Pravo na smrt (ovo je misljenje nekog lika)Posted by Igor Ognjenovic on Friday, April 2, 2010

Proces umiranja postao je puno kompliciraniji nego to je nekada bio. Prije stotinjak godina veina ljudi umirala je kod kue od bolesti protiv kojih medicina nije bila od pomoi. Danas, puno vjerojatnije mjesto je bolnica, dom za njegu ili hospicij, ali mjesto smrti nije jedino to se promijenilo. Tehnologija je za pacijente i njihove obitelji stvorila izbore izbore koji donose temeljna pitanja o ljudskom dostojanstvu i onome to tvori dobru smrt. Veina ljudi umire u bolnicama ili institucijama gdje osoblje junakim naporima pokuava pacijenta odrati na ivotu sve dok ne ostane bez razumne anse za preivljavanje. To je tono ono to veina ljudi i eli: borba protiv smrti dokle god je to mogue. Ipak, za druge ljude koji su suoeni sa zadnjim stadijem neke neizljeive bolesti, moe doi do trenutka u kojem se ta borbe vie ne ini smislena. Ti pacijenti mogu doivjeti kako se samo prelazi preko njihove elje i elje njihove porodice dok lijenici ongliraju medicinskim, zakonskim i moralnim motivima. U veini sluajeva, medicinski profesionalci imaju znatnu diskreciju u odluivanju kada dodatni napori vie nemaju koristi za ivot i pacijentu treba dozvoliti da umre. Ljudi se suoavaju sa tim odlukama ak i prije nego se takve zlosretne situacije pojave. Pacijente koji prolaze ak i relativno bezopasne operativne zahvate rutinski pitaju ele li popuniti dokument, poznat pod nazivom pred-uputa ili odluka o ivotu, u kojoj iznose svoje elje u sluaju da postanu nesposobni za komunikaciju. Mnogi ljudi odluuju sami napisati svoje ivotne oporuke na isti nain kao to se piu i tradicionalne oporuke o vlasnitvu, bez obzira da li su bolesni ili nisu. Sudovi su vrsto ustanovili zakonsko pravo pacijenta da prekine sustav za odraavanje ivota, kao to je respirator ili umjetno hranjenje. Takoer postoji i znatan broj sluajeva u kojima lanovi obitelji odluuju da li da se tretman nastavi ili prekine kada onesposobljeni pacijenti vie nisu u stanju sami za sebe odluivati. Ali rasprava o takvim odlukama je daleko od zakljuenja, kao to je podcrtano 12-godinjom zakonskom borbom za sudbinu Terri Schiavo, koja je umrla 2005. godine kada je sud podrao odluku njenog mua da ju se prestane hraniti, iako nije postojala njezina pismena izjava. Drugo kljuno pitanje koje je nerijeeno je da li pojedinci smiju pitati lijenike da ubrzaju njihovu smrt da im zapravo, pomognu skonati ivot i da li je to za lijenike moralno prihvatljivo. Rasprava o pitanju zavretka ivota ukorijenjena je u brojnim temeljnim pitanjima. Tko odluuje da li je ivot vrijedan ivljenja ili nije? Mnogi ljudi kau kako bi radije umrli, nego patili u velikim bolovima ili zavrili zarobljeni u vegetativnom stanju. Trebaju li pojedinci imati pravo odluiti kada i kako e umrijeti? Trebaju li drugi njihove obitelji, njihovi lijenici, vlada biti u mogunosti odluivati za njih? to je nepodnoljivo? Koje stanje bi to

