot raskru triju ulica troan i odvie uzdignut zid s visoko probijenim prozorima, isto onako nepravilna lika kao i combrayska apsida. Tada nisam sebe, kao u Chartresu ili u

Reimsu, upitao s kakvom li je tu snagom izraen vjerski osjeaj, ali sam i nehotice uskliknuo: Crkva!

Crkva! Dobro poznata i jednostavna; graniila je u Ulici Saint-Hilaire, gdje su joj bila sjeverna vrata, sa svojim dvjema susjedama, ljekarnom gospodina Rapina i kuom gospoe Loiseau, kojih se dodirivala bez ikakva razmaka; bila je skromna combrayska graanka, koja je mogla imati svoj broj u ulici da su combrayske ulice uope imale brojeva; inilo se da bi trebalo da se potar i kod nje zaustavi kad je jutrom dijelio potu, prije nego to ue gospoi Loiseau a izaavi od gospodina Rapina; pa ipak je izmeu nje i svega drugoga to nije bilo crkva, postojala mea koju duh nikad nije uspio prijei. Nimalo nije pomagalo to je gospoa Loiseau na svom prozoru imala fuksije, koje su poprimile runu naviku da svojim granama putaju da se, onako sputene glave, pruaju kuda god hoe, pa tako njihovo cvijee nije imalo nikakva preeg posla nego da odlazi, kad bi te grane ve dovoljno izrasle, da svoje ljubiaste, raarene obraze hladi na tamnom proelju crkve; ali ipak te fuksije nisu zato za mene postale svete; izmeu cvijea i pocrnjela kamena, uz koje se ono pripijalo, moje oi dodue nisu opaale nikakav razmak, ali je moj duh bio svjestan nepremostiva ponora.

Zvonik crkve Saint-Hilaire mogao se prepoznati ve iz velike daljine kako na obzorju ucrtava svoj nezaboravan lik, dok se Combray jo nije ni pojavio; kad bi ga ugledao iz vlaka, koji nas je u uskrnjem tjednu dovozio iz Pariza, kako redom stri iznad svih pruga na nebu i na sve strane okree svoga eljeznog pjetlia, moj bi nam otac kazao: Hajde, uzimajte pokrivae, stigli smo. A na jednoj od naih najduih etnja, na koje smo odlazili iz Combraya postojalo je jedno mjesto na kome je sueni put najednom izbijao na beskrajnu ravan koju je na obzorju zatvarala izrezuckana pruga uma; nju je nadvisivao samo njeni iljak zvonika Saint-Hilairea; ali je on bio tako tanak, tako ruiast, da se inilo

kao da je na nebu samo ugreben noktom kome se prohtjelo da tom krajoliku, da toj slici koja prikazuje samo prirodu, ipak dade ovu malu biljegu umjetnosti, ovu osamljenu vijest o ovjeku. Kad se ovjek pribliavao, pa kad se ve mogao vidjeti i ostatak etverouglastog i napola sruenog tornja, koji je bio nii i jo se uvijek odravao pokraj zvonika, najvie bi se zaudio crvenkastoj i sumornoj boji kamenja; i kad se tako za jesenjih, maglovitih jutara uzdizao iznad olujnog violeta vinograda, reklo bi se da tu stri neka grimizna ruevina, gotovo u boji mladog vina.

esto, kad smo se vraali, baka bi me na trgu zaustavljala da ga gledamo. Iz prozor svoga tornja, koji su bili smjeteni dva po dva, jedni iznad drugih, po onoj tonoj i originalnoj proporciji razmaka koja samo ljudskim licima daje izraz ljepote i dostojanstva, zvonik je u pravilnim razmacima isputao, izbacivao jata gavranova, koji bi trenutak oko njega oblijetali kriei, kao da je staro kamenje, koje im je dosad doputalo da po njemu veselo i neopazice ipaju, najednom postalo nepodesno za stanovanje, pa ih je, priznavajui neki princip vjenog kretanja, udarilo i stijeralo. A zatim bi se, izbrazdavi u svim smjerovima ljubiasti barun veernjega zraka, najednom smirili, vratili i tonuli u toranj, kao da nije vie straan, nego je opet postao milostiv, te bi se poneki smjestili tu, a poneki tamo, prividno nepomini, ali moda apajui pokojeg insekta negdje na rubu zvonceta, nalik na galeba to nepomino kao ribar stoji na grebenu vala. I ne znajui ba tono zbog ega, baka je mislila da na zvoniku Saint-Hilairea nema ni traga vulgarnosti, nametljivosti i uskogrudnosti; zbog istog je toga razloga voljela i prirodu i smatrala da je njezin utjecaj bogat i blagotvoran tako dugo dok joj ljudska ruka, kao to je bio sluaj s pratetkinim vrtlarom, ne smanji ljepotu; a isto je tako voljela i djela genija. Nema sumnje, crkva se svakim svojim dijelom koji bi god ovjek pogledao, razlikovala od bilo koje druge graevine nekom vrsti misaonosti kojom bi bila proeta; ali se inilo da tek svojim zvonikom dosie svijest o samoj sebi i da tek njime potvruje svoj

individualni i odgovorni bitak. Zvonik je govorio svijetu u njezino ime. Ja vjerujem da je baka na combrayskom zvoniku nasluivala u prvom redu ono to je za nju znailo najviu vrijednost u ivotu: prirodnost udruenu s otmjenou. Budui da se nije razumjela u arhitekturu, govorila je: Rugajte mi se, djeco, koliko vas volja; on moda nije lijep u smislu pravilnosti, ali mi se njegov stari, bizarni lik svia. Sigurna sam, kad bi on svirao klavir, da ga ne bi svirao suhoparno. I, promatrajui ga, pratei oima njegov blagi uspon, usrdan nagib njegovih kamenih kosina koje su se pribliavale jedna drugoj, uzdiui se kao ruke sklopljene na molitvu, ona se tako suivljavala s poletom njegova iljka da se inilo da se i njezin pogled vinuo s njime u visine, a u isto se vrijeme prijateljski smijeila starim, tronim kamenovima, kojima je sunce na zalasku osvjetljavalo jo samo vrak, pa se inilo da su od onoga mjesta gdje su ulazili u tu zonu obasjanu suncem, i stoga postali njeniji i meki, najednom podignuti negdje mnogo vie, u daljinu, kao pjesma koju je netko prihvatio vrlo tankim glasom i zapjevao za cijelu oktavu vie.

Zvonik Saint-Hilairea unosio je svoj lik u svaki posao kojim se ovjek bavio, u svaki sat u danu i svaki pogled na grad, krunio ih i davao im konanu posvetu. Iz svoje sam sobe mogao vidjeti samo njegovu osnovicu pokrivenu kriljevcem; ali kad bih nekog toplog nedjeljnog prijepodneva vidio makar samo nju kako gori poput crna sunca, uskliknuo bih: Boe moj, devet je sati! Treba da se spremim za odlazak na veliku misu, ako elim da jo prije toga dospijem poljubiti tetku Lonie; a odmah sam tono znao i kakva je boja sunca na trgu, kako je toplo i koliko ima praine na sajmitu, koliku sjenu baca zavjesa u trgovini, kamo e mama prije mise moda ui da usred mirisa nebijeljena platna kupi koji rubac, koji e joj pokazati vlasnik posve se pregibajui u pojasu od uslunosti, premda se ve pripremao da zatvori, te je malo prije doao iz stranjeg dijela duana, kamo je bio otiao da obue nedjeljni kaput i sapunom opere ruke, koje je svakih pet minuta, pa i u najalosnijim okolnostima, iz navike trljao jednu o drugu, s

poslovnim izrazom na licu, kao da je sretno sklopio neki uspjean posao.

Kad smo nakon mise ulazili k Thodoreu da mu kaemo da danas donese veu pletenicu nego obino, jer su nai bratii iskoristili lijepo vrijeme da iz Thiberzyja dou k nama na ruak, i opet je pred nama bio zvonik koji je, i sam pozlaen, i peen poput mnogo vee, blagoslovljene pletenice, onako pun ljutura i sunanih smolastih iscjedina, ubadao otri iljak u modro nebo. A uveer, kad sam se vraao sa etnje i mislio na trenutak kad u bez odgaanja morati rei majci laku no, bez ikakve nade da u je poslije jo jednom vidjeti, on je, naprotiv, u svjetlu dana to se primicao kraju, bio tako blag da se inilo da je poput jastuka od smeeg baruna poloen i uronjen u izbljedjelo nebo, koje je ustuknulo pred njegovom silom i lako se udubio da mu naini mjesta, pa se opet blago sklapalo na njegovim granicama; a krikovi ptica, to su oblijetale oko njega, uveavali su jo vie, inilo se, njegov muk, istanjivali njegov prema nebu upereni iljak i cijelom prozoru pridavali neto neizrecivo.

tovie, i pri prelaenju kroz ulice iza crkve, onuda odakle se ona nije vidjela, sve se inilo da je poredano prema zvoniku, koji se tu i tamo pomaljao izmeu kua, te je tako moda bio jo dirljiviji izranjajui odnekud bez crkve. I nema sumnje, ima ih vrlo mnogo koji su daleko ljepi kad ih tako gledamo; sjeam se ukrasnih sliica sa zvonicima, koji nadvisuju, i koji imaju neusporedivo vee umjetniko znaenje od onoga koji su tvorile alosne combrayske ulice. Nikad neu zaboraviti dva draesna dvorca iz osamnaestog stoljea, u nekom zanimljivom normandijskom gradu blizu Balbeca, koje iz mnogih razloga volim i vrlo potujem. Izmeu njih, kad se gleda iz lijepog vrta to se s otvorene terase sputa prema rijeci, stri gotiki vrak neke crkve, koju oni sakrivaju i koji prividno dokonava i nadvisuje njihova proelja; ali on je nainjen od tako razliite tvari, tako je dragocjen, izvijugan u prstenove, tako je ruiast i blistave glazure da se jasno vidi da je on isto tako njihov dio, kao to se to moe rei i za

dva lijepa susjedna ljunka, izmeu kojih se na plai sluajno izdie grimizni i rupiasti iljak vretenasto u tornji izvijene i emajlom prelivene koljke. ak i u Parizu, u jednoj od najrunijih etvrti grada, znam za prozor s koga se iza prvog, drugog i treeg plana, sastavljenog od gomile krovova iz vie ulica, vidi ljubiast, a kadto i crvenkast zvonik, ali koji je ponekad, za najotmjenijih pokusa to ih izvodi atmosfera, ak i pepeljasto crn, a koji nije nita drugo nego kupola crkve Saint-Augustin, zbog koje je taj pogled na Pariz nalik na neke poglede na Rim od Piranesija. Ali kao to moje pamenje ni u jednu od tih malih gravira, s koliko ih god ukusa oivljavalo u mom sjeanju, nije ipak moglo unijeti ono to sam izgubio prije mnogo godina, onaj osjeaj zbog koga neke stvari ne gledamo kao prost prizor, nego u njih vjerujemo kao u kakvo bie kome nigdje nema jednakoga, tako isto ni jedan od onih prizora nije u sebi sadravao neki od osnovnih dijelova moga ivota, kao to su to sadravale uspomene na te vidike combrayskog zvonika kad bih ga gledao iz ulica iza crkve. Bilo da ga je ovjek gledao oko pet sati, kad smo obino odlazili na potu po pismo, kako se nalijevo, udaljen svega nekoliko kua, najednom usamljenim vrhom die iznad crte krovnih bridova; bilo da smo, naprotiv, hotei ui kod gospoe Sazerat da se raspitamo za novosti, pogledom pratili tu crtu koja je sad s ove strane nanovo postala niska, imajui na umu da e trebati zaokrenuti za drugi ugao iza zvonika; bilo da smo ga opet ugledali iz vee udaljenosti, dolazei sa stanice, iskosa, pa ga zatekli neobina, poput kruta tijela koje smo iznenadili u nepoznatu trenutku njegova preobraavanja; bilo da nam se s obale Vivonne apsida ukazala kao stegnut mii i, uzdignuta zbog perspektive, kao nabrekla od snage kojom zvonik baca svoju strijelu u srce neba: uvijek se pogled vraao k njemu, uvijek se iznad svega isticao zvonik, opominjui kue neoekivanim iljkom, uzdignutim ispred mene poput prsta bojeg, ije tijelo kao da je bilo sakriveno meu mnotvom ljudi, ali ga ipak nikad nisam brkao s njima. Pa jo i danas, kad mi u kom velikom provincijskom gradu ili u nekoj meni slabo poznatoj etvrti Pariza, prolaznik koji mi je pokazao pravi put,

pokae kao uporite za snalaenje onaj toranj bolnice ili neki samostanski zvonik, gdje na uglu ulice kojom treba proi istie vrak svoje redovnike kapice, pa ako mi pamenje u njemu nae ma i neku nejasnu crtu slinosti s dragim i iezlim likom, onda me taj prolaznik ako se vrati da se uvjeri da nisam poao krivim putem na svoje udo moe nai gdje sam zaboravio na etnju ili vaan razlog svoga puta, pa satima nepomino stojim pred zvonikom, kuajui da se sjetim, osjeajui na dnu svoga bia kako zemlje otete zaboravu izranjaju iz dubine u koje su utonule, te se iznova izgrauju; ja svakako i tada, i to s vie tjeskobe nego malo prije, kad sam ga zamolio da mi pomogne, traim svoj put, zaokreem iza ugla neke ulice... ali... to je u mome srcu.

Na povratku s mise esto smo susretali gospodina Legrandina, koji je zbog svoga inenjerskog zanimanja mogao, osim velikih praznika, dolaziti iz Pariza na svoje combraysko imanje samo od subote naveer do ponedjeljka ujutro. On je bio jedan od onih ljudi to osim svoje znanstvene karijere, u kojoj su, uostalom, sjajno uspjeli, imaju jo i posve razliitu, knjievnu, umjetniku kulturu, koja nije potrebna njihovoj strunoj specijalnosti, ali koja im mnogo koristi u konverzaciji. Takvi su ljudi obrazovaniji od mnogih knjievnika (mi u to vrijeme nismo znali da gospodin Legrandin ima neki glas i kao pisac, pa smo se jako zaudili kad smo doznali da je jedan slavan glazbenik skladao neki napjev po njegovim stihovima) i nadareni s vie lakoe negoli mnogi slikari, te vjeruju da im ivot koji vode ne odgovara; oni u svoje pozitivno zvanje unose bilo neku bezbrigu, izmijeanu s fantazijom, bilo neku ustrajnu prezrivu, oholu, gorku i savjesnu marljivost. Bio je visok, lijepa dranja, misaona i fina lica s dugim, plavim brcima i gledao modrim, razoaranim oima. Ponaao se profinjeno i uglaeno, bio je kozer kakva nikad nismo uli, pa je po miljenju moje obitelji, koja ga je uvijek navodila kao primjer, bio tip elitna ovjeka koji ivot shvaa najplemenitije i najtankoutnije. Moja mu je baka prigovarala samo to da predobro govori, malko odvie kao iz knjige, da u svom govoru nema one

prirodnosti kakve je bilo u njegovim uvijek lepravim pjesnikim kravatama, u njegovu glatko skrojenu kaputu, gotovo kao u aka. Ona se takoer udila i njegovim estim plamenim tiradama protiv aristokracije, mondenog ivota i snobizma, koji je posve sigurno onaj grijeh na koji je mislio sveti Pavao kad je govorio o grijehu kome nema oprotenja.

Tenja za mondenim ivotom bijae osjeaj koji baka uope nije mogla doivjeti, a gotovo ni razumjeti, pa joj se inilo prilino beskorisnim to ga s toliko ara igoe. A uz to je drala neukusnim to se gospodin Legrandin, ija je sestra u blizini Balbeca bila udana za nekog donjo-normandijskog plemia, uputa u tako estoke napade protiv plemstva, pa ide ak tako daleko te predbacuje revoluciji to ih nije sve giljotinirala.

Zdravo, prijatelji! pozdravljao bi nas dolazei nam u susret. Sretni ste to mnogo boravite ovdje; a ja se ve sutra moram vratiti u Pariz, u svoju jazbinu. Oh dodavao bi s blago ironinim i razoaranim smijekom koji je bio njemu tako svojstven u mojoj kui ima doista svega to je suvino. A nema samo onoga to je nuno: takav veliki komad neba kakav imamo ovdje. Nastojte da uvijek nad svojim ivotom sauvate ma kako malen komad neba, mali djeae dodao bi okrenuvi se meni. Vi imate krasnu duu s rijetkim sposobnostima, imate umjetniku narav, pa nemojte dopustiti da joj nedostaje ono to joj treba.

Kad bi nas tetka po povratku znala zapitati da li je gospoa Goupil zakasnila na misu, nismo je mogli obavijestiti. Zauzvrat smo dodali, uznemirivi je tom vijeu, da u crkvi neki slikar kopira prozor Gilberta Opakog. Franoise bijae smjesta poslana k sitniaru, ali se vratila neobavljena posla, nije nala Thodorea kome je njegovo dvostruko zvanje crkvenog pjevaa, koji se dijelom imao brinuti i za ureivanje crkve, i sitniarskog momka, omoguavalo da na

osnovi veza sa svim dijelovima combrayskog drutva stekne univerzalno znanje.

Ah uzdisala je tetka da je barem ve dolo Eulalijino vrijeme. To e mi zaista samo ona moi kazati.

Eulalie je bila hroma, radina i nagluha djevojka, koja se nakon smrti gospoe de la Bretonnerie, kod koje je bila namjetena od djetinjstva, povukla, pa je pokraj crkve unajmila sobicu iz koje je svaki as silazila, bilo u vrijeme kad su se sluile mise, bilo izvan toga vremena, da askom izmoli kratku molitvu ili pripomogne Thodoreu; ostatak vremena upotrebljavala je za obilaenje bolesnika kao to je bila tetka Lonie, pa im je pripovijedala to se sve dogodilo na misi ili na veernjici. Nije joj bilo ispod asti da maloj renti, to joj je plaala obitelj njezinih nekadanjih gospodara, pridoda i pokoji nuzgredni prihod, pa je od vremena do vremena pregledavala upnikovo rublje ili rublje neke druge linosti iz combrayskoga klera. Iznad kabanice od crna sukna nosila je bijelu poculicu, gotovo onakvu kakvu nose duvne, a neko je kono oboljenje obojilo dio njezina lica sve do kukasta nosa ivim ruiastim tonovima, kao na cvijetu balzamine. Njezini su pohodi jako razonoivali tetku Lonie, koja vie nije primala gotovo nikoga osim gospodina upnika. Moja je tetka malo-pomalo odbila od sebe sve druge posjetitelje, jer su u njezinim oima imali manu da pripadaju ili jednoj ili drugoj od dviju kategorija ljudi koje je mrzila. Prvi i najgori bili su oni (njih se najprije otresla) koji su je savjetovali da odvie ne misli na svoje zdravlje, te su, ne oitujui se drukije doli nekim utnjama neodobravanja ili pak odreenim sumnjiavim smijeenjem, propovijedali prevratniku doktrinu da bi joj kakva mala etnja po suncu ili dobar, jo krvav biftek (njoj kojoj etrnaest sati lee na elucu ak i dva jadna gutljaja vode iz Vichyja!) vie koristili nego sve njezino leanje i sve ljekarije. Druga se kategorija sastojala od osoba koje su, ini se, vjerovale da je ona tee bolesna nego to je i sama mislila, da je tako teko bolesna kako je sama govorila. Zbog

toga su svi oni koje je nakon nekog kolebanja i na Franoisino usluno navaljivanje ipak pustila da dou gore, i koji bi za vrijeme posjete pokazali kako su nedostojni milosti koja im je iskazana, odvaivi se na bojaljivu opasku: Ne mislite li da bi vam, kad biste se malo rastresli etnjom za lijepog vremena... ili koji bi joj, naprotiv, kad bi im rekla: Loe je, loe; to je svretak, jadni moji prijatelji! odgovorili: Da, kad ovjek nije zdrav... ! Ali vi ete se jo vui ovako! svi, i jedni i drugi, mogli su biti sigurni da vie nikad nee biti primljeni. Pa ako je Franoisu zabavljao ve i tetkin prestraeni izraz lica kad bi iz svoga kreveta gledala u Ulici Saint-Esprit neku od tih osoba koja je, kako se inilo, namjeravala doi k njoj, ili kad bi zaula udarac zvonceta, jo se vie smijala, i to kao dobroj podvali, uvijek pobjednikim lukavtinama moje tetke, s pomou kojih joj je polazilo za rukom da ih otpravi, i njihovim poraenim licima kad bi se vraali ne vidjevi je; u dubini due, Franoise se divila svojoj gospodarici, smatrajui je ba zbog toga superiornom svima tim ljudima to ih nije htjela primiti. Ukratko, tetka je zahtijevala da u isto vrijeme odobravaju njezin nain ivota, da je ale zbog njezinih patnja i da je ohrabruju s obzirom na njezinu budunost.

A u tome je Eulalie bila sjajna. Tetka joj je mogla dvadeset puta u jednoj minuti kazati: To je svretak, jadna moja Eulalie a Eulalie bi dvadeset puta odgovarala: Poznavajui vau bolest, kao to je vi poznajete, gospoo Octave, vi ete doivjeti stotinu godina, kao to mi je ba juer rekla gospoa Sazerin. (Jedno od najvrih Eulalijinih uvjerenja, kome ni impozantan broj demantija, koji su bili izreeni da je iskuaju, nisu mogli nakoditi, bijae da se gospoa Sazerat zove gospoa Sazerin.)

Ja ne zahtijevam da doivim ba stotinu godina odgovorila bi tetka kojoj je bilo milije da svojim danima ne postavi nikakav odreeni rok.

I budui da je Eulalie znala kao nitko drugi razonoditi tetku a da je ne umori, svake je nedjelje redovito dolazila u pohode, osim ako bi je neto nepredvieno sprijeilo; tetka je u tim pohodima tako uivala da je onih dana kad joj se nadala najprije zapadala u ugodno raspoloenje, ali je ono vrlo brzo postajalo bolno, kao kakva izvanredna glad, im bi Eulalie makar samo malo zakasnila. Kad bi ta pohlepa pri iekivanju Eulalije predugo potrajala, pretvorila bi se u muenje; tetka bi neprestano gledala na sat, zijevala, osjeala se loe. Ako bi Eulalijino zvonjenje odjeknulo ve posve pri kraju dana, kad joj se vie nije nadala, njoj bi gotovo pozlilo. Ona je zapravo nedjeljom mislila samo na taj posjet, i im je ruak bio zavren, Franoisi se urilo da odemo iz blagovaonice, pa da ona moe otii gore, da se bavi s tetkom. No gotovo uvijek se dogaalo (a osobito otkad su se lijepi dani ustalili u Combrayu) da je ponosni podnevni sat, orunivi se u dvanaest zvonkih cvijetaka sa zvune krune tornja Saint-Hilairea, ve odavno odjeknuo oko naeg stola, pokraj blagoslovljena kruha, koji je i sam na poznati nain doao iz crkve, a mi smo jo uvijek sjedili pred tanjurima s Tisuu i jednom noi, posve oteali od vruine i jo vie od obroka. Jer na neizostavnu podlogu jaja, rebaraca, krumpira, slatkog i biskvita, koju nam uope vie nije navjetavala, Franoise bi nadodavala ve prema radovima na polju i u vonjacima, prema prinosima morskog ribolova, sluajevima u trgovini, panji susjeda i prema vlastitoj dosjetljivosti (tako da je na jelovnik kao oni etverolisti to su ih u XIII. stoljeu obiavali klesati na portalima katedrala, pomalo odraavao ritam godinjih doba i epizode ivota) tek prave poslastice: barbuna, jer joj je trgovkinja zajamila da je svje, puru, jer je na sajmu u Roussainville-le-Pinu ugledala lijepu puricu, posebnu vrst artioka s modinom, jer nam ih na taj nain jo nije pripremila, peen ovji but, jer ovjek na zraku izgladni i jer je onih sedam sati, to nam nakon ruka ostaje, posve dovoljno da ga probavimo, pinata, zbog promjene, kajsija, jer je to jo rijetkost, ribiza, jer ih za etrnaest dana vie nee biti, malina, koje je gospodin Swann posebno za nas donio, treanja, kojima je stablo u naem vrtu prvi put nakon

dvogodinje stanke urodilo, sira s vrhnjem, koji sam nekad tako volio, kola s bademima, jer ga je jo sino naruila, pletenicu, jer je te nedjelje na nama bio red da je njome astimo. A kad je sve to bilo gotovo, posluena je krema s okoladom; bila je prireena izriito za nas, ali je posebice posveena mome ocu koji ju je volio; ta je krema bila vlastito Franoisino nadahnue i panja; bijae lagana i lomna, kao kakvo djelo sluaja u koje je ona uloila sav svoj talenat. Onaj tko bi odbio da je okusi govorei: Ja sam se najeo, nisam vie gladan smjesta bi se srozao u red onih neotesanaca koji gledaju, kad im neki umjetnik poklanja svoje djelo, na teinu i materijal, iako na njemu vrijedi samo namisao i potpis. tovie, ostaviti makar i jednu jedinu kap na tanjuru dokazivalo bi isto onakvu neuljudnost kao kad netko pred nosom skladatelja ustane jo prije zavretka kompozicije.

Najzad bi mi majka rekla: Hajde, nemoj se ovdje beskonano zadravati; ako ti je vani prevrue, idi u svoju sobu, ali prije izai ipak malo na zrak da ne pone itati tek to si ustao od stola. Odlazio bih u vrt, pokraj bunara na crpku i njegova ljeba, koji je esto bio, kao kakav zdenac iz gotikog vremena, ukraen jednim salamandrom koji je pominim reljefom svoga alegorikog i vretenastog tijela odudarao od izlizanog kamena, pa bih tu sjeo na jorgavanom zasjenjenu klupu bez naslona, to se nalazila u onom malom zakutku vrta iz koga se sporednim vratima izlazilo na Ulicu Saint-Esprit; s njegova se dosta zaputenog tla uzdizala smonica; bila je poviena za dvije stepenice i strala kao neka izboina na kui te se inilo da je samostalna graevina. Vidio se njezin crveni tarac kako se sja, kao da je od porfira. Bila je prije nalik na predvorje nekog malog Venerina hrama negoli na predvorje Franoisina carstva. Bila je krcata mljekarovim, voarovim i povrarkinim prinosima koje su oni kadto donosili iz vrlo dalekih zaselaka, da bi njoj posvetili plodine svojih polja. A na vrhu je njezina krova uvijek kao kruna stajao i gukao golub.

Nekad se nisam zadravao u posveenom gaju koji se naokolo prostirao, jer sam, prije nego to bih otiao u svoju sobu da itam, ulazio u malu sobu za otpoinak, koju je u prizemlju zauzimao stric Adolphe, brat moga djeda, bivi vojnik koji se u inu majora povukao u mirovinu; ta je soba, ak i onda kad su otvoreni prozori omoguavali da unutra prodire vruina, premda ne i sunane zrake koje su rijetko kada dosizale donde, neiscrpivo odisala onim sjenovitim i svjeim umskim mirisom koji u isto vrijeme podsjea na vrijeme prije revolucije, te zbog njega ovjek udno i dugo hvata zrak nosnicama kad ue u poneke naputene lovake dvorce. Ali sad ve mnogo godina nisam ulazio u sobu strica Adolphea, jer on vie nije dolazio u Combray zbog svae koja je mojom grekom izbila izmeu njega i moje obitelji pod ovim okolnostima:

U Parizu su me jednom ili dvaput u mjesecu slali k njemu u pohode, uvijek u doba kad je bio pri kraju ruka; nalazio bih ga odjevena u jednostavnu radnu mornarsku bluzu, a posluivao ga je sluga u modrom, kratkom kaputu od ljubiasto i bijelo isprugana platna. On bi se, gunajui, tuio da ve odavno nisam bio kod njega, da ga svi naputaju; ponudio bi mi kolaa od badema i eera ili mandarinku, pa bismo proli kroz salon gdje se nikad nismo zaustavljali i gdje nikad nije bilo naloeno; tu su zidovi bili ukraeni pozlaenim sadrenim vijencima, strop obojen plavom bojom koja je trebala da imitira nebo, a pokustvo je bilo presvueno satenom kao kod djeda i bake, samo u utoj boji; zatim bismo preli u prostoriju koju smo nazivali njegovim radnim kabinetom, gdje su na zidovima bile objeene one gravire to na crnoj podlozi prikazuju punanu i ruiastu boicu kako upravlja kolima, a stoji na globusu ili ima na elu zvijezdu; takve su slike voljeli za Drugoga carstva, jer su drali da u njima ima neto pompejsko, zatim su ih mrzili, a sada ih opet poinju voljeti: a sve uvijek zbog istoga razloga, premda navode druge razloge, da naime podsjeaju na Drugo carstvo. Tako sam sa stricem ostajao sve dok njegov sobar ne bi doao da ga u koijaevo ime zapita u koliko sati treba da upregne. Stric bi

tada utonuo u razmiljanje, a njegov bi udivljeni sobar pomno pazio da ne uini ni najmanji pokret i da njime ne omete razmiljanje svoga gospodara; vazda je radoznalo iekivao uvijek isti rezultat. Naposljetku, nakon posljednjeg kolebanja, stric bi uvijek izgovorio iste rijei: U dva i etvrt, a sobar bi ih zaueno, ali ne raspravljajui o njima, ponovio: U dva i etvrt? Dobro... kazat u mu...

U ono sam doba jako volio kazalite; bila je to platonska ljubav, jer mi roditelji jo nikad dotad nisu bili dopustili da odem u kazalite, pa sam uivanje kojim se ljudi ondje naslauju zamiljao tako netono da sam gotovo vjerovao da svaki gledalac, kao u kakvom stereoskopu, gleda dekor koji postoji samo za njega, premda je nalik na tisuu drugih koje ostali gledaoci promatraju svaki za se.

Svakog sam jutra trkom odlazio do Morissova stupa da vidim koje su predstave najavljene. Nita nije bilo bezazlenije ni sretnije od snova kojima mi je matu nadahnjivao svaki oglaeni komad; oni su u isto vrijeme bili plod slika koje su bile neodvojive od rijei oglaenih naslova i od boja, jo vlanih od ljepila podnadutih plakata, na kojima se ocrtavao naslov. Osim moda kojega od onih udnih djela, kao to je Oporuka Csara Girodota ili Kralj Edip, koja nisu bila oglaena na zelenom plakatu Opre-Comique, nego na plakatu ComdieFranaise u boji vinskog taloga, ni jedno mi se drugo nije inilo tako opreno u usporedbi s blistavom i bijelom perjanicom Krunskih dragulja kao glatki i tajanstveni saten Crnog domina; a budui da su mi roditelji rekli da u, kad prvi put odem u kazalite, imati da biram ba izmeu ova dva komada, nastojao sam da postupno dublje shvatim naslov i jednoga i drugoga, jer sam o njima znao samo to; trudio sam se da u svakome od njih pogodim ono uivanje koje mi je obeavao, i da ga usporedim s onim koje mi je sakrivao drugi, tako da sam na kraju svom snagom zamiljao jedan kao bljetav i ponosit, a drugi kao blag i barunast komad, te nikako nisam mogao odluiti koji da mi bude drai kao to

bi se dogodilo da su mi kod deserta odredili da se odluim za riu a l'Impratrice ili za kremu s okoladom.

Svi moji razgovori s prijateljima ticali su se glumaca; njihova je umjetnost, premda je jo nisam poznavao, bila prvi oblik od svih koje Umjetnost poprima, u kome sam je mogao predosjetiti. inilo mi se da je na nain kako je jedan ili drugi govorio, nain kako su nijansirali tirade, da su i najmanje razlike u svemu tome bile neprocjenjivo vane. I tako sam ih, prema onome to su mi o njima pripovijedali, svrstavao po veliini njihova talenta u popise koje sam u sebi cio dan ponavljao, tako da su se napokon u mome mozgu ustalili i pritiskivali ga svojom nepromjenljivou.

Kad sam poslije doao u kole pa kad sam, im bi profesor okrenuo glavu, poeo s nekim drugim dopisivanje, uvijek bih ga najprije zapitao da li je ve bio u kazalitu, i da li i on dri da je najvei glumac nesumnjivo Got, drugi Delaunay itd. A ako je po njegovu miljenju Febvre imao doi tek iza Thirona, ili Delaunay iza Coquelina, iznenadna bi Coquelinova pokretljivost, kad bi tako izgubio svoju skamenjenu krutost i u mom duhu siao na drugo mjesto, ili ona plodna ivost koju bi najednom stekao Delaunay uzmiui na etvrto mjesto, u mom razgibanom i oploenom mozgu budila doivljaj rascvjetavanja i ivota.

Ali ako su me ve glumci tako mnogo zanimali, ako je Maubantova pojava, kad sam ga jednog popodneva ugledao kako izlazi iz Thtre-Franaisa, u meni pobudila uzbuenje i patnje nalik na ljubav, koliko li je ime neke zvijezde koje je gorjelo na vratima nekog kazalita, ili lice neke ene koju sam ugledao iza stakla lake koije kako prolazi ulicom a oglavnici su konja u zaprezi njezine koije bili okieni ruama, te sam pomislio da je moda glumica, koliko me je ono za due vrijeme moralo zbuniti i izmuiti nekim nemonim i bolnim naporom da sebi predoim njezin ivot. Najslavnije izmeu njih svrstavao sam

po redu njihova talenta: Sarah Bernhardt, Berma, Bartet, Madeleine Brohan, Jeanne Samary, ali su me zanimale sve. A moj je stric poznavao mnogo glumica, pa i kokota koje ja nisam jasno razlikovao od glumica. Primao ih je kod svoje kue. I mi smo k njemu odlazili ba zbog toga samo u odreene dane to su drugih dana k njemu dolazile ene, s kojima se njegova obitelj ne bi mogla sastajati, barem ne po miljenju te obitelji, jer, to se moga strica tie, on je vrlo lako lijepim udovicama, koje moda nikad i nisu bile udane, ili groficama zvuna imena, koje im je bez sumnje, sluilo tek kao ratna lukavtina, iskazivao tu ljubav da ih predstavlja baki, ili im je ak poklanjao obiteljski nakit, pa se zbog toga ve vie nego jednom posvadio s djedom. esto sam uo, kad bi u razgovoru spomenuli ime neke glumice, kako otac kroz smijeak kae majci: To je prijateljica tvoga strica. Stoga sam mislio da bi moj stric mogao onakva djeaka kao to sam bio ja, osloboditi onoga pripremnog ekanja, koje i uvaeni ljudi moda ak godinama provode pred vratima neke takve ene koja uope ne odgovara na njihovo pismo, pa ak upuuju vratara svoje kue da ih otjera kad se pred njom pojave; moda bi me kod kue mogao i predstaviti nekoj glumici koja je nepristupana za tolike druge ljude, a s njim je intimna prijateljica.

Zato sam se pod izlikom da jedan sat moje poduke, koji je bio premjeten, sada pada tako nezgodno da me je ve vie puta sprijeio i da e me i ubudue spreavati da posjetim strica jednog dana (ne onoga koji je bio namijenjen naim pohodima njemu) okoristio time to su moji roditelji rano ruali, pa sam izaao i, umjesto da odem pogledati na oglasni stup (a u tu su me svrhu putali da izlazim sam), otrah k stricu. Pred vratima ugledah kola s dva konja kojima su naonjaci bili zakieni crvenim karanfilom, kakav je i koija imao u zapuku. Ve na stubama zauh smijeh i enski glas, a im sam pozvonio, nasta tiina i zatim se zalupe vrata. Otvori mi sobar, a kad me je ugledao, inilo mi se da se zbunio; ree mi da je stric vrlo zauzet, da me sigurno nee moi primiti, i dok je on odlazio da ga ipak obavijesti, ja zauh onaj isti glas kako govori:

Oh, molim te, pusti ga da ue; samo na minutu, to bi me tako zabavljalo. Na fotografiji koja stoji na tvome stolu tako je nalik na svoju mamu, na tvoju neakinju; njezina fotografija stoji pokraj njegove, zar ne? Htjela bih da toga djeaia vidim makar samo naas.

Zauh strica kako mrmlja, kako se ljuti; na kraju me sobar ipak uvede.

Na stolu je stajao isti tanjur s kolaima kao i obino; stric je imao svoju svagdanju mornarsku bluzu, ali je njemu nasuprot, u haljini od ruiaste svile, s velikom bisernom ogrlicom oko vrata, sjedila neka mlada ena koja je jela posljednju kriku mandarinke. Nisam mogao odluiti da li treba da joj kaem gospoo ili gospoice i to mi natjera krv u obraze; a jer sam se bojao da u se, ako je pogledam, morati s njome i razgovarati, nisam se uope usuivao da previe gledam na njezinu stranu, te poletjeh da poljubim strica. Promatrala me sa smijekom, a stric joj ree: Moj sinovac ne kazavi moga imena njoj, a ni njezina meni, bez sumnje zato to je, nakon neprilika koje je imao s mojim djedom, nastojao da, koliko je god bilo mogue, izbjegava svaku vezu izmeu svoje obitelji i ove vrste svojih poznanstava.

Kako je slian majci ree ona.

Ali vi ste moju neakinju vidjeli samo na fotografiji ivo ree stric nekim osornim glasom.

Oprostite, dragi prijatelju, susrela sam je na stepenicama prole godine, onda kad ste bili onako bolesni. Istina je, to nije potrajalo due od bljeska munje, a i vae je stubite prilino mrano, ali je i to bilo dovoljno da joj se uzmognem diviti. Taj mali momi ima iste njezine lijepe oi, a i ovo ree ona i povue prstom crtu na donjem dijelu svoga ela. Da li vaa gospoa neakinja nosi

isto ime kao i vi, dragi prijatelju? upita ona strica.

On je najvie nalik na svog oca promrmlja stric, ali pri tome nije pokazao nita vie sklonosti za ovakvo predstavljanje na daljinu, time to e kazati mamino ime, negoli malo prije za predstavljanje izbliza. On je sav na svog oca, a i na moju sirotu majku.

Ja ne poznajem njegova oca ree gospoa u ruiastome s lakim naklonom glave a nisam poznavala ni vau gospou majku, dragi prijatelju. Vi se sjeate da smo se upoznali tek neto nakon vae velike alosti.

Doivio sam malo razoaranje: ta se mlada dama nije razlikovala od drugih lijepih ena koje sam kadto vidio u svojoj obitelji, a napose se nije razlikovala od keri jednog naeg roaka, kojoj sam svake Nove godine odlazio u kuu. Prijateljica moga strica bila je samo bolje obuena, a inae je imala isti ivi dobri pogled, isto slobodno i ljubazno dranje. Nisam na njoj nalazio nita kazalino to mi se tako svialo na fotografijama glumica, a i nimalo od onog sotonskog dranja koji je imao biti u vezi sa ivotom kojim je sigurno ivjela. Teko mi je bilo zamisliti da bi to bila neka kokota, a pogotovu ne bih bio povjerovao da bi to mogla biti neka otmjena kokota, da nisam vidio ona kola s dva konja, ruiastu haljinu, bisernu ogrlicu, i da nisam znao da moj stric poznaje samo najotmjenije kokote. Ali ja sam sebe pitao kako to da jednog milijunaa, koji joj daje svoja kola, svoju kuu, svoje dragulje, moe veseliti da troi svoj imetak na osobu koja se ini tako jednostavna i besprijekorna. A ipak, kad sam pomislio kakav mora da je njezin ivot, njegova me neudorednost zbunjivala moda jo i vie nego da je preda mnom bila ostvarena u nekoj specijalnoj vanjtini; zbunjivala me ba time to je bila nevidljiva, kao tajna u nekom romanu, u nekom skandalu, koja ju je izvela iz kue njezinih sreenih, graanskih roditelja i predala je svima, koja ju je pretvorila u ljepoticu, uzdigla u

polusvijet i uinila sveope poznatom, a ipak me je igra u crtama njezina lica, intonacija u njezinu glasu (a u tome je bila nalik na tolike druge koje sam ve poznavao) navodila da je smatram za djevojku iz bolje obitelji, iako moda obitelji vie uope nije imala.

Preli smo u radni kabinet, i stric joj, premda je bio poneto smeten zbog moje prisutnosti, ponudi cigarete.

