1.

Depresija

Depresija spada u skupinu poremeaja karakteriziranih kao poremeaji raspoloenja (unipolarni poremeaj). To je teko psiho-fiziko stanje praeno raznim nuspojavama i popratnim efektima. Depresivno raspoloenje karakterizira povlaenje bolesnika u sebe, potitenost, pad vitalnih dinamizama, nesanica, gubitak apetita, opsjednutost crnim mislima, usporeni misaoni tijek, beznadnost i bespomonost. Postoje tri glavne vrste depresije: 1. Poetna laka depresija 2. Srednja prolazna depresija 3. Teko depresivno stanje Simptomi promjene raspoloenja tijekom dana. esto je stanje tee jutrom, a raspoloenje se popravlja kako dan napreduje. Ipak, nain promjene raspoloenja moe biti potpuno obrnut. poremeen san, esto s ustajanjem vrlo rano ujutro, i nemogunost nastavljanja normalnog sna. To se esto dogaa zbog brojnih misli koje "zuje" kroz glavu ope usporavanje misaonog tijeka, ali i govora i tjelesnih kretnji osjeaj tjeskobe manjak energije nesposobnost uivanja u stvarima manjak koncentracije osjeaj zaboravljivosti negativne misli o budunosti osjeaj krivice okrivljavanje sebe i niska razina samopouzdanja osjeaj beznaa preokupiranost bolestima gubitak apetita i kao rezultat gubitak teine smanjena elja za seksom Epidemiologija Broj mukaraca kod kojih e se razviti i biti dijagnosticirana depresija tijekom ivota iznosi 7% do 12% od ukupne muke populacije. Kod ena je taj broj neto vei i iznosi od 20% do 25%. 2.Svijest Svijest je sposobnost razmiljanja i rasuivanja o svijetu koji nas okruuje. Svijest je najmlaa (u filogenetskom smislu), nasloenija i iskljuivo ljudska psihika funkcija, koja se razliito definira: svijest obuhvaa sve ono to postoji u danom trenutku u psihi ovjeka uz doivljavanje sebe i okoline kao i svjesnost i spoznaja postojanju vlastite svijesti (ja). Drugi definiraju svijest kao sveukupnost psihikog doivljavanja.Neurolozi razlikuju budnost kao kvantitativnu svijest, svijest u istom obliku bez ikakva sadraja, koja se moe vidjeti kod novoroenadi prvih dana po roenju, i orijentaciju (prema sebi, drugima, u vremenu i prostoru). Budnost je regulirana sloenim mehanizmima retikularne formacije modanog stabla. Svijest omoguava funkcioniranje ostalih psihikih funkcija, jer poremeaji svijesti neminovno dovode do oteenja drugih psihikih funkcija.U praktinom radu stanje svijesti se ispituje nazonou budnosti ili sna, kao normalno stanje svijesti, potom je li svijest normalno ouvana ili je ispitanik pospan (somnolentan), u stanju sopora ili u komi. Potom se utvruje je li ispitanik orijentiran prema sebi, drugim osobama, u vremenu i prostoru, nadalje doivljava li, i kako, sebe i okolinu i kakve su to promjene. I na kraju ispituju se ostale psihike funkcije koje dovode do poremeaja stanja svijesti. Ovi poremeaji se blie opisuju u dolje navedenim oblastima koje su posebno pobrojane.Prilikom utvrivanja svjesnosti o unutarnjim psihikim doivljavanjima osoba daje jasne i logike opise svoga unutarnjem psihikog ivota, to npr. kod delirantnih stanja to nije sluaj, kada je opis nejasan, djelimian, zbrkan. Osoba moe jasno da odrediti sebe sa svojim psihikim i fizikim karakteristikama tonim prepoznavanjem granica psihikog doivljavanja, sopstvenog tijela s jedne strane, i okoline koja ga okruuje s druge strane. Kada je osoba pod utjecajem odreenih droga i toksina ta granica je nejasna, ona npr. doivljava odvajanje svojih dijelova tijela, ili pak da pojedini predmeti u okolini ine dio njenog tijela.Takoer, osoba precizno razlikuje i pravilno svrstava osobe i predmete u svojoj okolini po njihovim karakteristikama. Ako je svijest poremeena, dolazi do pogrjenog svrstavanja i prepoznavanja osoba i predmeta u okolini, koji tada dobijaju drugaije osobine (iluzije), ili je pak nazoan utisak usporenog odnosno ubrzanog odvijanja dogaaja. Poremeaji svijesti se mogu primjetiti promatrajui ostale psihike funkcije, koje

mogu neizravno da uvide na poremeaj svijesti, kada samim promatranjem funkcija svijesti nije mogue ili je vrlo teko otkriti neki od njenih poremeaja, kao to je sluaj kod nekih sumranih stanja i fuga kod epileptiara. Tada je esto uoljiv poremeaj panje, kada postoji nemogunost odravanja, usmjeravanja i fokusiranja panje, to neminovno dovodi do toga da su stimulusi iz okoline nedovoljno jaki, nejasni, a njihova interpretacija je nepotpuna i pogrjena. U normalnim uvjetima to se javlja kod iscrpljenih i pospanih ispitanika, kod kojih panja nije nikad u potpunosti poremeena, a poslije adekvatnog odmora dolazi do potpunog oporavka psihikih funkcija bez ikakvih posljedica. Kod organskih bolestiju mozga oscilacije poremeaja panje su jae izraene, este, sa periodima normalnog funkcioniranja svijesti. Pored oteenja funkcija panje nazono je oteenje i funkcioniranje procesa upamivanja, koji zahtijevaju ouvane funkcije panje, koncentracije, opaanja i sposobnosti shvaanja opaenog. Zbog oteenja upamivanja za period oteenja svijesti postoji djelimino ili potpuno oteenje sjeanja (amnezije), ija teina oteenja zavisi od mnogih faktora. U stanjima djelovanja jakog afekta (ljutnja, srdba, bijes) dolazi do suenja svijesti i u normalnih osoba, koje traje kratko, obino nekoliko minuta, i za to vrijeme postoji nesjeanje za dogaaje koji su se dogodili. Uopeno govorei svijest moe biti poremeena suavanjem obujma (polja) svijesti, kada je njena irina (prostranstvo) sueno, ili nejasnoom sadraja svijesti kada je ona pomuena, tj. gubitak bistrine i jasnoe svijesti. Kada je svijest suena, a istovremeno je njen sadraj nejasan, vidi se esto kod delirija (alkoholni ili drugi organski uvjetovani). Ako je irina (obujam) svijesti ouvana, ali postoji nedovoljna jasnoa sadraja svijesti, esto pogrjena, javlja se kod shizofrenih bolesnika. Dakle, kod njih nema suenja svijesti, oteen je njen sadraj. Obrnuto, kod depresivnih stanja sadraj svijesti je ouvan, jasan, ali je obujam svijesti suen. Ista je situacija u stanju jakog afekta, npr. straha. Suenje polja svijesti je nazono u i sumranim stanjima.Uobiajena je podjela poremeaja svijesti na kvantitativne (kada je smanjeno reagiranje na podraaje iz vlastita tijela i iz okoline) i kvalitativne poremeaje svijesti (kada postoji suenje svijesti i nedovoljna jasnoa njena sadraja). Za razumijevanje psihijatrije navedeno razmatranje o svijesti je uobiajeno i dovoljno. Psiholozi, sociolozi, filozofi i drugi koji se neposredno bave ovim temama razmatraju podrobnije psihike funkcije, skladno njihovim znanstvenim potrebama. 3.izofrenija Shizofrenija je psihijatrijski poremeaj koji oznaava esto kroninu, ozbiljnu mentalnu bolest koja primarno pogaa nau sposobnost razmiljanja, s oteanom percepcijom stvarnosti, to uzrokuje promjenu ponaanja i neugodne osjeaje.Pojam shizofrenija dolazi od gr. (schizo, podijeliti, cijepati) i (phrenos, razum, dua) i moe se prevesti kao podijeljeni razum ili rascjep due. Prvim znakom shizofrenije smatra se dijeljenje osnovne strukture razmiljanja i spoznavanja, te nemogunost razlikovanja unutarnjih od vanjskih iskustava. Ljudi oboljeli od shizofrenije mogu se tuiti da doivljavaju halucinacije (ili se moe vidjeti da reagiraju na njih), odnosno mogu izraavati stavove koji nemaju veze s realnou. Drutvena ili radna nesposobnost uz niz drugih simptoma, i nedostatak vidljivog organskog uzroka simptoma moe potvrditi dijagnozu. Istraivanja nam otkrivaju da bioloki i drutvenokulturni faktori utiu na pojavu bolesti, dok novija istraivanja otkrivaju biokemijske i genske uzronike neurobiologije mozga.Status shizofrenije nekima je dvojben, koji istiu manjak objektivnosti prilikom dijagnosticiranja bolesti. Trenutno ne postoji objektivan bioloki test za shizofreniju, dijagnoza se bazira na iskazu pacijenta kombiniranom s opaanjima psihijatra, odnosno druge odgovorne osobe. Unato svom imenu, shizofrenija ne ukljuuje poremeaj podijeljene osobnosti, i ne valja ju mijeati s poremeajem raspada (disociranja) identiteta (koji se esto prikazuje na filmu i u drugim oblicima popularne kulture). Takoer shizofrenija i agresivno ponaanje nisu povezani. Jedan stupanj ili grana shizofrenije bazira se na paninom strahu od nekoga ili neega. Shizofrenija se tijekom godina vie tretira kao psiholoki pojam, ali uvijek postoji povezanost sa ivotnom priom i s odreenim problemima. 4.Alkoholizam Alkoholizam je kronina ovisnost o alkoholnim piima. Manifestira se kroz snanu elju za piem, gubitkom kontrole prilikom pia, simptomima fizikog odvikavanja i poveanom tolerancijom na alkohol. Ovisnost o alkoholu je teakpsihiki poremeaj, jer dolazi do patolokog procesa, koji mijenja nain na koji mozak funkcionira. "Kralj Alkohol i njegov Premijer", 1820 Alkoholizam na dui rok uzrokuje cijeli niz ozbiljnih zdravstvenih problema kao to su ciroza jetre, trovanje alkoholom, srane bolesti, bubrene bolesti kao i cijeli niz psihikih poremeaja od kojih je