tono odredilo? Bolest u terminalnom stadiju? Kronina fizika bol? Opa slabost, iako ne fatalna? to je sa tekim nesposobnostima? Da li je eutanazija ubrzavanje umiranja smrtno bolesnog pacijenta in ljubaznosti potaknut osjeajem milosra i potovanja prema elji te osobe? Ili je to in ubojstva i oskvrnue Hipokratove zakletve? Kada je samoubojstvo uz pomo lijenika zakonito, da li je to pitanje davanja umiruima mjeru kontrole oko vremena i naina na koji e umrijeti? Ili to vodi prema skliskom terenu zanemarivanja starih, siromanih, onesposobljenih i svih onih koji su emotivno poremeeni ili ozbiljno bolesni? Da li bi pravo na smrt moglo postati dunost na smrt ako bi ivot pacijenta poeli gledati samo kao troak za pacijente i njihove obitelji? Koja su ovdje religijska i moralna pitanja? Za ljude raznih vjeroispovijesti, ove odluke diraju u duboka uvjerenja da ivot i smrt treba prepustiti Bogu, a ne ljudima. Drugi pak raspravljaju kako je ivot neto to treba njegovati, a ne zapostavljati, bez obzira na okolnosti. Postoje li druge alternative? Zagovornici palijativne skrbi za smrtno oboljele kau kako je pravi problem u tome to se ne ini dovoljno da bi se umanjila bol i da pacijenti ne dobivaju dovoljno emotivne podrke. Raspravljaju o tome kako bi doktori trebali vie davati lijekove protiv bolova i vie uiniti u vezi klinike depresije koja pogaa mnoge pacijente. Za veliku veinu ljudi, asistirano samoubojstvo nije legalna opcija, a ak i kad bi bilo, istraivanja pokazuju da velik broj njih to ne bi uzelo u obzir. Za veinu njih, relevantnije pitanje je kako kontrolirati njihov medicinski tretman. Svaka drava sada ljudima doputa da se unaprijed odrede, slobodne volje, da li bi eljeli prihvatiti ili odbiti medicinski tretman u razliitim okolnostima. Pojedinci gledaju unaprijed na mogunost da moda nee biti sposobni govoriti u svoje ime ili komunicirati na bilo koji nain, pa isto tako mogu odabrati koristiti zdravstveno zastupanje i imenovati nekoga tko e u takvim okolnostima u njihovo ime donositi medicinske odluke. U praksi, zakoni koji doputaju izraavanje volje ogranieni su u svome djelovanju. Samo oko etiri od deset Amerikanaca imaju upute za unaprijed. elje koje su u takvim dokumentima istaknute mogu biti teke za tumaenje. Mnogi lijenici nisu svjesni elja svojih pacijenata ili ih nisu voljni provesti. Realno, ako ta uputa nije prokomentirana i dogovorena sa lanovima obitelji i lijenicima, moe se desiti da i nema neku teinu. To je izrazito osobna stvar. Istraivanja pokazuju kako jedna treina ljudi kae da bi oni trebali odluiti da li bi se za odravanje ivota koristila bilo koja neobina sredstva. Oko 70 posto njih dvostruko vie nego prije pedeset godina kau da bi lijenici trebali biti ovlateni za pomo pri umiranju neizljeivih bolesnika, u sluaju da je takva elja pacijenta i njegove obitelji. Ali ankete isto tako pokazuju da se podrka dramatino smanjuje kada se pitanje postavi na izravniji nain koritenjem izraza asistirano samoubojstvo. Izgleda

da u javnom vienju isto tako postoji razlika u tome to bi izabrali za sebe, to za druge, sa mnogo manje izjava da bi odabrali prekid lijeenja za partnera ili dijete nego za sebe. Miljenja su podijeljena oko toga da li bi smrtno bolesnom lanu obitelji ili prijatelju pomogli izvriti samoubojstvo kako bi okonali njihove patnje. Kako stvari stoje, javnost snano osjea kako su to odluke za koje je najbolje da ih donese obitelj i lijenici, a nikako ne vlada neke drave. Ovo je ujedno i o eutanaziji i o pravu na smrt
Nakon to je u Velikoj Britaniji umrla ena koja je po sudovima traila pravo da umre, ponovo su se otvorile rasprave o tome treba li u Konvenciju o ljudskim pravima uvesti da svako pored prava na ivot ima i pravo na smrt. Za sada su svojim neizljeivim bolesnicima, koji trpe veliki fiziki bol, odluku o tome da li de ili nede ivjeti zakonom dozvolili Holandija, dio Australije, jedna amerika drava i Kolumbija. Mada je BiH daleko od toga da se, u moru ostalih, bavi ovim pitanjem, da li se ostatak svijeta sa manje problema krede prema humanosti ili prema "milosrdnoj eutanaziji"? I ko de odluivati o tome kada treba umrijeti ovjek, sudbina, Bog ili doktor? Diana Pritty, majka dvoje djece umrla je krajem prole sedmice u 45. godini ivota. Umrla je onako kako je najmanje eljela i na nain kojeg se najvie bojala u uasnim bolovima, potpuno paralizovana od vrata nadolje, bez mogunosti da govori ili kontrolie pokrete glavom. Umrla je u komi, od guenja, iako su joj plua bila potpuno zdrava. Umrla je samo dvije sedmice nakon to joj je Evropski sud za ljudska prava unitio svaku nadu da e njenom muu biti dozvoljeno da joj asistira pri samoubistvu, koje je toliko eljela, a za koje nije bila sposobna. Nekoliko dana prije nego to e dobiti konanu odbijenicu, nakon duge borbe sa britanskim pravosuem, po ijem je zakonu iz 1961. samoubistvo legalizirano (?!), ali se za pomo pri samoubistvu moe dobiti i 14 godina zatvora, dala je svoj posljednji intervju. Na pitanje novinara da li je i takav ivot koji ivi, sa boleu koja joj unitava nervne stanice, u invalidskim kolicima i bez istinske mogunosti komunikacije sa porodicom, ipak bolji od smrti, na posebnom kompjuteru je otkucala: "Ja sam ve mrtva." Najvei apsurd je injenica da se, paralelno sa njenom javnom borbom, u Velikoj Britaniji svakodnevno vre potajne eutanazije. Afera koja je krajem prolog vijeka uzdrmala Englesku, ali i Evropu, bilo je otkrie da veina doktora koristi metodu eutanazije da bi u pretrpanim engleskim bolnicama oslobodili nove krevete. Starijim pacijentima se, kako je izvijeteno Evropskom sudu za ljudska prava (istom onom koji je odbio molitvu za smrt Diane Pritty), uskraivala voda i hrana, to bi konano dovodilo do dehidracije ili smrti od gladi. Nakon ovakvog otkria uslijedilo je jo gore: vie od 12 posto ljekara u Evropi priznalo je da je jednom ili

