Voltaire

Rasprava o toleranciji

Prevela Bosiljka Brlei

Priredio Milivoj Solar

MATICA HRVATSKA Zagreb 1997 M ATICA H RVATSKA BIBLIOTEKA PARNAS
Niz Filozofija

Matica hrvatska 1997 Naklada Matice hrvatske Za nakladnika Josip Bratuli Urednica Jelena Hekman Likovna i tehnika oprema Luka Gusi Priprema Kolumna d.o.o., Zagreb Tisak Targa, Zagreb CIP - Nacionalna i sveuilina knjinica 970618155

ISBN 953-150-082-7

Sadraj
Poglavlje I. Kratka povijest smrti Jeana Calasa...................................................................... 5 Poglavlje II. Posljedice stradanja Jeana Calasa...................................................................... 16 Poglavlje III. Ideja reformacije u XVI. Stoljeu........................................................................ 18 Poglavlje IV. Je li tolerancija opasna i u kojih je naroda doputena.................................. 22 Poglavlje V. Kako se moe dopustiti tolerancija................................................................... 29 Poglavlje VI. Je li netolerancija u skladu s prirodnim ljudskim pravom............................... 33 Poglavlje VII. Jesu li Grci poznavali netoleranciju.................................................................. 35 Poglavlje VIII. Jesu li Rimljani bili tolerantni........................................................................... 38 Poglavlje IX. Muenici............................................................................................................. 44 Poglavlje X. O opasnosti od lanih legendi i progona.......................................................... 54 Poglavlje XI. Zloupotreba netolerancije................................................................................ 60 Poglavlje XII. Da li je netolerancija smatrana boanskim pravom u judaizmu i da li je uvijek primjenjivana.......................................................................................... 65 Poglavlje XIII. Krajnja tolerancija idova.................................................................................. 73 Poglavlje XIV. je li Isus Krist uio ljude netoleranciji............................................................. 77

4 Poglavlje XV. Svjedoenja protiv netolerancije....................................................................... 84 Poglavlje XVI. Razgovor umirueg i zdravog ovjeka................................................................ 87 Poglavlje XVII. Pismo koje je jezuitu Le Tellieru napisao neki beneficijat,6.svibnja1714.................................................................................. 90 Poglavlje XVIII. Jedini sluajevi u kojima je netolerancija u skladu s ljudskim pravom.......... 94 Poglavlje XIX. Izvjetaj o jednoj burnoj raspravi u Kini........................................................... 97 Poglavlje XX. Je li korisno drati narod u praznovjerju....................................................... 100 Poglavlje XXI. Vrlina vrijedi vie od uenosti.......................................................................... 104 Poglavlje XXII. O opoj toleranciji............................................................................................ 106 Poglavlje XXIII. Molitva Bogu.............................................................................................................. 110 Poglavlje XXIV. Post-scriptum................................................................................................ 112 Poglavlje XXV. Nastavak i zakljuak...................................................................................... 117 Poglavlje XXV. Novododana glava u kojoj se izvjetava o posljednjoj presudi u korist obitelji Calas.......................................................... 121 Biljeke................................................................................................................... 127 Voltaire (Milivoj Solar)........................................................................................... 139

Poglavlje I Kratka povijest smrti Jeana Calasa

Umorstvo Calasa, to ga je u Toulouseu poinio ma pravde 9. oujka 1762, jedan je od onih izuzetnih dogaaja koji zasluuju panju naeg vremena i potomstva. Ljudi ubrzo zaboravljaju mnotvo mrtvaca izginulih u bezbrojnim bitkama, ne samo zato to se tu radi o neizbjenoj sudbini rata, ve i zato to su te rtve oruja i same mogle zadavati udarce neprijatelju i nisu pale ne branei se. Tamo gdje su opasnost i nadmo podjednake, uenje prestaje, pa i samilost slabi; no ako je neki neduni otac obitelji izruen na milost i nemilost zabludi ili strasti ili fanatizmu, ako je optuenome jedina obrana njegova nevinost, ako se suci koji odluuju o njegovu ivotu izricanjem smrtne presude izlau jedino opasnosti da pogrijee, ako mogu ubiti nekanjeno, samo tom jednom presudom, tada se podie glas javnosti, svatko se poinje plaiti za sebe, narod vidi da nitko nije siguran za svoj ivot pred sudom postavljenim da bdije nad ivotom graana i svi se glasovi slijevaju u jedan jedini traei osvetu. U ovom neobinom sluaju radilo se o vjeri, o samoubojstvu, o umorstvu sina; trebalo je saznati jesu li jedan otac i jedna majka zadavili vlastitog sina da bi ugodili Bogu, je li brat zadavio brata, prijatelj prijatelja, i mogu li suci sebi predbaciti da su na smrt na kotau osudili nedunoga oca ili da su potedili krivce majku, brata, prijatelja. Jean Calas, star ezdeset osam godina, bijae trgovac u Toulouseu vie od etrdeset godina i svi koji su s njim ivjeli smatrahu ga dobrim ocem. Bio je protestant, kao i njegova ena i sva njihova djeca, osim jednoga koje se odreklo hereze i kojemu je otac davao malu potporu. inilo se da mu je daleka i pomisao na onaj besmisleni fanatizam to raskida sve drutvene veze, tako da je odobrio preobraenje svojega sina Louisa Calasa, a vie od trideset godina slukinja mu je bila gorljiva katolkinja, koja je podigla svu njegovu djecu. Jedan od sinova Jeana Calasa, po imenu Marc-Antoine, posvetio se peru; slovio je kao ovjek nemirna, mrana i silovita duha. Taj mladi, ne uspjevi da ude u trgovinu, za koju nije imao dara, niti da bude primljen u advokatsku slubu, jer su mu za to trebala svjedoanstva o pripadnosti katolikoj vjeri koja nije mogao dobiti, odlui da skona svoj ivot i jednom od svojih prijatelja dade naslutiti svoju nakanu; u njegovoj ga je odluci uvrstilo itanje svega to je ikada napisano o samoubojstvu. Napokon, izgubivi jednoga dana novac u igri, izabere taj dan za provoenje svoje namjere. Jedan prijatelj njegove obitelji, a i njegov, imenom Lavaysse, devetnaestogodinji mladi, poznat po prostodunosti i blagoj udi, sin uvenog odvjetnika iz Toulousea, stigao je uoi toga dana u Bordeaux;1 sluajno je svratio na
1

12. listopada 1761. (Voltairova biljeka uz tekst oznaene su zvjezdicom, op. prevod.)

6 veeru Calasovima. Otac, mati, najstariji sin Marc-Antoine i drugi sin. Pierre, veerali su zajedno. Poslije veere povukoe se u mali salon: u jednom trenutku MarcAntoine se izgubi. Kad je nakon nekog vremena mladi Lavaysse odluio da poe, isprati ga Pierre Calas; dolje, pored trgovine, naoe njih dvojica Marc-Antoinea objeena o dovratak, samo u koulji, dok mu odijelo bijae sloeno na tezgi. Koulja mu je bila uredna, kosa glatko zaeljana, a na tijelu se nije vidio nikakav trag rane, niti modrica.2 Prelazimo ovdje preko svih detalja o kojima su izvijestili branitelji; neemo opisivati bol i oajanje oca i majke, iji su se krici uli i u susjedstvu. Lavaysse i Pierre Calas, potpuno izvan sebe, otrae potraiti ranarnike i predstavnike vlasti. Dok su oni obavljali tu dunost, dok su se otac i mati guili u suzama, narod Toulousea okupio se oko kue. Taj je narod praznovjeran i nagao; svoju brau koja ne pripadaju istoj vjeri kao on, gleda kao udovita. U Toulouseu su sveano zahvalili Bogu za smrt Henrika III. i zakleli se da e pogubiti prvog koji prizna za kralja velikog, dobrog Henrika IV. Taj grad jo uvijek svake godine upriliuje procesiju i pali krjesove, sveano slavei dan kada je, prije dva stoljea, pobijeno etiri tisue heretika. Uzalud je gradsko vijee est puta donosilo odluku kojom se zabranjuje ta strana sveanost; Tuluani su je uvijek slavili kao cvjetne igre. Neki fanatik iz svjetine uzviknu da je Jean Calas objesio vlastitog sina, MarcAntoinea. Taj uzvik, ponavljan od usta do usta, za tren postade jednoglasnim; drugi dodadoe da se pokojnik sljedeeg dana trebao odrei svoje vjere, da su ga njegova obitelj i mladi Lavaysse zadavili iz mrnje prema katolikoj vjeri; trenutak kasnije nitko vie nije u to sumnjao. Cijeli grad bijae uvjeren da kod protestanata, u znak vjere, otac i majka moraju ubiti sina ako se ovaj eli preobratiti. Jednom uznemireni duhovi vie se ne zaustavljaju. Izmislie da su se protestanti Languedoca dan ranije sastali, da su, veinom glasova, izabrali krvnika sekte, da je izbor pao na mladog Lavayssea, da je taj mladi u roku od dvadeset etiri sata primio vijest o svom izboru i doao iz Bordeauxa pomoi Jeanu Calasu, njegovoj eni i sinu Pierreu da zadave prijatelja, sina, brata. Gospodin David, inovnik gradske uprave Toulousea, potaknut ovim glasinama i elei se istaknuti brzim izvrenjem dunosti, obavi istrani postupak protiv svih propisa i pravila. Obitelj Calas, katolika slukinja i Lavaysse naoe se u okovima. Objavljen je i poziv pred crkveni sud, isto tako manjkav kao i istrani postupak. Uinie i vie od toga: Marc-Antoine Calas umro je kao kalvinist,2 te bi ga, ako je sam podigao ruku na sebe, trebalo vui na pleteru; sahranie ga, meutim, uz najvee poasti u crkvi Svetog Stjepana, usprkos upniku koji se bunio protiv tog svetogra. U Languedocu postoje etiri pokajnike bratovtine:3 bijela, plava, siva i crna. Braa nose dugaku kukuljicu s platnenom maskom na kojoj su dva proreza za oi: htjeli su vrbovati i vojvodu od Fitz-Jamesa, zapovjednika pokrajine, da ue u njihovu zajednicu, ali ih je on odbio. Bijela braa odrae sveanu slubu za Marc-Antoinea Calasa kao da se radi o mueniku. Nikada nijedna crkva nije s toliko sjaja slavila istinskog muenika; no, sva ta poast bijae jeziva. Iznad velianstvenog katafalka podigli su kostur koji se micao, a predstavljao je Marc-Antoinea Calasa koji u jednoj ruci dri palminu granicu, a u drugoj pero kojim treba potpisati da se odrie
2

Na leu, prenesenom u gradsku vijenicu, naena je samo mala ogrebotina na vrhu nosa i sitna mrlja na grudima, nastala vjerojatno pri nepaljivom prijenosu tijela.

7 krivovjerja, a potpisivao je ustvari smrtnu presudu vlastitom ocu. Ostalo je jo jedino da nesretnika koji je na sebe podigao ruku proglase svecem: narod ga je ve gledao kao sveca; neki su ga zazivali, drugi su odlazili da se pomole na njegovu grobu, trei su od njega traili uda, etvrti su govorili o udima koja je izvrio. Jedan mu je fratar iupao nekoliko zuba da bi imao trajnu relikviju. Neka je pobona ena, inae nagluha, izjavila da je ula zvuk zvona. Neki apoplektini sveenik ozdravio je uzevi sredstvo za povraanje. Sastavili su zapisnik o tim udima. Pisac ovog izvjea moe potvrditi da je jedan mladi iz Toulousea poludio molei se nekoliko noi na grobu novog sveca i ne uspjevi izazvati udo koje je zazivao. Neki od sudskih inovnika pripadali su takoer bratstvu bijelih pokajnika. Od tog trenutka smrt Jeana Calasa kao da bijae neizbjena. No, njegovu je smrt ponajvie pripremalo pribliavanje one neobine sveanosti koju Tuluani slave svake godine u spomen na pokolj etiri tisue hugenota; 4 1762.5 bila je godina dvjestote obljetnice. Grad su posebno ukraavali za tu sveanost: to je jo vie poticalo raspaljenu matu naroda; javno se govorilo da e stratite na kojem e na kotau pogubiti Calasove, biti najvei ukras svetkovine; netko je rekao da je sama providnost dovela ove rtve da budu prinesene u slavu svete vjere. Dvadeset je osoba ulo te rijei, pa jo i strasnije od njih. I sve to u nae doba! U ovom vremenu kad je filozofija toliko napredovala i kada se u stotinjak akademija piu djela koja treba da pobude blagost u vladanju! Izgleda da se fanatizam, pogoen odnedavna uspjesima razuma, ispod njega jo bjenje bori. Trinaest sudaca sastajalo se svakoga dana da zavre proces. Protiv obitelji nije bilo, a nije ni moglo biti, nijednog dokaza; no, mjesto dokaza zauzela je zaslijepljena vjera. est sudaca dugo je ustrajalo pri odluci da Jeana Calasa, njegova sina i Lavayssea treba osuditi na smrt na kotau, a enu Jeana Calasa na lomau. Sedam preostalih, umjerenijih, htjeli su da se stvar barem ispita. Dugotrajne rasprave su se ponavljale. Jedan od sudaca,6 uvjeren u nedunost optuenih i nemogunost zloina, odri ustar govor njima u prilog, suprotstavljajui ar ovjekoljublja aru strogosti. U svim domovima u Toulouseu, gdje su neprestani povici zabludjele i pretjerane vjere traili krv tih nesretnika, on postade javnim braniteljem Calasovih. Drugi sudac, poznat po svojoj naprasitosti,7 govorio je po gradu protiv Calasovih s isto toliko estine koliko je prvi pokazivao gorljivost branei ih. Napokon pometnja postade tako velika da su obojica bili prisiljeni dati ostavku; povukoe se na selo. No, nekom udnom nesreom, sudac sklon Calasovima ostao je obziran pri svom povlaenju, dok se drugi vratio i dao svoj glas protiv onih kojima uope nije smio suditi: upravo taj glas utjecao je na odluku da se optueni osude na kota, jer je na kraju, u trenutku kad je bilo osam glasova protiv pet, jedan od est sudaca koji su se suprotstavljali osudi, nakon dosta protesta preao na stranu najstroih. Kad se radi o umorstvu sina i osudi jednog oca obitelji na najstraniju kaznu, ini se da bi presuda morala biti jednoglasna, jer bi dokazi za takav neuven zloin1 morali biti nepobitni i svima oiti: i najmanja sumnja morala bi u slinom sluaju biti dovoljna da pokoleba suca koji e potpisati smrtnu presudu. Slabost
1

U povijesti znam samo za dva sluaja oeva optuenih da su ubili svoju djecu zbog vjere:

Prvi je sluaj oca svete Barbare, koju mi zovemo sveta Barbe. On je naruio dva prozora za kupaonicu; Barbara je, u njegovoj od sutnosti, dala izraditi trei u ast Svetog Trojstva; vrbom prsta napravila je znak kria na mramornim stupovima. Njen otac, bijesan, krene za njom s maem u ruci, ali ona pobjee kroz brdo koje se pred njom otvorilo. Otac zaobie brdo i dostigne ker; izbievae je golu, a Bog je obavije bijelim oblakom; na krajnjoj otac odsijee glavu. Tako izvjetava Cvijet svetaca.

8 naega razuma i nedostaci naih zakona svakog se dana osjeaju; no, u kojoj emo prilici bolje otkriti njihovu nitavnost negoli u trenutku kad prevagom jednog glasa poalju na kota nekog graanina? U Ateni je trebalo pedeset glasova iznad polovice ukupnog broja glasova da bi se suci usudili izrei smrtnu presudu. to iz toga proizlazi? Ono to ve znamo, ali nam nita ne koristi, da su Grci bili mudriji i humaniji od nas. Izgledalo je nemogue da bi Jean Calas, ezdesetosmo-godinji starac, ije su noge ve odavno bile slabe i nateene, mogao sam zadaviti i objesiti sina od dvadeset osam godina, koji osim toga bijae natprosjene snage. Pri tome su mu sasvim sigurno morali pomagati i njegova ena, sin Pierre, mladi Lavaysse i sluavka, Oni se nisu ni za trenutak razdvajali one veeri kad se zbio kobni dogaaj. No, ta je pretpostavka bila jo besmislenija od prve: ta kako bi sluavka, gorljiva katolkinja, mogla trpjeti da hugenoti ubijaju mladia kojeg je ona odgojila i to zato da bi ga kaznili zbog ljubavi prema vjeri te iste sluavke? Kako bi Lavaysse mogao doi iz Bordeauxa s namjerom da zadavi prijatelja o ijem navodnom preobraenju nije nita znao? Kako bi njena majka mogla podii ruku na svog sina? Kako bi svi oni zajedno mogli svladati mladia, snanijeg od svih njih, bez dugotrajne i ogorene borbe, bez stranih krikova koji bi dozvali cijelo susjedstvo, bez mnogo udaraca, bez modrica, bez poderanih odijela. Bilo je jasno da su, ako je umorstvo zaista izvreno, svi optueni podjednako krivi, jer se nisu odvajali ni na trenutak; bilo je oito da nisu; bilo je oito da ne moe biti kriv samo otac; a ipak je sud jedino tog oca osudio da izdahne na kotau. Razlozi takvoj presudi bijahu isto tako neshvatljivi kao i sve ostalo. Suci koji su odluivali o kazni za Jeana Calasa, uvjerili su sve ostale da slabani starac nee izdrati muke i da e pod udarcima krvnika priznati svoj zloin i odati pomagae. Bili su posve smeteni kada je taj starac, umirui na kotau, dozivao Boga za svjedoka svoje nevinosti i zaklinjao ga da oprosti njegovim sucima. Bili su prisiljeni izrei drugu presudu, koja je proturjeila onoj prvoj; odluili su naime da puste iz zatvora majku, sina Pierrea, mladog Lavayssea i sluavku. No, kad ih je jedan savjetnik upozorio da takva presuda porie onu prvu, i da time sami sebe osuuju, jer su optueni bili stalno zajedno u vrijeme kad je navodno izvreno umorstvo, te da putanje iz zatvora svih preivjelih nepobitno dokazuje nevinost oca obitelji nad kojim je kazna izvrena, odluie se da kazne izgonom Pierrea Calasa, njegovog sina. Taj se izgon inio isto tako besmislenim i nedosljednim kao i sve ostalo: jer Pierre Calas bio je ili nevin ili kriv za ubojstvo brata; ako je bio kriv, trebalo ga je poslati na kota kao i oca; ako je bio nevin, nije ga trebalo prognati. No suci, zaplaeni stradanjem oca i blagom pobonou njegova umiranja, zamiljali su da e spasiti svoju ast ako narod povjeruje da su pomilovali sina, kao da pomilovanje u ovom sluaju ne bi predstavljalo jo jedan znak nesavjesnog obavljanja dunosti; i vjerovali su da progon tog mladia, siromanog i bez potpore, u emu oni nisu vidjeli nikakve posljedice, ne predstavlja veliku nepravdu nakon one koju su, na nesreu, ve uinili.

Drugi primjer je princ Hermenegilde. Pobunio se protiv kralja, svog oca, izazvao ga 584. na borbu, u kojoj je pobijeen, a ubio ga je neki oficir: proglasili su ga svecem jer mu otac bijae arijevac .

9 Dok je jo bio u tamnici, Pierreu Calasu su poeli prijetiti da e i njega zatei oeva sudbina ako se ne odrekne svoje vjere. To ovaj mladi1 tvrdi pod zakletvom. Naputajui grad, Pierre Calas je sreo opata preobraenika, koji ga je vratio natrag u Toulouse. Zatvorie ga u neki dominikanski samostan i tamo prisilie da obavlja sve katolike obrede; bijae to djelomice ono to su eljeli, bijae to cijena krvi njegova oca; vjera, koju su smatrali osveenom, kao da je time bila zadovoljena. Majci oduzee keri; zatvorie ih takoer u samostan. Ta ena, koju je takorei pokropila krv vlastitog mua, koja je na svojim rukama drala mrtvog najstarijeg sina, gledala kako drugog progone iz grada, kojoj su oduzeli keri, liili je imanja, ostala je sama na svijetu, bez kruha, bez nade, umirui od svoje prekomjerne nesree. Neki ljudi koji su paljivo prouili sve okolnosti tog uasnog dogaaja, bili su tako zapanjeni da su nagovarali gospodu Calas, koja se bila povukla u potpunu samou, da potrai pravdu pri samom prijestolju ena se jedva drala na nogama, gasila se poput svijee; osim toga, Engleskinja po roenju, preseljena u tu francusku provinciju jo kao dijete, plaila se i samog spomena imena grada Pariza. Zamiljala je glavni grad kraljevine jo barbarskijim od Languedoca. Na kraju je dunost da osveti uspomenu na svojega mua ipak nadvladala slabost. Stigla je u Pariz spremna na najgore. Iznenadila se naiavi tamo na lijep prijem, na pomo i suze. U Parizu razum je jai od fanatizma, ma kako snaan ovaj bio, dok u provinciji fanatizam gotovo uvijek odnosi prevagu nad razumom. Gospodin de Beaumont, uveni odvjetnik parikog najvieg suda, prvi se zauzeo za nju i sastavio pismeno obrazloenje koje je potpisalo jo petnaest odvjetnika.8 Gospodin Loiseau, ne manje rjeit, sastavio je predstavku9 u korist obitelji. Gospodin Mariette, odvjetnik u savjetu, podnio je pravnu molbu,10 koja je uvjerila sve duhove. Ova tri plemenita branitelja zakona i nedunosti prepustie udovici dobit od izdavanja svojih pledoajea.2 Pariz i cijela Evropa bili su ganuti i, zajedno s nesretnom enom, traili su pravdu. Cijela je javnost donijela odluku mnogo ranije negoli to ju je mogao potpisati savjet. Milosre je doprlo ak do ministarstva, unato stalnoj bujici raznih sluajeva koji ga zasipaju i esto iskljuuju samilost i unato navici da gledaju nesretnike, to moe jo vie otvrdnuti srce. Kerke opet vratie majci. Vidjeli su ih, sve tri prekrivene velom i oblivene suzama, kako izmamljuju suze na oima i svojim sucima. No, obitelj je jo uvijek imala neprijatelja, jer se radilo o vjeri. Vie osoba, koje u Francuskoj zovu pobonima,3 izjavilo je otvoreno da bi bilo bolje ostaviti da na kotau izdahne neki stari, pa makar i neduni kalvinist, negoli da osmorica savjetnika iz Languedoca moraju priznati da su pogrijeili. Posluili su se ak ovim rijeima: Ima vie magistrata nego Calasa, iz ega je slijedio zakljuak da je obitelj Calas
1

U moju tamnicu ude neki jakobinac i zaprijeti mi istom takvom smru ako se ne odreknem vjere: to potvrujem pred Bogom. 23- srpnja 1762. Pierre Catas.
2 3

U vie gradova bili su krivotvoreni i ga Calas izgubila je dobit od te velikodunosti.