najpoznatija Korsakovljeva psihoza [1]. Kod djece majki-alkoholiarki je zabiljeen cijeli niz malformacija, u daleko eem sluaju, nego kod djece ije su majke bile ovisne o tekim opojnim drogama. Brojne su i posredne posljedice alkoholizma u obliku prometnih i nesrea na radu, odnosno poveane stope kriminaliteta s obzirom, da je uestala konzumacija alkohola jedan od vanih kriminogenih faktora. Iako je konzumacija alkoholnih pia dio kulture skoro svakog ljudskog drutva, tek s pojavom industrijske revolucije se alkoholizam poeo shvaati kao ozbiljan zdravstveni, odnosno drutveni problem. To je potaklo stvaranje trezvenjakih pokreta, koji su u nekim sluajevima od vlada ishodile cijeli niz zakonskih i drugih mjera za suzbijanje alkoholizma, od kojih je najpoznatija Prohibicija u SAD-u. Epidemiologija Samo 2-8% populacije u Hrvatskoj nije probalo alkoholna pia to su primarni apstinenti. Sekundarni su oni, koji su to postali lijeenjem od alkoholizma. U Hrvatskoj se poinje piti u dobi od 14 do 16 godina, a sve vie piju i ene. Od 1955. do 1984. godine potronja u Hrvatskoj raste do 8,4litara istog alkohola po stanovniku, no ta je brojka i vea zbog nekontrolirane proizvodnje u domainstvima. Od 1983. do 1990. dolazi do pada potronje alkoholnih pia u najrazvijenijim zemljama zbog nacionalnih programa suzbijanja alkohola.Podaci Klinike bolnice Sestre milosrdnice govore kako 15% odraslih mukih osoba boluje od alkoholizma, a 15% ih prekomjerno pije.U Hrvatskoj je oko 200.000 do 240.000 alkoholiara, to ispada jedan alkoholiar na 19 stanovnika, a brojka je i vea zbog nemogue potpune procjene. Faze alkoholizma Faza drutvene potronje - Organizam se privikava na alkohol. Ponavljana konzumacija poveava toleranciju organizma na alkohol pa konzument uzima sve vee koliine alkohola za isti uinak. Faza alkoholizma - Ovisnost o alkoholu obiljeena je prisilom za stalnom i ponavljanom konzumacijom alkohola, kako bi se doivio uinak ili izbjegla apstinencijska kriza. Faza nepovratnih oteenja - Organizam ve slabije podnosi alkohol. Dovoljne su i male koliine alkohola, koje dovode do opijenosti. Nastupaju razna zdravstvena i drutvena oteenja (promjene osobnosti i ponaanja alkoholiara). 5.Percepcija Percepcija ili Opaanje je proces kojim mozak organizira podatke dospjele iz raznih osjetila i interpretira ih tvorei smislenu cjelinu. Percepcija nam omoguava da razne mrljeboje vidimo kao odreeni predmet, da mnotvo zvukova ujemo kao govor, da kombinaciju slatkog, kiselog i ostalih okusa okusimo kao odreeno jelo itd. Perceptivna organizacija Osnova percepcije jest organizacija podataka iz osjetil. Te procese prouava grana psihologije zvana getaltizam.Na mozak esto mnotvo objekata dijeli u grupe, i to po raznim naelima. Najpoznatija su naela bliskosti (objekti koji su blie bit e u jednoj grupi), slinosti (slini e objekti tvoriti jednu grupu) i zatvaranja (mozak e automatski zatvoriti "rupe" da bi percipirao poznati oblik). Odvajanje figure od pozadine U svakodnevnom je ivotu vrlo vano razlikovati figuru od pozadine, odnosno znati to je objekt koji gledamo, a to je njegova okolina. Sa strane je prikazana slika kod koje je to nemogue razlikovati: mogue je vidjeti bijelu vazu na crnoj podlozi ili dva crna lica iz profila na bijeloj pozadini. No, gotovo je nemogue vidjeti oboje istovremeno (dva lica izmeu kojih je vaza). Treba napomenuti da je isti mehanizam vrlo est kod auditornih podraaja, odnosno kad moramo razlikovati govor od okolne buke (vidi Kontinuitet prekinutog tona). Percepcija dubine Postoji vie znakova pomou kojih na mozak odreuje udaljenost razliitih predmeta. Binokularni znakovi Binokularni su znakovi oni koji u svojoj osnovi imaju injenicu da posjedujemo dva oka. Osnova trodimenzionalnog vida jest razliitost slik na mrenici (vidi stereoskopija). Zbog razliitog poloaja naih oiju, svako oko gleda svijet iz drugog kuta, pa se na mrenicama stvaraju dvije razliite slike. Mozak iz tih podataka "shvati" koji su objekti blie a koji dalje, pa mi percipiramo svijet trodimezionalno. Osim razliitosti slika na mrenici, mozak za percipiranje dubine koristi i konvergenciju oiju. Kad gledamo u neki predmet, oba su naa oka usmjerena u istu toku. to je predmet blie, oi gledaju vie "u kri", odnosno primaknute su blie jedno drugome.

Monokularni znakovi Monokularni su znakovi oni pomou kojih moemo percipirati dubinu i kad zamirimo na jedno oko. Jedan od naina jest usporeivanje relativne veliine raznih objekata te zakljuivanje uz pomo iskustva. Ako vidimo kuu kraj planine koja je prividno iste veliine kao i kua, zakljuit emo da je planina vrlo daleko, jer iz iskustva znamo da je nemogue da planina bude tako mala, ili da kua bude tako velika. SaturnoviPrirodni satelitiDiona i RejaAko jedan objekt prekriva drugi, znat emo da je on ispred, odnosno da je vrlo mala vjerojatnost da je onaj drugi objekt na neki nain odrezan ba tako da kroz taj dio vidimo onaj prvi objekt. Na slici sa strane vidimo Dionu kako prekriva Reju. Linearna perspektiva koristi prividno spajanje paralelnih pravaca u jednoj toki u daljini (vidi Pogrene percepcije veliine i oblika).Promjene vida kod kretanja promatraa. Kad se promatra gledajui u neke udaljene statine objekte kree, kut izmeu njih se mijenja pa promatra moe shvatiti odnos izmeu objekata. Atmosferska perspektiva - vrlo udaljeni predmeti su esto (ovisno o atmosferskim prilikama) zamueni i plavkasti. Mozak to koristi kako bi lake ustanovio udaljenost predmet. I tu se preteno radi o iskustvu. Perceptivna konstantnost Perceptivna konstantnost nam omoguuje da neki predmet percipiramo ba kao taj predmet iz kojeg god kuta i iz koje god udaljenosti ga gledali (vidimo jabuku, telefon, CD itd.). Da nema perceptivne konstantnosti, jedan bismo predmet mogli percipirati kao beskonano mnogo razliitih predmeta (kruite oko stolice i uvijek nanovo vidite novi predmet). Perceptivne varke Glavni lanak: Perceptivne varke Perceptivne varke (ili iluzije) su "krivo" percipirane pojave koje esto mogu biti zbunjujue. Najee su optike iluzije, ali je razlika u tome to optike varke ukljuuju samo pojave koje percipiraju oi, a perceptivne ukljuuju sve pojave koje percipiramo (na bilo koji nain). Neke su perceptivne varke uzrokovane nesavrenou naih osjetila (tromost oka, primjerice), a neke radom naeg mozga. 6. Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za uenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i koritenja apstraktnih pojmova i koritenja prethodnih znanja za snalaenje u novoj okolini u kojima ne pomae stereotipno nagonsko ponaanje. Jo se definira kao sposobnost brzog i uinkovitog snalaenja u novim i nepoznatim situacijama, a postoji i apstraktna definicija da je "inteligencija ono to se mjeri testovima inteligencije".Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretiari se slau da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Smatra se da je inteligencija kombinacija uroenih karakteristika ivanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i uenjem. Inteligenciju je mogue mjeriti, iako nesavreno, testovima inteligencije. Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija omoguava osobi uspjeh u drutvu, mnogi drugi inbenici koji utjeu na drutveni uspjeh ine predvianja nepouzdanim. Mehanizmi pretvaranja intelektualne sposobnosti u drutveni uspjeh nisu u potpunosti razjanjeni. Tako, na primjer, postoji vrsta veza izmeu uspjeha u osnovnoj koli i inteligencije, ali nakon toga nije vie mogue predvidjeti uspjeh pojedinaca na temelju inteligencije. Inteligencija, mjerena IQ-om i drugim testovima, se najee koristi u obrazovnim, poslovnim i vojnim organizacijama zato jer je dobar pokazatelj na ponaanje pojedinca. Iako postoje razni koncepti inteligencije, najutjecajniji pristup shvaanju inteligencije je psihometrija tj. psihometrijsko testiranje.Inteligencija se se moe mjeriti testovima inteligencije, tj. IQ testovima. Miljenje je da se ovim testovima mjeri g ili generalni faktor inteligencije (eng. general intelligence factor). Gse esto dijeli na fluidnu i kristaliziranu inteligencija: GF (fluid g, fluidna inteligencija) i GC (kristalizirana inteligencija, eng. crystallized intelligence) U zavisnosti od vrijednosti IQ, visina inteligencije se moe podjeliti na nekoliko grupa: Genijalnost (IQ je vii od 140) Veoma visoka inteligencija (IQ je izmeu 120 - 140) Visoka ineteligencija (IQ je izmeu 111-120) Prosjena inteligencija (IQ je izmeu 90-110) Granian stupanj inteligencije (IQ je izmeu 70-89) Prisustvo poremeaja inteligencije sa vrijednostima IQ manjim od 70 od roenja, ili ako su ti poremeaji nastali tokom razvoja inteligencije, onda se radi o mentalnoj retardaciji (oligofrenija), mentalna zaostalost, koja se dalje dijeli:

Laka mentalna retardacija (IQ je izmeu 50-69) Umjerena mentalna retardacija (IQ je izmeu 35-49) Tea mentalna retardacija (IQ je izmeu 20-34) Teka mentalna retardacija (IQ je ispod 20)