Ne, dragi ree ona vi znate da sam navikla na one koje mi alje veliki vojvoda. Rekla sam mu da ste zbog toga ljubomorni. I ona iz jedne kutijice izvadi neke cigarete sa stranim, zlatnim natpisom. Ali ipak progovori najednom mora da sam kod vas susrela oca ovog mladia. Nije li on va neak? Kako sam ga mogla zaboraviti? Bio je tako dobar, tako izvanredan prema meni ree skromno i osjeajno. Ali kad sam pomislio kakav je uistinu mogao biti onaj surovi doek moga oca, koji je nazvala izvanrednim i divnim, a ja sam poznavao njegovu suzdrljivost i hladnou, obuze me stid, kao da je uinio neto runo; posramila me nejednakost izmeu pretjerane zahvalnosti koja mu je iskazana i njegove nedovoljne ljubaznosti. Poslije mi se uinilo da je to jedna od dirljivih strana uloge tih dokonih i brinih ena koje daruju svoju plemenitost, svoj talent, cio jedan san o sentimentalnoj ljepoti, koji svakome stoji na raspolaganju jer one ga, kao i umjetnici ne ostvaruju, ne unose ga u okvire svakodnevnog ivota koje poklanja iz sebe zlato (koje ih ne stoji mnogo) da bi obogatile i dragocjenim, finim optoenjem ukrasile istroeni i grubo otesani ivot mukaraca. Tako je i ova, sjedei u puionici gdje ju je moj stric primio u mornarskoj bluzi, rasprostirala svoje tako ljupko tijelo, svoju haljinu od ruiaste svile, svoje bisere, eleganciju to odie prijateljstvom jednog velikog vojvode, i im je povela makar i posve beznaajan razgovor o mome ocu, ona je taj razgovor tako tankoutno obradila, dala mu dragocjen oblik i znaenje, stavljajui ga u okvir svoga tako lijepog gledanja na stvari,

nijansiranog poniznou i zahvalnou, da je od njega nainila umjetniki dragulj, neto zaista izvanredno i divno.

E, bit e ve vrijeme da poe ree mi stric.

Ustadoh: obuze me neodoljiva elja da poljubim ruku gospoi u ruiastom, ali mi se inilo da bi to bilo isto tako smiono kao i kakva otmica. Srce mi je burno udaralo dok sam sebi govorio: Treba li da to uinim, ili ne treba; a zatim sam sebi prestao postavljati bilo kakva pitanja, a to je bilo nuno da bih uope mogao neto uiniti. I tada slijepom i bezumnom kretnjom, koja se nije osnivala ni na kojem od razloga to sam ih jo pred jedan trenutak pronalazio njoj u korist, prinesoh usne ruci koju mi je pruila.

Kako je umiljat! Ve sad je udvoran i ima smisla i razumijevanja za ene: to je batinio od strica. Bit e savren dentlmen doda ona, a pri tome je stisla zube da bi svojoj reenici dala lak britanski naglasak. Zar ne bi jednom mogao doi k meni na cup of tea,6 kako to kau nai susjedi, Englezi; trebalo bi samo da mi onoga jutra poalje jedan plavi.

Nisam znao to je to plavi. Nisam razumio ni polovinu gospoinih rijei, ali sam se bojao da e u njima moda biti sakriveno neko pitanje, na koje bi bilo neuljudno ne odgovoriti, pa sam ih i dalje sluao vrlo paljivo, a to me je veoma umaralo.

Ali nikako, to je nemogue ree stric slegnuvi ramenima. On je vrlo zaposlen, mnogo radi. Dobiva sve prve nagrade u svom razredu doda tiho, da ne ujem tu la pa da je ne poreknem. Tko zna, moda e biti mali Victor
6

Engl: alicu aja. (Prev.)

Hugo, neto kao Vaulabelle, znate.

Ja oboavam umjetnike ree gospoa u ruiastome samo oni razumiju ene... Oni i tako izvanredni ljudi kao to ste vi. Oprostite moje neznanje, dragi prijatelju. Tko je to Vaulabelle? Jesu li to oni pozlaeni svesci u malom staklenom ormaru u vaem budoaru? Sjeate li se da ste mi obeali da ete mi ih posuditi; ja u jako paziti na njih.

Moj je stric mrzio posuivati knjige, pa ne odgovori, nego me izvede u predsoblje. Sav zanesen ljubavlju prema gospoi u ruiastome, ja obasuh ludim poljupcima obraze svoga strica, koji su bili puni duhana, i dok mi je on prilino zbunjeno davao do znanja, premda se to nije usudio rei otvoreno, da bi jako volio kad ja svojim roditeljima ne bih ni rijei rekao o toj svojoj posjeti, ja sam mu sa suzama u oima govorio da je uspomena na njezinu dobrotu u meni tako jaka da u jednog dana sigurno nai naina kako da joj dokaem svoju zahvalnost. Bila je zaista tako jaka da sam dva sata nakon toga, iza nekoliko tajanstvenih reenica koje su mi se inile da mojim roditeljima ne daju dovoljno jasnu sliku o novoj vanosti kojom su me kod strica odlikovali, ocijenio da e biti mnogo shvatljivije ako im sve do najmanjih pojedinosti ispripovijedim posjet u kojem sam nedavno bio. Nisam mislio da e zbog toga moj stric imati neprilika. Kako bih to mogao pomisliti kad to nisam elio. A nisam mogao pretpostaviti da e moji roditelji nai neko zlo u posjetu koji se meni nije inio nimalo zlim. Zar se ne dogaa svakog dana da nas koji prijatelj zamoli da ga svakako ispriamo kod neke ene kojoj je on sprijeen da pie, a mi to zanemarimo drei da ta osoba ne moe nekoj utnji pridavati onu vanost koju ona nema za nas. Zamiljao sam, kao i svi drugi ljudi, da tui mozak tromo i posluno prima, a nema moi da na svoj specifian nain reagira na ono to se u nj unosi; nisam slutio da, pohranjujui u mozak svojih roditelja tu vijest o poznanstvu koje mi je stric omoguio, u isto vrijeme ne prenosim u njih, kao to

sam to elio, i dobronamjerni sud koji sam ja stvorio o tom upoznavanju. Moji su se roditelji, na nesreu, u ocjenjivanju strieva ina ravnali po posve razliitim naelima nego to su bila naela koja sam im ja sugerirao da ih usvoje. Otac i djed imali su sa stricem estokih objanjavanja; o tome sam bio neizravno obavijeten. Nekoliko dana nakon tog susreo sam strica na ulici, kad je prolazio u svojim natkrivenim kolima; osjetih bol, zahvalnost, grinju savjesti, i to mu sve htjedoh iskazati. Uz neizmjernost svih tih osjeaja, drao sam da bi samo skidanje eira bilo beznaajno, te da bi strica moglo navesti na pomisao da se prema njemu ne osjeam obavezan ni na to vie osim banalne uljudnosti. Stoga odluih da se suzdrim od te nedovoljne kretnje, te okrenuh glavu. Stric pomisli da su mi roditelji zapovjedili da se tako ponaam i ne oprosti im toga; umro je mnogo godina kasnije ne vidjevi otada vie nikoga od nas.

Zbog toga vie nisam ulazio u sobu za odmor svoga strica Adolphea, koja je sada bila zatvorena, nego bih se zadrao na prilazu smonice, sve dok se na vratima ne bi pojavila Franoise i rekla: Poslat u svoju kuhinjsku pomonicu da poslui kavom i da gore odnese tople vode, a ja trim gospoi Octave. Tada bih odluio da se vratim i da bez zadravanja odem u svoju sobu na itanje. Franoisina pomonica u kuhinji bila je vie nego duhovno bie, neka stalna institucija, kojoj su njezina nepromjenljiva obiljeja osiguravala neku vrst kontinuiteta i istovjetnosti u nizu prolaznih i privremenih oblika u kojima se utjelovljavala, jer nikad nismo imali istu dvije godine za redom. One godine kad smo jeli tako mnogo pargi, pomonica, kojoj je obino bila dunost da ih perua, bijae neko jadno, boleljivo stvorenje, koje je u vrijeme, kad smo za Uskrs stigli u Combray, ve bila u visokom stupnju trudna, pa smo se ak udili to joj Franoise doputa da tako mnogo trkara, jer joj je ve poinjalo biti teko da pred sobom nosi onu tajanstvenu koaru koja je svakog dana postajala sve punija, pa joj se pod njezinim prostranim seljakim haljetcima razabirao

velianstveni oblik. Ti su haljetci podsjeali na one iroke kabanice u koje su odjeveni neki Giottovi simboliki likovi, a ja sam ih poznavao po fotografijama koje mi je Swann poklonio. Ba nas je on na to upozorio, i kad bi nas pitao za novosti o djevojci iz kuhinje, kazao bi: Kako je Giottovo Milosre? Uostalom, i ta je sama sirota djevojka, onako od trudnoe odebljala sve do u obraze, koji su joj postali ravni i etvrtasti, bila zaista prilino slina onim jakim i mukarakim djevicama, gotovo prije matronama, kojima su na slikama u Areni personificirane vrline. Sada se zaista sjeam da su te Vrline i Poroci iz Padove bile na nju nalik jo i na jedan drukiji nain. Kao to je slika ove djevojke bila uveana dodatnim simbolom koji je nosila pred svojim trbuhom, a inilo se kao da mu uope nije razumijevala smisao, pa joj ak i na licu nije bilo niega to bi izraavalo ljepotu i duh toga simbola, kao da se naprosto radilo o nekom obinom i tekom teretu, tako se isto inilo da ni ona krupna domaica, koja je u Areni predstavljena pod imenom Caritas (njezina je reprodukcija visila na zidu u mojoj uionici u Combrayu), ne sluti da utjelovljuje tu vrlinu; isto se tako inilo da se nikakva misao o milosru nije nikad mogla izraziti njezinim energinim i vulgarnim licem. Zahvaljujui lijepom slikarevu pronalasku, ona nogama gazi zemaljska blaga, ali ba onako kao da tabana po grou da bi iz njega istisnula sok, ili, jo prije, kao da se popela na vree da postane via; i, u tom poloaju, ona prua bogu svoje usplamtjelo srce, ili, recimo tonije, ona mu ga dodaje, kao to neka kuharica kroz podrumski prozor iz svoga suterena dodaje otpua nekome tko ga od nje trai s prozora u prizemlju. Zavist ve ima vie nekakav izraaj zavisti. Ali jo i na toj freski simbol zauzima tako mnogo mjesta, predstavljen je tako stvarno, zmija to sike na usnama zavisti tako je krupna, tako joj potpuno ispunja irom otvorena usta da su joj lini miii isto onako razvueni da bi je mogla obuhvatiti, kao to su razvueni i miii djeteta kad svojim dahom nastoji napuhati balon; a pri tom je sva pozornost Zavisti a i naa tako potpuno usredotoena na rad tih usana da gotovo uope nema vremena da se prepusti zavidljivim mislima.

Usprkos svemu divljenju gospodina Swanna prema Giotto-vim likovima, ja dugo nisam osjetio nikakva uitka pri promatranju (meu kopijama koje mi je on donio i koje su sad visile u naoj uionici) toga Milosra bez milosra, te Zavisti koja je bila nalik na ilustraciju iz kakve medicinske knjige, kojoj je zadaa samo da predoi kompresiju drijela ili resice u grlu nekom izraslinom na jeziku ili uvoenjem operatorova instrumenta, ili Pravde koja je imala isto onakvo sivkasto i jadno, pravilno lice, koje je u Combrayu bilo karakteristino za neke krasne, pobone i mrave graanke koje sam susretao na misi, a od kojih su mnoge ve unaprijed bile unovaene u rezervnu vojsku Nepravde. Ali poslije sam shvatio da se uzbudljiva neobinost, da se posebna ljepota tih fresaka sastoji u velikom udjelu koji u njima ima simbol, i da je injenica da taj simbol nije bio izraen kao simbol (budui da nije bila izraena simbolizirana misao), nego kao neto stvarno, kao neto odista doivljeno, materijalno izvedeno, davala znaenju djela neto doslovnije i preciznije, te je pouka koju je davalo to djelo bila konkretnija i mnogo dojmljivija. I zar nije i kod sirote djevojke iz nae kuhinje ona teina to ju je pritezala neprestano upozoravala na njezin trbuh? A jednako je tako i kod samrtnika: misao im je vrlo esto okrenuta k pravoj, bolnoj, tamnoj, utrobnoj strani smrti, prema tom naliju smrti koja je ba ona strana kojom im smrt zaista gleda u lice, kojom im daje da surovo osjete njezinu prisutnost, i koja je mnogo vie nalik na neki teret to ih mrvi, na neku tekou u disanju, na potrebu da piju, negoli na ono to nazivamo idejom Smrti.

Mora da su te Vrline i Poroci iz Padove u sebi imali prilino mnogo stvarnoga kad su mi se inili isto tako ivi kao i trudna slukinja, i kad mi se ona nije inila mnogo manje alegorina. I moda to (u najmanju ruku prividno) nesudjelovanje due nekog stvorenja u vrlini koju ono predstavlja, ima osim svoje estetske vrijednosti takoer i jednu, ako ne psiholoku, a ono barem, kako se veli, fiziognomijsku realnost. Kad sam poslije u tijeku svoga ivota imao prilike da,

na primjer u samostanima, susretnem odista sveta utjelovljenja aktivnog milosra, ona su openito imala ivahan, pozitivan, indiferentan i otresit izgled uurbana kirurga, imala su ono lice na kome se ne moe proitati nikakva suut, na kome nema nikakva raznjeivanja nad ljudskom patnjom, nikakva straha da e je moda povrijediti: lice bez blagosti, antipatino i uzvieno lice prave dobrote.

Dok je kuhinjska pomonica i nehotice istiui blistavu Franoisinu superiornost, kao to Zabluda zbog kontrasta ini oitijim trijumf Istine posluivala kavom, koja je po maminu miljenju bila obina topla voda, i zatim u nae sobe odnosila vruu vodu koja je bila jedva mlaka, ja sam se s knjigom u ruci ispruio na krevetu u svojoj sobi, koja je drui titila svoju prozirnu i lomnu svjeinu od popodnevnog sunca to je eglo iza njezinih gotovo zatvorenih kapaka, kroz koje je odsjev dana ipak uspio provui svoja uta krila te je ostao nepomian u jednom uglu izmeu drva i stakla, kao leptir koji je sjeo. Jedva je bilo dovoljno svjetla za itanje, pa sam osjeanje blistave svjetlosti dana doivljavao samo preko udaraca kojima je Camus (koga je Franoise obavijestila da tetka ne poiva i da moe, ako treba, nesmetano buati) u Ulici Cure lupao po pranim krinjama; ti su udarci odzvanjali u onoj posebnoj zvunoj atmosferi koja je svojstvena vruim danima, te se inilo da ti udarci u daljinu odailju jata grimiznih zvijezda; to sam osjeanje svjetlosti doivljavao i zbog muica koje su na svom malom koncertu preda mnom izvodile svoju ljetnu komornu muziku: ona ga ne doziva u pamet kao neka arija koju pjeva ljudsko grlo i koja, kad je sluajno ujemo u ljetno doba, poslije podsjea na nj; ona je s ljetom udruena mnogo nunijom vezom: rodili su je ljetni dani i ona se uvijek iznova raa samo s njima, u sebi sadri neto od njihove biti, te u naem pamenju ne budi samo njihovu sliku, nego potvruje njihov povratak, njihovu djelotvornu i neposredno dohvatljivu prisutnost u naoj okolini.

Ta zamraena svjeina moje sobe bila je prema jarkom suncu na ulici ono isto to i sjena prema zraci, to jer.t bila je isto tako svjetlosne prirode kao i sunce, pa je mojoj mati omoguavala potpunu predodbu ljeta, koju bi moja osjetila, da sam bio u etnji, mogla uivati samo u dijelovima; i tako se ona dobro slagala s mojim poinkom, koji je (zahvaljujui pustolovinama iz mojih knjiga koje su ga uzbuivale) bio nalik na poinak nepomine ruke usred tekue vode: bio je, naime, i on potresn burnim tokom bujice aktivnosti.

Ali baka bi ak i onda kad bi se prevrue vrijeme pokvarilo, kad bi naila oluja ili samo pljusak, dolazila k meni da me zamoli da izaem. A budui da se nisam htio odrei itanja, izlazio bih da ga nastavim barem u vrtu, pod kestenom u malom zaklonu od kovilja i platna; sjeo bih tu u kut i vjerovao da sam sakriven od pogleda svih onih koji bi mogli doi u pohode mojim roditeljima.

No zar nije i moja misao bila sklonite u kome sam se osjeao i sakriven na dnu, ak i onda kad bih promatrao ono to se dogaa vani? Kad sam gledao neki izvanjski predmet, ostajala bi izmeu mene i njega svijest da ga vidim; obrubljivala bi ga tankim duhovnim obrubom koji me uvijek prijeio da se izravno dotaknem njegove tvari; ona bi se, jo prije nego to bih postigao kontakt s njome, na neki nain pretvarala u paru, kao to i neko raareno tijelo ne dodiruje vlagu tekue tvari kojoj smo ga pribliili, jer se ono uvijek unaprijed opkoli zonom isparavanja. Nalazio sam se kao unutar neke vrsti vieslojnog i arolikog zaslonca, koji je bio sastavljen od razliitih stanja koja je, dok sam itao, moja svijest u isto vrijeme razvijala; sezala su od najdublje u meni sakrivenih tenja sve do posve izvanjskog prizora obzorja to se u dnu vrta prostiralo pred mojim oima; ono to je u meni bilo najprvotnije i najintimnije, ruica koja je neprestano aktivno upravljala svime ostalim, bijae moje vjerovanje u filozofsko bogatstvo, u ljepotu knjige koju sam itao, a s njime i moja elja da sve to sebi prisvojim kakva god to knjiga bila. Jer ak i onda kad

bi je kupio u Combrayu, ugledavi je pred Borangeovom sitniarijom (koja je bila predaleko da bi se Franoise mogla ondje opskrbljivati umjesto kod Camusa, ali kamo su vie odlazili, jer je k tomu bila i knjiara i papirnica) kako je usred mozaika broura i svezaka uzicom privezana o krilo njezinih vrata (tajanstvenijih i mislima bogatijih od vrata kakve katedrale), ja sam je prepoznao kao knjigu koju su mi spomenuli kao znamenito djelo; upozorio me na nju ili profesor ili neki drug, o kome sam u to vrijeme mislio da posjeduje tajnu napola nasluene, a napola nerazumljive istine i ljepote koje sam uporno elio upoznati, pa sam to u sebi nosio kao nejasni, ali neprestani cilj svojih misli.

Iza toga sredinjeg vjerovanja, koje je za vrijeme moga itanja slalo neprestane impulse iznutra prema van, prema otkrivanju istine, dolazila su uzbuenja koja su u meni izazivali dogaaji u kojima sam sudjelovao, jer ona su popodneva bila punija dramatskih dogaaja nego esto cio jedan ivot. To su bili oni dogaaji to su se nizali u knjizi koju sam itao. Istina, osobe koje su mi one doaravale nisu bile prave, kao to je govorila Franoise. Ali svi osjeaji, koje u nama pobuuje radost ili nesrea neke realne osobe, stvaraju se u nama samo preko slike o toj radosti ili o toj nesrei; ingenioznost prvog pisca romana sastojala se u tome to je shvatio da je u ustrojstvu, kojim nastaju naa uzbuenja, slika jedini bitni element, i da bi zato jednostavno i puko isputanje realnih osoba predstavljalo presudno usavrenje. Koliko god bile duboke nae simpatije prema nekom realnom biu, mi ga preteno zamjeujemo svojim osjetilima, a to znai da nam ono ostaje nejasno i nepojmljivo, da nam prua samo svoju mrtvu teinu koju naa osjeajnost ne moe oiviti. Ako to bie zadesi neka nesrea, taj e nas dogaaj moi ganuti samo u vrlo malom dijelu naeg sveukupnog znanja o njemu; tovie, to e i njega samoga moi uzbuditi samo u jednom dijelu znanja koje ima o sebi. Romanopiev je pronalazak u tome to je doao na misao da one dijelove due u koje nije mogue prodrijeti nadomjesti jednakom koliinom netvarnih dijelova, to jest onakvih koje naa dua moe usvojiti. Sve je ostalo

potpuno nevano im nam se djelovanje i osjeaji tih bia nove vrsti ine istinitima: im smo ih usvojili, te se to djelovanje i osjeanje odigrava u nama i po svojim zakonima, dok grozniavo okreemo stranice knjige, upravlja brzinom naega disanja i prodornou naega pogleda. I kad nas je pisac ve jednom doveo u to stanje u kome je, kao u svim potpuno unutranjim stanjima, svako uzbuenje udesetorostrueno, u kome e nas njegova knjiga uznemirivati poput sna, i to sna koji je mnogo jasniji od svih onih koje sanjamo spavajui, i mnogo trajniji u naem sjeanju, tada on u nama u jednom jedinom satu oslobaa sve mogue sree i nesree, kojih bismo u stvarnom ivotu u vie godina doivjeli tek nekoliko, a pri tom one najintenzivnije ak ne bismo ni prepoznali, jer bi nam sporost, s kojom se u ivotu zbivaju, onemoguila da ih opazimo; (tako se nae srce za ivota mijenja, i to je najtea bol; ali ga mi upoznajemo samo itajui, u mati; u stvarnosti, ono se mijenja onako kao to se odvijaju i ostale prirodne pojave: dovoljno polagano da nam sam osjet da se neto promijenilo, premda moemo ustanoviti redom svako od uzastopnih stanja pri mijenjanju, ipak ostaje uteen).

Ve manje unutranji u mome tijelu od ovoga ivota osoba, dolazio je zatim, ve napola projiciran preda me, krajolik u kojem se odvijala radnja i koji je na moju misao vrio mnogo jai utjecaj od drugoga krajolika, od onoga koji sam imao pred oima kad bih ih podigao s knjige. I tako sam za cijela dva ljeta u vruini combrayskog vrta, zbog knjige koju sam tada itao, osjeao enju za nekim brdovitim krajem, punim rijeka, s mnogo pilana, u kome bih na dnu bistrih voda gledao komade drva kako gnjile pod upercima potonih biljaka, a nedaleko se, du niskih zidova, uspinju grozdovi ljubiastog i crvenkastog cvijea. I budui da je u mojim mislima uvijek bio prisutan san o nekoj eni koja bi me voljela, tih je ljeta taj san bio natopljen svjeinom voda tekuica; i kakva god bila ona ena koju sam zamiljao, u mojoj bi se svijesti smjesta s obje strane oko nje, kao neka komplementarna boja, pojavljivali ljubiasti i crvenkasti grozdovi cvijea.

To se nije dogaalo samo zbog toga to neka slika koju sanjamo ostaje obiljeena, to se uljepava i obogauje odsjevom boja koje joj ne pripadaju, nego je tek sluajno u naem snu okruuju; jer ti su krajolici iz knjiga koje sam itao bili za mene samo u mojoj mati ivlje predoeni krajolici nego to sam sebi predoavao one koje je Combray prostirao pred mojim oima, ali koji su mogli biti analogni onima iz knjiga. Zbog pieva izbora, zbog vjere kojom je moja misao brzala u susret njegovim rijeima kao prema nekom otkrivenju, oni su mi se inili kao istinski dio same Prirode i dostojni prouavanja i produbljavanja; a takve dojmove nije nikad u meni pobuivao gotovo nijedan kraj u kome sam boravio, a nadasve ne na vrt koji je bez ikakve drai uredio na vrtlar po svojoj korektnoj fantaziji koju je baka prezirala.

Da su mi roditelji dopustili da, itajui neku knjigu, pohodim predio koji je opisivala, bio bih miljenja da u uiniti neprocjenjiv korak prema osvajanju istine. Jer, iako ovjek ima osjeaj da je uvijek okruen svojom duom, to ipak nije isti osjeaj kao da se radi o nekom nepominom zatvoru; prije e biti tako kao da je ovjek njome ponesen u nekom neprestanom poletu, kojim eli izai iz njezinih granica i dosegnuti izvanjsko, a pri tom osjea neko obeshrabrenje zapaajui oko sebe vazda isto zvuanje koje nije jeka izvana, nego odzvanjanje nekog unutranjeg titranja. ovjek nastoji da u stvarima ponovno nae odsjev svoje due kojim ih je ona obasjala, te su zbog toga postale dragocjene, i stoga je razoaran kad ustanovi da su stvari u prirodi, kako se ini, liene ara koje one, kad ih zamiljamo, zahvaljuju povezanosti s odreenim idejama; kadto ovjek sve snage te due pretvara u vjetinu i blistavost, jer eli da djeluje na bia za koja jasno osjeamo da postoje izvan nas i da ih nikad neemo dosegnuti. Zbog toga, ako sam oko ene koju sam ljubio uvijek zamiljao ona mjesta za kojima sam u to vrijeme najvie eznuo, ako sam elio da me ona u te krajeve povede, da mi ona otvori pristup u neki dotad nepoznati svijet, to onda nije bio sluajan

rezultat jednostavnog povezivanja misli; ne, moji su snovi o putovanju i ljubavi bili samo pojedinani momenti (koje ja danas umjetno odvajam, kao kad bih izvodio presjeke u raznim visinama vodoskoka to se prelijeva i u cjelini priinja nepomian) u jednome i istome nesavitljivom vrutku svih snaga moga ivota.

Napokon, nastavljajui pratiti iz sebe prema van ona stanja to su u isto vrijeme postojala u mojoj svijesti, a nizala se jedno do drugoga, nalazio sam, jo prije nego to bih stigao do stvarnog horizonta koji me okruavao, naslade drugoga reda: to udobno sjedim, to osjeam ugodan miris zraka, to me ne smeta niiji posjet; a kad bi na zvoniku Saint-Hilairea otkucao koji sat, jo i nasladu to vidim kako se komadi po komadi runi dio popodneva to je ve potroen, sve dok ne bih zauo posljednji udar koji mi je omoguavao da nainim zbroj; a nakon njega nastala bi duga tiina te se inilo da ona na plavome nebu nainje cio onaj dio koji mi je jo doputen za itanje, a potrajat e sve do dobre veere, koju je Franoise pripravljala i koja e me okrijepiti od umora to me bio obuzeo dok sam itao knjigu i pratio njezina junaka. I kod svakog mi se sata inilo da je prethodni otkucao samo nekoliko trenutaka prije; a ovaj bi se najnoviji upisivao na nebu posve blizu onoga drugoga, te tako nisam mogao vjerovati da bi ezdeset minuta moglo biti sadrano u onom malom modrom luku izmeu njihovih zlatnih biljega. Kadto bi taj preuranjeni sat ak odbio i dva udarca vie negoli posljednji; bio je, dakle, i jedan koji nisam uo, neto se dogodilo, ali se nije dogodilo za mene; interes za itanje opio me poput duboka sna, promijenio mi opinjene ui i zbrisao zlatno zvono na azurnoj povrini tiine. Vi, lijepa nedjeljna popodneva pod kestenom u combrayskom vrtu, to ste bila tako briljivo osloboena bezvrijednih upadica moga osobnog postojanja koje sam nadomjestio divotom pustolovina i udesnih tenja u kriju krajolika natapanog ivim vodama, vi me jo uvijek sjeate, kad god na vas pomislim, onoga mog ivota i vi ga zaista u sebi sadravate, da biste ga malo-pomalo zaokruila i ogradila dok sam ja tako nastavljao itati, dnevna je vruina opadala u

kristalan, lagano pomicani i bojom lia osvijetljeni niz vaih spokojnih, zvunih, mirisavih i prozirnih sati.

Kadto bi me negdje usred popodneva vrtlarova ki trgla iz itanja; poela bi trati kao luda, ruei u prolazu naranina stabalca, porezavi prst, razbivi zub, a pri tom bi iz svega glasa vikala: Evo ih! Evo ih! elei da potrimo i Franoise i ja, i da nita ne izgubimo od cijelog prizora. To se dogaalo onih dana kad je vojska odlazila na garnizonske manevre i prolazila kroz Combray idui obino Ulicom Sainte-Hildegarde. Dok je naa sluinad sjedila na nizu stolica pred ogradom i promatrala combrayske nedjeljne etae izlaui u isto vrijeme i sebe njihovim pogledima, vrtlarova je ki u pukotini, koja je ostala izmeu dvije vrlo udaljene kue u Kolodvorskoj aveniji, opazila bljesak kaciga. Sluinad bi tada hitno unosila stolce, jer su oklopnici na prolasku Ulicom Sainte-Hildegarde tako potpuno ispunjali njezinu cijelu irinu da su konji u trku doticali kue i potpuno preplavljivali plonike, kao to razulareni potok potapa pretijesne obale.

Jadna djeca govorila bi Franoise tek to bi stigla do ograde, ve uplakana jadna mladost koja e biti pokoena poput livada; srce me zaboli im pomislim na to dodavala bi stavljajui ruku na srce kamo ju je pogodio taj udarac.

Lijepo je, zar ne, gospoo Franoise, vidjeti mlade ljude kojima nije stalo do ivota? ree vrtlar u elji da je digne.

I nije govorio uzalud.

Nije im stalo do ivota? Ta do ega treba da im bude stalo, ako ne do toga jedinog dara koji nam dobri bog ne daje dva puta? Jao, boe moj! A ipak je

istina da im nije stalo. Vidjela sam ih sedamdesete; u tim se bijednim ratovima zaista vie ne boje smrti; to su naprosto luaci; a u tom sluaju ne vrijede ni ueta da se objese; nisu to ljudi, nego lavovi. (Za Franoisu nije usporedba ovjeka s lavom a tu je rije izgovarala isjeckano u slogove sadravala nita laskavo.)

Ulica Sainte-Hildegarde zaokretala je preblizu a da bi ih mogli vidjeti jo izdaleka; no kroz onu su se pukotinu izmeu kua u Kolodvorskoj ulici vidjele sve nove i nove kacige kako jure i blistaju na suncu. Vrtlar je elio znati da li ih ima jo mnogo, jer je ve od suneve pripeke oednio. Tada njegova ki najednom poleti kao da je jurnula iz kakve opsjednute tvrave, izae van, dopre do ugla ulice i, stoput izloivi ivot smrtnoj opasnosti, donese bocu kokosa, a s njom i vijest da ih sigurno ima jo tisuu i da jo neprestano nadolaze od strane Thiberzyja i Msglisea. Dotle su se Franoise i vrtlar opet pomirili, pa su raspravljali o dranju koje treba zauzeti u sluaju rata:

Vidite, Franoise govorio je vrtlar revolucija je bolja nego rat; jer kad je ona proglaena, u njoj moraju sudjelovati samo oni koji to sami hoe.

Ah, da! To jo razumijem; tu ima vie slobode.

Vrtlar je mislio da kod objave rata prestaje cio eljezniki promet.

Dabome da se ne bi bjealo ree Franoise.

A vrtlar nato ree: Ah, to su opaki jer nije mogao dopustiti da je opravdano misliti drukije nego da je rat neke vrsti prijevara kojom Drava vara narod, i da ne bi bilo ni jednog ovjeka koji ne bi umakao, samo kad bi mogao.

Ali Franoise se urila natrag k tetki, ja bih se vraao svojoj knjizi, a sluinad bi se opet smjestila pred vratima i gledala kako se slijee praina i smiruje uzbuenje koje su izazvali vojnici. Jo se dugo, nakon to se sve ve smirilo, neobina plima etaa crnjela combrayskim ulicama. I pred svakom su kuom, ak i ondje gdje to nije bio obiaj, i sluge, a i sami gospodari, sjedei i promatrajui, ovjenavali svoje pragove hirovitim i tamnim obrubima, nalik na vezivo od algi i koljaka to ga val plime ostavlja na obali mora kad se povue.

Osim tih dana, obino sam mogao nesmetano itati. Ali prekid prigodom jednog Swannova posjeta i komentar knjizi jednoga za mene tada posve novoga pisca, koju sam tada itao, Bergottea, prouzrokova da sam zadugo otad onu enu iz svojih snova vidio ne pred zidom, okienu dugim grozdovima ljubiasta cvijea, nego posve drugdje: pred portalom gotike katedrale.

Prvi put sam o Bergotteu uo od nekog svoga starijeg druga kome sam se jako divio. Zvao se Bloch. Kad je uo kako mu priznajem svoje divljenje prema Listopadskoj noi, prasnuo je u gromoglasan smijeh, pa mi je rekao: Okani se toga svog prilino nedostojnog oboavanja gospar-Musseta. To je do krajnosti opasna osoba i uope neobian divljak. Moram, uostalom, priznati da su on i neki ovo po imenu Racine u tijeku cijeloga svoga ivota sastavili po jedan dobro ritmovan stih; svaki od njih ima ono svojstvo koje po mome miljenju predstavlja najviu vrlinu, naime, da ba nita ne znai. To su: Bijela Oloossone i bijela Camyre i Kerka Minosa i Pasifaje. Na ta me je dva stiha upozorio, branei tu dvojicu lupea, lanak moga predragog uitelja, oca Leconta, ugodnika besmrtnih bogova. Zbilja! Evo ti jedne knjige koju sam nemam vremena itati, a nju je, ini se, pohvalio taj slavni ia. Rekli su mi da on pisca, gospar--Bergottea, dri izvanredno suptilnim momkom; i premda kadto pokazuje dosta teko razumljivu blagost, njegovo je miljenje za mene kao glas delfijskog proroita. Proitaj, dakle, tu pjesniku prozu, pa ako je

divovski sakuplja srokova, koji je napisao Bhagavat i le Levrier de Magnus, kazao istinu, onda e, Apolona mi, dragi majstore, uivati nektarske slasti Olimpijaca. On je nekim sarkastinim tonom od mene zatraio da ga oslovljavam dragi majstore, a isto je tako i on mene nazivao. No zapravo ta nam je igra godila: bili smo jo u dobi kad ovjek vjeruje da zaista stvara ono emu daje ime.

Na alost, nisam imao prilike da u razgovoru s Blochom postavim pitanje i dobijem objanjenje koje bi stialo nemir, u koji me bacio (mene koji sam od stihova traio u prvom redu otkrivanje istine) svojom tvrdnjom da su najbolji stihovi oni koji nemaju nikakva znaenja. Bloch naime vie nije bio pozivan u nau kuu. Isprva su ga lijepo primili. Moj je djed kadto dodue tvrdio da ja svaki put, kad se s nekim od drugova bolje sprijateljim od ostalih i dovedem ga kui, uvijek odaberem nekog idova. Tome nije bio u principu protivan ta i njegov je prijatelj Swann bio idovskog podrijetla da mu se nije inilo da obino ne odabirem najbolje. Stoga se, kad bih doveo nekog novog prijatelja, rijetko dogaalo da nije pjevuio O boe naih otaca iz idovke ili Izraele, razbij svoje lance, pjevajui dakako samo ariju (Ti la lam talam, talim), no ja sam se uvijek bojao da je moj drug ne prepozna i ne dopuni rijeima.

Jo prije nego to bi ih ugledao, uvi samo ime, u kome vrlo esto nije bilo nita osobito idovsko, on je ve pogaao, ne samo idovsko podrijetlo onih mojih drugova koji su odista bili idovi, nego ak i togod neugodno kad je toga bilo u njihovoj obitelji.

A kako se zove taj tvoj prijatelj to dolazi veeras?

Dumont, djede.

 Dumont! Eh, sumnjiv mi je.

I tada bi zapjevao:

uvajte budno strau, strijelci! Bdijte bez poinka i buke.

I postavivi nam vjeto nekoliko odreenih pitanja, uskliknuo bi: Oprez! Oprez! ili, ako je prisutnog jadnika svojim nenapadnim presluavanjem ve natjerao da, i ne znajui da to ini, ispovjedi svoje podrijetlo, tada bi se, da nam pokae da vie nimalo ne sumnja, zadovoljavao da nas promatra jedva ujno pjevuei:

to? korake tog plaljivog Izraelianina Vi ovamo upuujete!

ili:

Oinska polja, Hebrone, mila dolino.

ili pak:

Da, ja sam od izabranog naroda.

Te sitne manije moga djeda nisu sadravale nikakva zlonamjerna osjeanja prema mojim drugovima. Ali Bloch se mojim roditeljima zamjerio zbog posve drugih razloga. Poelo je time to je moga oca razljutio odgovorom kad ga je on, videi ga zablaena, radoznalo zapitao:

 Kakvo je to vrijeme vani, gospodine Bloch? Zar je padalo? Nikako to ne razumijem, barometar je pokazivao da e biti krasno vrijeme.

A Bloch nije smogao nikakav bolji odgovor od ovoga:

Ne mogu vam, gospodine, apsolutno nita rei o tome da li je padalo. Ja ivim tako odluno izvan svih fizikalnih okolnosti da se moja utila uope ne trude da ih zamijete.

Jao, nesretni sine, ta tvoj je prijatelj idiot ree mi otac nakon Blochova odlaska. Kako? On mi ne moe rei kakvo je vrijeme? Vrlo zanimljivo! On je naprosto blesav!

Zatim se Bloch nije svidio ni baki, jer je nakon ruka, kad je ona rekla da se ba ne osjea dobro, priguio jecaj i obrisao suze.

Kako moe tvrditi da je to bilo iskreno ree mi ona kad on mene uope ne poznaje; ili je, u protivnom sluaju, lud.

A napokon je oneraspoloio sve kad je na ruak doao sat i po kasnije, sav zablaen, ali se uope nije ispriao, nego je rekao:

Ja nikad ne doputam da na mene utjeu atmosferski poremeaji, a ni konvencionalna raspodjela vremena. Bez prigovora bih odobrio i u upotrebu uveo puenje opijuma ili vijugavi malajski bode, ali neu da znam za ta dva neizmjerno opasnija i, uostalom, posve neukusna malograanska instrumenta, kao to su kiobran i sat.

Meutim, i uza sve to, on bi ipak nanovo doao u Combray. Nije bio nipoto onakav prijatelj kakva bi moji roditelji bili eljeli da imam. Ali oni su na kraju ipak povjerovali da su suze zbog bakine indispozicije bile iskrene. No oni su dobro znali (po nagonu ili po iskustvu) da porivi nae osjeajnosti imaju malo vlasti nad slijedom naih ina i nad naim ponaanjem u ivotu, i da potivanje moralnih obveza, vjernost prijateljima, vrenje svoje dunosti ili odravanje neke dijete imaju mnogo sigurniji temelj u slijepoj navici negoli u trenutnim, arkim i jalovim zanosima. Bili bi voljeli da sam umjesto Blocha imao takvih drugova koji mi ne bi davali vie nego to je to pravilima graanskog morala uobiajeno da se daje prijateljima; da sam imao takvih drugova koji mi ne bi neoekivano poslali koaricu voa samo zbog toga to su toga dana raznjeeno mislili na mene, ali zato ne bi sebe mogli privoljeti da meni u prilog priklone ispravnu ravnoteu dunosti i zahtjeva prema prijatelju, a sve samo zbog puke uzburkanosti svoje mate ili osjeaja, kao to iz istih razloga ne bi tu ravnoteu ni pogorali na moju tetu. Ljude kao to je bila moja pratetka ak i nae krivice teko odvraaju od njihove dunosti prema nama: ona je ve godinama bila u svai s jednom svojom neakinjom i nikad nije s njom razgovarala; no zato ipak nije izmijenila svoju oporuku kojom joj je ostavila sav svoj imetak, jer joj je bila najblia roakinja i jer se tako pristoji.

Ali ja sam volio Blocha; moji su mi roditelji eljeli dopustiti to veselje! Nerjeivi problemi koji su preda mnom iskrsnuli u povodu ljepote koja nema nikakva znaenja, u stihu o Minosu i Pasifaji, vie su me muili nego to bi mi mogli nanijeti zla novi razgovori s Blochom, premda ih je moja majka drala opasnima. I tako bi ga bili nanovo pozvali k nama da me nije one veeri, nakon to me poduio da sve ene misle samo na ljubav i da nema nijedne kojoj nije mogue skriti otpor (a ta je vijest imala poslije mnogo utjecaja na moj ivot i uinila ga najprije sretnijim, a poslije jo nesretnijim), uvjeravao da je iz najvjerodostojnijeg vrela doznao da je moja pratetka imala burnu mladost i da je

bila javno uzdravana. Budui da se nisam mogao suzdrati da te razgovore ne ponovim pred roditeljima, idui su ga put, kad se pojavio, bacili van; a kad sam ga nakon toga na ulici oslovio, drao se prema meni do krajnosti hladno.

Ali je o Bergotteu kazao istinu.