Poboan (devot, prim. prev.) dolazi od latinskog devotus. Devoti su u starom Rimu bili oni koji su se rtvovali za spas republike: bijahu to Kurciji, Deciji.

10 trebala biti rtvovana zbog asti magistrature. Nisu pomiljali da se ast sudaca, kao i drugih ljudi, sastoji u tome da isprave svoje pogreke. U Francuskoj ne vjeruju da je papa, zajedno sa svim svojim kardinalima, nepogrjeiv: mogli bi ipak povjerovati da to nisu ni osmorica sudaca iz Toulousea. Svi ostali razumni i nepristrani ljudi govorili su da bi presuda iz Toulousea bila ponitena u itavoj Evropi, ali posebni obziri sprjeavali su da bude ponitena u savjetu. Takvo je bilo stanje u tom neobinom sluaju kada se u nekolicine nezainteresiranih ali osjetljivih osoba rodila zamisao da javnosti iznesu neka razmiljanja o toleranciji, o oprostu od grijeha, o suuti koju opat Houtteville11 u svojoj naduvenoj i to se injenica tie neistinitoj govoranciji, naziva udovinim uenjem, a koju razum zove darom prirode . Ili su suci iz Toulousea, zavedeni fanatizmom svjetine, osudili na smrt na kotau jednog nedunog oca obitelji, za to do sada nema primjera u sudskoj praksi, ili su taj otac obitelji i njegova ena zadavili svog najstarijeg sina, pri emu su im pomagali drugi sin i jedan prijatelj, to nije u skladu s prirodom. U jednom i drugom sluaju zabluda najsvetije vjere izazvala je velik zloin. Dakle, u interesu je ljudskog roda da ispita treba li vjera biti milosrdna ili okrutna.

11

Poglavlje II.

Posljedice stradanja Jeana Calasa

Ako su bijeli pokajnici bili uzrokom stradanja jednog pravednika, potpune propasti jedne obitelji, njenog rasula i sramote koju bi trebalo pripisati jedino nepravdi, a ovdje je pala na rtvu; ako je urba bijelih pokajnika da ponu slaviti kao sveca onoga koga je, prema naim surovim obiajima, trebalo vui na pleteru, dovela na kota asnog oca obitelji, ta bi ih nesrea doista trebala uiniti pokajnicima do kraja ivota; i oni i suci morali bi plakati, ali ne u dugakoj bijeloj mantiji i s maskom preko lica. koja im skriva suze. Potujemo sva bratstva: ona upuuju na dobro; no, koliko god bilo veliko dobro koje mogu uiniti za dravu, moe li se ono izjednaiti s ovim uasnim zlom to su ga prouzroila? Izgleda da su utemeljena na aru koji u Languedocu potie katolike protiv onih koje nazivamo hugenotima. Reklo bi se da su se zavjetovali da e mrziti svoju brau jer ih mi suvie volimo i pomaemo. A to bi bilo kad bi ovim bratstvima upravljali zanesenjaci, poput onih to su neko, u pojedinim udruenjima obrtnika i gospode12 u pravo umijee i sistem pretvorili svoj obiaj da imaju vizije, kao to kae jedan od naih najrjeitijih i najuenijih magistrata? to bi bilo kad bi u bratstvima uveli one mrane komore, nazvane sobama za meditaciju, gdje su po zidovima slikali avole naoruane rogovima i kandama, vatre pakla, krieve i bodee, sa svetim imenom Isusovim iznad slike? Kakav prizor za ve opinjene oi i matu, istodobno raspaljenu i podlonu svojim vodiima! Bilo je vremena, to i predobro znamo, kada su bratovtine bile opasne. Mala braa, flagelanti, izazivali su nemire. Liga15 je poela s takvim udruenjima. Zato da se netko odvaja od ostalih graana? Zar su se smatrali boljima od drugih? Ve i to je uvreda za ostali dio nacije. Jesu li eljeli da svi krani udu u bratovtinu? Bio bi to krasan prizor: cijela Evropa s kukuljicom i pod maskom s dvije okrugle rupe ispred oiju! Misle li doista da Bog vie voli tu bizarnu odjeu od obinog kaputa? Vie od toga: ta je odjea uniforma oponenata, koja opominje protivnike da uzmu oruje; ona moe izazvati neku vrstu graanskog rata u duhovima, to bi moda zavrilo nesretnim izgredima kada kralj i njegovi ministri ne bi bili isto toliko mudri koliko su fanatici bezumni.
13

Dobro znamo koliko nas je stajala rasprava krana o dogmi: krv je tekla na stratitima i u bitkama od IV. stoljea do naih dana. Ograniimo se ovdje na ratove i na strahote koje su izazvali sporovi o reformaciji i pogledajmo koji im je uzrok u Francuskoj. Moda e kratak i vjeran prikaz tolikih nevolja otvoriti oi nekim slabo upuenim osobama i dirnuti dobra srca.

12

Poglavlje III.

Ideja reformacije u XVI. stoljeu

Kada su se u vrijeme procvata knjievnosti i filozofije duhovi poeli prosvjeivati, najee su bile albe zbog zloupotrebe; svi priznaju da su albe bile opravdane. Papa Aleksandar VI. javno je kupio tijaru,16 a petoro njegove kopiladi uivalo je njene povlastice. Njegov sin, kardinal i vojvoda od Borgie, dao je u dogovoru s ocem pogubiti obitelji Vitelli, Urbino, Gravina, Oliveretto i stotinu drugih velikaa, da bi im oteo imanja. Julije II, obuzet istom sklonou, ekskomunicirao je Luja XII, dao njegovo kraljevstvo prvom osvajau, a on sam, s kacigom na glavi i oklopom na leima, opustoio je ognjem i maem dio Italije. Leon X. prodavao je oproste od grijeha kao to se prodaje ive na trnici, samo da bi mogao platiti svoje uitke. Oni koji su ustali protiv tolikih razbojstava nisu se barem ogrijeili o moral. Pogledajmo jesu li bili u krivu kad je rije o politici. Govorili su da Isus Krist nije nikada zahtijevao anate17 i rezervacije,18 niti prodavao dispenze19 za ovaj svijet i oproste20 od grijeha za onaj drugi; moemo dakle i bez plaanja svih tih stvari nekom stranom vladaru. Kad bi nas anati, procesi koji se vode u Rimu i oprosti koji jo i danas postoje, stajali samo pet stotina tisua franaka godinje, jasno je da smo od Franoisa I, tijekom ovih dvjesto pedeset godina, platili sto dvadeset pet milijuna franaka; a ako izraunamo razliite cijene srebrne marke, ta suma iznosi oko dvjesto pedeset milijuna dananjih franaka, Moemo se dakle, bez bogohuljenja, sloiti da heretici, predlaui ukidanje tih neobinih nameta kojima e se potomstvo uditi, svojim prijedlogom nisu nanosili veliko zlo kraljevstvu i da su bili prije dobri raundije negoli loi podanici. Dodajmo da su oni bili jedini koji su znali grki i poznavali stari vijek. Ne smijemo prikrivati injenicu da im, unato njihovim zabludama, dugujemo za razvoj ljudskog duha, dugo utonulog u teko barbarstvo. No kako su nijekali istilite, u koje ne treba sumnjati, i koje je uostalom dosta donosilo fratrima, kako nisu potivali relikvije koje treba potivati, a koje su fratrima donosile jo i vie, kako su, napokon, napadali dogme dostojne svakog potovanja,1 odgovorie im odmah tako to su ih spaljivali na lomai. Kralj, koji ih je titio i potplaivao u Njemakoj, koraao je u Parizu na elu povorke nakon koje su
1

Obnovili su Berengerovo miljenje o euharistiji; poricali su mogunost da jedno tijelo bude na sto tisua razliitih mjesta, pa bilo to i uz pomo boanske svemoi; poricali su da atributi mogu postojati bez subjekta; smatrali su potpuno nemoguim da ono to vidimo oima kao kruh i vino, iji okus osjeamo na nepcu i u elucu, moe nestati u trenutku dok postoji; podravali su sve te zablude osuene neko od Berengera. Pozivali su se na mnoge pasuse prvih crkvenih otaca, a osobito svetog Justinijana, koji u svom dijalogu protiv Trifona doslovce kae: Prinoenje finog brana je oblik euharistije koji Isus Krist trai od nas da prinesemo u spomen na njegovu muku, (strana 119, Edit. Londiniensis, 1719, in - 8) Podsjeali su na sve to je u prvim stoljeima reeno protiv kulta relikvije; navodili su rijeci Vigilancija: Zar je potrebno da potujete ili ak da oboavate prosti prah? Zar due muenika jo nadahnjuju njihove smrtne ostatke? U crkvu su se uvukli obiaji neznaboaca: usred podneva poinju paliti baklje. Za ivota moemo moliti jedni za druge, ali poslije smrti emu slue te molitve?. No, nisu govorili koliko je sveti Jeronim bio protiv tih Vigitancijevih rijei. Ukratko, htjeli su da sve podsjea na apostolska vremena, a nisu htjeli priznati da je zbog irenja i uvrenja Crkve bilo nuno jaati i uvrivati njezinu disciplinu: osuivali su bogatstva, koja su, kako se ini, ipak bila potrebna da se obrani dostojanstvo kulta.

13 pogubili vei broj tih nesretnika. A evo kako je izvrena kazna: vjeali su ih na kraj dugake grede to se poput vage njihala na uspravljenom deblu; ispod njih je gorjela vatra u koju su ih as sputali a as iz nje podizali; muili su ih polako, temeljito, sve dok ne bi izdahnuli od najdugotrajnijih i najstranijih muka to ih je divljatvo ikada izmislilo. Kratko vrijeme prije smrti Franoisa I, nekolicina lanova skuptine u Provansi, koje su protiv stanovnika Merindola i Cabrieresa nagovorili sveenici, zatraie od kralja da im poalje vojsku kao pomo pri pogubljenju devetnaestorice ljudi iz tog kraja koje su bili osudili; poklali su ih na kraju est tisua, ne potedjevi ni ene, ni djecu, ni starce; trideset trgovita pretvorie u prah i pepeo. Svi ti ljudi, do tada nepoznati, bili su vjerojatno krivi zato to su roeni kao valdenzi,21 bijae to njihov jedini grijeh. Nastanili su se ve prije tri stotine godina u pustarama i na brdima koja su nevjerojatnim marom uinili plodnima. Njihov pastirski mirni ivot doaravao je nevinost pripisivanu poecima svijeta. U susjedne gradove odlazili bi samo da prodaju voe to su ga uzgajali; nisu poznavali parnice niti rat; nisu se branili; poklali su ih poput odbjeglih ivotinja u zabranu.1 Poslije smrti Franoisa I, vladara poznatijeg po svojim udvaranjima i nevoljama negoli po okrutnosti, smrt tisuu heretika, osobito smrt savjetnika u skuptini Dubourga, i napokon pokolj u Vassyju, podigoe na oruje progonjene, ija se sekta namnoila pri svjetlosti lomaa i pod noem krvnika; bijes je zamijenio strpljenje; ugledae se u okrutnost svojih neprijatelja devet graanskih ratova ispunilo je Francusku krvoproliem; mir zlokobniji od rata izazvao je Bartolomejsku no,22 pokolj kojem nema premca u analima zloina. Liga je ubila Henrika III.23 i Henrika IV,24 posluivi se rukama jednog jakobinca25 i jednog udovita iz reda cistercitske brae.26 Ima ljudi koji tvrde da su humanost, blagost i sloboda savjesti strane stvari; no, govorei poteno, bi li one izazvale sline strahote?

Poglavlje IV.
Ga. de Cental, kojoj je pripadao dio opustoenih imanja na kojima su se mogli vidjeti jo samo leevi njihovih itelja, zatrai pravdu od kralja Henrika II, koji je uputi na pariki sud. Generalni zastupnik Provanse, izvjesni Guerin, glavni izvrilac pokolja, jedini je osuen na smrt. De Thou kae da je on sam snosio kaznu za ostale krivce, quod aulicorum favore destitueretur, jer nije imao prijatelja na dvoru.
1

14

Je li tolerancija opasna i u kojih je naroda doputena

Neki su izjavili da svaka oinska blagost prema naoj zabludjeloj brai koja se mole Bogu na loem francuskom, znai stavljanje oruja u njihove ruke i da emo vidjeti nove bitke kod Jamaca, Moncontoura, Coutrasa, Dreuxa, Saint-Denisa,27 itd. To zaista ne znam jer nisam prorok; no ini mi se da ne zakljuujemo dosljedno ako kaemo: Ti su se ljudi pobunili kad sam im nanio zlo: dakle, pobunit e se i kada im uinim dobro. Usudio bih se biti toliko slobodan i pozvati one koji su na elu vlade i one kojima su namijenjeni visoki poloaji, da dobro i zrelo ispitaju moramo li se doista plaiti da e blagost izazvati onakve pobune kakve je izazvala okrutnost; mora li se ono to se dogodilo u odreenim okolnostima dogoditi i u drugima; jesu li vremena, nazori, obiaji uvijek isti. Hugenoti su, bez sumnje, bili opijeni fanatizmom i ukaljani krvlju kao i mi; no je li sadanja generacija isto tako okrutna kao i njihovi oevi? Zar novo doba, razum koji toliko napreduje, dobre knjige, blagost drutva, nisu uope doprli do onih koji usmjeravaju duh tih naroda i zar ne uviamo da je gotovo cijela Evropa izmijenila lik u posljednjih pedesetak godina? Vlast se posvuda uvrstila, dok su se obiaji ublaili. Dravna policija, koju pomae i podrava jo uvijek brojna vojska, ne doputa uostalom strahovanje od tih nemirnih vremena bezvlaa, kada su se kalvinistiki seljaci borili protiv katolikih seljaka unovaenih na brzinu izmeu sjetvi i etvi. Druga vremena druge brige. Bilo bi besmisleno da se danas desetkuje Sorbona zato to je nekada zahtijevala da se spali Djevica Orleanska,28 zato to je ekskomunicirala i proskribirala velikog Henrika IV. Neemo to, naravno, traiti niti od drugih tijela kraljevstva koja su poinila iste greke u tim mahnitim vremenima: bilo bi to ne samo nepravedno ve i ludo, kao kad bismo htjeli oistiti sve stanovnike Marseillea jer su godine 1720. imali kugu. Hoemo li opustoiti Rim, kao to su to uinile ete Karla V, jer je Siksto V,29 godine 1585, dodijelio devet godina oprosta od grijeha svim Francuzima koji podignu oruje protiv svog vladara? Zar nije dovoljno sprijeiti Rim da vie nikada ne uini neto slino? Strast to je potiu dogmatski duh i zloupotrebe loe shvaene kranske vjere, prolila je podjednako mnogo krvi, izazvala podjednako mnogo nesrea u Njemakoj, u Engleskoj, pa ak i u Nizozemskoj, kao i u Francuskoj; no u tim dravama vjerske razlike danas ne izazivaju nikakve nemire: idov, katolik, pravoslavac, luteran, kalvinist, ana-baptist, socinijevac, menonit, moravska braa30 i toliki drugi ive u tim zemljama kao braa i podjednako pridonose dobru drutva. Nitko se vie u Nizozemskoj ne boji da bi rasprave jednog Gomara1 o predestinaciji mogle stajati glave prvog ministra. Nitko se u Londonu ne boji da bi prepirke prezbiterijanaca i anglikanaca,51 zbog liturgije i rokete,32 mogle proliti kraljevsku krv na stratitu. Irska, napuenija i bogatija, nee vie gledati kako
1

Franois Gomar bijae protestantski teolog; protiv svog kolege Arminiusa podrao je tezu da je Bog veinu ljudi osudio da vjeno gore u paklu: ta paklenska dogma podrana je, kao to i treba, progonima. Prvom ministru Barneveldtu, koji je pripadao stranci suprotnoj Gomarovoj. odsjeena je glava u sedamdeset i drugoj godini, 13. svibnja 1619. zato to je strano rastuio Boju crkvu.

15 njezini katoliki graani tokom dva mjeseca rtvuju Bogu svoje protestantske sugraane, kako ih ive zakopavaju, kako majke vjeaju na vjeala, a keri majkama oko vrata, gledajui ih kako zajedno umiru; kako trudnicama otvaraju utrobu, izvlae iz nje napola formiranu djecu i bacaju ih kao hranu svinjama i psima; kako stavljaju bode u ruku svojih zarobljenika vrsto vezanih konopcem i kako je usmjeravaju prema grudima njihovih ena, oeva, majki, keri, zamiljajui da ovi nanose smrt vlastitom rodu i kako ih sve osuuju na istrebljenje. O tome izvjetava Rapin-Thoiras, asnik u Irskoj, moe se rei suvremenik tih dogaaja; o tome izvjetavaju svi anali, sve povijesti Engleske, i to se, bez sumnje, nikada vie nee ponoviti. Filozofija, jedino filozofija, ta sestra religije, razoruala je ruke koje je praznovjerje tako dugo zalijevalo krvlju; a ljudski duh, budei se iz svog pijanstva, ne moe vjerovati do kakvih ga je strahota doveo fanatizam. I mi u Francuskoj imamo jednu bogatu pokrajinu u kojoj je luteranstvo jae od katolicizma. Sveuilite u Alzasu je u rukama luterana; oni zauzimaju i neke gradske poloaje; nikada niti najmanja vjerska razmirica nije naruila mir te pokrajine otkada ona pripada naim kraljevima. Zato? Zato to u njoj nikoga ne progone. Nemojte muiti srca i sva e srca biti uz vas. Ne kaem da svi oni koji ne pripadaju vjeri vladara trebaju dijeliti povlastice i asti s onima koji pripadaju vladajuoj vjeri.33 Katolici u Engleskoj, koje smatraju privrenim pretendentskoj stranci, ne mogu dobiti slube: plaaju ak dvostruki porez; no inae uivaju sva prava graana. Neke francuske biskupe sumnjiili su da misle kako im nije niti na ast niti je u njihovom interesu da u svojoj biskupiji imaju kalviniste,34 i da je to najvea prepreka toleranciji; ne mogu to vjerovati. Biskupski zbor u Francuskoj sastavljen je od estitih ljudi, koji misle i djeluju plemenito, pokazujui uzvienost dostojnu svojega roenja; milosrdni su i velikoduni, to im moramo priznati. Oni moraju pomiljati da e se neki od njihovih nestalnih upljana sigurno preobratiti u stranim zemljama i da e ih, kad se vrate svojim pastorima, ovi moi prosvijetliti dobrim poukama i dirnuti vlastitim primjerom; bila bi ast preobratiti ih, svjetovna vlast ne bi time nita izgubila, a to bi bilo vie graana, vie bi donosila imanja prelata. Neki biskup iz Warmije, u Poljskoj, imao je zakupnika anabaptista i poreznika socinijevca; netko mu je predloio da protjera i sudski progoni jednoga zato to ne vjeruje u konsupstancijalnost,35 a drugoga jer je krstio sina tek u petnaestoj godini; odgovorio je da e oni biti vjeno prokleti na drugom svijetu, ali da su mu na ovom ovdje jako potrebni. Izaimo iz naeg malog kruga i pogledajmo ostatak kugle zemaljske. Sultan vlada u miru nad dvadesetak naroda razliite vjere; dvjesto tisua Grka ive sigurno u Carigradu; sam muftija36 imenuje i caru predstavlja pravoslavnog patrijarha; tamo podnose i rimokatolikog patrijarha. Sultan imenuje katolike biskupe na nekim grkim otocima1 i evo formule koju pri tome izgovara: Nareujem mu da slui kao biskup na otoku Hiosu,37 u skladu s njihovim starim obiajima i besmislenim obredima. U tom carstvu ima mnotvo jakobita, nestorijanaca, monotelita; ima kopta, krana Svetog Ivana, idova, gebra, baniena.38 Turski anali ne spominju nikakvu pobunu izazvanu od strane bilo koje od tih vjera. Poite u Indiju, Perziju ili u Turkestan, i vidjet ete jednaku toleranciju i jednaki mir. Petar Veliki doputao je podjednako sve kultove u svom prostranom
1

Vidi Ricaut.

