(Reallexikon der Germanischen Altertumskunde)

FIBULA I NJEZINA FUNKCIJA NA NONJI

S predgovorom Rosemarie Mller i Heika Steuera

RADNA VERZIJA

Zagreb 2008.(verz.1/2)szpk

Predgovor Prije est godina je u Leksikon germanske arheologije (Reallexikon der Germanischen Altertumskunde) uvrtena opsena natuknica fibula i njezina funkcija na nonji. Izuzev objanjenja rijei cijelu su natuknicu obradili arheolozi i arheologinje. Izdava Leksikona time je elio zorno pokazati kojim se kulturnopovijesnim metodama analizira kategorija arheolokog materijala. Jasno je da se u okviru jednoga leksikona ne mogu analizirati svi predmeti u jednakom opsegu. Odjek na ovu opirnu publikaciju bio je vrlo irok, a upiti o posebnom otisku lanka o fibulama toliko esti da je izdavaka kua odluila izdati separat koji e zainteresiranima za arheologiju poput prirunika predoiti raspon oblika fibula te znanstvenicima srodnih podruja pojasniti zato fibula ima tako vanu ulogu u arheologiji. Princip sigurnosne igle podrazumijeva stvaranje napetosti pomou spiralno uvijene metalne ice. Igla na taj nain pridrava dijelove odjee. Princip je izumljen tijekom bronanoga doba s pojavom uporabe metala, a odrao se kroz kulturne epohe sve do dananjega dana. Budui da je vidljiv dio nonje ena i mukaraca, fibula uz uporabnu ubrzo dobiva i ukrasnu funkciju. To je dovelo do zadivljujueg bogatstva varijacija. Koristili su se svi metali, bronca i eljezo, srebro i zlato, a ukraavanje dragim kamenjem ili koraljima opet je znatno proirilo spektar fibula. Stil vremena ostao je ovjekovjeen u oblikovanju fibula i primjerke ini nezamjenjivima. Veliina i broj fibula neizravno odraavaju modu iako je tekstil u velikoj mjeri propao. Ve Tacit u svom djelu Germania (c. 17) govori da je ogrta sluio kao odjea, a njega je pridravala jedna fibula ili, ako ona nedostaje, trn: tegumen omnibus sagum fibula ant, si desit, spina consertum. To znai da dananja uporaba rijei fibula u arheologiji ima uporite u izvorima. Privremena sklonost njemakoj izrazu Gewandspange (kopa za odjeu) imala je politike razloge. Fibula je kao vrlo promjenjiva forma relevantna za kronoloka pitanja te su vrlo rano nastale sinteze razvoja fibula. Godine 1923. u Leipzigu je osvanulo djelo Oscara Almgrena, Studije o sjevernoeuropskim formama fibula prvih stoljea nakon Krista. To je djelo bilo pretiskano 50 godina kasnije, 1973. godine, a jo 25 godina kasnije, 1998. godine, bilo je povodom velikog kongresa u Berlinu.

lanak u Leksikonu moe samo skicirati cijelu irinu povijesti fibule. Naposljetku je ipak izala opsena knjiga koja obuhvaa stoljea od bronanoga do karolinkoga i vikinkoga doba, dakle otprilike 2 500 godina. Rosemarie Mller, Heiko Steuer

Fibula i nonja s fibulama

I. Etimologija 1: O rijei i predmetu II. Arheologija 2 Znaenje u arheologiji A. Bronano doba u sjevernoj i srednjoj Europi 3: Openito 4: Starije bronano doba 5: Mlae bronano doba 6: Lineburko bronano doba 7: Saetak B. Mlae bronano doba u junom dijelu srednje Europe 8: Openito 9: Tipovi fibula i arheoloko znaenje 10: Saetak C. Starije eljezno doba u junom dijelu srednje Europe 11: Openito 12: Tipovi fibula 13: Zapadne kasnohaltatske fibule D. Bronano doba i starije eljezno doba u istonom dijelu srednje Europe, odnosi sa Sredozemljem 14: Openito 15: Tipovi fibula, datacija i rasprostranjenost E. Laten 16: Openito 17: Tipovi fibula i rasprostranjenost 18: Nonja i proizvodnja F. Predrimsko eljezno doba u sjevernoj Njemakoj i Skandinaviji 19: Openito 20: Tipovi fibula u sjevernoj Njemakoj 21: Nain noenja i proizvodnja 22: Fibule u Skandinaviji G. Predrimsko eljezno doba i doba Rimskoga Carstva u istonom dijelu srednje Europe i u istonoj Europi 23: Predrimsko eljezno doba 24: Starije doba Rimskoga Carstva 25: Mlae doba Rimskoga Carstva 26: Nonja s fibulama H. Doba Rimskoga Carstva i doba Velike seobe naroda izmeu Rajne i Labe 27: Starije carsko doba 28: Mlae carsko doba 29: Rano doba Velike seobe naroda 30: Tragovi uporabe na fibulama starijega carskoga doba I. Doba Rimskoga Carstva u rimskim provincijama i odnosi s Germanijom 31: Fibule rimskih provincija 32: Kontakti rimskih provincija s Germanijom J. Doba Rimskoga Carstva i doba Velike seobe naroda u Skandinaviji 33: Starije carsko doba 34: Mlae carsko doba 35: Doba Seobe naroda 36: Vendelsko doba 37: Fibule s runskim natpisima K. Vrijeme kasne Seobe naroda i merovinko doba na kontinentu 38: Openito 39: Fibule i nonja s fibulama germanske ene 40: Istonogermanske fibule i nonja s fibulama 41: Zapadnogermanske fibule i nonja s fibulama 42: Istoni Germani pod utjecajem zapada 43: Franci, Alemani i Bajuvari 44: Tiringija 45: Langobardi 46: Saetak 47: Fibule i nonja romanske ene 48: Razmatranja o duhovnom i etnikom ustrojstvu na temelju nonje s fibulama 49: Fibule i nonja s fibulama mukarca L. Doba Velike seobe naroda u Engleskoj 50: Anglosaksonske fibule M. Karolinko doba 51: Openito 52: Tipovi fibula i datacija 53: Ikonografija 54: Nonja s fibulama N. Vikinko doba 55: Openito 56: Forme fibula i nonja

I. Etimologija
1. O rijei i predmetu. Fibel je u njemakom jeziku, kao i fibule u francuskom (7,III,490), arheoloki termin. Jedinstven naziv za fibulu ne postoji u germanskom jeziku, to je posljedica dvostruke funkcije privrivanja i ukrasa (2,344). Rije je preuzeta od lat. izraza fibula i javlja se samo u staroengleskom glosaru kao fifele (Ags. Voc. 2,35,42; Bosworth-Toller, Anglo-Sax. Dict., Suppl., 217, 2,344, biljeka 61). to se podrazumijeva pod rijeju fibula, u srednjem je vijeku poznato iz odgovarajueg objanjenja u djelu sv. Izidora Seviljskoga, Origines XIX,31,17. Rubna primjedba u clm 15962 u Prudencijevom djelu Psychomachia (449) (Ahd. Gl. V,32,1719) glasi: Fibul [fibula Ed.] sunt nuske quibus pectus feminarum ornatur. uel pallium uiris in humeris. siue cingulum in lumbis. Starovisokonjemaka rije za ukosnicu ili kopu u brojnim rjenicima postoji ponajprije kao imenica enskoga roda jake ili slabe deklinacije nusca (nuska, -e, nuscha, -e, nsga, -e, nusgia, nustia). U prvom redu stoji uz lemu fibula te rjee izraze lacinia, bulla, lunula, monile, ligula i spinter (dokazi 6, 446). Gotovo jednako je uestala imenica srednjega roda jake deklinacije nuskil (6,446), uz imenicu enskoga roda slabe deklinacije nuskila (6,447) i umanjenicu nuskiln, nuskil (na istome mjestu). Nadalje se javljaju imenica enskoga roda jake i slabe deklinacije nusta kod Notkera (,spajanje, vrpca' 5,142) i u glosarima (kopa, petlja, leme ansa, ansula, vidi 6,447) te imenica mukoga roda jake deklinacije nustil, ukosnica, kopa (na istom mjestu). Uz rije nusta ne pojavljuje se sama lema fibula. Povremeno su s rijeju fibula povezane rijei ring (5,153; 6,485), nestila (imenica enskoga roda jake deklinacije), nestilin (imenica srednjega roda jake deklinacije) (Ahd. Gl. I,330,34-36), traka za glavu (6, 436), spenela, igla za kosu, pribadaa, (6,573). Naziv ring odnosi se na krunu formu gornjega ukrasnog dijela (2,345), a nestila i nusca te srodne rijei na funkciju zakapanja i povezivanja (2,344). Rije spasal, koja se inae pojavljuje uz lemu spinter i bahen (6,571) i vjerojatno predstavlja izraz za narukvicu na nadlaktici i ogrlicu, javlja se dvaput (Ahd. Gl. I, 296,9; 689,3) uz izraz fibula (tekstni predloak 1 Makabejci 14,44 i 10,89). Jedanput je potvrena sloenica tragafadam, sukana ukrasna vrpca (6,630) vjerojatno se radi o prigodnom neologizmu u tumaenju fibula tragafadam nusca (Ahd. Gl. II,653,27). U tekstnom predloku Vergilijeve Eneide 4,139 najvjerojatnije se radi o zlatnoj ukosnici.

Tek u srednjovisokonjemakom za fibulu se pojavljuju (2,344) izrazi haftel, heftel, heftelin i sloenica brusthefftlin (Diefenbach, L., 233), takoer vor-, furspan, -spang, spange (Diefenbach, L., 232-233) i posuenica bratze (> bro), koja se moe usporediti s talijanskom rijei brocco, zailjeno drvo, francuskom broche, ukosnica, ranji (7,I,543-548), a odnosi se na ubadanje igle (2,345). Starovisokonjemakom spanga, srednjovisokonjemakom spange odgovara staronordijski izraz Spng, koji ima dva znaenja: moe oznaavati tanku metalnu ploicu, metalnu traku ili pak komad, grumen leda, ledeni most (Fritzner, Ordbog III,505; 1, 594; de Vries, An. etym. wb. 540; 3,886). U staroengleskom je osim imenice mukoga roda bring (Bosworth-Toller, AngloSax. Dict. 561) potvrena rije pren (usp. Pfriem) (na istom mjestu 778) i rije keltskoga podrijetla dalc ili dolc (na istom mjestu 195). Obje rijee proizlaze iz izraza za zabadanje (2,345). Staroengleska rije oferfeng (Bosworth-Toller, Anglo-Sax. Dict. 732) refleks je iroke primjene ukrasne fibule na opravi; staroengleska rije sigel (na istom mjestu 873) odnosi se na ukraavanje fibule privjescima (2,345). E. Meineke

II. Arheologija
2. Znaenje u arheologiji Izraz. Fibula je sastavni dio nonje, kopa za pridravanje i zakapanje odjee na principu sigurnosne igle. Za znanstvenu disciplinu prapovijest i rana povijest od samih je poetaka preuzela ulogu vodee forme, prije svega za pitanja kronologije, obrtnitva i odreivanje etnike pripadnosti. Znanost je usvojila izraz fibula, koji se koristi barem od srednjeg vijeka pa nadalje (usp. I 1), dok za preciznije definiranje stvara umjetne termine, koji se tvore prema formalnim kriterijima. Pri stvaranju termina vana je uoljiva karakteristika, prvo, vano nalazite ili ak daljnja, npr. etnika interpretacija (fibule s lukoviastim dugmetima, nauhajmske fibule, tirinke fibule). Razliite namjene fibula tijekom rane povijesti razlog su nedostatka zajednikog izraza u germanskom jeziku. Lingvistika to moe i potvrditi (usp. I 1). Zato

prapovijesna i ranopovijesna znanost koja se koncentrira na registriranje i kategorizaciju mora izvui zakljuke o uporabi na temelju okolnosti nalaza. Za opi opis oblika veine tipova vrijede izrazi koji ne odgovaraju uvijek stvarnom nainu noenja. (sl. 68). Tako se primjerice govori o nozi i glavi fibule vremena Seobe naroda i merovinkoga doba, ak i ako se ti primjerci pribadaju s glavom prema dolje i nogom prema gore.

Izvori i stanje istraivanja. Fibule su preteno sauvane kao grobni prilozi, tj. oprema pokojnika i omoguuju studije o nonji; javljaju se i u ostavama i blagima, kao i na rtvitima (8), npr. u bunarima ili movarama, tada obino u velikom broju. ak se nagaa i o ostavama trgovaca, kao npr. u sluaju nalaza iz Strckhausena/Oldenburga (12), s 28 istovrsnih srebrnih fibula (tab. 24). Kao sastavni dio svakodnevne odjee fibule su pronaene i u naseljima (usp. C 11). Zadaa buduih istraivanja je prouavanje raznovrsnih kulturnih veza na temelju rasprostranjenosti fibula. Prvi pokuaji potjeu ve iz poetaka istraivanja, kada je bilo jo lake dobiti pregled nalaza fibula (14; 19; 20; 22-25). Tako su djela s pregledima fibula iz razliitih epoha (u prvom redu bronanoga i eljeznoga doba te razdoblja Rimskoga Carstva) i razliitih geografskih podruja (1; 3; 4; 10; 15-18, 26) prisutna ve od ranoga perioda istraivanja, a s poveanjem koliine materijala zamjenjuju ih monografske studije o tipovima i regijama (21; 23). Sinteze pojedinanih rezultata jo uvijek nije bilo. Razliito vrednovanje metoda prapovijesne i ranopovijesne znanosti te mogunosti vrednovanja postojeih izvora, kao i proturjena pitanja neizbjeno vode do nepodudarnosti kada razliiti autori iznose stav o povijesti fibule kao elementa nonje. Zato e se u sljedeim poglavljima razmotriti pojedine epohe razvoja fibula i nonje s fibulama, pri emu je gledite razliitih autora uvijek karakteristino za nain rada prapovijesne i ranopovijesne znanosti i istovremeno pojanjava razliiti status vremenskih perioda. Svaki leksikon prapovijesti i rane povijesti, tako ve i 1. izdanje Leksikona germanske arheologije (svesci 2, 33-29), nadalje Ebertov struni leksikon (5) i Enciklopedijski prirunik prapovijesti i rane povijesti J. Fillipa (9) fibulu navode kao markantan primjer starine koja se moe stilistiki vrednovati.

Sl. 68. Fibule i nazivi njihovih dijelova; fibula gore uzorak je tzv. ranolatenske sheme, fibula dolje predstavlja lunu fibulu merovinkoga doba (sl. prema Fillipu [9]) gore: glava (spirala), luk, igla, dra igle, noga dolje. zaglavna ploica, dugmeta, luk, noga

Nonja s fibulama. Od starijega bronanoga doba do srednjega vijeka, dakle preko dvije tisue godina, fibula je sluila istovremeno kao kopa za odjeu i ukrasni predmet te je odreivala nonju prije nego to su dugme, tassel (kopa na ogrtau) itd. u srednjem vijeku doveli do novih rjeenja za pridravanje odjevnih predmeta. Nisu sve kulturne grupe i etnike grupacije ili vremenski periodi izabrali nonju s fibulama, ve paralelno postoji nonja na kojoj su igle preuzele svrhu fibula. Budui da je tekstil uglavnom propao, fibule spadaju u ouvane elemente nonje koji su neposredno bili dio odjee, za razliku od ogrlica, narukvica, prstenja ili naunica. Razvijene metode konzerviranja i vrednovanja omoguile su rekonstrukciju dijelova odjee, s jedne strane vrste i uzorka tkanine, s druge strane pomogle su odgovoriti na pitanje koji su dijelovi odjee trebali fibule za privivanje, a sve na temelju rijetkih tragova tekstila koji su sauvani zbog korozije fibula (7; 11). Iz naina ukapanja neposredno se moe razluiti nonja pokojnika. Poloaj fibula na pokojnicima pojanjava njihovu ulogu elementa nonje i doputa studije ukoliko su fibule u svojoj funkciji bile privrene za odjeu. Pritom se izvlae zakljuci o nonji ivih ljudi, posebnoj mrtvakoj ili nonji za zagrobni ivot ili o drugim funkcijama fibule, npr. za privrivanje mrtvakog pokrova. Mogu se rekonstruirati muka i enska nonja kojima su svakako mogle pripadati jedna fibula ili vie njih. Fibule su ako se nosi vie fibula pripadale veem broju odjevnih predmeta, tj. gornjem i donjem dijelu odjee. Materijal, u poetku bronca, kasnije mjed ili eljezo, zatim takoer srebro ili zlato kao i dodatno umetanje kamena u boji omoguuje na temelju materijalne vrijednosti ukrasnih predmeta studije o imovinskim odnosima izmeu mrtvih i uope o drutvenom poloaju. Osim uporabne, fibule su s vremenom dobile i reprezentativnu funkciju. Analize tragova istroenosti na fibulama (usp. H 30), uz antropoloko vrednovanje, mogu govoriti o nainu noenja fibula, a time i o nonji koja ovisi o dobi. Neke djevojice dobile su parove fibula za odjeu koje su koristile cijeli ivot. Za druge 8

vremenske periode moe se ustvrditi da se fibule kao ukras mijenjaju tijekom ivota. Pitanja o trajanju uporabe, vlasnitvu ili nasljeivanju takoer pobuuju zanimanje. Da fibule nisu imale samo svrhu pridravanja odjee, nego da su uoljivi ukrasni predmeti, ilustriraju primjeri kao to su velike ploaste fibule bronanoga doba, koje su u mnogim sluajevima prevuene zlatnim limom (usp. A 5), tzv. gigantske fibule (die monstrsen F.n) iz mlaega razdoblja Rimskoga Carstva (usp. G 25 i 26) ili srebrne limene fibule, duljine esto preko 20 cm iz sredine i 2. polovice 5. st. (usp. K 40). Samo u rijetkim sluajevima ini se da su fibule izraene kao nakit za pokojnike, odnosno za ukop, dok su u pravilu pokojnici priloene fibule koje je ona za ivota nosila kao dio nonje. U keltskom kneevskom grobu iz Hochdorfa naeno je barem 25 fibula koje su sluile za privrivanje komada tkanine za zidove komore i budui da su sve identine moda su izraene tek za ukop (6, 136-137). Fibule su esto naene u poloajima iz kojih se ne moe izvui zakljuak o funkciji na odjei, kao to je npr. dranje naramenica ili zakapanje oprave. Poloaji esto odraavaju isto ukrasnu funkciju, npr. na traci koja je visjela s pojasa. Primjer mogunosti tumaenja fibula u grobu su istraivanja G. Claussa o fibulama merovinkoga doba (7).

Tipologija fibula. Fibula je osim praktine svrhe pridravanja odjee uvijek istovremeno preuzela funkciju ukrasnog elementa. Fibula tijekom vremena esto mijenja oblije i zato raznolikost oblika slui rjeavanju datacijskih problema. Tipoloka metoda je jedna od osnova istraivanja prapovijesti i rane povijesti. Na njoj vanim dijelom poivaju razmatranja koja na temelju povezanih kompleksa izvora izvode zakljuke o promjenama fibula. Karakteristino je da jedan od relevantnijih radova za povijest istraivanja nosi naslov Prilog povijesti fibule (13). Mogunost da se raznolikost fibula razvrsta u tipove i njihova relativna blizina ili udaljenost u odnosu jedne prema drugoj interpretira kao srodnost u formi (1; 3-5; 9; 21), intenzivirana je u 19. st. zahvaljujui dominantnosti kategorije razvoja i bila je iznimno plodonosna za znanost. Prostorna diferencijacija koja ovisi o etnosu, obiajima i modi te velika promjenjivost fibule nisu omoguile samo temeljite tipoloke kategorizacije materijala, nego su doputale uspostavljanje relativne i apsolutne 9

kronologije na temelju usporedbi. Fibule su zato postale vodei oblici za prapovijesnu arheologiju s velikim mogunostima datacije. Tako se pojava fibula u junoj Njemakoj izjednaava sa stupnjem kasnog haltata (kasnije haltat D) (22). Ipak, u vanjskoj formi koja se stalno mijenja ne moe se vidjeti pravilan, kronoloki normiran razvoj. Zoran primjer prua razvoj latenske fibule (usp. 16). Izdanost prouavanja povijesnih izvora takoer je potaknula usavravanje metoda prouavanja, vrednovanja i tumaenja. Opisna prapovijesna i ranopovijesna znanost pritom polazi od formalnih razlika, od fenotipa i omjera u koliini, od materijala i ornamentike te statistikim i prirodnoznanstvenim metodama analizira niz odreenih pojedinanih imbenika (27; 16, 17). U sluaju nekih prapovijesnih vremenskih perioda fibuli se pridaje razliita vanost, ali ona preteno cilja na kronoloke rezultate.

Ostali pokuaji arheolokog vrednovanja. Fibule su proizvodi umjetnikog obrta. Zbog ukrasne funkcije fibula je podlona promjenama te stoga nije posebno pogodna samo za dataciju, nego i za studije umjetnikog obrta. Fibula naime odraava ukus vremena i poimanje stila. Proizvodnja fibula podlijee stilu, obrtnikim tradicijama, radionicama u nekom podruju. Zahvaljujui mobilnosti ljudi i trgovini fibule se ire na vee ili manje prostore. Povijesne interpretacije oblika fibula s njihovom datacijom i rasprostiranjem stoga se moraju oslanjati i na analizu obrtnikih preduvjeta i poznavati forme organizacije trgovine. Dakle, moraju uzeti u obzir odnose izmeu drutvenih grupacija prije nego to predloe dalekosena tumaenja. Zbog navedenih primjedbi o metodskim osnovama nije doputeno na temelju fibula i njhovih vlasnika suditi o pripadnosti odreenom etnosu. Unato tome izvedeni su pokuaji, ako ve ne iskljuivo, ali barem priblino pripisati pojedine tipove fibula odreenim germanskim plemenima odnosno narodima (usp. G 26, K 39 i 48). Tako se govori o tirinkim fibulama, istonogotskim fibulama ili, u novije vrijeme, s prvim ogranienjima, o fibulama istonogotskog tipa. Takoer su nainjeni pokuaji da se fibule zajedno s njihovim arheolokim kontekstom interpretiraju kao vidljiv izraz povijesno posvjedoenih selidbenih kretanja. Tako primjerice arheoloki termin civilizacija plitko ukopanih grobova podrazumijeva vrijeme keltskih seoba, a polaganje fibula, nakita i oruja na velikim grobljima, koja su rairena po cijeloj Europi tumai se kao izraz brojnih kretanja koja se spominju ili ne

10

spominju u pismenim izvorima. Osim toga, bilo je dosta pokuaja da se pronau arheoloki tragovi ranih germanskih seoba. Takoer postoji tenja da se arheoloki nalazi neposredno poveu s procesima o kojima govore pismeni izvori, npr. predlae se povijesno povezivanje srednjonjemakih kneevskih grobova tipa Leuna i Haleben iz vremena kasnoga Carstva s galorimskim carstvom na temelju grobnih inventara, kovanica i importiranih predmeta, a osobito na temelju rimskog naina noenja (28). Arheologija e na temelju velikih zlatnih orlovskih fibula dati doprinos potrazi za povijesnom pozadinom istonogermanskog kraljevskog blaga koje natpis povezuje s Gotima. R. Mller, H. Steuer

11

F. Predrimsko eljezno doba u sjevernoj Njemakoj i Skandinaviji 19. Openito. Iako je fibula na sjeveru sastavni dio nonje jo od starijega bronanoga doba (usp. 3), uslijed promjene obiaja pokapanja i prilaganja gotovo da nema nalaza iz grobova (usp. 5) mlaega bronanoga doba sjeverne Njemake i Skandinavije (4). Fibule su se ipak stoljeima proizvodile na sjeveru, to se moe zakljuiti na temelju ostava (35). Nalazi pokazuju da su fibule mlaega nordijskoga bronanoga doba tijekom vremena postajale vee i tee (usp. 5) tako da se njihova funkcija sastavnog dijela nonje u najmanju ruku ini upitnom. S druge strane, pokazalo se da stanje na terenu ne odraava stvarnu sliku nonje. Ipak se moe pretpostaviti da su dugme u obliku dvostrukoga dugmeta, koje je bilo poznato tijekom cijelog nordijskoga bronanoga doba, i igle ponovno preuzeli funkciju zakapanja odjee (3). Koliko se iz grobnih priloga moe zakljuiti o odjei, na sjeveru su se od mlaega bronanoga doba i tijekom cijelog starijega predrimskoga eljeznoga doba za zakapanje odjee preteno koristile igle. Prema konstrukciji i oblikovanju, fibule predrimskoga eljeznoga doba na sjeveru ne nadovezuju se na fibule s ploicama (Plattenfibel) (usp. 5), nego imaju uzore iz haltatskoga podruja junoga dijela srednje Europe. Ovdje je fibula kao kopa za odjeu mlaeg nastanka (usp. 8, 14, 15), a iglu je potisnula u potpunosti tek tijekom eljeznoga doba. K tome su na prostoru izmeu nordijskoga kruga i kulture polja sa arama u junom dijelu srednje Europe poznati kratkotrajni oblici fibula koji nisu utjecali na kasnije oblike. To su primjerice fibule lineburkoga prostora (usp. 6) koje su se nosile na kosi i odjei kao i tzv. pindlerfeldske fibule, ija se rasprostranjenost mjestimino protee u junonjemaki prostor kulture polja sa arama (49). R. Mller Arheoloka slika. Stanje na terenu naelno je tijekom cijeloga predrimskoga bronanoga doba obiljeeno paljevinskim ritusom. Prolih su desetljea detaljno istraena groblja s urnama iz onoga vremena te je dobiven dobar uvid u metalne predmete koji su dospjeli na lomau. Ipak se polazi od toga da je veina malih nalaza, posebice bronanih, unitena u plamenu. I u prostoru Nienburg grupe iskopani grobovi s lomaom pokazuju da je velik dio izgorenih predmeta, ukljuujui nagorene i rastopljene priloge, ostao leati na mjestu, a samo je dio izgorenoga materijala dospio u pripadajuu urnu (15). Svako istraivanje predmeta iz grobova s 12

urnama zato mora uzeti u obzir da su cjelovitost, ali i zatvorenost nalaza upitne. Time meutim naelno otpadaju osnovni preduvjeti za znanstvenu prosudbu inventara iz paljevinskih grobova. To vrijedi ne samo za kronoloka pitanja, nego i za razmatranja o drutvu, nonji itd. Ovo ogranienje ne smije se zanemariti ni pri raspravi o fibulama. Karakteristina za prostor Jastorf kulture u sjevernonjemakoj nizini su velika groblja s urnama na kojima je naen djelomino vrlo jedinstven materijal. Naselja iz toga vremena poznata su uz obalu Sjevernoga mora (npr. Boomborg/Hatzum) ili Jtlanda (npr. Hodde). U njima nalazi fibula spadaju u iznimke. b. Latenske fibule. Openito. Fibula je kao dio nonje, sudei prema njezinom polaganju u grobove, u sjevernom dijelu srednje Europe konano ula u iru uporabu tek u razvijenom stadiju eljeznoga doba, i to s uporabom latenske sheme, ne kao nastavak povremeno ve prisutnih kasnohaltatskih formi (usp. 11). Na sjeveru je latenska fibula prihvaena kad i drugi predmeti iz keltskog latenskog podruja. Sa svojom datacijom mjerodavna je i za dataciju domaeg materijala. Zato se arheoloki materijal sjevernoga dijela srednje Europe dijeli na starije predrimsko eljezno doba bez prepoznatljivog latenskog ukusa od mlaega predrimskoga eljeznoga doba u kojem ovaj utjecaj prevladava. Cezura izmeu ova dva odsjeka poklapa se s dobro izraenom dominacijom materijala koji je bio preuzet odnosno posuen iz latenske kulture. Ovaj trenutak ipak nije posvuda istovremen, nego se nakon poetka utjecaja vremenski i regionalno pomie prema sjeveru (37). Analogije u spomenikom inventaru junoga i sjevernoga dijela srednje Europe, u kojem fibule prema broju i znaenju igraju vanu ulogu dovele su do naziva laten, pojma koji ne uzima u obzir razlike socijalne, etnike ili duhovne prirode. Za latenske fibule stoga esto vrijede ista imena, neovisno o geografskom podrijetlu ili kulturnoj pripadnosti, ak i kada se njihov duktus katkad znatno razlikuje od pravih latenskih fibula. Unato znatnom podudaranju odnosno slinosti u oblikovanju, konstrukciji (rano-, srednjo- i kasnolatenska shema, usp. 17) i materijalu ipak se ne moe nuno polaziti od iste upotrebe i znaenja za vlasnika tj. vlasnicu. S druge je strane prihvatljivo da ovaj utjecaj, vidljiv u pojaanom preuzimanju fibula i drugih proizvoda te vjetina, nije bio ogranien samo na materijalnu kulturu. To se moe naslutiti posebice u podruju kontakta s keltskom latenskom kulturom. Slinosti postoje izmeu ostaloga u gradnji i ureenju visinskih naselja, ali i u uporabi 13

stakla, kovanica i sl. U velikoj mjeri jo uvijek vlada neznanje o tome jesu li i koje forme ivota u zajednici socijalni odnosi, religiozne predodbe bile povezane s preuzimanjem fibule u nonju odnosno s pogrebnim obiajem (usp. ostave koje sadre fibule iz keltskog i kasnije germanskog teritorija [Dux, Illerup, Pyrmont, nalazi s izvora]). Ako i nisu bile keltski izum, Kelti su fibule kao kope za odjeu u Europi svojim aktivnostima koje su djelomino zabiljeene i u pisanim izvorima (seoba) uveli u opu uporabu i odreivali su njezinu formu i izradu do ranoga carskoga doba (usp. 31). Promjenu nonje s iglama u nonju s fibulama tijekom mlaega predrimskoga eljeznoga doba uzrokovalo je preuzimanje latenske fibule, tako su se najprije u 3./2. st. pr. n. e. tijekom ripdorfskoga perioda proizvodile takve kope za odjeu koje, uz daljnje postojanje latenske sheme, na sjeveru ine samostalne proizvode. Ovdje se uz upotrebu sheme Duxa ubrajaju bronane lijevane ili kovane fibule, tzv. irolike fibule (46) ili fibule s lijevanom nogom, posljednje su ponekad izraene prema uzoru minsinke sheme (31, 70-72). Holtajnske igle, koje tek u ovo doba doivljavaju procvat i proizvode se kompliciranom tehnikom lijevanja koja zahtijeva iskustvo (berfanggu) kao i regionalni oblici koji predstavljaju daljnji razvoj haltatskih fibula (43; 44) detaljno rasvjetljavaju ovaj prijelaz. Tek s kasnim latenom (2./1. st. pr. n. e.) na sjeveru dominiraju jednake sheme konstrukcije i tipovi fibula kao na gotovo cijelom prostoru Europe (41). Pitanje u kojoj se mjeri stoga moe zakljuiti o slinostima u nonji jo je uvijek je potisnuto iza rjeavanja konkretnih tema, tj. prednost i dalje ima rjeavanje kronolokih i horolokih pitanja (npr. [21]). S druge je strane upravo prouavanje fibula dalo izvanredno plodonosne rezultate i fibule je relativiziralo u njihovom znaaju kao kronoloke vodee forme. Ovo dolazi do izraaja na vie grobalja unutar sjevernonjemake nizine kao to je Cammer u okrugu Belzig/Brandenburg. Starost grobalja i slijed ukapanja umnogome se mogu odrediti na temelju obiaja prilaganja fibula koja se razlikuje od mjesta do mjesta, a ne na osnovi nadregionalno uspostavljene kronologije (36). iroka rasprostranjenost istih i slinih tipova fibula onemoguava pripisivanje odreenom etnosu (11; 12) iako se to uvijek iznova pokuava (npr. [24]). S druge strane, fibule stranog podrijetla objanjavaju se mobilnou pojedinaca (27) kao i direktnim doseljenjem grupa stanovnitva koje donose svoju nonju s fibulama odnosno grobne priloge (2, 136-138). Pripisivanje odreenom etnosu u ovom je 14

periodu donekle mogue samo za fibule unutar sjevernoga dijela srednje Europe. Uvjerljiv dokaz za to prua dugotrajna rasprava o tome da li fibule varijante J (odnosno G/H [usp. 23]) predstavljaju keltsko ili germansko stanovnitvo (38, posebice 170-172; 39). 21. Nain noenja i proizvodnja Prethodna poglavlja jasno su istaknula da fibula funkcijom nasljeuje iglu. Ona je sukladno kasnohaltatskom obiaju esto u uporabi s ringovima/obruima, koji su na sjeveru ponajprije pronaeni kao nakit za vrat u obliku spiralnog obrua (17). Koegzistencija recepcije i nove kreacije u nonji proizlazi iz konteksta u Twietfurtu u okrugu Lbz, Mecklenburg kojoj pripadaju dvije igle i dva obrua razliitog oblikovanja te imitacija fibule s ukrasom na nozi (40, 133, sl. 4a). Kasnije je s preuzimanjem latenske fibule na sjeveru prihvaen i nakit u formi keltskog torkvesa, uobiajenog u junom dijelu srednje Europe, te se kao i fibula ovdje proizvodio preteno autohtono (51). Prema ope prihvaenom miljenju, u sjevernonjemakoj nizini je osim toga tijekom Jastorf kulture uvedeno noenje hlaa s pojasom (42, 6-8), no na temelju nalaza nonje mukarca odnosno ene ne moe se generalno razlikovati. Na temelju stanja na terenu (vidi gore i [14]) ni broj fibula za odjeu ne moe se jednoznano odrediti (usp. pokuaji rekonstrukcije nonje kod [48, posebno 78] kao i [9; 29]). Rezultati istraivanja paljevinskih grobova, koji su jo uvijek rijetko raspoloivi, upuuju na to da su razliite fibule u jednoj urni ponekad pripadale veem broju osoba razliite dobi (10). Relativno su dobro poznati visei ukrasi (sl. 94) koji su fibulom privreni za odjeu. Oni su omiljeni unutar sjevernonjemake nizine tijekom starijega predrimskoga eljeznoga doba (22). U pravilu su oba kraja lania bila privrena na jednu limenu plou koja je s druge strane bila povezana s fibulom. Lania je moglo biti 4-6, a na njima su katkada jo dodatno visjeli limovi. Takvi su lanii uvijek istovrsni, ali i veliina i oblik ploica varira kao i i izabrana forma fibule i njezino privrivanje na ploicu lania. Nain noenja takvog nakita teko se moe razabrati na temelju nalaza iz paljevinskih grobova, ali ipak se moe prihvatiti usporedba s kosturnim grobovima haltatske i latenske kulture (28). Veinom istovrsne fibule koje su se najee nosile

15

na lijevom ili desnom ramenu, rijetko u predjelu zdjelice, sluile su za zakapanje komada odjee ili spajanje dvaju dijelova nonje. Tanki su lanii na razliite naine povezani s fibulom, u haltatskom su podruju objeeni direktno o tetivu, a na sjeveru su privreni pomou konstrukcije s ploicama. Uz praktinu svrhu uvijek su imali i ukrasnu (usp. i [54, 452]). Uporaba takvog nakita, koji je do latena bio povezan s iglama sve dok fibula nije preuzela funkciju zakapanja odjee, dio je tradicije karakteristine za istoni haltatski krug. Toj tradiciji pripada dodatno ukraavanje viseeg nakita laniima i limovima. U pojedinim podrujima nastavlja ivjeti jo relativno dugo sve do kasnoga latena, pri emu su visei ukrasi s laniima i fibulom u sjevernonjemakoj nizini raeni prema principu konstrukcije bez uporabe ploica (23). U istraivanjima postoji suglasnost da fibule noene s ukrasom ploica s laniima na temelju svoje relativnokronoloke datacije govore o trajanju ove mode. Sporno je ipak pitanje o pojavi nonje s ukrasom (26; 32); nije sigurno jesu li uzori istovremeni s imitacijama fibula. Mlaa studija (29, posebice 500-502) u ovom pitanju zastupa istovremenost. Kao dokaz za to slue Dronninglund fibule sa sjevernoga Jtlanda, koje su bliske srednjoeuropskim trakastim fibulama, a takoer su se nosile s nakitom na prsima (sl. 94,2). Time ipak nije odreena starost svih fibula noenih s ukrasnim ploicama s laniima. Bitno pitanje koje se ini kao problematika datacije u stvarnosti se odnosi na staru kontroverziju. Ona zaparavo glasi treba li najvanije korijene predrimskoga eljeznoga doba na sjeveru traiti u haltatskoj ili u latenskoj kulturi (6, 162-164). 22. Fibule u Skandinaviji. Openito. Poetak eljeznoga doba na sjeveru (period VI bronanoga doba, period I eljeznoga doba) istie se u arheolokom materijalu vie lokalnim razliitostima nego vremenski jasno odredivim granicama (1), ali u pravilu se ponajprije na temelju trgovakih i kulturnih veza na prostoru uz Baltik ne polazi od kanjenja kulture. Dok materijal perioda I (ca. 500. 300.god. pr. n. e.) nije posvuda zastupljen, paljevinski se grobovi junoga Jtlanda mogu izravno povezati s Jastorf kulturom. Kontinuirano pokapanje na grobljima moe se ustanoviti tek od perioda II (ca. 300.-150. pr. n. e.), pri emu kao tip groba dominira paljevinska jama ponajprije na Jtlandu, Bornholmu i u junom dijelu sjeverne vedske, dok mlai period III (ca. 150.-0) prvenstveno predstavlja keramika. Pokapanje na grobljima esto se nastavlja i u doba Rimskoga Carstva ili se barem protee kroz 16

dulje periode predrimskoga eljeznoga doba. Izuzev pojedinih talijanskih importa haltatskih fibula (50,18 s napomenom 81) i u Skandinaviji se kao i u sjevernom dijelu srednje Europe (usp. 20b) istie prijelaz iz kulture igala u kulturu fibula, koji dijeli starije od mlaega eljeznoga doba. Ova je prekretnica nastupila priblino istovremeno tijekom 3./2. st. pr. Kr. u toku ripdorfskoga doba, ali ipak se odvija drukije nego na sjeveru srednje Europe, gdje se u nonji s iglama kao i u nonji s fibulama mogu raspoznati jasno vidljivi prijelazi (usp. 19). Prekretnica nalikuje novom poetku, koji je prema miljenju vedskih istraivaa najbolje izraena faza u kulturnoj slici Skandinavije (33). Time je tek u ovom razdoblju uistinu nastupio prijelaz bronanoga u eljezno doba (52), koji se, osim latenskim fibulama, oitovao i drugim tvorevinama materijalne kulture. U sadanje vrijeme nagaa se o gospodarskim razlozima prihvaanja latenskog utjecaja i prosperitetu koji je uslijedio nakom toga. Prema E. Nylnu, odluujui preduvjet za preokret od bronanoga doba prema eljeznome tijekom nordijskoga eljeznoga doba perioda II bila je ponajprije promjena tipova brodova: u baltikom podruju priobalni brod Hjortspring tipa zamjenjuje se Nydam tipom koji je pogodan za dulju plovidbu. Kao posljedica promjene sada je dostupan znatno vei prostor nego prije te je ostvaren tehniki preduvjet za kontakte izmeu kontinenta i Skandinavije koji su se sada pojaali (usp. 23). Nije svako kulturno strujanje na kontinentu doseglo skandinavske regije tako da upravo u uporabi i formi fibula dolazi do izraaja samostalan ritam u pojedinim predjelima (13, posebice 227). Tipovi fibula. Izuzev prvih pokuaja kopiranja haltatskih fibula u sjevernoj Danskoj, tijekom starijega predrimskoga eljeznoga doba (usp. 21) fibule u Skandinaviji ine derivate oblika kontinentalne Europe, pri emu se koristi princip konstrukcije srednjo- i kasnolatenske sheme. U fibule srednjolatenske sheme ubrajaju se ponajprije mnogobrojne varijante fibula s kuglicom, ali i fibule varijanata A i B (usp. 23). One su dobile posebne regionalne oblike kao to je fibula s draem igle savijenim prema gore (sl. 95, 11-12). Fibule s kuglicom (Kugel-F.), kao to su eljezna fibula s dugom, pravom spiralom i velikim lijevanim bronanim ukrasom na luku, potjeu od uzora s tri kuglice na luku (sl. 95,5-9). Fibule kasnolatenske sheme su u formi varijante K takoer s razliitim derivatima naene u grobovima (sl. 95), dok broj savinutih fibula snano opada (sl. 95, 14-16). R. Mller

17

Sl. 93. Fibule koje se nadovezuju na haltat Sl. 94. Fibule s laniima predrimskoga eljeznoga doba (2,4 M. 1 : 4; 1,3 bez M.) Sl. 95. Fibule mlaega predrimskoga eljeznoga doba na sjeveru srednje Europe i u Skandinaviji (M 1 : 2)

radna verzija

18

G. Predrimsko eljezno doba i doba Rimskoga Carstva u istonom dijelu srednje Europe i u istonoj Europi 23. Predrimsko eljezno doba. Meu najkasnijim nalazima luike i pomeranske kulture urni s maskama iz starijega predrimskoga eljeznoga doba fibule su relativno rijetke (13; 79). Uz kasnohaltatske fibule s ukrasom na nozi i samostrelnom konstrukcijom (sl.96,1) daleko su ee tzv. fibule Kaulwitz (Kowalovice) tipa (sl. 96,2) i tipa Gro Beckern (Piekary Wielkie) i one traju sve do latena (=Lt) B1. Prave su latenske fibule, poput fibula sa ivotinjskom glavom i Dux fibula rijetke. Iz zavrne faze pomeranske kulture poznate su pojedinane rane srednjolatenske fibule. Prihvaanje fibula uslijedilo je u susjednim podrujima latenske kulture na sjeveru i posljedica je jaanja latenskog utjecaja (latenizacija, usp. 20b). Tipologiju fibula srednjo- i kasnolatenske sheme mlaega predrimskoga eljeznoga doba u tzv. istonogermanskim kulturnim grupama istono od Odre i Nise postavio je J. Kostrzewski (36). Tipologija sadri 15 tipova ili varijanata od A do O (sl. 96, 3-17) kao i neke tipove (npr. fibule s kuglicom) koji su tipini ponajprije za podruja dalje na zapadu. R. Hachmann (20) pokuao je u velikoj studiji objasniti relativnokronoloki slijed na temelju priloga fibula iz grobova sjeverne i istone srednje Europe. T. Dabrowska (5; 6) je poboljala i precizirala kronoloki poredak i djelomino tipoloku klasifikaciju za podruje Przeworsk kulture. Iz usporedbe redoslijeda od 4 stupnja koji vrijedi za sjeverni i istoni dio srednje Europe i podjele na tri stupnja rane Przeworsk kulture prema Dabrowskoj (A1-A3) proizlazi da je unato lokalnim razlikama slijed formi fibula u pojedinim kulturnim grupama u prostoru izmeu Odre i Visle u velikoj mjeri slian. Najstarije su bez sumnje srednjolatenske fibule varijante A i B, duljine vie od 10 cm, esto ukraene. Najstarije srednjolatenske fibule (kasna faza Lt C1 [5; 6]) pripadaju fazi nastajanja Przeworsk kulture u srednjoj i junoj Poljskoj kao i Oksywie kulturi u podruju uz donju Vislu. Duge su vie od 10 cm i esto su ukraene. Za razvijenu ranu fazu ovih kultura (stupanj A1 = otprilike Lt C2) karakteristine su duge, neukraene fibule varijanata A-C. Mogue da su istovremeno bili u uporabi ve prvi, krai primjerci spomenute F-varijante, ija duljina ne prelazi 8 cm. Ponekad u rasprostranjenosti pojedinih tipova fibula dolaze do 19

izraaja regionalne i kulturne razlike. Tako iz sjeverne i june Poljske, s podruja Donje Luice koja granie s Jastorf-kulturom i iz zapadne Donje lezije (9), ali i iz srednje Pomeranije potjeu fibule s kuglicama (sl. 96, 18) i kasnolatenske fibule sa stepenastom (stufenfrmig) lukom (sl. 96, 19) (usp. 20). Uz ove prave latenske forme i ovdje se javljaju derivati poput eljeznih fibula s velikim lijevanim ukrasom na luku, tipinih za Gotland i Bornholm. U vrijeme stupnja A2 (otprilike Lt D1) fibule varijanata A-C pojavljuju se se na samom poetku slijeda, ali najee se susreu fibule varijanata D/E-L, a meu njima varijante D/E, G/H i K. Varijante I, J, L prelaze ve u stupanj A3. Kasnolatenske fibule varijante J i nauhajmske fibule, koje su joj srodne, a u istonoj srednjoj Europi su neto rjee, pronaene su u istonom dijelu Przeworsk kulture i u Oksywie kulturi (6, sl. 1). Kronoloka razlika izmeu stupnjeva G/H i varijante K nije raspoznatljiva (5; 54). Bronane fibule varijante G ee su u Oksywie kulturi nego u Przeworsk kulturi, gdje prevladavaju sline, ali eljezne fibule varijante H. U Przeworsk kulturi dolazi do izraaja sklonost prema eljeznim fibulama. U Przeworsk i Oksywie kulturi rijetke su koljenaste fibule Almgren 65 (2), koje su oito povezane s kontaktima s keltskom kulturom. Za stupanj A3 (otprilike Lt D2) karakteristine su savinute (geschweifte) fibule varijanata M-O, ija uporaba poinje s varijantom M ve neto ranije, a s varijantom O traje jo i dulje. Savinute fibule esto su izraene iz bronce. Time se potvruje zapaanje da se ovaj materijal krajem mlaega predrimskoga eljeznoga doba ee upotrebljavao i u Przeworsk kulturi. Porijeklo fibula Almgren 18 iz podruja mijeane Kelto-Przeworsk Tyniec grupe u podruju gornje Visle, ali i u matinom podruju Przeworsk kulture moe se izvesti iz kontakata s istonoalpskom zonom i Pchov grupom (51) u Slovakoj (5). Na slinu povezanost upuuju jo rjee fibule sa ivotinjskom glavom otvorenih usta (mit ausbeiendem Tierkopf) (usp. 31, sl. 111) na pragu vremena Rimskoga Carstva, koje se bez ikakve sumnje moraju promatrati kao importi iz panonsko-alpskoga prostora (5; 21). Pojava savinutih fibula u odreenim podrujima moe se neposredno povezati s germanskim naseljavanjem. Izostanak takvih kopi u najveem dijelu prostora oko rijeke Odre u stupnju A3 smatra se izrazom opustoenosti ovih podruja, dok one istovremeno dalje na jugu u srednjoj ekoj (42) predstavljaju najraniji arheoloki trag Germana (tip Tiice) nakon kraja civilizacije keltskih oppida.

