1

MODERNIZAM

Naziv modernizam svakako je prikladniji od naziva knjievnost 20.stoljea jer vie odgovara ostalim nazivivima velikih knjievnih epoha i jer istie neto to se moe shvatiti kao karakteristika upravo knjievnosti kao umjetnosti.Naglasak u modernizmu je svakako na osobinama koje nisu karakteristine za realizam,a koje se pojavljuju sa sve veom uestalou i intenzitetom.Modernizam se moe shvatiti kao polimorfna knjievna epoha u kojoj preovladavaju razliite antitradicionalistike orjentacije. Postoje dva stajalita koja govore o modernizmu,jedni smatraju da je modernizam velika knjievna epoha koja jo traje ali se unutar nje mogu razlikovati odreena knjievna razdoblja koja esto dobivaju neprikladne i proturjene nazive kao npr.kasni modernizam ili postmodernizam.Prema drugom stajalitu knjievna epoha modernizma je ve zavrena a posmodernizam je nova knjievna epoha.Mi emo se zadrati kod prvog stajalita i modernizam podijeliti na etiri razdoblja a to su: -esteticizam -avangarda -kasni modernizam -postmodernizam Modernizam1 se kao epoha javlja poetkom XX stoljea, a vremensko preciziranje kraja epohe nije odreeno. Prema knjievnim kritiarima i historiarima, modernizam kao epoha nastavit e se razvijati epohom postmodernizma, epohom iji je poetak, a pogotovo kraj u potpunosti neodreen. Ne bi bilo pogreno rei da je modernizam i knjievnost XX stoljea i savremena knjievnost i moderna knjievnost. Tekoe u odreenju modernizma nastaju zbog izuzetne raznolikosti u knjievnoj teoriji i praksi meusobno suprotstavljenih knjievnih pravaca i dominirajuih faza meu kojima postoje opreke: u poetnoj fazi nazvanoj esteticizam prevladava estetska funkcija knjievnosti; u drugoj fazi avangarda - radikalno se osporavaju tradicije i ljepote, a zatim nastupaju faze ublaavanja radikalizma. Osim ovih faza tu su jo: naturalizam, simbolizam, futurizam, ekspresionizam, nadrealizam, dadaizam, kubizam, konceptualizam, egzistencijalizam, impresionizam i imainizam. Saglasnost je jedino u tome da se naputaju mimetike teorije, a knjievnost se okree prema iskustvu jezika. Jedinstvo epohe je i u opreci prema teoriji i praksi realizma.Nastupanjem modernizma doi e do velikih promjena, ne toliko u tematskom koliko u poetskom i estetskom smislu, jer savremena knjievnost sa sobom donosi pravce i razdoblja sa kojima se naputaju konvencije prethodnih epoha i piscu doputaju slobodu u tehnici izraavanja. Pisac ima mogunost izbora, jer modernizam ne namee precizne tematike, preciznu estetiku, poetski izraz, nego daje mogunost da se, u stvaralakom pogledu ide u skladu sa razvojem drutva, i ne zabranjuje povratak tradiciji koji e se nametnuti i kao nezaobilazan faktor. Nastupanjem modernizma doi e do velikih promjena, ne toliko u tematskom koliko u poetskom i estetskom smislu, jer savremena knjievnost sa sobom donosi pravce i razdoblja sa kojima se naputaju konvencije prethodnih epoha i piscu doputaju slobodu u tehnici izraavanja. Pisac ima mogunost izbora, jer modernizam ne namee precizne tematike, preciznu estetiku, poetski izraz, nego daje mogunost da se, u stvaralkom pogledu ide u skladu sa razvojem drutva, i ne zabranjuje povratak tradiciji koji e se nametnuti i kao nezaobilazan faktor. Velike knjievne epohe su nezaobilazne u posmatranju periodizacije sa kojim stvaramo openitiju sliku historije knjievnog razvoja, a sa druge strane posmatramo i razvoj pojedinih knjievnih vrsta i tehnike kojom se pisci izraavaju u vremenu u kojem stvaraju i knjievnoj epohi kojoj pripadaju. S tim u vezi moemo primjetiti da se u nekoj knjievnoj epohi posebno isticala odreena knjievna vrsta, jer je ba ona bila najprihvatljivije sredstvo izraza tog vremena. Za realizam je, recimo, to bio roman, iako se roman u historiji knjievnosti javlja kasnije od drugih knjievnih vrsta, i iako ni prije realizma nije bio zapostavljen, realizam ga u potpunosti istie kao dominantnu vrstu. Razlozi za to
1

2
nisu bile konvencije realizma, nego se roman u realizmu namee kao najprihvatljivije sredstvo izraza u skladu da drutvenim prilikama. Moemo dakle rei da te prilike biraju knjievnu vrstu, a pisac ne samo da je prihvata, nego je i ona neminovnost za njegov knievni izraz. Svaku epohu, pa i modernizam je lake i razumljivije posmatrati kroz razdoblja i pravce kao ue segmente knjievne orjentacije, tada ve sa openitijeg dolazimo do pojedinanog, specifinog i orginalnijeg koje daje preciznije slike u knjievnom izrazu. Tako da i modernizam u uem smislu odreujemo kao razdoblje unutar velike epohe, koja tada biva nazivana drugaije. Poetak prolog stoljea obiljeit e avangarda kao razdoblje koje se svojim izrazom najvie namee u nacionalnim knjievnostima. Avangarda tei ka tome da ospori esteticizam, tj. da pokua osporiti tradiciju, tradicionalni pojam ljepote ili tzv. kult ljepote u knjievnosti s kraja XIX stoljea. Avangardisti tee uspostavi sasvim novog tipa sveope kulture, i prestanka svake vrste konvencionalnosti unutar knjievnosti, a sve tu u cilju jaeg, dominantnijeg i slobodnijeg izraza. Pisci sa puno vie slobode izraavaju bunt protiv svega to je drutveno nametnuto, nepravedno i na tetu obinog ovjeka pa i samog umjetnika. To je i razdoblje u knjievnosti koje se ispoljava kao revolucija u kulturnom, drutvenom i politikom smislu. Mnogi su pravci obiljeili avangardu, i svaki od tih pravaca se u neem razlikovao od drugog svojom orginalnou, ali zajedniko svim pravcima avangarde je poetika osporavanja, te ruenja svih knjievnih konvencija pa ak i jezikih. Tenja da se eksperimentira sa knjievnim izrazom i da se parodijom, naglaavanjem apsurda, crnim humorom i odstupanjem od logike u jeziku, u izgradni siea i u oblikovanju likova, istakne kako svijet i zbilja nisu razumni, ni prihvatljivi u onom obliku u kojem su nam poznati 2 Avangardisti smatraju da umjetnost svojim uticajem moe promijeniti naim ivota, oni prave spoj izmeu ivota i umjetnosti. Razdoblje koje e nastupiti nakon avangarde je modernizam, koji je nee pokuati osporiti nego prihvatiti na onaj nain na koji se avangarda odrazila u knjievnosti, ali modernisti e tome pridodati i tradiciju, vraajui se esteticizmu i kultu lijepog u knjievnosti. Dakle, modernizam kao razdoblje je sinteza avangarde i esteticizma, pisci ipak tee novom nainu knjievnog oblikovanja, postavljaju se kritiki prema realizmu, ali ni u kom sluaju ne ele unititi tradicuju u potpunosti. U tom razdoblju dolazi do izraaja i novi tip romana koji se esto naziva i moderni roman, roman koji ne samo da eli da se suprotstavi tradicionalnom romanu, nego i da otvori mnoge mogunosti piscima koji e sloenost vremena u kojem stvaraju i ive izraziti na sloen nain, orginalan u cjelovitosti. Roman kao velika prozna vrsta daje velike mogunosti u svakom smislu, poetskom, tematskom, estetskom. U njemu nalazimo elemente bajke, eseja ili reportae, pa i mogunost veze poezije u romanu, on je i poema i filozofska rasprava. Sve ove tehnike pripovijedanja bivaju prihvatljive i mogue, a roman kao takav uzima se kao najprihvatljiviji nain izraza u burnom vremenu politikih i drutvenih previranja u nacionalnim knjievnostima.

KNJIEVNA RAZDOBLJA I KNJIEVNI PRAVCI ESTETICIZAM

2

Milivoj Solar, Teorija knjievnosti, Zagreb 2007. god. str. 166

Esteticizam se moe shvatiti kao razdoblje u kojem za razliku od epohe realizma - prevladava izrazito naglaavanje iskljuivo estetske funkcije knjievnosti. Takva su shvaanja na neki nain pripremljena ve krajem devetnaestog stoljea, kada mnogi knjievnici i teoretiari istiu naelo I' art pour I' srt ( umjetnost zbog umjetnosti ), kojim se naglaava kako umjetnost ne smije biti u slubi bilo ega osim nje same. Takvo naglaavanje istoe umjetnosti dovelo je romana i tenji za artistikom analizom drutvene stvarnosti ponovno jaa zanimanje za poeziju: nastaju djela u kojima se sve vie tei iskljuivo virtuoznoj umjetnikoj obradi, kojoj je uzor upravo poetski nain izraavanja. U romanu se tako naputaju realistike konvencije i nastaje novi tip romana, u kojem nema jasno razvijene fabule i pouzdanog pripovjedaa, a koriste se nove knjievne tehnike, kao unutarnji monolog, esejistiki dijelovi i poetski nain iskazivanja. AVANGARDA Avangardna se knjievnost u naelu moe odrediti kao pokuaj radikalnog osporavanja tradicije, pa se ona u tom smislu izravno suprotstavlja esteticizmu. U njoj, naime, dolazi do osporavanja kulta ljepote , jer se zahtjeva da knjievnost obuhvata i one pojave, naine izraavanja, oblike i knjievne vrste koje tradicionalno nisu shvaene kao visoka knjievnost . Ujedno avangarda osporava i sam tradicionalni pojam ljepote, kao i shvaanje knjievnosti u cjelini kao jedne od -lijepih umjetnosti-. Avangarda tako pokuava pronai novu vezu izmeu umjetnosti i ivota, smatrajui da umjetnost moe promjeniti i sam ivot u cjelini, jer e upravo ona upozoriti na vrijednosti koje u svagdanjem ivotu ostaju neprimjeene zbog ustaljenih navika. Avangarda ba zato nerijetko eli zaprepastiti; ruga se postojeem nainu ivota i postojeim knjievnim konvencijama, pa uvodi i poeziju s jedne strane i obian jezik i jezik znanosti, a s druge strane i takve sloene knjievne postupke kakvi vode do nerazumljivosti i odbijaju publiku. Jednom rijeju: avangarda se zbiva u neprestanom protuslovlju sa samom sobom, pa je mnogi teoretiari i shvaaju kao pojavu koja se najbolje moe odrediti jedino paradoksima. NATURALIZAM Naturalizam nastaje krajem epohe realizma, kao radikalni izraz nastojanja da se knjievnost povee s iskustvom i metodama nekih tada dominirajuih prirodnih znanosti. Romanopisac i teoretiar romana Emin Zola (1840 - 1902) zasniva u tom smislu uenje o eksperimentalnom romanu, koje zahtjeva da roman bude shvaen kao svojevrsni eksperiment, jer je njegov glavni cilj da doslovno opie i analizira takve ljudske sudbine kakve poput klinikih sluajeva omoguuju da se shvate temeljni razlozi ljudskog ponaanja, ovjek je pri tome shvaen kao nagonsko bie, rastrzano uvstvima i strastima koje dovoljno ne poznaje, ali koja njime upravljaju, pa je i njegova sudbina koju roman treba opisati u biti strogo odreena naslijeem i izravnim utjecajima drutvene sredine. Naturalistika knjievna teorija tako zastupa strogo mimetiko shvaanje knjievnosti: knjievno djelo treba prikazati isjeak ivota , pa u knjievnoj tehnici prevladavaju likovi i teme uzeti iz svagdanjice, izravni i detaljni opisi ljudskog ponaanja, sklonost prema isticanju i analizi naslijeenih sklonosti, nagona i osobito negativnih, razornih strasti, koje postupno unitavaju pojedince, cijele porodice, pa ak i drutvene slojeve.

SIMBOLIZAM

4
Simbolizam knjievni je pravac po osobinama vezan za razdoblje koje smo oznaili kao esteticizam , a za razliku od naturalizma, s kojim se okvirno vremenski podudara, obuhvaa uglavnom poeziju i tek u nekoj mjeri dramu. Simbolisti smatraju Baudelairea ne samo svojim preteom nego i utemeljiteljem takvog tipa poezije kakvog ele njegovati i dalje razvijati, a Arthura Rimbauda (1854-1891), Stephanea Mallarmea (18421898) i Paula Verlainea (1844-1896) nepremaenim uzorima takvog tipa pjesnitva. Naziv simbolizam uzet je zbog naglaene upotrebe simbola i svojstvene teorije pjesnikih simbola koju taj knjievni pravac nastoji razviti i primijeniti u knjievnom stvaralatvu. Temeljna je pri tome zamisao da pjesnitvo mora govoriti jezikom veoma udaljenim od jezika proze, a da taj jezik karakterizira sugestivnost umjesto izravne razumljivosti, zvunost umjesto izravnog oznaavanja i simbolika umjesto izravnog opisivanja. FUTURIZAM Futurizam knjievni je pravac u okviru avangarde. Osniva je futurizma Filippo Tomaso Marinetti (18761944), u ijem je Manifestu futurizma (1909) izloena naela futuristikok shvaanja cjelokupne kulture, kao i program futuristike poetike. Ta je poetika avangardna zbog naglaenog zahtjeva za radikalnim raskidom s knjievnom tradicijom i zbog naglaenog zahtjeva za radikalnim raskidom s knjievnom tradicijom i zbog suprostavljanja esteticizmu. Umjesto ideala ljepote i iste poezije futurizam pokuava odrediti novi umjetniki ideal, u kojem bi doao do izraaja dinamizam i aktivizam nove industrijske civilizacije. Smjelost pobuna, drskost i zanesenost strojevima, te brzinom i borbom, shvaene su pri tome kao takve osobine koje bi morale proeti knjievnost i cjelokupnu umjetnost. U skladu sa tim na planu izraza futurizma predlae stvaranje potpuno novog pjesnikog jezika, ukidanje interpunkcija, isticanje imenica te infinitivnog oblika glagola, registraciju vanjskih zvukova i umova, uvoenje potpuno neestetskih znakova, ako to su brojevi, i oponaanje ritma strojeva. EKSPRESIONIZAM Ekspresionizam knjievni je pravac koji se moe shvatiti u okvirima avangarde, ali da se ponekad poistovjeuje s avangardom, ponekad se odreuje ak i ire od cjelokupnog razdoblja avangarde, a dosta esto se razmatra kao zasebni knjievni i umjetniki pokret, koji se tek u nekim elementima moe povezati sa avangardom. U svakom sluaju, meutim, ekspresionizam je kao umjetniki pravac prepoznatljiv u slikarstvu, glazbi, kazalitu i filmu, kao i u knjievnosti, prve treine naeg stoljea, odnosno izmeu 1910. i 1930. Kao i avangarda u cjelini, i ekspresionizam nastaje prije svega iz otpora knjievnoj tradiciji. Kako tu tradiciju u njegovo vrijeme ini usvojeno i jo veoma ivo naslijee realizma, on je prije svega izrazito antirealistiki i antimimetiki knjievni pravac. Umjetnost se, smatraju ekspresionisti, mora u potpunosti okrenuti prema unutranjosti, kako bi razabrala otkuda izvire mo oblikovanja i kako se subjektivna, unutranja stvarnost uope moe izraziti. Njezina je svrha tako da uzbudi, da izazove osjeajni odziv, da uspostavi izravno i neposredno razumjevanje kakvo karakterizira uzvik, uzdah i krik mnogo vie no razgovor i obrazlaganje. Ekspresionisti su zato skloni razbijanju logikog reda miljenja i govora, krajnje saetim reenicama, jakim zvunim efektima, metaforci i hiperbolama, te odreenoj fragmentiranosti u oblikovanju: oni vole samo jako neto naznaiti, samo sugerirati bez daljeg objanjavanja, te nakon nekoliko poteza od izuzetnog dojma prepustiti konano dovrenje slike, lika i prie itatelju.

NADREALIZAM

5
Nadrealizam izravno se nastavlja na pokret dadaizam (prema oponaanju djejeg tepanja da-da), koje su nekolicina knjievnika i umjetnika posljednjih godina trajanja prvog svjetskog rata istaknuli kao simbol krajnjeg otpora prema bilo kakvim racionalnim konvencijama u knjievnosti i umjetnosti. Dadaizam, kojeg je teorijski obrazloio rumunjski pjesnik Tristan Tzara (1896-1963) za vrijeme boravka u Zrihu 1916, izgraen je na radikaliziranim avangardnim zamislima o ruenju tradicije, pa upotrebljava sva sredstva, od tzv. crnog humora ironije i poruge do osporavanja vrijednosti svakog smislenog govora, ne prezajui ak ni od toga da sam sebe ironizira i sam sebe ospori kao mogui knjievni pravac ili bilo kakav odreeni ivotni stav. U velianju besmislice, u naglaenoj neozbiljnosti umjetnikih i ivotnih postupaka, u skandalima i u izazivanju pogrda i ogorenja ozbiljnih graana, dadaizam je ipak sadravao i veoma ozbiljnu dimenziju razoaranja koje prelazi u buntovno oajanje. Nadrealizam je preuzeo osobito tu posljednju osobinu, ali je i izgradio svojstveno uenje, koje je postupno preraslo u knjievnu teoriju, pa ak i u kulturni pokret. Utemeljitelj nadrealizma kao pokreta smatra se Andre Breton (1894-1966), koji je u nekoliko programskih lanaka, nazvanih 'nadrealistikim manifestima', osobito u Manifestu nadrealizma 1924, najcjelovitij izrazio nadrealistika shvaanja ivota, drutva i knjievnosti, te zacrtao okvire nadrealistike poetike.

EGZISTENCIJALIZAM Egzistencijalizam zapravo je filozofsko knjievni pravac, a iskljuivo kao knjievni pravac nastao je pod izravnim utjecajem filozofije koju je u jednoj fazi razvoja razradio Jean Paul Sartre, a koja je na svoj nain dola do izraaja prije svega u njegovim vlastitim romanima i dramama, a u neto irem smislu moe se razabrati i u djelima Alberta Camusa. Tako egzistencijalistika knjievnost sugerira ili razrauje karakteristine teme i stavove egzistencijalistike filozofije, od kojih su najvanija potpuna osamljenost pojedinca, apsolutna sloboda ljudskog izbora i suoavanje sa smru, te osporavanje uobiajenih naina ivota koji se, prema miljenju egzistencijalista, sukobljavaju s osjeajem potpune i konane odgovornosti pojedinaca za vlastiti ivot. Egzistencijalizam zato ne voli tradicionalne fabule, blia mu je psiholoka analiza i izravno obrazlaganje filozofskih problema, kao i jaka polarizacija likova: oni su ili egzistencijalisti ili su ljudi koji egzistencijalnu problematiku ne razumiju, pa ive u prividu graanskog ivota i hotiminoj ili nehotinoj slubi razliitih ideologija. ESTETICIZAM Potreba da se knjievnim vrstama obuhvati cjelina ivota javila se i u modernizmu. Rilke je svojim djelima nije elio niti mogao ostvariti. Nju je ostvario Marcel Proust (1871- 1922) u svom golemom ciklusu U potrazi za izgubljenim vremenom ( la recherche du temps perdu). Pustolov ciklus sastoji se od sedam romana: Put k Swannu (Du cot de chez Swann), U sjeni procvalih djevojaka (A l'ombre des jeunes filles en fleurs), Vojvotkinja Guermantes (Le Ct des Guermantes), Sodoma i Gomora (Sodome et Gomorrhe), Zatoenica (La Prisonire), Bjegunica (Albertine disparue) i Pronaeno vrijeme (Le Temps retrouv), a obuhvata vie od 2500 stranica. Poput Balzaca, i Proust tei nekoj vrsti sinteze; i on obuhvaa itav niz likova, opisuje razliite drutvene sredine i ocrtava ljudske sudbine. Naelne slinosti u tezama tu prestaju, Proust zapravo u svemu osporava Balzacovu metodu. Uvjerljive ivotne prie, opisi stvarnih dogaaja i stvarnih ljudskih sudbina do pravog ivota zapravo ne mogu doprijeti, pa on izravno govori: ... Pravi ivot, ivot naposljetku otkriven i rasvijetljen, stoga jedini ivot zbiljski proivljen jest knjievnost...3 Temeljno naelo esteticizma tako je u ovoj reenici na kraju posljednjeg dijela ciklusa izravno izreeno s konanom jasnoom i dosljednou. Dakle, prihvati li se to naelo, zadatak pisca e biti: ...Da ponovo nae, da povrati, da nam predstavi onu stvarnost koja je daleko od nas, od koje se sve vie udaljujemo to postaje gua i nepropusnija konvencionalna spoznaja kojom je zamjenjujemo; onu
3

POVIJEST SVJETSKE KNJIEVNOSTI, Milivoj Solar, Zagreb: Golden marketing, 2003.god., str. 281, prijevod Vinko Tecilazi.

6
stvarnost zbog koje se izlaemo velikoj opasnosti, ako umremo, da je ne upoznamo, a koja nije nita drugo do na ivot.4 1. ESTETICIZAM U novoj epohi modernizmu faizam i staljinizam, unato suprotstavljenim ideologijama, u jednom su se veoma dobro slagali: knjievnosti su pokuali oduzeti bilo kakvu samostalnost. Zahtijevali su da knjievnost postane neto vie od same knjievnosti, npr. da obuhvati i promijeni i filozofiju, i politiku, i religiju i cjelokupni svjetonazor. Uprkos tome, upravo u ovoj epohi knjievnost je uspjela odrati dotad nepoznat stepen samostalnosti. Filozofija Fridriha Niea, glasovitom tvrdnjom da je Bog mrtav i pozivom da se promijene sve ustaljene vrijednosti, znatno je utjecala na razvitak knjievnosti modernizma. A smjer takve knjievnosti je zacrtao francuski pjesnik arls Bodler svojom zbirkom Cvjetovi zla, koja je postala najpoznatijom i najutjecajnijom zbirkom svjetske poezije. Njen se utjecaj jedino moe mjeriti sa utjecajem Petrarkinog Kanconijera. Na uporedbi ova dva djela moe se vidjeti ta se zbivalo u svjetskoj poeziji od renesanse do modernizma. Pored Cvjetova zla Bodlerovo poznato djelo je i Spleen (dosada) Pariza, zbirka pjesama u prozi. Iako se njegovo ivotno djelo Cvjetovi zla smatra temeljnim dijelom cijelog modernizma, zbog njega je 1857. godine osuen u parikom sudu jer je vrijeala javni moral. Cvjetovi zla je opsena zbirka, pisana u est ciklusa. Uvodna je pjesma itatelju koja naznaava temeljnu tematiku cijelog djela. Prvi dio Spleen i ideal je pisan na kontrastu uzleta i pada; drugi Parike slike obrauje neki pokuaj bijega od samoga sebe koji se sastoji u lutanju velegradom; trei, Vino govori o pokuaju smirenja u imaginarnom raju umjetnosti. U etvrtom dijelu Cvjetovi zla govori se o predavanju arima unitenja, dok zadnja dva dijela Pobuna i Smrt govore o pokuaju pobune i trae neko smirenje jedino u smrti. Na osnovu ovog djela vidi se da Bodlera najvie zanimaju bol i grijeh i ne eli izricati i poticati osjeajnost. Dakle, pjesnitvo modernizma ne smije potsjeati ni na to do sada vieno, nego mora proiriti i obogatiti svagdanje iskustvo. Svi vrhunski pjesnici su se sloili da je arls Bodler uspijevao uzvienim stilom pjevati o onom najniem u ovjeku; o bludnicama, vampirima i dr., da mu je spleen (dosada) isto vrijedno raspoloenje kao oduevljenje i zanos. Njegovo pjesnitvo se moe tumaiti na mnogo razliitih naina, zato to je ostvareno iskljuivo i jedino kao vrhunsko pjesnitvo. Bodler je po mnogima tvorac pravca zvanog simbolizam. Teorija simbolizma najee se pozivala na Bodlerov sonet pod nazivom Suglasja: Sva priroda hram je gdje stupovi ivi Nejasne nam umu rijei zborit vole, Put ovjeka vodi kroz same simbole to motre ga prisno, a duh im se divi.5 Na osnovu Bodlerovog djela Paul Verlajn je napravio teorijski nacrt simbolizma. To se najjasnije vidi na njegovoj pjesmi Umijee pjesnitva: Treba da tvoj izbor se kree Do rijei sve to smisao skriva Jer najdraa pjesma je siva Gdje nejasno s tonim se sijee.6

Munina Sartre
4 5 6

Sartre je 1938. napisao roman Munina (La Nause), koji je na neki nain posluio kao manifest egzistencijalizma i do danas ostao jedna od njegovih najboljih knjiga. Na tragu njemake fenomenologije, Sartre je drao da su nae ideje produkt iskustava iz stvarnog ivota, i da drame i romani koji opisuju takva fundamentalna iskustva vrijede jednako koliko i diskurzivni eseji koji slue elaboraciji filozofskih teorija. S ovom milju, radnja romana prati istraivaa Antoinea Roquentina u gradiu nalik Le Havreu, dok on polako postaje svjestan da su neivi predmeti i situacije posve ravnoduni spram njegova postojanja. Kao takvi, pokazuju se otpornima na svaki smisao koji im ljudska svijest moe pridati. Ova ravnodunost "stvari u sebi" (veoma slinih "biu u sebi" iz djela Bitak i nito) ima za posljedicu sve vee isticanje slobode s kojom Roquentin moe osjeati i djelovati u svijetu. Kamo god se okrenuo, on pronalazi situacije proete znaenjima koja nose peat njegova postojanja. Odatle "munina" iz naslova djela: sve to on susree u svakodnevnom ivotu proeto je uasnom slobodom. Pojam munine preuzet je iz Nietzscheovog Zaratustre, koji ga je koristio u kontekstu esto mune kvalitete postojanja. Koliko god eznuo za neim drugaijim ili neim razliitim, on ne moe pobjei od bolnih dokaza svoje povezanosti sa svijetom. U romanu se takoer na zastrauju nain ostvaruju neke Kantove ideje. Sartre se koristi idejom autonomije volje (idejom koja kae da moral potjee od nae mogunosti da biramo u stvarnosti, saetom u glasovitom iskazu "[ovjek je] osuen na slobodu") kako bi pokazao ravnodunost svijeta prema pojedincu. Sloboda koju je izloio Kant ovdje je velik teret, jer sloboda da djelujemo na predmete krajnje je uzaludna, a praktina primjenjivost Kantovih ideja otklonjena je.

Samuel Beckett roen je 13. aprila godine 1906., u Faxrocku kraj Dublina . Dramatiar i romanopisac irskog porijekla. Odrastao u protestantskoj obitelji , s etrnaest godina se upisuje u istu kolu koju je pohaao i Oscar Wilde. Od 1923. do 1927. u Dublinu studira francuski i italijanski. Nakon diplome odlazi 1928. u Pariz, gdje ga

8
prijatelj Tom MacGreevy i sam pjesnik, upoznaje s Jamesom Joyceom. To e prijateljstvo s Joyceom ostaviti duboka traga na cjelokupnome Beckettovu knjievnome radu. Beckett naime uskoro ulazi u Joyceov krug , biva nekom vrstom njegova tajnika (zapisuje primjerice, prema Joyceovu diktatu, ulomke iz romana Finnegans Wake , na kojem je Joyce tada radio. Godine 1930. Becktt dobiva nagradu (deset funti) za fjesmu Whoroscope, u kojoj je rije o francuskome filozofu Reneu Descartesu, te o njegovu razmatranju pojma vremena i prolaznosti ivota, a godinu dana poslije ( 1931.) objavljuje izvanredno vaan, prmda katkada zanemren ogled o Marcelu Poustu, u kojem nije samo rije o razumjevanju Proustova remek-djela nego moda jo i vie o razlaganju vlastitih pogleda na svijet i knjievnost. 4. EKAJUI GODOA ekajui Godoa je drama u dva ina, a igraju je pet lica: Estragon, Vladimir, Pozzo, Lucky i Djeak, od kojih se posljednje, Djeak, javlja tek na kraju svakog ina i oito ima tek ulogu nekog simbola, glasnika koji nema funkciju prave osobe. Scena se u drugom inu ne mijenja; tekst drugog ina poinje karakteristinom didaskalijom: Sutradan. Isto vrijeme. Isto mjesto. U prvom inu Vladimir i Estragon na nekom neodreenom mjestu, u jarku pored ceste, vode razgovor iz kojeg se moe, razabrati jedino da oni oekuju nekoga koga nazivaju Godo. Njihov razgovor, razgovor u kojem mijenjaju teme i toliko se slabo meusobno razumiju da gotovo svaki izgovora tek vlastiti monolog. Prekida se samo kad nailaze Pozzo i Lucky, koji predstavljaju neko olienje odnosa gospodara i roba. Nakon kratkog uzajamnog objanjavanja Pozzo i Lucky odlaze i pojavljuje se Djeak, koji objavljuje da Gogo veeras nee doi, ali e sutra doi sigurno. U drugom inu ponavlja se isto s nekim malim izmjenama. Ponovo dolaze Pozzo i Lucky, ali su oni sada u stanju potpunog propadanja i na izmaku ivota, a Djeak na kraju tvrdi da on sada dolazi prvi put i ponovo objavljuje da Godo nee doi veeras nego e doi sutradan. Beckettovi junaci nisu stvorenja koja se pribliavaju svome kraju, i ono to na pozornici vidimo u stvari je ekanje. Jovan Hristi ovo ekanje poredi sa stanjem u kome se nalazi ovjek koji lebdi izmeu dva svijeta, tj. po njemu je to stanje u kojem se nalaze stanovnici Danteovog istilita, koji takoer lebde izmeu dva svijeta, ekajui do u beskraj blaenstvo. I zaista Beckettovi junaci se nalaze na niijoj zemlji izmeu svog postojanja u vremenu i svog ivota u vjenosti, odnosno izmeu svog ivota koji se primie kraju i onog to poslije tog kraja dolazi. Taj proli ivot, sa svojim zapletima i raspletima, bio je neka vrsta pakla kroz koji su oni proli i ije posljednje krugove vidimo na pozornici. U ekanju, na niijoj zemlji izmeu posljednjih trzaja ivota i nestajanja, prirodno je da se stvari ponekad ponavljaju, identino, ili sa malim izmjenama. Tako na kraju Igre nalazimo scensko uputstvo da cijelu dramu treba jo jednom, od poetka do kraja, ponoviti. U drugom inu Godoa Vladimir i Estragon su na istom mjestu na kome su bili u prvom, jo jednom su doli da saekaju Godoa, i kao da je vrijeme u kome oni ive opisalo krug u jednom sporom spiralnom kretanju pored koga, kao tangenta, protravaju Pozzo i Lucky to ive u jednom drugom vremenu koje se odvija drukije i bre od vremena Vladimirovog i Estragonovog ekanja. Ali bez obzira na sve razlike, situacija o kojoj se nalaze Beckettovi junaci je ekanje, bilo da je rije o ekanju Godoa ili ekanju kraja (Vrijeme je da se to zavri, kae Ham u Kraju partije); dogodilo se sve to je moglo da se dogodi i sada nam ostaje da ekamo Godoa koji sasvim sigurno nee doi, ili nitavilo na iju smo samu ivicu dovedeni. U drami nema napetosti, osim ako uzaludno ekanje ne shvatimo kao neku vrstu napetosti, premda se ni ona ne razrjeava jer nitko ne dolazi i nita se bitno ne mijenja od poetka do kraja djela. Likovi se uzajamno ne

9
suprotstavljaju nekim svojim karakternim osobinama: izmeu Vladimira i Estragona jedva da postoje razlike koje bismo mogli shvatiti kao razlike u karakterima, a Pozzo i Lucky suprotstavljeni su jedan drugome na temelju karikiranog odnosa gospodara i roba, pa izvan apstraktnog odnosa gospodstva i ropstva u njihovim postupcima nema niega to bi se moglo shvatiti kao neka individualizirana karakterizacija. Kako se teme svih razgovora svode na trivijalne sitnice neke u svakom pogledu degradirane svakidanjice, nigdje se ne razabiru neki stavovi ili bilo kakve ideje koje bi se mogle nekako uobliiti ili izazvati suprotstavljanje. Izostaje stoga svaki pravi dijalog, a svako je razmiljanje samo sluajno i banalno razglabanje, zaustavljeno i prije nego je zapoelo, ba kao to je unaprijed zaustavljena svaka radnja u besmislici beznadno neodreenog ekanja. Cijela europska dramska tradicija je izgraena na onom iskustvu koje oblikuje Aristotelova Poetika. I ba je on smatrao da su fabula, karakter i misao najvaniji dijelovi tragedije i ba tu, u fundamentalnom smislu Beckett pravi otklon od normativne poetike klasicizma i uope Aristotelove poetike. Kod Becketta nema fabule jer njen je uslov neka radnja u kojoj se moe razlikovati poetak, sredina i kraj. Poetak Aristotel odreuje kao ono iz ega neto nuno slijedi, a prije ega nema nita, a ekajui Godoa oigledno poinje s neim to je ve prije bilo premda ne moemo znati ta je to a iza ega ba nita nuno ne slijedi jer se sve dogaa sluajno. Neka sredina, kao ono to nuno dolazi iza neega i iza ega neto nuno dolazi, takoer kod Becketta oito ne postoji, jer je sve zaustavljeno u ekanju, a ni kraj, kao ono to nuno dolazi iza neega i iza ega nita vie nuno ne slijedi, ne postoji u toj drami gdje bi se valjda jedino nakon njena zavretka moglo neto dogoditi. Da nema karaktera ve smo upozorili, jer gdje nema suprotstavljanja karakternih osobina nema ni prave karakterizacije: likovi se meusobno dovoljno ne razlikuju da bismo ih mogli shvatiti kao prave, pojedinane osobe. A to se pak tie misli, najbolje je navesti jedan odlomak u kojem Pozzo izravno nareuje svom robu Lackyju da misli. Drama ekajui Godoa, nije teko zakljuiti, izravno osporava tradiciju europske dramske knjievnosti ironijom, karikaturom te svjesnim i namjernim pazarenjem svih elemenata koji su smatrani bitnim dijelovima dramske strukture. Beckett u tome ide tako daleko da negira svaki smisao zbivanja i govora: ne postoje nikakvi odreeni razlozi zbog kojih bi Vladimir i Estragon oekivali Godoa, sasvim sluajno oni susreu Pozza i Luckyja, sluajno se ini da Gogo ne dolazi, sluajno dolazi Djeak, a sluajno bi ak, ako razmiljamo na taj nain, mogao doi i Godo. Sluajno se zapoinje svaki razgovor sluajno zamire kada neki beznaajni vanjski poticaj prekine beskorisno naklapanje i upravi ga u novom pravcu koji ponovo nita ne obeava ni u smislu sadraja izreenog, ni u smislu naina govora.

ivot i djelo arl Bodlera Cvjetovi zla

Bodler je roen u Parizu, nakon srednje kole otiao je na put u Indiju , no ubrzo se vratio , ivio u Parizu najprije rastrono, no kasnije sve mukotrpnije kao profesionalni knjievnik. Osim poezije pisao je i kritike

10
o likovnoj umjetnosti , eseje i rasprave- i danas se tako cijeni r Romantina umjetnost ( Lart romantique) a glasovita mu je i knjiga pjesama u prozi Spleen Pariza. Ipak , njegova je temeljna knjiga i ivotno djelo zbirka Cvjetovi zla , zbog koje ga dre ne samo preteom nego i utemeljiteljem modernizma, a zbog koje je 1857. osuen na parikom sudu jer je''vrijeala javni moral''. Kapitalna pjesnika zbirka koju mnogi smatraju najveim lirskim dogaajem 19. stoljea (1857. godina) valja spomenuti i pjesnike crtice koje su poznate pod imenom Malih pjesama u prozi, premda je to u stvari podnaslov. Djelo je izalo posthumno 1869. god, no Bodler mu je namijenio naslov Spleen Pariza. U tim lirskim crticama pjesnik je tako rei uzakonio knjievnu vrstu koja se kroz posljednjih stotinu godina bogato razvila. Imao je prethodnika, ali velegradske reportae kakve nalazimo u Spleen Pariza njegova su svojina. Neprijateljske sile koje se okomie na pjesnika- prokletnika (tako je Verlaine nazvao Bodlera i njemu sline pjesnike) nisu abdicirale ni poslije smrti. Jer dokle ga jedni preuuju, drugi ga napadaju kao da je iv. Vode se polemike, lanci, studije knjige. Niu se optube i obrane kao da se nastavlja proces na kojem su Cvjetovi zla osueni, a Bodlerovo djelo osakaeno. Izveden pred sud zbog povrede javnog morala, pjesnik se nije tako sretno izvukao kao pisac Gospoe Bavary, pa je smijena ova osuda revidirana tek u naa doba, nakon drugog svjetskog rata. Time ,da kako, nije rehabilitiran pjesnik nego je francusko pravosue osjetilo potrebu da nakon nepunih stotinu godina kua rehabilitirati sebe. Bodlerov posmrtni proces zavren je naime, mnogo ranije, a moemo lategoriki ustvrditi da ga je pjesnik dobio, i to francuskim, evropskim i svjetskim razmjerama. ,, Mode prolaze, a,kritiari takoer, Bodler ostaje''. Tim rijeima velikog modernog pisca izvrsno je ocrtana situacija. Prouimo li najvanije kritike osvrte na Bodlera (a to je veliki posao jer je o njemu izvanredno mnogo pisano u svim krajevima svijeta) kazat emo na kraju kao Andre Gide, da su mode prolazne, kritiari takoer, no da se predmet njihove kritike moe pokazati trajnijim od njih samih. To je u ovom sluaju Bodler , arl Bodler i njegovo djelo. Knievnik ne ivi samo po tome to je napiso nego i po tome ta su idrugi napisali o njemu. Jedan je kritiar uoi drugog svjetskog rata objavio knjigu o trojici ivih velikana ( o Servantesu, Tolstoju i Bodleru). Pisalo se o Bodleru mnogo i sa raznih pozicija. Razmatrani su pojedini aspekti njegovog stvaranja , pa ak i o pojedinim stihovima , tavie o jednoj jedinoj rijei. Kako svjedoi arheoloki zbornik u kome se govori o Siriji, a pjesnik je u to ueno drutvo dospio jer naravno zbog rime spominje drevnu Palmiru. Jedan je savrenmeni bodlerist prikazavi 377 dijela o Bodleru zaelio da bi ga kritiari pustili jedno vrijeme na miru. Neka odahnu kako bismo odahnuli i mi i kako bi nai potomci mogli Bodlera ponovo otkriti. Ishodite je legenda koju je sam pjesnik u velikoj mjeri potakao. Umjetniko orgijanje, opojne droge, egzotini krajevi, trpki ljubavni uici. Pjesnik prokletnik koga okolina ne shvata, ali on prolazi kroz ivot s gospodskim nehajem. Odijeva se kao kico i pie stihove. Moderni stoik, tavie svetac. Ove romantine prnje (koje mogu da budu vrlo dekorativne) saszavni su dio legende koja istie pjesnikovu demoniju. Dakle, romantini Bodler koji pozira pred sobom i pred potomstvom. Bodler je potekao od romantizma, ali je romantizam njegovo ishodite , a ne cilj. On je spiritualan, on je veliki katoliki pjesnik , Dante XIX stoljea.

11
S velikim Firenticem usporedio je Bodlera i jedan suvremenik, a Cvjetovi zla predstavljaju u neku ruku Inferno graanskog vijeka. Bodler kao romantino dekorativni i katoliko danteovski ustvari teki psihopat i da je djelo vrednije od ovjeka. Bodlerova pjesnika proza koja poetkom tridesetih godina dolazi u modu. U ta je doba pjesnika proza batinica slobodnog stiha, u velikoj cijeni, pa Spleen Pariza izdiu iznad Cvjetova zla. I zaista ove crtice, u kojima i gotovo nema poziranja ali ima mnogo otrih zapaanja i mnogo srca za rtve kapitalistikog poretka, mogu posluiti kao dokaz da Bodler nije samo knjievnik nego i drutveni buntovnik.

Nema sumnje da u Bodlera ima frojdovskih elemenata( edipovski odnos prema majci, neprijateljski odnos prema ouhu). No samim time Bodlerova zagonetka nije rijeena, niti se time njegov neuspjeh u ivotu moe potpunoobjasniti. Osim toga, uvenom analitiaru nedodtaje povijesno-filoloka sprema kojom bi svaki knjievni kritiar morao ovladati. Tako se desilo jednom pobonom kritiaru koji je izajui povrno tekst shvatio rije passion kao muku Isusovu i smjesta povukao maelne zalljuke, premda Bodler govorei o opojnim drogama spominje strasti(passions), a ne muku Isusovu. Meutim, psihoanalitiki Bodler nije potisnuo ostale interpretacije, a neke od spomenutih ponovo su se javile ili moda bolje reeno nisu prestale djelovati na publiku. Romantini i pseudoromantino Bodler i dalje se epurio u najozbiljnijim biografijama i kolskim udbenicima. Katolici su ga nadalje svojatali kao ''na Bodler'' veli Fumet(spomenuti poboni kritiar) a jedan nas njegov kolega uvjerava da je Bodler uenik Tome Akvinskog, a kao dokaz navodi sonet La beaute. Nepokretljivost je kae atribut boanstva, a kako Bodler spominje anele i psuje enski rod to je stvar jasna. Bodlerove pjesme u prozi doivljavaju sudbinu Cvjetova zla. Poelo se aputati, a zatim govoriti u sav glas da Spleen Pariza ne vrijedi koliko njegove kritike i da je pravi Bodler ustvari kritiar i to prvenstveno likovni kritiar. Onda su doli ljubitelji kurioziteta, amateri indiskrecija i stali tvrditi da su Bodlerove kritike istina dobre, ali su bolji njegovi dnevniki zapisi te ine fragmenti koji su strunjacima bili poznati. To uostalom vrijedi i za druge formule kojima su pojedini kritiari kuali obuhvatiti i tako obiljeiti Bodlera. Neke od njih su zvune , druge duhovite, tree smijene a etvrte besmislene, no sve su manjkave. Zar smo ga iscrpili kazavi da je ''nemirno srce'' , koje kroz ''vrata bjelokosna'' ulazi svojom poezijom u metafiziku. Ili da naprosto kaemo da je Bodler sam po sebi ''cvijet zla'', ili da budemo grandilokventni lao onaj Talijan koji govori o ''puti, smrti i avlu'' u Bodlerovom pjesnitvu, to jedan engleski prevodilac naziva ukratko ''romantinom agonijom''. Njega jo zovu i ''traginim sofistom'', dok ga jedan Francuz, uvaeni molijerist pribliava precijozama. Jedni njegovu poeziju zovu ''lirskom akademijom'' dok drugi kao njenu glavnu znaajku istiu ''kritinost''. Jedni ga stavljaju ''izmeu boga i sotone'' ili njegovu ivotnu karijeru svode na osjeaj bola. No , premda je pjesnik Cvjetova da razotkkriva i skidan do gole koe, kritiarska radoznalost ne jenjava, a rasprava se nastavlja. Kome da se priklonimo? Izbor je velik, ali spoznaje iz navedenih miljenja svode na jednu formulu : IVI BODLER.

12
Bodler kao Narcis

Pravo Bodlerovo ponaanje je ponaanje nagnutog ovjeka , nagnutog nad samim sobom kao Narcis. Neposredna svijest kod njega je uvijek razbijena otrim pogledom. Nama je dovoljno da gledamo drvo ili kuu: dok mislimo na njih oni nas potpuno obuzimaju i mi sebe zaboravljamo. Bodler je ovjek koji sebe nikad ne zaboravlja. On promatra sebe dok gleda, on gleda da bi sebe vidio gledati. On razmatra svoju svijest o stablu i kui i stvari postoje jedino kroz njegovu svijest o njima, bljee, sve manje i manje stvarne kao da ih gleda kroz poluprozirno staklo. Stvari ne odreuju jedna drugu, kao to putokaz oznaava cestu ili brojka stranicu, i Bodlerov se duh nikad ne gubi u njihovoj zbrci. Trenutna je misija stvari da povrate svijest o sebi. Bodler kae: '' Da li je vano to to realnost postoji izvan mene ako mi je pomogla ivjeti i osjetiti da jesam i to sam''. I u svojoj umjetnosti nastojat e da realnost pokae jedino kroz gustou ljudske svijesti. Prema Bodleru ista umjetnost po modernom shvaanju je stvoriti sugestivnu aroliju koja u isti mah sadri i objekt i subjekt, vanjski svijet u umjetniku i umjetnika samog. ini se da bi Bodler mogao vrlo dobro odrati Govor o djeliu stvarnosti tog vanjskog svijeta. Izgovori, odbljesci, ekrani, predmeti nikad ne vrijede sami po sebi i jedina je njihova svrha da mu daju priliku da razmilja o sebi dok ih gleda. Postoji neka posebna odijeljenost Bodlera od svijeta koju mi ne poznajemo, izmeu predmeta i njega uvijek se postavlja neka prozranost , vlana i malosuvie nestvarna , kao titranje vrueg zraka ljeti. I ta svijest, promatrana i gledana iz prikrajka, svijest koja zna da je promatraju dok ona obavlja svoje uobiajene aktivnosti, gubi u tom asu svoju prirodnost, kao dijete koje se igra pod nadzorom starijih. Ta ''prirodnost koju on toliko mrzi i za kojom toliko ali , kod njega uope ne postoji, sve je krivotvoreno zato jer je ispitivano, svako mraspoloenje i najslabija elja raaju se promatrani i odgonetnuti. Ako se sjetimo koje je znaenje davao Hegel rijei ''neposrednost'' razumjet emo da je duboka Bodlerova neobinost u tome to je on ovjek lien neposrednosti. Meutim, dok za nas, koji je gledamo izvana, ta neobinost vrijedi, njemu koji je u njoj ona potpuno izmie. Traio je svoju prirodu, odnosno svoj znaaj i svoje bie, a suoava se jedino sa dugim monotonim nizom svojih stanja. To ga razdrauje i potpuno mu je jasno u emu je posebnost njegove majke. Kako to da mu njegova vlastita posebnost ne prua intimno zadovoljstvo. To je zbog toga jer on je rtva sasvim prirodne iluzije prema kojoj se unutranjost ovjeka odraava na njegovom vanjskom liku. To nije tako : ona kvaliteta koja ga ini razliitim i koja ga predstavlja pred drugima, u njegovom unutranjem jeziku nema imena , on je ne osjea , ne poznaje ju. Moe li se on osjetiti duhovnim, ili razliitim? Moe li uope utvrditi ivahnost i irinu svoje inteligencije? Ona je ograniena sama sobom i ukoliko droga ne ubrza za jedan trenutak tok njegovih misli, on je toliko naviknut na njihov ritaam i njemu u tolikoj mjeri nedostaje zavrna usporedba, da nije sposoban ocijeniti brzinu toka svojih razmiljanja. Njegove ideje i osjeaji ve su doivljeni i prepoznati, prije nego to su se pojavili, potpuno su prozirni, oni su za njega ve vieni, imaju okus remiscencije i bezlinost sasvim poznatog. Pun je sama sebe, prelijeva se , ali to ''on sam'' to je samo jedna narav dosadna i prozirna, liena vrstoe i otpora, narav kojoj on ne moe suditi i koju

13
ne moe promatrati, bez sijena i svjetlosti, to je brbljava svijest koja govori samu sebe u dugim aputanjima koje je nemogue ubrzati. Suvie je priklonjen sebi da bi se mogao voditi i da bi se mogao potpuno sagledati. On se predobro vidi da bi se sasvim zavarao i gubi se u nijemom priklanjanju vlastitom ivotu. Ovdje poinje bodlerijanska drama : zamislite da je bijela vrana oslijepila jer prejaka je bljetea svjetlost jednaka sljepilu. Ona je muena idejom izvjesne bjeline na svojim krilima koju sve vrane vide, o kojoj sve vrane govore, a koju jedina ona ne poznaje. Njegova glasovita lucidnost samo je tenja za nadoknadom. On eli ponovo pripadati sebi i kako je gledanje prisvajanje- promatrati se. Meutim, da bi sebe vidio potreban je jo jedan. Bodler vidi svoje ake i svoje ruke , jer oko je odijeljeno od ruke, ali ako ne moe vidjeti samo sebe, ono se osjea , ono se vidi,ono ne moe uzeti potrebnu udaljenost da bi se moglo procijeniti. Uzalud uzvikuje u Cvjetovima zla;7 ''Razgovor taman i bistar, Srca to zrcalom budi'' Paul Valery o poloaju Bodlera Ako sad pogledamo u cjelini Cvjetove zla i ako tu zbirku usporedimo sa poetskim djelima iz tog perioda, neemo se zauditi kad vidimo koliko se Bodlerovo djelo peidrava Poeovih propisa i koliko se samim tim razlikuje od ostalih romantiarskih ostvarenja. U Cvjetovima zla nema ni historijskih poema, ni legendi , nita to bi poivalo na prii. Nema ni filozofskih tirada. Opisi u rijetki i uvijek puni znaenja. Ali sve je tu arolija, glazba , snana i apstraktna senzualnost. Rasko, oblik, sradostrae u najboljim Bodlerovim stihovima postoji kombinacija materijalnog i duhovnog, mjeavina sveanog, toplog i gorkog, vjeitog i prisnog , izvanredno rijetka povezanost volje i harmonije, koji ih jasno odvajaju od romantiarskih kao i parnasovskih stihova. Parnas nije bio ba pretjerano njean prema Bodleru. Leconte de Lisle mu je predbacivao jalovost. Ali on je zaboravljao da prava plosnost pisca ne poiva u broju stihova nego mnogo vie u obimnosti njihovih posljedica. O tome samo vrijeme moe dati svoj sud. Danas, poslije vie od ezdeset godina, vidimo odijek jedinstvenog i neobimnog Bodlerovog djela koje jo uvijek ispunjava itavu jednu poetsku sferu, djela koje je jo uvijek prisutno u duhovima, koje je nemogue zanemariti , uveanog zamanim brojem znaajnih djela iz njega proizalih koja nisu njegova imitacija ve posljedica. Trebalo bi, dakle, ako elimo biti pravedni, pridodati tankom svesku Cvjetova zla vie prvorazrednih djela i zbir najdubljih i najtananijih studija koje je poezija ikada poduzela. Utjecaj Antikih poema i Barbarskih poema je bio jednoobrazniji i skueniji. Treba ipak priznati da bi ga taj isti utjecaj, sve ako se on i odrazio na Bodlera, odvratio od pisanja i zadravanja vrlo oputenih stihova koji se sreu u njegovoj knjizi. Od etrnaest stihova soneta Sabranost, jedne od najljepih pjesama tog djela, iznenaujue je pet-est redaka neosporno loih. Ali prvi i posljednji stihovi te pjesme su toliko arobni da se i ne osjea emer srednjeg dijela, koji sa lakoom stoji nitavan i prazan. Za takvo udo potreban je veliki pjesnik

14

Sabranost Priberi se, Boli, i krotkija budi! Vapila si Veer, evo, stie sad: U tamnome platu ona gradom bludi, Nekom nosi spokoj , a nekome jad.

Dok rulja se ljudska na gozbu sad sprema, Ko roblje, da vino grizoduja pije Pod biem Uitka to milosti nema, Boli, ruku daj mi, mjesto nam tu nije. Gle, s balkona neba jur mrtva se Ljeta Nadnose u ruhu to davno odcvjeta, Iz dna voda, eno, Kajanje se javlja, Na umoru Sunce utonu pod svodom, Ve pokrov se grobni s Istoka pomalja: Mila, uj, to No koraa blagim hodom.

Maloas sam govorio o stvaranju arolije a izgovorio sam , evo, rije udo. A to su sigurno izrazi kojima se treba oprezno sluiti zbog snage njihovog znaenja i lakoe s kojom ih upotrebljavaju. Ali, mogao bih jedino da ih zamijenim toliko dugom analizom, moda isto toliko i spornom, da e mi biti oproteno to poteujem onoga koji bi je trebao nainiti kao i one koji bi je trebali sasluati. Neu se izjasniti, samo u nagovijestiti kakva bi ona mogla biti. Trebalo bi pokazati da jezik sadri emotivna sredstva pomijeana sa praktinim osobinama koje neposredno evociraju znaenje. Zadatak, posao i sluba pjesnika jesu da istakne i pokrene ove pokretake i zaaravajue sile, ove pobuivae afektivnog ivota i intektualne senzibilnosti, koji su u svakodnevnom govoru stopljeni sa znacima i sredstvima openja obinog i povrnog ivota. Pjesnik se posveuje, dakle, i izgara nastojei da odredi i stvori jezik u jeziku, a njegovo djelovanje, dugotrajno, teko, pipavo, koje iziskuje najrazliitija svojstva duha i koje se nikada ne zavrava kao to i nikad nije stvarno mogue, tei uspostavljanju govora bia, istijeg, snanijeg i dubljeg u svojim mislima, snanijeg u svom ivljenju, otmjenijeg i sretnijeg u svom govoru od bilo kog istinskog stvorenja. Ta udesna se rije poznaje i prepoznaje po ritmu i skladu koji je podravaju i koji moraju biti toliko prisno pa ak i toliko tajanstveno, vezani za njeno raanje, da se zvuk i smisao ne mogu vie razdvojiti, ve da se beskrajno stapaju u sjeanju .

15
Bodlerova poezija duguje svoju trajnost i ovu jo uvijek ivu prevlast punoi i jedinstvenoj jasnoi svoje boje. Bodler je time vrlo uspjeno reagirao na tenju ka prozaizmu, koja je primjetna u francuskoj poeziji ve od XVII stoljea. Ali najvea je Bodlerova slava, bez sumnje u tome to je izrodio nekoliko velikih pjesnika. Ni Verlaine, ni Mallarme, ni Rimbaud ni bi bili ono to jesu da nisu u odluujuem trenutku itali Cvjetove zla.