vie puta bilo sudionikom eutanazije, a vie od 60 posto njih svakodnevno sprovodi pasivnu "dobru smrt". Morbidni heroji Ovo je, naime, doslovni prijevod rijei eutanazija (gr. eu dobra, thanatos -smrt). Mada se u medicinskoj praksi spominju jo dva pojma: ortotanazija - to bi u prijevodu znailo "umiranje u uspravnom stavu", i antidijastanazija - "borba protiv razvlaenja smrti". Takozvana pasivna eutanazija, pored izgladnjivanja i dehidracije, podrazumijeva iskljuenje aparata za odravanje ivota, zaustavljanje lijeenja, neupotrebljavanje aparata za reanimaciju u kojem sluaju pacijent ije je srce stalo umire. Najei oblik pasivne eutanazije je poveavanje doze morfija, kojom se kontrolira bol, ali oteava disanje, to dovodi do ranije smrti. Da je kojim sluajem Diana ivjela u Holandiji, njenoj bi elji bilo udovoljeno. Ovo je, naime, jedina evropska zemlja koja je 2001. usvojila zakon po kojem se, uz odreene ograde, eutanazija legalizira, a ljekari koji je sprovode ne podlijeu krivinom zakonu. Da Holanani nisu najcrnji, ve da sluaju glas naroda, pokazuje injenica da je sprovedeno javno glasanje u kojem se 92 posto njenih graana izjasnilo za eutanaziju. A ispitivanja su pokazala da je za legaliziranje eutanazije i 57 posto graana SAD-a, i ak 80 posto Britanaca. Paralelno sa tim, zakon obje zemlje kae da se za aktivnu eutanaziju, odnosno izazivanje smrti pacijenta kroz direktnu akciju i na izriiti zahtjev pacijenta, moe dobiti do 15 godina zatvora. Holandski primjer bi uskoro mogle slijediti Francuska, Belgija i skandinavske zemlje. I u tome nee biti usamljene. Pod odreenim okolnostima, eutanazija je 1997. dozvoljena u amerikoj dravi Oregon i u zakonu zabiljeena kao Death with Dignity (dostojanstvena smrt). Ovaj je zakon omoguio da se pacijentu obezbijedi smrtonosna injekcija, te, ako nije u mogunosti da je sam upotrijebi, da mu se u tome i pomogne. Tokom prve godine dana nakon usvajanja ovog zakona, eutanaziju su traila samo 23 pacijenta iz itave Amerike, a naknadnom autopsijom utvreno je da je bar estero njih umrlo prirodnom smru, sa injekcijom sklonjenom na sigurno. Ubijanje iz milosra, kako nazivaju eutanaziju oni koji se zalau za njenu iroku primjenu, ima i svoje (morbidne) heroje. Jedan je svakako dr. Philip Nitschke, koji je nakon uvoenja zakona koji dozvoljava eutanaziju, pod odreenim okolnostima, u Australiji, izgradio prvu mainu za laku smrt. Povezana sa kompjuterom, ova e naprava pacijenta tri puta pitati eli li zaista umrijeti. U sluaju da je odgovor sva tri puta pozitivan, maina na koju je pacijent spojen ubrizgat e mu 100 ml tenog nembutala. Pacijent ubrzo zaspe i umre u snu nakon pet minuta. Ne zna se koliko je maina imala korisnika, ali se od 2000. nalazi u muzeju nauke u Londonu. Njenu su ulogu preuzeli lijenici i medicinsko osoblje: 60 posto doktora i 75 posto medicinskih sestara u Australiji izjasnilo se za eutanaziju.