Prvih mi se dana ono to sam o njegovu stilu poslije tako zavolio jo nije pokazalo, kao to se zbiva i s nekom arijom za kojom emo ludovati, ali je sada jo u ostaloj glazbi ne razabiremo. Nisam se mogao odvojiti od njegova romana, ali sam mislio da me zanima samo sadraj; tako je to i u onim prvim trenucima ljubavi kad ovjek svakog dana odlazi da na nekom sastanku, na nekoj zabavi nae i opet vidi neku enu, ali misli da ga privlae samo ari tih priredaba. Zatim sam uoio rijetke, gotovo arhaine izraze koje je volio upotrebljavati u nekim odreenim momentima, kad bi mu neka sakrivena plima harmonije, neki unutranji preludij uznio i uzdigao stil; a dogaalo se to i onda kad bi poinjao govoriti o varavoj sanji ivota, o neiscrpnoj bujici lijepih prividnosti, o divnoj i jalovoj boli razumijevanja i ljubavi, o potresnim likovima to za vjena vremena oplemenjuju draesnu i asnu fasadu katedrala, kad bi izraavao neku za me posve novu filozofiju uz pomo divnih slika, za koje se inilo da su one pobudile onaj pjev harfi to se tada izvijao, i koje su uz njegovu pratnju doaravale neto uzvieno. Jedno od takvih mjesta kod Bergottea, ini mi se tree ili etvrto koje sam izdvojio iz preostale cjeline, pobudilo je u meni radost koju uope nisam mogao ni usporediti s radou koju sam osjetio kad sam naao prvo mjesto; osjeao sam da tu radost doivljavam negdje u nekom dubljem, jedinstvenijem i prostranijem predjelu svoga ja, gdje mi se inilo da su zapreke i pregrade uklonjene. Zbog toga nisam prepoznavajui tada onaj isti smisao za rijetke izraze, onaj isti muzikalni izljev, onu istu idealistiku filozofiju kojoj sam se radovao ve i u drugim sluajevima a da je nisam svjesno opazio vie imao dojam da sam se naao licem u lice s nekim posebnim

dijelom odreene Bergotteove knjige, koji u povrinu moga duha upisuje potpuno linearan lik, nego sam ga doivljavao prije kao neki idealni dio Bergottea, koji je zajedniki svima tim knjigama i kome su svi slini ulomci, koji su se stopili s njime, davali neku vrst gustoe i voluminoznosti kojom mi se duh inio uvean.

Ja nisam bio ba jedini oboavatelj Bergottea; on je bio najmiliji pisac i neke vrlo obrazovane gospoe, mamine prijateljice; napokon, boulbonski je lijenik putao svoje bolesnike da ga ekaju, da bi mogao proitati novoizalu Bergotteovu knjigu; i ba je iz njegove ordinacije i iz jednog parka u blizini Combraya izalo nekoliko prvih sjemenaka onog smisla i ljubavi prema Bergotteu, koja je tada jo bila tako rijetka, a koja se danas svojim idealnim i opepoznatim cvijeem rasprostrla po cijelome svijetu, te je susreemo posvuda u Evropi, u Americi, sve do najmanjeg seoceta. Ono to su prijateljice moje majke, a, ini se, i boulbonski lijenik, najvie voljeli u Bergotteovim knjigama, potpuno se slagalo s mojim ukusom: voljeli smo onaj melodiozni val, one drevne izraze, a i neke druge, vrlo jednostavne i poznate, na kojima je ono mjesto na kojem ih je iznosio na vidjelo, otkrivalo poseban prizvuk koji on u njima pronalazi; voljeli smo, napokon, onu neku nenadanost, onaj gotovo surovi naglasak koji je primjenjivao u alosnim ulomcima. A nema sumnje, i on je sam morao osjeati da su u tome bile njegove najvee ari. Jer u knjigama koje je objavio poslije, on bi, naiavi na neku veliku istinu ili na ime koje slavne katedrale, prekidao pripovijedanje i, u nekoj vrsti prizivanja, oslovljavanja i duge molitve, davao punu slobodu tim svojim izljevima, koji su u njegovim prvim knjigama jo bili ukljueni u njegovu prozu te su se isticali samo nabiranjem povrine, ostajui moda mnogo blai, mnogo skladniji, kad su jo bili tako prikriveni i kad jo nije bilo mogue na jasan nain ukazati gdje se raa, a gdje izdie njihov roman. Ti ulomci, kojima se on itaima sviao, bili su i nama najmiliji. Znao sam ih napamet. Osjeao sam razoaranje kad bi se

nanovo vraao pripovijedanju. Svaki put kad je govorio o neemu to mi je dotad sakrivalo svoju ljepotu, o borovim umama, o grdu, o crkvi Notre-Dame u Parizu, o Athaliji ili o Fedri, postizavao je da su te ljepote preda mnom bljesnule kao eksplozija. Zbog toga sam osjeao koliko ima mnogo dijelova svemira koje moje nemono zapaanje ne bi bilo uope opazilo da mi ih on nije pribliio, te sam ivo elio da imam njegovo miljenje, njegovu metaforu o svakoj stvari, a napose o onima koje u imati prilike da vidim i sam, a od svih ovih opet u prvom redu o starim francuskim spomenicima i nekim primorskim krajolicima, jer je upornost s kojom ih je navodio u svojim knjigama dokazivala da ih dri bogatim znaenjem i ljepotom. Ali, na alost, gotovo mi ni o jednoj stvari nije bilo poznato njegovo miljenje. Bio sam posve siguran da se ono iz osnove razlikuje od mojega miljenja, jer je potjecalo iz nekog nepoznatog svijeta prema kome sam se nastojao uzdii; bio sam uvjeren da bi se moje misli tome savrenom duhu uinile pukom budalatinom, pa sam svoj duh pretvorio u tako potpunu tabulu razu da sam u onom sluaju, kad sam u nekoj njegovoj knjizi naiao na neku misao kojom sam se i sam ve bavio, osjeao tako silnu sreu kao da mi je neki bog u svojoj dobroti tu misao nanovo dao, proglasio je opravdanom i lijepom. Kadto se dogaalo da je neka njegova stranica govorila o istim stvarima o kojima sam esto nou, kad nisam mogao spavati, pisao baki i majci, pa mi se takva Bergotteova stranica inila kao zbirka epigrafa koje bih mogao stavljati na elo svojih pisama. ak i poslije, kad sam i sm poeo pisati jednu knjigu i kad nekim reenicama nisam bio zadovoljan, pa nisam mogao nastaviti pisanje, nalazio sam kod Bergottea reenice ekvivalentne onima koje su mi nedostajale. Ali sam u njima mogao uivati samo onda kad sam ih mogao itati u njegovim djelima; kad bih ih ja sam sastavljao, zaokupljen brigom da tono izraze ono to sam opaao u svojim mislima, uvijek sam se bojao da ne budem slian, pa sam imao dovoljno vremena da sebi postavim pitanje da li je ono to piem odista ugodno! Ah, zapravo, ja sam samo ovu vrst reenica, ovu vrst ideja odista volio. Moji su nemirni i uvijek nezadovoljni napori i sami bili

tek znak ljubavi i to ljubavi koja je dodue bila bez radosti, ali je zato bila duboka. Zbog toga, kad bih takve reenice najednom naao u djelu nekog drugog pisca, to jest u okolnostima kad vie nisam morao misliti na neke skrupule i na strogost, kad nisam imao razloga da sebe muim, s uivanjem sam se preputao svome ukusu, nalik na kuhara koji jednom ne mora pripremiti ruak, pa napokon ima vremena da bude gurman. Jednog sam dana u nekoj Bergotteovoj knjizi, gdje govori o nekoj staroj sluavci, naiao na alu koju je velianstveni i sveani piev jezik uinio jo ironinijom, ali koja je bila posve jednaka ali koju sam ja pred bakom izrekao govorei o Franoisi; pa zatim vidjeh drugom jednom prigodom da nije drao za nedostojno da u jednu od svojih knjiga, koje su bile zrcala istine, stavi napomenu koja je bila analogna onoj napomeni koju sam ja obino kazivao o naem prijatelju gospodinu Legrandinu (a te su obje napomene, o Franoisi i o gospodinu Legrandinu, bile sigurno takve vrsti da bih ih bio odluno rtvovao Bergotteu, u uvjerenju da bi ih on drao za nezanimljive); i tada mi se najednom uini da moj skromni ivot i kraljevstvo istine nisu tako nepremostivo odvojeni, kako sam mislio, i da se, tovie, u odreenim tokama ak i podudaraju, pa sam od radosti i samopouzdanja plakao nad pievim stranama, kao u zagrljaju nanovo naena oca.

Sudei po knjigama zamiljao sam Bergottea kao slaba i razoarana starca kome su pomrla djeca i koji se nikad nije utjeio. Stoga sam njegovu prozu itao, u sebi je pjevao moda vie dolce, vie lento nego to ju je on sam napisao, pa se i najpriprostija njegova reenica meni upravljala u nekoj raznjeenoj intonaciji. Vie sam od svega volio njegovu filozofiju i njoj sam se zauvijek predao. Zbog nje sam osjeao nestrpljenje da ve jednom dorastem do godina kad u poi u koled, u razred koji zovu filozofija. Ali sam elio da se ondje ivi iskljuivo od Bergotteove misli i, da mi je tkogod rekao da oni metafiziari, koje u tada zavoljeti, ni u emu ne slie njemu, bilo bi mi kao razoaranu ljubavniku

koji hoe da ljubi za cio ivot, a kome govore o drugim ljubavnicama koje e voljeti poslije.

Jedne me nedjelje, dok sam u vrtu itao, omete Swann doavi u pohode mojim roditeljima.

Moe li se pogledati to itate? Gle, Bergottea? Tko vas je upozorio na njegova djela? Rekoh mu da je Bloch.

Ah! Da, onaj djeak koga sam jednom vidio ovdje, koji je tako nalik na Bellinijev portret Mehmeda II. Oh, to je vrlo upadljiva slinost ima iste svedene obrve, isti svinuti nos, iste izboene jagodice lica... Kad bi imao i bradicu, bio bi ista osoba. U svakom sluaju, ima ukusa jer je Bergotte aroban duh. I, videi na meni kako mu se divim, Swann od dobrote uini izuzetak od svoga naela, po kome nikad nije govorio o ljudima koje je poznavao, pa mi ree:

Ja ga dobro poznajem; ako bi vam bilo drago kad bi vam na naslovnom listu vae knjige napisao koju rije, ja bih ga to mogao zamoliti. Nisam se usudio prihvatiti, ali sam Swannu postavio vie pitanja o Bergotteu. Da li biste mi mogli rei koji mu se glumac najvie svia?

Glumac? Ne znam. Ali mi je poznato da nijednog mukog glumca ne dri jednakim Bermi, koju smatra boljom od svih. Jeste li je ve uli?

Ne, gospodine, roditelji mi ne doputaju da odlazim u kazalite.

teta. Trebali biste ih zamoliti. Berma u Fedri, u Cidu! Ona je u tim komadima, ako ba hoete, samo glumica, ali vi znate da ja mnogo ne vjerujem u hijerarhiju umjetnosti! (Tu opazih ono emu sam se esto udio sluajui

ga kako razgovara s bakinim sestrama; on je, naime, uvijek, kad god bi upotrijebio neki izraz kojim se inilo da izraava sud o nekom vanom pitanju, nastojao da ga izdvoji nekim posebnim, makinalnim i ironinim naglaskom, kao da ga je stavio u zagrade, pobuujui dojam kao da ga ne eli uzeti na svoj raun, nego misli kazati: hijerarhiju, znate, kao to to govore smijeni ljudi. Ali ako je bilo smijeno, zato je onda upotrijebio izraz hijerarhija?) asak poslije on nadoda: To e vam doarati isto tako uzvienu viziju kao i bilo koje remek-djelo, kao, ni sam ne znam to, kao... on se poe smijati kao chartreske kraljice! Dotada mi se njegovo uasavanje od obveze da ozbiljno izrazi svoj sud inilo kao neto to mora da je vrlo otmjeno i pariki, to je u izrazitoj protivnosti s provincijskim dogmatizmom sestara moje bake; a slutio sam i da se time oituje i jedan od oblika duhovitosti i uma, to vlada u krugovima u kojima se Swann kretao i gdje, zbog reakcije na lirizam prethodnih generacija, obnavljaju i opet do pretjeranosti cijene sitne, tono odreene injenice koje su nekad drali vulgarnima, a osuuju fraze. No sada sam drao da u tom Swannovu stavu prema stvarima ima neto to povreuje. inilo se da se ne usuuje imati neko odreeno miljenje i da je zadovoljan tek onda kad moe sitniavo iznijeti precizne obavijesti. Ali on nije kod toga opaao da i to znai oitovanje nekog odreenog miljenja kad dri da je navoenje tih tonih pojedinosti vano. Tada se opet sjetih one veere kad sam bio onako alostan to mama nije kanila doi u moju sobu, i kad je on rekao da plesovi kod kneginje de Lon nisu nimalo vani. A on je ipak u tu vrst zadovoljstva troio sav svoj ivot. Sve mi se to inilo protuslovno. Za koji je to drugi ivot uvao da napokon ozbiljno iskae ono to o stvarima misli, da formulira sudove koje bi mogao da ne stavi u zagrade i da se vie ne bavi takvim stvarima o kojima sa zajedljivom uljudnou u isto vrijeme javno izjavljuje da su smijene? Opazio sam uz to u nainu kako je govorio o Bergotteu i neto to, naprotiv, nije bilo neko njegovo posebno svojstvo, nego je, obratno, u to vrijeme bilo zajedniko svima koji su se divili tome piscu, i prijateljici moje majke, i boulbonskom lijeniku. Svi su oni,

kao i Swann, govorili o Bergotteu: To je draestan um, tako je osobit; on govori na neki svoj poseban nain, pomalo neprirodan, ali tako ugodan. ovjek uope ne treba vidjeti ime, nego smjesta prepoznaje to je njegovo. Ali nitko se nije usuivao da kae: To je velik pisac, vrlo je talentiran. Nisu ak uope govorili da ima talenta. Nisu to govorili jer nisu znali. Mi smo vrlo daleko od toga da u posebnoj i osebujnoj fizionomiji nekog novog pisca prepoznamo onaj model koji u naem muzeju opih pojmova nosi ime velik talent. Ba zato to je ta fizionomija nova pojava, drimo da nije posve nalik na ono to zovemo talentom. Radije govorimo o originalnosti, aru, istananosti, snazi; a onda jednoga dana opazimo da je ba sve to talent.

Da li Bergotte negdje u svojim djelima govori o Bermi? upitah gospodina Swanna.

Mislim u svom sveiu o Racineu, ali taj mora da je rasprodan. Moda ipak postoji novo izdanje. Raspitat u se. Mogu uostalom od Bergottea zatraiti to god zaelite; on je dobar prijatelj moje keri. Zajedno razgledavaju stare gradove, katedrale, dvorce.

Budui da nisam imao nikakva pojma o drutvenoj hijerarhiji, to je nemogunost (po oevu miljenju) da se sastajemo s gospoom i gospoicom Swann ve odavna postigla obrnut efekt; predoavala mi je velik razmak izmeu njih i nas, ali je time samo podigla njihov ugled u mojim oima. alio sam to i moja majka ne bojadie kosu i ne rumeni usta, kao to sam od nae susjede, gospoe Sazerat, uo da ini gospoa Swann, ne da se svidi svome muu, nego gospodinu de Charlusu; drao sam da nas sigurno prezire, to me muilo osobito zbog gospoice Swann, za koju su mi rekli da je tako lijepa djevojica da sam o njoj esto sanjario pridajui joj uvijek isto proizvoljno izmiljeno i draesno lice. Ali kad sam toga dana doznao da je gospoica Swann stvorenje tako rijetkih

sposobnosti da se, kao u svom prirodnom elementu, kupa u tako osobitim povlasticama, da joj, kad upita roditelje, ima li koga na veeri, odgovaraju onim slogovima punim svjetlosti, imenom toga zlatnog uzvanika koji je za nju naprosto obiteljski prijatelj: imenom Bergotte; da se za nju intimni razgovor za stolom, to jest ono to je za mene bilo konverzacija moje pratetke, sastoji od Bergotteovih rijei o svima onim pitanjima kojih se nije mogao dotai u svojim knjigama, a o kojima sam tako ivo elio da ujem njegovo proroansko miljenje; i, napokon, da on stupa pokraj nje kad ona odlazi da razgleda gradove, nepoznat a slavan, kao bogovi kad silaze meu smrtnike; ja tad osjetih koliko je nedokuiva vrijednost takvih stvorenja kao to je bila gospoica Swann, i koliko bih joj se inio grub i neznalica. Tako ivo osjetih slast prijateljevanja s njom, a i nemogunost da joj postanem prijatelj, da me u isto vrijeme obuzela i enja i oajanje. Kad sam sada mislio o njoj, najee sam je vidio pred portalom neke katedrale kako mi tumai znaenje kipova i kako me sa smijekom, koji povoljno govori o meni, predstavlja kao svoga prijatelja Bergotteu. I uvijek su ari svih pomisli koje su u meni izazivale katedrale, ljepote breuljaka u L'llede-Franceu i ljepote normandijskih ravnica, svraale svoje odsjeve na sliku koju sam zamiljao o gospoici Swann; a sve je to znailo da sam svim svojim biem bio pripravan da se u nju zaljubim. Ako vjerujemo da neko stvorenje sudjeluje u nekom nepoznatom ivotu, kamo bi nam ljubav omoguila da prodremo, onda je ostvaren glavni uvjet do koga je ljubavi stalo i koji ona neizostavno zahtijeva da bi se rodila; ako postoji on, za sve e se ostalo lako nagoditi. ak i one ene koje tvrde da mukarce prosuuju samo po tjelesnim svojstvima, vide u tim tjelesnim svojstvima izraz nekog posebnog ivota. Zbog toga ene vole vojnike i vatrogasce; uniforma ih liava briga za lice; misle da pod vojnikim oklopom vole drukije srce od onoga to ga imaju ostali ljudi, da su nale neko pustolovno i blago srce; zbog toga istog razloga neki mladi suveren, neki prijestolonasljednik, ne treba za najlaskavija osvojenja u stranoj zemlji koju je posjetio imati pravilan profil, koji je moda prijeko potreban burzovnom

posredniku.

Dok sam tako u vrtu itao a to je po miljenju moje pratetke bilo dopustivo samo u nedjelju, jer je to bio dan kad je svima u kui bilo zabranjeno da se bave bilo kakvim ozbiljnim poslom, i kad ona nije ivala (da me kojeg dana u tjednu vidjela gdje itam, rekla bi mi: Kako to da se jo uvijek zabavlja itanjem, iako danas nije nedjelja, dajui rijei zabavlja smisao djetinjarenja i dangube) tetka Lonie je prijateljski razgovarala s Franoisom oekujui Eulalijin sat. Obavjetavala bi je da je malo prije vidjela gospou Goupil kako prolazi bez kiobrana, a u svilenoj haljini koju je dala saiti u Chateaudunu. Ako mora ii daleko, mogla bi do veernjice i pokisnuti.

Moda, moda (ovo drugo moda znailo je moda i ne) odgovori Franoise koja nije eljela da potpuno odbaci mogunost povoljnijeg ishoda.

Gle ree tetka udarivi se rukom po elu to me podsjetilo da uope nisam doznala je li u crkvu stigla prije podizanja. Ne smijem zaboraviti da upitam Eulaliju... Franoise, pogledajte, molim vas, onaj crni oblak iza zvonika i to slabo sunce na kriljevcu; dananji dan posve sigurno nee proi bez kie. Nemogue je da ostane bez promjene. I, to prije, to bolje, jer, dokle god oluja ne izbije, moja voda iz Vichyja nee sii doda tetka; u njezinu je, naime, duhu elja da to prije probavi vodu iz Vichyja neusporedivo nadjaavala strah da ne doivi da je gospoa Goupil zaprljala haljinu.

Moda, moda.

A kad na trgu pada, onda ba nema sigurna zaklona. Kako, ve su tri sata? usklikne odjednom tetka i problijedi. To znai da je veernjica ve otpoela, a ja sam zaboravila na pepsin! Sad razumijem zbog ega mi vichyjska voda jo

uvijek lei na elucu.

I tad bi se bacila na misal u uvezu od ljubiasta baruna i opiven zlatom, iz kojega su u brzini ispadale sliice s rubom od ipke iz ukasta platna, kojima je obiljeavala stranice svetkovina, pa bi, gutajui kapljice, svom brzinom stala itati svete tekstove; ali njihova joj je jasnoa bila malko zamraena nesigurnou da li e pepsin, kad ga je uzela tako dugo nakon vode iz Vichyja, ipak jo biti kadar da je dostigne i da joj pomogne da sie. Tri sata! Nevjerojatno kako vrijeme brzo prolazi!

Najednom kucne tih udar na okno, kao da ga je netko jedva dotaknuo; zatim obilan, lak pad, kao da je tko s gornjega prozora prosuo zrnca pijeska; pa onda sve openitiji, pravilniji pljusak, sve u jaem ritmu, sve se vie pretvarao u lijevanje i postajao zvuan, muzikalan, bezbrojan, posvudanji: padala je kia.

No, Franoise! ta sam vam govorila? to pada! Ali mislim da sam ula zvonce s vrtnih vrata. Idite i pogledajte tko bi po takvu vremenu mogao biti.

Franoise se vrati:

To je gospoa Amde (moja baka). Rekla je da e se malko proetati oko vrta. No to ipak prejako pada.

Tome se nimalo ne udim ree tetka uzdigavi oi k nebu. Uvijek sam govorila da njezina pamet nije kao u svih drugih. Milije mi je da je u ovom trenutku ona vani, nego da sam ja.

Gospoa Amde je uvijek neto suprotno od drugih ree Franoise blago, uvajui svoje miljenje za onaj trenutak kad bude sama s ostalom poslugom i

kad bude mogla otvoreno rei da je moja baka malko aknuta.

Evo i pozdravljenje je prolo! Eulalie vie nee doi uzdahne tetka. Mora da ju je ovo vrijeme prestrailo.

Ali jo nije pet sati, gospoo Octave, tek su etiri i po.

Tek etiri i po? A ja sam ve morala podii male zavjese da bi u sobu uao ovaj jadni traak svjetla. U etiri i po! Osam dana prije Spasova! Ah, jadna moja Franoise, mora da se dobri bog jako ljuti na nas. A i dananji svijet odista ve pretjeruje! Kao to je govorio moj ubogi Octave, ljudi su previe zaboravili na dragoga boga, i on im se sveti.

ivahno je rumenilo oivilo tetkine obraze, stigla je Eulalie. Na nesreu, tek to ju je uvela, Franoise se vrati sa smijekom na licu, kome je bila dunost da se uz njegovu pomo i ona sama uskladi s radou koju e njezine rijei bez sumnje pobuditi u tetke, pa je izvijesti, izgovarajui svaki slog napose jasno, da bi pokazala da se dodue slui neupravnim govorom, ali da ipak, kao dobra sluavka, najavljuje istim rijeima kojima se izvolio posluiti posjetilac:

Gospodinu bi upniku bilo drago, bio bi oaran, ako gospoa Octave ne poiva, pa ga moe primiti. Gospodin upnik ne bi htio smetati. Gospodin je upnik dolje; rekla sam mu da ue u sobu.

U stvari, upnikovi posjeti nisu tetku radovali tako jako kako je to Franoise pretpostavljala, pa izraz kliktanja, kojim je ona mislila da mora okititi svoje lice kad god bi imala priliku da ga najavi, nije bio posve u skladu s osjeajima bolesnice. upnik je bio sjajan ovjek s kojim alim to nisam vie razgovarao, jer iako se nije nimalo razumio u umjetnosti, poznavao je mnogo etimologija; ali

je imao naviku da uglednim posjetiteljima daje obavijesti o crkvi (namjeravao je ak i napisati knjigu o combrayskoj upi), pa je tetku zamarao beskonanim tumaenjima koja su, uostalom, bila uvijek ista. No kad je dolazio ovako ba u isto vrijeme kad i Eulalie, njegov je posjet postajao za tetku doista neugodan. Milije bi joj bilo da se nesmetano nauije Eulalije i da ne dobiva sve posjete odjednom. Ali se nije usudila da ne primi upnika, pa se ograniavala na to da Eulaliju upozori znakom da ne ode u isto vrijeme kad i on, da je tako zadri barem malko nasamo kad on ode.

to su mi to pripovijedali, gospodine upnie, da je neki slikar postavio stalke u vaoj crkvi i da kopira jedan prozor? Mogu vam rei da sam, evo, doivjela i starost, a da nisam nikad ula neto slino! to e jo dananji svijet poeti traiti! Zar ima to runije: u crkvi!

Ja ne bih iao tako daleko da kaem da je to ba neto najrunije, jer ako u Saint-Hilaireu ima dijelova koji zasluuju da ih ovjek pogleda, ima u toj mojoj ubogoj bazilici i takvih koji su prilino stari; ona jedina u cijeloj dijecezi nije ak ni restaurirana! Boe moj, trijem je prljav i star, ali nema sumnje da je velianstven; isto je s Esterinim goblenima; ja za njih ne bih dao ni dva sua, ali strunjaci ih stavljaju odmah iza Senskih goblena. Priznajem, uostalom, da na njima osim nekih malko realistikih pojedinosti ima i drugih koje dokazuju istinski dar opaanja. Ali neka mi ne govore o prozorima. Ima li tu zdrava razuma da ostavljaju prozore koji gotovo uope ne proputaju svjetla i koji, tovie, varaju vid svojim odrazima u bojama koje ni sam ne znam definirati, i to u crkvi gdje ni jedna ploa nije u istoj razini; a te mi ploe opet zabranjuju izmijeniti, pod izgovorom da su to grobovi combrayskih opata i gospode de Guermantesa, nekadanjih grofova Brabantskih. To su izravni preci dananjeg vojvode de Guermantesa, a takoer i vojvotkinje, jer je ona jedna od gospoica iz roda Guermantes koja se udala za svoga bratueda. (Moja je baka, zbog

svoga nastojanja da se ne zanima za osobe, naposljetku stala zamjenjivati imena, pa je, svaki put kad bi netko izgovorio ime vojvotkinje de Guermantes, tvrdila da je to sigurno neka roaka gospoe de Villeparisis. Svi bi prasnuli u smijeh, a ona bi se pokuavala braniti pozivajui se na neku osmrtnicu u kojoj se sve to navodi: inilo mi se da se sjeam da se u njoj neto govori o Guermantesima. I tom sam prigodom iznimno bio s drugima protiv nje, ne mogavi dopustiti da bi moglo biti neke veze izmeu njezine prijateljice iz internata i potomkinje Genoveve od Brabanta.) Vidite, Roussainville je danas tek obina seoska upa, iako je to mjesto nekad, u davnini, bujno cvalo zahvaljujui trgovini pustenim kapama i zidnim satovima. (Nisam siguran za etimologiju Roussainvillea. Rado bih vjerovao da je prvobitno ime bilo Rouville od Radulfi villa, kao Chteauroux Castrum Radulfi, ali o tom u vam pripovijedati drugi put.) E, dakle ujte! Tamonja crkva ima divna, gotovo sva moderna stakla i onaj velianstveni Ulaz Luja Filipa u Combray, koji bi bolje pristajao u samom Combrayu i koji je, kako tvrde, dostojan slavnih prozora u Chartresu. Ba sam se juer susreo s bratom doktora Percepieda koji je amater, a on ga dri izvanredno lijepim djelom. Ali, kako sam rekao i tome umjetniku, koji je, uostalom, kako se ini vrlo uljudan ovjek po svoj prilici pravi majstor kista, to ste nali izvanredna ba na tom prozoru koji je osim toga i neto tamniji od drugih?

Sigurna sam ree tetka mekim glasom predosjeajui da e se uskoro umoriti kad biste zamolili Monsinjora, da vam ne bi odbio da postavite novi prozor.

Vi se u to pouzdajete, gospoo Octave odgovori upnik. No ba je Monsinjor onaj koji je objesio veliko zvono na taj nesretni prozor dokazavi da predstavlja Gilberta Opakog, gospodina de Guermantesa (izravnog potomka Genoveve od Brabanta koja je bila gospoica de Guermantes), u trenutku kad od

Saint-Hilairea dobiva oprotenje.

Ali ja ne vidim gdje je Saint-Hilaire!

Kako ne! Zar niste nikad u uglu prozora opazili jednu gospou u utoj haljini? E, dakle, to je Saint-Hilaire, koga, kao to znate, u nekim pokrajinama zovu saint-Illiers, saint-Hlier, a u Juri ak i saint-Ylie. Ta razliita iskvarenja prvotnog imena sanctus Hilarius nisu uostalom najudnovatija izmeu onih mnogobrojnih koja su se zbila s imenima blaenih. Da li vam je poznato, dobra moja Eulalijo, to je vaa zatitnica, sancta Eulalia, postala u Bourgogni? Naprosto saint-Eloi! Pretvorila se u sveca! to kaete, Eulalijo, da vas nakon smrti pretvore u mukarca?

Gospodin se upnik uvijek voli naaliti.

A Gilbertov je brat, Karlo Mucavi, koji je bio vrlo poboan princ, ali je rano izgubio oca, Pipina Ludog, koji je umro od duevne bolesti, vrio najviu vlast sa svom obijeu koja je svojstvena mladim godinama bez discipline; im mu se lice kojeg pojedinca negdje u nekom gradu nije svidjelo, on bi dao pobiti cijelo mjesto, sve do posljednjeg stanovnika. Gilbert se elio osvetiti Karlu, pa je spalio combraysku crkvu, onu prvobitnu koju je Thodebert, naputajui sa svojim dvorom svoje ladanjsko boravite koje je bilo tu u blizini, u Thiberzyju (Theodeberciacus), i odlazei u rat protivu Burgunda obeao sagraditi iznad groba Saint-Hilairea, ako mu taj svetac pribavi pobjedu. Od nje je ostala samo kripta, kamo vas je Thodore ve sigurno odveo; sve je drugo Gilbert spalio. Zatim je nesretnog Karla smaknuo uz pomo Vilima Osvajaa (upnik je ime Gijom izgovarao kao Gilom),7 zbog ega mnogi Englezi dolaze da
Normandski vojvoda Vilim Osvaja, koji je god. 1066. izvrio iz Normandije invaziju Engleske i ondje osvojio vlast. Njegovo ime u francuskom obliku glasi Guillaume (Gijm).
7

pogledaju nau crkvicu. No ini se da nije umio osvojiti simpatije combrayskog stanovnitva, jer su oni jednom, kad je izlazio s mise, nasrnuli na njega i odrubili mu glavu. Uostalom, Thodore vam moe posuditi jednu knjiicu u kojoj su sva objanjenja.

Ali ono najzanimljivije na naoj crkvi jest, nema sumnje, vidik to se prua sa zvonika. Zaista je velianstven. Svakako, vama koji niste ba osobito snani zaista ne bih savjetovao da se uspnete uz naih devedeset i sedam stepenica, to je tono polovina stepenica slavne katedrale u Milanu. Ima se ime umoriti ak i vrlo krepka osoba, to vie to se ovjek mora penjati savijen u pravome kutu, ako nee da razbije glavu, a skutovima da pokupi svu pauinu sa, stepenica. U svakom sluaju, potrebno je dobro se obui doda opazivi negodovanje, koje je kod tetke izazvala pomisao da bi se ona mogla popeti na zvonik jer je na vrhu vrlo snaan propuh! Neki ljudi tvrde da su ondje osjetili smrtni strah. No usprkos tome, nedjeljom uvijek bude drutava koja dolaze ak izdaleka da se dive ljepoti panorame, pa se vraaju oduevljeni tim vidikom. Vidite, idue e nedjelje ako se vrijeme uzdri, sigurno biti mnogo ljudi, jer je Spasovo. Treba, uostalom, priznati da je odande zaista aroban vidik, s nekim osobitim izgledom na ravnicu, koji je uistinu neobian. Kad je vedro, moe se vidjeti sve do Verneuila. A napose ovjek moe odozgor jednim pogledom obuhvatiti takve stvari koje se obino vide samo odvojene, jedne bez drugih, tako Vivonnin otok i jarke Saint-Assise-les Combray koje je od rijeke odvaja niz visokih stabala ili pak, na primjer, razliite kanale u Jouy-le-Vicomte (to je dolo od Gaudiacus vice comitis, kao to vam je poznato). Svaki put kad sam bio u Jouy-leVicomteu vidio sam dakako samo jedan dio kanala; a zatim, kad sam zaokrenuo u drugu ulicu, vidio sam drugi, ali tada vie nisam vidio prethodni. Uzalud sam ih sastavljao u mislima: nisam mogao postii osobit uspjeh. Ali sa zvonika je Saint-Hilairea neto posve drugo. Vidi se cijela mrea kako u svojim oicama obuhvaa mjesto. Samo to se odande ne razabire voda; reklo bi se da se radi o

pukotinama to grad presijecaju na etvrti, to je nalik na pletenicu koja je ve rasjeena, ali se komadi jo dre zajedno. Da se sve vidi kako treba, morali biste u isto vrijeme biti i na zvoniku Saint-Hilairea i u Jouyle-Vicomteu.

upnik je tetku tako izmorio da je ona odmah nakon njegova odlaska morala otpustiti i Eulaliju.

Evo, jadna moja Eulalijo govorae ona slabim glasom vadei novi iz novanika koji je drala na dohvatu ruke pa me ne zaboravite u svojim molitvama!

Ah, nemojte, gospoo Octave, ne znam da li smijem... vi dobro znate da ja ne dolazim zbog toga! govorila bi Eulalie uvijek s istim oklijevanjem i jednako zbunjena kao da se to dogaa prvi put, i uz to s nekim izrazom negodovanja na licu; sve je to tetku razveseljavalo, ali joj nije bilo nemilo; jer ako se inilo da Eulalie kojega dana, uzimajui novac, manje protuslovi nego obino, tetka bi govorila:

Ne znam to je bilo Eulaliji; dala sam joj isto to i obino, a ipak mi se inilo da je bila nezadovoljna.

Mislim da se ipak nema na to potuiti uzdahne Franoise, koja je bila sklona da smatra sitnicom sve ono to je tetka davala njoj samoj ili njezinoj djeci, a ludo rasutim blagom u korist jedne nezahvalnice one novie koje bi tetka nedjeljom tako obazrivo gurnula u Eulalijinu ruku da Franoise nikad nije uspjela vidjeti koliko je dobila. Nije se tako ponaala zato to bi eljela da onaj novac koji je tetka davala Eulaliji dobije ona. Ona se dovoljno koristila onime to je tetka imala, znajui da bogatstvo gospodarice u isto vrijeme u oima svih uzdie i uljepava i sluavku: znala je da je u Combrayu, u Jouyle-Vicomteu i u

drugim mjestima uvaena i slavna zbog mnogobrojnih tetkinih majura, zbog estih i dugotrajnih upnikovih posjeta i zbog neobino velikog broja potroenih boca vichyjske vode. Bila je krta samo za tetku; da je ona upravljala njezinim imetkom, a to je bio njezin san, ona bi je s materinskom okrutnou titila od teta koje bi joj mogli nanijeti drugi ljudi. Uza sve to, ona ne bi drala za neko veliko zlo da se tetka, koju je poznavala kao neizljeivo dareljivu, uputala u darivanje samo bogatih ljudi. Moda je mislila da oni ne mogu, budui da njima tetkini darovi nisu potrebni, biti osumnjieni da je vole samo zbog darova. Uostalom, darovi tako bogatim osobama kao to je bila gospoda Sazerat, pa gospodin Swann, gospodin Legrandin, gospoda Goupil, osobama koje pripadaju zajedno i uope osobama istoga ranga s tetkom, inili su joj se sastavnim dijelom navika u onom neobinom i sjajnom ivotu bogati ljudi to odlaze u lov, uzajamno prireuju plesove, jedni drugima odlaze u pohode, i kojima se ona sa smijekom na usnama divila. Ali vie nije mogla biti istog miljenja kad su korisnici tetkine dareljivosti pripadali onome krugu ljudi koje je Franoise nazivala ljudi kao i ja, ljudi koji nisu nimalo bolji od mene, a koje je ona smjesta prezirala im je nisu oslovljavali s gospoo Franoise i im nisu sebe drali niim od nje. A kad je vidjela da tetka, usprkos njezinim savjetima, radi po svojoj glavi i baca novac Franoise je barem mislila da je tako u korist nedostojnih stvorenja, ona poe darove koje je tetka davala njoj smatrati vrlo malenima u usporedbi sa zamiljenim svotama koje razbacuje u korist Eulalije. U okolici Combraya nije bilo ni jednog tako velikog majura koji ne bi Eulalie, po Franoisinu miljenju, mogla kupiti onim novcem to su joj donosili ti posjeti. Istina je, i Eulalie je inila jednake procjene o neizmjernom i sakrivenom bogatstvu Franoise. I stoga je Franoise po Eulalijinu odlasku gotovo uvijek bez imalo blagonaklonosti Eulaliji proricala lou budunost, mrzila ju je, ali je se i bojala, te je drala da u njezinoj prisutnosti mora praviti lijepo lice. Zbog toga se nakon njezina odlaska osveivala ne imenujui je otvoreno, nego iznosei u obliku sibilinskih proroanstava sentencije opeg

znaenja, kao iz Eklezijasta,8 ali njihov cilj nije ipak mogao tetki ostati neopaen. Pogledala bi iza ruba zavjese da li je Eulalie ve za sobom zatvorila vrata, pa bi govorila: Laskavci dobro znaju udesiti da budu pozivani pa da onda vjeto skupljaju novie; ali, strpljenja! Sve e ih dobri bog jednoga dana kazniti! Pri tom bi iskosa pogledala u tetku a oi su joj bile pune optuivanja, kao kad Joas, mislei nedvojbeno samo na Ataliju, govori:

Srea opakih poput bujice protjee.

Ali kad se ovako dogodilo da u isto vrijeme doe i upnik, i kad bi njegov beskrajni posjet posve iscrpio tetkine snage, Franoise bi odmah iza Eulalije odlazila iz sobe govorei:

Ostavljam vas, gospoo Octave, da se odmorite; izgledate vrlo umorni.

A tetka ak ne bi ni odgovorila, nego bi samo uzdahnula kao da je to posljednji put u ivotu; oi su joj bile zaklopljene, kao da je ve mrtva. Ali tek to bi Franoise sila, cijelom bi kuom odjeknula etiri strahovita udarca zvoncem. Tetka bi se uspravila u krevetu i povikala:

Je li Eulalie ve otila? Zamislite? Zaboravila sam je pitati da li je gospoa Goupil stigla na misu jo prije podizanja! Trite brzo za njom!

Ali se Franoise vratila ne mogavi vie dostii Eulaliju.

To je zaista neugodno govorae tetka klimajui glavom a to je bila jedina vana stvar koju sam je morala pitati!
Grki naziv jedne starozavjetne knjige; u naim prijevodima, prema hebrejskome: Propovjednik. (Prev.)
8

Tako je prolazio uvijek jednaki ivot tetke Lonie odmiui u blagoj jednolikosti onoga to je ona s hinjenim prezirom i dubokom njenou zvala svojim jadnim ivotarenjem. Uz obazrivu panju svih, i ne samo ukuana od kojih su se svi, uvidjevi beskorisnost savjeta da usvoji neku bolju higijenu, malo-pomalo pomirili s time da ne diraju u njezin nain ivota, nego, tovie, i u mjestu, gdje bi radnik na tri ulice dalje od nas, prije nego to e avlima zabiti krinju, poslao da pita Franoisu da li tetka moda ne poiva to je ivotarenje one godine ipak jednom bilo uzbunjeno. Kao to se skriven plod koji je neopaeno dozrio, najednom sam od sebe otkida, tako jedne noi iznenada nadoe poroaj djevojke iz kuhinje. Bolovi joj bijahu nepodnoljivi, a kako u Combrayu nije bilo babice, Franoise morade jo prije zore otii da potrai koju u Thiberzyju. Zbog trudova djevojke iz kuhinje tetka nije mogla poivati, pa joj je Franoise, budui da se usprkos maloj udaljenosti vratila tek vrlo kasno, mnogo nedostajala. Stoga mi majka izjutra ree: Poi gore da vidi da li tetki togod treba! Uoh u prvu sobu i kroz otvorena vrata vidjeh tetku kako lei na boku i spava; uo sam je kako lagano hre. Ba sam namjeravao neujno otii, ali je tropot koji sam ipak proizveo bez sumnje prodro u njezin san, pa mu promijenio brzinu, kao to kau za automobile, jer se glazba hrkanja za trenutak prekine i zatim produi niim tonom; napokon se ona probudi te napola okrene lice tako da sam ga sada mogao vidjeti; izraavalo je neku vrst straha; oito je usnila straan san; iz poloaja u kome je leala nije me mogla vidjeti, pa stoga ostadoh na mjestu ne znajui treba li da se pribliim ili povuem; no dotle se ve vidjelo da se povratila osjeanju stvarnosti i spoznala lanost privienja koja su je prestraila; smijeak radosti, pobone zahvalnosti bogu koji doputa da ivot bude manje okrutan od snova, slabano osvijetli njezino lice, i ona, po obiaju da se sama sa sobom u po glasa razgovara kad je mislila da je sama, i sad progovori: Hvala bogu, nemamo druge brige osim to djevojka iz kuhinje raa. Nisam li, evo, usnula da je moj ubogi Octave uskrsnuo pa hoe da me

svakog dana vodi u etnju! Njezina se ruka isprui prema islu koje je stajalo na stoliu, ali se san iznova sputao na njezine oi, pa joj ne ostavi snage da ga dosegne; ona smireno ponovno zaspi, a ja neujno izaoh iz sobe a da nikad ni ona, ni itko drugi nije doznao to sam uo.