20

Vlastiti spektar fibula posjeduje takoer latenizirana Zarubincy kultura uz srednji i donji Dnjepar (3; 24; 25). Tamo su se uz uobiajene tipove sjevernoga dijela Europe nosile i posebne forme, poput srednjolatenskih fibula sa spiralnom nogom (sl. 96, 22) i naroito tzv. Zarubincy fibule (sl. 96, 20-21). Potonje se odlikuju trokutasto proirenom nogom i oito su bile pod utjecajem fibula zapadnoga Balkana. Razliite podvrste Zarubincy fibula A. K. Ambroz (3) podijelio je u 5 grupa. One su prisutne tijekom cijeloga mlaega predrimskoga eljeznoga doba do starijega vremena Rimskoga Carstva. U ranoj fazi Poieneti-Lukaevska kulture u podruju uz srednji Prut i Dnjestar prepoznatljive su veze s Jastorf-kulturom, to pokazuju fibule s kuglicom ili kasnolatenske fibule sa stepenastim lukom (usp. 20). Daljnji razvoj spektra fibula takoer se donekle podudara s razvojem u srednjoj Europi. 24. Starije doba Rimskoga Carstva. Za stupanj B1 u cijelom su podruju izmeu srednjega Podunavlja i Baltika karakteristine snano profilirane fibule (grupa IV prema Almgrenu) i fibule s oima (Almgren, grupa III). Posebice na temelju kombinacija nalaza s ovim fibulama u grobnim kompleksima iz eke (38; 42-44), sjevernoga prostora srednjega Podunavlja (29; 30; 60; 62) i Przeworsk kulture (37) mogua je podjela stupnja B1 u tri faze: B1a kasnoaugustejsko-ranotiberijevska, B1b kasnotiberijevsko-klaudijevska i B1c neronovsko-ranoflavijevska. Osobito u ekoj moe se izdvojiti jo jedna prijelazna faza izmeu mlaega predrimskoga eljeznoga doba i stupnja B1. Njezine vodee forme su kasne savinute fibule poput tipa Almgren 2 (sl. 97,1) i Almgren 19, prototipovi fibula s oima (Almgren 67, sl. 97, 2), kao i najstariji primjerci provincijsko-rimskih Aucissa fibula. Za razvijenu fazu B1a posebice su karakteristine fibule Almgren 67 (sl. 97,3), a za B1b i B1c Almgren 68 (sl. 97, 4), pri emu se tijekom stupnja B1c poinju koristiti rane fibule u obliku trube (sl. 97, 6). Najstarije fibule s oima (sl. 97, 7), koje na glavi imaju rupe poput pritvorenih ili zatvorenih oiju (Almgren 45-49), pojavljuju se u stupnjevima B1 i B2. Za stupanj B1 tipine su kasne fibule s oima (Almgren 50-53 [sl. 97, 8-9]). Nalazi fibula Almgren 67 koncentriraju se u ekoj, u drugim su podrujima znatno rjee (34; 60; 62). Fibule Almgren 68 rairene su u srednjem Podunavlju, na teritoriju Przeworsk kulture, u Wielbark kulturi, u sjevernoj Poljskoj te ak u istonoj Europi. Tako nalaz fibula forme Almgren 68, ali i izostanak fibula s oima Almgren 50-53 (62, sl. 4) glasi kao izraz relativne opustoenosti ovoga podruja nakon poraza Marboda i Catualde. Snano 21

profilirane fibule Almgren 67-68 su noriko-panonskog porijekla i barem se djelomino mogu smatrati importima iz rimskih provincija (ponajprije Almgren 67). Meutim, najvei dio ovih fibula, prije svega fibule Almgren 68, koje su u nadasve velikom broju potvrene u Barbaricumu, moe se okarakterizirati kao domaa imitacija. Iako nisu germanskog podrijetla, rasprostranjenost snano profiliranih fibula moe se smjestiti u germansko podruje (usp. 23). Preteno noriko-panonske importe utjelovljuju fibule s vorom Almgren 236-237 (sl. 97, 5) i fibule s krilima (Flgelfibeln) Almgren 238, ija rasprostranjenost dosee Litvu (12). Ali i ove su se forme oponaale, kao to svjedoe eljezne fibula Almgren 236 s teritorija Przeworsk kulture. Provincijsko-rimski tipovi fibula zapadne provenijencije (usp. 31), poput Distel ili Aucissa fibula, u istonom su dijelu srednje Europe i istonoj Europi znatno rjee zastupljeni. Za razliku od stupnja B1, za stupanj B2 karakteristina je daleko vea raznolikost tipova fibula koja dolazi do izraaja u jaim lokalnim razlikama izmeu pojedinih podruja. U uporabi su bili mlai tipovi fibula grupa Almgren II-IV kao i razliite varijante vrlo heterogeno sastavljene grupe V s 12 serija i pojedinim zasebnim tipovima (2). Pravu nadregionalnu grupu formi ine kasne fibule s oima 57-61 (sl. 97, 10), pruska sporedna serija Almgrena, odnosno prema R. Jamki (22) nazvana serijom B fibula s oima. Njezina najvea gustoa nalazi se na teritoriju Wielbark kulture baltikoga kulturnoga kruga u nekadanjoj Istonoj Pruskoj i u dananjim baltikim dravama (Almgren 55-56 [2,57]) kao i u istonom dijelu Przeworsk kulture istono od srednje Visle. Osim toga, posvjedoena je i na drugim podrujima, do Dunava i ak junije, u rimskim provincijama te na istoku do Dnjepra. Time su fibule s oima Almgren 57-61 jedna od karakteristinih formi stupnja B2a, koji se otprilike moe izjednaiti s kasnoflavijevsko-trajanovskim vremenom. Za eku je karakteristian razvoj raznovrsnih varijanti, kasnije snano profiliranih fibula i fibula u obliku trube (97, 14). Osim toga, tamo su uz forme fibula germanskih podruja uz Labu/elbgerm. F.-Formen (poput Rollenkappen fibula Almgren 28-29 [sl. 97, 12] ili koljenastih fibula Almgren V, serije 9 [sl. 97, 13]) uobiajeni tipovi koji karakteriziraju Przeworsk kulturu (poput trakastih fibula Almgren V, serije 10 i posebice eljezne Kopfkamm-fibule grupe V, serije 8 prema Almgrenu). Takve slinosti s Przeworsk kulturom jo su snanije izraene u moravskozapadnoslovakom prostoru, to potvruju eljezne Kopfkamm-fibule (fibule s 22

krestom na glavi?) (sl. 98, 10-11) kasnoga stupnja B2 kao najea forma fibula (17; 61). Na teritoriju Przeworsk kulture su u stupnju B2a osim kasnih fibula s oima zastupljeni uglavnom mlai oblici fibula u obliku trube (varijanta 2 prema Liani [37], sl. 97, 11) i rane fibule grupe V (vitke Kopfkamm-fibule grupe V, serije 8 prema Almgrenu [sl. 98, 6], fibule forme Almgren 99-100 [sl. 98, 4] i fibule grupe V, serije 7 prema Almgrenu [sl. 98, 5]). Fibule grupe V, serije 7 prema Almgrenu naroito su esto naene u istonom dijelu Przeworsk kulture kao i rane, vitke forme istone glavne serije II. grupe Almgrena. Uz fibule tipa Almgren 38-39 (sl. 98, 2) tamo je potvrena osobita forma (sl. 98, 3), Nadkole tip (48). Za stupanj B2b karakteristine su veinom eljezne fibule serije 8 (sl. 98, 10-11), 10 (sl. 98, 7) i 11 (tzv. tip Leonw 23 [sl. 98, 9]) kao i fibule tipa Almgren 132 (sl. 98, 8), grupe V (27; 17; 26). Slian spektar fibula moe se susresti i u Luboszyce kulturi koja nastaje u stupnju B2b (10). I s obzirom na izbor materijala za proizvodnju fibula ponekad dolaze do izraaja kulturne suprotnosti, to se moe ustanoviti ve u mlaem predrimskom eljeznom dobu (usp. 23). Dok u Przeworsk kulturi ranoga carskoga vremena dominiraju eljezne fibule, u Wielbark kulturi izraene su gotovo samo iz bronce. U njihovom podruju rasprostiranja uz donju Vislu produkcija fibula bila je vrlo razvijena. R. Wolagiewicz (75; 76) zato unutar stupnja B2 razlikuje tri horizonta fibula koji odgovaraju stupnjevima B2a, B2b i B2c (usp. o vodeim formama sl. 98, 1 i sl. 98, 12). Ovi se horizonti meutim u velikoj mjeri preklapaju. Priblino slian spektar fibula imaju zapadnobaltike kulturne grupe u Istonoj Pruskoj (11; 47; 70). Tamo su osobito zastupljene kasne forme snano profiliranih fibula (tipovi Almgren 72, Almgren 93 [sl. 98, 13]) (45; 46). Potonja te kasne fibule s oima najee su fibule stupnja B2 u Litvi (41). Na teritoriju istonoeuropskih Postzarubincy kulturnih grupa na prostoru izmeu Dnjepra i junoga Buga meu oskudno zastupljenim dijelovima nonje prevladavaju kasne fibule s oima i snano profilirane fibule (3; 56). Provincijsko-rimske fibule su u istonoj Europi u vrijeme stupnja B2 rijetke. Naene su uglavnom neke kasne, snano profilirane panonske fibule, rimske koljenaste fibule te ponajvie emajlirane istostranine fibule i ploaste fibule (68). 25. Mlae doba Rimskoga Carstva. U mlaem dobu Rimskoga carstva dolazi do temeljnih promjena u spektru fibula (14). Tijekom rane faze mlaega carskoga 23

doba (stupanj B2/C1-C1a) s vremenom su grupe Almgren II, IV i V izale iz uporabe, a zamijenile su ih druge forme (grupa VI i VII prema Almgrenu; usp. takoer 34). Geneza fibula s podvijenom nogom je unato brojnim pokuajima tumaenja ostala nerazjanjena. Gotovo nije upitan njihov razvoj iz fibula srednjolatenske sheme u istonoj Europi, moda na podruju uz Dnjepar ili Crno more (2; 3). Tono podruje nastanka i irenje prema srednjoj Europi ipak je ostalo nepoznato. Samostrelne fibule s visokim draem igle razvile su se iz formi fibula starijega carskoga doba u podruju uz Labu. Vjerojatno su neovisno od njih na sarmatskom podruju istone Maarske (49) nastale fibule s visokim draem igle i gornjom tetivom. Princip konstrukcije s visokim draem igle nastao je ve krajem starijega carskoga razdoblja. Poetkom mlaega carskoga doba (faza B2/C1) nose se fibule koje tipoloki pripadaju starijem carskom dobu uz fibule koje nedvojbeno potjeu iz mlaega carskoga doba ([14]; usp. sl. 99,1-7). Posebno su esto takvi tipoloki stariji proizvodi zastupljeni u materijalu Wielbark kulture i baltikih kulturnih grupa, ali i Przeworsk i Luboszyce kulture. Takve forme meutim u velikoj mjeri nedostaju u ekoj i Moravskoj kao i u Slovakoj. Zanimljivo je da su barem u Przeworsk i Wielbark kulturi tradicionalne sitne fibule u mlaem carskom dobu pripadale samo enskoj nonji, dok su jednostavnije, vie utilitarne fibule s podvijenom nogom bile sastavni dio muke nonje (14-16; 76; 77). Germanske ploaste fibule (69), toliko karakteristine za mlae carsko doba u germanskom podruju uz Labu, u istonoj Germaniji koristile su se samo u ekoj za vrijeme stupnja C1 (usp. 28). Ploaste se fibule osim toga pojavljuju u Istonoj Pruskoj, posebice u Samlandu i Litvi. Radi se o posebnoj, lokalnoj formi ovih fibula, izmeu ostaloga o tutulus-fibulama, rupiastim ploastim fibulama i krinim fibulama (11, 41). Proizvodnja odreenih lokalnih formi starije faze mlaega carskoga doba u baltikim podrujima, posebice Mazuriji, kao to su emajlirane ploaste i prstenaste fibule (sl. 102, 8), moe se sa sigurnou pripisati utjecaju iz Porajnja (12; 41). Iz istone su Europe takoer poznate lokalne emajlirane fibule kao to su trokutaste, esto rupiaste fibule (sl. 102, 9) iz podruja kijevske kulture na Dnjepru i Moina kulture na prostoru uz Oku (18; 19; 33). U ekoj su tijekom stupnja C1 prilino esto zastupljene samostrelne fibule s visokim draem igle grupe Almgren VII, serije 1 (sl. 99,8-9). U Moravskoj i Slovakoj kao i na teritoriju kultura Przeworsk, Luboszyce i Wielbark znatno su rjee. U 24

navedenim podrujima takoer gotovo u potpunosti nedostaju samostrelne fibule grupe Almgren VII, serija 2, 3 koje su uobiajene u zapadnoj Germaniji. Takve su fibule u ekoj i u Dbczyno grupi zapadne Pomeranije pojedinani sluajevi. Iznimku ini nalaz fibula grupe Almgren VII, serije 3 sa sjevernomoravskoga groblja Kostelec (sl. 99, 10) ija se pojava ovdje bez ikakve sumnje moe pripisati useljavanju iz germanskog podruja uz Labu u stupnju C1b (63; 80). U Wielbark kulturi i zapadnobaltikoj kulturi u Istonoj Pruskoj brojne su kasne varijante samostrelnih fibula ukraene icom s perlama, primjerice tipa Almgren 211 (sl. 99, 11,12). Datiraju se djelomino ve u stupanj C1b (14). To u istom prostoru vrijedi i za daleko rjee naene gigantske (monstrs) fibule s visokim draem igle kao Almgren 212-217, koje su osim toga karakteristine i za ranu fazu ernjachov kulture, posebice u Moldaviji (sl. 99, 13) (3, 73). Njihovo koritenje takoer se dovodi u vezu s doseljavanjem sa sjevera. Spomenute ukrasne forme samostrelne fibule s visokim draem igle, izmeu ostaloga s dvostrukom spiralom (Almgren 210 i sl.), povremeno su naene na prostoru Przeworsk kulture (sl. 99, 12), a mogue je da se odravaju do stupnja C2. Uz samostrelne fibule s visokim draem igle poznate su iz eke, Slovake, Moravske i iz Przeworsk kulture tijekom stupnja C1 (14; 15) fibule s visokim draem igle i gornjom tetivom (sl. 99, 14-16). Na temelju njihove uestalosti u sarmatskoj istonoj Maarskoj (49), ali i u Vlakoj i sjeverno od Karpata podrijetlo cijele grupe fibula trai se u ovom geografskom podruju. Neke od ovih fibula su na luku ukraene icom s perlama (sl. 99, 16). Fibule s podvijenom nogom mogue je u istonoj Europi smjestiti na sam poetak mlaega carskoga doba. Unato oprenim stajalitima (2; 26) ini se da su obje vrste ovih fibula jednolane s gornjom tetivom i one sa samostrelnom konstrukcijom priblino istovremeno bile u uporabi. To potvruju kompleksi nalaza s poetka mlaega carskoga doba, koji s jedne strane sadre fibule sa irokom ili proirenom nogom (14 [sl. 100, 2, 6, 8]), s druge strane fibule s uskom nogom. Potonje su uistinu prilino dugovjene. Tako su jednostavne samostrelne fibule s podvijenom nogom slino tipovima Almgren 161-162 (sl. 100, 4-5) i posebice jednolane fibule tipa Almgren 158 (sl. 100, 1) do vremena rane Seobe naroda ostale nepromijenjene. Tijekom stupnjeva C3-D1 naroito su tipine otprilike 10 cm duge fibule Almgren 158 ([sl. 100] 364). Rasprostranjenost samostrelnih fibula i jednolanih formi s podvijenom nogom uvelike se razlikuje. Samostrelne su fibule gotovo iskljuivo zastupljene u Wielbark 25

kulturi i Dbczyno grupi i najveim dijelom potjeu iz baltikih kuturnih grupa (11; 41; 47; 70). I u ernjachov-Sntana de Mure kulturi uobiajene su razliite varijante samostrelnih fibula (7). Noenje jednolanih formi (Almgren 158) bilo je tipino za teritorij Przeworsk kulture, ali i za srednje Podunavlje u Moravskoj, Slovakoj i Donjoj Austriji (28; 59) te djelomino za sarmatsko podruje u istonoj Maarskoj, to ne iskljuuje uporabu samostrelne fibule (sl. 100, 7,8). Jo uvijek nije razjanjen odnos fibula s podvijenom nogom s fibulama s vrstim draem igle. Prema Almgrenu (2) se obje vrste fibula ubrajaju u grupu VI, pri emu se fibule s vrstim draem igle izvode iz fibula s podvijenom nogom. M. Schulze (54) naposljetku je proturjeio ovom stajalitu i uzore za fibule s vrstim draem igle traio je u provincijsko-rimskim ili takoer u drugim germanskim fibulama, posebice u onima s visokim draem igle. To ipak nije vjerojatno; fibule s podvijenom nogom i s vrstim draem igle ine paralelne tipove iji je razvoj nesumnjivo povezan. Tome u prilog vjerojatno govori da se fibule s vrstim draem igle susreu u oba gore naznaena geografsko-kulturna podruja rasprostranjenosti fibula s podvijenom nogom. Tako su u ekoj, koja je prema spektru fibula dio germanske provincije uz Labu (elbgerm. Prov.), rairene fibule s vrstim draem igle od stupnja C1b i u razliitim varijantama sa samostrelnom konstrukcijom (sl. 101, 1) i u jednolanom nainu izrade. U stupnju C3 tamo se pojavljuju fibule s vrstim draem igle i pravokutnom ili zailjenom nogom (sl. 101, 2-3). Slino kao u germanskom podruju uz Labu, samostrelne su fibule s vrstim draem igle este u Dbczyno grupi u zapadnoj Pomeraniji; u Luboszyce kulturi nisu jako popularne. Isto vrijedi i za Wielbark kulturu, gdje se u prvom redu pojavljuju jednostavne forme fibula s vrstim draem igle i uskom nogom (sl. 101, 4-5). U stupnjevima C2-D1 tamo su rairene tzv. fibule u obliku gusjenice (sl. 101, 10 [71]). U baltikim kulturnim grupama mlaega carskoga doba samostrelne su fibule s vrstim draem igle prilino rijetke i tek od stupnjeva C3-D u ovom podruju poinje snaan razvoj ove vrste fibula, koji traje tijekom cijele Seobe naroda i ak jo dulje ([1], usp. 34). Jednostavne samostrelne fibule s vrstim draem igle poznate su i u ernjachov kulturi (3; 54), ali u usporedbi s fibulama s podvijenom nogom zastupljene su znatno rjee. Podruje rasprostiranja jednolanih fibula s vrstim draem igle obuhvaa sjeverni prostor srednjega Podunavlja i Przeworsk kulturu. U srednjem Podunavlju poznate su ve tijekom stupnja C1a, a do stupnja C3 nastale su razliite varijante (sl. 101, 7-9 [28;

26

50; 54]). U Przeworsk kulturi jednolane fibule s vrstim draem igle (sl. 101, 6) nisu tako este i potjeu uglavnom iz stupnja C1 (14; 15). titaste fibule (Schild-F.n), toliko karakteristine za germansko podruje uz Labu u stupnju C2, samo pojedinano se pojavljuju u istonoj Germaniji, ekoj, Moravskoj, Slovakoj kao i u Dbczybo grupi i Wiebark kulturi. Vano je istaknuti i reprezentativne fibule iz kneevskih grobova stupnja C2. Izraene su od plemenitog metala s bogatim filigranskim ukrasom. Oito predstavljaju proizvode pojedinih zlatarskih radionica specijaliziranih za potrebe germanskog plemstva ili kneevskih obitelji. Zato takve fibule razliite provenijencije predstavljaju individualne i ponekad unikatne primjerke zlatarskog umijea, koji se u velikoj mjeri meusobno razlikuju, ali istovremeno otkrivaju mnoge zajednike stilske znaajke (27; 53). U podruju koje se obrauje u ovom poglavlju radi se prije svega o fibulama u obliku leptira iz Stra u zapadnoj Slovakoj (sl. 102, 1[13]) i o fibulama tipa Sakrau (Zakrzw [sl. 102, 2]), koje karakterizra polukruna zaglavna ploica, dvije ili tri spirale i romboidna ili noga s tupim zavretkom. Takve su fibule naene u svim trima kneevskim grobovima u Sakrauu i nesumnjivo potjeu iz jedne radionice. Vrlo sline fibule poznate su iz ostave u Zamou (58), sakrivene u vrijeme rane Seobe naroda; osim toga, imaju brojne paralele u Danskoj (14,27; usp. 34). I zlatna reprezentativna fibula iz istonoslovakoga groba I s lokaliteta Ostrovany-Osztroptaka pripada ovom krugu. Ove raskone fibule s polukrunom zaglavnom ploicom i dvostrukom spiralom najvjerojatnije su na prostoru ernjachov kulture utjecale na razvoj srebrnih i bronanih limenih fibula slinih obiljeja (3; 8). Pojavljuju se u stupnju C3, pri emu su starije forme krae (do 5 cm) i zdepastije (sl. 102, 4), a kasnije dulje i ue (sl. 102, 5 [64]). Njihov daljnji razvoj predstavljaju istonogermanske srebrne limene fibule vremena rane Seobe naroda iz podunavskih zemalja i s Krima (usp. 40). Fibule s dugmetom na luku (Bgelknopf-F.n), toliko karakteristine za stupanj C3 u germanskom podruju uz Labu (40; 55), na istoku se pojavljuju ponajprije na podrujima eke i Dbczyno grupe (sl. 102, 6), koja su povezana s germanskim prostorom uz Labu. Pojedinano se pojavljuju na jugu (Moravska, Slovaka) i na sjeveru (Wielbark kultura i zapadnobaltika kultura). I s teritorija ernjachov kuture poznati su neki nalazi (55, sl. 112-113). Iz Przeworsk kulture dosada potjee samo jedan periferan primjer (Korze, grob 37). Tijekom mlaega carskoga doba importirane rimske fibule rijetke su u istonoj Germaniji. Uz emajlirane ploaste fibule s poetka mlaega carskoga doba radi se o 27

nekim arnir- fibulama 3. st., kao to su npr. dvije zlatne fibule iz kneevskog groba I iz Ostrovany-Osztroptake (32). One bi, slino rimskim fibulama u kneevskim grobovima u Leuni (74), mogle odraavati posebne odnose germanskog plemstva prema Rimskom Carstvu. I fibule s lukoviastim dugmetima 4. stoljea, vrlo rijetke na prostoru izmeu srednjega Podunavlja i Baltika, po svoj se prilici ne mogu tumaiti kao trgovaka roba, nego kao izraz mobilnosti populacije. Tako jedina fibula s lukoviastim dugmetom na teritoriju Przeworsk kulture potjee iz naselja Jakuszowice u predjelu uz gornju Vislu, koje se najvjerojatnije moe tumaiti kao plemiko sjedite. Mnogi tipovi fibula iz kasnoga carskoga doba u nekim se podrujima mogu pratiti do rane faze Seobe naroda. Radi se o skromnim fibulama s podvijenom nogom kao i o nekim tipovima fibula s vrstim draem igle (55). Jo se mogu spomenuti neke varijante ovih fibula koje se poetkom ranoga perioda Seobe naroda razvijaju iz uzoraka kasnoga carskoga doba, kao npr. bogato ukraene fibule (sl. 102, 7) koje su srodne tipu Wiesbaden (72). Isto vrijedi za limene fibule s polukrunom zaglavnom ploicom iz vremena rane Seobe naroda. 26. Nonja s fibulama. a. Kulturni odnosi. Studije su pokazale da je spektar tipova fibula u pojedinim podrujima prilino razliit. Tako su garniture u ekoj od stupnja B2 pod utjecajem germanskoga podruja uz Labu iako se s druge strane pojavljuju tipovi fibula karakteristini za Przeworsk kulturu. Ona tijekom cijelog rimskoga carskoga doba ima snane afinitete i prema srednjem Podunavlju i prema Baltiku (27; 61), to se moe tumaiti prije svega trgovakim i kulturnim kontaktima uz jantarni put, ali i doseljavanje sa sjevera moda je igralo vanu ulogu (61). Na groblju u Kostelecu (63; 80) je u garniturama fibula jasno vidljivo takvo doseljavanje s germanskoga prostora na Labi u sjevernu Moravsku sredinom 3. st. Karakteristina za Przeworsk kulturu je sklonost prema eljeznim fibulama (16). ak i tipovi fibula poput snano profiliranih fibula Almgren 68, 236 ili Rollenkappen fibula Almgren 40-41, koji su se u drugim krajevima proizvodili iz bronce, ovdje su se povremeno oponaali u eljezu. Dosljedno tome bronane su fibule u ovom podruju gotovo uvijek kovane, a ne lijevane. Tako primjerice postoji znatna razlika izmeu kovanih bronanih Kopfkamm-fibula (Almgren grupa V serija 8) iz Przeworsk kulture (sl. 99, 6) i lijevanih iz Wielbark kulture (sl. 99, 5). Iz navedenih primjera proizlazi da blizina pojedinih kulturnih grupa ne uzrokuje nuno podudarnost u nonji s fibulama. 28

Tako primjerice u Przeworsk kulturi gotovo u potpunosti nedostaju neki tipovi fibula poput samostrelne fibule s vrstim draem igle ili fibule s dugmetom na luku, koji su u susjednim podrujima jugozapadno (eka), zapadno (germanski krug uz Labu), sjeverno (Wielbark kultura) i istono (ernjachov kultura) dobro zastupljeni. Analogije u nonji postoje izmeu Przeworsk kulture i srednjega Podunavlja, prije svega u mlaem carskom dobu, unato velikim udaljenostima i planinskim barijerama. Podruje Wielbark kulture istie se kao snaan centar proizvodnje bronanih fibula, u kojem naroito u 2.-3. st. nastaju vlastite forme. Tijekom mlaega carskoga doba u formama fibula vidljive su vrlo snane veze i slinosti izmeu Wielbark i ernjachov kulture. Neke srednjo- i sjevernoeuropske forme fibula, kao npr. gigantske fibule s visokim draem igle na prostoru ernjachov kulture sa sigurnou se mogu promatrati kao odraz doseljavanja du osi Baltik-Crno more (73). S druge strane, limene fibule s polukrunom zaglavnom ploicom, toliko karakteristine za ernjachov kulturu u stupnju C3, gotovo se ne ire prema sjeveru. Fibule zapadnobaltikih podruja (11; 41; 47; 70) mogu se svrstati u provincije s posebnom nonjom s fibulama. Ovdje se fibule u velikom broju proizvode tek u stupnju B2, no svejedno je nejasno odraava li se time njihova kasna uporaba na nonji ili kasna uporaba u obiaju pokapanja. Od ovoga vremena spektar fibula u cijelome baltikome prostoru postaje bogat i raznolik, pri emu su se oponaale, odnosno modificirale provincijsko-rimske i germanske forme fibula. Za ovo podruje karakteristine su i snane lokalne razlike izmeu pojedinih, ponekad relativno malih regija (65; 45; 46). b. Nonja. U starijem predrimskom eljeznom dobu fibule su pokojnicima luike i pomeranske kulture uvijek pojedinano priloene, to je oito odgovaralo nainu noenja za ivota. Tek poetkom mlaega predrimskoga doba fibule se u nekim arheolokim kulturama sjevernoga dijela srednje, sjeverne i istone Europe (Zarubincy kultura) pojavljuju u veem broju. Nesumnjivo se ovdje radi o utjecajima iz predjela keltske latenske kulture, to potvruju i forme fibula. Kao i u keltskom podruju, mukarci nose najvie jednu fibulu, ene vie primjeraka. Broj fibula u grobovima, posebice paljevinskim, ipak se moe razlikovati od broja fibula koje su se uistinu nosile na nonji. Moe se zakljuiti da tijekom mlaega predrimskoga eljeznoga doba i carskoga doba u mukim grobovima prevladavaju pojedinane fibule, dok enski grobovi sadre uglavnom dvije ili vie fibula (usp. o nonji s fibulama u prostoru izmeu Labe i Wesera 27b). Meutim, postoje iznimke od 29

ovoga pravila. Tako su npr. na groblju u Domaradzicama (35) iz starijega carskoga doba Przeworsk kulture neki muki grobovi s orujem sadravali dvije fibule, a razni grobovi koji se jednoznano mogu odrediti kao enski pojedinanu fibulu. Mnoge fibule potjeu iz grobova s orujem na natprosjeno bogatim grobljima kao to su Dobichov-Pihora u ekoj te Kostoln pri Dunaji u zapadnoj Slovakoj (31). Meu vrlo bogatim ukopima tzv. kneevskih grobova tipa Lbsow, Haleben, Leuna ili Sakrau muki grobovi takoer ponekad sadre vie fibula. Naalost, bez poznavanja konteksta ne znamo kako su se nosile (usp. K 41a). Za kneevske grobove mlaega carskoga doba karakteristini su posebni oblici reprezenativnih fibula iz plemenita materijala, ali i u Lbsow grobovima starijega carskoga doba ee se pojavljuju srebrne fibule. Dakle, vjerojatno su mukarci gornjega drutvenoga sloja posjedovali nonju s vie fibula. Vani dokazi profesionalne ratnike nonje postoje u Przeworsk kulturi. Ovdje su grobovi s maevima opremljeni bogatije nego uobiajeno, ali rjee sadre fibule nego ostali grobovi s orujem. enska i muka odjea razlikuju se prema broju i obliku fibula. Tako se primjerice u Przeworsk kulturi mlaega predrimskoga eljeznoga doba fibule varijanata G/H i J kao i nauhajmske fibule gotovo iskljuivo pripisuju enskoj nonji (5; 6). Muka je nonja tijekom cijeloga mlaega predrimskoga eljeznoga doba i carskoga doba davala prednost eljeznim fibulama. Grobnoj opremi mukarca pripadale su u kasnom stupnju B1 eljezne fibule u obliku trube i u stupnju B2 fibule tipa Almgren 132, dok su se Rollenkappen fibule nalazile preteno u enskim grobovima. Osim toga, druge su tipove fibula nosili i mukarci i ene. To vrijedi i za eljezne Kopfkamm-fibule, koje se, ako su poloene u enskim grobovima, esto pojavljuju u garniturama s dvije do etiri ponekad ukraene fibule ili kao parovi fibula. Tijekom stupnja B2/C1 enski grobovi Przeworsk kulture sadre gotovo iskljuivo bronane fibule (14; 15). esto su ukraene te se nalaze u garniturama s dva do etiri primjerka. Istovremeni muki grobovi sadre iskljuivo jednostavne eljezne fibule s podvijenom nogom, koje su se jo tijekom stupnja C1 poele koristiti i u enskoj nonji. U Wielbark kulturi (76) su tijekom stupnjeva B2/C1 tipine garniture bronanih fibula starijega carskoga doba, koje su esto ukraene u tzv. baroknom stilu (77). Zajedno s obiljem nakita inile su sastavni dio bogate enske nonje ovoga vremena. U enskim grobovima stupnja B2/C1 esto se susreu i fibule s visokim draem igle, ali tek rijetko fibule s podvijenom nogom. Muki grobovi Wielbark kulture su uslijed oskudnih priloga oruja teko prepoznatljivi. Za razliku od Przeworsk kulture, u njima 30

nisu zastupljene samo fibule s podvijenom nogom nego i kope za odjeu s visokim draem igle kao pojedinane fibule. Ipak se i tamo ire nove forme fibula mlaega carskoga doba, najprije u mukoj nonji. U ekoj se u vrijeme stupnja C1 ploaste fibule upotrebljavaju samo u enskoj nonji. Na sjevernomoravskom groblju Kostelec u stupnju C3 u enskim se grobovima pojavljuju fibule s podvijenom nogom i vrstim draem igle s pravokutnom, uskom nogom (sl. 101, 8), a u mukim grobovima jednolane masivne fibule s pravokutnom irokom nogom (sl. 101, 9) i fibule s dugmetom na luku. Da se fibule s dugmetom na luku najveim dijelom pojavljuju u mukim grobovima, dokazano je i u drugim podrujima. Oito su ove prilino masivne, teke fibule prikladne za muku nonju i slino kao arnir-fibule i fibule s lukoviastim dugmetima upotrebljavale su se kao fibule za ogrta (74). Za ensku je nonju (39; 65-67; 52) karakteristina uporaba dviju ili vie fibula, a uz to su se nosile i pojedinane fibule. Na to upuuju brojni paljevinski grobovi i naroito kosturni grobovi sa samo jednom fibulom. ini se da je ova nonja s fibulama kod ena bila posebice rairena u kasnom carskom dobu iako se mora uzeti u obzir iskrivljenost stvarne slike uslijed sveopeg osiromaenja grobnih priloga u ovome periodu. esto su se u enskoj nonji upotrebljavale tri, rjee etiri ili vie fibula. Nonja s tri fibule posebice je karakteristina za Wielbark kulturu (39; 66; 52) u stupnjevima B2/C1a. Manje su uestali grobovi s etiri fibule. Ovo se mijenja od stupnja C1b i u nekim podrujima ve od C1a, u tzv. Cecele fazi Wielbark kulture, u kojoj bez sumnje glavnu ulogu ima nonja s dvije ili jednom fibulom. Slinosti su prisutne u srodnoj ernjachov kulturi (39; 67), u kojoj je nain noenja fibula u paru uobiajen, ali su i pojedinane fibule esto naene u enskim grobovima. U enskim grobovima Przeworsk kulture dominiraju fibule u paru u odnosu na pojedinane fibule, dok su tri fibule znatno rjee, a etiri ili vie fibula su ipak u usporedbi s drugim podrujima zastupljene relativno esto. U zapadnobaltikim kulturnim grupama (65; 67) najee su fibule u paru. Grobovi s tri fibule brojniji su od grobova s pojedinanom fibulom. etiri ili vie fibula ponovno je relativno esto, posebice u Samlandu tijekom stupnja B2. U ovom se sluaju moe nagaati o utjecajima Przeworsk kulture. Mogue da se u oba podruja davala prednost jednoj ili dvjema fibulama u paru. etiri ili vie fibula potjeu najveim dijelom iz najbogatijih grobova. ene su fibule nosile obino na ramenima, ispod vrata ili na grudima (66; 67). to se tie parova fibula, oni su se nalazili najee na oba ramena, ali i na jednom ramenu, na grudima ili ispod vrata. U junom dijelu ernjachov kulture (posebice u 31

Rumunjskoj) esto se prema grobnom nalazu moe promatrati poseban raspored fibula, pri emu jedna fibula lei na lijevom ili desnom ramenu, a druga pak na drugoj strani tijela izmeu najdonjega rebra i zdjelice (67). Kod nonje s tri fibule, naroito u Wielbark kulturi, tipine su dvije fibule na ramenu i trea na grudima. esto se dogaa da dvije fibule imaju istu formu, dok je trea manja i pripada drugom tipu. S druge strane, sve fibule mogu pripadati ili istom tipu ili trima razliitim tipovima. Ako se pojavi vie fibula, moe se pretpostaviti da su se stavljale i na glavu. U zapadnobaltikom Samlandu (11; 65) na glavi su se nosile ploaste i tutulus-fibule. U carskom dobu fibule se rijetko pojavljuju na donjem dijelu tijela, u zoni zdjelice ili uz bedra, to je kasnije u merovinkom dobu uobiajeno. Najee fibule u kosturnim grobovima lee okomito ili ak koso s glavom fibule prema dolje. Fibule na prsima u pojedinim su sluajevima naene u horizontalnom poloaju. Parovi fibula na ramenima povremeno su se kombinirali s ogrlicom od perli. Sudei prema arheolokim nalazima, u pravilu ne postoji razlika u nonji ena razliite dobi, ali ni djece (67). Samo se u ernjachov kuturi, ako je to vidljivo iz grobnog nalaza, moglo razlikovati nonju s fibulama prema dobi ene nonja s jednom fibulom bila je namijenjena mature(?) enama, a nonja s dvije fibule adulte(?) enama. Tipinoj nonji mukarca pripadala je jedna fibula, ija je funkcija zakapanja ogrtaa vidljiva iz njihova naina noenja na jednom ramenu ili bono, na donjem dijelu trupa (usp. 30). K. Godlowski Sl. 96. Fibule predrimskoga eljeznoga doba: 1 fibula s ukrasom na nozi kasne luike kulture; 2 fibula tipa Kowalowice pomeranske kulture; 3-17 fibule mlaega predrimskoga eljeznoga doba, varijante A-O prema Kostrzewskom; 18 fibula s kuglicama; 19 kasnolatenska fibula sa stepenastim lukom; 20-21 Zarubincy fibule; 22 fibula sa spiralnom nogom Zarubincy kulture Sl. 97. Fibule starijega doba Rimskoga Carstva (stupanj B 1 i rani stupanj B 2). 1, 1214 eka; 4-11 Przeworsk kultura Sl. 98. Fibule starijega razdoblja Rimskoga Carstva (stupanj B 2). 1, 12 Wielbark kultura; 2-11 Przeworsk kultura; 13 zapadnobaltika kultura 32