7.PTSP Posttraumatski stresni poremeaj ili PTSP (esto se krivo izgovara pi-ti-es-pi jer se misli da je to engleska kratica; engleski je Post-traumatic stress disorder i engleska kratica PTSD izgovara se pi-ti-es-di; pravi hrvatski izgovor je pe-te-es-pe) oblik je psiholokih posljedica izlaganja stresnim doivljajima, koji ukljuuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizike povrede ili prijetnju psihikom ili fizikom integritetu osobe te koja ta osoba doivljava krajnje traumatino.U sreditu traume je nametljivo sjeanje na sredinji stresni (nasilni) dogaaj, poput slike i zvuka puane vatre, vriskovi ili trenutana tiina, ubod noem, prasak puke, eksplozijamine, ranjavanje, udarac, liptanje krvi, zvukovi zrakoplova, zvukovi sirena. Nasilna djela imaju pogubnije posljedice na rtve od posljedica prirodnih katastrofa, jer rtve nasilja ili nasilnih dogaaja imaju osjeaj da su namjerno odabrane kao cilj zlostavljanja. Za rtve zlostavljanja drutveni svijet postaje opasnim mjestom u kojem ljudi iz okoline predstavljaju prijetnju sigurnosti. U pamenje rtve urezuje se obrazac ljudske okrutnosti zbog koje napadnuta osoba sa strahom gleda sve to imalo nalikuje samom napadu koji je izazvao traumu.U Hrvatskoj je danas taj problem veoma prisutan zbog velikog broja oboljelih kao posljedica Domovinskog rata. Simptomi Osnovni simptomi PTSP-a jesu: Ponovno proivljavanje traumatskog dogaaja - npr. kroz sjeanja na dogaaj, snove..., neki svakodnevni dogaaj potakne sjeanje na traumatski dogaaj, aktivira se luenje hormona stresa, rtvi pred oima sijevaju prizori iz prolosti, tijelo preplavljuje istim onim osjeajima koje je osjetila tijekom izvorne traume: tijelo se pone preznojavati, javi se osjeaj straha, groznica, drhtanje. Osobe kod kojih je hormon stresa preobilan ne prilagoavaju se i za razliku od osoba bez jakog traumatskog dogaaja koje se svakodnevnim npr. glasnim zvukovima prilagoavaju, rtve traume reagiraju uvijek jednako, preintenzivno. Izbjegavanje svih podsjetnika na traumu (npr. izbjegavanja odlaska na mjesto gdje se trauma dogodila, gledanje filmova sa takvim sadrajima) Pojaana podraljivost koja se manifestira kao nesanica, razdraljivost, snien prag na frustracije i sl. PTSP se lijei farmakoterapijom (tj. lijekovima) i psihoterapijom. Od lijekova se koriste antidepresivi i anksiolitici, te stabilizatori raspoloenja. Od psihoterapije koriste se razliite tehnike prorade trauma (preplavljivanje), ali i tehnike relaksacije (npr. progresivna miina relaksacija). 8.Senzibilitet SENZIBILITET. To je svjesno prepoznavanje draenja perifernih zavrnih organa impulsa to nastaju njihovim draenjem, koji se prenose putem perifernih nerava do cerebrospiralne osovine i zatim senzitivnim putevima do senzitivne kore u kojoj se vri prepoznavanje i sinteza. Senzibilitet stavlja individuu s okolinom i sopstvenom unutranjom sredinom. Senzibilitet dijelimo na: 1. Povrni eksterocitivni, koji prima impulse s povrine tijela, iz koe i sluznice za dodir, bol i temperaturu, 2. Duboki proprioceptivni koji prima impulse iz dubljih tkiva i obavijetava o meusobnom poloaju dijelova tijela, orjentaciji tijela u prostoru, osjeaj vibracija, pritisku i bolu u dubokim tkivima, 3. Visceralni interoceptivni senzibilitet, koji prenosi senzacije iz unutranjih organa. Povrni senzibilitet se prenosi putem tri neurona. Prvi neuron ine ganglijske senzitivne elije spinalnih ganglija, zadnjih spinalnih korijenova, odnosno senzitivne ganglije kranijalnih nerava. Drugi neuron ine senzitivne elije zadnjih rogova medulla spiralis, odnosno senzitivne elije jedara kranijalnih nerava koje ine tractus spinothalamic, kome se prikljuuju senzitivna vlakna jedara kranijalnih nerava i zavravaju na prednje lateralnom_jedru_talamusa.Trei neuron ine senzitivne elije talamusa i njihovi nastavci koji formiraju put tractus talamocorticalis, ija vlakna zavravaju na senzitivnim elijama kod senzornih kortikalnih centara (girus postentralis). Prvi neuron za duboki senzibilitet su ganglijske elije spiralnih ganglija i ganglija kranijalnih nerava i njihovi nastavci koji nakon ulaska u medullu spinalis, odnosno u zadnje vrpce se penju prema gore kao fasciculus gracilis et fasciculus cuneatus i zavravaju na istoimenim jedrima poetnog dijela produene modine i to njene stranje strane. Drugi neuron senzitivne elije ovih jedara i njihovi nastavci nakon ukrtanja formiraju lemniscus medialis ija vlakna zavravaju na prednjem lateralnom jedru talamusa.

Lemniscus medialisu u modanom stablu se prikljuuju vlakna iz senzitivnih jedara kranijalnih ivaca. Trei neuron je tractus talamo corticalis. 9.Nervni sistem uloga i podjela Nervni sistem je odgovoran za cjelokupnu motoriku, omoguuje komunikaciju sa vanjskim svijetom za vlastitu unutanju sredinu, upravlja radom unutanjih organa i lijezda za unutanjim luenjem. ine za CNS, PNS i autonomnog nervnog sistema. CNS smijeten je u kotanom oklopu i na taj nain zatien od mehanikih povreda, a ine ga mozak i kimena modina. Mozak je smjeten u lobanjskoj upljini (cavum cranii) koja je sa atorom malog mozga (tentorium cerebelli) podijeljena na prednju upljinu u kojoj su smjeteni prednji odnosno zadnji mozak. Mozak dijelimo na prednji (prosencephalon) i zadnji (rhombencephalon). Prednji mozak ine: veliki mozak (telencephalon), srednji mozak (mesencephalon) i meumozak (diencephalon). Zadnji mozak ine: pons, medulla oblongata, cerebellum. PNS. ine ga periferni nervi, 12 kranialnih (u.oftalmicus, opticus, oculamotoris, trochlearis, vestibulocahlearis, glossopharyngeus, vageus, accesorius i hypoglossal) i 31 par spiralnih ivaca (8 cervikalnih, 12 toracalnih, 5 lumbalnih, 5 sakralnih i 1 coccigealni ivac). AUTONOMNI NERVNI SISTEM. Bez nae volje upravlja radom unutranjih organa i lijezda sa unutranjim luenjem. ine ga simpaticus i parasimpaticus koji su meusobni antagonisti 10.Anoreksija nervoza Anoreksija je teak gubitak apetita iji su razlozi emocionalne prirode. Anorexia nervosa je poremeaj jedenja u sreditu kojeg se nalazi preplavljujui strah od debljanja. Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita ve je rije o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne poputa ni onda kad je mravost dostigla takve razmjere da je ugroen ivot bolesnika/ce. Iako je u sreditu bolesti hrana, anoreksija je bolest uma. esto zapoinje relativno prirodnom eljom za gubitkom nekoliko kilograma. No budui da dijete samo privremeno ublaavaju psiholoke probleme koji se nalaze u pozadini, bez njih uskoro nemogui unos hrane se postupno svodi na najmanju moguu mjeru ime gube od 15 do 60% normalne tjelesne teine sve dok se jelo posve ne ukine. Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i esto doivljava sebe debelom iako je istina suprotna. Paradoks je da ona od priprave i konzumiranja hrane pravi obred. Oko polovice svih anoreksiara u nekom trenutku pone patiti odbulimije. Anoreksiari obino dolaze iz obitelji koje imaju visoke zahtjeve glede njihovih dostignua i esto trae savrenstvo, sluei se prisilom u mnogim vidovima ivota, osobito koli. Poricanje esto prati njihovu izrazitu usredotoenost na to da ostanu mravi; anoreksiari u pravilu nee htjeti priznati da neto nije u redu, pa na izraze zabrinutosti drugih reagiraju ljutito ili obrambeno. 11. Multipla skleroza Multipla skleroza (MS), (lat. Sclerosis multiplex) je neurodegenerativno oboljenje i autoimuna bolest[1] koja prvenstveno napada bijelu masu sredinjeg ivanog sustava. Multipla skleroza pogaa dugake produetke stanica neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinskog omotaa upalno reagiraju i propadaju. Stoga se multipla skleroza smatra upalnom, demijelinizirajuom boleu izazvanom imunolokim promjenama nepoznate etiologije.Kad je odreeni dio mijelinskog omotaa upaljen i oteen, prenoenje impulsa kroz neurone je poremeeno, usporeno ili isprekidano, zbog ega poruke iz mozga dolaze na cilj sa zakanjenjem, grekama ili ih uope nema (izostaju). Bolest je vrlo promjenljivog tijeka, javlja se neurolokim simptomima i znacima i karakteriziraju je esta pogoranja razliitog stupnja, koja se smjenjuju s naglim poboljanjim klinike slike (remisija bolesti). Nastanak multiple skleroze prate mnogi poremeaji razliitog stupnja, od blage ukoenosti i oteanog hodanja, do potpune oduzetosti, sljepila, itd. U svijetu od multiple skleroze boluje preko dva milijuna ljudi i to uglavnom u razvijenim zemljama svijeta [2]. Bolest je neto ea kod ena nego kod mukaraca (3:2). [3] Jedan od prvih medicinskih opisa multiple skleroze objavio je William MacKenzie (1791.1886.), kotski oftalmolog, opisavi sluaj dvadesettrogodinjeg mukarca kojem je prvi simptom bolesti bio poremeaj vida, a pomo u Londonu je potraio nakon pojaveparalize. Ubrzo su se kod ovog bolesnika razvili i poremeaj govora (dizartrija) i urinarna inkontinencija (nemogunost zadravanja mokrae). Svi simptomi bolesti nestali su nakon dva mjeseca, ali su se, znatno pojaani, ubrzo ponovo pojavili. Multiplu sklerozu, kao posebnu bolest, prvi put je 1868. opisao [4] francuski neurolog Jean-Martin Charcot (18251893).[5]Patoloke nalaze u svojim istraivanjima multiple skleroze Charcot naziva skleroza s