Najpoznatiji doktor kod kojeg se ide ako eli brzo umrijeti jeste dr. Smrt - Jack Kevorokijan, koji se smatra odgovornim za oko 300 sprovedenih eutanazija. Nakon to je jednom svom pacijentu pomogao da bezbolno umre, snimio njegovu smrt kamerom, pa je poslao TV mrei CBS, a ova je (naravno) emitirala, doktor, koji to moda i nije, optuen je za ubistvo prvog stepena. Porota ga je proglasila krivim za ubistvo drugog stepena, ali je naknadno uslovno puten iz zatvora. Njegov patent bila je maina sa smrtonosnom injekcijom istart dugmetom, koje je, ipak, morao pokrenuti pacijent. Drugi nain bio je stavljanje na lice maske sa karbonmonoksidom i smrt guenjem. Jedno je sigurno: ako ovjeka boli grlo, malice mu curi nos i to, bijeli je luk ipak bolji nego odlazak ovom doktoru. Od smrada jo niko nije umro. Bosansko iskustvo "Ja sam apsolutni protivnik eutanazije", kae doc. dr. sci. Faris Gavrankapetanovi, direktor Klinikog centra Univerziteta u Sarajevu. "Mada smatram kako o ovim temama treba razgovarati. Prije dvadeset godina, kada sam ja zavrio medicinu, malo se govorilo o tzv. cura terminis, ili lijeenju umiruih. Doktori za koje mi kaemo da su uvari kapija smrti najee su anesteziolozi, hirurzi, traumatolozi, onkolozi, ali i psihijatri. Svi oni zakleli su se da e uvati ivote, to znai da, iako rade sa ljudima koji umiru, njihov zadatak je u tome da im omogue ostatak ivota bez boli i onoliko dostojanstveno koliko je to mogue", kae Gavrankapetanovi.

Dr. Faris Gavrankapetanovi: "Ja sam apsolutni protivnik eutanazije"

Doktor koji se u svojoj dugoj praksi esto susretao sa umiruim pacijentima tvrdi da mu se nikada nijedan nije obratio zahtjevom da umre, odnosno da nijednu izjavu datu u velikim bolovima nije mogao uzeti kao realnu. I on, kao i oni koji se protive eutanaziji, smatra da bi se eventualnom legalizacijom otvorilo jo mnogo novih pitanja - od toga ko odluuje o neijoj smrti do toga ko sve treba da umre. "Zbog svega ovoga nisam zagovornik promjene zakonske regulative po ovom pitanju, mada smo danas svjedoci da se o tome u Evropi jako esto govori", zakljuuje Gavrankapetanovi. Zakon je kod Bosanaca jasan: eutanazija je ubistvo. Iako u naem krivinom zakonu nema ni spomena ove udne grke rijei, pravna enciklopedija kae da je "liavanje ivota ovjeka jedno od najteih krivinih djela". Mada odmah nakon ove ide uznemirujua reenica kako "ono prestaje biti drutveno opasno i kanjivo ako je uinjeno iz plemenitih pobuda da se pomogne ovjeku", zbog ega bi eutanaziju trebalo smatrati kao specifinu osnovu za iskljuenje postojanja krivinog djela ubistva, bh. krivino zakonodavstvo, ipak, i ubistvo iz milosra tretira kao - ubistvo. Najbolje to bi se moglo desiti doktoru koji bi se odluio na ovakav korak bila bi godina dana zatvora i prekvalifikacija. Najgore