JAMES JOYCE James Joyce je jedan od najpoznatijih avangardnih pisaca. Roen je 1882. godine u predgrau Dablina. Joyce je bio najstariji od desetero djece. Njegov otac bio je veseo, bezbrian ovjek, iji je najvei ponos bio njegov glas tenor. Joyce je u svojoj roditeljskoj kui imao toplinu i ljubav. Meutim, bijeda u koju je porodica pala kad mladom piscu nije bilo ni deset godina, uticala je na njegov ivotni put i podstakla njegov neobino kritian stav prema porodici, crkvi i Irskoj. Sa est i po godina roditelji su Dojsa poslali na ugledan jezuitski koled Klongous, gdje je proveo nepune tri godine. Tu je bio najmlai i jedan od najboljih uenika, ali je morao

16
napustiti koled jer roditelji vie nisu imali sredstava da plaaju skupi koled. Potom se upisuje na jezuitski koled Belveder u Dablinu, gdje se istie kao odlian ak i pokazuje naroitu sposobnost za knjievnost, jezike i muziku. Poslije odlino poloene mature studira strane jezike na Univerzitetu u Dablinu, gdje prouava Aristotela, Tomu Akvinskog, ui latinski, italijanski, francuski, ak i norveki. Za vrijeme studija poeo je pisati poeziju, ali i uvruje temelje i ostalih knjievnih sklonosti. Tematski su mu sva djela su mu sva djela gotovo opsesivno vezana za rodu Irsku i grad Dablin8. Prvo se javno oglasio upravo politikom poezijom. Dojs je irsku historiju idealizirao u pjesmama i modernim legendama, koja je bila puna herojskih, ali i samoubilakih pothvata. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Dojs je ivio u Cirihu. Otuda odlazi u Pariz gdje je zavrio Uliksa. Njegov je " Ulysses" epos o dui modernog zapadnjaka, epos o dui ovjeijoj uope u vrijeme propasti jedne civilizacije, koja traje ve dvije hiljade godina9. Poslije nekoliko nezvaninih objavljivanja ovog djela, 1922, ono je najzad doputeno zvanino u SAD, 1933. godine. I Portret, u kome je zabiljeen datum "Dablin 1904-Trst 1914", objavljen je u cjelini tek 1916. godine u Americi. Drugi svjetski rat zatekao je pisca u Parizu, odakle se 1940. godine morao povui pred njemakom okupatorskom vojskom. Jedno vrijeme bio je u Viiju, pa se prebacuje u Cirih, ali je svoju nervno oboljelu ker morao ostaviti u Francuskoj. Potiten zbog slabog prijema svog posljednjeg romana Fineganovo bdjenje, 1939. godine, izmuen slabim vidom, u brizi o keri, Dojs je poeo zdravstveno da poputa. Umro je 1941. godine. II O ROMANU ULIKS Roman irskog knjievnika Jamesa Joycea, objavljen 1922. godine. Naslovljen latinskim imenom grkog junaka Odiseja, kao parodija Homerove Odiseje opisuje pustolovine glavnog lika, Leopolda Blooma, njegovog duhovnog sina Stephena Dedalusa i njegove ene Marione, zvane Molly, tokom jednog dana lutanja Dablinom (16. juna 1904. godine). Poglavlja naelno odgovaraju dijelovima Odiseje, s tim to su mjesta i dananji dogaaji svedeni na gradske prostore i banalnu svagdanjicu, a likovi su antijunaci: Bloom je akviziter oglasa, Molly amaterska pjevaica, sklona senzualnosti i nevjeri, a Dedalus zbunjeni intelektualac koji uzalud traga za neprijekornim duhovnim vrijednostima. Fabula opisuje Bloomove i Dedalusove svagdanje doivljaje, najprije svakoga zasebno, a onda zajedno kada se sluajno sretnu. Pojedini su dijelovi stilski prilagoeni i situacijama, parodiraju niz evropskih naina knjievnog izraavanja u rasponu od srednjovjekovne hronike, preko realizma i naturalizma do dramskih dijaloga i inovativnog uvoenja izravnog unutarnjeg monologa u zavrnom dugom matanju Molly Bloom. Banalna svagdanjica, meutim, opisana je kako vjetim oponaanjem postojeih stihova tako i izuzetnom ivou jezika s brojnim doskoicama, igrama rijei i uvjerljivim dijalozima, koji upuuju na skueni duhovni obzor likova i opu kulturnu dezorijentaciju i vrijednosnu anarhiju. Osim parodijske paralele s Odisejom, likovi su karakterizirani i kao konkretne osobnosti: Bloomu je prije deset godina umro sin jedinac, to je dovelo do intimnog neslaganja sa enom, ali i do enje za njom i oinskog odnosa prema Dedalusu, nevjerna Molly i zbog toga ezne za izvornom intimnou prve ljubavi, a Dedalus je kao obrazovan i osjetljiv intelektualac nezadovoljan i vlastitim poloajem i nemogunou da se snae u kulturi koja vie nema uzora na koje bi se mogao osloniti njegov vrijednosni sustav. Slojevita simbolika kao cjeline zamisli tako i pojedinih dijelova, kao i preplitanje raznorodnih stilova, oteavaju itanje i otvaraju razliite mogunosti razumijevanja i tumaenja, emu je posveena velika
8 9

Milivoj Solar, Knjievni leksikon, Matica Hrvatska, Zagreb, 2007. god

17
kritika literatura. Prema miljenju obrazovana itateljstva i knjievne kritike roman se dri vrhunskim ostvarenjem modernizma. Uliksa je James Joyce pisao desetak godina, od 1914. do 1924. godine. U jednom pismu iz 1921. godine kae kako je samo dotad na pisanje Uliksa utroio oko dvadeset hiljada sati. A ta je ustvari Uliks? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti beskonaan. Uliks je roman dug oko osam stotina stranica (ima vie od dvije stotine i ezdeset hiljada rijei i vokabular od oko trideset hiljada razliitih rijei) ija se cjelokupna radnja zbiva u Dablinu, od osam ujutro 16. juna 1904. (koji je te godine pao u etvrtak) do tri sata poslije ponoi sutradan, 17. juna. Radnja sekoncentrie na tri glavna lika: srednjovjeni brani par jevreja Leopolda i Marion (Molly) Bloom, te na mladog pjesnika Stephana Dedalusa, glavnog junaka Joyceovog prethodnog romana Portret umjetnika u mladosti. Vano je ovo spomenuti jer su i neki epizodni likovi iz Portreta i iz Dablinaca prisutni i u Uliksu. No zato se izvanredno istinita i realistina freska Dublina od prije stotinjak godina zove tim homerskim naslovom? Ovako kae Joyce: Lik me Odiseja uvijek opinjavao, ak i kao djeaka. mnogi kritiari gledali su na Uliksa kao na novu verziju Odiseje, gdje bi Leopold Bloom tokom svojih svakodnevnih ljetnih gradskih etnjiparodino predstavljao Uliksa, njegova brakolomna ena Molly ednu Penelopu, a Stephan Telemaha. Ovom s snano suprotstavlja Vladimir Nabokov govorei da u knjizi postoji tek vrlo mutan i uopten homerski prizvuk. U prilog mu ide injenica das e sam Joyce odrekao pseudohomerskih naslovapoglavlja koji su postojali u prvoj verziji, dok je roman izlazio asopisno u nastavcima. No mnogi kritiari i danas se slue ovim naslovima u svrhu dokazivanja svojih teza. Nemogue je nabrojati sve stilske inovacije i otkria koje je Joyce predstavio u ovom djelu. I dan se danas pisci irom svijeta napajaju s njegovog izvora. Ipak, Uliks nije doekan sa fanfarama. Knjiga je dva puta bila pred sudom, Joyce je nazivan prljavim pornografom spram kojeg je Rableais vrlo pristojan pisac, primjerci treeg izdanja su javno spaljivani. Oni obdareni suptilnijim umjetnikim ulom odmah su, meutim, spoznali istinsku vrijednost djela. Ve desetak godina nakon objavljivanja knjiga je bila klasina i kanonska. Srednji vijek sa svojim zamrenim metafizikim razmatranjima, dogmatskim formulama, skolastikom, religioznim meditacijama, prislanjanjem na aristotelsku filozofiju, sjedne, intelektualistika traenja, nemir pa duhovna pobuna individua u prvim decenijama dvadesetog stoljea, s druge strane, formirali su duhovno i Joycea. Njegov je Uliks epos o dui modernog zapadnjaka, epos o dui ovjeijoj uopte u vrijeme propasti jedne civilizacije, kkoja traje ve dvije hiljade godina. Njena vijuganja u iskustvima i spoznajama mono manifestirana u dananjem graanskom intelektualcu, sve komponente, iz kojih je sastavljena, sva apsurdnosti i meusobna protivnost estica, od kojih je sastavljena, oitovalo se u Uliksu vie nego i jednom drugom djelu svjetske knjievnosti. Da bi dao duu svog vremena, njegov unutarnji nemir Joyce se posluio opsenom umjetnikom aparaturom, ralanio pojedinca naeg vremena, duu Stephana Dadalusa, intelektualca, jezuitskog aka, apostate, srodnika Odisejeva (ija je sudbina progonstva i lutalatva jednaka u biti njegovoj, kojem nalii duhovnom nadmonou, otroumljem, pronalazakim darom, svim rekvizitima pobune i nemira), te Leopolda Blooma, skupljaa i akvizitera anonsa, prosjenog i tipinog malograanina, inkarnacije zdravog smisla, onog pozitivistikog u ovjeku, duhovno uravnoteenog u pospanoj prosjenosti, dobroti, skeptinosti gospodarski teevnog i konzervativnog. Povrno i pogreno miljenje izvjesnih kritiara da je Uliks ekspresionistiki epos roman, vie e dolaziti od nekih Joyceovih eksperimentiranja (koja su uostalom, posve opravdana obzirom na samu zamisao koja se trebala u djelu sprovesti, te na sam sistem kojim je ono dato), nego od samog sklopa i arhitektonske obrade. Obrada Uliksa po svojoj unutranjoj grai odgovara Odiseji. Po prerezu, kojim je isjeeno vrijeme, paklu individualizma kroz koji duh modernog ovjeka prolazi. Uliks je novi Inferno bez istilita i raja. Glavne linosti su Bloom i Dadalus, osim to su kako je ve napomenuto, potomci Servantesovih besmrtnih figura, blizu Hamletu i Mefistofelesu. Sama obrada uz sam prividni modernizam, zapravo je vie srednjovjekovno ugledanje antike, nego dadaizam, ekspresionizam ili nadrealizam, kakvim Joyceovo djelo ponekad izgleda itaocu, koji nije imao prilike prekapati po bibliotekama sa starim rukopisima i knjigama. Pa ako bi Uliks onda bio ekspresionistiko djelo, ekspresionistiki bi bili i Goetheov Faust i Danteova Boanstvena komedija. Mnogo prije, uzevi u obzir trenutnu knjievnu situaciju u svijetu, Uliks je reakcija i idejno opozicionarsto prema sadanjici. U eri socijalizacije i koncentracije sredstava proizvodnje socijalizirala se i literatura. Kolektivistiki pokret masa vratio je ponovo na povrinu realizam. Predmet sadanje svjetske knjievnosti nije vie ovjek pojedinac kao izolirana jedinica, kao pojava sama za sebe uzeta u odnosu prema prirodi i bogu kao postulatu njenog metafizikog nemira, nego ovjek u odnosu prema zajednici, prema ekonomskim prilikama. U biti ovo posljednje Joycea ne zanima, on daje do sada najveu i najzamaniju spekulativnu studiju ovjeku, studiju o njegovom psihikom previranju. Njega zanima iskljuivo problem linosti, njenog relativiteta. Taj problem obraen je analitiko-realistiki i u biti Joyce je sav u tradiciji, moda vie nego i jedan drugi dananji svjetski pisac. Nova knjievnost vjeruje u ivot, po njoj se zadaa

18
savremenog pisca sastoji ba u tome da potpomogne one drutvene snage koje nastoje da se svakoj ljudskoj jedinki osigura to potpunije njezino iivljenje i proivljenje. Najvrjednije i najljepe to ovjek ima upravo je on. Iza njega i pred njim je tama, koja nas se ne tie: ivot je glavno i jedino. Za Joycea, naprotiv, on je nuno zlo. Joyce ne vjeruje da e onog dana kada nestane privatnog vlasnitva, klasne borbe i svih ostalih lanaca, kojima je okovan linost, ovjek biti apsolutno sretan i da e nestati njegovog metafizikog nemira. To ne zavisi od forme drutvenog poretka i ekonomskih prilika. Sve dok bude svjesno osjeao postojanje sebe kao takvog, postojat e i njegovi unutranji problemi: manjkavost razumnih spoznaja, strah od smrti i kompleksi vezani za nju. Stvar nije tako jednostavna. Upravo tu se i ispostavlja solipsistika krajnost i individualni anarhizam Joyceov. Sam problem relativiteta linosti i glavni problem koji Joyce pokuava ne samo u Uliksu nego i u svim ostalim prijanjim pa ak i u najnovijem Work in Progress da rijei, oituje se dvojako: oinstvom i roenjem. To su ujedno i glavne teme Uliksa, do utanine i lucidnom konsekventnou razraeno. Kroz njih se kao niti preplie teorija jedinstva u relativitetu, zapravo ona im je osnovica. I kao to se u kranskoj crkvenoj nauci sve tumai simbolima i misterijama, tako se i kod Joycea neda tano razlikovati gdje je granica izmeu simbola i misterija i gdje on prestaje ili bolje: sve je simbol i opet nije simbol. Tu gdje se kranstvo prislanja na antiku, tu je zametak i Joycea, jer konano kranstvo nije Isus, ono je sveti Pavao. Osnovna dogmatika formula kranske metafizike: Bog otac, sin i sveti Duh su jedno, ta formula svetog Trojstva koje je jedinstvo, prevedena ja u potpunosti kod Joycea. Nema tijesnog oinstva, postoji samo duhovno. Mr. Bloom u krajnjoj liniji je intelektualac Stephan Dadalus. Bloom je duhovni otac Stephana. Stephan je sin, koji trai svoga oca. Vidi sebe dvostruko: Ja sam ja, ali ja mogu biti i neko drugi i jo neko trei. On je Dadalus i sin Dadalusov. On je Telemah. Identificira se i sa Odisejem. Linost je potpuno relativna, ona je stanje svijesti u vremenu. Tijelo i duh, Mr Bloom i Stephan, kao otac i sin, duhovno su jednaki. Tu je podloga kompleksa oinstva. Teoloki reeno, konsupstancijalitet oca i sina. 2 O EMU ULIKS GOVORI

Razumljivo je da se u toj isprepletanosti, kako arhitektonskoj, tako stilistikoj i jezikoj, tematskoj i idejnoj vrlo teko snai. U Uliksu se vrlo teko pristupa, a sam autor izgleda nije se ni najmanje potrudio da razumjevanje svog djela olaka. On, ini se, pretpostavlja da ga mogu itati samo intelektualci. Pa ak i mnogi od njih odvratili su se od Joycea razoarani i nezadovoljni. Moda se od svih koji su proitali Uliksa na itavom svijetu moe nai tek stotinjak njih, koji su se njime oduevili i ispravno ga pojmili. Mnogima, i to veini, on je izgledao jedna od bezbrojnih orgija modernizma kakve su ve bile uobiajene prvih poslijeratnih godina. Njih je zavaravala komplicirana konstrukcija djela, prividne stilske nastranosti i eksperimentiranja, te i zahtjev krajnje paljivosti i skoncentriranosti pri itanju. Uliks treba itati s onom duhovnom napregnutou s kojom se itaju filozofski tekstovi. Ipak je djelo izgraeno jednom unutarnjom logikom, zakonskom suhoom injenica, strogim sklopom ostvarenim u samom sebi, smislom za red i harmonijom. Ta harmonije je izvana nevidljiva i kod povrnog se itanja ne nalazi. Naprotiv prvi dojam je onaj haos i zbrkanost. Knjiga izvjeuje o svim unutranjim i vanjskim zbivanjima u nepotpunom danu dvojice ljudi: Mr Blooma i Stephana Dadalusa. Naizgled vrlo jednostavna stvar. I tu gdje bi prosjean pisac s najveom mukom iscijedio koji stotinu stranica, Joyce baca 732 velikog formata i sitnog tiska. Istina, jedan od kritiara10 izvjeuje, da je opis dana Leopolda Blooma zamiljen na poetku kao novela i zbirci Dublinci. Tokom godina ona se proirila i narasla u ogromno djelo, koje s uobiajenim romanom do dananje knjievnosti slabo ima ta zajedniko. Jer Uliks je i roman i epos i drama i poema, sve skupa ujedno. Feljtonska fabulativnost realizma i analitika plitkost neoromantizma Joyceu su podjednako daleki. Knjievnost, kako je on shvata, nije odmor i zabava za mase poslije posla, nego znanost dostupna samo onima koji su se iskljuivo njoj posvetili. Tako je i njegovo djelo napisano za izabrane. Tjeskobna tenja istini, znanje o nepremostivoj usamljenosti svake due, znanje koje granii s oajem, ne mogu ponjeti pljeskanje i odobravanje gomile, ono joj nije ni blizu. Tim je Joyce posve udaljen od sadrajnih nastojanja najnovije literature. On je protivnik svake romantike pa i romantike kolektiva. Iznad svega pa i poslije svega ovjek je sam i takav e i ostati. Taj osjeaj izolovanosti i samoe stvorio je i Uliksa, njim on dokazuje koliko bogati duevni procesi se odigravaju u ovjekovoj dui u toku jednog dana i kako su oni mravi i blijedi prema vani. Radi toga Joyce duu i razglaba, razrauje i i razgrauje do najsitnijih detalja i detaljia pa nakon to je reflektorski osvijetli i iz analizira, ponovo sklapa. Vidjele smo je tu u svim njenim treperenjima. Ona je vjeno sama. ta konano ostaje iza Blooma i Dadalusa , ta konano ostaje iza ovjeka? Nita. On je sav tu, hemijska formula, savren poredak atoma, koji su svijest i opet nita: jedna sluajna igra. U kranskom smislu to je znak Antikrista, u marksistikom oaj graanskog intelektualca. KONSTRUKCIJA ULIKSA
10

Padriac Colum, uvod amerikom izdanju Dublinaca. (New York, The modern Library 1926).

19

Kako je ve naglaeno, konstrukcija Uliksa je komplicirana. Svakom poglavlju u knjizi odgovara i posebna simbolika kazivanja, svaki dogaaj poistovjeuje se s kojom znanou, umjetnou, organom ljudskog tijela, odgovara nekoj boji ili tehnici. Valery Larbaud11 navodi kao primjer etvrto poglavlje, koje se odigrava u redakciji jednog dnevnika. Ono odgovara po njemu retorici, pluima, crvenoj boji itd. Taj nain pisanja, koji odgovara mnotvu smislova isto je srednjovjekovni. Kao kult postoji u liturgiji, likovno je u plastici katedrala. Meutim, taj razgraeni sistem suglasja postoji samo u autoru i ponekad upuenim prijateljima. Ostalim je prilino nepristupan, kritika se slabo njim bavila. Druga ipak simbolika djela je u tome da ono po izgradnji, radnji i osobama odgovara Odiseji. Te simbolike su meusobno prepletene. 2.4 RADNJA

Sama radnja pak se sastoji u reproduciranju procesa svijesti osoba. To Joyce ini asocijacijom u raznim formama, asocijacijom misli, dojmova, slika, doivljenog sluenog. Ova asocijativna ispremijeanost daje kolorit samom stilu, upravo ona je njegova boja. Svijest stenografirana u svim svojim metamorfozama i preobukama jest samo platno, na kome Joyce boji. I kao sva velika djela pisana rijeju i Joyceovo je slikarski rjeavanao. Jedan od ostalih njegovih znaajki je obrada najsvakodnevnijih sitnica u formi muzikih tema. Slikarski je to ugoaj prikazanog na platnu, njime se daje timung, rjeava problem toplog i hladnog. Kao najtipiniji primjeri u tom smislu spominju se od kritiara takozvana tema uboda pele i tema krompira. Joyce tu radi posebnom metodom. U onom, naime, momentu, kada se nabaci, ona je posve nerazumljiva da tek kasnije, esto puta stotine stranica poslije u periodinim vraanjima dobije svoje pravo znaenje i bude potpuno jasna. 2.5 BLOOMOVO VIENJA ULIKSA

Tako na poetku Uliksa Bloom promatra svoju bau. Razmilja o njenom ureenju, sijanju graka i salate. O svjeem povru. Ali vrtovi imaju i svoje loe strane. Pele i muhe zuhare, zatim duhovni ponedjeljak. Na str. 155. misli Bloom na mladog medicinara Dixona: koji mi je tada u Mater u 12 ubod zavezao i sada je u Holles street-u gdje je gospoa Pourefoy. Posve nerazumljivo. Tek poslije daljnjih 400 strana saznajemo da je 27. maja na duhovni ponedjeljak Bloom bio ujeden ispod unog bubnjia od pele. Isti ubod nagovjeuje se parodino na strani 369. Spominje u fragmentu dijaloga na strani 404. da taj motiv bude konano uvuen u apokaliptino 15. poglavlje, gdje rije Bluzz izaziva kod Blooma podsjeanje: Pela i muha zuhara udari onomad o sjenu na zidu, bila je omamljena, pade mi omamljena u koulju i ja sam je morao Kako se vidi, taj nain obrade ivotnih trivijalnosti preuzeo je Joyce iz muzikog komponiranja. Isto tako i sa temom krompira. Bloom nosi u depu krompir poetkom knjige da se stotine stranica kasnije razjasni odkud mu on u njemu i iz kojeg razloga. Kao sredstvo, naime, protiv reumatizma, koje je vjerovanje preuzeo od svoje majke. Ova su dva sluaja takoer od vanosti za Blooma. Jer bacivi i stenografiravi bez filtriranja i dotjerivanja procese svijesti od kojih lica Joyce ih ujedno karakterizira upravo njima samima. On svoje linosti ne tumai deskriptivno a ni izabirajui dogaaje, u kojima bi se mogle protumaiti i svrstati u koju od kolskih kategorija ljudskih tipova; Njegove se linosti same tumae. Skuplja anonsi Bloom primjerak je graanske prosjenosti i uope ljudske prosjenosti. Ona je egoistina, pozitivna i uravnoteena. Blooma silno zanima medicina, higijena i kozmetika. Devet novih muza ovog modernog grka jesu: trgovina, operna muzika, Amor, novinarstvo, manufaktura, sloboda govora, ope pravo glasa, gastronomija, spolna higijena, rivijerska koncertna zabava, bezbolni poroaj i astronomija za puk. On je porodini ovjek i ima jak smisao za familiju. Misli sa bolom na svog oca. ali za svojim siniem, koji mu je u jedanaestom danu umro. ali to, ne ostavlja potomstva. ivotan je i seksualan. Uprkos svoj uravnoteenosti pokadkada perverzan, pun ulnosti. On predstavlja ljuski instikt kao to Dadalus predstavlja intelekt.

2.6

KOMPOZICIJA

Pa kao linost, tako i sama kompozicija poiva na estetskom realizmu. Svaki pasus, svaka reenica, reeniki odlomak razumljiv je tek u vezi ili odnosu sa nekim drugim.Svako od osamnaest poglavlja ima svoju posebnu tehniku i zahtijeva posebnu analizu. E. R. Curtius navodi u svojoj studiji " James Joyce und sein
11 12

Predgovor knjizi Gens de Dublin, Paris, Plon (1926). Odnosi se na bolnicu

20
Ulysses " analizu tehnike 11. pglavlja: Odigrava se u Ormond-restauraciji u Dublinu. Dvije konobarice, miss Douce ( boja kose: zlato ) i miss Kennedy ( boja kose: bronca ), obje u crnim atlasnim bluzama, gledaju kroz prozor i promatrju irskog vice-kralja kako se sa enom i svijetom provozi. Sluga im donosi njihov aj, dobacuje uz to neku bezobraznu primjedbu, koju one odbijaju. Gunajui on je ponavlja. Simon Dadalus stupa unutra kidajui krhotine palca. Miss Douce neto nepristojno primjeuje, miss Kennedy crveni zbog toga i kudi je. Dadalus uzima iz depa lulu, duva kroz nju i prozvodi tako dva glasa slina frulinim. Bloom se meutim, klatari kroz Dublin. Miss Douce pjevucka neku melodiju iz opere Kastiljska rua. Miss Kennedy sjedi u uglu i ita. Lenehan pokuava da svrati na se njenu pozornost. Miss Douce pria o ugaau glasovira, koji je danas tu bio. Saalijeva ga zbog njegove sljepoe. Tada otro zazvoni neki gost. Ugaa je ostavio ugaa. Neko po njemu lupnu: lagan, umirui zov. Lenehan je vabio miss Kennedy dozivom i zvidukom. uje se pjesma uz pratnju glasovira. Ura tik-tae. Benjamin Dollard pjeva: ratnikovu ljubavnu pjesmu itd.13 Curtius navodi ove dogaaje radi to boljeg razumijevanja Joyceove tehnike pisanja u dotinom poglavlju. Zatim sam tekst poglavlja, tekst potpuno nejasan i nerazumljiv.

2.7

LIKOVI:

Leopold Bloom Protagonist djela, kao i Odisej nije prisutan na poetku radnje djela (pojavljuje se tek u petom poglavlju djela) Autor nas upoznaje s likom uz sljedei citat: Mr. Leopold Bloom s uitkom je jeo iznutrica ivotinja i peradi. Volio je gustu juhu od guje ponutrice, pikantne eluce, punjeno preno srce, pohanu jetricu s mrvicama, peenu bakalarevu ikru. Najvie od svega volio je na aru peene ovje bubrege koji su mu na nepcu ostavljali blag okus s jedva primjetnim mirisom urina. Roen 1866. , kao sin jedinac Rudolfa Viraga (Maara koji je emigrirao u irsku promijenio vjeru s idovstva na protestantizam, te se kasnije ubio) Oenio se Marrio (Molly) 1888. , s kojom ima dvoje djece Milly (15) i Rudy (preminuo) Portretiran je ponajvie kroz svoje misli, zaokupljen je vezom Molly i njenog menedera i smru svog prijatelja i dijeteta (Rudy). Odsustvo njegova sina natjera ga da se sprijatelji s Stephenom, kojeg izbavi iz bordela i odvede kui Iskazuje ovinistika stajalita, sklon je vojajerizmu i avanturama (pod alter egom Henry Cvijet Mrzi nasilje i relativno je indifirentan prema irskom nacionalizmu, to ga dovodi u sukob sa sugraanima

Molly Bloom Penelopa (ironija, poto je Penelopa bila vjerna 20 godina) ena Leopolda Blooma, roena 1870. na Gibraltaru.Prevarila Leopolda nakon 10 godina celibata. Zadnje poglavlje (18.) ne sadri nikakve interpunkcije. Sastoji se od njezinog monologa, dok lei u krevetu pokraj Leopolda, koji najbolje predstavlja roman struje svijesti. Sljedei citat to vjerno prikazuje: Da jer jo nikad nije
13

Uporeivanjem ovog izvoda sadraja 11. poglavlja s uvodom u isti par redaka nie vidi se najbolje Joyceova tehnika

21
uinio neto takvo da trai da mu se zajutrak donese u krevet sa dva jaja otkako smo bili u hotelu City Arms kada se znao pretvarati da je bolestan bolnim glasom izigravajui gospodina da bi bio zanimljiv onoj staroj rugobi gospoi Jordan za koju je drao da ima veliku ostavtinu Njezin monolog poinje i zavrava sa DA Stephen Dedalus Protagonist djela Protret slikara kao mladog ovjeka, u djelu Uliks nalazi se u usporedbi s Telemahom, a takoer i s Hamletom.On je protagonist prva tri poglavlja djela (sve do pojave Blooma).Stephen se budi u hotelu Sandymount Martello tower u kojem raspravlja o religiji i smrti svoje majke s kvazi-prijateljem Mulliganom. O njemu saznajemo vie tijekom njegove leerne etnje plaom tijekom koje promilja o razliitim temama u obliku unutarnjeg monologa. Kao lik Stephen je po mnogoemu slian Joycu, a neki to objanjavaju njegovim imenom: Stephen je ime prvog kranskog muenika i sveca,a nasuprot tome prezime Dedalus je ime mitskog izumitelja, prezime takoer otkriva njegovu elju za letjenjem, ali od okova religije, nacionalnosti i politike koje smatra da ga zadravaju Citati: Govori mi o jeziku, nacionalnosti, religija Pokuat u preletjeti te mree.Genijalan ovjek ne pravi pogreke. Njegove pogreke su namjerne i otkrivaju puteve u nova otkria.Bojim se tih velikih rijei koje nas ine nesretnima.

- STARAC I MORE Djelo koje zauzima posebno mjesto u Hemingwayoevu opusu. To je bio posljednji proplamsaj njegova stvaralakoga genija i saetak nagomilanoga iskustva pripovjedaa i ribolovca. Njegova je proza jezgrovita, opora i suzdrana. Hemingway kae: Proza je arhitektura, a ne unutranja dekoracija, a doba baroka je prolo...Pisac koji tako malo dri do ozbiljnosti pisanja da tei za tim da pokae ljudima kako je formalno obrazovan, kulturan i dobro odgojen, obina je papiga. A pazite i na to da ozbiljna pisca ne pobrkate sa sveanim piscem. Ozbiljan pisac moe biti sokol ili jastreb, pa ak i papiga, ali sveani pisac uvijek ostaje blesava sovuljaga.14
14

Starac i more, Zlatko Crnkovi,2. izdanje Zagreb: ABC naklada, 2000. 10. i 11. str.

22
Starac i more osjeduje umjetniku snagu biblijske prie ili parabole. Kad proitamo taj kratki roman, pred oima nam ostaje nezaboravna slika staroga ribara koji nakon duge i teke borbe ( tri dana i tri noi ) svlada napokon veliku sabljarku dugu oko est metara i teku oko seda stotina i pedeset kilograma. Borba je teka i neizvjesna da starac na mahove gubi snagu pa umalo i sam strada. Kad je na kraju izaao kao pobjednik iz tog dvoboja i privezao ribetinu uz svoj mali amac, plijen mu napadaju i otimaju morski psi koji su nanjuili krv u moru. Slijedi isto tako teka borba s tim morskim otimaima, borba u kojoj starac krajnjim snagama ubija ili ranjava nekoliko morskih nemani i usput ostaje bez oruja- harpuna, vesla i noa, te na kraju i bez svoga bogatoga ulova. Svemu je, po njegovome miljenju, bila kriva njegova oholost to se otisnuo predaleko na puinu, gdje ga je riba, koju on u isti mah i voli i mrzi kao sebi dorasloga protivnika, nemarno vukla dok nije i sama podlegla prevelikim naporima. Slika kostura ribetine u luci vezanoga za amac ostaje jo jedini dokaz nevjerovatne borbe ovjeka s prirodom. Ova jednostavna i uzbudljiva pria, prvi put je objavljena 1952. godine u popularnome amerikome asopisu Life. Godine 1936. Hemingway je objavio ovaj kratki zapis koji je zapravo zametak njegovoga znamenitoga djela: Jedan starac sam ribari u amcu nedaleko od Cabanasa i upeca na debelu uicu veliku sabljarku koja ga odvue na puinu. Nakon dva dana ribari su pronali starca ezdeset milja daleko na puini, a za amac mu je bila privezana glava i prednji dio sabljarke. Ono to je ostalo od ribe, manje od polovine bilo je teko oko etiri stotine kilograma. Starac se nosio s ribom jedan dan, jednu no,pa jo jedan dan , jo jednu no dok je riba plivala duboko pod morem i teglila amac. Kad je sabljarka izronila, starac joj se prikuio i pogodio je harpunom. Poto ju je vezao uz amac sa strane, morski psi su navalili na njegov plijen i starac se borio s njima sam u amcu u Golfskoj struji, mlatio ih palicom, ubadao i udarao veslom dok nije smalaksao i morski psi su mu poderali sve to su mogli. Kad su ga ribari pronali, starac je plakao u amcu, sulud zbog svoga gubitka, a morski psi su i dalje kriili oko amca . Ovaj zapis je bio samo skica od koje je nakon petnaest godina nastalo djelo Starac i more, u koje je autor uloio svo svoje dugogodinje iskustvo ribolovca u Meksikome zaljevu. To se iskustvo ogleda i u najmanjim pojedinostima opisa ribolova i ivota staroga ribara koji se sav svoj ivot bavio tim poslom na poten, junaki nain, esto izvrgnut velikim opasnostima i nezgodama, ali nikada ne gubei vjeru u samoga sebe. Starac i more nije simboliko djelo iako ima u njemu detalja koji se mogu shvatiti i protumaiti kao simboli Meutim, to je osobina mnogih znaajnih knjievih djela. Veliki pisci obino ne tee za simbolima kada stvaraju svoja djela, ali se simboli gdjekad sami javljaju u djelu i obogauju tekst dodatnim znaenjima. Slino je i s klasinim romanom amerikoga pisca Hermana Melvillea Moby Dick, gdje se bijeli kit, koji postaje opsesija glavnoga junaka, kapetana Ahaba, to je izgubio nogu u borbi s njim, moe tumaiti na vie naina. Kritiari su u Starcu i moru otkrili neke simbole i slinosti, primjerice, sa Shakespeareovom tragedijom Kralj Lear, poemom engleskoga pjesnika Coleridgea Pjesma o starome mornaru i romanom Josepha Conrada Mladost. Meutim, moda su najzanimljivije aluzije u djelu na Krista i njegovu majku.

23
Hemingway na jednome mjestu kae da se starac osjeao kao da mu kroz ruku zabijaju avle u drvo. Na samome kraju knjige starac nosi jarbol sa svoga amca uzbrdo do svoje kolibe i pet puta pada pod njegovim teretom od silnoga umora, ba kao to je i Krist pet puta padao pod kriem. Koliko god se inila jednostavno ispriana pria o jednome starome ribaru i njegovim mukama, ipak, dok itamo saznajemo mnogo o tome hrabrome ovjeku i to ne samo iz onoga to autor pripovijeda o njemu i njegovim postupcima i uspomenama, nego i od samoga junaka koji je, onako sam na moru, stekao naviku da razgovara sam sa sobom. Ponekad razgovara na glas, a ponekad u sebi. I jedno i drugo spada u moderni umjetniki postupak zvan unutranji monolog . Dakle, prenose se misli glavnoga junaka i na taj nain italac stupa u intimni svijet kjievnih likova. U ovome Hemihgwayevu djelu autor na prirodan nain objanjava kako je starac stekao tu naviku da razgovara sa samim sobom, a sva su ta njegova glasna razmiljanja prilagoena iskustvu i naobrazbi jednoga obinoga, neukoga ovjeka kao to je stari Santijago. Na kraju je vano naglasiti i taj njeni oinski odnos staroga ribara prema djeaku Manolinu i iskrenu djeaaku ljubav prema iskusnome i dobrome starcu koji je deka nauio ribariti. Iz njegovih dijaloga, na poetku i na kraju knjige, naoko krtih i turih, izbijaju njenost i potovanje na suzdran, srameljiv nain. 1. 4. PSIHOLOGIJA LIKOVA U STARCU I MORU Djeak kao otjelovljenje stareve snage, vjere i budunosti Odreeni svijeu da je ishod ljudskoga ivota neizbijeno tragian, Hemingwayev junak i junakinja stvaraju svoj karakteristian nain ponaanja, moralni kodeks koji im pomae da se suoe s takvim ivotom. Za njega ili nju, najvanije je biti hrabar, dobar prijatelj,ali ne i pokazivati osjeanja, a kad bol od pritiska ivota postane prejak, onda treba koristiti razliita hemijska ili psiholoka sredstva da bi ga ublaili, da bi preivjeli. Ova sredstva, kojima se u Hemingwayevim romanima i pripovijetkama moe ublaiti ukus gubitka nade i povjerenja u ljude i ivot, ukljuuju seksualni uitak, alkohol i opasnost u bilo kojem vidu, jer je izlaganje opasnosti zapravo neka vrsta provjere vlastitoga ponaanja pred konanim nitavilom, pred umiranjem. Novela Starac i more ima krunu strukturu. Santijagov put vodi od nade u porazu do beznaa nakon pobjede, koja je zapravo bila samo sudbinska varka. Hemingwayev prikaz vjene i neizbijene smjene borbe i naklonosti izmeu ovjeka i prirode ipak se ne zavrava gorinom poraza. Santijago postie moralnu pobjedu jer je hrabrou, izdrljivou i odlunou prevaziao ogranienja svoje starosti i okopnjele snage. Nakon osamdeset i etiri prazna dana, cilj ribarenja za njega nije samo trina vrijednost ribljeg mesa: njegov pothvat, kao i sve druge prave ivotne igre, nosi svoj smisao u postojanju. Santijago je pobjednik jer je dokazao da jo uvijek moe da se bori do kraja, da izdri. Linost djeaka Manolina dopunjuje osnovnu temu odnoda ovjeka prema prirodi, sudbini i samome sebi. Odani djeak, koji na kraju novele odluuje da e opet loviti sa starcem uprkos roditeljskoj zabrani, mlado je otjelovljenje nekadanje stareve snage i sadanje vjere u ivot i budunost. Prijateljstvo s njim vraa starca u mladost, ba kao i njegov jedini preostali san o dugim zlatnim plaama Afrike i lavovima koji se igraju u pijesku, san koji ima korijen u njegovim mladalakim mornarskim uspomenama. Stavljajui u sredite svoje novele dvije linosti sa krajnjih polova ljudskoga postojanja, Hemingway ini svoju poruku o potrebi vrstine i integriteta, bez obzira na starost ili nedozrelost.

24
Starac i djeak ravnopravno potvruju osnovne ivotne vrijednosti. 1. 8. NEOBINI STARAC ILI OVJEK I PRIRODA

Hemingway ja u svom posljednjem djelu Starac i more jo vie proirio svoju viziju ivota i za predmet svoga najuvenijega djela uzeo, ne odnos individue i drutva, nego odnos ovjeka i sudbine. Ve u nekim manjim djelima on je pokazao kako se individua moe relativno lahko izvui iz klopke drutva i prisilne smrti, ali ne moe da pobjegne od sudbine i njenih okova. Polazei od prevazienoga individualizma, Hemingway je u Starcu i moru insistirao na traginoj usamljenosti pojedinca, ali u ovom djelu glavna linost, stari ribar Santijago, ne predstavlja individuu nego ovjeka uope, ovjeka suprotstavljenog sudbini, ovjeka koji se bori protiv nje i nastoji da to vie izvue iz te borbe, iz jedne parabole biblijske jednostavnosti i snage o nesretnome ribaru koji je tek osamdeset i petoga dana ulovio jednu veliku ribu, ali ju ne moe potpuno da savlada i od nje na kraju uspijeva da sauva samo kostur, on je izvukao najpotpuniju viziju o ovjekovoj sudbini u svijetu. U njoj je vizija podignuta do takve univerzalnosti da je i drutvo shvaeno kao jedna sudbinska komponenta: oigledno je da bi tako veliku ribu kakvu je uhvatio Santijago mnogo lake savladalo vie ribara zajedniki. U jednoj iroj viziji drutvo je samo pomaga u borbi ovjeka protiv sudbine, a ovjek je osuen da se, borei se za opstanak, bori sa svojim saplemenicima, jer sve to postoji u velikom je srodstvu s ovjekom. Za staroga Santijaga riba koju je uhvatio jeste njegov brat, a zvijezde su mu sestre. U toj panteistikoj viziji sva su bia bliski roaci, koji su osueni da se, radi svoga opstanka, bore i meusobno ubijaju. A sa gledita prirode, koja je majka svih postojeih bia, svejedno je ko koga ubija. Stari Santijago to osjeanje izraava ovako: Svejedno mi je ko e koga ubiti.15 Hemingway je jedan od najveih animalista u svjetskoj knjievnosti. Niko kao on nije tako jasno i nedvosmisleno pokazao da su ivotinje dostojne ljubavi i sauea. Kod njega i same ivotinje imaju svoja osjeanja i stil ponaanja, pa ak i individualnost: svaka od njih reaguje na razliit nain, tako da se italac njegova djela pita nije li krajnja nebriga i oholost ovjeka dovela do toga da se ne brine za tu individualnost kod ivotinja. U njegovome djelu je itava povorka razliitih ivotinja, a ovjek je samo jedna posebna vrsta u tome svjetskome bestijariju, kojoj su ostale ivotinje i sve to postoji najroeniji rod, uprkos tome to on mora da ratuje s njima da bi se odrao. ovjek je osuen da se bori za svoj opstanak i da ubija svoje srodnike ivotinje, da one njega ne bi ubile i tako odrava svoj ivot. U Hemingwayevoj traginoj viziji sveukupne ovjekove borbe, ovjekov neuspjeh je istovremeno i njegov uspjeh. On moe da trpi neuspjeh, ali ne moe da bude poraen. ovjek mora da bude ponosan na svoju upornost i odlunost da 2. 1. DJELO I NJEGOVO ZRAENJE Prie o ribolovu i odlomak romana Imati i nemati koji se djelomino dogaa na Kubi, nadovezuje se Hemingwayev Starac i more, u kojem je pisac opisao kako je neobini starac Santijago, poslije osamdeset i etiri dana neuspjeha, najzad ulovio ogromnu ribu, duu od svoga amca, i s njom vodio teku i odvanu borbu u toku
15

Dragan M. Jeremi, Starac i more, 133. str.

25
tri dana, ali je u luku uspio da donese samo njen kostur, jer su je ajkule usput potpuno oglodale: on je meutim ostao moralni pobjednik, jer je dokazao da je sposoban da nadmai samoga sebe i savlada plijen vei od sebe. Kao da je itav Hemingwayev opus bio jedna stalna i uporna borba da se nae odgovarajui izraz i u isti mah rezultat nedovoljno kontrolisane inspiracije, koja je bila as otvorena, as vrlo krta u svojim rezultatima. U svakom sluaju Hemingway je, namjerno ili ne, ali produbljeno i snano naslikao nekoliko osnovnih tema ljudskoga ivota: rat, ljubav, drutvenu angaovanost, lov, ribolov, sport, borbu sa sudbinom,sukob sa nunou i slobodan izbor kojim ovjek trai sreu. Pisac je one teme kojih se prihvatao osvijetlio duboko i snano. Za njega dostojnu inspiraciju pisca prua samo neposredan ivot sa svojim stvarnim problemima, a ne ivot onako kako se ve odrazio u idejama, historiji, esejistici i filozofiji. Mnogi kritiari zamjerili su mu za antiintelektualizam i siromatvo ideja.Ali Hemingway nije antiintelektualac. Njegovo djelo je bogato mnogim intelektualnim razmatranjima koje svjedoe o dubokoj uenosti, znanju erudiciji. Za Hemingwaya se knjievnost pie samo na osnovu neposrednoga ivotnoga iskustva i pisac je duan da, piui o onome to zna bolje nego iko drugi, doda neto totalnome znanju, koje ne moe da zamijeni nikakvo iznoenje intelektualnih sanjarija.Usvojim djelima Hemingway je odbacio svaki pokuaj da ivot uini ruiastim iz nekih ideolokih ili estetikih pobuda. On je neosporno jedan od najveih protivnika dotjerivanja i lakiranja ivota, a isto tako kao da je poslije njega jednom zauvijek odbaen sentimentalizam u knjievnosti. On je jo kao mladi, ratujui i bavei se novinarstvom, imao prilike da ivot vidi s njegove najelementarnije i najgrublje strane i stoga nije mogao da pie protiv svoga iskustva. On je rado drugovao s ljudima koji su imali slina ivotna iskustva i zato je njegova knjievnost puna primitivnih ljudi, njihovih pogleda na ivot, njihova sonoga, gruboga jezika, njihova naina ponaanja.

2. MARCEL PROUST Marcel Proust (1871 1922) najvei je francuski, a uz Thomasa Manna i Jamesa Joycea jedan od najveih svjetskih romanopisaca XX stoljea. Mladost provodi po salonima, druei se s najpoznatijim umjetnikim imenima svoga vremena. Patio je od astme i srane mane, pa je posljednih desetak godina svoga ivota proveo piui u neprozraenoj i plutom obloenoj sobi, odakle je vrlo rijetko, i to samo nou, izlazio. Kao ovjek bio je poznat po svojoj ekscentrinosti, a kao pisac po neobino skrupuloznom i upornom radu na tekstu po emu su ga usporeivali s Flaubertom. Njegove prve knjige gotovo su bez ikakva znaenja, i Proust postaje onim to jeste objavljivanjem jednoga jedinoga romana, koji sainjava njegov cjelokupni opus. To je poznato djelo A la recherce du temps perdu (U

26
traenju izgubljenog vremena). Nastavak toga romana podudara se sa Proustovom boleu, smatra se barem dijelom autobiografskim djelom. 3. STRUKTURA ROMANA Dugaki roman U traenju izgubljenog vremena karakteristian je primjer francuskog romana i u njemu Proust izlae teorije vremena i memorije, pod utjecajem Bergsonove filozofije. Premda je autor vie dijela, ukupno est, moemo rei da je Proust pisac jedne knjige. ini se da je zamisao o njenoj cjelini sazrela tek 1909. Ona mu je ranije nedostajala i na neki nain ga usporavala. Njegovi rukopisi pokazuju da je raspolagao materijalom, ali da jo nije bio stvorio ni potpun plan ni jasno znaenje zdanja. 1913. godine izlazi prvi svezak romana Put do Swanna, kao dio cjeline, neodvojivi dio sloenog djela kakvo je ovo i predstavlja njegov poetak, u izvjesnom smislu slino uvertiri u sloenom muzikom djelu. Proust je esto podsjeao na neraskidivost dijelova romana, na njihovu organsku povezanost, naroito na Pronaeno vrijeme. Prvo izdanje prve verzije romana iji je cjelokupni naziv ostao U potrazi za izgubljenim vremenom, dijeli se na sedam velikih cjelina objavljenih u rasponu od petnaest godina i naslovljenih : Put do Swanna U sjeni procvalih djevojaka Vojvotkinja de Guermantes I Vojvotkinja de Guermantes II Sodoma i Gomora I Sodoma i Gomora II Zatoenica Bjegunica (ili Nestala Albertina) Pronaeno vrijeme 1913. 1919. 1920. 1921. 1921. 1922. 1923. 1925. 1927.

Ova grandiozna panorama drutvenog ivota na prijelazu XIX i XX stoljea prikazana je u tri osnovne socijalne grupe : porodica Guermantes sa svojim prijateljima predstavlja aristokraciju u propadanju; Charles Swann i njegov krug predstavnici su ve bogate, ustoliene i drutveno asimilirane buroazije; i napokon, porodica Verdurin su nouveaux riches, 16 koje i Guermantesi i umjetnici i intelektualci, to svake nedjelje posjeuju njihov salon, smatraju vulgarnima. O beskrajnim drutvenim sastancima i intrigama unutar toga zatvorenog kruga pria u prvom licu Marcel, koji u tolikoj mjeri podsjea na samog Prousta da se roman smatra barem djelimino autobiografijom. Taj iz poetka
16

Naziv nouevaux riches, potjee iz francuskog jezika to u prevodu znai ironino, novopeeni bogatai.

27
hiperosjetljivi djeak pati ako prije spavanje ne moe poljubiti majku i razvija bolesnu mrnju prema Charlesu Swannu, zbog ijih posjeta majka nije slobodna za njega. Swannovu ljubav prema Odette Crecy djeak rekonstruira u sjeanju, iako se zbila prije nego se on i rodio. Marcelova ljubav prema Albertini Simonet, oboavanje gospoe de Guermantes, platonski odnosi s Gilbertom Swann, njegova razmiljanja o knjievnosti, slikarstvu i muzici, njegove duboke introspekcije u kojima potanko analizira svoje asocijacije, motive i elje, zatim beskrajni niz likova iz razliitih drutvenih klasa, njihovi meusobni odnosi, intrige, seksualne sklonosti, njihovi ukusi ipogledi, sve to sainjava daljnji okvir, u kojem se odvija ova monumentalna vizija jednoga drutva. Razliite sudbine u vremenu, pa ak i odreeni razvitak pripovjedaa, od bolesnog i razmaenog, preosjetljivog djeteta do samosvjesnog umjetnika, morao je doi do izraaja. Cijeli se ciklus oblikuje u epizodama, koje uglavnom ine samostalne romane, a oni su posveeni bilo pripovjedaevu djetinjstvu, bilo nekom dogaaju, osobito ljubavnim iskustvima,nekim likovima i njhovim odvojenim priama. Prevladava pri tome neki slijed postupnog razoaranja kako samog pripovjedaa tako i gotovo svih likova, npr. Swann koji tei braku ali ipak nije sretan i kad se to dogodi. Ljubavi samog pripovjedaa pretvaraju se u stalne napetosti i nesigurnosti u vlastite osjeaje, pa je stalno prisutno neko unutarnje netadovoljstvo sa samim sobom i drugima. 4. PROUSTOVA KNJIEVNA TEHNIKA Proust je smatrao da se ivot moe osmisliti jedino naknadno, u sjeanju, a da taj dogaaj nije bio u naim dogaajima, niti u sluajnim susretima i trenutnim odlukama koje smo donosili pritisnuti okolnostima, nego u doivljajima koji su nas potresli. To su dogaaji koje smo zaboravili, ali koji su u susretu s umjetnikim djelima ostavili tragove u naoj najdubljoj unutranjosti. Temeljna knjievna tehnika postaje svojevrsna apologija sjeanja. Sjeanje pri tome nije shvaeno kao obino prisjeanje, kao namjerno dovoenje do svijesti prolih dogaaja, doivljaja i uspomena. Sjeanje koje je temelj Proustove tehnike pokuaj je detaljnog, temeljitog i iscrpnog obnavljanja prolosti. To je najee nekim neznatnim poticajem potaknuto izuzetno ivo oivljavanje uspomena, protkano ujedno analizom samog procesa koji je nalik ponovnom proivljavanju. To primjeujemo u sljedeem odlomku: ... Nekog zimskog jutra, kad sam se vratio kui, majka vidje, da mi je hladno, pa mi ponudi, da protiv svoga obiaja popijem malko aja. Isprva odbih, a zatim, ne znam zato, pristadoh. Ona posla po jedan od onih kratkih i punanih kolaa, koje zovu Mala Madelaine, a koji imaju oblik, kao da su izliveni u iljebanoj ljuturi s oklopa svetog Jakoba. I tako uskoro makinalno prinesoh usnama liicu aja, u koju sam stavio komadi madelaine, da se razmeka..... Ali u istom trenutku kada je gutljaj aja izmijean sa mrvicama kolaa dotakao moje nepce, ja uzdrhtah, svrativi panju na neto izvanredno, to se zbivalo u meni..... I odjednom pred oima iskrsne uspomena. Taj okus pripada komadiu madelaine, koju mi je u Combrayu, u nedjelju ujutru (toga dana naime nisam izlazio sve do poetka mise) davala tetka Leonie, kad bih doao u njenu sobu da je pozdravim, namoila bi ga u obini ili lipov aj, i tada mi ga dala. Izgled male madelaine nije me niega sjetio, sve dok je nisam okusio; moda zato to sam ih odnoda esto viao na slastiarskim policama, ali ih nisam jeo, pa je njihova slika napustila one combrayske dane te se vezala uz druge; novije... 17
17

Proust, Marcel: U traenju izgubljenog vremena, Put do Swanna, Sarajevo, Svjetlost, 1997. ( str. 68. )

28

U ovom sluaju sjeanje budi okus, odnosno ulo okusa, koje u istoj sekundi navire iznenada i nepozvano. Sam izgled kolaa ne znai nita, sjeanje budi njegov okus, slijedi detaljno sjeanje, stara siva kua, trg, soba, sve je to izronilo iz oljice aja: Tako je sve to ima oblik i vrstou, i grad i vrtovi, izalo iz moje ae aja. Proust na mnogo mjesta insistira na tome da pokae kako fiziki dodir, naroito miris, izaziva gomile asocijacija i povezuje nas s proivljenim. Nauno je dokazano da miris pomae u vraanju sjeanja, da nas moe vratiti nesvjesno, u samo djetinjstvo. O tome su napisane mnoge naune studije ali i eseji. oljica aja je sposobna da izazove bujicu sjeanja, da zaustavi vrijeme, da na kratko vrati izgubljeno. U tome i jeste Proustova knjievna tehnika vratiti vrijeme kroz sjeanje, probuditi ga na gotovo organski nain. Prema njemu, svako na ovom svijetu ima svoj klju kojim moe vratiti vrijeme, pronai ga. Sretni su oni koji ga nau prije smrti. Ja smatram sasvim razborito ono keltsko vjerovanje, da su due onih koje smo izgubili zatoene u nekom niem stvorenju, u nekoj ivotinji, biljci, neivu biu, i da su uistinu izgubljene za nas sve do onog dana, koji mnogima nikad ne osvane, kad se odlui da proe pokraj nekog drveta, da doemo u posjed bia koje je njihova tamnica. Tada one uzdru, zovu nas, i im smo ih prepoznali, arolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraaju i opet ive s nama. 18 Poslije epizode sa kolaiem itavo se djelo raa iz nevoljnog sjeanja; itav Combray izaao je iz olje aja. Oivljavanje uspomene na Combray proirit e se izvan okvira u kojemu su se zadrale prve stranice: osim pripovjedaa i njegove porodice pojavit e se mjetani gradia i sam gradi sa svojim crkvenim zvonikom i okolicom, sa dva uvena puta i ravniarskim krajolikom. Proust ni do danas nije nadmaen u knjievnoj tehnici opisa onih sitnih detalja ljudskog ivota koji svoje znaenje dobija tek u naknadnom osmiljavanju. Proustov pripoveda, mladi Marcel znao je moliti da mu objasne neku rije ije znaenje, esto preneseno, nije bilo mogue nai u knjigama i rjenicima. On je upijao govor svih sredina, svih drutvenih slojeva, a posebno govor visokog plemstva i govor seljaka. Tvrdio je da su plemii gotovo jedini ljudi od kojih se moe nauiti koliko i od seljaka i da je njihov govor ivi rjenik zastarjelih izraza. Razgovori koje vode likovi romana ne oznaavaju radnju, obini su, svakodnevni, beznaajni porodini Proust ih najtanije prenosi, te dobivaju i jednu sasvim novu dimenziju, kakvu nikada prije Prousta nisu imali. On e u njima pronai pravo drutveno znaenje, psiholoko ali i moralno znaenje. Pogreke i promjene u govoru su pokazatelj psiholoke i socijalne evolucije odreenih linosti. Vokabular i sintaksa su dragocjena obiljeja kulture, ukusa i drutvenog poloaja. Postoji mnogo primjera za to u romanu. Marcelove tetke hoe da se zahvale Swannu na cvijeu koje im je poslao, ali, kako smatraju da je vulgarno i neukusno izravno se zahvaliti, smiljaju sljedeu jeziku dosjetku, ali Swan ne shvata nita od daleke aluzije na cvijee koje je poslao.