plakovima ((fr.)). Tri osnovna simptomamultiple skleroze, koja su poznata pod opim nazivom Charcotov trijas simptoma, su: nistagmus, tremor i pjevajui govor -dizartrija (to nije tipino samo za multiplu sklerozu). Kod ovih bolesnika Charcot je primjetio i promjene u kognitivnim funkcijamaopisavi ih kao znaajno slabljenje pamenja i lagani gubitak ideja.[6] I drugi strunjaci prije Charcota opisivali su simptome, ilustrirtali promjene i kliniku sliku multiple skleroze. Najznaajniji meu njima su britanski profesor Robert Carswell (17931857) i francuski profesor anatomske patologije Jean Cruveilhier (17911873), ali nijedan od njih nije opisao multiplu sklerozu kao zasebnu bolest.[4]. Nakon Charcotovog opisa multiple skleroze, posebne sluajeve ove bolesti opisali su jo i Eugne Devic (1858.-1930.), Jozsef Balo (1895.1979.), Paul Ferdinand Schilder (1886.1940.) i Otto Marburg (1874.1948.).Jedan od prvih knjievnih opisa multiple skleroze nalazimo u dnevniku Friedrich August Estea (1794.1843.). Este je od multiple skleroze obolio u dvadesetosmoj godini ivota, a prvi simptom je bio smanjenje otrine vida: Multipla skleroza se moe pojaviti u svakom ivotnom dobu. Najee javlja izmeu 20. i 40. godine ivota. Trenutno u svijetu oko 2,5 milijuna ljudi boluje od ove bolesti. Multipla skleroza se obino pojavljuje kod odraslih osoba u tridesetim godinama, ali je njena pojava mogua i kod djece mlae od 15 godina.[9] Kod djece, odnos oboljevanja od ove bolesti izmeu spolova moe biti 3:1 (tri djevojice na jednog djeaka).[10] Primarno progresivni podtip bolesti je ei kod oboljelih osoba poev od pedesete godine ivota. Kao i kod mnogih autoimunih bolesti[1], postotak oboljelih od multiple skleroze vii je u enskoj populaciji, s tendencijom rasta.[9][11]Kod djece, odnos oboljelih meu mukarcima i enama je jo izrazitiji (3:1), dok iznad pedesete godine starosti, multipla skleroza zahvaa mukarce i ene podjednako.[12] Kod multiple skleroze postoji epidemioloki vidljiva razlika u oboljevanju izmeu stanovnika june polutke i sjeverne polutke, a bolest se daleko manje javlja kod ljudi koji ive u blizini ekvatora.[9] Multipla skleroza je pet puta uestalija u klimatskim uvjetima koji vladaju u sjevernim djelovima Sjedinjenih Amerikih Drava, Kanadi i Europi nego u tropskim podrujima i na Dalekom istoku. Klima, sunce i uzimanje vitamina D, navode se u brojnim istraivanjima kao mogui razlozi postojanja razlike u uestalosti MS u odnosu nazemljopisnu irinu.[13] Meutim, postoje i neka vana odstupanja izmeu sjevera i juga, kao i promjene u stopama prevalence tjekom vremena. U cjelini gledano, ovaj trend se polako sve vie gubi.[9] To znai da se ostali imbenici, kao to su brojni ekoloki imbenici okoline i genetika, trebaju uzeti u obzir pri tumaenju podrijetla multiple skleroze u dananje doba.[9] U pojedinim podrujima u kojima postoji vea uestalost multiple skleroze, neke etnike skupine imaju nii rizik razvoja bolesti, gdje spadaju; Semiti, Laponci,Turkmeni, ameriki Indijanci, kanadski Huteriti, Afrikanci, i novozelandski Maori.[14], Najugroeniji narodi i rase od multiple skleroze su europski narodi. Ugroenost je manja kod crnaca za 50%, dok je prevalenca MS najnia kod mongolskih naroda[15]. Najveu prevalencu multiple skleroze na svijetu imaju stanovnici kotske.[16]Ekoloki imbenici kojima je organizam bio izloen u djetinjstvu mogu imati vei utjecaj na moguu pojavu i dalji tijek multiple skleroze, kod oboljele osobe u njenom kasnijem ivotnom razvoju. Nekoliko studija sprovedenih kod migranata pokazuju da ukoliko se migracija dogodila prije 15 godine, ona stvara predispoziciju za razvoj multiple skleroze. Ako se migracija dogodila nakon 15 godine starosti, migrant zadrava osjetljivosti zemlje svog porijekla.Na pojavu multiple skleroze utjee godinje doba u kome se osoba rodila. Zbog nedovoljne izloenosti suncu i oskudnog stvaranja i unosa vitamina D, pojava multiple skleroze je ea kod osoba roenih u manje sunanim mjesecima.Prema istraivanjima provedenim u Nizozemskoj, stres poveava rizik od pogoranja postojeih ili pojave novih simptoma bolesti, to izravno utjee i na poveanje stupnja invalidnosti bolesnika. Kod 73 bolesnika s MS iji su razvoj lijenici redovno pratili, zabiljeeno je 457 stresnih dogaaja (koji su ukljuivali stres na poslu, financijske probleme ili smrt nekog od bliskih lanova obitelji). Nakon tih dogaaja, zabiljeena je pojava 134 pogoranja kod 56 bolesnika, i 136 infekcija kod 57 bolesnika. Stres je bio povezan s dvostruko veim rizikom od pogoranja postojeih ili pojave novih simptoma bolesti, ali u ovoj studiji nije bilo dokaza o pogoranju infekcija poslije stresnih dogaaja. Smrtnost-Kod bolesnika koji nemaju teke simptome ili znake bolesti, stopa smrtnost nije znaajno poveana.[19] Prosjean ivotni vijek bolesnika s multiplom sklerozom je est do deset godina krai nego kod zdravih osoba, i prvenstveno ovisi od ivotnog doba (starosti) bolesnika u trenutku pojave prvih simptoma bolesti.[20] U posljednjih nekoliko desetak godina, na osnovu brojnih izvjetaja iz brojnih zemalja svijeta, primjeen je znaajan pad smrtnosti od multiple skleroze.[19][21] Etiologija -Razne teorije pokuavaju objasniti uzrok nastanka multiple skleroze kombinacijom poznatih podataka o simptomima bolesti i brojnim istraivanjima. Prema dosadanjim saznanjima njena pojava je najvjerojatnije rezultat meudjelovanja (kombinacije) ekolokih imbenika okoline i genetske predodreenosti, meutim do danas ovi imbenici nisu jasno odreeni.

12.Faze razvoja linosti Faza sticanja osnovnog poverenja traje tokom prve godine ivota. Osnovni zadatak je izgraivanje osnovnog poverenja koje je temelj kasnijeg samoprihvatanja, ljubavi prema drugima i temelj nade. Poverenje se formira pod uticajem toplog prihvatajueg odnosa s majkom. Meutim, ako taj odnos nije zadovoljavaju, umesto osnovnog poverenja izgrauje se osnovno nepoverenje koje obeleava dalji put ka idnetitetu. Faza sticanja autonomije traje tokom druge godine. Detetov motorni razvoj (sve vei radijus kretanja, razvoj govora, iskustvo s roditeljima oko navikavanja na istou) i druge okolnosti u ovom periodu omoguavaju detetu da sebe doivi kao samostalno, autonomno bie. Zadatak ove faze je sticanje samopouzadanja, oseanja moi i ponosa. Ali, odrasli svojim otrim zahtevima esto dovode do toga da umesto da sebe doivi kao mono, dete poinje sebe da doivljava kao prljavo, loe, neposluno. Faza sticanja inicijative deava se u toku predkolskog uzrasta. Ovde dete postaje sposobno da kroz igru i matu menja realnost. Zadatak je izgraivanje inicijative koja e kasnije biti osnova za tenju ka postignuu. Umesto inicijative moe se tvoriti stid, otpor i agresija prema svemu to je novo i neistraeno, a oseanje krivice moe da prati svaki pokuaj traganja za reenjima koja se ne uklapaju u uobiajene, poznate okvire. Faza usvajanja odgovornosti odnosi se na kolsko dete. Niti u jedno drugo vreme dete nije spremnije da ui brzo i zainteresovano, da odraste u smislu deljenja dunosti, discipline, rada. Pojavljuje se uitelj s kojim dete mora da se identifikuje da bi uspeno preivelo ovu razvojnu fazu. Uporedo se menja odnos i prema roditeljima i prema sebi. Neveti i nezainteresovani uitelji, neveti i suvie protektivni roditelji nee razvijati detetovu samostalnost i uiti ga da se sopstvenim trudom moe doi do rezultata. Preterana zatita i poreenje sa rezultatima druge dece mogu dovesti do nesamostalnosti ili oseanja nemoi i inferiornosti. Posledica ovoga je neusvajanje odogvornosti, ali i razvijanja oseanja manje vrednosti. Adolescencija predstavlja najburniji period u ivotnom ciklusu jer se u njemu prelamaju svi problemi i sva loa reenja iz ranijih razvojnih faza. Sada se mladi suoavaju s izmenjenim telesnim izgledom, sa snanim seksualnim potrebama i s izmenjenim stavom okoline. Postepeno ukljuivanje vremenske dimenzije budunosti u shvatanje vremena omoguava adolescentu da stvara svoj ivotni projekat. Razvoj apstraktnog miljenja pomae mu da i etike kategorije razume same po sebi. Sukobi sa ranijim identifikacionim uzorima (roditeljima) postaju sve neminovniji. Ove promene imaju za cilj sintetizovanje svega to se dogodilo u ranijim razvojnim fazama i izgraivanje pouzdanog i stabilnog oseanja identiteta. Umesto identiteta koji omoguava adolescentu da sebe doivi kao jedinstveno i neponovljivo bie i donese odluke za dalji ivot, mogu nastati konfuzija identita, izolovanost, strepnja, neodlunost i sumnja u pogledu sopstvene budunosti. Faza intimnosti odigrava se po zavretku ili pred kraj faze adolescencije. Zadatak je uspostavljanje bliskosti i intimnosti s drugim osobama. Neuspeh vodi usamljivanju, strahu od intimnosti. Umesto intimnosti razvija se pseudointimnost. Telesni kontakti esto tada slue kao zamena za oseanje potpunog pripadanja, a zarobljavanje druge osobe i sputavanje njene slobode kao danak nemogunosti da se partner prihvati bez straha za sopstveni identitet seksualni ivot postaje potraga za samim sobom. Faza stvaranja u ovoj fazi, osoba je spremna da formira sopstvenu porodicu i da podie potomke. Neuspeh u ovoj fazi vodi usamljenosti i oseanju duboke uskraenosti i nezadovoljstva. Faza integracije odnosi se na sintezu svih dotadanjih ivotnih iskustava. Ona predstavlja prihvatanje ovekovog jedinog ivotnog ciklusa prihvatanje injenice da je svako odgovoran za sopstveni ivot. Ovu fazu moemo nazvati i fazom mudrosti. Meutim, umesto pomirenja sa sobom i svojim izborima, osoba nastavlja ivot sa oseanjem da je mogla vie, da su je nesrene spoljanje okolnosti omele, da je ivot trebalo drugaije da proivi javljaju se naknadni pokuaju ostvarivanja integriteta (okrenutost sebi, traganje za smislom ivota, psihosomatske smetnje, hronino nezadovoljstvo sobom i drugima, priklanjanje isnstitucijama i njenim pravilima, kompulzivan rad, mrzovolja prema svemu to je novo, raste i razvija se). Loa reenja mogu se videti i u depresivnim krizama.