16 carstvu; trgovina i poljoprivreda od toga su samo dobile, a politiko tijelo nije nikada trpjelo. Vlast u Kini nije u ovih etiri tisue godina otkad postoji nikad doputala druge kultove osim taoizma i konfucijanizma,39 priprosto oboavanje jednog jedinog boga; ona ipak tolerira praznovjerja Foa40 i mnotvo bonza,41 koje bi bilo opasno kad ga mudrost sudova ne bi obuzdavala Istina je da je veliki car Yung-Ch'ing, moda najmudriji i najplemenitiji od svih to ih je Kina imala, protjerao jezuite, no to nije uinio zato to je bio netolerantan, ve naprotiv, zato to su to bili jezuiti. Oni sami navode u svojim Neobinim pismenima rijei koje im je izgovorio taj dobri vladar: Znam da je vaa vjera netolerantna; znam to ste uinili u Manili i u Japanu; prevarili ste mog oca, ne nadajte se da ete prevariti i mene. Proitajte cijeli govor to ga je odrao i vidjet ete da je bio najmudriji i najmilostiviji ovjek. Zar je doista mogao zadrati fiziare iz Europe koji su, pod izgovorom da na dvoru pokazuju termometre i eolipile, ve podigli na ustanak jednog princa njegova roda? A to bi tek rekao taj car da je itao nau povijest, da je poznavao naa vremena Lige i barutne zavjere?42 Njemu je bilo dovoljno da sazna za nedoline svae jezuita, dominikanaca, kapucina, laikih sveenika poslanih s drugog kraja svijeta u njegove zemlje: doli su propovijedati istinu, a proklinjali su jedni druge. Car je, dakle, samo otjerao strane sumnjivce; no kako ih je dobrostivo otpremio! Kako se oinski pobrinuo za njihov put, elei sprijeiti da ih putem netko uvrijedi! Samo njihovo protjerivanje bilo je primjer tolerancije i humanosti. Japanci1 bijahu najtolerantniji od svih ljudi: u njihovom je carstvu mirno ivjelo dvanaest vjera; jezuiti su donijeli trinaestu, a zbog njihove netrpeljivosti prema drugima znamo to se ubrzo dogodilo: graanski rat, ne manje straan od onog iz vremena Lige, opustoio je zemlju. Kranska je religija na kraju uguena u potocima krvi; Japanci zatvorie svoje carstvo pred ostalim svijetom, a nas su gledali kao divlje ivotinje nalik onima od kojih su Englezi oistili svoj otok. Uzalud je ministar Colbert,43 osjeajui koliko su nam Japanci potrebni, a mi njima ni najmanje, pokuavao uspostaviti trgovinu s njihovim carstvom: naiao je na neumoljivo odbijanje. Tako nam, dakle, cijela naa zemaljska kugla dokazuje da ne treba ni propovijedati ni provoditi netrpeljivost. Bacite pogled na drugu hemisferu; pogledajte Karolinu,44 iji je zakonodavac bio mudri Locke:45 dovoljno je sedam oeva obitelji da se ustanovi javni kult priznat od strane zakona; takva sloboda nije izazvala nikakav nered. Bog neka nas sauva od pomisli da Francuskoj predloimo da slijedi taj primjer! Navodimo ga samo zato da bismo pokazali kako ni najvea tolerancija nije imala za posljedicu ni najmanju neslogu; no ono to je vrlo korisno i vrlo dobro u nekoj koloniji koja se tek raa, ne odgovara jednom starom kraljevstvu. to rei o priprostim ljudima koje su podrugljivo nazvali kvekerima,46 a koji su, usprkos svojim, moda smijenim obiajima, bili tako estiti i uzalud pokuavali pouiti ostale da ive u miru? U Pensilvaniji ima ih sto tisua; u sretnoj domovini to su je stvorili, nepoznati su sporovi i nesloga, a samo ime njihovog grada, Philadelphija, podsjea ih u svakom trenutku da su ljudi braa i trebalo bi biti primjer drugima, postiujui narode koji jo ne poznaju toleranciju.
1

Vidi Kempfer i svi izvjetaji o Japanu.

17 Ukratko, ta tolerancija nije nikada izazvala graanski rat; netolerancija je prekrila zemlju leevima i krvlju. Pa prosudite sad, odluite se izmeu ove dvije suparnice: izmeu majke koja eli da joj ubiju sina i majke koja poputa samo da bi on ivio! Govorim ovdje samo o interesu nacija; i potujui teologiju, kao to je red, razmatram u ovom tekstu samo fiziko i moralno dobro drutva. Preklinjem svakog nepristranog itaoca da odvagne ove istine, da ih ispravi i da ih dalje iri. Paljivi itaoci, koji jedni drugima iznose svoje misli, idu uvijek dalje od autora.1

Poglavlje V.

G. de La Bourbonnaire, upravitelj u Rouenu, kae da je u Caudebecu i u Neuchatelu proizvodnja eira opala nakon bijega izbjeglica. G. Fou-caut, upravitelj iz Caena, kae da je u tom kotaru trgovina smanjena za polovinu. G. de Maupeou, upravitelj u Poitiersu, kae da je proizvodnja drogeta propala. G. de Bezons, upravitelj iz Bordeauxa, ali se da trgovine u Cleracu i u Neracu vise gotovo i nema. G. de Miromenil, upravitelj iz Tourainea, kae da je trgovina u Toursu smanjena za deset miliona godinje; i sve to zbog progona. (Vidi predstavke upravitelja iz 1698.) Uraunajte, osim toga, broj oficira na moru i na kopnu, kao i mornara, koji su bili prisiljeni da slue protiv Francuske i procijenite da li je netolerancija nanijela neko zlo dravi. Nemamo smjelosti da ovdje predloimo neka gledita ministrima iji duh i plemenite osjeaje poznajemo, i ije je srce isto toliko plemenito koliko i roenje: uvidjet e sami da obnova mornarice zahtijeva odreenu popustljivost prema stanovnicima naih obalnih krajeva.

18

Kako se moe dopustiti tolerancija

Usuujem se pretpostaviti da e se neki prosvijeen i plemenit ministar, neki human i mudar crkveni dostojanstvenik, neki vladar koji zna da je u njegovom interesu da ima velik broj podanika i da je njegova slava u njihovoj srei, udostojati da baci pogled na ovaj nesavren i manjkav spis; dopunit e ga vlastitim uvidima; rei e samome sebi: Kakvoj bih se opasnosti izloio gledajui kako zemlju obrauje i ukraava vie marljivih ruku, kako se prinosi poveavaju, a drava bolje cvjeta? Njemaka bi bila pustinja prekrivena kostima katolika, evangelika,47 protestanata, anabaptista koji su se meusobno poklali, da Vestfalski mir nije konano donio slobodu savjesti. Mi imamo idova u Bordeauxu, u Metzu, u Alzasu; imamo luterana, molinista, jansenista:48 zar ne moemo otrpjeti i prihvatiti kalviniste pod slinim uvjetima pod kojima ih prihvaaju u Londonu? Sto je vie sekta, to je svaka od njih manje opasna; mnoina ih ini slabijima, a sve su podvrgnute pravednim zakonima koji zabranjuju bune skupove, uvrede, pobune i koji uvijek djeluju snagom prinude. Znamo da mnogi oevi obitelji koje su stekle veliko bogatstvo u stranim zemljama razmiljaju o povratku u domovinu; oni trae jedino zatitu prirodnog zakona, priznavanje svojih brakova, sigurnost svoje djece, pravo da naslijede oeve, slobodu vlastite osobe: ne trae nikakve javne hramove, niti pravo na gradske slube, na poasti, katolici ih nemaju ni u Londonu ni u mnogim drugim zemljama. Ne radi se niti o davanju velikih povlastica ili osiguranih mjesta u jednoj stranci, ve o tome da se jednom mirnom narodu dopusti da ivi, da se ublae propisi, neko moda nuni ali koji to danas vie nisu. Nije na nama da ukazujemo ministarstvu to moe uiniti; dovoljno je da molimo za nesretnike. Koliko li je naina da ih uinimo korisnima i sprijeimo da nikada ne postanu opasni! Razboritost ministarstva i savjeta, podravana snagom ostalih, lako e nai ta sredstva to ih tolike druge nacije tako sretno koriste. Meu kalvinistikom svjetinom ima jo fanatika; no neosporno je da ih ima jo i vie meu konvulzionistikom49 svjetinom. Drutveni talog bezumnika iz SaintMedarda narod smatra beznaajnim, a onaj kalvinistikih proroka je uniten. Najbolji je nain da se smanji broj manijaka, ako ih jo ima, da se ta bolest duha prepusti upravi razuma, koji polako ali sigurno prosvjeuje ljude. Taj je razum blag, human, potie na opratanje, suzbija neslogu, jaa vrlinu, ini poeljnim pokoravanje zakonima, jo i vie nego to ih sila podrava. I zar neemo voditi rauna o injenici da danas svi estiti ljudi smatraju zanesenost neim smijenim? To smijeno snana je brana protiv svih pretjeranosti sektaa. Prola vremena kao da nikada nisu ni postojala. Uvijek treba polaziti od toke na kojoj smo i od one do koje su narodi dospjeli. Bilo je vrijeme kad su ljudi mislili da moraju optuiti i osuditi one koji nauavaju doktrinu suprotnu Aristotelovim kategorijama, koja ne prihvaa strah od praznine, niti sigurnost i univerzalni karakter stvari. U Europi ima vie od sto svezaka juristikih spisa o vraanju i metodama razlikovanja lanih vjetica od pravih. Ekskomunikacija skakavaca i drugih insekata koji kode dobrom urodu bila je vrlo rairena i jo i danas se odrala u mnogim obredima. No, obiaj je nestao; ostavljeni su u miru Aristotel, vjetice i skakavci. Primjeri tih velikih

19 ludosti, nekada tako snanih, mnogobrojni su; s vremena na vrijeme pojavljuju se druge: no kad obave svoje, kad se ljudi zasite, one nestaju. Kad bi danas netko izjavio da je karpokratovac ili eutihovac, ili monotelet, monofizit, nestorijanac, manihejac,50 itd., to bi se dogodilo? Ismijali bi ga kao staromodno odjevenog ovjeka s nabranom ogrlicom i prslukom. Narod je poeo otvarati oi kad su jezuiti Le Tellier i Doucin sastavili bulu Unigenitus51 i poslali je u Rim: vjerovali su da jo uvijek ive u onim vremenima neznanja kada su narodi bez pitanja prihvaali najbesmislenije tvrdnje. Usudili su se odbaciti izreku ija je istina univerzalna i vrijedi za sva vremena i sve sluajeve: Strah od nepravedne ekskomunikacije ne smije nas sprijeiti da izvrimo svoju dunost. Znailo je to odbaciti razum, slobodu galikanske crkve52 i temelj morala; znailo je to rei ljudima: Bog vam nareuje da nikada ne izvrite svoju dunost, da je zanemarite im osjetite strah od nepravde. Nikada zdrav razum nije drskije uvrijeen. Savjetnici Rima nisu o tome vodili rauna. Na rimskom dvoru uvjeravali su da je ta povelja nuna, i da je nacija eli; potpisana je, ovjerena peatom i poslana: nastavak je poznat; naravno, da su bili upozoreni, bulu bi preinaili. Prepirke su bile otre; razboritost i dobrota kralja napokon su ih smirile. Slino je i u velikom broju toaka koje razdvajaju nas i protestante; ima nekih ije su razlike bez ikakvih posljedica; ima drugih, ozbiljnijih, kod kojih je meutim strast sporenja toliko ublaena da i sami protestanti danas o njima ne raspravljaju. Ovo vrijeme gaenja, zasienosti, ili radije razuma, moemo dakle smatrati epohom i zalogom javnog mira. Sporenje je epidemijska bolest kojoj se upravo blii kraj, i ta kuga od koje smo ozdravili trai jo jedino blagu upravu. Napokon, u interesu je drave da se prognani sinovi smjerno vrate kuama svojih oeva: to zahtijeva ovjekoljublje, to savjetuje razum, a ni politika se toga ne moe plaiti.

20

Poglavlje VI.

Je li netolerancija u skladu s prirodnim i ljudskim pravom

Prirodno pravo je ono pravo koje priroda pokazuje svim ljudima. Podigli ste svoje dijete na noge: ono vam kao ocu duguje potovanje, a zahvalnost kao dobroinitelju. Imate pravo na proizvode sa zemlje koju ste obraivali vlastitim rukama. Dali ste i primili obeanje, treba ga odrati. Ljudsko pravo moe se temeljiti jedino na tom prirodnom pravu; a veliko, univerzalno naelo jednog i drugog na cijeloj je zemlji isto: Ne ini ono to ne bi elio da netko uini tebi. Ne vidim, dakle, kako bi, slijedei to naelo, neki ovjek mogao rei drugome: Vjeruj u ono u to ja vjerujem, a u to ti ne moe vjerovati, ili e propasti. Upravo to kau u Portugalu, u panjolskoj, u Goi,53 U nekim drugim zemljama zadovoljavaju se time da kau: Vjeruj ili u te mrziti; vjeruj ili u ti nanijeti sve zlo koje budem mogao; udovite, ti ne pripada mojoj vjeri, ti dakle uope nema vjere; trebalo bi da te se gnuaju i susjedi i grad i pokrajina u kojoj ivi. Kad bi takvo ponaanje bilo u skladu s ljudskim pravom, trebalo bi da Japanac mrzi Kineza, koji bi se grozio Sijamca; ovaj bi progonio ljude koji ive oko Gangesa, koji bi se okomili na stanovnike oko Inda; Mongol bi iupao srce prvom Malabarcu na kojega bi naiao: Malabarac bi mogao zaklati Perzijanca, koji bi opet mogao ubiti Turina: a svi zajedno mogli bi se baciti na krane koji su se tako dugo prodirali meusobno. Pravo na netrpeljivost je, dakle, apsurdno i divljako: to je pravo tigrova, i doista je uasno, jer tigrovi se razdiru samo zbog jela, a mi smo se meusobno tamanili zbog paragrafa.

21

Poglavlje VII.

Jesu li Grci poznavali netoleranciju

Svi narodi o kojima nam je povijest pruila neka saznanja promatrali su svoje razliite vjere kao vorove koji ih povezuju: bilo je to udruivanje bogova kao i ljudi. Kad bi stranac stigao u grad, najprije bi se poklonio bogovima te zemlje. Nikada nisu proputali da se poklone ak i bogovima svojih neprijatelja. Trojanci su upuivali molitve bogovima koji su titili Grke. Aleksandar se u Libijskoj pustinji obratio bogu Amonu, kojemu su Grci dali ime Zeus, a Rimljani Jupiter, iako su jedni imali kod kue svog Jupitera, a drugi Zeusa. Kad su opsjedali neki grad, prinosili su rtve i upuivali molitve bogovima toga grada da ih umilostive. Tako je, ak i usred rata, vjera spajala ljude i ponekad ublaavala njihove strasti, ako ih je ve koji put navodila na neljudske i strane ine. Moda se varam, no ini mi se da od svih starih civiliziranih naroda nijedan nije ometao slobodu miljenja. Svi su imali neku religiju; no ini mi se da su je dijelili s ljudima, kao i bogove; svi su priznavali jednog vrhovnog boga, no pridruivali su mu silno mnotvo niih boanstava; imali su samo jedan kult, ali su doputali mnogo posebnih sistema. Grci, na primjer, koliko god bili religiozni, smatrali su da je dobro to epikurejci nijeu providnost i postojanje due. Ne govorim o drugim sektama, koje su sve redom vrijeale ispravne ideje to ih moramo imati o Stvoritelju, i koje su sve bile doputene.54 Sokrat, koji se najvie pribliio spoznaji Stvoritelja, zbog toga je kau, pretrpio kaznu i umro kao muenik u slavu boanstva; on je jedini kojega su Grci pogubili zbog njegova miljenja. Ako je to zaista bio uzrok Sokratove osude, to nije bilo u ast netolerancije, jer je kanjen samo onaj koji je jedini priznao slavu Boga, a uvaavani su svi oni koji su o boanstvu imali najnedostojnije predodbe. Neprijatelji tolerancije ne trebaju se, po mom miljenju, diiti runim primjerom Sokratovih sudaca. Oito je, uostalom, da je on bio rtva ogorene stranke koja se podigla protiv njega. Stvorio je sebi nepomirljive neprijatelje meu sofistima, govornicima, pjesnicima koji su pouavali u kolama, pa ak i medu svim uiteljima koji su se brinuli o djeci uglednih ljudi. On sam priznaje u govoru to ga donosi Platon, da je iao od kue do kue kako bi tim uiteljima pokazao da su neznalice. Taj postupak nije bio dostojan ovjeka kojega je proroite proglasilo najmudrijim od ljudi. Nahukali su protiv njega jednog sveenika i jednog vijenika iz vijea Pet stotine, koji ga optuie; priznajem da ne znam tono za to, u njegovoj Obrani vidim samo neto neodreeno; kae vrlo openito da mu predbacuju da je mlade ljude poticao protiv vjere i protiv vlasti. To je argument kojim se klevetnici svakodnevno slue svuda u svijetu; ali na sudu su potrebne provjerene injenice, precizne i obrazloene toke optube; to nam suenje Sokratu uope ne prua; znamo jedino da je u poetku imao za sebe dvije stotine i dvadeset glasova. Medu lanovima suda Pet stotine bilo je, dakle, dvjesto i dvadeset filozofa. To je mnogo; sumnjam da bismo ih drugdje nali toliko. Na kraju, veina je glasala za kukutu: no, prisjetimo se takoer da su Atenjani, doavi k sebi, s gnuanjem gledali tuitelje i suce; da je Melitos, glavni zaetnik procesa, osuen na smrt zbog te nepravde; da su ostali prognani i da je podignut

22 hram Sokratu. Nikada filozofija nije bila tako osveena niti toliko poaena. Sokratov primjer u biti je najjai argument to ga moemo navesti protiv netolerancije. Atenjani su imali oltar posveen stranim bogovima, bogovima koje nisu mogli poznavati. Ima li jaeg dokaza ne samo panje prema svim narodima ve i potivanje njihovih kultova? Jedan astan ovjek, koji nije ni neprijatelj razuma, ni neprijatelj znanosti, ni potenja, ni domovine, opravdavajui nedavno Bartolomejsku no, navodi rat Foana, prozvan svetim ratom,55 kao da je taj rat zapoet zbog kulta, zbog dogme, zbog teolokih argumenata; radilo se meutim o tome da se sazna kome e pripasti jedno polje: to je uzrok svih ratova. itno klasje nije simbol vjerovanja; nijedan grki grad nije se nikada borio zbog miljenja. Uostalom, to hoe taj blagi i skromni ovjek? Hoe li da povedemo sveti rat?56

Poglavlje VIII.

Jesu li Rimljani bili tolerantni

Kod starih Rimljana, od Romula do vremena kada su se krani sporili sa sveenicima Carstva, ne moete vidjeti nijednog ovjeka koji bi bio progonjen zbog svojih nazora. Ciceron je u sve sumnjao, Lukrecije je sve negirao, i nisu im uputili ni najmanju zamjerku. Sloboda je ila ak dotle da Plinije Stariji, prirodoslovac, zapoinje svoju knjigu poricanjem Boga i tvrdnjom da postoji samo jedno boanstvo a to je Sunce. Ciceron, govorei o podzemnom svijetu, kae: Non est anus tam excors quae credat; nema ak ni starice tako lude da u to povjeruje.57 Juvenal kae: Nec pueri credunt (Satira 11, stih 152); ni djeca u to ne vjeruju. U rimskom teatru pjevali su: Post mortem nihil est, ipsaque mors nihil. (SENEKA, Trojanke; kor na kraju II ina; Poslije smrti nema niega; ni sama smrt nije nita.) Odbacimo s gnuanjem ove izreke i, u najboljem sluaju, oprostimo ih narodu koji Sveto pismo jo nije prosvijetlilo; one su lane, one su bezbone; no zakljuimo da su Rimljani bili vrlo tolerantni, jer one nikada nisu izazvale ni najmanji prigovor. Veliko pravilo rimskog senata i rimskog naroda bijae: Deorum offensae diis curae (o uvredama nanesenim bogovima treba da brinu sami bogovi). Taj kraljevski narod mislio je samo na osvajanje i vladanje svijetom. Bili su nai zakonodavci i nai osvajai; i nikada nas Cezar, koji nam je dao oruje, zakone i igre,

23 nije htio prisiliti da zbog njega ostavimo svoje druide, iako je bio veliki sveenik naroda koji je imao vlast. Rimljani nisu priznavali sve kultove, nisu sve javno odobravali; no sve su doputali. Pod Numom nisu imali ni jedan materijalni predmet kulta, nisu imali ni slika ni kipova; uskoro su ih podigli bogovima majorum genti-um,58 s kojima su ih upoznali Grci. Zakon dvanaest ploa, Deos peregrinos ne colunto?59 sveo se na to da se javni kult dozvoli samo viim boanstvima koja potvrdi senat. Izida60 je imala hram u Rimu sve dok ga nije sruio Tiberije, kada su ga sveenici tog hrama, potplaeni novcem nekog Mundusa, naveli da u hramu, pod imenom boga Anubisa,61 legne sa enom po imenu Paulina. Istina je da tu priu moemo nai jedino kod Josipa;62 on nije bio suvremenik; a inae bijae lakovjeran i sklon pretjerivanju. Malo je vjerojatno da bi u tako prosvijeeno doba kao to je Tiberijevo neka ena visokog roda bila toliko glupa da povjeruje kako uiva naklonost boga Anubisa. No, bila ta pria istinita ili lana, sigurno je da je u Rimu podignut hram egipatskom boanstvu i to uz javno doputenje. idovi su u tom gradu trgovali jo u doba Punskog rata; imali su u Rimu sinagoge od Augustova doba i uspjeli su ih sauvati sve do danas. Ima li boljeg primjera za tvrdnju da su Rimljani smatrali toleranciju najsvetijim zakonom ljudskog prava? Kau nam da su ti isti Rimljani, koji nikoga nisu progonili, poeli progoniti krane im su se ovi pojavili. ini mi se oitim da je to potpuno netono; kao dokaz dovoljan mi je sam sveti Pavao. Djela apostolska izvjetavaju nas da su idovi optuili svetog Pavla1 da eli unititi Mojsijev zakon pozivajui se na Isusa Krista i da je sveti Jakov predloio svetom Pavlu da obrije glavu i da sa etiri idova ode u hram da se oisti kako bi svi znali da je ono to govore o vama lano i da vi i dalje potujete Mojsijev zakon. Pavao, kranin, poe dakle da kroz sedam dana obavi idovske obrede; no sedam dana nije jo ni prolo, kad ga prepoznae idovi iz Azije i, videi da je uao u hram ne samo sa idovima ve i s poganima, podignue uzbunu zbog svetogra; uhvatie ga, odvedoe pred guvernera Feliksa i zatim se obratie Festovom sudu. Gomila idova traila je njegovu smrt; Fest im odgovori:2 Nije obiaj Rimljana da osude nekog ovjeka prije nego to optueni moe vidjeti svoje tuitelje i prije nego to mu se prui mogunost da se brani. Te rijei jo su znaajnije za ovog rimskog suca jer izgleda da nije imao nikakvog poslovanja prema svetom Pavlu i da je prema njemu osjeao jedino prezir: zaveden lanim objanjenjima svog razuma smatrao ga je luakom; ak mu je i rekao da je u ludilu:3 Multae te litterae ad insaniam convertunt.63 Fest je dakle sluao samo pravedni glas rimskog zakona, pruajui svoju zatitu neznancu kojega nije mogao ni cijeniti. Eto, sam Sveti Duh izjavljuje da Rimljani nisu bili progonitelji i da su bili pravedni. Protiv svetog Pavla nisu se pobunili Rimljani ve idovi. Svetog Jakova, brata Isusovog, kamenovali su po nareenju jednog saducejskog idova a ne Rimljanina. Sami idovi kamenovali su svetog Stjepana,4 i kada je sveti Pavao uvao
1 2

Pogl. XXI. i XXIV. Djela, XXV, 16. 3 Ibid, XXVI, 24. 4 Iako Zidovi nisu imali pravo da sude otkad je Arhelaj poslan k Alobroanima, a Judeja postala provincija Carstva, Rimljani su ipak esto zatvarali oi pred idovskim, u aru izvrenim presudama, to jest kada bi Zidovi, u iznenadnom meteu, kamenovali nekoga tko je navodno poinio svetogre.