18

Proust, Marcel : U traenju izgubljenog vremena, Put do Swanna, Sarajevo, Svjetost, 1997. (str. 74.)

29
Vrt je noas lijep ( nalaze se u vrtu ). A juer sam pomislila da se vrt proirio i na moju sobu. Marcelove tetke smatraju da je Swann shvatio finu aluziju, smijekom mu daju znak razumijevanja. Swann pomisli da su Marcelove tetke poludjele. Doktor Cottard, koji je uspio nauiti brojne izraze svog jezika i koristi se njima u drutvu, nije dorastao oiglednom simbolikom znaenju jezika, nego sve shvata doslovno. Gospoa Verdurin ga je pozvala u svoju lou u pozoritu, da bolje uje Sarah Bernard, i kae mu: Izvinjavam se, ali mogu vam jedino ponuditi sjedalo u mojoj loi. Sigurno biste se mnogo bolje osjeali na sjedalu u parketu. A ne znam ni da li e predstava biti ba zanimljiva. Doktor zbunjeno odgovara da ne sjedi na parketu i da je zaista uo da predstava moda i nee biti tako zanimljiva. Sve ovo jasno ukazuje na Proustovo isticanje jezika kao simbola koji se ne smiju shvatiti doslovno. Jezik treba razumjeti, zato i naziva pisca prevoditeljem . On mora prenijeti odreeno, dvosmisleno jeziko znaenje. 4. 3. Realistiki momenti u romanu Put do Swanna Pripovijedanje u prvom licu nije tek obino literarno umijee, prva knjiga, knjiga sjeanja je prosto knjiga uspomena. Pripovjedaevo djetinjstvo izrasta iz privatnog djetinjstva Marcela Prousta. 19 Jedino to je u Combrayu izmiljeno jesta ime tog gradia, to je Illiers, gradi blizu Chartesa. Sva lokalna geografija potpuno je vjerodostojna. Uz pripovjedaeve roditelje tu se pojavljuju baka, djed, tetke Celina i Flora, jedna oeva tetka, Francoisa, vjerna sliavka i Charles Swann, ladanjski susjed, istovremeno vrlo blizak ali i dran na odstojanju zbog svog nedolinog braka. Poslije nekoliko stranica posveenih analizi utisaka izazvanih besanicom, Proust se prisjea Combraya svoga djetinjstva. Taj dio je najranije napisan, moda zato to je hronoloki prvi, a moda i zato to je usredotoen na jednu od Marcelovih najstarijih tjeskoba odlaenje u postelju beskrajno osjetljivog djeaka koji ne moe zaspati ako ga prethodno majka ne poljubi. I morao sam otii popudbine; morao sam se popeti uza stube teko; tono rije; uspinjao sam se teka srca koje me vuklo majci jer mu ona nije poljupcem dala odobrenje da poe sa mnom... Ali prije pokopa u eljezni krevet koji su mi prenijeli u sobu jer mi je ljeti bilo prevrue u velikoj postelji sa zastorima od ripsa, u meni se neto pobuni pa nakanih izvesti lukavtinu osuenika na smrt. 20 Taj hiperosjetljivi djeak neodoljivo podsjea na Prousta, to pojaava pripovijedanje u prvom licu. On odlazak u krevet naziva pokopom i jasno je dokle ide njegova osjetljivost.
19 20

Proust, Marcel : U potrazi za izgubljenim vremenom, Put do Swanna, predgovor Amir Avdagi. Proust Marcel : U potrazi za izgubljenim vremenom, Put do Swanna, Sarajevo, Svjetlost, 1997. (str. 51.)

30
Linost Charlessa Swanna u cijelom romanu je prvorazredna jer je veoma prisutan u pripovjedaevom ivotu i Proust u njega unosi znatan dio sebe. Proust je sam pisao majci da e njegove tegobe ui u njegov roman. 21 5. PROUSTOVO SHVAANJE VREMENA Razmiljajui o Proustovom shvaanju vremena smatram da bi najpovoljnije bilo poeti od samog naslova njegovog romana U potrazi za izgubljenim vremenom. Ukoliko on koristi sintagmu potraga smatra da se vrijeme moe pronai, da nije nepovratno izgubljeno, jer da bi neto bilo traeno uvjet je da postoji pa makar u njegovoj svijesti. Proustov pripovjeda kae o prolosti: Tako je s naom prolosti. Uzalud se trudimo kad je pokuavamo prizvati u sjeanje, svi su napori naeg intelekta neuspjeni. Ona je skrivena izvan njegovog podruja i dometa, u nekom materijalnom predmetu ( u uzbuenju to ga taj predmet moe u nama izazvati ), o kojem nemamo pojma. I samo o sluaju ovisi hoemo li taj predmet prije smrti susresti ili neemo. 22 Iako govori o prolom vremenu smatra da se ono moe vratiti, da postoji klju za vraanje u matetrijalnom predmetu; ponovo prepoznajemo osnovnu Proustovu tehniku sjeanje. Njegova zaokupljenost prolou i vremenom sadri i neki kontradiktorni stav savremene kulture: uporno se nastoji shvatiti zagonetka ljudkog postojanja u vremenu, nastoji se shvatiti prolaznost i odnose izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti koji ine temeljni nain ljudskog opstanka. Proust smatra da ovjek moe izai iz vremena , da moe pobijediti prolaznost. Prema njemu to je mogue u odreenom trenutku u kom bi se sastale sve vremenske dimenzije, a ovjek bi tada posredstvom umjetnosti mogao izai iz vremena, umjetnost bi mu omoguila da se otrgne od pojma vremena i da postane bezvremen. Sjeanje na neki nain i jeste vraanje izgubljenog vremena, njegovo ponovno oivljavanje u mislima, a ne smijemo zaboraviti da je za Prousta istinski ivot onaj koji je naknadno osmiljen, koji je vraen sjeanjem i dotjeran na jedan sasvim novi nain. Pronaeno vrijeme je jedno prisjeanje na primanje kod vojvotkinje de Guermantes, to se dogaa mnogo kasnije, poto pripovjeda upravo tu moe zamijetiti, na licu domaina i uzvanica koje je neko poznavao, pustoenja to ih je prouzroilo vrijeme. Za Prousta nije sutinski to to je vrijeme opustoilo lica osoba likova romana, to su Swannove ljubavi, potom i pripovjedaeve, bile obmana, to su drutveni ustroji ispreturani. Uniteno je samo ono to je zasluilo da bude uniteno, u svakom sluaju mladost je potroena, nje vie nema na licima poznatih osoba.

21 22

Sepi, Vinja : Klasici modernizma, Esteticizam, Zagreb,1996. Proust, Marcel: U potrazi za izgubljenim vremenom, Pronaeno vrijeme, Sarajevo, Svjetlost, 1997. ( str. 69 ).

31
Traganje za izgubljenim vremenom zavrava krikom pobjede: izgubljeno vrijeme je pronaeno. Ono je ostavilo traga iza sebe a samim tim i mogunost da ga se pronae. Prolaznost se moe pobijediti ponovnim oivljavanjem prolosti, prolih trenutaka koji nisu izgubljeni sve dok ih se moemo prisjetiti. Potrebu da se knjievnou obuhvati cjelina ivota, koja se vjerovatno javljala u svim vremenima, pa tako i u modernizmu, ostvario je Marcel Proust ( 1871 1922 ) u svojem golemom ciklusu U potrazi za izgubljenim vremenom ( A la recherche du temps perdu ). Proust je najvei francuski i jedan od najveih svjetskih romanopisaca XX stoljea. Ovaj dugaki roman karakteristian je primjer francuskog romana i u njemu Proust izlae teorije vremena i memorije. Proustova kompleksna i precizno oblikovana reenica, pronicljive psiholoke analize i vjetina portretiranja likova izvrili su veliki utjecaj na savremenu knjievnost. Ovo je grandiozna panorama drutvenog ivota na prijelazu XIX i XX stoljea prikazana u tri osnovne socijalne grupe: porodica Guermantes sa svojim prijateljima predstavlja aristokraciju u propadanju; Charles Swann i njegov krug predstavnici su ve bogate, ustoliene i drutveno asimilirane buroazije; i napokon, porodica Verdurin koji su novopeeni bogatai, koje i Guermantesi i umjetnici i intelektualci koji svake sedmice posjeuju njihov salon, smatraju vulgarnima. Pripovjeda pria u prvom licu i u tolikoj mjeri podsjea na samoga Prousta da se roman smatra barem djelimino autobiografijom. Osnovna je Proustova misao da ovjek moe pobijediti prolaznost jedino ponovnim oivljavanjem prolosti, pronalaenjem vremena koje se izgubilo. Sjeanje se sjedinjuje s naim sadanjim razmiljanjima, i tek je to jedinstvena prava stvarnost. Meutim, svjesno, voljno, sjeanje ne moe obnoviti ljepotu prolih trenutaka sjeanje mora biti intuitivno, gotovo organsko. Zato Proust na mogo mjesta inzistira na tome da pokae kako fiziki dodir, noroito miris, izaziva gomile asocijacija i povezuje nas s proivljenim. Time je Proust cijeloj knjievnosti XX stoljea dao jednu novu psiholoku dimenziju

3.2. Munina i egzistencijalizam

an-Pol Sartr (fr. 'Jean-Paul Sartre'), francuski filozof, romansijer, esejist i dramski pisac, tvorac ateistikog egzistencijalizma. Posle gimnazije upisuje prestinu Visoku kolu normi (1924), u kojoj e sresti svoju buduu saputnicu Simon de Bovoar, kasnije utemeljicu feminizma i feministike filozofije. Poslije putovanja u Italiju (1936) nudi Galimaru roman Melanholija. Poznati izdava ga odbija. Ovo djelo postae 1938. Munina. Od tada pa sve do kraja ivota Sartr e nastupati na tri fronta: filozofskom, knjievnom i politikom. Sem Munine od proznih djela na glasu je njegova zbirka pripovjedaka Zid (1939) i autobiografska proza Rijei (1964). Najbolji eseji su mu Bodler (1947), Sveti ene, glumac i muenik (o pjesniku anu eneu, 1952), a posljednje Sartrovo djelo je monumentalna studija o Flobjeru Porodini idiot (1971). Protivio se sovjetskoj intervenciji u Maarskoj, ratovima u Vijetnamu i Aliru, podrao studentski pokret 1968. Bio jedna od rijetkih intelektualaca sa Zapada koji je obiao komunistike zemlje, Sovjetski Savez (1954), Kinu (1956), Jugoslaviju (1958) i Kubu

32
(1960). Za svoj rad koji je, bogat u idejama i pun duha slobode i traganja za istinom, izvrio irok uticaj na nae vrijeme, an-Pol Sartr je 1964. godine dobio Nobjelovu nagradu za knjievnost, koju je odbio da primi, uz obrazloenje da je uvijek odbijao zvaniine poasti, i da ne eli da se ravna sa institucijama. Sartre je 1938. napisao roman Munina (La Nause), koji je na neki nain posluio kao manifest egzistencijalizma i do danas ostao jedna od njegovih najboljih knjiga. Na tragu njemake fenomenologije, Sartre je drao da su nae ideje produkt iskustava iz stvarnog ivota, i da drame i romani koji opisuju takva fundamentalna iskustva vrijede jednako koliko i diskurzivni eseji koji slue elaboraciji filozofskih teorija. S ovom milju, radnja romana prati istraivaa Antoinea Roquentina u gradiu nalik Le Havreu, dok on polako postaje svjestan da su neivi predmeti i situacije posve ravnoduni spram njegova postojanja. Kao takvi, pokazuju se otpornima na svaki smisao koji im ljudska svijest moe pridati. Ova ravnodunost "stvari u sebi" (veoma slinih "biu u sebi" iz djela Bitak i nito) ima za posljedicu sve vee isticanje slobode s kojom Roquentin moe osjeati i djelovati u svijetu. Kamo god se okrenuo, on pronalazi situacije proete znaenjima koja nose peat njegova postojanja. Odatle "munina" iz naslova djela: sve to on susree u svakodnevnom ivotu proeto je uasnom slobodom. Pojam munine preuzet je iz Nietzscheovog Zaratustre, koji ga je koristio u kontekstu esto mune kvalitete postojanja. Koliko god eznuo za neim drugaijim ili neim razliitim, on ne moe pobjei od bolnih dokaza svoje povezanosti sa svijetom. U romanu se takoer na zastraujui nain ostvaruju neke Kantove ideje. Sartre se koristi idejom autonomije volje (idejom koja kae da moral potjee od nae mogunosti da biramo u stvarnosti, saetom u glasovitom iskazu "(ovjek je) osuen na slobodu") kako bi pokazao ravnodunost svijeta prema pojedincu. Sloboda koju je izloio Kant ovdje je velik teret, jer sloboda da djelujemo na predmete krajnje je uzaludna, a praktina primjenjivost Kantovih ideja otklonjena je. No Munina nije samo dokument koji ilustrira prvu fazu Sartreove filozofije, to djelo je prvenstveno roman iji svijet posjeduje vlastitu poetsku snagu. U povijesti modernog francuskog romana Munina je roman koji u vlastito sredite po prvi puta stavlja rastvaranje i raspad romanesknog junaka, nagovjetavajui tako preokupacije modernog romana. Formalno, Munina ima oblik dnevnika, rekli bismo metafizikog dnevnika, koji vodi glavni lik romana. Osjeaj patvorenosti i ispraznosti malograanske sredine u kojoj trenutno ivi, te nelagodan osjeaj neopravdanosti vlastite egzistencije kojoj pokuava dati smisao piui studiju o jednom libertincu iz 18. stoljea sve to ispunjava Roquentina tjeskobom koja poprima okus gaenja i prave munine u odnosu na sebe i na svijet. Izuzetno uspjeno izveden je u romanu lik autodidakta 23, kojega Roquentin osjea kao vlastitu karikaturu. Iako Roquentin na kraju romana ima dojam da e osjeaj munine i neopravdanosti vlastite egzistencije prevladati potpunim predavanjem umjetnikom stvaralatvu, ipak u prvom planu ovog djela ostaje muna tjeskoba izazvana izuzetnom tekoom da se uspostavi autentina relacija izmeu pojedinca i vanjskog svijeta. Na tom problemu zastale su i novele iz zbirke Zid, meu kojima se umjetniki najuspjenijom obino smatra Djetinjstvo jednog efa.Pripovijetke iz Zida (Le Mur, 1939.) naglaavaju proizvoljan aspekt situacije u kojima se ljudi zatjeu, te apsurdnost njihovih pokuaja da se racionalno nose s njima. Iz toga se kasnije razvila cijela kola knjievnosti apsurda.

23

33

Franc Kafka, roen 1883., a umro 1924., jedan je od najznaajnijih evropskih pripovjedaa na njemakom jeziku, roen i odrastao u Pragu, ivio due vremena u Njemakoj i Austriji, umro nedaleko od Bea. Ovaj knjievnik jevrejskog porijekla predstavlja jednu od najzagonetnijih pojava koju je XX vijek dao evropskoj knjievnoj umjetnosti. Za ivota autorova izasle su zbirke pripovjedaka Razmiljanja (1913), Preobrazba (1916), Osuda (1916), Umjetnik u gladovanju (1924). Poslije autorove smrti - a autor je odredio da se njegova knjievna ostavtina spali poslije smrti - izlazi niz pripovjedaka, dnevnici te najvrijednija Kafkina djela Proces (1925), Dvorac (1926), Amerika (1927). Sva zbivanja u djelu razraena su u iracionalnim okvirima, jer su vrijeme i prostor potpuno izgubili svoje stvarne obrise. Mogu se nai moda, i neke crte bajke, ali su kod Kafke izoblieni odnosi izmedju stvari i pojava, a ljudsko je otuenje potpuno. Kafka je vrlo znaajan pripovjeda koji je stvorio potresne dokumente o nesporazumima ovjekovim u modernom drustvu. Roman Roman "Proces" izdat je posthumno 1925 god. od prijatelja knjievnika Maksa Broda. Djelo pripada ekspresionizmu i nadrealizmu. Ekspresionistika je tema jer opisuje grad, smrt, patnju, vienje oima

34
intelektualaca. Nadrealizam u djelu je halucinantna atmosfera (snovi, neizreeni, nedovreni, slutnje, odstupanja od realnosti). Ideja se javlja jo 1921 god. kada je Kafka izjavio prijatelju da je za njega ivot sudska dvorana u kojoj je on samo posluitelj koji ne poznaje sudiju i da je u tom ivotu sigurna samo patnja. U svom djelu vizionarski je predvidio avetinjske procese (monstruozne, namjetene) koji e se javiti tokom II svjetskog rata. Kod svih dogaanja u djelu lei skriveni simbol znaenja, nikad ne moemo bukvalno prihvatiti znaenje rijei u djelu. Ljudi u romanu se kreu izmeu jave i sna, pa je djelo dobilo univerzalnu vrijednost, jer nije vezan za odreeno vrijeme i prostor, te predstavlja sliku totalitaristikih reima ( vlast jedne partije ili grupe ljudi), gdje se gui ljudska sloboda linosti ( Dek London "Gvozdena peta"; Don Orvel "Godina 1984"; Aleksandar olzenjicin "Arhipelag Gulag"; "U prvom krugu"). Veina interpretatora trai izlaz u traganju za metafizikom pozadinom Kafkinog romana, pokusavajui da osvijetli simboliki, alegorijski ili paraboliki smisao Procesa. Gotovo da potpuno nedostaju objektivnorealistine interpretacije dijalekatskog odnosa izmeu karaktera centralnog junaka, zapravo zrtve Procesa Jozefa K. - i nacin djelovanja, tj. organizacije misterioznog suda. Drutvena i historijska sredina koju Kafka prikazuje je kapitalistiki drutveni sistem u naliju svojih institucija i ivota u kome se oliavao. Kafkin ovjek osjea taj sistem kao mainu koja kao mora pritiska ljudski ivot i u kojoj je ilustrativno oliena kapitalistika birokratija. Takva maina radi kao nekakav stravian mehanizam u kome je ovjek - jedinka osuena na patnju ve samim tim to ivi i postoji. U tom pogledu naroito je ilustrativan njegov roman Proces.Ma s koje strane pokuali da se pribliimo bilo kojem od Kafkinih djela, ustanoviemo da ona neprestano izmiu svakom jednoznanom tumaenju. ak i autorovi najintimniji autobiografski i teoretski zapisi u Dnevnicima i Pismima, ne unose vie reda u nepregledni mozaik moguih znaenja njegove proze, ve, naprotiv, kao rukovet najrazliitijih perspektiva jednog krajnje neodlunog duha doprinose njihovom relativiranju. Ova izuzetna duhovna neodlunost i neprestani pokuaji Kafke da iskae neizrecivo i objasni neobjanjivo stvaraju podlogu svojevrsne literature koja e, praena epitetima tamna, hermetina, zagonetna, apsurdna, vizionarska s fenomenalnim uspjehom obii svijet , zadiviti mnoge koji je moda uopte nisu shvatili, zagolicati nekolicinu koji su izdaleka naslutili njene dubine, izazvati najrazliitije mogue interpretacije i podijeliti knjievnu kritiku na pro i contra24. itav nesporazum oko Kafkinog knjievnog opusa u okviru kojeg Proces prema miljenju veine zauzima sredinje mjesto poinje, ini se, injenicom da ga je praki knjievnik i esejista, Kafkin veliki prijatelj i povjerenk, Maks Brod, nakon autorove smrti objavio u nedovrenom, fragmentarnom obliku. Ta je fragmentarnost, kao i ranije pomenuta hermetinost, integralni dio romana, o emu svaki interpretator mora voditi rauna. Svako bi proizvoljno zaokruivanje teksta, njegovo vrednovanje kao cjeline i njegova nasilna racionalizacija ukinulo pravi smisao.Prilaz tekstu ne oteava samo neobina konstitucija fabularnog zbivanja ovog romana u prostoru i vremenu ve i Kafkin osebujan prosede stvaranja: prividno beznaajan, ali u tanine opisan detalj ukazuje na jedan daleko iri, vieslojan horizont znaenja, no on je ipak veoma daleko od nekih kljunih objanjenja. Zato je u pogledu svakog Kafkinog djela uvijek najsigurnija tzv. deskriptivna analiza fabulativnog tkiva, to znai da bi svaka dobronamjerna interpretacija morala ostati u okviru morfologije pojedinog djela.Uz svu vieslojnost mogueg spektra znaenja Kafkinog se Proces odlikuje jasnim, prividno
24

35
jednostavnih tonom pripovijedanja, iako preglednost fabularne strukture u vie mahova razorena unutarnjom logikom situacije izmie vrstom nadzoru pripovijedaa, a njegova perspektiva, uprkos izrazito objektivistikom metodu naracije, rijetko prevazilazi skuene horizonte svijesti literarnog junaka. U tenoj, kristalno jasnoj prozi, bez ikakvih stilskih majstorija, gradi Kafka strukturu svog romana iz itavog niza labavo povezanih scena i razvija svoju temu o tragikominom dvoboju siunog bankovnog inovnika Josefa K. s nesagledivom silom imaginarnog suda.itav sluaj poinje iznenadnim hapenjem glavnog junaka (Jozefa K.), a nastavlja se njegovim sizifovskim traganjem za nepoznatom, neshvatljivom krivicom, te nemotivisanim kompleksom potrebe za neprestanim opravdavanjem kako pred drugima, tako pred samim sobom i konano, misterioznom osudom na kraju - izvrenjem smrtne kazne - koju Jozef K. prima pasivno, bez trunke otpora, ali sa dubokim, u ovoj situaciji takoe teko shvatljivim stidom. Proces je dakle i naslov i tema Kafkinog romana, a Jozef K, kao optueni samo je objekat njegovog funkcionisanja. Osnovnu gradju Procesa ini stvarnost imaginarnog suda, koji zasjedajui povremeno bez ikakvog objanjenja i motivacije u zaguljivoj atmosferi mranih hodnika i praljivih tavana najzabaenijih predjela prljave periferije bezimenog velegrada, trazi rtvu objekat svoje egzekucije kako bi njegovo postojanje i funkcionisanje postalo vidljivo. Pored junakove nesagledive krivice, nije nista manje uznemirujua injenica da ni pomenuti sud nije u stanju da K. - ovu navodnu krivicu na bilo koji nain dokae. U dogaajima u djelu nema nieg vrstog i sigurnog. Jozefu K. se polahko u duu uvlai strah i osjeanje nesigurnosti jer nevidljivi, pedantni svijet zakona i propisa ima svoju vlast nad Jozefom K. Prokurista banke Jozef K. kree se u jednoj nestvarnoj atmosferi slinoj snu, atmosferi uasa. Nevidljiva birokratija, sudovi zasjedaju u stovaritima, budacima kua, u odajama za odlaganje stvari, pranim sobama izkonstruisala je proces protiv Jozefa K. Kao magla neshvatljiva je njihova optuba. Optuen i uhapen, nije znao zato je optuen i kako da se brani. Junak nosi u sebi krivicu dok ga cijelog ne prome, zaokupi i porobi. Proces se vodi bezglasno i neprekidno sa preciznocu mainerije bez mogunosti da optueni prinese dokaze, da advokati i sudije uzmu rije, sve je ve mnogo ranije odlueno. Proces je okonan prije nego to je poeo. Jozef K. je unaprijed kriv i samim tim osuen. ivot mu je odreen, dani odbrojani i sati i ta nevidljiva mainerija zna i as njegove likvidacije. Javljaju se dva gospodina blijedog ugojenog lica kao stari glumci koji igraju sporednu ulogu da bi na kraju procesa vodei ga brino i paljivo do kamenoloma da bi izvrili kaznu. Kada su gospoda izvadila no za klanje, pedantno su probali otricu noa koja se presijava na mjeseini dodajui ga jedan drugom, pa se Jozefu K. uinilo da trae od njega da sam izvri presudu. Jozef K. za to nije imao snage i dok je jedan od gospode obavio ruku oko Jozefovog vrata, drugi mu je zario no duboko u srce. itava mrana atmosfera u djelu podsjea na atmosferu Danteovog pakla zbog terora nad jednom duom i savjeu ovjeka u tom paklu. Tema Kafkinog djela je upravo pakao ovjekove intelektualne svijesti, pobuna protiv civilizovano organizovanog pakla koji stvara sistem terora maine vlasti. Zbog toga veina interpretatora trai izlaz u traganju z ametafizikom pozadinom Kafkinog romana pokuavajui da osvijetli simboliki, alegorijski ili paraboliki smisao Procesa. Gotovo da potpuno nedostaju objektivno realistike interpretacije dijalekatskog odnosa izmeu karaktera centralnog junaka, zapravo rtve procesa Josefa K. i naina djelovanja, tj. organizacije misterioznog suda.Ma koliko ubjedljivo izneseni argumenti svih ovih interpretatora, ni jedan od njih ne moe onu osnovnu hermetiku dilemu pitanje da li je ono o emu pojedina interpretacija govori identino s onim o emu je u Kafkinom romanu, zapravo, rije. Da bi

36
bar donekle izbjegli ovu dilemu kao i apstraktne nedokazive spekulacije, savremeni kritiari esto se okreu strukturi djela i problemima Kafkine pripovjedake tehnike: povezivanje tradicionalne forme pripovijedanja u treem licu i subjektivnog pripovijedanja u prvom licu rezultira injenicom da sve izjave o sudu i procesu proizlaze iz ograniene perspektive centralnog junaka Josefa K. Ni te izjave, meutim, nisu konane, ve ih je autor relativirao iz jedne jedva shvatljive pripovijedake distance; italac ih zbog toga doivljava kao mogua uobraenja centralnog junaka, te su mnogi kritiari svijet ovog romana oznaili kao snovienje njegovog autora. Upravo ovakav u svojoj nedosljednjosti dosljedan hipotetiki stil Kafke ometa svaki pokuaj da se jednoznano vrednuje sloeni misaoni kompleks pomenutog romana. Interesantno je da obian svakodnevni detalj za Kafku ima znaaj svetinje, on ga opisuje veoma pedantno i realno, a ti opisi djeluju okantno tek u svojim nerealnim, nemotivisano izvrnutim kombinacijama. Na taj nain se svaka eventualna identifikacija itaoca s Kafkinim junakom a priori iskljuuje. Ipak se mora priznati da ni ove najopreznije, djelu imanentne interpretacije nisu besprijekorne, poto one ovaj roman nepravedno izdvajaju iz drutveno historijskog konteksta njegova nastanka, a to, u svakom sluaju, moe dovesti do grubih nesporazuma. Iako izgleda da se Kafka, za vrijeme svog ivota anonimni savremenik buntovnih ekspresionista, kretao negdje na margini svoje epohe, njegovo djelo nije poteeno uticaja izuzetne atmosfere prake knjievne enklave kao ni sumraka evropske graanske aristokracije. Roman sadri imnotvo autobiografskih crta, te se esto oznaava kao neka vrsta kaznene vizije, kao model psihoanalitike spoznaje, to je svakako u vezi s Kafkinim problematinim odnosom prema Freudu.

Lik Jozef K.Josef K., glavni junak romana Proces, nije zatvoren ni u kakvu tamnicu, mada on izgovara rije hapenje. On zapravo stalno nosi u sebi jedno osjeanje koje ga svega proima i po kome on osjea da je njegov ivot ivot u tamnici. Pa ni sam proces nije formalni proces, ve njegov subjektivan doivljaj zasnovan na osjeanju krivice koja i ne postoji. injenica da Jozef K. osjea kako taj muni proces traje bezglasno i neprekidno, navodi na zakljuak da pisac ljudski ivot identifikuje sa procesom. Duboko znaenje ima i podatak da Jozef K. ne dokazuje da nije kriv niti da se osjea nevinim. Jedino to on trai to je ispravno voenje postupka i pravo uvida u optunicu. U sumurnu simboliku prerasta i injenica da se proces, pokrenut na zahtjev nepoznatoga, iz nepoznatih razloga, zavrava pogubljenjem, iza ega ostaje kao jedino mogu zakljuak da ovjekova krivica poiva u injenici njegovog postojanja. Mnogi kritiari su u ovakvoj simbolici vidjeli Kafkinu viziju bliske nacistike histerije. Kafka nije preslikao vidljivu stvarnost, kae jedan od njih, ali je predosjeao nastupajua zbivanja raznih procesa, masovnih unitavanja i nasilja. Njegove sestre stradale su u gasnim komorama Auvica. Iako nije doivio nacistiko nasilje ni mnoge predratne i poratne sudske procese na kojima nevini priznaju krivice koje nisu poinili, Kafka je sugestivno nagovijestio stravinu rafiniranost tehnike istranog postupka iji Kafkin je svijet apstraktan i

37
anormalan. Za njega sve to je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku ahovskih figura. Meutim te figure ive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat. Svijet u kome je Kafka voen i u kome je on ivio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije rijeio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je uinio bezvremenskim. Posebna znaajka svijeta Starog zavjeta jest apsolutni suverenitet boiji. On je slobodan na straan besprigovoran nain Na osnovu svega moglo bi se zakljuiti da se u osnovi Kafkinog svijeta ipak nalazi stvarni svijet njegova vremena. Uprkos injenici da se u okviru Procesa oba ova svijeta uglavnom razilaze, ovdje je rije o svojevrsnom obliku realistikog izraza. Istinitost tog realizma sastoji se u tome to autor nastoji istai sutinu pojava, a ne odslikati same pojave, koje mogu biti i sluajne. Kafkin se realizam estetski ne dopada, ali zato fascinira maginom snagom svog izraza, provocirajui uvijek ponovo pitanje o istini, koja ini se nije bila poznata ni autoru. Proces je metafora, i to mnogoznana, sveta u kome ovjek ne predstavlja neku vrijednost, nego je samo igrka drutvenih sila i drutvenog ustrojstva, mehanizma koji se ne moe dokuiti, ali koji nemilosrdno mrvi i unitava sve ljudske vrijednosti i ovjeka kao bie. Ono to se jo i danas oznaava epitetom kafkanijanskog (atmosfere ili junaka) vie-manje nije nita drugo nego svjetlucavi trag jedne fragmentarne zaostavtine koja je, prema posljednjoj autorovoj elji, trebalo nestati zajedno sa njegovim nesrenim ivotom. Tako je intimna ispovijest jednog nepoznatog autora - kao izraz metafizike nevolje u kojoj se ogleda itavo jedno vrijeme - postala sa izvjesnim zakanjenjem tema dana.

. O djelu Nora ili Lutkina kua Najpoznatija Ibzenova drama govori o sudbini ene, na nain suprotan romantizmu. Dok je u romantizmu ena shvaena kao fatalna ena, koja svojom ljepotom uglavnom upropauje ivot mukarca, u Nori ena, kao dio porodice, podie svoj glas protiv muke dominacije. Stoga je lik Nore omiljeni lik raznih feministikih pokreta dvadesetog stoljea. Drama je postavljena na romantiarskom zapletu sa antiromantiarskim zaokretom. Do zaokreta dolazi uvoenjem dijaloke rasprave u posljednjoj sceni. Nora i Torvald razmjenjuju replike i suprostavljenje stavove o odnosima u obitelji i pravilima ponaanja u braku. Dio naslova Lutkina kua odnosi se na igraku kuu za lutke. To je igraka iz imunijih graanskih porodica. ivot u kui za lutke znai ivot bez iskrenih osjeanja i izvan realnosti, prema nekim tuim pravilima. Nora je zapravo lutka u kui svoga mua Helmera, kua koja je samo za nju ureena i u koju je ona zatvorena. I u kui svojih roditelja bila je tretirana kao lutka bez prava glasa i prava na vlastite stavove i osjeanja. Stoga se Nora odluuje na radikalan raskid s takvim nainom ivota, na potpuno naputanje mua i porodice. Zbog ovako izrazito negativnog i traginog zavretka drame Ibzen je bio na meti tadanje kritike, ali je ostao dosljedan sebi i nije popustio. Radnja se odvija u svega nekoliko dana u stanu advokata Torvalda Helmera za vrijeme boinih blagdana. Torvald je unaprijeen u slubi na mjesto direktora banke, to bi konano trebalo poboljati materijalno stanje u

38
njegovom i Norinom domu. Ugoaj, raspoloenja i dijalozi izvrsno izraavaju trenutak krize u naizgled sretnom braku Nore i Helmera. Nora se ve u prvoj sceni pojavljuje kao rasipnica, sa mnotvom poklona koje je kupila za blagdane. I kao malo dijete kriom jede slatkie. Dok se Helmer pojavljuje radno, sa perom u ruci. Nora: Evo jedne krune. Ne ostatak zadrite. ( Nosa zahvaljuje i odlazi. Nora zatvara vrata. Ona se i dalje zadovoljno smijucka za sebe, dok skida eir i kaput. Izvadi iz tane kesicu sa slatkiima i pojede nekoliko; onda oprezno prie vratima svoga mua i oslune.) Da, on je kod kue. ( Opet tiho pjevucka za sebe dok prilazi stolu desno ). Helmer ( u svojoj sobi ): Je li to tamo cvrkue eva? Nora ( otvarajui pakete ): Da, cvrkue! Helmer: Je li to skakue vjeverica? Nora: Da. Helmer: A kad je vjeverica dola kui? Nora: Ovog trena. ( Stavlja kesicu sa slatkiima u tanu i brie usta. ) Doi, Torvalde da vidi ta sam sve kupila. Helmer: Ne smetati1 ( Uskoro potom, s perom u ruci, otvara vrata i pogleda unutra.) ta si sve kupila, kae? Ovako mnogo stvari? Je li to mali lakoumni eljugar opet izletio i profukao novac?25 Koristei slabost mua, mala rasipnica i lakoumni eljugar, ide i dalje, umjesto boinjeg poklona, trai od njega da joj pokloni novac, s motivacijom da e kasnije kupiti neto za sebe. Meutim, Nori je potreban novac da bi vratila dug Krogstadu. I sada kada je njen mu na boljem poloaju smatra da e lake isplatiti taj dug koji je zaduila na poetku braka da spasi Helmera od teke bolesti. Taj dug krije od mua, kojemu je tvrdila da joj je novac za njihovo putovanje na jug, odnosno njegovo lijeenje, ostavio njen otac. Tu svoju tajnu odaje prijateljici Kristini Lindi, koju nije vidjela deset godina. To je prije svega jo jedna hvalisava i lakomislena crta Norinog karaktera, elei da dokae Kristini da ona nije dijete i da je ona to uinila kako bi spasila ivot svoga mua. Jer Kristina, za razliku od Nore, je morala sama da se bori kroz ivot. Gospoa Linde ( smijeei se ): Dragi boe, to malo runog rada i slino ti si jo dijete, Noro. Nora ( zabaci glavu i hoda po sobi): To nisu smjela rei s takvom uvjerenou. Gospoa Linde: Nisi ih valjda mogla posuditi? Nora: Tako? A zato ne? Gospoa Linde: Ne, ena ne moe uzeti zajam bez saglasnosti svoga mua? Nora ( zabaci glavu ): Tako? A ako je to ena koja im nekog smisla za poslove ena koje se zna mudro ponaati onda 26 Nora moli mua da pronae Kristini neki posao u banci i on dluuje otpustiti Krogstada i njegovo mjesto e dati Kristini. Ali ne zbog Kristine ve zbog njegovih ranijh prljavih poslova Krogstad dobija otkaz. Tada on prijeti Nori da e rei njenom muu da je od njega pozajmila novac i krivotvorila potpis svoga oca ako ne uspije namoliti mua da mu da neko dobro mjesto u banci. Nora pokuava nagovarati Helmera ali uzaludno. Krogstad alje Helmeru pismo u kojem sve otkriva, ali Nora nagovara prijateljicu Kristinu u koju je Krogstad zaljubljen jo iz njihovih prijanjih dana da ga odvrati od nauma. Kristini to uspije, no Krogstad je pismo ve poslao, pa ono dolazi u ruke Helmeru, koji tada bezono napada Noru da ga je prevarila i upropastila mu karijeru. Tvrdi da ona vie nije dostojna odgajati njihovu djecu. Helmer ( hoda okolo po sobi ): O, kakva strana java1 Za svih ovih osam godina ona, koja je bila moja radost i moj ponos ona da je licemjerka, laljivica gore, jo gore zloinka! Ah, kakva se beskrajna odvratnost krije u svemu tome! Fuj, fuj!
25 26

Henrik Ibzen: DRAME: Lutkina kua, Sablasti, Divlja patka; Veselin Maslea, Sarajevo, 1978., str. 27.- 28. Henrik Ibzen: DRAME: Lutkina kua, Sablasti, Divlja patka; Veselin Maslea, Sarajevo, 1978., str. 37., 39.

39
Stie, meutim, novo Krogstadovo pismo u kojem on vraa mjenicu i kae da nita nee objaviti. Helmer se tada potpuno promijeni; spreman je, kae, Nori sve oprostiti. Nora pak sad uvia kako je njezin brak bio iluzija , shvata da je muu, zbog kojeg se rtvovala, bila tek poput lutke s kojom se igrao nakon ozbiljnog posla u sticanju novca i ugleda. Izjavljuje kako ga naputa. Helmer je tada zduno nastoji zadrati, ali Nora je nepokolebljiva: ostavlja mua i djecu kako bi pokuala ivjeti vlastiti ivot. Optuuje oca i mua da su na jedan izvjestan nain uguili njenu linost i njen integritet, nameui joj svoje nazore i svoj ukus, pretvarajui je u lutku za dokono muko igranje. Nora ak odbija da vidi djecu, ali ne zaboravlja da trai vraanje zarunikog prstena, koji treba da simbolizira oslobaanje od svih branih obaveza, jer ona sada hoe poeti novi ivot u kojem treba prvo sebe da odgoji. Tom dramom kao i nekim drugim, Ibzen je stekao glas feminista i protivnika patrijarhalne porodice, no problematika koju on zacrtava nipoto se ne moe svesti jedino na pitanje poloaja ene u tadanjem drutvu. Ibzen se, dakako, oito zalae za neprijeporno pravo ene da odluuje o vlastitom ivotu, on je oito sklon opisima osjeajnosti ene nasuprot navodnoj racionalnosti mukarca kao to se to, uostalom, moe razabrati i u brojnim realistikim romanima no to je njemu ipak tek jedan segment dubokog problema komunikacije u graanskom drutvu. Nora i Helmer se dubinski ne razumiju, a ne razumiju se zato to nain ivota razara osobnost i onemoguuje izvornu komunikaciju meu ljudima: samoivost, licemjerje i prijetvorna dobrohotnost zamjenjuju prave, istinske ljudske odnose, pa se pojedinac kao osoba mora tek boriti za vlastito priznanje, i to je najee uzalud. Nora u tom pogledu jo III. Ope karakteristike likova Torvald Helmer, Norin mu koji je voli i tepa joj na razne naine. Prvo njegovo pojavljivanje pokazuje da je on zaista voli ali i to da ona upravo zavisi od njega. To to Nora uspijeva izvui novac od njega, u prvi mah mislimo da poputa u svim njenih hirovima,ali nije tako jer on je jedna vrsta osoba, osoba kojoj je stalo do poloaja i ugleda. Jer kad ga ona moli za Krogstada on ostaje dosljedan svog stava u vezi toga. Helmer: Mala moja Noro, izmeu tvoga oca i mene postoji znatna razlika. Tvoj otac kao inovnik nije bio besprijekoran. Ali ja jesam. I nadam se da u ostati dokle god sam na ovom ploaju.27 Na kraju drame e se pokazati da je Helmer i dvolian. Jer kad saznaje za Norinu tajnu on je napada i govori da mu je upropastila sve to je gradio i sticao. Helmer ( zastane pred njom ): Trebalo je i prije da budem spreman na tako neto. Morao sam to predvidjeti. Lakomislene principe tvoga oca. uti! Naslijedila si lakomislene principe svoga oca. Ni vjere, ni morala, no osjeaja dunosti. O, kako sam kanjen, to sam njemu progledao kroz prste. Tebi za ljubav sam to uinio. A ti mi ovako zahvaljuje!28 Ali kad odjednom saznaje da se to nee prouti moli je za oprotaj i opravadava njen postupak. Helmer: I patila si i nisi vidjela drugog izlaza nego Ali mi emo sve te rune dogaaje pokopati. Sad emo samo klicati i ponavljat: prolo je, prolo je! uje li me, Noro! Ti kao da jo nisi shvatila: prolo je. ta je to takav ukoen izraz? Ah, moja jadna malo Noro, razumijem te, ti jo ne moe da povjeruje u to da sam ti oprostio. Ali jesam! Noro, kunem se, sve sam ti oprostio. Pa znam ja, to to si uinila, uinila si iz ljubavi prema meni.29 Nora, naizgled sretna i zadovolljna svojim ivotom. Ali ustvari nije sve tako kako izgleda. Ona je poput nestanog djeteta, raspjevana, lakomislena, ali ipak na jedan nain enski koketna i ljupka. elei da dokae da nije dijete izbrblja svoju tajnu eni koju nije vidjela deset godina. Njena pria o nainu i razlozima krivotvorenja ne izgleda nam ubjedljiva i logina. Jer govori da je novac mogla dobiti od nekog tajnog bogatog oboavaoca. to nam to zaista i pokazuje da Nora ima bujnu matu i duu djeteta. Nora je uvijek bila potinjena starijem mukarcu; u djetinstvu svome ocu, a sada svome muu. Ona je igosana oevim karakterom, njegovom lakomislenou. Pretvorena u igraku za mukarce ona je istovremeno i njih pretvarala u svoje igrake, prenosei taj neobavezni i neodgovorni odnos i na djecu, pa i na poznanike. Biti lutka i imati tretman djeteta kome je sve dozvoljeno i sve mu se prata, bila je posebna Norina privilegija, koju je ona nametnula. I zato raanje nove Nore kojoj se odjedanput, samo zato to se nije desilo udo, proli ivot otvorio kao promaen. Nora: ..Ali naa kua nije bila nita drugo nego soba za igranje. Ovdje sam ja bila tvoja ena-lutka, kao to sam u tatinoj kui bila kerka-lutka. A naa djeca, ona su bila moje lutke. Kad bi me ti uzeo da se igra sa

27 28

Isto, str. 66.-67. Isto, str. 98. 29 Isto, str. 100.

40
mnom, meni je bilo upravo takvo zadovoljstvo kakvo je bilo djeci kad bih ja njih uzela i igrala se s njima. To je bio na brak, Torvalde.30 Ostavljajui sve za sobom, u potrazi za svojom istinom, Nora ne ispoljava samo egoizam ve i u punoj mjeri pokazuje nesposobnost da se sa problemima ivota uhvati u kotac, jer je njen odlazak i b i j e g od stvarnosti, panian strah da je i g r a prestala i da zapoinje zrelo doba odgovornosti i dunosti. I udo koje je oekivala da e se ostvariti od strane Torvalda, nije desilo, tako da se nije moglo oekivati ni njeno udo. Nora: Moram pokuati da odgojim samu sebe. A ti nisi ovjek koji bi mi u tome mogao pomoi. To moram sama uraditi. I zato te sada naputam Gospoa Linde, je Norina prijateljica jo iz rane mladosti ali se nisu vidjele deset godina. Za razliku od Norinog ivota, Lindin ivot je bio lanac nesrea i nevolja. Zbog teko bolesne majke, osuena da se brine o mlaoj brai, u materijalnoj oskudici, Linde je prisiljena da napusti ovjeka koga je voljela ( Krogstad ), i da se uda za bogataa. Poslije deset godina, na kraju, ostaje sama, u potrazi za poslom. Majka joj je umrla, braa se osamostalila i razila, bogati mu, koji se bavi nesigurnim poslovima, takoer je umro, ne ostavivi joj nikakvih sredstava za ivot, tako da je Kristina primorana da se sama probija kroz ivot. Na kraju ona se ipak miri sa Krogstadom.Gospoa Linde: treba mi neko kome bih mogla biti majka, a vaoj djeci treba majka. Nas dvoje trebamo jedno drugom. Krogstade, ja vjerujem u ono to je dobro u vama, zajedno s vama usuujem se na sve.31 Krogstad, slino Kristini Linde, nije samo pokreta radnje i zapleta ve slui i kao kontrapunkt Torvaldu i Nori. Krogstad je izgubio vsto tlo pod nogama i sada je kao brodolomnik na svojoj olupini. On ucjenjuje Noru elei ponovo da doe do polaaja. Njegove ruke su prljave, on se bavi svakakvim poslovima. On pie za najprljavije novine, krivotvorio je potpise i zbog toga je bio izopen iz drutva. On je pod teretom zle sudbine: neostvarena ljubav prema Kristini, neuspjeli brak, izopenje iz drutva, briga o podizanju djece, prijetnja otkazom, sve u svemu: promaen i ugroen ivot. Doktor Rank, je zaljubljen u Noru. Zbog nje je postao njihov kuni prijatelj. Ali on nita ne trai od nje, jednostavno samo joj se divi. Njegova ljubav je platonska, ista i utea. Drama Nora ( Lutkina kua ) podigla je oluju upravo iznosei sluaj ene koja, prije nego bude ensko, supruga i majka, hoe biti ena. Odrasla u djetinjoj njenosti najprije oca, zatim mua, koji su je mazili kao divnu lutkicu, ali su je zapravo iskljuili iz svoga i samoga njezina ivota. Ibzenova drama prikazuje proces samoosvjeivanja ene u kojo se budi njena individualnost i koja odbacuje jaram to joj ga je nametnuo egoistini mu. Osam godina ivjela je Nora u naizgled sretnom graanskom braku, osam godina ivjela je kao ena - lutka skrbei se za svoju djecu-lutke. I kada se samo jednom odluila na samostalan korak, taj se svijet sruio kao kula od karata. Ona je otkrila da dotad nije bila ono to jest, svjesna sebe, otkrila je da prije dunosti prema muu, prem svojoj djeci, mora ispuniti dunost prema samoj sebi, i zato naputa njega i njih pa bjei sama ususret pronalaenja same sebe. udo koje je prieljkivala ( da mu shvati razloge njezina postupka i da joj prui potporu) nije se dogodilo pa Nora odlazo, branei time pravo svakoga ovjeka na osobnu slobodu Roman Majstor i Margarita Bulgakovljev roman Majstor i Margarita je, kako u tematskom, tako i u smislu pripovijedne tehnike, istinska anticipacija reenog doivljaja svijeta. Osnovna odlika moderne knjievnosti jeste premjetanje teita sa predmetnosti na jezik. Jezik je temelj moderniteta. Na zadatak u ovome radu jeste da osvijetlimo i podrobnije obradimo interferiranje fantastike i svakodnevnice u Bulgakovljevom romanu Majstor i Margarita, a to prodiranje fantastike u svakodnevnicu ujedno je glavno obiljeje ovoga romana. Da bismo to osvijetlili, osvrnut emo se ukratko i na fabulu romana. O svemu tome detaljnije u glavnom dijelu rada. Moderna knjievnost svoje korijene vue iz epohe romantizma. Vrijednost djela se od tada vezuje za originalnost i individualnost pisaca. Autori, dakle, pisanjem izraavaju vlastitu osobnost i stvaraju vlastiti umjetniki svijet. Moderna knjievnost svoju ideologiju i naela direktnije uspostavlja u odnosu prema epohi realizma, sa estim suprotstavljanjem njegovim poetikim naelima. Epoha modernizma egzistira skoro cijelo dvadeseto stoljee. Modernu knjievnost karakterie pluralizam literarnih tehnika i stilskih orijentacija.
30 31

Henrik Ibzen: DRAME: Lutkina kua, Sablasti, Divlja patka; Veselin Maslea, Sarajevo, 1978., str. 103. Henrik Ibzen: DRAME: Lutkinakua, Sablasti, Divlja patka; Veselin Maslea, Sarajevo, 1978., str. 88.

41
Savremena knjievnost stoji u direktnoj vezi sa sadrajem i strukturom savremene stvarnosti. Svakodnevnica je osnov razumijevanja razlika izmeu knjievne stvarnosti i tradicije. Percepcija stvarnosti savremenog pisca je drugaija, te je on takvom i opisuje. 2. Interferiranje fantastike i svakodnevnice u Bulgakovljevom romanu Majstor i Margarita Ovaj roman je kompleksan, a ta njegova kompleksnost ogleda se na nekoliko razina. Kao prvo, u romanu je prisutna isprepletenost tema. Zatim, mjeavina realizma sa fantastikom, groteske sa satirom, kao i literarna igra sa jako vanim pitanjima koja se tiu ljudske egzistencije. Struktura Majstora i Margarite jeste roman u romanu. 2.1. Fabula romana Tematska okosnica romana Majstor i Margarita je pria o piscu. Njegovo ime je samo Majstor, a poetak Majstorovog romana tematizira zavrne dogaaje iz Evanelja. On je dakle, napisao roman o Ponciju Pilatu i suenju Isusu: "U bijelom platu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro etrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu izmeu dvaju krila dvora Heroda Velikoga, iziao je prokurator Judeje Poncije Pilat. Vie od svega na svijetu procurator je mrzio miris ruina ulja, i sve je sada predskazivalo lo dan jer je taj miris poeo proganjati prokuratora ve od zore. Prokuratoru se inilo da na ruu miriu empresi i palme u vrtu, da se vonj kone opreme i znoja straara mijea mirisna struja prokletih rua."32 Taj roman kritiari su ve unaprijed proglasili bezvrijednim i tetnim. Ovu bismo scenu mogli usporediti i sa stvarnim pievim problemom ija su umjetnika djela bila zabranjivana. Dijelovi umetnutog romana navode se uporedo sa glavnom priom i zauzimaju veliki dio cjelokupnog romana. Radnja romana poinje kada avo Woland dolazi u Moskvu sa svojom druinom s ciljem organizovanja godinjeg plesa demona. Susree se s pjesnikom Bezdomnim. Prorie iznenadnu smrt predsjednika udruenja pisaca Berlioza. A zatim, poinje priati Majstorov roman. Bezdomni Wolanda smatra pijunom i prevarantom, te se daje u potragu za njim. Ali, kako uporno pria nemogue doivljaje, naposlijetku zavrava u ludnici. Upravo tu susree Majstora koji mu pria svoju sudbinu. Naime, rije je o pisanju njegovog romana. Zatim, o Margariti u koju je zaljubljen a koja ga podrava u njegovim naumima. Ali, poto nije mogao podnijeti negativnu kritiku na svoj roman, bacio ga je u vatru i pobjegao. Tako je zavrio u ludnici. Istovremeno teku doivljaji Wolanda i njegove druine. avoli unose u moskovsku svakodnevnicu itav niz udnih, neobinih i nemoguih dogaaja. Tu se u stvari krije mjeavina fantastike sa realnou ostvarene preko jezika, konkretnije reeno knjievnosti. Woland na kraju poziva Margaritu da bude kraljica plesa demona. Poto je ona oajna od uzaludnog traenja Majstora, pristaje na to. Nakon plesa, Woland joj obeava ispuniti tri elje. I ovdje bismo mogli nai vezu sa onim klasinim ljudskim o zlatnoj ribici koja ispunjava tri elje. Takvo ispunjenje elja u stvarnosti nije istinito, ali je istinito da se esto spominje. Margaritine elje bile su spas i mir za Majstora. Woland obeanje ispunjava. Kad Majstor i Margarita popiju arobni napitak i postanu mrtvi za svakodnevnicu, Woland ih sa svojim vragovima odvodi u vjenost. Tu su i svi likovi Majstorovog romana koji je sauvan jer je Woland izgovorio udesnu reenicu: "Rukopisi ne gore!" Moskovljani zatim ubrzo zaboravljaju na potres kojega su avoli prouzrokovali, donijeli u svakodnevnicu. I ovdje jasno vidimo interferiranje fantastike i realnog svijeta. Samo pjesnik Bezdomni, koji je
32

Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, "Biblioteka Dani", Sarajevo, 2004., str.. 21.