Sl. 99. Fibule mlaega carskoga razdoblja. 1, 4-5 Wielbark kultura; 2-3, 6-7, 9, 12, 14-15 Przeworsk kultura; 8 eka; 10 sjeverna Moravska (Kostelec); 11 zapadnobaltika kultura; 13 ernjachov kultura (Daneny); srednje Podunavlje (kneevski grob 2 iz Stra) Sl. 100. Fibule s podvijenom nogom mlaega i kasnoga carskoga doba. 1-3 Przeworsk kultura; 4-6, 9-11 Wielbark kultura; 5 Dbczyno grupa; 7 srednje Podunavlje; 8 eka; 12 zapadnobaltika kultura; 13 srednje Podunavlje Sl. 101. Fibule s vrstim draem igle mlaega i kasnoga carskoga doba. 1-3 eka; 4-5, 10 Wielbark kultura; 6 Przeworsk kultura; 7-9 srednje Podunavlje Sl. 102. Fibule mlaega i kasnoga carskoga doba. 1 kneevski grob 2 iz Stra; 2 kneevski grob 3 iz Ostrovanyja (Osztroptaka); 4-5 ernjachov kultura; 6 Dbczyno grupa; 7 eka (Vinaice); 8 zapadnobaltika kultura; 9 Ukrajina

radna verzija

33

H. Doba Rimskoga Carstva i Velike seobe naroda izmeu Rajne i Labe 27. Starije carsko doba a. Tipovi fibula. Fibule starijega carskoga doba u podruju izmeu Labe, Wesera i Rajne vrlo su heterogene, to je uvjetovano situacijom na terenu i stanjem istraivanja. Prema obliku mogu se svesti na kasnolatenske forme (usp. 17) ili se izvode od provincijsko-rimskih uzora (usp. 32). Tipini predstavnici ovoga perioda su grupe I-V prema Almgrenu (1), koje su dobile nazive prema svojoj konstrukciji ili posebno naglaenim vanjskim obiljejima, a njihova rairenost ukazuje na vremenska i prostorna teita. Vrlo raznoliko ukraene jednolane samostrelne fibule sa irokim donjim dijelom luka (sl. 103, 1-2) grupe I prema Almgrenu, fig. 10-14 (1; 58) nastale su u podruju uz donju Labu nedugo nakon Krista iz savinutih fibula (usp. 19b). Nagaa se da je podruje nastanka fibula s zweilappiger Rollenkappe grupe II prema Almgrenu eka (31; 11). Na kasnolatenski prototip Almgren 23, koji se izvodi iz Almgrena 7-9, nadovezuju se rane forme Almgren 24/25, 33 (sl. 103, 3) s rupiastim draem igle. Na Jtlandu, u Schleswigu, na podruju uz donju Labu i u istonom Mecklenburgu este su Rollenkappen-fibule Almgren 24-26 (sl. 103, 4). U podruju izmeu srednje Labe i Saale preklapa se podruje rasprostiranja (11, karta 3) fibula grupa I i II (1; 45; 32; 26; 58). Na fibulama koje se nalaze na perifernom poloaju vidljiva su odstupanja od normalne forme to se tie oblika i/ili izbora materijala. To dolazi do izraaja na srebrnim Rollenkappen-fibulama i Rollenkappen-fibulama ukraenih srebrom i ulocima zlata 1. stoljea na podruju uz ue Majne i na Jtlandu (11). Isto zapaanje vrijedi i za fibule grupe I regionalne rasprostranjenosti koje doivljavaju preinake u rimsko-germanskom graninom podruju te u rimskim mjestima u donjem Porajnju i uz donju Majnu odstupaju od standardnih formi. S druge strane su provincijsko-rimske legionarske ili vojnike fibule ( 31; sl. 112, 1-2) s lukom u obliku ice bile uzori za fibule koje se vremenski i prostorno nadovezuju u podruju uz donju Labu, u Friziji i pobru uz rijeku Weser (Weserbergland), ali one su ipak imale spiralnu icu kruna presjeka (11). Upravo kao glavna forma 1. st. n. K. mogu se ocijeniti tzv. fibule s oima (Almgren, grupa III), uobiajene u sjevernoj, istonoj i srednjoj Europi. Nagaa se o njihovom irenju iz eke prema Labi (1; 59; 45; 11; 37). eka fibula s oima s unutarnjim oima Almgren 45 (sl. 103, 5), koja je tamo nastala, uobiajena je tijekom stupnja B1 u cijelom podruju uz Labu, izmeu Rajne i Wesera, u istonom Mecklenburgu i Danskoj. Vjerojatno su u proizvodnji ovih fibula, koje su se 34

povremeno oponaale izvan eke, sudjelovali i prov.-rimski obrtnici sa svojim vjetinama i alatima (11) utvreno je koritenje svrdla (Zentrumsbohrer) i Punzestempelbnder (traka za igosanje?). Zapadnogermanske fibule s oima Almgren 47 (sl. 103, 6) iz Porajnja, koje pripadaju augustejsko-tiberijevskom/klaudijevskom vremenu, odlikuju se vanjskim oima, ponekad s velikim dugmetima sa strane (11; 19; o ostalim tipovima fibula s oima usp. 24 i 32; [37]). Otprilike istovremeno s Rollenkappen-fibulama i fibulama s oima proizvode se snano profilirane fibule grupe IV prema Almgrenu, iju inaicu s germanskoga podruja uz Labu predstavljaju tzv. fibule u obliku trube Almgren 74-84. Starije bronane, ali i srebrne i eljezne fibule Almgren 74/75 (sl. 103, 9) su uz fibule istone serije s potpornom ploom Almgren 67 i ponajprije Almgren 68, brojne sve do 2. pol. 1. st. Fibule Almgren 68 i 75 ve prelaze u fibule stupnja B2 i pojavljuju se i u Porajnju (57; 23). Tipoloki razvijenije forme Almgren 76-84 odnosno 92 (sl. 103, 10) preteno pripadaju ovom mlaem periodu starijega carskoga doba. Najkasnije inaice fibula Almgren 77/78 i 80 datiraju se krajem 2. st. (32; 45; 16). Jednolane fibule Almgren 90/91 ee su prisutne uz donju Labu (1; 45). Sredinom 1. st., odnosno u 2. polovici 1. st. pojavljuju se Rollenkappen-fibule Almgren 28-30 (sl. 103, 7), karakteristine za stupanj B2, koje se rjee izrauju od eljeza, a ee od srebra. Njihova uporaba iri se ponajprije prema istonom Mecklenburgu, Havellandu, podruju srednje Labe te izmeu Rajne i Wesera (11, karta 8; 26). Kao i na Fnenu i zapadno od donje Labe, izmeu Rajne, Wesera i Saale uistinu su brojne forme koje je Almgren oznaio kao istonu glavnu seriju (Fig. 37-41) s koricama tetive (Sehnenhlse) umjesto kuke tetive (sl. 103, 8). One se mogu obuhvatiti kao jedna grupa (57; 11). Fibule sa zaravnjenom profilacijom ili bez snane profilacije, koje pripadaju vrlo heterogenoj grupi V, karakteriziraju stupanj B2 i esto se proteu jo u kasno carsko doba. Fibule serije 7, posebice formi Almgren 110-112 (sl. 103, 11) rairene su u Danskoj i sjevernoj Njemakoj, a esto se izvode iz grupe IV, 75, 77, 78 prema Almgrenu. Uz njih se jo koljenaste fibule serije 9 prema Almgrenu (sl. 103, 12-14), koje se pojavljuju krajem stupnja B1, te fibule serije 12 (sl. 103, 15-16) smatraju germanskim fibulama s Labe (elbgerm.) (1; 32; 24; 59).

35

Druge, mlae koljenaste fibule, koje se u podruju izmeu srednje Labe i Saale barem lokalno direktno nadovezuju na savinute fibule (44), ve jasno pokazuju slinosti s fibulama grupe VII prema Almgrenu kasnoga carskoga doba (24; 59). Kombinacije s tim fibulama dokazuju da su se fibule Almgren 143/144 i fibule serije 12 upotrebljavale i u ranom 3. st. (15). Regionalne posebnosti dolaze do izraaja izmeu ostaloga u izostanku starijih, jednolanih koljenastih fibula Almgren 132-142 u sjevernom Mecklenburgu (32; 45). Fibule Almgren 141 zastupljene su i u Porajnju (3); druge koljenaste fibule iz donjega Porajnja nalikuju formama Almgren 138/139 i 144/145 (1; 57; 19). Koljenaste fibule s trakastim lukom i raskonijom prevlakom od tijetenog lima ili pletene ice Almgren 147 (sl. 103, 14) posvjedoene su du donje i srednje Labe. Fibule Almgren 144 (sl. 103, 13) s koljenastom osi izdanka (Kniesproachse) odnosno koljenastom rozetom (Knierosette) poznate su gotovo iskljuivo iz Altmarka (24; 65). Tamo i u istonom Hannoveru koncentrira se rasprostranjenost uglavnom srebrnih fibula Almgren 101 flavijevsko-trajanovske, povremeno i mlae datacije, a inae su one naene u veem broju u kastelima gornjogermanskoga limesa. Nagaa se da su mogle biti rimskog (12), ali i germanskog podrijetla iz fibula u obliku trube Almgren 77 (24; 33; 3; usp. 32). Istonogermanske forme ove grupe poput Kopfkamm- odnosno fibula s jednim izdankom (Einsprossen-F.) serije 8, 120-132 prema Almgrenu i fibula serije 10, 148150 prema Almgrenu rjee su uz donju i srednju Labu. Fibule s tri izdanka serije 1, 94-98 prema Almgrenu su u istonom Mecklenburgu, kao i Rebenstorfu u Donjoj Saskoj, samo pojedinano zastupljene (1; 33; 45; 44; 16). b. Nonja s fibulama. Povezivanje pojedinih tipova fibula sa spolom ili dobi njihovih vlasnika dosada uglavnom nije bilo mogue (usp. 59; 2; 55), a generalno razlikovanje muke nonje s jednom fibulom od enske nonje s vie fibula dosada se ne moe potvrditi u podruju izmeu Labe, Rajne i Wesera (32; 30; 9; 10). Ipak se mogu promatrati neka pravila pri izboru fibula: Rollenkappen-fibule Almgren 28 oito pripadaju preteno enskoj nonji (62; 16), kao i iroke koljenaste fibule Almgren 145/148 i 151-154 (16). Uoljiva je posebna uestalost grupe V prema Almgrenu u djejim grobovima (14; 25). Za razliku od njih, fibule Almgren 101 ne mogu se iskljuivo pripisati enskoj nonji. Kao to se moe naslutiti prema njihovoj pojavi u rimskim vojnim postajama, i u unutranjoj Germaniji nosili su ih mukarci (39). 36

 28. Mlae carsko doba. a. Tipovi fibula. Fibule s visokim draem igle grupe VI prema Almgrenu, s podvijenom nogom grupe VI, 1 prema Almgrenu, izrazito raznolike fibule s vrstim draem igle grupe VI, 2 prema Almgrenu te ploaste fibule karakteriziraju kasni period carskoga doba. U podruju uz Labu fibule s visokim draem igle nastavljaju razvoj kopi za odjeu iz starijega carskoga doba. Na temelju formalnih razlika Almgren, W. Matthes (27) i F. Kuchenbuch (24) razlikuju etiri serije ovih fibula (sl. 104, 1-5). Fibule s visokim draem igle (grupa VII) relevantne su za relativnu kronologiju stupnja C1, iji je opseg najprije bio utvren slijedom pokapanja na groblju Preetz/Holstein (8; 20; 24). Sredite rasprostranjenosti nalazi se u podruju uz srednju i donju Labu, pri emu razliite varijante (serije) ukazuju na regionalne razlike: tako je serija 2 b prema Matthesu posebno esta u Altmarku (27; 24; 15); serija 4 zastupljena je u junoj vedskoj i Danskoj, ali gotovo je nema u srednjoj Njemakoj (30; 15). Fibule serije 3 prema Matthesu proizvodile su se i u donjoj Franakoj (38). Na gornjogermanskom limesu, u rimskim sjeditima na donjoj Rajni i na podruju uz rijeku Weser takoer su istodobno potvrene serije 1, 3 i 4 (27; 3; 19). U uobiajene fibule od poetka mlaega carskoga doba spadaju i fibule s podvijenom nogom (Almgren: grupa VI, 1; usp. 25). U varijanti sa iroko podvijenom nogom forme Almgren 181 (sl. 104, 6) brojne su u podruju uz sjevernu Labu i u Altmarku, dok su u ekoj pronaene znatno rjee i vremenski se ograniavaju na stupanj C1 (27; 24; 34; 29). Varijacija s uskom podvijenom nogom forme Almgren 162 (sl. 104, 7), pronaena daleko ee, rasprostranjena je u itavoj Germaniji. Prisutna je u stupnju C1 na pojedinim tokama kao to je groblje Pritzier u Mecklenburgu (27; 34; 48; 40), no kao i druge varijante fibule s podvijenom nogom, bila je dugo u uporabi, sve do ranoga doba Seobe naroda. Bila je rasprostranjena slino kao i jednolane inaice. Slino kao i forma 162 u Tiringiji (57; 3; 30; 29; 21) i jugozapadnoj Njemakoj oskudno je zastupljena tijekom stupnja C1 (48; 40; 29; 39). Od poetka mlaega carskoga doba i ploaste se fibule, koje se izvode od provincijsko-rimskih uzora, ubrajaju u spektar fibula germanskoga podruja uz Labu (24; 56). Uz ploaste fibule s limenom prevlakom svedenog ili koninog oblika poput doze (dosenfrmig) na kojoj su vidljivi koncentrini krugovi zakovica (Thomas tip B 1,1 [sl. 104, 9]), to su takoer bile ivotinjske fibule (vidi sl. 114, 8), noene tijekom cijelog stupnja C1, zatim neto kratkovjenije (do sredine 3. st.) ploaste fibule u 37

obliku lista (sl. 104, 8) kao i provincijsko-rimske emajlirane ploaste fibule (usp. 32 [56; 20; 29]). Pritom se pojava ploastih listolikih fibula (Thomas tip E) i ivotinjskih fibula (Thomas tip F) koncentrira u Altmarku, srednjoj Njemakoj i ekoj (56). Oblikovanje fibula 3.-5. st. u podruju izmeu Labe, Wesera i Rajne zadrava osnovne konstrukcije grupa VI i VII, pri emu je u detaljima jo jae izraena stilistika i regionalna raznolikost. Primjer za to su fibule sa vrstim draem igle grupe VI,2 prema Almgrenu (saeto 53). Njihovo je podrijetlo jo uvijek dvojbeno ([17; 40; 29; 53] usp. i 25). Nalaz s groblja Preetz (8, karta K) vrlo jasno potvruje koegzistenciju fibula podijeljenih u 255 grupa (53; 18) koje se razlikuju preteno prema oblikovanju noge i drau igle (27; 17; 8; 48; 40; usp. i sl. 104, 10-12). Od fibula grupe VII u toku stupnja C2 i dalje su u uporabi fibule s ploicom noge (sl. 104, 2) i gigantske forme (40). Ploastim fibulama pripadale su u cijelom podruju du Labe ponajprije varijante s plosnatom limenom prevlakom (sl. 105, 1), zastupljene veinom od kasnoga 3. st. nadalje i tutulus-fibule kasnoga 3. i 4. st. iz donjega podruja izmeu Labe i Wesera te na koncu iznimni primjerci vremena oko 300. (56). U neobine primjerke ubrajaju se Wirtel-fibule u obliku kukastoga kria junoskandinavskog podrijetla iz Hvena, srednjonjemake reprezentativne ploaste fibule sa svedenom limenom prevlakom tipa Dienstedt (sl. 105, 2) i Haleben (sl. 105, 3). Tijekom 3. st. uporaba samostrelnih fibula sa vrstim draem igle proirila se prema zapadu do granice Rimskoga Carstva. One se takoer odlikuju varijabilnou formi. To su pokazale samostrelne fibule s proirenom nogom (sl. 105, 4) i titaste fibule (sl. 105, 5-7 [20; 53; 22]). U pravilu se u podruju uz sjevernu Labu i u srednjoj Njemakoj, ali i uz donju i srednju Odru daje prednost fibulama koje su obino izraene iz srebra ili bronce, a imaju ploicu noge ili ploicu luka i noge (usp. 25 [27; 33]). Jedan od najraskonijih primjeraka ove fibule potjee iz kneevskoga groba u Halebenu (usp. sl. 105, 6 [52; 53]). Vrlo kvalitetno izraene srebrne fibule s Labe (40, usp. i sl. 105, 8) iz takvih grobova predstavljuju prepoznatljive posebnosti razvoja forme u sjevernom podruju uz Labu, u srednjoj Njemakoj i ekoj (karta sl. 106). U tome se moe prepoznati zajedniki trend (53), koji je poetkom 4. st. obuhvaao i alemansku jugozapadnu Njemaku, kao to pokazuje tamonji derivat fibule s Labe (sl. 105, 9 [21; 22]).

38

U podruju izmeu Rajne i Wesera fibule s Labe nosile su se takoer i u 2. polovici 3. st., no tamo su dominirale krajem 3. st. jednostavne samostrelne fibule s fasetiranom nogom jednolike irine (sl. 105, 12) koje su jo krajem 4. st. bile u uporabi od Seine do zapadnoga Mecklenburga, s teitem u trokutu izmeu Labe i Wesera (4; 5). S njima se mogu usporediti samostrelne fibule s trapezastom nogom (4, varijanta A i B, sl. 105, 13), fibule s potpornim krakovima (Stutzarm) tipa A prema Bhmeu (sl. 105, 14) iz Donje Saske, rane komponirane Schalen-fibule (sl. 105, 15) i tutulus-fibule (sl. 105, 16) kao kljune forme krajem carskoga doba i poetkom Seobe naroda na prostoru izmeu donje Labe i Loire (4). Na slian nain tijekom zavrne faze carskoga doba (stupanj C3) razvoj fibule u podruju uz donju Labu poinje se razlikovati od onoga u srednjoj i junoj Njemakoj. Fibule sa iljastom nogom i Nadelscheide Almgren 178 bile su kao prvi stadij razvoja srednjonjemakih Niemberg fibula iz doba rane Seobe naroda jednako uobiajene kao i Niemberg A fibule krajem 3. st. i u 1. polovici 4. st. jo i u podruju uz srednju Labu (50). Fibule s trobridnim lukom, kratkom spiralom i podvijenom nogom (sl. 105, 11), udomaene u Schleswig-Holsteinu, govore o razvoju koji je na sjeveru bio pod utjecajem Nydam fibula (17; 36; 34; 2). titaste fibule s ploicom glave, luka i noge (sl. Sl. 105, 7) nastale su u sjevernom podruju uz Labu, a u junoj su Njemakoj prisutne kao pojedinani primjerci. One takoer pripadaju stupnju C3 (40; 20; 21; 37). Tada su fibule s dugmetom na luku (61,175) vjerojatno najtipinija grupa fibula 4./ranoga 5. st., koja je ujedno i najbogatija formama (usp. 29; [21; 28; 20; 54]). Dugme na luku koje izgleda poput eera (sl. 105, 10) oito karakterizira tipoloki rane primjerke (21). Fibule s dugmetom na luku prelaze u rano doba Seobe naroda kao i prstenaste fibule tipa Bckingen (21; 6; usp. i sl. 119, 1-2), noene u jugozapadnoj i srednjoj Njemakoj tijekom 2. polovice 4. st., koje zamjenjuju fibule s uvijenim ili zadebljalim krajevima (32; 45) kakve su uobiajene u ranom carskom dobu. b. Nonja s fibulama. S obzirom na broj i nain noenja fibula ne primjeuje se promjena nonje u mlaem carskom dobu (30; 40; 29). Dok paljevinski grobovi ena u Mecklenburgu pokazuju priblino izjednaen odnos nonje s jednom fibulom i nonje s vie fibula (40), u tirinkim i saskim grobovima prevladava nonja s jednom fibulom (30; 29). Kosturni grobovi sadravaju nonju s jednom fibulom, ali i nonju s dvije ili tri fibule koje ne moraju initi par jednake forme. Posebno bogato opremljeni grobovi, npr. Haleben ili grob djevojice iz Gundelsheima u Baden-Wrttembergu 39

sadre dva kompleta fibula (51; 21). Ove grobove karakteriziraju kvalitetne fibule s Labe Almgren 175, titaste te ploaste fibule. Ploaste fibule, titaste fibule s ploicom noge odnosno fibule sa zaglavnom ploicom preteno su nosile ene, a posljednje i iskljuivo. Fibule s podvijenom nogom i fibule s dugmetom na luku takoer se susreu u enskim grobovima (21; 28; 54). 29. Rano doba Seobe naroda. a. Tipovi fibula. Tipovi fibula uobiajeni u zadnjoj treini 4. st. bez iznimke se nadovezuju na starije forme, pri emu se sada jasno moe razlikovati razvoj formi u sjevernoj Njemakoj od onoga u srednjoj i junoj Njemakoj. Samo su kasne fibule s dugmetom na luku, u koje se ubrajaju fibule s poliedrinim dugmetima (sl. 107, 2) ili lukom s poprenim rebrima i dugmetom na nozi (sl. 107, 1) iz 2. polovice 4. st. (21; 6), rasprene du Labe sve do jugozapadne Njemake. Razvijene fibule s trapezastom nogom (sl. 107, 3), fibule s potpornim krakovima (sl. 107, 5), komponirane ili lijevane Schalen-fibule (sl. 107, 5) kao i kasne tutulusfibule (sl. 107, 6), upotpunjene lijevanim istokrakim fibulama (sl. 107, 7-8), odreuju nonju s fibulama u sjeverozapadnoj Njemakoj sve do prvoga desetljea, ponegdje do sredine 5. st. i dulje. Prostor izmeu donje Labe i Wesera pritom se uslijed snanih provincijsko-rimskih utjecaja (usp. 32) isticao posebnom dinamikom razvoja formi (4). Zapadni Mecklenburg su puncirane istokrake limene fibule (sl. 107, 7) povezivale s ovim podrujem (46; 4). Stariji period rane Seobe naroda u junoj Skandinaviji i Schleswig-Holsteinu obiljeavaju limene ili lijevane Nydam fibule (sl. 107, 9; [61, sl. 25]; vidi dolje 34a) kasnoga 4. st. (17; 36; 40; 35). Nakon ovih slijede lijevane krine fibule tipa Dorchester (sl. 107, 10), Pritzier (sl. 107, 11) i Witmarsum (sl. 107, 12) 1. polovice 5.st., koje su najgue koncentrirane u Schleswig-Holsteinu i zapadnom Mecklenburgu, a pojavljuju se i u sjeverozapadnoj Njemakoj i Britaniji. Na njih se nadovezuju i druge forme iz doba kasne Seobe naroda (17; 36; 40; 6). Tako u zapadnom Mecklenburgu lijevane krine fibule s dugmetima tipa Perdhl preoblikovanima u zavretke poput zalizaka (lappenartig) (107, 13) ve vode do lunih fibula sa zaglavnom ploicom sa zaliscima (gelappt) kasne Seobe naroda (47; 40; 36). Primjerci grupe Almgren VI, 2, prema irini luka nazvane Niemberg-B odnosno Niemberg-C fibulama (sl. 107, 14-15), koji se pojavljuju u srednjoj Njemakoj te uz 40

rijeku Spree i srednji Havel, ovdje predstavljaju glavnu formu cijeloga doba Seobe naroda (60, sl. 2; 50; 42; 43). Srodne su im neto mlae, srebrne ili bronane limene fibule tipa Wiesbaden (sl. 107, 16) koje pripadaju 1. polovici i sredini 5. st. Njihova rasprostranjenost sa sreditima u Wiesbadenu i srednjoj Njemakoj iri se od june Njemake do donjega podruja Odre (63; 54). U istonom su Mecklenburgu ove fibule stvorile vlastitu varijantu s dugom pravokutnom nogom (sl. 107, 17 [60]). Dobu rane Seobe naroda jo se mogu pribrojiti raznoliko oblikovane male lijevane lune fibule grupe Niederflorstadt-Wiesloch (sl. 107, 18) i Gro-Umstadt iz srednje treine 5. st. (7) koje su u naroito velikom broju naene u podruju izmeu Rajne, Majne i Neckara te u sjevernoj ekoj, a na njih se direktno nadovezuju lune fibule kasne Seobe naroda. b. O nonji s fibulama. U sjeverozapadnoj Njemakoj muka nonja ima fibule s potpornim krakovima s pravokutnom nogom ili fibula s dugmetom na luku. Time pokazuje jasnu razliku u odnosu na ensku nonju bogatu tipovima, koja uglavnom sadri jednu do dvije, rjee etiri fibule. Za razliku od svih ostalih fibula noenih u paru, fibule s potpornim krakovima i trapezastom nogom te istokrake fibule uvijek su pojedinane, tj. kao pojedinani primjerci kombiniraju se s ostalima (4). Dok se u Angliji (Angeln) obiaj prilaganja fibula gasi s Nydam fibulama (2), na holtajnskim i meklenburkim grobljima s urnama dominira nonja s jednom ili dvije fibule, pri emu je zbog skromnosti grobnih priloga gotovo nemogue razluiti enske grobove od mukih (48; 49). Analogno odnosima u trokutu izmeu Labe i Wesera, fibule s trapezastom nogom i istokrake fibule (46) kao i nonja s dvije fibule, ali vjerojatno i veina grobova s jednom fibulom (39) mogu se pripisati enama. U srednjonjemakim i brandenburkim kosturnim grobovima kasnoga 4. i 1. polovice 5. st. kod ena dominira nonja s dvije fibule koju karakteriziraju Niemberg fibule i limene fibule tipa Wiesbaden (63), veinom s primjercima iste forme (42; 43; 60). Nonja s jednom fibulom sada je vie iznimka; muki grobovi s prilogom fibule su prava rijetkost. Kao to se to moglo promatrati ve u carskom dobu (53; 13; 40; 55), ove su se fibule privrivale na odjeu esto s nogom prema gore. H.-U. Vo

41

 30. Tragovi uporabe na fibulama starijega carskoga doba. Tragovi uporabe na fibulama mogu se podijeliti u tri kategorije: troenje materijala, deformacija materijala i popravak. Ovi se znakovi povremeno mogu javiti zajedno na jednoj fibuli. Troenje materijala razliitog intenziteta prepoznatljivo je po izlizanoj ornamentici, zaobljenim rubovima i stanjenim mjestima. Nastaje u prvom redu trljanjem fibule o odjeu tijekom uporabe. Istroena mjesta nalaze se na izloenim mjestima luka fibule npr. na ispupenju i direktno pred ispupenjem luka (kresta) kao i na spirali (Spiralrolle), igli i urezu za iglu. Deformacija materijala posljedica je pretjeranog optereenja fibule zbog njezine funkcije na nonji, a pojavljuje se na spirali i igli fibule. Popravci se mogu promatrati na spirali, igli, urezu za iglu kao i eventualno na kuki tetive i Rollenkappen (1; usp. o tome 2). Uzrok popravljanja moe se samo uvjetno otkriti na temelju naina popravka. S obzirom na troenje materijala, tumaenje je esto gotovo nemogue. Detaljno istraivanje tragova uporabe provedeno je na 349 bronanih fibula i 32 srebrna primjerka starijega carskoga doba (4). Fibule potjeu iz paljevinskih grobova Schleswig-Holsteina, Hamburga i sjevera Donje Saske. eljezne su fibule bez iznimke bile loe sauvane pa ih se nije moglo uzeti u obzir. Sveukupno je na otprilike 80% fibula koje su se mogle prouiti ustanovljeno troenje materijala, a na 13% popravak; deformacije materijala samo su se u rijetkim sluajevima mogle promatrati. Tragovi uporabe omoguuju zakljuke o nonji i kronologiji fibula. Nonja s fibulama. Samo istroena mjesta doputaju u sluaju kosturnih ukopa, nalaza iz movara, slikovnih prikaza kao i eksperimentalnih studija zakljuke o funkciji fibule na nonji: spiralu, iglu i urez za iglu izlizala je odjea na koju se fibula privrivala; troenje materijala na luku fibule prouzroeno je drugim dijelom odjee, koji je ovisno o nainu noenja prekrivao izloena mjesta. Na svim je istroenim fibulama uoeno troenje materijala na luku fibule. Ovo otkrie trebalo bi zauditi, posebice kod fibula iz mukih grobova jer istraivanje polazi od pretpostavke o nainu noenja kope za ogrta na desnom ramenu, kao to je to K. Schablow (5) rekonstruirao na temelju slikovnih prikaza na Markovom i Trajanovom stupu. Dio odjee koji se nosio na ogrtau, koji je uzrokovao istroenost na luku fibule, ne moe se potvrditi ni u kosturnim grobovima, ni meu nalazima iz

42

movara ni na temelju slikovnih prikaza. Takoer se uz nain noenja na ogrtau ne smiju zanemariti ni druge funkcije na nonji. Parovi fibula iz enskih grobova po svoj su prilici sluili za privrivanje haljine na ramenima. Povremeno se uz par moe nai jedna neparna fibula, koja se vjerojatno ubadala na predjelu grudi. Istroenost luka svih fibula upuuje na ogrta koji se nosio na haljini. Fibule u paru osim toga esto pokazuju intenzivnije troenje materijala na jednoj strani luka. Vjerojatno se pri oblaenju i skidanju odjee nisu mogle ukloniti odnosno zamijeniti ili bi to bilo u rijetkim sluajevima. U otprilike 42% enskih grobova s prilogom fibule naena je po jedna fibula, koja je u veini sluajeva na istom mjestu na luku bila snanije istroena. Ovo upuuje na ensku nonju sa samo jednom fibulom kakva dosada u drugim izvorima nije potvrena. Njezin je nain noenja odgovarao mukoj nonji s fibulama. Rezultati istraivanja s obzirom na nain istroenosti ne odraavaju ni nain noenja fibula karakteristian za odreenu dob ni regionalne ili lokalne razlike. Ovisnost intenziteta troenja o dobi ili socijalnom poloaju pokojnika, koliko se moe naslutiti iz grobnog inventara, takoer nije vidljiva na fibulama. Intenzivnost tragova uporabe oito je povezana s antropoloki utvrenom starou pokojnika u trenutku smrti (3): fibule iz grobova djece ili mladih obino nisu ili su slabo istroene, dok su one iz grobova starijih odraslih esto znatno istroene. Ovo zapaanje prije svega ima znaenje za kronologiju. Kronoloki aspekti. Troenje materijala na fibulama moe se podijeliti u etiri stupnja inteziteta: bez znakova troenja te blaga, znatna i jaka istroenost. Sve fibule jednog grobnog inventara u pravilu pokazuju isti stupanj istroenosti: gdje se iznimno u grobu nalaze kronoloko-tipoloki razliiti primjerci, starije su fibule esto jae istroene. Intenzitet troenja materijala dakle upuuje na trajanje uporabe, manje na vrstu funkcije na nonji. ini se da horizontalnostratigrafska istraivanja to potvruju. Povezanost stupnja istroenosti fibula sa starou pokojnika ipak ne daje uvijek oekivane rezultate. Ako su u grobovima djece ili mladih naene znatno ili jako istroene fibule, nedvojbeno se radi o prije koritenim ili naslijeenim komadima; nagaa se da fibule u grobovima male djece predstavljaju darove. Osobito jake nepravilnosti pojavljuju se kod fibula Eggersovog stupnja B1 starijega carskoga doba. Fibule stupnja Eggers B2 pak pokazuju jasnije naznake dobi pokojnika i tako

43

doputaju da se stupnjevima istroenosti pripiu odreena vremena koritenja fibule koja esto premauju 60 godina. Fibule stupnja Eggers B1 prosjeno su manje istroene nego one stupnja B1. Prema tome su u pravilu krae bile u uporabi i ini se da su ee dospjele u grob prvoga vlasnika. Na Rollenkappen-fibulama obaju stupnjeva mogu se naroito esto promatrati tragovi uporabe; fibule stupnja B2 s koljenasto savijenim lukom pak rijetko pokazuju istroenost. Kronologija razvijena prema tipolokim kriterijima opisuje vremensko razdoblje proizvodnje tipova fibula. Ako se pak u smislu kratke kronologije prenosi na zatvorene grobne nalaze dakle na polaganje fibula u grob moraju se uzeti u obzir znatne nejasnoe. Na temelju zakljuenog trajanja uporabe moda 72% i sigurno 34% fibula koje su tipoloki prema Eggersu datirane u B1 poloeno je u grob tek tijekom stupnja B2. Samo u 28% sluajeva vrijeme proizvodnje sigurno odgovara vremenu pokapanja. Fibule stupnja Eggers B2 prema tipolokim su znaajkama do 58% pogodne za fiksiranje grobova u rani ili kasni dio perioda, 42% mogu se samo okvirno datirati. Samo 11% fibula stupnja B1 i 29% fibula iz stupnja B2 ne pokazuje ni najmanje tragove uporabe i stoga je pogodno za toniju dataciju. J. von Richthofen Sl. 103. Fibule ranoga carskoga doba. 1 jednolana samostrelna fibula Almgren I, 10; 2 Almgren I, 14; 3 Rollenkappen-fibula Almgren II, 24; 4 Almgren II, 26; 5 fibula s oima Almgren III, 45; 6 Almgren III, 47; 7 Rollenkappen-fibula Almgren II, 28; 8 Almgren II, 40; 9 snano profilirana fibula Almgren IV, 75; 10 Almgren IV, 77; 11 Almgren V, serija 7 fig. 100; 12 koljenasta fibula VI, serija 9 fig. 138; 13 Almgren VI, 144; 14 Almgren VI, 147; 15 Almgren V, serija 12 fig. 152; 16 Almgren VI, serija 12 Fig. 155(1-6 stupanj B1; 7, 9 stupanj B1 i B2; 8, 10-16 stupanj B2); M. 2:3 Sl. 104. Fibule kasnoga carskoga doba, stupanj C1. 1 fibula s visokim draem igle Almgren IX, 193 (Matthes serija 1); 2 Almgren IX, 196 (Matthes serija 1); 3 Almgren IX, 214 (Matthes serija 2); 4 Almgren VII, 198 (Matthes serija 3); 5 Almgren VII, 207 (Matthes serija 4); 6 fibula s podvijenom nogom Almgren VII, 1 fig. 181; 7 Almgren VI, 1 fig. 162; ploasta listolika fibula Almgren fig. 227 (Thomas tip E); 9 ploasta fibula s koninom limenom prevlakom (Thomas tip B 1,1); 10 samosrelna fibula Almgren VI, 44

2 (Schach-Drges serija 1 a); 11 Almgren VI, 2 kao fig. 178 (Schach-Drges serija 2); 12 Almgren VI, 2 slino fig. 174-177 (fibula s Labe, Schach-Drges serija 3); M. 2:3 Sl. 105. Fibule kasnoga carskoga doba, stupanj C2 i C3. 1 ploasta fibula s ravnom limenom prevlakom (Thomas tip A); 2 tutulus-fibula tipa Dienstedt (Thomas tip B 1,2); 3 tutulus-fibula tipa Haleben (Thomas tip B 2,2); 4 samostrelna fibula Almgren VI, 2 s proirenom nogom; 5 titasta fibula sa titom na nozi (Matthes tip A 2); 6 titasta fibula sa titom luka i noge (Matthes tip A 3); 7 titasta fibula s pravokutnom zaglavnom ploicom (Matthes tip C); 8 samostrelna fibula Almgren VI, 2 fig. 175; 9 samostrelna fibula Almgren VI, 2 s masivnim lukom; 10 fibula s dugmetom na luku, sa eerastim dugmetom na luku; 11 samostrelna fibula s podvijenom nogom, poetna forma Nydam fibule; 12 samostrelna fibula Almgren VI, 2 s jednoliko irokom, fasetiranom nogom; 13 samostrelna fibula s trapezastom nogom (Bhme varijanta A); 14 fibula s potpornim krakovima i trapezastom nogom (Bhme, tip A iz Donje Saske); 15 komponirana Schalen-fibula (Bhme tip Altenwalde); 16 tutulusfibula (Bhme tip Ortbrook); M. 1:2 Sl. 106. Karta rasprostranjenosti fibula Almgren VI, 174-176 fibule s Labe ([53] forme 167/168/174; 164/182; 177) Sl. 107. Fibule iz doba rane Seobe naroda. 1 fibula s dugmetom na luku tip Leipferdingen; 2 fibula s dugmetima na luku, s poliedrinim dugmetima; 3 samostrelna fibula s trapezastom nogom (Bhme varijanta C); 4 fibula s potpornim krakovima i jednoliko irokom nogom (Bhme tip Mahndorf); 5 lijevana Schalenfibula (Bhme tip Alphen); 6 tutulus-fibula (Bhme tip Issendorf); 7 istokraka limena fibula; 8 istokraka rovaena fibula (Bhme tip Nesse); 9 Nydam fibula; 10 lijevana krina fibula tipa Dorchester, 11 tip Pritzier, 12 tip Witmarsum; 13 tip Perdhl; 14 Niemberg-B fibula; 15 Niemberg-C fibula; 16 limena fibula tipa Wiesbaden; 17 meklenburka varijanta tipa Wiesbaden; 18 luna fibula tipa Niederflorstadt-Wiesloch, M. 1:2

radna verzija
45

I. Doba Rimskoga Carstva u rimskim provincijama i odnosi s Germanijom 31. Fibule rimskih provincija. U istraivanjima se uvijek iznova spominju rimske fibule. Pritom se vrlo rijetko uzima u obzir da rimske fibule uope ne postoje; u najboljem sluaju radi se o fibulama iz rimskih provincija. U pozadini stoji injenica da nonja u gradu Rimu, tj. odjea u Italiji izvan podruja naseljenog Keltima (S Gallijom Cisalpinom kao najpoznatijomm keltskom regijom) ne zahtijeva fibule ni muka ni enska. Tunika i toga nose se bez kopi. Fibula se u rimskom miljeu od postetruanskog vremena nadalje ne koristi ak ni kao nakit, tj. bez funkcionalnog znaenja. Jedini dio odjee u mediteranskom prostoru koji se zakapao pomou fibule bio je sagum. U Galiji (11) i sjeverno od Alpa ipak je u najranijim naseljima iz carskoga vremena uoljiva raznolikost fibula (8; 18; 25-27; 29; 31), i to ponajprije u kontekstima vezanima uz rimsku vojsku. Osobito prepoznatljiva forma fibule ovoga ranoga vremena je Aucissa fibula (sl. 108, 1). Smatra se najvanijom formom augustejskoga vremena i obino se oznaava kao rimska. Nakon konstatacija iznesenih na poetku ona se eventualno moe nazvati galorimskom (10; 15; 23). Uz Aucissa fibule spominju se jo Distel (iak), Nertomarus i tzv. galske lune fibule. Iz kojega kulturnoga miljea potjeu ove kope za odjeu naene u ranim rimskim logorima, govori Cezarov opis galskoga rata (VI, 1): on uvijek regrutira postrojbe u gornjoj Italiji, dakle na keltskom teritoriju. S druge strane, mnogo podataka daju i karte rasprostiranja. K tome se moe uzeti u obzir rasprostranjenost galskih lunih fibula, koje se osim malobrojnih iznimaka uglavnom pojavljuju u zapadnom keltskom podruju (sl. 109). Jo jedna indicija da se fibule uglavnom veu uz Kelte mogla bi biti imena majstora koja se pojavljuju na ovim fibulama 1. st. n. Kr. Ona su gotovo iskljuivo keltskog podrijetla, poput Aucissa i Nertomarus. Oba imena dala su naziv formama fibula. Za razliku od keramike ili stakla, imena majstora na fibulama zaudo se pojavljuju samo u 1. st. n. Kr. Pokazalo se, dakle, da niz ranih provicijsko-rimskih fibula potjee iz keltskoga miljea. To i nije zauujue jer u cijelom keltskom kulturnom krugu (i istona i zapadna) nonja s fibulama ima dugu tradiciju i oito nije snano utjecala samo na razvoj fibula rimskih provincija. Latenska civilizacija dala je poticaj i germanskom prostoru. Kotao iz Gundestrupa predstavlja posebno znaajan nalaz. Slino kao i iane fibule forme Beltz, varijante J (odgovara varijanti Kostrzewski G/H, usp. 23),

46

i germanske savinute fibule te fibule s oima teko su zamislive bez keltskih latenskih uzora (fibule srednjolatenske sheme; usp 27). Neprekinut keltski utjecaj na germansko podruje u 1. st. n. Kr. pokazuju npr. noriko-panonske fibule forme Almgren 238a i b (13) uz pojaseve enske nonje o kojima ovdje nee biti rijei (sl. 110). Ipak je primjetno da ovi kulturni kontakti prestaju sredinom 1. st. n. Kr. Klaudijevske forme istih noriko-panonskih fibula Almgren 238 (1) vie nisu prisutne na tlu rimskih provincija. Fibule sa ivotinjskom glavom otvorenih usta (mit beiendem Tierkopf) iz predalpskog i alpskoga predjela (8a) posebice zorno pokazuju kulturni utjecaj keltskoga prostora na germanski sjever (20; 22; 28). Tamo majstori nastoje na luku umjesto vora prikazati ivotinjsku glavu, i to ne na razmjerno jednostavnim bronanim fibulama, nego na reprezentativnim srebrnim fibulama (izmeu ostaloga Hoby, Danska). Kao to su ve u latenskoj civilizaciji i poetkom 1. st. n. Kr. postojale regionalne razlike u oblikovanju formi kopa, takoer tijekom cijeloga carskoga doba regionalni razvoj fibula igra vanu ulogu. To je potvrdilo prouavanje fibula s gornjogermanskoretijskoga limesa (9). Istaknutu ulogu u ovoj regionalizaciji tijekom carskoga doba imala je Velika Britanija, gdje se moe utvrditi potpuno jedinstven umjetniki izraaj (7; 14). Na to upuuju ponajprije fibule u obliku trube, dragonesque i head stud brooches, koje se mogu smatrati tipino britanskima. Jo se moe nadodati i tzv. Aesica brooch kojoj je rimska Distel fibula bila uzor, ali je ovdje oblikovana na drukiji nain. Od ranoga 1. st. n. Kr. nadalje ipak postoje pojedine provincijsko-rimske forme fibula koje se u istom obliku (npr. Aucissa fibule) pojavljuju od Velike Britanije do Dura-Europosa u Siriji (12), no u vremenu limesa jaa tendencija regionalizacije razvoja fibule (6). U ovoj epohi postoje forme fibula koje su tipine za gornjogermansko-retijski limes i izvan ovoga podruja ih nema ili se pojavljuju vrlo rijetko. Kao tipine forme 2. st. n. Kr. mogu se navesti fibule u obliku pelte (sl. 112, 14), spiralne fibule s koricama/tuljcem (Hlsenspiral-F.) s nogom poput vilice (mit gegabeltem Fu) (sl. 113, 7) i forme Bhme 22 (spiralne fibule s rupiastom glavom u obliku bubrega i cjevastom nogom) kao i Bhme 23 (spiralne fibule sa zaglavnom ploicom poput pelte i nogom pomalo nalik na krov).