24 haljine onih koji su ga kamenovali,64 on, naravno, nije postupao kao rimski graanin. Prvi krani nisu se, bez sumnje, imali o emu sporiti s Rimljanima; neprijatelji im bijahu jedino idovi, od kojih su se poeli odvajati. Zna se kakvu neumoljivu mrnju osjeaju svi pripadnici neke sekte prema onima koji tu sektu naputaju. U rimskim sinagogama bilo je sigurno sukoba. U ivotu cara Klaudija (pogl. XXV) Svetonije65 kae: Judaeos, impulsore Christo assidue tuniultan tes, Roma expulit.66 Varao se govorei da je to po nagovoru Krista: on nije mogao biti upuen u pojedinosti u vezi s narodom tako prezrenim u Rimu, kao to to bijae idovski narod; no nije se varao to se tie povoda tih sukoba. Svetonije je pisao u doba Hadrijana, u drugom stoljeu; u oima Rimljana krani se tada nisu razlikovali od idova. Iz Svetonijevog odlomka moe se vidjeli da su Rimljani, daleko od toga da mue prve krane, tada kanjavali idove koji su ih progonili. eljeli su da rimska sinagoga prema svojoj brai koja su se odvojila pokae istu onakvu blagost kakvu je senat pokazivao prema njoj, i prognani idovi uskoro se vratie; dospjee ak i do poasti, unato zakonima koji su tu mogunost iskljuivali; o tome nam govore Dion Kasije i Ulpijan.1 Je li mogue da su nakon pada Jeruzalema carevi ukazivali poasti idovi ma, a proganjali i izruivali krvnicima i divljim zvijerima krane koje su smatrali jednom od idovskih sekti? Neron ih je, kau, progonio. Tacit* navodi da su bili optueni za potpaljivanje Rima i preputeni bijesu naroda. Da li se u takvoj optubi radilo o njihovom vjerovanju? Zasigurno ne. Hoemo li rei da su Kinezi koje su, prije nekoliko godina, Holanani poubijali u predgraima Batavije,67 bili rtvovani zbog religije? Koliko god eljeli da se prevarimo, nemogue je pripisati netrpeljivosti nesreu to je u doba Nerona pogodila nekolicinu nesretnih polu-idova i polukrana.2
Ulpianus, Digest., I, tit. II: Eis qui judaicam superstitionem seqnuntur bonores edipisci permiserunt, etc.
1

Tacit (Anali, XV, 44) kae: Quos per flagitia invisos vulgus chri-stianos appellabat (Oni koje je puk, gnuajui se njihovih nedjela, nazivao kranima). No prilino je teko tvrditi da je izraz kranin bio ve tada poznat u Rimu: Tacit je pisao u doba Vespazijana i Domicijana i govorio je o kranima drugaije nego to se govorilo u ono vrijeme. Usudio bih se rei da rijei: odio humani generis convicti, mogu kod Tacita znaiti i uvjereni da ih ljudski rod mrzi i uvjereni (navedeni) da mrze ljudski rod. Sto su ustvari radili u Rimu ti prvi misionari? .Nastojali su pridobiti poneku duu, nauavali moralnu istou, nisu se okupljali ni protiv jedne vlasti. Bili su jedva poznati i jedva su se izdvajali od drugih: kako bi ih ljudi, koji su ih jedva poznavali, mogli mrziti? I kako bi oni mogli biti navedeni da mrze ljudski rod? Kada je zapaljen London, optueni su katolici; ali to se dogodilo poslije vjerskih ratova, nakon barutne zavjere, za koju su bili odgovorni neki katolici, nedostojni tog imena. Prvi krani u doba Nerona sigurno nisu bili u istom poloaju. Teko je istraivati daleku povijest. Tacit, s druge strane, ne prua nikakav dokaz za sumnju da je sam Neron htio zapaliti Rim. Ima vie razloga da se posumnja da je Karlo II. podmetnuo poar u Londonu: krv njegova oca, pogubljenog na stratitu pred narodom koji je traio njegovu smrt, mogla bi barem posluiti kao opravdanje za Karla II. Ali Neron nije imao niti opravdanja, niti interesa. Te besmislene glasine mogle bi u svakoj zemlji potei od naroda: uli smo ih u nae doba podjednako ludih i podjednako nepravednih. Tacit, koji je tako dobro poznavao karakter vladara, trebao je poznavati i karakter naroda: uvijek varljivog, pretjeranog u svojim estokim i nestalnim shvaanjima, nesposobnog da bilo to vidi, spremnog da kae sve, da u sve povjeruje, da sve zaboravi.

25

Poglavlje IX.

Muenici
Kasnije je bilo kranskih muenika. Prilino je teko saznati tono zbog kojih su razloga bili osueni; no usuujem se vjerovati da, barem pod prvim cezarima, nijedan nije osuen samo zbog vjere: sve su vjere bile doputene; kako bi mogli ispitivati i progoniti neugledne ljude koji su imali poseban kult, u doba kada su svi drugi bili doputeni? Tit, Trajan, Antonin, Decije nisu bili barbari: moete li zamisliti da bi jedino krane liili slobode koju je uivala cijela zemlja? Da bi se samo njih usudili optuiti da imaju tajne misterije, dok su misterije boice Izide, boga Mitre ili sirijske boice, sve jednako strane rimskom kultu, bile doputene bez suprotstavljanja? Mora da je progon krana imao druge uzroke i da su drugi oblici mrnje, podravani dravnim razlozima, izazivali prolijevanje kranske krvi. Kada je, na primjer, sveti Lovro odbio da rimskom prefektu Korneliju Sekularisu preda novac krana to ga je uvao, prirodno je da su se car i prefekt naljutili; oni nisu znali da je sveti Lovro podijelio taj novac siromanima i da je uinio milosrdno i sveto djelo; smatrali su ga pobunjenikom i dali ga pogubiti.1 Pogledajmo muenitvo svetog Poliekta. Je li osuen samo zbog svoje vjere? Odlazi u hram gdje prinose rtve bogovima za pobjedu cara Decija; on uvrijedi
Filon (De virtutibus et legatione ad Caiurri) kae da ih je Sejan (zloudni Tiberijev savjetnik, prim. prev.) progonio pred Tiberijem, ali im je car poslije Sejanove smrti vratio njihova prava. Imali su prava rimskih graana, iako su ih ovi prezirali; sudjelovali su u podjeli ita, a ako je podjela bila u subotu, na njihov zahtjev prebacivala se na neki drugi dan; razlog tome su vjerojatno znatne sume koje su davali dravi, jer su posvuda kupovali toleranciju i znali su kakva je njezina cijena. Ovoj primjedbi dodat u Filonovo miljenje prema kojem je Tiberije bio mudar i pravedan vladar. Uvjeren sam da je bio pravedan barem onoliko koliko je njegova pravednost odgovarala njegovim interesima. No, to to Filon o njemu govori dobro, navodi me da posumnjam u neke od strahota zbog kojih ga prekoravaju Tacit i Svetonije. Ne ini mi se vjerojatnim da bi se bolestan sedamdesetogodinji starac povukao na otok Kapri da bi se predao rafiniranim porocima, suprotnim prirodi, nepoznatim ak i najrazuzdanijoj rimskoj mladei. Ni Tacit ni Svetonije nisu poznavali ovog cara; oni su s uitkom sakupljali puke prie i glasine. Oktavijana, Tiberija i njihove nasljednike mrzili su, jer su vladali nad narodom koji je trebao biti slobodan. Povjesniari su uivali ocrnjujui ih i tim se povjesniarima vjerovalo na rije, jer u to vrijeme nisu postojali pisani memoari, novine, dokumenti. Povjesniari zato ne citiraju nikoga i ne moemo ih osporavati. Ocrnjivali su koga su htjeli i utjecali su po svojoj volji na sud buduih narataja. Neka mudri italac prosudi kako se ne moe pouzdati u istinitost povjesniara i s koliko povjerenja treba primiti injenice o kojima izvjetavaju ozbiljni autori, roeni u obrazovanim narodima, a koje granice treba postaviti lakovjernosti i vjerovanju u angedote o kojima govore ovi autori, ne pruajui pritom nijedan dokaz. Mi, naravno, potujemo sve to Crkva kae da treba potivati; prizivamo svete muenike, pa ak i ako duboko potujemo sv. Lovru ne moemo imati nikakvih sumnji ni u vezi s injenicom da mu je sveti Siksto rekao: Slijedit ete me za tri dana; da je u tom kratkom vremenu rimski prefekt zatraio od njega novac krana; da je akon Lovro imao vremena da sakupi svu gradsku sirotinju, da je odveo prefekta na mjesto gdje su se okupili svi siromasi; da je protiv njega pokrenut proces; da je podvrgnu! muenju; da je prefekt naruio od nekog kovaa tako velik rotilj da se na njemu moe priti ovjeka; da je sam prvi magistrat Rima prisustvovao tom neobinom muenju; da je sveti Lovro s rotilja zapomagao: "Dovoljno sam peen s jedne strane, daj da me okrenu na drugu, ako me hoe pojesti? Ovaj rotilj nimalo ne odgovara obiajima Rimljana, i kako je mogue da nijedan od poganskih autora nije govorio ni o jednom od tih dogaaja?
1

26 sveenike koji prinose rtvu, srui i razbije oltare i kipove; u kojoj bi zemlji na svijetu oprostili takav napad? Kranin koji je javno poderao ukaz cara Dioklecijana i koji je navukao na svoju brau velike progone u toku posljednje dvije godine vladavine tog vladara, nije bio gorljivi pristaa znanosti i bio je vrlo nesretan to je izazvao nesreu svoje stranke. Taj nesmotreni ar, koji je izbijao esto i koji su vie puta osuivali ak i crkveni oi, bio je vjerojatno uzrokom svih progona. Ne usporeujem, naravno, prve sakramentare68 i prve krane: ne stavljam jednu uz drugu istinu i zabludu; no Farel, prethodnik Jeana Calvina, uinio je u Arlesu ono isto to je sveti Poliekt uinio u Armeniji. Po ulicama su nosili u procesiji kip svetog Antuna Pustinjaka; Farel se, s nekolicinom svojih, okomi na fratre koji su nosili svetog Antuna, istue ih, rastjera i baci svetog Antuna u rijeku. Zasluio je smrt, koja ga meutim nije stigla, jer je uspio pobjei69 Da je samo doviknuo fratrima da ne vjeruje da je gavran donio pola kruha svetom Antunu Pustinjaku, niti da je sveti Antun razgovarao s kentaurima i sa satirima, zasluio bi poten ukor jer naruava red; no da je naveer, nakon procesije, u miru razmotrio priu o gavranu, kentaurima i satirima, nitko mu ne bi mogao nita prigovoriti. to, zar bi Rimljani trpjeli da se nedostojni Antinoj uzdigne u rang drugostepenih bogova, a raskomadali bi i bacili zvijerima sve one kojima su jedino mogli predbaciti da se mirno klanjaju jednom pravedniku? to, zar bi priznavali vrhovnog,1 najvieg Boga, vladara i gospodara svih niih bogova, potvrenog formulom: Deus optimus maximus,70 a progonili bi one koji oboavaju jednog jedinog Boga? Nije vjerojatno da je bilo kada u doba careva provedena istraga protiv krana, to jest da su ih dolazili ispitivati o njihovom vjerovanju. Nikada u vezi s tim nisu uznemiravali ni idove, ni Sirijce, ni Egipane, ni barde, ni druide, ni filozofe. Muenici, dakle, bijahu oni koji su se pobunili protiv lanih bogova. Bilo je vrlo mudro i vrlo pobono ne vjerovati u njih; meutim, ako su, nezadovoljni oboavanjem jednog Boga u duhu i istini, otro napali prihvaeni kult, koliko god ovaj bio besmislen, moramo priznati da su oni sami bili netrpeljivi.
1

Treba samo otvoriti Vergilija i vidjeti da su Rimljani priznavali jednog vrhovnog Boga, vladara svih nebeskih bia. ...O! qui res bominum deumque Aeternis regis imperiis etfulmine terres. (Aen., I, 233-234) O pater, o hominum deumque acterna potestas, etc. (Aen,, X , 18) Horacije se izraava jo mnogo snanije: Unde nil majus generatur ipso, Nec viget quidqam simile, aut secundum. (Lib. I, od. XII, 17-18} U misterijama u koje su bili upueni gotovo svi Rimljani, slavila se upravo jedinstvenost Boga. Pogledajte lijepu Orfejevu himnu; proitajte pismo Maksima od Madaure svetom Augustinu. u kojem kae da jedino budale ne mogu shvatiti i priznati da postoji jedan vrhovni Bog. Longin, poganin, pie istom svetom Augustinu da je Bog jedinstven, neshvatljiv, neizreciv; sam Laktancije, kojega ne moemo optuiti za preveliku popustljivost, priznaje u svojoj Petoj knjizi (Divin. Institut., pogl. III) da Rimljani potinjavaju sve bogove jednom vrhovnom Bogu; illos subjicit et mancipat Deo. Pa i Tertulijan u svom Obrambenom govoru (pogl. XXIV) priznaje da cijelo Carstvo slavi jednog Boga, gospodara svijeta, ija su mo i uzvienost beskrajne, principem mundi, perfectae potentiae et majestatis. Otvorite prije svega Platona, Ciceronova uitelja u filozofiji, i vidjet ete da postoji samo jedan Bog; da ga treba slaviti, voljeti i nastojati da mu budemo nalik po svetosti i po pravednosti. Kpiktet u okovima. Marko Antonije na prijestolju, govore istu stvar na sto mjesta.

27 Tertulijan u svom Obrambenom govoru71 priznaje da su krane smatrali buntovnicima; optuba bijae nepravedna, ali je pokazivala da revnost sudaca nije izazivala samo vjera krana. On priznaje72 da su krani odbijali da ukrase svoja vrata lovorovim granicama u vrijeme javnih sveanosti kojima su se slavile pobjede careva; takvo prenemaganje moglo se veoma lako osuditi kao zloin uvrede velianstva. Prve stroge pravne mjere protiv krana poduzeo je Domicijan: no, ograniio se na izgon krai od jedne godine: Facile coeptum repressit, restitutis etiam quos relegaverat,73 kae Tertulijan (pogl. V). Laktancije,iji je stil tako zanesen, priznaje da je od Domicijana do Decija Crkva ivjela u miru i da je cvjetala.74 Taj dugi mir, kae on, prekinut je kad je Decije, ona odvratna ivotinja, poeo ugnjetavati Crkvu: Exstitit enim post annos plurimos exsecrabile animal Decius, qui vexaret Ecclesiam. (Apol. pogl. IV) Neemo ovdje uope raspravljati o miljenju uenog Dodwella75 o malom broju muenika;76 no ako su Rimljani toliko progonili kransku vjeru, ako je senat dao da se poubija toliko nevinih ljudi, osudivi ih na neuvene muke. ako su krane uranjali u kipue ulje, ako su gole djevojke bacali u amfiteatar pred izgladnjele zvijeri, kako su onda putali u miru sve prve rimske biskupe? Sveti Irenej smatra jedinim muenikom od tih biskupa Telesfora, 139. godine po pukom kalendaru, a nema nikakvih dokaza da je taj Telesfor pogubljen. Zeflrin je upravljao rimskim stadom punih devetnaest godina i umro je mirno 219. godine. Istina je da u starim popisima medu muenike ubrajaju gotovo sve prve pape: no rije muenik, tj. martir, uzimana je tada samo u svom pravom znaenju: martir je znailo svjedoanstvo, a ne muke. Teko je tu istinu progona povezati sa slobodom koju su uivali krani i s mogunou da odre pedeset est koncila, koliko su ih nabrojili crkveni pisci u prvu tri stoljea. Bilo je progona; no, da su bili tako strani kao to se govori, Tertulijan, koji je s toliko uvjerenja i strasti pisao protiv vladajueg kulta, vjerojatno ne bi umro u svom krevetu. Dobro znamo da carevi nisu proitali njegov Obrambeni govor; da jedan nepoznati spis, sastavljen u Africi, ne dolazi do onih ija je dunost da vladaju svijetom; no mora da su ga poznavali oni koji su posjeivali afrikog prokonzula; mora da je navukao mnogo mrnje na svog autora; pa ipak nije doivio sudbinu muenika. Origen je javno pouavao u Aleksandriji i nije zbog toga osuen na smrt. Taj isti Origen koji je tako slobodno govorio poganima i kranima, koji je jednima najavio Isusa a drugima poricao postojanje Boga u tri osobe, izriito priznaje, u svojoj treoj knjizi protiv Celza, da je bilo vrlo malo muenika i to tek tu i tamo. No, kae on, krani ne proputaju nijednu priliku u nastojanju da navedu cijeli svijet da prihvati njihovu vjeru; odlaze u gradove, trgovita, sela. Sigurno je da su ta stalna hodoaa neprijateljski raspoloeni sveenici mogli lako optuiti i proglasiti za pobunu; a ipak su te misije doputane, usprkos egipatskom narodu, uvijek nemirnom, buntovnom i podlom: narodu koji je raskomadao jednog Rimljanina zato to je ubio maku, narodu uvijek dostojnom prezira, to god o tome rekli oboavatelji piramida.1
1

Ovu tvrdnju treba dokazati. Treba priznati da, od vremena kada je povijest zamijenila legendu, Egipane poznajemo kao narod koliko plaljiv toliko i praznovjeran. Kambiz je osvojio Egipat jednom jedinom bitkom; Aleksandar im je objavio zakone bez ijedne bitke, a da se ni jedan grad nije usudio oduprijeti opsadi; Ptolomejevii su ga zauzeli bez upotrebe oruja; Cezar i August takoer su ga lako pokorili; Omar je zauzeo cijeli Hgipat u jednom jedinom pohodu; mameluci, narod iz Kolhide i s podruja oko Kavkaza, postali su mu vladari poslije Omara;

28 Tko bi trebao podii protiv sebe sveenike i vlast vie od Grgura udotvorca, Origenovog uenika? Grgur je u noi vidio starca kojega je poslao Bog, u pratnji jedne ene blistave od svjetlosti: ta ena bijae sveta Djevica a starac sveti Ivan Evanelist. Sveti Ivan pokaza mu simbol koji je sveti Grgur dalje propovijedao. Idui u Novu Cezareju, on proe pored jednog hrama u koji su ljudi dolazili zbog proroanstva i gdje ga je kia prisilila da provede no; vie puta uini znak kria. Sutradan, veliki sveenik hrama veoma se iznenadi kada duhovi, koji su mu prije odgovarali, ne htjedoe vie izrei proroanstva, te ih pozva. avoli se pojavie da mu kau da vie nee dolaziti; rekoe mu da vie ne mogu prebivati u tom hramu, jer je Grgur u njemu proveo no i napravio znakove kria. Vra dade da uhvate Grgura, koji mu odgovori: Mogu protjerati duhove odakle hou i dovesti ih kamo me bude volja. Natjerajte ih onda da se vrate u moj hram, ree vra. Tada Grgur otkinu listi papira iz sveska to ga je drao u ruci i ispisa na njemu ove rijei: Grgur Sotoni: Nareujem ti da se vrati u ovaj hram. Tu ceduljicu stavie na oltar: duhovi posluae i toga dana izgovorie svoja proroanstva kao i obino; poslije toga prestadoe se javljati, kao to je poznato. O tim dogaajima iz ivota Grgura udotvorca izvjetava Grugur iz Nie. Sveenici idola trebali su svakako biti ogoreni na Grgura i u svojoj zaslijepljenosti prijaviti ga sudu: no njihov najvei neprijatelj nije doivio nikakvu neugodnost. U povijesti svetog Ciprijana navodi se da je bio prvi biskup Kartage osuen na smrt. Muenitvo svetog Ciprijana pada 258. godine nae ere: veoma dugo, dakle, nijedan kartaki biskup nije pao kao rtva svoje vjere. Povijest nam ne kae nita o klevetama koje su iznijeli protiv Ciprijana, ne kae tko su mu bili neprijatelji, zato se prokonzul afriki naljutio na njega. Sveti Ciprijan pie Korneliju, rimskom biskupu: Odnedavno se narod u Kartagi uznemirio i ve dva puta uzvikivahu da me treba baciti lavovima. Vrlo je vjerojatno da je bijes divljeg naroda Kartage na kraju bio uzrokom Ciprijanove smrti; a sigurno je da ga nije osudio car Gal iz onolike daljine i to zbog vjere, kad je ve putao u miru Kornelija, koji mu je ivio pred oima.
oni, a ne Egipani, pobijedili su vojsku sv. Luja i zarobili ovog kralja. Na kraju su i mameluci postali poput Egipana, to jest tromi, plaljivi, rastreseni, prevrtljivi, kao i domoroci u tom podneblju, predavi se za tri mjeseca Selimu I, koji je dao objesiti njihovog sultana i pripojio ovu provinciju turskom imperiju, sve dok je jednog dana nisu osvojili drugi barbari. Herodot izvjetava da je u davnim vremenima neki egipatski kralj, po imenu Sezostrid, krenuo iz svoje zemlje s vrstom namjerom da osvoji svijet: jasno je da je slina namjera dostojna Don Kihota; ako i zanemarimo injenicu da ime Sezostrid nije egipatsko, ovaj dogaaj, kao i svi prethodni, moe se usporediti s priama Iz Tisuu i jedne noi. Kod osvojenih naroda nita nije tako esto kao prianje legendi o svojoj proloj veliini, kao to u nekim zemljama pojedine, aljenja dostojne obitelji, tvrde da potjeu od drevnih vladara (...) Sto se tie piramida i drugih antikih graevina, one pokazuju jedino lo ukus i oholost egipatskih vladara, i ropstvo jednog glupog naroda koji je koristio svoje ruke, jedino svoje dobro, da bi zadovoljio grubu tatinu svojih gospodara. Vlast ovog naroda, ak i kad se moe pohvaliti kao snana, izgleda mi apsurdna i tiranska. Tvrdi se da je sva zemlja pripadala vladarima. Kako bi onda ti robovi mogli osvojiti svijet? Veliko znanje egipatskih sveenika drugo je smijeno pretjerivanje povijesti, to jest starih bajki (...) Religija tih sveenika, koji su upravljali dravom, ne moe se usporediti s religijom najprimitivnijih naroda u Americi. Poznato je da su oboavali krokodile, majmune, make, luk. Danas je moda na cijelom svijetu tako besmislen jedino kuk velikog lame.
Njihova umjetnost nije vrijedila mnogo vie od njihove religije. Nema niti jednog podnoljivog egipatskog kipa, a sve to je bilo dobro, napravili su u Aleksandriji, u doba Ptolomejevia i doba Cezara, grki umjetnici. Trebao im je jedan Grk da bi nauili geometriju.