42
pisao pjesme po ukusu kritike, naputa takvo pjesnitvo i prisjea se dogaaja koji govore da stvarnost nije ono to svi misle da jest, a da pravi roman mora govoriti o pravoj stvarnosti. Karakterizacija Majstorovog lika Lik Majstora se pojavljuje tek negdje u sredini prvog dijela knjige, a njegova pojava oiviava fasadu klinike Stravinskog: je iznenadna i

neobina. U bolnikom kaputu, preplaeno se osvrui, zaviruje u sobu Ivana Nikolajevia s balkona, koji

"Ivan se bez ikakva straha pridignuo u krevetu i shvatio da se na balkonu nalazi mukarac. Taj je mukarac stavio prst na usta i proaptao:

()

Pssst!"33

"Ivan je spustio noge s postelje i pogledao. S balkona je oprezno vireo u sobu obrijan, tamnokos, otra nosa, nemirnih oiju i s uperkom kose koja je padala na elo, ovjek od priblino trideset i osam godina. Uvjerivi se da je Ivan sam, i oslukujui, tajanstveni se posjetilac ohrabrio i uao u sobu. Tada je Ivan vidio da je pridolica u bolnikoj odjei. Na sebi je imao rublje, papue na bosim nogama, a preko ramena prebaen sivkastosmei ogrta. Pridolica je namignuo Ivanu, sakrio sveanj kljueva u dep, aptom je priupitao: Mogu li sjesti? i kad je dobio potvrdan znak, smjesti se na stolac."34 Opis njegove spoljanosti ukazuje na neto ve poznato. To lii na pokuaj skrivenog autoportreta. U pitanju je sasvim drugo i istovremeno veoma poznato lice. To se moe kazati za cjelokupnu Majstorovu sudbinu, ivot i prevrtljivost. U svemu tome je mnogo linog, preivljenog, biografskog, ali preobraenog umjetnou, ali i uzdignutog na razinu remek-djela. U Majstorovom liku je manje ivog, manje je realnih detalja. Okruen realnom svakodnevnicom, Majstor je istovremeno uznesen nad njom. Dva motiva i dvije teme pothranjuju njegov lik: stvaralatvo i ljubav. "Bulgakov je svoj roman s velikim brojem lica i sa vie slojeva pripovedanja nazvao po imenima Majstora i njegove dragane. I to nije prosto naziv, ve i neka vrsta posvete, to nije samo tribut fabularnoj ulozi dva junaka, nego i izraz duevne strane autorovog ivota."35 Za ovjeka sa strane Majstor mora djelovati kao ovjek koji nije sa ovog svijeta. On je sav u vlasti mate. Ta mata u stanju je doznati sjenke Jeue i Pontija Pilata. Njega strasti rada i stvaralatva obuzimaju u cjelosti. Majstor se uporno odrie asti da se nazove profesionalnim piscem. Ovdje je u pitanju ponos, ne skromnost. Njegovo pisanje za njega nije beletristika, ve je u pitanju dobrovoljno preuzeti zavjet. On se sumnjiavo i skoro neprijateljski odnosi prema spisateljskoj korporaciji i profesionalnoj knjievnoj sredini. Iako ne zna Ivanove pjesme, on je ubijeen da su one loe. Ali, Ivan se ipak s njim slae, i jo pridodaje da su jezive. Majstor je za Bulgakova vie nego pisac. To pretpostavlja potovanje prema primjerenoj vjetini, prema potpunom vladanju zanatom. Uz nijansu posveenosti, sluenja nekom uzvienom zadatku. U izvjesnom smislu majstorom bi se mogao nazvati i Jeua. uto slovo "M" na Majstorovoj crnoj kapi, koje je izvezla Margarita, upuuje na daleki
33 34

Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004., str.117. Isto, str. 132. 35 Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Veselin Maslea, Sarajevo, 1990., str.359.

43
historijski odjek u rijei "majstor". To je rije koja se upotrebljavala u krugu slobodnih zidara, s poetka prolog vijeka.

2.

3. Margaritina uzviena ljubav

Bulgakovljev junak Majstor nije pristalica ideje opratanja. Njemu je teko povjerovati kako su svi ljudi dobri i kako treba zaboravljati uvrede. Preivjevi tragediju nepriznavanja, Majstor se lahko ne miri s tim injenicama i ne oprata. Dalek je od pravednika, hriana i muenika. Podrku Majstoru pruaju vjera u znaaj svoga rada, unutranja vrstina, vjernost i ljubav nekoliko ljudi, pogotovu Margarite, koja e u svemu biti uz njega. "ena koja je postala Majstorova "tajna ena" pojavila se u njegovom ivotu u pravi as. () Njena vera u roman o Pontiju Pilatu je pravi podvig vernosti. Ona je njegov jedini italac, njegov saosjeajni kritiar, njegov zatitnik i naslednica, i dok je ona s Majstorom, () on nije uniten, on radi, on e napisati veliku knjigu!"36 Margarita ne moe Majstora spasiti od neprilika. Ali dok ima snage, ona se pokuava boriti s njegovom stranom i nerazumljivom boleu. Ta bolest je strah i ona truje itav njihov ivot. On iz straha baca svoj rukopis u vatru. Margarita je jedina osoba koja mu moe pomoi, samo ona moe u njemu da odrava volju za ivot. Ona izvlai iz pei ostatke ugljenisanog rukopisa da bi sauvala ivot najboljem djelu Majstorove due, tj. njegovom romanu. Strah u Majstoru moe proizvesti ludilo, no on ipak nije kukavica. Majstor nikada ne zaboravlja svoju savjest i ast. Ali strah razorno djeluje na duu umjetnika, mada se Margarita opire toj skamenjenosti due, ne eli se pomiriti s propau Majstora. Ona taj strah pokuava pobijediti svojom hrabrou i vjernou. Ona kune svoju sudbinu: Zbog ega to? Zbog ega? Margarita njega ne uspijeva prealiti, grize je savjest zbog uvjerenja da ga je izdala: "to je htjela ta vjetica koja je malo zrikavo gledala, koja se tada, u proljee, okitila mimozama? Ne znam, nije mi poznato. Oito je govorila istinu, htjela je njega, Majstora, a nikako gotsku vilu, ni zaseban vrt, ni novac. Ona je voljela njega, ona je govorila istinu. ()

Da, da, da ista pogreka! govorila je Margarita, sjedei uz pe i gledajui u vatru zato sam tada nou otila od njega? Zato ? To je bilo bezumno! Vratila sam se drugoga dana, asno kao to sam obeala, ali je ve bilo kasno. Da, vratila sam se kao nesretni Levi Matej, prekasno."37

Ova scena iz romana stoji u direktnoj vezi sa stvarnou. Pogrena ljubavna veza koja vodi propasti, bilo da je u pitanju i takav brak, tema je jako aktuelna, kako u knjievnosti, tako i u naoj svakodnevnici. Ona vodi ideji proerdanog ivota i vjeitoj tuzi za neim. Mnoge junakinje iz raznih romana olienje su takve jedne promaene sree. Recimo, Ema Bovari. Njena sudbina zavrava tragino, ali i sudbine mnogih ena iz naeg doba podlijeu takvoj sudbini. U ovoj sceni, gdje se Margarita ali na svoj nesreeni brak i ali za voljenim ovjekom, Majstorom, koji joj nije mu, mogli bismo itati kao temu ljubavnog trougla. Jer, naime, imamo ljubavnicu i dva ljubavnika. "Meutim, putem Majstora ne ide samo nosilac ljubavi Margarita (uporeena i s Matejom Levijem iz

36

Isto, str. 361

6
37

Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004., str.216

44
Jeuinog kruga) ve i oni u kojima se, pod uticajem Majstorovog primera, probudila linost (Ivan Bezdomni); na taj nain se ostvaruje ideja o napredovanju ivota i nadmaivanju zle svakodnevnice."38 Tuna java se zaista zavrava da bi poeo volebni san Margarite. Njena matarija, elja, nada, koje je umjetnik pretoio u fantastinu realnost. Margarita dokazuje svoju pravu, vjenu, vjernu ljubav. Margarita do kraja dijeli Majstorovu sudbinu. Stradava istog asa kad i on. 2. 4. Sudbina junaka svakodnevnice

Wolandovo gostovanje u Moskvi i kod Moskovljana ne izraava oduevljenje njihovim tehnikim napretkom. Njega zanima da li su se ti ljudi izmijenili iznutra, u dui. "Rei o moskovskim iteljima poslerevolucionarnog perioda da u svemu podsjeaju na lica Pilatovog vremena i uesnike bala kod Satane sem to prethodnike nije uznemiravao stambeni problem znai liiti savremenu svakodnevnicu svake nade u boljitak."39 Sudbina Matveja Levija neobino je vana za razumijevanje mogunosti nadmaivanja svakodnevnice u historijskom rasponu. I on je na svoj nain bio pripadnik Pilatove svakodnevnice. On je to bio sve dok nije osjetio da mrzi novac, tj. da moe napustiti ideju prividnog doma i poi za Jeuom, svojim uiteljem. Levijeva pria postoji kao prethodnica fabule o susretu Pilata i Jeue. Ona se dogodila u historijskoj prolosti. Ali u samoj historiji o Pilatu i propovjedniku postoji dokaz da svakodnevnica nije ostala zatvorena i ograena od prave istine. Taj dokaz je sudbina petog prokuratora Judeje. U njemu se probudila savjest i zapoeo proces stvaranja linosti. Pilat razmilja o svom zlodjelu i ak pokuava da ublai njegov efekat. Slian process se odigrava i u jednoj linosti s bala Satane. U pitanju je Frida. Ona je u ranoj mladosti maramicom u umi udavila svoje dijete. Na suenju je zloin pokuala objasniti injenicom da nije mogla izdravati to dijete. Njena sudbina zgraava. Stalno preivljava iskuenje maramicom ije se vizije ne moe osloboditi. Frida je jedina koja pati na balu Satane. Upravo je zbog toga Margarita izdvaja. Margarita u ponaanje prema Fridi unosi linu notu, a u poslerevolucionarnoj moskovskoj svakodnevnici ovakvog stava se pokazao dostojnim Ivan Bezdomni, i to onoga asa kad je naslutio put prema pravoj istini. Tada Bezdomni poinje drukije razmiljati o svome ponaanju u proteklim dogaajima. Njegov razgovor sa samim sobom, autor posmatra kao razgovor novog Ivana sa starim Ivanom. "ta je posrijedi, drugovi?" reenica je kojom se protivio novi Ivan onom preanjem Ivanu, starom. A Ivan je sam za svoje stvaralatvo rekao sljedee: "Ne to nikad nee proi. Pjesme koje sam pisao loe su pjesme i meni je to sad jasno." Susreti Pilat- Jeua, Frida- Margarita i Bezdomni Majstor imaju dvostruku svrhu. S jedne strane slue kao vrhunski dokaz slinosti raznih svakodnevnica kao uslova postojanja lienog linog naela, a s druge strane dolazi se do zakljuka da te razne svakodnevnice nisu u stanju da se do kraja ograde od uticaja linog naela. Lino naelo nadmono prodire nastojanjima Jeue, Margarite i Majstora. Bulgakovljev roman Majstor i Margarita predstavlja jedno od remek-djela svjetske knjievnosti 20-tog stoljea. Temeljni knjievni postupak u ovome romanu jeste Majstorov opis Pilatovog suda i sudbine Isusa tehnikom realistike pripovijesti. Graa Jevanelja tome je samo prilagoena, a likovi, osim Pilata, preimenovani. Pria iz moskovske svakodnevnice, koja se dogaa nakon dvije hiljade godina, opisana je tehnikom fantastike. Ta fantastika se ogleda u Sataninoj posjeti Moskvi, avolskim odnoenjem ljudi kroz prozor, Margaritinom letu
38

Grupa autora, Ruska knjievnost, Knjiga II, "Svjetlost", Sarajevo, 1978., str.414

7
39

Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita, "Veselin Maslea", Sarajevo,1990., str. 367

45
kroz prozor poput vjetice. Bitno je ponaanje i samih vragova. Oni, dakle, djeluju kao ljudi. U ovom radu sam podrobnije obradila karakterizaciju Majstorovog lika, kao i Margaritinu ljubav prema njemu, zatim, sudbinu junaka svakodnevnice i kao poseban podnaslov vanost jednog knjievnoumjetnikog djela. Majstor se kao lik pojavljuje tek u sredini prvog dijela romana, a ta pojava je iznenadna i neobina. Pri tome treba uzeti u obzir i specifinost njegovog vanjskog izgleda. to se tie Margaritine ljubavi prema Majstoru, ona je prava, vjena, vjerna. Njene snove umjetnik je pretoio u fantastinu realnost. Kompozicijski koncept romana Majstor i Margarita Napisan u trideset i dva poglavlja i epilogom kao zavrnim dijelom autorovog osvrta na roman, moemo slobodno govoriti o fabulatnom toku u kojem nema izraajnog kontinuteta, pa ipak su sve prie povezane tako da se nastavljaju jedna na drugu. Roman u romanu ini vrlo sloen koncept strukrure cijelog romana, Majstor s romanom o Ponciju Pilatu, u romanu Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita . Dvije prie koje se naizgled ne bi mogle ostvariti u jednoj, ali Bulgakov pravi tu nespojivu vezu koje dvije prie dovodi u suodnos. Prie su paraleno postavljene jedna naspram druge, a u cjelovitosti ine paralelu sa ivotom u stvarnosti, koji se historijski biljei u Sovjetskom savezu za vrijeme vladavine Staljina. Osnova je, dakle , Bulgakovljeva romana neko razaranje vrstog pojma stvarnosti, neko odbijanje da se pristane unaprijed na razlike izmeu mogueg i nemogueg, neka igra obiajima i navikama, igra koja je na prvi pogled neozbiljna, ali koja ipak sadri duboku ozbiljnost sudbinskih ljudskih odluka i postavljanja velikih, moda i najveih, ljudskih problema; problema opstanka umjetnosti, ljubavi, istinskog ivota i prave ljudske ili neprave, pa prema tome krivotvorene, smrti. U brojnim metaforama koje se meusobno sukobljavaju, u odsustvu svakog vrstog pojma stvarnosti i u kombinaciji elemenata mnogih knjievnih vrsta koje se u tradiciji nisu mogle lako ujediniti ( roman, legenda, bajka, vic ) Bulgakovljev roman ima samo jedno uporite na koje se oslanja kako mu se itav splet raznorodnih elemenata kazivanja ne bi pretvorio u nerazmrsivu zbrku i nerazumljiv niz besmislica. 40 Vrlo bitno sredstvo izraza u izgradnji strukutre romana je jezik, kao mogunost izraza metafora kroz svaku kjievnu vrstu koju Bulgakov iskoritava da pokae prikaz modernog i avangardnog romana, savremenog romana XX stoljea. Junake romana ne postavlja samo kao nosioce prie, nego i kao nosioce kompozicione sloenosti romana, stavljajui u jedan roman avola, Poncija Pilata, Jeuu ( Isusa Krista ), knjievnika i zaljubljenu enu vjeticu, on ve stvara intrigantan roman i sloeno postavljenu strukturu. 1.2.Starac i more Iako bi za ovaj roman mnogi rekli da je sasvim obian i jednostavan, moda ak i dosadan, veina ih se slae da iza ovako jednostavnog naziva stoji veliko remek-djelo. Kao i u veini svojih djela i u ovom romanu Hemingvej je koristio neka iskustva iz vlastitog ivta. Borba je bila osnovni motiv i preokupacija u mnogim njegovim djelima pa tako i u ovom romanu. Starac i more jedino je djelo iz posljednje faze Hemingvejeva ivota koje se moglo koliko-toliko usporeivati s njegovim ranijim ostvarenjima. Meutim, u njemu je Hemingvejeva opsesija fizikom borbom ostala samo gola deskripcija te borbe, ne uzdignuvi se na metaforiku razinu, to je na primjer uspjelo, na jedan gotovo okultan nain, borbi s bikovima u Fiesti.41 Roman zapoinje jednostavnim opisom starca Santjaga koji osamdeset i etiri dana bezuspjeno lovi ribu.On je bio starac koji je sam samcit u svome unu ribario u vodama Golfske struje, ali ni poslije osamdeset i etiri dana nije ulovio ni jednu ribu.42 U poetku je s njim bio jedan djeak meutim kako nikada nita nisu ulovili roditelji su mu zabranili da ide s njim u ribolov. Tako je starac ostao sam, ali to ga nije sprijeilo da i dalje lovi. Vjerovao je kako e se i njemu jednom osmjehnuti srea. Osamdeset i pet je srean broj-ree starac.

40 41 42

Milivoj Solar, Savremena svjetska knjievnost, Zagreb 1982. god. , 37

46
Odluio je da sam ide loviti na puinu, iako je znao koliko bi to moglo biti opasno za jednog starca kao to je on. Srea je ipak bila na starevoj strani, ako se to moe nazvati sreom, riba je zagrizla mamac, ali to nije bila obina riba. Bila je to ogromna riba koja je polako plivala vuui sa sobom starca i njegov un. E da je samo djeak sa mnom - ree starac glasno.43 Svjestan opasnosti kojoj se izloio,Santjago je osjetio strah, znao je da mu nee biti lako boriti se sa tako ogromnom ribom na otvorenom moru. Po prvi put se osjeao usamljeno. Bacio je pogled po moru i shvatio do koje mjere je bio usamljen. Mislio je kako se neki ljudi plae da se nau daleko od kopna u malome amcu i znao je da su u pravu to se tie onih mjeseci kada vrijeme najednom moe da se pogora.44 Strah, jedan od osnovnih motiva u Hemingvejevim djelima. Kada mu se otac ubio, on se uplaio da mu se otac ubio zbog straha, i strah mu postaje opsesija i, docnije , velika tema.45 Meutm kako je bio sam, starcu nije nita drugo preostalo nego da se bori i nadjaa ribu iako je to bilo gotovo nemogue, jer je riba bila ogromna i snana. Ipak, iako star i izmoren Santjago uspijeva ukrotiti to ogromno udovite. Osjeao je kako gvoe prodire te je nalegao na njega, zarivao ga sve dublje i onda ga napokon nabio prinevi na nj svu teinu svojega tjela.46 Ogromna je bila srea koju je starac osjeao kada je napokon savladao ribu, meutim borba je tek bila pred njim. Hou da je vidim, pomislio je, da je pipnem i osjetim pod rukom. Ona je moja srea, pomislio je.47 Opisujui borbu i nain na koji je starac ubio ribu, Hemingvej je jo jednom prikazao smrt kao sredinju temu, u ovom sluaju smrt ribe. Skoro u svim Hemingvejevim delima smrt je sredina tema, najee nasilna smrt, i smrtnost i umiranje, i pozleda zbog smrti, i aljenje zbog nje, i onda nain kako da se smrti suprostavi, pa da se ostane ne poraen, ak i kad se ne pobedi. ovek ogoljen i suovek sa smru sve ostalo ima samo kao dekor, u sebi samo moe da nae okosnicu svetlosti i da je zagrize, ili da je ne nae. A u ovom veku smrt, nasilna, i umiranje i odnos prema smrti, i odnos prema umiranju, i blizina smrti, stalna, bili su-a i jesu- doivljaj veine ljudi na svetu...48 Nakon to je savladao ribu, starac je osjeao da borbi jo uvijek nije kraj. Tako je i bilo, krv koja se irila morem iz ubijene ribe ubrzo je privukla druge, ali ne obine ribe, ve ni manje ni vie nego ajkule. Prolo je jedan sat pre nego to je prva ajkula kidisala na nju.49 Prvu ajkulu, koja je napala starac je nadjaao, odnosno ubio, ali na alost ona nije bila jedina, dolazile su druge, a sa njima i nove borbe. Ali nije bilo naina da ne ostavlja za sobom miris u vodi i starac je znao da vrlo teki asovi tek predstoje.50 Ajkule su dolazile, kidale meso stareve ribe i bivale ubijene.Meutim iako ih je jo uvijek uspjeno savladavao, starcu je bilo ao to od njegove ribe nee ostati gotovo nita.Bio je izmoren i jedino to je elio vidjeti bilo je kopno. Nijeelio ni da pgleda ribu. Znao je da je od nje ostala itava samo polovina.51 Bivao je sve tuniji i tuniji, krivio je sebe to je ostao bez ribe, jer je otiao daleko od kopna, a jo vie alio to niko nee vidjeti koliki je bio njegov ulov. -Poluribo-ree on. Nekadanja ribo. Oprosti to izaoh na sinje more. Upropastih time i tebe isebe. Ali doosmo glave mnogim ajkulama, ti i ja, a mnoge druge pamtie nas dugo.52 -Voleo bih da kupim malo sree, ako je upste negde prodaju-ree on.53 Meuti mogli bi smo slobodno rei da starac Santjago jednostavno nije imao sree.U jednom trenu imao je ulov o kojem sanja svaki ribolovac, a ve u narednom , od tog ulova ostao je samo kostur.
43
44 45 46 47 48

-749 50 51 52 53

47
Mnogi ribari stajali su oko una gledajui u ono to je bilo privezano uz njegov bok a jedan je bio uao u vodu, zavrnuo nogavice i paretom ueta merio kostur.54 Najtunije je bilo to to nikoga od onih koji su vidjeli kostur nije zanimalo kako i na koji nain je kostur dospio tu. -ta je to? - upita ona kelnera i uperi prst na dugaku kimenu kost velike ribe... -Ajkula. - Nameravao je da objasni ta se desilo. Nisam znala da ajkule imaju ovako lepe repove, predivnih oblika. I ja ree ovek koji je pratio.55 2.1. Hemingvejski stil Hemingveja, naravno, najprije nisu znali. Onda kada su za njega saznali, dovoljno je bilo rei: Hemingvej. Njega su od poetka itali, hvalili, grdili, od njega su uvijek oekivali. Neki su ga itali da ubiju dosadu, neki da se zabave, neki da naue, a neki da zaborave. Jedni u njemu nisu nalazili nita drugi su ga prouavali, a trei se oduevljavali filozofijom. Nekima se inilo da se taj starac zabavlja piui u svome slobodnom vremenu o svemu i o ni oemu.56 Meutim, upravo zbog svega toga bio je dugo vremena jedan od najitanijnih i najutjecajnijih amerikih knjievnika. Zahvaljujui svom ivotu, svojim djelima, temama i stilu posebno stilu, Ernest Hemingvej zasigurno zasluuje posebno mjesto ne samo u amerikoj ve i u svjetskoj knjievnosti. Ima cijela jedna klasa kritiara,koji dreda je Hemingvej vaan gotovo iskljuivo kao stilistiki novator i da je zapravo spojio grandiozni artizam s minornom vizijom svijeta. 57 Hemingvejev stil je postao pojmom u modernoj svjetskoj knjievnosti. Inovacije koje je Hemingvej unio u literaturu nedvojbeno su njegove. Burna ivota, burne naravi, snana, reska stila, originalnih tema punih neobinih karaktera i uzbudljivih sukoba, osvajao je italaku publiku izmeu dva rata, a naroitu omladinu. Postao je gotovo idol amerike i zapadnoevropske intelektualne omladine koja se oduevljavala njime i formalno ga gutala. Mladi pisci su se ogledavali u njegov stil i oponaali ga. Uz njegovo ime vezali su se novi pojmovi: hemingvejski dijalog, hemingvejsko djelo, hemingvejski stil. Jedni su za njegov stil govorili da je novinarski i da je za formiranje tog stila veliku ulogu odigralo njegovo reportersko pisanje. Onda kada Hemingvej pie kao reporter, a ne kao umjetnik njegov stil postaje besmislena manira i bombastino razmetanje. Kad pie kao umjetnik, njegova je proza svea kao intarzija ljunka na dnu potoka.58 Roman Uliks Dojs je pisao sedam godina, 1914-1921. godine, a objavljen je u Parizu 1922. godine. Prvi primjerak ugledao je svjetlost dana 2. februara, za Dojsov roendan. U tome lei simbolika jer je Uliks obiljeio novi poetak Dojsovog ivota u kome se prepoznala Dojsova stvaralaka zrelost. Uliks latinski naziv imena Odisej- neposredno upuuje itaoca na veliki Homerov ep. Taj pravac razmiljanja nije pogrean, ali nije ni sam po sebi dovoljan. Uliks je okupio sve Dablince i izgradio Dablin koji e ostati vjean koliko i Homerova Troja.esto spominjana "homerova paralela" povod je estih promaenih interpretacija Uliksa; bila je sredstvo, a ne cilj. Glavni junak Leopold Blum je niko i nita, nevani akvizitor oglasa, ali je, ma kako to paradoksalno zvualo u prvi mah, istovremeno i bog. Blum je bog i tvorac vlastitog svijeta na kojeg utie onaj spoljanji koji ivi kroz njegove mahom neizgovorene monologe. Stvarajui svoj svijet Dojs pretvara Dablin u mitski grad na sasvim osoben nain. Za njega cijeli Dablin i stanovnici postoje kao mit u jednom drugom svijetu i vremenu. Dojs ukazuje kako svaki dan, svaki trenutak ljudskog ivota neopaeno mine mimo nas. U Uliksu nastavlja pripovijest koju je u Portretu zapoeo. Mada se odrekao i svoje Irske, i svoje vjere i svoje porodice, a moda ba zbog toga, Dojs e cijeloga vijeka u duhu ivjeti u Irskoj. Prostorno e biti od nje udaljen. Vratit e se samo jedanput zbog majine bolesti, ali poslije toga nee nikada due u njoj boraviti. Ali duhom e stalno biti u Dablinu. Dablin je bio sjedite Dojsovog literarnog svijeta. Sam on je isticao da u sluaju kad bi se sruila irska prijestolnica, mogla bi se izgraditi ista na osnovu njegovih knjiga. Dablin je iza ostatka sjaja iz XVIII stoljea kad je bio na vrhuncu ljepote i moi, sve tee prikrivao propadanje i neimatinu koja je Dablince tjerala u alkoholizam, prostituciju i kriminal. Sa druge strane bogat muziki ivot, koncertne dvorane, njegovanje crkvene muzike, inilo je Dablin najmuzikalnijim gradom na svijetu to je bio nain da se makar nakratko umakne od bijede. Otuda tolika muzika na stranicama Uliksa i drugih djela. Zbog takve proturjenosti shvata se lake zato je Dojs Dablin i Dablince u isti mah volio i mrzio. Gnuao se uskogrudnosti i
54 55 56 57 58

48
neobrazovanosti graana, ali je potovao njihovu toplinu i jednostavnost. U dablinskim proturjenostima Dojs je vidio neiscrpnu grau za svoju prozu. Mnoge se sudbine prepliu u ljudskom mravinjaku u Dablinu; mnoge e od njih kao i u ivotu ostati nedovrene. Niko nije bio u romanu Uliks, a opet, svi su se mogli pronai u vrevi i dokolici Dablina, ali se moe prepoznati i dananji italac koji ne mora biti u Dablinu, niti biti Dablinac. Uliks nije ni mit ni historija Uliks je ivot. Dojs pokazuje u ta je mit pretvoren u savremenom svijetu. Svaka Blumova dogodovtina ima svoj pandan u Odisejevoj avanturi. Nema vie heroja koji pomjeraju granice ovjekovih sposobnosti. Uprkos smrti sina, eninoj nevjeri, kerkinom odsustvu i poniavajuem poslu, Blum se raduje ivotu. Korijeni te radosti kriju se u dvjema osobinama: neutaivoj djetinjoj radosti i bezinteresnoj ljubavi. To su dvije sile koje roenog gubitnika ine neunitivim i superiornim. Pisac Uliksa odstupa od normativne gramatike. Da bi stvorio iluziju autentinog toka svijesti onakvog kakav nedoreen u nama tee, on uzima slobodu sa sintaksom. Bez nekog jasnog upozorenja prelazi s lica na lice, sa epizode na epizodu. To sve ini djelo tekim za itanje. Dojs pretrpava djelo uenim digresijama i beskonanim diskusijama to ini roman mutnijim nego to bi to sam postupak izazvao. injenica da pisac bolje uje nego to vidi ini ovo djelo upeatljivijim akustiki nego vizuelno. Meutim, ovo djelo kao slika jednog dana u ivotu Dablina, akustika slika zvukova i agora mnogoljudnog grada, i unutranja slika sloenog ovjeka XX stoljea uokvirena mitom o Odiseju, koji joj daje trajniji znaaj istiui kontinuitet ovjeanstva od Homerovog doba do dananjih dana, ovo djelo predstavlja izuzetan knjievni domet. Reagovanje na djelo Uliks kretalo se od gnuanja i zgraanja do isticanja genijalnosti djela koje e promijeniti budunost i pogled na prolost. V. Vulf je rekla da je knjiga prostaka; Edmund Gos da Dojs prostituie svoj talent, da je vrsta Markiza de Sada itd., ali knjievna kritika je Uliks proglasila genijalnim djelom. T.S. Eliot je rekao za Dojsa da je dosegao visinu sa koje se ne vidi o emu bi, i kako mogao da napie jo jednu knjigu. Pokazala se tanom Dojsova izjava da je s Uliksom ostavio toliko tajni i zagonetaka da e profesori vjekovima moi da se zanimaju raspravljajui o tome ta sam to htio rei, a to je jedini nain da ovjek sebi obezbijedi besmrtnost. Uliks nije samo Dojsova kruna umjetnike misije, ve jedan od najznaajnijih romana u historiji pisane rijei. Dojs je u Portretu dao razvitak svijesti ovjeka od djetinjstva do mladosti, u Uliksu svijest zrelog ovjeka, i time obuhvatio cjelokupnu ljudsku linost na javi, on pokuava da u svom posljednjem djelu, Fineganovom bdjenju, da ovjeka u snu. Meutim, ovaj pokuaj sam po sebi nije mogao da bude uspjean. Kad je ovjek u stanju bez svijesti i jezik prestaje da vai. U snu ovjek gubi svijest o samom sebi, on ivi u svijetu podsvijesti, koja je svima zajednika, u kojoj nismo izdiferencirani kao individualnosti. Trudei se da stvori ljudsku podsvijest, to jest ovjeka na nivou podsvijesti, Dojs stvata poseban jezik u kome se stapaju elementi desetine najrazliitijih jezika, a rijei su duge i po jedan red. U fabuli se spajaju najraznorodniji mitovi, a roman postaje sasvim nerazumljiv. Za prosjenog itaoca roman predstavlja nesavladiv labirint, a sam je Dojs rekao da je djelo za one koji e doi kroz sto godina da bi mogli shvatiti. Knjiga se zavrava naizgled nedovrenom reenicom poto njen zavretak pronalazimo u prvoj reenici romana. Time se opisuje krug djela koje se ulijeva samo u sebe i koje jo eka prave itaoce. Po objavljivanju ovog djela 1939. godine, zbog naruenog zdravlja, jer postaje gotovo potpuno slijep, Dojs prestaje pisati. Umro je 13. januara 1941. godine. Mnogo se diskutovalo o Dojsovom stavu prema ovjeku. Jedni smatraju da se on u toku svog umjetnikog stvaranja udaljavao od ovjeka, drugi sa mnogo vie razloga, otkrivaju u njegovom djelu novi vid humanizma, primanja i tumaenja ovjeka XX stoljea, ne kao boga s Olimpa, ve kao obinog senzualnog Leopolda, egoistinog, usamljenog Stivena, putenu Moli, ili ak Irvikera u Fineganovom bdjenju. Takvog svakidanjeg, realnog ovjeka Dojs prima bez predrasuda, bez moralne osude. Moda ba zbog toga moemo smatrati da s njim poinje novo poglavlje u umjetnosti XX stoljea.

49

STO GODINA SAMOE Roman ''Sto godina samoe'' Gabrijel Garsija Markes napisao je u toku 18 mjeseci izmeu 1965 i 1967 godine u Siudad Meksiku, gradu u koji se preselio sa svojom porodicom iz Kolumbije. Originalni naziv je Cien aos de soledad . Na poetnu ideju za stvaranje ovog djela autor je doao tokom jednog putovanja u svoje rodno selo, Arakataka (Aracataca), u Kolumbiji, koje je izveo u drutvu sa svojom majkom. U jednoj prii pod nazivom, "Jedan dan posle subote", objavljenoj 1954, pominje se po prvi put Makondo, a veina likova iz ovog djela pojavljuju se takoe u nekim njegovim ranijim priama i romanima. U poetku, on je mislio svoj roman da nazove Kua, ali se odluio za naslov "Sto godina samoe" da bi izbegao zabunu i mjeanje sa romanom "Velika kua" (La casa grande) koji je objavio 1954 sa svojim prijateljem, takoe kolumbijskim piscem, Alvarom Samudiom (Alvaro Cepeda Samudio). Prvo izdanje "Sto godina samoe" objavljeno je 5. juna 1967, kod izdavaa Sudamerikana iz Buenos Airesa, kome je original ovog romana bio predat preko kurira odvojeno u dva dijela. Inspiraciju za djelo "Sto godina samoe" dobio je kada se vratio u babinu kuu u Arakataki. Ukleta kua evocirala je uspomene, a cijeli grad izgledao je kao mrtav i zaleen u vremenu. Ranije je skicirao priu o svom iskustvu u kui, stoga se roman trebao zvati ''Kua". Fabula je smjetena u mitskom gradu koji se zvao Makondo. To je ime plantae banana blizu Arakatake. Naalost, 1952. pria je odbijena od prvog izdavaa. 1955. dok je Markes bio u istonoj Evropi, njegovi prijatelji su uzeli priu sa skrivenog mjesta i dali je izdavau. Ovaj put je bila objavljena. U Evropi je radio kao novinar za razliite listove, a 1958. je, inspirisan revolucijom na Kubi, zapoeo prijateljstvo sa Fidelom Kastrom koje traje do danas. U januaru 1965. Markes i njegova porodica su se vozili na odmor u Akapulko kad ga je obuzela inspiracija: naao je svoj glas. Za prvi put u dvadeset godina kao da je udarac groma potpuno osvijetlio njegov Makondo. Taj glas koji sam koristio u romanu ''Sto godina samoe" priao je stvari koje su zvuale natprirodno i

50
fantastino, ali ih je priao sa potpunom prirodnou, ne mijenjajucu izraz lica za vrijeme prianja, ba kao sto je to radila njegova baka." Nakon godinu dana rada Markes je poslao prva tri poglavlja Karlosu Fuentesu, koji je izjavio: "Upravo sam proitao osamdeset strana remek djela." Sa pribliavanjem kraja smjetao je sebe, svoji enu i prijatelje u roman, i na posljednjoj strani otkrio je ime svog romana "Sto godina samoe". . Sa trinaest hiljada strana u rukama, gotovo otrovan nikotinom, sa preko deset hiljada dolara u dugu, obijavio je roman u junu 1967. Tokom prve sedmice svih odtampanih 8000 primjeraka je bilo prodano. Djelo je prevodeno na desetine jezika i osvojilo je etiri meunarodne nagrade. Nobelovu nagradu za knjievnost je dobio 1982. Sada je jedan od naslavnijih pisaca sa lagodnim nainom ivota, sa rezidencijama u Meksiku, Kuernavaki, Parizu, Barseloni i Barankili. Danas ivi sa suprugom Mercedes u Meksiku. Knjiga se sastoji iz 20 poglavlja bez naslova, u kojima je ispriana jedna historija u formi cikline temporalne (vremenske) strukture, tokom koje se dogaaji u selu, kao i u familiji Buendia (Buendia), stalno i nanovo ponavljaju, uz mjeanje i stapanje fantastike i realnosti. MAGIJA I STVARNOST Roman "Sto godina samoce" nam otkriva jedan udesan svijet pun nevjerovatnih i neoekivanih likova i dogaaja. S druge strane u romanu se osjeaju tonovi ironije, tuge i tragine besmislenosti. Kvalitetu i stilu romana doprinjeo je i "magini realizam" koji se suprotstavlja naem tradicionalnom osjeaju za prirodnu priu. Grad Makondo je dobrim dijelom magian i prije proizvod uma i mate, nego stvarno geografsko mjesto. Preplitanje mate i stvarnosti itaoca uvijek dri napetim, na rubu, uvijek u stanju isekivanja. Postoji vrlo vana veza izmedju fantastinog i realnog u romanu. Fantastini elementi esto prikazuju neobine situacije od originalnih kao sto je trag leptirova, preko satirinih kao to je dokazivanje Boga ispijanjem okolade, pa do scena vulgarnog i nenormalnog seksa ili likova iji su vjetrovi tako jaki da ubijaju cvijee. Uprkos svoj fantaziji i upravo u sred tog fantastinog svijeta je nasilje, okrutnost i oajanje, a u sreditu svega je samoa. Dok pria, pisac ni u jednom trenutku ne dozvoljava da postane oigledno da je neto nestvarno unosei ujenje ili divljenje. Prvi nevjerovatni dogaaji deavaju se sa dolaskom Cigana i njihovim "pronalascima". Leteci tepisi su neki od tih pronalazaka i Markes o njima pria tako kao da i inae ljudi svakodnevno lete na njima. "Sto godina samoce" je moderna bajka o stvaranju i usponu jednog grada i porodice osnivaa i neminovnom padu i grada i porodice koji su uprkos njihovoj vitalnosti zbrisani s lica zemlje. Mata i stvarnost prepliu se u romanu od poetka do kraja. Osjeaju maginog doprinosi nerazdvojivost prolosti, sadanjosti i budunosti. Poevi od imena koja se ponavljaju generacijama, pa do stalnog ponavljanja dogaaja i linosti, vrijeme u ovom romanu odbija da se podijeli na prolost, sadanjost i budunost, a Ursula je prva koja primjeuje da vrijeme u Makondu nije ogranieno, ve se kao toak vrti u krug. Ljudi se ne mogu sjetiti prolosti (zaboravnost), kao sto ne mogu predskazati budunost. U drugim sluajevima buducnost postaje jasna i predvidljiva ba kao i prolost. SMRT U ROMANU

Smrt polako pristie u Makondo, ali jednom kad doe vie je nita ne zaustavlja. U poetku se polako useljava u zajednicu, a onda stie brzinu u trci sa ivotom kroz sto godina. Kad su Ursula i Hose Arkadio osnovali Makondo, on izgleda kao utopija. ivot u selu znaajno napreduje i ovaj napredak ogleda se u injenici da u Makondu dugi niz godina nema groblja. U ovu utopiju su doli bjeei od smrti i sudbine rodoskrvnih brakova, ali ono sto ni Hose Akradio Buendija, a ni Ursula ne znaju, jeste da sjemena i jednog i drugog nose u sebi. Smrt traga za njima i prati ih u stopu, ali ne u obliku fizike smrti, nego samoe koja ih fiziki i psihiki odvaja od onih koji ih okruuju. Prvo dijete roeno u Makondu je Aurelijano, Ursulin sin koji u romanu simbolizuje ivot. U svojim zrelim godinama, Aurelijano postaje utjelovljenje smrti i tako, u samom zaetku utopije ivot poraa smrt. Budui da smrt ne moe prouzrokovati ivot, svi sinovi Aurelijana su ubijeni mladi. Pukovnik Aurelijano ostaje bez naslijednika. Smrt se moe izbjegavati jedno vrijeme, ali se ne moe potpuno izbjei i kad smrt doe u ivote porodice Buendija i konano dovodi duh Prudensija Agilara. . SAMOA U " STO GODINA SAMOE"

Sam pisac priznaje da je roman "Sto godina samoe" samo jedna velika knjiga prave ljudske samoe i da je u romanu ispriana burna i tragikomina historija stogodinje samoe porodice Buendija.

51
Iako je narod Latinske Amerike nepredvidiv, protivrijean, temperamentan, strastan; iako imaju dugogodinju duhovnu tradiciju kolektivnih mitova, legendi, vradbina i kazivanja. Iako im se, naroito nou, privid takmii sa opipljivim, a fantastino je izmijeano sa trivijalnim, samoa esto zahvata ovaj narod, moda vie nego bilo koji drugi. Samoa je jedini element koji se prozima kroz teme, ideje, motive, likove bilo da su muki ili enski, mladi ili starci, u ovom djelu na prvi pogled jezivog naslova "Sto godina samoe" . Svi likovi ovog romana ivjeli su u sopstvenoj samoi ili samoi u sauesnitvu s nekim, kao sto je Hose Aurelijano Segundo dijelio samou sa Petrom Kotes, Aurelijano Babilonio sa Hose Arkadiom, Rebeka sa slukinjom itd. Koristili su se razliitim sredstvima protiv nje ili se nisu uopte borili i eljni je, produavali samou. Tako je prvi put Hose Arkadio Buendija samou osjetio u Ursulinom odsustvu, a lijek za nju potraio u zabravljenoj alhemijskoj laboratoriji, postepeno se navikavajui na nju. Kasnije e, vezan ispod kestena, i usamljen provesti ostatak ivota razgovarajui povremeno sa Prudensiom Agilarom . Jo kao djeca Hose Arkadio i Aurelijano Buendija, osjeajui udnju za Pilar Terner, osjeali su isti prezir prema alhemiji i mudrosti njihovog oca i jo tad se povukli u samou, koju niko nije shvatio, pa ak ni Ursula, njihova majka. A vec sutradan e Hose Arkadio napustiti kuu i pridruiti se ciganima na due vrijeme. Pukovnik Aurelijano Buendija za dvadeset godina rata dolazio je kui, ali uvijek brzinom, praen vojnim aparatom i sa oreolom slave i legende, ali se ipak osjeao, u toj silnoj moi i vjeito okruen ljudima, tuincem i samcem. Aurelijano je grebao po tvrdoj ljusci sopstvene samoe, ali je ona bila jaa. Ona tri metra udaljen od Ursule i porodice, ,bila su ustvari tri metra samoe koja ga je dijelila od cjelokupnog ovjecanstva. Kasnije, po zavretku rata, zatvorio se u sobu pravei zlatne ribice, koje je zatim topio, pa opet pravio produujui ivot, tj. produzujui samou.A, za Markeza: 59''ivot je krai nego to ovjek misli." Pa npr. Amaranta: u svojoj samoi nije nikom priznala ljubav koju je osjeala prema Krespiju, pa je kao i Rebeka zapala u dilerijum. Melem za samou, ve kad je bila u zrelim godinama bio je Aurelijano Hose kad bi joj se uvukao u postelju. Kasnije je ijui haljine, doivajui dugmad pokuavala ubiti samou ili je moda produiti? Ursula je samou izjednaila sa radom, kasnije sa sljepilom, tako da je samoa kod najjaeg lika ovog romana bila najmanje primjetna. Rebeka je izgledala kao neko ko e svojom vedrinom, naroito u braku sa Hose Arkadijem biti sretna . Ali brak se kobno zavrava, a ona bukvalno ostaje u samoi, zakljuana u kui iz koje nikad nije ni izlazila. Uopte samoa se protee kroz svih 338 stranica i svaki lik po naosob ugledao je bijedno lice samoe. Markes je samou okarakterisao kao bolest nasljednu, a pri tom i prenosivu na likove koji nisu dio loze, recimo Mauricio Babilonio, koji nakon to je upucan, nastavio ivjeti kao invalid, bez gorine i bijesa, ali sa samoom duboko u sebi. Vidjeli smo da je samoa kod pukovnika prela u hravu naviku da gradi. Djelo "Sto godina samoe" objavljeno je 1967 godine i odmah nakon njegovog objavljivanja djelo je proglaeno njegovim remek djelom. U knjizi se govori o plemenu Buendija.Postoji jedna legenda koja se vezuje za nastanak ovog Markesovog famoznog djela. Tvrdi da je knjigu napisao nakon sto se zatvorio u sobu i tu je proveo petnaest mjeseci u izolaciji. Jednog dana on i njegova supruga su se sa djecom vozili u Akapulko i on je tada iznenada dobio viziju i tada je napisao svoje najpoznatije djelo. Tada je on prekinuo etvorogodinju inspirativnu blokadu. Naglo je zaustavio auto i vratio se u Meksiko. I nakon etrnaest mjeseci izolacije on je zavrio sa svojim rukopisima. Njegova supruga je predala rukopise i ubrzo djelo "Sto godina samoce" doivljava svoje prvo izdanje. Ovo djelo je vrlo lina knjiga za Markesa jer je on unio mnoga autobiografskih podataka. Kao i u svim njegovim djelima, ima malo istine i mnogo fantazije. Istina o knjizi je da je jako lina za pisca. Knjiga na bi bila napisana da u djetinjstvu nije doivio to sto jeste. Odrastao je sa babom i dedom u Arakataki. Baba i deda su bili rojaci koji su se preselili iz Rioace u Arakataku, po zavrsetku Stogodinjeg rata. Markesove anegdote iz djetinjstva govore o kui punoj duhova, sifrovanim razgovorima i roacima koji su predviali svoju smrt. Ta kuca je esto bila ispunjena gostima i stalna tema bili su socijalni dogaaji. Kada je Markesov djed umro on odlazi da ivi sa roditeljima. Nakon djedove smrti baba koja je bila slijepa nije mogala da se brine o kui, kua je propala i crveni mravi su unitili bagremovo drvee i cvijee koje se nalazilo oko kue. 60"Ali, nije se patilo od svakodnevnih problema jer su u mati bili rijeeni." Isto u ranom djetinjstvu Markes je bio svjedok masakra radnika trajkaa na plantai banana koja se zvala Makondo. Vlada je uinila sve da sprijei irenje te informacije u javnosti i umiri strane vlasnike plantaa. Markes je bio uasnut kada je tokom svog kolovanja shvatio da je taj dogaaj izbrisan iz kolumbijske historije. Odrastajui u Kolumbiji koja je imala traginu socijalnu historiju Markes se rano upoznao sa politikom i
59 60

Gabrijel Garsija Markez Gabrijel Garsija Markez

52
ekonomijom. Markes je pristupao pisanju ovog djela kombinujui svoja sjeanja, matu sa odreenom estetikom i osjeajem za traginu historiju zemlje. Imao je veliki utjcaj na pisce svih narodnosti. Knjiga je doivjela veliki uspjeh i na tristu i od kriticara kada se pojavila 1967 i od tada je prevoena na 26 svjetskih jezika i prodata u milion kopija irom svijeta.

Roman Stranac1 govori o ovjeku koji je u sukobu sa (smaim) sobom a time i svijetom u kome ivi. Na psiholokom graenju glavnog lika Mersoa2, trgovakog inovnika, Kami razvija tezu o apsurdu, odnosno besmislu ivota u cjelosti. Mersoova otuenost, distanciranje od svijeta, ironian stav prema poretku, sudstvu, psiholoka motivacija likova koji odluuju o glavnom liku pokazuju Kamijev kritiko-analitiki stav o besmislu i apsurdu svih stvari. Merso vjeruje da ovjekovo bie ne moe biti sputano nikakvim normama, da je dosljednost vlastitim ubjeenjima jedina mogunost otpora neljudskim snagama zla. Drutvo u kome ivi trai od njega da pokae aljenje za majkom, a on na dan sahrane gleda komian film, eta sa Marijom, zato to smatra da ima pravo provesti vikend kako eli. Nekoliko detalja sa sahrane pokazuju kako drutvo gleda na umiranje ili ivljenje i da nema razlike izmeu ivota i smrti jer su i jedno i drugo ljudske konane odrednice. Smrt je nepoznanica svima, a Mersoovo pogubljenje na kraju gledat e mnogi sa povicima mrnje. Treba li mrziti ljude? Opet jedan apsurd. U svijetu besmislenih ratova, hiljade nedunih ljudi gine, a tadanje alirsko drutvo, smrtno osuuje ovjeka koji je ubio jednog Arapina. A oni ubijaju godinama. On je kriv za sve ubijene zato to ima priliku da se pokaje, ali on to ipak ne ini, zato? Zato to je besmisleno pravdati se za neto to je uinjeno. Da li e pravdanje pomoi svijetu da se opravda za stradanje ljudi. Ratovi ubijaju ljude, ljudi ubijaju druge ljude, Merso ubija sebe. Nije mu ao. Besmisleno je navoditi besmislene razloge. Oni ne postoje, samo postoji ivot i smrt. Gdje je tu granica? Moda razlozi lee na alirskoj plai. Remon je donio revolver. Zbog vreline sunca ubio je ovjeka. Pucnji su poremetili tiinu plae na kojoj je Merso bio sretan. ta je srea? Razumio je sve to to mu se deava. Nije znao za druge. Sudski proces je tekao, takoe, besmisleno kao i sam ivot. Merso je ivio po svojim pravilima, zanemarivi pravila drutva. Izgubio je pojam o vremenu (stalno isti dan i isti posao). Suenje je pokazalo zato je Merso optuen. Njegovo ponaanje i moral bio je najvie napadan, ubistvo je ostalo po strani.Dokazanmu je zloin. Merso je sve prihvatio ravnoduno. U tom je njegova krivica. Biti ravnoduan znai biti pobjednik. Sud je predstavnik drutva, njegovih lanih vrijednosti i konvencionalnih znaenja.

53
Merso ivi kao dio iracionalne zbilje s jednom eljom da ni u emu ne iznevjeri nezamjenjivost svog trajanja. Njegova usamljenost dolazi do izraaja svjesnom banalizacijom koja predstavlja jedinu istinu o automatizmu svijeta. APSURD U STRANCU ALBERA KAMIJA Proza 19. stoljea sauvala je unutarnje jedinstvo ovjeka ali i jedinstvo svijeta i za posljedicu ostvarila model potpuna, cjelovita ovjeka ije jedinstvo ukljuuje psiholoku, metafiziku i socioloku sferu ivota. U minulom stoljeu vjera je imala znaajnu ulogu u ovjekovu ivotu pruajui mu jaku moralnu potporu sa naglaenom jasnom dinstinkcijom izmeu vjeitih opozita dobra i zla. Ali, model religiozno osvjetenog ovjeka u prozi novog doba znatno se mijenja. ovjek vie nije integralno bie i osjea konstantnu ugroenost to je posljedica ideoloke sukobljenosti i moralne nestabilnosti. Zato Kamijevo djelo moemo shvatiti, izmeu ostalog, i kao simbol beznaa i besmisla cijelog svijeta, svijeta zapadne civilizacije koja dehumanizirajui ovjeka, zapravo, ga svodi na razinu pukog automata.3 Meu moderno koncipiranim romanesknim predstavama o smislu ovjekova postojanja i mogunostima akcije u svijetu besmisla Stranac Albera Kamija predstavlja svojevrstan obrezac i izazovnu zagonetku. Pisano u duhu Volterovog kratkog romana s moralistikom porukom i satirikom poentom, ovo Kamijevo djelo predstavlja uzor konciznosti i redukcije romanesknih sredstava: nekonvencionalnim prodorom u sam medij jezika i izraajne mogunosti jezike organizacije Kami je ostvario neslueno bogatstvo slojevitih nanosa ovjekova iskustva i njegovih metafizikih znaenja.4 U romanu Stranac Kami pokuava doarati svijet duboke podvojenosti izmeu realnog poretka ivotnih injenica i njihove iskrivljene projekcije u svijesti onih koji te injenice kvalifikuju i o njima sude. To je svijet u kome nemogui dijalog dobija oblik traginog suoenja s nalijem ljudske zbilje i sa zlom. Poavi od naelne pretpostavke o nedefinisanosti ovjekovog poloaja u svijetu proizvoljnih i formalistikih normi ponaanja, Kami je svog junaka zamislio kao linost ija je disponibilnost posljedica snano uvrijeenog osjeanja ivotne praznine i sveopteg besmisla. Glavni junak romana, Merso, optuen je za ubistvo no, za ubistvo nee biti osuen. On nee biti osuen na osnovu stvarnih okolnosti pod kojima je dolo do zloina, nego e biti procesuiran na osnovu linog uvjerenja tuioca o psihikim i moralnim osobinama Mersoove linosti. Tu izrazito teku ljudsku dramu Kami je uspjeno predstavio na planu jezika. U prvom dijelu romana Merso je samo posmatra dok je u drugom dijelu preao iz tog poloaja u poloaj aktivnog sudionika u drutvu, ali u negativnoj konotaciji. Tim postupkom Kami nam naglaava jasnu razliku izmeu ive linosti i njenog portreta. Dogaaji o kojima Merso pria u prvom dijelu romana bit e rekonstruisani u obliku istranog postupka u drugom dijelu romana. Tako je jedinstven tok dogaaja predstavljen u njegovom narativnom i eksplikativnom aspektu. I sama kompozicija romana podreena je slijedeoj shemi: naime, i prvi i drugi dio djela5 govore o istim dogaajima , ali iz dva razliita ugla. Te dvije optike realizovane su na dva iskustvena plana, neposrednom doivljaju i njegovoj rekonstrukciji.6 Takav jedan postupak omoguit e jasnu dinstinkciju izmeu ive linosti i portreta. Od samog poetka Merso je gurnut u procjep izmeu svojih elja i moguih ostvarenja, za njega su svi drugi pakao7. Raskorak izmeu ovjekovih elja i moguih ostvarenja, prema tom shvaanju, tako je velik, tavie nepremostiv, da je ivot svakog ovjeka nalik ivotu mitskog Sizifa. Tko to shvati razumjet e da ljudi koji se zalau za neke toboe velike ideje ili pak oni koji neprestano potuju ustaljene navike i obiaje, ive zapravo u iluzijama: takav ovjek bit e uvijek stranac u svijetu koji se zanosi uvjerenjem da postoji neki konani smisao i da se moe ostvariti ako sljedimo tradiciju8. Kamijev ovjek nije osuen na apologiju individualizma ve je baen u sadanjost gdje ivi bez mitova, ali i bez utjehe. On prirodu posmatra kao poprite sukoba izmeu elja i mogunosti. Sve epizode, njihova injenika osnova, njihovo znaenje, logika i psiholoke dimenzije, preoblikovane su u skladu sa konvencionalnim modelima istrane procedure i pravnike retorike. Neutralni iskazi Mersoa pred sudom dat e dojam kako to nije zloin s predumiljajem i tako e na vidjelo izai sve anomalije sudstva koji je ovdje u funkciji prototipa cjelokupnog drutva. Neutralni iskazi optuenog poprimit e sadraj zloslutnih predskazanja i grubog ogreenja o posveene kanone ponaanja i vjerovanja. U tuioevom sudskom argonu logika govora formirana je izvan kruga realnog zbivanja. U tom sporu rije je, dakle, o dubokoj traginoj podvojenosti a ne o sluajnom nesporazumu. Optuen zbog ubistva, Merso e tako biti osuen kao buntovnik koji ne prihvata drutvene norme. Taj jaz koji razdvaja ljudki in od lanog predstavljanja uzroka kojim je in motivisan saima u sebi svu traginu razapetost Kamijevog ovjeka. U takvom okruenju prekinuta ja svaka razumna ljudska komunikacija, komunikacija dvaju svjetova ili kako to Kami voli rei dvaju kozmosa. Dva nivoa jezika kojim se slue pripovjeda i izvrioci pravde samo su vanjski izraz sutinskog nesporazuma izmeu jednostavnog i spontanog govora pojedinca i zvaninih formula drutva i njihovog formalnog morala. U tom neskladu prirodnog i drutvenog, Kami vidi radikalizaciju onog apsurdnog osjeanja koje obuzima ovjeka svjesnog svojih ogranienih snaga pred neizmjernou prirode i pred snagama koje ih obnavljaju.