47

Isto vrijedi i za noriko-panonsko podruje (17; 23), gdje su najupeatljivije forme fibula velike noriko-panonske fibule s krilima i fibule s dvostrukim dugmetom i draem igle koji je bogato ukraen rupiastim uzorkom (reich durchbrochen). Uz to se javljaju i forme fibula gornjogermansko-retijskoga provincijskoga podruja koje su u noriko-panonskom prostoru slino oblikovane. Ipak su neke njihove znaajke karakteristine samo za gornjogermansko-retijsko podruje. Tako provincijsko-rimske koljenaste fibule s polukrunom zaglavnom ploicom (sl. 113, 12) u gornjogermansko-retijskom podruju kao posebno obiljeje imaju spiralu s donjom tetivom (sl. 113, 1), dok u noriko-panonskom podruju imaju spiralu s gornjom tetivom (sl. 113, 2). Sline regionalne razlike u detaljima konstrukcije izmeu gornjogermansko-retijskoga i noriko-panonskoga teritorija dolaze do izraaja kod oblikovanja koljenastih fibula sa spiralnim koricama/tuljcem (Spiralhlse) (sl. 113, 34). Fibule gornjogermansko-retijskoga podruja imale su visok popreno postavljen dra igle (sl. 113, 4), a primjerci iz istonoga podruja provincije visok uzduno postavljen dra igle (slino sl. 113, 2 takoer istoni proizvod). ak i ako se ne moe sa sigurnou utvrditi koju je funkciju fibula imala u pojedinim sluajevima, moe se polaziti od injenice da najvei dio fibula naenih u vojnim kontekstima pripada mukoj nonji. Tako bi se primjerice Aucissa i Nertomarus fibule 1. st. n. Kr. (sl. 108, 1.3) mogle nazvati tipinim vojnikim fibulama. Od domicijanskoga vremena ovu je ulogu u germanskim provincijama preuzela jednolana spiralna fibula s donjom tetivom i lukom u obliku ice (sl. 112, 12). U noriko-panonskom su podruju snano profilirane spiralne fibule istovremene vojnike fibule (sl. 108, 7). Koljenaste su fibule (sl. 113, 1-4) najkasnije tijekom hadrijansko-antoninskoga vremena postale forma fibule koju nose vojnici, i to u germansko-retijskom podruju isto kao i u Noriku i Panoniji, s prethodno naznaenim razlikama tehnike naravi. Posebno karakteristine forme kopi germansko-retijske vojske mogle bi biti velike lune fibule sa zaglavnom ploicom koja moe biti razliito oblikovana ili sa spiralnim koricama/tuljcem (Spiralhlse) (sl. 113, 5-7) iz kasnoga 2. i djelomino poetka 3. st. n. Kr. Krajem 2. st. n. Kr. arnir-fibule s dugim arnir-krakovima (24, sl. 113, 8-12 i 114, 1) ulaze u uporabu kao vojnike fibule te tijekom 3. st. n. Kr. potiskuju sve ostale forme lunih fibula. Iz njih se oko 300. god. razvijaju fibule s lukoviastim dugmetima (24; sl. 114, 2 i 115, 7) koje su u 5. i 4. st. jedine provincijsko-rimske lune fibule. 48

Od kraja latena, osim spiralnih fibula (s donjom i gornjom tetivom), koje su dotada bile uobiajene, u upotrebi su bile i fibule sa arnir-konstrukcijom. Meu njima su poetkom carskoga doba najrairenije Aucissa fibule. Kope se najee izrauju iz bronce. Fibule iz plemenita metala u provincijama su izrazito rijetke. Ponekad se susreu pozlaene bronane fibule ili fibule s pozlaenom ili srebrnom prevlakom od tijetenog lima. Prevlaenje kositrom, koje ostavlja dojam srebra, koristi se pri izradi provincijsko-rimskih formi fibula ee od sredine 1. st. n. Kr. sve do pada limesa 260. n. Kr. Ponekad je na fibulama carskoga doba prisutan i emajlirani ukras (npr. sl. 112, 9-12.16). Dosada gotovo nisu naeni tragovi radionica fibula unato tome to je iz kastela i civilnih naselja poznat niz poluproizvoda i kalupa. Jedinstvenost nekih formi fibula ipak se mora pripisati djelovanju veih radionica koje su se moda nalazile u logorima legija ili uz njih. Uz to je sigurno postojao i niz malih radionica koje su proizvodile fibule. Jesu li se u istim radionicama proizvodili i drugi bronani proizvodi, kao npr. pojasevi, mora ostati na razini spekulacije. Poseban problem u istraivanjima predstavljaju radionice koje su preraivale emajl, koje takoer dosada nisu potvrene u iskopavanjima. Budui da su emajlirane fibule, osim u Velikoj Britaniji, gdje je postojala duga tradicija emajliranja, bile omiljene ponajprije u galsko-belgijskom prostoru, ne moe se izbjei zakljuak da su u ovome podruju cvjetale radionice koje su preraivale emajl. Sigurno se i u Klnu uz staklo proizvodio i preraivao emajl. Provincijsko-rimske fibule u pravilu su se nosile s glavom, tj. konstrukcijom igle prema dolje, kao to to pokazuju slikovni prikazi (3). Mukarci su veinom na desnom ramenu zakapali plat nalik na ogrta. ene su na odjeu stavljale dvije ili vie fibula. Velik broj provincijsko-rimskih fibula (tako je primjerice s prostora dvaju rimskih kastela Saalburg i Zugmantel poznato vie od 1200 kopi) moe se, kao to je prije naznaeno, podijeliti u razliite grupe, koje su vjerojatno djelomino vezane uz razliite grupe radionica: u carske tipove, s povremenim regionalnim razlikama koje se veinom oituju u konstrukcijskim detaljima ili elementima ukraavanja te u provincijalne forme s jasnom regionalnom rasprostranjenou. Uz to se u provincijama jo uvijek razvijaju domae forme fibula (ovo je posebice vidljivo u Velikoj Britaniji) kao i domae kope koje su nastale iz provincijsko-rimskih formi fibula (npr. Aesica brooch u Velikoj Britaniji). 49

Osnovne razlike oito nisu postojale izmeu fibula vojnih logora i fibula prisutnih u kastelima. Ako se promotri razvoj tipova fibula tijekom carskoga doba, uoljivo je osiromaenje formi lunih fibula tijekom vremena. Kraj razvoja oznaavaju fibule s lukoviastim dugmetima kao jedine provincijsko-rimske lune forme od vremena oko 300. god. n. Kr. nadalje. 32. Kontakti rimskih provincija s Germanijom. Kao to je to ve prije bilo naglaeno, ve od kasnoga latena podruje kasnijih provincija ima kontakte s germanskim prostorom, tj. vri kulturni utjecaj na njega. ini se da je ovaj kontakt najprije bio jednostrano usmjeren od juga prema sjeveru, ali ipak se najkasnije od augustejskoga vremena moe uoiti germanski utjecaj na podruje provincija. Upeatljiva je prije svega velika koliina fibula s oima (sl. 108, 6; [vidi gore 24]) koje su naene u velikom broju logora i kastela u ranocarskim kontekstima na podruju provincija. Savinute fibule Almgren 19 i neto rjee fibule Almgren 22 takoer spadaju u ovu grupu. Oito je varijantama bogata serija fibula s oima na provincijsko-rimskom tlu doivjela samostalan procvat (usp. 27). Posebno je jasno izraen ovaj fenomen razliitog razvoja jednog germanskog tipa fibule u Germaniji i u germanskim provincijama Carstva kod forme fibula Almgren 101 u germanskom podruju uz Labu, koja se nosila u 2. st. n. Kr. (sl. 114, 3). Jo jedna germanska forma kope je i koljenasta fibula koja potjee iz zapadnogermanskoga kulturnoga kruga, a u 2. st. na rimskom je tlu prilino rijetka. U 2. st. n. Kr. i posebice u 3. st. n. Kr. proizvode se dvolane samostrelne spiralne fibule s visokim draem igle grupe VII, serije 1, 3 i 4 prema Almgrenu (sl. 116 i sl. 117). Grupi dvolanih samostrelnih spiralnih fibula koje se ee susreu na teritoriju Carstva, pripadaju i tzv. fibule s Labe (33), kojima je ime dao K. Ziegel. One se jednim dijelom vjerojatno mogu datirati ve u vrijeme nakon limesa (sl. 114, 6). S druge strane, malo je provincijsko-rimskih fibula 2. i ranoga 3. st. n. Kr. naeno u Germaniji (Germania magna). Veinom su to ploaste fibule (usp. 25), prije svega fibule s emajliranim ukrasom (sl. 115, 3-6; sl. 118). S. Thomas izbrojao je 144 provincijsko-rimske fibule sa 108 nalazita (30). Provincijsko-rimske lune fibule u prvim su trima stoljeima n. Kr. rijetkost u germanskom podruju naseljavanja (sl. 115, 1-2). Tek od 3. st. n. Kr. nadalje primjetniji je utjecaj provincijsko-rimskoga umjetnikog obrta na germanskom tlu i pri oblikovanju fibula (sl. 119). Jo nije sigurno jesu li 50

provincijsko-rimske fibule zoomorfna oblika (sl. 115, 6) igrale ulogu u oblikovanju germanskih fibula u obliku vepra (sl. 114, 8). Utjecaj se sa sigurnou moe utvrditi u sluaju skupocjenih fibula u obliku svastike Almgren 234. Njima su kao uzor sluile provincijsko-rimske kope u obliku kukastog kria (sl. 112, 19-20). Neosporna je i veza izmeu provincijsko-rimskih omega, tj. prstenastih fibula i alemanskih prstenastih fibula (sl. 119, 1-2). arnir-fibule s dvaput pravokutno presavinutim lukom bile su uzor za skupocjene fibule iz Osztroptake (sl. 119, 5-6; [vidi gore 25]). Fibula s lukoviastim dugmetima, koja se u cijelome Carstvu koristi od vremena oko 300. god. n. Kr. u slobodnoj je Germaniji vodila do oblikovanja fibule s dugmetima na luku (Bgelknopf-F.), koja je kao i provincijsko-rimski uzor bila fibula za muku nonju (sl. 119, 7-8). Fibule s lukoviastim dugmetima imale su utjecaja i na fibule s potpornim krakovima (Sttzarm-F.). One esto potjeu iz germanskih konteksta na podruju izmeu Labe i Loire, a pojedinano su ih u 4./5. st. nosili mukarci. Neki elementi ukraavanja iz provincijsko-rimskih zlatarskih radionica mogu se tumaiti kao dokaz uske povezanosti izmeu Rimljana u provinciji i Germana. To je npr. ukraavanje niellom u formi psa u trku kod germanskih tutulus-fibula (vidi gore 28) kao i prevlaka od tijetenog lima kod razliitih germanskih fibula te plavi uloci stakla u Klauenfassung kod gigantskih fibula. Prouavanje razvoja fibula u Germaniji (Germania magna) pokazalo je da jo tijekom 1. st. n. Kr. utjecaj iz keltskoga miljea igra jasno prepoznatljivu ulogu. Ovo je uoljivo i u provincijsko-rimskom razvoju fibula. Germanija magna dala je ponajprije Rollenkappen-fibule, iji su razvoj potaknule fibule sa spiralnim koricama (Spiralhlsen-F.) zapadnokeltskoga podruja. Takoer se rupiasti dra igle kod ovih formi fibula pripisuje keltskom utjecaju (u ovom sluaju vjerojatno istonokeltskom). Datirani slikovni prikazi iz zapadnoga dijela srednjega Porajnja prikazuju jasno prepoznatljivu nerimsku odjeu. Ona je nazvana prema kamenom spomeniku s prikazom brodara Blussusa i njegove ene Menimane koji je naen u Mainzu, u gradskoj etvrti Weisenau (3, 426-428). enska nonja Menimane sastojala se od vie fibula, od kojih su tri pridravale gornji dio nonje; donji dio zakapala je jedna manja fibula. Velike fibule koje su se nosile na ovoj nonji bile su Distel i Kragen-fibule (fibule za ovratnik). Naroito su potonje na teritoriju istonogalskih Trevera imale vanu ulogu u enskoj nonji, dok su meu otprilike 400 51

pronaenih provincijsko-rimskih fibula Germanije magne zastupljene s malo primjeraka (32). Tek u 2. st. n. Kr. ee nailazimo na germanske forme fibula na tlu rimskih provincija. U pojedinim sluajevima moemo promatrati samostalan daljnji razvoj u rimskim provincijama koji se razlikuje od onog u Germaniji magni (fibule Almgren 101). Sigurno je uzak kontakt izmeu Rimljana nastanjenih u provinciji i Germana doveo do uzajamnih utjecaja. Utjecaj dolazi do izraaja prije svega u vojnom kontekstu. ak je mogue karakteristinu nogu fibule s Labe pripisati utjecaju provincijsko-rimskih uzora na podruju germanskoga limesa (sl. 113, 6). Od kasnoga 3. st. i prije svega u 4. st. n. Kr. jasno je izraena simbioza izmeu provincijsko-rimskoga i germanskoga umjetnikog izraaja, prije svega na fibulama s dugmetom (ili dugmetima?) na luku i fibulama s potpornim krakovima (16; 5). Oita je sklonost Germana prema spiralnim fibulama. Povremeno se ak arnirska fibula prepravlja u spiralnu fibulu: fibula s lukoviastim dugmetima iz Lampertheima je primjerice sekundarno dobila spiralnu konstrukciju. Tijekom cijeloga merovinkoga doba spirala je bila jedina forma konstrukcije igle na germanskom teritoriju. A. Bhme-Schnberger Sl. 108. Fibule 1. polovice 1. st. n. Kr. Sl. 109. Rasprostranjenost galskih lunih fibula (prema A. Bhmeu [4]) galske lune fibule pripisivanje nije sigurno Sl. 110. Rasprostranjenost fibula Almgren 238a i b (prema J. Garbschu [13]) Sl. 111. Rasprostranjenost lunih fibula sa ivotinjskom glavom otvorenih usta/mit beiendem Tierkopf (prema M. Menkeu, proireno prema R. Mlleru [20, 22]) Sl. 112. Fibule kasnijega 1. i 2. st. n. Kr. Sl. 113. Fibule 2. i 3. st. n. Kr. 52

Sl. 114. Lune fibule 3. i 4. st. n. Kr.; 3-11: germanske fibule na tlu rimskih provincija Sl. 115. Provincijsko-rimske fibule iz slobodne Germanije (Germania Libera) Sl. 116. Rasprostranjenost fibula grupe VII, serije 1 a prema Almgrenu (prema W. Matthesu i A. Bhmeu [19; 2]) Sl. 117. Rasprostranjenost fibula grupe VII, serije 4 prema Almgrenu (prema W. Matthesu i A. Bhmeu [19;2]) Sl. 118. Rasprostranjenost provincijsko-rimskih ploastih fibula u slobodnoj Germaniji (prema S. Thomasu [30]) Sl. 119. Provincijsko-rimske fibule i njihove inaice u slobodnoj Germaniji

radna verzija

53

J. Doba Rimskoga Carstva i Seobe naroda u Skandinaviji 33. Starije carsko doba. Openito. Prijelaz iz predrimskoga eljeznoga doba u carsko doba je prema istraivanju R. Hachmanna (5) barem u Danskoj povezano sa snanom migracijom (Siedlungsverschiebung) te na ovom podruju rasprostranjenost fibula prua podatke o stvarnom podruju naseljavanja (4, posebice 12; 6). Nalazita. Fibule starijega carskoga doba potjeu preteno s danskih otoka i iz vedske, gdje su esto naene u grobljima koja jednim dijelom potjeu iz mlaega predrimskoga eljeznoga doba. Na grobljima koliina priloga u razliitim oblicima grobova (paljevinski ukop, urna, kosturni ukop) snano opada (1; 8). Fibule i kulturne veze. Zahvaljujui poznavanju skandinavskih fibula veanin O. Almgren stvorio je djelo koje se stalno spominje u pojedinim poglavljima (G-J). Djelo do danas nije dobilo nastavak koji bi se prema sveobuhvatnosti mogao usporediti s njime. U Studijama o sjevernoeuropskim formama fibula ovaj je veliki strunjak svjesno obuhvatio latenske i provincijsko-rimske fibule jer je u njima prepoznao preduvjet i podrijetlo sjevernoeuropskih fibula. Time je stvorio uzronoposljedinu vezu izmeu tipova koja u sljedeim radovima koji se odnose na germanske fibule i slobodnu Germaniju (Germania libera) (npr. [4]) ipak gubi na vanosti. Tijekom 1. i 2. st. n. Kr. u Skandinaviji su prisutne i fibule s teritorija rimskih provincija ( 31, 32), ali i iz eke ( 27). Od sredine 2. st. n. Kr. fibule upuuju na kontakte koji preko Odre i Visle ( 26) seu do Maarske, dok prouavanje Bastarna pokuava ukazati na veze izmeu Baltika i Crnoga mora i na temelju fibula (2, osobito 152-153). Zanimljivo je esto odstupanje od kontinentalnih normalnih formi u pogledu materijala odnosno konstrukcije (usp. 27). Fibule sa ivotinjskom glavom otvorenih usta (mit beiendem Tierkopf) (usp. 31), ali i Rollenkappen-fibule na sjeveru su izraene od srebra odnosno s ukrasom od zlatnog lima. Preraivanje plemenitih metala oito nije uzrokovano nedostatkom eljeza i obojenog metala, no s druge je strane zahtijevalo tehnike umjetnikog obrta, kao to potvruju Rollenkappen-fibule s granulacijom iz kneevskog groba iz Hobyja /Lolland. Nedostatkom materijala uistinu bi se mogla objasniti promjena u teini i duljini bronanih Rollenkappenfibula. Njihov se luk tijekom stupnja B2 lijevao, a zatim i kovao u znatno kraem obliku nego prije, vjerojatno da bi se simulirala vea teina (4, osobito 36, 74). 54

Nonja s fibulama. U osnovi se za cijelo carsko doba Skandinavije polazi od pretpostavke o prilino promjenjivom nainu noenja fibula, koji se teko moe detaljno rekonstruirati jer su mnogi grobovi sadravali samo jednu fibulu (8). U vedskoj su osim toga u grobnim kontekstima ei pojasevi nego fibule (3, 214). Openito se ipak pretpostavlja da je za starije carsko doba Skandinavije tipina nonja s dvije fibule (3). Koliko je vidljivo iz antropolokih istraivanja, ini se da nonja s fibulama u Skandinaviji nije ovisila o spolu, ali se na temelju ostalih naenih priloga uzima u obzir socijalna stratifikacija (3, posebice 251-253). Iako u carskom dobu Skandinavije vjerojatno regionalno vlada jedinstven obiaj prilaganja za ukop mukarca i ene (6; 7; 9), bogatije opremljeni grobovi u pravilu pripadaju enama. Oni uz perle, narukvice i prstenje te importirane posude sadre vie od dvije fibule (3, posebice 219; 9; 10). Izuzev nalaza iz prethodno navedenoga groba iz Hobyja koji pripada Lbsow grupi, muki nakit ogranien je na jedan, ponekad dva zlatna prstena i nekoliko perli. R. Mller 34. Mlae carsko doba. a. Tipovi fibula. U Skandinaviji je prijelaz iz starijega u mlae carsko doba obiljeen pojavom fibula grupa Almgren VI i VII. Ovaj je trenutak prilino izraen. Za razliku od poljskoga i baltikoga prostora (usp. 25), malo je primjera kombinacije starijih i mlaih fibula u grobovima. Tijekom mlaega carskoga doba Skandinavija se na temelju fibula moe ugrubo podijeliti u dva glavna podruja, koja osim meusobnih kontakata imaju i dodirne toke s kontinentom. Jedna regija obuhvaa zapadnu Skandinaviju s Danskom (bez Bornholma), Norveku i dijelove zapadne vedske. U ovom arealu dominiraju germanski tipovi fibula s Labe sa vrstim draem igle. Drugo podruje protee se preko istone Skandinavije s Bornholmom, istonom vedskom i landom. Ovdje prevladaju fibule s podvijenom nogom, to odraava afinitet prema istonogermanskim podrujima (usp. 25). Inventar fibula u Finskoj (12) s jasnim istonobaltikim primjesama (usp. 25) razlikuje se od ove dvije grupe. Skandinavski razvoj fibula dobro je dokumentiran unutar kronolokih sustava, posebice zahvaljujui istraivanjima tijekom posljednjih desetljea (2; 3; 5-7; 11; 13; 14; 20). U zapadnoj Skandinaviji fibule grupe Almgren VII, serija 1-3 odnosno Mackeprang tip I III (14) pripadaju mlaem carskom dobu (C1). Uporaba pojedinih serija fibula 55

omoguuje prepoznavanje regionalnih sredita. Tako se fibule serije 1 (sl. 120, 1-2) gotovo iskljuivo koncentriraju u Danskoj, dok fibule serije 2 sredite rasprostranjenosti imaju na Fnenu, Seelandu i Bornholmu kao i u Skaniji (Schonen). Fibule s Jtlanda i Fnena uglavnom su krae i snanije oblikovane nego vitki istoni primjerci. Fibule serije 3 (sl. 120, 3, 8, 12-13) dominiraju u zapadnoj Danskoj. Veina fibula svih triju serija sastoji se od bronce, iznimno su neki primjerci serije 2 izraeni iz srebra. U istonoskandinavskoj provinciji dominiraju fibule tipa VI prema Mackeprangu, koje se najprije proizvode iz eljeza, kasnije preteno iz bronce te samo rijetko iz srebra. Tipine za stupnjeve C1b do C2 su fibule forme Almgren 162 (sl. 120, 10, 14). Na Bornholmu, landu i Gotlandu izraene su uglavnom od bronce. Osim njih, na Bornholmu i rijetko u ostalim dijelovima Danske tijekom stupnjeva C1a i C1 b pojavljuju se male eljezne fibule tipa Mackeprang VIIa (sl. 120, 4) kao i malen broj bronanih fibula tipa Mackeprang VIIb s trobridnom nogom i vrstim draem igle (sl. 120, 9). Broj fibula tipa Almgren VII, serije 2 s Bornholma i iz Skanije raste tijekom stupnja C1b, dok se sa vedskih otoka na Baltiku i iz Finske mogu navesti samo malobrojni nalazi. U Finskoj se takoer javlja grupa istono- i sjeveroistonobaltikih bronanih fibula s izdancima (Sprossen-F.) (sl. 120, 16-17), koje su inae u Skandinaviji poznate kao pojedinani primjerci iz istone vedske. Tonija datacija ovih finskih fibula u okviru mlaega carskoga doba gotovo je nemogua. Dok je broj skupocjenih fibula jo malen u stupnju C1a, on raste s gigantskim srebrnim fibulama grupe Almgren VII, serije 4 (sl. 121, 1-3) u stupnju C1b naroito u Danskoj. Najee reprezentativne fibule ove grupe u stupnju C1b su tipovi Almgren 217-219 koji se istiu bogatom dekoracijom iz pozlaenog srebrnog lima, staklenim ulocima i srebrnom icom s perlama (Silberperldraht). Tijekom stupnja C2 u istonoj su Skandinaviji uobiajene fibule grupe Almgren VII od srebra. esto su ukraene icom s perlama (Perldraht) i pozlaenim srebrnim limom (sl. 120, 15). U reprezentativne fibule stupnja C2 spadaju fibule s ukrasom srebrnog lima (sl. 121, 8), srebrne fibule s ploicom luka i noge te staklenim ulocima (sl. 121, 6-7), Sakrau fibule (sl. 121, 9 [9]), velike etverokrake fibule u obliku kukastog kria (sl. 121, 10) i fibule kao Almgren 167 (sl. 121, 4). Iznimno su pojedine Sakrau fibule izraene iz zlata. Rasprostranjenost gore spomenutih fibula 56

ravnomjerno se protee preko cijele Skandinavije, s iznimkom Bornholma i Finske. Fibule s ploicom luka i noge dominiraju na Seelandu i Bornholmu, dok Sakrau fibule potjeu u prvom redu s Jtlanda i Fnena. Fibule u obliku kukastoga kria prisutne su u cijeloj Skandinaviji, s iznimkom Bornholma. Njihovo sredite rasprostranjenosti lei u junoj Skandinaviji. Baltike fibule koje odgovaraju formi Almgren 167 s razliitim su varijantama zastupljene na landu, Gotlandu i u Finskoj. Krajem mlaega carskoga doba zavrava uporaba fibula grupe Almgren VII, serije 2-3 i prvi se puta u junoj Skandinaviji pojavljuju bronane fibule s podvijenom nogom u obliku Nydam fibula (sl. 120, 18-19). Posebno su esto Nydam fibule pronaene u zapadnoj Danskoj i Norvekoj. Drugi vodei tip u Danskoj su bronane fibule s vrstim draem igle, tzv. Haraldsted fibule (sl. 120, 20-21). U istonoj Skandinaviji i dalje ostaju uobiajene fibule s podvijenom nogom koje su poznate od stupnja C2. Glavni udio u spektru fibula ipak imaju fibule s relativno irokim lukom. One esto imaju paralele u Poljskoj (sl. 120, 22; usp. i 25). U stupnju C3 pojavljuje se heterogena grupa relativno tekih lijevanih fibula s vrstim draem igle koja obuhvaa ponajprije fibule s dugmetom na luku (sl. 120, 23). Najvei broj fibula unutar stupnja C3 otpada na reprezentativne fibule. Prisutne su u zapadnoj Skandinaviji, a ovdje osobito na Jtlandu, u formi petokrakih fibula u obliku kukastog kria kao i srebrnih limenih fibula s polukrunom ili pravokutnom zaglavnom ploicom i ploicom noge poput krova (sl. 121, 12). b. Nonja s fibulama. U mlaem carskom dobu postoje jasne razlike u prilozima enskih i mukih grobova. Fibule su vrlo esto ali esto kao pojedinaan primjerak bile priloene ukopima mukaraca. Nosile su se na ramenu kao kope ogrtaa, dok su reprezentativne fibule po svoj prilici pripadale enskoj opremi. Ansambl fibula u enskim grobovima moe obuhvaati do 10 primjeraka, ali ak i u bogatim enskim grobovima normu ine jedna do dvije skupocjene i dvije do tri jednostavne fibule. to se tie naina noenja, polazi se od dvije jednostavne fibule na ramenu koje su sluile kao kope za haljinu te jo jedne koja se esto nalazila u predjelu vrata pa se tumai kao kopa za maramu ili al. Skupocjene su fibule uvijek na pokojnicima leale u predjelu grudi i veinom su sluile kao ukras (sl. 126, a-b). U prosjeno opremljenim grobovima uobiajene su tri do etiri jednostavne fibule u funkciji kope za haljinu ili al. Poznati su i skromnije opremljeni enski grobovi s jednom ili dvije fibule. Broj fibula jasno odraava socijalni status pokojnika, pri emu su veliki setovi fibula u pravilu pripadali odraslim enama, rijetko djevojicama. Grobovi s mnogo 57

fibula sadravali su i brojne druge predmete, kao i luksuznu robu od plemenita metala. ak se i relativno malenom broju reprezentativnih fibula i njihovoj teini, koja moe iznositi i do 200 g srebra, moe pripisati statusna vrijednost. 35. Doba Seobe naroda. a. Tipovi fibula. Tijekom vremena Seobe naroda Skandinavija se s obzirom na nonju s fibulama slino kao i u mlaem carskom dobu moe podijeliti u dvije glavne regije. Za zapadnu Skandinaviju, koja obuhvaa zapadnu Dansku, Norveku i zapadnu vedsku, tipine su krine bronane fibule, dok su u istonoj Skandinaviji s istonom vedskom ukljuujui land, Gotland, Finsku i Bornholm uobiajene razliite tzv. istonoskandinavske lune fibule iz bronce. Problematina je detaljnija kronoloka podjela grobnih inventara s fibulama iz doba Seobe naroda. Samo je u Norvekoj vidljiv niz koji obuhvaa tri vremenske faze, C3/D1-D3 (19). U ostaloj je Skandinaviji broj grobova s fibulama koji neto govore relativno ogranien. Unato tome se fibule Bornholma i Gotlanda dijele u dvije grupe (15; 11). Vodei tip vremena Seobe naroda u zapadnoj Skandinaviji je krina fibula. Ova forma kope za odjeu u istonoj se Skandinaviji pojavljuje samo sporadino. U najstarijim nalazima iz stupnja D1 u Norvekoj i Danskoj krine su fibule naene zajedno s Nydam fibulama (sl. 122, 1). Prema tome su se potonje nosile i u dobu Seobe naroda. U ranom dobu Seobe naroda (D1) unutar cjelokupne rasprostranjenosti krinih fibula mogu se razlikovati prostorno ograniene grupe, kao primjerice tipovi Ak i Tveitane-Hunn prema Reichsteinu (19; sl. 122, 2-3). Regionalne pojave jo su ee u stupnju D2. Dolaze do izraaja u junonorvekoj lokalnoj pojavi tipa Lunde (sl. 122, 12) i sjevernonorvekoj regionalnoj pojavi tipa Rssy (sl. 122, 13). Lokalne su forme stupnja D3 primjerice junonorveki tip Sndre Gammelsrd (sl. 122, 16) i jugozapadnonorveki tip Mundheim (tip 122, 15). Iz Vster- i stergtlanda osim toga potjeu lokalni tipovi Brunnhem i Gtene (19; sl. 122, 1718). Krine fibule u Danskoj imaju paralele preteno meu kontinentalnim fibulama kao to je tip Witmarsum (sl. 122, 4) tijekom stupnja D1 (vidi gore 29) i tip Gro Siem (sl. 122, 14) tijekom stupnja D2. Skandinavskim skupocjenim fibulama rane Seobe naroda pripadaju srebrne limene fibule sa igosanom dekoracijom (Stempeldekoration) u Ssdala stilu, koje su vjerojatno bile pozlaene (feuervergoldet) (sl. 123, 1-2), a podrijetlo im se izvodi iz mlaega carskoga doba. 58

U istonoj Skandinaviji tijekom rane Seobe naroda egzistiralo je vie lokalnih formi. Tako se na Bornholmu pojavljuju vitke istokrake fibule (sl. 122, 8) te fibule u Nydam stilu s fasetiranjem i vrstim draem igle (sl. 122, 6). Na Gotlandu je naena velika grupa lunih fibula s ukraenim (abgesetzt) dugmetom i trokutastom nogom iz vremena rane Seobe naroda (sl. 122, 7), istokrake fibule (sl. 122, 9) i lune fibule s trokutastom ili jednoliko irokom nogom i rombinom zaglavnom ploicom (sl. 122, 10-11), koje su se u slinoj izradi djelomino nosile jo u doba kasne Seobe naroda. U Finskoj je sauvan heterogen inventar fibula koji govori o odnosima prema istonobaltikim i gotlandskim tipovima fibula. esta forma u Finskoj je fibula sa zvjezdolikom nogom istonobaltikoga tipa (sl. 122, 20). Iz Finske s prijelaza u vendelsko doba potjee mala grupa istokrakih fibula (sl. 122, 23). Snane samostrelne fibule iz istone Skandinavije i s Bornholma, Gotlanda i landa pripadaju kasnom dobu Seobe naroda (sl. 122, 19, 21). Drukije oblikovanje istonoskandinavskih tipova u vremenu kasne Seobe naroda predstavljaju istokrake fibule sa ivotinjskim glavama, koje su naene naroito u Norrlandu, srednjoj vedskoj i na Gotlandu (sl. 122, 22). Uvoenje fibula s rovaenim reljefima doba kasne Seobe naroda (o. 450. god. n. Kr.) zajednika je karakteristika zapadne i istone Skandinavije. One predstavljaju reprezentativne fibule ovoga perioda i preteno su izraene iz srebra, ponekad s pozlatom. Stariji tipovi uvijek su ukraeni spiralnim viticama u Nydam stilu, dok se dekor mlaih fibula sastoji od ivotinjske ornamentike u stilu I koji prekriva povrinu. Proizvodnja fibula s reljefom potvrena je i na otoku Helg u srednjoj vedskoj. Meu skandinavskim reljefnim fibulama postoje forme koje se ne mogu svrstati ni u jednu regionalnu grupu. Tako se na Gotlandu, landu i Bornholmu pojavljuju fibule s polukrunom zaglavnom ploicom i rombinom ploicom noge te redovima profiliranih ptijih glava na uzdunim stranama (sl. 123, 6). U srednjoj vedskoj i Norrlandu, ali i u Norvekoj i na Gotlandu pojavljuju se reljefne fibule dekorirane u stilu I, s uskom pravokutnom zaglavnom ploicom i zavretkom u obliku ivotinjske glave na ploici noge (sl. 123, 8) ili s pravokutnom zaglavnom ploicom s trobridnim zavretkom noge (sl. 123, 7). Obje varijante su se, sudei prema nalazima kalupa, izraivale u Helgu. Jo jedan lokalni tip iz srednje i sjeverne vedske, istokraka fibula s reljefom u stilu I (123, 3), sporadino je sauvana i u Finskoj. U Danskoj i Norvekoj u manjem se broju pojavljuju reljefne fibule s velikom pravokutnom zaglavnom ploicom i profiliranim dugmetima (sl. 123, 4-5). 59

b. Nonja s fibulama. Kao i u mlaem carskom dobu, mukarci su i u grobu bili opremljeni pojedinanom fibulom, no broj takvih ukopa opada s vremenom. Pojedinane fibule i dalje su sluile kao kope ogrtaa. Takoer se kod ukopa ena nastavlja obiaj uporabe cijelih setova fibula. Fibule pokazuju socijalni status pokojnika: postoji jasna veza izmeu koliine priloga i broja fibula. Jedna do dvije fibule u jednostavno opremljenim grobovima i tri do etiri primjerka u bogatijim grobovima ine normu. Dobro opremljeni grobovi esto sadre krine fibule od bronce i uz to jednu ili dvije skupocjene fibule, primjerice u formi pozlaene fibule od srebrnog lima tijekom ranoga doba Seobe naroda ili pozlaene srebrne fibule s reljefom tijekom kasnoga doba Seobe naroda. Poloaj fibula u grobu govori o slinoj enskoj nonji u carskom dobu i dobu Seobe naroda. Sadravala je dvije jednostavne fibule na ramenu kao kope za odjeu i ponekad reprezentativnu fibulu koja je sluila kao ukras na grudima ili kopa za kabanicu ili al. Rijetke fibule koje su se nalazile u predjelu bokova vjerojatno su sluile kao dodatna kopa za maramu ili moda kao aplikacija na odjei (sl. 126, c). Dok su raskone fibule mlaega carskoga doba i starijega doba Seobe naroda u pravilu napravljene od srebrnog lima i ne sadre veliku koliinu srebra, one iz mlaega doba Seobe naroda su vee i s teinom od 300-400 g srebra daleko tee. Tijekom 2. polovice 5. st. n. Kr. vjerojatno je bilo u optjecaju vie srebra nego u starije doba Seobe naroda. Najvee i najtee fibule esto su bile sastavni dio blaga, o emu govori njihovo deponiranje u movarama ili zajedno s drugim predmetima iz plemenita metala u blizini naselja. 36. Vendelsko doba. a. Tipovi fibula. S vendelskim razdobljem (520.-775. god. n. Kr.) u Skandinaviji po prvi puta poinje samostalan razvoj fibula. Karakteristian je po tome to mnogi jednostavni tipovi lunih fibula izlaze iz uporabe te podjela Skandinavije na istonu i zapadnu regiju vie nije toliko prepoznatljiva. Osim toga, prestaju gotovo svi dodiri s kontinentalnim tipovima fibula, tj. najvei dio fibula ine isto skandinavske forme. Fibule vendelskoga doba uvijek su izraene iz bronce, s izuzetkom malobrojnih srebrnih fibula s reljefom s dekoracijom u stilu I te zlatnih fibula ukraenih filigranom (sl. 125, 1). Nakon 550. god. n. Kr. vie se ne proizvode masivne fibule iz plemenita metala, a reprezentativne fibule sastoje se od pozlaene bronce. Razvoj fibula vendelskoga doba u glavnim podrujima Skandinavije dobro je obraen u brojnim kronolokim studijama (1; 8; 10; 16-18; 21). Unato tome, o 60

Finskoj i donekle o Norvekoj mogui su zbog nedostatka reprezentativnih grobnih nalaza samo ogranieni zakljuci. Jednostavnim formama fibula ranoga vendelskoga doba pripadaju Husby fibule (sl. 124, 2), male istokrake fibule (sl. 124, 3) i jednostavne ploaste fibule (sl. 124, 4). Rasprostranjenost Husby fibula ograniena je na srednju vedsku i Finsku, dok su istokrake fibule prisutne na prostoru cijele june i istone Skandinavije kao i jednostavne ploaste fibule. Sredinom 6. st. istokrake fibule na jugu i istoku Skandinavije zamjenjuju kljunate fibule (sl. 124, 6), ija uporaba traje do 7. st. Rjei skandinavski tip fibula s kontinentalnim obiljejima su male fibule u obliku slova S iz 6. st. (sl. 124, 5), koje su este u istonoj Skandinaviji. Posebice na prostoru Baltika s Gotlandom nastale su brojne regionalne forme fibula, kao npr. gotlandska fibula nalik na ivotinjsku glavu sa spiralnom pokrivnom ploom (Spiraldeckplatte) starijega vendelskoga doba (124, 1). Na Gotlandu tijekom vendelskoga doba nastaju i prave fibule u obliku ivotinjske glave, kod kojih je spiralna ploica srasla s lukom (sl. 124, 10, 16). Drugom gotlandskom lokalnom tipu pripadaju okrugle, rupiaste ploaste fibule tijekom starijega vendelskoga doba (sl. 124, 8). Druge regionalne fibule u istonoj Skandinaviji bile su okrugle ploaste fibule sa ivotinjskim glavama u vrtloastom motivu na povrini (sl. 124, 13), koje su se esto nosile na Gotlandu i Bornholmu tijekom 7. st. Fibule u obliku raka u Finskoj (sl. 124, 9) i npr. okrugle konine fibule u Norvekoj (sl. 124, 14) imaju prostorno ogranienu upotrebu. Preteno junoskandinavsku rasprostranjenost u Danskoj i junoj vedskoj imaju pravokutne (sl. 124, 11, 15) ili ovalne fibule s ploicama (sl. 124, 7), zajedno s fibulama u obliku ptice (sl. 125, 2). Njih 1 oko 630. god. zamjenjuju kljunate fibule. Pravokutne fibule s ploicama obino su ukraene ivotinjskim ornamentom ili motivom pletenice (entrelacs). Reprezentativne su fibule starijega vendelskoga doba, u vremenu izmeu 550.-700. god. n. Kr., pozlaene srebrne Rckenknopf-fibule (fibule s dugmetima na leima) s dekorom u tehnici kloazoniranja (sl. 125, 2-3). Njihove su gigantske forme na Gotlandu poznate jo i dulje (sl. 125, 8). Druge reprezentativne fibule 7. ili ranoga 8. st. su velike, pozlaene fibule s ploicama, katkad s ulocima granata (sl. 125, 4-5). U pravokutnom obliju predstavljuju nesumnjivo junoskandinavski tip, dok se okrugle reprezentativne fibule koncentriraju

Pretpostavljam da se to odnosi na fibule u obliku ptice.