Slavni Bossuet u svojoj Raspravi o opoj povijesti, posveenoj sinu Luja XIV, pada u zanos pred zaslugama Egipana. Ova knjiga moe obmanuti mladog princa, ali sasvim malo zadovoljava uene ljude. To je elokventna deklamacija; no, jedan historiar trebao bi biti vie filozof negoli govornik. Uostalom, ovu primjedbu o Egipanima iznosim samo kao nagaanje: koje drugo ime moemo dati svemu onome to se govori o

davnim vremenima?

29 Toliko se skrivenih uzroka esto mijea s prividnim uzrokom, toliko nepoznatih razloga ima za progon nekog ovjeka, da je u kasnijim stoljeima nemogue otkriti skriveni uzrok nesree najuglednijih ljudi, a onda jo i tee uzrok stradanja nekog pojedinca kojega su poznavali samo njegovi prijatelji i istomiljenici. Imajte u vidu injenicu da su sveti Grgur udotvorac i sveti Denis, biskup aleksandrijski, koji nisu proli ni kroz kakve muke, ivjeli u isto vrijeme kad i sveti Ciprijan. Zato su njih, koji bijahu poznati barem koliko i biskup Kartage, ostavili u miru? I zato je sveti Ciprijan stavljen na muke? Ne bi li se po tome moglo naslutiti da su jednoga unitili osobni i moni neprijatelji, sluei se klevetom i pozivajui se na dravne razloge, koji se tako esto mogu povezati s religijom, a da su ostali imali sree i izbjegli ljudskoj zloi? Nije nikako mogue da je samo optuba zbog kranskog uvjerenja izazvala smrt svetog Ignacija pod blagim i pravednim Trajanom, budui da su kranima dozvolili da ga prate i pruaju mu utjehu dok su ga vodili u Rim. U Antiohiji, nemirnom gradu u kojem Ignacije bijae tajni biskup krana, dolazilo je cesto do pobuna: moda su te pobune, zlobno pripisane nedunim kranima, pobudile pozornost vlasti, koja se prevarila, kao to to esto biva. Sveti Simeon, na primjer, optuen je pred Saporom da je uhoda Rimljana. Povijest njegova muenitva govori o tome da mu je kralj Sapor predloio da se pokloni suncu; no poznato je da Perzijanci uope nisu imali kult sunca: ono je za njih bilo samo znak dobrog principa, (Ormuzda), Boga Stvoritelja kojega su priznavali. Koliko god ovjek bio tolerantan, ne moe a da se ne naljuti na one brbljivce koji optuuju Dioklecijana da je progonio krane otkad je doao na prijestolje. Pozovimo se ovdje na Euzebija iz Cezareje: njegovo svjedoanstvo ne moe se odbaciti; miljeniku i panegiriaru Konstantinovom, estokom neprijatelju prethodnih careva, treba vjerovati kada ih brani. Evo njegovih rijei;1* Carevi su kranima dugo pruali znakove velike naklonosti; povjeravali su im provincije; vei broj krana ivio je na dvoru; ak su se i enili krankama. Dioklecijan je uzeo za enu Prisku, ija je ki bila ena Maksimilijana Galera, itd. Nauimo, dakle, iz tog znaajnog svjedoanstva, da vie ne kleveemo; prosudimo nemaju li moda progoni koje je potaknuo Galerije, nakon devetnaest godina vladavine pune blagosti i dobroinstva, izvor u nekoj zavjeri o kojoj mi ne znamo nita. Shvatimo koliko je besmislena pria o legiji iz Tebe77 koja je, kau, cijela pobijena zbog religije. Smijeno je i pomisliti da bi netko doveo tu legiju iz Azije preko Svetog Bernarda; nemogue je da bi je pozvali iz Azije da doe smiriti neku pobunu u Galiji; i to godinu dana nakon to je pobuna ve uguena; jo je manje mogue da se poubija est tisua pjeaka i sedam stotina konjanika u prolazu u kojem bi dvije stotine ljudi moglo zaustaviti cijelu vojsku. Izvjetaj o tom navodnom pokolju poinje oitom lai: Dok je zemlja stenjala pod Dioklecijanovom tiranijom, nebo se punilo muenicima. A taj dogaaj, kao to je reeno, zbio se navodno 286. godine, u vrijeme kada je Dioklecijan bio najvie sklon kranima i kada je Rimsko Carstvo bilo najsretnije. Na kraju neto to e nam utedjeti sve rasprave, a to je injenica da tebanska legija nije nikada postojala: Rimljani bijahu suvie ponosni i suvie razboriti a da bi sastavili legiju od tih Egipana koji su u Rimu sluili jedino kao robovi, Verna Canopi: to bi bilo isto kao da su imali idovsku legiju. Imamo imena
1

Crkvena povijest, 1. VIII.

30 trideset dvije legije koje su sainjavale glavne snage Rimskog Carstva; medu njima se, sasvim pouzdano, ne nalazi tebanska legija. Svrstajmo dakle tu priu zajedno s akrostihovima proroica koje su najavljivale udesa Isusa Krista i s tolikim drugim navodnim zgodama koje je lana revnost prosipala da bi dokraja iskoristila lakovjernost.

Poglavlje X.

O opasnosti od lanih legendi

i progona

La ih je predugo nametala ljudima; vrijeme je da upoznamo ono malo istina to ih moemo raspoznati kroz maglu bajki koja prekriva rimsku povijest od vremena Tacita i Svetonija, i koja je gotovo uvijek okruivala anale drugih starih naroda. Kako moemo vjerovati, recimo, da su Rimljani, taj ozbiljan i strog narod od kojega potjeu i nai zakoni, da su ti isti Rimljani osuivali na prostituciju kranske djevice i estite djevojke? To doista znai slabo poznavati strogo dostojanstvo naih zakonodavaca koji su tako otro kanjavali slabosti vestalki. O tim sramotama govore Ruinartova78 Iskrena djela; no treba li Ruinartovim Djelima vjerovati kao i Djelima apostola. Ta Iskrena djela kazuju, poslije Bollandusa, da je u gradu Ankiri bilo sedam kranskih djevica, u dobi od otprilike sedamdeset godina svaka, da ih je guverner Teodekt osudio da prou kroz ruke gradskim mladiima; no, budui da su djevice bile poteene, to je i razumljivo, prisilio ih je da posve gole slue pri Dijaninim misterijama, kojima su inae sveenice uvijek pristupale zastrte velom. Sveti Teodozije, koji dodue bijae krmar, ali zbog toga ne manje gorljiv kranin, arko je molio Boga da ovim sveticama dopusti da umru, bojei se da ne bi podlegle iskuenju. Bog uslii njegovu molbu; guverner ih dade baciti u jezero, s kamenom oko vrata: one se odmah prikazae Teodoziju i zamolie ga da ne pati zato to su njima ribe izjele tijela; bijahu to njihove rijei. Sveti krmar i njegovi drugovi pooe nou na obalu jezera koje su uvali vojnici; ispred njih je stalno ila nebeska baklja, a kad su stigli do mjesta na kojem bijahu straari, pojavi se nebeski konjanik naoruan do zuba i s kopljem u ruci natjera u bijeg straare. Sveti Teodozije izvue iz jezera tijela djevica: odvedoe ga pred guvernera; i nebeski konjanik ne sprijei ih da mu odrube glavu. Ponovimo i opet, da duboko potujemo istinske muenike, ali zaista je teko povjerovati u ovu Bollandusovu i Ruinartovu priu.

31 Treba li ovdje ispriati i priu o mladom svetom Rimljaninu? Bacie ga u vatru, kae Euzebije, i prisutni idovi poee vrijeati Isusa Krista to puta da spaljuju njegove sljedbenike, dok je Bog izvukao adraka, Meaka i Abed Nega iz uarene pei.79 idovi jedva progovorie, kad sveti Rimljanin pobjedniki izae iz ognja: car naredi da mu oproste i ree sucu da ne eli imati posla s Bogom: udne rijei za Dioklecijana! Sudac, usprkos carevu pomilovanju, naredi da se svetom Rimljaninu odsijee jezik i, premda tamo bijae krvnika, dade da tu operaciju izvede lijenik. Mladi Rimljanin, roen kao mucavac, progovori isto i brzo im su mu odrezali jezik. Lijenika ukorie, a on, da bi pokazao da je operacija izvedena prema svim pravilima medicinskog umijea, zaustavi nekog prolaznika i odsijee mu isto toliko jezika koliko i mladom Rimljaninu, od ega prolaznik ostade na mjestu mrtav:jer, dodaje ueno autor, anatomija nas ui da ovjek bez jezika ne moe ivjeti. Ako je Euzebije doista pisao sline budalatine, ako ih nisu kasnije dodali njegovim spisima, to se uope moe vjerovati njegovoj Povijesti? Govori se o muenitvu svete Felicije i sedmero njene djece, to ih je, kau, poslao u smrt stari mudri Antonin, a da se nigdje ne navodi autor tog izvjetaja. Vrlo je vjerojatno da je neki autor, s vie ara nego osjeaja za istinu, pokuao oponaati povijest Makabejaca, Izvjetaj poinje ovako: Sveta Felicija bijae Rimljanka, a ivjela je u doba cara Antonina; po tim rijeima jasno je da autor nije suvremenik svete Felicije. On kae da im je pretor sudio u svom sudu na Marsovu polju; no rimski je prefekt imao sudite na Kapitolu a ne na Marsovu polju, na kojem su se, nakon to je sluio za odravanje birakih skuptina, sada odravale vojne smotre, trke i vojnike igre; ve i to pokazuje da je posrijedi samo pretpostavka. Kae se jo da je car nekolicini sudaca poslije suenja povjerio brigu o izvrenju presude: to je potpuno suprotno svim pravilima tog vremena, kao i pravilima bilo kojeg vremena. Postoji ak neki sveti Hipolit kojega su navodno vukli konji, poput Hipolita, Tezejeva sina. Takvu kaznu stari Rimljani nisu uope poznavali i jedino je slinost imena mogla dovesti do ove izmiljene prie. Obratite panju i na injenicu da su u svjedoanstvima o muenicima, koja su sastavili iskljuivo sami krani, gotovo uvijek moe vidjeti gomila krana koji slobodno dolaze u tamnicu osuenog, slijede ga do gubilita, skupljaju njegovu krv, uvijaju u mrtvaki pokrov njegovo tijelo, izvode uda s njegovim ostacima. Da je bila progonjena samo religija, zar ne bi ubili te krane koji prate svoju osuenu brau, a optuuju ih i za vraanje pomou tjelesnih ostataka krana umrlih na mukama? Zar ne bi s njima postupali onako kao to smo mi postupali s valdenzima, albigenzima, husitima, raznim sektama protestanata. Klali smo ih i masovno spaljivali, ne vodei rauna o dobi ni o spolu rtava. Ima li u provjerenim izvjetajima o nekadanjim progonima bilo to po emu bi se mogli usporediti s Bartolomejskom noi i pokoljima u Irskoj? Ima li jedan jedini nalik godinjoj svetkovini to je u Toulouseu jo slave, okrutnoj svetkovini koju bi zauvijek trebalo ukinuti, u kojoj sav narod, idui u procesiji, zahvaljuje Bogu i slavi to je prije dvije stotine godina pobio etiri tisue svojih sugraana? Kaem to uasnut, ali svjestan istine: mi, mi krani bili smo progonitelji, krvnici, ubojice! A iji? Svoje brae. Mi smo razorili stotinu gradova, s raspelom ili s Biblijom u ruci, i nismo prestali prolijevati krv i paliti lomae, od Konstantina do divljanja onih kanibala to ivljahu u Ceyennesu: divljanja kakva, hvala nebesima, danas vie ne postoje.

32 Mi jo ponekad aljemo na vjeala bijednike iz Poitoua, Vivaraisa, Valencea, Montaubana. Nakon 1745. godine objesili smo osam onih stvorenja to ih nazivaju protestantskim sveenicima ili slugama Evanelja, iji je jedini zloin to to su se na svom narjeju molili Bogu za kralja i to su dali kap vina i komadi kruha nekolicini glupih seljaka. O tome se ne zna nita u Parizu, gdje je uivanje jedina vana stvar, gdje ljudi nemaju pojma o onome to se dogaa u provinciji ili u stranim zemljama. Ti procesi obino su gotovi za jedan sat, bre nego to se osudi vojni bjegunac. Kad bi kralj bio o tome obavijeten, pomilovao bi te ljude. Ni u jednoj protestantskoj zemlji ne postupaju tako s katolikim sveenicima. U Engleskoj i u Irskoj ima vie od sto katolikih sveenika; poznaju ih, pustili su ih da posve mirno ive za vrijeme posljednjeg rata. Hoemo li mi uvijek posljednji prihvaati zdrave nazore ostalih nacija? One su ispravile svoje greke: kada emo mi ispraviti svoje? Trebalo je ezdeset godina da bismo prihvatili ono to je dokazao Newton; jedva se usuujemo da cijepljenjem ponemo spaavati ivot svojoj djeci;80 tek odnedavno primjenjujemo prava naela agrikulture; kada emo poeti primjenjivati prava naela humanosti? I s kojim pravom moemo predbacivati poganima da su krivi za stradanja muenika, kad smo mi u istim okolnostima poinili iste takve okrutnosti? Dopustimo mogunost da su Rimljani dali poubijati mnotvo krana samo zbog njihove vjere; u tom sluaju Rimljani su za svaku osudu. Hoemo li mi poiniti istu nepravdu? I kad im predbacujemo da su progonili ljude, zar bismo mi htjeli biti progonitelji? Kad bi se naao netko dovoljno nepoten ili dovoljno fanatian da mi kae: Zato razglabate o naim zabludama i naim grekama? Zato ruite naa lana udesa i lane prie o ivotima svetaca? One hrane pobonost mnogih ljudi; postoje nune zablude; ne sijecite iz tijela stari ir koji bi mogao povui za sobom unitenje tijela, evo to bih mu odgovorio: Sva ta lana uda kojima ete uzdrmati vjeru to je dugujemo istinskim udima, sve te besmislene prie o ivotima svetaca, koje dodajete istinama Evanelja, gue vjeru u srcima; mnogi ljudi eljni znanja i koji nemaju dovoljno vremena da se obrazuju, kau:' Uitelji moje vjere prevarili su me, vjere dakle uope nema; bolje je da se ovjek baci u naruje prirode nego u naruje zablude; vie volim ovisiti o prirodnom zakonu negoli o izmiljotinama ljudi. Drugi, na nesreu, idu jo dalje vide da ih je la zauzdala i ne ele vie ak ni uzde istine, naginju prema ateizmu; ovjek postaje pokvaren zato to su drugi bili podli i okrutni. Eto, to su svakako posljedice svih pobonih prevara i svih praznovjerja. Obini ljudi razmiljaju tek dopola; vrlo je slab argument ako kaete: Voragine, autor Zlatne legende, i jezuit Ribadeneira, kompilator Cvijeta svetaca, govorili su same gluposti: dakle, Bog uope ne postoji; katolici su poklali poprilian broj hugenota, a hugenoti su potom poubijali poprilian broj katolika: dakle, Bog uope ne postoji; ljudi su iskoristili ispovijed, priest i sve sakramente da bi izvrili najstranije zloine: dakle, Bog uope ne postoji. Ja bih naprosto zakljuio: Postoji, dakle. Bog koji e se poslije ovog prolaznog ivota, u kojem smo ga tako malo priznavali i poinili toliko zloina u njegovo ime, udostojati da nas utjei zbog tolikih uasnih nesrea; jer ako pogledamo vjerske ratove, etrdeset raskola u crkvi (a gotovo svi bijahu krvavi) lai i prevare koje gotovo sve bijahu zlokobne, nepomirljive mrnje to su ih raspalila razliita miljenja, kad vidimo sva zla to ih je izazvala lana gorljivost, moramo priznati da su ljudi dugo ivjeli u paklu u ovom ivotu.

33

34

Poglavlje XI.

Zloupotreba netolerancije
Ali to! Zar e svakom graaninu biti doputeno da vjeruje jedino svom razumu i da misli da e mu diktirati taj prosvijeeni ili zavedeni razum? Doista bi trebalo,1 pod uvjetom da ne naruava red: jer ne ovisi o ovjeku hoe li vjerovati ili nee vjerovati, o njemu jedino ovisi da potuje obiaje svoje domovine; i kad biste rekli da je zloin ne vjerovati u vladajuu religiju, sami biste osudili prve krane, svoje oeve, a opravdali one koje optuujete da su ih osudili na muke. Odgovarate da je razlika velika, da su sve religije cijelo ljudi, i da je jedino katolika, apostolska i rimska crkva djelo Boje. No, poteno govorei, zar bi zato to je boanska, naa religija trebala vladati uz pomo mrnje, mranih strasti, progona, otimanja imovine, tamnica, muenja, ubojstava i milosrdnih djela i molitvi upuenih Bogu zbog tih zloina? to je kranska vjera vie boanska, to manje pripada ovjeku da njome upravlja; ako ju je Bog stvorio, Bog e je podravati i bez vas. Znate da netolerancija stvara samo licemjere ili buntovnike: kakva nesretna alternativa! Ukratko: zar biste uz pomo krvnika htjeli braniti religiju Boga kojega su pogubili krvnici i koji je propovijedao samo blagost i strpljenje? Pogledajte, molim vas, strane posljedice prava na netrpeljivost. Kad bi bilo doputeno oduzimati ljudima imanja, bacati ih u tamnice, ubiti graanina koji na ovom ili onom stupnju geografske irine ne ispovijeda vjeru doputenu na tom mjestu, koji bi izuzetak ouvao prvake drave od istih kazni? Religija podjednako vezuje vladare i prosjake: tako je vie od pedeset uenih ljudi ili redovnika podralo ovu monstruoznu strahotu, naime da je doputeno svrgnuti i ubiti vladare koji ne misle kao vladajua crkva, a zakonodavna tijela drave stalno su ukidala te grozne odluke groznih teologa. Krv Henrika Velikog jo se puila kada je parlament Pariza donio odluku kojom se utvruje nezavisnost krune kao temeljni zakon. Kardinal Duperron, koji je svoj grimizni kardinalski plat dugovao upravo Henriku Velikom, ustao je na saboru stalea 1614. godine protiv odluke parlamenta i uspio je ukinuti. Sve novine iz tog doba navode rijei kojim se Duperron posluio u svojim hukanjima: Da neki vladar postane arijevac,81 bili bismo prisiljeni svrgnuti ga. Nipoto, gospodine kardinale. Prihvatimo vau fantastinu pretpostavku da se neki od naih kraljeva, proitavi povijest koncila i svetih otaca, zbunjen uostalom rijeima: Moj otac je vei od mene,82 uzimajui ih suvie doslovno i kolebajui se izmeu Nicejskog koncila83 i onog u Carigradu, izjasnio za Euzebija iz Nikomedije: ja zbog toga ne bih manje sluao svojega kralja, ne bih se smatrao manje vezanim zakletvom koju sam poloio; a kada biste se vi pobunili protiv njega i kada bih ja bio jedan od vaih sudaca, proglasio bih vas krivim za zloin uvrede velianstva. Duperron je dalje tjerao spor, a ja u ga skratiti. Nije ovdje mjesto za produbljivanje tih groznih tlapnji; ograniit u se na to da, zajedno sa svim graanima, kaem da Henriku IV. ne dugujemo poslunost zato to je okrunjen u
1

Vidi odlino Lockeovo pismo o toleranciji.