54
Apsurd, dakle nije u samom svijetu, kako tvrdi Kami, nego u pokuaju da se poredak svijeta svede na ljudski podnoljivu mjeru, da ovjek potvrdi samostalnost svog bia i digne glas revolta protiv iracionalnih sila, nasilja i zla. Izmeu suca i osuenog rijei nose svoja sudijska i suenika znaenja zadovoljavajui misao i jednoga i drugoga. 9 Ali, pored toga to njegova iskrenost doivljava poraz i to sam sve dublje tone u ponoru Tipaze10vlastite istine, Merso ipak nije nihilista: uprkos svom negativnom odreenju prema neljudskom drutvu proetom formalnim moralom, on ostaje duboko vezan za svoje tragino uvjerenje da ovjekovo bie ne moe biti sputano nikakvim normama, da je dosljednost vlastitim ubjeenjima jedina mogunost otpora zlu. U tom traginom procijepu izmeu bia i ideala, Merso ne strada, kako se realno moglo oekivati, kao slabi ili oajnik. Njegov moralni integritet je do samog kraja ostao nepovrijeen. Merso zato ne eli praviti ustupke ni drutvenim, ali ni religijskim konvencijama. U tom opakom svijetu, svijetu apsurda, Merso do kraja ostaje vjeran svojoj istini kao Sizif koji umire ne naputajui svoju stijenu. Zato umire konano slobodan bez nade i oajanja, posmatrajui i svoju smrt kao prirodni ciklus i nunu nagodbu sa zlom. Taj oslobodilaki impuls, meutim, ne vodi ka odreenom cilju, niti u budunosti nasluuje njegovo mogue ostvarenje. Mersoovo osloboenje oznaava konac svih sudbonosnih snaga koje su ga pritiskivale i poricale u isto vrijeme. Odbacivi norme drutvenog i religijskog morala, u svojoj strasnoj ispovjedi pred svetenikom, Mersova egzaltirana apologija ivota izraava upravo ljudski formulisanu protuteu jednog svijeta pustoi i komedije meuljudskih odnosa.To je,zapravo, dugo ptiskivani glas ovjeka koji trijumfuje nad ispraznou nade i spasa. Posljednja Mersoova elja upuena je gledaocima koji e ga na dan njegova pogubljenja doekati s uzvicima mrnje. Oslobodivi se napokon svojih tuioca i njihovih zakona, ozaren traginom vedrinom, Merso se uspravlja prema svijetu nalazei u tom stanju spokoj ovjeka koji postaje bezimeni djeli kozmosa. ivot jednog mladog ovjeka zavrava se padom u beskrajno nitavilo kao psljedica odsustva svakog oblika rezignacije. U Kamijevom djelu Mersoova smrt predstavlja zavrnu taku jednog apsurdnog spektakla, ali i prekretnicu Kamijeve misli. Mit o Sizifu treba upravo da nam otkrije ponor u kome je nestao Merso, ponor pred kojim iezle iluzije zamjenjuje herojski pesimizam. Sizif, istina, ne otvara nova podruja slobode, ali nas oslobaa oaja zbog nasilno uskraene sree kao kod Stranca.9 Merso je rtva ivotnih okolnosti koje su od njega napravile objekat iracionalnog nasilja. Ali, temeljna vrijednost Kamijeva Stranca ipak je u stilu: upravo zbog jednostavnog a izrazito dojmljivog izlaganja izvrsno je ocrtan kako jedan lik, moda i tip ovjeka, tako i populacije, pa i cijela atmosfera nepredvidivog i besmislenog niza sluajnosti koje tako esto upravljaju naim ivotima.10 Tumaenjem romana najee se upzoravalo na srodnost sa Sartreovom filozofijom, i to je u velikoj mjeri tano. No, podjednako je tano da je Stranac gotovo moralistika osuda pravosua. Cijela ta pria defabularizirana je kako bi na pijedestal dola ona unutarnja borba pjedinca sa njegovom okolinom, to je sutina egzistencijalizma.11 Stranac sadri priu o ovjeku koji se naao u situaciji zloinca i osuenika na smrt, a da nita od tog ne shvata. Pravednije bi ga bilo nazvati nevinim. Junak romana , Merso, je sitni bankovni inovnik koji ni od kog nita ne trai, koji priznaje drugima pravo da rade ta ele, i koji je bio naveden da ubije ovjeka ne znajui ni kako ni zato. Jer ljudski ivot poiva na pojmovima koji za Mersoa nita ne znae: kada na procesu glavni tuilac govori o njegovoj ljubavnici, on ne shvata o kome se radi: on poznaje samo Mariju, enu koju je sluajno sreo. Kad je pao u ruke Remona, on u svom sagovorniku vidi samo ljubaznog i korektnog ovjeka, a ne i podvodaa. Merso umire a nikad nije obratio panju na izvjestan broj konvencionalnih pojmova i predrasuda koji su izgleda potrebni da se ne bismo izloili otrici drutva. ak i kad je okrivljen, on se ne brani. Merso je ovjek koji ivi u raju. Za njega zlo ne postoji, postoje samo ljudi koji bezrazlono komplikuju ivot. On umire srean jer ostaje nevin. I tako od samog poetka Kamijevog djela, provlai se nesporazum koji ne prestaje da pritiska to djelo. Nikad neemo saznati da li se Kami ali to je svijet lo ili to su ljudi komplikovani i zli. Kamijeva fatalnost je dvosmislena.14 itav Kamijev knjievni napor u romanu Stranac usmjeren je na to da nam omogui da doivimo osjeanje rascjepa ovjeka i svijeta u kome ivi. Taj rascjep se u romanu Stranac odraava od samog poetka u nizu nesporazuma izmeu Mersoa i svijeta koji ga okruuje. On dobiva svoju najpotpuniju ilustraciju u scenama suenja. Sad je tu predstavnik drutva, njegovih lanih vrijednosti i konvencionalnih znaenja. Vrijednosti i znaenja koja Merso ne prihvaa. Jer on ivi kao usamljen pojedinac u skladu s ravnodunou svijeta lienog znaenja, vrijednosti i smisla. Za tog apsurdnog junaka postoje samo stvari, dogaaji bez znaenja i bez meusobne uzrone veze. Jednostavna istina Mersoovih postupakaod smrti majke preko veze s Marijom do ubistva Arapina,-istina koju smo saznali iz njegovog prianja, dobiva na sudu, u drugom dijelu romana, sasvim drugo znaenje. U stvari, ono to dovodi Mersoa na giljotinu, to je njegova potpuna iskrenost, njegovo neprihvatanje osnovnih

55
ivotnih pravila o kojima govori tuilac: lanih opravdanja, hipokritskih pokajanja, odbijanja da uestvuje u toj tragikomediji suenja, jer su ovdje Kamijeve ironine tendencije oevidne i one pogaaju naroito dravnog tuioca i njegovo samozadovoljno uvjerenje da posjeduje pravu istinu. Njegova je interpretacija, meutim, samo proizvoljno povezivanje injenica u jednu simplicistiku logiku vezu.16 Branko Dakula (1961)

JAMES JOYCE Srednji vijek sa svojim zamrenim metafizikim razmatranjima, dogmatskih formulama, skolastikom, religioznim meditacijama, prislanjanjem na aristotelsku filozofiju, s jedne, intelektualistika traenja, nemir pa duhovna pobuna individua u prvim decenijama dvadesetog stoljea, s druge strane, formirali su duhovno i Joycea. Njegov je " Ulysses " epos o dui modernog zapadnjaka, epos o dui ovjeijoj uope u vrijeme propasti jedne civilizacije, koja traje ve dvije hiljade godina. Njena vijuganja u iskustvima i spoznajama mono manifestirana u dananjem graanskom intelektualcu, sve komponente, iz kojih je sastavljena, sva apsurdnost i meusobna protivnost estica, od kojih je sastavljena, oitovala se " Ulyssesu " vie nego i jednom drugom djelu svjetske knjievnosti. Da bi dao duu svog vremena, njegov unutarnji nemir. Joyce se posluio opsenom umjetnikom aparaturom, ralanio pojedinca naeg vremena, duu Stephana Dadalusa, intelektualca, jezuitskog aka, apostate, srodnika Odisejeva ( ija je sudbina progonstva i lutalatva jednaka u biti njegovoj, kojem nalii duhovnom nadmonou, otroumljem, pronalazakim darom, svim rekvizitima pobune i nemira ), te Leopolda Blooma, skupljaa i akvizitera anonsa, prosjenog i tipinog malograanina, inkarnacije zdravog smisla, onog pozitivistikog u ovjeku, duhovno uravnoteenog u pospanoj prosjenosti, dobroti, skeptinosti gospodarski teevnog i konzervativnog. Din Kihot i Sancho Panza, kojih su procesi svijesti stenografirani i baeni na papir. Don Kihot i Sancho Panza na dan 16. lipnja 1904. osam sati ujutro do 17. lipnja tri sata ujutro. Njih dvojica su prema tomistiko-aristotelovskom Joyceovu nainu miljenja jedno te isto duh i tijelo, ljuidska jedinica. Povrno i pogreno miljenje izvjesnih kritiara da je " Ulysses " ekspresionistiki epos-roman, vie e dolaziti od nekih Joyceovih eksperimentiranja ( koja su uostalom, posve opravdana obzirom na samu zamisao koja se trebala u djalu provesti, te na sam sistem kojim je ono dano ), nego od samog sklopa i arhitektonske obrade. Obrada " Ulyssesa " po svojoj unutranjoj grai odgovara Odiseji. Po prerezu, kojim je isjeeno vrijeme, paklu individualizma kroz koji duh modernog ovjeka prolazi. " Ulysses " je novi " Inferno " bez istilita i raja. Glavne linosti su Bloom i Dadalus, osim to su kako je ve napomenuto, potomci Cervantesovih besmrtnih figura, blizu Hamletu i Mefistofelu. Sama obrada uz sav prividni modernizam, zapravo je vie srednjovjekovno ugledanje antike, nego dadaizam, ekspresionizam ili nadrealizam, kakvim Joyceovo djelo ponegdje izgleda

56
itaocu, koji nije imao prilike prekapati po bibliotekama sa starim rukopisima i knjigama. Pa ako bi "Ulysses" onda bio ekspresionistiko djelo, ekspresionistiki bi bili i Goetheov " Faust " i Danteova " Boanstvena komedija ". Mnogo prije, uzevi u obzir trenutnu knjievu situaciju u svijetu, " Ulysses "je reakcija i idejno opozicionarstvo prema sadanjici. U eri socijalizacije i koncentracije sredstava proizvodnje socijalizirala se i literatura. Kolektivistiki pokret masa vratio je ponovo na povrinu realizam. Predmet dananje svjetske knjievnosti nije vie ovijek pojedinac kao izolirana jedinica, kao pojava sama za sebe uzeta u odnosu prema prirodi i bogu kao postulatu njenog metafizikog nemira, nego ovijek u odnosu prema zajednici, prema ekonomskim prilikama. U biti ovo posljednje Joycea ne zanima, on daje dosada najveu i najzamaniju spekulativnu studiju o ovjeku, studiju o njegovom psihikom previranju. Njega zanima iskljuivo problem linosti, njenog relativiteta. Taj problem obraen je analitiko-realistiki i u biti Joyce je sav u tradiciji, moda vie nego ijedan drugi dananji svjetski pisac, u tradiciji, koja sie u vijekovima unazad. Nova knjievnost vjeruje u ivot, po njoj se zadaa suvremenog pisca sastoji ba u tome da potpomogne one drutvene snage koje nastoje da se svakoj ljudskoj jedinki osigura to potpunije njezino iivljenje i proivljenje. Najvrednije i najljepe to ovijek ima upravo je on. Iza njega i pred njim je tama, koja nas se ne tie: ivot je glavno i jedino. Za Joycea, naprotiv, on je nuno zlo. Joyce ne vjeruje da e onog dana kad nestane privatnog vlasnitva, klasne borbe i svih ostalih lanaca, kojima je okovana linost, ovjek biti apsolutno sretan i da e nestati njegovog metafizikog nemira. To ne zavisi od forme drutvenog poretka i ekonomskih prilika. Sve dok bude svjesno osjeao postojanje sebe kao takvog, postojat e i njegovi unutranji problemi: manjkavost razumnih spoznaja, strah od smrti i kompleksi vezani za nju. Stvar nije tako jednostavna. Upravo tu se i ispostavlja solipsistika krajnost i individualni anarhizam Joyceov. Sam problem relativiteta linosti i glavni problem koji Joyce pokuava ne samo u " Ulyssesu " nego i u svim ostalim prijanjim pa ak i u najnovijem " Work in Progress " da rijei, oituje se dvojako: oinstvom i roenjem. To su ujedno i glavne teme " Ulyssesa ", do u tanine i lucidnom konsekventnou razraene. Kroz njih se kao niti preplie teorija jedinstva u relativitetu, zapravo ona im je osnovica. I kao to se u kranskoj crkvenoj nauci sve tumai simbolima i misterijama, tako se i kod Joycea ne da tano razlikovati gdje granica izmeu izmeu simbola i misterija i gdje on prestaje ili bolje: sve je simbol i opet nije simbol. Tu gdje se kranstvo prislanja na antiku, tu je zametak i Joycea, jer konano kranstvo nije Isus, ono je sv. Pavao. Osnovna dogmatika formula kranske metafizike: " Bog otac, sin i sv. Duh su jedno ", ta formula sv. Trojstva koje je jedinstvo, provedena je u potpunosti kod Joycea. Nema tjelesnog oinstva, postoji samo duhovno. Mr. Bloom u krajnjoj liniji je intelektualac Stephan Dadalus.

Bloom je duhovni otac Stephana. Stephan je sin, sin koji trai svoga oca. Vidi sebe dvostruko: " Ja sam ja, ali ja mogu biti i neko drugi i jo neko trei ". On je Dadalus i sin Dadalusov. On je Telemak. Identificira se i sa Odisejem. Linost je potpuno relativna, ona je stanje svijesti u vrijeme. Tijelo i duh, mr. Bloom i Stephan, kao otac i sin, duhovno su jedno. Tu je podloga kompleksa oinstva. Teoloki reeno, konsupstancijalitet oca i sina. Prostor i vrijeme Vrijeme je gibanje u prostoru, ono je prostor u gibanju. Zapravo orjentacija u njimu je vrijeme. Prostor je dakle Vrijeme. Spoznaja vremena je Prostor. Dakle, vrijeme je prostor. To je relativitet spoznaje svijesti, spoznaje postojanja. Relativitet Vremena. Ono je jedinstvo, nema vie dimenzijalnosti, svijet je jednodimenzionalan. I toj postavci osnova je kranska i bazira se na vjeri u besmrtnost due i uskrsnue Tijela. Za stranog suda Tijelo e uskrsnuti. Prema kranstvu Vrijeme je jedinstveno, takoer je i svijet jednodimenzionalan. Tematika Joyceova djela zato je katolika, jezuitska i skolastina.Gotovo najbolji dokaz tome jeste problem otac-sin. Problem zaea je u kranstvu podignut na misterij, koji je dobio stupanj bezgrenosti, koja se u potpunosti nije priznavala ak ni Sinu. U njemu je sadran odnos mukog i enskog principa, polaritet rodova, kojima je tehniki proces raanje. U kranstvu ono je sveanost i proslava praznika ope ljubavi, rjeenje problema zaea Sinom kroz koga se oituje otac. enski princip je tu jo pasivan da se kasnije stvori kult Majke kao simbola i inkarnacije tog principa. Takoer i kod Joycea on je u pozadini. Meutim, Joyce uavi tako u samu sr i izvana osvjetlivi duhovne osnove kranske civilizacije, njenu metafiziku bit, odmah je i negira ili bolje istovremeno posmatrajui odrie je se, jer i materijalu postavlja jednodimenzionalno. Ako postoji relativitet vremena, to je posve isto ideja i materija. Jer polazei od apsolutnosti materije i poistovjeujui je ne samo s vulgarnim shvatanjem stvarnog i opipljivog ukljuujui u nju i ono to individualistika, idealistika filozofija naziva milju, idejom, ili iracionalnim, pa smatrajui to opet dijelom stvarnosti utila i osjeanja, stvarnost je sve. Ono o emu Ulysses govori

57
Razumljivo je da se u toj isprepletanosti, kako arhitektonskoj, tako stilistikoj i jezikoj, tematskoj i idejnoj vrlo teko snai. " Ulyssesu " se vrlo teko pristupa, a sam autor izgleda nije se ni najmanje potrudio da razumijevanje svog djela olaka. On, ini se, pretpostavlja da ga mogu itati samo intelektualci. Pa ak i mnogi od njih odvratili su se od Joycea razoarani i nezadovoljni. Moda se od svih koji su proitali " Ulyssesa " na itavom svijetu moe nai tek stotinjak njih, koji su se njim oduevili i ispravno ga pojmili. Mnogima, i to veini, on je izgledao jedna od onih bezbrojnih orgija modernizma kakve su ve bile uobiajene prvih poslijeratnih godina. Njih je zavarala komplicirana konstrukcija djela, prividne stilske nastranosti i eksperimentiranja, te i zahtjev krajnje paljivosti i skoncentriranosti pri itanju. " Ulysses " treba itati o onom duhovnom napregnutou s kojom se itaju filozofski tekstovi. Ipak je djelo izgraeno jednom unutarnjom logikom, zakonskom suhoom injenica, strogim sklopom ostvarenim u samom sebi, smislom za red i harmoniju. Ta harmonija je izvana nevidljiva i kod povrnog se itanja ne nalazi. Naprotiv prvi dojam je onaj haosa i zbrkanosti. Knjiga izvjeuje o svim unutranjim i vanjskim zbivanjima u nepotpunom danu dvojice ljudi: Mr. Blooma i Stephana Dadalusa. Na izgled vrlo jednostavna stvar. I tu gdje bi prosjean pisac s najveom mukom iscijedio koju stotinu stranica, Joyce baca 732 velikog formata i sitnog tiska. Istina jedan od kritiara1 izvjeuje, da je opis dana Leopolda Blooma zamiljen na poetku kao novela u zbirci " Dublici ". Tokom godina ona se proirila i narasla u ogromno djelo, koje se uobiajenim romanom dodananje knjievnosti slabo ima ta zajedniko. Jer " Ulysses " je i roman i epos i drama i poema sve skupa ujedno. Feljtonska fabulativnost realizma i analitika plitkost neoromantizma Joyceu su podjednako daleki. Knjievnost, kako je on shvaa, nije odmor i zabava za mase poslije posla, nego znanost pristupna samo onima koji su se iskljuivo njoj posvetili. Tako je i njegovo djelo napisano za izabrane. Tjeskobna tenja istini, znanje o nepremostivoj usamljenosti svake due, znanje koje granii s oajem, ne mogu ponjeti pljeskanje i odobravanje gomile, ono joj nije ni blizu. Tim je Joyce posve udaljen od sadrajnih nastojanja najnovije literature. On je protivnik svake romantike pa i romantike kolektiva. Iznad svega pa i poslije svega ovjek je sam i takav e ostati. Taj osjeaj izolovanosti i samoe stvorio je i " Ulyssesa ", njim on dokazuje koliko bogati duevni procesi se odigravaju u ovjekovoj dui u toku jednog dana i kako su oni mravi i blijedi prema vani. Radi toga Joyce duu i razglaba, razrauje i razgrauje do najsitnijih detalja i detaljia pa nakon to je reflektorski osvijetli i izanalizira, ponovo sklapa. Vidjeli smo je tu u svim njenim treperenjima. Ona je vjeno sama. ta konano ostaje iza Blooma i Dadalusa, to konano ostaje iza ovjeka? Nita. On je sav tu, hemijska formula, savren poredak atoma, koji su svijest i opet nita: jedna sluajna igra. U kranskom smislu to je znak Antikrista, u marksistikom: oaj graanskog intelektualca. Konstrukcija Kako je ve naglaeno, konstrukcija " Ulyssesa " je komplicirana. Svakom poglavlju u knjizi odgovara i posebna simbolika kazivanja, svaki dogaaj poistovjeuje se s kojom znanou, umjetnou, organom ljudskog tijela, odgovara nekoj boji ili tehnici. Valery Larbaud2 navodi kao primjer etvrto poglavlje, koje se odigrava u redakciji jednog dnevnika. Ono odgovara po njemu retorici, pluima, crvenoj boji itd. Taj nain pisanja, koji odgovara mnotvu smislova isto je srednjovjekovni. Kao kult postoji u liturgiji, likovno je u plastici katedrala. Meutim, taj razraeni sistem suglasja postoji samo u autoru i ponekim upuenim prijateljima. Ostalim je prilino nepristupan kritika se slabo njim bavila. Druga ipak simbolika djela je u tome da ono po izgradnji, radnji i osobama odgovara Odiseji. Te simbolike su meusobno prepletene.

Radnja Sama radnja pak se sastoji u reproduciranju procesa svijesti osoba. To Joyce ini asocijacijom u raznim formama, asocijacijom misli, dojmova, slika, doivljenog sluenog. Ova asocijativna ispremjeanost daje kolorit samom stilu, upravo ona je njegova boja. Svijest stenografirana u svim svojim metamorfozama i preobukama jest samo platno, na kome Joyce boji. I kao sva velika djela pisana rijeju i Joyceovo je slikarski rjeavano. Jedna od ostalih njegovih znaajki je obrada najsvakodnevnijih sitnica u formi muzikih tema. Slikarski je to ugoaj prikazanog na platnu, njime se daje timung, rjeava problem toplog i hladnog. Kao najtipiniji primjeri u tom smislu spominju se od kritiara tzv. tema uboda pele i tema krompira. Joyce tu radi posebnom metodom. U onom, naime, momentu, kad se nabaci, ona je posve nerazumljiva da tek kasnije, esto puta stotine stranica poslije u periodinim vraanjima dobije svoje pravo znaenje i bude potpuno jasna. Bloomovo vienje " Ulyssesa "
1 2

Padriac Colum, uvod amerikom izdanju " Dublicana ". (New York, The modern Library 1926). Predgovor knjizi " Gens de Dublin ", Paris, Plon (1926).

58
Tako na poetku " Ulyssesa " Bloom promatra svoju bau. Razmilja o njenom ureenju, sijanju graaka i salate. O svjeem povru. " Ali vrtovi imaju i svoje loe strane. Pele i muhe zuhare, zatim duhovni ponedjenjak ". Na str. 155. misli Bloom na mladog medicinara Dixona: " koji mi je tada u Mater-u3 ubod zavezao i sada je u Holles-streetu, gdje je gospoaPurefoy ".Posve nerazumljivo. Tek poslije daljnjih etiri stotine strana saznajemo da je 27. maja na duhovni ponedjeljak Bloom bio ujeden ispod unog bubnjia od pele. Isti ubod nagovjeuje se parodino na str. 369. Spominje u fragmentu dijaloga na str. 404. da taj motiv bude konano uvuen u apokaliptiko 15. poglavlje, gdje rije " Bluzz " izaziva kod Blooma podsjeanje: " Pela i muha zuhara udari onomad o sjenu na zidu, bila je omamljena, pade mi omamljena u koulju i ja sam je morao... " Kako se vidi, taj nain obrade ivotnih trivijalnosti preuzeo je Joyce iz muzikog komponiranja. Isto tako i sa temom krompira. Bloom nosi u depu krompir poetkom knjige da se stotine stranica kasnije razjasni, otkud mu on u njemu i iz kojeg razloga. Kao sredstvo, naime, protiv reumatizma, koje je vjerovanje preuzeo od svoje majke. Ova su dva sluaja takoer od vanosti za karakteristiku Blooma. Jer bacivi i stenografiravi bez filtriranja i dotjerivanja procese svijesti od kojih lica Joyce ih ujedno karakterizira upravo njima samima. On svoje linosti ne tumai deskriptivno a ni izabirajui dogaaje, u kojima bi se mogle protumaiti i svrstati u koju od kolskih kategorija ljudkih tipova; njegove se linosti same tumae. Skuplja anonsi Bloom primjerak je graanske prosjenosti i uope ljudske prosjenosti. Ona je egoistina, pozitivna i uravnoteena. Blooma silno zanima medicina, higijena i kozmetika. Devet novih muza ovoga modernog Grka jesu: trgovina, operna muzika, Amor, novinarstvo, manufaktura, sloboda govora, ope pravo glasa, gastronomija, spolna higijena, rivijerska koncertna zabava, bezbolni poroaj i astronomija za puk. On je porodini ovjek i ima jak smisao za familiju. Misli sa bolom na svog oca. ali za siniem, koji mu je u jedanaestom danu umro. ali to, ne ostavlja potomstva. ivotan je i seksualan. Uprkos sve uravnoteenosti pokatkada perverzan, pun ulnosti. On predstavlja ljudski instikt kao to Dadalus intelekt.

Kompozicija Pa kao linost, tako i sama kompozicija poiva na estetskom realizmu. Svaki pasus, svaka reenica, reeniki odlomak razumljiv je tek u vezi ili odnosu sa nekim drugim.Svako od osamnaest poglavlja ima svoju posebnu tehniku i zahtijeva posebnu analizu. E. R. Curtius navodi u svojoj studiji " James Joyce und sein Ulysses " analizu tehnike 11. pglavlja: Odigrava se u Ormond-restauraciji u Dublinu. Dvije konobarice, miss Douce ( boja kose: zlato ) i miss Kennedy ( boja kose: bronca ), obje u crnim atlasnim bluzama, gledaju kroz prozor i promatrju irskog vice-kralja kako se sa enom i svijetom provozi. Sluga im donosi njihov aj, dobacuje uz to neku bezobraznu primjedbu, koju one odbijaju. Gunajui on je ponavlja. Simon Dadalus stupa unutra kidajui krhotine palca. Miss Douce neto nepristojno primjeuje, miss Kennedy crveni zbog toga i kudi je. Dadalus uzima iz depa lulu, duva kroz nju i prozvodi tako dva glasa slina frulinim. Bloom se meutim, klatari kroz Dublin. Miss Douce pjevucka neku melodiju iz opere Kastiljska rua. Miss Kennedy sjedi u uglu i ita. Lenehan pokuava da svrati na se njenu pozornost. Miss Douce pria o ugaau glasovira, koji je danas tu bio. Saalijeva ga zbog njegove sljepoe. Tada otro zazvoni neki gost. Ugaa je ostavio ugaa. Neko po njemu lupnu: lagan, umirui zov. Lenehan je vabio miss Kennedy dozivom i zvidukom. uje se pjesma uz pratnju glasovira. Ura tik-tae. Benjamin Dollard pjeva: ratnikovu ljubavnu pjesmu itd.4 Curtius navodi ove dogaaje radi to boljeg razumijevanja Joyceove tehnike pisanja u dotinom poglavlju. Zatim sam tekst poglavlja, tekst potpuno nejasan i nerazumljiv. Drat u se njega: 1. Bronca pokraj zlata uje potkove, elina zvuka, imperthnthnthnthnthnthn. 2. Krhotine, kida krhotine sa tvrdog palca, krhotine. 3. Uasno! I zlato sve vie crveni. 4. Promukao dah frule. 5. Dah: Blue bloom is on the... 6. Zlatna, nagomilana kosa. 7. Podrhtava jedna rua na atlasnim atlas prsima, rua kastiljska. 8. Pjavucka, pjevucka: Idolores. 9. Pogledaj! Tko je.... zlatan pogled. 10. Viknu prodirno bronci saaljivo. 11. I zvuk, ist, dugaak i drhtav. Lagano umirui zvuk. 12. Vabljenje. Njena rije. Jo jednom pogledajte. The bright stars fade. 13. O ruo! Zvuci cvrkutaju odgovor. Katilijo. The morn is breaking. 14. Zvonjenje, zvonjenje, drmao je zvonei. 15. Zvek novca. Sat tik-tae. 16. Riu, grme akordi. When love absorbs. Rat, rat. Bubno opno. 17. Jedro. Koprena vijori na valovima.
3 4

Odnosi se na bolnicu Uporeivanjem ovog izvoda sadraja 11. poglavlja s uvodom u isti par redaka nie vidi se najbolje Joyceova tehnika.

59
I tako neprestano jo itavu jednu stranu, da tek onda pone sama radnja. Pitamo se ta treba da znai ovaj besmisleni tekst naprijed. On predstavlja uvertiru, donosi glavne motive koji se isprepliu na ostalim dvadeset i dvjema stranicama poglavlja. Kad ih proitamo, vidimo da taj besmisleni tekst na prve dvije stranice poglavlja predstavlja Joyceov nain komponiranja, nain proraunan do u sitnice i proveden. Ovaj nain knjievne tehnike preuzet je iz muzike i odgovara Wagnerovoj lajtmotiv-tehnici. Samo sa razlikom to je muziki motiv sam u sebe uklopljen i estetski zadovoljava. Joyce i jezino eksperimentira ralanjujui rije na prvobitna znaenja, na znaenja slogova, veui ih i podavajui im tako nove smislove ili ih potpuno unitava pretvarajui ih u neartikulirane glasove. Aliteracija je kod njega vrlo esta a isto tako asonanca i disonanca. Stil esto zna da pree u parodiju, u imitaciju kominog eposa, u izrugivanje. Parodira se naizmjenino jezik na sudu, junaki epos, protokol teosofske sjednice, znanstveni, literarni, sportski, novinski izvjetaj, zadatak za uenika, gramatika lekcija, crvena ceremonija itd. I ostala Joyceova djela u meusobnoj su vezi sa " Ulyssesom ", zapravo ona ine pripremu za njega. To vai naroito za " Dublice ", i " Portret umjetnika kao mladia ". Portret " Portret umjetnika kao mladia " autobiografski je roman, neobine iskrenosti snage. Joyce u njemu opisuje svoje kolovanje u jezuitskom kolegijum, svoju porodicu i tjelesne te duhovne nemire svoje prve mladosti. Analiza samoga sebe u osobi Stephana Dadalusa provedena je upravo nemilosrdno da gotovo lii na literarni masohizam. Sile koje su djelovale na njegovo duhovno formiranje podrobno su prikazane i ralanjene: katolicizam, irski nacionalizam sa svojim kulturnim, politikim i religioznim opozicionarstvom prema ugnjetavaima, odgoj kod jezuita sa pobonim vjebama, meditacijama po ignatijevskoj metodi, zornim prikazivanjima materijalnih i duhovnih muka u paklu. Zatim rodna kua zatrovana ekonomskim prilikama i nesuglasicama, kolovanje na katolikom univerzitetu. Aristotel i Toma Akvinski, talijanski pisci 13. stoljea i Elizabetijci, Newman, Ibsen i Hauptmann. Iz svih tih komponenata sastavljen Dadalus jasno da mora osjetiti njihovo nesuglasje, mora da se nae u protivnosti sa samim sobom. Odatle je i potekla njegova individualistika buna, koja je bila sama sebi svrhom. On se sa sarkazmom odnosi prema svemu; i prema porodici, prijateljstvu, domovini, moralu i vjeri. Razum sa svojim hladnim zakljucima, intelekt osamljen i nemoan, strah od patetike, od sentimenta njenosti. Poput svjetla u noi on vidi svoj spas samo u umjetnosti. Umjetnost, ona postaje najvia svrha njegova ivota. U njoj se ostvaruju sve estice, koje ga ine: grijeh, duh, buna, progonstvo, samoa i oholost. One su njegov ivot. U " Portretu " nema stilskih noviteta, nema srednjovjekovnog naina komponiranja kao u " Ulyssesu ", nema konstruktivne sloenosti; zato je taj roman pristupaan svakome svojim analitikim realizmom, konciznou fraze i jednostavnou

60

EKAJUI GODOA ekajui Godoa je drama u dva ina, a igraju je pet lica: Estragon, Vladimir, Pozzo, Lucky i Djeak, od kojih se posljednje, Djeak, javlja tek na kraju svakog ina i oito ima tek ulogu nekog simbola, glasnika koji nema funkciju prave osobe. Scena se u drugom inu ne mijenja; tekst drugog ina poinje karakteristinom didaskalijom: Sutradan. Isto vrijeme. Isto mjesto. U prvom inu Vladimir i Estragon na nekom neodreenom mjestu, u jarku pored ceste, vode razgovor iz kojeg se moe, razabrati jedino da oni oekuju nekoga koga nazivaju Godo. Njihov razgovor, razgovor u kojem mijenjaju teme i toliko se slabo meusobno razumiju da gotovo svaki izgovora tek vlastiti monolog. Prekida se samo kad nailaze Pozzo i Lucky, koji predstavljaju neko olienje odnosa gospodara i roba. Nakon kratkog uzajamnog objanjavanja Pozzo i Lucky odlaze i pojavljuje se Djeak, koji objavljuje da Gogo veeras nee doi, ali e sutra doi sigurno. U drugom inu ponavlja se isto s nekim malim izmjenama. Ponovo dolaze Pozzo i Lucky, ali su oni sada u stanju potpunog propadanja i na izmaku ivota, a Djeak na kraju tvrdi da on sada dolazi prvi put i ponovo objavljuje da Godo nee doi veeras nego e doi sutradan. Beckettovi junaci nisu stvorenja koja se pribliavaju svome kraju, i ono to na pozornici vidimo u stvari je ekanje. Jovan Hristi ovo ekanje poredi sa stanjem u kome se nalazi ovjek koji lebdi izmeu dva svijeta, tj. po njemu je to stanje u kojem se nalaze stanovnici Danteovog istilita, koji takoer lebde izmeu dva svijeta, ekajui do u beskraj blaenstvo. I zaista Beckettovi junaci se nalaze na niijoj zemlji izmeu svog postojanja u vremenu i svog ivota u vjenosti, odnosno izmeu svog ivota koji se primie kraju i onog to poslije tog kraja dolazi. Taj proli ivot, sa svojim zapletima i raspletima, bio je neka vrsta pakla kroz koji su oni proli i ije posljednje krugove vidimo na pozornici. U ekanju, na niijoj zemlji izmeu posljednjih trzaja ivota i nestajanja, prirodno je da se stvari ponekad ponavljaju, identino, ili sa malim izmjenama. Tako na kraju Igre nalazimo scensko uputstvo da cijelu dramu treba jo jednom, od poetka do kraja, ponoviti. U drugom inu Godoa Vladimir i Estragon su na istom mjestu na kome su bili u prvom, jo jednom su doli da saekaju Godoa, i kao da je vrijeme u kome oni ive opisalo krug u jednom sporom spiralnom kretanju pored koga, kao tangenta, protravaju Pozzo i Lucky to ive u jednom drugom vremenu koje se odvija drukije i bre od vremena Vladimirovog i Estragonovog ekanja. Ali bez obzira na sve razlike, situacija o kojoj se nalaze Beckettovi junaci

61
je ekanje, bilo da je rije o ekanju Godoa ili ekanju kraja (Vrijeme je da se to zavri, kae Ham u Kraju partije); dogodilo se sve to je moglo da se dogodi i sada nam ostaje da ekamo Godoa koji sasvim sigurno nee doi, ili nitavilo na iju smo samu ivicu dovedeni. U drami nema napetosti, osim ako uzaludno ekanje ne shvatimo kao neku vrstu napetosti, premda se ni ona ne razrjeava jer nitko ne dolazi i nita se bitno ne mijenja od poetka do kraja djela. Likovi se uzajamno ne suprotstavljaju nekim svojim karakternim osobinama: izmeu Vladimira i Estragona jedva da postoje razlike koje bismo mogli shvatiti kao razlike u karakterima, a Pozzo i Lucky suprotstavljeni su jedan drugome na temelju karikiranog odnosa gospodara i roba, pa izvan apstraktnog odnosa gospodstva i ropstva u njihovim postupcima nema niega to bi se moglo shvatiti kao neka individualizirana karakterizacija. Kako se teme svih razgovora svode na trivijalne sitnice neke u svakom pogledu degradirane svakidanjice, nigdje se ne razabiru neki stavovi ili bilo kakve ideje koje bi se mogle nekako uobliiti ili izazvati suprotstavljanje. Izostaje stoga svaki pravi dijalog, a svako je razmiljanje samo sluajno i banalno razglabanje, zaustavljeno i prije nego je zapoelo, ba kao to je unaprijed zaustavljena svaka radnja u besmislici beznadno neodreenog ekanja. Cijela europska dramska tradicija je izgraena na onom iskustvu koje oblikuje Aristotelova Poetika. I ba je on smatrao da su fabula, karakter i misao najvaniji dijelovi tragedije i ba tu, u fundamentalnom smislu Beket pravi otklon od normativne poetike klasicizma i uope Aristotelove poetike. Kod Becketta nema fabule jer njen je uslov neka radnja u kojoj se moe razlikovati poetak, sredina i kraj. Poetak Aristotel odreuje kao ono iz ega neto nuno slijedi, a prije ega nema nita, a ekajui Godoa oigledno poinje s neim to je ve prije bilo premda ne moemo znati ta je to a iza ega ba nita nuno ne slijedi jer se sve dogaa sluajno. Neka sredina, kao ono to nuno dolazi iza neega i iza ega neto nuno dolazi, takoer kod Becketta oito ne postoji, jer je sve zaustavljeno u ekanju, a ni kraj, kao ono to nuno dolazi iza neega i iza ega nita vie nuno ne slijedi, ne postoji u toj drami gdje bi se valjda jedino nakon njena zavretka moglo neto dogoditi. Da nema karaktera ve smo upozorili, jer gdje nema suprotstavljanja karakternih osobina nema ni prave karakterizacije: likovi se meusobno dovoljno ne razlikuju da bismo ih mogli shvatiti kao prave, pojedinane osobe. A to se pak tie misli, najbolje je navesti jedan odlomak u kojem Pozzo izravno nareuje svom robu Lackyju da misli. Drama ekajui Godoa, nije teko zakljuiti, izravno osporava tradiciju europske dramske knjievnosti ironijom, karikaturom te svjesnim i namjernim pazarenjem svih elemenata koji su smatrani bitnim dijelovima dramske strukture. Beket u tome ide tako daleko da negira svaki smisao zbivanja i govora: ne postoje nikakvi odreeni razlozi zbog kojih bi Vladimir i Estragon oekivali Godoa, sasvim sluajno oni susreu Pozza i Luckyja, sluajno se ini da Gogo ne dolazi, sluajno dolazi Djeak, a sluajno bi ak, ako razmiljamo na taj nain, mogao doi i Godo. Sluajno se zapoinje svaki razgovor sluajno zamire kada neki beznaajni vanjski poticaj prekine beskorisno naklapanje i upravi ga u novom pravcu koji ponovo nita ne obeava ni u smislu sadraja izreenog, ni u smislu naina govora. Nita se smisleno zapravo na sceni nije dogodilo, a nita smisleno nije ni izgovoreno. Milivoje Solar navodi: Oito je, najprije da pravo razumijevanje smisla ove Beckettove drame uveliko ovisi o poznavanju dramske tradicije i o sasvim odreenom odnosu prema toj tradiciji. U oekivanju Godoa stoga e lako razoarati kako onog tko eli vidjeti samo klasinu tragediju, tako i gledatelja koji je doao da vidi dobru priu na pozornici. Kako je temeljno Beckettovo naelo osporavanje tradicije, znaenje i vrijednost toga i takva osporavanja moe najbolje razumjeti onaj tko je doista shvatio svu veliinu i svu nedostojnost tradicije: Beckettovo nita od tradicije nije prazni poetak onoga tko i ne poznaje tradiciju, njegovo je nita rezultat ponitavanja i kao takvo dobiva prije svega znaenje zauzimanja jednog sasvim jasno odreenog stajalita.61

61

Milivoje Solar: Suvremena svjetska knjievnost; Zagreb: kolska knjiga 1997.

62

Osvrt na zbirku Cvijee zla

6.

Cvijee zla je sredinja knjiga francuske knjievnosti uope, ona okuplja cjelokupno Bodlerovo djelo u stihovima od njegove dvadesete godine pa do smrti, pa se u njima prelamaju i glavne teme pjesnikova ivota. To je opsena zbirka komponirana u est ciklusa; uvodna je pjesma itatelju, koja naznauje temeljnu tematiku. Prvi dio je Spleen i Ideal,drugi Pariske slike u kojoj se obrauje pokuaj bijega od samoga sebe, koji se sastoji u lutanju gradom; trei dio Vino tematizira novi bijeg, ali u imaginarni svijet, u raj umjetnosti; etvrti dio Pobuna kao i peti Smrt prikazuju predavanje arima destrukcije. Ove pjesme obuhvataju sve pjesnike struje prologa stoljea: romantizam i njegove podvrste, klasini paganizam i likovni materijalizam parnasovaca, te glazbenu orijentaciju simbolista. Rezimiravi pjesnitvo romantizma Bodler najavljuje i tavie ostvaruje nove pjesnike pravce, naime i nadrealizam kao i mnogi drugi pravci moderne se poziva na Bodlera. Cvjetove zla mnogi smatraju najveim lirskim dogadjajem XIX st. Njegova poezija je turobna povijest o onim zabludama kojih je bio pun njegov zivot, povijest o neostvarenim stremljenjima idealu odvratnim slikama pada i stranim mukama u trenutcima kad se probudi svijest! Upravo ti trenuci istinskog bola i uasa bodleru daju veliinu opravdanje Malo je pjesnika umjelo da slike poroka obasja tako zlosutnom svjetlou da ocrta sa tako bolesnom snagom izopaenje ovjekove prirode (Muenica) Ova je zbirka svoje prvo izdanje doivjela 1857. godine. U zbirci Cvijee zla opjevani su i osvijetljeni najmraniji uglovi graanskog drutva; pjesnik je nadahnue nalazio u svakodnevnici. Ova je poezija postigla visok stupanj optosti, te pria o zajednikim i tipinim ljudskim osjeajima. Bodlerovo je Cvijee zla nastalo na prekretnici izmeu XIX i XX vijeka. Cvijee zla nagovjetava jednu novu vrijednost u razvoju cjelokupne svjetske poezije, te izmjenjuje sazvuje francuskog romantiarskog stiha. To je gradska umjetnost koja govori o graanskom drutvu, a stihovi su izraeni novim, drugaijim sredstvima.

63
Njegovo Cvee zla nailo je na buru negodovanja, vlast ih je progonila, a drutvo se bunilo protiv pesnika koji je otkrio gnojne rane savremenog oveanstva u njihovom uasnom, neulepanom obliku; ali tananiji kritiari su iza slika razvrata i neprirodnih poroka sagledali tuno iozbiljno pesnikovo lice. 62 Bodlerova je poezija mrana historija o njegovom sopstvenom ivotu i zabludama kojih je bio pun njegov ivotni vijek. Njegovi su stihovi svjedoanstvo o momakim neostvarenim idealima, o suprotnostima ideala i stvarnosti, o stranim mukama u onim trenucima kada se probudi svijest. On najee govori o izopaenosti ljudske prirode i bolesti ljudskog uma i razuma. ini se da je Bodler do kraja svoga ivota ostao neshvaen svijetu, a svijet njemu.

Jedna od najpoznatijih pjesama zbirke Cvijee zla je pjesma Albatros. Albatros Dokoni mornari od zabave love esto albatrose, silne morske ptice, na putu nemarne, tihe pratilice laa to nad ljutim vrtlozima plove. Na daske od krova spuste ih sputane. Kraljevi azura, neveti, zbunjeni, belim i ogromnim krilima skunjeni mau ko veslima na obadve strane. Maloas prekrasan, a sad smean, jadan, krilati se putnik bori s okovima; s lule jedan mornar duva mu dim gadan u kljun, drugi mu se ruga skokovima. Tom knezu oblaka i pesnik je slian; on se s burom drui, munjom poji oi, ali na tlu sputan i zemlji nevian, divovska mu krila smetaju da kroi. 63 (Preveo: Boidar Kovaevi) Ova pjesma predstavlja jednu od uspomena sa putovanja mladog Bodlera tropskim predjelima, a to e putovanje od juna 1841. do februara 1842. ostaviti prilino jak peat u njegovom poetskom izrazu. Pjesma
62 63

P.S. Kohan, Istorija zapadnoevropske knjievnosti II - Sarajevo 1955. (str. 195) arl Bodler Cvee zla - Beograd 1985, (str.30)

64
Albatros jedna je od temeljnih pjesama na kojima e poivati Cvijee zla. Kada ju je pisao, Bodler je imao svega dvadeset godina, i ako uzmemo u obzir ovu injenicu, jasno je da je zaista rije o jednom genijalnom pjesniku i poeti koji je sit ivota te ga vidi i shvata kao da ima barem jo toliko godina. Albatros je pjesnik, a mornari su zlo drutvo. Pjesma je simboliki prikaz neshvaenog ovjeka, pjesnika, drugaijeg i zato odbaenog. Odnos njega i ostatka svijeta simboliki je prikazan u odnosu mornara prema uhvaenoj ptici. Mornari su prosti, okrutni, a albatros jadan u svoj svojoj veliini. Albatrosi su kraljevi azura, tj. kraljevi svog svijeta i svoga ivota. I kao takvi su osueni i odbaeni od svih. Pjesma je sastavljena od etiri katrena, stihovi su u formi dvanaesterca, a rima u pjesmi je unakrsna. Bodler dakle ovdje potuje tradicionalne oblike iako pjesma predstavlja svojevrsni otklon od tradicionalnog pjesnitva.

Saglasja Priroda je hram gdje rijei smuene Iz stubova ivih kadkad uvo uje; Tu ovjek kroz ume simbola putuje Dok rodbinske njine gledaju ga zjene Ko to se u dalji duga eha spoje U neku duboku i mranu cjelinu Ogromnou nalik na svjetlo i tminu, Miris, zvuk boja u suglasju stoje. Neki su mirisi ko put djeija svjei, Ko oboe blagi, ko polja zeleni, -A drugi pobjedni, bujni, iskvareni ije prostiranje ka bezmjerju tei, Ko ambre mousi, izmirne, tamjani to poju ar koji duh i ula pjani. Preveo i prepjevao Marko Veovi. Saglasja je programatska pjesma. Napisana je u formi soneta, u dvanaesteracu. Lirski subjekt ove pjesme bila bi sama priroda tj. ivot, koji je svetite prepuno simbola koje ovijek treba odgonetnuti u svom bivstvovanju i sa kojom bi trebalo da ivi i komunicira kao njen neodvojivi i sastavni dio. Boje, mirisi, zvukovi i oblici u suglasju, se kroz sinesteziju i asocijaciju nastoje udruiti u poeziji. Mirisi imaju dvojnost njeni su, slatki, zeleni i svjei a sa druge strane jaki, teki, bujni i razbludni. Metonimija bi nas ovom slikom mogla dovesti do samog bivstva ovjeka i njegove dvojnosti, stalne raspoluenosti izmeu nagona i razuma, a i do pjenika koji je raspoluen izmeu pjesnika i ovjeka. "U ovu groznu knjigu unio sam sve svoje srce,svu svoju njenost,svu svoju religiju, svu svoju mrnju.Istina je da }u ja napisati suprotno,da u se svim bogovima kleti da je to knjiga iste umjetnosti"

65
"Neki su mi rekli da bi ova poezija mogla nanijeti zla,nisam se tome obradovao . Drugi, dobre duice, da bi ona mogla initi dobra i to me nije rastuilo". Charles Baudelaire o zbirci Cvijee zla CVIJEE ZLA Cvijee zla, oksimoronska je sintagma, kojom je Bodler epohalno nazvao zbirku poezije, koja obuhvata cjelokupno njegovo djelo u stihovima, od njegove dvadesete godine, do smrti, pa se u njima prelamaju i glavne teme pjesnikova ivota, njegovih svjetonazora. Naslov Cvijee zla ( Les Fleurs du Mal), iznimno znamenite knjige za francusko pjesnitvo, i za pjesnitvo uope, predstavlja svrsishodno znakoviti paradoks u kojem se suprostavlja dobro i zlo, lijepo i runo. Ta vrhovna bodlerovska formula neproturjenog dvojstva samo je jedan u nizu ostalih , kao to su uasavanje od ivota i ushienost ivotom, spleen i ideal, osobnost i hotimina neosobnost, tvarno i duhovno, stvarnost i san, vrijeme i vjenost itd. Psiholoki, ta dvojstva odreuju moda ono to bismo nazvali proturjenou i razdrtou Baudlerove osobe, ali i posve nov, otada tipio moderni nain osjeanja umjetnosti kao i egzistencijalne dramatizacije ina pisanja.64 Baudelaireova pobuna protiv lai i ispraznosti konvencionalnog postojanja, njegovo traenje pravih, iskonskih i dubokih pokretaa ovjekova postojanja rezultirala je krenjem pravila koje je nametnulo tradicionalno shvaanje pjesnitva. Baudelaire odbacuje ideju ljepote, odbacuje sentimentalnost, uvodi novu emotivnost punei svoje stihove osjeajima oaja, mrnje, prkosa, prezira i zanosa. Baudelairove pjesme govore o ponoru ovjekova bia- o nagonu, bludu, zavisti, animalnosti, praznini65

Baudelaireov ponor S obzirom da je Bodler pjesnik modernizma i da u biu svom, u vokaciji svojoj ima mo izuzetnog prostiranja u svim pravcima iskustava i slutnji, i da njegova intelektualna radoznalost premauje oblast pet ula ovjekovih, moe se rei da je rije o pjesniku koji na najvii nivo svoje skale dodaje ljestvice budnih snova, slutnji, vizija, fantastinih kombinacija igre radi, ili uasa radi. Radi se o pjesniku koji ukleto neumorno putuje po ponorima, nebitno da li u ponor nanie ili ponor navie, da li u dubinski ponor i mrak ili u visinske oblasti sublimnih i apsolutnih vrijednosti. Baudlaire se slui u isti mah i simbolima i matom i naukom. Pjesnik ponora, Charles Baudlaire, zbraja iskustva, muna, neovjena i natovjena. Neobina kompleksnost ljudske due u Bodleru66, kako je naziva Marsel Rejmond, stvara ljepotu i uzbuenje istodobno. Tako da se moe rei da je raspoluenost u univerzumu, ponor svakog individuuma u sfere ka transcedentalnim i metafizikim, zapravo bodlerovski ponor. Njegova uvodna pjesma itatelju naznaava osnovnu tematiku ove zbirke: Glupost, greh, zabluda i krtosti mane obuzmu nad duh i telo kinje silno; nau ljupku griu hranimo obilno kao to prosjaci svoju gamad hrane. Uporno se grei, a podlo se kaje, za priznanje dobra nagrada se bere; svak misli da mrlje bedna suza pere. pa veselo opet na kaljav put staje. Na jastuku zla nam dugo uljuljkava otona Trismegist duh na zaneseni, pa i nae volje metal dragoceni taj vet alhemiar u zrak isparava. Vrag i dri konce to nas miu jadne! odvratni nas predmet privlai i mami svakog dana korak silazimo sami
64 65 6 66

Povijest svjetske knjievnosti u osam knjiga; Itro Mladost; Zagreb, 1982. str. 529. Davor Uskokovi, Dunja Merkler : Vodi kroz lektiru za srednje kole; SysPrint, Zagreb, 1997.str.82

Marsel Rejmon: Od Bodlera do nadrealizma; Veselin Maslea;izdavako preduzee; Sarajevo; 1958; str.15

66
bez groze put pakala kroza tmine smradne Ko siromah bludnik to cmae, mrevari u drevne bludnice izmuene grudi, doepamo uzgred slasti tajne udi, pa ih iscedimo kao limun stari. Ko milion crva da kipti i rije u mozgu nam bance opori demona, a kad uzdahnemo Smrt u plua bobona ko nevidljiv val se s muklim jekom slije Silovanje, otrov, no i sva zla dela oko krasnih slika sav jo vez ne dae na otrcan eref bedne sudbe nae znai, nije dua, avaj dosta smela Ni od akala, pantera pomamnih korpija, majmuna, orluina, zmija grdobe to puzi, piti i zavija u gadnom zverincu poroka nam sramnih Greg gada ima, gnusnijeg sto puta i mada ne skae, urla nit romori u pusto bi rado zemlju da pretvori i u jednom zevu sav svet da proguta 4 To je ama. Njene oi plau same, puei nargile sanja gubilite itau, ti zna to neno udovite - licemere, ti, moj brate, nalik na me! Albatros esto, ale radi, sa broda mornari Love albatrose, silne ptice mora, to slijede, nehajni saputnici stari, Lau koja klizi vrh gorskih ponora. Ti kraljevi nebe, nevjeti i tromi, Bijedno spuste svoja mona bijela krila Kao red vesala to se uz njih lomi, Taj krilati putnik sad sputan i mali. On, prekrasan neko, sad smijean i klet! Pjesnik slii ovom vladaru oblaka to se smije strijelcu, protiv nepogoda: Prognan na tle usred ruganja opaka, Dinovska mu krila smetaju da hoda. Interpretacija: Albatrosi silne ptice mora su zapravo simbol za ivot. U ovoj pjesmi je zastupljen Bodlerov izraz vienja njegova vremena i drutva, tu je Bodlerovo shvaanje problema u neusuglaenosti individne u njenoj prirodnoj i drutvenoj sredini. U svom prirodnom ambijentu albatros je veliki kralj neba, ali na jednoj maloj lai on je smijean, sputan i klet, jer je izaao van svog svijeta. Ono to je nekada bio njegov glavni zadivljujui atribut, su dinovska mu krila, ali na tlu mu ta krila nita ne znae, ak mu smetaju da hoda. Albatros koga je ulovio mornar, ale radi, je zapravo cinina banalizacija vrijednosti i ljepote.