61

osobito na istoku Skandinavije. I ove okrugle fibule doivjele su u 8. st. na Gotlandu lokalni razvoj prema giganskim formama u obliku doze (dosenfrmig) (sl. 125, 7). U kasnom vendelskom dobu (o. 680. god. n. Kr.) neke od malih i jednostavnih fibula vie nisu bile u uporabi. U junoj Skandinaviji zamijenile su ih malene ovalne ili zoomorfne Schalen-fibule. Zoomorfne Schalen-fibule tipova O1-3 prema rsnesu (17) karakteristine su bornholmske lokalne forme (124, 18), dok su male ovalne Schalen-fibule tipa N1 prema rsnesu rairene u Danskoj i Norvekoj (sl. 124, 19). U zapadnoj i sjevernoj Norvekoj naposljetku se moe promatrati regionalna pojava malih neukraenih Schalen-fibula. Vee fibule tipa N2 prema rsnesu (sl. 124, 17) kao prethodnice tipinih vikinkih Schalen-fibula u 1. polovici 8. st. zamjenjuju male Schalen-fibule. Na Gotlandu lokalni razvoj fibula, koji je obiljeen fibulama u obliku ivotinjske glave i doze, kontinuirano prelazi u vikinko doba. b. Nonja s fibulama. Prijelaz u vendelsko doba obiljeava diskontinuitet u skandinavskoj nonji. To je ponajprije vidljivo u prestanku obiaja pokapanja mukaraca s fibulama. Ukopi iz Norveke i vedske s orujem i fibulama moda predstavljaju dvojni ukop mukarca i ene. Mogue je da u takvim sluajevima nalazi nisu prikladno dokumentirani. Iako su ene i dalje nosile garniture fibula, drukiji raspored fibula govori o drukijoj nonji. Kroj odjee mlaega carskoga doba i doba Seobe naroda zahtijevao je kopu na ramenima, dok su u 6. st. bile uobiajene haljine s naramenicama, s petljama na ramenima. Zahvaljujui junoskandinavskim grobovima (Jordfste) iz vendelskoga doba mogu se rekonstruirati garniture fibula. Oprema u pravilu obuhvaa dvije do tri, ponekad etiri fibule. Izbor i broj fibula u izravnom je odnosu s dobi pokojnika. Djevojice ili mlade ene pokapale su se uglavnom s garniturama bez reprezentativnih fibula, koje su se sastojale od malobrojnih pojedinanih komada. U bogatijim enskim grobovima jednostavne su fibule uglavnom leale na grudima i sluile su za zakapanje petlji haljine s naramenicama. Tijekom starijega vendelskoga doba u junoj Skandinaviji su se pak koristile npr. kljunate fibule ili uobiajene fibule s ploicama (Platten-F.), a u kasnome vendelskom dobu (nakon 680.) veinom dvije malene ovalne Schalenfibule (sl. 126, d-f). Takvi grobovi u predjelu vrata pokojnice sadre reprezentativnu fibulu. Ona formom pripada pozlaenim Rckenknopf-fibulama (sl. 126, d) tijekom starijega vendelskoga doba, a tijekom mlaega vendelskoga doba veim pozlaenim fibulama s ploicama (sl. 126, e) ili ostalim Schalen-fibulama (sl. 126, f). Trea 62

Schalen-fibula sluila je ili na vratu kao kopa na koulji (srk) ispod haljine s naramenicama ili je pridravala vanjski al. Garniture fibula kasnoga vendelskoga doba s kombinacijama para fibula i pojedinane fibule odgovaraju klasinim setovima fibula vikinkoga doba. L. Jrgensen 37. Fibule s runskim natpisom. Meu tisuama fibula iz germanskoga podruja do vikinkoga doba samo otprilike 85 primjeraka nosi runski natpis (sl. 127). Ve ova brojka pokazuje osobitost takve vrste primjeraka. Gotovo svi potjeu iz enskih grobova. 1. Najstariji primjerak, Rollenkappen-fibula iz Meldorfa (1. polovina 1. st. n. Kr.) sadri slovne znakove koji vjerojatno predstavljaju rune (4), a ne rimsko kapitalno pismo (19). 2. Prva grupa od sedam fibula s runama iz Danske i Skanije datira se u rano 3. st. do 4. st. i potjee preteno iz bogato opremljenih grobova ena koje su pripadale gornjem drutvenom sloju (11, 47-49). Uglavnom su to fibule koje se datiraju oko 200. god. n. Kr.: 10 Himlingje II, 11 Vrlse, 12 Grdlsa, 13 Nsbjerg, 13a Nvling, Udby (29), uz to 9 Himlingje I (4. st.; [16, 30-32; 18, 121-123; 5, 73-75]). Svi su natpisi osim na br. 13 itljivi, a tumaenja su uistinu razliita. Imena bez konteksta tumae se kao imena majstora runa (br. 10, 12, 13, 13a), zastupljen je i tip N. N. fecit (br. 13a i Udby). Kod br. 9 Hariso moglo bi se raditi o nordijskom enskom imenu ili zapadnogermanskom mukom imenu, ali inae podaci o vlasniku na fibulama nisu uobiajeni. 3. Druga grupa od est fibula, od kojih je pet iz june i srednje Norveke, pripada vremenu od 5. do 7. st. Radi se o fibulama br. 14 Etelheim (Gotland), 15 Tu, 16 Bratsberg, 17 Fonns, 17a Eikeland i 18 Strand. Samo se tri komada sa sigurnou mogu povezati sa enskim grobom (br. 15, 17a, 18). Dva od njih (br. 15, 17a) pripisuju se gornjem srednjem sloju (11, 53). Vremenski najkasniji primjerak (br. 18) vjerojatno predstavlja zatitnu formulu protiv povratka mrtvaca u ivot (Nakit je zatita od pokojnice, prema Grnviku [13, 161-163] za pokojnika). Nerazjanjen je runski niz od pet redaka na br. 17, u kojem se nalazi vie grupa suglasnika. Starije pokuaje tumaenja zajedno s vlastitom interpretacijom prikazao je Grnvik (13, 3032). Runsku formulu majstora prua br. 17a. U formuli se izraava predodba o moi natpisa (Ja W... urezujem rune..., usp. 13, 50-52). Posebnu pozornost zasluuje ja63

formula ek erilaz (erilaR), Ja Eril, koja se susree na br. 16 i moda izoblieno na br. 14. Eril je u srodstvu s imenom Eruler te nordijskom stalekom oznakom jarl, engleskom earl. Eril je s ostalim kontekstom potvren u sveukupno osam natpisa i o njemu se esto raspravljalo. Glasi kao naslov, iji su nositelji, majstori runa, pismeni, mogli su biti posveeni u sveeniku funkciju i vjerojatno su zauzimali... visok rang (11, 62). 4. Od otprilike 70 runskih natpisa merovinkoga doba (21; 16; 17; 9, 271-272) s kasnijega njemakoga podruja treina ih se nalazi na fibulama. Ovi su dijelovi nonje bez iznimke pronaeni u enskim grobovima. Prvi puta se u ovoj kontinentalnoj grupi nalaza susree ime ene kao one koja je urezala rune; druga, imenom Feha, po svoj se prilici spominje na S-fibuli 164 iz Weingartena (8, 43-45). Veina natpisa kree se od Fuark citata (Futhark) do imena boanstava. (Naj)stariji runski alfabet (do 20. rune m) prvi se puta nalazi na fibuli 6 u Charnayju, skraeno se nalazi na fibuli br. 8 Beuchte u magijskoj uporabi (10, 353-355) i na koncu kao fae na br. 154 iz Herbrechtingena. Fibula 151 Nordendorf I s trijadom Logaore, Wodan i Wigionar smatrala se dokazom opstanka poganstva, no danas se razumije kao pribliavanje novoj vjeri na razini formula odricanja (krsni zavjet): Spletkari (su) Wodan i Weihedonar (6; 10, 356-358; 12). Fibule u paru br. 147 iz Weimara na obje strane imaju natpise koji su karakteristini uope za kontinentalne runske natpise: imenovanje osoba koje posjeduju fibulu ili je daruju te izraavaju elje s formulom dragi. (Problematinim se u ovom kontekstu pokazuje tumaenje natpisa s fibule br. 156 iz Schretzheima, koja je, oito namijenjena mukarcu, naena u enskom grobu: onome koji putuje [ovu fibulu poklanja] Leubo). Na fibuli br. 140 iz Soesta vjerojatan urezava runa Atano sakrio je svoje ime, koje je s mnogo umijea oblikovano u runskom kriu, nadalje se spominju dvije ene Rada i Daa. Detalji odnosa su uslijed nedostatka konteksta unutar i izvan teksta ostali nejasni. To vrijedi i za spomen po jednog mukog i jednog enskog imena na fibulama iz Griesheima i MnchenAubinga (21, br. 20 i 28. 29; 17, 114. 120-121). ini se da se ljubavni natpis nalazi na fibuli 165 iz Blacha. Meu imenima je uoljivo mnotvo nadimaka odmila (21, 224225). To su privatna imena koja daju naslutiti razliite privatne odnose. Magijska uporaba runa i runskih natpisa gotovo nije uoena. Upisivanje runa na stranjoj strani fibula, koja je dakle okrenuta prema vlasnici, smatralo se naznakom namjere maginog djelovanja. O tome ipak ne moe biti govora: na ukraenim prednjim stranama jednostavno nije bilo prostora za natpise koji su se veinom urezivali na 64

fibule nakon proizvodnje. tovie, one ukazuju na neprekidno pribliavanje kranskim predodbama, na to upuuju izmeu ostaloga rijei poput utjeha (142 Bad Ems, Kirchheim [21, br, 27]) i blagoslov (166 Bezenye, zapadna Maarska) kao i kranski natpis Bog za tebe, Teofile (145 Osthofen, usp. [7, 128; 17, 139149]). I importirani primjerci pojavljuju se meu alemanskim fibulama s runama: Donzdorf, s imenom jitlandskog kovaa Eho koje se se u tremolo-ubodnom ornamentu istie na stranjoj strani. Ovaj je proizvod obiljeen imenom kao roba s potpisom (7, 129). Prvi je puta latinsko-runski (nije dvojezian) natpis zabiljeen na primjerku iz Chhryja (usp. privremeno 9, 277-278). Ovaj je nalaz znaajan i stoga to na kontinentu postoji samo jedan latinski natpis na fibuli (Wittislingen) iz merovinkoga doba. To je nadgrobni natpis koji oponaa obrazac iz Maastrichta (31, 68-70; 1, 92-93). Nee biti rijei o ploastim fibulama koje oponaaju mediteranske uzore kao to su medalje i kovanice s natpisima. Ukupno gledano, dvije treine runskih natpisa naenih u jugozapadnoj i junoj Njemakoj nalazi se na enskim predmetima (9, 286) te se ini da su alemanske rune vezane preteno uz ene. ene iz uglavnom srednjega sloja (na istome mjestu) sluile su se runama, no tek kasno su dobile pristup latinskoj pismenoj kulturi. Vjetina urezivanja runa nije se uila kao u koli, nego se prije radi o sluajnom i nepotpunom usvajanju i poznavanju runskog pisma. To objanjava i desetak natpisa na fibulama, na kojima se moe promatrati mjeavina runa, znakova slinih runama i stranih znakova, kao primjerice na primjerku iz Peigena (na istome mjestu) i Weienburga. 5. Iz Engleske je poznato sedam fibula iz 6./(7.) st. s natpisima. Veinom nije mogue tumaenje (usp. 24, 185-186, 29. 91-92. 37; 2, 53. 73. 77. 214. 236. 253 [nepoznato mjesto nalazita, import?]; 14, 48). Samo je na jednoj fibuli iz Northumbrije u anglosakosonskim runama zabiljeeno ime proizvoaa i vlasnika, ije je tumaenje problematino (23, 39-40). Dva novija nalaza upotpunjuju korpus na devet primjeraka: a. fibula iz Castor-by-Norwicha s popravkom na prednjoj strani sadrava natpis na stranjoj strani koji se odnosi na popravak: Luda je popravio/la fibulu (15); b. na ploastoj fibuli iz Boarleyja (Kent, Engleska, 6./7. st.) stoji zdesna nalijevo natpis lit (s drugim mogunostima itanja), moda je to starovisokonjemako ime (26). Vikinka fibula iz Cumbrije (9./10. st.) pokazuje mlai runski alfabet u Kurzzweig (?) runama (25). 65

U 11. st. datiraju se jo dvije fibule. Na natpisu (sastavljenom latinskom slovima) iz Sottona, Isle of Ely, govori sam predmet: spominje se vlasnica, mogui kradljivac fibule proklinje se u ime Boje. Srebrna ploica privrena na stranjoj strani sadri neodgonetnut natpis iz pseudoruna ili kriptino pismo (22, 86-88; 28, 404-406). Skandinavske provenijencije je fibula iz Hunterstona (kotska) s natpisom koji spominje vlasnicu (20, 169-171; 2, 78-81). 6. Iz Skandinavije vikinkoga doba fibule DR 263 Skaberj (Skanija; 18, 354) i lborg (sjeverni Jtland; 18, 347-349) arheoloki upuuju ve na 8. st., dok su natpisi mogli biti urezani tek kasnije. Prva fibula sadri fragmentaran niz runa, sastoji se od trinaest R-runa i natpisa o krai vlasnitva kojim e biti nagraena druga osoba. Na drugoj se nalazi zabiljeeno ime vlasnika. Fibula DR 100 b Viborg (10. st.) pokazuje rune (koje tvore rije) lukislina: rune su vodile do brojnih tumaenja (18, 357-358). Deset vedskih kasnovikinkih fibula s runskim natpisima pojavljuje se ponajprije na otoku Gotlandu (7 primjeraka). Malobrojni razjanjivi primjerci sadre formule urezivaa, podatke o vlasnitvu i imena (30). Fibula gotlandskog podrijetla (12. ili 13. st.) naena je u Finskoj (27). Neke fibule s nepoznatih mjesta nalazita (30) kao i fibule sa znakovima slinim runama (30) jo nisu bile runoloki obraene. K. Dwel Sl. 120. Jednostavni tipovi fibula u Skandinaviji iz mlaega carskoga doba C1 C3 Sl. 121. Skandinavske reprezenativne fibule mlaega carskoga doba C1-C3 Sl. 122. Jednostavne fibule u Skandinaviji iz starijega i mlaega doba Seobe naroda Sl. 123. Skandinavske reprezentativne fibule mlaega i starijega doba Seobe naroda (M. ca. 2 : 5) Sl. 124. Jednostavne fibule u Skandinaviji iz starijega i mlaega vendelskoga doba Sl. 125. Skandinavske reprezentativne fibule starijega i mlaega vendelskoga doba Sl. 126. Skandinavski setovi fibula u dobro opremljenim enskim grobovima mlaega carskoga doba, vremena Seobe naroda i vendelskoga doba. a. Himlingje, grob 2, 66

Seeland, b. Sejflod, grob AE, Jtland; c. Sejflod, grob D1; d. Nrre Sandegrd zapad, grob 20, Bornholm; e. Nrre Sandegrdzapad, grob 58; f. Bkkegrd grob 166, Bornholm Sl. 127. Fibule s runskim natpisima; ? = ne mogu se sigurno interpretirati kao rune; (?) nije sigurno mjesto pronalaska (1) lborg (Jtland, Danska); (2) Aquincum (Maarska); (3) Bad Ems (RheinlandPfalz; (4) Balingen (Baden-Wrttemberg); (5) Beuchte (Donja Saska); (6) Bezenye (Maarska); (7) Boarley (Kent, Engleska); (8) Bopfingen (Baden-Wrttemberg); (9) Bratsberg (Telemark, Norveka); (10) Blach (kanton Zrich, vicarska); (11) Caistor-by-Norwich (Norfolk, Engleska); (12) Charnay (Bourgogne, Francuska); (13) Chhry (Ardeni, Belgija); (14) Dischingen (Baden-Wrttemberg); (15) Donzdorf (Baden-Wrttemberg); (16) Dover (Kent, Engleska); (17) Eikeland (Rogaland, Norveka); (18) Engers (Rheinland-Pfalz); (19) Etelhem (Gotland, vedska; ukljuujui: Busarve (?), Dalbo, Tyrvalds, Vsterbjrs, Vamblingbo socken, Visby); (20) Fonns (Hedmark, Norveka); (21) Freilaubersheim (Rheinland-Pfalz); (22) Friedberg (Hessen); (23) Gammertingen (Baden-Wrttemberg); (24) Grdlsa (Skanija, vedska); (25) Griesheim (Hessen); (26) Hailfingen (Baden-Wrttemberg); (27) Herbrechtingen (Baden-Wrttemberg); (28) Heslerton (North Yorkshire, Engleska); (29) Himlingje I i II (Seeland, Danska); (30) Hohenstadt? (BadenWrttemberg); (31) Hunstanton? (Norfolk, Engleska); (32) Hunterston (kotska, Engleska); (33) Kirchheim (Baden-Wrttemberg); (34) Meldorf (Schleswig-Holstein); (35) Morning Thorpe? (Norfolk, Engleska); (36) Mnchen-Aubing (Bavarska); (37) Nsbjerg (Jtland, Danska); (38) Neudingen (Baden-Wrttemberg); (39) Nvling (Jtland, Danska); (40) Nordendorf (Bavarska); (41) Northumbria (Engleska); (42) Oettingen (Bavarska); (43) Osthofen (Rheinland-Pfalz); (44) Peigen (Bavarska); (45) Schretzheim (Bavarska); (46) Skaberj (Skanija, vedska); (47) Sleaford? (Lincolnshire Engleska); (48) Soest (Nordrhein-Westfalen); (49) Strand (SrTrndelag, Norveka); (50) Sutton, Isle of Ely (Cambridge, Engleska); (51) Trossingen (Baden-Wrttemberg); (52) Tu (Rogaland, Norveka); (53) Udby (Seeland, Danska); (54) Vrlse (Seeland, Danska); (55) Viborg (Jtland, Danska); (56) Wakerley (Northamptonshire, Engleska); (57) Weimar, (Tiringija); (58) Weingarten (Baden-Wrttemberg); (59) Weienburg? (Bavarska). Izvan karte: Tuukkala, Mikkeli, Finska; nije kartirana: Cumbria, Engleska 67

68

K. Vrijeme kasne Seobe naroda i merovinko doba na kontinentu Openito. Fibule razliitih germanskih naroda iz vremena kasne Seobe naroda i merovinkoga doba odlikuju se raznolikou oblika i varijanata. Ovo vrijedi i za tri najvanije kategorije fibula: a. lune fibule, noene obino u paru, na sjeveru esto i pojedinano; b. parovi malih fibula, koje se ponekad sekundarno pojavljuju kao nejednak par ili pojedinano; c. pojedinane fibule, po definiciji proizvedene kao pojedinani primjerci, u pravilu i pojedinano noene. Sustavna usporedba ovih i ostalih manjih serija fibula germanskih naroda jo nije provedena. Vano je prije svega obratiti panju na ansamble i nain noenja fibula kao i na promjene u nainu noenja fibula tijekom vremena, ali i na mediteransko-rimsku odjeu, koja se esto uzima kao uzor. Na temelju povezanosti i promjena koje se dogaaju paralelno na veim prostorima moe se zakljuiti da se germanske fibule unato raznolikosti oblika veu uz malobrojne, ali elementarne dijelove nonje koja se mijenjala pod utjecajem rimske odjee. Utjecaj je s vremenom postajao sve izraeniji. Fibule merovinkoga doba (rjee fibule iz vremena kasne Seobe naroda) posjeduju pokrivenu (verdeckte) konstrukciju za zatvaranje (najee spirala), to zajedno s esto iznimno zakrljalim lukom lunih fibula upuuje na to da im je, uz jednostavnu funkciju zatvaranja ili privrivanja, prvenstveno bila namijenjena ukrasna funkcija, tj. funkcija oznake socijalnog statusa to vrijedi posebno za par lunih fibula (vidi dolje) koji se nije nosio na ramenu. a. Stanje istraivanja. Opsene studije fibula proveo je ve B. Salin 1904. (127). Od 1920-ih godina objavljivane su detaljne, odnosno monografske obrade pojedinih grupa ili oblika fibula (npr. lunih fibula: 1; 40; 51; 76; 119. male fibule: 125; 143. pojedinane fibule: 113; 114; 142). Najopsenija je studija korpus lunih fibula H. Khna (85-87). Godine 1950. objavljene su sve langobardske (i rimske) fibule Italije (43); godine 1961. J. Werner je objavio fibule zbirke (Slg.) Diergardt zajedno s opsenim materijalom za usporedbu, a 1962. langobardske fibule iz Panonije (152;153). Izuzev priloga u leksikonima i prirunicima (15; 89; 121) i komentara o fibulama odreenog podruja (npr. 23; 51; 119; 120), tj. grobalja (npr. 3; 77; 79; 81; 92; 134) nema novijih sinteza. Nain noenja fibula, ponajprije parova lunih fibula naenih u grobu, predmet je istraivanja od 1930. (152, sa starijom literaturom, nadalje 12; 26; 61; 62; 81; 93, 38 kao i nedavno G. Clauss [33]); opiran prikaz povijesti istraivanja nudi 138a. Usp.

69

41b). Za parove lunih fibula naenih u grobu dugo se smatralo da su deponirani bez funkcije ili da pripadaju mrtvakom pokrovu. Ostaci tekstila i koe koji su se sauvali uz fibule daju uvid u vrstu i kvalitetu tekstila kao i nain privrivanja fibula na komade odjee (esto pomou priivenih petlji). Izvan skandinavskog prostora (147) briljivo se prouavaju tek odnedavna (52; 39). b. Materijal, proizvodnja i kvaliteta. Lune fibule i veina malih fibula izraene su od metala, pomou modela od obojenog metala, lima, eventualno drveta, ili na temelju ve postojeeg originala u dvodjelnim glinenim kalupima (sl. 128,1); dra i urez za iglu (Nadelhalter und rast) u pravilu su lijevani zajedno s fibulom (51, 1-3; 52, 45-47; 122, 48-50;154). Tzv. limene fibule istonogermanske nonje (vidi dolje 40), iji su najmlai primjerci (sastavljeni od jednog, odnosno od tri dijela) veinom izraeni iz srebra (naposljetku esto od posrebrenog obojenog metala, usp. 117, 236), bile su lijevane (i zatim esto parcijalno oblikovane ekiem). ini se da je teina srebrnih parova lunih fibula esto povezana s jedinicama teine koje odgovaraju rim.-bizantskom uncijalnom sustavu (1 una = ca. 27,3 g) (96). Meu malim fibulama, ploaste fibule s almandinima posjeduju osnovnu metalnu ploicu s postavljenom podlogom (mit aufgesetztem Stegwerk) za umetnute almandine i staklo. Na osnovnu ploicu ploastih fibula s filigranom koje se nose pojedinano bio je privren zlatni lim, na rubu spojen zakovicama, zalemljen ili umgebrdelt, ukraen kamenom ili filigranom (142, 393-395). Fibule s ploicama od tijetenog lima krase ukrasni limovi, koji su otisnuti preko tijetenog modela (veinom od obojenog metala; usp. sl. 128, 2) (29; 122, 52-53) i na rubu osnovne ploice privreni zakovicama ili umgebrdelt (odnosno etvrtasto formirani rubnom prugom/Randstreifen). Sl. 128. Glineni kalup za lune fibule iz Huyja, prov. Lige (1); model od obojenog metala za fibule s ploicom od tijetenog lima iz Charnayja, departman Sane-etLoire (2); M. 2:3. Prema Salimu (128, III, sl. 97) i Rothu (122) Slika 129. Istonogermanski parovi fibula (ovdje prikazan samo jedan primjerak), veinom izraeni od srebra, iz Moldavije (1), Muntenije (3), Sedmogradske (2), Slovake (4.6.10), Maarske (5.7-9.11) i sjeverne Francuske (12.13). M. 1 : 4. Prema bergu (1); Hampelu (53); Tejralu (139); (12: Servat [137,42]) 70

 39. Fibule i nonja germanskih ena Openito. Jedan nain noenja fibula, izvorno vjerojatno jedinstven u Germaniji (v. 26b, 27b, 28b), razliito se razvija od razdoblja kasnoga Rimskoga Carstva nadalje kod Germana uz Labu i Germana izmeu rijeka Rajne i Weser (i jedni i drugi ubudue objedinjeni kao zapadni Germani) s jedne strane i istonih i sjevernih Germana s druge strane: istono- i sjevernogermanske fibule ostale su srodne po nainu na koji su pridravale haljinu s fibulama (peplos) unato udaljenosti uvjetovanoj seobama, dok je zapadnogermanska nonja (ukljuujui nonju jedinih istonih Germana na zapadu, Burgunda, eventualno Sveva i Vandala?) bila podlona promjeni zbog kontakta s antikom kulturom i odjeom. Tijekom merovinkoga doba samo su dva odjevna predmeta redovito imala fibule te samo kod zapadnogermanskih naroda trei element statusnog simbola (cingulum): 1. Par (uglavnom lunih) fibula noen na ramenima sluio je za pridravanje haljine (peplosa), odnosno suknje s naramenicama: glavni sastavni dio nonje uobiajen kod germanskih naroda jo od rimskog vremena, peplos koji na ramenima dri par fibula (48, 361; 62), odrao se kod sjevernih Germana tijekom ranoga srednjega vijeka (146) i vikinkoga doba (vidi dolje 56). Kod istonih se Germana (posebice zapadnih i krimskih Gota te vjerojatno istonih Gota u Italiji) zadrao barem koliko arheoloki nalazi mogu potvrditi (sl. 130; tab. 25, 2). U zapadnogermanskoj nonji ovakva haljina s fibulama izlazi iz mode jo prije poetka merovinkoga doba, oito pod utjecajem provincijskorimske mode, u kojoj je peplos s fibulama u toku srednjega razdoblja Rimskoga Carstva, a dijelom jo prije zamijenila mediteranska tunika, iji su se dijelovi priivali i/ili krojili te nisu trebali fibule. Peplos je inae u Galiji bio sastavni dio tzv. nonje Menimane (usp. 32) i potvren je do 3. st. na temelju noriko-panonskih parova fibula i kamenih spomenika koji ih prikazuju (45), 2. Par malih fibula i pojedinane fibule za pridravanje plata, odnosno ogrtaa: germanska tradicija: ve tijekom kasnoga Rimskoga Carstva i Seobe naroda u germanskoj nonji moe se utvrditi postojanje pojedinane fibule za zakapanje plata koji se nosio preko peplosa (sl. 136; 137; tab. 25, 2). Pojedinana fibula u sjevernogermanskom prostoru ivi i dalje tijekom vikinkoga doba. U zapadnogermanskoj nonji pak nakon vremenskog 71 koji je imao ulogu

prekida, u toku ranoga merovinkoga doba, pojedinanu fibulu zamjenjuje par malih fibula. rimska tradicija (vidi dolje 47): u mediteranskom je prostoru od kasne antike, na istoku jo ranije pojedinana fibula pridravala otmjeni plat, odnosno ogrta (koji se ne moe izjednaiti s ogrtaem u dananjem smislu rijei). On je imao reprezentativnu funkciju, kako to prikazi potvruju (99; 146). Ovakvu pojedinanu fibulu za ogrta, koja se u Italiji moe potvrditi od ranog 5. st. nadalje (sl. 163, 1), u pojedinim su sluajevima (?) preuzeli tamonji istoni Goti i nakon 568. u veem broju Langobardi. U merovinkom kraljevstvu udomaila se tek u kasnom 6. st. Prije toga se ovdje to odgovara drugoj, (zapadnorimskoj) tradiciji, ustaljenoj u Galiji i vjerojatno u panjolskoj (vidi dolje 47) u istoj funkciji nosio par malih fibula. 3. Par lunih fibula zapadnogermanske nonje, vjerojatno statusni simbol i ukras earpe (cinguluma): merovinka luna fibula sastoji se od tri dijela, a. zaglavne ploice (koja se u pravilu nosila okrenuta prema dolje, tako da je, uz ovaj, postao uobiajen jo jedan drugi naziv spiralna ploica, koji se odnosi na spiralnu konstrukciju na stranjoj strani [usp. 23]); b. luka i c. ploice noge (takoer ploica s kukom/Hakenplatte). Par lunih fibula, koji je tijekom cijelog starijega merovinkoga doba bio sastavni dio zapadnogermanske nonje, vjerojatno je bio priven na iroku earpu (sl. 139) i imao je (osim dranja njezinih traka) isto reprezentativnu funkciju; vidi dolje 41b. Dosada se kombinacija para lunih fibula i para malih fibula, koja se javlja kod zapadnogermanske elite iz starijega merovinkoga doba oznaavala terminom (koji nita ne govori) nonja s etiri fibule. Nju je, prema uvrijeenom miljenju, na prijelazu u rano merovinko doba zamijenila tzv. nonja s jednom fibulom. U stvarnosti se iza ove preobrazbe kriju dva razliita, vremenski stupnjevana procesa. 40. Istonogermanske fibule i nonja s fibulama. a. Crnomorska obala i Karpatska kotlina (do ca. 470.). Od oblika fibula koji su uobiajeni tijekom kasnoga Rimskoga Carstva na podruju istonogermanske, najveim dijelom gotske kulture ernjachov-Sntana-de-Mure na prostoru june Rusije i Rumunjske (68; 69) (sl. 129, 1-3) i dalje se najvie nose tzv. limene fibule, par lunih fibula koji je drao peplos, s polukrunom glavom i rombinom nogom (sl. 130, 1), takoer tijekom 5. st. kod germanskih naroda koji su se preselili u srednje Podunavlje (18; 54; 139; 140 [sl. 72

129, 4-11; 130, 2]). Tzv. limene fibule i dalje ostaju najvanije fibule koje pridravaju odjeu na ramenima istono od Karpatske kotline, u podrujima koja naseljavaju Goti, posebice na Krimu do u 6. i rano 7. st. (sl. 130,3). Dok su tijekom kasnoga Rimskoga Carstva jo uvijek zastupljene brojne fibule izraene od obojenog metala, od vremena Seobe naroda prevladavaju srebrni primjerci jer je obiaj prilaganja sada ogranien na vie slojeve (18; 63, 131-133; 139; 140). U srednjem se Podunavlju, uz ove, do 3. etvrtine 5. st. esto pojavljuju parovi velikih lunih fibula, iji su najskupocjeniji oblici (npr. Untersiebenbrunn; Szilgy Somly; vidi o tome 71) prevueni zlatnim limom i ukraeni kamenjem, naposljetku parcijalno trakastim (bandfrmiges) kloazoniranjem (tab. 25, 1). Sredinom 5. st. proizvode se i lijevani parovi srebrnih lunih fibula sa spiralnim rovaenjem i sl., iji se pandani i savreniji primjerci mogu nai u Italiji (vidi dolje). U istoj su se funkciji nosile manje, preteno iz obojenog metala lijevane lune fibule, tako i (rjee naeni u paru) tipovi Bratei i Vykov (sl. 131, 1,2), sigurno jo manje fibule tipa Pra-Levice, ukraene rovaenjem (sl. 131, 3) i jednostavne eljezne samostrelne fibule (17; 133). Samo se povremeno u zatvorenim grobnim inventarima susree trea fibula, koja je kao pojedinana fibula zakapala ogrta na prsima (sl. 130, 2); moe biti razliitih oblika i ponekad se ini da potjee iz muke nonje (vidi dolje 49), kao npr. u Smolinu, grob 32 (tab. 25, 2). b. Potisje i Sedmogradska (ca. 470.- 570.). Istonogermanski materijal 5. st. iz srednjega Podunavlja gotovo se ne moe etniki diferencirati, ali vjerojatno potjee od gotskog stanovnitva. U Potisju i Sedmogradskoj enski grobovi iz razdoblja ca. 470.-580., u koje se vjerojatno ubrajaju i inventari s najkasnijim limenim fibulama (npr. 129, 11), vjerojatno se mogu pripisati Gepidima (26; 34; 48; 199-201). Karakteristine su fibule s tri dugmeta na rombinoj ploici noge i manje fibule s pet dugmeta ukraene rovaenim rombovima, odnosno spiralnim kukama (sl. 132, 1.2). Samo meu tim relativno ranim oblicima fibula mogu se nai primjerci fibula koje se nose na ramenima (sl. 132, 1). Poloaj na prsima i zdjelici utvren je za parove lunih fibula i pojedinane lune fibule ovih i prije svega najmlaih oblika to su npr. parovi lunih fibula s povrinskim (flchig) ukrasom krunih oiju (Kreisaugendekor) ili pojedinane lune fibule s polukrunom ili pravokutnom zaglavnom ploicom (sl. 132, 3.4). Mnoge lune fibule, naroito veliki i kasni primjerci, naene su pojedinano u visini zdjelice. 73

Oito Gepidi naputaju haljinu koja se na ramenima zakapa fibulama vrlo brzo nakon 500. godine. Trebaju li se parovi lunih fibula ili pojedinane lune fibule na zdjelici promatrati kao prilagodba zapadnogermanskoj enskoj nonji (cingulum?) ili nestajanje gepidske nonje s fibulama, jo nije jasno. Fibule s podvijenom nogom javljaju se u paru kao fibule za peplos, no ipak se ee pojedinano pojavljuju u visini grudi ili bokova; male fibule javljaju se rijetko i kao pojedinane fibule. c. Italija. Dosada je poznat samo malen broj istonogermanskih, od 489./90. u pravilu istonogotskih fibula, koje opet najveim dijelom pripadaju eliti. Elita se jedina sahranjuje s prilozima (12). Najstariji parovi lunih fibula ovisno o okolnostima mogu se pripisati ranim istonogermanskim doseljenicima, npr. Skirima, koji dolaze nakon 469. (70; 105; 101; uz to [18]). Vrlo rijetko se kod parova lunih fibula (najprije od srebra, kasnije prema analizi Bierbrauera [12, 231-233] veinom lijevani iz obojenog metala) moe razlikovati starija serija s ukrasom rovaenih spiralnih kuka (primjerice u blagu iz Reggio Emilije) od mlae s plitkim (flau) dekorom pletenice (12; sl. 133). Budui da ni za jednu seriju nema podataka o poloaju, naposljetku nije sigurno je li i istonogotska nonja kao i zapadnogotska nonja jo u 6. st. poznavala peplos; parovi lunih fibula istonogotskoga tipa (sl. 133, 1.2) naeni sjeverno od Alpa sigurno su se nosili po zapadnogermanskoj modi. Mogue je da su ih nosile doseljene istonogotske dame (vidi dolje 48b). O daljnjoj egzistenciji peplosa ipak govori nova forma fibula, poznata u istonogotskoj Septimaniji i panjolskoj (sl. 134, 2). Radi se o paru fibula u obliku orla koje se nose tako da su orlovi okrenuti jedan prema drugome. Takav par se, kao i njegovi prethodnici u blagu iz Pietroasse (28; 54), nosio na ramenima, tj. na peplosu (12; 48, 419-421; 118). Prvi puta su sukladno mediteranskoj modi i tehnici pojedini parovi lunih fibula ukraeni povrinskim (flchig) kloazoniranjem (6; 12). Pojedinane fibule, ako se takve uope i pojavljuju (12, tab. 25, 2; 26,2), bez iznimke potjeu iz mediteranskorimske nonje (vidi dolje 47). Sudei po materijalu (obojeni metal) i oblicima, dva tipa lunih fibula, po svoj prilici rairenih u gornjoitalskom Trentinu i noenih pojedinano u 6. st., skromnije su imitacije istonogotskih (gotizirajui tip) i eventualno alemanskih (rmchenfibel) lunih fibula. U posljednje se vrijeme opet pripisuju rimskoj enskoj nonji (19), no ipak je vjerojatnije s obzirom na gotsko stanovnitvo dobro posvjedoeno oko Trenta (19, 48: Universi Gothi et Romani...)

74

da predstavljaju forme lunih fibula koje se gube u germanskoj nonji, usporedive s najkasnijim merovinkim pojedinanim lunim fibulama (npr. 19, sl. 14). Sl. 130. Ukopi s parom fibula koje su se nalazile na peplosu, Tirgor (grob 107), 2 Tiszalk, 3 Suuk-Su (grob 77). Prema Bierbraueru (11; 12); Diaconuu (35) Sl. 131. Lune fibule iz Podunavlja (5. st.) od obojenog metala (1 srebro): 1.2 tip Bratei-Vikov; 3 tip Pra-Levice. M 1 : 3. Prema Bierbraueru (17); Hampelu (53) Sl. 132. Gepidske lune fibule od srebra (1.2) i obojenog metala (3.4) iz Sedmogradske (1.3) i Potisja (1.3). M. 1 : 2. Prema Csallnyju (34); Glodariuu (50); Hampelu (53); Horedtu (64) Sl. 133. Istonogotski parovi lunih fibula (po jedan primjerak) od srebra (2) i obojenog metala (3): 1.2 Straubing-Bajuwarenstrae (grob 266), 3 iz Romagne. M. 1 : 3. Prema Bierbraueru (12); katalog Germanen, Hunnen und Awaren (48) Sl. 134. Zapadnogotski grobni inventari s parovima fibula za peplos (limene i orlovske fibule) i treom fibulom: 1 Duratn (grob 526, tpq. 491), 2 Madrona (grob 202). M. ca. 1 : 3. Prema Molinero Prezu (103) d. Jugozapadna Francuska i panjolska; sjeverna Francuska. U podrujima Akvitanije, kojima su godine 418. zavladali zapadni Goti, (zbog nedostatka priloga) gotovo nema nalaza zapadnogotskih fibula (82); oni se koncentriraju sjeverno od Pirineja u Septimaniji, koju su zapadni Goti tek kasnije stekli i koja je nakon pada Toloske drave (507. godine) ostala njihova. Sada su uobiajeni parovi lijevanih lunih fibula s tri ili pet dugmeta, od obojenog metala s plitkim (flau) rovaenjem ili ukrasom krunih oiju (Kreisaugendekor), koji su drali peplos (66; 88). U zapadnogotskoj panjolskoj (82; 102; 103; 117; 118; 141; 158), npr. u Duratnu svakako su jo zastupljeni primjerci tzv. limenih srebrnih fibula (sl. 134, 1), no u koliini prevladavaju mlae forme od obojenog metala, koje su uobiajene i u Septimaniji (sl. 135). Svi su parovi lunih fibula, takoer i parovi orlovskih fibula (118; sl. 134, 2), sudei prema mjestu pronalaska, pripadali peplosu.

75

Vrlo esto jedna pojedinana fibula pridrava ogrta kao trea fibula (sl. 134), rjee germanskog (133), ee antikog oblika i produkcije (ivotinjske fibule, ploaste fibule s almandinom, krine fibule). Uz to se jo javljaju male fibule u obliku ploice ili kria, takoer preuzete iz rimske nonje (vidi dolje 47a), koje su moda (takoer?) sluile i kao fibule za peplos (npr. 102, tab. 19). S franakih podruja Parikoga bazena i Normandije poznati su neki geografski izolirani parovi limenih fibula (86, tab. 230-231; 33, 602; 109). Osim nalaza iz Airana, koji se datira ranije, oni se najvjerojatnije mogu pripisati zapadnogotskim, u svakom sluaju istonogermanskim damama, koje su vjerojatno jo u vrijeme Toloske drave, a ne tek nakon njene propasti (egzogamijom) dole na sjever i djelomino zadrale svoju nonju, a djelomino se prilagodile franako-zapadnogermanskom obiaju nekadanji par fibula za peplos sada je na cingulumu, dodan je par malih fibula zapadnogermanske forme i naina noenja. e. Saetak. Za razliku od Gepida, koji su takorei ivjeli na rubu podunavske antike kulture, zanimljivo je da su gotske dame usred mediteransko-rimske okoline zadrale peplos i esto ga ukraavale parovima iznimno velikih lunih fibula. Jednako tradicionalno djeluje par tzv. limenih fibula, koji se proizvodi vrlo dugo bez uoljivih promjena i time je bio uzor zapadnogotskim i krimskogotskim fibulama nakon 450. Ovo konzervativno zadravanje peplosa (i para limenih fibula) govori o nacionalnoj nonji zapadnogotskih dama koja je u kontrastu s nonjom domaeg stanovnitva usprkos snanoj akulturaciji. Sudei prema tragovima istroenosti fibula moda se ipak nosila samo za svetkovine, a redovito se javlja u grobovima. Sl. 135. Tipovi zapadnogotskih lunih fibula i malih fibula prema Ripollu (118) 41. Zapadnogermanske fibule i nonja. a. Diskontinuitet nonje s fibulama izmeu vremena Rimskoga Carstva i merovinkoga doba. Tijekom kasnoga Rimskoga Carstva, posebice kod kasnijih Franaka, Alemana i Tirinana, koji su se sve vie orijentirali prema zapadu, tj. Zapadnom Rimskom Carstvu i djelomino se poeli nastanjivati u njegovim provincijama, najprije je bio uobiajen peplos s parom fibula na ramenima i ogrta s pojedinanom fibulom (sl. 136); uz ove tri fibule ponekad se javljaju 1-3 fibule (20, sl. 53) ija se funkcija ne moe sa sigurnou utvrditi (sl. 137; fibule iz groba 8 u Halebenu i 6 fibula iz groba u Gundelsheimu ine dva seta fibula za dva ansambla odjee). 76

Za razliku od sjevernih Germana (npr. Sasa u susjedstvu [146]) i istonih Germana (vidi gore 39 i 40) ovu su nonju s fibulama (zajedno s oblicima fibula) Alemani i drugi zapadni Germani napustili jo prije nego to se razvila nova nonja s fibulama merovinkoga doba: kod Germana uz Labu posebice na osnovi razliitih oblika perli i ukosnica moe se razlikovati tada jo slabo izraena mlaa grupa od starije grobne grupe stupnjeva C2/C3 iz razdoblja Rimskoga Carstva. Ona se ponekad ve moe povezati s grobnim inventarima ranog merovinkog doba te bi mogla, ako se slijedi vrijedeu nomenklaturu, predstavljati stupanj D (vrijeme Seobe naroda), koji prethodi merovinkom dobu. Inventari ovoga stupnja, ak i oni bogatiji, rijetko sadre fibule. Pretpostavka da nekoliko desetljea noenje fibula nije bilo uobiajeno ini se prihvatljivom i zbog novih formi i drukijih funkcija merovinkih fibula; (noeni) kasnorimski cingulum u grobu 363 iz Schleitheima bez fibula (124) i eventualno drugi dijelovi takvih pojaseva iz ranomerovinkih enskih grobova (npr. sl. 148) djelomino e funkcionalno prethoditi zapadnogermanskom cingulumu ukraenom parom lunih fibula, djelomino ga zamijeniti ili nadopuniti. Izmeu funkcije peplosa i pojave simbolinog (ne vie funkcijom uvjetovanog) para lunih fibula u svakom se sluaju, kao prva karakteristika junonjemakog stupnja D, treba postulirati nonja bez fibula ili s vrlo malo fibula. ini se da se i zapadno od Rajne zbiva slina promjena, to se moe naslutiti iz kasnih inventara iz Cortrata (sl. 137). Uz to se, posebno u rubnim podrujima gdje postoje kontakti sa sjevernogermanskim stanovnitvom, kao npr. u Porajnju, noenje peplosa moglo zadrati do ranoga merovinkoga doba i kasnije, katkad ve u kombinaciji s cingulumom ukraenim parom fibula (sl. 147, 15.16). Ovdje se esto na osnovi manje specifinog poloaja fibula ne moe razabrati jesu li se parovi Schalenfibula iz vremena Seobe naroda ve kao ranomerovinki parovi malih fibula upotrebljavali za zakapanje ogrtaa te nisu li rani parovi malih fibula, kao to se ini u bogatom enskom grobu ispod katedrale u Klnu (sl. 155; 168, 2; usp. evtl. Deersheim [132]), jo sluili za zakapanje peplosa. Mogue je da je u 5. st. pod rimskim utjecajem tunika zamijenila peplos s fibulama kod alemanskog i franakog stanovnitva, ali vjerojatno i kod Tirinana te (neto kasnije?) kod Langobarda. Sl. 136. Rekonstrukcija nonje (peplos i ogrta) tzv. princeze iz Zweelooa, prov. Drenthe, prema Vons-Comisu (151)