13.Poremeaj razvoja linosti Poremeaj linosti je dugotrajni model unutranjeg doivljavanja i ponaanja koji izrazito odstupa od oekivanog s obzirom na kulturalnu pripadnost osobe, pervazivan je i nefleksibilan, ima poetak u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, stabilan je tijekom vremena, te dovodi do smetnji ili oteenja. Stari Grci opisivali su varijacije tipa linosti podjelom na sangvinike, kolerike, melankolike i flegmatike. Emil Kraepelin je u 19. stoljeu povezao depresivni tip linosti sa melankolinim, a hipomaninu linost sa sangvinikim temperamentom. Dok je James Cowles Prichard uveo termin moral insanity i opisao osobe koje kre socijalne norme ponaanja. Sigmund Freud je prikazao razliite varijante linosti povezujui ih sa stadijima psihoseksualnog razvoja. Karl Jaspers je 1910. godine prvi istaknuo razliku izmeu antisocijalnog poremeaja linosti i psihoze. Epidemiologija poremeaja linosti Prevalencija poremeaja linosti u opoj populaciji iznosi od 10 do 13%. Prevalencije pojedinih tipova poremeaja linosti u opoj populaciji iznose: paranoidni poremeaj linosti 0,5-2,5% shizotipni 3% antisocijalni 3% kod mukaraca i 1% kod ena granini poremeaj 2% histrionini poremeaj linosti 2-3% narcistini poremeaj linosti 2-16% izbjegavajui poremeaj linosti 0,5-1% opsesivno-kompulzivni poremeaj linosti 1% Pri prosuivanju funkcioniranja neke osobe treba uzeti u obzir etniko, kulturoloko i socijalno podrijetlo. Poremeaj linosti ne treba mijeati s problemima koji prate akulturaciju nakon imigracije ili s izraavanjem navika, obiaja ili vjerskih, odnosno politikih stavova karakteristinih za kulturu iz koje potjee ta osoba. Posebice pri prosudbi osobe iz druge sredine korisno je prikupiti dodatne informacije iz izvora ije je kulturoloko podrijetlo blisko toj osobi. Da bi se dijagnosticirao poremeaj linosti kod osobe mlae od 18 godina, obiljeja moraju postojati najmanje jednu godinu. Jedina iznimka je antisocijalni poremeaj linosti, koji se ne moe dijagnosticirati kod osoba mlaih od 18 godina. Iako je, prema definiciji, poetak poremeaja linosti najkasnije u ranoj odrasloj dobi, osoba ne mora privui panju lijenika do relativno kasne dobi. Poremeaj linosti moe egzacerbirati nakon gubitka znaajne osobe za pruanje podrke ili prethodno stabilne socijalne situacije. No, razvoj promjena linosti u srednjoj odrasloj dobi, ili kasnije u ivotu, opravdava prosudbu radi ispitivanja mogueg postojanja promjene linosti zbog opeg zdravstvenog stanja ili neprepoznatog poremeaja vezanog uz psihoaktivne tvari. Neki poremeaji linosti, npr. antisocijalni poremeaj linosti dijagnosticiraju se ee kod mukaraca, a neki drugi npr. granini, histrionini, ee kod ena. Etiologija poremeaja linosti Prema psihodinamskom uenju poremeaji linosti se razvijaju zbog poremeaja psihoseksualnog razvoja i fiksacija na odreene razvojne stadije. Fiksacija na oralni stadij imala bi kao posljedicu razvoj zahtjevne i ovisne osobe. Fiksacija na analnom stadiju dovela bi do opsesivnih, rigidnih i ravnodunih osoba, meu kojima su opsesivno-kompulzivne osobe. Fiksacija na falusni stadij dovela bi do histrionskog poremeaja osobnosti. Nasljedni imbenik ima odreenu ulogu u razvoju poremeaja, pogotovo antisocijalnog i graninog poremeaja linosti. Neurobioloke hipoteze - shizotipni poremeaj ima nisku razinu monoaminooksidaze u trombocitima i poremeaj nesmetanog praenja pokretima oiju. EEG promjene kod antisocijalnog i graninog poremeaja podupiru tezu o suptilnim lezijama mozga. Razvojne socioloke koncepcije stavljaju u prvi plan odnos dijete - roditelj - sredina, psihike traume u djetinjstvu, gubitak ili rastavu roditelja, neadekvatan odnos roditelja, mentalne probleme kod roditelja, te alkoholizam u obitelji i nasilje. Dijagnoza poremeaja linosti Crte linosti su dugotrajan model percepcije, odnosa i razmiljanja o okolini i samom sebi koji se manifestira u irokom rasponu socijalnih i osobnih situacija. Samo kad su te crte nefleksibilne, neprilagoene i uzrokuju znaajno funkcionalno oteenje i subjektivne smetnje, rije je o poremeaju linosti.

Bitno je obiljeje poremeaja linosti dugotrajni model unutarnjeg doivljavanja i ponaanja koji izrazito odstupa od oekivanog s obzirom na kulturoloku pripadnost osobe, a ispoljava se na najmanje dva od slijedeih podruja: kognitivnom, emotivnom, interpersonalnom funkcioniranju ili kontroli poriva. Dugotrajni model je nefleksibilan i pervazivan u irokom rasponu osobnih i socijalnih situacija, te dovodi do kliniki znaajnog oteenja socijalnog, radnog ili drugih vanih podruja funkcioniranja. Model je stabilan i dugog trajanja, a poetak se moe pratiti unatrag do adolescencije ili rane odrasle dobi. Model nije bolje opisan kao ispoljavanje ili posljedica drugog duevnog poremeaja i ne nastaje zbog izravnih fiziolokih uinaka neke psihoaktivne tvari. Dijagnoza poremeaj linosti zahtijeva prosudbu dugotrajnog modela funkcioniranja, a osobite crte linosti moraju se ispoljiti do rane odrasle dobi. Crte linosti kojima se definiraju ovi poremeaji moraju se takoer razluiti od karakteristika koje se javljaju kao odgovor na specifine stresore u nekim situacijama ili prolaznim duevnim stanjima. Lijenik treba procijeniti stabilnost crta linosti tijekom vremena i u razliitim situacijama. Iako je katkad dovoljan jedan razgovor da se postavi dijagnoza, esto je potrebno obaviti vie od jednog razgovora i to tijekom duljeg razdoblja. Procjenu moe init sloenom i injenica da karakteristike koje definiraju poremeaj linosti osoba ne mora smatrati problematinima. Dodatni podaci iz drugih izvora mogu pomoi u rjeavanju ove potekoe. Klasifikacija i klinika slika poremeaja linosti Paranoidni poremeaj linosti Paranoidni poremeaj linosti karakterizira pervazivno nepovjerenje i sumnjiavost prema drugim osobama, tako da se njihovi motivi tumae kao zlonamjerni, poinje do rane odrasle dobi i oituje se u raznim situacijama. Osobe s ovim poremeajem pretpostavljaju bez dovoljne utemeljenosti da e ih drugi ljudi iskoristiti, prevariti ili im nakoditi. Sumnjaju, na temelju malo ili nimalo dokaza, da drugi ljudi kuju protiv njih zavjere ili da e ih iznenada napasti, u bilo koje vrijeme i bez razloga. Zaokupljeni su neopravdanim sumnjama o lojalnosti i povjerljivosti svojih prijatelja i suradnika. Ako upadnu u nevolje, oekuju da e ih prijatelji ili napasti ili ignorirati. Odbijaju se povjeriti ili postati nekome bliski, jer se boje da e podaci koje prue biti uporabljeni protiv njih. Nuenje pomoi mogu shvatiti kao kritiku da se sami ne snalaze dobro. Osobe s ovim poremeajem mogu biti patoloki ljubomorne, esto sumnjaju u vjernost branog ili seksualnog partnera bez opravdanja. Shizoidni poremeaj linosti Bitno obiljeje ovog poremeaja linosti je pervazivni model nezainteresiranosti za socijalne odnose i ogranienog raspona izraavanja emocija u interpersonalnim situacijama. esto se ine drutveno izoliranim i biraju aktivnosti ili hobije koji ne ukljuuju interakciju s drugim ljudima. Ove osobe nemaju bliskih prijatelja ili povjerljivih osoba. Shizotipni poremeaj linosti Bitno obiljeje ovog poremeaja linosti je pervazivni model socijalnih i interpersonalnih deficita izraenih akutnom nelagodom u bliskim odnosima, kao i iskrivljenim kognitivnim i perceptualnim poimanjem i ekscentrinostima ponaanja. Antisocijalni poremeaj linosti Pervazivni model zanemarivanja i nepotivanja prava drugih ljudi koji poinje u djetinjstvu ili adolescenciji i nastavlja se u odrasloj dobi. Osobe s ovim poremeajem linosti ne pokoravaju se socijalnim normama, mogu opetovano initi kanjiva djela. Ne obaziru se na elje, prava ili osjeaje drugih ljudi. Model impulzivnosti moe se ispoljiti nedostatkom planiranja unaprijed. Granini poremeaj linosti (emocionalno nestabilna linost) Bitno obiljeje ovog poremeaja linosti je nestabilnost u meuljudskim odnosima, slici samoga sebe i osjeajima, te izrazita impulzivnost koja poinje u ranoj odrasloj dobi i ispoljava se raznim situacijama. Histrionski poremeaj linosti Pervazivna i pretjerana emocionalnost i traenje panje. Osobe s ovim poremeajem linosti osjeaju se neugodno ili smatraju da nisu cijenjene ako nisu u sreditu panje. Ove osobe imaju stil govora koji je pretjerano impresionistiki i nedostaje mu pojedinosti. Vana miljenja iznose s dramatinim prizvukom, no razlozi koji su u pozadini obino su neodreeni i difuzni, bez injenica i pojedinosti koji bi ih podkrijepili. Narcistiki poremeaj linosti Model osjeaja veliine, potrebe za divljenjem i nedostatka suosjeanja koji poinju prije rane zrelosti i ispoljava se u raznim situacijama.