Najliberalnija od svih ex-jugoslavenskih zemalja po ovom pitanju je Slovenija, u kojoj eutanazija moe biti uzeta kao osnov za ublaavanje kazne. U slovenakom krivinom zakonu eutanazija se smatra kao posebna olakavajua okolnost i moe se izrei kazna od est mjeseci do pet godina, pa ak, pod nekim okolnostima, i uslovna kazna. Smrt zbog rauna Odakle uope ideja da se prekrate muke? Odgovor moda lei u rezultatima jednog medicinskog istraivanja koje je pokazalo kako veina pacijenata umire u bolovima. Upravo je ovo najjai argument organizacija koje se bore za legalizaciju eutanazije. Najvei protivnici su, naravno, religijske zajednice, organizacije koje podravaju zatitu ivota i veliki broj doktora koji se boje da bi se eutanazija mogla oteti kontroli. Najvei strah kod ovih doktora lei u injenici da bi pacijenti mogli na ovakav korak biti natjerani od strane lanova porodice kojima bi postali teret. Zakon u zemljama u kojima je eutanazija legalna, istina, predvia ograde. Pacijent u Holandiji, naprimjer, prije eutanazije mora biti trajno bolestan i patiti od velikih neizdrljivih bolova, te mora sam i dobrovoljno izraziti elju da umre. Ne smije postojati niti jedna mogunost za lijeenje koja nije primijenjena, a doktor mora konsultirati bar jo jednog lijenika. Eutanazija se moe izvriti nad pacijentima do 16 godina na zahtjev roditelja, dok pacijenti iznad 16 godina mogu o tome odluiti sami. Protivnici smatraju kako ovo nisu dovoljno dobre ograde. Koliina bola ne moe se izmjeriti i vrlo je subjektivna, tako da prvi uslov pada u vodu. Osim toga, nikada se ne zna da li je neka bolest "trajno neizljeiva" ili da li su primijenjene sve metode lijeenja. Problem u Kolumbiji, recimo, koja takoer dozvoljava eutanaziju pod slinim okolnostima, jeste taj da siromani pacijenti trae da umru brzo samo zato da ne bi ostavili ogromne raune svojim porodicama. Ima i onih koji u jeku diskusija koriste zakonske rupe. Jedan od takvih je Amerikanac Edward Brongersman, koji nije bio bolestan, ve je vjerovao kako njegov ivot vie nema smisla. U zahtjevu sudu naveo je kako se osjea "usamljenim i beskorisnim". Eutanazija mu je dozvoljena, ali je kasnije, na zahtjev amerikog tuilatva, doktor koji je asistirao izveden pred sud. Odbrana je uspjela dokazati kako je Brongersman "patio od neizdrljivih bolova duevne prirode". Doktor nikada nije osuen. Nema prava na smrt Prema evropskoj Konvenciji o ljudskim pravima, pravo na ivot najvanije je pravo, bez kojeg su sva ostala besmislena. Ono je ugroeno ne samo ubistvom ve i svakom silom koja bi kao krajnji ishod imala okonanje ivota. Ilegalno je oduzeti ivot, ali i initi korake koji su u suprotnosti sa njegovim ouvanjem. Pravo na ivot ne moe se interpretirati u negativnom smislu - prava na smrt nema.

Ovo je osnova po kojoj je pravo na smrt uskraeno Diani, iji je sluaj ovih dana povod ozbiljnim debatama u kojima i zagovornici i protivnici poseu za ekstremnim primjerima. Dok zagovornici navode primjere neizdrljivih patnji, protivnici odgovaraju time da prema svim zakonima, duhovnim i sekularnim - ivot legalno ne moe oduzeti niko. Michel de Montaigne, prvi disidentni evropski pisac 16. vijeka, koji se zalagao za to da je samoubistvo pravo na izbor, napisao je: "Smrt je najbolji lijek protiv svakog zla: ivot zavisi od drugih, o smrti moemo odluiti sami." Pet vijekova kasnije, svijet je ozbiljno poeo razmiljati o tome da ga poslua. Sa nadopunom da u sluaju da sam ne moe to uraditi, dobije potrebnu pomo humanista. Ljekara, ili medicinskih sestara. Da li e za pet vijekova, potaknuti nekim primjerima iz prolosti, ljudi ozbiljno razmatrati i mogunost da se, kad je ve eutanazija legalna, pone sa milosrdnim ubistvima ljudi koji pate od mentalnih ili fizikih oteenja? Ili e metoda dobre smrti zaista biti samo to to joj ime kae? Apsolutno u potovati ljudski ivot od samog poetka. I ni pod prijetnjom neu dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.(Hipokratova zakletva)