77

Sl. 137. Oblici fibula i drugi elementi nonje iz vanih enskih grobova iz vremena kasnoga Rimskoga Carstva (C2/C3), Seobe naroda (D) i ranoga merovinkoga doba iz srednje Njemake (1a), june Njemake (1b. 2.3), te sjeverne Galije. Prema Martinu (99) b. Funkcija fibula i preobrazba nonje s fibulama 1. Funkcija parova lunih fibula. Najstariji parovi lunih fibula zapadnogermanske nonje nisu bili samo maleni, nego su se takoer obino nosili vrlo visoko (tj. ispod grudi), veinom horizontalno, a fibule su bile poloene paralelno (sl. 138, 1.2) jedna uz drugu (ili u jednoj osi, usmjerene jedna nasuprot drugoj, usp. 3; 77). U predjelu zdjelice lune su fibule takoer poloene paralelno, ali esto koso u odnosu na os tijela (sl. 138, 3). to su mlai (a time i vei) parovi lunih fibula, to su se nosili nie, pri emu je pravilo, ako se nalaze ispod zdjelice tj. od zdjelice do visine koljena vertikalno usmjerenje fibula jedne iznad druge (sl. 138, 4.5; 158, 1). Nema nikakve povezanosti (81, 157) s pojasnom kopom koja je esto prisutna, a naena je vie ili nie od lune fibule i esto je pokrivena jo jednom lunom fibulom (104, 41). Naprotiv, u mnogim sluajevima iz lune fibule poloene nie izlazi (esto ukraena metalom) traka (od koe ili tkanine), koja moe zavriti (esto skupocjenim) amuletom (vijenac donjega dijela jelenjih rogova, medvjei zub, ploica vretena/Wirtel od stakla ili kvarca) (61; sl. 138; 158). Nain noenja, koji se kod svih zapadnogermanskih naroda mijenja na jednak nain, donekle ukljuuje iroku traku koja se najprije vezala ispod grudi, kasnije oko bokova i iji su kraj/krajevi, sudei prema poloaju amuleta, od samog poetka sezali do visine koljena. Moe se govoriti o earpi (najvjerojatnije pandan mukom pojasu nazvanom cingulum) (26, 70-72; 81, 133-135; 99). ini se da lunim fibulama osim dranja traka (odnosno njihovih krajeva) i funkcije dranja viseih ukrasa s amuletima nije pripadala nijedna druga funkcija (privrivanja), zbog ega se par lunih fibula, odnosno cijeli cingulum treba interpretirati ponajprije kao statusni simbol. Mogue je da (kao sama luna fibula) potjee iz kasnoantike muke nonje; ovo bi objasnilo i cingulum iz spomenutog enskog groba iz Schleitheima (sl. 137). Mjesto i funkciju para lunih fibula na cingulumu, koji se po svoj prilici nosio kao iroki ukrasni pojas (sl. 139), mogli su u pojedinim sluajevima unato manjoj veliini zauzimati i parovi malih fibula (sl. 145), iznimno ak i dvije (nejednake) pojedinane fibule (41, sl. 2). 78

Vano je napomenuti da postoje i drugi prijedlozi o nainu noenja (99, sl. 29; 138a, sl. 6,8), koji se gotovo uvijek tiu samo pojedinih nalaza. Oni nemaju veze sa sveobuhvatnijim analizama i ne mogu se uzeti u obzir za vrednovanje vremenskih promjena u nainu noenja. Ako se tako neto dogodi kao iznimka, s jedne strane izostaju neki elementi, ponajprije trake s amuletom te se kao zakljuak prihvaa da su se lune fibule interpretirane kao dio nonje za pridravanje jednolino otvoreno skrojenog gornjeg dijela odjee unato promjenama u nainu noenja koje su se odvijale na irokom prostoru (vidi gore) nosile prema lokalnim i regionalnim sklonostima i potpuno individualno (33, 564). S druge se strane lune fibule zajedno s malim fibulama bez razlikovanja funkcije svrstavaju u funkcijske grupe, zapravo hipotetski navedene kategorije (138a, 65) u nonje s jednom, dvije, tri i etiri fibule, to onemoguuje daljnja razmatranja. Funkcija lunih fibula rekonstruirana je na osnovi ostataka tekstila i koe te se one interpretiraju kao (indirektne) kope na sprijeda otvoreno krojenom gornjem dijelu (6a, 434 sa sl. 19). Ista se funkcija teko moe pretpostaviti za lune fibule noene na zdjelici ili neto vie. 2. Funkcija parova malih fibula i pojedinanih fibula. Par malih fibula merovinkoga doba, najvjerojatnije kasnoantiko-ranomerovinki proizvod galskih provincija zapadno od Rajne (vidi dolje 47b) po funkciji se moe odrediti bez sumnje na temelju svog nasljednika. Detaljne analize enskih grobova iz KlnMngersdorfa (sl. 140), Lavoye (99) i Schretzheima (sl. 141) pokazuju da je par malih fibula vremenski djelomino istodobno pokraj pojedinane fibule ostao uobiajen kao pravi ili nejednaki par fibula. On po svrsi prethodi pojedinanoj fibuli, koja se javlja krajem starijega merovinkoga doba takoer sjeverno od Alpa. Kao to je pojedinana fibula po svoj prilici zakapala plat ili ogrta, istu funkciju imao je i par malih fibula, to potvruje nalaz iz groba Arnegunde (sv. 1, tab. 33-34). Kraljevska je pokojnica tono u prijelaznom razdoblju izmeu para malih fibula i pojedinane fibule nosila pravu, tj. pojedinano proizvedenu (mediteransku) pojedinanu fibulu koju je otpoetka, kako je to odgovaralo kroju njezina ogrtaa, kompletirala (identino istroenim) pandanom jednom merovinkom paru malih fibula (sl. 143). Tijekom faze nestajanja para malih fibula karakteristini su, kao to odaje nalaz iz Schretzheima (sl. 141; 142), lani parovi fibula (kao npr. u Gttingenu grob 38 [41, sl. 2 i tab. 1, 3.5]), no jo u ranom 7. st. mogu se dokazati pravi parovi malih fibula ili fibule iz prijanjih parova malih fibula koje su u daljnjoj upotrebi kao pojedinane fibule (npr, 92, sl. 28, 4.5). 79

Sl. 138. Poloaj i nain noenja parova lunih fibula u franakim i alemanskim grobovima: 1 Vron (grob 99 A), 2 Nouvion-en-Ponthieu (grob 273), 3 Hemmingen (grob 11), 4 Altenerding (grob 485), 5 Bopfingen (grob 129). M. 1 : 20. Prema Haseloffu (55); Mlleru (104); Pitonu (112); Seillieru (136) Sl. 139. Rekonstrukcija triju zapadnogermanskih cingula i njihovih traka ukraenih pojasnom garniturom, odnosno parom lunih fibula iz razdoblja Seobe naroda (1), 2. polovice 5. st. (2) i 6. st. (3); desno Sara, Abrahamova ena, s cingulumom (mappula), na mozaiku u prezbiteriju iz San Vitalea, Ravenna. Prema Martinu (99) 3. Promjena nonje s fibulama. Uvrijeena predodba da zapadnogermansku nonju s etiri fibule zamjenjuje nonja s jednom fibulom nije od velike koristi. Oba para fibula (par lunih fibula + par malih fibula) neovisni su jedan o drugome. Gotovo posvuda se (tipino germanski) par lunih fibula (zajedno s cingulumom) naputa prije nego par malih fibula; samo u Italiji Langobardi (vidi dolje 45b) vrlo brzo preuzimaju, prije nego to je par lunih fibula izaao iz uporabe, pojedinane fibule koje su tamo ve vrlo dugo bile u uporabi. I u rubnim zonama merovinkoga carstva zadrava se par lunih fibula (ee i pojedinana luna fibula) jo do poetne faze pojedinane fibule i kasnije (33, sl. 46; 81, 133). Najizraenija promjena nonje s fibulama dogaa se prema tome prije i poetkom merovinkog doba. Otada dama iz zapadnogermanskog visokog drutva nosi tuniku bez fibula i iroki pojas, koji je kao i sama haljina preuzet iz kasnoantiko svijeta i koji se na temelju svoga (veinom iz plemenitog materijala izraenog) para lunih fibula nosio kao earpa povezana sa socijalnim statusom kod svih zapadnih Germana tijekom dobrih 100 godina uz male promjene koje su se slino odvijale na irokom prostoru; na njegovo mjesto (?) dolazi svakako zapadno od Rajne u kasnijem 6. st. takoer vrlo irok ukrasni pojas s metalnom pojasnom kopom (sl. 143). Novost je takoer par malih fibula koji se postupno javlja od sredine 5. st., koji kao ve starija pojedinana fibula iz razdoblja Rimskoga Carstva (sl. 136) pridrava plat, odnosno ogrta. U ovoj ga funkciji postupno tijekom kasnog 6. st. smjenjuje (uglavnom vea) pojedinana fibula koja je uobiajena i nakon kraja merovinkoga doba.

80

Sl. 140. Kln-Mngersdorf: Rasprostranjenost enskih grobova s fibulama (1 parovi lunih fibula; 2.3 pravi, odnosno nejednaki par malih fibula; pojedinane male fibule; 5 pojedinane fibule). Prema Martinu (99) 42. Istoni Germani pod utjecajem zapada. a. Burgundi. Jesu li u burgundskom kraljevstvu oko Wormsa (1. treina 5. st.) ene nosile fibule, jo nije sigurno. U obzir dolaze parovi fibula tipa Wiesbaden, koncentrirani izmeu podruja oko ua Majne i rijeke Neckar (takoer raireni dalje na istoku) (155). Njihova je etnika pripadnost i nain noenja (fibule za peplos) jo uvijek nepoznata. Na novom podruju naseljavanja na enevskom jezeru i u kraljevstvu Burgunda, koje se otamo poinje iriti, poznati su malobrojni enski grobovi samo iz prvih desetljea nakon nastanjivanja (godine 443. ili neto kasnije). Parovi lunih fibula iji se (slabo poznat) nain noenja ini nejedinstvenim (poloaj na ramenima, zdjelici) imaju pandane u gornjem Porajnju, uz Neckar i u srednjoj Njemakoj (92, sl. 24), no na novom su mjestu odmah prema rimskom ukusu ukraeni povrinskim (flchig) kloazoniranjem (92, sl. 25.26). Vrlo su se rano nosili parovi (prije svega zoomorfnih) malih fibula (sl. 144), na ogrtau i u iznimnim sluajevima kao zamjena za sada nedostupan, odnosno ne vie omiljen par lunih fibula (sl. 145). Nema dokaza za samostalnu germansku produkciju fibula jer se ve nakon 450. prihvaaju zapadnorimski parovi malih fibula i rimska ornamentika. b. Vandali. Vandali 429. godine naseljavaju sjevernu Afriku (47; 83). Njihovi parovi lunih fibula sauvani su u malom broju i bez podataka o mjestu nalaza. Vandalske se lune fibule otpoetka kao ostali nakit (83, tab. 49) proizvode u mediteransko-rimskoj tehnici i ukraavaju elijama (zellwerk) (sl. 146, 1.2). Osim para germanskih samostrelnih fibula i jednolane fibule (133, sl. 55.102), poznata su jo samo dva para ploastih fibula ukraenih elijama (zellwerk) koji su nastali u rimskoj produkciji i vjerojatno su kao par malih fibula prema zapadnorimskom (i zapadnogermanskom) obiaju zakapali plat. Sl. 141. Schretzheim: enski grobovi s lunim, malim i pojedinanim fibulama, poredani po vremenskim periodima. Prema Martinu (99) Sl. 142. Schretzheim: pet nejednakih parova malih fibula (usp. sl. 141). Prema Martinu (99) 81

 43. Franci, Alemani i Bajuvari. a. Od sredine 5. do poetka 6. st. Za poetnu fazu merovinkoga doba karakteristini su rani tipovi parova lunih fibula i pojedinanih lunih fibula, koje su u pravilu na zapadu izraene od bronce, a na podrujima istono od Rajne veinom od srebra. Primjerke prve porodice fibula djelomino karakteriziraju konjske protome s obje strane rombine ploice noge i dekoracija punciranjem koja potjee od kasnoantikih formi (npr. tip Bifrons sl. 147, 9.15 [51, 273-275]). Primjerci su raireni ponajvie u sjevernoj Galiji do donjega Porajnja i tamo se ovisno o okolnostima javljaju u kombinaciji sa Schalen-fibulama (sl. 147, 15), ali i s ranim parovima malih fibula. Druga porodica fibula, koja se rasprostire od Krefeld-Gellepa preko juga Njemake do podnoja Alpa (prije svega tipovi Krefeld i Heilbronn-Bckingen, sl. 147, 1-3 [51, 19-21]), nosi kasnoantiko rovaenje, no ipak je s popreno ilijebljenim, jednako irokim ploicama nogu s krajem u obliku ivotinjske glave nesumnjivo ukorijenjena u tradiciji Germana s Labe. Ako se klasificiraju parovi lunih fibula i pojedinane fibule iz zapadne nekropole Krefeld-Gellepa (sl. 147) prema materijalu i naenim fibulama, tako se u stvari moe govoriti o dvije porodice fibula koji se sredinom 5. st. preklapaju u donjem Porajnju i u susjednim podrujima: zapadna, koja ve poznaje ogrta koji zakapaju parovi malih fibula, moe se pripisati (djelomino ve romaniziranim) potomcima Germana od Sjevernoga mora do linije Rajna-Weser, a istona, koja unato parovima lunih fibula nainjenih iz plemenitog metala jo ne koristi parove malih fibula, moda se moe povezati s germanskim stanovnitvom uz Labu, ponajprije iz tadanjega Tirinkoga Kraljevstva (21; 22). Najvanijim osnovnim oblikom u franakom i alemanskom prostoru od otprilike 450. do u rano 6. st. postaje luna fibula s polukrunom zaglavnom ploicom (s 3, odnosno 5 dugmeta) i jednoliko irokom nogom koja ponekad zavrava ivotinjskom glavom (npr. sl. 147, 6-8.14.18.19; 148; 149), uglavnom ukraena rovaenjem (spiralne kuke, trokutovi). Rovaenje se na najmlaim primjercima iz desetljea nakon 500. god. postupno svodi na plitki (flau) dekor ljebova (sl. 151). Cjelovitiji ansambl parova lunih fibula i pojedinanih lunih fibula predstavlja alemanski spektar fibula iz vremena prije i oko 500. (sl. 149) koji je zakopan oito 506., prije nego to su Franci unitili alemansko kneevsko sjedite na breuljku Runder Berg kod Uracha (32; 94, sl. 16); poblie diferenciran tip lunih fibula Reutlingen (sl. 150) mogao je, kao i druge forme, dospjeti u tlo prije i nakon ove 82

katastrofe, koja je dovela do masovnog egzodusa alemanskoga gornjega sloja (vidi dolje 48b). Tek s formama koje slijede nakon najstarijih parova lunih fibula u veem se broju kod Alemana kombiniraju parovi malih fibula jer jo u grobljima naputenima oko 506. brojniji su parovi lunih fibula u odnosu na parove malih fibula (Basel-Gotterbarmweg 8 : 1; Hemmingen 10 : 5 [104; 150]). Ogrta s parom malih fibula prema tome se ustalio istono od Rajne, gdje se ponajprije cingulumu i njegovom ukrasu pridaje posebna vrijednost, najprije (samo kao grobni prilog?) tek kod jednog dijela visokog drutva (sl. 172), a kasnije dobiva status kao u Franakoj (sl. 147) i Burgundiji (sl. 144; 145). Merovinki par malih fibula je, kako se ini, vjerojatno zapadni proizvod kasnoantike Galije (vidi dolje 47b). Nakon najstarijih parova malih fibula u obliku morskih ivotinja i sl., orlova i konjia bez jahaa (i s njime) ubrzo su slijedile kao savreniji oblici fibule u obliku ptica (143) i rane fibule u obliku slova S (sl. 140; 147, 8.17). Sigurno su se prije 500. i istono od Rajne nosile i dijelom proizvodile fibule u obliku konjia i jahaa (80, sl. 3). Sl. 143. Saint-Denis kod Pariza: sarkofag franake kraljice Arnegunde; par ploastih fibula s uskim elijama i almandinima; rekonstrukcija odjee. Prema Martinu (99; 100) Sl. 144. Rane fibule u obliku morskih ivotinja i sl. te rasprostiranje enskih grobova s takvim parovima malih fibula. Prema Martiju (92) Sl. 145. Nyon-Clmenty, kanton Waadt: enski grob 27 i njegova dva para zoomorfnih fibula. M. 1 : 40, odnosno 1 : 2. Prema Martinu (99) Sl. 146. Luna fibula i par lunih fibula (1.2) te par ploastih fibula (3, ovdje samo jedan primjerak) iz vandalskih grobnih nalaza sjeverne Afrike. M. 1 : 3. Prema Gerharzu (47); Koenigu (83) Sl. 147. Lune fibule zapadne nekropole Krefeld-Gellepa: 1-8 lune fibule od srebra (od toga 7.8 u kombinaciji s merovinkim malim fibulama); 9-19 lune fibule od obojenog metala (od toga 15-16 u kombinaciji sa Schalen-fibulama iz vremena Seobe naroda, a 17-19 s merovinkim malim fibulama). M. ca. 1 : 4. Sastavljeno (otprilike kronolokim redoslijedom slijeva na desno) prema Pirlingu (111). 83

b. 6. st. Nakon 506. u Alemaniji, budui da je gornji sloj otiao u egzil, pola stoljea gotovo nema bolje opremljenih grobova s fibulama. Brojne serije spomenute osnovne forme lunih fibula sada se koncentriraju na franakom podruju, kao npr. par lunih fibula sa zaglavnom ploicom ukraenom lijebovima (51; 67), odnosno reetkama (sl. 151). Na franakom tlu jo su prije sredine 6. st. postali omiljeni, vjerojatno prema istonim uzorima i gotskom ukusu, parovi lunih fibula s rombinom ploicom noge, npr. tipovi Champlieu (sl. 152, 1) i Brbant te tip Hahnheim (sl. 152, 2 [51; 93; 152]). Sredinom 6. st. javljaju se sada i u Alemaniji parovi lunih fibula s pravokutnom zaglavnom ploicom (i ovalnom, nakon toga i s baroknom ploicom noge) (sl. 152, 3.4), sada prema nordijskom ukusu i po svoj prilici pod utjecajem sjevernih i sjeveroistonih fibula, koje su na jug dospjele egzogamijom njihovih vlasnica (24, o tome 93, 50, napomena 40; 40 ; 51; 52, 52-54; vidi gore 37). Bajuvari se u zapisima prvi puta spominju najkasnije 551. U njihovom podruju ne moe se ustanoviti samostalan razvoj u 6., kao ni u 5. st. tovie, inventar fibula, kao primjerice u Altenerdingu (13), odraz je razliitih etnikih komponenata (posebice alemanske, tirinke, langobardske), iz kojih se izgradio ovaj narod tijekom ranoga merovinkoga doba (vidi dolje 48b). Jo treba istraiti koji od parova lunih fibula s polukrunom zaglavnom ploicom i jednoliko irokom nogom, koji su dobro zastupljeni i u staroj Bavarskoj (13; 48, 608-610), spadaju u vrijeme prije, odnosno nakon 506. te koji se parovi u potonjem sluaju mogu povezati s alemanskim egzodusom. U 6. st. cingulum s parom lunih fibula kao i ogrta s parom malih fibula (tzv. nonja s etiri fibule) donekle postaje kanon. Dodue se u franakim grobovima prilog para lunih fibula do kasnog 6. st. postupno povlai od Seine prema Rajni. Kasni parovi lunih fibula (i pojedinane lune fibule) mogu se nai jo samo u Porajnju, Alemaniji i susjednim podrujima. Tamo su ih povremeno nosile dame koje su ogrta ve zakapale jednom pojedinanom fibulom (81). Neovisno o naputanju para lunih fibula kao statusnog simbola jo nije jasno to se dogodilo s cingulumom ogrta s parom malih fibula, posebice na zapadu, nosi se pokoje desetljee dulje nego par lunih fibula (sl. 140). Kao tipine forme para malih fibula u 6. st. mogu se navesti pored i dalje omiljenih fibula u obliku ptice prije svega S-fibule (78; 81; 153) i ploaste fibule s almandinom razliitih oblika i 84

kvalitete (3, sl. 10; 52, 67-69, 77, tab. 193; 81, 140-142; 125) (sl. 140-142; 147; 168, 2-4). c. kasno 6. st. do poetka 8. st. Uz kasne, esto pojedinano poloene lune fibule u grobovima (nerijetko djevojica) (31; 33; 107) sada je najea i na mnogim mjestima jedina vrsta fibula mlaega merovinkoga doba pojedinana fibula, kojom je ena u pravilu ispod brade zakapala plat ili ogrta to dokazuje i injenica da je pojedinana fibula esto prekrivala ogrlicu od perli, koja se nosi na haljini (33, 496497; 142, 444-446). Ove pojedinane fibule esto nose kranske motive ili simbole, to naglaava mediteransko podrijetlo ove vrste fibula (vidi dolje 47). Nakon najstarijih formi kasnog 6. st., poput ploastih fibula s uskim elijama (engzellig) i almandinima (41; sl. 143) i eljeznih ploastih fibula tauiranih u istom stilu (sl. 153, 1), nakon kojih slijede mlae tauirane (sl. 153, 2.3) (134, 145-146), u 7. st. kao glavne grupe dominiraju ponajprije skupocjene fibule s ploicom od zlatnog lima ili filigranom (tab. 26, 2 [142]) i s vremenom su ih smijenile figuralno, odnosno geometrijski ukraene fibule s ploicom od tijetenog lima (sl. 153, 5-13; 170, 2 [4; 7; 9; 56; 79; 84; 134]); vidi dolje 47b. Uz spomenute forme, tijekom mlaega merovinkoga doba egzistiraju i drugi, ponajprije regionalno ogranieni tipovi fibula (vidi dolje 47b). Tako su primjerice na jugu (?) udomaene istokrake (gleicharmig) fibule koje nose mukarci (vidi dolje 49); u franakoj enskoj nonji noene su u paru ili viestruko, a omiljene su i iza 700. godine (65; 90). Sl. 148. Kirchheim na Neckaru: par lunih fibula i remeni jeziac jednog cinguluma, od srebra. M. 2 : 3. Prema Kochu (72) 44. Tiringija. Nakon brojnih oblika fibula iz vremena Seobe naroda, koji se u detaljima esto nadovezuju na kasno razdoblje Rimskoga Carstva, ali su sada lijevani srodnosti postoje izmeu ostaloga u Krefeld-Gellepu (npr. sl. 147, 4) jo u 5. st. razvijaju se meu vrlo razliito ukraenim parovima lunih fibula primjerci dviju tipinih serija tirinkih fibula: u vidu klijeta i fibule s antitetino komponiranim glavama ptica grabilica (sl. 154, 1.2 [129-131]). Poneki primjerci su iseljavanjem njihovih vlasnica dospjeli na zapad (21) i u junu Njemaku (52, 50; 77). Najskupocjeniji dokaz za to su kloazonirane fibule u vidu klijeta iz vjerojatno kraljevskog enskog groba ispod kelnske katedrale (sl. 154; usp. 41a). Mlai parovi 85

lunih fibula ili pojedinane lune fibule najee imaju pravokutnu zaglavnu ploicu i ovalnu, odnosno baroknu ploicu noge (sl. 154, 3). to se tie parova malih fibula (sl. 156), vjerojatno specifino tirinke forme takoer najveim dijelom potjeu iz srednje Njemake (Obermllern, okrug Naumburg [Saale]; Sten, okrug Hohenmlsen; Weimar); to su ponajprije tzv. parovi minijaturnih lunih fibula ([21]; sl. 154, 1; 156; 1.2) i tzv. parovi fibula s tri kruna ukrasa (Dreirundel-f.) ([21]; sl. 156, 3) te neki parovi fibula s antitetino komponiranim glavama ptica grabilica (134, tab. 35, 2). Uz njih su bili omiljeni (dijelom importirani?) parovi ploastih fibula s almandinima (sl. 154, 2.3) i posebice S-fibule (sl. 156, 6-8); za potonje je karakteristino da su se dalje nosile samo istono od Rajne jo tijekom mlaega merovinkoga doba, sada kao pojedinane fibule (sl. 157). Uz njih se jo kao pojedinane fibule mogu spomenuti ploaste fibule. One su lijevane kao na zapadu, ukraene tijetenim limom ili filigranom (4, 129, tab. 4; 73, tab. 86-87). Sl. 149. Priblino vrijeme proizvodnje, uporabe i deponiranja lunih fibula s breuljka Runder Berg kod Uracha (1-6) i iz Mengena, grob 12 (7). M. ca. 1 : 4. Sastavljeno prema Christleinu (32); Martinu (95); (7: Garscha [46, tab. 17,1]) 45. Langobardi. a. Sjeverno Podunavlje i Panonija (prije 568.). Langobardi se mogu identificirati tek od kasnog 5. st. na njihovim sjeditima sjeverno i juno od srednjeg Podunavlja (juna Moravska, Donja Austrija); njihova ranosrednjovjekovna nonja s fibulama slijedila je zapadnogermanski razvoj; kako u sjevernom Podunavlju, tako i u Panoniji, kojom su Langobardi zavladali od 526./27., bili su uobiajeni cingula ukraeni parovima lunih fibula i platevi koje su pridravali parovi malih fibula (sl. 158, 1; 159, 1). Kao parovi lunih fibula u pravilu se javljaju samostalne langobardske forme, posebice tzv. Zonenknopf-fibule (26; 27; 48; 153 [sl. 158, 1; 159, 1]). to se tie parova malih fibula, parovi malih S-fibula (veinom ukraene jednim almandinom) ([78]; sl. 158, 1; 160) po omiljenosti nadilaze parove ploastih fibula s almandinom (sl. 159, 1) i druge, rjee forme. b. Italija (od 568.). Na temelju ranih grobnih nalaza iz Cividalea utvreno je da su langobardske useljenice nosile uz parove lunih fibula iskljuivo parove malih S-fibula (43; 91; 119; 120). Zasigurno su ipak vrlo brzo u funkciji zakapanja ogrtaa 86

pojedinane fibule (preuzete iz rimske enske nonje [vidi dolje 47a]) zamijenile parove malih fibula. Bogati gornji sloj, kao primjerice u Castel Trosinu, preferirao je nakon nekih ploastih fibula s almandinom, kloazoniraniranih uskim elijama (kao sl. 143) gotovo uvijek jednu ploastu fibulu s filigranom (tab. 26, 2). Ova preobrazba jo neko vrijeme nije dotakla cingula ukraene langobardskim parovima lunih fibula i pojedinanim fibulama koji se i dalje nose (sl. 158, 2; 159, 2.3, tab. 27, 4); ove kasne lune fibule moda su veliinom i teinom (vidi gore 38b) nadilazile sve dosada poznate zapadnogermanske fibule. Jo se ne moe ustanoviti jesu li langobardske dame preuzele i druge antike forme fibula (vidi dolje 47a), npr. kasne ivotinjske i krine fibule te fibule od tijetenog lima. Sl. 150. Oblici i rasprostranjenost alemanskih lunih fibula tipa Reutlingen. Prema Kochu (76) Sl. 151. Forma i rasprostranjenost franakih lunih fibula s reetkasto ukraenom zaglavnom ploicom i krajevima nogu s almandinima. Prema Amentu (3) Sl. 152. Franake lune fibule tipa Champlieu (1), Hahnheim (2), Rommersheim (3) i Langweid B (4). M. 1 : 3. Prema Bhneru (24); Martinu (93); Salinu (127) 46. Saetak. Od kasne antike peplos izlazi iz germanske enske nonje, postupno od juga prema sjeveru. On se nosi jo od prapovijesti samo kod sjevernih Germana (vidi 36) preivljava rani srednji vijek, a tek onda ga zamjenjuje odjea koja ni kod elite vie nema fibula. Za razliku od zapadnih Germana, koji su spremni prihvatiti nove trendove, ene iz visokog drutva istonih, zapadnih i krimskih Gota ponaaju se konzervativno-tradicionalno, to je u skladu s restaurativnim karakterom gotskih kraljevstava. Meutim, treba ispitati da li se peplos, slino rimskoj togi, nosio samo jo dok je valjalo naglasiti gotsku tradiciju u potpuno rimskom okruju; zabrana konubija s rimskim stanovnitvom bila je u gotskim kraljevstvima ukinuta kasnije nego kod zapadnih Germana (kod zapadnih Gota neto prije 580.). Zamislivo je da je zapadnogermanski cingulum s parom lunih fibula, to se moe nazrijeti iz njegovih traka s amuletima, donekle predstavljao pandan ukrasnom pojasu istonogotske enske nonje koji se nakon 400. javlja u Karpatskoj kotlini. Za njega je karakteristina velika, tzv. gotska kopa s pravokutnim (rjee rombinim) 87

okovom (100). Dok se istonogermanski Burgundi (i eventualno Svevi i Vandali) priklanjaju zapadnogermanskoj nonji (i trendovima), Langobardi su svojoj (zapadnogermanskoj) nonji ostali vjerni unato tome to je njihov put najprije bio usmjeren prema jugoistoku. tovie, u veoj mjeri su ak istonogermanski Gepidi u istonom susjedstvu napustili istonogermansku tradiciju, svakako to se tie formi pojasa, mogue i fibula (vidi gore 40). O tome govori i njihova arheoloki prepoznatljiva materijalna kultura 6. i 7. stoljea koja umnogome nalikuje zapadnogermanskoj, to je jo jo jedna indicija da mediteranski utjecaji nisu djelovali samo na zapadnogermansku nonju, nego su se osjetili na znatno irem prostoru, od Franaka na zapadu do Gepida na istoku. Sl. 153. Ploaste pojedinane fibule (1-3 tauirane; 4 obojeni metal, lijevane; 5-13 tijeteni lim od zlata, srebra ili obojenog metala) mlaega merovinkoga doba: 1-9 Bargen i Berghausen, Nordbaden; 10.11 Monceau-le-Neuf, departman Aisne; 12.13 Liverdun, departman Meurthe-et-Moselle. M. 1 : 2. Prema Barthlemyju (7); Kochu (79); (10.11 [Paar]: Pilloy [110, tab.7,5.6]) Sl. 154. Obermllern (okrug Naumburg): planovi grobova i fibule iz grobova 6 (1), 20 (2) i 9 (3). M. 1 : 40, odnosno 1 : 3. Prema Schmidtu (131) Sl. 155. Kelnska katedrala, enski grob iz 1959.: poloaj ogrlice i para ploastih fibula s almandinom (A, usp. sl. 168,2; s laniem B) te para tirinkih fibula u vidu klijeta (C). M. ca. 1 : 5. Prema Bhneru (24); Doppelfeldu (36; 37,266.272) Sl. 156. Sten (Saska-Anhalt): oblici parova malih fibula zastupljenih u groblju. M. 2 : 3. Prema Schmidtu (130) Sl. 157. Dvije bronane S-fibule iz srednje Njemake, proizvedene i noene kao pojedinane fibule. M. 2 : 3. Prema Schmidtu (131) 47. Fibule i nonja antike ene. Vrijeme oko i nakon 400. donosi novosti izmeu ostaloga i za rimsku ensku nonju Zapadnoga Rimskoga Carstva: nakon duljeg prekida ponovno se na odjei javljaju fibule, meutim samo s jednom funkcijom. 88

Za razliku od germanskog stanovnitva, koje je izmeu 450. i 700. zahvaljujui obiaju redovitog polaganja priloga u grobove ostavilo za sobom donekle zatvorenu seriju svih svojih oblika fibula, enska nonja s fibulama mediteransko-rimskog kruga, tj. njezin spektar fibula slabo je poznat zato to su nalazi iz grobova zbog manjkavog ili nedostatnog obiaja prilaganja prilino oskudni. Par lunih fibula kao ukras cinguluma potpuno je nepoznat u nonji, oito i trake sa specifinom komponentom amuleta koje su visjele od struka prema dolje (sl. 138; 158). U obzir se moe uzeti izvan sredozemnoga prostora samo istokraka fibula (vidi gore 43c), vjerojatno ne dva tipa lunih fibula gornje Italije pripisana rimskoj nonji (vidi gore 40c). Antiki inventar fibula sastavljen je iskljuivo od raznovrsnih formi pojedinanih fibula i parova malih fibula koje su zakapale ogrta, a nerijetko su ih usvajale germanske ene i zato ih je ee prenio germanski nego rimski obiaj prilaganja. Razliiti oblici zoomorfnih fibula 5. i 6. stoljea nosili su se u centralnim regijama kao pojedinane fibule, u periferiji i kao parovi malih fibula. ivotinje su, s iznimkom lika tigrice (sl. 162, 11.12) esto usmjerene (ili lete) udesno, a usmjerenost vrha igle prema lijevoj strani tijela vlasnice, odnosno prema glavi (horizontalno prikazane) ivotinje pogoduje rukovanju desnom rukom. Sl. 158. Planovi dvaju langobardskih enskih grobova: 1 Szentendre (grob 29), 2 Nocera Umbra (grob 17). M. 1 : 40. Prema Bni (26) i Pasquiju (106) Sl. 159. Langobardske lune fibule: 1 Bezenye (grob 8; s parom malih fibula), 2 Cividale, 3 Castel Trosino (grob 22). M. ca. 1 : 3. Prema Hampelu (53); Salinu (127) a. Zapadno Sredozemlje. Rana faza. Najraniji dokazi rimske nonje s fibulama su npr. zlatna ploasta fibula (tab. 28, 1) u ostavi iz Tnsa (oko 430./50.), sudei po njezinim (sekundarnim) pendilijama vjerojatno je imitacija fibula za ogrta tadanjih carica, poznatih s prikaza na kovanicama; u istoj je ostavi naena kasnoantika ivotinjska fibula u obliku dupina (59). Iz istoga vremena potjee grobni nalaz iz Onorea s najstarijom krinom fibulom iz toga vremena ([97]; sl. 163, 1). Sredinom 5. st. datira se mediteranska zlatna ploasta fibula s ametistom u sreditu (sl. 161, 1) iz zapadnogermanskog enskog groba kod Gruesa (departman Vende); iz istoga vremena sauvane su zahvaljujui istonogermanskom (vandalskom, odnosno burgundskom) obiaju prilaganja i jednostavnije ploaste fibule s ovalnim ametistom 89

ili ahatom (sl. 161, 2.3) (92). Ove tri najee forme (ploasta, krina i ivotinjska fibula) najvanije su forme mediteransko-rimskih fibula, a neto rjee su fibulekovanice (mnz-f.) (95) i fibule s gemama ([5, 401-402]; sl. 147, 19). Italija, Dalmacija, Recija, Norik. Sve fibule ovoga podruja (za Panoniju Keszthely) mogu se interpretirati kao pojedinane fibule koje su zakapale plat, to slikovni prikazi potvruju barem za ploaste fibule (99). Za 5. i 6. st. karakteristine su raznolike forme zoomorfnih fibula od srebra i obojenog metala (14, 146; 43; 57; 108; 148): golub, paun, pijetao, konj, jelen, tigrica (sl. 162). U istom periodu i neto dulje od njih nose se krine fibule u razliitim varijantama (43; 149 [sl. 163]). Meu ploastim fibulama, ivotinjskim fibulama po veliini priblino odgovaraju fibule od tijetenog lima s pojedinanim figuralnim motivom (ensko ili muko poprsje, ptica) ili geometrijskim ornamentom (sl. 164; tab. 28, 2.3); ukrasni su limovi s figuralnim scenama rijetki (8, sl. 4.5) i izolirano sauvani upitno je mogu li se identificirati kao prevlaka fibule. Skupocjenije su i uglavnom vee ploaste fibule s almandinom, kloazonirane uskim elijama (engzellig) (kao sl. 143) i zlatne ili srebrne filigranske fibule s kamenjem (43). Na njima su uglavnom prikazani biljni motivi u antikoj tradiciji (izmeu ostaloga kao stilizirana aka tzv. motiv lire, sl. 165, 1), kasnije ponajvie filigranski dekor u obliku kruga i osmice izmeu ukrasnih bukli (tab. 27, 4) te pojedini motivi pletenice. Sl. 160. Rasprostranjenost langobardskih S-fibula tipa Schwechat/Pallersdorf (toka) i tipa Vrpalota, grob 19 (trokut). Prema Kochu (78); kat. I Longobardi (91) Sl. 161. Mediteranske ploaste fibule (pojedinane fibule) s kamenom u sreditu: 1 Grues, departman Vende (enski grob), 2. Thuburbo Maius, Tunis (muki grob), 3 Saint-Sulpice, kanton Waadt (enski grob 55). M. 2 : 3. Prema Koenigu (83); Martiju (92); Zeiu (158) Sl. 162. Mediteranske ivotinjske fibule (pojedinane fibule) od srebra (2.7.8.11.12) i obojenog metala (1.3-6.9.10), iz Italije (1.2.4-9.12), Dalmacije (10.11) i Koruke (3). M. 2 : 3. Prema Bierbraueru (14); Fuchsu (43); von Hessenu (57); Piccottiniju (108); Vinskom (148); Werneru (153)

90

panjolska, sjeverna Afrika. Ponajvie zahvaljujui zapadnogotskom obiaju prilaganja u panjolskoj su ouvane neke antike fibule. Nakon njih oito postaju uobiajeni, pored pojedinanih fibula, parovi malih fibula za zakapanje plata, kako u romanskoj, tako i u zapadnogotskoj nonji. Zastupljene su lijevane ivotinjske fibule (kao pojedinane fibule) i par krinih fibula, ali ee su kao pojedinane fibule i parovi malih fibula lijevane ili ukrasnim limom ukraene ploaste fibule, ponekad s kamenim ulocima i povienim srednjim dijelom ([102; 103; 117; 118; 125, tab. 21, 7.8; 158, tab. 6,6]; sl. 134, 135; 166). Zahvaljujui vandalskom obiaju prilaganja mediteranskih formi fibula u sjevernoj Africi su naene kloazonirane ploaste fibule oito kao parovi malih fibula kao i fibule s kamenom ovalna oblika ([47; 83]; sl. 146, 3; 161, 2). Sl. 163. Mediteranske krine fibule (pojedinane fibule) od srebra (1.3.5) i obojenog metala (2.4.6), iz Italije (1-4), Siscije (5) i Ulpijane (6). M. 1 : 2. Prema Fuchsu (43); von Hessenu (58); Martinu (97); Vinskom (149) Sl. 164. Mediteranske ploaste fibule (pojedinane fibule) s ukrasom od tijetenog lima iz obojenog metala (1 srebro), iz Slovenije (1.2.4) i Koruke (3). M. 1 : 2. Prema Bolti (25); Piccotiniju (108); Stareu (138) Sl. 165. Mediteranske ploaste fibule (pojedinane fibule) od srebra (2 zlato) s biljnim ornamentom: 1 Castel Trosino Contrada Fonte (grob 220), 2 Isola Rizza (iz blaga), 3 Gttingen, juni Baden (grob 38), 4 Grancia kod Grosseta (grob 72). M. 1 : 2. Prema Fingerlinu (41); Fuchsu (43); von Hessenu (57; 58) Sl. 166. Mediteranske ivotinjske, krine i ploaste fibule iz panjolske (1.5 Madrona; 2-4.7-9 Duratn; 6 Carpio de Tajo), veinom vjerojatno od obojenog metala i esto s kamenim ulokom (-cima); 3-5 kao trea fibula uz zapadnogotske fibule za peplos, 79 u upotrebi kao par. M. 1 : 2. Prema Molinero Prezu (102; 103); Ripollu (117) b. Burgundija, Franaka i dr. Starije merovinko doba. I sjeverno od Alpa prepoznatljiva je nova rimska enska nonja od 5. st. nadalje, s jedne strane zahvaljujui importiranim pojedinanim fibulama (kao npr. sl. 161, 1.3), s druge strane zahvaljujui samostalnom razvoju. Ovdje vrlo rano dolazi do izraaja rimski 91

utjecaj ili poticaj pri stvaranju para malih fibula starijega merovinkoga doba koji se ubrzo udomaio kod svih zapadnogermanskih naroda: od sredine 5. st. u Burgundiji i Franakoj pojavljuju se parovi malih zoomorfnih fibula, na kojima su obje ivotinje esto usmjerene udesno, dakle ne antitetino. S izuzetkom konja, obino se prikazuju druge ivotinje nego na jugu, ponajprije morska bia, rogate ivotinje (?), orlovi (prikazani frontalno) i ptice koje lete udesno (vjerojatno se takoer radi o orlovima) ([92; 99; 152]; sl. 144; 145; 167). Ulogu u nastajanju parova merovinkih malih fibula imali su unato tome to su poznati iskljuivo zahvaljujui germanskom (ponajprije burgundskom, franakom) obiaju prilaganja jaki kasnoantiko utjecaji; ivotinje odgovaraju tematski i stilistiki ivotinjama (Randtiere) na rubovima kasnoantikih radova u metalu; rani primjerci, prema antikom poimanju, stoje na daici (Standleiste); u iznimnom su sluaju na jednoj fibuli bile prikazane dvije antitetino postavljene ivotinje (sl. 167, 3). to se tie rasprostranjenosti, upravo se rane grupe fibula s kasnoantikim ivotinjskim formama - bez sumnje prozvodi rimskih obrtnika u Galiji koncentriraju jasno na rubnim zonama podruja pogoenih germanskim useljavanjem. Prema tome su vjerojatno bile uobiajene i u enskoj nonji na podrujima s isto romanskim stanovnitvom (sl. 144). Slino kao u sluaju pojedinanih fibula juno od Alpa (vidi gore 47a) i u merovinkom je kraljevstvu parovima malih fibula u ivotinjskom obliju pridan kranski smisao, to je posebno uoljivo na fibulama s antitetiki postavljenim golubovima s obje strane pehara (sl. 167, 3) i vjerojatno drugim ivotinjama, npr. orlovima (123). Par malih fibula merovinkog doba dobrim se dijelom moe smatrati romansko-burgundsko-franakim ostvarenjem. Ipak se ini da romanske komponente s vremenom gube na vanosti, kao npr. kod S-fibula, ali ploaste fibule s almandinom (vidi gore 43b), omiljene od 500. kao parovi malih fibula, takoer vuku podrijetlo od mediteransko-romanskih uzora (kao sl. 161, 1; 168, 1) i pandana, koji su od 500. (?) dolazili na sjever kao kvalitetne pojedinane fibule. One su se ubrzo izraivale u parovima u merovinkim radionicama kao npr. jednako kvalitetne fibule s almandinima iz enskog groba pod kelnskom katedralom (sl. 168, 2). Mlae merovinko doba. ak su u romanskoj Burgundiji do kraja merovinkoga doba rijetke mediteransko-romanske fibule koje se sa sigurnou mogu odrediti kao importi. U tu kategoriju sigurno pripada fibula od tijetenog lima s prizorom klanjanja vraeva/Anbetung der Magier i grkim natpisima (sl. 170, 1). Za tamonju romansku 92

kulturu mlaega merovinkoga doba tipine su samostalne serije fibula od tijetenog lima koje su kao pojedinane fibule pridravale plat. Na temelju biljnih motiva i kranskih simbola mogu se tumaiti kao isto rimski proizvodi (114; 135); slino kao na italskim ploastim fibulama s filigranom (vidi gore 47a), tek na kasnim primjercima javljaju se jednostavni motivi pletenice (sl. 169). U franakom i alemanskom podruju drukije se odrazio juni utjecaj: dodue se i ovdje, zajedno s nekim importiranim fibulama (23, tab. 16, 6.7; 41, tab. 2 [=sl. 165, 3]; 121, sl. 253 b. 277 c), prihvaaju pojedinane fibule prema rimskom uzoru (o parovima fibulama kao iznimkama npr. 134, 146-148) u formi ploastih fibula ukraenih filigranom i tauiranih (sl. 153, 1-3; tab. 26, 2), zatim krine fibule (134) i posebno esto fibule s ploicom od tijetenog lima. Potonje su se meutim u pravilu jasno razlikovale od fibula od tijetenog lima iz Burgundije i sa Sredozemlja i ovdje se javljaju kranski motivi i simbolike kompozicije (56; 79; [sl. 153, 5-9]), ali ne stvarne scene, nego ee samo openiti citati iz antikog svijeta, djelomino prema prikazima s kovanica (7; 9; 128; I, 161), djelomino bez sumnje (79, 55) takoer prema drugim slikovnim predlocima (sl. 153, 10-13; 170, 2). Sl. 167. Parovi malih fibula ranoga merovinkoga doba od pozlaenog srebra, kasnoantikog, odnosno kranskog dizajna: 1 Brochon, departman Cte-d'Or, 2 Maule, departman Yvelines (grob 274), 3 Lavoye, departman Meuse (grob 189). M. 2 : 3. Prema Martiju (92); Martinu (99) Sl. 168. Ploaste fibule s almandinima i prototipovi: 1 Auja-el-Hafir (Izrael), 2 kelnska katedrala (enski grob), 3.4 Rittersdorf (grobovi 46.44). M. 2 : 3. Prema Bhneru (24) Sl. 169. Fibule s ploicom od tijetenog lima (pojedinane fibule) iz Burgundije, od pozlaenog obojenog metala: 1 Gurmels (grob 309), 2.3 Riaz (grobovi 386.131). M. 2 : 3. Prema Schwabu (135) Sl. 170. Fibule od tijetenog lima (pojedinane fibule): 1 Attalens, kanton Fribourg (pozlaeni obojeni metal; mediteranski import), 2 Maizires-ls-Vic, departman Moselle (srebro, franaki tip, prema kasnorimskom reversu kovanice). M. ca. 2 : 3. Prema Leclercqu (89, sl. 4439) i Engelu (38, 89)