Kad kaem da tetkino ivotarenje, izuzev vrlo rijetkih dogaaja kao to je bio ovaj porod, nije nikada doivljavalo nikakvih promjena, tada ne mislim na one koje su se uvijek u pravilnim razmacima istovjetno ponavljale i u ovu opu jednolikost unosile samo neku vrst jednolikosti drugoga reda. Tako je Franoise svake subote popodne odlazila na sajam u Roussainvillele-Pin, pa je ruak za sve ukuane bio sat ranije. I tetka je to redovito tjedno naruavanje njezinih navika tako potpuno preuzela meu svoje obiaje da ga se drala isto onako kao i svih svojih navika. Tome je bila tako vina, kako je govorila Franoise, da bi je, da je neke subote morala ekati da ruak bude u isti sat kao i obino, ta promjena isto tako pomela kao da je nekog drugog dana morala ruak pomaknuti na subotnji sat. To je pomicanje, uostalom, i za sve nas davalo suboti neki poseban, blagonaklon i dosta simpatian peat. U trenutku kad smo obino do poetka obroka pred sobom imali jo cio sat vremena, ve se znalo da emo za koji asak vidjeti kako stiu rana salata utinica, omiljena prena jaja i nezaslueni biftek. Povratak te asimetrine subote bio je jedan od onih sitnih, unutranjih, lokalnih i gotovo ve gradskih dogaaja koji u smirenim ivotima i u zatvorenim drutvenim krugovima stvaraju neku vrst patriotske veze i postaju omiljenom temom u razgovorima, u alama i u neopravdano uvelianim prianjima; bio bi ve posve gotova jezgra za kakav ciklus legenda da je netko od nas imao epsku duu. Ve od jutra, jo prije nego to bismo se obukli, mi bismo bez ikakva povoda, samo da uivamo u osjeanju solidarnosti, govorili jedno drugome u dobru raspoloenju, srdano i puni patriotizma: Ne treba gubiti vrijeme! Ne zaboravimo da je danas subota; a tetka je dotle vijeala s Franoisom, pa bi joj, mislei na to da e danas biti dan dulji no obino,

govorila: A da im speete kakav lijep komad teletine? Ta danas je subota! Ako bi koji rastresenjak oko deset i po izvadio sat i rekao: No, jo imamo sat i po do ruka, svatko je bio oaran to mu moe rei: Ali kako, na to mislite, zaboravljate da je subota!; i tada bismo se jo etvrt sata nakon toga smijali i uzajamno obeavali da emo posjetiti tetku da joj ispripovjedimo to zaboravljanje i time je zabavimo. inilo se da je ak i svod nebeski izmijenjen. Nakon ruka sunce bi, potpuno svjesno da je subota, cio sat dulje dangubilo posred neba; pa kad bi netko, u uvjerenju da je ve zakasnio na etnju, zauo kako na zvoniku Saint-Hilairea odbijaju dva udarca (a ta dva udarca obino zbog podnevnog blagovanja ili poinka nikog ne susreu po samotnim putovima du brze i bijele rijeke koju je ak i ribar ostavio, nego osamljeno prolaze praznim nebom na kojem se zadrava samo poneki lijeni oblak) i uskliknuo: Kako, tek su dva sata? svi bi mu odgovorili: Ta vas vara to to smo danas ruali jedan sat ranije; znate dobro da je subota! Iznenaenje nekog barbarina (tako smo zvali sve one koji nisu znali kakvu neobinost donosi sa sobom svaka subota), koji bi u jedanaest sati doao da razgovara s ocem pa bi nas zatekao za stolom, pripadalo je meu najvea veselja u cijelom Francoisinom ivotu. Ali ako ju je zabavljalo to smeteni posjetitelj nije znao da mi subotom ruamo sat ranije, jo ju je vie nasmijavalo (simpatizirajui pri tom u dnu srca s tim krutim ovinizmom), kad bi mu otac, i ne slutei da to barbarin moda nee shvatiti, bez ikakva drugog tumaenja, na njegovo uenje to nas ve vidi u blagovaonici, ukratko odgovorio: Pa subota je! Kad bi u svom pripovijedanju stigla do ovoga momenta, Franoise bi poela brisati suze koje su joj navirale od smijeha; i da jo povea uivanje koje je osjeala, produavala bi dijalog izmiljajui posjetiteljev odgovor, kome ovo subota je nije nita objanjavalo. Nije nam bilo nimalo krivo zbog njezinih dodataka; ak nam ni to nije bilo dovoljno, pa smo govorili: Ali ini mi se da je jo neto rekao. Kad ste prvi put pripovijedali, bilo je due. ak bi i pratetka ostavljala svoj posao, podizala glavu i gledala iznad naoala.

Subota je imala jo i to posebno obiljeje to smo u svibnju subotom nakon veere odlazili na svibanjsku pobonost.

Ondje smo ponekad susretali gospodina Vinteuila, koji je bio vrlo strog prema kukavnoj neurednosti mladih ljudi koji se upravljaju po shvaanjima dananjeg vremena, pa je majka pomno pregledala da nita ne bude neuredno na mojoj opremi, a zatim bismo se uputili prema crkvi. Sjeam se da sam ba na Svibanjskoj pobonosti zavolio glogovo cvijee. Ne samo da se ono nalazilo u crkvi, koja je bila tako sveta, ali u koju smo imali pravo ui, nego je bilo postavljeno i na samom oltaru te je bilo neodvojivo od otajstva u ijem je slavljenju sudjelovalo; ono je izmeu plamenova i svetih posuda prualo svoje vodoravno privrene i meu sobom u sveanom rasporedu povezane grane, a sve je to jo vie uljepavalo u vijence spleteno glogovo lie, po kome su, kao po svadbenoj povlaci, bili posuti sitni struci pupoljaka to su blistali u svojoj divnoj bjelini. Usuivao sam se onamo pogledati samo kradom, ali sam osjeao da u tom sjajnom i sveanom rasporedu ima ivota i da je sama priroda, urezavi te usjekline na liu, dodavi svemu kao najdivniji ures te bijele pupoljke, ovaj ukras uinila dostojnim zbivanja koje je u isto vrijeme bilo zabava puanstvu i tajanstvena sveanost. Povie se ovdje-ondje bezbrino i draesno otvarahu krunice cvijea, nehajno podravajui poput posljednjeg i najblieg, pjenuavog nakita struak pranika tankih kao jesenja pauina; te su ih krunice obavijale kao bijela magla, pa sam, pratei i kuajui da u dui ponovim kretnju njihova rascvjetavanja, zamiljao obijesni i hitri pokret ivahne i rastresene djevojake bijele glave koja najednom, naglo izbija na vidjelo, koketna pogleda i stisnutih zjenica. Gospodin je Vinteuil doao sa svojom kerkom i smjestio se pokraj nas. Potjecao je iz dobre obitelji, a sestrama je moje bake bio profesor klavira, pa kad se nakon smrti svoje ene, primivi neku batinu, povukao u blizinu Combraya, esto nas je posjeivao. Ali budui da je bio prekomjerno stidljiv, prestao je

dolaziti da se ne bi susretao sa Swannom, kome je zamjerao neumjesnu enidbu, po dananjem ukusu. Kad je moja majka doznala da on komponira, iz ljubaznosti mu je rekla da joj mora odsvirati neto svoje kad drugi put doe k njemu u pohode. Gospodina bi Vinteuila to jako radovalo, ali on je pristojnost i dobrotu razvijao tako daleko da se uvijek stavljao u poloaj drugoga i strahovao da ne zamara i ne ispada kao sebian ovjek, povodei se ili ak samo doputajui naslutiti svoju elju. Onoga dana kad su moji roditelji otili k njemu u pohode, ja sam ih dopratio do kue, ali su mi dopustili da ostanem vani, a kako je kua gospodina Vinteuila, u Montjouvainu, bila na padini grmovita breuljka na kome sam se sakrio, naao sam se u razini salona na drugome katu, svega pedesetak centimetara od prozora. Kad su doli da mu najave moje roditelje, vidio sam gospodina Vinteuila kako je urno na klaviru na vidljivo mjesto postavio neki glazbeni komad. Ali kad su moji roditelji ve uli, on ga je opet uklonio i stavio u kut. Sigurno se bojao da kod njih ne izazove pomisao da je samo zato sretan to ih vidi jer e im moi svirati svoje kompozicije. I svaki put kad se majka u tijeku posjeta vratila na to pitanje, on je vie puta ponovio: Uope ne znam tko je to stavio na glasovir; tome tu nije mjesto, te je razgovor ba zato skretao na neto drugo, jer ga to nije toliko zanimalo. Sva je njegova strastvena ljubav bila usredotoena na kerku, a to je bila krupna djevojka, slina djeaku, pa je bilo nemogue suspregnuti smijeak videi koliko joj brige posveuje njezin otac; uvijek je uza se nosio rezervne alove da bi joj mogao prebaciti preko ramena kad zatreba. Baka nas je upozorila na njean i blag, gotovo plaljiv izraz, koji je esto imao pogled toga tako grubog djeteta kome je lice bilo posuto sunanim pjegama. Kad bi izgovorila koju rije, sama bi je sluala duhom onih kojima ju je rekla, pa se uzbuivala zbog moguih nesporazuma, i tada bi se najednom moglo vidjeti kako se pod mukarakim licem te sirotice, kao da je prozirno, rasvjetljuju i oituju mnogo njenije crte mlade, zaplakane djevojke.

Kad sam prije izlaska iz crkve pokleknuo pred oltarom, najednom osjetih, dok sam ustajao, kako od glogova cvijea dopire neki gorak i blag bademov miris, te tada ugledah mala, svjetlija mjesta na cvjetovima; zamislio sam da ba pod njima mora biti sakriven taj miris, kao to se pod pripeenim mjestima franipana9* krije njegov okus, ili kao to je okus obraza gospoice Vinteuil pod njezinim riim pjegama. Usprkos tihoj nepominosti glogova cvijea, taj mi se isprekidani ar, to je titrao na oltaru, inio kao amor njihova intenzivnog ivota, kojim je oltar drhturio poput poljske ivice po kojoj se kreu iva ticala; misao se i opet vraala na ticala videi poneke gotovo crvene pranike, koji su, inilo se, sauvali svu proljetnu estinu i razdraljivu snagu kukaca koji su danas ovdje pretvoreni u cvijee.

Po izlasku iz crkve asak bismo se pred trijemom razgovarali s gospodinom Vinteuilom. On bi se upletao meu djeake to su se kavili na trgu, branio male, a velikima drao govore. Ako bi nam njegova ki svojim dubokim glasom kazala kako je sretna to nas vidi, smjesta se inilo da se u njoj neka osjetljiva sestra rumeni zbog rijei nerazborita momka, koji bi u nama mogao pobuditi pomisao da ona zapravo moljaka da bude pozvana k nama. Otac bi joj preko ramena prebacio kaput, pa bi se uspeli na mali buggy10 kojim je ona sama upravljala, i oboje bi se vratili u Montjouvain. A to se nas tie, budui da je sutradan bila nedjelja pa nije trebalo ustati prije vremena za veliku misu, otac bi nas, ako je bilo mjeseine, a zrak bio topao, za volju tatini vodio, umjesto izravnim putem kui, na dugu etnju preko kalvarije; zbog majine vrlo slabe sposobnosti da se orijentira i snae na putu, njemu se, naime, ta etnja inila kao podvig nekog stratekog genija. Kadto smo ili sve do vijadukta, kojega su kameni raskoraci poinjali ve kod kolodvora i doaravali mi progonstvo i uase koji vladaju s onu stranu civiliziranoga svijeta, jer su nam svake godine pri
9

Vrsta peciva s bademima nazvana tako po njegovu pronalazau, Talijanu Frangipaniju. (Prev.) 10 Engl.: laka kola na dva kotaa. (Prev.)

polasku iz Pariza preporuivali da budno pazimo kad bude doao Combray, da nam se ne dogodi da proe stanica, da se unaprijed spremimo jer vlak stoji svega dvije minute, a zatim polazi na vijadukt, s onu stranu kranskih zemalja u kojima je Combray za mene predstavljao krajnju granicu. Vraali smo se kolodvorskim bulevarom gdje su bile najljepe vile u cijeloj opini. U svakom je vrtu mjeseina (kao u Huberta Roberta)11 prosipala svoje skrhane stepenice od bijela mramora, vodoskoke, odkrinute vratnice. Njezino je svjetlo razorilo potanski ured. Od njega je ostao samo napola prelomljen stup, no on je sauvao ljepotu besmrtne ruevine. Jedva sam vukao noge i ve padao od pospanosti, a miris lipova cvijea, koji me obavijao, inio mi se kao nagrada koju je mogue dobiti samo uz cijenu najteeg umora i koja ne vrijedi truda. Pojedine su vrtne ograde bile vrlo daleko jedne od drugih, a psi, koje su iza njih probudili nai samotni koraci, izmjenjivali se u laveu; jo mi se i sad kadto, uveer dogaa da ujem takvo lajanje, i u to se naizmjenino dozivanje morao skloniti cio kolodvorski bulevar kad je na njegovu mjestu ureen combrayski javni perivoj; jer gdje god se naem, im se psi tako stanu glasati, ja ga smjesta ugledam, s njegovim lipama i plonikom po kojem je pala mjeseina.

Otac bi nas najednom zaustavio i upitao majku: Gdje smo? Bila je premorena, ali ponosna na njega, pa bi mu njeno priznavala da nema ni pojma gdje je. A otac bi sa smijehom slijegao ramenima. I najednom, odmah zatim, kao da ih je s kljuem izvadio iz depa na prsluku, on nam pokaza mala, stranja vrata naeg vrta, koji se pojavio s uglom Ulice Saint-Esprit, da nas doeka na kraju tih nepoznatih putova. Majka bi mu zadivljeno kazivala: Ti si izvanredan ovjek! I od toga trenutka nisam vie mogao uiniti ni jednog jedinog koraka: tlo je u tom vrtu koraalo umjesto mene; tu ve odavno mojim oima nije trebalo svjesne panje. Navika me uzela u naruaj i kao malo dijete prenijela sve do

11

Francuski slikar, poznat po slikama graevina (17331808). (Prev.)

postelje.

Premda je subotnje popodne tetki prolazilo sporije od bilo kojeg drugoga, jer je poinjalo sat ranije i jer nije imala Franoise, ona je ipak ve od poetka tjedna nestrpljivo oekivala njegov povratak; ono je, naime, sadravalo sve novosti i svu razonodu koju je njezino oslabljeno i poremeeno tijelo jo moglo podnijeti. No ona je uza sve to ipak kadto poeljela i kakvu veliku promjenu; bilo je i kod nje onih sati kad ovjek poeli neto posve novo u svakodnevnoj sadanjosti, i kad oni, koji zbog nedostatka energije i mate ne mogu iz sama sebe izvui neki princip obnove, trae od idueg trenutka, od listonoe koji zvoni na vratima da im donese makar i najgoru novost, da im pribavi bilo kakvo uzbuenje, pa makar i kakvu bol; kad osjetljivost, koja je u srei uutjela kao dokona harfa, eli da odzvanja pod nekom, makar i brutalnom rukom, ak kad bi je ta ruka i slomila; kad bi volja, koja je tako teko izvojtila pravo da se bez smetnja prepusti vlastitim eljama i vlastitim brigama, htjela da uzde baci u ruke silovitih pa makar i okrutnih dogaaja. Bez sumnje, tetka je svoje snage, koje bi presahle i kod najmanjeg napora, za svoga poinka obnavljala tek kap po kap, pa je stoga trebalo vrlo dugo da se njezin rezervoar napuni; tako su prolazili i mjeseci dok ne bi osjetila onaj lagani suviak energije koji drugi utroe u aktivnosti, a koji ona nije znala niti je mogla odluiti kako da ga upotrijebi. Ja ne sumnjam da je tada kao to se njezina elja da svakodnevni pire zamijeni krumpirom la Bchamel,12 naposljetku, nakon nekog vremena, zavravala time to je opet osjetila tek za pire, koga se nikad nije mogla zasititi iz zbira tih jednolikih dana, do kojih je tako mnogo drala, iskrsavalo iekivanje kakvog domaeg prevrata i katastrofe koji su se imali ograniiti na jedan trenutak, ali koji bi je jednom zauvijek primorali da izvri jednu od onih promjena za koje je priznavala da bi joj donijele ozdravljenje, ali se sama na njih nije mogla odluiti. Ona nas je uistinu voljela, ali bi uivala da je mogla oplakivati nau smrt; mora
12

S umakom od vrhnja (nazvan tako po kuharu Luja XIV, Bchamelu). (Prev.)

da se u asovima kad se osjeala dobro i kad nije bila sva u znoju, u njezinoj mati javljala i esto salijetala njezine nade izmiljena vijest da je kua postala plijenom poara, u kome smo svi ve postradali, te uskoro vie nee ostati ni kamena na kamenu, ali pri kome bi ona ipak imala vremena da bez urbe umakne, uz uvjet da smjesta ustane; pri tom je taj dogaaj, osim prednosti drugoga reda, to joj daje priliku da se u dugim jadikovkama naslauje svima moguim njenostima prema nama i da na udivljenje cijelog sela, hrabra i slomljena, nasmrt bolesna, ali uspravna, stupa u naem sprovodu, ujedinjavao s njima jo i drugu, mnogo dragocjeniju prednost da je u dobar as goni, da neodgodivo, bez prilike za oklijevanje koje tako razdrauje, ode i provede ljeto na svome krasnom majuru u Mirougrainu gdje je imala ak i vodopad. Budui da se nikada nije zbio ni jedan dogaaj ove vrsti o kome je ona, dok je bila posve sama i utonula u bezbrojne igre pasijansa, matala kao da se ostvario (no koji bi je natjerao u oajanje ve kod prvog poetka ostvarivanja, kod prve od onih sitnih, nepredvidivih injenica, ve kod onih rijei kojima bi joj dojavili lou vijest, a kojima ovjek nikad ne zaboravlja glas kojim su izgovorene, pri prvoj stvarnoj pojavi svega onoga to na sebi nosi ig prave smrti koja se tako razlikuje od svoje logike i apstraktne, zamiljene mogunosti), ona se zadovoljavala time da sebi od vremena do vremena ivot uini zanimljivim unosei u nj zamiljene peripetije koje bi strastveno pratila. Veselilo ju je da najednom povjeruje u pretpostavku da je Franoise potkrada, pa se tako stala utjecati lukavtini da sebe u tome uvjeri i da je zatekne na djelu; budui da je bila nauena da sama igra partije karata, da u isti mah igra za sebe i za protivnika, ona je sama pred sobom izgovarala zbunjene Francoisine isprike i s takvim arom negodovanja odgovarala na njih da ju je tko od nas, ako bi u tom trenutku uao k njoj, naao svu u znoju, usijanih oiju, a lana bi joj kosa bila pomaknuta otkrivajui elavu lubanju. Franoise je moda kadto iz susjedne sobe ula zagriljive sarkazme koji su joj bili upueni, jer oni ne bi tetki samim time to ih je izmislila, ali ih je ostavila u tome posve nestvarnome stanju,

donijeli dovoljno olakanja, da ih nije poluglasno mrmljajui potpunije realizirala. Kadto ak ni ti prizori u krevetu nisu tetku zadovoljavali: eljela je da te njezine komade odigraju ivi glumci. Tako su jedne nedjelje sva vrata tajanstveno zatvorena, pa je tetka zatim povjerila Eulaliji svoje sumnje o Franoisinu potenju i svoju namjeru da je se rijei; a jednom je drugom prigodom priopila Franoisi da se ne pouzdaje u Eulalijinu vjernost i da e joj vrata uskoro biti zatvorena; nekoliko dana nakon toga ve joj je dojadila njezina povjerenica od sino, a s izdajicom je sklopila savez; no ve u iduoj predstavi obje bi glumice izmijenile uloge. Ali sumnje kojima ju je kadto mogla nadahnuti Eulalie bijahu tek slamka, pa su brzo nestajale zbog nestaice hrane, jer Eulalie nije stanovala u kui. Tako, meutim, nije bilo sa sumnjama prema Franoisi koju je tetka neprestano osjeala pod istim krovom, ali se nije usuivala, od straha da se, ustavi iz kreveta, ne prehladi, sii u kuhinju i uvjeriti se da li su joj sumnje opravdane. Malo-pomalo, i njezin se duh bavio samo pokuajima da dokui to Franoise u svakom pojedinom trenutku radi i to moda pokuava da pred njom sakrije. Zapaala je najtajnije pokrete njezina lica, svaku kontradikciju u njezinim rijeima, svaku elju koju je Franoise nastojala sakriti. I tada bi joj pokazivala da ju je raskrinkala dobacivi joj jednu jedinu rije od koje bi Franoise blijedjela, a tetka je, ini se, ba ubadajui takve rijei u srce nesretnice nalazila neko okrutno zadovoljstvo. A idue je nedjelje jedno Eulalijino otkrie nalik na ona otkria to najednom otvaraju neslueno iroko polje nekoj mladoj znanosti koja se dotad drala skuena kolosijeka tetki dokazalo da je u svojim sumnjama daleko od istine.

Ta Franoise to mora sada znati kad ste joj poklonili kola ree Eulalie.

Ja da sam joj poklonila kola?! usklikne tetka.

Ah, pa ja ne znam, ja sam mislila, vidjela sam je kako je ponosna poput

Artabana, kada u koiji sad odlazi na sajam u Roussainville. Povjerovala sam da joj je ta kola poklonila gospoa Octave.

Malo-pomalo i Franoise i tetka vie uope nisu prestajale, kao divlja i lovac, nastojati da predusretnu lukavtine koje su uzajamno jedna protiv druge smiljale. Moja se majka bojala da se kod Franoise ne razvije prava mrnja prema tetki koja ju je najokrutnije vrijeala. U svakom sluaju, Franoise je sve vie i vie posveivala izvanrednu pozornost prema svakoj, pa i najneznatnijoj tetkinoj rijei ili najmanjem njezinu pokretu. Kad ju je morala togod zamoliti, dugo je oklijevala kako da to izvede. I kad bi ve iznijela svoj zahtjev, potajno bi tetku promatrala nastojei da po izrazu lica pogodi to je pomislila i to e odluiti. I dok tako neki umjetnik, koji ita memoare XVII. stoljea i eli da postane slian velikom kralju, pa misli da e napredovati u tome smjeru ako sebi izgradi genealogiju, po kojoj toboe potjee iz neke stare povijesne obitelji ili ako se dopisuje s kojim od suvremenih evropskih vladara, a zapravo ba time okree lea onome to s nepravom trai u istovjetnim pa, prema tome, i mrtvim oblicima jedna je stara, provincijalna dama, koja se pokoravala jedino svojim neodoljivim manijama i zlobi koja je nastala iz dokolice, vidjela pred sobom, nikad i ne pomislivi na Luja XIV, kao njezina najbeznaajnija dnevna bavljenja oko ustajanja iz kreveta, ruka ili poinka zbog svojih despotskih osobina, poprimaju neto od onoga to je Saint-Simon zvao mehanikom versailleskog ivota, pa je isto tako mogla vjerovati da su njezine utnje, neka nijansa u njezinu dobrom raspoloenju ili ohol izraz na njezinu licu objekt isto tako strastvenog i bojaljivog Franoisina komentiranja, kao to je to bila i utnja, dobro raspoloenje ili oholo vladanje velikoga kralja kad bi mu koji dvorjanin, ili ak koji od velikaa, na zaokretu versailleske aleje predao kakvu molbenicu.

Kad su jedne nedjelje tetku i opet u isto vrijeme posjetili i upnik i Eulalie, pa je zatim otpoivala, doosmo svi k njoj da je pozdravimo, a majka joj izrazi suut

zbog loe sree koja joj posjetioce uvijek dovodi u isto vrijeme:

Znam, Lonie, da je malo prije opet loe ispalo blago joj ree ona. Bili su kod vas svi najedanput...

A nato je pratetka prekine: Ba je dobro... jer, otkad se njezina kerka razboljela, ona je vjerovala da je mora poticati prikazujui joj uvijek sve s dobre strane. No moj otac preuzme rije:

Htio bih se okoristiti prilikom to je cijela obitelj na okupu, pa vam neto ispripovjediti da onda ne moram ponavljati svakome napose. Bojim se da emo se posvaditi s Legrandinom: jutros jedva da me pozdravio.

Nisam ostao u sobi da sluam oevo pripovijedanje, jer sam bio s njime kad smo nakon mise susreli Legrandina, nego sam siao u kuhinju da upitam za jelovnik veere, koji me svakoga dana razonoivao poput novosti koje se itaju u novinama i uzbuivao kao program kakve sveanosti. Kad je gospodin Legrandin nakon mise proao pokraj nas idui s nekom vlastelinkom iz susjedstva, koju smo poznavali samo iz vienja, moj ga je otac u isto vrijeme prijateljski i suzdrljivo pozdravio, ali se nismo zaustavili; gospodin je Legrandin jedva odzdravio, s nekim zauenim izrazom na licu, kao da nas nije prepoznao, i gledajui nekamo u daljinu onakvim pogledom kakav susreemo kod osoba to nee da budu ljubazne i kojima se dno oiju iznenada udalji, te se ini da vas najednom vide kao na kraju beskonana puta, na takvoj udaljenosti da se zadovoljavaju da vam upute tako siuan znak glavom kako odgovara vaim marionetskim dimenzijama.

Naime, gospoa koju je Legrandin pratio bijae vrlo otmjena i ugledna osoba; nije moglo biti govora o tome da joj se on udvara i da je u neprilici to je

zateen, pa se moj otac pitao ime je mogao izazvati Legrandinovo nezadovoljstvo. To vie bih elio da znam da li se ljuti na nas ree otac to usred svih tih ljudi u nedjeljnoj odjei, u onom svome kratkom kaputu, s mekanom kravatom, ima u sebi neto tako neishitreno, tako istinski jednostavno, neki gotovo prostoduan izgled da mi je upravo simpatian. Ali je obiteljsko vijee jednoglasno izrazilo svoje miljenje da je otac sebi uvrtio u glavu neku neosnovanu misao, ili da je Legrandin u tome trenutku bio zaokupljen nekim mislima. Uostalom, oev se strah rasprio ve sutradan uveer. Kad smo se vraali s velike etnje, ugledasmo Legrandina, koji je preko praznika ostao u Combrayu, kako stoji kod Staroga mosta. On s ispruenim rukama prie k nama: Poznajete li, gospodine itau upita me on ovaj stih Paula Desjardinsa:

ume su ve crne, a nebo jo plavo...

Nije li vrlo fino obiljeen ovaj veernji trenutak? Moda jo nikad niste itali Paula Desjardinsa? itajte ga, dijete moje; danas se on mijenja; priaju mi da se pretvara u propovjednika, ali je dugo bio kristalno bistar akvarelist...

ume su ve crne, a nebo jo plavo...

Neka vam nebo uvijek ostane plavo, mladi moj prijatelju; pa ak i u ono doba, koje za mene sada nastupa, kad su ume ve crne, kad no brzo pada; tjeit e vas kao i mene kad pogledam na onu stranu gdje se nebo plavi. On iz depa izvadi cigaretu i osta dugo oiju uprtih u obzorje. Zbogom, prijatelji ree nam najednom pa nas ostavi.

U ono doba kad sam silazio da saznam jelovnik, veeru su ve bili zapoeli pripremati, pa je Franoise zapovijedala prirodnim silama koje su se pretvorile u njezine pomonike, kao to divovi u vilinskim priama stupaju u slubu kao

kuhari; razbijala je ugljen, stavljala na paru krumpir koji je trebalo pirjati, izlagala na vatru da se na njoj dogotove majstorski proizvodi kuharske vjetine, koji su najprije pripremljeni u keramikim posudama, te su naputali velike kace, kotlie i sudove za ribu, prolazei kroz cijelu zbirku tava svih veliina, odlazili u zemljane zdjele za divlja, u kalupe za kolae i male lonie s kremom. Zaustavljao bih se kod stola da vidim zeleni graak koji je kuhinjska pomonica malo prije oljutila; bio je poredan i izbrojan, kao zelene kugle u nekoj igri; ali moje su divljenje izazvale parge; bile su kao natopljene ultramarinom i ruiaste, a vrak im je bio njeno obojen sljezovom i azurnom bojom, te se nezamjetno zadebljavao prema donjem dijelu koji je u svom nasaditu ipak jo uvijek bio uprljan bojom tla; oaravale su me svojim nezemaljskim preljevima. inilo mi se da su te nebeske nijanse odavale skriveno postojanje nekih divnih stvorenja, koja je zabavljalo da se pretvore u povre i koja kroz tue ruho njihova jestiva i vrsta mesa, u tim bojama rane zore, u tim nagovjetajima dge, u ovom gaenju plavih veeri, proputaju na vidjelo ono isto dragocjeno bivstvo koje sam prepoznavao jo i onda kad su, za cijelih noi, nakon to sam za veeru jeo parge, u svojim poetinim i surovim lakrdijama, poput Shakespeareovih vilinskih igara, izvodile arolije pretvarajui moju nonu posudu u vazu miomirisa.

Ubogo je Giottovo Milosre, kako ju je nazivao Swann, od Franoise dobilo zadau da perua parge, pa ih je drala pokraj sebe u koarici, a izraz joj je lica bio bolan, kao da osjea sve nesree svijeta; lagane aurne krune, koje su ovjenavale parge iznad njihovih ruiastih tunika, bijahu isto tako tanano i pomno islikane, zvjezdica po zvjezdica, kao to su na onoj freski islikani cvjetovi to su svezani oko ela ili utaknuti u koaricu padovanske Vrline. A dotle je Franoise okretala na ranju jedno od onih pilia (kako ih je samo ona znala speci), koji su nadaleko u Combrayu raznosili miris njezinih zasluga i koji su postizavali, dok bi ih pred nas postavljala na stol, da u mome specijalnom

shvaanju njezina karaktera prevagnu svojstva blagosti i mekoe, jer je aroma toga mesa, koje je ona znala uiniti tako slasnim i mekim, za mene predstavljala upravo miomiris jedne od njezinih vrlina.

Ali onaj dan kad sam siao u kuhinju, dok se moj otac savjetovao s obiteljskim vijeem o susretu s Legrandinom, bio je jedan u nizu onih dana kad je Giottovo Milosre jo bila vrlo bolesna nakon nedavnog poroda, pa nije mogla ustati iz kreveta. Tako je Franoise ostala bez pomoi pa je bila u zakanjenju. Kad sam stigao dolje, ona je u pretkuhinji, koja je gledala na dvorite, ba klala jedno pile, koje je u svome oajnom i vrlo prirodnom otporu, uz Franoisine do krajnosti ljutite poklike Gadna ivotinjo! Gadna ivotinjo!, malko manje na vidjelo iznosilo svetaku blagost i pomazanje nae sluavke nego to bi to uinilo dan poslije, za objedom, svojom zlatom protkanom koom, nalik na misnu haljinu, i svojim dragocjenim sokom nakapanim iz kakva ciborija. Kad je ve bilo mrtvo, Franoise pokupi krv koja je tekla, ali nije ugasila njezinu mrnju; ona, tovie, osjeti jo jedan povrat gnjeva, pa, gledajui le svoga neprijatelja, ree jo posljednji put: Gadna ivotinjo! Vratih se gore sav drui; najvolio bih da Francoisu smjesta bace napolje. Ali tko bi mi tada prireivao te tako tople valjuke, tako miomirisnu kavu, i, tovie... te pilie?... I zaista, taj je kukavni raun svatko morao jednom uiniti kao i ja. Tako je i tetka Lonie znala to ja jo tada nisam znao da je Franoise, koja bi za svoju kerku i za svoje unuke dala ivot bez ijedne rijei, bila prema drugima neobino tvrda. Usprkos tomu, tetka ju je zadrala: premda je poznavala njezinu okrutnost, cijenila je njezinu slubu. Malo--pomalo sam opazio da blagost, skruenost i druge Franoisine vrline isto onako iza sebe skrivaju tragedije koje se dogaaju u pretkuhinji, kao to historija otkriva da je vladavina kraljeva i kraljica, koji su na crkvenim prozorima prikazani sa sklopljenim rukama, bila obiljeena krvavim dogaajima. Uvjerio sam se da, osim njezine rodbine, drugi ljudi kod nje pobuuju to vie samilosti to dalje ive od nje. Potoci suza, to ih

je prolijevala itajui u novinama o nesreama nepoznatih ljudi, presahnjivali su brzo ako je sebi mogla malo tonije predoiti osobu koja je stradala. Djevojku iz kuhinje jedne su noi ve nakon poroaja uhvatili strani grevi; majka je zau kako jaue, pa ustane i probudi Franoisu, koja beutno izjavi da su ti krikovi samo komedija i da se ona hoe igrati gospoe. Lijenik se unaprijed bojao tih kriza, pa je u jednu od medicinskih knjiga, to smo ih imali, stavio znak na mjestu gdje su opisane, pa smo se onamo trebali obratiti zbog uputa za prvu pomo. Majka poalje Franoisu po tu knjigu te joj preporui da pazi da znak ne ispadne. Nakon jednog sata Franoise jo uvijek nije bilo; majka je u svome ogorenju mislila da je ponovno legla u krevet, pa mi ree da odem u knjinicu. No tamo naoh Franoisu: htjela je pogledati to je to obiljeeno znakom, pa je itala kliniki opis krize i jecala, jer se vie nije radilo o pomonici, nego o tipinoj bolesnici koju ona nije poznavala. Kod svakog bolnog simptoma koji je spominjao pisac prirunika ona je uzvikivala: Jao, sveta Djevice, zar je mogue da dobri bog doputa da nesretno ljudsko stvorenje tako strano pati? Jao, sirota!

Ali im sam je pozvao i im se vratila krevetu Giottova Milosra, suze joj prestadoe tei; vie nije u poplavi nezadovoljstva i uzbuenja, to su je digli usred noi samo zbog kuhinjske pomonice, bilo mogue prepoznati ni nai onaj ugodni osjeaj milosra i raznjeenosti, koji je dobro poznavala i koji je kod nje esto izazivalo i smo itanje novina, a ni bilo koje drugo zadovoljstvo istoga roda; nije pomoglo ni gledanje patnja, premda ju je prije njihov opis rasplakao; samo je zlovoljno rogoborila izgovarajui ak i uasne sarkazme. Kad je mislila da smo otili i da je vie ne moemo uti, govorila je: Trebalo je samo da ne ini ono to je tome uzrok! Ali to joj je godilo! Neka se sada ne prenemae! Mora da je ipak i sam bog digao ruke od momka koji se upustio s ovim. Ah, zaista s pravom kau u narjeju moje jadne majke:

Qui du cul d'un chien s'amourose Il lui parait une rose13

Kad bi joj unui obolio od lake hunjavice, ona bi, ak i kad je bila bolesna umjesto da legne, odlazila k njemu, samo da vidi da li mu togod treba, a zatim je jo prije svanua pjeaila puna etiri sata da bi na vrijeme mogla stii na posao; ali nalije te iste njezine ljubavi prema svojima i elje da svojoj kui osigura buduu veliinu, oitovalo se u njezinoj politici prama ostaloj posluzi nepromjenljivom maksimom da nikad nikome ivom ne dopusti da se ukorijeni kod tetke; na neki je oholi nain spreavala da joj se itko priblii; kad je bila bolesna, voljela je sama ustati da joj dade vichyjsku vodu, nego da kuhinjskoj pomonici dopusti pristup u sobu njezine gospodarice. I kao to onaj opnokrilac, koga je promatrao Fabre, osa kopaica, zove anatomiju u pomo svojoj okrutnosti, a sve zato da bi svojim mladima, nakon svoje smrti osigurala svjeeg mesa za hranu, pa nahvata iaka i pauka, te im s udesnim znanjem i vjetinom probode onaj ivani centar o kome ovisi samo kretanje nogu, ali ni jedna druga ivotna funkcija, tako da onemoali kukac, pokraj koga je smjela svoja jaja, daje izleglim larvama poslunu i bezazlenu divlja koja nije sposobna za bijeg ili otpor, a nije nimalo pokvarena tako je i Franoise pronalazila neslueno mudre i nemilosrdne lukavtine, nastojei da udovolji svojoj trajnoj elji da tetkinu kuu uini svakom sluinetu neizdrljivom; tako smo tek mnogo godina poslije doznali da smo onoga ljeta gotovo svaki dan jeli parge zato to je njihov miris izazivao kod uboge kuhinjske pomonice, koja ih je morala ljutiti, tako strane napade astme da je napokon morala otii.

O Legrandinu smo, na alost, morali definitivno promijeniti miljenje. Jedne nedjelje nakon susreta kod Staroga mosta, nakon kojega je otac morao priznati svoju zabludu, kad je misa zavravala i kad je sa suncem i izvanjskom bukom u
13

Dijalektalna rimovana izreka: Tko se zaljubi u pasju stranjicu fini mu se da je to rua.

crkvu stalo ulaziti neto tako malo sveto da su gospoa Goupil i gospoa Percepied (a one su jo malo prije, pri mome neto okasnom dolasku na misu, ostale nepomine, oiju utonulih u molitvu, tako da bih mogao pomisliti da me uope nisu vidjele, da su njihove noge u isto vrijeme lagano gurnule klupicu koja mi je smetala da stignem do svoje stolice) poele glasno s nama razgovarati o posve svjetovnim stvarima, kao da smo ve na trgu ugledasmo Legrandina kako se na uarenom pragu crkvena trijema istie iznad arolike graje na trnici; mu one gospoe, s kojom smo ga nedavno susreli, predstavljao ga je eni jednog drugog veleposjednika iz okolice. Legrandinovo je lice izraavalo neobinu ivahnost i revnost. On pozdravi dubokim poklonom, a zatim se u povratnom njihanju nagne i unatrag, te time naglo dovede lea dalje od polaznog poloaja, kako ga je sigurno nauio mu njegove sestre, gospoe de Cambremer. To je naglo uspravljanje pobudilo neku vrst pomamnog i miiavog vala kojim su natrag poletjela i Legrandinova kria, za koja nisam znao da su tako mesnata. Ne znam zato, ali ovo je talasanje iste materije, taj je posve puteni val, u kojem nije bilo ni traga duhovnosti, koji je poput oluje bievala neka urba puna niskosti, najednom u mom duhu porodio mogunost da zamislim nekog posve drugog Legrandina nego to je bio onaj koga smo dotad poznavali. Ta ga gospoa zamoli da neto kae njezinu koijau; i dok je odlazio kolima, na njegovu je licu jo uvijek bio onaj ig plaljive i odane radosti koji je predstavljanje na nj utisnulo. Zanio se kao u neku vrst sna pa se smijeio, a zatim se u urbi vrati gospoi; kako je hodao bre nego obino, njegova su se ramena smijeno njihala nalijevo i nadesno, i on se cio, u nebrizi za sve ostalo, posve predavao tome da bude inertna i mehanika igraka svoje sree. Dotle smo izali iz trijema, pa smo morali proi pokraj njega; bio je predobro odgojen da bi okrenuo glavu, ali mu je pogled najednom postao pun dubokog sanjarenja i ukoen na nekoj tako dalekoj toki obzorja da nas nije mogao vidjeti, pa nas nije morao ni pozdraviti. Njegovo je lice i dalje ostalo bezazleno, istiui se nad jednostavnim, pripijenim kaputom koji je, inilo se, protiv volje zalutao meu

omraenu rasko. Tokasta pjesnika kravata i dalje je pod vjetrom na trgu leprala na Legrandinu, kao barjak njegove ponosne usamljenosti i otmjene nezavisnosti. U trenutku kad smo stizali kui, mama opazi da smo zaboravili na kola Saint-Honor, pa zamoli oca da se sa mnom vrati i da kae da nam ga odmah donesu. Pokraj crkve susreli smo se s Legrandinom, koji je dolazio u suprotnom smjeru pratei istu gospou prema njezinim kolima. On proe pokraj nas a da ne prekine razgovor sa svojom susjedom, a nama dade krajikom svoga plavog oka znak, koji je u neku ruku ostao unutar njegovih zjenica i uope nije uposlio miie njegova lica, pa je mogao za njegovu subesjednicu ostati neopaen; ali nastojei da intenzivnou osjeaja nadomjesti poneto usko polje, na koje mu je ograniio mogunost da se izrazi, on u tom kutu plavetnila, koji nam je bio posveen, zasine svom svojom velikom sklonou prema nama, koja je nadmaivala obinu radost i dosegla sve do pakosti; on istanji finese ljubaznosti do sitnog miga u znak sporazuma, do polurijei, do podrazumijevanja, do tajnovitosti sukrivnje; i, na kraju, svoje uvjeravanje o prijateljstvu uzdigne do izraza njenosti, do izjave ljubavi, blistajui u tom trenutku, samo za nas, tajnim i za vlastelinku nevidljivim plamsajem zaljubljene zjenice koja je sjala usred ledenoga lica.

