I.

DRUGA MAROKANSKA (AGADIRSKA) KRIZA Godina 1910. protekla je bez tee meunarodne krize, ali to je bila posljednja koliko-

toliko mirna godina. U proljee 1911. godine izbio je ustanak u okolini marokanske prijestolnice Feza. Francuzi su to iskoristili, te su pod izgovorom da zavode red i brane francuske podanike u maju 1911. godine okupirali Fez. Bilo je jasno da Maroko prelazi pod francusku vlast. Kako njemaka vlada nije bila u mogunosti da sprijei Francusku u zauzimanju Maroka, ona je odluila da izdejstvuje bilo kakvu vaniju kompenzaciju. U tu svrhu Njemaka je izabrala put prijetnji. Pod izgovorom da namjerava tititi njemaka preduzea, 1. jula 1911. godine, njemaka vlada poslala je ratni brod Panter koji je uplovio u zaliv Agadir1, na atlantskoj obali Maroka. Bio je to znameniti panterski skok, koji je izazvao novu krizu u Maroku. Trebalo je da Agadir poslui kao neka vrsta zaloga u rukama Njemake, koja se nadala da e tako nagnati Francusku na vee ustupke. Francuski poslanik Kambon zapitao je je dravnog sekretara za spoljne poslove Njemake kakvu kompenzaciju Njemaka trai za odlazak broda iz Agadira i za pristanak da Francuska i panija zauzmu Maroko.2 Odgovoreno mu je da Njemaka trai cijeli francuski Kongo, ali Francuska nije mogla prihvatiti te njemake zahtjeve. Postojala je opasnost od evropskog rata. Meutim, ova opasnost je otklonjena zahvaljujui odlunom stavu Engleske. Ona nije mogla dozvoliti da se Njemaka ugnijezdi u Agadiru, bogatim rudnim blagom, te je zbog toga nagovjestila svoju intervenciju u sluaju njemako-francuskog rata.3 Predsjednik engleske vlade Lojd Dord je izjavio da e Ujedinjeno kraljevstvo u potpunosti stati na stranu Francuske.4 Suoena sa opasnou od rata sa Engleskom i Francuskom, Njemaka je pristala na pregovore sa Francuskom. Poslije dugih pregovora bio je napokon u novembru 1911. godine potpisan francusko-njemaki sporazum. Njemaka je bez rezerve priznavala da se Maroko nalazi pod protektoratom Francuske, a kao naknadu dobila je samo je jedan dio francuskog Konga. Umjesto velike i vrijedne kolonije morala se Njemaka zadovoljiti malom povrinom tropskih movara.5

Jedan od najpodesnijih zaliva u Maroku, bio je od velikog strategijskog znaaja kao baza na sjeverozapadnoj obali Afrike, nedaleko od Gibraltara. 2 J. V. Tarle, n. dj., 640. 3 Po nalogu svoje vlade, Lojd Dord je 21. jula 1911. godine, u jednom svom javnom govoru, nedvosmisleno izjavio da u marokanskom pitanju Engleska nee prezati od rata protiv Njemake. 4 . Popov, n. dj., 291. 5 V. P. Potemkin, n. dj., 184.

Imperijalisti ni na jednoj strani nisu bili zadovoljni. U Francuskoj su smatrali da su Njemakoj suvie dali, a u Njemakoj je postojalo uvjerenje da je bilo mogue i vie dobiti. Ali je Njemakoj tee od toga pala injenica da je dolo do jo veeg zbliavanja Engleske i Francuske.6 Nijedna meunarodna kriza prolih godina nije izazvala takvu buru ovinizma u svim zemljama kao agadirska. U Njemakoj su i tampa, i vlada, i kajzer gorjeli od mrnje na Englesku. ovinizma je bilo i u Francuskoj. Jednak uinak imala je agadirska kriza i na Englesku u kojoj je ojaala antinjemaka agitacija. Jedna od najvanijih posljedica Agadira bio je itav niz mjera da se pojaa naoruanje koje su provodile sve velike sile od poetka 1912. pa do 1914. godine. U toj utrci za naoruanjem prednjailo je Njemako carstvo.7

6 7

G. autora, n. dj., 14. V. P. Potemkin, n. dj., 184.

II.

ITALIJANSKO-OSMANSKI RAT Odmah nakon to je prola najkritinija faza marokanske krize, Italija je zapoela