93

 48. Razmatranja o drutvenom i etnikom ustrojstvu na temelju enske nonje s fibulama. Kao elementi nonje nisu se nosili cijeli ivot samo parovi lunih fibula, kao to bi se na temelju stupnja istroenosti koji odgovara doivljenoj ivotnoj dobi moglo zakljuiti, nego i ostale fibule. Izuzetak su samo izgubljene ili nepopravljivo oteene fibule. U grobove (zapadnogermanskih) djevojica koje su umrle prije zrelosti, tj. dobi za udaju oito su se u najboljem sluaju (simoliki) prilagale pojedine lune fibule, odnosno pojedinane fibule jer djevojice oito u pravilu jo nisu imale pravo na cjelovit par lunih fibula (96), a ni na plat koji je zakapao par malih fibula. a. Razmatranja o drutvu. Da se ak ni u germanskim grobovima najviega sloja, iako posebne izradbe ili prvoklasne kvalitete (npr. sl. 143, 155; 168, 2;), fibule nikada ne javljaju u veem broju nego u manje bogatim grobovima (drukije nego u vrijeme Rimskoga Carstva [sl. 137]) dokazuje uska funkcionalna (i ukrasna) povezanost fibule s odjeom. Odjea je u osnovnim formama oito identina kod cijelog sloja stanovnitva koje nosi fibule. Starije merovinko doba. Istono- i zapadnogermanska nonja poznaje lune i male fibule. Ukoliko su lijevane, u pravilu su srebrne i esto su pozlaene (feuervergoldet) (sl. 171, 3.4). S izuzetkom anglosaksonske nonje (vidi 50), fibule veine germanskih naroda ranoga srednjega vijeka izraene su od obojenog metala, koji u sluaju ope uobiajene nonje s fibulama kao npr. u rimskim provincijama (sl. 171, 1.2) ini iroku bazu tzv. piramide materijala. To se najvie odnosi na mlae serije fibula istonogermanske (vidi gore 40c.d) i kasne serije franakoalemanske nonje. Ako se ne uzmu u obzir takvi dobro prepoznatljivi procesi raspadanja, ali i rane faze (o najstarijim zapadnogalskim lunim fibulama od obojenog metala vidi gore 43a), nonja s fibulama bila je usko povezana sa statusom germanske elite (16; 99; 104). Pritom, kao to to ilustrira inventar iz Hemmingena (sl. 172), unutar zapadnogermanskoga gornjega sloja koji je nosio cingulum i par lunih fibula dame koje su bile pokopane s platem s fibulama od plemenitog materijala mogu se izdvojiti imunije. Sl. 171. Piramida materijala noriko-panonskih fibula 1./2. st. (1; n = > 1600.), rimskih fibula 1.-3. st. iz Augsta/Kaiseraugsta (2, n 0 > 1770) te parova lunih fibula 5./6. st. iz Lavoye, departman Meuse (3; n = 9) i Schretzheima, Bayerisch-Schwaben (4; n = 16). Sastavljeno prema Garbschu (45); Joffroyju (67), Kochu (77); Rihi (116) 94

Mlae merovinko doba. Gdje je utvreno postojanje fibula u formi pojedinanih fibula koje zakapaju plat, sada se moe uoiti to odgovara romanskom podrijetlu ovih fibula za ogrta i njihovoj socijalno iroj upotrebi prilino normalna piramida materijala. Njezin vrh ine fibule sa zlatnom prevlakom, ponajprije ploaste fibule s filigranom (142), iz ega se moe izvui zakljuak o jae izdvojenom viem sloju unutar socijalno diferenciranog drutva; prema Christleinu (30), dame s ploastom fibulom s filigranom (kao tab. 26, 2), zlatnim prstenom (npr. Wittislingen) itd. pripadaju eliti koja je inila vrlo malen dio ukupnog stanovnitva. to se tie romanske enske nonje (vidi gore 47), kao i u razdoblju Rimskoga Carstva, fibule nainjene iz plemenitih materijala naene su u znatno manjem broju u odnosu na broj jednostavnih fibula iz obojenog metala, to upuuje na socijalno iru disperziju fibula. Sl. 172. enski grobovi s lunim i malim fibulama (kao i drugim nalazima) iz Hemmingena, Wrttemberg. Prema Martinu (99) Razmatranja o etnikom ustrojstvu. Starije merovinko doba. Najee se koristi kao jedina sigurno germanska forma fibula par lunih fibula, iji se nain noenja razlikuje ve kod istonih i zapadnih Germana (vidi gore 39). Ve oko i nakon 1970. J. Werner je naglasio povezanost razliitih oblika lunih fibula s odreenim etnikim grupacijama, odnosno narodima, a pojedine rasprene iznimke objasnio egzogamijom vlasnica (posebice 153; 154). Kasnije se ipak inilo da se raznolikost formi fibula na jednom te istom mjestu pokapanja (npr. na velikoj nekropoli u Altenerdingu (126), poznatoj iz izvjea od 1973. nadalje) treba tumaiti kao slobodan izbor oblika fibula koji odreuju samo trgovina i ponuda. Nove detaljne analize tako i za Altenerding (13) ipak potvruju da se za forme fibula i nain noenja unato tome moe postulirati uska povezanost s etniki definiranom zajednicom. Pritom se sigurnije mogu razlikovati lune fibule veih etniki obiljeenih grupacija (primjerice istono/zapadnogermanski, tj. istoni/zapadni krug grobalja na redove nego izmeu pojedinih istono- i zapadnogermanskih naroda). Samo su u istonom krugu grobalja na redove uobiajena ukrasna dugmeta kao naslijee kasnoga razdoblja Rimskog Carstva. Ona su puna plastina, spojena sa zaglavnom ploicom, dok se kod Franaka i Alemana na parovima lunih fibula (koje se poimaju 95

kao statusne oznake) esto mogu vidjeti plosnata ukrasna dugmeta, lijevana zajedno s glavom, koja samo upotpunjuju oblik karakteristian za fibule. Na zapadu, npr. u Krefeld-Gellepu (sl. 147) unutar zapadnogermanskoga kruga, barem u odreenom vremenskom periodu, moe se razlikovati nonja s fibulama kod Germana uz Labu od one kod Germana izmeu Rajne i Wesera. U Schretzheimu su se fibule u vidu klijeta i s antitetiki komoponiranim glavama ptica grabilica 6. st. (kao sl. 154, 1.2; 155) jasno mogle pripisati enama iz tirinkih obitelji koje potjeu iz srednje Njemake; ovi parovi lunih fibula nosili su se neto nie nego parovi lunih fibula s istog nalazita koji pripadaju zapadnom krugu grobalja na redove (77, posebice 57). Praoblici i pandani u Italiji otkrivenih parova lunih fibula kasnijega 6. st., koji se mogu pripisati Langobardima doseljenima 568., nalaze se u ranijim langobardskim podrujima Panonije (vidi gore 45), to je jo jedna potvrda da je parove lunih fibula mogue etniki odrediti. Neki dokazano alemanski parovi lunih fibula kasnijeg 5. st. (sl. 150; tab. 27, 2.3) nisu rezultat samo egzogamije, nego i egzodusa alemanske elite u Reciju i Burgundiju te gornju Italiju. Egzodus je uslijedio nakon njihovog poraza (godine 506.) od Franaka (vidi gore 43). Da u pogledu etnike pripadnosti ovisno o okolnostima moe biti vanija forma para lunih fibula nego njihov nain noenja, ini se da dokazuje grob etiriju oito stranih, vjerojatno istonogotskih ena u Altenerdingu (13, sl. 12), koje su nakon smrti bile pokopane usko jedna uz drugu. One su imale istonogermanski par lunih fibula, ali su fibule prema zapadnogermanskom obiaju kao na sl. 133, 1 bile privrene na cingulum. Mlae merovinko doba. S obzirom na nonju koju pridravaju samo pojedinane (veinom ploaste) fibule i sve vei franaki kulturni utjecaj (koji se javlja s gospodarskom, ne etnikom regionalizacijom) etniko odreivanje fibula sada je oteano, ali moe se neto rei o radionicama, tj. prodajnim podrujima tadanjih pojedinanih fibula (29; 31, sl. 75; 56; 73, tab. 85-87; 142, karte). Kulturnu samostalnost romanske Burgundije pod franakom vlau potvruju tri grupe fibula s ploicom od tijetenog lima koje su rairene samo na tom prostoru (sl. 169). 49. Fibule i nonja s fibulama mukarca. Od antike ve dugo poznati, veinom kratki ogrta (paludamentum, chlamys, sagum) muke nonje, koji na desnom ramenu dri jedna fibula i tako desnu ruku ostavlja slobodnom, ivio je i dalje 96

na tlu Zapadnoga Rimskoga Carstva i u kasnoantikom vremenu i tijekom ranoga srednjega vijeka. to se tie mediteranskoga prostora, ovo potvruju prije svega slikovna (i pismena) svjedoanstva, koja se dodue odnose samo na careve, asnike i slubenike (60; 157; 146; 263-264). Arheoloki se dokazi uglavnom sluajni i esto sauvani zahvaljujui germanskom obiaju prilaganja. Prije svega se radi o fibulama s lukoviastim dugmetima (Zwiebelknopffibel) (sl. 173, 1) koja su potvrena do u 6. st., ali i o kasnim samostrelnim i Bgelknopf fibulama. To su originalno germanske forme fibula (133) koje se oito jo prije 500. (?) javljaju u mediteransko-romanskoj nonji (sl. 173, 3). I fibule s ovalnom zaglavnom ploicom, kao na slici 173, 4.5, koje se (izuzev konstrukcije za zatvaranje) mogu usporediti s lunim fibulama, bile su pojedinane fibule mediteranske muke nonje. Najkasnije sredinom 6. st. pojavila se u Italiji i Dalmaciji istokraka (gleicharmig) fibula (koju su nakon 568. brzo prihvatili Langobardi te su je u 7. st. prilino rairili) kao pojedinana fibula za muki ogrta (43; 65; 145; 149, [sl. 173, 10-12]). Ona se dodue rano moe dokazati i sjeverno od Alpa, ali do kraja merovinkoga doba javlja se samo u pojedinim sluajevima (81, 188f.). Ovdje su ovu formu fibule drukije nego na jugu tijekom mlaega merovinkoga doba nosile ene (vidi gore 43c). U germanskom svijetu koji je graniio s rimskim imperijem pojedini mukarci od kasnorimskoga vremena (74) i tijekom ranoga merovinkoga doba takoer nose na ogrtau, uz originalne provincijsko-rimske fibule, kao npr. u Leuni (156) i Apahidi, fibule germanske forme (133), prije svega samostrelne i Bgelknopf-fibule (sl. 173, 7), ali i fibule s podvijenom nogom (sl. 173, 6) te pojedinano noene varijante ranih lunih fibula, od kojih neke dolaze u paru (upadljivo esto i pojedinano) i u enskoj nonji ([22]; sl. 173, 8.9); dokazi iz 6. i 7. st. jo uvijek nedostaju. Sl. 173. Fibule za muki ogrta, od zlata (1.4-6), srebra (7-9.11) i obojenog metala (2.3.10.12), iz Italije (1.4.10.11), Istre (12), Dalmacije (2), panjolske (3), Moravske (7) i nalazita sjeverno od Alpa (5 [iz enskih grobova].6.8.9). M. 1 : 2. Prema Alnus-Lecerfu (2); Bernhardu (10); Fuchsu (43); Giesler-Mlleru (49); Kochu (75); Rieglu (115); Ripollu (117); Salinu (127); Tihelki (144); Torcellanu (145); Vinskom (148); Werneru (152)

97

L. Doba Velike seobe naroda u Engleskoj 50. Anglosaksonske fibule. a. Openito. Od ranoga 5. do ranoga 7. st. n. Kr. fibule u Engleskoj potjeu uglavnom iz kosturnih grobova odraslih ena, ali i iz paljevinskih grobova ili naselja. Uz malobrojne grobne nalaze 7. st. fibule iz vremena od 8. do 11. st. uglavnom su sauvane u ostavama ili pojedinano. Anglosaksonske fibule s obzirom na formu, veliinu i ukraavanje pokazuju veliku raznolikost tipova (7; 22). Upravo su fibule najvaniji predstavnici razliitih stilova, posebice stila Quoit Brooch Style 5. st., koji je dao ime tipu fibula (14; 18), Salinova stila I (31) 6. st. (24; 26) i stilova 9. st. srodnih Trewhiddleu (37; 39; 40,96). Stoga imaju kljunu ulogu za studije o kronologiji i kulturnoj pripadnosti. b. Tipovi fibula. Najranije anglosaksonske fibule imaju uzore u Germaniji (usp. 29) ili vuku podrijetlo od njih, kao npr. krine fibule, fibule s potpornim krakovima, istokrake fibule i fibule s podvijenom nogom (lune ili duge fibule) kao i (rijetko) tutulus-fibule (vidi 28-29), komponirane ploaste fibule i prstenaste fibule (tj. krune fibule). Koncentriraju se u trokutu izmeu Temze, Sjevernoga mora i Washa (5; 16; 17; 28; 30). Prve Quoit i Broadband annular fibule takoer bi mogle pripadati ovom ranom vremenu, ali uglavnom se pojavljuju juno od Temze (1; 2). U importirane fibule iz sredine i s kraja 5. st. ubrajaju se krine fibule skandinavske vrste u Kentu (28) i rane fibule s pravokutnom zaglavnom ploicom (19; 24) kao i small-long fibule (5; 19; 23). Posebno je vano istaknuti izradu isto inzularnih formi sa znaajnim brojem individualnih podtipova. U 6. st. oni pokazuju jasna, regionalna sredita rasprostiranja, ak i kada se ona poklapaju: krine (sl. 174, 1), small-long (sl. 174, 2), prstenaste, uske prstenaste fibule (sl. 174, 3) kao i fibule u obliku kukastog kria karakteristine su za podruja Angla u istonoj Engleskoj i Midlandsu (1; 19; 23; 28); ploaste fibule (lijevane i s prevlakom, sl. 174, 4), jednostavne ploaste fibule (sl. 174, 5), manje Quoit (sl. 174, 6) i Broadband annular fibule naene su u cijeloj junoj (saksonskoj) Engleskoj i Midlandsu (1; 11; 12; 13); i anglijska i saksonska podruja imaju seriju velikih fibula s pravokutnom zaglavnom ploicom (19). U Kentu je sauvan niz merovinkih importa, domae posebne serije fibula s pravokutnom zaglavnom ploicom (24) te od druge etvrtine 6. st. nadalje ploaste fibule s ulokom almandina (sl. 174, 7). Posljednje navedene su u kasnom 6. st. uvjetovale razvoj fibula prevuenih plemenitim metalom, a u ranom 7. st. razvoj kompozitnih fibula (3; 25). Button fibule (sl. 174, 8), koje se pojavljuju u kasnom 5. 98

st., koncentrirane su u junoj Engleskoj (4; 38). Rijetki tipovi, koji su naeni u razliitim regijama i esto se dovode u vezu s kontinentalnim formama, obuhvaaju ptije, ansate, S-fibule i fibule u obliku maltekog kria (7; 6). Dok neke forme fibula u kasnijem 6. st. (kraj ranosaksonskoga perioda [10,19]) izlaze iz uporabe, npr. ploaste, dugmetaste, krine fibule kao i veina fibula s pravokutnom zaglavnom ploicom, neke se koriste dulje: lijevane ploaste fibule i fibule s ulokom almandina traju do sredine 7. st. ili ak dulje, kao npr. smanjene prstenaste ili Penannular fibule, posebice u Kentu i Northumbriji, gdje se neke fibule istiu glavama okrenutim jedna prema drugoj u stilu II prema Salinu (sl. 174, 9; [21]). Vrlo malene fibule poput sigurnosne igle neobian su novi tip 7. st. (33). Izuzev rijetkih primjeraka kontinentalnih istokrakih (ansate/u obliku gusjenice) fibula (15) do kraja 8. st. nema novih arheolokih nalaza. Od ovoga doba do 11. st. pojavljuju se razliite vrste ploastih fibula, koje su ukraene figuralnim, zoomorfnim, biljnim, geometrijskim motivima, s pravim ili lanim kovanicama (nummular fibule) ili emajlom (174, 10; usp. 8; 9; 32; 37; 39; 40). c. Nonja s fibulama. Rane saksonske fibule nosile su se u paru na ramenima i zakapale su odjeu nalik na peplos (29; 34; 35). Kentske fibule 6. st. ponekad su sluile za privrivanje remena koji su visjeli sa struka ili bokova na otvorenoj haljini; i dugmetaste fibule mogle su sluiti za zakapanje plata ili zavrnutog poruba rukava (38). Pojedinane fibule, osobito vei reprezentativni tipovi, koji su naeni dodatno uz par fibula na ramenima ili jo jedan par (ili ak vie parova), moda su ak privrivali odjeu na donje rublje; ini se da to vrijedi posebice za kasnije ploaste fibule u Kentu (25) i tijekom srednjega i kasnoga saksonskoga perioda propadanja (29; 36). d. Proizvodnja fibula i tehnika ukraavanja. Veina fibula bila je izraena od legura bakra. Zbog ponovne uporabe starog metala ovo je konstanta; u 5. st. ipak postoji tendencija prema legurama kositra ili pak legurama bogatih cinkom. Takve se fibule bitno razlikuju od fibula 6. st. koje imaju nizak udio kositra ili cinka (28). Ostali neplemeniti metali (kositar-olovo, razliite legure s kositrom) javljaju se naroito u srednjem i kasnom saksonskom periodu (37; 39). Srebro se povremeno koristilo za remek-djela meu Quoit fibulama, istokrakim fibulama, velikim fibulama s pravokutnom zaglavnom ploicom i srednjo- i kasnosaksonskim serijama ploastih fibula kao i kod naroito kvalitetnih kentskih fibula s pravokutnom zaglavnom ploicom ili fibula s ulokom almandina; zlato je rijetko (kod dijelova fibula prevuenih 99

plemenitim metalom i kompozitnih ploastih fibula). Dok su fibule koje su ukras dobivale lijevanjem ili punciranjem (krine, small-long, prstenste i ploaste fibule) mogle biti ukraene prevlakom od bijelog metala, na fibulama s reljefnim ukrasom geometrijskim ili zoomorfnim uoljivo je pozlaivanje. Niello je bio omiljen posebice pri ukraavanju kentskih i kasnijih srebrnih fibula (27). Veina fibula lijevala se u dvodjelnim kalupima (zweischalige Formen), koji su se moda oblikovali oko modela u vosku, iji je otisak opet nastajao od trajnih modela ili propadljivih predloaka. Dok je veina ukrasa nastajala ve prilikom lijevanja, naknadnim obraivanjem mogli su se dodavati novi ukrasi (rovaenje [notching], punciranje) i uloci. Druge fibule (Quoit fibule, ploaste fibule s prevlakom, fibule prevuene usvojene plemenitim prikladne metalom, kompozitne kao fibule to se i pojedine srednjocizeliranje, /kasnosaksonske ploaste fibule) proizvodile su se od metalnih limova, pri emu su tehnike ukraavanja repouss, kloazoniranje (27). U meuvremenu se sve vie spoznaje mogunost razumijevanja socijalnoekonomskog konteksta na temelju tipoloke, funkcionalne i tehnoloke analize. Mnogi aspekti proizvodnje fibula jo uvijek nije dovoljno rasvijetljeni. Pojava istovrsnih serija fibula, posebice u 6. st. u Kentu, ipak govori o radionicama razliitog ranga koje su bile podreene glavnoj radionici (unter ranghoher Regie) (12; 19; 24; 28); u srednjem saksonskom periodu one su vjerojatno bile koncentrirane oko svjetovnih i crkvenih sredita, a u kasnom saksonskom periodu u gradovima. Proizvodnja i rairenost fibula sigurno su bile u uskoj vezi s drutvenim odnosima. Tako su fibule, posebice one sa sloenom ornamentikom, ali i druge, bile prenositelji ideja te su izraavale socijalni kao i kulturni status njihovih vlasnika. T. M. Dickinson Sl. 174. Razliite forme anglosaksonskih fibula (M. 1:1)

100

M. Karolinko doba 51. Openito. Merovinke i mediteranske tradicije obiljeile su oblik fibula i njihov raspored na nonji karolinkoga doba (usp. K 41a i b). Merovinko je doba dobro pregledno u tipolokom, kronolokom te u regionalnom, socio- i etnografskom pogledu zahvaljujui obilju izvora koje je mogue datirati, prije svega iz grobova. Meutim, od ranoga 8. st. i nadalje u cijeloj Neustriji i staroj Austraziji, kao i u Akvitaniji i Burgundiji, dijelovima carstva koji su bili pod rimskim utjecajem, mnogi su aspekti uslijed nedostatka priloga ostali nerazjanjeni ili nalazi o njima pruaju iskrivljenu sliku. Ovo posebice vrijedi za 8. st.; 9. st. karakterizira vea raznolikost tipova i vee mogunosti datiranja. U odnosu na merovinko doba grobni su nalazi rijetki, ei su nalazi iz naselja, a u pojedinim sluajevima nalazi potjeu iz blaga. Meu nalazima iz naselja istiu se velike koliine nalaza (Lesefunden) iz frizijskofranakih mjesta na obali poput Domburga i Schouwena (10-11). Njima se mogu pridodati i sada brojni nalazi (Lesefunden) iz kra na gradilitu Hilton II u Lhrstrae u Mainzu (58) i iz Triera (13), ali i stratigrafski nalazi iz naputenih karolinkih naselja u donjoj Franakoj (60). Sve vie dolazi do izraaja da se velik spektar fibula pojavljuje tamo gdje su uoeni ili arheoloki istraivani karolinki slojevi. Nadalje, znaajna razlika u odnosu na merovinko doba vidljiva je u gotovo potpunom izostanku skupocjenih reprezentativnih fibula iz plemenita metala ukraenih kamenjem. Takve se fibule dovode u vezu s dvorom. Nain noenja fibula nije dobro prepoznatljiv samo zahvaljujui jednoznanom poloaju u grobu, nego i djelomino zahvaljujui slikovnim spomenicima. 52. Tipovi fibula i datacija. S iznimkom istokrakih lunih fibula (ili istokrakih fibula) sve fibule 8. i 9. st. pripadaju tipu plosnate ploaste fibule krunog, pravokutnog ili krinog oblika, rjee polumjeseastog oblika kakav imaju pojedine fibule u obliku ptice ili unikati. Ovaj bez iznimke plosnati osnovni oblik ponekad imaju i rijetki skupocjeni primjerci iz plemenita metala koji se dovode u vezu s dvorskom kulturom 9. st. Krajem 9. st. ipak je zamjetna trodimenzionalna struktura otonskih fibula 10. i 11. st., koje su kronoloki odredive na temelju nalaza iz blaga. a. Pravokutne fibule. Razvoj pravokutnih fibula (7, 92-93; 49, 93-94; 50, 70-71; 4, 742-743; 46, 409-410; 48, 169-171; 58, 121-123) obiljeen je opom promjenom proporcija od uskih duguljastih limenih fibula kasnoga merovinkoga doba do kvadratinih primjeraka kasnoga 10. stoljea (sl. 175). Pravokutne fibule 2. polovice 101

7. do poetka 8. st. imaju dva i pol puta veu duljinu od irine, a duge su otprilike 3,5 cm. Izraene su od srebrnog lima s urezanim uzorkom reetaka i saa. Zastupljene su u podruju s lijeve strane Rajne izmeu rijeke Mosel i ua rijeke Lippe u enskim grobovima (sl. 175, 1-2). Njihovi su tipoloki nasljednici kompaktnije limene fibule iz ranoga karolinkoga doba, ukraene urezivanjem i punciranjem, a njihova duljina ni dva puta ne premauje irinu (sl. 175, 3-4). Sauvane su iskljuivo u grobovima desno od Rajne, u Westfaliji i nizozemskoj provinciji Drenthe. Jo kompaktnije pravokutne fibule iz vremena oko 800. godine beziznimno su lijevane iz bronce ili olova i kositra, ukraene voriima ili dijagonalama (sl. 175,5). Od 1. polovice 9. st. nadalje nose se zdepaste fibule s lagano uvuenim uzdunim i poprenim stranama i izvuenim kutovima duljine 3 cm. Njihova je duljina otprilike jedan i pol puta vea od irine (sl. 175, 6-7). Uz puncirane ili gravirane lijevane ili limene fibule sada se esto pojavljuju primjerci ukraeni dubenim emajlom ili kloazoniranjem, veinom sa stiliziranim ili skraenim uzorkom voluta ili jednim dijagonalnim kriem. Njihov se daljnji razvoj moe pratiti do kraja 10. st. Pravokutne fibule s blago izvuenim kutovima 1. polovice 9. st. este su u kasnosaksonskim grobovima na podruju uz Labu. To je vrijeme prelaska na kranstvo. Na temelju grobova s kovanicama i blaga veina emajliranih primjeraka sa snano izvuenim krajevima jednoznano se datira od sredine do kraja 9. st. Njihova se forma sve vie pribliava kvadratinoj konturi (sl. 175, 8-9). Kao i fibule iz blaga u Fchainu (41, 416-417; vidi tab. 29), takvi primjerci esto pokazuju naznake centralne grae. Posebno su gusto rasprostranjene u Nizozemskoj, gdje kao Leseund Streufunde potjeu iz naselja. S pravokutnim fibulama sa snano izvuenim kutovima vremenski se poklapaju fibule s ravnim stranicama i esto snano zaokruenim kutovima (Eckrundeln). Olovni odljevci iz Mainza s centralnim okvirom za uloke te kariicama na uzdunim stranama (sl. 175, 10) pokazuju trodimenzionalnost tipinu za 10. st., kao i druge fibule iz Mainza i Karlburga na Majni (donja Franaka) s etvrtastom konstrukcijom (sl. 175, 11-12). Daljnji razvoj pravokutnih fibula u 10. st. do kvadratinih fibula s krinim motivima (sl. 175, 13-16) poznat je iz grobnih nalaza ketlake kulture (Purk-Langwied [55]; Georgenberg, grob 62) i iz Gornje Falake (Oberammerthal [46]). S izuzetkom ranih srebrnih fibula, primjerci iz plemenita metala sauvani su gotovo samo iz blaga u Fchainu (tab. 29), ali dokazuju uporabu pravokutnih fibula i u plemikom miljeu. Njihova dananja rasprostranjenost, uglavnom ograniena na tzv. sjeverni krug, odraava stanje na 102

terenu; raspreni nalazi pravokutnih fibula na jugu ili jugozapadu mogli bi biti indikator nekada iroke popularnosti. Nalazi izvan kontinenta, primjerice u Engleskoj, mogu se tumaiti kao import. b. Istokrake lune fibule ili istokrake fibule (7, 89-91; 49, 98; 34; 10,10-12; 48, 173-175). Istokrake su se fibule u 6. i 7. st. nosile u podrujima naseljenima romanskim stanovnitvom, tj. na Balkanu, u Italiji, panjolskoj i Galiji. Na zapadu merovinkoga kraljevstva uvode se od sredine 7. st. i bile su ire rasprostranjene nego pravokutne fibule (sl. 176, 1-3). Nema sigurnih dokaza da su se koristile do sredine i 2. polovice 8. st. Njihova daljnja uporaba ipak je potvrena zahvaljujui brojnim nalazima iz 9. st., pri emu su primjerci uglavnom ogranieni na zapadnu Franaku (prostor Pariza i Triera), frizijsko obalno podruje i istonu Sasku ukljuujui sjeverni Hessen. Ve meu bogatim nalazima (Lesefunde) iz Mainza nema istokrakih fibula karolinkoga doba. Najvea koncentracija tipa fibule je u Domburgu, s vie od 70 primjeraka (10). Istokrake lune fibule prepoznatljive su po simetrinom oblikovanju s lukom u sredini. Najstariji karolinki primjerci donekle podsjeaju na merovinke fibule, s masivnim lukom trostranina presjeka ili presjeka u obliku slova D te plosnatim okruglim, trokutastim, trapezoidnim ili rombinim ploicama na krajevima (sl. 176, 46). Male limene fibule s urezanim uzorkom (sl. 176, 7-8) na temelju groba 19 u Goddelsheimu datiraju se oko 800. (48, 176). Ravni iroki primjerci s ukrasom lista u obliku lice iz Domburga (sl. 176, 9) takoer pripadaju vremenu oko 800. Datacija je uspostavljena na temelju istovrsno ukraenih okova pojasa za ma iz Birke, iz groba 854, koji su dodatno ukraeni trsom vinove loze u stilu Tasilova kalea (56, 300 sl. 21a). Isto bi moglo vrijediti i za br. 33 iz Domburga, s krajevima u obliku pupoljaka i viticom vinove loze (sl. 176, 10). Tipoloki, teriomorfni prethodnik ovih fibula, koji je ujedno i prethodnik tzv. caterpillar-brooches, potjee iz groba 32 iz Wijstera (sl. 176, 11). Mozaine perle s oima datiraju grob krajem 8. st. ili oko 800. god. (51). Ravnomjerno iroke, kompaktno lijevane, narebrene i profilirane caterpillar-brooches (sl. 176, 12-13) ine veu grupu kojoj pripadaju i primjerci s krajevima poput cvjetova ili pupoljaka, od kojih se primjerak iz Nebela na otoku Amrumu na temelju ovalnih fibula tipa Petersen 11 datira u rano 9. st. (39, 33-35). U karolinkom blagu s kovanicama iz Emmena u nizozemskoj provinciji Drenthe (zbog najmlae kovanice terminus post quem je 840.) konu vreicu s noviima vjerojatno je zakapala takva fibula (43). Mala neukraena fibula s izvuenim krakovima s 103

groblja Ketzendorf, orijentiranog zapad-istok (sl. 176, 14), sudei po usmjerenju grobova nije nastala davno prije 800. Fibula s lepezasto rairenim, zailjenim krajevima lista nalik na br. 30 iz Domburga (sl. 176, 15) sauvana je jo u blagu iz Fchaina (terminus post quem je 887.), datiranom na temelju kovanica (tab. 29). Rovaene fibule s tri istokraka kria na luku i ploicama nogu (sl. 176, 16) oponaale su se u 9. st. u Skandinaviji (42, sl. 58, 59, 61). Od sredine do kraja 9. st datira se odreen broj velikih fibula iz plemenita metala, s okruglim upljim lukom, plosnatim okruglim krajnjim ploicama i bogatim ukraavanjem s krievima. One potjeu iz blaga s kovanim novcem u sjevernoj Francuskoj i Belgiji (41, 416-418), kao to su ona iz Camona na rijeci Somi (tpq. 877.; duljina 13,3 cm) i Muizena (tpq. 866. godina; [15]). Skromnija bronana verzija fibule potjee iz Saint-Denisa (176, 17). Takve fibule imaju jednostavne pretee na zapadu (sl. 176, 18), a kasni limeni oblici potjeu iz grobova ketlakoga horizonta II iz kasnoga 10. st. (npr. 38, tab. 12,4c; 16,1d; 119,1; 129,3; vidi sl. 176, 19). Naposljetku se moe spomenuti grupa koja se sastoji od dvije varijante istokrakih lunih fibula s ukrasom filigrana i granulacije na ravnim srebrnim limovima. One posjeduju ravnomjerno iroko tijelo s velikim granulama na filigranskim kruiima, koje ponekad izgledaju kao male pletene konice. Tijelo je podijeljeno u uska poprena polja (sl. 176, 20). Ponekad imaju trapezasto izvuene krakove s istim uzorkom ili vegetabilnim filigranskim spiralama (sl. 176, 21). Vie takvih intaktnih i fragmentarnih fibula sauvano je u Domburgu i skandinavskim grobovima (npr. Birka 606) te blagima, a mogu se datirati u 2. polovicu 9. st. Kao tezaurirano fragmantarno srebro potvrene su jo do sredine 10. st. (59). Mnogi jednostavni bronani i olovni odljevci takvih fibula poznati su prije svega iz Domburga (10, 10-12). ini se da se u cijelom 10. st. kontinentalne istokrake lune fibule javljaju samo na ketlakom kulturnom prostoru. c. Krine fibule. Iako se odlikuju bogatstvom varijanata, razvoj krinih fibula ipak je pregledan (21, 43-45; 7, 110-112; 48,97-98; 1,151-152; 4, 743-744; 48, 167-169; 58, 134-136). Neprijeporan je i njhov nastanak u kransko-mediteranskom kulturnom krugu. Merovinke ploaste fibule u formi istokrakog kria, s manje ili vie izvuenim krakovima te veinom skromnim urezanim ili punciranim ukrasom, usvojene su sredinom 7. st. Zbog oskudnosti nalaza ini se da su imale malo nasljednika u cijelom 8. st. Oko 800. godine ponovno se pojavljuju u kontekstima grobalja i naselja s velikom raznolikou tipova. Bez iznimke su dugake izmeu 2 i 4 cm, a zastupljene su u pozlaenoj srebrnoj varijanti s ulocima kamena, ali i u 104

bronanoj i olovnoj/kositrenoj varijanti. Fibule se mogu podijeliti na fibule bez kuglastog ukrasa na kutovima (Eckrundel) i one s njime te na fibule floralnog tipa. Takva povrna podjela izraava samo formalne razlike, a ne genetske veze. Merovinkoj tradiciji pripisuju se fibule s ravnim, blago izvuenim krakovima i linearnim ukrasom (sl. 177, 1), a valja spomenuti varijante s dva ili tri kruna ukrasa na kutovima/Eckrundeln (sl. 177, 2-3), meu kojima ima primjeraka s ukrasom u stilu Tasilova kalea. Oko 800. se datiraju izboene (gebuckelte) rovaene bronane fibule i krakovima nalik na krila (sl. 177, 4). Datirane su zahvaljujui nalazu iz Mnstera. Romboidne krine fibule s trolisnim vrhovima (sl. 177, 5), obino emajlirane, na temelju stratificiranog kalupa datiranog metodom C14 iz donjofranakoga Neustadta na rijeci Saale (22, 176) datiraju se u 1. polovicu 9. st. Varijanta sastavljena od etiri pelte (addorsierende Pelten) (sl. 177, 6) koncentrirana je na prostoru izmeu rijeka Ems i Weser, ali je poznata i iz Mainza, gdje je moda i nastala. Ne moe se poblie datirati unutar 1. polovice 9. st. Isto vrijedi i za malobrojne heteromorfne krine fibule floralnog tipa (sl. 177, 7), koje ne potjeu ni iz jednoga konteksta koji je mogue tonije datirati. Meu krinim fibulama s oblim krakovima (sl. 177, 8-9) zanimljiv je i srebrni primjerak s bogatim dekorom filigrana i granulacije iz vikinkoga groba 2. polovice 9. st. iz Haugea u zapadnoj Norvekoj. Rasprostranjenost krinih fibula (sl. 178) ne razlikuje se od rasprostranjenosti ostalih karolinkih tipova fibula; samo su u donjoj Franakoj i podruju uz donju Majnu nalazi fibula ei. d. Krune ploaste fibule. Izvanrednom raznolikou i uestalou odlikuju se krune ploaste fibule. Pronaene su stotine takvih primjeraka iz svih moguih materijala. Mogu biti lijevane, od tijetenog lima i emajlirane. Ovdje se jo ubrajaju i rijetke pseudokameo-fibule, imitacije dragog kamena. Sve okrugle fibule uglavnom imaju slian ukras. Bogato komponirane reprezentativne fibule iz 9. st. iz Dorestada i Oldenburg-Wechloyja pokazuju kako su izgledali uzori iz svjetovne i duhovne dvorske kulture. Njih su oponaale skromne fibule naroda. 1. Krune fibule od tijetenog lima. Najee krune fibule prethodnoga merovinkoga doba su tzv. fibule-brakteati (usp. 43c), jednostrano tijetene srebrne ili bronane folije ukraene kranskim motivima. Njihov dijametar na bronanoj ploici igle iznosi otprilike 3,5 cm. U 8., 9. i 10. st. dobivaju nasljednu formu. Budui da su se u 8. st koristile uglavnom eljezne osnovne ploe (Bodenplatten), tanke folije su u veini sluajeva potpuno nestale, kao primjerice u mnogim sluajevima iz 105

Wijstera (51) ili Puttena (70). Tamo gdje su sauvani ukrasni limovi vidljivo je da oni uglavnom nasljeuju fibule-brakteate ili zlatne ploaste fibule s krinim motivima i ulocima kamena. Pojavljuju se i staklene kloazonirane fibule (npr. Wijster, grob 2 [51, sl. 182, 1-2]). Istie se desetak fibula iz bronanog, srebrnog ili zlatnog lima na bronanoj ploici igle, koje pridrava ispupeni kloazonirani rub s duguljastim crvenim i okruglim staklenim ploicama druge boje. Ponekad se na njima javlja centralni istokraki kri (sl. 179, 1; 36, 69-71; 48, 163-165). U folije su utisnute krune oi (Kreisaugen) ili ivotinjske figure, koje su, kako se ini, bile otisnute s kovanica, moda Sceattas. Ne mogu se poblie ograniiti unutar 9. st.; primjerci iz Birke, iz grobova 526 i 649, upuuju na 2. polovicu 8. st. Fibule od tijetenog zlatnog lima u formi vijenca rozeta, bukli ili zvijezde s dodatnim ukrasom filigrana iz plemikih grobova 8. st. (npr. Rommerskirchen, usp. tab. 30, 1 [8, 509-510]) u tradiciji su merovinkih zlatnih ploastih fibula, ali se i u 9. st zadravaju uz neznatne promjene, kao npr. u blagu iz Fchaina (tpq. 887; tab. 29) ili se pojavljuju raskone varijacije kao to su velike fibule iz Oldenburg-Wechloyja (tab. 30, 2 33]). U 9. su stoljeu skromne okrugle limene fibule rijetke; vjerojatno je proizvodnja u odnosu na lijevane fibule bila preskupa. Iz Mainza su poznate neke inae rijetke fibule, kod kojih tijetena pokrivna folija i tanka osnovna ploa s umetnutim limovima igle (Nadelbleche) okruuju ulivenu olovnu jezgru, ime nastaje masivan ukupni dojam. Slino kao i lijevane i emajlirane fibule iz istoga doba, velike su izmeu 2 i 3 cm i ukraene su istokrakim kriem unutar kruga od perli (sl. 179, 2); samo iz Mainza (58, br. 210-211) i Hedebyja (28, br. 529) poznati su prikazi raspela (sl. 179, 3). Fibulu od kositrenog lima veliine 6 cm iz Mnstera u Westfaliji (68; 69, 208-209, sl. 13) u sredinu 9. st. datira ukras akantovih listova. ini se da 10. st. pripadaju lagano izboene ili ispupene (gebuckelt) fibule s uzorkom pletenice (sl. 179, 4), iz kojih se razvijaju vikinke Terslev fibule (usp. 56) i one s krinim i drugim kranskim figuralnim motivima (npr. crkva sv. Ivana, grob 19 u Osnabrcku [45]; vidi sl. 179, 5), koje su posebno dobro zastupljene u kasnijem ketlakom horizontu (oko 950.-1020./30.). Sada su omiljene i snane, velike gravirane ili tijetene Buckel-fibule s izravno zalemljenim draem igle (sl. 179, 6-7). Njihova datacija uspostavljena je na temelju nalaza iz blaga: Vlse u Danskoj (tpq. 991./4.), Klein-Roscharden I i II (tpq. 1000./1010. [23]), Sievern (tpq. 1002. [61]), Dietrichsfeld 1 (tpq. 1014.), stra Herrestad u vedskoj