Ba je dan prije toga zamolio moje roditelje da me te veeri poalju k njemu na veeru: Doite da budete u drutvu svoga starog prijatelja ree mi on. Dopustite mi da uz pomo vae mladosti, kao u struku to nam ga neki putnik alje iz zemlje u koju se mi vie neemo vratiti, izdaleka udiem ono cvijee proljea kroz koje sam i ja pred prilino mnogo godina proao. Doite s jaglacem, maslakom, zlaticom i ednjakom, to sve pripada u omiljeni struak balzakovske flore, doite s uskrnjim cvijeem, s tratinicom i kalinom, koja poinje mirisati u alejama vae pratetke, dok jo nisu otopljene posljednje grude snijega uskrsnoga snijeenja. Doite sa slavnom svilenom haljinom ljiljana koja je dostojna Salamona, s mnogohrojnim arenilom misli, ali doite prije svega s

lahorom, jo svjeim od posljednjih mrazova, no koji e ve za asak napola rastvoriti prvu ruu jeruzalemsku za ona dva leptira to jo od jutros ekaju pred njezinim vratima.

Kad smo se vratili kui, moji su se roditelji pitali da li je dobro da me, unato svemu, ipak poalju k Legrandinu na veeru, ali baka ne htjede povjerovati da je bio neuljudan. Vi priznajete i sami da je pokraj vas proao s onim istim svojim posve jednostavnim dranjem u kome nema nita mondeno. Govorila je da je u svakom sluaju, ak ako sve i najnepovoljnije protumaimo, ako je uistinu bio neuljudan, ipak bolje da ne pokaemo da smo to opazili. A zapravo i sam otac, koga je Legrandinovo ponaanje najvie razljutilo, u sebi jo uvijek nije odbacio moda posljednju sumnju u smisao toga ponaanja. Ono je bilo kao svako ponaanje ili djelovanje kojim se otkriva neiji duboki i skriveni karakter: nije bilo u vezi s njegovim prijanjim rijeima, i nismo njegovo znaenje mogli potvrditi svjedoanstvom samoga krivca koji nee da prizna; u tom se pogledu uvijek moramo osloniti samo na jedno od naih osjetila pa se, imajui samo tu jednu osamljenu i nepovezanu uspomenu, pitamo nije li to osjetilo postalo igrakom obmane; i stoga ovakvo vladanje, iako je samo ono vano, ipak u nama ostavlja neku sumnju.

Veerao sam s Legrandinom na njegovoj terasi; bijae mjeseina: Ovdje je vrlo tiho, zar ne? ree mi on. Ranjenim srcima, kao to je moje, godi, po miljenju jednoga pisca koga ete itati kad budete stariji, samo tama i mir. I vidite, dijete moje, u ivotu dolazi trenutak od koga ste vi jo vrlo daleko, u kome umorne oi podnose jo samo jedno svjetlo; ono koje ovako lijepa no kao to je dananja prepravlja i proputa kroz veo tame, kad ui mogu sluati samo glazbu koju mjeseina svira na flauti utnje. Sluao sam rijei gospodina Legrandina, koje su mi se uvijek inile vrlo ugodne, ali sam bio zbunjen sjeanjem na jednu enu koju sam nedavno prvi put vidio; sada kad sam znao da

Legrandin ima veze s vie aristokratskih linosti iz okolice, pade mi na um da moda poznaje i nju, pa prikupih svu svoju hrabrost te mu rekoh: Da li poznajete, gospodine, onu ... one vlasteline de Guermantes? Izgovarajui to ime, osjeao sam se sav sretan to stjeem neku vlast nad njime ve i samim tim to ga izvlaim iz svoga sna, te mu tako dajem objektivan i zvuan ivot.

Ali im sam izgovorio to ime de Guermantes, ugledah kako se kroz sredinu plavih oiju naega prijatelja probila sitna, smea pukotina, kao da ih je probuio nevidljiv iljak, dok je ostatak zjenice odgovarao odailjanjem azurnih valova. Obrub njegovih vjea potamnje, utonu. Uz usta mu se urezala otra brazda, ali su se ona oporavila bre od svega ostaloga, te se osmjehnu, no pogled mu je i dalje ostao bolan, nalik na pogled lijepog muenika kome je tijelo izbodeno strelicama. Ne, ne poznajem ih odgovori mi on; ali umjesto da tako jednostavnoj obavijesti, da tako malo udnovatu odgovoru dade prirodan i obinu razgovoru prikladan ton, on ga izgovori naglaavajui rijei, klanjajui se, pozdravljajui glavom, dodajui svemu tome izricanju neku upornost koju ljudi unose kad ele da nekoj nevjerojatnoj tvrdnji pribave vjeru (kao da injenica to on ne poznaje Guermantesove moe biti samo djelo nekog izvanrednog sluaja), a takoer i pretjeran zanos onoga koji ne moe preutjeti situaciju koja mu je muna, pa stoga voli da je objavi kako bi kod drugih ljudi pobudio misao da ga njegovo priznanje nimalo ne zbunjuje, da mu je, naprotiv, lagano, prijatno, spontano, da on samu tu situaciju (odsutnost veza s Guermantesovima) podnosi, ne moda protiv svoje volje, nego po svojoj elji, da ona moda proizlazi iz neke obiteljske tradicije, nekog moralnog naela ili mistine odluke koja mu izriito brani saobraanje ba s Guermantesovima. Ne nastavi on tumaei rijeima svoje naglaavanje ne, ja ih ne poznajem, nikad nisam htio da se s njima upoznam, uvijek mi je bilo stalo da sauvam svoju potpunu nezavisnost; kako znate, ja sam u biti jakobinac. Mnogi su na mene navaljivali govorei da nisam u pravu to ne odlazim Guermantesovima,

da se ponaam neotesano, kao stari medvjed. No ta me reputacija ne moe prestraiti; ona je ak istinita! Ja zapravo od svega na svijetu volim jo samo nekoliko crkava, dvije-tri knjige, neto vie slika i mjeseinu, kad miris vae mladosti do mene donese miris cvijetnjaka koje moje stare oi vie ne razabiru. Nisam pravo razumio zbog ega je potrebno da ovjek, koji ne odlazi k ljudima koje ne poznaje, mnogo dri do svoje nezavisnosti i po emu bi to moglo nekome pribaviti izgled divljaka ili ak medvjeda. Ali sam razumio da Legrandin nije bio posve iskren kad je govorio da ne voli nita drugo osim crkava, mjeseine i mladosti; on je silno volio ljude iz dvoraca, i u njihovu je drutvu osjeao tako velik strah da im se moda nee svidjeti, da se nije usuivao pred njima pokazati da ima prijatelja iz graanskog stalea, meu biljenikim i bankarskim sinovima, i da mu je drae, ako se ve istina mora otkriti, da to bude u njegovoj odsutnosti, daleko od njega, u oglusi. Legrandin je bio snob. Nema sumnje, on u svemu tome nije nikad ni rijei govorio u onom svome jeziku koji smo moji roditelji i ja tako voljeli. I kad sam ga zapitao: Poznajete li Guermantesove? Legrandin-kozer mi je odgovorio: Ne, nikad nisam pristao da se s njima upoznam. Ali na alost, ovaj je odgovor bio tek drugi po redu; jer jedan je drugi Legrandin koga je on pomno skrivao u dubini svoga bia i koga nije pokazivao, jer je taj drugi Legrandin znao o onom naemu, o njegovu snobizmu, mnogo nemilih pria odgovorio ve prije prvoga onom ranom u pogledu, bolnom brazdom pokraj usta, pretjeranom ozbiljnou tona u odgovoru, tisuom strelica kojima se na Legrandin odjednom osjetio izboden i izmuen, nalik na svetog Sebastijana snobizma: Jao, kako me ranjavate! Ne, ne poznajem Guermantesove, ne bdite ljutu bol moga ivota. I budui da je ovaj Legrandin-enfant terrible, ovaj Legrandinmajstor pjeva, premda nije govorio lijepim jezikom onoga prvoga, raspolagao beskrajno hitrijim izrazom, sastavljenim od onoga to zovu refleksima, uvijek se dogaalo, kad god bi Legrandin-kozer zaelio da ga uutka, da je onaj drugi ve progovorio; i tako se na prijatelj uzalud alostio zbog loeg dojma to su ga

otkria njegova alter ego mogla proizvesti; preostajalo mu je samo da ga pokua ublaiti.

To, bez sumnje, ne znai da gospodin Legrandin nije bio iskren kad je grmio protiv snobova. On nije mogao znati, barem ne sam po svome opaanju, da je i on snob; mi, naime, uvijek poznajemo samo strasti drugih ljudi, a ono to nam uspijeva doznati o naim strastima, to ne saznajemo izravno od njih. Na nas one djeluju samo zaobilazno, preko konstrukcija mate koje se postavljaju na mjesto prvih, osnovnih pokretaa, preko prijenosnih pokretaa koji su znatno pristojniji. Nikad nije snobizam savjetovao Legrandina da esto posjeuje neku vojvotkinju. On bi stavljao u zadatak Legrandinovoj mati da mu tu vojvotkinju prikae kao ukraenu svima moguim draima. Legrandin bi pristupao toj vojvotkinji u uvjerenju da poputa toj privlaivosti njezina duha i njezinih vrlina, a ovakve razloge ne poznaju neasni, prosti snobovi. Samo su drugi ljudi mogli znati da je i on snob; oni, naime, nisu mogli razumjeti posredniki rad njegove mate, pa su vidjeli s lica i nalija sve Legrandinove mondene aktivnosti i njihov prvi, poetni uzrok.

Sada vie u mojoj obitelji nije bilo obmana o gospodinu Legrandinu, pa su veze s njime postale vrlo rijetke. Mamu je beskonano zabavljalo kad god bi Legrandina zatekla u grijehu koji on nije priznavao, a koji je nazivao neoprostivim: u snobizmu. Ali moj je otac tek s naporom uspijevao da Legrandinovo omalovaavanje prima tako ravnoduno i olako; i kad se jedne godine pomiljalo da me preko velikih praznika s bakom poalju u Balbec, on ree: Treba da svakako obavijestim Legrandina da ete ii u Balbec; htio bih vidjeti da li e vam ponuditi da vas stavi u vezu sa svojom sestrom. Sigurno je zaboravio da nam je rekao da ona stanuje dva kilometra odande. Baka je mislila da ovjek na moru treba da je od jutra do veeri na plai; da ondje treba udisati sol, a nije potrebno imati poznanstva, jer se posjeti i etnje obavljaju na

morskome zraku; zbog toga je zahtijevala da o naim planovima ne govorimo Legrandinu; ve je unaprijed vidjela njegovu sestru, gospou de Cambremer, kako se iskrcava pred naim hotelom ba u trenutku kad smo poli na ribarenje, pa nas primorava da ostanemo u zatvorenome da bismo je mogli primiti. Ali mama se smijala njezinu strahovanju, vjerujui u sebi da opasnost nije ba tako velika i da se Legrandin nee nimalo pouriti da nas upozna sa svojom sestrom. Ali nije bilo potrebno da sami otponemo razgovor o Balbecu. Jedne je veeri, kad smo ga susreli na obali Vivonne, sam Legrandin uletio u zamku, ne slutei da bismo mi ikad mogli imati namjeru da odemo onamo.

Veeras ima u oblacima lijepih ljubiastih i plavetnih boja, zar ne, kolega? ree on mome ocu. Ima tu prije svega nekog vie cvjetnog negoli zranoga, nekog pepeljastog plavetnila koje iznenauje na nebu. Zar taj mali ruiasti oblak nema cvjetnu put karanfila ili hortenzije? Jedva da sam igdje, osim na La Mancheu, izmeu Normandije i Bretagne, imao prilike da vidim tu vrst biljnog carstva u zranim visinama. Ondje, u blizini Balbeca, pokraj onih divljih mjesta, ima jedan malen zaton koji je tako draestan i mio, gdje se ak i zalaz sunca u Augeskoj krajini (onaj zalaz crvenog i zlatnog sunca koji ja, uostalom, nipoto ne prezirem) ini bez znaenja i nimalo osobit; no u onoj se blagoj i vlanoj atmosferi s veeri u nekoliko trenutaka rascvjetavaju modri i ruiasti, beskrajno lijepi nebeski bokori, i esto traje sate dok ne ocvatu. A drugi uvenu smjesta i tada je ak i ljepe: cijelo je nebo posuto bezbrojnim ruiastim i sumporno utim laticama. U tom se zatonu (zovu ga Opalnim) zlatne plae ine jo blaim, jer se neposredno nadovezuju, poput plavokosih Andromeda, na one strahovite stijene susjednih, obala, na one zlokobne hridi koje su glasovite zbog tolikih brodoloma, gdje svake zime mnotvo barki postrada u pomorskim katastrofama. Balbec! To je najstarija geoloka okosnica naega tla, odista Ar-mor,14 More, konac zemlje, prokleti kraj koji je Anatole France arobnik koga e morati
14

Armorika je staro ime za Bretagnu, a armour (engl.) znai oklop. (Prev.)

itati na mladi prijatelj tako dobro naslikao u onim vjenim maglama, nalik na pravu zemlju Kimerijaca iz Odiseje. Iz Balbeca, u kome se nad tim prastarim i arobnim tlom ve posvuda grade hoteli, ali ga nimalo ne izmjenjuju, nadasve je divno ii na izlete u one primitivne i tako lijepe predjele koji su daleko svega dva koraka.

Ah! Da li poznajete koga u Balbecu? upita moj otac. Ovaj se mali ba sada sprema da ondje sa svojom bakom, i moda s mojom enom, provede dva mjeseca.

Legrandina je ovo pitanje nenadano zateklo u trenutku kad su mu oi bile upravljene u moga oca, pa ih nije mogao odvratiti; stoga ih je svakog trenutka sve veom silom, smijeei se tuno, prikivao uz oi svoga subesjednika s izrazom prijateljstva i iskrenosti, s izrazom koji je kazivao da mu se ne boji gledati u lice, ali se inilo da mu je on pogledom proao kroz lice, kao da je ono najednom postalo prozirno, te da u ovom trenutku negdje daleko straga, iza njega, vidi ivo obojen oblak koji mu daje duevni alibi i koji mu doputa da ustvrdi da je u asu, kad mu je postavljeno pitanje da li koga u Balbecu poznaje, mislio na neto drugo i da nije uo pitanje. Takvi pogledi obino izazivaju upit subesjednika:

Ta na to mislite? Ali moj je otac bio radoznao, ljutit i okrutan, pa ponovi:

Imate li u Balbecu prijatelja kad ga tako dobro poznajete?

Nasmijeeni Legrandinov pogled dosegne u posljednjem, oajnom naporu vrhunac njenosti, neodreenosti, iskrenosti i rastresenosti; ali je, bez sumnje, mislio da sad vie nema izbjegavanja, nego da mora odgovoriti; stoga ree:

 Ja imam posvuda prijatelja, gdje god ima ranjenih, ali nepobijeenih stabala koja su se zdruila da zajedniki, uporno i patetino zaklinju nemilosrdno nebo koje za njih nema srca.

Nisam vas to mislio pitati prekine ga moj otac, koji je bio isto tako uporan kao stabla i isto tako nemilosrdan kao nebo.

Pitao sam za sluaj ako se bilo to dogodi mojoj svekrvi i ako joj ustreba da ondje ne bude sama kao u pustinji: da li ondje poznajete koga od ljudi?

Ondje, kao i posvuda, poznajem svakoga i nikoga odgovori Legrandin koji se nije tako brzo predavao poznajem mnogo stvari, a malo osoba. Ali i same su stvari ondje nalik na osobe, i to na neobine ljude snane due, koje je ivot razoarao. Kadto susreete katel kako se na kraju puta zaustavio na hridini da tu svoju tugu sueli s jo ruiastom veeri po kojoj se uspinje zlatni mjesec, a njezin plamen i boje razapinju i nose na svojim jarbolima mnogobrojne barke to na povratku kui brazdaju te arene nebeske vode; kadto ugledate neku skromnu, samotnu, gotovo runu kuu', plaljiva, ali romantina izgleda, kako od svih oiju skriva neku neprolaznu tajnu sree i razoaranja. Taj predio bez istine doda on s makijavelistikom finoom taj predio iste fikcije predstavlja lou lektiru za dijete, i ja sigurno ne bih ba njega odabrao i preporuio ovom svome mladom prijatelju koji je ve sada tako sklon tugovanju, a ni njegovu srcu koje je ionako za to predisponirano. Podneblja ljubavnih tajni i beskorisna kajanja mogu goditi starim osloboenicima od iluzija, kao to sam ja, a uvijek su nezdravi za temperament koji jo nije do kraja izgraen. Vjerujte mi nastavi on dokazivati vode toga ve napola bretonskoga zatona mogu izvriti umirujue, uostalom prijeporno, djelovanje na srce koje vie nije netaknuto, kao to je moje, na srce kojega ozljede vie nije mogue iscijeliti. Ali one su kontraindicirane u vaoj dobi, momiu. Laku no,

susjedi doda on ostavljajui nas naglo kao da bjei, kako je to obino inio; trenutak poslije, jo se jednom okrene prema nama, pa podigne prst kao lijenik to u jednu reenicu saima svoje savjete, te nam dovikne: Nikako Balbec prije pedesete, a i to jo ovisi o stanju srca.

Otac mu je o tome opet govorio prigodom iduih susreta, muio ga je pitanjima, ali je to bio uzaludan trud: bio je nalik na onoga uenog varalicu koji je u proizvodnju lanih palimpsesta uloio toliko truda i znanja da bi mu i stoti dio njih osigurao unosniji, ali astan poloaj; da smo jo i dalje navaljivali, gospodin bi Legrandin prije izgradio cijelu etiku krajolika ili nebesku geografiju Donje Normandije nego to bi nam priznao da dva kilometra od Balbeca stanuje njegova roena sestra, i time preuzeo obavezu da nam ponudi preporueno pismo, koga se ne bi morao tako strano bojati da je bio posve siguran (kako je, zapravo, poznavajui bakin karakter, mogao biti) da se njime neemo posluiti.

* S naih smo se etnja uvijek rano vraali da bismo jo prije veere stigli posjetiti tetku Lonie. U poetku sezone, kad se jo rano smrkavalo, na prozorima je nae kue, u trenutku kad smo stizali Ulicom Saint-Esprit, jo blistao odraz sunca koje je zapadalo, a u pozadini se uma na Kalvariji rumenjela grimizna pruga, to se malo dalje zrcalila u jezeru crvenilom koje se esto udruivalo s prilino jakom studeni i u mome duhu povezivalo s rumenilom vatre, iznad koje se peklo pile, koje e pjesniko uivanje na etnji produiti uivanjem u dobrom jelu, toplini i poinku. Ali ljeti, u vrijeme naeg povratka, sunce jo uvijek nije zalazilo; i dok smo bili u posjetu kod tetke Lonie, njegovo bi svjetlo, silazei nebom nanie, dosizalo prozor, zaustavljalo se meu velikim zavjesama i vrpcama, dijelilo i granalo, pa je tako, tek djelomice prodrijevi u sobu, okivalo limunovo drvo komode sitnim zlatnim ploicama i iskosa isto onako njeno osvjetljavalo sobu kako sja u raslinju pod

kronjama ume. Ali nekih vrlo rijetkih dana, pri naem povratku ve davno vie na komodi nije bilo kratkotrajnih zlatnih ploica; dolazei Ulicom Saint-Esprit, vie nije na prozorima bilo ni traga odsjaju sunca na zalasku, jezero podno Kalvarije ve bi izgubilo rumen i kadto ak imalo boju opala, a duge bi zrake mjeseine, irei se i svijajui po svim naborima vode, padale po njemu cijelom njegovom irinom. Stigavi blizu kue, takvih bismo dana na pragu opazili neki lik pa bi mama govorila:

Boe! Franoise nas iekuje, tetka je uznemirena, znai da se vraamo prekasno.

I ne gubei vrijeme na odlaganje stvari, brzo smo se uspinjali k tetki Lonie da je umirimo i da joj dokaemo da nam se, protivno njezinu zamiljanju, nita nije dogodilo, nego da smo ili pokraj Guermantesa, a tetka zaista i sama dobro zna da u takvoj etnji ovjek nikad ne moe biti siguran kad e se vratiti.

Eto, Franoise govorae tetka zar vam nisam kazala da su sigurno ili pokraj Guermantesa! Boe! to mora da su gladni! A ovji se but od ekanja sigurno ve posve osuio. Ve je i vrijeme za povratak! Pa zar ste zaista ili pokraj Guermantesa?!

Ta ja sam vjerovala da to znate, Lonie ree mama. Mislila sam da je Franoise vidjela kako izlazimo na mala vrata od povrtnjaka.

U Combrayu su naime postojale dvije meu sobom tako oprene strane za etnju da ak nismo ni izlazili na ista vrata kad smo htjeli poi na jednu ili na drugu stranu: jedna je strana bila u Msglisela-Vineuse, koju su nazivali i Pokraj Swanna, jer je put onamo vodio ispred imanja gospodina Swanna; a druga je bila Guermantes. Od Msglisela-Vineuse ja sam zapravo upoznao

samo stranu i nepoznate ljude koji bi nedjeljom dolazili na etnju u Combray, ljude koje tada ni sama tetka, a ni mi svi, nismo uope poznavali, pa su zbog toga ocjenjivani kao ljudi koji su sigurno doli iz Msglisea. A to se tie Guermantesa, jednom je imao doi dan kad sam taj predio bolje upoznao, no to je bilo tek mnogo kasnije. A ako je Msglise za svega mog djeatva predstavljao neto nedostiivo, poput horizonta to se prostirao negdje izvan dosega vida, koliko god se ilo preko valova tla, koje ak vie nije bilo nalik na combraysko tlo, Guermantes sam zamiljao vie kao idealan negoli stvaran naziv one strane koju je to ime oznaavalo, kao neto poput apstraktnog zemljopisnog izraza, nalik na crtu ekvatora, neto kao pol ili istok. Da je u to doba netko naumio poi preko Guermantesa da bi stigao u Msglise, ili obratno, drao bih takva kazivanja isto onako besmislenim kao da je tko rekao: ii na istok da bi se stiglo na zapad. Budui da je otac uvijek govorio o Msgliseu kao o najljepem vidiku na ravnicu od svih to ih zna, a o Guermantesima kao o tipu rijenog krajolika, ja sam ih na temelju toga zamiljao kao dvije posebne bitnosti, pridavao sam im onu unutranju vrstinu, ono jedinstvo koje imaju samo tvorevine naega duha. Svaki, i najmanji dijelak svakoga od njih inio mi se dragocjen i kao da oituje sve njihove posebne odlike, dok su u usporedbi s njima, jo prije nego to ovjek stigne na sveto tlo jednoga ili drugoga od njih, oni potpuno materijalni putovi, meu koje su oni poloeni u svojstvu idealnog pogleda na ravnicu i idealnog rijenog krajolika, bilo isto malo vrijedni panje kao to su i uliice u okolini kazalita beznaajne za gledaoca koji je oduevljen dramskom umjetnou. Ali te sam krajolike jedan od drugoga rastavljao najee (daleko potpunije negoli njihovom kilometarskom razdaljinom) u prvom redu onim razmakom koji je postojao izmeu onih dvaju dijelova moga mozga kojim sam mislio na njih, jednim od onih razmaka u duhu koji udaljuju, razdvajaju i postavljaju u sasvim drugi plan. I to je razgranienje postalo jo potpunije zato to ih je obiaj da se nikad ne ide na jednu i na drugu stranu u istome danu, u jednoj i istoj etnji, nego jedanput

prema Msgliseu, a drugi put prema Guermantesima, na neki nain pohranjivao daleko jedan od drugoga, nepoznate jedan drugome, u zatvorene i meu sobom nepovezane posude razliitih popodneva.

Kad smo htjeli poi put Msglisea, izlazili smo (ne prerano, pa ak ako je bilo i oblano, jer etnja nije bila osobito daleka i nije trajala predugo) kao da se odlazi bilo kamo: na velika vrata tetkine kue u Ulici Saint-Esprit. Pozdravio bi nas oruar, bacili bismo pisma u ormari, na prolasku kod Thodorea u Franoisino ime saopili da joj je ponestalo ulja ili kave, i izlazili iz grada putem koji je vodio uz bijelu ogradu Swannova parka. Jo prije nego to bi stigli do parka, u susret je etaima dolazio miris njegova jorgovana. A sam je jorgovan virio iz svog zelenog i svjeeg lia, radoznalo je nad ogradu parka izdizao kite svojih ljubiastih ili bijelih latica, koje su ak i u sjeni blistale suncem u kome su se okupale. Neke su od tih kita bile napola skrivene kuicom od opeke, zvanom dom strijelaca, u kojoj je stanovao uvar, pa su ljubiastim minaretom nadvisivale njezin gotiki zabat. Proljetne bi nimfe izgledale obine i proste uz te mlade hurije to su u tom francuskom vrtu zadrale ive i iste boje perzijskih minijatura. Usprkos elji da obujmim njihov vitki stas i k sebi privuem zvjezdane kovre njihove mirisave glave, mi smo redovno prolazili bez zaustavljanja, jer moji roditelji nisu od Swannove enidbe vie zalazili u Tansonville, pa smo eljeli da nitko ne pomisli da zavirujemo u park; stoga smo, umjesto putem, to ide uz njegovu ogradu i penje se izravno u polje, radije udarili drugim, koji je vodio takoer onamo, ali iskosa, te nas je izvodio na istinu odvie daleko. Jednoga dana djed ree mome ocu:

Sjeate li se da je Swann juer kazao da e iskoristiti priliku to mu ena i ki putuju u Reims, i otii na dvadeset i etiri sata u Pariz? Moemo dakle proi uz park, jer gospoe nisu tu, a to nam je ipak krae.

Zaustavismo se za trenutak pred ogradom. Doba se jorgovana ve primicalo kraju. Neki su jo uvijek uzdizali njene stapke svoga cvijea to je stralo poput velikih ljubiastih svjetionika; ali meu liem, s koga se jo prije jednoga jedinog tjedna slijevala cvjetna mirisava pjena, sada je gotovo svagdje venula neka prazna, crna i usitnjela, isuena pljeva bez ikakva mirisa. Moj je djed pokazivao ocu u emu je izgled vrta ostao isti, a u emu se izmijenio od etnje s gospodinom Swannom onoga dana kad mu je umrla ena; tu priliku djed iskoristi da sve o toj etnji ispripovijedi jo jednom.

Pred nama se, suncem obasjana prema dvorcu, uspinjala dragoljubom obrubljena aleja. Zdesna, naprotiv, park se pruao po ravnome tlu. Tu je u sjeni velikih stabala to ga okruavahu bilo jezerce koje su dali nainiti jo Swannovi roditelji. Ali ak i onda kad ovjek izgrauje i one u najveoj mjeri umjetne tvorevine, on ipak obrauje prirodu. Neka mjesta osiguravaju uvijek u svojoj okolini pobjedu svoga posebnog carstva, razvijaju svoja pradavna i vjena obiljeja, isto onako usred nekog parka kao i daleko od svakog ljudskog upletanja, u samoi koja svagdje neizbjeivo zavlada oko njih, jer izvire iz njihova poloaja i uvijek je monija od ljudskog djela. Tako se podno aleje to se dizala do umjetnog jezera, u dva reda cvjetova plavomilja i zimzelena, sloila prirodna, njena i plava kruna to obavija svijetlo i tamno elo vode i koju je perunika, kraljevski nehajno spustivi svoje sablje, proirivala po mokrom podnoju sve do konopljue i abljaka, gdje su se te biljke koile nalik na ljubiaste i ute ljiljane na grbu toga perunikina jezerskog carstva.

Odlazak gospoice Swann liio me je strane mogunosti da u je ugledati kako iskrsava u kojem drvoredu, da e me prepoznati i prezreti zato to je povlateno bie koje prijateljuje s Bergotteom i s njime razgleda katedrale; njezin mi je odlazak uinio promatranje Tansonvillea nezanimljivim pri prvoj prilici kad mi je to promatranje bilo doputeno, ali je, ini se, u oima moga djeda i moga oca

tome imanju, naprotiv, pribavio mnoga ugodna svojstva i prolazne prednosti. Kao to odsutnost svakog, pa i najmanjeg oblaka predstavlja povoljan preduvjet za izlet u planinski kraj, tako je i njezin odlazak uinio taj dan izuzetno prikladnim za etnju na ovu stranu. Najradije bih bio da su se prevarili u raunu, pa da se gospoica Swann sa svojim ocem nekim udom pojavi tako blizu nas da vie ne smognemo vremena da se uklonimo, nego da budemo primorani da se s njome upoznamo. Stoga, kad sam najednom, kao znak njezine mogue prisutnosti, opazio kako na travi, pokraj udice ije je pluto plivalo na vodi, lei zaboravljena koarica, ja se pourih da na drugu stranu odvratim poglede svoga oca i svoga djeda. Swann nam je uostalom rekao da mu je nemilo to sad mora otii, jer mu u stanu boravi netko od obitelji; i tako je udica mogla pripadati nekome od gostiju. Iz aleje nije dopirao nikakav tropot koraka. Izdvajajui i posebno istiui visinu nekog nepoznatog stabla, neka se nevidljiva ptica trudila da doara kratkou dana, i produenim pjevom u jednom tonu istraivala samou koja je vladala u okolici, ali joj je ona odgovarala tako jednodunim odgovorom, tako udvostruenim uzvratom tiine i nepominosti, da bi ovjek rekao da je zauvijek zaustavila trenutak koji je pokuala potjerati da proe to bre. Svjetlo je tako neumoljivo padalo s nepominog neba da je ovjek osjeao elju da se oslobodi njegove panje; kukci su neprestano ometali san usnule vode, koja je bez sumnje snivala o kakvu izmiljenom Maelstrmu;15 ona je jo vie poveavala zabunu u koju me bacio pogled na pluteni plovac, koji je, kako se inilo, neto svom brzinom vuklo tihim prostranstvima u vodi odraenoga neba; plovac je stajao gotovo okomito i prijetio da e potonuti, a ja sam sebi ve postavljao pitanje, ne vodei vie rauna o elji ili strahu od upoznavanja, nije li moja dunost da gospoicu Swann upozorim da riba grize kadli me oev i djedov doziv primora da ih trei stignem; udili su se to nisam doao za njima puteljkom to se uspinje prema poljima, kojim su oni ve bili krenuli. Naoh taj puteljak kako sav zuji od mirisa bijela glogova cvijea.
15

Morski vrtlog kod Lofota u Norvekoj. (Prev.)

ivica je bila nalik na niz kapelica koje iezavaju pod gomilama cvijea to zatrpavaju oltare na postajama tjelovske procesije; ispod njih je sunce po tlu prostrlo mozaik svjetlosti, kao da je prolo kroz oslikano staklo; njihov se miris irio tako gusto i omeeno u svom obliku kao da sam pred oltarom Blaene Djevice, a tako kieno nanizano cvijee inilo se kao da svako napose dri i istie svoju svjetlucavu kitu pranika, tih finih, sjajnih niti cvjetne gotike nalik na ona cvjetna vlakna to u crkvi uokviruju otvore na pregradi pred povienim mjestom kod oltara ili rese pregradice na crkvenim prozorima, ili na tanane ilice to se ire po bijelom mesu jagodina cvijeta. Kako su u usporedbi s ovim cvijeem prostoduno i seljaki izgledale divlje rue, koje e se za nekoliko tjedana prostoduno uspinjati istim ovim seoskim putem i rumenjeti se pod arkim suncem u svojim crvenim bluzicama koje ve i daak rastvara!

Ali ja sam se uzalud dugo zadravao pred glogom i udisao, iznosio ga pred svoj duh koji nije znao to da s njime pone, gubio i opet nalazio njegov nevidljivi, a ipak vrsti miris, stapao se s ritmom, koji je ovdje-ondje s mladenakom ivahnou u neoekivanim intervalima, nalik na neke glazbene intervale, izbijao iz njegova cvijea; ono mi je beskonano, s neiscrpnim obiljem prualo istu dra, ali mi nije doputalo da tu dra shvatim dublje, isto onako kao to ovjek i stotinu puta redom slua neke melodije, a nikako da prodre dublje u njihovu tajnu. Na trenutak bih se okretao od njih, a zatim im ponovno pristupao sa svjeim snagama. Pratio bih poneki zalutali divlji mak ili modri razliak to je lijeno zastao u pozadini, na njihovu usponu po strmini to se iza ivice parka naglim nagibom uspinjala prema poljima i bila ovdje-ondje nakiena tim cvijeem, kao kakav obrub saga u kome se mjestimice javlja onaj isti, prirodno divlji i neukroeni motiv koji e slavodobitno prevladavati u centralnoj slikariji saga; to je cvijee jo bilo rijetko i razdaleko posuto, kao osamljene kue koje navijetaju da se ve pribliavamo selu, pa mi je i ono navijetalo beskrajno prostranstvo na kojem se njiu ita i kao bijele ovce okupljaju oblaci; pojava

makar samo jednog jedinog cvijeta divljeg maka, gdje iskrsava na rubu toga podruja i ibanju vjetrova izlae svoj rumeni plamen izdiui ga nad svoju sonu i crnu plutau, uzbuivao bi me tako jako da bi mi srce stalo lupati kao putniku kad na niskoj obali ugleda prvu, na suho izvuenu barku koju smolar smoli i zakrpava, pa usklikne More! jo i prije nego to ga je ugledao.

Zatim bih se vraao pred bijeli glog kao pred ona remek-djela za koja mislimo da emo ih umjeti bolje vidjeti kad ih naas prestanemo gledati; no uzalud sam dlanovima kao ogradom opkoljavao oi da bih gledao samo njih; osjeaj koji je to cvijee izazivalo u meni ostajao je neodreen i taman, i uzalud je nastojao da se oslobodi i posve prione uz cvijee. Ono mi nije pomagalo da ga rasvijetlim, a od drugog cvijea nisam mogao zahtijevati da to uini umjesto njega. Tada mi djed pribavi onu radost koju doivljavamo kad ugledamo neko djelo svoga omiljenog slikara, koje se jako razlikuje od onih koje ve poznajemo, ili pak kad nas dovedu pred neku sliku koju smo dotad poznavali samo po skici olovkom, ili kad neku kompoziciju koju smo dotad sluali samo u izvedbi na klaviru, najednom zaujemo zaodjevenu u bujne boje orkestra; on me zovnuo, pokazao mi ivicu Tansonvillea i rekao: Ti koji tako voli bijeli glog, pogledaj onaj ruiasti grm; kako je divan! I zaista, bio je to takoer glogov grm, ali ruiast i jo ljepi od bijelih. I on je bio iskien kao za svetkovinu, i to za pravu svetkovinu, vjersku, jer takve ne priprema neki neodreeni hir, kao to priprema svjetovne svetkovine, na bilo koji dan koji nije napose njima posveen, koji u sebi nema nita u biti prazniko ali je ta njegova kienost bila jo bogatija, jer su cvjetovi bili po granju tako gusto izrasli jedan iznad drugoga da nisu ostavljali ni najmanji neprocvali razmak, nego su grane obavijali onako kao to umjetni uresi vijencima opleu kakav raskoni tap u stilu rokokoa; osim toga, cvijee je na tom grmu bilo u boji, a to je prema combrayskoj estetici znailo da je vie kvalitete, ako emo prosuivati po ljestvici cijena u magazinu na Trgu ili kod Camusa, gdje su viu cijenu imali ruiasti kolaii; a i ja sam vie

volio sir s ruiastom kremom, jer su mi doputali da u njoj zdrobim jagode. I ba je to cvijee odabralo jednu od onih boja jestivih stvari ili njenih ukrasa na odjei za kakvu veliku svetkovinu, koje se djeci ine najoitije lijepima, jer im ujedno predouju i uzrok svoje vee vrijednosti, pa zbog toga za djecu zauvijek u sebi zadre neto ivlje i prirodnije negoli druge boje, pa ak i onda kad su ve shvatila da one zapravo nita ne obeavaju njihovu sladokustvu, ili da ih krojaica nije napose odabirala. I doista, ja sam odmah shvatio, kao i pred bijelim glogom, samo s vie divljenja, da prazniko obiljeje koje je izbijalo iz tog cvijea nije umjetna tvorevina, da nije proizvod ljudske djelatnosti, nego da ga je spontano izrazila sama priroda, s istom onom prostodunou s kojom kakva seoska trgovkinja gradi rtvenik na tjelovskoj procesiji, pretrpavi grmi tim malim, prenjeno obojenim i provincijski razmetljivo lijepim ruama. Na vrhu je grana (koje su bile nalik na isto toliko malih ruinih stabalaca, zasaenih u lonce, sakrivene papirom i ipkama, kakvima za velikih svetkovina kite oltar, gdje oni tada izdiu svoje kao zraka tanane i sjajne stabljiice) vrvjelo tisuu malih pupoljaka bljee boje; u unutranjosti svoje poluotvorene ake, kao na dnu ruiasta mramorna vra, pokazivali su crte crvenih ilica i time jo potpunije odavali da je glogovo cvijee, gdje god pupa i gdje god ocvjetava, u svojoj neodoljivoj i posebnoj biti vazda ruiasto. Tako uklopljen u ivicu, ali isto onako razliit od nje kao to mlada, u sveanu haljinu odjevena djevojka odudara od osoba u kunoj odjei koje ne kane izai, taj je katoliki i divni grm ve bio posve pripravan za Svibanjsku pobonost i ve kao unaprijed spreman da bude dio toga praznikog vremena, te je tako ekao, blistao i smijeio se u svojoj svjeoj i ruiastoj odjei.

Kroz ivicu se u unutranjosti parka vidjela aleja obrubljena jasminom, mauhicama i verbenom, a izmeu njih je eboj otvarao svoje mirisave, ruiaste, starom kordovanskom16 koom obrubljene torbice. Po ljunku je duga,
16

Uinjena kozja koa nazvana tako po Kordovi u panjolskoj. (Prev.)

zeleno obojena cijev za polijevanje razmotala svoje kolobare i, na mjestima gdje je bila probuena, podizala iznad cvijea, natapajui njihove mirise, okomite i prizmatine lepeze svojih mnogobrojnih kapljica. Najednom se zaustavih; nisam se vie mogao maknuti, kao kad nam neki prizor zarobi ne samo poglede, nego i dublje sposobnosti opaanja, i tako zavlada i upravlja cijelim naim biem. Neka rie plavokosa djevojica, koja kao da se odnekud vratila sa etnje i koja je u ruci drala vrtnu lopatu, promatrala nas je i podizala svoje ruiastim pjegama posuto lice. Crne su joj oi blistale, pa budui da tada nisam znao, kao to jo ni danas ne znam, rastaviti neki snani dojam na njegove objektivne elemente Ger, kako kau, nisam imao dovoljno dara za opaanje da bih odvojio pojam od njegovih posebnih obojenja), jo sam vrlo dugo, kako je bila plavokosa, njihov sjaj sebi pri svakom sjeanju na nju predoavao u slici jasnog plavetnila. I tako, da moda nije imala onako intenzivno crne oi to je bilo tako udno kad bi je netko prvi put ugledao ja ne bih bio onako posebno zaljubljen u njezine plave oi, kako sam uistinu bio.