Izbjegavajui poremeaj linosti Model socijalne inhibiranosti, osjeaja manje vrijednosti i prevelike osjetljivosti na negativnu prosudbu koji poinje do rane odrasle dobi. Ovisni poremeaj linosti Pretjerana potreba osobe da se o njoj netko brine, koja dovodi do submisivnog ponaanja, te do straha od separacije. Opsesivno - kompulzivni poremeaj linosti Bitno obiljeje je zaokupljenost redom, savrenstvom, te mentalnom i interpersonalnom kontrolom, po cijenu fleksibilnosti, otvorenosti i uinkovitosti. Diferencijalna dijagnoza Mnogo specifinih kriterija poremeaja linosti opisuje obiljeja koja su takoer karakteristina i za epizode duevnih poremeaja. Paranoidni, shizoidni i shizotipni poremeaj linosti mogu biti povezani s psihotinim poremeajem. Poremeaje linosti treba razluiti i od crta linosti koje ne dostiu prag poremeaja linosti. Crte linosti dijagnosticiraju se kao poremeaji linosti samo kada su nefleksibilne, neprilagoene i postojane, te uzrokuju znaajno funkcionalno oteenje ili subjektivne smetnje. Lijeenje poremeaja linosti Lijeenje ukljuuje uporabu psihofarmaka uz psihoterapijske metode (bihevioralna terapija, kratka analitiki orijentirana terapija, suportivna terapija). 14.Neurotski poremeaj Neurotski poremeaji se ubrajaju meu najzastupljenije i najee u odnosu na druge psihijatrijske poremeaje. Obino se javljaju u mlaem ivotnom dobu i u velikoj meri remete svakodnevno funkcionisanje pojedinaca u onim godinama kada su najaktivniji i radno sposobni. Jedan od veih problema u vezi sa neurotskim poremeajima jeste taj to se veina osoba koje pate od ovog poremeaja ne javljaju za pomo, ve pokuavaju sami sebe da lee i prevladaju tekoe koje ovi poremeaji izazivaju. Takvo samoleenje esto podrazumeva zloupotrebu anksiolitika i drugih lekova, alkohola i psihoaktivnih supstanci. Najnovije statistike kau da samo 1/3 osoba obolelih od anksioznih poremeaja trai medicinsku pomo i zbrinjavanje. U savremenim klasifikacijama mentalnih oboljenja izraz neurotski vie se ne upotrebljava, ali obzirom da je odomaen u psihijatrijskom reniku, sluiemo se njime u opisu pojedinanih kategorija anksioznih oboljenja. Ono to je zajedniko za sve neurotske poremeaje jeste anksioznost: ona se ispoljava u svakoj dijagnostikoj kategoriji ove grupe poremeaja. Koji neurotski poremeaji postoje? Prema MKB-10 klasifikaciji, neurotski, sa stresom povezani i somatoformni poremeaji podrazumevaju sledee poremeaje: fobine anksiozne poremeaje (u koji spadaju fobije kao to su socijalna fobija, agorafobija i druge specifine fobije) druge anksiozne poremeaje kao to su panini poremeaj, generalizovani anksiozni poremeaj, meoviti anksiozno-depresivni sindrom) opsesivno kompulzivne poremeaje reakciju na teak stres i poremeaje prilagoavanja disocijativne (konverzivne) poremeaje somatoformne poremeaje Fobini anksiozni poremeaji Ovu grupu poremeaja karakterie izbegavanje odreenih situacija koje okidaju fobinu reakciju, do te mere da izbegavanje remeti normalan tok ivota. Izbegavanje je posredovano strahom, nesrazmerno je stvarnoj opasnosti od nekog objekta odnosno situacije, do te mere da i sama fobina osoba uoava njegovu neutemeljenost. Najpoznatije fobije su agorafobija strah od javnih i otvorenih prostora, odnosno od gubitka kontrole na takvom prostoru; socijalna fobija strah od socijalnih situacija u ijoj je osnovi strah od negativne evaluacije od strane drugih; niz specifinih fobija kao to su aerofobija (strah od letenja), akrofobija (strah od visine), dementofobija (strah od ludila), ksenofobija (strah od stranaca), klaustrofobija (strah od zatvorenog prostora), itd. Panini poremeaj Panini poremeaj karakterie iznenadan i snaan napad skupa simptoma kao to su oteano disanje, lupanje srca, bol u grudima, oseaj guenja, munine, vrtoglavice, snane nelagode, straha od smrti, od ludila i oseaja gubitka kontrole. esto se uz ove simptome javljaju depersonalizacija i derealizacija (izmenjeno vienje

sopstvenog tela i spoljanjeg sveta). esto su povezani sa agorafobijom u sluaju da se panini napad dogodi na ulici ili javnom mestu, mogue je da e se kao posledica razviti strah od tih mesta opisan kao agorafobija. Generalizovani anksiozni poremeaj Osnovno obeleje ovog poremeaja jeste trajna anksioznost: osoba je hronino zabrinuta zbog raznih stvari, ima doivljaj smanjene ili nikakve kontrole, praeni razdraljivou, nesnicom, besom, nemogunou koncentracije. Prisutne su i telesne tegobe kao to su znojenje, crvenjenje, lupanje srca, stomana nadraenost, miina napetost, vlani dlanovi, suva usta, knedla u grlu i tako dalje. Opsesivno-kompulzivni poremeaj OKP je anksiozni poremeaj u kojem je um trajno preplavljen mislima nad kojima osoba nema nikakvu kontrolu, pa je prisiljena da neprekidno ponavlja odreene radnje, to u znaajnoj meri remeti svakodnevno funkcionisanje i dovodi do intenzivnog stresa. Opsesije su intruzivne i ponavljajue misli koje su neeljene i iracionalne, dok kompulzije predstavljaju ponavljana ponaanja, pri emu se osoba osea prisiljenom na izvoenje tih ponaanja da bi ublaila stres i povratila oseaj kontrole nad svojim ponaanjem. Reakcija na teak stres i poremeaj prilagoavanja Ova dijagnostika kategorija obuhvata sledee poremeaje: 1. Akutnu reakciju na stres intenzivna reakcija na izuzetne mentalne i fizike stresore kao prolazna traumatska iskustva koja predstavljaju ozbiljnu pretnju sigurnosti ili fizikom integritetu subjekta ili njemu bliskih osoba. Neki od tih stresora su prirodne katastrofe, nesree, kriminalni napad, silovanje, poar, itd. 2. Posttraumatski stresni poremeaj javlja se kao odloena, odnosno produena reakcija na stresni dogaaj velikog intenziteta, a ukljuuje snaan strah i oseaj bespomonosti. Tipini simptomi PTSP-a su ponovno preivljavanje traumatskog dogaaja kroz flebekove iznenadna i nekontrolabilna seanja na dogaaj, dnevne fantazije, none more; zatim emocionalna otupljenost, povlaenje od ljudi, izbegavanje aktivnosti koje mogu podsetiti na traumu. U okviru ovog poremeaja esti su panini napadi, agresivnost, depresija ili suicidne ideje. 3. Poremeaje prilagoavanja MKB-10 definie ih kao stanje subjektivne patnje i emocionalne poremeenosti koje remeti socijalno funkcionisanje, a nastaje u periodu adaptacije na znaajne ivotne promene ili kao posledica stresnih ivotnih dogaaja. Disocijativni poremeaji Zajedniki imenitelj svih disocijativnih poremeaja jeste parcijalan ili potpun gubitak normalne integracije izmeu seanja na prole dogaaje, svesnosti sopstvenog identiteta i neposrednih senzacija, ukljuujui i kontrole pokreta tela. Disocijativni (konverzivni) poremeaji su disocijativna amnezija, disocijativna fuga, disocijativni stupor, disocijativni poremeaji pokreta i motorike, disocijativne konvuzije, disocijativna anestezija i senzorni gubitak. Somatoformni poremeaji Somatoformni poremeaji odlikuju se nekim od sledeih karakteristika: este albe pacijenata na razliite telesne tegobe za koje ne postoji organsko objanjenje, izraena zabrinutost pacijenta za svoje zdravlje i samim tim naruen kvalitet svakodnevnog funkcionisanja. Uobiajeni simptomi na koje se pacijenti ale su glavobolja, konstantan umor, bolovi u stomaku, leima i grudima, probavni, genitalni, urninarni simptomi, lupanje srca, trnjenje nogu i ruku itd. Dele se na: 1. Somatizacioni poremeaj iji simptomi su gastrointestinalne, kardiovaskularne, urogenitalne prirode. 2. Hipohondrijski poremeaj koji karakterie snano uverenje pacijenta da boluje od najmanje jedne teke i neizleive bolesti, to ga dovodi u stanje intenzivne patnje i poremeenog funkcionisanja. 3. Sindrom psihogenog bola u kom se pacijent ali na konstantan bol u jednom od sistema organa u periodu od minimum est meseci, a da organski uzrok bola nije mogue utvrditi. Kako se lee neurotski poremeaji? Neurotski poremeaji danas se uspeno lee kombinacijom psihofarmaka i psihoterapijom.