35 Chartresu, ve zato to je neosporno pravo roenja dalo krunu tom vladaru, koji ju je zasluio i svojom hrabrou i svojom dobrotom. Neka nam bude doputeno rei da svaki graanin, po istom pravu, treba naslijediti imanje svog oca i da ne vidimo zato bi mu ga trebalo oduzeti a njega podii na vjeala zato to dijeli miljenje Ratrama protiv Paschase Tarbertu i Berengera protiv Scota. Znamo da sve nae dogme nisu uvijek bile jasno izloene i openito prihvaene u naoj Crkvi. Budui da nam Isus Krist nije rekao odakle potjee Sveti Duh, rimska crkva dugo je, zajedno s pravoslavnom, vjerovala da on potjee jedino od Oca; napokon je prihvatila miljenje da potjee i od Sina. Pitam se da li bi dan nakon donoenja ove odluke neki graanin, koji bi jo uvijek vjerovao u jueranji simbol, zasluio smrt? Da li bi okrutnost i nepravda bile manje da se danas kazni onaj tko misli kako se mislilo nekada? Je li u vrijeme Honorija Prvog ovjek bio kriv ako je mislio da Isus nema dvije volje? Dogma o bezgrenom zaeu utvrena je nedavno: dominikanci jo u nju ne vjeruju. Kada e dominikanci zasluiti kaznu na ovom svijetu i na onom drugom? Ako od nekoga trebamo nauiti kako da se ponaamo u naim beskonanim sporovima, to su sasvim sigurno apostoli i evanelisti. Bilo je razloga za snaan raskol izmeu svetog Pavla i svetog Petra. Pavao izriito kae u svojoj Poslanici Galaanima da e se oduprijeti Petru, jer je Petar vrijedan ukora zbog pretvaranja, kao i Barnaba, zato to su jeli s poganima prije nego to je doao Jakov, a zatim se tajno povukli i odvojili od pogana, bojei se da ne uvrijede obrezane. Ali kad sam vidio, dodaje on, da ne idu pravo prema istini Evanelja, Kefi pred svima rekoh: 'Ako ti koji si idov ivi poganski a ne idovski, kako moe siliti pogane da ive idovski'?84 Bijae to predmet otre prepirke. Trebalo je saznati hoe li novi krani ivjeti idovski ili ne. Sveti Pavao je u to vrijeme iao ak prinositi rtve u hram u Jeruzalemu. Poznato je da prvih petnaest biskupa u Jeruzalemu bijahu obrezani idovi, koji su slavili subotu i uzdravali se da jedu zabranjeno meso. Neki panjolski ili portugalski biskup koji bi se dao obrezati i koji bi slavio subotu bio bi spaljen na lomai. No, zbog ovog bitnog predmeta nije naruen mir niti medu apostolima niti meu prvim kranima. Da su evanelisti bili slini dananjim piscima, imali bi prostrano polje za svoje sukobe. Sveti Matej nabraja dvadeset osam generacija od Davida do Isusa,85 sveti Luka navodi etrdeset i jednu, i te se generacije potpuno razlikuju.86 Ne vidimo ipak da se meu uenicima pojavljuju nesuglasice zbog ovih oitih suprotnosti, koje su vrlo dobro pomirili mnogi crkveni oi. Milost nije nimalo povrijeena, mir je sauvan. Ima li bolje pouke o toleranciji u raspravama i o smjernosti u svemu to ne razumijemo? Sveti Pavao u svojoj Poslanici rimskim idovima koji su se preobratili na kranstvo, koristi cijeli zavrni dio treeg poglavlja da bi objasnio kako jedino vjera uznosi ljude, dok djela ne opravdavaju nikoga. Sveti Jakov, naprotiv, u svojoj Poslanici (poglavlje II), plemenima rasprenim po cijeloj zemlji, stalno ponavlja da ovjek ne moe biti spaen bez djela. Eto, to je podijelilo dvije velike zajednice meu nama, a nije zavadilo apostole. Kad bi progon onih s kojima se ne slaemo bio sveto djelo, trebalo bi priznati da je onaj koji je dao poubijati najvie heretika najvei svetac u raju. to bi

36 tamo znaio ovjek koji se zadovoljio time da orobi svoju brau i baci ih u tamnicu, pored nekog revnog vjernika koji je pobio stotine ljudi u Bartolomejskoj noi? Evo dokaza. Nasljednik svetog Petra i njegov konzistorij ne mogu grijeiti; oni su pohvalili, slavili, posvetili djelo Bartolomejske noi:87 to djelo bilo je dakle sveto; znai, od dvojice ubojica, koji su inae jednaki po svojoj pobonosti, onaj koji je izvadio utrobu dvadeset etiri hugenotske ene zasluuje dvostruko veu slavu od onoga koji ih je rasporio samo dvanaest. Po istoj toj logici, fanatici iz Cevennesa morali su vjerovati da njihova slava raste s brojem sveenika, redovnika i katolikih ena koje su poklali. To su neobini razlozi za vjenu slavu.

37

Poglavlje XII.

Je li netolerancija smatrana boanskim pravom u judaizmu i je li uvijek primjenjivana88

Boanskim pravom nazivaju se, mislim, propisi koje je donio sam Bog. Htio je da idovi jedu peeno janje s gorkim kupusom,89 i da uzvanici blaguju stojei, sa stupom u ruci,90 u znak sjeanja na Pashu;91 naredio je da se posveenje velikog sveenika obavi tako da mu se krvlju premaze desno uho,92 desna ruka i desna noga, to su za nas neobini obredi, ali nisu bili neobini za ono doba; htio je da se grijesi naroda natovare na jarca Hazazela93 zabranio je da se ljudi hrane ribama bez ljuske,94 svinjama, zeevima, sovama, grifonima, pelikanima, itd. Ustanovio je svetkovine i obrede. Svi ti obiaji, koji su drugim narodima izgledali samovoljni i podvrgnuti pozitivnom pravu i obiajima, postali su za idove propisima boanskog prava, jer ih je odredio sam Bog, kao to je za nas boansko pravo sve ono to je odredio Isus Krist, sin Marijin i sin Boji. Ne bavimo se ovdje istraivanjem zato je Bog donio novi zakon umjesto staroga to ga je dao Mojsiju, niti zato je Mojsiju naredio vie toga nego patrijarhu Abrahamu, a Abrahamu vie nego Noi. Izgleda da je postupao u skladu s vremenom i gustoom ljudskog roda: to je oinska stupnjevitost; no ti su ponori suvie duboki za na slabaan vid. Ostanimo u granicama naeg predmeta; pogledajmo najprije to je netolerancija u idova. Istina je da u Izlasku, Brojevima, Levitskom zakonu, Ponovljenim zakonima ima veoma otrih odredbi o kultu i jo stroih kazni. Mnogi komentatori namuili su se pokuavajui pomiriti Mojsijeve opise s Jeremijinim i s Amosovim stavcima, te sa slavnim govorom svetog Stjepana, to ga donose Djela apostolska. Amos kae95 da su se idovi u pustinji stalno klanjali Molohu, Remfamu i Hijumu. Jeremija izriito kae96 da Bog nije traio nikakvu rtvu od njihovih oeva kada su izali iz Egipta. Sveti Stjepan, u svom govoru idovima, kae ovako: Klanjali su se zvijezdama,97 nisu prinijeli ni rtve ni hostije za etrdeset godina u pustinji; nosili su sa sobom ator boga Moloha i zvijezdu boga Refana. Drugi kritiari po kultovima tolikih stranih bogova zakljuuju da je Mojsije doputao te bogove i kao dokaz navode ove rijei iz Ponovljenih zakona:98 Kad budete u zemlji Kanaanaca... nemojte raditi ak ni kako radimo ovdje danas svatko to se njemu ini dobro. Oni svoje miljenje temelje na injenici da se ne govori ni o kakvom vjerskom obredu naroda u pustinji: ne slavi se Uskrs, ni Duhovi, nigdje se ne spominje Blagdan sjenica, nema javnih molitvi; napokon, obrezivanje, taj znak Bojeg saveza s Abrahamom, uope se ne prakticira. Oslanjaju se i na Jouinu priu. Taj osvaja kae idovima:99 Izaberite kome ete sluiti: moda bogovima kojima su sluili vai oi s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca. Narod odgovori: Mi emo sluiti Jahvi, jer je on Bog na. A Joua odvrati: Sami ste svjedoci da ste izabrali Jahvu da mu sluite. Maknite, dakle, tue bogove koji su meu vama. Pod Mojsijem imali su, dakle, sasvim sigurno i druge bogove osim Jahve.

38 Potpuno je beskorisno ovdje pobijati kritiare koji misle da Petoknjije nije napisao Mojsije; sve je o tome ve odavno reeno; a kad bi i neki mali dio Mojsijevih knjiga bio napisan u doba sudaca ili sveenika, ne bi zbog toga bile manje nadahnute i manje boanske. Uz pomo Svetog pisma dovoljno je, ini mi se, dokazano da su idovi, usprkos neobinoj kazni Apisova kulta koju su na sebe navukli, dugo sauvali potpunu slobodu, i da je ak, nakon pokolja dvadeset tri tisue ljudi zbog teleta to ga je podigao njegov brat, Mojsije moda shvatio da se nita ne postie strogou i da je morao zatvoriti oi pred strau naroda prema tuim bogovima. Izgleda da je i sam uskoro prekrio zakon koji je donio.100 Zabranio je svaki kip, a ipak podie bronanu zmiju. Isto odstupanje od zakona nalazimo u Salomonovu hramu: ovaj vladar dao je da se izradi101 dvanaest volova koji podravaju veliki bazen hrama; kerubini su smjeteni pod svod; imaju glavu orla i glavu teleta; vjerojatno je upravo ta, loe izraena glava teleta, koju su u hramu nali rimski vojnici, dugo podravala vjerovanje da su idovi oboavali magarca. Uzalud je zabranjen kult tuih bogova; Salomon je mirno mogao biti idolopoklonik. Jeroboam, kojemu je Bog dao deset plemena u kraljevstvu, dade podii dva zlatna teleta,102 i opet je vladao dvadeset dvije godine, objedinjujui u sebi dostojanstvo vladara i prvosveenika. Malo kraljevstvo Judeje podie pod Roboamom103 udne oltare i kipove. Sveti kralj Asa ne uklanja uzviice.104 Veliki sveenik Urija podie u hramu, na mjestu oltara za rtve paljenice, oltar kralju Sirije;105 jednom rijeju, ne vidi se nikakav pritisak na religiju. Znam da su se mnogi idovski kraljevi meusobno poubijali; no to je uvijek bilo zbog koristi a ne zbog vjere. Istina je106 da meu prorocima ima i onih koje je nebo osvetilo: zbog Ilije se spustila nebeska vatra da uniti sveenike Baala; zbog Elizeja doli su medvjedi107 da rastrgaju etrdeset i dvoje djece, koja su ga nazvala elavcem; no to su sve neobina uda i rijetka djela koja bismo teko mogli ponoviti. Kau nam jo da je idovski narod bio vrlo neuk i prilino okrutan. Reeno je da je, u ratu to ga je objavio Midjancima,1 Mojsije naredio da se poubijaju sva muka djeca i sve majke i da se plijen podijeli. Pobjednici naoe u logoru109 est stotina sedamdeset i pet tisua ovaca, sedamdeset i dvije tisue grla krupne stoke, ezdeset i jednu tisuu magaraca i trideset i dvije tisue mladih djevojaka; sve to podijelie, a ostale poubijae. Neki komentatori ak tvrde da su trideset i dvije djevojke rtvovane Gospodu: Cesserunt inpartem Domini triginta duae animae.110
108

idovi su zaista rtvovali ljude boanstvu: o tome svjedoi rtva Jeftina, kao i kralj Agag, kojega je na komade dao rasjei sveenik Samuel. Ezekijel im ak obeava, da bi ih ohrabrio, da e jesti ljudsko meso: Nasitit ete se, kae on, konja i konjanika; pit ete krv zemaljskih knezova.111 Neki komentatori misle da se ova dva retka proroanstva odnose na same idove, dok drugi misle da se odnose na divlje ivotinje. U cijeloj povijesti ovog naroda ne nalazimo nijednu crtu plemenitosti, velikodunosti, dobroinstva; no, kroz oblak tog dugotrajnog i stranog barbarstva probijaju se stalno zrake ope tolerancije.
Madijan nije uope bio dio obeane zemlje: to je mali kanton u Idumeji, u Arabiji; poinje na sjeveru kod brzaca Arnona i zavrava kod brzaca Zareda, usred stijena, a na istonoj obali jezera Asfaltit. U toj zemlji ivi danas malo pleme Arapa: moe imati oko osam milja u duinu i neto manje u irinu.
1

39 Jiftah, nadahnut Bogom, kojemu je rtvovao i svoju ker, kae Amoncima:112 Ne pripada li vam s pravom ono to vam je dao va bog Kemo? Dopustite, dakle, da mi uzmemo zemlju koju nam je obeao na Bog. Ta je izjava jasna: ona moe odvesti dosta daleko; no, barem je oiti dokaz da je Bog trpio Kemoa. Jer Sveto pismo ne kae: Vi mislite da imate pravo na zemlje za koje kaete da ste ga dobili od kralja Kemoa; ono pozitivno kae: Vi imate pravo, tibi jure debentur; to je pravo znaenje hebrejskih rijei Otho thirasch. Pria o Miki i levitu, o kojoj govori 17. i 18. glava Knjige o sucima, jo je jedan neosporan dokaz tolerancije i najvee slobode, koje tada bijahu doputene kod idova. Mikina majka, veoma bogata ena Efrajimova, izgubila je tisuu i sto srebrnjaka: njen sin ih vrati; ona to srebro posveti Gospodinu i dade od njega napraviti idole; sagradi i svetite. U svetitu je sluio levit, za deset srebrnjaka na godinu, haljine i hranu; i Mika uzviknu:115 Sad znam da e mi Jahve uiniti dobro kad imam levita za sveenika. No, est stotina ljudi iz plemena Dan, koji su pokuavali osvojiti neki grad u tom kraju i tamo se nastaniti, ali nisu imali sa sobom sveenika levita, a bio im je potreban da bi Bog podrao njihov pothvat, krenue k Miki i uzee njegov efod, njegove idole; i njegovog levita, usprkos protestima sveenika i usprkos kricima Mikinim i njegove majke. Tada, sigurni, pooe da napadnu grad nazvan Laji i opustoie sve ognjem i maem, po svom obiaju. Zatim Lajiu dadoe ime Dan, u spomen na svoju pobjedu; postavie na oltar Mikin idol; i, to je od svega najzanimljivije, Jonatan, unuk Mojsijev, bio je veliki sveenik tog svetita u kojem su se klanjali Bogu Izraela i Mikinu idolu. Poslije smrti Gideona Hebrejci su se klanjali Baalu gotovo dvadeset godina i odbacili kult Jahve, a da nijedan prvak, nijedan sudac, niti sveenik ne zatrai osvetu. Njihov zloin bijae velik, priznajem; no ako je ak i to idolopoklonstvo bilo doputeno, koliko su tek bile doputene razlike u istinitom kultu! Neki kao dokaz netolerancije navode da je Gospod sam, dopustivi da u jednoj borbi Filistejci osvoje njegov koveg, kaznio Filistejce, udarivi na njih nekom tajanstvenom boleu slinom uljevima, sruivi Daganov kip i poslavi u njihova polja mnotvo takora; no kada su Filistejci, da bi stiali njegov bijes, opet vratili koveg, upregnuvi u njega dvije krave koje su hranile svoju telad, i ponudili Bogu pet zlatnih takora i pet zlatnih anusa, Gospod je kaznio smru sedamdeset staraca izraelskih i pedeset tisua ljudi iz puka zato to su gledali koveg. Odgovaramo da kazna Gospodinova ne pada na vjerovanje, na razliku u kultu, niti na idolopoklonstvo. Da je Gospod htio kazniti idolopoklonstvo, usmrtio bi sve Filistejce koji su se usudili uzeti njegov koveg i koji su se klanjali Dagonu; no on je dao pogubiti pedeset tisua i sedamdeset ljudi koji pripadaju njegovom narodu, zato to su gledali koveg koji nisu smjeli gledati: toliko se zakoni, obiaji tog vremena, hebrejska privreda, razlikuju od svega to mi poznajemo; toliko su nedokuivi putovi Boji iznad naih. Strogost kazne, kae razboriti dom Calmet, koja je pogodila tako velik broj ljudi, uiniti e se pretjeranom jedino onima koji nisu shvatili koliko Bog eli da ga se njegov narod plai i da ga potuje, i koji procjenjuje Boje planove slijedei samo slabana svjetla svog razuma. Bog, dakle, ne kanjava tui kult ve oskvrnue svojega, indiskretnu znatielju, neposluh, moda ak duh pobune. Osjeamo dobro da takve kazne u idovskoj

40 toleranciji pripadaju jedino Bogu. Nikada nije suvino ponoviti da ta vremena i ti obiaji nemaju nieg zajednikog s naima. Napokon, kada je u kasnijim stoljeima idolopoklonik Naaman zatraio od Elizeja da mu dopusti da slijedi svog kralja u Rimonov hram, i da se tamo zajedno s njim pokloni, zar mu taj isti Elizej, koji je dao da medvjedi rastrgaju djecu, nije odgovorio: Idi s mirom?114 Jo i vie; Gospod naredi Jeremiji da stavi oko vrata uad, lance i jaram, da ih poalje kraljevima Moaba, Amona, Edoma, Tira, Sidona; i Jeremija im prenese rijei Jahvine: Sve vae zemlje dao sam Nabukodonozoru, kralju babilonskom, sluzi svojemu.115 Evo jednog idolopoklonikog kralja proglaenog slugom Bojim i njegovim miljenikom. Isti Jeremija, kojega je idovski kralj Sidkija dao baciti u tamnicu, dobivi Sidkijim oprost, savjetuje mu u ime Boga da se preda kralju babilonskom:116 Pokorite se kralju babilonskom da ostanete ivi! Bog, dakle, pristaje na kraju uz neznabokog kralja; predaje mu koveg koji je stajao glave pedeset tisua i sedamdeset idova i to samo zato to su ga pogledali; predaje mu svetinju nad svetinjama i ostatak hrama, ija je gradnja stajala sto osam tisua zlatnih talenata, milijun i sedamnaest tisua srebrnih talenata i deset tisua zlatnih drahmi, koje su ostavili David i njegovi asnici za gradnju Jahvinog hrama: to se, ne raunajui dinare koje je uloio Salomon, penje do iznosa od devetnaest milijardi i ezdeset dva milijuna, ili otprilike toliko, po dananjem kursu. Nikada idolopoklonstvo nije bolje nagraeno. Znam da je ovaj raun pretjeran, da vjerojatno postoji greka pri prepisivanju; no smanjite iznos napola, na etvrtinu, ak i na osminu, jo e vas zbunjivati. ovjek nije manje iznenaen niti kad uje o bogatstvima za koja Herodot kae da ih je vidio u hramu u Efezu. Napokon, ta blaga ne znae nita u Bojim oima, a naziv njegova sluge, to ga je dao Nabukodonozoru, pravo je i neprocjenjivo blago. Bog nije manje sklon niti Kiru,117 ili Koreu ili Ko-sroesu, kojeg mi nazivamo Cyrus; naziva ga svojim pomazanikom, iako nije bio pomazanik prema uobiajenom znaenju te rijei i iako je slijedio Zoroastrovu religiju; naziva ga svojim pastirom, iako je u oima ljudi bio nasilnik; u cijelom Svetom pismu nema veeg znaka osobite ljubavi. U Knjizi proroka Malahije118 vidite da je od jednog do drugog kraja zemlje veliko ime Boje medu narodima i da mu posvuda prinose iste darove. Bog se brine o neznaboakim Ninivljanima kao i o idovima; prijeti im i oprata. Melkisedek, koji uope nije bio idov, bijae Boji sveenik. Balaam, neznaboac, bijae prorok. Sveto pismo nas dakle ui da Bog ne samo da je tolerirao sve druge narode, ve i da je prema njima pokazivao oinsku panju: a mi se usuujemo biti netolerantni!

41

Poglavlje XIII.