Najprije sam je gledao onim pogledom koji govori samo u ime oiju, ali kroz koji se, kao kroz prozor, naginju i sva ostala i uplaena i okamenjena utila; taj ju je pogled htio i doticati i zarobiti, sa sobom odvesti to tijelo koje je gledao, a s njim i cijelu duu; a zatim sam je, u strahu da bi djed i otac svaki as mogli djevojicu opaziti, pa me pozvati da otrim ispred njih i tako me odvojiti od nje, stao gledati drugim pogledom, koji ju je nesvjesno svom snagom molio, koji je nastojao da je prisili da obrati panju na mene i da me prepozna! Ona uperi svoje zjenice naprijed i u stranu, u elji da vidi moga djeda i oca; i bez sumnje, misao s kojom se s toga pothvata vratila, govorila je da smo smijeni, jer se okrenula s ravnodunim i prezrenim izrazom na licu i pomakla u stranu, da bi svome licu utedjela da se nae u njihovu vidnom polju; i dok su oni i dalje hodali i proli mimo mene a da je nisu opazili, ona uperi dug pogled prema meni; u njemu nije bilo nikakva osobita izraza; inilo se da me i ne vidi, ali me

gledala tako uporno i s nekim skrivenim smijekom da sam taj pogled, uz pomo onih pojmova koje su mi dali o dobrome odgoju, mogao protumaiti samo kao dokaz uvredljiva prezira; a ruka joj je u isto vrijeme ocrtavala neku neuljudnu kretnju kojoj bi moj oskudni rjenik uglaenosti, da je bila uinjena javno i namijenjena nekom nepoznatom licu, pripisao samo jedno znaenje, naime, znaenje neke nepristojne namjere.

Doi ovamo, Gilberto; to to radi? uzvikne prodornim i zapovjednikim glasom neka gospoa u bijelome koju dotad nisam vidio, a pokraj koje je, na stanovitoj udaljenosti, stajao neki nepoznati gospodin u platnenu odijelu i izbuljenim me oima netremice promatrao. Djevojica se naglo prestane smijeiti, uzme lopatu i ode ne okrenuvi se vie na moju stranu; drala se posluno, tajnovito, nedokuivo i podmuklo.

Tako je pokraj mene prolo to Gilbertino ime, koje sam primio kao kakav talisman, da bih njime moda jednoga dana nanovo mogao nai onu koja je malo prije bila samo neodreena slika. Prolo je pokraj mene, a izgovorili su ga i doviknuli preko jasmina i eboja; bilo je resko i svjee kao kapljice iz zelenog trcala; prolazei zonom istoga zraka, to je izdvajalo tu zonu iz svega ostalog svijeta, natapalo je i ispunjalo tajnom ivota one koju su ona sretna stvorenja, koja su s njom ivjela i s njome putovala, tim imenom zvala; pod ruiastim je glogom u svoj potpunosti, u visini moga ramena, razvijalo i pokazivalo bit za mene tako bolne intimnosti i blizine koja je vezivala onu enu i onog neznanca s njezinim ivotom u koju ja nikad neu ui.

Dojam koji je u meni ostavio despotski ton, kojim ju je majka dozvala i opomenula a da Gilberte nije uzvratila ni rijei, predstavio mi ju je na trenutak kao stvorenje koje je primorano da nekoga slua, koje nije iznad svega, a to malko stia moju patnju, dade mi neto nade i smanji moju ljubav. Dok sam

ovako razmiljao, odmicali smo dalje i udaljavali se, a moj je djed mrmljao: Jadni Swann, kakvu li mu ulogu nameu: otpremaju ga na put da bi ona mogla ostati nasamo sa svojim Charlusom; jer to je on, prepoznao sam ga! Pa jo i tu malu uvlae u svu tu sramotu! No moja je ljubav vrlo brzo iznova porasla kao nekom reakcijom s moje strane, kojom je moje postieno srce htjelo sebe postaviti na istu razinu s Gilbertom ili nju sniziti do sebe. Ljubio sam je i alio to nisam dospio i to se nisam dosjetio da je uvrijedim, da joj uinim neko zlo i da je tako prisilim da me se sjea. Smatrao sam da je tako lijepa da bih se najradije vratio natrag, slegnuo ramenima i doviknuo: Kako ste runi i smijeni! Odvratni ste mi! A dotle sam se udaljavao i u sebi zauvijek odnosio sliku jedne riokose djevojice, s koom posutom ruiastim pjegama, kako u ruci dri lopatu, smije se i prema meni upravlja dug, podmukao i bezizraajan pogled; odnosio sam tu sliku kao prvi primjerak sree koja je nedostina djeci moje vrsti, jer to ne doputaju neprekoraivi prirodni zakoni. A ar, kojim je njezino ime okadilo ono mjesto pod ruiastim glogom gdje smo ga zajedno zauli i ona i ja, ve je osvajao, natapao, balzamirao svojim mirisima sve to je bilo s njom u vezi: njezina djeda i baku, koje su moji roditelji, djed i baka, zahvaljujui neizrecivoj srei, poznavali, uzvieno zvanje meetara i turobnu etvrt Champs-Elyses u kojoj je stanovala u Parizu.

Lonie ree djed tetki kad smo se vratili ao mi je to malo prije nisi bila s nama. Ne bi mogla prepoznati Tansonville. Da sam se usudio, bio bih ti odrezao jednu granu od onog ruiastog gloga koji si tako voljela. Tako joj moj djed ispripovjedi nau etnju, bilo zato da je rastrese, bilo zato to jo nisu bili posve izgubili nadu da e je nagovoriti da izae. Jer ona je neko silno voljela to imanje, a Swannovi su posjeti bili uostalom posljednji koje je jo primala, kad je ve svima stala zatvarati svoja vrata. Pa i te veeri ona uini isto onako kako je radila onda kad bi on dolazio da se propita za njezino zdravlje (on je od svih nas jo jedino nju nastojao da vidi), i kad bi mu poruivala da je

umorna, ali da e ga primiti idui put: Da, jednog dana, kad bude lijepo vrijeme, odvest u se kolima do vrata parka. Govorila je to iskreno. eljela je da nanovo vidi Swanna i Tansonville, ali je u njoj bilo jo samo toliko snage da to poeli: za ostvarenje je bila preslaba. Kadto bi joj lijepo vrijeme vraalo neto krepine, pa bi ustala i obukla se; ali ju je umor nanovo svladavao jo prije nego to bi prela u drugu sobu, te bi zatraila da je vrate u krevet. Time je kod nje otpoelo samo prije nego to se to obino zbiva ono veliko odustajanje koje je svojstveno starosti koja se priprema za smrt, pa se zatvara u svoju ahuru; ono se moe vidjeti na kraju vrlo duga ivota ak i meu nekadanjim ljubavnicima koji su se u najveoj mjeri voljeli, meu prijateljima koje je spajala najsnanija duhovna veza i koji, poevi od nekih odreenih godina, vie ne odlaze na put ili ne izlaze iz kue, to je potrebno da bi se vidjelo, prekidaju dopisivanje i znaju da na ovome svijetu vie nee saobraati. Moja je tetka sigurno posve jasno znala da vie nee vidjeti Swanna, da nikad vie nee izai iz kue, no to je konano zatoenje moralo biti dosta ugodno zbog istog onoga razloga, zbog koga joj je, po naem miljenju, moralo biti bolno: to joj je, naime, zatoenje bilo nametnuto smanjivanjem snaga, koje je mogla ustanoviti svakoga dana i koje je svaki njezin pothvat, svaki njezin pokret pretvaralo u zamor, ako ne i u patnju, pa je tako za nju neaktivnosti, osami i tiini pridavalo svojstva blagoslovljene i odmorne slasti poinka.

Moja tetka nije otila da pogleda ivicu s ruiastim glogom, ali sam ja svoje roditelje svaki as zapitkivao da li e otii, da li je neko esto odlazila u Tansonville, a sve u nastojanju da ih navedem da govore o Swannovim roditeljima, djedu i baki, koji su mi se inili veliki poput bogova. Ime Swann postalo je za mene gotovo mitoloko, i kad sam razgovarao s roditeljima, ginuo bih od enje da ih ujem kako ga izgovaraju, ali se nisam usuivao da ga izgovorim sam, nego sam ih navodio da govore o predmetima koji su bili blizu Gilberti i njezinoj obitelji, koji su je okruavali i meu kojima se nisam osjeao

predaleko prognan od nje; i tako bih najednom prisiljavao svoga oca, hinei da, na primjer, vjerujem da je sluba, koju je vrio moj djed, ve i prije njega postojala u naoj obitelji, ili da se ivica s ruiastim glogom, koju je tetka Lonie eljela vidjeti, nalazi na opinskom tlu, da ispravi moju tvrdnju kazujui mi kao protiv moje volje, samo po svojoj volji: Ta nije, tu je slubu vrio Swannov otac, ta je ivica dio Swannova parka. I tada bih nanovo stao hvatati dah, toliko me to ime, lijeui na ono mjesto gdje je bilo zauvijek upisano u meni, tiskalo i guilo u trenutku kad bih ga zauo; inilo mi se punije sadrajem negoli bilo koje drugo zato to sam ga unaprijed bio opteretio svim onim mnogobrojnim ponavljanjem kad sam ga u duhu sm izgovarao. Radovalo me i zato jer sam bio postien to sam se usudio da traim od roditelja da ga izgovore; ta je, naime, radost bila tako velika, jer su mi je roditelji pribavljali samo uz cijenu velike i nenaplaene muke za njih, budui da njima ono nije donosilo nikakvo zadovoljstvo. Stoga bih iz uviavnosti razgovor skretao na drugo. A i zbog ustezanja. Svu onu neobinu zavodljivost koju sam pripisivao tome imenu pronalazio bih uistinu i u njemu samome, im bi ga oni izgovorili. Tada bi mi se najednom inilo da i moji roditelji ne mogu a da je ne osjete, da se i oni najednom moraju nai na mome gleditu, da i oni opaaju, proivljuju, prigrljuju moje sne, pa bih se osjeao nesretan, kao da sam ih pobijedio ili neim nagrdio.

Te su godine moji roditelji prije nego obino utvrdili dan povratka u Pariz. Ujutro, na dan odlaska, nakon to su mi nakovrali kosu za fotografiranje, pomno na glavu stavili eir, koji jo nikad nisam nosio, i obukli mi vatom podstavljen barunasti plati, morali su me posvuda traiti, te me majka napokon nala na maloj uzbrdici kod Tansonvillea u suzama kako se ba opratam s bijelim glogom i grlim bodljikavo granje. Bio sam nalik na kakvu princezu iz tragedije kojoj su preteki svi ti nepotrebni ukrasi, pa sam u svojoj nezahvalnosti prema onoj nametljivoj ruci, koja je nainila sve te uzlove i petlje

i s trudom na mom elu prikupila i namjestila moju kosu, nogama gazio vezice kojima su mi privrstili kovre i svoj novi eir. Majku nisu dirnule moje suze, ali nije mogla suzdrati krik videi pogaeni eir i upropateni plati. Nisam je ni uo: O moji jadni, mali glogovi govorio sam plaui. Ne nanosite mi vi bol i ne primoravajte me vi da otputujem. Vi mi nikad niste uinili nita naao! Zato u vas uvijek voljeti! Briui suze, obeao sam im, kad budem velik, da se nikad neu povoditi za bezumnim ivotom drugih ljudi, nego u, ak i kad budem u Parizu, im osvanu proljetni dani, umjesto da odlazim u pohode i sluam ludorije, otputovati na selo da vidim prvo cvijee bijeloga gloga.

Kad bismo ve stigli u polja, nismo se vie rastajali od njega za cijelo vrijeme puta prema Msgliseu. Kroza nj je poput nevidljiva lutalice neprestano prolazio vjetar, koji se meni inio kao posebni dobri duh Combraya. Svake godine, jo istoga dana kad smo stigli, odlazio bih da jasno osjetim da sam zaista u Combrayu, na uzvisinu, i ondje ga pronalazio kako mi se uplie u kabanicu i primorava me da s njime trim. Na toj ispupenoj ravnici to se pruala prema Msgliseu, gdje na milje daleko nije bilo nikakva ispona tla, vazda je puhao vjetar. Znao sam da gospoica Swann esto na nekoliko dana odlazi u Laon, pa, premda je to mjesto bilo vie milja daleko, taj je razmak popravljala odsutnost svake zapreke; i kad bih za toplih popodneva vidio kako vjetar jednim jedinim dahom, koji je stigao s krajnje daljine horizonta, polijee najudaljenija ita, pa se poput vala iri cijelim beskrajnim prostorom i napokon, prepun mrmora i topline, zamire meu grahorkom i djetelinom do mojih nogu, inilo mi se da nas ta ravan, koja nam je zajednika, zbliava i ujedinjuje; mislio bih na to da je taj dah proao kraj nje, da mi on to u uho apue neku poruku od nje, koju dodue ne mogu razumjeti, pa bih ga u prolazu grlio. Slijeva je bilo selo koje se zvalo Champieu (Campus Pagani, po upnikovu tumaenju). Nadesno su se, u daljim, iza ita, vidjela dva izrezbarena i gruba zvonika crkve Saint-Andr-des-Champs. Onako rastresiti, ljuskavi od crepoliko naslaganih upljinica kao u saa,

isprugani simetrino rasporeenim crtama, ukasti i grudiavi, i sami su bili nalik na dva itna klasa. Jabukova su stabla u simetrinim razmacima, usred jedinstvenih ukrasa njihova lia koje je nemogue zamijeniti s liem ijedne druge voke, otvarala svoje iroke latice od bijele svile usred kojih su visile plaljive kite njihovih ruiastih pranika. Ba sam na putu u Msglise prvi put opazio okruglu sjenu jabukovih stabala na suncem obasjanoj zemlji, a i one uperke od neopipljiva zlata koje sunce na zalasku dotkiva koso pod liem i koje bi moj otac prekidao svojim tapom, a da ih nikad nije mogao skrenuti s njihova pravca.

Kadto bi preko popodnevnog neba kradom i bez sjaja prolazio mjesec, bijel kao oblak i nalik na glumicu kojoj nije vrijeme za nastup na pozornici pa iz dvorane, u ulinoj haljini, asak promatra svoje drugarice, a nee da je one opaze. Volio sam nalaziti njegovu sliku na platnima i u knjigama, no ta su umjetnika djela bila vrlo razliita barem za prvih godina, prije nego to je Bloch navikao moje oi i moju misao na njenije i tananije harmonije od onih umjetnikih djela na kojima bi mi se mjesec danas inio lijep, a na kojima ga tada ne bih prepoznao. To je bio, na primjer, kakav Saintineov roman, koji Gleyreov krajolik, gdje se on na nebu jasno istie srebrnim srpom, i slina naivno nesavrena djela, kao to su nesavreni bili i moji dojmovi, na uas sestara moje bake, kad bi vidjele kakva djela volim. One su mislile da djeci treba davati ona djela, i da djeca dokazuju svoj ukus volei odmah na poetku ona djela kojima se ovjek konano divi, kad posve sazrije. One su, nema sumnje, zamiljale estetske vrednote kao materijalne predmete koje oko mora neizbjeno opaziti im je otvoreno; nisu uviale potrebu da ekvivalentne vrijednosti polagano sazriju u vlastitom srcu.

Put Msglisea, u Montjouvainu, u kui koja je stajala na obali velike bare i leima bila naslonjena na grmovit breuljak, stanovao je gospodin Vinteuil.

Zbog toga smo esto putem susretali njegovu kerku kako juri na dvokolici. Poevi od neke godine, vie je nismo susretali samu, nego s nekom starijom prijateljicom, koja je u tom kraju bila na zlu glasu, a jednog se dana konano naselila u Montjouvainu. Govorilo se: Taj jadni gospodin Vinteuil mora da je slijep od ljubavi kad ne vidi to se pripovijeda, i kad on, koji se sablanjava kad se progovori ma i jedna nezgodna rije, doputa keri da pod njegov krov dovodi takvu enu. On kae da je ona ena vieg reda, da ima dobro srce i da bi imala i izuzetne sposobnosti za glazbu, da se kolovala. Moe biti siguran da se ona s njegovom keri nipoto ne bavi glazbom. Gospodin je Vinteuil zaista tako govorio; uistinu je znaajno kako takva osoba uvijek pobuuje divljenje prema svojim moralnim svojstvima upravo kod roditelja neke druge osobe s kojom ivi u tjelesnim odnosima. Tjelesna ljubav, koju tako nepravedno ocrnjuju, primorava svako bie da javno oituje i one najmanje djelie dobrote i nesebinosti koje u njemu ima, pa stoga ta svojstva toliko iz njih blistaju da moraju na sebe svratiti panju njihove neposredne okoline. Doktor Percepied, kome su njegov duboki glas i guste obrve omoguavale, da kad god zaeli, igra ulogu neiskrena i podmukla ovjeka, premda inae po svom tjelesnom liku nije izgledao tako, a da igranjem te uloge nimalo nije ugroavao svoju nepokolebljivu i nezasluenu slavu osorna dobroinitelja, umio je do suza nasmijati upnika i sve ostale govorei oporim glasom: ini se, dakle, da se ona i gospoica Vinteuil bave glazbom. Izgleda da se tome udite. Ja ne znam. Otac Vinteuil mi je to juer opet rekao. Na kraju krajeva, ta djevojka ima puno pravo da voli glazbu. Ja se ne mogu protiviti umjetnikom pozivu djece. A ini se, ni Vinteuil. Stoga se i on s prijateljicom svoje keri bavi glazbom. Ah, bogami, u toj se kui svojski bave glazbom. Ali emu se smijete; no oni se ipak previe bave glazbom. Neki dan sam blizu groblja susreo oca Vinteuila. Jedva se drao na nogama.

Za one a meu te smo pripadali i mi koji su vidjeli kako je gospodin

Vinteuil u to doba izbjegavao sve svoje znance, kako se okree kad ih vidi, kako je u nekoliko mjeseci ostario, kako je utonuo u svoju bol i postao nesposoban za svaki napor koji nije bio u izravnoj vezi s ostvarivanjem sree njegove keri, kako cijele dane provodi pred grobom svoje ene bilo bi teko da ne shvate da je on umirao od boli, i da ive u pretpostavci da on ne zna za govorkanja koja su kruila. On je za njih znao, a moda im je i vjerovao. Moda uope nema nijednog ovjeka, kako god bila savrena njegova estitost, koga splet okolnosti ne bi mogao dovesti u priliku da ivi u svakodnevnoj bliskosti s porokom koji najodlunije osuuje a da ga on, uostalom, i ne prepoznaje pod maskom nekih osobitih injenica, kojima se taj porok prekriva, da bi mu se pribliio i nanio mu boli; tako, na primjer, pod neobinim rijeima ili pod neprotumaivim ponaanjem koje jedne veeri pokazuje ono bie koje takav ovjek, uostalom s mnogo razloga, voli. Ali takav ovjek, kao to je bio gospodin Vinteuil, mora da se s mnogo vie boli negoli bilo tko drugi mirio s jednom od takvih situacija, o kojima ljudi s nepravom misle da su svojstvo iskljuivo boemskog svijeta; one se stvaraju uvijek kad treba da sebi osigura potrebno mjesto i sigurnost, neki porok, koji se u nekom djetetu razvio po samoj prirodi ili kadto naprosto mijeanjem oevih i majinih vrlina, kao to se mijea i boja njihovih oiju. Ali to to je gospodin Vinteuil moda znao za ponaanje svoje keri, ne znai da se njegovo oboavanje prema njoj smanjilo. injenice ne prodiru u svijet u kome ive naa vjerovanja; ona se ne raaju iz injenice, pa ih one i ne razaraju; one ih mogu najupornije poricati a da ih ne oslabe, kao to ni lavina nesrea ili bolesti, koje bez prekida jedne za drugom pogaaju istu obitelj, nee izazvati sumnju u boju dobrotu ili talent njihova lijenika. Ali kad je gospodin Vinteuil mislio na svoju ker i na sebe sa stajalita drugih ljudi, s obzirom na njihov ugled kod ljudi, kad je nastojao da sebe i nju svrsta na onu razinu na kojoj se nalaze po opoj ocjeni, tada je taj sud drutvenog karaktera donosio isto tako tono kako bi to uinio bilo koji, prema njima najneprijateljskije raspoloeni stanovnik Combraya: vidio bi sebe i svoju ker na najniem dnu, pa je njegovo ponaanje

odnedavno poprimilo onu poniznost, ono strahopotovanje prema onima koji su se nalazili iznad njega i koje je on gledao odozdol (pa makar su prije bili i mnogo ispod njega), onu sklonost u nastojanju da se uspne do njih koja je gotovo automatski rezultat padova. Kad smo jednog dana sa Swannom ili nekom combrayskom ulicom, gospodin Vinteuil izbio je iz jedne druge; nenadano se naao licem u lice s nama, i nije imao vremena da nam se ukloni; a Swann se tada zaustavio, pa je dugo razgovarao s gospodinom Vinteuilom, premda mu se dotad nije nikad obraao ni jednom jedinom rijeju. Uinio je to s onom ponosnom samilou ovjeka iz otmjena drutva koji se oslobodio svih moralnih predrasuda, pa u tuoj sramoti vidi samo povod da prema takvu ovjeku pokae blagonaklonost: izraavanja takve blagonaklonosti gode, naime, utoliko vie samoljublju onoga tko ih iskazuje koliko on osjea da su dragocjenija ovjeku koji ih prima. I napokon, prije nego to nas je ostavio, Swann ga je zamolio da svoju kerku jednoga dana poalje u Tansonville da svira. Taj bi poziv prije dvije godine gospodina Vinteuila ogorio; ali sada ga je ispunio osjeajem takve zahvalnosti da se zbog njega osjeao obavezan da ne bude tako indiskretan pa da taj poziv primi. Swannova mu se ljubaznost prema njegovoj keri ve sama po sebi inila tako asnom i divnom pomoi da je mislio da je moda bolje da se njome ne poslui i da tako sauva svu njezinu nedirnutu platonsku slast.

Divan ovjek ree nam kad nas je Swann ostavio; govorio je s istim oduevljenjem i dubokim potovanjem kako umne i lijepe graanke govore iz potovanja i pod dojmom ara kakve vojvotkinje, pa ak i kad je runa i glupa. Kakav divan ovjek! Kakva teta to se tako neprikladno oenio!

I u najiskrenijim ljudima ima tako mnogo licemjerja da, dotle dok razgovaraju s nekom osobom, potpuno odbacuju miljenje koje o njoj imaju, ali ga smjesta izraavaju im ta osoba vie nije prisutna. Tako i moji roditelji odmah otpoee

s Vinteuilom oplakivati Swannovu enidbu, i to u ime onih naela i uobiajene pristojnosti za koje su, inilo se (ve i po tome to su se zajedno s njime pozivali na njih, kao estiti ljudi istih osobina), podrazumijevali da ih u Montjouvainu ne kre. Gospodin Vinteuil nije svoju ker poslao Swannu. A ovaj je to prvi poalio, jer svaki put kad bi Vinteuila ostavio padalo bi mu na pamet da ve due vrijeme namjerava gospodina Vinteuila zapitati za obavjetenje o nekome tko ima isto prezime kao i on, te mu je, kako je vjerovao, i roak. A ovaj put je sebi bio vrsto obeao da prigodom dolaska Vinteuilove keri u Tansonville nee zaboraviti to mu je imao rei.

Budui da je etnja put Msglisea bila kraa od onih dvaju smjerova kojima smo izlazili u combraysku okolicu, mi smo je uvijek ostavljali za nesigurno vrijeme; klima je u predjelima put Msglisea bila dosta kiovita, pa nismo nikad iz vida gubili rub Proussainvilleske ume, jer smo se pod njezine guste kronje u sluaju potrebe mogli skloniti.

esto bi se sunce sakrilo iza kakva oblaka, pa bi tada oblak suncu iskrivio okrugli oblik, a ono njemu pozlatilo rubove. Tada bi sve polje ostalo bez sjaja, iako ne bez svjetline, a sav bi se ivot inio kao obustavljen; no zbog istih bi razloga malo selo Roussainville s poraznom tonou i savrenstvom ocrtavalo reljef svojih bijelih bridova. Poneki bi val vjetra pokrenuo gavrana da uzleti, i on bi nanovo padao na tlo negdje u daljini. A daleke bi ume pred bjeliastim nebom izgledale modrije, kao da su naslikane na onim jednobojnim slikarijama i raznim tonovima to rese zidove izmeu prozora po starinskim domovima.

Ali drugom bi opet zgodom stala padati kia, kojom nam je zaprijetio jo onaj kapucin u optiarevu izlogu; kapi bi vode u gustim mlazovima padale s neba, nalik na ptice selice to odjednom polijeu sve zajedno. Takve se kapi ne odvajaju, ne polaze nasumce na svoj brzi put, nego svaka zadrava svoje mjesto,

za sobom povlai iduu, te nebo jae potamni negoli kad polijeu lastavice. Sklonili bismo se u umu. A kad se inilo da je njihov put ve zavren, poneke bi od njih, one nemonije i sporije, stizale naknadno. No mi bismo izlazili ispod svoga zaklona, jer se kapi rado zadravaju na liu, pa se dogaalo da bi zemlja bila gotovo suha, a mnoga se od njih jo i dalje drala i plesala na ilicama kojeg lista, objesila se na vrak i mirno sjala na suncu, a onda je najednom kliznula s grane i pala nama na nos.

esto smo odlazili da se sklonimo i pod trijem crkve Saint--Andr-des-Champs, i tu bismo se onda nali u drutvu kamenih svetaca i crkvenih otaca. Kako je ta crkva bila francuska! Iznad vrata su sveci i kraljevi vitezovi s ljiljanovim cvijetom u ruci, pa prizori svadbi i sprovoda, bili prikazani isto onako kako bi ih zamislila i Franoisina dua. Kipar je i neke anegdote o Aristotelu i Vergiliju ispripovijedio isto onako kako je i Franoise u svojoj kuhinji rado govorila o Luju Svetome, kao da ga je osobno poznavala, a govorila je o tome openito zato da bi posramila moga djeda i baku koji su bili manje toni. Osjealo se da pojmovi srednjovjekovnog umjetnika i srednjovjekovne seljanke (koja je preivjela to doba i postoji jo i u XIX. stoljeu) o antikoj ili kranskoj povijesti, koji su se podjednako odlikovali netonou kao i dobrotom, ne potjeu iz knjiga, nego iz predaje koja je u isto vrijeme i starodrevna i izravna, neprekinuta, usmena, izobliena, neprepoznatljiva i iva. Druga jedna combrayska osoba, koju sam, onako nepominu, no pripravnu da sie u ivot i onako proroki navijetenu, prepoznao na gotikom kipu crkve Saint-Andrdes-Champs, bio je mladi Thodore, Camusov pomonik. Uostalom, Franoise je u njemu tako dobro osjeala svoga zemljaka i suvremenika da je, kad zbog bolesti tetke Lonie vie nije mogla da je sama okrene u njezinu krevetu ili da je prenese u naslonja, radije pozivala Thodorea negoli da dopusti pomonici iz kuhinje da doe gore i da nesmetano vidi tetku. Jer taj je mladi, koga su s pravom smatrali nevaljalcem, bio tako pun one iste due koja je ukrasila crkvu

Saint-Andr-des--Champs, a napose onog potovanja koje je, po Franoisinu shvaanju, ovjek duan iskazati jadnim bolesnicima ili svojoj jadnoj gospodarici, da mu je lice pri podizanju tetkine glave na jastuk izraavalo onu istu prostodunost i briljivu gorljivost kao i lica onih malih anela na bareljefima to se sa svijeom u ruci gorljivo brinu oko malaksale Djevice, kao da ta sivkasta, gola, zimskom drvetu slina lica u isklesanu kamenu samo drijemaju u nekom snu, u privremenoj nepominosti, ali su pripravna da oive u nebrojenim potovanim prepredenjakim pukim likovima kao to je, na primjer, Thodoreov, koji blista rumenilom kao zrela jabuka. Jedna je svetica bila odvojena od trijema i nije bila onako spojena s kamenom podlogom kao mali aneli; bila je via od prosjene ovjekove visine, a stajala je na nekom postolju poput stoliice, to joj je doputalo da nogama ne dodiruje vlano tlo; imala je pune obraze i vrste grudi, koje su nadimale tkaninu haljine kao to zreo grozd nadima lanenu vreu; elo joj je bilo usko, nos kratak i jogunast, a oi usaene duboko; bila je isto onako vrsta, beutna i smjela kao i seljanke iz toga kraja. Tu je slinost, koja je tim kipovima pridavala neku ljupkost koje ja u njima nisam traio, esto potvrdila i prisutnost neke seoske djevojke koja je takoer dola da se skloni; ta je prisutnost bila nalik na prisutnost onog lia zidne biljke puzavice to je izrasla pokraj isklesanog lia, pa je, inilo se, ba namijenjena da poslui usporedbi s prirodom i tako dokae istinitost umjetnikog djela. A pred nama se, u daljini, kao obeana i prokleta zemlja, izdizao Roussainville, meu ije zidove nisam nikad dopro. Ponekad se na njega, i kad je kia kod nas ve prestala, jo uvijek obarala kazna kao na kakvo selo iz Biblije; oluja bi jo uvijek iskosa svim svojim dilitima ibala domove njegovih stanovnika; a drugi put bi, naprotiv, ve stekao oprotenje Boga Oca, koji je na njega sasuo (kao na oltarskom svetohranitu) nejednako duge zrake rasprenog zlata to je sjalo na suncu koje se iznova pojavilo.

No kadto bi se vrijeme posve pokvarilo pa se trebalo vratiti i ostati u kui. Ovdje-ondje su, u daljini, u polju, koje je zbog tame i vlage bilo nalik na more, osamljene kue, to su visile na padini kakva breuljka koji se izgubio u noi i vodi, sjale kao male lae sputenih jedara to e nepomino ostati na puini cijelu no. Ali ni kia ni oluja nisu bile vane. Ljeti je loe vr jeme tek prolazna, povrna zlovolja dubljeg i trajnog lijepog vremena koje se jako razlikuje od nestalnog i asovitog lijepog vremena zimi; ono je u to doba, naprotiv, ustaljeno na zemlji, te se tu ukrutilo u gustim kronjama, na koje se kia moe ispadati a da ne dovede u pitanje nepobjedivost njegove neprestane radosti, pa je za cijelu sezonu sve do kunih zidova i do vrtova rasprostrlo svoje barjake od ljubiaste i bijele svile. Sjedei u malom salonu i ekajui veeru, sluao bih vodu kako kaplje s naih kestenova, ali sam znao da e pljusak samo jo jae ozeleniti njihovo lie i da oni obeavaju da e svu tu kinu no ostati na svom mjestu, kao jamstvo da je ljeto i da e vjerno osiguravati postojano trajanje ljeta; ne smeta to je padalo; sutra e se, usprkos tome, iznad bijele ograde u Tansonvilleu njihati isto tako brojno sitno lie u obliku srca; i stoga sam bez alosti gledao kako jablan u Ulici Perchamps upuuje oluji oajnike molbe i pozdrave; bez alosti sam sluao kako nad ljiljanima u dnu vrta tutnje posljednji udarci gromova.

Kad je vrijeme ve od jutra bilo loe, moji bi roditelji posve odustali od etnje, pa tada ne bih uope izlazio. Ali poslije, one jeseni kad smo zbog tetkina nasljedstva morali doi u Combray, navikao sam se da takvih dana sm odlazim putem koji je vodio u Msglise-la-Vineuse. Tetka Lonie je, naime, zaista umrla i tako pribavila pobjedu miljenju onih koji su tvrdili da e je njezin nain ivota, koji se sastojao od neprestanog slabljenja, naposljetku ubiti; no taj su dogaaj smatrali pobjedom svoga miljenja i oni koji su uvijek isticali da ona ne boluje od neke izmiljene, nego od organske bolesti, a skeptici e neporecivost te bolesti morati uvidjeti kad joj ona podlegne; a pri tome je svojom smru

pobudila veliku bol samo kod jednog stvorenja; no tu je ta bol bila upravo divlja. Za svih petnaest dana koliko je potrajala posljednja bolest moje tetke, Franoise je nije ostavljala ni za trenutak; nije se uope svlaila, nikom nije doputala da se bilo ime pobrine za nju, te je njezino tijelo ostavila tek kad je bilo sahranjeno. Tek tada smo shvatili da je onaj neki strah u kome je Franoise ivjela pred nemilim rijeima, pred sumnjama i srdbama moje tetke, kod nje razvio neki osjeaj koji smo mi smatrali mrnjom, no koji je uistinu bio duboko potovanje i ljubav. Njezine prave gospodarice, s odlukama koje nije bilo mogue predvidjeti, s lukavtinama koje je bilo teko izigrati, s dobrim, ali nestalnim srcem njezine neograniene, tajanstvene i svemone vladarice, vie nije bilo. Uz nju smo svi mi vrijedili vrlo malo. Ve je davno prolo ono vrijeme, jo sasvim u poetku naeg praznikog dolaenja u Combray, kad smo u Franoisinim oima uivali jednak ugled kao i tetka. I ba te jeseni, kad su moji roditelji bili tako zauzeti formalnostima koje je trebalo obaviti, razgovorima s biljenicima, sa zakupnicima, kad nisu imali gotovo nimalo vremena da izlaze, a i vrijeme se tome, uostalom, protivilo, naviknue se da me na etnju put Msglisea putaju sama; umotavali bi me u velik kotski ogrta koji me titio od kie, a ja sam ga prebacivao preko ramena to radije to sam osjeao da te kotske pruge sablanjuju Franoisu; bilo bi nemogue dokazati joj da boja odijela nema nita zajedniko sa alou za pokojnikom i, tovie, njoj se uope nae tugovanje, povodu smrti moje tetke nije uope svialo: nismo dali veliku pogrebnu veeru, nismo pazili da nam glas nekako osobito zvui kad o njoj govorimo, a ja sam ak kadto i pjevuio. Siguran sam da bi mi u nekoj knjizi takvo shvaanje tugovanja za pokojnikom u stilu Pjesme o Rolandu ili portala na crkvi Saint-Andr-des--Champs bilo simpatino; u tom sam bio potpuno jednak s Franoisom. Ali im bi se ona nala pokraj mene, neki bi me demon gonio da je razljutim, pa bih se hvatao i najmanjeg povoda da joj reknem da za tetkom alim zato to je usprkos svojim smijenim osobinama bila dobra ena, a nipoto ne zato to je bila moja tetka; da mi je mogla biti tetka, a biti mi

mrska, pa mi u tome sluaju njezina smrt ne bi nanijela nikakve boli. A i ti bi mi se razgovori u nekoj knjizi uinili neumjesnima.

Franoisu bi pri takvim razgovorima ispunjala cijela plima zbrkanih misli o alosti, obiteljskim uspomenama, pa kad bi se ispriavala to ne moe odgovoriti na moje teorije govorei: Ja se ne znam izraziti, ja bih slavio slavlje zbog toga priznanja s oitom, surovom ironijom koja je bila dostojna doktora Percepieda; pa kad bi dodala: Ona je ipak pripadala srodbini, svejedno tu ostaje potovanje koje je ovjek duan iskazati srodbini,17 ja bih samo slegao ramenima i rekao u sebi: Zaista sam i predobar to raspravljam s nepismenim stvorenjem koje tako pogreno izgovara rijei usvajajui takvim sudom o Franoisi ono siuno i prezira vrijedno stajalite koje je tako esto kod ljudi, ali koje ba oni koji ga u samotnom razmiljanju najvie preziru, vrlo lako mogu zastupati kad se nau u kakvu svagdanjem prizoru iz ivota.

Moje su etnje te jeseni bile to ugodnije to sam na njih odlazio nakon dugih sati koje sam provodio nad knjigom. Kad bih se zamorio itajui cijelo jutro u sobi, prebacio bih svoj kotski ogrta preko ramena i izaao: svoje sam tijelo dugo primoravao da ostane nepomino, pa bi se dotle u njemu prikupilo toliko kretanja i brzine da je zatim osjealo neodoljivu potrebu da ih, kao zvrk kad ga ovjek pusti s konopca, na sve strane istroi. Zidovi kua, tansonvilleska ivica, stabla u roussainvilleskoj umi, grmlje na koje se leima naslanja Montjouvain, dobivali su udarce kiobranom ili tapom, sluali vesele poklike, a sve su to bili odjeci nejasnih raspoloenja koja su me uzbuivala i nisu ovdje, na punom svjetlu, mogla mirovati, te su voljela da se udobnije oslobode i prodru neposrednim putem negoli da se polagano i teko razvijaju i izlaze na vidjelo.
U originalu igra rijei. Franoise kae la parentse umjesto la parentle (rodbina); prva rije izgovara se kao parenthse (uklopljena reenica, zagrada), a u francuskom jeziku ne postoji. (Prev.)
17

Veina tobonjih izraaja onoga to smo osjetili samo nas toga oslobaaju, omoguujui nam da taj sadraj izae iz nas u nekom neizrazitom obliku koji nam ne doputa da ga upoznamo. Kad pokuam ocijeniti to sve zahvaljujem putu u Msglise, skromnim spoznajama koje sam u tom predjelu sluajno stekao ili sam na njih nuno morao naii, onda mi pada na um da sam te jeseni u jednoj etnji, u blizini grmovita breuljka to s jedne strane titi Montjouvain, s preneraenjem prvi put u ivotu opazio nesklad izmeu naih dojmova i njihova obinog izraaja. Nakon jednog sata kie i vjetra, protiv kojih sam se ivo borio, ba kad sam stizao na obalu montjouvainske bare, pred neku crijepom pokrivenu kolibicu gdje je vrtlar gospodina Vinteuila zatvarao svoj vrtlarski alat, sunce se ponovno pojavi, pa je njegova pljuskom oprana pozlata nanovo blistala na nebu, po drveu, po zidovima kolibe, po njezinu jo mokrome crijepu i na sljemenu krova po kome se etala koko. Puhao je vjetar, pa je pod njim vodoravno polijegao dra to je nikao na zidu, i pahuljasto perje kokoi; i trave i perje su se posluno podavali njegovu puhanju i doputali mu da ih bez otpora istegne u svoj njihovoj duini, kako to dolikuje lakim predmetima koji nemaju svoje inicijative. Crijepom pokriveni krov dobio je u bari, koja ga je zbog sunca nanovo stala odraavati, izgled ruiasta mramora; dotad to nisam jo nikada opazio. I videi u vodi i na proelju zida kako blijedi smijeak odgovara smijeku neba, ja u svom oduevljenju poeh vitlati zatvorenim kiobranom te uskliknuh: Oh, ne, ne, ne, ne! Ali u istom trenutku osjetih da bi bilo potrebno da ne ostanem kod tih bezizraajnih rijei i da bih morao nastojati da moje ushienje postane jasnije.

A u isto sam vrijeme nauio i to da se kod svih ljudi u isto doba ne pojavljuje isti osjeaj, kao po nekom unaprijed odreenom redu; prolazio je naime neki seljak, a bio je, inilo se, ve unaprijed loe volje; no to se jo pogoralo kad je u posljednji as izbjegao da ga kiobranom ne udarim po licu, te mi je bez ikakve topline odgovorio na moje: Lijepo je vrijeme, zar ne, i divna je etnja. Isto

tako i poslije, kad god bi me malko predugo itanje raspoloilo za razgovor, onaj se drug kome sam se ivo elio obratiti upravo zasitio razgovaranja i sad elio da ga puste da u miru ita. Kad bih s ljubavlju mislio na roditelje, i najrazboritije i najdobronamjernije odluio da u im uiniti neko veselje, oni bi ba u tom trenutku pronalazili kakvu moju sitnu greku koju sam ve bio zaboravio, pa bi me zbog nje strogo prekorili ba kad bih poletio k njima da ih izljubim.