osvajaki rat protiv Osmanskog carstva. Italija se htjela uvrstiti na drugoj obali Jadranskog mora, sudjelovati u diobi Osmanskog carstva i proiriti svoje kolonije u Africi.8 Poslije neuspjeha u Tunisu i u Etiopiji sa najveom zavidnou gledala je na uspjehe veih sila u trci za podjelom svijeta. Italijanski imperijalizam ve odavno je teio da po svoju kontrolu stavi Tripoli. Osvajanjem Tripolija moglo je da se rijei demografski problem juga Italije i iseljavanja u Ameriku. Birokrate, politiari, novinari, poslovni ljudi, svi su bili zaintersovani.9 Engleska vlast nad Maltom i francuska nad Tunisom umanjivali su znaaj Tripolija za Italiju, ali su italijanski imperijalisti gledali na Tripoli kao na posebno uporite za dalju ekspanziju. U Tripoliju je vane interese imala i rimska banka, Banco di Romo, koja je bila povezana sa Vatikanom. Ona se upustila u ambiciozni program ulaganja u eljeznicu, plovidbu, luke, modernizaciju poljoprivrede, kupovinu zemlje, polahko pripremajui teren za politiko iskoritavanje. Rat za ovu oblast izazvala je u prvom redu ba elja italijanskih magnata za dobitkom.10 Italija je jo po francusko-italijanskom ugovoru od 1902. godine osigurala sebi pristanak Francuske za osvajanje Tripolija i Kirenaike (Bengazi), a 1909. godine zakljuila je sporazum sa Rusijom u Rakoniiju po kojem je Rusija pristala da Italija zauzme Tripoli, a ova se obavezala da se nee protiviti tenji carske Rusije da zavlada moreuzima. Italijanski imperijalisti raunali su da ni Njemaka, ni Austro-Ugarska nee raditi protiv njih, nego da e izdati interese svoga tienika Osmanskog carstva. Italija je ekala da nastane pogodan trenutak kako bi ula u rat sa Osmanskim carstvom, a to je podrazumjevalo potpunu sigurnost da e druge sile ostati neutralne. Taj trenutak nastao je kada je izbila Agadirska kriza. Njemaka, Francuska i Engleska bile su zaokupljene meusobnom raspravom. Bilo je jasno, da im toga trenutka nije stalo do Tripolija i da Italija moe izvesti svoju akciju. 11 Birajui trenutak za rat, Italija je u obzir uzela i teak unutranji poloaj mladoturske vlade.12 Italijanska vlada uputila je 28. septembra Osmanskom carstvu jedan besramno cinian
8 9

arlota uranovi, Opa povjest 1870-1918, Zagreb, 1954., 224. Robert Mantran, Istorija Osmanskog carstva, Clio, Beograd, 2002., 724. 10 V. P. Potemkin, n. dj., 185. 11 Ibid., 185. 12 Mladoturci su bili svjesni opasnosti po njihovu posljednju afriku provinciju. Pokuali su da razbiju italijanski ekonomski kvazimonopol, privlaei investicije drugih zemalja. Tako je marta 1910. godine novi valija Tripolija Ibrahim paa, uveo ameriki kapital u eksploataciju fosfata. U isto vrijeme mladoturci su potpuno zanemarili odbranu provincije. Milicija joj je postojala u vrijeme Abdulhamida II bila je rasformirana nakon 1908. godine a vojska pvuena da bi smirila nerede u Jemenu.

ultimatum.13 Po svom cinizmu to je bio jedan od najneobinijih dokumenata. On poinje sa konstatacijom da Osmansko carstvo dri Tripoli i Kirenaiku u stanju nereda i bijede. Dalje se reaju tube na smetnje koje ine osmanske vlasti italijanskim preduzeima u Tripoliju. Zakljuak je sasvim neoekivan: italijanska vlada, prisiljena da se pobrine za zatitu svoga dostojanstva i svojih interesa, odluila je pristupiti vojnoj okupaciji Tripolija i Kirenaike. Ali krajnju granicu drskosti dosegla je italijanska diplomacija u zavrnim rijeima ultimatuma u kojima se Osmansko carstvo poziva ak da samo pomogne osvajanju svog teritorija i da poduzme mjere da se sprijei svaki otpor italijanskim trupama.14 Bez obzira koliko je osmanska vlada tada nisko pala, odbacila je ovaj ultimatum. Zapoeo je rat. Velike sile osudile su rat jer su sve eljele da odre Osmansko carstvo i da, to je mogue due, odloe istono pitanje. Ali nijedna nije eljela da izgubi prijateljstvo Italije.15 Italijanske trupe iskrcale su se u Tripoli 4. oktobra 1911. godine. Za nekoliko nedelja, zauzele su zonu obale ne nailazei na ozbiljniji otpor. Italijanskom su napadu otpor mogle pruiti samo snage formirane od lokalnog stanovnitva (sunsije) pod komandom osmanskih oficira dobrovoljaca kao to su bili Enver paa i Mustafa Kemal paa. Napad Italijana nastavljen je bombardovanjem nekih osmanskih gradova na obali Sredozemnog mora (Bejrut, 24. februara 1911. godine), okupiranjem nekih ostrva (Rodosa i ostrva Dodekaneza) i napadom na Dardanele (18. aprila 1912. godine).16 Italija da bi ublaila nepovoljan utisak koji je u svijetu ovim postupkom ostavila, obeala je da e ih uskoro napustiti im proe opasnost po tamonje hriansko stanovnitvo. Po izbijanju Prvog balkanskog rata 1912. godine Osmansko carstvo bilo je primorano da potpie mir i ustupi Tripoli italijanskim osvajaima. Porta je 15. oktobra 1911. godine prihvatila da pregovara sa Italijom. Mir je potpisan u Lozani. Njime je osmanska vlada priznala anketiranja Tripolija i Kirenaike, gdje je sultan, u svojstvu halifu, zadrao svoj duhovni autoritet nad muslimanima. Italijani su se obavezali da napuste ostrvo Dodekaneza, ali izbijanje balkanskih ratova omoguilo im je da se tamo zadre. Osmansko carstvo je prestalo da postoji u Africi, u iekivanju da nestane i iz Evrope.17

13 14

. Popov, n. dj., 292. V. P. Potemkin, n. dj., 185. 15 A. D. P. Tejlor, n. dj., 429. 16 Ekmeleddin Ihsanoglu, Historija osmanske drave i civilizacije, Sarajevo, 2004., 143. 17 R. Mantran, n. dj., 729.