15.Struktura linosti Frojd govori o tri strukture koje ine linost: id, ego i superego - Id Id je uroena komponenta linosti, nalazi se u nesvjesnom. On sadri sve ono psiholoko kod pojedinca, sve ono naslijeeno, a to su kao prvo instinkti ili nagoni, automatske reakcije. Sva psihika energija dolazi iz ida. Ego i superego ne bi mogli funkcionisati bez ida. Id je sredite svega animalnog, neogranienog, ivotinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ogranienja, pravila, ne eli biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Id radi i djeluje po principu ugodnosti kako bi smanjio psihiku napetost. On je iracionalan, narcistian i impulsivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon). Ego Prisutan je kod odraslog ovjeka. Ego je struktura koja funkcionie po principu realnosti. Frojd kae da je ego tu da bi kontrolisao id, da bi ga ograniio, usmjerio On je onaj koji usmjerava linost prema napretku, razlikuje realnost i fikciju. Ima sposobnost trpljenja: trpi napetost, odgaa je. On zna planirati da bi doao do zadovoljenja na realan nain. Sposoban je na promjenu. Raspolae kognitivnim kapacitetima, ali ne funkcionie bez ida. Superego to je dio linosti koji se najkasnije razvija. Nije uroen, nego se razvija socijalizacijom. On je moralni uvar linosti. Na osnovu usaenih normi on sudi ta je dobro a ta loe u postupanju linosti, je li to u skladu s normama ili ne. Funkcionie po principu idealnosti i straha. Ego pomae da superego ne ode previe u idealnost. Frojd u superegu razlikuje 2 strukture: Ego- ideal razvija se pod uticajem nagrada i pohvala. Ego-ideal u pojedincu izaziva osjeaj ponosa i vlastite vrijednosti Od tri strukture koje ine linost za Frojda je najslabiji ego. Id se uglavnom nalazi na nesvjesnom nivou linosti. Ego je rasporeen u sve tri, ali ga najvie ima u predsvjesnoj, dok superega najvie ima u svjesnoj. 16.Lijeenje psihoza Leenje U ovom poglavlju ete saznati: koje su terapijske mogunosti koliko dugo traje leenje koje se nuspojave mogu javiti tokom leenja Kako se lee shizofreni poremeaji? Bolesnik i njegova porodica moraju da naue da je bolesnik posebno osetljiv, te da treba izbegavati sve situacije koje bi mogle da aktiviraju bolest, kao na primer preterani stres. U takvim sluajevima e naroito biti vana psihosocijalna terapija.Tokom psihosocijalne terapije bolesnik i njegova porodica nauie kako da se nose s boleu i problemima u vezi sa njom. Na taj nain se moe smanjiti optereenje vezano za bolest. Razgovarajte sa lekarom o tome koja je terapija najprikladnija u vaem konkretnom sluaju (dodatna psihoterapija, rehabilitacija, porodina terapija itd.). Naroito ako se bolest javlja po prvi put, vano je uestvovanje u psihoedukativnom programu. Tokom rada u grupama bolesnici i lanovi njihovih porodica bie detaljno obaveteni o samoj bolesti, njenom toku i mogunostima leenja. Da bi se ponovo uspostavila poremeena ravnotea prenosa nadraaja u mozgu potrebno je medikamentozno leenje neurolepticima.Za leenje stanja straha, depresija i poremeaja spavanja lekar e morati, pored neuroleptika, ponekad da prepie i druge lekove.Najbolji rezultati se postiu kombinacijom medikamentoznog leenja neurolepticima i psihosocijalne terapije. Zato lekovi? Mnogi ljudi sumnjaju da se psihika bolest moe leiti lekovima. Lekovi su, me|utim, jedina mogunost za leenje akutnih simptoma neke psihoze i najuspenija zatita od ponovnog izbijanja bolesti. Bez primene lekova bolesnik uopte nee biti u stanju da prihvati psihosocijalnu terapiju. Postoji niz razloga za uzimanje lekova ivot ponovo postaje jednostavniji, a kontakti sa porodicom, prijateljima i kolegama na poslu znatno laki. Bolesnik e opet poeti da se zanima za razne stvari i da se bavi svojim hobijima.Moi e ponovo da se koncentrie, pa e rad postati laki. Moi e opet da se raduje!

S obzirom na to da svaki organizam drugaije reaguje na lekove, lekar e morati da ustanovi koji neuroleptik i u kojoj dozi je najbolji za svakog pojedinog bolesnika. Cilj leenja je uspeno suzbijanje simptoma uz najmanje mogue nuspojave. Moda e biti nephodno probati vie neuroleptika pre nego to se pronae najdelotvorniji. Bolesnici koji zapoinju sa leenjem esto postaju nestrpljivi jer se simptomi ne smanjuju odmah. Moe se desiti da leenje izazove odreene nuspojave pre nego to se uoi "dobar" uinak leenja. Bolesnici zato misle da im lek ne pomae. Potrebno je, meutim, neko odreeno vreme pre nego to neuroleptici razviju svoje potpuno delovanje. Glavni simptomi (halucinacije, sumanute ideje) nestaju veinom u razdoblju od nekoliko nedelja leenja. ta e se desiti ako ne uzimate lekove? Bez primene medikamentoznog leenja dolazi mnogo ee do recidiva (pogoranja), a potrebni su i ei i dui boravci u bolnici. Verovatnoa pojave recidiva (pogoranja) untar prve 2 godine Bez leenja oko 85 % Uz dovoljno dugo leenje oko 10 % Vrlo je vaan intenzivan kontakt bolesinka sa lekarom kako bi se pravovremeno primetilo pogoranje simptoma ili nuspojava, da bi se odmah mogle preduzeti odgovarajue protivmere. Zato leenje treba nastaviti, iako su nestali akutni simptomi? Posebna osetljivost (vulnerabilnost) bolesnika ne prestaje posle nestanka simptoma. Zbog toga bolesniku i dalje treba zatita koju mu pruaju neuroleptici. Na taj nain se spreava ponovno pojavljivanje bolesti. Dugotrajnim leenjem malim dozama neuroleptika postie se smanjenje osetljivosti i na taj nain spreava recidiv (tj. pogoranje, prim.prev. u daljem tekstu pominae se samo kao "recidiv"). Takav uinak se moe postii samo ako bolesnik i posle poboljanja akutnih simptoma i dalje uzima neuroleptike. Leenjem neurolepticima moe da se smanji rizik od pojave recidiva na 15-20 % Koliko dugo traje leenje neurolepticima? Da bi se spreila ponovna pojava simptoma i novo izbijanje bolesti treba neuroleptike uzimati due vreme, najee vie godina (profilaksa recidiva). Postoje meunarodne smernice koje propisuju trajanje leenja radi profilakse recidiva. Prva pojava bolesti: Leenje neurolepticima bi posle povlaenja simptoma trebalo nastaviti najmanje 1-2 godine. Posle recidiva: Rizik pojave novog recidiva jo je vei nego kod prvog izbijanja bolesti. Leenje bi trebalo nastaviti najmanje 5 godina. Kod posebno tekih recidiva treba zatitu neurolepticima sprovoditi itav ivot! Lekar treba u svakom pojedinom sluaju da odredi potrebno individualno trajanje leenja, uzevi u obzir dotadanji tok i teinu bolesti!

17.Nrkomanija Narkomanija je stanje periodinog ili hroninog trovanja, tetnog za pojedinca, kao i za drutvo, prouzrokovanog ponavljanim uzimanjem prirodnih ili sintetikih droga. KOJE SU KARAKTERISTIKE NARKOMANIJE? To je sindrom sastavljen iz sledeih simptoma: - neodoljiva elja da se nastavi uzimanje droge i da se droga nabavi po svaku cenu; postojanje tolerancije, usled dugotrajnog uzimanja droge, sa tendencijom da se doza droge poveava; postojanje psihike ili fizike, ili i psihike i fizike zavisnosti; pojava apstinencijalnog sindroma posle naglog prekida uzimanja droge; izmena ponaanja narkomana, sa svim tetnim posledicama po njega samog i po njegovu okolinu i drutvo. RAZLOZI PRVOG UZIMANJA DROGE i DALJEG EKSPERIMENTISANJA? 1. radoznalost; 2. druenje sa narkomanima (ugledanja, imitacija, indentifikacija), esto u vidu elje za ouvanjem prijateljstva sa vrnjacima koji uzimaju drogu; 3. sugestija induktora (starijeg, iskusnijeg narkomana); 4. lina nesigurnost; 5. u cilju samoanalize;