Kadto bi se mome ushienju, koje se pojavilo kao posljedica samoe, pridruivalo i drugo, koje nisam mogao jasno odvojiti od prvoga, a koje se raalo iz elje da ugledam kako preda mnom iskrsava kakva seljanka koju bih mogao stegnuti u zagrljaj. Ta se elja raala naglo i iznenada te nisam imao vremena da je dovedem u nedvojbenu vezu s njezinim uzrokom, a kako se pojavljivala usred drugih, vrlo razliitih misli, to mi se uivanje koje ju je pratilo inilo samo viim stupnjem onog istog uivanja koje su u meni bile izazvale te druge misli. Zbog toga novog uzbuenja pripisivao sam veu vrijednost svemu ime se moj duh u tom trenutku bavio: ruiastu odrazu crepova s krova, drau, selu Roussainville, kamo sam ve bio odavno elio otii, drveu njegove ume, zvoniku njegove crkve; to mi je uzbuenje sve te objekte uinilo jo poeljnijim, jer sam vjerovao da su ga oni u meni probudili, a pri tom mi se inilo da ono ima jedinu svrhu da me to. bre ponese k njima nadimajui mi jedro nekim nepoznatim, monim i povoljnim vjetrom. Ali ako je elja da se pojavi neka ena arima prirode pridodavala neto jo velianstvenije, ari su prirode, zauzvrat, proirivale ono to je u ari ene odvie skueno. inilo mi se da je ljepota stabala jo uvijek njezina ljepota i da bi mi njezin poljubac izruio samu duu toga obzorja, sela Roussainville i knjig koje sam toga ljeta itao; i budui da je na taj nain moja mata od toga dodira s mojom ulnou dobivala novu snagu i budui da se tako moja ulnost rasprostirala na sve o emu sam matao, to je moja udnja postajala neograniena. Zbog toga mi se kao to se dogaa

u onim trenucima sanjarenja usred prirode gdje je ukinuto djelovanje navike i gdje su nai apstraktni pojmovi odloeni na stranu, pa duboko vjerujemo u originalnost, u individualni ivot mjesta na kome se nalazimo ; prolaznica koju je moja elja dozivala nije inila kao bilo koji primjerak opeg tipa ene, nego kao nuan i prirodan proizvod toga tla. Jer, u to mi se vrijeme sve ono to nije bilo istovjetno sa mnom, cijela zemlja i sva bia inilo dragocjenije, vanije, obdareno stvarnijim postojanjem nego to se to ini odraslim ljudima. A zemlju i bia nisam uope odvajao. elio sam neku seljanku iz Msglisea ili iz Roussainvillea, kakvu ribaricu iz Balbeca, kao to bih poelio i sam Msglise i Balbec. Uivanje koje bi mi one same mogle dati inilo bi mi se manje istinito, ne bih vie u njega vjerovao da sam mu po svojoj volji izmijenio uvjete. Upoznati u Parizu neku ribaricu iz Balbeca ili seljanku iz Msglisea znailo bi isto to i dobiti koljku koju nisam vidio na obali mora, ili paprat koju nisam naao u umi; to bi znailo isto to i oduzeti uivanju, koje bi mi ta ena pribavila, sva ona uivanja kojima ju je moja mata obavila. Ali, s druge strane, ovako lutati roussainvilleskom umom bez seljanke koju bih mogao poljubiti, znailo je ne upoznati sakriveno blago i duboku ljepotu tih stabala. Ta mi se djevojka, koju sam vidio samo svu izreetanu liem, i sama inila kao neka lokalna biljka, ali biljka neke vie vrste, koja svojom strukturom doputa da se izblie negoli kod drugih mogu nauiti duboke slasti te zemlje. To sam mogao utoliko lake vjerovati (a uz to i da bi njenosti, kojima bi mi omoguila da to postignem, bile isto tako osobite vrsti; da bih ih mogao doivjeti samo od nje, a ne od neke druge) to sam jo zadugo bio u onim godinama kad ovjek jo ne apstrahira to uivanje od posjedovanja razliitih ena s kojima ga je okusio, kad ga jo nije sveo na opi pojam, zbog kojega ovjek te ene odsad promatra kao sredstva uivanja koja se mogu mijenjati a da to uivanje uvijek bude istovjetno. Ono ak i ne postoji osamljeno, izdvojeno i formulirano u duhu, kao cilj kome ovjek tei pribliavajui se nekoj eni, kao uzrok zbunjenosti koju ovjek prethodno osjea. ovjek na njega jedva misli kao na uivanje koje e doivjeti,

radije ga naziva njezinim arom; jer ovjek tada ne misli na sebe, nego misli na to kako da iz sebe izae. Mi ga nejasno oekujemo, ono je postojano sadrano u sri i skriveno, a u trenutku kad ga odista doivljujemo, ono se manifestira samo time to do paroksizma uznosi druga uivanja, koja nam donose blagi pogledi, poljupci one koja je pokraj nas, te nam se samima ini u prvom redu kao neka vrst zanosa nae zahvalnosti za dobrotu srca nae druice i za njezinu dirljivu sklonost prema nama, koju mi mjerimo po milini, po srei kojom nas ona ispunja.

Na alost sam uzalud molio roussainvillesku kulu da mi poalje koje dijete svoga sela; obraao sam se njoj kao jedinom pouzdaniku svojih prvih enja kad sam s vrha nae kue u Combrayu, u onoj sobici to mirie na peruniku, usred etvorine poluotvorena prozora, vidio samo njezin toranj i, s junakim oklijevanjem putnika koji polazi na istraivaki pothvat, ili s oklijevanjem oajnika koji se odluio ubiti, malaksavajui pred veliinom trenutka, sam sebi u mislima krio nepoznati put koji mi se inio opasan po ivot sve do one toke kad bih naiao na neki prirodni trag, na primjer na pua koji se pridruio liu divljeg ribiza to se sagibao sve do mene. Uzalud sam ja sada molio. Uzalud sam u svom vidokrugu obuhvaao cio razmak i probadao ga pogledima elei da oni tako probijenim putovima odande dovedu kakvu enu. Mogao sam ii sve do trijema crkve Saint-Andr-des-Champs; nikad se ondje nije nala neka seljanka, a uvijek bih je susretao kad sam bio s djedom, i u okolnostima koje mi nisu doputale da s njom zapodjenem razgovor. Beskonano sam upirao pogled u deblo udaljena stabla, iza kojeg se svaki as morala pojaviti idui k meni; promatrano bi obzorje ostajalo pusto, padala bi no; uzalud sam i bez nade prikrivao svoju panju uz to jalovito tlo, uz tu izmodenu zemlju, kao da iz nje elim u sebe upiti stvorenja koja mi moda sakrivaju i taje; i kad sam, ne mogui se pomiriti s milju da se vratim kui prije nego to sam zagrlio enu koju sam tako elio, napokon ipak morao krenuti put Combraya, priznavajui sam sebi da

je sve manje i manje vjerojatno da e mi je sluaj izvesti na put tad vie nisam od radosti, nego od bijesa udarao po stablima roussainvilleske ume, izmeu kojih nisu izlazila iva bia kao ni izmeu naslikanih stabala na kakvu platnu to prikazuje neku panoramu. A, uostalom, da je naila, da li bih se usudio da je oslovim? inilo mi se da bi me smatrala ludim, prestao sam vjerovati da i druga ljudska bia osjeaju isto to i ja, da uistinu i izvan mene postoje elje koje su me zaokupljale za tih mojih etnja, a koje se nisu ostvarivale. Sad su mi se inile samo kao potpuno subjektivni, nemoni, neostvarivi proizvodi moga temperamenta. Nisu vie imale veze s prirodom, sa stvarnou, koja je otada gubila svaku dra i svako znaenje, pa je za moj ivot postajala tek beznaajan okvir, kao to je tek beznaajan okvir za zamiljeni ivot nekog romana i onaj vagon u kome na klupi sjedi putnik i ita knjigu da mu proe vrijeme.

Moda se iz jednog dojma koji sam doivio nekoliko godina poslije, takoer u blizini Montjouvaina, a koji mi je tada ostao nejasan i neshvatljiv, rodila moja mnogo poznija predodba o sadizmu. Vidjet e se poslije da je sjeanje na taj dojam imalo iz posve drugih razloga odigrati vanu ulogu u mom ivotu. Bilo je to nekog vrlo vrueg dana; moji su roditelji morali nekamo otii na cio dan, pa su mi rekli da se mogu vratiti kad god hou; otiao sam sve do montjouvainske bare, u kojoj sam volio gledati odraz crepova na krovu, pa sam se ispruio u hladu, meu grmljem na strmini to se die iznad kue, i zaspao; bilo je to ondje gdje sam onomad ekao oca kad je otiao u pohode gospodinu Vinteuilu. Probudio sam se kad je ve gotovo pala no: htjedoh ustati, ali tad ugledah gospoicu Vinteuil (ukoliko sam je mogao prepoznati, jer je u Combrayu nisam esto vidio, nego jo kad je bila dijete, u doba kad je tek postala djevojkom); vjerojatno se tek malo prije vratila kui; bila je upravo preda mnom, nekoliko centimetara od mene, u onoj istoj sobi u kojoj je njezin otac primio moga oca, a koju je ona preuredila u svoj mali salon. Prozor je bio poluotvoren, svjetiljka

upaljena, pa sam vidio sve njezine kretnje; ona mene nije mogla vidjeti, ali da sam ustao i poao dalje, grmlje bi poelo praskati, pa bi me ula i mogla pomisliti da sam se ondje sakrio da je uhodarim.

Bila je u crnini jer joj je otac bio tek nedavno umro. Nismo joj otili u pohode, jer to moja baka nije htjela zbog jedne svoje vrline koja je jedina ograniavala njezinu dobrotu: bio je to stid; ali ona ju je duboko alila. Moja se majka sjeala alosnog svretka gospodina Vinteuila, koji je isprva bio posve zaokupljen majinskim i dadiljskim brigama oko svoje keri, a zatim bolima koje mu je ona izazvala; imala je pred oima mueniko lice toga starca u sve ono posljednje vrijeme; znala je da se zauvijek odrekao da dokraja naisto prepie ono to je komponirao za posljednjih godina; bile su to jadne kompozicije starog profesora klavira, biveg seoskog orguljaa, koje smo mi zamiljali kao kompozicije koje same po sebi nemaju gotovo nikakve vrijednosti, ali ih nismo prezirali zato to su njemu bile tako mnogo vrijedne, jer su mu bile sav smisao ivota, sve dok ih nije rtvovao keri; mnoge od njih nisu bile ni napisane, nego ih je samo uvao u pamenju, neke su bile zapisane na neurednim, neitljivim papirima, pa e zauvijek ostati nepoznate; moja je majka mislila i na ono drugo, jo okrutnije odricanje na koje je gospodin Vinteuil bio primoran, na odricanje od asne, sretne i potovanja dostojne budunosti svoje keri; kad bi se sjetila svih tih posljednjih oajanja starog profesora klavira mojih tetaka, osjeala je istinsku bol i s uasom pomiljala na daleko goru bol koju je morala osjeati gospoica Vinteuil zajedno s grinjom savjesti to je gotovo satrla svoga oca. Jadni gospodin Vinteuil, govorae majka, ivio je i umro za svoju ker, a nije dobio nagrade. Hoe li je dobiti nakon smrti? I u kojem obliku? Mogao bi je dobiti samo od nje.

Na kaminu u dnu salona gospoice Vinteuil stajao je mali portret njezina oca. S puta se najednom zau tropot kola; gospoica Vinteuil urno potri po taj

portret, pa se baci na divan, privue k sebi malen stol i na nj stavi portret, kao to je i gospodin Vinteuil uinio stavivi pokraj sebe kompoziciju koju je elio svirati mojim roditeljima. Uskoro ue njezina prijateljica. Gospoica je Vinteuil primi ne ustavi, ruke je drala iza glave, pa se pomakne prema suprotnom rubu divana, kao da joj eli nainiti mjesta. Ali odmah osjeti da joj time na neki nain namee poloaj koji joj je moda nemio. Pomisli da bi njezina prijateljica moda voljela da bude daleko od nje, da sjedne nekamo na stolicu; uini joj se da je nametljiva, pa se tankoutnost njezina srca pobuni; nanovo zauzme cio prostor na divanu, sklopi oi i poe zijevati da bi pokazala da je pospanost jedini razlog zbog koga se ovako ispruila. Usprkos surovoj i silnikoj intimnosti u njezinu ponaanju prema prijateljici, ja sam ipak prepoznavao prekomjerno ponizne, samoprijegorne kretnje i naglu sustezljivost njezina oca. Ona uskoro ustane, uini kao da e zatvoriti prozorske kapke, ali da to ne moe.

Ostavi irom otvoreno, vrue mi je ree joj prijateljica.

Ali to je nesnosno: vidjet e nas odgovori gospoica Vinteuil.

Ali ona bez sumnje pogodi da e njezina prijateljica pomisliti da je ona te rijei izgovorila samo zato da je izazove da joj odgovori nekim drugim rijeima koje je zaista eljela uti, ali je iz obzirnosti htjela da njoj prepusti inicijativu da ih izgovori. Zbog toga mora da joj je pogled, koji ja nisam mogao vidjeti, poprimio onaj izraz koji se tako sviao mojoj baki, jer je ivo dodala:

Kad kaem da e nas vidjeti, tada mislim da e nas vidjeti kako itamo, a nesnosno je, pa ma kako beznaajnu stvar ovjek radio, kad pomisli da te neije oi gledaju.

Zbog instinktivne je velikodunosti i zbog nehotine uljudnosti preutjela

unaprijed smiljene rijei, koje je smatrala prijeko potrebnima za potpuno ostvarenje svoje elje. A u dnu je njezina bia bojaljiva djevica puna molba neprekidno zaklinjala i suzbijala surovu i pobjedniku vojniinu.

Da, zaista je vjerojatno da nas u ovo doba, u ovom prometnom seoskom kraju, netko gleda ree ironino njezina prijateljica. Pa to onda? doda (vjerujui da te rijei, koje je izdeklamirala od dobrote, kao neki tekst za koji zna da je ugodan gospoici Vinteuil, mora popratiti objeenjakim i njenim namigivanjem i izgovoriti glasom koji je nastojala da bude cinian). Jo je i bolje ako nas netko vidi.

Gospoica Vinteuil uzdrhta i ustane. Njezino bojaljivo i osjetljivo srce nije znalo koje se rijei imaju spontano prilagoditi prizoru koji su njezina osjetila zahtijevala. Ona je do krajnjih granica, koliko joj je to doputala njezina prava moralna priroda, posezala za jezikom koji bi bio prikladan za poronu djevojku, kakva je htjela da bude, ali rijei koje bi takva djevojka, po njezinu miljenju, izgovorila iskreno, u njezinim su ustima zvuale lano. I ono malo to je sebi dopustila da kae bilo je reeno neprirodno i ukoeno, jer je bila navikla da bude plaljiva, pa je to koilo njezinu nejaku volju da bude smiona, i u te rijei upletalo: Nije li ti zima, nije li ti vrue, eli li da bude sama i da ita?

ini mi se da se gospoica veeras bavi vrlo pohotnim mislima ree ona napokon, ponavljajui, nema sumnje, reenicu koju je nekad ula iz usta svoje prijateljice.

Gospoica Vinteuil osjeti da joj je prijateljica utisnula poljubac u izrez svilene bluze; ona krikne, izmakne se, pa se poee skaui loviti; lagani su im rukavi uzlijetali kao krila, a i kvocale su i krijetale kao zaljubljene ptice. Napokon gospoica Vinteuil pade na divan, a njezina je prijateljica posve pokrije tijelom.

Ali je bila leima okrenuta stoliu na kome je bio portret biveg profesora klavira. Gospoica Vinteuil shvati da ga njezina prijateljica nee vidjeti ako joj ona sama na nj ne svrati pozornost, pa zato ree kao da ga je tek u tom trenutku opazila:

Oh, gleda nas portret moga oca! Ne znam tko ga je onamo mogao metnuti, a ve sam dvadeset puta rekla da mu tu nije mjesto.

Sjetih se da je gospodin Vinteuil izgovorio te iste rijei pred mojim ocem u povodu one kompozicije. Taj im je portret, nema sumnje, sluio za redoviti obred obeaivanja, jer joj prijateljica odgovori ovim rijeima koje mora da su bile dio njezinih liturgijskih odgovora:

Ta pusti ga na miru; sad ga vie nema pa nam ne moe dosaivati. Zamisli kako bi taj gadni majmun cmizdrio, kako bi te htio pokriti kaputom da te vidi ovdje, pokraj otvorena prozora.

Gospoica Vinteuil odgovori rijeima koje su izraavale blag prigovor: Nemoj, nemoj. One su dokazivale dobrotu njezine naravi, ali ne zbog toga to ih joj je nametnula ljutnja zbog takvih izraza o njezinu ocu (ona je oito ve bila navikla da u takvim trenucima sline osjeaje uutkava; kakvim je to sofizmima umjela postii?), nego jer su one imale posluiti kao neko obuzdavanje koje je, da ne bi ispala sebina, sama nametala zadovoljstvu koje joj je njezina prijateljica eljela pribaviti. A zatim, to se nasmijeeno ublaavanje, koje je bilo odgovor tim sramotnim pogrdama, taj se prijetvorni i njeni prigovor moda njezinoj iskrenoj i dobroj naravi inio kao neki osobito neastan oblik, kac prividno ljubak oblik toga zloinstva s kojim se eljela pomiriti. Ali se nije mogla oduprijeti privlanoj snazi uivanja koje je u sebi sadravalo osjeanje da s njom blago postupa ba ona osoba koja je tako nemilosrdna prema mrtvacu

koji se ne moe braniti; ona skoi na krilo svojoj prijateljici, pa joj nevino prui elo da ga izljubi, kao to bi uinila da joj je ki; s divnom j'e nasladom osjeala da e tako, preotimajui gospodinu Vinteuilu jo i u grobu njegovo oinstvo, obje dosei krajnji domet okrutnosti. Prijateljica joj uzme glavu meu ruke pa je posluno poljubi u elo; bilo joj je to lako zbog velike ljubavi koju je osjeala prema gospoici Vinteuil, i zbog elje da unese malko razonode u ivot siroeta, koji je sad bio tako alostan.

Zna li to bih eljela uiniti tome starom strailu? upita ona uzevi portret.

Ona promrmlja u uho gospoice Vinteuil neke rijei koje nisam mogao uti.

Oh, ne bi se usudila!

Ne bih se usudila da pljunem? Da na to pljunem? upita prijateljica s namjernom surovou.

Dalje nisam uo jer je gospoica Vinteuil s umornim, nespretnim, uurbanim, potenim i alosnim dranjem prila prozoru, zatvorila ga i spustila kapke; ali sam sad znao to je gospodin Vinteuil za sve patnje, koje je za ivota podnio za svoju ker, dobio od nje kao nagradu nakon svoje smrti.

Pa ipak sam malo poslije pomislio da gospodin Vinteuil, da je mogao prisustvovati tome prizoru, ne bi bio posve izgubio vjeru u dobro srce svoje keri i da u tome moda ne bi imao posve krivo. Nema sumnje, u navikama gospoice Vinteuil zlo se pojavljivalo tako uporno i tako neizostavno da bi bilo teko pronai ga tako savreno ostvarena bilo gdje drugdje osim kod sadista; prije bi ovjek mogao vidjeti na pozornici kakva bulvarskog kazalita, negoli

pod svjetiljkom prave ladanjske kue, ker kako navodi svoju prijateljicu da pljune na portret oca koji je ivio samo za nju; gotovo samo sadizam daje u ivotu podlogu za estetiku melodrame. U stvarnosti, izuzevi sluajeve sadizma, neka bi djevojka moda takoer mogla izvriti isto tako okrutne prestupke kao i gospoica Vinteuil, prema uspomeni i eljama svoga pokojnog oca, ali ih ne bi saela ba u tako rudimentaran i naivan simboliki postupak; ono to bi u njezinu ponaanju bilo zloinako, bilo bi u veoj mjeri zastrto velom pred oima drugih, a i pred njezinim vlastitim oima; ona bi inila zlo, ali to sebi ne bi priznavala. No u srcu gospoice Vinteuil, iza privida, zlo bez sumnje, barem u poetku, nije bilo bez primjesa. Sadist kao to je ona uvijek je umjetnik zla, to neko potpuno zlo stvorenje ne bi moglo biti; kod njega ne bi zlo bilo neto izvanjsko, ono bi mu se inilo posve prirodnim, ne bi se ni po emu razlikovalo od njega samoga; budui da u takvom stvorenju ne bi bilo ni traga nekom potovanju vrlina, uspomene na mrtve ni sinovske ljubavi, ono ne bi osjealo ni svetogrdnog zadovoljstva u tome to e ih oskvrnuti. Sadisti one vrsti kao to je bila gospoica Vinteuil tako su nevino osjeajna i tako prirodno kreposna stvorenja da im se ak i puteno uivanje ini zlom i povlasticom nevaljalih. I kad oni sebi na trenutak dopuste da se odaju tome uivanju, onda nastoje navui kou zlih ljudi na sebe i na svog suuesnika, te tako jedan trenutak ive u iluziji da su pobjegli od svoje tankoutne, obazrive i njene due u neki neljudski svijet uivanja. I videi kako joj to nimalo ne uspijeva, shvatio sam kako je to jako eljela. U trenutku kad je eljela da bude razliita od svoga oca, podsjeala me ba na nain miljenja i govora starog profesora klavira. Ona je vie negoli samu fotografiju eljela oskvrnuti i podvrgnuti svome uitku ba ono to je i dalje ostajalo izmeu tog uitka i nje same, i spreavalo je da ga neposredno postigne: slinost njegova lica, one plave oi njegove majke koje je na nju prenio kao kakav obiteljski dragulj, ono ljubazno ponaanje koje je kao prepreku izmeu poroka gospoice Vinteuil i nje same postavljalo frazeologiju i mentalitet koji nije bio stvoren za taj porok i koji ju je prijeio da ga upozna kao neto vrlo

razliito od mnogobrojnih obveza pristojnosti kojima se obino potpuno pokoravala. Nju nije zlo nadahnjivalo eljom da u njemu uiva; nije joj se zlo inilo ugodnim, nego je uivanje smatrala zlom. I budui da se svaki put kad bi se preputala uivanju, to uivanje za nju javljalo u drutvu tih ravih misli koje su u sve drugo vrijeme bile odsutne iz njezine kreposne due, ona je napokon stala misliti da u uivanju ima neto avolsko i da je ono istovjetno sa Zlom. Moda je gospoica Vinteuil osjeala da njezina prijateljica nije u dui zla i da nije iskrena kad pred njom dri te bogohulne govore. Ali je barem doivljavala to zadovoljstvo da na njezinu licu ljubi moda i hinjeno smijeenje i poglede koji su svojim poronim i opakim izrazom bili analogni smijeenju i pogledima ne nekog dobrog stvorenja koje umije patiti, nego stvorenja punog okrutnosti i odanog uivanja. Mogla je na trenutak sebi umiljati da zaista igra onu igru koju bi igrala s nekom isto tako izopaenom sukrivkom, s nekom djevojkom koja bi uistinu osjeala te barbarske osjeaje prema uspomeni njezina oca. Moda uope ne bi pomislila da je zlo neko tako rijetko i izuzetno stanje koje tako zbunjuje, kamo je tako udobno skloniti se da je u sebi, kao i u svim ostalim ljudima, umjela razabrati i prepoznati onu ravnodunost prema patnjama koje ovjek izaziva, a koja je, bez obzira na njezina razliita imena, onaj strani i nepromjenljivi, vjeni oblik okrutnosti.

Ako je etnja put Msglisea bila dosta jednostavna, to je odlazak put Guermantesa bio posve drukiji pothvat: etnja je bila duga, pa je bilo potrebno lijepo vrijeme. Mogla se poduzeti samo kad se inilo da e uslijediti niz lijepih dana; kad je Franoise oajavala to nema ni kapi kie za nesretnu etvu, a na nebu se vidjeli samo rijetki bijeli oblaci kako mirno plove plavetnilom, pa bi jadikujui uzvikivala: Zar ovjek ne bi rekao da se vide ni vie ni manje nego morski psi kako se igraju pokazujui odozgor svoje gubice! Ah! Oni sigurno ele izazvati kiu za jadne ratare! A poslije, kad ve ito nikne, onda e kia poeti lijevati kao iz kabla bez prestanka, tako da vie nee ni znati na to pada,

kao da pljuti na more; kad je moj otac dobivao vazda iste povoljne odgovore od vrtlara i od barometra, tada bi uveer kazali: Ako sutra bude isto vrijeme, otii emo put Guermantesa. Poli bismo nakon ruka kroz mala vrtna vrata i ispadali u malu, usku Ulicu Perchamps koja je zavijala u otrom uglu; bila je zarasla travom, meu kojom su dvije-tri ose provodile dane skupljajui pelud; imala je isto tako smijeno i neobino ime kao to je bila i sama, pa mi se inilo da iz tog imena proizlaze sva njezina udna svojstva i cijela njezina opora osobnost, te da bi ovjek uzalud u dananjem Combrayu traio gdje je na njezinu starinskom tlocrtu podignuta kola. No moja mata (poput onih arhitekata, uenika Violet-le-Duca, koji su mislili da su pod jednom renesansnom crkvenom galerijom i pod oltarom iz XVII. stoljea nali ostatke romantikog kora, pa su smjesta cijelu graevinu vratili u stanje kakvo je morala imati u XII. stoljeu) ne doputa ni jednom kamenu nove zgrade da ostane na svome mjestu, nego iznova probija i obnavlja staru Ulicu Perchamps. Ona, uostalom, ima u svome rekonstruiranju dragocjenije podatke nego to ih obino imaju restauratori: nekoliko slika koje jo uvijek uva moje pamenje; to su moda jo posljednje slike Combraya iz vremena moga djetinjstva koje danas postoje; a i one su osuene na skoru propast; a kako ih je sam taj stari Combray ocrtao u meni prije nego to e nestati, one su dirljive ako je doputeno takav oskudni, skromni portret usporediti sa slavnim slikama, koje mi je u reprodukcijama tako rado davala baka kao one stare gravire Posljednje veere ili one slike Gentila Bellinija, na kojima se vidi Leonardovo remek-djelo ili portal crkve Svetoga Marka u onome stanju u kakvu danas vie nisu.

Prolazili bismo Ulicom Oiseau, ispred starog svratita Oiseau flesch, u ije su veliko dvorite nekad, u XVII. stoljeu, ulazile koije vojvotkinja Montpensier, Guermantes i Montmorency, kad bi morale doi u Combray zbog kakva spora sa zakupcima ili zbog kakva podanikog pitanja. Stizali bismo do etalita, pa bi se izmeu njegovih stabala pojavljivao zvonik Saint-Hilairea. Poelio bih da mogu

ondje sjesti i ostati cijelo jutro itajui i sluajui zvona; bilo je, naime, tako lijepo i tako mirno da se inilo, kad bi stalo izbijati, da nije poremeena danja tiina, nego da ju je otkucavanje samo oslobodilo onoga to je u sebi sadravala i da je zvonik da bi izrazio i orunio ono nekoliko kapi zlata koje je vruina ondje polagano i prirodno skupila s nehajnom i pomnom tonou, kao u osobe koja ima samo tu jedinu brigu, u odabranom trenutku samo pospjeio i usavrio punou tiine.

Najvei je ar etnje prema Guermantesima bio u tome to bismo neprestano ili du toka Vivonne. Prvi put bismo je prelazili deset minuta nakon izlaska iz kue brvancem koje se zvalo Stari most. Ve sutradan po naem dolasku, na Uskrs, nakon upozoravanja da pazim je li lijepo vrijeme, ja bih trkom odlazio donde da ba toga jutra, kad se u jutarnjem neredu na dan tako velike svetkovine po kui jo poteu kuanske sprave, pa se zbog raznih velianstvenih priprema ine jo prljavije i gadnije, vidim rijeku koja je ve kao nebo plava tekla izmeu jo crnih i golih obala; pratila bi je jo samo uska pruga prerano niklih sunovrata i prve prethodnice jaglaca, a tek tu i tamo bi poneka ljubica proturila svoj modri vrak, savivi peteljku pod teretom one kapi mirisa to je nosi u svojoj trubici. Stari je most izlazio na stazu za vuenje laa, koju je ljeti na ovome mjestu pokrivao sag od modra lia lijeske, pod kojom je pustio korijenje neki ribar sa slamnatim eirom na glavi. U Combrayu sam znao ak i to tko se iz potkivanice krije pod odorom crkvenjaka, ili tko se od sitniarovih momaka maskirao ministrantskom haljom, no taj je ribar ostao jedino stvorenje za koje nisam nikad doznao tko je. Mora da je poznavao moje roditelje jer je pridizao eir kad bismo prolazili; htio sam upitati za njegovo ime, ali su me znakom uutkali, da ne bih prestraio ribu. Krenuli bismo stazom za vuenje laa, koja je pratila rijeku na kosini to je bila visoka nekoliko stopa; na drugoj je strani obala bila niska; prostirala se u iroke tratine koje su sezale sve do sela i stanice koja je bila po strani. Te su tratine bile posute travom, napola skrivenim ostacima

gradine nekadanjih combrayskih grofova, koja je u srednjem vijeku na ovoj strani toka Vivonne sluila kao obrana protiv napada feudalne gospode Guermantesovih i opata u Martinvilleu. To su sad bili jo samo poneki jedva vidljivi ulomci kule koji su kao grba strili iz ravne povrine livade, poneke pukarnice, odakle je nekad praar bacao kamenje, odakle je izvia nadzirao Novepont, Clairefontaine, Martinville-le-Sec, Bailleau-l'Exempt, sve odreda vazalske posjede Guermantesovih, kojima je Combray sa svih strana bio okruen; ti su ostaci bili sad u razini trave; njima su gospodarila djeca iz franjevake kole, koja su ovamo dolazila da ue i da se za vrijeme odmora igraju bila je to gotovo u zemlju utonula prolost; legla je na obalu vode kao eta koji je izaao na svje zrak, ali me vrlo snano navodila da razmiljam, da u mislima dodajem pojmu Combraya, toga dananjeg gradia, jo i neki drugi, vrlo razliiti grad, koji je zarobljivao moje misli svojim nerazumljivim licem iz davnih vremena, koje je napola skrivao pod cvijeem zlatice. Ono je ovdje bilo vrlo brojno, kao da je to mjesto namjerice odabralo da se tu osamljeno, u parovima, u skupovima, onako uto poput umanjka, igra po travi; inilo mi se da su ti cvjetovi utoliko vie blistavi i sjajni to nisam mogao odluiti da prionem ni uz jednu od svojih nedovoljno jakih elja da uivam u zadovoljstvu koje je pogled na njih u meni izazivao, pa sam na njihovu zlatnu povrinu nagomilavao sva zadovoljstva, sve dok to nije postalo dovoljno da u meni proizvede svoj nekorisni dojam ljepote; tako sam prema njima bio raspoloen ve u najranijem djetinjstvu, pa sam s laarske staze k njemu pruao ruke, ne mogui jo izgovoriti ni njegovo lijepo ime koje kao da je ime kakva kraljevia iz francuskih vilinskih pria. Moda je to cvijee ve prije mnogo vjekova dolo iz Azije, ali se zauvijek udomailo u naim selima; zadovoljno je skromnim obzorjem, voli. sunce i obalu vode, vjerno je uskom vidiku pokraj stanice, ali ipak jo uvijek ima u svojoj pukoj jednostavnosti, kao i neke nae stare slikarije na platnu, neto od zanosnog istonjakog sjaja.

Zabavljao bih se promatrajui boce koje su djeaci stavljali u Vivonneu i tako hvatali ribice. Te bi boce rijeka napunila, pa su tako, i same sa svih strana opkoljene rijekom, unutar krutih, prozirnih stijenki sadravale rijeku i bile nalik na skrutnutu vodu, a u isto su vrijeme bile i sadraj, uronjen u jo vei sud neskrutnuta, tekueg kristala, te su tako divnije i uzbudljivije doaravale sliku svjeine nego to bi to mogle postii na prostrtu stolu, pokazujui je samo tim neprestanim utjecanjem i neprekidnim susretanjem vode bez vrstine, koju ruke ne bi mogle pograbiti, i netekueg stakla, gdje je nepce ne bi moglo okusiti. Obeao bih sebi da u poslije ovamo doi s udicama; namolio bih da iz zaliha zakuske izvade malko kruha, pa bih u Vivonneu bacao grudice, a to je ve bilo dovoljno da u njoj izazove pojavu prezasienosti, jer se voda oko njih smjesta skruivala u obliku jajolikih grozdova od izgladnjelih riba glavoina, koje je ona, bez sumnje, dotad sadravala u rastopljenom, nevidljivom stanju, ali u potpunoj pripravnosti da se strelimice iskristaliziraju.

Uskoro tijek Vivonne zakruju vodene biljke. Najprije se one javljaju pojedinano: na primjer onaj lopo to je tako nespretno smjeten usred toka rijeke da mu brzica doputa tek malo poinka, da kao kakva mehaniki pokretana skela jedva stizava do jedne obale, a ve se mora vratiti k onoj odakle je doao, beskonano ponavljajui to dvostruko prelaenje. Pod pritiskom u smjeru obale, njegova se stabljika rasplee, izduava, otjee, dosie krajnju granicu svoje izvuenosti, stie do obale, tu ga struja nanovo zahvaa, zeleno se ue sad opet uvre, vraa u sebe i jadnu biljku odvlai natrag na ono mjesto koje bi utoliko vie trebalo nazvati njezinom polaznom tokom to tu ne ostaje ni sekunde, nego i opet kree da ponovi isti pothvat. Pri svakoj bih je etnji zatjecao u istim okolnostima; podsjeala me na neke neurastenike (kojima je otac pribrajao i tetku Lonie) koji nam godinama pokazuju svoje smijene i udnovate navike, te se pri tom uvijek ini da ih se ba sada otresaju, ali ih oni zapravo zadravaju dok su ivi; njihovi su napori ukljueni u cjelinu njihovih

bolesnih stanja i nastranosti koje se uzajamno vezuju i pokreu kao zupci kotaa u mehanizmu, te se ti bolesnici uzalud bore da se oslobode svojih bolesnih stanja; tim naporima postiu samo to da se funkcioniranje bolesnog mehanizma samo jo vie uvruje i jo jae potie ono to je uzrok njihovih neobinih, neizbjeivih i zlosretnih postupaka. Takav je bio i taj lopo; bio je nalik i na kojega od onih nesretnika koji su svojom neobinom mukom, to se beskrajno i dovijeka ponavlja, pobudili Danteovo zanimanje, te bi on rado bio omoguio mueniku da mu sm opirnije ispripovijedi i osobitosti i uzroke kazne, da ga nije Vergilije, koji se velikim koracima udaljavao, primorao da ga to prije dostigne, kao to sam i ja morao dostii roditelje.

Ali tijek se rijeke malko dalje usporavao; prolazio je imanjem iji je vlasnik dopustio javnosti slobodan pristup; nalazio je zadovoljstvo u vodenom vrtlarstvu, pa je u jezercima, koja ondje Vivonne ispunja svojom vodom, uredio prave vrtove rascvalih lopoa. Obale su na tom mjestu bile gusto zarasle umom, pa su stabla obino vodu zasjenjivala tamnim zelenilom; no ona je tu kadto, za nekih razvedrenih veeri nakon olujnih popodneva, bila jasno i ocjelno modra s lakom primjesom ljubiaste boje, pa se inila iarana i kao da je islikana po ukusu Japanaca. Ovdje--ondje se lopoev cvijet na povrini vode crvenio kao jagoda; bio je u srcu grimizno crven, a na rubovima bijel. Malo dalje su cvjetovi bili brojniji, ali bljei, manje glatki, zrnatiji, naboraniji i sluajno poredani u tako draesne kolobare da se moglo pomisliti da voda nakon tunog zavretka neke cvjetne sveanosti nosi pjenuavo cvijee i pokidane vijence. Drugdje se inilo da je jedan kut sauvan za obine vrste, meu kojima se isticala jednostavna bjelina i rumenilo veernjic; bile su kao nekom kuanskom brigom oprane, kao da su od porculana; a malo su dalje opet bile natiskane jedna do druge, kao u nekoj plovnoj vrtnoj lijehi, te bi se reklo da su vrtne mauhice sletjele kao leptiri i nasadile svoja sjajna i hladna krila na prozirnu kosinu toga vodenog cvijetnjaka; a i nebeskog cvijetnjaka: jer je nebo pod te biljke

postavljalo svoje, nebesko tlo, koje je sjalo dragocjenijom i dirljivijom bojom nego to su bile boje samoga cvijea; i bilo da se ono za popodnev pod lopoima iskrilo kaleidoskopom pomne, utljive i pomine sree, ili da se podveer ispunjalo, kao kakva daleka luka, rumenilom i sanjarskom sjetom sunca na zalasku, pa se neprestano mijenjalo, da bi oko vjenia zagasitijih boja uvijek ostalo u skladu s onim najdubljim, najprolaznijim i najtajnovitijim, s onim beskrajnim u vremenu, vazda se inilo da to cvijee cvate nasred neba.

Po izlasku iz tog parka, Vivonne je opet tekla brzo. Koliko sam puta vidio, koliko sam puta zaelio da se onda, kad budem mogao ivjeti po svojoj volji, ugledam na onoga laara koji je s glavom nauznak legao na lea na dno amca, okanio se veslanja i pustio amac da plovi kako hoe, pa je mogao vidjeti samo nebo kako lagano klizi iznad njega, a na licu mu se zrcalilo predosjeanje sree i spokoja.

Sjeli bismo meu perunike na obalu. Po blagdanskom je nebu dugo vrljao dokon oblak. Od vremena do vremena poneki bi aran, izmuen amom, iskoio iz vode i uplaeno udahnuo. Bilo je vrijeme uine. Prije nego to bismo krenuli natrag, dugo smo sjedili na travi jedui voe, kruh i okoladu. Do nas su jo uvijek dopirali, sad ve u vodoravnom smjeru i oslabljeni, ali ipak jedri i zvuni otkucaji zvona sa Saint-Hilairea; nisu se pomijeali sa zrakom kroz koji su prolazili ve tako dugo, niti se naborali i zgrili od neprestanog sudaranja njihovih zvunih pravaca, nego su strigli travu i treperei padali do naih nogu.

Kadto smo na obali drveem opkoljene vode nailazili na osamljenu izgubljenu kuu za odmor i uivanje, koja od cijeloga svijeta nije mogla vidjeti nita osim rijeke koja joj je oplakivala temelje. Neka bi se mlada ena naslanjala na prozor koji joj nije doputao da vidi dalje od amca koji je bio privezan blizu vrata. Njezino zamiljeno lice i elegantni veo nisu potjecali iz nae zemlje; dola

je, nema sumnje, da se povue iz svijeta, kako to kae puki izraz, i da ovdje uiva u gorkom zadovoljstvu osjeajui da je njezino ime, a nadasve ime onoga ije srce nije umjela sauvati, ovdje nepoznato. Zauvi iza drvea na obali glasove prolaznika, rastreseno bi podizala oi; no mogla je, jo prije nego to e ugledati njihova lica, biti sigurna da oni nikad nisu upoznali niti e upoznati nevjernika, da njihova prolost ne poznaje nikakva traga njegove uspomene i da njihova budunost nee imati prilike da te uspomene stekne. Osjealo se da je ona u svom odricanju dragovoljno ostavila mjesta gdje bi barem mogla vidjeti onoga koga ljubi, umjesto ovih koji ga nikad nisu vidjeli. Promatrao bih je kako se vraa sa etnje puteljkom kojim je znala da on nee nikad proi, i kako sa svojih rezigniranih ruku s beskorisnom ari skida duge rukavice.