67
Bodler smatra da je zbog toga pjesnik slian albatrosu. Bodlerova lucidnost izraz je dubljeg ivotnog i misaonog opredjeljenja u kome dominira svijest o uzaludnom pokuaju promjene svijeta i razumnog djelovanja na tokove njegova razvitka. U tom svijetu besmisla, ludosti i okrutnosti Bodler vidi jedino razumno utoite u lucidnom sagledavanju sveope ljudske komedije i ovjekove tragine rastrzanosti izmeu ideala i zbilje. Jo snaniji izraz i okantniji kontrast izmeu istinskih ivotnih vrijednosti i bezrazlonog ali nunog propadanja materijalnog i organskog svijeta Bodler je prikazao u stihovima pjesme Strvina. Ova poema dovodi u opreku najosnovnije oblike propadanja i neunitivosti ovjekovog iskustva oblikovanog sredstvima umjetnikog govora. Ovdje je pjesniki izraz saet u krik prezrenja, krik spasa ovjeka koji je sauvao oblik i sutinu boansku svog neotuivog iskustva, svoje pjesnike rijei:

Sjeti se stvari to je vidjesmo, duo moja, U lijep ljetnji osvit svjei: Na zavijutku staze, gnusna strvina koja Na postelji od ljunka lei, S nogama u vazduhu, kao pohotna ena, Vrela, na otrove se uje; Nehajno i besramno otvorila se njena Utroba, otkud pare struje.67 Strvina, kao i poema Balkon, je izraz pjesnikog iskupljenja: prolaznom i smrtnom pjesnik daje oblije besmrtnog i trajnog; subjektivna osjeanja nadivljavaju trenutak i objekat koji ih je pobudio: zahvaljujui sjeanju ljubav ne isezava; ona je u pjesnikoj svijesti, traje kao drugi svijet, kao fikcija iz koje vaskrsavaju fantomi izgubljenog vremena.68

U jednoj svojoj studiji Bodler je pisao: itav vidljivi svijet, samo je skladite slika i znakova kojima e mata dati jedno relativno mjesto, vrijednost, to je neka vrsta hrane koju mata treba da stvori i preoblii. Tako je Bodler sve dao samom pjesniku. Pjesnik je taj koji svojom matom stvara novi, svoj svijet, iz svijeta prirodnog. Pjesnik je slobodan u izvoenju analogija, stvaranje je tako uma simbola. Simbolisti su ovo samo proirili i doveli do granice. U ovom pogledu se esto navode Bodlerovi stihovi iz pjesme Saglasja:

Priroda je hram gdje rijei smuene Iz stubova ivih katkad uvo uje; Tu ovjek kroz ume simbola putuje Dok rodbinske njine gledaju ga zjene. Ko to se udalji duga eha spaja U neku duboku i mranu cjelinu, Ogromnou nalik na svjetlo i tminu, Miris, zvuk i boja u saglasju stoje. Neki su mirisi ko put djeija svjei, Ko oboe blagi, ko polja zeleni, A drugi pobjedni, bujni, iskvareni.
67 68

Charles Baudelaire, Cvijee zla, Svjetlost, Sarajevo, 2001, str. 41. Francuska knjievnost 3/I (1857-1933), Svjetlost, Sarajevo, str. 46.

68

ije prostiranje ka bezmjerju tei Ko ambre mousi, izmirne, tamjan, to poju ar koji duh i ula pjani. Stvarno ovi stihovi sadre sve one elemente koji e biti karakteristini i za poeziju simbolista. I simbolisti e kao ovdje Bodler obilato koristiti svijet prirode kako bi prikazali svoj svijet, da bi stvorili svoju posebnu simbolistiku viziju. Pripoda je ovdje, a to e i kod simbolista biti jo vie, uzeta i prikazana kao stvarno uma simbola, ona daje samo nalije stvarnosti. Time je poeo veliki zaokret u korienju ula, Bodler je i praktino pozivao na preciziranje oponaanja pripode i potpuno slobodnog korienja rijei i slika pjesnika. Simbolisti su imali uzor pjesnika za svoju poeziju, pjesnika koji je odgovarao njihovim traganjima. No ipak je simbolistima Bodler otvorio mnoge mogunosti. Mogunost novog izraza, mistike, izvesni red strasti, uvoenje muzike u poeziju itd. Bodler je bio viestruka mogunost za itavu modernu poeziju, a ne samo za simbolizam. U tim uslovima, iz tih odnosa razvio se umjetniki pravac druge polovine XIX vijeka, simbolizam.

Velika oekivanja U ovom romanu Dickens iznosi sudbinu siromanog engleskog djeaka Pipa. Izgubivi roditelje, on provodi mladost kod svoje sestre koja je s njim postupala grubo, ali nalazi zatitu kod njezina mua, dobrodunog potenjaine Joea. Prvi doivljaj koji je u djeaku ostavio bio je odbjeglim robijaem, kom je potajno donio hranu i alat da skine okove. Posjeivanje ekscentrine gospoe Havisham i njezine tienice, lijepe i ohole Estelle, predstavljalo je drugu presudnu etapu u djeakovom ivotu. Upoznavi ivot bogatih krugova i zablijeten otmjenou Estelle, Pip je, radei za Joea u kovanici postajao sve nesretniji. Nagli obrt u njegovu ivotu poinje u trenutku kada se o njemu poeo brinuti nepoznati dobroinitelj. Oprostivi se s Joeom i svojom prijateljicom Biddy, Pip odlazi u London. ivot u otmjenoj gradskoj sredini bio je za Pipa pun nemira i nezadovoljstva, ponajvie zbog toga jer je stalno donosio nove potrebe, elje i nade. Prvi ozbiljan udarac ambicijama mladia, koji je u sebi podravao uvjerenje da mu novac alje gospoa Havisham i da ga je ona namijenila Estelli za mua, bio je iznenedni posjet njegovog starog znanca, odbjeglog robijaa Abela Magwitcha, koji ustvari bijee njegov dobroinitelj. Odvratnost koju je osjeao prema Magwitchu Pip nije mogao sakriti, ali malo-pomalo svladao je svoj uas pred tim surovim, ali zahvalnim ovjekom, i poduzeo sve mjere da ga spasi od tamnice. No, policija hvata Magwitcha pri pokuaju bijega iz zemlje i osuuje ga kao viestukog krivca na smrt. Magwitch umire prije izvrenja osude, a Pipu, koji nije imao novaca da isplati dugove i bio teko bolestan, pomae Joe. Oekivanja su se sruila, ali u Pipu je jo tinjala elja za sreom i on odlui da se vrati kui i oeni Biddy. No Biddy se u meuvremenu udala za Jaea, koji je nakon smrti Pipove sestre ostao sam. Tek nakon mnogo godina pojavljuje se u Pipovom ivotu novi traak nade; on ponovo susree Estellu i oboje, izmijenjeni nakon tekih iskustava, nalaze svoju zajediku sudbinu.69 Romani David Copperfild i Velika iekivanja opisuju proces odrastanja, odnosno tekoe s kojima se susree pojedinac koji eli postii vlastitu osobnost u sredini koja takvu osobnost ako ve ne sprjeava, a ono u svakom sluaju odve ne cijeni. Opis Davidova naukovanja iz prvog romana ima pri tome mnogo autobiografskih crta, pa mu i to daje neku prisnost izlaganja, a dirljiva pria o siromanom djeaku Pipu i njegovom nepoznatom, bogatom zatitniku, koji je zapravo odbjegli robija, u Velikim iekivanjima, vjetim oblikovanjem likova i skladnom kompozicijom prerasta u vjerodostojan i dojmljiv opis razoarenja i svojevrsnog otrnjenja mladog ovjeka, koji - poput Rastignaca eli uspjeti, a susree se s podcjenjivanjem ljudskih i precjenjivanjem statusnih vrijednosti. Taj je roman zanimljiv i u smislu knjievne tehnike, jer pripada tzv. memoarskom romanu, pisanom u prvom licu, u kojem se ostarjeli ovjek, Pip, sjea vlastitog ivota i pripovijeda ga na takav nain da to izaziva znatielju itatelja. On, naime, jedino u slutnjama i naznakama daje neke nagovjetaje onoga to e se u daljem tijeku fabule zbivati70.

69 70

100 NAJVEIH knjievnih djela svjetske knjievnosti, Zagreb, 1980., str.435. Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb, 2003., str. 235. i 236.

69

Buka i bijes Fokner O djelu: Buka i bijes se kao i veina Faulknerovih romana odvija u izmiljenoj pokrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim sreditem, gradiem Jeffersonom, na podruju veem od 2400 km, ima 15611 stanovnika (6298 bijelaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na etiri poglavlja, i svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice brae Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz jo jedno dodatno poglavlje koje je ispriano u treem licu. Faulkner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio dogaanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio romana. Prvo poglavlje je unutranji monolog Benjia, tridesettrogodinjeg idiota koji ne govori, nego samo stenje ili zavija, ali je njegov tekst uglavnom ist i jednostavan, iako ne i lako razumljiv. Benji je uvijek u pratnji crnog djeaka Lustera, unuka (ili najmlaeg sina?) stare Dilsey. Benji i Luster najprije gledaju kako se na susjednom zemljitu igra golf. Kasnije saznajemo da je i to igralite nekad bilo panjak Compsonovih, namijenjen da bude Benjievo vlasnitvo, ali prodan da bi se platili trokovi za vjenanje sestre Candance (skraeno Caddy) i trokovi studija brata Quentina. Za vrijeme igre, jedan od igraa zove Caddie, to Benjia asocira na sestru (iako se drugaije pie, izgovor te dvije rijei je isti). U sjeanje mu se vraaju prizori iz djetinjstva u vezi sa sestrom, i tad Benji uvijek pone jaukati. Luster je itav dan zaposlen traei 25 centi koje je izgubio, kako bi mogao ii u cirkus. Traenje novca izaziva kod Benjia jo jednu, najstariju scenu, ili bolje sekvencu, u radnji romana, koja se zbiva 1898., za vrijeme bakiine smrti. Tad jo djeca, Quentin, Caddy, Jason, Benji i crni Versh, koji je tad bio Benjiev pratioc, vrljaju po rukavu rijeke. Quentin i Caddy svaaju se jer ona eli svui svoju haljinu, a brat joj to neda. U svai, Caddy e se namoiti i zaprljati gaice. Jason se za to vrijeme igra sam. Roskus, stariji crnac, vjerojatno Dilseyin mu i otac njene djece, zove ih na veeru. Jason odmah odaje ocu da su se Quentin i Caddy prskali, ali Caddy trai doputenje da bude glavna kod veere. Kasnije izlaze u dvorite prema kolibi crnake posluge i dok se Versh sa svojom sestrom Frony igra krijesnicama, Caddy, popevi se na drvo, gleda osvijetljenu kuu i misli da odrasli imaju drutvo. Djeca vide da su joj gaice prljave. Kad Dilsey uspije da ih poalje u kuu, osim Quentina koji se povukao sam iza kue i kasnije u hambar - otac, g. Compson, na stubama ih upozorava da je mama blizu. Djeca odlaze na spavanje, i to Benji i Caddy u jedan krevet. Idui sloj Benjijevih sjeanja potjee - a to opet saznajemo neizravno - iz studenog 1900.; a odnosi se na kini dan u knjinici kue kada se Caddy u majinu prisustvu bavi oko malog Benjija i kae mu da se od sada vie nee zvati Maury, nego Benji. Neurotina, neprijazna majka zatraila je tu promjenu imena, iako joj se kratica Benji ne svia, vie joj se svia formalniji biblijski oblik Benjamin (njegov brat Jason kasnije e ga zvati kratko Ben). Maury je brat gospode Compson (roene Bascomb), a promjena imena treba simboliki znaiti odricanje majke, u ime svog porijekla, od sina degenerika, ploda njezinog zlosretnaulaska meu Compsonove. Njezin suprug, naprotiv, Jason Compson (trei tog imena na obiteljskom stablu), dobroudan i miran, tue i pomiruje posvaenu djecu (Caddy je napala brata Jasona to je poderao Benjieve lutke od papira), prijatelj je s Quentinom (a taj je upravo uao u kuu poto se potukao s nekim djeakom koji je pokuavao gurnuti abu u Caddynu kolsku klupu). Svi koji ulaze - otac, Quentin, Versh miriu Benjiju po kii. Ujak Maury i njegova ljubavna afera s gospoom Patterson u susjedstvu - djeca su nosila njegove poruke k njoj, sve dok g. Patterson jednom nije uhvatio Benjija na ici ograde - tvore vjerojatno idui vremenski sloj. Vjerojatno, jer se ni sa ime ne moe pokazati ne dolazi li ta epizoda poslije. Benji se nje prisjea dok se s Lusterom provlai ispod ice. Pouzdanije se moe odrediti vrijeme idueg dogaaja u razvitku odnosa meu djecom. Caddy upotrebljava miris uljepavajui se, stavljajui eir, ime izaziva Benjijev pla. Benjijev prvi doivljaj sestre, jo od dana bakiine smrti, jest da "mirii poput drvea". Caddy

70
shvaa da se Benjiju ne svia parfem, pa ga poklanja Dilsey. Idui doivljaj manje je neduan. Uspomenu njega izaziva u Benjijevoj sadanjosti sljedee otkrie: djevojica Quentina sjedi na ljuljaci s nekim momkom s crvenom kravatom. ini se da taj pripada cirkusu koji bi Luster elio posjetiti te veeri. Tako je Benji i prije dvadesetak godina iznenadio na ljuljaci Caddy s nekim Charleyjem koji ju je pokuao ljubiti. Pogled na zaprepatenog Benjija uinio je da Caddy skoi i pobjegne s Benjijem u kuu. Tamo klekne, ljubi ga i obeava da "nee vie nikada". U kui Caddy ide da opere usta. S trinaest godina (1908.) Benji je velik toliko da ne smije spavati sa sestrom u postelji. A idue godine zbiva se dramatian dogaaj: vraajui se jednom kui, Caddy nailazi na Benjija koji, pogledavi je, pone zavijati. Caddy se pripija uza zid, Benji je hvata za haljinu i vue u kupaonicu. Gledajui se medusobno, plau. Iz sjeanja brata Quentina na taj isti dogaaj u iduem poglavlju knjige moemo rekonstruirati dan kad je Caddy izgubila djevianstvo, a Benji osjetio da je izgubljena nevina istoa koja mu je bila utoite. Idui je dogaaj vezan za Caddyjino vjenanje, u travnju 1910. Daljnji sloj sjeanja: Benji stoji kraj dvorinih vrata, a T. P. mu govori da je uzalud, da je Caddy otila daleko. Vidjevi neke djevojice, uenice, kako prolaze, Benji tri za njima. Jednom prilikom istri za djevojicama - vrata nisu bila zakijuana - i uhvati jednu. Postao je opasnost: Jason kae ocu da e Benjija morati poslati u ludnicu Jackson ako ga, naposljetku, otac djevojice sam ne ustrijeli. Benjija podvrgavaju operaciji kastracije. Uspomena na disanje pod anestezijom je kratko navedena, a o emu je zapravo rije, shvaamo samo iz ireg konteksta itave radnje. Sljedee etape su razgovori medu crncima, a Benjija su poslali k njima da ne bude nazoan kad se Quentinovo mrtvo tijelo dopremilo kui, te za umiranja i pogreba oca, g. Compsona. U ovoj drugoj prilici - dvije godine poslije prve - sa sedamnaestogodinjim Benjijem prisutna je i mala djevojica Quentina - Caddyjina ki. Roskus osuuje to se maloj ne smije spominjati majino ime. Caddy je, kasnije nam postaje jasno, naputena od mua - taj je vjerojatno shvatio da je ona bila nosea s drugim u asu vjenanja - ivi daleko od obitelji, ali joj je bilo doputeno da dijete poalje kui. Jedan je od prizora Benjijeva vonja na oevo groblje, s majkom koja se tui to Roskus ne moe upravljati kolima, nego to ini T. P. Prolaze kraj Jasonove radnje, ali ovaj odbija da ide s njima. Kasnije i Roskus umire. Shvaamo to po tome to Dilsey plae, a mali Luster ne eli Benjija i Quentinu voditi u hambar jer je tamo vidio njegovu prikazu. Nema daljnjih slojeva uspomena do samog dana zbivanja, a to je ba 33. roendan Benjija. Luster ga moe rastrestitatulom (bunikom) runa mirisa, koju mu je ubrao, a ima Benji i svoj alosni vrti, "groblje", kako ga zove Dilsey, koje se sastoji od jedne ili dvije tatule u boci. Kod kue, kad ga eli umiriti, Dilsey mu daje da se igra sa starom Caddyinom papuom. Dilsey je sada jedina koja donekle brine o Benjiu, ak mu radi i kola sa 33 svijee za roendan; majka je zabrinuta samo za svoj mir, a Jason i Quentina, oboje tvrdoglavi i sebini, u svai izmeu sebe osjeaju Benjia kao odbojni teret. Na kraju dana Benji plae svuen pred ogledalom, gledajui sebe osakaena; a kroz drugi prozor jedna spodoba, Quentina, sputa se niz drvo u no. Kroz drugo poglavlje promatramo tok misli najstarijeg brata, neurotinog Quentina. Tree poglavlje pripada Jasonu, po Faulknerovim rijeima najopakijem liku kojeg je ikada stvorio. On je nakon smrti oca i samoubojstva starijeg brata Quentina postao glava obitelji. S njim jo ivi i majka, te neakinja Quentina. On je i glavni predmet Jasonovog razgovora s majkom. Majka se jada Jasonu kako Quentina markira iz kole, i boji se da bi ravnatelj kole mogao pomisliti kako ona nema nikakve vlasti nad njom. Jason joj eli odrati prodiku, meutim osjetljiva majka se boji da bi on mogao biti pregrub. On gubi ice i odlazi iz njene sobe. Jason je inae neugodan prema svima u kui, i prema trgovcu kod kojeg radi, i prema telegrafistu na ije je izvjetaje pretplaen radi burzovne spekulacije, i prema muterijama. etvrto poglavlje je kronoloki i posljednji dogaaj u knjizi, i slijedi nakon Benjieva monologa, kad se Quentin sputa preko drveta i bjei od kue sa Jasonovim novcem. Faulknerova inspiracija u Shakspearevom Macbethu Naslov Faulknerovog romana Krik i bijes potie iz uvenog monologa u petom inu Shakespearevog Macbetha u kome naslovni junak i zloinac, suoen sa samoubistvom svoje ene a istovremeno i sa pobunom svojih politikih protivnika, tvrdi da je ivot samo pria koju pria koju pria idiot, puna krika i bijesa, a ne znai nita.71Odloma iz Shakespearevog Macbetha, koji je inspirisao Faulknera da napie jedno od najboljih i najveih djela modernizma: Macbeth: Seton: Macbeth:
71

Zato taj krik? Kraljica, moj gospodararu, je mrtva. Mogla je umrijeti i kasnije. Bilo bi vrijeme za takvu vijest

William Faulkner, Krik i bijes (predgovor), Sarajevo Svjetlost, 1999. godina, str. 10.

71
Sutra i sutra i sutra Sitnim koracima pue iz dana u dan Do zadnjeg sloga u knjizi vremena I svako nae jue svijetli ludama Po putu do praine smrti. Izgasi se, kratka svijeo! ivot je tek sjen to luta, bijedni glumac to se prsi i drhti svoj sat na sceni A onda se ne uje vie; to je pria to pria je idiot, puna krika i bijesa, A ne znai nita.72 U jednom interviju je sam Faulkner izjavio da mu je najdraa knjiga Krik i bijes, navodei kao razlog to to se s njom najvie namuio. To je njegov, u pravom smislu, prvi eksperimentalni73 roman u kome se, kao modernist ogleda u primjeni unutarnjeg monologa u okviru pripovjedake tehnike toka svijesti, metodu koju je ranije i uspjenije koristila Virginia Woolf u Engleskoj. Pisac tvrdi da je ovo pria o tragediji dviju izgubljenih ena, roena iz slike prljavog tura gaica djevojice koja se popela na drvo i viri kroz prozor u kuu. Roman Krik i bijes podijeljen je na etiri vremenski neuzastopna dijela, a ni u jednom pripovjeda nije ena. 4.1. Prvi dio romana (7. April, 1928.)

Prvi dio romana deava se u junjakoj opini Yoknapatawpha, a pria gluhonijemi idiot Benjy (Bendi) Compson. Bendi je star trideset i tri godine, ali sa duhovnim uzrastom trogodinjeg djeteta. On je i najmlai od trojice sinova Caroline i Jasona Compsona. O njemu uvijek treba neko da brine, da ga upuuje ta e da radi, on ima svijest djeteta, pa ga oduevljavaju jednostavne stvari: Dri ruke u depovima, ree Caddy. Ili e ti se smrznuti. Nee da ti se ruke smrznu za Boi, zar ne. Vani je prehladno, ree Versh. Nee vani. ta je sad, ree majka. Hoe da ide van, ree Versh. Pusti ga, ree ujko Maury. Prehladno je, ree majka. Bolje da ostane u kui. Benjamine, prestani sad s tim. Nee mu biti nita, ree ujak Maury. Benjamine, ree majka, ako ne bude dobar morae u kuhinju.74 Benjy nije svjestan vremena kao toka, nego da doivljava kao cjelinu, kontinuum, u kojoj se razliiti vremenski planovi mijeaju i preklapaju. On je samo jedan djeak kome treba pruiti malo panje da bi bio sretan. Tako to e se malo igrati s njim, trati po snijegu, pripremati se za Boi, i Benjy e biti veoma sretan. Benjy ima, na neki nain, ulogu objektivne neemocionalne kamere koja je u stanju da predoi tek maglovito stanje obitelji. On je volio tri stvari: svoju sestru Caddy, panjak koji je prodan, da bi se organizovalo Caddyno vjenanje i da bi poslali Kventina na Harvard, i svjetlo vatre. Ime je dobio po jedinom bratu svoje majke Maury, po jednom, blistavom, hvalisavom i neradnom neenji, koji je posuivao novac od gotovo svakog. 75 Benjy je volio svoju sestru Caddy i najvie povjerenja imao u nju, pa je ak mislio da kada Caddy doe iz kole, da e tada poeti ili doi Boi: Jesi li mislio da e biti Boi kada doem kui iz kole. Jesli li to mislio. Boi je preksutra. Djed Boinjak, Benjy, Djed Boinjak. Hajde da trimo do kue i da se zagrijemo. Caddy je njemu posveivala posebnu panju, bila je uvijek fina prema njemu, zato je i Benjy i volio vie od drugih. 4.2. Drugi dio romana (2. Juni, 1928.) U drugom, intelektualno mnogo sloenijem dijelu koji obiluje vremenskim pomacima, najstariji brat Compson po imenu Kventin, student prve godine na prestinom sveuilitu Harvard, u Massachusettsu, na sjeveru SAD, daleko od doma vri pripreme za samoubistvo.

72 73

William Shakespear, Macbeth (peti in, peta scena), Sarajevo, 2000. godina, str. 88. Eksperimentalan (lat.)-onaj koji se zasniva na eksperimentu, koji je zasnovan na iskustvu, Rjenik stranih rijei, Vladimir Ani, Ivo Goldstein, Zagreb, 2007. godina, str. 156. 74 William Faulkner, Krik i bijes, Svjetlost Sarajevo, 1999. godina, str. 18. 75 Milivoj Solar, Povjest svjetske knjievnosti, Zagreb, 2003. godina, str. 294.

72
Harvard moj deko sa Harvarda Harvard harvard ona bobuljiava beba koju je srela na atletskom takmienju sa trka u boji. unjao se du ograde, pokuajui da se dovabi zvidukom ko pseto. Hodnik je jo uvijek bio prazan bez generacija koje trae vodu. Zaboravio sam au, ali mogu ruke mogu vidjeti nevidljivi labudov vrat gdje manje nego Mojsije... A onda su zavjese izdahnule iz mraka meni na lice, ostavljajui dah na mom licu. Jo etvrt sata.A onda me nee biti. Najsmirenije rijei. Najsmirenije rijei. Non fui. Sum. Fui. Non sum.76 Povod za njegovo samoubistvo je ne samo vanbrana trudnoa njegove sestre, nego i saznanje da je podmuklo pokuala da se uda za bogataa koji nije djetetov otac. Caddy je prema njegovom miljenju pogazila junjaki moralni kodeks. Kventin ivi u svijetu u kojem su sve djevojke ponosne i kreposne, a svi mladii hrabri i utivi. Jedini nain da se Kventin u svijet za koga osjea da mu pripada, a koji nikad nije postojao, jeste samoubistvo. ula se posljednja nota. Konano je prestala vibrirati i tama je opet bila tiha. Uao sam u dnevnu sobu i upalio svjetlo. Obukao sam prsluk benzin je sada bio slab... Kventin koji je volio ne ideju incesta koga nije htio poiniti, nego neku prezbiterijansku 77zamisao vjene kazne, na taj nain bi on, a ne Bog bacio svoju sestru i sebe u pakao, gdje bi ju mogao zauvijek uvati i sauvati. On je toliko bio povrijeen vanbranom trudnoom svoje sestre, samo je razmiljao, kako bi bilo da je sauva i na koji bi nain to mogao uraditi. Kventin je neprestalno isekivao smrt i volio smrt. Taj poslijednji komad je bio i jedina stvar,koju je volio, osim te iste sestre i gledanja u otvorenu vatru, koju je volio i njegov najmlai brat roen kao idiot. Izvrio je samoubistvo u junu 1910. godine, dva mjeseca nakon vjenanja svoje sestre, ekajui da prvo zavri tekuu akademsku godinu. 4.3. Trei dio romana (6. April, 1928.) U treem dijelu se susreemo sa hronoloki sreenim unutarnjim monologom treeg, srednjeg brata Compsona Jasona, kojega smatraju jedinim Campsonom zdrave pameti i ije samo ime asocira na zlato i prevaru. To je njajrunija Faulknerova linost. Jason voli samo sebe, a seksualne probleme rjeava pomou dobre potene kurve, koja se po njemu ne razlikuje od ostalih ena osim po dostupnosti. I on pati zbog nekonvencijalnog ponaanja svoje sestre, ali ne kao Benjy i Kventin koji od nje trae bar malo ljubavi. On je preko svoje sestre htio da se domogne poloaja u banci, kojoj je vlasnik bio kratkoroni Caddyin mu. Kada tu svoju ambiciju nije ostvario on se sveti i Caddy i njenoj vanbranoj keri, koja se iz prkosa zove Kventin i koja je druga izgubljena ena u romanu. Jason tajno prisvaja novac koji Caddy alje za izdravanje svoje keri Kventin. Jednom kuka uvijek kuka, to no ja velim. Velim ja sretna si ako je njeno bjeanje iz kole sve to te brine. A majka veli: Ali ako kolske vlasti misle da ja nemam nikakvog uticaja na nju, da ne moguPa, velim ja, i ne moe, zar ne? Isi nikad ni pokuala uinit bilo ta s njom, velim ja. Kako misli poinjati ovako kasno, kada joj je sedamnaest godina?78 Prvi Campson zdrave pameti, logian, racionalan, suzdran u staroj stoikoj tradiciji nije u ope mislio na Boga, uzimao je u obzir policiju i odatle se bojao i poto staru Crnkinju koja je kuhala hranu koju je jeo, svog zakletog neprijatelja od roenja i svog smtrnog neprijatelja.79 eljela bih znati kako e joj nakoditi spavanje u ovoj sobi, veli Dilsey. Tu ja ne mogu nita, veli majka. Znam da sam samo dosadna starica. Ali znam da se ljudi ne mogu izrigivati nekanjeno sa Boijim zakonom. Nakon majine smrti Jason je bio u stanju de se oslobodi brata idiota Benjya, ali i ne samo njega nego i kue i Crnkinje, preselivi se u dvije kancelarije, koje je pretvorio u spavau sobu, kuhinju i blagajnu. Kada je konano bio slobodan, a to je cijeli ivit i prieljkivao, govorio je: 1865. godine je Abe Lincon oslobodio crnuge od Campsona. A 1933. godine, Jason Campson je oslobodio Campsone od crnuga, a to je dogodilo one godine kada je njegova majka umrla.

76

Non fui. Sum. Fui. Non sum.-(lat.)-Nisam bio. Jesam. Bio sam. Nisam., William Faulkner, Krik i bijes, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godina. str. 155. 77 Presbyterian-protestanska kalvinistika sekta, Isto. 78 William Faulkner, Krik i bijes, Svjetlost Sarajevo, 1999. godina, str. 161, 162. 79 Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb, 2003. godina, str. 295.

73
etvrti dio romana nosi u sebi rtivid realizma i objektivnosti, za razliku od predhodna tri krajnje subjektivna dijela. Napisa je u obliku pripovijedanja u treem licu, uz pomo tehnike sveznajueg pripovjedaa. Kao junakinja u ovom dijelu romana je slukinja Dilsey koja je zapravo jedini vezni element porodice Campson. Poto majka Caroline, nije u stanju da se ni emotivno80 ni fiziki brine za djecu, tu ulogu preuzima Dilseyu. Dilsey je stigla do vrha stepenica i uzela termofor. Spremajui ga za trenutak, ree ona. Luster je jutros prespavao, poto je pola noi bio na toj predstavi. Ja u podloiti vatru. Hadje sada da ne probudite druge prije nego to budem spremna. Dilsey je zastala. Stajala je tu sa nogom podignutom do slijedee stepenice, sa rukom oslonjenom na zid i svim mlazom prozora iza nje, ocrtavala se, nepokretna i bezoblina. Onda se jo nije probudio? Nije bio budan kada sam gledala, ree gospoa Campson. Ali je ve prolo vrijeme kada se on obino budi. On nikad ne spava iza pola osam. Zna da ne spava. Problem svih Campsona, starijih i mlaih jeste, jeste da nisu u stanju da se prilagode vremenu u kome postoje, niti da ga tano protumae. Pravi krivac za raspad obitelji, a ire uzevi i tradicionalnog Juga, iji je prvi znak u sluaju Campsona promjena Bendijevog imena a zatim Caddin promiskuitet 81 gaenje tradicionalnih moralnih normi, majka nesposobna za ljubav. Zato majka i mijenja krteno ine Benjyja, da se idiot ne bi zvao Maury kao njezin brat. Majka zbog toga alje Kventina na harvardsko sveuilite ( Harvard je bio divan zvuk), iako je to znaolo prodaju Bendijevog panjaka. Panjak je bio jedna od tri stvari koje je Bendi najvie volio. Sluavka Dilsey je jedina linost romana koja nema problem sa vremenom, iako je jedini sat njoj dostupan skriven u mraku, ona uvijek zna tano vrijeme. Kada sve krene, onako kako ne valja, kada je portebno da neko smiri situaciju onda je tu Dilseyu. Sve to traje dok gospoa Campson ne umire 1933. godine, a srednji sin Jason, koji je uvijek bio protivan to crnkinja radi kod njih, otjera i Dilseyu i napusti svog brata idiota i kuu. Iako je Dilsey sve to inila bila je svjesna da je raspad obitelji neizbjean: Vidjela sam poetak a sada gledam kraj.

80

Emotivan (lat.)-koji je osjeajan, uzbudljiv, koji je podloan naglim uzbuenjima, onaj koji je pun emocija, Rjenik stranih rijei, Vladimir Ani, Ivo Goldstein, Zagreb, 2007. godina, str. 163. 81 Promiskuitet (lat.)-slobodno spolno openje sa estim mijenjanjem partnera, Isto.

74

SRCE TAME Conrad i Marlow, autor i (ili) lik? Predmet zbivanja u Srcu tame je uglavnom ono to je sam Konrad doivio kao slubenik jedne belgijske kompanije na svopm putu uz rijeku Kongo. Marlo dobija posao na slian nain kao i autor; Konradovo putovanja od Bordoa do Bome vijerno je prenijeto i u prii; Marloovi opisi prve trgovake stanice zasnovani su na onome to je Konrad vidio u Matadiju. Marloovo putovanje kopnenom stazom od Matadija do Kinase uglavnom odgovara Konradovom, a tek od Kinase poinju osjetnije razlike, prije svega utoliko to Marlo popravlja svoj brod i preuzima komandu nad njim, dok Konrad ne moe da popravi Floridu, i plovi uz Kongo na Belgijskom kralju kao nezvanini pomonik kapetana. Pa i Kerc, glavna hulja u pripovjesti, svojim skupljanjem slonovae, boleu i smru odgovara onome to je agent belgijske firme Klain predsatavljao u trgovakoj stanici na Stenlijevim vodopadima. Tek ovako uslovno shvaena, moglo bi se kazati da je tana Konradova reenica da je Srce tame iskustvo koje je neznatno (tek veoma neznatno) preoblieno u odnosu na stvarne injenice (J. Conrad, Biljeke autora, Srce tame, 1956.). Meutim, sve stvarne injenice ukazuju nam se kroz Marloove percepcije i rei, koje daju legendarni i mitski peat jednoj historijskoj temi. Ali, ako je i sam okvir prie u oba sluaja istovjetan Konrad ipak ve i u njemu upa jedan svoj afriki doivljaj iz korijena i baca ga u zapadnoevropsku historijsku legendu. Tama Srca tame Roman Srce tame je tampan 1899. godine i od tada ne prestaje njegova aktualnost, iako su se okolnosti u kojima je nastao i o kojima govori znatno promijenile. U njemu su neki kritiari naglaavali Konradov antiimperijalistiki a neki imperijalistiki, ak rasistiki stav. Novo itanje ovoga romana posebno je otvorila postkolonijalna kritika poslije stavova i tumaenja dvojice amerikih profesora porijeklom iz bivih kolonija. Dakle, rije je o Chinuu Achebeu, nigerijskom piscu, i Edwardu Saidu, amerikom kritiaru palestinskog porijekla. Oni su, naime, u Srcu tame prepoznali tiraniju i hegemoniju eurocentrikih modela kao jedino vanih i univerzalnih, a nasuprot njima pitanja razliitosti i drugosti se marginaliziraju. Postkolonijalna kritika je otvorila drukije putove pri tumaenju ovoga djela. Stoga, kada govorimo o Srcu tame, govorimo o sukobima razliitih kultura i civilizacija, imperijalnog i kolonijalnog, zapadnog i orijentalnog. Tenja je usmjerena ka preispitivanju margine, rubova, afirmisanju njihova pogleda; dolazi do pomjeranja od jezika otuenja ka jeziku decentriranja. Magijska mo rijei Na poetku romana Marlo priziva vremena kada su Rimljani prodirali kroz ue Temze, u srce tame varvarskog britanskog ostrva. S druge strane, ta ista Temza vodi Marloova sjeanja i u srce tame novije historije, od prvih engleskih kolonijalnih poduhvata do njegovog velikog putovnja uz Kongo ka srcu Afrike. U tom svijetlu rimski, renesansni i moderni poduhvati poistovijeeni su u nekoj mitskoj sutini, iako svaki ima i neko sasvim svoje historijsko ruho. Tako, oima Marloovog sjeanja posmatramo uase umiranja bolesnih i gladnih Crnaca u toku izgradnje neke eljeznike pruge i poduhvata skupljanja slonovae.Ti poduhvati i ta umiranja ukazuju nam se kao parodija

75
proglaenih humanitarnih ciljeva kolonijalizma i materijalnog progresa. A sve se to odigrava u praumi u iskonskoj prirodi koju ce neduni Crnac izabrati kao utoiste od onoga sto bjelaka civilizacija donosi. Znaajno je da ta ista priroda rastae um i duu civilizovanih ljudi i vraa ih elementarijama, u Kercovom sluaju uasnim elementarijama ljudskog bia. Kerc je pun krupnih plemenitih rijei za Afriku ali njegova plemenitost je samo uplji glas: iz velianstvenih nabora njegove rjeitosti vreba pusta tama njegovog srca. No, ta pleminitost na rijei ima lanu magijsku mo: njegova rije moe da pokrene i zaustavi crnaka plemena, a ta mo dobija kultna obiljeija , tako da je Kerc u stanju da kao oboavano bie kiti crnakim glavama kolje oko svoje trgovake stanice. Pa, i Marlow, opinjen njime, naroito kad Kerc, u samrtnom asu zagledan u svoju duu, uzvikne: Uas! Uas!. Zato, Kerc i zavjetava Marlou posljednji smotuljak svojih rijei i sliku svoje drage.

4 A kada Marloo to odnese Kercovoj vjerenici vidjet emo da je vjera te pristojne djevojke u magiju Kercove rijei jo dublja od uroenike. Kao da se u tom asu jedan trenutak novije politike historije odslikava u svekolikoj lai i besmislu jedne line sudbine, koja ovdje nosi neke od najdubljih prizvuka konradovskih ineternacionalnih tema. Izmeu tame i svjetla U samom naslovu romana imamo metaforiku figuru kojom je imenovan prostor afrike dungle. Kad u Conradovom romanu Srce tame pripovjeda, koji je u prvom licu jednine, opisuje Temzu i njezin urbani okoli, a potom drugi pripovjedni lik Marlow, takoer u prvom licu, iscrtava afriku rijeku i dunglu, kroz koju se ona protee dobijamo prostorne jedinice u ontemskome nizu, koje su konstitutivne pojedinanosti ovoga teksta. Rije je o civilizacijskome i primitivnom spaciju. Odmah se uoava na samom poetku fabule da ovaj suodnos u ontemskom nizu biva osnovom dogaajne tenzije: suprotsstavljene su dvije ontemske figure spacija, dva mikrokozmosa u kojima se kree pripovjeda lik Marlow. Radnja poinje kad on prelazi iz prostora civilaizacije (Engleska) u spacij dungle (Afrika).82 Naspram civilizacijskoga imamo dakle praumu, koja bi u svome znaenju sadravala i sljedee odrednice: nepoznato, skrivena smrt, ivotni muk, ljudoderi, osjeaj potpune potitenosti, poetci vremena. Conradov roman Srce tame moe loe proi u tzv. Postkolonijalnoj kritici kao tekst imperijalistikih najezdi. Jednostavno itanje temelji se na re-konstrukciji Conradova romanesknog svijeta. Njegova se znaenjska polivalencija poravnava i otvara se mogunost raznim ideologiziranim itanjima romana. Umjesto da dobijemo uvid u bogat romaneskni svijet koji zasigurno postavlja pod upit osnovne vrijednosti nama se nudi povran zakljuak o kolonijalistikom karakteru teksta. Lik Kertz nee se iitavat, to ak i eksplicitno iznosi pripovjeda u prvom licu Marlow, kao izgubljeni, optereeni svojevoljni nasilnik koji je negacija tzv. Civilizacijskog svijeta iz kojega dolazi meu uroenike ve e se udnovato tvrditi da se njime uzvisuje evropski svijet. Zasto valja imati na umu da romaneskni svijet zadrava svoju autoverziju prema stvarnom svijetu kao jedan od hipotetinih ili moguih svjetova i da su njegove pojedinanosti ne-opstojei entiteti, koje moemo rabiti kad ih uspostavimo kao takve, u otkrivanju stanja, situacija i dogaaja u stvarnome svijetu.83 Slika Afrike i Afrikanaca Ukoliko bismo sliku Afrike i Afrikanaca izdvojili u cjelosti iz konteksta romana, nesumnjivo bismo mogli postaviti (hipo)tezu da Marlow vidi Afriku kao mrani, malarini i divlji prostor. Ona je dakle, mjesto neprijateljstava, opasnosti, tame i smrti. U Romanu nema niti jednog opisa prirode koji bi upuivao na bezbrinost, sjaj, radost i ljepotu; priroda je pretvorena u prostor u kome su staze, staze svuda, ugaena mrea staza koja se irila preko prazne zemlje, kroz visoku travu, kroz sagorjelu travu... Osamljenost, samo osamljenost, nigdje nikoga.(Konrad; Srce tame, str. 303.) U Marloovu prianju rijeka Kongo postaje simbol: Ali bila je ondje jedna rijeka, prava rjeurina. Nalik je bila na golemu oputenu zmiju, s glavom u moru, troma tijela istegnuta u nedogled, rep joj se gubio u dubinama kontinenta. (Konrad, Srce tame, str. 286.)

82

Pele, Gajo, Tumaenje romana, str 277., Zagreb, 2000.

5
83

Ibid., str. 291.

76
Nakon ovakvog opisa rijeke koju Marlow gleda na karti u izlogu, jo kao djeak, sasvim je jasno da ona nee u romanu postati mjesto za ljubav i sreu, nego ona postaje simbol straha, tuge i smrti. Nain na koji Marlow vidi Afriku ne razlikuje se mnoogo od naina na koji vidi Afrikance: Fini ljudi lljudoderi- na svom mjestu... nisu jeli jedan drugoga preda mnom; ponijeli su sa sobom zalihu mesa s vodenog konja koje se pokvarilo i tajna divljine mi je smrdila u nozdrvama. Fuj! (Konrad, Srce tame, str.325) Marlow, dalje, razmilja Zemlja je izgledala nezemaljski..., a ljudi su bili... Ne, nisu bili neljudski. Pa, znate, to je bilo najgore ta sumnja da oni nisu neljudski. Dolazila bi lagano do ovjeka. Oni su vritali i skakali i okretali se i grozno krivili lica, ali ono to je ovjeka duboko uzbuivalo bila je sama pomisao na njihovu ljudskost poput vas- pomisao na ovjekovo daleko srodstvo sa ovim divljim, strasnim meteom. Runo. Da, to je bilo prilino runo. (ibid., str. 326) To Marlowo predstavljanje Afrikanaca kao mase, gomilanje epiteta, sinegdoha i ponavljanja, pojaava dojam o jednom kolektivnom biu, udovinom i slobodnom, iako eksplicitno kae da bi ih volio vidjeti kao okovano i pobijeeno udovite. Slinim negativnim, ksenofobinim kvlifikacijama Marlow opisuje Afrikance do kraja romana, kao udove, okrugle oi, kao bljesak otrih zuba, kao one koji ive, spavaju i jedu u zadahu crkotine vodenkonja, kao gomilu divljaka. Afrikanci u Marlowovu diskurzu nemaju individualnosti. Nijedan afriki lik nema imena. Zapravo, tri lika ipak imaju izvjesnu individualnost; jedan je loa, drugi kormilar, a trei Afrikanka koja je svakako primjer za mogui drukiji Marlowov stav o Afrikancima jer je ona kae Marlow plahovita i prekrasna, neukrotiva i velianstvena; u njezinu je dostojanstvenom napredovanju bilo neto kobno i uzvieno. 84 Vano je napomenuti da u ovom romanu nisu samo Afrika i Afrikanci opisani tamnim bojama. Sve je postavljeno u udnovatim odnosima (oprekama). Ostvarenje imaginarne ideje napretka Marlow opisuje bez mnogo vjere; ni bijelci nisu mnogo bolji, jer pokuavaju mijnjati Afriku i Afrikance korumpiranim inovnicima, jeftinom tkaninom, bezvrijednim ukrasima, komadima ice, a sve to mjesto plae, Drutvom za zatiranje divljakih obiaja, streljivom, samaricama, tekim pukama i topovima. Imperijalizam je predstavljen ovim simbolima Zapada kao neprestanan najezda, kao veseli ples trgovine i smrti, a kroz sve je propuhivao kuni dah nemone grabeljivosti kao zadah lea. Poslije svega ne ostaje mnogo svjetla. Na kraju krajeva svi su na gubitku. I Zapad i Istok, i Evropa i Afrika, i imperije i kolonoje, i gospodari i robovi. Sve se u Marlowom svijetu zasvrava nihilizmom i relativizmom a ivot postaje tajanstveni sklop nemilosrdne logike s jalovom svrhom. Sve pritie tama Afrike. ak i anonimnog mornara, drugog pripovjedaa koji zuri u Temzu koja, kao i Kongo, vodi u srce jedne neizmjerne tame.85

84

Tijanovi, Hasan; Zlokobni prizvuk Srca tame, str. 168. Razlika/ Differance, asopis za kritiku i umjetnost teorije, Broj 5, Tuzla, 20003. 85 Ibid, str. 170.

77

ROMAN SLIKA DORIJANA GREJA Slika Dorijana Greja je roman koji se javio 1890. godine, ali je, meutim, doivio veoma alosnu slavu. U njemu je Oskar Vajld traio senzacije svjesnog tajnog udesnog otkria. Taj roman je nata drugo do prelijepa smjesa stranica koje su napisane u mladosti i opisa zakutaka Londonskog ivota. Najsjajnija slika tog romana svakako je slika londonskih dama slave. Najvii stepen njegovog romana svakako je pria koja je ustvari bajka. Tri glavna lica, tri su linosti Oskara Vajlda: Lord Henri, lord koji duhovno prezire sve, slikar Bazil koji je oboavao sve to je lijepo i savreno, mladi Dorijan koji se strmoglavljuje u uivanje i tu pokuava pronai tajnu ivota. Ono o emu se tu govori opija duu i ini se da ta knjiga ima mo jer Vajld prosto zaprepauje svojim ogromnim poznavanjem lijepih stvari. Sigurno je to najsjajniji roman dekadebtne engleske aristokrtatije. Razlog zato roman nije prihvaen je to to mnogi nisu imali milosti za neizlijeivu mladost Dorijana Greja, ni razumijevanje za ono djeako uvjerenje da matanje laganjem, zavoenjem i maskama moe se spasiti ivot od monotonije, jer kako Vajld kae: ovjek je najmanje svoj kad govori svoje rime, dajte mu masku i uie van istine. Tim romanom dostigao je genijalnost, a ljudi oprataju sve osim genijalnosti. U njegovom romanu naslovni lik svojim nainom ivota potvuje da je Bazil, autor njegova portreta bio u pravu, kada je iznio miljenje da model nije ono to slikar otlkriva jer na obojenom platou slikar otkriva samog sebe. Dorijan Grej nije se identifikovao sa portretom jer nije razumio poruku sa ivot treba da se reformie prema ideji jepote, pa se njegovo nusno ponaanje nije odrazilo na njegovoj lijepoj spoljanjosti ve na njegovom potretu gdje je ljepota lika izraz okolnosti lika. Dakle, umjetnika ljepota pretvara se u savjest koju Dorijan pokuava da uniti, ali umjesto nje unitava sebe. Knjiga je proglaena nemoralnom zbog nje Vajld zavrava na sudu, ali ne odrie je se.86 1.4. Slika Dorijana Grejakao socijalna utopija Utopijski socijalizam je pretea naunog socijalizma, teorije koje su drutvenom poretku, utemeljenom na privatnom vlasnitvu i eksploataciji, suprostavljale socijalistiki ideal. Utopijski socijalizam kritizirao je kapitalistiko drutvo, osuivao, proklinjao ga, matao o njegovu unitenju, fantazirao o boljem poretku, uvjeravao bogate o nemoralnosti eksploatacije. Ali utopijski socijalizam nije mogao pokazati pravoga izlaska. Nije znao ni razjasniti bit najamnoga ropstva pod kapitalizmom, ni otkriti zakone njegova razvitka, ni nai onu drutvenu snagu koja je sposobna da postane drutvenu snagu koja je sposobna sa postane tvorac novoga drutva.87 Oskar Vajld je napisao jednu od najljepih utopija88 koje je ikad stvorio pjesniki genij. Utopija je uvijek bila omiljeni oblik stvaralatva kada stvarnost prelazne epohe nije davala boja i tonova za ovaploenje ideala. Taj oblik poetskog stvaralatva je bolje nego ijedan drugi odraavao ciljeve odreene grupe, poto jr taj oblik poslije unitenja realnih ogranienja otvarao iroka prostranstva za njihovu manifestaciju. Slika Dorijana Greja konkretizuje vatreni uzlet savremenih dokonih esteta ka preobraaju svijeta i ivota. Ta udna pripovijetka slika ono zamiljeno carstvo u kome za ciljeve epikurejca i estete nema granica, ak ni onih koje postavlja sama priroda u obliku starosti i ogranienja ovjekovih snaga. Slika Dorijana Greja to je prije svega sjetna tugovanka savremenog miljenika sudbine koji ima sve osim vjene mladosti da bi pobjegao iz monotonog realnog svijeta u oblast podivljalih uivanja. Dalje, to je slika idealnog postojanja o kome bunca presiti srenik naega vremena, slika u kojoj uzbuenje pijanih orgija i iluzija
86 87

www.znanje.org./lektire B.Klai: Rjenik stranih rijei, Zagreb 1989., str.1398. 88 B.Klai: Rjenik stranih rijei; Zagreb 1989., utopija - fantazija, neostvariva mata, str.1398.

78
darovanih laju nisu zamraili svijest, o tome da su bolest i starost neminovni ak i za bogate i ugledne ljude. Priroda je postavila granicu ovjekovog shvatanja. Ne mogu se nekanjeno sve vie uzimati narkotina sredstva. Savremenom milioneru prikazuje se prekrasno ostrvo Utopija u obliku blaene zemlje u kojoj se moe nai ono posljednje to mu ne mogu u realnom svijetu pruiti bogatstva. Dorijan je lijep kao leprava mata Helade. Ali i sama Dorijanova ljepota ne bi mogla da ga okrui arobnim snovima u iji se beskrajni lanac pretvorio njegov prazni ivot. Dorian nije samo lijep. On je ugledan i to je najvanije bogat. On se kree u onom svijetu u kome su ak i bol i nevolje odjeveni u svilu i zlato. Ma koliko to izgledalo udno, - kae slikar Bezil, - ali ja nikada nisam volio enu. Valjda za to nisam imao vremena. Moda je, kako kae Henri, prava grande passion privilegija onih koji nemaju ta da rade, i zboh toga je ona svojina neradnih klasa na zemlji. 89 Lord Henri je ovim rijeima otkrio socijalnu podlogu onog psihikog ivota koji se razvija u Slici Dorijana Greja. To je svijet dokonih i lijenih klasa, gdje se kasno ustaje, polahko oblai i gdje se veliki dio dana provodi u traenju vjetakog sadraja kojim bi se mogao ispuniti vlastiti unutarnji svijet u nedostatku realnih interesovanja. Ti ljudi koji itave sate lee na krajiku divana pokrivenom persijskim tepisima, pue jednu za drugom bezbrojne cigarete i uivaju u arenilu lijepih, bogato obojenih cvijetova alpijskog bunja, ije leprave grane izgleda kao da jedva nose teret svojih vatrenih ukrasa. To su ljudi ije se misli i nehotice upuuju dalekim blijedolikim slikarima koji nastoje da izrade kretanje i uzlet u umjetnosti koja je po svojoj prirodi nepokretna, zato to tu pred oima tih ljudi pod dugim svilenim zavjesama ogromnog prozora, podsjeajui na trenutne efekte japanskog slikarstva, promiu fantastine sjenke ptica koje tuda prolijeu. To je svijet sibarita i epikurejaca kojima se uvijek pri ruci dobro vaspitani lakeji da ih uslue, izvanredni epikai, udobne fotelje, i meki svileni persijski tepisi razbacani po podu zastrtom grubim suknom. Veliki istinski umjetnik, Oskar Vajld, otkrio je drutveno porijeklo estetikog individualizma koji je on smjelije negi iko drugi odrazio. U vanrednim zasleoljujuim paradoksima lorda Henrija otkriva on pogled na svijet tih ljudi koji su zaodijevali u nove oblike onaj isti uzlet buroaskog drutva koje se izroavalo ka slobodnoj manifestaciji njegovih instikata, mrnju toga drutva prema okovima koji su stegli linost pod pritiskom socijalne nunosti. Lord Henri, kao i triner, ustaje protiv svih oblika odricanja: Primitivizam divljaka sauvao se u traginom ostatku osjeanja samoodricanja koje baca mrlje na na ivot. Mi smo kanjeni za naa odricanja... Ostvarenje je najbolje sredstvo za osloboenje. Jedini nain da ovjek izbjegne iskuenje jeste da se povue pred njim. Treba mu samo pruiti otpor i dua e onemoati od tenje ka onom to je zabranjeno, krenue da uzleti do onoga to joj je poelo izgledati udovino i prestupno, zahvaljujui njenim protivprirodnim zakonima. Dajte prostora nagonima. Dole ogranienje i odricanja. To je deviza novih pjesnika i lord Henri tu propovijed trinera i Niea samo zaodjeva oblikom jerkih i snanih paradoksa. On varira na rijei tih mislilaca i Ibzena: Cilj ivota je samorazvijanje. Potpuno izraziti svoju sutinu to je ono za to se svaki od nas ivi. On je Brandov saveznik: Danas se ljudi sami sebe boje. Oni su zaboravili svoju najuzvieniju dunost, dunost prema samima sebi. Svi se oni bez svake sumnje odlikuju milosrem; oni e nahraniti gladnoga, odjenuti sirotinju. Ali njihove vlastite due trpe glad i e. U naoj rasi je izumrla smjelost, a moda nekada u nama nij ni postojala. Strah od drutva koji lei u osnovi morala, strah od boga koji ini tajnu religije, - to su eto dva impulsa koji vladaju nama.90 2.4.Preobraaj svijeta i kult lijepoga u ovom romanu Kao i svaki savremeni apologeta gole linosti koja je sama sebi dovoljna, lord Henri ne moe da iupa iz svog srca socijalni instikt. I kao to je Nie povezao svoju propovijed egoizma sa matom o usavravanju ovjeanstva tako je i lord Henri oplemenio svoj kult ogoizma i instikta buncanjem o savrenom svijetu: Ja mislim da bi, kad bi neko zivio punim pluima i savrenim ivotom uobliujui svako svoje osjeanje, izraavajui svaku svoju misao, konkre- tizujui svako snovienje, svijet dobio tako svje potstrek za radost, da bismo zaboravili sve bolesti srednjega vijeka i vratili se jelinskom idealu ak moda i neem prefinjenijem i raskonijem od jelinskog ideala. Nieovo uenje glasi: Ako bude nemilosrdni egoista, posluie viem cilju postojanja, ideji natovjeka, ustvari usavravanja ljudskog roda. Oskar Vajld kroz usta lorda Henrija kae: Ako bude egoista, ti e posluiti stvaranju svijeta istinske ljepote i radosti. Savremeni individualisti sa raznih strana prilaze opravdavanju egoizma i eksploatacije. Kult lijepoga i sree koji je stvorila dokolica lord Henri uznosi na stepen najvieg zakona ivota, i u ime njega pravda prezir prema drutvenim obavezama, mrnju prema samoograniavanju. Ako je Nie uzdigao na stepen kulta snagu, neumitnu volju i udnju za vlau, ako je Metarlinkova filozofija postala opravdanje iracionalisti i nerada, onda je Oskar Vajld pokazao savremenom ovjeanstvu trei izlaz u kome ono moe sebi nai utjehu i smisao. To je put epikurejca i estete. Svaki od ovih pisaca je stvarao primamljivu filozofiju koja je opravdavala ovaj ili onaj put koji je kretao savremeno buroasko drutvo.tirner je dao nove ocjene cijeloj historiji ovjeanstva, postavivi u centar svoje filozofije historije
89 90

P.S.Kohan: Istorija zapadnpevropske knjievnosti, Veselin Maslea, Sarajevo 1958., knjiga III, STR.162. Isto, str.162.-163.