6. potreba za dokazivanjem zrelosti; 7. buntovnitvo; 8. oslobadjanje od oseanja dosade; 9. nespremnost za suoavanje sa problemima u porodici ili koli; 10. ili zbog dr. loih medjuljudskih odnosa u uem ili irem okruenju. KAKO SE RAZVIJA ZAVISNOST OD DROGA? Zloupotreba droga u adolescenciji obino prolazi kroz 5 faza: FAZA POSMATRAA koja poinje radoznalou, koja je praena nedovoljnom informisanou mlade osobe. FAZA PRVOG OPROBAVANJA u kojoj mlada osoba stie prva iskustva sa drogama (ili alkoholom) najee u drutvu vrnjaka. Bez dovoljno razvijenog samopouzdanja i iz snane elje da se oseti prihvaenom medju vrnjacima koji uzimaju drogu, mlada osoba ih sve ee imitira. Verovatno je fascinirana vrnjacima koji piju ili koriste drogu jer joj izgleda da se oni mnogo bolje zabavljaju. Lako prihvata mitove koji su uobiajeni medju mladima: da to svi rade, da to nije nita strano, da se upotreba droge moe kontrolisati, da se moe koristiti bez posledica. FAZA EKSPERIMENTISANJA sa razliitim PAS, mlada osoba ui kako da koristi droge i otkriva da pomou njih moe da menja svoje raspoloenje. Koristi ih povremeno, obino samo vikendom i iskljuivo u drutvu, na urkama, kada neko drugi nabavi i donese drogu. U ovoj fazi se obino koriste takozvane uvodne droge (alkohol, duvan, marihuana i lekovi za smirenje). PERIOD ZAPOINJANJA REDOVNE UPOTREBE tj. ZLOUPOTREBE karakterie udnja za drogom, odnosno njenim efektima. Mlada osoba, na osnovu sopstvenog iskustva, razvija svoj lini odnos prema drogi, nalazi svoje izvore za nabavku, ima svoj pribor. Korienje droge ne vezuje vie za grupu vrnjaka, ve za odredjene situacije kada eli da se opusti. Drogu koristi svakog vikenda, a ponekad i radnim danom. Sve se vie udaljava od porodinih, kolskih i drutvenih obaveza i vrednosti. PERIOD ZAVISNOSTI karakterie preokupiranost drogom i njenim efektima. Mlada osoba gubi kontrolu nad svojim ivotom. Sve njene misli i aktivnosti usredsredjene su na nabavku i korienje droge. Kada ne moe da dodje do droge, ispoljava se apstinencijalna kriza i neraspoloenje. Kada nema droge ova mlada osoba se osea bolesno, apatina je, umorna i zna da je jedini nain da olaka patnje ponovno uzimanje droge. Tako ulazi u zaarani krug. Daljim korienjem droge mlada osoba ulazi u fazu ivota u paklu kada droge ne pruaju vie nikakvo zadovoljstvo, ali postoji snana potreba i pritisak da se one uzmu da bi se osoba smirila, da bi se izbegla kriza. Koristi sve jae droge, najee intravenskim putem. Telesno i psihiki osoba vidljivo propada, samodestruktivna je uestalije. RAZLOZI KASNIJE ZLOUPOTREBE DROGE? 1. oseanje prijatnosti; 2. iekivanje izuzetnog efekta droge; 3. bekstvo od stvarnosti; 4. elja za euforinim efektima; 5. lina nesigurnost; NAJEI OBLICI ANTISOCIJALNOG PONAANJA NARKOMANA? 1. lai i obmanjivanja; 2. zapostavljanje line higijene i kole; 3. otudjenje stvari; 4. kradja; 5. prosjaenje; 6. obijanje apoteka; 7. prostituisanje; 8. distribucija droge (dilovanje); 9. neovlaena proizvodnja, prerada i prodaja droga; 10. krijumarenje; 11. falsifikovanje recepata. NAJEI DUEVNI POREMEAJI KOD NARKOMANA? 1. psihopatoloke pojave (vizije, iluzije, halucinacije, strah, dezorijentisanost, panika,...); 2. psihoze; 3. pokuaji samoubistva; 4. karakterne promene.

18.Biloki poremeaj Bioloki pristup psihologiji i psihijatriji temelji se na uvjerenju da su tjelesno i psihiko zdravlje usko povezani i meusobno uslovljeni. Biologijska psihijatrija stoji na stanovitu kako duevni ivot ovjeka ima bioloku podlogu Bez pravilne modane funkcije nema pravilnog psihikog funkcionisanja U osnovi normalnih psihikih pojava i duevnih poremeaja nalaze se poremeaji biolokih procesa i funkcija koje je mogue bioloki korigovati. Etiologija razliitih poremeaja se promatra kroz dobno razliito strukturirane bioloke, psiholoke i socijalne sisteme. Patofizioloka podloga psihikih poremeaja Neurorazvojni poremeaji Neurodegenerativni poremeaji Posljedica stvaranja endogenih opijata Neuroendokrinoloki poremeaji Neuroimunoloki poremeaji Neurobiohemijski PSIHIJATRIJSKA GENETIKA Psihijatrijska genetika zasniva se na primjeni postignua i metoda populacijske genetike, imunogenetike, citogenetike, molekulske genetike i farmakogenetike. Koriste se metode rodoslova, metode blizanaca, adopcije, a posebno aktuelne metode rekombinacije DNA-otkrivanje lokacije gena na hromosomu i stvaranje genskih mapa. 19.Mentalni poremeaj Mentalni poremeaji odlikuju se izmenama u miljenju, raspoloenju ili ponaanju (ili nekom kombinacijom ovih elemenata), koji su udrueni sa nelagodnou i poremeenim funkcionisanjem, najee tokom dueg vremenskog perioda. Simptomi mentalnih poremeaja variraju od blagih do veoma ozbiljnih, to zavisi od vrste mentalnog poremeaja, same osobe, njene porodice i socioekonomskog okruenja.Tokom ivota, svaka osoba iskusi oseanje izolovanosti, usamljenosti ili emocionalne nelagodnosti. Ovo su, najee, normalne, kratkotrajne reakcije na teke situacije, pre nego simptomi mentalnih poremeaja. Ljudi ue da izlaze na kraj sa tekim oseanjima, kao to to ine i sa tekim situacijama. Meutim, u nekim sluajevima, trajanje i jaina bolnih oseanja ili izmenjenih obrazaca miljenja mogu ozbiljno uticati na svakodnevni ivot osobe. Uobiajeni odbrambeni mehanizmi vie nisu dovoljni, i ovim ljudima moe postati potrebna pomo da povrate ravnoteu i da se vrate na nivo punog funkcionisanja.Mentalno zdravlje je bitno za svakodnevni ivot, isto koliko i fiziko zdravlje. tavie, ona se proimaju. Osobe sa telesnim zdravstvenim problemima esto oseaju napetost ili neraspoloenje. Osobe sa mentalnim poremeajima esto razvijaju telesne simptome ili bolesti (npr. gubitak telesne teine). Uopte, oseanja, stavovi i misaoni obrasci snano utiu na doivljavanje sopstvenog telesnog zdravlja ili bolesti, i mogu uticati kako na tok bolesti tako i na uspenost leenja.Takoe treba znati da se vie mentalnih poremeaja mogu javljati i zajedno. Na primer, osoba moe istovremeno biti depresivna i imati neki od anksioznih poremeaja. KOD KOGA SE JAVLJAJU MENTALNI POREMEAJI? Mentalni poremeaji se mogu javiti kod ljudi svih profesija, nivoa obrazovanja, nivoa prihoda i kultura. Moe se rei da na mentalne poremeaje niko nije imun. KAKO MENTALNI POREMEAJI UTIU NA LJUDE? Poetak veine mentalnih poremeaja vezan je za adolescenciju i rano zrelo doba, to utie na postignua u obrazovanju, profesionalne prilike i uspehe, kao i na oblik i prirodu meuljudskih odnosa. Ovaj uticaj se esto odraava na itav ivot jedne osobe. Sutinski elementi koji smanjuju uticaj mentalnih poremeaja na minimum su: blagovremeno prepoznavanje poremeaja, adekvatno leenje i prihvatanje leenja, sigurnost koju pruaju socijalna podrka, zadovoljavajui prihodi, uslovi stanovanja, obrazovne mogunosti. Mentalni poremeaji veoma utiu na porodicu obolelog. Prvo, porodica se suoava sa tekim odlukama koje su vezane za prihvatanje leenja, hospitalizacije i kontakt sa lanom porodice koji je oboleo. Kod svih lanova porodice javlja se napetost zbog neizvesne budunosti i zabrinutost zbog bolesti koja moe biti onesposobljavajua. Porodica brine i to je veoma iscrpljuje. Ponekad,

meu lanovima porodice moe postojati strah da su oni prouzrokovali bolest. Ne treba zaboraviti da trokovi leenja, vreme provedeno na bolovanju, kao i bilo kakva dodatna podrka, predstavljaju ozbiljan finansijski teret za porodicu obolelog. Stigma udruena sa mentalnim poremeajima esto vodi do izolovanosti lanova porodice obolelog iz zajednice i iskljuivanja iz njihive mree socijalne podrke. STIGMA I DISKRIMINACIJA KOJE SU POVEZANE SA MENTALNIM POREMEAJIMA TA UZROKUJE MENTALNE POREMEAJE? Istraivanja sugeriu da su mentalni poremeaji rezultat sloene interakcije genetskih, biolokih faktora, kao i faktora linosti i sredine. Meutim, mozak je zavrni put za kontrolu ponaanja, razmiljanja, raspoloenja. U ovom trenutku, veze izmeu specifinih vidova izmenjenog modanog funkcionisanja i pojedinih mentalnih poremeaja nisu u potpunosti razjanjene. Kod veine mentalnih poremeaja uoeno je njihovo ee pojavljivanje kod lanova blie porodice obolelog, to sugerie genetsku osnovu poremeaja. Dokazi proistekli iz nekih istraivanja ukazuju da specifini genetski faktori koji utiu na modanu hemiju, doprinose pojavi i napredovanju mentalnih poremeaja. Meutim, sve je vie dokaza da promene u modanom funkcionisanju mogu da se jave i kao odgovor na faktore sredine, kao to su: traumatsko iskustvo, hronian stres ili razliite vrste liavanja. Drugim reima, interakcija izmeu modane biologije i proivljenih iskustava je, po svemu sudei, dvosmerna. Iz razloga koji mogu biti bioloki, psihosocijalni, ili i jedni i drugi, pol i starosno doba utiu na stope mentalnih poremeaja. Sredinski faktori, kao to su porodina situacija, pritisci i izazovi na radnom mestu, socioekonomski status osobe, mogu ubrzati pojavu bolesti ili njeno pogoranje. Izbor ivotnih stilova (npr. zloupotreba psihoaktivnih supstanci) i naueni obrasci miljenja i ponaanja mogu uticati na pojavu, tok i ishod mentalnog poremeaja.