Ni na jednoj etnji put Guermantesa nismo mogli stii do izvor Vivonne, na koje sam esto mislio i koji su za mene postojali tako apstraktno, tako idealno da sam se isto tako iznenadio kad su mi rekli da su u tom istom departmanu, u nekoj kilometarskoj udaljenosti od Combraya, kao i onoga dana kad sam doznao da ima i jedno i drugo, tono odreeno mjesto na zemlji na kome je u starom vijeku zjapio otvor u Pakao. Nikad nismo mogli stii do cilja do kojega sam tako snano elio da dopremo: do Guermantesa. Znao sam da ondje borave vlasnici dvorca, vojvoda i vojvotkinja de Guermantes, znao sam da su to stvarne linosti i da ive u sadanjosti, ali svaki put kad bih pomislio na njih, predoavao sam ih sebi jednom na goblenu, onako kako sam gledao groficu de Guermantes na Esterinu vjenanju u naoj crkvi, a onda opet u nestalnim preljevima, nekako slino kao Gilberta Opakog, koga sam znao s crkvenog prozora gdje se prelijevao iz kupusnog zelenila u plavetnilo ljive, ve prema tome da li sam se jo krstio svetom vodom ili sam ve stizao do naih stolica; a kadto sam ih opet zamiljao kao posve neopipljive, kao sliku Genoveve od Brabanta, prabake roda Guermantes, koju je laterna magika pomicala po zavjesama u mojoj sobi ili ju je projicirala na strop ukratko, vazda sam ih zamiljao uvijene u tajanstvo

merovingijskoga vremena i natopljene nekim svjetlom sunca na zalasku, to je izbijalo iz naranaste boje slogova antes. Ali ako su oni uza sve to za mene kao vojvoda i vojvotkinja bili stvarna, pa makar i neobina bia, njihova se vojvodska linost, naprotiv, preko svake mjere irila, postajala bestjelesnom, da bi mogla obuhvatiti pojam Guermantes kome su oni bili vojvodom i vojvotkinjom, svu onu suncem obasjanu stranu Guermantesa, tijek Vivonne, njezine lopoe i njezina velika stabla i toliko lijepih popodneva. A znao sam i da nisu nosili samo naslov vojvode i vojvotkinje de Guermantes, nego da su od XIV. stoljea kad su se nakon uzaludnih pokuaja da pobijede svoje bive feudalne gospodare s njima povezali enidbama takoer i grofovi de Combray, da su prema tome prvi graani Combraya, pa ipak jedini koji u njemu ne stanuju. Da su grofovi de Combray, da nose Combray u svome imenu, u svojoj linosti, pa da, bez sumnje, u sebi imaju i onu neobinu i pobonu tugu koja je posebno svojstvo Combraya; da su vlasnici grada, ali ne svake kue napose, nego da, bez sumnje, ostaju nekako vani, na ulici, izmeu neba i zemlje, nekako kao onaj Gilbert de Guermantes, od koga sam, odlazei Camusu da kupim soli i podigavi oi k apsidi Saint-Hilairea, mogao vidjeti samo crnim lakom prevueno nalije.

Zatim se dogodilo da sam na putu prema Guermantesima kadto proao pokraj malih, vlanih, ograenih podruja, po kojima su se penjale kite tamnog cvijea. Zaustavljao bih se, vjerujui da u stei dragocjeno znanje; inilo mi se, naime, da je preda mnom dio onoga rijenog predjela koji sam tako snano elio upoznati otkad sam proitao njegov opis kod jednog od pisaca koje sam najvie volio. I ba se s tim rijenim krajolikom, s njegovim zamiljenim tlom, kojim protjeu uzburkane vode, identificirala strana Guermantesovih, promijenivi svoj dotadanji izgled koji je stekla u mojim mislima. Dogodilo se to zato to nam je doktor Percepied pripovijedao o cvijeu i lijepim vodama tekuicama to prolaze kroz perivoj dvorca. Zamiljao sam u snu da se gospoa de Guermantes,

u jednom svome hiru, zaljubila u mene pa me uvela u perivoj; tu je cijeli dan sa mnom pecala pastrve. A uveer me uzimala za ruku, vodila me ispred vrtia svojih vazala, pa mi du dugog niskog zida pokazivala cvijee, to na nj naslanja svoju ljubiastu i crvenu preu boja, i kazivala mi ime svakog pojedinog cvijeta. Namolila me je da joj ispripovijedim sadraj pjesama koje sam namjeravao sastaviti. I ti bi me snovi podsjeali da je ve vrijeme, budui da sam elio da jednog dana postanem pisac, da odluim o emu u pisati. Ali im bih sebi postavio to pitanje, nastojei da naem sadraj koji bi mogao poprimiti neizmjerno filozofsko znaenje, duh bi mi prestajao raditi, te bih tada pred svojom napregnutom panjom vidio samo prazninu; osjeao sam da nemam genija, ili da mu moda neka bolest u mozgu smeta da se rodi. Kadto bih raunao na oca da e sve to urediti. Bio je tako moan, tako u cijeni kod mjetana da se dogaalo da uz njegovu pomo uspijevamo prekriti zakone, koje sam od Franoise nauio smatrati za isto tako neprijeporne kao to je zakon o ivotu i smrti; tako je samo za nau kuu u cijeloj etvrti za godinu dana odgodio prebojadisavanje, postigao je za gospou Sazerat, koja je eljela otii u kupke, doputenje od ministra da joj sin pristupi maturi dva mjeseca prije, u skupini kandidata kojima ime poinje s A, umjesto da eka sve do slova S. Da sam se teko razbolio ili pao u suanjstvo razbojnicima, ja bih u uvjerenju da je otac predobar s najviim silama, da ima preneodoljive preporuke kod dragoga boga, pa da moja bolest ili suanjstvo moe biti samo prividno opasno s mirom oekivao svoj neizostavni povratak u povoljnu stvarnost: sat svoga osloboenja ili ozdravljenja; moda je i ta odsutnost genijalnosti, ta crna rupa to je zjapila u mom duhu kad bih potraio sadraj svojih buduih djela, takoer samo nestvarna tlapnja, pa e i ona ieznuti kad se umijea otac koji se sigurno dogovorio s Vladom i Providnou da u ja postati prvi pisac svoga vremena. Ali drugom kojom zgodom, kad bi moji roditelji postajali nestrpljivi, videi da sam zaostao i da ne dolazim za njima, moj mi je ivot, umjesto da mi se ini kao umjetna tvorevina moga oca, koju on moe mijenjati kako god zaeli, naprotiv

izgledao kao dio stvarnosti koja nije nainjena radi mene, protiv koje nema priziva, kojoj u srcu nema nijednog moga saveznika, u kojoj nema niega sakrivenog iza nje same. Tada bi mi se inilo da ivim posve jednako kao i svi drugi ljudi, da u i ja ostarjeti i umrijeti, i da sam i ja samo jedan od mnogih koji nemaju sposobnosti da piu. Stoga bih gubio hrabrost i zauvijek se odricao knjievnosti, usprkos ohrabrivanjima kojima me krijepio Bloch. Ono intimno, neposredno osjeanje nitavosti mojih misli bilo je jae od svih laskavih rijei kojima bi me tkogod obasuo, kao to je i u zlikovca jaa grinja savjesti kad svi hvale njegova dobra djela.

Majka mi jednoga dana ree: Ti tako esto govori o gospoi de Guermantes; budui da ju je doktor Percepied prije etiri godine vrlo uspjeno lijeio, ona je pristala da doe u Combray i da pribiva vjenanju njegove keri. Moi e je za vrijeme obreda vidjeti. Uostalom, najee nam je o gospoi de Guermantes govorio ba doktor Percepied, pa nam je ak pokazao i jedan broj nekog ilustriranog asopisa, u kome je bila prikazana u odijelu koje je imala na nekom maskiranom plesu kod kneginje de Lon.

Za svadbene mise crkvenjak se pomakne, i ta mi njegova kretnja omogui da najednom ugledam kako u jednoj kapelici sjedi neka plavokosa gospoa s velikim nosom, modrim i prodornim oima, nabranim, bogatim alom od glatke, nove, blistave svile u sljezovoj boji, a koja je u uglu kod nosa imala bubuljicu. I kako sam na povrini toga lica, to se crvenjelo kao da joj je vrlo vrue, razabirao kao razvodnjene i jedva zamjetljive tragove podudaranja s portretom koji su mi pokazali i, nadasve, kako bi te posebne crte lica, da sam ih htio izrei, morao izraziti onim istim rijeima: velik nos, modre oi, kojima se posluio doktor Percepied kad je preda mnom opisivao vojvotkinju de Guermantes, ja sebi rekoh: ova je dama nalik na gospou de Guermantes; no kapelica iz koje je

pratila misu bijae kapelica Gilberta Opakog; pod njezinim su plosnatim grobnim ploama, koje su bile pozlaene i izduene kao elije saa, poivali nekadanji grofovi od Brabanta, i ja sam se sjeao da je ta kapelica rezervirana za obitelj Guermantes kad netko od njezinih lanova u povodu neke sveanosti doe u Combray; vjerojatno nije postojala ni jedna druga ena koja bi mogla biti nalik na portret gospoe de Guermantes, a koja bi toga dana, kad je ba ona imala doi, sjedila u toj kapelici: bila je, dakle, ona! Moje je razoaranje bilo veliko. Nastalo je na temelju toga to nikad nisam, razmiljajui o gospoi de Guermantes, opazio da je zamiljam u bojama s goblena ili s crkvena prozora, u nekom drugom stoljeu i sazdanu od neke druge grae nego to su sva ostala ljudska stvorenja. Nikad se nisam dosjetio da bi mogla imati crveno lice, al sljezove boje kao gospoa Sazerat, a oval njezina lica tako me intenzivno podsjeao na osobe koje sam gledao i kod kue da me naas spopadne sumnja (da se, uostalom, smjesta opet raspri) nije li ta gospoa po samom principu po kome je stvorena, po svim svojim molekulama, moda u biti zaista vojvotkinja de Guermantes, ali da njezino tijelo i ne zna koje ime nosi, te pripada nekom odreenom tipu ene u koji pripadaju i ene lijenika i trgovaca. Tako je, mora da je tako. Gospoa de Guermantes!, govorio je paljivi i zaueni izraz lica kojim sam promatrao tu sliku, koja, dakako, nije imala nikakve veze s onom koja se pod istim imenom gospoe de Guermantes toliko puta pojavila u mojim snovima; jer ova zaista nije bila kao one druge, samovoljni proizvod moje mate, nego mi je prvi put udarila u oi tek malo prije, ovdje, u crkvi; ona nije bila iste prirode kao one, nisam je mogao po volji obojiti kako god zaelim, niti je natopiti naranastim tonom onoga zavrnog sloga; bila je stvarna kao i sve oko mene; stvarna je bila ak i ona bubuljica to je buktjela u uglu kod nosa, potvrujui njezinu podlonost zakonima ivota, kao to u nekoj kazalinoj apoteozi jedan nabor viline haljine ili drhtaj njezina malog prsta odaje materijalnu prisutnost ive glumice u prizoru u kome nismo sigurni nemamo li pred oima tek projekciju svjetla.

Ali ja sam u isto vrijeme na tu sliku, koju su istureni nos i prodorne oi urezivale u moju misao (moda zato to sam ba njih najprije ugledao, to su ba oni u njoj nainili prvi zarez, jo prije nego to sam dospio i pomisliti da bi ena, koja se u tom trenutku pojavila preda mnom, mogla biti gospoa de Guermantes), na tu posve novu, nepromjenljivu sliku pokuavao primijeniti zamisao: To je gospoa de Guermantes, ali sam uspijevao da tu zamisao samo pokreem pred slikom, kao da su dvije ploe koje rastavlja razmak. Ali ona gospoa de Guermantes, o kojoj sam tako esto sanjao, sad je, nakon to sam je ugledao kako uistinu preda mnom postoji, stekla jo i veu vlast nad mojom matom, koja je, nakon trenutka zamrlosti zbog dodira s tako razliitom stvarnou, poela reagirati, pa mi je govorila: Guermantesovi su bili slavni jo prije Karla Velikoga i imali vlast nad ivotom i smru svojih vazala; vojvotkinja de Guermantes potjee od Genoveve od Brabanta. Ona ne poznaje i ne bi pristala da upozna ni jednu osobu od svih koje su ovdje.

udne li nezavisnosti ljudskih pogleda to su o lice vezani tako nejakom, tako dalekosenom i rastezljivom vezom, te se sami znaju odetati daleko od njega: dok je gospoa de Guermantes sjedila u kapelici nad grobovima svojih pokojnika, njezini su pogledi lunjali naokolo, uspinjali se po stupovima, zaustavljali se ak i na meni, nalik na zraku sunca to luta po crkvenoj lai, ali nalik na takvu zraku sunca koja mi se, u trenutku kad me pomilovala, uinila kao da me svjesno gleda. No sama je gospoa de Guermantes pri tom ostala nepomina; sjedila je kao majka koja, ini se, ne opaa nestane smionosti i radoznale pothvate svoje djece koja se igraju i zapitkuju nepoznate osobe, pa mi nije bilo mogue da doznam da li u dokolici svoje due odobrava ili kudi skitanje svojih pogleda.

Smatrao sam vanim da ne dopustim da ode prije nego to je se dovoljno nagledam; sjeao sam se, naime, da sam ve godinama smatrao krajnje poeljnim da je vidim, pa nisam uope skidao oiju s nje, kao da bi svaki moj pogled mogao posve tvarno ponijeti i pohraniti u mome pamenju uspomenu na taj istureni nos, na te crvene obraze i na sve te osobitosti koje su mi se inile podjednako dragocjenim, autentinim i neobinim podacima o njezinu licu. Sada kad su me sve te misli, koje su se odnosile na njezino lice, navodile da ga drim lijepim a to je moda nadasve postizavala ona elja, koju ovjek u sebi uvijek osjea, da se ne razoara (a ta je tek oblik nagona za ouvanjem najboljih dijelova nas samih) pa su je opet smjetale (budui da je ova ovdje ipak bila ista osoba kao i ona vojvotkinja de Guermantes koju sam dozivao u pamet sve do danas) izvan ostalog ovjeanstva, s kojim ju je goli, jednostavni pogled na njezino tijelo na asak pobrkao, sada me ljutilo kad sam oko sebe zauo da govore: Ljepa je nego gospoa Sazerat, nego gospoica Vinteuil kao da se ona uope mogla s njima usporeivati. I moji bi se pogledi zaustavljali na njezinoj plavoj kosi, na njezinim modrim oima, na privlanosti njezina vrata, isputali one crte koje bi me mogle podsjetiti na druge ljude, te sam pred tom hotimice nepotpunom skicom uskliknuo: Kako je lijepa! Kako je otmjena! Preda mnom, eto, neoporecivo stoji ponosna Guermantkinja, potomki-nja Genoveve od Brabanta! I panja kojom sam obasjavao njezino lice tako ju je izdvajala da mi je danas, kad pomislim na taj sveani obred, nemogue da se sjetim ma i jedne jedine osobe koja je osim nje bila nazona, izuzev crkvenjaka koji je potvrdno odgovorio na moje pitanje da li je ta dama odista gospoa de Guermantes. Ali nju samu vidim vrlo jasno, osobito u trenutku mimohoda u sakristiju koju je osvjetljavalo vrue i nestalno sunce vjetrovita i olujna dana, kad je gospoa de Guermantes stajala posred gomile svih tih combrayskih stanovnika kojima ak nije znala ni imena, no koji su svojom inferiornou odvie glasno objavljivali njezino prvenstvo a da ona prema njima ne bi osjetila iskrenu dobronamjernost, kad se, uostalom, ionako nadala da e im u najveoj

mjeri imponirati ba blagonaklonou i svojim jednostavnim dranjem. Nije im mogla dobacivati neusiljene poglede pune nekog odreenog znaenja, kojima se ovjek obraa poznaniku, pa je stoga mogla doputati samo svojim rastresenim mislima da joj se neprestano otkidaju i odlaze u svijet u valu modrog svjetla koje nije mogla suzdrati; no pri tom nikako nije eljela da njime dovodi u nepriliku, ili da izazove dojam da prezire te sitne ljude koje je to svjetlo susretalo na prolasku i svakog trenutka dodirivalo. Jo i sad vidim nad onim svilenim, kao napuhnutim alom sljezove boje blago uenje njezinih oiju, kome je pridodala i malko bojaljiv smijeak suverena kojim kao da se ispriava svojim vazalima i suzdrljivo izraava svoju ljubav, ali ga se ne usuuje namijeniti nikome napose, nego ga istodobno podjeljuje svima. Nisam skidao oiju s nje, pa taj smijeak pade i na mene. Tada se sjetih onoga pogleda, kome je dopustila da se za mise zaustavi na meni, blistajui plavetnilom kao sunana zraka to je prola kroz prozorsko staklo Gilberta Opakog, te u sebi rekoh: Nema sumnje, ona na mene obraa panju. Pomislih da joj se sviam, da e na mene misliti i kad ve ne bude u crkvi, da e naveer, u dvorcu Guermantesa, zbog mene moda biti alosna. I ja je smjesta zavoljeh. Jer kadto je dovoljno da nas neka ena prezirno pogleda, kao to sam povjerovao da je mene pogledala gospoica Swann, pa da pomislimo da nam nikad nee moi pripadati, i da je smjesta zavolimo; a kadto je opet dovoljno da u njezinu pogledu zasja dobrota, da nas pogleda onako kako je mene pogledala gospoa de Guermantes, pa da pomislimo da e nam moi pripasti. Njezine su oi modro sjale kao cvijee pavenke koje je nemogue ubrati, no koje mi je ona ipak namijenila; a sunce, kome je dodue prijetio oblak, no koje je svom snagom grijalo na trgu pred crkvom i u sakristiji i davalo mesnu boju geranijuma crvenim sagovima, koje su za tu sveanost prostrli po podu i po kojima je sa smijekom na licu stupala gospoa de Guermantes, davalo je njihovu runu neku ruiastu, barunastu mekou, prevlailo ga kao nekim gornjim slojem, satkanim od svjetla, i bogatilo ga onom njenou i ozbiljnom milinom koje ima u raskoi i radosti, a koja

obiljeava neke stranice Lohengrina, neke Carpacciove slike, i koja nam omoguava da shvatimo Baudelairea to je zvuk trublje mogao nazvati divnim.

Od toga mi se dana za mojih etnja put Guermantesa inilo jo alosnijim nego prije to nemam dara za knjievnost i to se moram odrei da ikad postanem slavan pisac. aljenje koje sam zbog toga osjeao, dok sam zaostajao da bih podalje od drugih mogao sm razmiljati, nanosilo mi je toliko boli da je moj duh u samoobrani od patnje, u nastojanju da tu bol vie ne osjea, sam od sebe potpuno obustavljao razmiljanje o stihovima, o romanima, o nekoj pjesnikoj budunosti, na koju zbog nedostatka talenta nisam smio raunati. I tada bi me najednom, posve izvan svih tih knjievnih briga i bez veze s njima, zaustavio kakav krov, kakav odraz sunca na kamenu, ili miris neke staze; privukli bi me nekim osobitim uitkom koji bi mi davali, a i time to se inilo da iza onoga to sam vidio oima kriju neto drugo, i da me dozivaju da doem i da ondje neto uzmem, premda mi, uza sve napore, nije polazilo za rukom da otkrijem to. Budui da sam osjeao da je to u njima, ostajao bih nepomino pokraj njih, promatrao, udisao, nastojao mislima prodrijeti kroz vidljiva obiljeja i mirise. I kad sam morao dostii djeda i nastaviti put, trudio bih se da ih zatvorenih oiju i dalje gledam; uporno bih nastojao da se tono sjetim oblika i smjera krova, boje kamena i svih tih osobina koje su mi se inile pune sakrivena sadraja i pripravne da se napola rastvore i da mi izrue ono emu su sluile samo kao pokrov. Nikako nisam mogao shvatiti zbog ega to od njih oekujem. Dodue, takvi mi dojmovi nikako nisu mogli vratiti izgubljenu nadu da u jednom postati pisac i pjesnik, jer su uvijek bili vezani za neki poseban predmet, koji nije u sebi imao nikakve intelektualne vrijednosti i nije imao veze ni s kakvom apstraktnom istinom. Ali oni su mi pribavljali neko zadovoljstvo do kojega sam dolazio bez razmiljanja, neku iluziju plodnosti, i tako me oslobaali jada i tuge, osjeaja nemoi koji bi me obuzeo svaki put kad bih pokuao nai filozofski sadraj za neko veliko knjievno djelo. Ali dunost saznavanja koju su mi nametali ti

dojmovi oblika, mirisa ili boja, dunost da pokuam saznati to se to krije iza njih, bila mi je tako teka i naporna da sam bez oklijevanja potraio isprike pred samim sobom, koje bi mi dopustile da se otmem tim naporima i da sebi utedim taj zamor. Na sreu, pozvali bi me roditelji, pa sam osjeao da sada nemam potrebnog mira da bih s uspjehom mogao nastaviti svoje istraivanje, i da je bolje da o tome razmiljam tek kad se vratim kui i da se unaprijed ne zamaram, kad sada ionako ne mogu doi do rezultata. I tada se vie nisam bavio onom nepoznatom stvari to se umotala u oblik ili miris; osjeao sam se vrlo miran: onako u je sakrivenu i zatienu pod odjeom slike odnijeti kui i ondje opet nai neoteenu, kao to sam onih dana kad bi me pustili da odem na pecanje ribe donosio svoju lovinu u koarici pokrivenu travom i tako sauvao njezinu svjeinu. A kad sam ve bio kod kue, mislio sam na neto drugo, i tako se u mom duhu nagomilavalo (kao i ono cvijee u mojoj sobi koje bih nabrao na etnjama, ili razliiti predmeti koje sam dobivao na dar) raznovrsno mnotvo: kamen na kome titra odraz svjetla, nekakav krov, zvuk zvon, miris lia i mnogo svakojakih stvari, pod kojima je ve odavno umrla nasluena stvarnost koju nisam nikad s dov.oljno volje uspio otkriti. Jednom sam ipak doivio neki dojam te vrsti, ali ga se nisam okanio sve dok ga nisam malko produbio. Bilo je to jednog kasnog popodneva, kad je naa etnja trajala znatno due nego obino, pa smo bili vrlo sretni kad smo na pola puta pri povratku susreli doktora Percepieda, koji je najveom brzinom prolazio u svojoj koiji, pa nas je prepoznao i povezao. Mene su posjeli pokraj koijaa; poletjeli smo kao vjetar, jer se doktor jo prije povratka u Combray morao zaustaviti u Martinville-leSecu, kod nekog bolesnika; bilo je dogovoreno da emo ga priekati pred bolesnikovim vratima. Na jednom sam zaokretu puta iznenada osjetio ono osobito zadovoljstvo koje nije nalik ni na koje drugo; ugledao sam dva martinvilleska zvonika na koje su padale zrake sunca na zalasku; zbog kretanja nae koije, i zbog vijuganja puta, inilo se da zvonici svaki as mijenjaju mjesto; zatim sam ugledao i zvonik u Vieuxvicqu, koji je od martinvilleskih

zvonika odvojen breuljkom i dolinom, no koji je, onako podignut na vioj ravni i u veoj daljini, ipak izgledao posve blizu njima.

Ustanovivi, upamtivi oblik njihovih iljaka, premjetanje njihovih linija, obasjanost njihove povrine, ja sam ipak osjetio da dokraja ne iscrpljujem svoj dojam, da iza tih pokreta, iza te jasnoe postoji jo i neto drugo to oni, inilo se, posjeduju, a u isto vrijeme i sakrivaju.

Zvonici su bili, inilo se, jo tako daleko, izgledalo je da im se tako sporo pribliavamo, da sam se zaudio kad smo se asak zatim zaustavili pred martinvilleskom crkvom. Nisam znao zbog ega sam osjeao zadovoljstvo videi ih na obzorju, a dunost da potraim taj uzrok inila mi se vrlo munom; elio sam da u glavi kao u priuvi spremim te nestalne linije obasjane suncem i da sada na njih vie ne mislim. I da sam to uinio, ta bi dva zvonika vjerojatno zauvijek pola za tolikim stablima, krovovima, mirisima, vukovima, koje sam razlikovao od drugih zbog onoga nejasnog zadovoljstva koje su u meni izazvali, a koje nisam dublje shvatio. Sioh s kola da bih, ekajui doktora, razgovarao s roditeljima. Zatim krenusmo dalje. Vratio sam se na svoje mjesto, pa sam okrenuo glavu da opet mogu vidjeti zvonike, koje sam neto poslije, na jednom zaokretu, ugledao posljednji put. inilo se da koija nije bio raspoloen za razgovor, jer mi je jedva odgovarao na moje rijei, pa sam se tako u odsutnosti drugog drutva morao zadovoljiti sa samim sobom i opet sjetiti svojih zvonika. Uskoro se suncem obasjane linije njihove povrine malko raspukoe, kao da su neka vrst kore, te mi pred oima sine neto malo od onoga to je u njima za mene dotad bilo skriveno; kroz pamet mi proe misao, koja jo pred trenutak za mene nije postojala i koja u mojoj glavi poprimi oblik rijei, a uivanje koje sam malo prije osjeao, gledajui te zvonike, tako porasle da sam kao u nekoj opijenosti izgubio sposobnost da mislim na bilo to drugo. U tom smo trenutku ve bili daleko od Martinvillea; ja se okrenuh jo jednom, pa ih nanovo ugledah:

sad su bili posve crni, jer je sunce ve bilo zalo. Zaokretanje puta oduzimalo mi ih je na momente, zatim se pokazae jo posljednji put i napokon ih vie nisam vidio.

Nisam sebi uope rekao da ono to je bilo sakriveno iza vanjskog oblika martinvilleskih zvonika mora da je neto analogno nekoj lijepoj reenici, jer mi je to sinulo u glavi u obliku rijei koje su mi donosile uivanje, ali sam od doktora ipak zamolio olovku i papir, pa sam usprkos treskanju koije, da bih olakao sebi savjest i da udovoljim svome oduevljenju, sastavio ovaj kratki ulomak koji sam poslije pronaao, a na kome sam morao izvriti samo male izmjene:

Na cijeloj su se ravnici s tla izdizali samo martinvilleski zvonici; inilo se kao da su izgubljeni u ravnom prostranstvu. Uskoro ugledasmo tri zvonika: nasuprot njima se sa smionim svodom postavio i pridruio jo jedan zakanjeli zvonik: zvonik u Vieuxvicqu. Prolazile su minute, mi smo brzo odmicali, ali tri su zvonika ipak jo uvijek bila daleko ispred nas, nalik na tri ptice to nepomino lee na ravnici i jasno se istiu na suncu. Zatim se zvonik Vieuxvicqa odmae, vrati na svoj razmak, a martinvilleski zvonici ostadoe sami; obasjavala ih je svjetlost sunca na zalasku, koje sam ak i na toj udaljenosti vidio kako se smijei i poigrava. Bili smo jo tako daleko od njih da sam pomiljao na vrijeme koje nam jo treba da stignemo do njih, kad nas najednom, nakon nekog zaokreta, kola dovedoe do njihova podnoja; oni su ak tako naglo poletjeli koiji u susret da je koija jedva stigao zaustaviti da ne naletimo na trijem. Krenusmo dalje; prolo je tek malo vremena otkako smo izali iz Martinvillea; selo nas je nekoliko sekunda pratilo, a onda je nestalo; na obzorju su ostali i gledali nas kako bjeimo samo njegovi zvonici i zvonik Vieuxvicqa, maui nam na oprotaju svojima suncem obasjanim vrhovima. Kadto se jedan od njih uklanjao na stranu da bi nas ostala dva jo trenutak mogla gledati; ali cesta

promijeni smjer i oni zaokrenue na svjetlu kao tri zlatne osi te mi nestadoe ispred oiju. Ali neto poslije, kad smo ve bili blizu Combraya, a sunce je ve bilo zalo, ja ih iz velike daljine ugledah posljednji put; sad su jo bili nalik na tri cvijeta naslikana na nebu iznad niskog horizonta polja. Podsjetili su me i na one tri djevojke iz prie koje su ostavili negdje u samoi, a ve se sputala no; i dok smo u galopu odmicali, ja ih vidjeh kako uplaeno trae put i kako se, nakon nekoliko nesretnih posrtaja, njihove otmjene siluete pribliuju jedna drugoj, svrstavaju jedna iza druge, te se najposlije pred jo ruiastim nebom udruuju u jedan jedini crni lik i gube u noi.

Nikad se vie nisam sjetio te stranice, ali kad sam tada, sjedei u uglu sjedita gdje je doktorov koija obino drao koaru za ivad koju je kupio na sajmitu u Martinvilleu, zavrio pisanje, osjetio sam se tako sretan, osjeao sam da sam se tako savreno oslobodio tih zvonika i onoga to se skrivalo iza njih, da sam na sav glas poeo pjevati, kao da sam i sam koko pa da sam malo prije snesao jaje.

Za tih sam etnja cijeli dan mogao matati o uivanju koje bih imao da sam prijatelj vojvotkinje de Guermantes, da mogu hvatati pastrve, voziti se u amcu Vivonnom. Onako eljan sree, ja u tim trenucima nisam od ivota kanio traiti nita drugo nego samo da se uvijek sastoji od niza sretnih popodneva. Ali kad bih na povratku, s lijeve strane, ugledao majur, koji je leao na dosta velikoj udaljenosti od dva druga, koji su, naprotiv, bili vrlo blizu jedan drugome, a od njega je do ulaska u Combray trebalo proi jo samo kroz drvored hrastovih stabala, koji je s jedne strane bio obrubljen livadama, od kojih je svaka pripadala malom ograenom zemljitu i bila u jednakim razmacima zasaena jabukama, koje su, kad bi na njih padale zrake sunca na zalasku, bacale japanski crte svojih sjena moje bi srce naglo poelo lupati: znao sam da emo za manje od pola sata ve biti kod kue i da e me po pravilu, koje je vrijedilo za one dane kad smo odlazili na etnju put Guermantesa pa bismo veerali kasnije, odmah

nakon jela poslati u krevet, a da e majka i dalje ostati za stolom, kao i onih dana kad je bilo gosti, i da nee doi da mi kod moga kreveta kae laku no. Podruje alosti, u koje sam malo prije uao, bilo je tako jasno omeeno i razliito od podruja radosti, kojim sam pomamno letio jo prije jednog trenutka, kao to je ponekad na nebu neka ruiasta pruga kao otrom crtom odvojena od kakve zelene ili crne pruge. Tako vidimo pticu gdje leti ruiastim nebom, pa e dostii i njegov rub, uskoro se dohvaa crnog neba i napokon ulazi u nj. Sad sam bio tako izvan onih elja, koje su me jo malo prije okruivale (da odem u dvorac Guermantes, da putujem, da budem sretan), da mi njihovo ispunjenje ne bi vie pribavilo nikakva zadovoljstva. Sve bih to poklonio, samo da mogu cijelu no proplakati u maminu zagrljaju! Drhtao bih od zimice ne skidajui oi pune tjeskobe s majina lica, koje se veeras nee pojaviti u sobi u kojoj sam sebe ve sada u mislima vidio. Najradije bih bio umro. I to e stanje potrajati sve do sutra, kad e me jutarnje zrake, prislanjajui kao kakav vrtlar svoje preke na zid po kome se dragoljub uspinjao sve do moga prozora, istjerati iz kreveta; tada bih silazio u vrt i ne mislei vie da e mi veer ikad jo donijeti onaj strani trenutak kad u majku morati ostaviti. Tako sam na etnjama put Guermantesa nauio razlikovati ona raspoloenja to se u nekim razdobljima u meni smjenjuju jedno za drugim, te najposlije izmeu sebe raspodjeljuju svaki dan; jedno bi se vraalo da otjera drugo s tonou nastupa groznice; jedno se drugoga doticalo, ali su bili tako potpuno odvojeni, bez ikakve mogunosti meusobnog saobraanja, da u jednome od tih raspoloenja vie ne mogu razumjeti, ne mogu sebi predoiti ono to sam elio, ega sam se bojao ili to sam uinio u onom drugome.

Zbog toga predio put Msglisea i predio put Guermantesa ostaju za mene povezani s mnogim sitnim dogaajima iz onoga od svih razliitih ivota koje usporedo proivljavamo, koji je najobilniji peripetijama, najbogatiji epizodama; elim rei: s intelektualnim ivotom. Nema sumnje, on u nama neopaeno

napreduje i razvija se, i istine koje su za nas izmijenile smisao i oblik toga intelektualnog ivota, koje su nam otvorile nove putove, ne nastaju odjednom; mi njihovo otkrivanje pripremamo dugo unaprijed, no to se zbiva bez naeg znanja; a ipak one za nas poinju od onoga dana, od one minute kad su nam postale vidljive. Cvijee koje su u tom trenutku igralo u travi, voda koja je tekla na sunanom sjaju i cijeli onaj krajolik koji je okruivao njezino pojavljivanje, i dalje ostaju sa svojim neprijaznim i rastresenim licem neizostavna pratnja njihove uspomene. I, nema sumnje, kad ih neki skromni prolaznik, kad ih ono dijete to sanjari, tako dugo i uporno promatra kao to neki u mnotvu izgubljeni pisac memoara promatra kralja taj zakutak prirode, taj komadi vrta ne bi nikad mogao pomisliti da e ba zahvaljujui njima ivjeti dulje od svojih kratkotrajnih i prolaznih svojstava; pa ipak, moj je zanos ponio sa sobom taj miris glogova cvijea koje skuplja med du ivice gdje e ga uskoro zamijeniti divlje rue, taj tropot koraka bez jeke to dopire sa ljunka drvoreda, taj mjehur koji je rijeka nainila kod vodene biljke, a koji se smjesta raspuknuo; moj ih je zanos uspio prenijeti kroz tolike godine, a ondje su putovi ve nestali, poumirali su oni koji su njima hodali, a umrla je i uspomena na one koji su onuda prolazili. Kadto se poneki komad krajolika, to je tako stigao do dananjeg dana, otkida i odvaja od svega, te, onako nestalan i neodreen, plovi mojim mislima poput cvjetnog Delosa,18 da ne bih umio rei iz koje zemlje, iz kojega vremena ili moda naprosto iz kojega sna potjee. Ali na predio put Msglisea i na predio put Guermantesa moram vie nego na ita drugo pomiljati kao na duboka rudna leita moga misaonog tla, kao na vrsto tlo na koje se jo uvijek oslanjam. Prolazei tim predjelima, jo sam vjerovao u stvari, u iva bia, i zato su bia koja sam ondje upoznao jedina koja jo shvaam ozbiljno i koja me razveseljuju. Bilo da je stvaralaka vjera u meni presahnula, bilo da se stvarnost oblikuje samo u sjeanju, cvijee koje mi danas pokazuju prvi put ne ini mi se kao cvijee. Predio put Msglisea, sa svojim jorgovanom,
18

Delos je otok u Egejskom moru na kojemu su se, po predaji, rodili Apolon i Dijana. (Prev.)

glogom, modrim razlikom, divljim makom, sa svojim jabukovim stablima, predio put Guermantesa, s rijekom i ribom glavoinom, s lopoima i zimzelenom zlaticom zauvijek su za mene poprimili lik kraja u kome bih volio ivjeti, u kome prije svega zahtijevam da se moe poi na ribarenje, na vonju amcem, da se mogu vidjeti ruevine gotikih utvrda i usred ita nai monumentalna, grubo istesana i kao stog sijena zlatna crkva, kao to je crkva Saint-Andr des Champs; i razliak, glog i jabuka, koje i sad jo susreem na poljima kad se dogodi da nekamo putujem, smjesta i neposredno uspostavljaju vezu s mojim suncem, jer su u istoj dubini, jer lee u istoj razini s mojom prolou. Pa ipak, svako mjesto ima neto svoje i posebno; i tako, kad zaelim da nanovo vidim predio put Guermantesa, ne bi me zadovoljilo da me odvedu na obalu neke rijeke gdje ima isto tako lijepih, pa i ljepih lopoa, nego na Vivonneu, kao to naveer, na povratku kui u vrijeme kad se u meni budila ona tjeskoba to kasnije prebjegava i ulazi u ljubav, te moe zauvijek postati neodvojiva od nje ne bih nikad poelio da me doe poljubiti neka ljepa i pametnija majka nego to je bila moja. Ne; jednako kao to mi je, da zaspim s osjeajem sree, u onom nesmetanom miru koji mi nikad poslije nije mogla dati nijedna ljubavnica, jer ovjek u njih sumnja jo i onda kad vjeruje u njih, jer ovjek njihovo srce nikad ne posjeduje onako kako sam ja u jednom jedinom poljupcu dobivao cijelo srce svoje majke, bez ikakve skrivene namjere koja ne bi bila namijenjena meni bilo potrebno da to bude ba ona, da ona nad mene sagne ono lice na kome je ispod oka bilo neto nalik na nedostatak, a to sam isto tako volio kao i sve ostalo, tako je ono to elim nanovo vidjeti, bio onaj isti predio put Guermantesa koji sam u mladosti upoznao, s majurom, malko udaljenim od ostala dva koji su stisnuti jedan uz drugoga, a stoje na ulazu u drvored hrastova; da to budu oni isti travnjaci na kojima se, kad se zbog sunana sjaja ponu zrcaliti kao jezero, ocrtava lie jabukovih stabala, onaj isti krajolik iji me individualitet kadto nou, u snu, grli gotovo nezamislivom snagom kakve budan vie ne mogu doivjeti. Nema sumnje, predio put Msglisea ili

predio put Guermantesa su me time to su u meni zauvijek nerazdvojivo udruili razliite dojmove, samo zbog toga to sam ih ondje doivio u isto vrijeme, u budunosti izloili mnogim razoaranjima, a i mnogim zabludama. esto sam, naime, zaelio nanovo vidjeti neku osobu, a nisam razabrao da to elim naprosto zato to me sjea ivice s glogovim cvijeem, pa sam bio naveden da vjerujem i pobuivao vjerovanje u obnovu ljubavi, a sve zbog puke elje za putovanjem. Ali zbog istog toga razloga, a i zato to su neprestano bili prisutni u onima mojim dananjim dojmovima s kojima su se mogli povezivati, oni su im davali staloenost, dubinu i neku novu dimenziju koje drugi dojmovi nemaju. Pridodavali su im i neki ar, neko posebno znaenje koje mogu imati samo za mene sama. Kad ponekad, za ljetnih veeri, cijelo nebo rie kao divlja zvijer i kad se svatko mrgodi na oluju, ja jedini, zahvaljujui predjelu put Msglisea, i dalje u zanosu, kroz buku kie koja pljuti, udiem nevidljivi i uporni miris jorgovana.

Tako sam esto sve do jutra razmiljao o combrayskim vremenima, o svojim alosnim, besanim veerima, a i o tolikim drugim danima kojih sam se poslije sjetio zahvaljujui okusu ili, kako bi se u Combrayu reklo, mirisu alice aja, i povezivanjem uspomena na ono to sam mnogo godina nakon to sam ostavio taj gradi doznao u vezi s jednom Swannovom ljubavlju koju je on doivio jo prije moga roenja. Sve sam te podatke sada gledao s takvom tonou u svim pojedinostima, koju je kadto lake postii kad se radi o ivotu ljudi koji su umrli prije vie stoljea negoli kad se radi o naim najboljim prijateljima, i koja se ini isto tako nemogua kao to se inilo da je nemogue govoriti iz jednoga grada pa da vas uju u drugome, sve dok ovjek ne zna zaobilazni put kojim je ta nemogunost svladana. Sva su ta sjeanja, ovako nagomilana jedna pokraj drugih, bila tek nesreena hrpa, ali se ipak izmeu njih mogahu razabrati izmeu onih najstarijih i onih novijih, izmeu onih to su se rodila iz nekog mirisa, pa zatim onih koja su bila tek uspomene neke druge

osobe, a ja sam ih od nje doznao ako ne ba pukotine, prave provalije, a ono barem onaj crte ara, ona arolikost boja koja na stanovitim stijenama, na nekim mramorima, otkriva razliku u podrijetlu i starost formacije.

Svakako, kad se tako pribliavalo jutro, ve je odavno nestalo kratke nesigurnosti koju sam osjeao probudivi se. Znao sam u kojoj sobi zaista boravim: rekonstruirao sam je u tami oko sebe bilo da sam se snaao samim dosjeanjem, bilo uz pomo slabog svjetla koje sam opazio, pa sam podno njega smjestio zavjese to padaju s prozora te bih je tako cijelu nanovo sazdao i namjestio pokustvom, kao kakav graditelj ili tapetar koji prvobitne otvore zadrava da slue kao vrata i prozori, pa sam tako postavio zrcala i vratio komodu na njezino obino mjesto. Ali im bi dan a ne vie odraz posljednje eravice na bakrenoj karici zavjese koji sam smatrao svjetlom dana kao kredom u tami zacrtao svoju prvu bijelu prugu, prozor bi zajedno sa zavjesama ostavljao okvir vrata, kamo sam ga u zabludi bio smjestio, dok bi pisai stol, oslobaajui mjesto za prozor, kamo ga je moje pamenje tako nespretno bilo postavilo, svom brzinom bjeao gurajui pred sobom kamin i sklanjajui u stranu pregradni zid prema hodniku; ondje gdje je jo malo prije bila kupaonica prostiralo se malo dvorite, a stan koji sam nanovo izgradio u tami odlazio bi za stanovima koje sam nazreo u vrtlogu buenja: odagnao ga je onaj blijedi znak to ga je iznad zavjese ubiljeio podignuti prst dana.