Krajnja tolerancija idova

Tako, dakle, u Mojsijevo doba, u doba sudaca, u doba kraljeva, uvijek vidite primjere tolerancije, jo i vie: Mojsije vie puta kae da Bog kanjava grijehe otaca na djeci do treeg i etvrtog koljena;119 takva prijetnja bijae potrebna narodu kojemu Bog nije otkrio ni besmrtnost due, ni kazne i nagrade u drugom ivotu. Te istine nisu mu objavljene niti u Dekalogu, niti u bilo kojem zakonu Levitika ili Ponovljenog zakona. Bijahu to dogme Perzijanaca, Babilonaca, Egipana, Grka, Kreana; no one nisu predstavljale religiju idova. Mojsije ne kae: Potuj oca i majku ako hoe dospjeti u nebo; ve: Potuj oca svoga i majku svoju da dugo ivi i dobro ti bude na zemlji.120 Prijeti im jedino tjelesnim mukama,121 irevima, krastama, crnim pritom po potkoljenicama i bedrima, svrabom, kae da e im ene biti nevjerne, da e s kamatama posuivati od stranaca, a sami nee nikome moi posuditi; da e umirati od gladi, prisiljeni da jedu vlastitu djecu; no, niti na jednom mjestu im ne kae da e njihove besmrtne due trpjeti muke poslije smrti ili pak uivati u blaenstvu. Bog, koji je sam vodio svoj narod, kanjavao ga je ili nagraivao neposredno nakon dobrih ili loih djela. Sve bijae zemaljsko, a Warburton122 iskrivljuje tu istinu da bi dokazao kako je zakon idova bio boanski: budui da im kralj bijae sam Bog, koji je dijelio pravdu neposredno nakon prijestupa ili posluha, nije bilo potrebe da im otkrije uenje to ga je uvao za vrijeme kad vie ne bude sam upravljao svojim narodom. Oni koji, iz neznanja, tvrde da je Mojsije nauavao besmrtnost due, oduzimaju Novom zavjetu jednu od njegovih najveih prednosti pred Starim zavjetom. Neosporno je da je Mojsije govorio samo o zemaljskim kaznama sve do etvrtog koljena. No, usprkos preciznom tekstu ovog zakona, usprkos izriitim rijeima Bojim da e kanjavati do etvrtog koljena, Ezekijel objavljuje idovima sasvim suprotno i kae123 da sin nee snositi grijeha oeva; ide ak dotle da navodi rijei Boje po kojima im je ovaj dao124 uredbe koje ne bijahu dobre.1 Knjiga proroka Ezekijela bila je usprkos tome ukljuena u crkvene spise autora nadahnutih Bogom; istina je da sinagoga nije doputala da se ta knjiga ita prije negoli ovjek navri trideset godina, kako nas izvjetava sveti Jeronim; no bijae to zbog straha da mlade ne iskvare suvie slobodne slike to ih nalazimo u poglavljima XVI. i XXIII, gdje se govori o razvratnosti sestara Ohole i Oholibe. Jednom rijeju, njegova je knjiga bila uvijek priznavana, usprkos jasnoj suprotnosti s Mojsijem. Napokon, kada je besmrtnost due postala prihvaena dogma, to se vjerojatno dogodilo u doba babilonskog zatoenitva, saducejska sekta i dalje je ustrajala u vjerovanju da poslije smrti nema ni kazni ni grijeha, i da sposobnost da osjeamo i da mislimo nestaje s nama, kao i djelatna snaga, sposobnost da hodamo i da probavljamo. Poricali su postojanje anela. Od starih Zidova
Ezekijelovo miljenje najzad je prevagnulo u sinagogi, no bilo je idova koji su, vjerujui u vjene muke, vjerovali takoer da Bog i preko djece kanjava grijehe otaca: danas su kanjeni i preko pedesetog koljena, i jo se moraju plaiti vjenih muka. Pitamo se kako potomci idova koji nisu bili sudionici u mukama i smrti Isusa Krista, oni koji su bili u Jeruzalemu i u tome nisu sudjelovali i oni raspreni po cijelom svijetu, mogu biti tjelesno kanjeni preko svoje djece, isto tako nedune kao i njihovi oevi. Ta zemaljska kazna, ili radije, taj nain ivota razliit od ivota ostalih naroda, trgovanje bez domovine, ne mora se uope smatrati kaznom u usporedbi s vjenim mukama koje su na sebe navukli zbog nevjerovanja, i koje mogu izbjei ako se iskreno preobrate.
1

42 razlikovali su se mnogo vie nego to se protestanti razlikuju od katolika; ipak su ostali u zajednici sa svojom braom: bilo je ak i velikih sveenika iz njihove sekte. Farizeji vjerovahu u sudbinu1 i u seobu due.2 Hseni miljahu da due pravednika odlaze na sretne otoke,3*** a due zlih u neku vrstu Tartara. Nisu prinosili rtve; sastajali su se meusobno u posebnoj sinagogi. Ukratko, ako poblie prouimo judaizam, iznenadit emo se nalazei u njemu najveu toleranciju usred najdivljakijih strahota. To je proturjeje, istina je; no gotovo svim narodima upravljala su proturjeja. Sretnog li proturjeja koje dovodi blage obiaje kada su zakoni krvavi!

Poglavlje XIV.
1

Dogma o sudbini je stara i univerzalna: moete je nai posvuda u Homera. Jupiter je htio spasiti ivot svom sinu Sarpedonu, no, sudbina ga je osudila na smrt: Jupiter se mora pokoriti. Kod filozofa sudbina bijae nuan slijed uzroka i posljedica, koje nuno proizvodi priroda, ili taj isti slijed odreen providnou: to je mnogo pametnije. itav sistem sudbine sadran je u ovom stihu Ancja Scneke (ep. CVII): Ducunt volentem fata, nolentem trabunt. Uvijek se priznavalo da Bog upravlja svemirom pomou vjenih, univerzalnih, nepromjenjivih zakona: ta istina postala je izvorom svih onih neshvatljivih rasprava o slobodi, sve dok nije doao mudri Locke: on je dokazao da je sloboda mo djelovanja. Bog daje tu mo; a ovjek, djelujui slobodno prema vjenim Bojim naredbama, samo je jedan kota u velikom svjetskom stroju. Cijeli stari vijek raspravljao je o slobodi; no nitko zbog toga nije progonjen sve do naih dana. Kakva besmislena grozota utamniiti jednog Arnaulda, jednog Sacyja, jednog Nicolea, i tolike druge koji bijahu svjetlost Francuske! Teoloki roman o seobi dua dolazi iz Indije, od koje smo primili mnogo vie bajki nego to se obino misli. To uenje objanjeno je u prekrasnoj petnaestoj knjizi Ovidijevih Metamorfoza, Bilo je prihvaeno gorovo u cijelom svijetu; uvijek je bilo i poricano; no ne znamo da je bilo koji sveenik u starom vijeku bilo kada izdao nalog da se zatvori neki Pitagorin uenik.
2

Ni stari idovi, ni Egipani, ni Grci, njihovi suvremenici, nisu vjerovali da ljudska dua poslije smrti odlazi u nebo. idovi su mislili da su Mjesec i Sunce nekoliko milja iznad nas, u istom krugu, i da je nebeski svod gust i vrst svod, koji dri teinu voda to istjeu kroz neke otvore. Dvorac bogova je za stare Grke bio na brdu Olimp. Boravite junaka, poslije smrti, u Homerovo je vrijeme bilo na jednom otoku s onu stranu oceana, a tako su mislili i eseni. Od Homera, planete su nazvane po bogovima, no ljudi nisu imali vie razloga da smjeste boga na Mjesec, nego to bi stanovnici Mjeseca imali razloga da ga smjeste na planetu Zemlju. Za Junonu i Iris jedina palaa bijahu oblaci; tamo nisu imale ni gdje spustiti nogu. Kod Sabinjana je svaki bog imao svoju zvijezdu; no budui da je zvijezda sunce, na njoj se ne moe ivjeti, osim ako po prirodi nisi vatra. Potpuno je, dakle, beskorisno pitanje to su stari mislili o nebu: najbolji je odgovor da nisu mislili.

43

Je li Isus Krist uio ljude netoleranciji

Pogledajmo sada je li Isus Krist uspostavio krvave zakone, je li naredio netoleranciju, je li dao sagraditi tamnice Inkvizicije, je li postavio krvnike inkvizicijskog suda. Ako se ne varam, u Evaneljima ima veoma malo odlomaka iji bi progoniteljski duh mogao navesti na zakljuak da su netolerancija i sila opravdane. Jedan od njih je parabola u kojoj se nebesko kraljevstvo usporeuje s kraljem koji poziva goste na svadbenu gozbu svojega sina; taj vladar poruuje im preko svojih slugu:125 Pripravio sam gozbu, junci su moji i utovljenici poklani, i sve je gotovo. Doite na svadbu!. Jedni, ne marei za poziv, odlaze na svoja imanja, drugi za svojom trgovinom; ostali uhvate kraljeve sluge, uvrijede ih i ubiju. Kralj poalje vojsku protiv ubojica i razori im grad; zatim poalje sluge na raskra putova da pozovu na gozbu sve koje nadu; jednog od uzvanika, koji je sjeo za stol ne odjenuvi svadbeno ruho, okovae i tako svezanog bacie u najdublju tamu. Jasno je da se ta alegorija odnosi samo na nebesko kraljevstvo i da nijedan ovjek ne moe sebi uzeti pravo da svee ili baci u tamnicu svog susjeda koji bi mu doao na veeru bez odgovarajueg odijela, i ne znam nijednog vladara u povijesti koji bi dao objesiti nekog dvorjanina zbog slinog razloga; ne treba se isto tako plaiti da bi prinevi kojima je car, poklavi stoku i perad, poslao sluge da ih pozovu na gozbu, mogli poubijati careve sluge. Poziv na gozbu znai najavu spasa; ubojstvo vladarevih izaslanika napad je na one koji propovijedaju mudrost i vrlinu. Druga parabola126 govori o ovjeku koji poziva svoje prijatelje na veliku veeru i kada je spreman sjesti za stol, poalje slugu da ih pozove. Jedan se ispriava da je kupio njivu i da je ide pogledati: ova isprika ne izgleda ba valjana, jer se njiva ne ide gledati nou; drugi ree da je kupio pet volovskih jarmova i da ih mora iskuati; ovaj se izgovara lano kao i onaj prvi, jer se volovski jarmovi ne iskuavaju u vrijeme veere; trei odgovori da se upravo oenio i njegova je isprika naravno sasvim prihvatljiva. Otac obitelji, bijesan, dade pozvati na gozbu slijepe i hrome, i videi da za stolom ima jo praznih mjesta, ree svom sluzi:127 Izai na putove i medu ograde i natjeraj svijet da doe da mi se napuni kua! Istina je da nigdje nije izriito reeno da je ta parabola slika nebeskog kraljevstva. Suvie su zloupotrebljavane rijei: Natjeraj ih da uu; no jasno je da samo jedan sluga ne moe silom natjerati sve ljude koje sretne da dou na veeru k njegovom gospodaru; a osim toga, ovako prinueni uzvanici ne bi veeru uinili naroito ugodnom. Natjeraj ih da uu ne znai, prema najuglednijim komentatorima, nita drugo ve: molite, zaklinjite, navaljujte, pridobijte. Kakve veze ima, molim vas, ta veera i ta molba s progonima? Ako stvari uzmemo doslovno, zar bi ovjek morao biti slijep, hrom i voen silom, da bi bio u krilu Crkve? Isus kae u istoj paraboli:128 Kada daje objed ili veeru, ne pozivaj ni svojih prijatelja, ni svoje brae, ni svoje rodbine, ni bogatih susjeda; je li iz toga ikada izveden zakljuak da ovjek uope ne smije veerati sa svojim roacima i prijateljima ako imaju bogatstva? Isus Krist, poslije parabole o gozbi, kae:129 Ako tko doe k meni, a vie voli svoga oca, majku, enu, djecu, brau i sestre pa ak i vlastiti ivot, ne moe biti moj uenik, itd. Tko od vas, kad hoe da sagradi kulu, najprije ne sjedne da prorauna troak? Ima li na svijetu ikoga toliko izopaenog da zakljui da treba mrziti svoju

44 majku i svog oca? I nije li lako shvatiti da ove rijei znae: Ne kolebajte se izmeu mene i svojih najdraih sklonosti? Navode mjesto iz Evanelja po Mateju,130 Tko ni Crkve ne poslua, smatraj ga poganinom ili carinikom; to uope ne znai da trebamo progoniti pogane i kraljeve zakupnike poreza: oni su prokleti, to je tono, ali nisu zato izrueni dravnoj vlasti. Ne samo da tim zakupnicima nisu bila oduzeta prava graana, ve su im dali najvee povlastice; to je jedina profesija osuena u Svetom pismu, a upravo njoj su vlasti najsklonije. Zato, dakle, ne bismo prema naoj zabludjeloj brai pokazali onoliko popustljivosti koliko potovanja ukazujemo naoj brai zakupnicima poreza? Drugo mjesto koje su mnogi grubo zloupotrebljavali nalazimo kod svetog Mateja i kod svetog Marka,132 gdje se govori kako je Isus, osjetivi izjutra glad, priao smokvi, na kojoj ne nae nita osim lia, jer to ne bijae vrijeme kad smokve rode: on prokle smokvu, koja se odmah osui.
131

Postoje vie razliitih objanjenja ovog uda; no, ima li ijedno koje bi moglo opravdati progone? Neka smokva nije mogla dati plod poetkom oujka i bi osuena: je li to razlog da nau brau natjeramo da se sue od boli cijele godine? Potujmo u Svetom pismu sve to moe izazvati nejasnoe u naim znatieljnim i tatim umovima, no ne koristimo to da bismo bili okrutni i neumoljivi. Progoniteljski duh, koji sve zloupotrebljava, trai svoje opravdanje i u izbacivanju trgovca iz hrama, i u legiji demona istjeranoj iz tijela nekog bjesomunika u stado od dvije tisue neistih ivotinja. Nitko ne vidi da ova dva primjera nisu nita drugo ve osuda koju izrie sam Bog zbog povrede zakona? Pretvoriti unutranjost Jahvina hrama u trgovaku radnju znailo bi pokazati nedostatak potovanja. Badava su sinedrij i sveenici doputali tu trgovinu zbog lakeg prinoenja rtvi: Bog kojem su prinosili rtve mogao je sigurno, premda skriven pod ljudskim likom, ukinuti to svetogre; mogao je ak kazniti one koji su u zemlju uvodili itava stada zabranjena zakonom ije je provoenje sam nadgledao. Ti primjeri nemaju ni najmanje veze s progonima zbog dogme. Mora da se duh netolerancije oslanja na vrlo loe razloge kad posvuda trai najslabija opravdanja. Gotovo sve preostale rijei i djela Isusa Krista ukazuju na blagost, strpljenje, opratanje. To je otac obitelji koji prima rasipnog sina,133 to je radnik koji dolazi u posljednjem satu a plaen je kao i ostali;134 to je milosrdni Samaritanac;135 on sam opravdava svoje uenike zato to ne poste;136 oprata grenici;137 preljubnici jedino savjetuje da bude vjerna;138 udostojao se ak udovoljiti nedunom veselju uzvanika na svadbi u Kani,139 koji, ve zagrijani piem, zatraie jo vina; on pristaje da njima za ljubav izvede udo i pretvara vodu u vino. Ne naljuti se ak ni na Judu, koji e ga izdati; Petru nareuje da se nikada ne poslui maem;140 kori141 Zebedejeve sinove koji, po uzoru na Iliju, htjedoe zapovijediti ognju da se spusti s neba na grad koji Isusu nije pruio prenoite. Na kraju umire kao rtva zavisti. Ako smijemo usporediti sveto sa svjetovnim i Boga s ovjekom, njegova smrt, ljudski govorei, ima mnogo zajednikog sa Sokratovom smru. Grki filozof umro je zbog mrnje sofista, sveenika i narodnih prvaka: zakonodavac krana pao je zbog mrnje knjievnika, farizeja i sveenika. Sokrat je mogao izbjei smrt i nije to htio: Isus Krist ponudio se dobrovoljno. Grki filozof svojim klevetnicima i nepravednim sucima nije samo oprostio ve ih je

45 molio da prema njegovoj djeci postupe kao i prema njemu, ako jednoga dana budu toliko sretni da zaslue njihovu mrnju poput njega: zakonodovac krana, beskrajno vii, zamolio je svog oca da oprosti njegovim neprijateljima.142 Ako izgleda da se Isus Krist bojao smrti, ako je zebnja koju je osjetio bila tako jaka da ga je od nje oblio znoj pomijean s krvlju,143 to je najvei i najrjei znak, to je stoga to se udostojao spustiti do slabosti ljudskog tijela, koje je na sebe preuzeo. Njegovo je tijelo drhtalo, a dua mu bijae nepokolebljiva; pokazao nam je da se istinska snaga i istinska veliina sastoje u podnoenju boli kojima podlijee naa priroda. Izuzetna je hrabrost izloiti se smrti, strahujui istodobno od nje. Sokrat je nazvao soliste neznalicama i dokazao im njihovu prevrtljivost: Isus, koristei se svojim boanskim pravima, nazvao je knjievnike144 i farizeje licemjerima, luacima, slijepcima, nevaljalcima, gujama, zmijskom rasom. Sokrat nije bio optuen da eli osnovati novu sektu: ni Isusa Krista nisu optuili da eli uvesti sektu.145 Kae se da su najvii sveenici i cijelo vijee traili nekoga da lano svjedoi protiv Isusa, da bi ga pogubili. No, ako su traili lano svjedoanstvo, nisu mu, dakle, predbacivali da je javno govorio protiv zakona. Ustvari, on se podvrgavao Mojsijevu zakonu od djetinjstva sve do smrti. Obrezali su ga osmog dana kao i svu ostalu djecu. Kasnije je krten u Jordanu, to bijae sveti obred u idova, kao i kod svih naroda na Istoku. Sve neistoe oistile bi se krtenjem; tako su posveivali i sveenike: uranjali su u vodu prilikom svetkovine pokajanja, krstili su novoobraenike. Isus je potivao sve odredbe zakona: svetkovao je sve subote; nije jeo zabranjeno meso; slavio je sve blagdane, i ak pred smrt, slavio idovsku pashu; nisu ga optuili ni za neko novo uenje niti za vrenje tuih obreda. Roen kao Izraelianin, cijeli je ivot ivio kao Izraelianin. Dva svjedoka koji su se prijavili sudu optuie ga da je rekao:146 da bi mogao razvaliti hram Boji i opet ga za tri dana sagraditi. Takva izjava bijae neshvatljiva idovima sklonim tjelesnom; no, nisu ga zato optuili da hoe osnovati neku novu sektu. Veliki sveenik ga poe ispitivati i ree mu:147 Zaklinjem te ivim Bogom da nam rekne jesi li ti Mesija, sin Boji? Nitko nam ne kae to je veliki sveenik mislio pod sin Boji. Tim izrazom ponekad se slue da bi oznaili pravednika,1 kao to su se rijei Belijalov sin koristile za oznaavanje zlog ovjeka. Prosti Zidovi nisu imali nikakvu predodbu o svetoj misteriji Bojeg sina, koji i sam bijae Bog i koji je siao na zemlju. Isus mu odgovori:148 Ti kaza; ali ja vama kaem da ete poslije ovoga vidjeti 'Sina ovjejeg gdje sjedi zdesna Svemoguega' i 'gdje dolazi na oblacima nebeskim'. Razljueni sinedrij shvati taj odgovor kao huljenje. Sinedrij vie nije imao juridika prava; Isusa predadoe rimskom guverneru provincije i optuie ga klevetniki da je remetio javni mir govorei da ne treba plaati porez Cezaru, i da
idovima je doista bilo vrlo teko, da ne kaemo nemogue, shvatiti neizrecivu misteriju inkarnacije Bojeg sina, i samog Boga, bez nekog prethodnog otkrivenja. Knjiga postanka (pogl. VI) naziva sinovima Bojim sinove utjecajnih ljudi; isto tako su u psalmima (LXXIX, 11) veliki cedrovi nazvani Bojim cedrovima; Saulova tuga Bojom tugom. Izgleda ipak da su Zidovi shvatili doslovno da se Isus naziva sinom Bojim u pravom smislu; no, ako su te rijei smatrali svetogrem, to je moda jo jedan dokaz njihovog neznanja o tajni inkarnacije i o Bogu, Bojem sinu, poslanom na zemlju da spasi ljude.
1

46 se k tome proglasio idovskim kraljem. Sasvim je jasno, dakle, da je optuen za zloin protiv drave. Guverner Pilat, saznavi da je Galilejac, posla ga najprije Herodu, tetrarhu Galileje. Herod je smatrao nemoguim da Isus moe teiti tome da postane voda stranke i ak se proglasiti kraljem; primi ga prezirno i vrati Pilatu, koji se pokaza nedostojno slabim i osudi ga da bi stiao uzbunu koja se podigla protiv njega samog, tim vie to je ve doivio jednu pobunu Zidova, kao to nas izvjetava Josip. Pilat nije bio tako velikoduan kao to je to kasnije bio guverner Fest.149 Pitam se sada da li boanskom pravu pripada tolerancija ili netolerancija? Ako elite liiti na Isusa Krista, budite muenici a ne krvnici.

47

Poglavlje XV.

Svjedoenja protiv netolerancije

Bezbono je, u pitanjima vjere, oduzeti ljudima slobodu, prijeiti ih da sebi izaberu boanstvo: nijedan ovjek, nijedan bog, ne bi elio prisilno sluenje. (Obrambeni govor, poglavlje XXIV) Kad bi se za obranu vjere koristila sila, biskupi bi se tome suprotstavili. (Sveti Hilarije, knjiga prva) Prisilna vjera nije vie vjera: treba uvjeravati, a ne prisiljavati. Vjera se ne moe nikome narediti. (Laktancije, knjiga III) Odvratna je hereza htjeti privui silom, udarcima, zatvorom, one koje nismo mogli uvjeriti razumom. (Sveti Atanazije, knjiga I) Nita nije protivnije vjeri od prisile. (Sveti Justinije, muenik, knjiga V) Hoemo li progoniti one koje Bog trpi? pita sveti Augustin, prije nego to ga je spor s donatistima uinio suvie strogim. Neka ne ine nikakvo nasilje nad idovima. (etvrti koncil u Toledu, pedeset i esti kanon) Savjetujte, ne prisiljavajte. (Pismo svetog Bernarda) Ne mislimo uope da emo zablude otkloniti silom. (Govor francuskog sveenstva Luju XIII) Nikada nismo odobravali pretjerano stroge metode. (Skuptina sveenstva, 11. kolovoza. 1560) Znamo da se u vjeru uvjerava i da se ne moe narediti. (Flechier, biskup Nimesa, Pismo 19) Ne smijemo se sluiti niti uvredljivim rijeima. (Biskup Du Bellay, u jednoj Pastoralnoj pouci) Upamtite da se bolesti due nikada ne lijee silom i nasiljem. (Kardinal Le Camus, Pastoralna pouka iz 1688) Priznajte svima pravo na graansku toleranciju. (Fenelon, nadbiskup Cambraia, vojvodi od Burgundije) Prisilni karakter neke religije oiti je dokaz da je duh koji njome upravlja neprijatelj istine. (Dirois, doktor Sorbonne, knjiga VI, pogl. IV) Nasilje moe stvoriti licemjerje; nikoga ne moete uvjeriti dok posvuda uokolo odjekuju prijetnje. (Tillemont, Crkvena povijest, sv. VI) inilo nam se da odgovara pravednosti i ispravnom razumu slijediti tragove stare Crkve, koja se nikada nije sluila silom da bi uspostavila i proirila vjeru. (Predstavka skuptine grada Pariza Henriku II) Iskustvo nas ui da e nasilje prije razbuktati negoli izlijeiti bolest iji je uzrok u duhu, itd. (De Thou, Posvetna poslanica Henriku IV) Vjeru ne moete potaknuti udarcima maa. (Cerisiers, O vladavini Henrika IV. i Luja XIII)

48 Divlji fanatik je onaj tko tvrdi da e usaditi vjeru u srca, kao da uvjerenje moe biti posljedica prisile. (Boulainvilliers, Poloaj Francuske) S vjerom je isto kao i s ljubavlju: nareenje tu ne moe nita, prisila jo manje; nita nije nezavisnije od ljubavi i od vjerovanja. (Amelot de La Houssaie, o Pismima kardinala Ossafa) Ako vas je nebo toliko voljelo da vam je omoguilo da spoznate istinu, uinilo vam je veliku milost; no, smiju li djeca koja su naslijedila oca mrziti one koji nisu dobili nasljedstvo? (Duh zakona, knjiga XXV) Od slinih odlomaka mogla bi se sastaviti ogromna knjiga. Nae povijesti, nai govori, nae propovijedi, nai moralistiki spisi, nai katekizmi, svi danas odiu i svi nauavaju tu svetu dunost opratanja. Zbog koje bismo zle kobi, zbog koje nedosljednosti opovrgli u praksi teoriju koju svakodnevno obznanjujemo? Kad naa djela poriu na moral, to znai da mislimo da je za nas probitanije raditi suprotno od onoga to pouavamo; no sasvim sigurno nema nikakve koristi od progona onih koji ne dijele nae miljenje, ime ih navodimo da nas mrze. Jo jednom, dakle, moemo vidjeti besmislenost netolerancije. No, rei e netko, oni kojima je od koristi da uznemiravaju savjesti nisu nimalo ludi. Njima se obraa slijedee poglavlje.