79
odreeni princip, - trijumf samozadovoljenje, jake, egoistine linosti. Oskar Vajld je pronaao osnovni faktor historijskog razvoja u oblasti umjetnosti. Ponekad mislim, - kae slikar Bezil, - da u historiji ovjeanstva igraju znaajnu ulogu samo dvije ere. prva to je otkrie novog naina izraavanja u umjetnosti, a druga, - pojava novog obrasca, naravno, opet u umjetnosti. Lord Henri je u praksi ostvarivao estetiku teoriju Oskara Vajlda. On naseljava svijet volebnim sadrajima, preobraava stvarnost prema volji svoje fantazije. Dorijan predstavlja dragocijeni materijal za lorda Henrija. On je bio osjetljiv na rijei kao to je izvanredna violina osjetljiva i na najlaki dodir i vibracije gudala.Bilo je neeg privlanog za lorda Henrija u psiholokim pokuajima djelovanja na njega.91

Reprodukovati u tuoj dui, kad ti se to prohtije, graciozne oblike i uvrstiti ih za neko vrijeme u njoj, sluati odjek svojih sopstvenih ideja i to jo ojaan muzikom strasti i mladosti, kao kakvu finu trnost ili neobian miris prelivati u drugoga svoj sopstveni temperamenat: to je bilo istinsko uivanje, moda potpunije od bilo kog drugog uivanja koje je palo u dio naem vulgarnom vijeku s njegovim trivijalnim tenjama i grubo ulnim zadovoljstvima. Bezilu je Dorijan otkrio novu eru umjetnosti. Divni lik ushienog mladia inspirisao ga je za novi nain umjetnikog oblikovanja, za novi stil, prisilio ga je da gleda stvari u drugoj svjetlosti, dao mu je mogunost da ponovo stvori ivot u oblicima koji su ranije bili za njega tajna, jednostavni oblici i likovi stvari postajali su savreniji i uzdizali se na stepen simbolinih vrijednosti i liili mu na neku vrstu odraza drugih jo savrenijih oblika u kojima se moe realizovati ta ideja.Vajldov svijet je svijet ljepote i fantazije. U tome svijetu se vrijednost stvari mjeri njihovom sposobnou sa zasite matu. Ovdje linost moe da osjea samo u igri fantazije, kad ona stvara nove likove i predmetima daje svoju sadrinu. Ta igra fantazije je jedino utoite od trivijalnih stremljenja vulgarnog vijeka. Takav je svijet u koji je Oskar Vajld bacio svog junaka.92 Lijepi mladi koji ve samim svojim postojanjem preobraava monotonu stvarnost un izrazite likove postao je predmet oboavanja. On je za te ljude predstavljao fantaziju i umjetnost. Dorijan je za lorda Henrija bio jedan od onih dramskih junaka ije nam radosti izgledaju tue, ali ije patnje bude u nama osjeanje lijepoga i ije su rane divne kao rua. Propovijed lorda Henrija pala je na plodno tlo, ona je zapalila u mladievoj dui itav poar. On je postao tvorac svijeta. On je sa svojom ljepotom, osjeajnou i bogatstvom imao sva sredstva koja su mu bila potrebna da realni svijet pretvori u privienje, a da od privienja stvori oko sebe realni svijet. Lord Henri ga je ispunio do vrha divljakom udnjom da upozna svijet. U opojnoj bubi velikoga grada naao je on sredstva kojima je ivot pretvorio u snovienje. Uza sve bogatstvo arobnog carstva fantazije novih pjesnika to carstvo crpi sve svoje boje samo iz otrovnog tla savremenog velikog grada, tog najkarakteristinijeg djela buroazije. Sljedeih dana poslije propvijedi lorda Henrija neto je kljualo u ilama Dorijana. On je osjeao da u vazduhu lebdi nekakav slatki otrov, njime je ovladala strast za ulna osjeanja. To je onaj isti otrov koji je otrovao Rastinjaka i Lisjena, iju je otupljujuu snagu osjetila Nana kada je kao djevojka ila ulicama Pariza i kada joj se inilo kao da se sa pariskih mostova die plamena struja koja klizi niz njena bedra, kad je blijedila i opijala se od samog dodira sa djevojkom koja je ve znala znanje.93 Veliki umjetnik Oskar Vajld nije mogao mimoii da otkrije tu vezu koja spaja njegovog junaka sa uslovima ivota dokonih drutvenih klasa u velikom gradu. Zaslepljujui esteticizam Oskara Vajlda nikako je u onoj istoj opojnoj atmosferi u kojoj se rodio Meterlinkov strah od ivota. Ja sam osjeao, - pria Dorijan Henriju, - da je na sivi udovini London sa mirijadama ljudi, s njegovim sjajnim grijenicima i niskim porocima sauvao neto i za mene. On se sjetio Henrijevih rijei o tome kako traenje ljepote predstavlja najuzbudljiviju pogubnu tajnu ivota. U mreama giganta koji likuje, u njegovim ognjitima razvrata i hramovima umjetnosti nije teko stvoriti sebi prividan ivot. Ti ljudi nemaju zbog ega da pribjegavaju bajkama i utopijama, jer im grad prua mogunosti da realni ivot pretvore u vilinsku bajku. Reklo bi se da se ovdje moe ostvariti cilj ivota samorazvoj. Ali Dorijan moe da pokori sve osim prirode. Njegova nevolja krije se ogranienosti ovjekovih snaga. opojnost ne prlazi bez tragova. Ona rui njegovu ljepotu i snagu koja im daje vlast nad sredinom. On zna da e neizbjeno doi vrijeme kad e on postati star, zboran, kad vie nee biti lijep, kad e misli izbrazdati njegovo elo, a strasti uiniti da ustahnu njegove usne pod halapljivim njegovim plamenom. On nee vie oaravati samom svojom pojavom sve one koji su oko njega. Svakog mjeseca pribliavae se neem jezovitom. Vrijeme ljubomorno eka
91 92 93

Isto, str.164. Isto, str.164.-165.

80
da primi olatu za sve rue i ljiljane rasute na njegovom putu. Poutjee njegovo lice i upasti obrazi, zgasnue i procvjetati njegove oi, izblijedjee usne i kose e izgubiti zlatnu boju. Rezak bol tuge parao je kao otar no pri samoj pomisli o tome, i inio da drhte najtanji damari njegovog bia. Zavidim na svemu onome ija ljepota ne umire. zavidim ovom mom portretu koji si ti napravio, - kae Dorijan umjetniku Bezilu, - a zavidim zbog toga to e on zauvijek zadrati ono to ja moram izgubiti. O kad bi to bilo drukije! Kad bi slika mogla da se mijenja a ja zauvijek ostanem ovakav kakav sam! Zato si je naslikao! Ova slika e nekad postati za mene podsmjeh surovi podsmjeh. Tu udnu tugovanku nebo je usliilo, i Dorijanova elja je postala stvarnost. On je mogao da se preda opojnosti ivota, a ostajao je lijep i mlad dok su se na portretu nagomilavali tragovi strasti i sarosti. U ovoj divnoj bajci slivaju se estetske ideje Vajldove sa njegovim predstavama o istinitosti i ivotnom idealu. Autor postavlja Dorijana u uslove u kojima se ivot sastoji iz neprikladnih uivanja i estetskih uzbuenja, gdje se taj ivot odvija bez prepreka i u kome se do kraja ostvaruje ideal lorda Henrija koji je uio da je cilj ivota samorazvijanje. A samorazvijanje se, po Henrijevom uenju, poklapa sa egoizmom ljudi koji nisu egoisti uvijek su bezbojni, u njima nema dovoljno individualnosti. Razvijati se znai traiti sve nova i nova saznanja.94 ivite onim divnim ivotom koji se krije u vama. Praktini zakljuak te filozofije svodi se na jednu misao uivaj pa e tako posluiti viim ciljevima postojanja. Prema Henrijevom uenju ivot treba uvijek praviti u boji. I ti ljudi vole u ivotu samo one trenutke koji mati daju hrane. Oni nemilosrdno odbacuju od sebe one koji su prestali da slue njihovoj fantaziji. Dorijan je napustio malu glumicu Sibilu im je ona butafarsku ljubav zamijenila realnim ljubavlju. Sve donde dokle ga ona nije upoznala, igra je bila njen jedini ivotni cilj, ona je ivjela samo u pozoritu, radovala se Beatriinim radostima i boljele su je Kordelijine patnje, izgledali su joj divni vulgarni partneri, cijeli njen svijet bile su razmazane kulise. Ali Dorijan joj je donio neto uzvienije, neto to je umjetnost mogla samo odraziti, ona je mogla prikazivati strast koju nije osjeala, ali nije mogla prikazivati onu strast kojom je sama kao ognjem izgarala. I ona je prestala da bude interesantna za Dorijana onog trenutka kada je na mjesto svijeta umjetnosti izbio iz nje svijeta ivota. Vi ste ubili moju ljubav. Vi ste uzbuivali moju matu. Sad vi ne uzbuujete ak ni moju radoznalost...Vi ste konkretizovali snovienja velikih pjesnika i davali opipljivi oblik beskrvnim umjetnikim likovima. Sve ste vi to odbacili od sebe. Postali ste nitavi i bjedni. ta ste vi bez umjetnosti? Nita Ali u traginoj prii o Sibili, u prii o Dorijanu, izbija osnovna ideja Oskara Vajlda. ovjek sam sebe moe potpuno definisati samo u umjetnosti. Linost ima vrijednost samo utoliko ukoliko ona stvara svijet. Dorijanje ostvario tu elju. Za njega je ivot bio prava i najvea umjetnost. Sve ostale umjetnosti sluile su samo kao priprema za njega. Poslije besane noi, poslije bijednog svitanja koji ispunjava na mozak stranim fantomima kae Vajld kad pogledamo svakidanjost, esto nas obuzima svijest o uasnoj nunosti da se nastavi ivot u onom istom dosadnom krugu stereotipnih navika; mi osjeamo nesavladljivu elju da jednog lijepod jutra im otvorimo oi ugledamo svijet koji se radi naeg zadovoljstva preobrazio pod nonim pokrovom, sa novim oblicima i bojama predmeta, sa novom tajnom u njima. Dorijanu Greju je izgledalo da je stvaranje slinih svjetova istinski cilj ivota. Voebna utopija Oshara Vajlda je oaravajue ovaploenje tenji savremenog drutva u njegovoj trci za privienjima.95 Umjetnost, preobraaj svijeta pomou stvaralake fantazije to je najvii oblik individualizma. Ibzen je prikazao natovjeka u njegovom dodiru sa onim to je ljudsko. Njegovi junaci umiru kad ugledaju boga, kad dotignu puno ostvarenje svoje linosti. Zemlja ne podnosi ono to je nebesko. Oskar Vajld je, pronaavi drugi put ka manifestaciji linosti koja se otkriva u igri fantazije, zaodjenuo istom takvom traginou sukob inosti sa drutvom. Slikar Bezil je predstavnik drutvenog morala. On zahtijeva od Dorijana odgovor o glasinama koje su se ticale njegovih zloina i rtava. Zato je ser Henri Aton bio prinuen da napusti Englesku? Zato je tako strano svrio sa sobom Andrijan Sindlton? Zato pristojne dame nee da rizikuju da se pokau u drutvu sa lejdi Gvendolen? U volebnu igru fantazije uvlai u realni svijet i objektivni drutveni moral. Neumitna savjest potresa svijet koji je preobrazila Dorijanova umjetnost, i pobjenjeli Dorijan ubija Bezila, koji je naslikao portret uzrok svih njegovih nesrea, ubija onoga koji ga je udotvornim portretom najprije izbavio od njegove vlastite savjesti, a kasnije postao opomena, koja se svojim surovim rijeima stavila u ulogu sudije drugima. On ubija umjetnika i njegovo djelo, a s njim i cio njegov smisao. On ubija prolost poslije ije smrti e se osloboditi. I on je rasparao noem sliku odozdo do gore. Sluge su nale divni portret svoga gospodara koji ga je prikazivao onakvim kakvog su ga oni posljednji put vidjeli u cvijetu njegove mladosti. Realnost je ubila umjetnost. Fogt je ubio Branda, Bezil je ubio Dorijana. Njegova pitanja oni mnogobrojni zato, to je velika armija posrednosti
94 95

Isto, str.166.-167. Isto, str.167.

81
koja se digla protiv genija, armija slabih protiv jakoga, oni Vielzuvielen o kojima govori Nie. Individualnost Oskara Vajlda gine isto onako kao i individualist Ibzena. Ali u smrti je pobjeda. Solnes je pobijedio kada je pao sa visine zgrade koju je sam sazidao, Brand kad se na njega sruila i prignijeila ga lavina. Ni Dorijanova smrt ne smije biti pravednas kazna u slavu graanskog morala. Dorijan je ivio jedino dostijnim ivotom, a take gledita istinskog estete. Ti si savren, -kae njemu lord Henri. Ti si tip kakav trai na vijek i koga se on boji da nae u sebi. Ja volim to ti nikada nitanisi uinio: to nisi ni izvajao statuu, ni napravio sliku i uopte to nita nisi stvorio. Tvoja umjetnost bio je ivot. Ti si se posvetio muzici. Tvoji dani bili su tvoja muzika. Pogibelj Dorijana toje pogibelj ljepote usred svakidanjice, smrt koja izbija iz ablona. Svaka linostkoja se potouno ostvarila prestupna je zbog toga to ona potresa temelje na kojima poiva drutvo. Uvijek je prestupan Ibzenov nadovjek, prestupan je onaj koji je od ivota napravio umjetnost, svaki onaj koji je svoje bie koncentrisao nad jednim naporom. Moe se rei da itava poezija Oskara Vajlda povijest o uivanjima i patnjama due koja se ostvarila u sluenju ljepoti.96 3.4.Slika Dorijana Greja i Saloma Saloma je volebna himna strasti koja saie sve oko sebe, ubija odricanja i sama gine u onom ognju koji razbuktava oko sebe. Saloma i Jokanan to su strast i odricanja koji su se meusobno uhvatili u tragini kotac iz koga moe biti samo jedan izlaz smrt. Ostvariti sebe, vidjeti boga to znai umrijeti, i Irodijadina ker gine kao to je poginuo i Dorijan Grej, kao to ginu svi junaci koji se unutar svoga duha stvarali novi svijet. Ta ideja preobraaja svijeta unutar stvaralake linosti inspirisala jemuzu Oskara Vajlda. Dorijan je doao do vrhunca pretvorivi ivot u umjetnost, a Saloma pretvorivi ga u ljubav. Ista takva himna ljubavi, koja nalazi izlaz samo u grozniavom aktu ubistva, zvui i u Zatvorenikoj baladi, u toj dirljivoj prii o smrtnoj kazni izreenoj nad konjikim oficirom koji je ubio voljenu djevojku. To je ista ona himna ljubavi kakava je brujala u Salominoj dui, ljubavi u kojoj se slivaju sve strasti i elje ljudi, ljubavi koja ovjeka ini stvaraocem svijeta i daje mu snagu da obasja ovaj svijet svojom svjetlou, da ga boji svojim bojama i ispuni svojim tonovima. Lik Dorijana Greja Bez obzira to nee nikad biti ubrojan meu svjetska knjievnika imena, njegovo stvaralatvo ime je samo za sebe. Oskar Vajld, avo i aneo kako su ga zvali, napisao je najljepe stranice ljubavi i umjetnosti. Knjiga koja je proglaena nemoralnom, zbog koje je zavrio na sudu, jedna je od najljepih knjiga ikad stvorenih. Ljubav, ivot i smrt imaju naki vii novo... Mladi slikar, lord Henri i mladi savrene ljepote, tri su pieve strane, prava je istina tri lica ovjeka. Dorijanova linost je, reklo bi se najupeatljivija u svoj prii i protivrjenost. Dorijan Grej rodio se onog momenta kada je slikar Bazil zapoeo slikati njegov portet. Slikar je bio oaran Dorijanovom ljepotom, oaravala ga je njegova linost jer od tog trenutka kada se zaljubio u Dorijanovu ljepotu bio je sam svoj gospodar, ali sada mu se vie nije inilo tako. Narcis je vidio sliku svog portreta i bio je zaprepaten prizorom, bio je sam sebi ruan, po prvi put vidio je sebe na taj nain. Zato? Zato to je slikar uhvatio njegovu unutranjost a ne fiziku ljepotu, inilo se kao da mu je ukrao duu, bila je to jedna velika praznina.Dorijan je esto gledao pozorine predstave. Htio je da iscrpi i sazna sve. Volio je predstave jer je meu njima i mislio je, pronaao savrebstvo, jedno od mnogih za kojima je tragao. Zvala se Sibila i glumila je uzviene linosti, jednom je bila Julija, jednom Laura..., zaljubio se u genija. Htio je da svi ljubavnici svijeta uju njihov kikot, govorio je to svom prijatelju Henriju. Ali, upravo ta obina pojava je ubila njegovu ljubav, razbuktala matu, bila je savrena a postala je plitka i tupa. Nije elio vie misliti o njoj jer je ona unitila pjesmu njegovog ivota. A on nikada nee biti takav, on e biti savren. Uzeo je no i zario joj u srce. Tog momenta sjetio se scene iz romana u kojoj na slian nain umire jedna ena, i tada i nju i sebe vidio je drugaije, zaljubio se ponovo. Dvadeset godina nakon toga bio je zatvoren u sobi, izolovan od ljudi koji su ga neko oboavali i divili mu se. Tih dvadeset godina ostaje jednako lijep, moda ljepi, za toliko godina nije se nimalo promijenio, moda je to bila njegova najvea kletva. Pronaao je izvor vjrne ljepote. Portret za koji je mislio da je uniten, postajao je unutranjost vana a spoljanja ljepota ne, jer je Dorijan ivio s ljepotom ali bez due. Izaao je nakon dvadeset godina opet u svijet, onaj isti ali ipak drugaiji. Opet su novine pisale o njegovoj ljepoti, opet je bio potovan i opet su mu se svi divili. Jedne veeri brat djevojke koju je Dorijan ubio, pronaao ga je da bi osvetio sestrinu smrt. Susreli su se na ulici, Dorijan je imao kapuljau na glavi. Skinuo je kapuljau, ovjek sa noem u ruci je vidio momka od dvadeset godina koji mu je objasnio da nije mogao poiniti taj zloin jer je tada imao samo jednu godinu.97
96 97

Isto, str.169.-170. www.znanje.org./lektire

82
To je bio momenat kada je Dorijan sebi spasio ivot a u tome mu je pomogla njegova ljepota. Pa kako rei da ljepota nije vana. Pokazao je da je mogue pobijediti i pobijedio je. A slika? Slika nije unitena, Dorijan je to saznao. Da bi doao do savrenstva za kojim je toliok tragao morao je ubiti slikara zajedno sa ubicom kojeg je unajmio i u tom prvom inu on je ubio sebe. Ugledao je sliku i vidio portret ovjeka koji je ostario, zagledan petnaest minuta u taj pozor znao je da gleda u udovite. To udovite u ruci je imalo prsten i to je bio jedini dokaz za Dorijana da je to zaista bio on. Prsten je bio simbol materije, bogatstva koje je ostalo isto, nepromijenjeno pa je Dorijan gledao u njega kao da je to najvea vrijednost portreta. A nije bio upravu, bar sa jedne strane jer mislim da nije materijalno sve a duhovno nita. S jedne strane Dorijan je bio genije koji je sve vidio ljepoti, a sa druge strane tragao je za viim ciljevima, traio je neku dubinu ivota iz kojeg e crpiti i saznati sve. Dua mu je bila prazna. Pokazao je da svijet puzi pred materijalnim i povrinskim. 3. SRCE TAME

U Srcu tame Joseph Conrad prikazao je epizodu s belgijskim brodom na rijeci Kongo. Srce tame je simbolika pripovijest o uincima kolonijalizma, u ovome djelu prikazano je kolonijalno ugnjetavanje i pljaka kako ih je Conrad upoznao za vrijeme boravka uzdu rijeke Kongo. Kongo se, inae, nalazi u samome srcu Afrike, velik je kao cijela zapadna Europa. Prema svojim prirodnim predispozicijama, mogao bi biti raj na zemlji, ali su bijele kolonijalne snage od njega uinile pakao. Kongo postaje srce tame, smatra poznati njemaki novinar Peter Scholl-Latour: To je vrlo nelagodna zemlja. Zapravo je to putovanje kroz vrijeme. Kada vam se u kriznim vremenima neto dogodi, osjeate se kao da ste u stroju za putovanje kroz vrijeme premjeteni u neko drugo razdoblje ovjeanstva i ne samo kameno doba.98 Conradovo Srce tame prvi put se u javnosti pojavilo u Blackwoods magazinu 1899., kao trodijelna serija, a svoju pravu publikaciju doivljava 1902. godine.Radnja djela zbiva se na brodu Nellie usidrenom u rijeci Temzi u Londonu. Na brodu se nalazi pet lanova posade: Direktor, Advokat, Raunovoa, Marlow i neimenovani pripovjeda. Stvarni poetak prie poinje kada Marlow nezainteresiranoj posadi poinje priati o Londonu i Evropi. Marlowa ostatak posade ne gleda s potovanjem. Narator ga smatra neobinim mornarom, ovjekom koji se ne uklapa u kategoriju kojoj pripada. I ovo su bila neka od tamnih mjesta na zemlji...99 poinje Marlow. Najprije govori o davnim vremenima, prahistoriji i nainu ivota te mornarstvu toga vremena. Polemie o okrutnim uvjetima, neimatini, o kolonijalizaciji...Govori o vremenu kad su doli Romani, kae da to nisu bili kolonisti ve osvajai koji su sve uzimali brutalnom silom . Paranje zemlje ne eli blisko prouavati jer je to zvjerstvo. Zatim poinje priati o linom iskustvu, o opsjednutou mapama, i o zakletvama koje je kao djeak davao sebi, da e posjetiti prazna mjesta na mapi ( Sjeverni pol, Afriku, rijeku Kongo). Otkada je saznao da postoji kompanija koja plovi tim vodama, vrsto je odluio postati lan. Njegova tetka poznaje suprugu visoko pozicionirane osobe u administraciji pomorstva i kompanije koja prevozi slonovu kost, te mu sreuje uposlenje. Zamijenio je kapetana koji je ubijen u okraju sa domorocima. Atmosfera na brodu bila je vie nego udna. Mnogo je ubistava, samoubistava...Doktor koji je pregledao Marlowa mjeri mu glavu za neke naune radove, a kada ga Marlow pita da li to uporeuje s mjerama glava nakon povratka iz Konga, doktor odgovara: Nikad ih vie ne vidim100 Na Marlowljevo pitanje zato on nije u poslu sa istom kompanijom, doktor odgovara Nisam lud101 Nakon to dolazi do stanice na koju je odreen, prolazi kroz dijelove mainerije i posmatra grupe mravih crnih ljudi koji rade. Neki od njih izgledaju kao da umiru. Jedan od njih izgleda osobito gladan, Marlow mu nudi biskvit. Marlow crne ljude naziva stvarima, priajui o njima, upotrebljava zamjenice za stvari i ivotinje npr. on its middle ( it je zamjenica za stvari). Napokon susree efa raunovostva, bjelca obuenog po posljednjoj modi, koji je udesan. Raunovoa objanjava Marlowu da e upoznati Kurtza, izvrsnog ovjeka zaduenog za trgovinu u zemlji slonovae. Moli Marlowa da kae Kurtzu da je sve zadovoljavajue, te da pred njim prikrije odreene probleme... Konano se kree na putovanje u unutranjost Konga. Put je naporan, Marlow posmatra mnoge razruene kue, i gleda kako crnci rade. Uputa se u razgovor sa menaderom koji Kurtza naziva tetom nauke, bijedom i avolim, te govori da Marlow dobro zna ko je Kurtz jer su ih poslali isti ljudi. Marlow postaje opsjednut famoznim Kurtzom, o kome svi neto ukaju, mnogi ga potuju, mnogi ga se boje, ali i mnogi ga
98 99

www. crnikontinent.blog.hr Joseph Conrad, Srce tame, Zagreb, 2004., str. 06. 100 Joseph Conrad, Srce tame, Zagreb, 2004., str. 11. 101 isto

83
preziru. Marlow udi za sastankom s njim jer ih veu neke iste stvari: obojica imaju evropsko obrazovanje, i voljenu enu koja ih eka. Marlow na brodu postaje svjedokom spletkarenja protiv Kurtza: Jednu veer, dok lei pokuavajui zaspati uje razgovor menadera i njegovog ujaka o tome kako treba objesiti Kurtza i njegovog asistenta zbog konkurencije i kao primjer drugima. Konano dolazi u Kurtzovu stanicu. 8 milja od destinacije stali su da prenoe, i uli stranu vijest. Kurtzova stanica skupa s njim pala je u borbi sa domorocima. Marlowljev san je uniten, vie mu se i ne putuje, sve je izgubilo smisao. Na domak stanice susreu Kurtzovog asistenta Rusa, koji im saopava da je Kurtz iv ali bolestan. Kurtza nalaze fiziki i psihiki bolesnog, ak je naredio domotocima da pucaju na Engleze koji su ga doli spasiti. Marlow konano dobija priliku biti s Kurtzom. Kurtz mu povjerava svoje dokumente, meu njima i sliku svoje voljene. Kurtz umire drugi dan na putovanju u Englesku, a Marlow odluuje potraiti njegovu enu. Govori joj da je njeno ime bilo posljednje to je Kurtz izgovorio, jer bi istina bila previe bolna za nju. Posljednja reenica romana glasi: "Crni sloj oblaka zastro je puinu, a smireni je vodeni put do rubova zemlje sumorno tekao pod oblanim nebom - inilo se da vodi u srce jedne neizmjerne tame".102 Iako bi ovakav opis vie odgovarao afrikom kontekstu romana, on se zapravo odnosi na Temzu. Na poetku romana Marlow pria o rimskom brodu koji je u davnim vremenima plovio na "kraju svijeta kao da je zalutao u vremenu i plovi rijekom Kongo. Ili neki Rimljanin, "mlad, pristojan graanin u togi pristane negdje u movari, propjeai kroz ume i u nekom taboru, duboko u unutranjosti, osjeti da ga je okruilo divljatvo, potpuno divljatvo, sav taj tajanstveni ivot divljine koji buja u umi, u dunglama, u srcima divljih ljudi". 103 Navedeni citati prije upuuju na plovidbu uz rijeku Kongo, nego na rimsko osvajanje Engleske o kojem Marlow pripovijeda. Ovo je zapravo aluzija na budue dogaaje opisane u romanu. Kosti domina su od slonovae, Marlow "upalih obraza, uta lica, uspravnih lea, asketske vanjtine i oputenih ruku, s dlanovima na gore, doima se kao idol".104 Moglo bi se rei - kao Kurtz. Ali to bi bilo suvie otvoreno, nestala bi sva ona konradovska zagonetna dvosmislenost i vieznanost jezika. Ovim jezinim postupkom Conrad nas uvlai u Marlowljevu psihu obiljeenu traumom jednog putovanja u srce tame, poslije ega stvari poinju imati drugaiji izgled, a svijet, poinje pritiskati "teka tama", uslovno reeno tama Afrike i Afrikanaca. Ekspresivnost je znai jedna od primarnih osobina Conradova jezika, posebno Marlowljeva, jer se radi o prianju u prvom licu, to je pogodno za jedan intimniji, lirski ton. Obzirom da se radi o dramatinim doivljajima i autorovoj tenji da postigne vlastiti tonalitet sa zlokobnim prizvukom i da izazove odreene impresije, onda se kao logian slijed dogaaja javlja gubitak jedne jasne granice izmeu subjektivnog i objektivnog, odnosno moe se rei da su te granice poremeene ili ak nevidljive. Tako u Marlowljevu prianju rijeka Kongo postaje simbol. "Ali bila je ondje na karti jedna rijeka, prava rjeurina. Nalik je bila na golemu oputenu zmiju, s glavom u moru, troma tijela istegnuta u nedogled, rep joj se gubio u dubinama kontinenta... Gledajui u izlogu trgovine kartu te rijeke, zaarala me kao to zmija zaara pticu - glupavu malu pticu... Zmija me zaarala." 105 Upravo tom ekspresivnou jezika Marlow nas uvlai u svoj tamni svijet. Poslije takvog opisa rijeke jasno je da ona u romanu nee biti mjesto za, npr. radost novog istraivanja, ve mjesto neprijateljstva, opasnosti, tame i smrti. Ako bi se izdovjila tema Afrike i Afrikanaca iz konteksta romana u cijelosti, mogli bi se postaviti teza da Marlow Afriku vidi kao mrani, prastari, blatni, i divlji prostor. Blato je prastaro, rijeka pusta, tiina grobna, dungla zagonetna, zrak "topao, gust, teak, nepokretan", sjaj sunca neveseo, lice dungle sumorno...Nema nijednog opisa prirode koji bi upuivao na bezbrinost, radost, sreu. Nain na koji Marlow pria o Afrikancima ne odstupa mnogo od naina na koji vidi Afriku. Evo nekih atributa, opisa Afrikanaca: "etiri divljaka za veslima...", "dvadeset ljudodera...", Sjajni momci - ljudoderi - kad su na pravom mjestu... i, napokon, nisu se izjeli pred mojim oima To Marlowljevo predstavljanje Afrikanaca kao mase pojaava dojam o jednom kolektivnom biu, "udovinom i slobodnom", Marlow Afrikance do kraja romana opisuje negativnim kvalifikacijama, kao udove, okrugle oi, kao "bljesak otrih zubi", kao "krvavo irenje oiju", kao "gomilu divljaka", . Afrikanci nemaju individualnosti. Nijedan afriki lik nema imena, iako ipak tri lika imaju odreeni vid individualnosti; jedan je loa, drugi kormilar, a trei Afrikanka koja je svakako primjer za mogui drugaiji Marlowljev stav o Afrikancima. Tumaenje ovoga romana postavlja bezbrojne zamke, npr. ba kad pomislimo da nam je sve jasno i da je Marlow rasist koji mrzi "crnuge", sjetimo se Afrikanke koja gazi "zemlju ponosno", u njezinu je dostojanstvenom napredovanju bilo neto kobno i uzvieno.
102 103

Joseph Conrad, Srce tame, Zagreb, 2004 Joseph Conrad, Srce tame, Zagreb, 2004 104 Joseph Conrad, Srce tame, Zagreb, 2004 105 Joseph Conrad, Srce tame, Zagreb, 2004

84
Ili npr. Marlowljev opis grupe veslaa pri njegovom susretu s Afrikom, ije su kosti, miii, divlja ivotna snaga i mona energija kretanja bili prirodni i istiniti kao mlaenje valova uz njihovu obalu. Bili su svoji na svome, a Marlowuje pogled na njih donosio olakanje. Naas bi osjetio da jo pripada svijetu jednostavnih stvari. Ali samo naas. Iako ovakvi opisi dovode u sumnju tvrdnje o Marlowljevu rasizmu, ipak je to mala svjetla taka u opoj tami koja prekriva Afriku i Afrikance. Jezini postupak kojim se slui Marlow pri opisivanju Afrike i Afrikanaca je tipino lirski, izraen mijeanjem epiteta, poreenja, igre rijeima, tako da ponekad ne razlikujemo prirodu i ljude, Afriku i Afrikance. Najee su u simbiozi, stopljeni u simbolici prastarih, mranih i neistih sila. Ovakva slika Afrike i Afrikanaca u Srcu tame dovela je do toga da nijedan autor ne preuuje Marlowljev rasizam, iako ga neki pokuavaju pravdati Conradovim antiimperijalizmom i kontekstom romana u cijelosti. Sama kompleksnost Srca tame to na neki nain i doputa, pa nikad kraja razliitim pristupima, tumaenjima i itanjima. Zato je bilo mogue da se Marlow i Kurtz ezdesetih godina prolog vijeka nau u sumnjivim amerikim imperijalistikim intervencijama u Vijetnamu, u filmu Apocalypse Now Francisa Forda Coppole. Iako se lice imperijalizma mijenja i, valjda, stari, aktualnost Srca tame ne prolazi, te bi svako jednostrano, crnobijelo tumaenje ovog djela bio oit promaaj. Moda je kompleksnost ovog problema jednim dijelom izraena i time to je postkolonijalna i feministika kritika prikazala Conrada kao politiki sumnjivog pisca, a Srce tame kao kontroverzan tekst u kojem se kritika imperijalizma izraava na rasistiki i seksistiki nain. U ovom romanu je sve isprepleteno, tako da je nemogue izdvojiti nekog istog, politiki korektnog Conrada". Nisu samo Afrika i Afrikanci u ovom romanu opisani tamnim bojama. U tom smislu se potrebno barem malo osvrnuti na Conradovo vienje bijelaca i onog to oni rade u Africi. Konradova knjiga Srce tame razotkriva bijelca kao grabeljivca. To je snaan, efektan naslov koji je utjecao na nau predodbu ne samo Konga, nego i cijele Afrike. A to je doista tono. Kada putujete u tu regiju, kada vidite tu veliku rijeku, usporedivu samo s Amazonom, tu velianstvenu ljepotu prirode i istovremeno nepodnoljivu bijedu tamonjeg stanovnitva, imate osjeaj da ste na mjestu prokletom od Boga ili povijesti, pripovijeda Buch. Zvijeri nisu uroenici, nego bijeli izrabljivai. Na svom putovanju kroz Kongo Joseph Conrad je doivio kako su crncima odsjecane ruke, kada ne bi ostvarili radnu normu bijelih gospodara. U svojoj je knjizi klie o divljim uroenicima raskrinkao kao propagandu osvajaa. Neljudi, zvijeri nisu uroenici, koje i Konrad apostrofira kao ljudodere, nego bijelci koji se tamo, takorei, iivljavaju i djeluju na najgori nain kao izrabljivai, istie Buch.106 Sve se u Marlowovu svijetu zavrava relativizmom i nihilizmom. Sve pritie tama Afrike. ak i anonimnog mornara, drugog pripovjedaa koji zuri u Temzu koja, kao i Kongo, "vodi u srce jedne neizmjerne tame". Iako uzalud, izvan svega pokuavaju ostati samo ene, koje nemono pruajui ruke, bijele i crne, "ele zaustaviti pojavu koja odmie". .107 SRCE TAME, doivio je tu sudbinu da ga najvie pamte kao predloak za Coppolin film APOKALIPSA DANAS, jedan od najprecijenjenijih filmova stoljea. Mnogi su drali da je Coppola svojim koritenjem anakronog predloka tom filmu zbilja uinio medvjeu uslugu, te su mnogi, pogotovo zbunjeni bizarnom zavrnicom, smatrali kako "to treba uiniti bolje". Umjesto u Vijetnamu 60-tih radnja je smjetena u Afriku u drugoj polovici 19. st. kada evropski kolonijalisti nemilice izrabljuju domoroce prodajui im drangulije u zamjenu za slonovau. Jedna od tih tvrtki angaira kapetana Marlowea (Roth) da vodi ekspediciju do najudaljenije trgovake postaje kojom rukovodi agent Kurtz (Malkovich). Ekspedicija ima zadatak utvrditi zato Kurtz vie ne alje slonovau i da li su istinite glasine o tome da je poludio i zajedno sa domorocima koji ga tuju kao boga poeo strahovladu u okolici. SIMBOLIKA SRCA TAME Srce tame djelo je koje ve u nazivu nosi ogromnu simboliku. Tama se spominje u kontekstu mapa, mjesta na mapi se boje u crno kada ih zauzmu kolonisti. Tama ima i drugi simbol- boja koe. Mnoga poglavlja opisuju Marlowljev susret sa domorocima, uvijek se spominje tamna boja njihove koe. Evropljani ne samo da ih smatraju niom klasom, ve nema razlike izmeu crnih ljudi i ivotinja. Srce tame jeste srce koloniziranog kontinenta, srce kontinenta naseljenog sa dark tings. Sam okvirni dio romana tematski najavljuje Marlowljevo prianje i daje mu ire povijesne dimenzije, ugraene u univerzalnu prirodnu simboliku vieznanog mraka i svjetla: Svjetlo i tama korespondiraju tenzijama izmeu civilizacije i divljine, tama je shvaena kao divljina, svjetlo civilizacija, meutim, u irem konteksu esto biva i obrnuto.
106

www. crnikontinent.blog.hr Hasan Tijanovi, Zlokobni prizvuk Srca tame, www.pfbihac.com.ba/mr_hasan_tijanovic.htm

107

85
Rijeka je vaan simbol, prvi simbol srca, simbol ljudskog duha, uvijek pokretna, nepredvidiva. Rijeka Temza nazvana je put u civilizaciju jer vodi do (ali i od) civiliziranog Londona. Samo putovanje rijekom Kongo ima vieznanu simboliku: "to je putovanje u sredite neistraenog kontinenta, u dno prahistorije, putovanje do onog nepoznatog sloja u dubini osobe koja svojim sposobnostima izaziva i divljenje i uas. Pria je to u kojoj , ve kako itamo, stoji u sreditu ili sam Marlov, sa ijeg stajalita se pripovijeda, ili pak Kurtz, kojemu Marlow putuje, a njemu divljaci donosa slonovu kost i oboavju ga. Napetost izmeu tih dvaju arita daje prii njezinu psiholoku i moralnu vieznanost. NEKE OSOBINE DJELA Pria suprostavlja evropsku i afriku kulturu, sa kritikim uvidima u nain kako se Evropljani odnose prema tehniki podreenoj kulturi, koja je jedino utemeljena na drugaijim vrijednostima. 108 Vrijednost Conradove pripovijesti nije samo u irini zahvata, ni samo u vjernosti detaljima, niti u izboru tipinih karaktera, ve u izvanrednoj igri pripovjedakih perspektiva, u izlaganju koje stalno sugerira i upuuje, te u sustezanju od svega to bi bilo nalik konanim stavovima i ocjenama. Evropska kolonizacija Afrike bila je usmjerena ka donoenje svjetla nauke i civilizacije Evropskog drutva u tamni, nepoznati, ubogi kontinent. Naoruani tehnologijom, nasilno su pokuavali utemeljiti svoj sopstveni sistem vrijednosti u sistem vrijednosti potpuno drugaiji , od davnina utemeljen na tome prostoru, ukorijenjen u afrikoj tradiciji i kulturi. Tema koja se protee kroz itavo djelo jeste eksploatacija ovjeka i degradacija ljudskog morala kroz simboliko putovanje. Osnovne teme koje bi se dale izdvojiti u Srcu tame Josepha Conrada su: putovanje, bolest, nakit, primitivizam.... PUTOVANJE Odve je poznato da je Srce tame pripovijest o doivlajjima pomorca Marlowa, koji svojim saputnicima pria kako je putovao u Kongo, i kako se to putovanje pretvorilo u potragu za famoznim Kurtzom. Meutim, ovo putovanje u srce tame, srce nepoznatog, nedovoljno istraenog kontinenta ustvari se moe objasniti kao psiholoko putovanje u sopstvenu svijest,. Marlowljevo iskustvo u divljini, epizode barbarizma, ustvari bi ujedno mogla biti objanjenja ta se deava kada ovjek pree liniju ovjenosti, svjesnosti, i moralnog ponaanja. Epizode romana mogle bi se itati i kao posljedice ovjekovog preputanje nagonima, prvenstveno nasilju. Marlow je u ovom malom romanu uronuo u Kongo, ono mjesto na svjetskoj mapi koje je najvea preznina, i kroz to fiziko putovanje on je stavljen u sukob, konfrontaciju sa prolou, sadanjou, i samim sobom. BOLEST: To je najvei faktor djela. Pojavljuje se u fizikoj i u mentalnoj formi. Marlow zamjenjuje ovjeka kojeg su ubili, spominje se i samoubistvo, doktor Marlowu daje mrane prognoze. Spektar bolesti, tijelo koje ne podnosi uvjete je konstanta (Kurtz, koji je najvie izgubio u dodiru sa divljinom, zatim izgladnjeli crnac nad ijim se izmuenim tijelom saalio i sam Marlow, dajui mu jedan brodski biskvit), Na kraju samoga djela, Kurtz je i mentalno i fiziki poraen, dok je Marlow poraen samo psihiki. Kao da je Marlow u prvome stadijumu razvitka iste bolesti od koje se oboli u divljini, pa bismo mogli vidjeti Kurtzov kraj kao mogui Marlowljev kraj, da nije napustio Kongo. NAKIT

Velika je prisutnost teme i motiva nakita u ovome djelu. Poevi od samoga razloga zauzimanja teritoriija Afrike, od elje za slonovom kosti, pa sve do igara boja izmeu crnih ljudi i bijelog nakita. Najprestiniji lan Afrikog kolektiva i jedan od malobrojnih karaktera sa individualnim crtama.-ena za koju se misli da je Kurtzova ljubavnica- prvi put se pojavljuje prekrivena raznim barbarskim nakitom...Ona jedina nosi nakit, tako da se moe stei utisak da je u zemlji bogatoj nakitom noenje istog ipak samo privilgija malobrojnih. Inae,uprkos raison d'etre mali je interes za noenje nakita, kao da su ga zamrzili i domae stanovnitvo i gosti. ANTIINDIVIDUALNOST, KOLEKTIVITET

Veina likova ovoga djela egzistira samo kao dio grupe kojoj pripada. Njihovi stavovi, misli samo su prikazi miljenja grupe kojoj pripadaju. Jedini izuzetak je Marlow. Grupno miljenje je vidljivo u grupama pod nazivima hadije i uroenici (hanibalci). Ove grupe imaju par voa, lanova koji predhode grupu, kao npr. ena nevjerovatne ljepote i arke crvene kose kod uroenika, ili krvoedni pijanica meu hadijama. Meuti, ak ni za te voe ne moemo rei da su karakteri (likovi sa izraenim psiholokim crtama, i dati u razvoju), ve su samo istaknuti likovi. Inae, lanovi kolektiva kreu se zajedno, skupa donose odluke, imaju iste namjere...Ovo
108

Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb 2003., str. 278

86
su drutva u kojima individua nije nosilac nikakvih vlastitih stavova, misli...u kojima pojedinac egzistra samo u okvirima skupine kojoj pripada. Ovo ruenje ili ne-stvaranje individualnosti Conrad kritikuje dajui mu jednu potpuno negativnu noru kroz cijelo djelo.

NESIGURNOST:

Nesigurnost ne bismo mogli svesti pod teme djela, iako u jednom dijelu literature upravo tako stoji. Nesigurnost vie ulazi u sam nain graenja teksta, u metod pisanja. Nita u djelu nije konkretno opisano, obale su maglovite, zemlja je kao kima, nije upotrebljavao topografske termine; Marlow je opsjednut Kurtzom bez jasne ideje zato; Opasnost koja prijeti putu zbog domorodaca takoer je nejasna, nekada se boje da e se otrovati, Marlow nema ideje ta bi domoroci mogli uiniti njemu ako im Kurtz dozvoli; Kurtz je opisan dvojako; ponekad nam se ini da je izvrstan pomorac, i ovjek koji je prevaziao razlike u kulturi te se pribliio domorocima, a ponekad je opisan kao svirepi trgovac pa nam do kraja djela nije potpuno jasno kakav je to ovjek; PRIMITIVIZAM KOLONISTA

Kada je Conrad napisao ovo djelo, naunici su tvrdili da je Afrika predstavlja ljudsku civilizaciju u njenome zaetku, a te tvrdnje nauka je zasnivala na injenici da je tamo drvee iznimno veliko du rijeke. Kolonisti nikako nisu mogli da shvate da i bez evropskih sistema vrijednosti, i bez evropskih standarda moe postojati kultura i civilizacija. Paradoks djela je da posada putujui vremenski unazad, ne nailazi na nevinost, istotu, ve naprotiv, udaljava se od toga. Conrad smatra da su Kranska uvjerenja u netaknutu prahistoriju netana. Naprotiv, tamo je horor.A taj horor je prije svega civilizacija kolonista.109 5. LIKOVI (KARAKTERI?) Najkomplekniji ( a po nekima i jedini) karakter Srca tame jeste Marlow. Marlow je jedini karakter koji nam je dat u progresu, i ije osobine moemo (mada ne pomno) sagledati. Jedino on i Kurtz imaju neka svakodnevna, obina, reklo bi se normalna ljudska imena. Karakterizacija Kurtza i Marlowa poinje fizikim opisom, onda slijedi uvoenje u fizike i emocionalne sfere. Ostali likovi su dehumanizirani, njihove osobine date su u obrisima, a posjeduju imena kao: Direktor, Menader, Raunovoa, Advokat, Rus....Ova imena nastala su prema njihovim poslovima, ili prema odnosu sa glavnim likovima. Dajui svojim likovima imena poput Menader Conrad ustvari svoje likove stavlja na razinu simbola i oni su striktno funkcionalni, slue samo iza razvoj i ispredanje prie oko glavnih karaktera. Ostali likovi u djelu dati su kao lanovi nekog kolektiva ili predstavnici odreene skupine ljudi, bez individualnih crta, miljenja... Marlow: Protagonist i glavni narator Srca tame. Posjeduje veliko interesovanje za prolost. Marlowa neimenovani prepovjeda opisuje kao ovjeka "upalih obraza, uta lica, uspravnih lea, asketske vanjtine i oputenih ruku, s dlanovima na gore, doima se kao idol" 110 Kao dijete Marlow je opsjednut mapama, ali izgleda da je ostao opsjednut njima cijeli ivot. Ima dobru radnu etiku ( primjeuje teak rad...), u mnogo vidova on je tipini Evropljanin.111 Jedan je od nekolicine ljudi koji ne pripadaju niti jednoj kategoriji. Njegova reakcija na Afrikance moda nije osjeajna po modernim standardima, ali je mnogo vie privren nego drugi oficiri stanice Njegovo putovanje rijekom Kongo pretvorilo se u potragu za famoznim trgovcem Kurtzom. Ni sam ne zna zog ega je opsjednut Kurtzom, niti mu je jasno zato su svi oko Kurtza obuzeti nekim udnim mitom o Kurtzu: uroenici, Rus, pa ak i njegova vjerenica....to vie ui o Kurtzu, sve se vie boji da bi se mogao pretvoriti u Kurtza.
109

GradeSaver: Heart of the Darkness, Free online study guides Joseph Conrad, Srce tame, Zagreb, 2004., str 13. GradeSaver: Heart of the Darkness, Free online study guides

110 111

87

Kurtz: Upravnik je najproduktivnije stanice za trgovinu slonovaom u Kongu. Postaje fokus Marlowljevog putovanja. Jedinstvena je rtva kolonijalizma. Divljina ga je obuzela i okrenuo je lea ljudima i stvarima koji su nekada bili dio njega. Poeo je uestvovati u plemenskim obredima, i smatrati se jednim od domorodaca. Mnogi na Marlowljevom brodu smatraju ga okrutnim manipulatom. Meutim, Marlow nam otkriva da je Kurtz osvojio zemlju jer je osigurao kooperaciju oblinjih plemena, i svi lanovi plemena ga oboavanju. Izgubio je sebe u lovu slonovae. Postao je neka vrsta legende jer je skupio gomile bjelokosti, a uroenicima se nametnuo kao gospodar ivota i smrti112 Kurtzov kraj je mogui Marlowljev kraj da nije napustio Kongo. Menader vrednuje mo i novac iznad svega. Maskira svoju okrutnost civiliziranim manirima. Ima mogunost da manipulira ljudima oko sebe. Crne smatra ivotinjama. Volio bi vidjeti Kurtza mrtvog. Agent je menaderov ljubimac i pijun. Njegovo ponaanje se kosi sa Marlowljevom radnom etikom. Kurtza, pod utjecajem menadera, smatra bijedom i tetom nauke. Rus je Kurtzov asistent. Toliko je zanesen Kurtzovom linou da prvih dana nakon upoznavanja s njim uope nije spavao. Nauio ga je da vidi mnoge stvari. ak i kada je Kurtz naredio domorociam da pucaju na Engleze, on ne eli priznati da je Kurtz lud.

7.

KRITIKA O SRCU TAME JOSEPHA CONRADA

Postoje u svjetskoj knjievnosti romani iji obim nije u skladu sa njihovom vrijednou, aktualnou i raznolikou utisaka i stavova koje izazivaju. Meu takva djela spada i Srce tame Josepha Conrada i jedno je od najznaajnijih djela moderne svjetske knjievnosti, te ve itavo prolo stoljee ne prestaje njegova vanost ni aktualnost, iako su se okolnosti u kojima je nastao i o kojima govori znatno promijenile. O romanu koji ima nepunih stotinu stranica napisano je bezbroj knjievnih kritika, u razliitim dijelovima svijeta, sa potpuno suprotnim stavovima; od krajnje pohvalnih do onih koji ga negiraju kao umjetnost primjerenu ovjeku naeg doba. U Srcu tame neki kritiari su naglaavali Conradov antiimperijalistiki a neki imperijalistiki, ak rasistiki stav. Malo je djela u novijoj svjetskoj knjievnosti doivjelo toliku popularnost i izazvalo toliko reakcija kao ovaj roman. Da problem bude jo vei, pisan je na jeziku koji je autor poeo uiti tek u dvadeset i prvoj godini ivota. Novo itanje ovoga romana naroito je otvorila postkolonijalna kritika poslije stavova i tumaenja dvojice amerikih profesora porijeklom iz bivih kolonija. Radi se o Chinuu Achebeu, nigerijskom piscu, i Edwardu Saidu, amerikom kritiaru palestinskog porijekla. U Srcu tame prepoznali su tiraniju i hegemoniju eurocentrikih modela kao jedino vanih, sigurnih, istinitih i univerzalnih, dok se pitanja razliitosti i drugosti marginaliziraju.113 Postkolonijalna kritika je otvorila nove, drukije putove pri tumaenju slinih djela svjetske knjievnosti. Upravo zbog tako gustog tkanja prie, metaforino-simboline prirode jezika, slikovitosti i subjektivnosti, ova djela izazivaju razliite impresije, ne samo kod razliitih italaca i kritiara nego i kad je u pitanju isti italac koji ova djela ita vieputa. Svako novo itanje ovih romana pobuuje otkrivanje skrivenih slojeva, znaenja i asocijacija. Od bezbroj niti, asocijacija i znaenja u ovoj prilici izdvajamo jedan stilskotematski sloj, a odnosi se na pitanje kako prvi pripovjeda i glavni lik Marlow vidi Afriku i Afrikance. U Biljeci autora Joseph Conrad kae da je toj "mranoj temi morao dodati zlokoban prizvuk Taj zlokobni prizvuk nekih, na prvi pogled, nebitnih rijei i slika, osjetimo vie pri drugom itanju romana i ne odnosi se samo na sredinju temu, srce tame, Afriku i Afrikance, nego poinje prekrivati sav prostor i vrijeme, i Evropu, i Kongo, i Temzu, i Rimljane, i prolost, i sadanjost, pa i budunost. Posljednja reenica romana glasi: "Crni sloj oblaka zastro je puinu, a smireni je vodeni put do rubova zemlje sumorno tekao pod oblanim nebom - inilo se da vodi u srce jedne neizmjerne tame.

112

113

Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb 2003., str 278 Hasan Tijanovi, Zlokobni prizvuk Srca tame, www.pfbihac.com.ba/mr_hasan_tijanovic.htm

88
Srce tame je simbolika pripovijest o uincima kolonijalizma, poglavito na eksploatatore: to je pria o rastakanju bia i putu u nitavilo Kurtza, karizmatskoga kolonijalnoga istraivaa, sva ispriana u ozraju malevolentnoga zraenja afrike praume koju pripovjeda Marlow raspoznaje kao simbol kaosa i entropije u samome srcu bitka, neprijateljskoga ljudskim vrijednostima i bilo kakvoj humano ustrojenoj zajednici. Nerijetko itano kao antikolonijalistiki pamflet, "Srce tame" je poglavito Conradov iskaz o pievoj percepciji metafizike naravi svijeta. "Srce tame", 1899., 1902., je posluilo kao narativno-svjetonazorska potka za jedan od kultnih filmova o Vijetnamskom ratu, Apokalipsa sada, F.F. Coppole. Putovanje rijekom Kongo ima vieznanu simboliku: "to je putovanje u sredite neistraenog kontinenta, u dno prahistorije, putovanje do onog nepoznatog sloja u dubini osobe koja svojim sposobnostima izaziva i divljenje i uas. Pria je to u kojoj , ve kako itamo, stoji u sreditu ili sam Marlov, sa ijeg stajalita se pripovijeda, ili pak Kurtz, kojemu Marlow putuje, a njemu divljaci donosa slonovu kost i oboavju ga. Napetost izmeu tih dvaju arita daje prii njezinu psiholoku i moralnu vieznanost. 114 Conrad je kritikovan i zbog njegovoga gledanja i karakterizacije ene. "udno je koliko su ene u raskoraku s istinom. One ive u nekom vlastitom svijetu i nikad nije postojalo nita nalik njemu, a nikad i nee. Sveukupno je odvie prekrasan i kad bi ga neko uspostavio raspao bi se u djelie prije zalaska sunca. Neka prokleta stvar uz koju mi muki spokojno ivimo jo od dana stvaranja podigla bi se i razvalila itavu stvar." 115 8. DA LI JE SRCE TAME RASISTIKO DJELO?