106

(tpq. 1021.), Villie br. 13 u vedskoj (tpq. 1028.) i Westerland na Syltu (tpq. 1040./50. [37]). U blagima se pojavljuju kao tezaurirani antikviteti. 2. Lijevane okrugle (krune?) fibule. Lijevane, neemajlirane okrugle ploaste fibule karolinkoga doba (saeto [58, 85-87]) pojavljuju se u znaajnom broju oito tek nakon 800. god., moda kao posljedica masovne ili serijske produkcije. Tako veina primjeraka potjee iz gradskih sredita: iz Mainza (58), londonskoga blaga (moda proizvod finoga kovanja?) iz Cheapsidea (12,120, tab. 56) te s nalazita u gradskoj jezgri Yorka (54) i Dublina (neobjavljen). Svi su u uskom srodstvu s kontinentalnim primjercima. Fibule se sastoje od legure bakra ili olova i kositra, rijetko su rupiasto ukraene i velike su otprilike 1,5 do 3,5 cm, veinom izmeu 2 i 2,5 cm. Ukras na gornjoj strani i dra igle na donjoj lijevani su u jednom komadu. Kod veine komada os igle sastoji se od probuenog veznog dijela (Steg) koji stoji popreno; ovdje se vjerojatno radi o nedostatku prostora i jednostavnijoj tehnici; vei komadi uvijek su poput svojih uzora iz plemenita metala i mnogih pravokutnih fibula 9. st. imali Backenscharniere. to se dekora tie, karakteristian je jednostruki ili viestruki vijenac od perli, koji uglavnom okruuje istokraki kri s ravnim ili zaobljenim krakovima, koncentrini (perlasti) kruni dekor ili rjee biblijske ivotinjske motive (sl. 180, 1-5). Kri je ponekad sainjen iz etiri pelte (uz to se pojavljuju i motivi s tri pelte). Na primjeru zlatne fibule iz Oldenburg-Wechloyja i olovnom odljevku iz Mainza vidljivo je kako su proizvodi dvorske kulture (uska veza tehnike, motiva i ikonografije izmeu zlatnih ploastih fibula iz Dorestada i eljezne krune iz Monze [20] govori o njihovom drutvenom poloaju) sluili kao uzori jednostavnom jeftinom nakitu za narod (tab. 30, 2-3): svi strukturni ukrasni elementi zlatnih fibula oponaaju se u pojednostavljenim olovnim kopijama. Morfoloki su u uskoj vezi s njima tzv. fibulekovanice, koje s antikim, merovinkim ili suvremenim motivima kakvi se prikazuju na kovanicama (sl. 180, 6) ine svojstvenu grupu (31; 32; 2; 3). Veina karolinkih tipova, takoer ukorijenjena u merovinkoj tradiciji, odlikuje se upeatljivim vijencem perli. Znaajan broj ine i imitacije zlatnih solida Ludwiga d. Fr. Vjerojatno nije tono esto nagaanje da brojnost karolinkih fibula u frizijskom prostoru upuuje na to da su one predstavljale frizijski nakit. Naime, prisutnost u Friziji, Saskoj i Porajnju tipina je gotovo za sve fibule 9. st. to se tie lijevanih okruglih fibula, oskudni kronoloki indikatori su morfoloka i ornamentalna bliskost s krinim emajliranim fibulama, njihova pojava u funkciji priloga na saskim grobljima iz vremena prelaska na kranstvo, koja nakon 850. god. gotovo 107

nemaju priloga, te stilistika bliskost s fibulama iz Fchaina (tpq. 887.) i OldenburgWechloyja (tab.29 i 30, 2). Vidljiva je i veza s pominim oltarom iz Adelhausena. Oltar bi sukladno istokrakim fibulama iz blaga iz Camona na Somi (terminus post quem 877.) i Muyzena (tpq. 866.) mogao potjecati iz 2. treine 9. st. (6,340). Pojedinane primjerke teko je datirati unutar 9. st. U otonsko doba, tj. u 10. st., lijevane fibule u skladu s ukusom vremena dobivaju centralnu izboinu (Buckel) ili plato. To je vjerojatno lijevana izvedba centralnoga kaboona plemikih fibula. Rub s perlama ili rafiranjem imitacija je filigranskih ili wellenband vijenaca (vijenaca s valovitim vrpcama). To je sluaj primjerice kod fibula iz blaga u Klein-Roschardenu I i II (23). Sredinja izboina ostaje glatka i neukraena ili nosi krini, radijalni ukras ili ukras krunih oiju (Kreisaugen), prikaze ivotinja i sl. Ukras je lijevan zajedno s fibulom (sl. 181, 1-5); u kasnom 10. st. omiljena je otonska pletenica. Premda se jo nose maleni primjerci dijametra 2-2,5 cm, veina okruglih fibula dosee veliinu od 3-4 cm, u pojedinim sluajevima do 7 cm te time odgovara reprezentativnim plemikim fibulama. I Buckel-fibule i fibule s platoom pojavljuju se u blagima Vlse u Danskoj (tpq. 991./94.), Klein-Roscharden I i II (tpq. 1000./1010. [23]), Sievern (tpq. 1002. [61]), Dietrichsfekd 1 (tpq. 1014.), stra Herrestad u vedskoj (tpq. 1021.), Villie br. 13 iz vedske (tpq. 1028.) i Westerland (od 1040./50. [37]). Blaga pruaju jasne podatke o vremenu njihova procvata i kraja. 3. Okrugle emajlirane fibule. S vie od 250 pojedinanih komada (stanje 1992.) plosnate emajlirane okrugle fibule ine najopseniju grupu fibula karolinkoga doba (saeto sa starijom literaturom 24; 26; 30, 91-93; 58, 50-52). Kao to je Giesler jasno naglasio, na njih se u 10. i 11. st. nadovezuju emajlirane fibule sa sredinjim okruglim platoom uz rub koji ukraavaju jedan ili vie redova perla. Slinu morfologiju imaju druge grupe fibula i naunice. Emajlirane fibule, koje mogu biti plosnate ili lagano etvrtastog oblika, ukraene su kloazoniranjem ili dubenim emajlom. Njihova se veliina kree od 1 do 2,8 cm, u pravilu iznosi 2-2,5 cm. Postoje etiri grupe motiva: najvea ima preko 170 primjeraka i mnogo podgrupa imaju istokraki kri koji je sastavljen iz Kreisschlag (?), ponekad iz pelti (sl. 182, 1-4, 6-8); tzv. svetake fibule s poprsjem jedne ili dviju figura s aureolom, u pojedinim sluajevima s krilima (sl. 182, 10-11); otprilike 11 komada s dekorom koncentrinih krunica (sl. 182, 9) kao i malobrojne fibule s prikazom etveronoca (sl. 182, 5). Ponajprije su u frizijskom predjelu omiljene razliite varijante fibula u obliku zvijezde ili rozete, s ulocima 108

dubenog emajla ili stakla (sl. 182, 12); ponekad mogu biti i rupiaste. One vuku podrijetlo od limenih fibula u obliku rozete (usp. tab. 29-30). Svi tipovi i motivi u 10. i ranom 11. st. imaju nasljednika otonskoga stila (sl. 182, 12-24). Datacija. Meu plosnatim fibulama s krievima, krugovima i etveronocima samo se rijetki primjerci nalaze u kontekstima pogodnima za dataciju; mnogo informacija daje njihova pojava u funkciji priloga u kasnosaksonskim grobovima preteno uz donju Labu, gdje se na temelju opih povijesnih razmatranja i ne uvijek logine kronologije ukapanja datiraju u 9. st., preteno u njegovu 1. polovicu i sredinu (usp. 50; 58, 75-77). Budui da se dobro datirane krine i pravokutne fibule na ovim grobljima pojavljuju do sredine 9. st., to bi znailo da se prilog jedne fibule prakticirao samo do ovoga vremena, i krine emajlirane fibule, takoer naene ovdje, mogle bi pripadati vremenu do 2. treine 9. st. Za precizniju kronologiju gotovo nema polaznih toaka: krievi od elija s ravnim krakovima i sredinjim krugom podsjeaju dodue jo na staklene kloazonirane fibule 8. st. iz groba 2 u Wijsteru, ali se prije mogu povezati s otrokutnim krinim fibulama iz vremena oko 800. (npr. sl. 177, 1-2) i krievima na kloazoniranoj fibuli iz Oldenburg-Wechloyja te s lijevanom fibulom iz Mainza (tab. 30, 2-3). Istokraki kri s malim krunim staklenim umecima (Rundzwickeln) pojavljuje se na pojasnom jezicu iz Mainza u stilu Tasilova kalea, koji se moe smjestiti u vrijeme prije ili nakon 800. (58, br. 066); ini se da se fibule s krakovima kria koji se suavaju i malim polukrugovima (Halbrundeln) u kutnim umecima (Winkelzwickeln) (nitni kri) nalaze u mlaim arealima kasnosaksonskih grobalja. Upitno je donose li analogije u uzorku s kloazoniranim krunim ukrasima (Rundeln) na pominom oltaru iz Adelhausena vie od indicije o dataciji u sredinu ili 2. polovicu 9. st., ali se primjerice krievi s peltama nalaze i na kloazoniranim fibulama tzv. horizonta Kttlach II od 950.-1020./1030. (sl. 182, 16.22). Nema dokaza za poetak koritenja krinih emajliranih fibula ve u 8. st.: Wegewitzova kronologija sahranjivanja u Maschenu (62,36-38) je zastarjela (usp. 58), a opa povijesnoumjetnika razmatranja o povijesti emajla (30) nikamo ne vode. Nalazi plosnatih emajliranih fibula u slojevima utvrda iz visokoga srednjega vijeka posljednjih su godina dovele do pretpostavke da su ovi tipovi fibula bili dugo u uporabi (35; 27; 14). Ova datacija zbog poremeenog i pomijeanog materijala iz slojeva (ni u kojem sluaju zatvoreni nalazi) nije uvjerljiva, a i njihova forma govori drukije (o tome 58, 58-59, 66) jer su skromne emajlirane fibule 10./11. st. dobro poznate i pokazuju znatne razlike (usp. 25; 58, br. A 24-A 31). Samo se uporaba 109

kloazoniranih fibula s otrokutnim krinim umecima (Kreuzzwickeln) i sredinjim krugom (sl. 182, 6) u grobnim nalazima na jugoistonom slavenskom rubu Svetoga Rimskoga Carstva njemakoga naroda moe dokazati do 10. st., moda se koriste kao naslijeeni komadi. Blia datacija od 9. st. nije mogua ni u sluaju plosnatih emajliranih fibula s krunim dekorom i ivotinjskim prikazima. Morfologija svetakih fibula s laganim platoom i rubom esto ukraenim perlama, veliine izmeu 2,5 i 3 cm, daje naslutiti da nastaju tek sredinom 9. st. te traju do ranog 10. st. Sukladno tome trebale bi se datirati i fibule s dubenim emajlom na kojima su prikazani etveronoci. One takoer imaju ukraen rub pri duljini od 3 cm (sl. 182, 14-15). Mogu se jednoznano tipoloki smjestiti izmeu malih plosnatih emajliranih fibula s etveronocem iz sredine 9. st. (sl. 182, 5) i visokih fibula s platoom s etveronocem i stepenastim (getreppt) rubom, koje pripadaju horizontu Kttlach II (ca 950.1020/350.) prema Giesleru (25; sl. 182, 20-21). Relativno kasno su se koristile tzv. emajlirane ploaste fibule u obliku kotaa s koncentrinim viebojnim dekorom. One u Bambergu potjeu iz 10. st. (44, 183). Datacija se temelji na centralnom platou i rubu koji je porubljen, nazubljen ili ukraen perlama (sl. 182, 17). Rasprostranjenost. Ukupno gledano, plosnate emajlirane fibule gotovo su iskljuivo rasprostranjene u tzv. sjevernome krugu, tj. s teitima u podruju donje Majne/srednjega Porajnja, ukljuujui dolinu rijeke Mosel, u cijelom frizijskonizozemskom prostoru, prije svega u podruju oko ua Rajne i u istonoj Friziji, u sjevernom Hessenu/prostoru Paderborna, u Tiringiji i istonoj Saskoj izmeu Labe i Wesera (sl. 183). Istona granica carstva i (dananja) germansko-romanska jezina granica nije se prelazila; pojedini nalazi u junoj Skandinaviji i jugoistonoj Engleskoj su import. Dok primjerci du linije Rajne i u Westfaliji gotovo iskljuivo predstavljaju Streu- und Lesefunde iz naselja, u sjevernoj Tiringiji, sjevernom Hessenu i Ostfaliji esto potjeu iz grobalja, gdje veinom lee kao jedini prilog u enskim grobovima. Neki tipovi pak imaju posve regionalna teita, pri emu se vjerojatno radi o odreenim podrujima plasmana. Veliku kolinu nalaza dao je Mainz to je sigurno posljedica povoljnog stanja na terenu; njihova proizvodnja u Mainzu jo nije dokazana. Je li izostanak takvih fibula u Alemaniji i Bavarskoj posljedica nedostatka nalaza ili posebnog poloaja tih podruja u povijesti nakita i nonje, jo se ne moe odgovoriti. U 10. su stoljeu granice izmeu sjevernoga i junoga kruga slabije izraene. 110

e. Posebne forme. Uz ovaj vrsti kanon formi iz merovinke tradicije pojavljuju se i pojedinane, rijetko zastupljene posebne forme, koje prikazuju nove kreativne elemente karolinke proizvodnje nakita. U njih se ubraja tzv. labua fibula iz Boltersena (okrug Lneburg) u stilu Tassilova kalea (63). Ovdje se zapravo radi o ueoj ptici movarici nalik na aplju sa zmijom u kljunu, to je motiv iz repertoara simbolike raja ove stilske grupe. U pojedinanim sluajevima pojavljuju se malene fibule u obliku ptice 9. st., najvjerojatnije prikazi goluba, npr. iz Mainza, Frankfurta na Majni i Wnnenberg-Frstenberga (40, sl. 7 i 10). One moda vuku podrijetlo od mediteranskih fibula u obliku ptice (usp. npr. 5, 146, tab. 61). Izdvojen sluaj je olovna fibula iz Mainza (58, 146-148) u formi zavretka remena vladarskog vojnog pojasa kao u grobnoj komori u obliku amca (Bootkammergrab) iz Hedebyja. Rijetke su ovalne ploaste fibule, kao npr. iz groba 27 u Goddelsheimu (48, tab. 12.6, 36,5) ili pseudokameje, koje se pojavljuju kao okrugle ploaste fibule. Ove fibule 9. st. izraene su iz imitacije dragoga kamena s rastaljenim zlatom u listiima. Krase ih portreti kakvi se javljaju na kovanicama ili ivotinjski prikazi (vjerojatno grifona). Malobrojni primjerci mogu se nai u srednjoj i donjoj dolini Rajne, a pripisuju se impulsima iz Italije. U meuvremenu je poznato 14 primjeraka lunulastih fibula (58, 142-144), od toga je ak sedam iz novih nalaza (Lesefunden) iz Mainza (sl. 184, 12), gdje su moda nastale ili su se proizvodile; ostale su rasprene u sjeveroistonoj Francuskoj (tab. 29), Friziji, donjoj Franakoj i Krunglu u tajerskoj. Primjerci ukraeni dubenim emajlom iz Mainza pokazuju znatne podudarnosti sa titovima (Schilde) bizantinirajuih lunulastih naunica horizonta Kttlach II iz kasnoga 10. i ranoga 11. st.; plosnate zaobljene fibule iz Mainza imaju ukrasne detalje krunih i pravokutnih fibula 2. polovice 9. st. i bliske su lunulastim fibulama iz blaga iz Fchaina (tpq. 887.; tab. 29), vjerojatno dijelovima pektorala. Kasnootonsko/ranosalijsko blago carica iz Mainza sadri vjerojatno bizantinski pektoral (Loros) s lunulom (47, sl. 83-84). Najvjerojatnije su se u Mainzu od otprilike 900. godine lunulaste fibule proizvodile u ogranienom broju i za birane kupce kao imitacija pektorala bizantske dvorske kulture. U 10. st. uz njih se pojavljuju neke malobrojne fibule u obliku pelti. 53. Ikonografija. Fibule iz 8.-10. st. gotovo su iskljuivo ukraene kranskim motivima: krune fibule ukraene su prvenstveno krievima, koji su esto izvedeni kao crux gemmata ili kao zrakasti kri, u pojedinim sluajevima s raspelom; zatim 111

slijede etveronoci kao agnus dei, cervus kao simbol krtenja, lavovi kao simbol kranskog vladara, zatim orao i golub kao simbol Krista i Duha Svetoga, s anelima i svecima s aureolom, vjerojatno apostolima; povremno su naene i abrevijature s kransko-kozmolokim predodbama. Karolinke pravokutne fibule takoer u mnogo sluajeva nose kri u obliku slova X ili biljne volute odnosno pupoljke na kutovima kao skraene metafore rajske vegetacije. Slino vrijedi i za mnoge istokrake fibule s vegetabilnom ornamentikom koja moe biti lijevana ili ukraena filigranom. Kod prividno isto geometrijskog dekora esto se radi o skraenim i shematiziranim prikazima ili aditivnim ponavljanjima sakralnih, arhitektonskih ili kozmolokih elemenata, kao to je Elbern dokazao za velik broj drugih nositelja slikovnih prikaza ovoga doba (npr. 17-19). U sluaju raznolikih i varijantama bogatih ukraenih krinih fibula nema sumnje u namjeru kranske poruke. Koje su se iscrpne i domiljate ideje pridavale fibulama, pokazuju i zlatne i emajlirane fibule bogate detaljima iz sfere dvorske kulture iz Dorestada (o tome 20) i Oldenburg-Welchoyja (tab. 30, 2), koje su se oponaale u jeftinom nakitu: obje fibule imaju u sreditu kri koji dominira cijelom ploicom. Ploica je obrubljena perlama i kozmoloki je podijeljena. Na sredini kria nalazi se veliki svijetlocrveni kaboon (Kristova rtva); krakovi s emajliranim biljkama i pticama prikazuju kri kao drvo ivota koje navjeuje raj i simbol novoga stvaranja. Dojam pojaavaju hladno iskovane palmete u umecima na primjerku iz OldenburgWechloyja i etiri, moda apotropejske zmije koje uokviruju kri iz Dorestada. Takvi skupocjeni dodaci nonji istovremeno su prenosili i kransko-kozmoloke poruke. 54. Nonja s fibulama. Zbog prilino ogranienog obiaja prilaganja teko je donositi zakljuke o nonji s fibulama, posebice u sluaju zapadne Francuske (Neustrija, Akvitanija i Burgundija), koja je nalazima iznimno siromana (usp. 53, 400402; 4, 748-750). Ve u srednjem merovinkom dobu poela se nositi enska nonja s jednom fibulom; dok muki grobovi ne sadre fibule, krajem merovinkoga doba uz rijeku Mosel i u donjem Porajnju ponovno se u enskim grobovima moe promatrati nain noenja dviju istokrakih ili pravokutnih fibula, odnosno kombinacije obaju tipova; jedna fibula lei pod drugom u gornjem predjelu grudi. Budui da je u Galiji, podruju najvee koncentracije ranih istokrakih fibula, takoer povremeno posvjedoen nain noenja fibula u paru u kombinaciji s ukrasnim laniima (npr. Warlus, Pas-de-Calais [16; sl. 151]), mora da je s istokrakim fibulama na zapad 112

prodrla i odreena nonja iz galske Franake. Moda se to moe objasniti doseljenjem novog stanovnitva. Vie od jedne fibule u 8. st. inae sadre samo bogati enski plemiki grobovi istoga prostora, kao u Rommerskirchenu, gdje su na lijevoj strani prsnoga koa pokojnice leale dvije zvjezdaste i jedna kruna zlatna limena ploasta fibula (8, 509-510) ili moda i u Mertlochu, gdje su naene dvije krune i jedna zvjezdasta fibula. U potonjem sluaju odnosi izmeu nalaza nisu razjanjeni (49, 318-319). Moda se radi o plemikoj varijanti jednostavne galske nonje s dvije fibule. Osim toga, u cijelom 8.-9. st. nema grobova s vie od jedne fibule. Ovo vrijedi za sve istokrake, pravokutne i krune tipove fibula. Izuzev pojedinih grobnica u crkvama, fibule kao sastavni dijelovi nonje u grobovima nalaze se samo istono od Rajne u srednjem i sjevernom Hessenu, Tiringiji, Westfaliji s nizozemskom Drenthom koja se nadovezuje na zapadu te u Ostfaliji izmeu Wesera i Labe. Na istoku koji naime jo nije bio kristijaniziran ili se upravo kristijanizirao, jo je mogu ukop u nonji s fibulama od ca. 800. do 850., meutim samo s jednom fibulom, bez drugog ukrasa nonje. Od otprilike 800. dodatni ukras nonje izostaje ba u upravo frankiziranoj Saskoj. Izostanak nije toliko povezan s postojanjem posebne mrtvake nonje koja se sastojala od ruha ili mrtvakoga pokrova s kranskom fibulom. Uzrok lei u tome to je bila zabranjena stara poganska enska nonja s pukim i magijskim dodacima kao to su kutijice za igle, ploice vretena, amuleti i drugi sitni predmeti. Fibule sada esto lee tono ispod vrata na prsima (sl. 185, a-b), ponekad su postmortalno malo pomaknute, i koliko je potvreno osteoloki ili arheoloki na temelju priloga ostalog enskog nakita poput ogrlice s perlama, nalaze se samo u enskim grobovima. U suvremenim minijaturama, prije svega na ilustracijama bogatim detaljima, esto je prikazan enski ogrta poput plata koji je pridravala kruna fibula na sredini grudi ili ispod vrata (tab. 31, 1-2). Najljepi je primjer tutgartski slikovni psaltir, koji je nastao izmeu 820. i 830. god. u Saint-Germaindes-Prsu. Prikazane su i viebojne krine emajlirane fibule i fibule s rozetama. Zato su male krune i vjerojatno ostale fibule, koje su u saskim, tirinkim te u enskim grobovima iz sjevernoga Hessena leale gore na prsima, vjerojatno sluile kao sredinja kopa ogrtaa. Kao to svjedoi psaltir iz Stuttgarta i druge minijature, i mukarci su nosili ogrtae koji su se zakapali jednom krunom fibulom, i to na desnom ramenu radi slobodnog baratanja maem (tab. 32, 1). Nisu poznati grobovi 9. st. s fibulama koji se 113

jednoznano mogu odrediti kao muki. Takvo stanje moglo bi se objasniti sveopim nedostatkom priloga na zapadu te injenicom da ukopi s prilozima pripadaju gotovo iskljuivo enama na istoku. Nadalje ostaje otvoreno jesu li u germanskoj Austraziji i na galoromanskom zapadu postojale razliite nonje s fibulama, na to upuuju parovi istokrakih fibula kasnoga merovinkoga doba. Jo u blagima iz Camona na Somi i Muyzena (tpq. od 877. i 866.) uz druge predmete od plemenita metala lei po jedan par istokrakih fibula, a u Camonu jo par naunica. Uz to, blago iz Fchaina (tpq. 887.) sadri pravokutnu fibulu, istokraku fibulu, fibulu u obliku rozete, par lunulastih fibula te jo par naunica, to slino kao u Camonu pobuuje dojam manje ili vie kompletne, bogate garniture nakita (tab. 29). Budui da sva ova tri blaga sadre na brzinu prikupljenu robu iz plemenitih metala (ukljuujui kovanice i u Camonu okov pojasa za ma) te su vjerojatno povezana s normanskim pohodima u ovom sjeverozapadnofranakom prostoru, nije dokazano da se radi o potpunim setovima nakita, nego bi nakit mogao predstavljati vlasnitvo neke ene, obitelji ili zlatara. Skrivena slika u tutgartskom psalitru (fol. 125r) pokazuje da su u 1. polovici 9. st. istokrake fibule, primjerice tipa Dorestad (sl. 176, 20), mogli pojedinano nositi mukarci kao fibule za ogrta, u okomitom poloaju, na sredini grudi (tab. 32, 2). Daljnji razvoj. Razvoj fibula u 10. i 11. st. pokazuje opi trend prema kompliciranoj, trodimenzionalnoj strukturi uz poveanu osnovnu plohu, to je posebice upadljivo kod skupocjenih primjeraka iz plemenita metala (65; 66; 4, Sp. 754-758), ali je uoljivo i na skromnim primjercima. Dominiraju krune fibule, ali sada su prisutne i kvadratine etvrtaste fibule do 11. st. Krine i druge fibule od 10. st. nadalje vie se ne nalaze meu kontinetalnim nalazima iz zemlje (Bodenfunden), istokrake fibule samo se rijetko pojavljuju na jugoistoku. Fibule karolinkoga doba i otonskoga vremena obiljeile su razvoj engleske i skandinavske mode fibula i nonje (53, 400-402). U Engleskoj iz domaih tradicija, ali pod jakim utjecajem kontinentalnih formi, od kasnog 9. st. nastaju okrugle animal brooches i brojne pewter brooches, u 10. st. late Saxon enamel brooches (9) s motivima kria i rozeta u tehnici kloazoniranja (vidi gore 50). U Skandinaviji se ve u 9. st. prihvaaju istokrake i prve krune fibule na domai nain kao kope ogrtaa; u kasnom 10. i 11. st. dominiraju, uz malobrojne primjerke s engleskim utjecajem, Buckel- i fibule s platoom, koje su pod otonskim utjecajem. I kod Slavena istono od karolinkoga

114

carstva i na jugoistoku Europe usvaja se zapadna moda, samo to se ona ovdje susree s bizantskim utjecajima. E. Wamers Sl. 175. Shematski nacrt razvoja pravokutnih fibula od kraja 7. st. do 1000. godine 12 Hohenfels; 3 Lembeck; 4 Berghausen; 5, 10, 12 Mainz; 6 Ketzendorf; 7 Velp; 8 Dorestad; 9 Holtebttel-Niendorf; 11, 13 Karlburg; 14 Nasau; 15 Detmold; 16 Gergenberg (bez mjerila) Sl. 176. Shematski prikaz razvoja istokrakih lunih fibula od kraja 7. do 10. st. 1 Krv; 2 Hohenfels; 3 Mardorf; 4-6, 9, 10, 12, 15, 16, 20 Domburg; 7 Anderten; 8 Goddelsheim; 11 Wijster; 13 Alem; 14 Ketzendorf; 17 Saint-Denis; 19 Bled-grad; 21 Sogge (bez mjerila) Sl. 177. Krine fibule kasnoga 8. do 9. st. 1 Domburg; 2 Paderborn; 3 Worms; 4 Mainz; 5 Karlburg; 6 Wijster; 7 Helfta; 8 Altenmedingen; 9 Hattem (M. 1 : 2) Sl. 178. Rasprostranjenost razliitih karolinkih tipova krinih fibula Sl. 179. Okrugle limene fibule 8. do 10. st. 1-4, 6-7 Mainz; 5 Osnabrck (7: gravirana); (M. 1 : 2) Sl. 180. Okrugle lijevane fibule 9. st. 1, 2, 4-5 Mainz; 3 Icklingham, Suffolk; 6 Kosel, okrug Rendsburg-Eckenfrde (M. 1 : 2) Sl. 181. Lijevane okrugle Buckel-fibule 10. st. 1-5 Mainz Sl. 182. Shematski prikaz razvoja krunih emajliranih ploastih fibula, ca 800.-1050. 1, 3, 13, 14, 17, 20 Karlburg; 2, 4, 6, 7, 23 Mainz; 5 Lengefeld; 9 Altenberg; 12 Maren; 16 Krungl; 18 Gars; 19 Oberleiserberg; 21 Villach; 22 Kttlach; 24 LeipnitzAltenmarkt (bez M.) Sl. 183. Rasprostranjenost krunih karolinkih emajliranih ploastih fibula ( dananja germansko-romanska jezina granica) 115

Sl. 184. Lunulaste fibule. 1-2 Mainz (M. 1 : 1) Sl. 185. Karolinke fibule kako su pronaene u grobovima u WnnenbergFrstenbergu, okrug Paderborn. a. grob 55 (ena?, stara 45-79 godina); 1 perle ogrlice; 2 pravokutna fibula; 3 no, kopa i eljezni tap (kraj 8. st. n. Kr.); b. grob 37 (ena, stara 52-57 godina); 1 krina fibula; 2 staklena perla (oko 800. god. n. Kr.). Prema Melzeru (40)

116

N. Vikinko doba 55. Openito. Nalazita. Vikinko doba sjeverne Europe dalo je velik broj fibula koji uistinu omoguuje spoznaju regionalnih i kronolokih razlika. Terminologiju je uspostavio J. Petersen (17) u prvoj sveobuhvatnoj i sistematinoj analizi vikinkog nakita (17). Nalazi najveim dijelom potjeu iz brojnih kosturnih grobova kao npr. iz Birke (1), u kojima su mrtvi sahranjeni u kompletnoj nonji. Ostaci tekstila oksidacijom su se zadrali na stranjim stranama (12). Tome se jo trebaju pridodati primjerci iz paljevinskih grobova te nalazi iz blaga srebrnih predmeta iz kasne faze. U podrujima ekspanzije Vikinga je meutim pronaeno razmjerno malo fibula nordijske vrste. Ni obrnuto, na sjeveru takoer nije bilo uobiajeno noenje stranih fibula. Malobrojni primjerci (kao npr. kontinentalne emajlirane fibule) naene su u velikim trgovakim sreditima, u kojima su se okupljali ljudi iz svih krajeva Europe. Iako su se importirani okovi i remeni jezici povremeno preraivali u fibule (23) i nosili na domaoj nonji, nordijska nonja s fibulama sauvala je samostalnost. To dolazi do izraaja i u izostanku polihromnih ukrasa na nonji kakvi su se nosili na kontinentu. U pojedinim su se sluajevima predmeti s religioznim simbolima nosili kao fibule. Njihova primarna funkcija bila je iskazivanje vjere, a ne funkcija kope (usp. 50; 53). ak i originalni nalazi nakita stoje na raspolaganju kao izvori pogodni za analizu. Pismena predaja ne nudi vane polazne toke ni za pojedinane fibule ni za njihov nain noenja. Slikovni prikazi iz toga vremena u nekim sluajevima (sl. 186) pokazuju vrlo naglaene kope, no u konkretnim sluajevima nije mogua identifikacija. Nonja s fibulama. Mukarci u vikinkom svijetu, sudei prema grobnim nalazima, u pravilu su nosili jednu fibulu. enskoj nonji pripadala su pak dva ili vie primjeraka. Time se nastavlja s normom koja postoji barem od mlaega carskoga doba (usp. 26; 34). Fibule su kao kope za odjeu imale tono odreene funckije, a dodatno su sluile i kao ukrasni broevi. Sukladno tome postale su jedan od najznaajnijih nositelja ukrasa nordijskih obiljeja u vremenu od 8. do 11. st. Budui da su bile prilino podlone trendovima, odraavaju razvoj domaih stilova ukraavanja toliko vjerodostojno da su se pokazale posebno pogodnima za kronoloku podjelu itavog materijala ovoga perioda, izmeu ostaloga i zato to su

117

bitni tipovi ukrasa stajali na raspolaganju u znatnom broju, a razmjerno malobrojne vrste prisutne su kao pojedinani primjerci. 56. Forme fibula i nonja. Forma vikinkih fibula i njihove kombinacije na odjei toliko su karakteristine da se mogu uzeti u obzir kao vrsti sastavni dijelovi etniki obiljeene narodne nonje. Stoga takvi nalazi izvan sjevera sa sigurnou upuuju na vikinko podrijetlo njihovih nositelja. Ako se pritom radi o enskim grobovima, oni svjedoe o dugoronom naseljavanju, za razliku od inae eih naznaka kratkoronih trgovakih i vojnih pothvata. To je ponajprije vidljivo na sjevernoatlantskim otocima, u Irskoj, sjeveroistonoj Engleskoj i kotskoj kao i u nekim ogranienim regijama istone Europe (npr. Kijev). Fibule vikinkoga doba dijelom predstavljaju daljni razvoj formi iz starijega vendelskoga doba, dijelom zahvaljuju svoj nastanak stranim utjecajima, a samo u manjem razmjeru mogu se shvatiti kao potpuno samostalni proizvodi. U Finskoj i baltikom prostoru su primjerci daljnjeg razvoja vikinkih fibula zabiljeeni do 13. st. Schalen-fibule. Najupeatljivija vikinka forma fibula su tzv. Schalen-fibule. To su ovalne svedene kope prosjene duljine do 11,5 cm. Pripadaju iskljuivo enskoj nonji, a vlasnice su ih nosile na oba ramena radi zakapanja suknje (haljine) s naramenicama (sl. 188 lijevo). Uvijek su inile garnituru formi bliskih po veliini i ornamentici, a dodatno su mogle biti povezane ukrasnim laniem s privjescima. Samo u iznimnim sluajevima par se sastoji od dvaju razliitih tipova; vjerojatno je izgubljen ili uniten primjerak bio nadomjeten novim. U starijem vikinkom dobu Schalen-fibule sastoje se od jedne lijevane kore/ljuske (najei je tip Petersen 37 s varijantama, tab. 33d), a u mlaem vikinkom dobu od glatke, zatvorene donje kore/ljuske s uskom, ukraenom bordurom i gornje kore/ljuske spojene zakovicama koja je po cijeloj povrini ukraena rupiastim uzorkom (in durchbrochener Arbeit) (najei je tip Petersen 51 s varijantama, tab. 33e). Vuku podrijetlo iz malenih izvornih oblika iz vendelskoga doba, a ve poetkom 9. st. u zapadnom se dijelu sjevera proizvode fibule velikih dimenzija u berdalskom stilu (Berdalstil) (sl. 187a). Njihove sljedee stilske varijante bile su gusto rasprostranjene na cijelome sjeveru. One ipak nisu proizvodi masovne produkcije sa serijski proizvedenim identinim komadima, mala odstupanja esto govore barem o individualnoj preradi pojedinih komada; takoer su prisutni raznoliki dodaci od ice i druge aplikacije. To je dovelo do podjele u velik broj tipova i 118

varijanata (14; 16), ali one se ne tumae kao naznaka velikog broja radionica. tovie, prikazi rasprostranjenosti i ostaci kalupa pokazuju da se produkcija odvijala uglavnom u velikim centrima kao to su Birka i Haithabu, gdje su se i prodavale. Fibule u obliku djeteline. Za zakapanje ogrtaa nalik na kabanicu sluila je trea fibula na enskoj nonji (sl. 188 desno). Ona je esto bila trolisna tzv. djetelinasta fibula (tab. 33a), koja takoer predstavlja isto vikinku formu; ove su fibule esto nadopunjavali ukrasni lanii. Forma djetelinaste fibule dodue je nastala promjenom funkcije karolinkih okova na remenu za ma (Schwertgurt) koji su bili istoga oblika; kao strana roba dospjeli su na sjever (6). Njezina produkcija u obliku fibule dokazana je na temelju kalupa, kao npr. u Haithabuu, koji se barem u starijem vikinkom dobu s obzirom na nalaze fibula moe promatrati kao neka vrsta centra u tadanjem svijetu mode (22). Iako su imitacije drukije uporabe sluile kao njezini uzori, njezin je dekor nastao po uzoru na geometrijsko ili vegetabilno ukraavanje predloka okova, koje na sjeveru inae nije tipino. Tek u 2. polovici 9. st. djetelinaste fibule postale su nositeljice domae ivotinjske ornamentike. Djetelinaste fibule predstavljaju jedini primjer promjene funkcije: uporabni predmet mukarca postao je ukrasni predmet enske nonje. Umjesto djetelinaste fibule kao trea fibula mogla se koristiti i istokraka fibula noena horizontalno, sa snanim srednjim izboenjem luka radi zahvaanja tkanine, ploasta fibula ili neka druga forma. Istokrake fibule standardne duljine 6-8 cm i raskone izvedbe duljine do 17 cm povremeno nose plastine etveronoce, dok su raznolike varijante veinom okruglih ploastih fibula po cijeloj povrini pokrivene ivotinjskim stilom (sl. 187b) ili su ukraene geometrijskim ornamentima. Potonje posjeduju dijametar od 2,5 do 10 cm; neki manji tipovi koristili su se u nepromijenjenoj formi i kao privjesci. Mukoj nonji pripadala je samo jedna fibula, koja je sa strane ili na grudima zakapala ogrta bez rukava (sl. 189). U tu svrhu mogla se koristiti u iznimnim sluajevima jedna od ve spomenutih treih fibula enske nonje. U pravilu je prstenasta ili potkovasta fibuli sa zavrnutim ili zadebljalim krajevima (tab. 33c, igla nedostaje) sluila kao svakodnevna kopa muke odjee, koja je zahvaljujui slobodno pominoj igli mogla zakapati znatnu koliinu tkanine. Takve se fibule u velikom broju susreu ponajprije na Gotlandu (9; 15), no forma je rasprostranjena na cijelome sjeveru kao i na podruju vikinke ekspanzije ponekad u vrlo raskonoj izvedbi. 119

Veina vikinkih fibula u osnovnoj se formi moe opisati kao ope nordijska. Gotovo su na cijelom sjeveru u velikoj mjeri slino ukraene prema dominantnim trendovima koji su se u toku jedne generacije vidno promijenili; nosile su se u istim kombinacijama. Samo je na Gotlandu nonja jasno odskakala od te slike. Umjesto Schalen-fibula na enskoj nonji su se nosile trapezoidne visoke fibule u obliku ivotinjske glave, i to u paru, u istoj funkciji kao na kontinentalnoj nonji (8), a kao sredinja trea fibula sluila je gotovo iskljuivo tipino gotlandska okrugla fibula za ogrta u obliku doze (18; 20). I ove gotlandske fibule, ija pojava na Baltiku svjedoi o tamonjim kolonijama (Grobin) otoana, bile su omiljeni primjerci vikinkoga ivotinjskoga stila. Krajem 10. st. nonja na sjeveru vjerojatno se radikalno promijenila. Nove vrste tekstila vie nisu zahtijevale velike kope. Schalen-fibule, fibule u obliku ivotinjske glave, istokrake fibule, djetelinaste fibule i fibule u obliku doze prestaju se koristiti. Ova slika nije samo sekundarno uvjetovana izostankom takvih priloga u grobovima, nego se odraava i u inventaru drugih vrsta nalazita. Sada su se nosili jo samo pojedinani primjerci, i to preteno vee ploaste fibule, koje su esto pronaene u blagima (19). Ponekad su to nepraktine barokizirajue forme (sl. 187c), koje su mogle imati samo reprezentativnu svrhu. Nerijetko se proizvode iz srebra, kao i forme koje ih nasljeuju u skandinavskom srednjem vijeku (13). esto nose dekor kasnovikinkog ivotinjskog stila u kombinaciji s geometrijskim ornamentima koji su u filigranu i granulaciji naneseni na svedenu osnovnu ploicu vorgepresste durch Model. Manji tipovi s ukrasom petlje u upotrebi su u slinoj formi i kao fibule i kao privjesci (tab. 33b). Kontinentalni impulsi (22) igrali su prilikom nastanka i irenja ploastih fibula s filigranom odreenu ulogu te se kao i drugi kulturni elementi mogu promatrati kao izraz povezanosti sjevera sa zapadnim svijetom. Uz to se u 11. st. pojedinano javljaju male rupiaste (durcbrochene) bronane fibule u kasnovikinkom stilu urni (4). Za razliku od kasnih srebrnih fibula sve su starije forme gotovo iskljuivo lijevane iz bronce, ukljuujui dra igle i kariice za lanie i privjeske. To su esto veliki dekorativni materialreich komadi. esto se mogu ustanoviti tragovi pozlate (Feuervergoldung), koja se treba pretpostaviti za veinu bronanih fibula. to se tie Schalen-fibula, poznat je samo jedan srebrni par iz Haithabua (7), a i veina malih treih fibula enske nonje izraena je od obojenog metala. Uz Haithabu se

120

vezuje jo jedna grupa kopi za odjeu iz olova i olova/kositra, ije ukraavanje oponaa skupocjenije uzorke (5). Sveukupno relativno malen broj fibula koje nisu izraene iz bronce nego iz drugih metala ne prua zadovoljavajue polazne toke za raspoznavanje socijalnih razlika. Takoer nita ne upuuje na razliku izmeu svakodnevne i sveane nonje. Kasne srebrne fibule dodue svjedoe o naglaenoj demonstraciji blagostanja. Vrlo rijetki zlatni primjerci, npr. s otoka Hiddensee, koji su takoer izvanredni proizvodi umjetnikog obrta, kao iznimne pojave pojaavaju ovaj dojam. T. Capelle Sl. 186. enska figura iz Tune, Uppland, s naglaenom fibulom, M. 2 : 1 Sl. 187. a. Schalen-fibula u berdalskom stilu iz Myklebostada, Sogn og Fjordane, M. 2 : 3; b. ploasta fibula u Jelling stilu iz Ytre Moe, Hordaland, M. 2 : 3; c. srebrna reprezentativna fibula iz Hgbyja, land, dijametra 8,2 cm Sl. 188. enska nonja vikinkoga doba. Lijevo: bluza, suknja (haljina) s naramenicama te Schalen fibule s laniem i privjeskom; desno: dodatno s ogrtaem i djetelinastom fibulom Sl. 189. Muka nonja vikinkoga doba s dugim hlaama, dugom irokom bluzom i ogrtaem koji zakapa potkovasta fibula

121

S rijeju fibula arheologija je usvojila naziv koji potjee iz Tacitova djela Germania. Tacit je fibulu opisao kao kopu za odjeu. Kao malo koja druga skupina predmeta iz pretpovijesnoga i ranopovijesnoga vremena fibule su postale najznaajnijom formom za zakljuke o pretpovijesti. Zato natuknica fibula ne izostaje ni u kojem arheolokom priruniku. Leksikon germanske arheologije u svesku 8 daje cjelokupan prikaz fibula i nonje s fibulama. Na priblino 200 stranica u ravnomjernom su odnosu prikazane fibule od bronanoga do vikinkoga doba. Leksikon nastoji obuhvatiti njihovo znaenje za nonju, kronologiju i obrt, ali i za etnike i arheoloke kontekste u najirem smislu te artikulirati nova pitanja. Ovo studijsko izdanje uzima u obzir veliku potrebu za saetim prikazom razvoja fibule, koja je izraena posebice meu studentima. Izdanje je nepromijenjeni pretisak lanka iz Leksikona. Za laku orijentaciju stranice se podudaraju s onima iz Leksikona.

radna verzija

122