Kroz cijelu historju, od nastanka djela pa do danas, vode se debate o ovome problemu Srca tame . Naime, ne zna se pouzdano da li je to rsistiko djelo ili ne. Da li knjiga istie i poziva na rasizam? Da li je predstavljeni rasizam u knjizi ustvari Conradovo miljenje? Najvea optube dole su od strane jednog nigerijskog spisatelja pod imenom Chenua Achebe. On u svom eseju Slika Afrike pie da Conrad oito ima problema sa crncima, te da bi njegovo vienje svijeta bilo dobra tema za psihoanalitiare, i da se ovi strunjaci svakako moraju pozabaviti Conradom. On najvie potencira na slikama u kojima Conrad opisuje tamnu boju koe domorodaca, i njihove crne ruke. On pita: Da li bi itaoci trebali oekivati da su njihove ruke bijele, pa Conrad ba mora isticati da su crne? Iako ne moemo pouzdano znati da li Conrad zaista ima problema sa crncima, postoji i dosta neafrikih kritiara koji se obruavaju na Conradov stav prema Afrikancima. Meu takvima je i kritiar Cedric Watts, koji karakterizaciju likova uzima kao rasistiku. Centralni problem koji kritika ima sa Conradom jeste distanca Conrada i Marlowa. Pria o Marlowu korespondira sa Conradovom biografijom, pa lako pretpostavljamo da je Marlovljev registar stvari ustvari Conradova perspektiva., ukljuujui moda i rasizam. I sama Conradova odluka da pie djelo o iskustvu jednoga bijelog ovjeka u stranoj, crnoj zemlji uzimana je kao povod za polemisanje o raszizmu. Ovaj podatak, naime, stvara problem mnogim itaocima koji vide Conradovu elju da pie o Africi i Afrikancima kao predrasuse ili ak rasizam. Na drugoj strani, ova perspektiva mogla bi se odbaciti jer bi se Conradova elja o stvaranju djela o Africi mogla protumaiti kao elja da pie o neemu novom, neistraenom, o dodiru sa drugaijom kulturom. Najaktuelnije pitanje jeste: Da li Srce tame navodi itaoca ( ili bar pokuava navesti itaoca) da podupire ili da kritikuje ekploataciju Afrikanaca? Naravno, odgovori na ovo i slina pitanja jo uvijek nisu dati, i jo uvijek se diskutuje o njima, pa se Conradovo Srce tame danas navodi kao antikolonistiko i antirasistiko djelo, barem dok se ne nau dokazi za drugaije tvrdnje.

114

Engleska knjievnost, Predhodnici modernizma, Povijest svjetske knjievnosti knjiga 6., Zagreb, 1982., str. 212.

115

Joseph Conrad, Srce tame, Zagreb, 2004., str

89

STEPSKI VUK

Hermann Hesse je najitaniji i najbolji pisac velike njemake knjievnosti XX vijeka. Za njegovu popularnost postoji vie razloga, ali jedan od najbitnijih je, svakako, bavljenje problemima modernog ovjeka, naroito intelektualca. Hese je na zadivljujui nain univerzalizovao individualnost, i pokazao nam da nismo usamljeni u naimduhovnim stranputicama i bludnjama, nego da veliki broj ljudi misli slino kao i mi. Ovaj roman je najitanije djelo ovoga pisca, a kompoziciono je vrlo specifian. Roman prati duhovnu evoluciju Harija Halera, glavnog lika romana. Hari se doseljava kod osobe koja je pronala njegove zabiljeke, osobe kod ije je tetke iznajmio sobu sa mansardom. Ubrzo poslije toga su stigle i Harijeve stvari, pri emu je poseban akcenat stavljen na knjige, odnosno na literaturu koju je gospodin Haler prouavao. Njegovu biblioteku su, pored djela indijske filozofije, sainjavala djela beletristke, i to Gete, Novalis, Dostojevski i mnogi drugi. Vidimo da je glavni lik predstavnik tipinog njemakog intelektualca, obrazovanog na klasini nain. Piev opis Harijeve sobe ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka. Hari Haler citira ''pripovjedau'' jednu misao Novalisa: ''Veina ljudi nee da pliva prije nego naui''. ovjek je roen da ivi, a ne da misli. Onaj ko misli moe da dotjera daleko, ali je ipak zamijenio tle vodom i jednom e se udaviti (tragina sudbina intelektualca). Hari je osobenjak, stepski vuk, bie koje se ni na koji nain ne moe uklopiti u tok svoga vremena. Za ovo postoje dva razloga: dualistiki karakter njegove due, koji je stalno dri rastrzanu izmeu apolonizijskog i dionizijskog, ljudskog biai ivotinje, ovjeka i vuka, dok drugi razlog lei u njegovom samoubilakom karakteru, koji se esto aktivira u trenucima velikih mentalnih tekoa. Hari Haler je sebe smatrao iskljuivom jedinkom, as osobenjakom i nastranim pustinjakom, a as nadprosjenom, u neku ruku izvanredno obdarenom individuom, uzvienom nad sitnim normama svakodnevnog ivota. Suprotno tome, on cijeni graanski ivot kao sistematian i uredan, kao ivot njegovog djetinjstva i mladosti. Takav ivot je trom, nezanimljiv i jednolian. Hari Haler je nesumnjivo velika priroda, jer sve se takve prirode protive kalupljenju i tee originalnosti, slobodi i nezavisnosti. Individualci ne predstavljaju dobar materijal za graane (Hermina, Pablo i Marija), jer se svaka visoko razvijena individualnost ustremljuje protiv sopstvenog ja i naginje njegovom unitenju. Dogmatizam pisca je motivisan iskustvom, ali pisac uspijeva da zadri distanciranost i objektivnost. Ljudsko ja nije jedna nedjeljiva cjelina, nego je sastavljena iz velikog broja sastavnih dijelova, kojih postajemo svjesni kada samo jedan postane vei od drugih. Jedna od glavnih karakteristika zapadne filozofije je monizam due, a za istonu filozofiju je karakteristian pluralizam. Pisac, pod oitim uticajem indiske filozofije, smatra da dua nije cjelovita, nego ima vie razliitih karakteristika. Harijeva velika greka je u poimanju ljudske due, koja se, po njemu, sastoji od ovjeka i vuka, a upravo ovo i predstavlja genezu njegovog problema. Haler smatra da neko treba da pobijedi- ili ovjek, ili vuk. Meutim, sama poetna podjela je pogrena, jer trebamo govoriti o bezbrojnim aspektima ljudske due i ne gledati je kao jednu nedjeljivu cjelinu, ve kao skup razliitih dijelova (linosti). Mnogostrukost ljudske due je injenica koju treba prihvatiti i umnoiti, jer se samo umnoavanjem te mnogostrukosti moe dostii svemir. Pisac govori da smo svi mi, ljudi, jednom bili sreni, do trenutka spajanja naeg duha sa tijelom. Ovo mnogo podsjea na Platonovo uenje o svijetu ideja u kojem ivi dua, prije njenog sjedinjenja sa tijelom, a moe se predstaviti kao vjeni sukob preegzistencije i egzistencije. Pravi graanin je lani ovjek, neko ko nije spreman da na raun svoga ja sebe pretvori u vie bie. Hari se pita kako je od mladia, punog poleta i idealizma, postao mrzovoljni starac, koji je doao do ogavnog pakla praznine i oajanja. Uzrok svega je otuenje ovjeka modernog doba, jer je Hari spoznao dubinu jaza koji se krije izmeu stvarnosti i ideala. Uzrok samoga otuenja, temeljni uzrok, lei u razbijanju kolektivne svijesti ljudskih bia i njihovoj individualizaciji, jer nekadanji zajedniki problemi ljudske zajednice, sada postaju lini problemi bivih ljudi. Dakle, otuenje je direktni proizvod razvoja tehnologije, kao misaonog rada ljudi, rada koji je umanjio ulogu koristoljublja koje ih je zbliavalo. Hari smatra da ''mehaninost'' ivota sprijeava ljude da razmiljaju o svojim ivotima, jer svaki dan slijedi prethodni. Borba protiv smrti i volja za ivot su karakteristike ivota izuzetnih ljudi i toga je Hari svijestan. Njegov susret sa davnim poznanikom i prouavaocem indijske mudrosti, gura ga jo vie na mranu stranu. Luta gradom pokuavajui da odgodi samoubistvo, i onda prihvata ruku spasa- upoznaje Herminu, djevojku koja ga tokom romana upoznaje sa sitnim ivotnim radostima, stvarima koje ine sav na ''veliki'' ivot. Hermina shvata da svijetom vladaju samo plitki i sitni ljudi, dok za ''prave'' ljude

90
nema mjesta na ovom svijetu. Ljudi kao to su ona i Hari posjeduju samo enju za vjenou, a nain do njenog dolaska je nebitan, jer su veliki grenici i poroni ljudi postali sveci. Herminin makijavelizam iskrivljuje fundamentalne postulate hrianskog uenja. Harijev prolazak kroz ''Pablovo'' magino pozorite, predstavlja konanu i postupnu metamorfozu njegove due. Pozorite ima mnogo prostorija, to znai da se i na ljudsku duu moe gledati iz raznih uglova. Hari je posjetio nekoliko prostorija i bio je uesnik sukoba voenog izmeu ovjeka i maine, to je pievo zapaanje da bi nam dananja tehnologija mogla doi glave. Hari je saznao kako treba rukovati sa figuricama ivota, te kako se ''dresira'' stepski vuk. Proivljavanjem svih ljubavi svog ivota, Hari shvata da e u ivotima svih ljudi biti uvijek trenutaka koji e izazivati aljenje, ali i mnogo lijepih koji ine kimu ovjekove psihe. Hari je u maginom pozoritu vivio da se ivot nekada odvija kako mi to hoemo, a nekad potpuno suprotno. Pomislio je kako ivot ima gorak okus, to znai da je ve bio blizu prihvatanja injenice o nepromijenljivosti ivota. Namee nam se jedno sasvim logino pitanje zbog ega je Hari ''ubio'' Herminu? Da li je to elja ovjeka da zauvijek raskine sa prolou, ili divljaki nagon stepskog vuka? Mislim da je oboje tano, i da je Hari, nesvjesno, ipak naao trenutak ravnotee, za koji je bilo potrebno ''ubistvo''. Ali to je zabluda, jer Hari ''treba da ivi, da naui da se smije, i da naui da slua radio-muziku ivota, da cijeni duh koji njome provijava, treba da se smije cijelom rusvaju u njoj''. Drugim rijeima, trebamo prihvatiti surovi raskorak ideja i stvarnosti, jer to je put do istinske sree. Glavni lik predstavlja jedan mnogo iri i dublji problem, predstavlja itavu bolesnu svijetsku generaciju. Roman se, kao i svaka vrhunska literatura, zavrava optimistino. (''Jednom u ipak nauiti da bolje igram figuricama. Jednom u ipak nauiti da se smijem. ekao me je Pablo. ekao me je Mocart.'') Upravo ove karakteristike ine Hermanna Hessea najveim i najitanijim piscem XX vijeka. KRATAK SADRAJ STEPSKOG VUKA

Hari Haler je intelektualac u kasnim etrdesetim godinama, pisac novinskih lanaka, eseja i knjiga, ljubitelj knjievnosti, slikarstva i klasine glazbe (posebno Goethea i Mozarta koje kasnije susree u snovima). ivi sam, a nain ivota mu je vrlo neuredan jer se zbog svoje prirode ne moe uklopiti u normalno graansko drutvo. Harijeva linost je podijeljena u dva suprotstavljena pola koja si meusobno smetaju: - ljudski (simbol umnog, plemenitog i kulturnog) i - vuji (simbol nagonskog, divljeg i surovog). Za vrijeme jedne veernje etnje gradom i obilaska krmi gdje trai utjehu u alkoholu, susree neobinog ovjeka koji mu daje knjiicu "Traktat o Stepskom Vuku". Knjiga je hladna psiholoka analiza kojoj je predmet sam Hari Haler. Traktat mu ne donosi puno novih spoznaja, ali ga potie na razmiljanje o vlastitom identitetu i ivotu; razmilja o samoubojstvu. Uskoro susree mladog profesora kojeg otprije poznaje, i prihvaa njegov poziv na veeru. Ona zavrava potpuno neuspjeno - Hari je razoaran malograantinom profesora i njegove ene, a nezadovoljan je i samim sobom. U sasvim oajnom stanju upuuje se u krmu "Kod crnog orla" preporuenu od strane misterioznog ovjeka koju mu je dao "Traktat o Stepskom Vuku". Tamo upoznaje Herminu, djevojku koja ga sasvim dobro razumije i obeava mu pomoi. Hermina ui Harija plesati i uvodi ga u potpuno novi nain ivota. Upoznaje ga s lijepom kurtizanom, Marijom, koja mu postaja ljubavnica, i saksofonistom Pablom zahvaljujui kojem poinje cijeniti jazz. Hari je sada sretan premda ponekad osjea da ta srea nije ono to on zapravo trai. Istovremeno se komplicira njegov odnos s Herminom; ona ga eli navesti da se zaljubi u nju i zatim ju ubije jer je ona zapravo slina njemu iako se ponaa na drugaiji nain. Hermina ga poziva na krabuljni ples gdje se konano zaljubljuje u nju. Po zavretku plesa ostaje s njom i Pablom. Pomou droga Pablo ga uvodi u "magino kazalite" - odraz Harryjeve psihe. Tu doivljava niz nadrealnih iskustava, s kulminacijom u razbijanju vlastitog odraza u zrcalu i ubojstvu Hermine, nakon ega slijedi razgovor s Mozartom koji osuuje njegovo ponaanje. Harry konano zakljuuje da mora prihvatiti humor kao rjeenje svoje krize, nauiti se smijati svijetu i sebi samome...

91

INTERPRETACIJA STEPSKOG VUKa

Ono to je Hesse pokuao ovdje opisati jest osnovna dilema s kojom se naposlijetku svi ljudi koji odbace modernizam moraju suoiti: prezirati moderno drutvo se znai izolirati od vrijednosti i psihologije mase, ali u isto vrijeme se moramo nositi s masom kako bismo mogli promijeniti drutvo u drugom smjeru. Za Hessea je rjeenje predstavljalo nadilaenje dualistikog miljenja "mene" i "njih" te koritenja potencijala u cijelom njegovom karakteru. Hari Haler je uspio porei neodvojivi dio sebe: on nije bio samo stanar koji se krio od drugih ljudi i sluao Mozarta, nego i osoba koja je mogla uivati u svakodnevnim aktivnostima poput rukova, plesanja i razgovora.40 godina nakon to je Hesse objavio ovo djelo, internacionalno poznati rock band je izdao svoj hit single "Born to be Wild". Divlja priroda Hesseovog izolacionizma je svedena na blues modificirane rock ritmove, mekane uzdahe i hedonistiki poziv za individualnu slobodu i "odbacivanje". Da li je moderni ovjek uspio u nadilaenju pozicije izolacionizma? Da li e uskoro doi do reforme modernog drutva? Upadljivi refren je izrazio iste ideje kao to su to uradili demokracija i sloboda u Francuskoj tijekom revolucije: ivot je bio lo i mnogi su ljudi bili potlaeni, pa su se pobunili protiv aristokracije i proglasili "slobodu". Vjerovanje u pojedinca kao u izraza visokih vrijednosti je zamijenilo vjerovanje u samog pojedinca. To je bila "istina." To je znailo biti "roen da bude divlji." Jako je vano shvatiti razliku izmeu Hesseovog i Vukovog pogleda na individualizam, jer ak i ako se i jednom i drugom moe dodijeliti ista osobina, znaenje ovih osobina je dijametralno suprotno. Prvo, Hesse je bio protiv modernog demokratskog drutva. On je odbacio modernizam kao filozofiju i psihologiju mase te je umjesto toga hvalio klasine ideale Goethea i Mozarta (itatelji Stepskog Vuka e takoer primijetiti da Mozart u jednom dijelu novele ak ismijava Brahmsa, koji je postao simbol romantiarskog glazbenog jezika; jezika koji je mnogo vie emocionalno nabijeniji i kojeg je jako teko kontrolirati, za razliku od rafinirane stilistike klasicizma koju je predstavljao Mozart). Iako je Hesse odbacio romantizam kao umjetniki izraz, njegov individualizam je bio onaj romantiarski: izolacija, kriza, usamljenost i ekstremizam pojedinca (Harry); on nije bio sam po sebi cilj, nego nain da pojedinac protumai moderne vrijednosti i nae neke nove. Romantiarski "individualizam" je prema tome bio nain traganja za viom istinom od one koju je masa zagovarala. Ljudi koji su upoznati sa Goetheovim djelom Jadi mladog Werthera e tono znati to ovdje elim rei. Ono s ime se Hesse suoio u svom djelu jest injenica da mi pojedinci koji odbacimo modernizam nikad ne smijemo gledati na nau izolaciju kao na cilj sam po sebi - ne samo zato jer je osuen na propast (koliko nam neo-Nazi klubova treba da shvatimo ovo) nego zato i to e dekonstruirati psihologiju pojedinca. Mi nismo samo disidenti. Mnogi ljudi koji su prozrijeli lai demokracije, multikulturalizma i industrijskog globalizma vole prijateljstva i razliite vrste drutvenih aktivnosti, ali se sve vie i vie introvertiraju i zapadaju u pasivnost. Drutvo i njegove mane tjeraju ljude i otuuju ih, ali ako izgubimo inteligentne disidente, tko je preostao da vlada? Mi nismo samo oni koji preziru moderno drutvo, nego smo na prvom mjestu ljudska bia te kao takvi, veina nas misli i djeluje. Dok se primamljivim moe initi skrivanje od mahnitosti oko naeg doma, povijest i zdrav razum kau da je ovo lo potez; sranje e naposlijetku doi i do vaeg susjedstva, a onda e moda biti prekasno da ga se zaustavi. Hesse nije elio da Hari napusti svoje ideale , nego da prihvati "burujsku" stranu osnovnog psiholokog mentaliteta te da ga prisili da iskoristi svoje potencijale; ironino je da je Hari ba to defanzivno bio poricao. Ali za modernistiki rock band Steppenwolf (Stepski Vuk), individualizam je bio moderni fenomen; cilj pojedinca je bio da postane "poseban" tako da prihvati konformizam koji je odbacivao drutvene norme. Paradoks postaje oigledan: istina nije vie izvan, nego unutar onoga to je drutveno prihvatljivo, pa stoga "ideal" postaje simbol najnieg oblika ponaanja. Vozei motocikl pri velikoj brzini, slika pojedinca bi nadila one ljude koji su se jo uvijek pridravali ogranienja brzine. Ali kad usporedimo ovaj oblik "individualizma" s onim Hesseovim, ubrzo emo doi do istog zakljuka: vozei velikom brzinom na autocesti modernog drutva ne znai da smo ga odbacili, nego da smo ga potvrdili, iako na vie "cool" nain. Kroz ovaj sukob izmeu romantizma i modernistikog individualizma nam se pruio praktian uvid kako da preivimo moderno drutvo. Moramo biti radikalni, moramo biti vjerni naim idealima i ne smijemo se pokolebati, ali se ne smijemo vidjeti kao izolacioniste. Moda ste vi dovoljno pametni da vidite to se zapravo

92
dogaa u vaoj zemlji, ali ako ostanete kod kue i ako se skrivate iza vaeg Mozarta, Hitlera, Burzuma ili Evole koji god tradicionalni ideal preferirali - polako ete postati dio problema. Usuujem se rei da su veina nas disidenata - ako ne i svi - proli kroz ovaj izolacijski period, vrijeme kad odbacite sve oko sebe, prouavate veliku Indo-Europsku literaturu, uronite se u Beethovena ili Emperora, skupljate Nazi letke ili lutate nou po umi. Ovo je veoma vaan dio vaeg ivota, jer tijekom ovog perioda ponovno izgraujete vrijednosti, traite unutarnju istinu i mir u sebi, smjer, osobni prostor, mo i duhovnost da nastavite dalje-ali ne da ostanete odvojeni od vae zajednice, nego da joj doprinosite, da je ojaate, da se borite za nju. Ako odbacite modernizam, takoer odbacujete moderni individualizamn, to znai da vrednujuete kolektivnu kulturu i ljude iznad vaeg trenutnog postojanja. Ovdje bi Hesseov Stepski Vuk prepao sve trendy individualiste modernog doba: prava individualna pobuna ide iznad moralnosti i drutvene prihvaenosti i promatra individualizam kao na proces sticanja dubljeg razumijevanja ovih vrijednosti. Nihilist stoga mora teiti za ivotom koji ima i osobni i drutveni mir. Ne moemo si priutiti da jo inteligentnih ljudi napusti drutvo, jer e onda to ostaviti nau kulturu u rukama morona koji su jedva sposobni glasati za stranku koju su vidjeli na TV-u. Moramo teiti da nadiemo moderni dualizam bez da ugrozimo nae ideale. Moramo prihvatiti nau osnovnu ljudsku prirodu i ne ograniiti se na ono to smatramo "sigurnou". "Sigurnost" je la. Naa jedina prilika da reformiramo drutvo se sastoji u tome da budemo nerazdvojivi dio njega i da ga promijenimo iznutra. Ne moete promijeniti strukturu neispravnog motocikla tako da uklonite kvalitetne dijelove i sakrijete ih u ormar, nego da uklonite loe dijelove i uklopite one dobre. Disidenti moraju teiti tome da se ujedine oko ovih zajednikih vrijednosti te da ih i provode, kao znak otpora modernoj bolesti koja polako ubija Europu iznutra. Morate, kao to je Nietzsche govorio, znati odnositi se s masom u svilenim rukavicama. Oni koji ostanu u malim ekstremistikim skupinama, poput neo-Nazi pokreta, sindikata ili ljudi koji grade kolibe u divljini kako bi pobjegli industrijalizaciji nisu dio rjeenja. Oni, kao svi moderni ljudi danas, stavljaju svoju materijalnu ugodnost i sliku o samome sebi ispred ideala. Unitite svoj ego, unitite svoju predodbu o samome sebi, unitite moderni individualizam. Ostanite vjerni sebi i svojim idealima, bez obzira na sve.

4. Prustovo shvatanje vremena Istorija i trajanje, u romanu 19. vijeka, shvaeni su kao prostor u kome se odvija ovjekovo ivotno klupko, ili kao poprite na kome se sukobljavaju interesi i volje razliitih drutvenih klasa. Jednom rijeju, istorija je istovremeno predmet i okvir pripovijedanja, medij i dekor. Takvo shvatanje istorijskog vremena dugujemo evropskoj istoriografskoj tradiciji - od mitizovane ideje progresa i linearnosti evolucionistike metafizike preko ciklike morfologije istorijskih epoha do dijalektikog odreenja uzrono-posljedine veze i drutvene dinamike, dinamike meusobnog osporavanja i sukoba oponentnih modela miljenja i prakse. S druge strane, roman 19. vijeka rastao je u klimi punoj procvata prirodnih i eksperimentalnih nauka, pa je na planu psihologije poprimio princip postupne analize i duh evolutivnog sagledanja drutvenih i istorijskih fenomena. Na taj nain okvir istorijskog vremena, kakav je ocrtan u tom romanu, ispunjenje ili akumuliranim iskustvom prolosti ili evokacijom i oivljavanjem davno iezlih epoha i likova. Za Prusta je vrijeme slika ponora u koji sve dublje propadaju i nae uspomene i mi sami tragajui za njihovom neuhvatljivom prirodom; sve nosi obiljeje tronosti i sve tei definitivnom spokoju. Samo svijest i volja za "traganjem" unose malo svjetlosti i nade u svijet mraka i neminovne konanosti stvari. U osnovi, Prustova rezignirana evokacija (koja prerasta u pravu knjievnu egzaltaciju7 i trijumf govora nad prazninom i utanjem) suprotstavlja se epsko-istorijskoj projekciji u kojoj se ovjek definie i kao suma nasljea i kao ukupnost svojih djelatnih krugova u sadanjosti i budunosti. Prust je pojam ovjeka oslobodio od grubih shvatanja pozitivizma i naturalizma ukazujui na ogromne prostore tajni u dubini ovjekova bia, ali njegovo krajnje iskustvo se rezimira u rezigniranom "traganju" i naknadnoj rekonstrukciji prolosti jezikom znakova i slika. Tako se Prustova misao ukljuuje u tokove modernog humanizma predoavajui zastraujui nesrazmjer izmeu ovjekove elje i realnosti svijeta, izmeu onoga to taj svijet nudi i to samo obeava. Stoga Prustov pokuaj da obuhvati najiri krug iskustva dobija izgled varljivog i jalovog poduhvata da se vrijeme zanemari, a trenuci sree trajno fiksiraju: uspomene i knjievne fikcije 8 koje lie na uspomene i snove ne mogu oivjeti izvorni istotu ina; one ga mogu samo rekreirati, i to - kao duhovnu strukturu naeg bia koje se oblikuje i saoptava u jeziku. Usvom konceptu prolaznosti stvari i neuhvatljivosti zbivanja, Prust nije shvatio vrijeme kao suoenje bia sa samim inom nastajanja i konstituisanja svog vlastitog ljudskog lika, nego kao medij u kome se realnost rekonstruie kao igra sjeanja i zaborava. "Put do Swanna"' je samo prvi od sedam dijelova velikog ciklusa. U kompozicionom smislu ovaj roman ima funkciju uvoda, kakvu ima i uvertira u sloenom muzikom djelu. Combray je prvi dio ciklusa, njegova uvertira i prolog. Poinje sa buenjem pripovjedaa. Prvih trideset strana

93
opisuju nemogunost sna, nesanica, sjeanje na prolost ga opsjedaju. Na pripovjeda je "Ja" (Marsel). On u tom romanu opisuje svoje djetinjstvo i mladost u posljednjoj etvrtini 19. stoljea: Pariz, Illiers (Combrav u romanu), mondena, knjievna i umjetnika poznanstva, ljubavi i prijateljstva, sve to je vidio i osjetio, pisac pria na osebujan i vrlo stiliziran nain. On, ustvari, eli postati autorom te smatra: da bi napisao knjigu treba izmisliti neto novo i tu ideju preoblikovati u knjigu. On shvati da bez sjeanja nema moi nad vremenom, vraa se u prolost, u djetinjstvo, i tu gradi umjetnost. Meutim, Marsel ideju u pravom smislu te rijei ne nalazi, on daje mirise, neke znakove: I tako uskoro mehaniki, onako potiten zbog tmurnog dana i perspektive alosne sutranjice, prinesoh usnama liicu aja u koji sam bio umoio komadi madeleine. Ali u istom onom trenu kad mi je gutljaj aja izmijean s mrvicama kolaa dotaknuo nepce, uzdrhtah jer sam osjetio kako se neto neobino zbiva u meni. Proeo me neki divan uitak, neto posebno, a da nisam znao zato. 9 Ovih nekoliko reenica samo su djeli kljunog pasusa s poetka ogromnog Prustovog traganja, kad pripovjedaa okus madeleine vraa u prolost, u djetinjstvo, u nedjeljna jutra kad bi mu isti takav kola davala tetka Leonie. To je u njegovim ustima eksplozija prolih vremena gdje mu se automatski vraa sjeanje na djetinjstvo. Upravo, ono stoje taj pasus za Combray - to je ujedno i Combray za cjelokupni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom.
__________________________________________ 7

Egzaltacija (lat. exaltatio) uzdizanje, uznoenje, velianje, slavljenje; ushienje, oduevljenje, zanos, duhovni polet; - Ani-Klai-Domovi, Rjenik stranih rijei, Evro- Beograd, 2001. (Subotica- Birografika), str. 342. 8 Fikcija (lat. fingere izmisliti, fictio izmiljanje)-1. izmiljaj, zamiljena stvar. 9 Proust, Marcel, Put do Swanna, Svjetlost - Sarajevo, 1997., str. 68. Lijepo je to opisala Ingrid afranek: Combray je prvi dio ciklusa i posebno je vaan zbog svog kljunog znaenja u ekonomiji cjelokupnog djela: tu je izvorite u hronologiji prianja ali i konaan cilj stvaralakog napora sjeanja. Combray utjelovljuje u romanu poetak i kraj velikog traganja za znaenjem znakova iz stvarnosti. .10 To je tematska i kompozicijska anticipacija itavog romana, gdje se postavlja "metafizika zagonetka" o svrsi ivota na koji emo nai odgovor tek hiljade stranica dalje, u "Pronaenom vremenu". Izmeu prvog i posljednjeg romana niu se prostorno i vremenski odvojene cjeline koje povezuje samo njihova prisutnost u svijesti pripovjedaa. Roman poinje u Combravju, u posljednjoj noi djetinjstva, koju obiljeava odbijen majin poljubac i raanje svijesti o emocionalnoj osamljenosti, a zavrava u posljednjoj noi vanjskog, stvarnog ivota. Sve to e slijediti vrijeme je pisanja, pobjeda refleksije nad impresijom, umjetnosti nad ivotom. Temeljna knjievna tehnika kojom se koristi Prust tako postaje zapravo svojevrsna apologija sjeanja. Sjeanje pri tome, dakako, nije shvaeno kao obino prisjeanje, kao namjerno dovoenje do svijesti prolih dogaaja, doivljaja i uspomena. Sjeanje koje je temelj Prustove tehnike pokuaj je detaljnog, temeljitog i iscrpnog obnavljanja prolosti, to je najee nekim neznatnim poticaj em potaknuto izuzetno ivo oivljavanje uspomena, protkano ujedno analizom svega to se pri tome moe zapaziti, kao i analizom samog procesa koji je nalik ponovnom proivljavanju.11 Prustova zaokupljenost prolou i vremenom sadri tako i neku protivrjenost unutar koje se kree savremena kultura u cjelini: uporno se nastoji shvatiti zagonetka ljudskog postojanja u vremenu, nastoji se shvatiti prolaznost i odnos izmeu prolosti i budunosti koji ine temeljni nain ljudskog opstanka, uporno se nastoji razumjeti vremenitost ovjeka, a takoer se podjedneko uporno nastoji i prevladati prolaznost u nekom trenutku u kojem bi se sastale sve vremenske dimenzije, u kojem bi ovjek, posredstvom umjetnosti, na primjer, mogao "izai iz vremena". U takvoj tehnici gube na vanosti elementi fabule, zapleti i raspleti, pripovijedanje i gubljenje karakternih osobina likova u prolaznosti vremena. Ipak, obuhvatnost kojoj tei cijeli ciklus nije se mogla postii a da se u obnavljanju sjeanja ne pojave i prie o vanijim likovima. A njihove sudbine u vremenu, pa ak i odreeni razvitak pripovjedaa, od donekle razmaenog, bolesnog i preosjetljivog djeteta do samosvjesnog umjetnika, morao je doi do izraaja. Preovladava tu i neki slijed postupnog razoarenja kako samog pripovjedaa tako i gotovo svih likova: pripovjedaev susjed Svan zaljubljuje se u Odetu, bolesno je ljubomoran, postupno uvida ne samo daje njegova ljubomora uglavnom opravdana nego da je ona i lezbejka , no ipak se s njom vjena. Vojvotkinja Germantes, koju pripovjeda u poetku doivljava kao ideal aristokratske profinjenosti, na kraju ni iz daleka ne odgovara tom idealu: Jedna mlada ena koju bijah nekad poznavao, a sada bijela, zdepasta, mala i zla starica, bila je kao neki dokaz da bia u zavrnom divertismanu kakva komada moraju biti tako preruena da ih ne moemo prepoznati.12 Na drugoj strani, ljubavi samog pripovjedaa pretvaraju se u stalne napetosti i nesigurnosti u vlastite osjeaje, pa je tako stalno prisutno neko unutarnje nezadovoljstvo sa samim sobom i s drugima. U toj beskrajnoj igri saznanja i zablude, iskustva i njegove simbolizacije, u tom kaleidoskopu mnemonijskih slika u kome se sve preobraava, produbljuje u udesna tkanja, zalog je sam ivot: Prust igra na gubitak, svjestan da protiv vremena moe uloiti samo rije. Svijet stvari doivljava sutinsku promjenu i pretvara se u svijet jezika. Osloboen svoje neposredne prisutnosti, izgubivi svoje fizike odlike i obiljeja prostornog odreenja,

94
predmetni svijet zapoinje svoj drugti ivot i nastavlja da traje kao svijet snova, iznenada oivljen i naknadno ukljuen u tok realnih zbivanja. Iz mraka zaborava izlaze likovi i stvari kao oivljena povorka bezbrojnih trenutaka koji su nepovratno proli da bi se ponovo javili kao privienja i ispunili na ivot svojim varljivim prisustvom i neuhvatljivim sjenkama.
_______________________________

5. Tvorac psiholokog romana Za roman "Put do Swanna" moemo rei ono to je Proust rekao za cjelinu "Traganja za izgubljenim vremenom", da je sama sr njegovog ivota bez ikakvih drugih primjesa. I istina je da korienje pripovijedanja u prvom licu u "Combrayu" i "Zaviajnim imenima - imenu" nije tek obino literarno umijee. Ta knjiga sjeanja je naprosto knjiga uspomena. Pripovjedaevo djetinjstvo izrasta iz privatnog djetinjstva Marcela Prousta. Odmah im stanemo itati djela ovog pisca, zapaamo da on vidi vrlo mnogo ondje gde mi vidimo tek neto ili ne vidimo nita. To to on gleda, nije nita neobino, esto je to neto najsvakidanjije, ali je neobino ta on sve u tome vidi. Stoga bi kod njega jo manje nego moda kod ijednog drugog pisca romana imalo smisla pripovijedati sadraj njegovih knjiga. To bi bilo kao kad bi neko, ali bez ikakva smisla pripovijedao dogaaj sa slike kojeg velikog majstora. Proust ima to osobito oko i za unutranji i za vanjski svijet. Zbog takog pogleda u unutranji svijet Prousta i dre za obnovitelja psiholokog romana u Francuskoj, u kojoj se taki talenat za psihologiju nije pojavio jo od onih klasinih pisaca francuskog romana kakav je bio, na primer, Stendhal. Roman je pisan u vidu autobiografije glavnog junaka (u stvari samog autora). Interesantan je kao Proustov pokuaj da nadvlada prolaznost i smrt novim poimanjem vremena. Proust uspijeva da senzornim podraajima (uglavnom okus i miris) izvue iz podsvijesti svog junaka pojedine dogaaje iz njegove prolosti, koje on sad ponovno proivljuje u sadanjosti, i to jo intenzivnije nego nekad, jer im prilazi obogaen novim iskustvima i jer slobodno moe upravljati njihovim trajanjem. U ovom romanu, Marsel Prust daje jednu sloenu filozofiju vremena. On govori o tzv. doivljenom trajanju vremena. Ovim pojmom, Prust se suprostavlja pojmu prolaznosti. Po njegovom miljenju sjeanja i osjeanja uspjeno se suprostavljaju vremenskoj prolaznosti, jer posjeduju kvalitetu (dimenziju) savremenosti. Osnovna preokupacija Marsela Prusta, i umjetnika i filozofska, jeste prolost. 13
______________________________________

Put do Swanna je roman koji se, prema svojoj strukturi, sastoji iz tri poglavlja: Combray, Jedna Swannova ljubav i Zaviajna imena - ime. Combray u sutini predstavlja autobiografsko oivljavanje djeakih dana u gradiu Combray. Pripovjeda se vraa u svoje rano djetinjstvo, tako to ga olja aja nehotice podsjeti istog tog aja u djetinjstvu116. "Madeleine" kolai, s poetka ovog Prustovog djela, postao je jedna od najpoznatijih metafora sjeanja na djetinjstvo i sjeanja uopte. Combray117 je prvi dio ciklusa, njegova uvertira i prolog. To je tematska i kompozicijska anticipacija itavog romana, gdje se postavlja metafizika zagonetka o svrsi ivota na koji emo nai odgovor tek hiljade stranica dalje, na kraju djela u Pronaenom vremenu. Izmeu prvog i posljednjeg krila tog poliptiha niu se prostorno i vremenski odvojene cjeline koje povezuje samo njihova prisutnost u svijesti pripovjedaa. Ne postoji veza izmeu tih odvojenih svjetova to plutaju poput cvjetnih Delosa, kao to nema istinskih veza izmeu pojedinih sudionika isprianih zbivanja, kao to nema povezanosti izmeu njihovih uzastopnih prividnosti i izmeu uzastopnih ja pripovjedaa. U toj strukturi monada odraava se nemogunost autorova vjerovanja u koherentnost svijeta i linosti. Meutim niti ti pojedini svjetovi Combray, etvrt Saint-Germain, Balbec nisu homogeni. Pa ak ni sredinji krug, Combray, ta jezgra, ishodite i konani cilj pripovijedanja kojemu e teiti pripovjeda kroz sve geoloke slojeve sjeanja, nije jedinstven. On je obiljeen dvojnom prirodom svojih dviju strana Swannove strane i strane Guermantesovih, kojih e se bezopasna razliitost u djetinjstvu odjednom otkriti kao bolna naprslina, nepomirljiva podvojenost izmeu osjeajnosti i intelekta, tijela i duha. Vana je takoer tema homoseksualnosti, koja dovodei u isti mah u pitanje apsolutnost spolova raa osjeaj krivnje, to e uzrokovati neautentino ponaanje likova. Preosjetljiv i povuen djeak, zatim mladi, pa zreo ovjek, itava ivota trai smisao izvan samoga sebe i u tom naporu oekuje pomo od drugih. Meutim jedan za drugim uruavaju se svjetovi 'koje je u duhu sagradio. On uvia po cijenu
116

Sjeanje pri tome, dakako, nije shvaeno kao obino prisjeanje, kao namjerno dovoenje do svijesti prolih dogaaja, doivljaja i uspomena. Sjeanje koje je temelj Prustove tehnike pokuaj je detaljnog, temeljitog i iscrpnog obnavljanja prolosti, to je najee nekim neznatnim poticaj em potaknuto izuzetno ivo oivljavanje uspomena, protkano ujedno analizom svega to se pri tome moe zapaziti, kao i analizom samog procesa koji je nalik ponovnom proivljavanju. (Solar, Milivoj. Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb, 2003., str. 282.) 117 Povijest svjetske knjievnosti, knjiga br. IV, Zagreb, 1982, (tekst: Ingrid afranek).

95
razoaranja nitavnost drutvene hijerarhije, a prema tome vlastitog mondenog uspjeha, spoznaje nemogunost ljubavi i prividnost prijateljstva, nepronicljivost prirode i nestalnost vlastitih osjeaja. Na rubu oaja, bolestan i pred starost, on u asu nadahnua uvia da mora napisati knjigu koja e biti upravo pripovijest o uludo utroenom vremenu, i tako mu, naknadno, dati smisao i opravdati ga. Drutvene linosti glavnog junaka bonvivana nestaje u asu kad poinje djelo izmiljenog pripovjedaa koje je ujedno sublimirana biografija samoga Prousta, to e svoga stvaraoca doista stajati ivota. Proust je prvi pisac koji je uinio sjeanje razlogom, sadrajem i sreditem jednog velikog djela. arobna mo nehotinog sjeanja koje pokreu osjetilne impresije iz stvarnosti, impresionistika psihologija likova, svijest o isprekidanosti vlastite linosti, sve su to poznate potke pjesnikove umjetnike vizije i imaju danas ve klasinu vrijednost knjievnog obrasca. Prustova zaokupljenost prolou i vremenom sadri tako i neku protivrjenost unutar koje se kree savremena kultura u cjelini: uporno se nastoji shvatiti zagonetka ljudskog postojanja u vremenu, nastoji se shvatiti prolaznost i odnos izmeu prolosti i budunosti koji ine temeljni nain ljudskog opstanka, uporno se nastoji razumjeti vremenitost ovjeka, a takoer se podjednako uporno nastoji i prevladati prolaznost u nekom trenutku u kojem bi se sastale sve vremenske dimenzije, u kojem bi ovjek, posredstvom umjetnosti, na primjer, mogao "izai iz vremena". Osjeaj neizljeive emocionalne samoe koji je temelj prustovskog odnosa subjekta s drugim ljudima, njegova bolna spoznaja vlastite nepostojanosti i nepostojanosti svijeta koji se bez prestanka uruava pod plimom vremena, grevita tenja za nekim vrstim osloncem u sebi, zvao se on ljubav, oivljena prolost ili umjetniko djelo, to su, iako razliitog porijekla i s drugim mogunostima odgovora, jo uvijek zebnje suvremenog ovjeka. Jedna Swannova ljubav - pria je u treem licu (jer se pripovjeda vraa u prolost, u vrijeme prije svog roenja), o uglednom starom gospodinu Swanu i njegovoj velikoj ljubavi Odeti. Zaviajna imena-ime - novo je pripovjedaevo vraanje u djetinjstvo, u one godine kada je bio zaljubljen u Gilbertu, Swanovu i Odetinu kerku. Da bi pobijedio vrijeme, tj. prolaznost i smrt, ovjek treba da se okrene prema svojoj prolosti koja nije mrtva, da je ponovo oivi, da pronae izgubljen, proteklo vrijeme. I Marcel Proust ga je pronaao, zaustavivi ga na stranicama svoga djela. Za roman "Put do Swanna" moemo rei ono to je Proust rekao za cjelinu "Traganja za izgubljenim vremenom", da je sama sr njegovog ivota bez ikakvih drugih primjesa. I istina je da koritenje pripovijedanja u prvom licu u "Combrayu" i "Zaviajnim imenima - imenu" nije tek obino literarno umijee. Ta knjiga sjeanja je naprosto knjiga uspomena. Pripovjedaevo djetinjstvo izrasta iz privatnog djetinjstva Marcela Prousta. Odmah im stanemo itati djela ovog pisca, zapaamo da on vidi vrlo mnogo ondje gdje mi vidimo tek neto ili ne vidimo nita. To to on gleda, nije nita neobino, esto je to neto najsvakidanjije, ali je neobino ta on sve u tome vidi. Stoga bi kod njega jo manje nego moda kod ijednog drugog pisca romana imalo smisla pripovijedati sadraj njegovih knjiga. To bi bilo kao kad bi neko, ali bez ikakva smisla pripovijedao dogaaj sa slike kojeg velikog majstora. Proust ima to osobito oko i za unutranji i za vanjski svijet. Zbog takog pogleda u unutranji svijet Prousta i dre za obnovitelja psiholokog romana u Francuskoj, u kojoj se takav talenat za psihologiju nije pojavio jo od onih klasinih pisaca francuskog romana kakav je bio, na primjer, Stendhal. Roman je pisan u vidu autobiografije glavnog junaka (u stvari samog autora). Interesantan je kao Proustov pokuaj da nadvlada prolaznost i smrt novim poimanjem vremena. Proust uspijeva da senzornim podraajima (uglavnom okus i miris) izvue iz podsvijesti svog junaka pojedine dogaaje iz njegove prolosti, koje on sad ponovno proivljuje u sadanjosti, i to jo intenzivnije nego nekad, jer im prilazi obogaen novim iskustvima i jer slobodno moe upravljati njihovim trajanjem. U ovom romanu, Marsel Prust daje jednu sloenu filozofiju vremena. Roman poinje u Combrayu, u posljednjoj noi djetinjstva, koju obiljeava odbijeni majin poljubac i raanje svijesti o emocionalnoj osamljenosti, a zavrava u posljednjoj noi vanjskog, stvarnog ivota. Sve to e slijediti vrijeme je pisanja, pobjeda refleksije nad impresijom, umjetnosti nad ivotom. Svijetu kao nesaopivoj sumi mogunosti suprotstavlja se umjetniko stvaralatvo koje ima golemu ulogu u Proustovu univerzumu, i ono predstavlja konstruktivnu snagu u romanu. Odgovor bolesnog asketa Prousta je jasan: umjetniko djelo je ona jedina mogunost prerastanja samoga sebe kojoj svaki potencijalni umjetnik treba teiti ne samo da bi izrazio sebe, nego da bi opravdao svoje postojanje. Za ovog pisca stvaralatvo je bilo vie nego spas od straha pred nitavilom. Bila je to potreba da izie iz uskoe vlastite sudbine, da stvara iz sebe za druge. On govori o tzv. doivljenom trajanju vremena. Ovim pojmom, Prust se suprostavlja pojmu prolaznosti. Po njegovom miljenju sjeanja i osjeanja uspjeno se suprostavljaju vremenskoj prolaznosti, jer posjeduju kvalitetu (dimenziju) savremenosti. Osnovna preokupacija Marsela Prusta, i umjetnika i filozofska, jeste prolost. 118 Proust fautovski119 tuguje za trenutkom to prolazi, fiksira sunane predjele jednoga djetinjstva, mnoga lica u prolazu, parike salone, sjedeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitolokog djetinstva,
118 119

Voloder, Nusret. itanka 3. razred gimnazije, 1. izdanje, Sarajevo,1994. Podaci iz: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.

96
Proustov vjeiti mladi, analitiar, artist, lirik graanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u ijem se traenju osjea tipino francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmilja nego otkriva: L artite n invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj ve i u dananjoj europskoj knjievnosti. Proustov osjeaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjeanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaa postaju duhovni zaviaj mnogih milijuna italaca. 3.1 Drutvo120: Rije drutvo nekako udno zvui kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je drutvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreu u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavrenije osvijetljenje drutva, visokog drutva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebiniji, najgluplji i najistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, arma, povrnosti i nehumanosti istoga drutva. A za stvaranje njezina lika Proust se posluio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najblie okoline, jer Proust je svoja lica transponirao prema licima drutva u kojem je ivio. Drutvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kree se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaa nita drugo osim svoje bogate etvrti u Parizu, jednog normandijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovalita na normandijskoj obali. lanovi tog drutva lieni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vre bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica nita nee i zato nita ne rade, njihova budunost ne ovisi o njihovu htijenju ve o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vri nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjeamo potpunu dekadenciju Proustova drutva. Proustovo djelo isto tako nije ni tendenciozno ni moralno. Ono ne prouava vanjsku radnju ve unutarnje injenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je drutvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zakljuiti da kod njega nema dinamike, to bi ujedno znailo da nema ivota, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutranjosti mehanizma sakrivenog ispod povrine bia i stvari. U drutvu u kojem je ivio, u pripadnosti klasi u koju nije sumnjao, to je doista i bio jedini nain prerastanja uskih klasnih i linih interesa. Umjetnost je, po pesimistinoj Proustovoj filozofiji, jedina mogunost autentine komunikacije s drugim. Samo s pomou umjetnosti moemo izii iz sebe, znati to netko drugi vidi od tog svemira koji nije isti kao na, iji bi nam pejzai ostali isto tako nepoznati kao da su na mjesecu. Razumljivo je da Proustov osjeaj nespoznatljivosti svijeta i linosti proizlazi iz drutvenopovijesnih odrednica njegova stvaralatva. 3.2 Slikar prostora i vremena121: U jednom pismu Proust kae: to se tie stila, nastojao sam odbaciti sve ono to diktira isti razum, svu retoriku, uljepavanje i gotovo sve homotine i traene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentine impresije i potovao prirodni tok moje misli. Proust se slui bojama kao impresionistiki slikar, stvarajui najprije ambijent koji obavija osjetila odreenim svjetlom i tonom, te na taj nain prua uvjete za postanak istih impresija. Proust, osim to je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se ivot odvijao izvan praktikog vremena koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni ivot. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i sluio se njime samo za vlastita istraivanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u istom stanju, osjeati se suvremenikom stoljea i tako izbjei smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znai ne imati vie uspomena, znai pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znai posjedovati prolost, sadanjost i budunost. Posjedovati sve to, znai ivjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i treem, i prema tome, ne ivjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjei sva tri i nai se izvan njih, tj. izvan vremena. Taj susret prolosti i sadanjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prolost da bi dao slici vie reljefa. No tada su te usporedbe bile veinom paralele bez osjetnih dodirnih toaka. Prolost je sluila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prolost je isto tako iva kao i sadanjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetinija i slikovitija, jer nam otkriva proces postajanja sadanjosti. Prola se stoljea pomiu i pribliavaju nama stvarajui sadanjost. Istorija i trajanje, u romanu 19. vijeka, shvaeni su kao prostor u kome se odvija ovjekovo ivotno klupko, ili kao poprite na kome se sukobljavaju interesi i volje razliitih drutvenih klasa. Jednom rijeju, istorija je istovremeno predmet i okvir pripovijedanja, medij i dekor. Takvo shvatanje istorijskog vremena dugujemo evropskoj istoriografskoj tradiciji - od mitizovane ideje progresa i linearnosti evolucionistike metafizike preko ciklike morfologije istorijskih epoha do dijalektikog odreenja uzrono-posljedine veze i drutvene dinamike, dinamike meusobnog osporavanja i sukoba oponentnih modela
120 121

97
miljenja i prakse. S druge strane, roman 19. vijeka rastao je u klimi punoj procvata prirodnih i eksperimentalnih nauka, pa je na planu psihologije poprimio princip postupne analize i duh evolutivnog sagledanja drutvenih i istorijskih fenomena. Na taj nain okvir istorijskog vremena, kakav je ocrtan u tom romanu, ispunjenje ili akumuliranim iskustvom prolosti ili evokacijom i oivljavanjem davno iezlih epoha i likova. Za Prusta je vrijeme slika ponora u koji sve dublje propadaju i nae uspomene i mi sami tragajui za njihovom neuhvatljivom prirodom; sve nosi obiljeje tronosti i sve tei definitivnom spokoju. Samo svijest i volja za "traganjem" unose malo svjetlosti i nade u svijet mraka i neminovne konanosti stvari. U osnovi, Prustova rezignirana evokacija (koja prerasta u pravu knjievnu egzaltaciju122 i trijumf govora nad prazninom i utanjem) suprotstavlja se epsko-istorijskoj projekciji u kojoj se ovjek definie i kao suma nasljea i kao ukupnost svojih djelatnih krugova u sadanjosti i budunosti. Prust je pojam ovjeka oslobodio od grubih shvatanja pozitivizma i naturalizma ukazujui na ogromne prostore tajni u dubini ovjekova bia, ali njegovo krajnje iskustvo se rezimira u rezigniranom "traganju" i naknadnoj rekonstrukciji prolosti jezikom znakova i slika. Tako se Prustova misao ukljuuje u tokove modernog humanizma predoavajui zastraujui nesrazmjer izmeu ovjekove elje i realnosti svijeta, izmeu onoga to taj svijet nudi i to samo obeava. Stoga Prustov pokuaj da obuhvati najiri krug iskustva dobija izgled varljivog i jalovog poduhvata da se vrijeme zanemari, a trenuci sree trajno fiksiraju: uspomene i knjievne fikcije123 koje lie na uspomene i snove ne mogu oivjeti izvornu istou ina; one ga mogu samo rekreirati, i to - kao duhovnu strukturu naeg bia koje se oblikuje i saoptava u jeziku. U svom konceptu prolaznosti stvari i neuhvatljivosti zbivanja, Prust nije shvatio vrijeme kao suoenje bia sa samim inom nastajanja i konstituisanja svog vlastitog ljudskog lika, nego kao medij u kome se realnost rekonstruie kao igra sjeanja i zaborava. "Put do Swanna"' je samo prvi od sedam dijelova velikog ciklusa. U kompozicionom smislu ovaj roman ima funkciju uvoda, kakvu ima i uvertira u sloenom muzikom djelu. Combray je prvi dio ciklusa, njegova uvertira i prolog. Poinje sa buenjem pripovjedaa. Prvih trideset strana opisuju nemogunost sna, nesanica, sjeanje na prolost ga opsjedaju. Na pripovjeda je "Ja" (Marsel). On u tom romanu opisuje svoje djetinjstvo i mladost u posljednjoj etvrtini 19. stoljea: Pariz, Illiers (Combrav u romanu), mondena, knjievna i umjetnika poznanstva, ljubavi i prijateljstva, sve to je vidio i osjetio, pisac pria na osebujan i vrlo stiliziran nain. On, ustvari, eli postati autorom te smatra: da bi napisao knjigu treba izmisliti neto novo i tu ideju preoblikovati u knjigu. On shvati da bez sjeanja nema moi nad vremenom, vraa se u prolost, u djetinjstvo, i tu gradi umjetnost. Meutim, Marsel ideju u pravom smislu te rijei ne nalazi, on daje mirise, neke znakove: I tako uskoro mehaniki, onako potiten zbog tmurnog dana i perspektive alosne sutranjice, prinesoh usnama liicu aja u koji sam bio umoio komadi madeleine. Ali u istom onom trenu kad mi je gutljaj aja izmijean s mrvicama kolaa dotaknuo nepce, uzdrhtah jer sam osjetio kako se neto neobino zbiva u meni. Proeo me neki divan uitak, neto posebno, a da nisam znao zato. 124 3.3 Dinamine slike Unutranje neprekidno gibanje oivljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijee, drvee i pejzai ive, kao to iva lica; autorov stvaralaki duh ulijeva ivot u neivi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponaaju se ka iva bia. Proustove dinamine slike i njegovo opisivanje predmeta vidimo na 158. i 159. stranici ovog romana. Te stranice poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izraava njegov jedini organ psiholokog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankolinu osjeajnost u kojoj ene otkrivaju velike mogunosti ljubavnih patnji. Taj odjevni individualizam izraava naa razliita duevna stanja, crte naeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj ivimo. Tako odjea prestaje biti samo tkanina i suvini ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, na vlastiti izraz. U slikama prirode Marcel Proust najvie panje posveuje cvijeu, drveu i moru. More, ta nepregledna snaga, to vjeno gibanje, ta vjena promjena, nalo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajna i nemirna povrina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: (Mladost) je stanje prije potpunog ukruenja i zato u drutvu mladih djevojaka osjeamo ono isto koje osjeamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprenostima i to nas podsjea na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prirode, koje vidimo kad smo na moru.

122 123

124