49

Poglavlje XVI.

Razgovor umirueg i zdravog ovjeka150

U nekom provincijskom gradu, nekom graaninu u agoniji doe ovjek dobra zdravlja i poe ga vrijeati u posljednjim trenucima ivota, govorei mu: Bijednie! odmah se sloi sa mnom; potpisi ovaj spis, priznaj da je pet reenica u knjizi koju ni ti ni ja nismo nikada itali; sloi se odmah s miljenjem Lantranca, a protiv Berengera, sa svetim Tomom protiv svetog Bonaventure; prihvati odluke Drugog nicejskog koncila protiv koncila u Frankfurtu; objasni mi smjesta kako rijei: Moj otac je vei od mene151 znae doslovno: Ja sam isto tako velik kao i on. Reci mi kako Otac sve prenosi na Sina, osim oinstva, ili u dati da tvoje tijelo bace na smetlite; tvoja djeca nee od tebe nita naslijediti, tvojoj eni e oduzeti miraz, a tvoja e obitelj prositi kruha, kojeg joj meni slini nee dati. UMIRUI: Jedva ujem to mi govorite; prijetnje koje iznosite nejasno stiu do mog uha, one uznemiravaju moju duu, ine mi smrt stranom. Za ime Boje, smilujte se. DIVLJAK: Milost! Ne mogu biti milostiv ako se u svemu ne sloi sa mnom. UMIRUI: Jao! Ne osjeate li da su u ovim posljednjim trenucima sva moja ula oslabila, da su sva vrata mog razuma zatvorena, ideje mi bjee, misao se gasi. Zar sam u stanju raspravljati? DIVLJAK: No dobro, ako ne moe vjerovati ono to ja hou, reci samo da vjeruje i to mi je dovoljno. UMIRUI: Kako se mogu zakleti da bih vama ugodio? Za koji trenutak pojavit u se pred Bogom, koji kanjava lanu prisegu. DIVLJAK: Nije vano, imat e uitak da bude pokopan na groblju, a tvoja ena i djeca imat e od ega ivjeti. Umri kao licemjer; licemjerje je dobra stvar; to je, kako kau, ast koju porok odaje vrlini.152 Malo licemjerja, prijatelju moj, to vas to stoji? UMIRUI: Jao! Vi prezirete Boga ili ga ne priznajete, kad od mene na samrti traite la, vi koji ete od njega uskoro primiti svoju presudu i odgovarati za tu la. DIVLJAK: Kako, drznie, ja da ne priznajem Boga! UMIRUI: Oprostite, brate, bojim se da ga ne poznajete. Onaj kojem se ja klanjam u ovom trenutku oivljava moje snage da bih vam umiruim glasom mogao rei da budete milostivi prema meni, ako vjerujete u Boga. On mi je dao enu i djecu, ne tjerajte ih da umru u bijedi. S mojim tijelom uinite to hoete: ostavljam vam ga; no, vjerujte u Boga, preklinjem vas. DIVLJAK: Uini, bez mudrovanja, to to sam ti rekao; ja to hou, nareujem ti to. UMIRUI: A koja vam korist od toga da me toliko muite?

50 DIVLJAK: Kako? Koja korist? Ako dobijem tvoj potpis, donijet e mi lijep kanonikat. UMIRUI: Oh, brate moj, evo mi posljednjeg asa; umirem, molit u Boga da vas gane, da vas preobrati. DIVLJAK: Neka ide do avola, drznik! Nije nita potpisao. Potpisat u ja umjesto njega i krivotvoriti njegov rukopis. Sljedee pismo je potvrda istog morala.

51

Poglavlje XVII.

Pismo koje je jezuitu Le Tellieru napisao neki beneficijat, 6. svibnja 1 7 1 41 .

Veleasni Oe, Pokoravam se zapovijedima Vae Preuzvienosti da im predoim najprikladnija sredstva da se Isus i njegova druba oslobode svojih neprijatelja. Mislim da u kraljevstvu nema vie od pet stotina tisua hugenota, neki kau milijun, drugi petnaest stotina tisua; no, koliko god ih bilo, evo mog prijedloga koji veoma ponizno iznosim pred vas, kao to je i red. 1 Lako je uhvatiti u jednom danu sve protestantske sveenike i sve ih istovremeno objesiti na istom mjestu, ne samo zbog javne pouke ve i zbog ljepote prizora. 2 Dao bih da se poubijaju u postelji svi oevi i majke, jer kad bismo ih ubijali na ulicama, to bi moglo izazvati nered; mnogi bi ak mogli pobjei, to svakako treba izbjei. To pogubljenje je nuna posljedica naih naela; jer ako treba ubiti jednog heretika, kao to to dokazuju mnogi veliki teolozi, jasno je da ih treba ubiti sve. 3 Sutradan bih poudavao sve djevojke za dobre katolike, budui da ne smijemo suvie smanjiti broj stanovnika u dravi nakon posljednjeg rata; no to se tie djeaka od etrnaest i petnaest godina, ve proetih loim naelima koja neemo moi iskorijeniti, moje je miljenje da ih sve treba ukopiti, kako se taj soj ne bi nikada ponovo pojavio. A ostali mali djeaci bit e odgojeni u vaim koledima, i bievat e ih sve dok ne budu znali napamet djela Sancheza i Molina.153 4 Mislim da bi, izuzevi popravljanje, tako trebalo uiniti sa svim luteranima u Alzasu, budui da sam 1704. godine opazio u tom kraju dvije starice koje su se smijale na dan bitke kod Hochstedta.154 5 lan koji se odnosi na janseniste uinit e se moda malo kakljivijim: mislim da ih ima barem est milijuna; no, duh poput vaeg ne treba se toga uplaiti. Meu janseniste ubrajam sve sudove koji tako nedostojno podravaju slobode galikanske crkve. Na Vaoj je Presvijetlosti da odvagne, sa svom svojom uobiajenom razboritou, sva sredstva kojima ete pokoriti sve te tvrdoglave duhove. Barutna zavjera nije postigla eljeni uspjeh, jer je jedan od zavjerenika sasvim neumjesno htio spasiti ivot svom prijatelju; no, budui da vi nemate prijatelje, ne moramo se ni najmanje plaiti sline neprilike: bit e vam posve lako sruiti sve sudove kraljevstva pomou izuma redovnika Schwartza, koji zovu pulvis pyrius. Raunam da treba prosjeno trideset est bavi baruta za svaki sud, i tako, pomnoivi dvanaest sudova s trideset est bavi, to iznosi samo etiri stotine trideset i dvije

Voltaireova biljeka, dodana 1771.: Kada smo ovo pisali 1762. godine, jezuitski red jo nije bio ukinut u Francuskoj. Da su bili u nevolji, autor bi ih sigurno potedio. No, sjetite se i zapamtite zauvijek da su oni progonjeni jedino zato to su sami progonili druge; neka od njihovih primjera zadrhte svi oni koji bi, jo netolerantniji od jezuita, odluili jednoga dana progoniti svoje sugraane koji ne prihvaaju njihova kruta i besmislena shvaanja.

52 bave, to opet, ako raunamo sto talira bavu, iznosi sto dvadeset devet tisua est stotina livri: to je sitnica za veleasnog vrhovnog oca. Kad sudovi jednom budu svrgnuti, njihova ovlatenja dat ete svojim kongreganistima, koji su savreno upueni u zakone kraljevstva. 6 Bit e lako otrovati G. kardinala de Noaillesa, koji je bezazlen ovjek i koji ni u to ne sumnja. Vaa Preuzvienost posluit e se istim sredstvima preobraenja i u sluaju nekoliko tvrdoglavih biskupa; njihove biskupije predat emo u ruke jezuitima, pomou papinskog pisma: onda kad svi biskupi budu na pravoj strani, a svi upnici vjeto izabrani od strane biskupa, evo to predlaem, uz pristanak Vae Preuzvienosti. 7 Budui da kau da se jansenisti prieuju barem za pashu, ne bi bilo loe posipati hostije drogom koja je posluila pri kanjavanju kralja Henrika VII.155 Neki kritiar rei e mi moda da se u tom pothvatu izlaem opasnosti da dam otrova za takore i molinistima: to je jak prigovor: no nema nijednog plana bez loih strana, nijednog sistema kojem na nekom mjestu ne prijeti ruenje. Kad bi ovjeka zaustavljale te sitne potekoe, nikada ne bi nita izveo dokraja; uostalom, budui da se radi o postizanju najveeg mogueg dobra, ne treba se sablanjavati ako to veliko dobro povue za sobom i neke loe posljedice, koje nisu ni od kakve vanosti. Nemamo sebi to predbaciti: dokazano je da su svi tobonji protestanti, svi jansenisti, osueni na pakao; mi, dakle, samo pourujemo trenutak u kojem e ih pakao prihvatiti. Isto je tako jasno da molinistima s pravom pripada raj: dakle, izazvavi nepanjom njihovu smrt, i to bez ikakve loe namjere, ubrzavamo njihovu radost; u jednom i u drugom sluaju mi smo sluge Providnosti. to se tie onih koje bi mogao zaplaiti broj, Vaa Preuzvienost moe ih upozoriti da se od slavnih dana procvata Crkve do 1707. godine, to jest tijekom otprilike etrnaest stoljea, teologija pobrinula za pokolj vie od pedeset milijuna ljudi; a ja predlaem da se zadavi, zakolje ili otruje tek oko est milijuna petsto tisua ljudi. Zamjerit e nam moda da moja raunica nije ispravna, i da krim trojno pravilo: jer, rei e, ako je tijekom etrnaest stoljea pogubljeno samo pedeset milijuna ljudi zbog teolokih podjela, dilema i antilema, to iznosi samo trideset pet tisua sedam stotina etrnaest ljudi na godinu, a da ja ovako ubijam est milijuna etiri stotine ezdeset etiri tisue dvjesto osamdeset i pet ljudi vie u jednoj godini. No uistinu, takvo je zanovijetanje posve djetinjasto; moe se ak rei da je bezbono: ta zar ne uviaju da svojim postupkom spaavam ivot svim katolicima do kraja svijeta? To nikada ne bi bilo uinjeno kad bi ovjek htio odgovoriti na sve kritike koje mu upuuju. S najdubljim potovanjem, Vae Preuzvienosti Najponizniji, najodaniji i najpokorniji R...136 iz Angoulemea, prefekt Kongregacije. Ovaj plan nije mogao biti ostvaren, jer je otac Le Tellier naiao na neke potekoe i jer je njegova Preuzvienost protjerana sljedee godine. No, kako treba uvijek ispitati sve za i protiv, ini se da bi bilo dobro istraiti u kojem sluaju bismo mogli opravdano slijediti neka gledita ko-respondenta oca Le Telliera. Izgleda da bi

53 bilo teko provesti njegov plan u svim tokama; no treba vidjeti u kojim prilikama treba stavljati na kota ili vjeati ili slati na robiju ljude koji ne misle kao mi: to je predmet sljedeeg poglavlja.

54

Poglavlje XVIII.

Jedini sluajevi u kojima je netolerancija u skladu s ljudskim pravom

Da neka vlast ne bi imala pravo kanjavati greke ljudi, nuno je da te greke ne budu zloini; one su zloini jedino kad uznemiravaju drutvo; one uznemiruju drutvo ako potiu fanatizam: potrebno je, dakle, da ljudi ne budu fanatici da bi zasluili toleranciju. Ako neki mladi jezuiti, znajui da se Crkva gnua otpadnika, znajui isto tako da su jansenisti osueni jednom bulom i da su prema tome otpadnici, zapale kuu otaca Oratorija jer Quesnel oratorijanacl57 bijae jansenist, jasno je da emo biti prisiljeni da te jezuite kaznimo. Isto tako, ako su iznosili kanjiva naela, ako se njihov red protivi zakonima kraljevstva, morat emo raspustiti njihovu drubu i unititi jezuite da bismo od njih napravili graane; to je u biti samo imaginarno zlo a za njih stvarno dobro, jer u emu je zlo ako nosimo kratak kaput umjesto mantije, i ako smo slobodni a ne robovi? U miru se ukidaju cijeli pukovi, koji se zbog toga ne ale: zato jezuiti tako vrite kad ih ukidaju da bi imali mira? Ako franjevci obuzeti svetim arom prema Djevici Mariji, srue crkvu jakobinaca, koji misle da je Marija roena u istonom grijehu, morat emo tada i s franjevcima postupati slino kao i s jezuitima. Isto se to moe rei o luteranima i kalvinistima. Uzalud e oni govoriti: Mi slijedimo pobude svoje savjesti, bolje je pokoravati se Bogu nego ljudima;158 mi smo pravo stado, moramo istrijebiti vukove; jasno je da su u tom sluaju oni sami vukovi. Jedan od najneobinijih primjera fanatizma bila je jedna mala sekta u Danskoj, ije naelo bijae najbolje na svijetu. Ti ljudi htjeli su osigurati vjeni spas svojoj brai: no posljedice njihovog naela bijahu udnovate. Znali su da su sva djeca koja umru bez krtenja osuena i da ona koja imaju sree da umru odmah nakon krtenja uivaju vjenu slavu: ubijali su stoga sve upravo krtene djeake i djevojice koje su mogli nai; znailo je to bez sumnje uiniti im najvee dobro koje nekome moe uiniti: spaavali su ih u isti mah od grijeha, od nevolja ovog ivota i od pakla; nepogreivo, slali su ih ravno u nebo. No, ti milosrdni ljudi nisu uzimali u obzir injenicu da nije doputeno uiniti malo zlo zbog nekog velikog dobra; da nemaju nikakvog prava na ivot te male djece; da veina oeva i majki vie vole da im sinovi i keri budu uz njih, nego da gledaju kako ih ubijaju da bi dospjeli u raj, i da, ukratko, sudac mora kazniti ubojstvo, pa makar bilo izvreno s dobrom namjerom. Izgleda da su idovi imali vie prava nego itko drugi da nas okradu i poubijaju: jer, premda u Starom zavjetu ima stotinu primjera tolerancije, ima i nekoliko primjera nemilosrdnih zakona. Bog im je ponekad nareivao da ubijaju idolopoklonike i da potede samo djevojke za udaju: oni nas smatraju idolopoklonicima i, premda mi njih danas trpimo, mogli bi zbilja, da su gospodari, ostaviti na ivotu jedino nae keri. Morali bi prije svega poubijati sve Turke: jer Turci posjeduju zemlju Etejaca, Jebusejaca. Amorejaca, Jersene Jaca, Hevenaca, Aracena, Cinejaca,

55 Hamatejaca, Samarijanaca: svi ti narodi bili su kanjeni prokletstvom; njihova zemlja, to se pruala na vie od dvadeset pet milja, pripala je idovima na osnovi nekoliko uzastopnih ugovora; morali bi opet stei svoja imanja; muhamedanci ih silom dre ve vie od tisuu godina. Kad bi idovi danas ovako zakljuivali, jasno je da bismo ih morali poslati na robiju. To su po prilici jedini sluajevi u kojima se netolerancija ini razumnom.

56

Poglavlje XIX.

Izvjetaj o jednoj burnoj raspravi u Kini

U prvim godinama vladavine velikog cara Kang-hia, neki mandarin u jednom gradu u kantonu zauje u svojoj kui stranu buku to je dolazila iz susjedne kue: raspita se ne ubijaju li tamo nekoga; rekoe mu da to raspravljaju jedan duhovnik iz danske zajednice, jedan kapelan iz Batavije i jedan jezuit; mandarin ih pozove, dade ih posluiti ajem i slatkim i upita ih zato se prepiru. Jezuit mu odgovori da je za njega, koji je uvijek u pravu, prilino neugodno to ima posla s ljudima koji su uvijek u krivu; da je u poetku raspravljao najsuzdranije to je mogao, ali ga je na kraju izdalo strpljenje. Mandarin ih podsjeti, najobzirnije to je mogao, koliko je vana ljubaznost i uglaenost u raspravi, ree im da se u Kini nikada ne ljute i upita ih o emu je rije u njihovu sporu. Jezuit mu odgovori: Vaa Svjetlosti, pozivam vas za suca; ova dva gospodina odbijaju se pokoriti odlukama Tridentskog koncila.159 To me udi, ree mandarin. Zatim okrenuvi se prema dvojici neposlunika nastavi: ini mi se, gospodo, da biste morali potivati miljenje jednog velikog skupa; ja ne znam to je Tridentski koncil, no vei broj ljudi uvijek zna vie nego jedan ovjek. Nitko ne smije povjerovati da zna vie od ostalih, i da razum stoluje u njegovoj glavi; tako ui na veliki Konfucije;160 uinit ete dobro pridravajui se odluka Tridentskog koncila. Tada uze rije Danac i ree: Vaa Svjetlost govori veoma mudro; mi potujemo velike skupove, kao to je i red; i slaemo se u potpunosti sa zakljucima vie skupova odranih prije onog Tridentskog. Oh, ako je tako, ree mandarin, molim vas da mi oprostite, moda ste vi u pravu. Dakle, vi i ovaj Holananin mislite jednako i obojica ste protiv ovog jadnog jezuita? Nipoto, ree Holananin, shvaanja tog ovjeka su gotovo jednako ekstravagantna kao i shvaanje ovog jezuita, koji se pred vama pravi sladak; to se ne moe izdrati. Ne razumijem vas, ree mandarin, niste li sva trojica krani? Ne dolazite li sva trojica da nauavate kranstvo u naem carstvu? I ne biste li prema tome trebali svi prihvaati ista uenja? Vidite, Vaa svjetlosti, ree jezuit, ova dva ovjeka su moji smrtni neprijatelji i obojica se spore sa mnom: oito je, dakle, da su obojica u krivu i da je pravo na mojoj strani. To nije ba tako oito, ree mandarin, mogue je takoer da ste sva trojica u krivu; zanimalo bi me da vas ujem jednog po jednog. Jezuit tada odri prilino dugaak govor, za vrijeme kojeg su Danac i Holananin slijegali ramenima; mandarin nije nita razumio. Zatim je govorio Danac; njegova dva protivnika gledala su ga saaljivo, a mandarin je razumio jo

57 manje. Holananin doivi istu sudbinu. Na kraju poee govoriti sva trojica u jedan glas i izgovorie jedan drugome strane uvrede. estiti mandarin jedva je napravio reda i tad im ree: Ako hoete da ovdje trpimo vae uenje, prestanite najprije biti netrpeljivi i nepodnoljivi. Izlazei s prijema, jezuit sretne nekog misionara jakobinca; izjavi mu da je upravo dobio spor, uvjeravajui ga pritom da istina uvijek pobjeuje. Jakobinac mu odgovori: Da sam ja bio tamo, vi ne biste pobijedili; dokazao bih vam da ste laac i neznaboac. Plane svaa; jakobinac i jezuit pograbie se za kose. Mandarin, obavijeten o skandalu, poalje obojicu u zatvor. Mandarinov zamjenik ree sucu: Vaa Ekselencijo, koliko dugo elite da ostanu u zatvoru? - Dok se ne sloe, ree sudac. Ah! ree zamjenik mandarina, bit e, dakle, u zatvoru cijeli ivot. Dobro ree sudac, onda tako dugo dok jedan drugome ne oproste. Oni nikada nee oprostiti, ree drugi, dobro ih poznajem. No, onda, ree mandarin, tako dugo dok se ne ponu praviti da oprataju jedan drugome.

58

Poglavlje XX.

Je li korisno drati narod u praznovjerju

Takva je slabost ljudskog roda i takva je njegova pokvarenost, da je za njega sigurno bolje da bude plijen svih moguih praznovjerja, pod uvjetom da nisu zloinaka, negoli da ivi bez vjere. ovjek je uvijek imao potrebu za nekom konicom, i koliko god bilo smijeno prinositi rtve faunima, umskim bogovima, najadama, bijae ipak razboritije i korisnije klanjati se tim fantastinim slikama boanstva, negoli prepustiti se ateizmu. Neki ateist, sklon raspravljanju, nasilan i jak, bio bi isto tako teka nevolja kao i neki krvoloni praznovjernik. Kad ljudi nemaju ispravne pojmove o boanstvu, zamjenjuju ih pogrenim idejama, kao to se u nesretna vremena trguje lanim novcem kad nema pravog. Poganin se bojao izvriti zloin, iz straha da e ga kazniti lani bogovi; Malabar se boji da e ga kazniti njegov kumir. Svuda gdje postoji organizirano drutvo, potrebna je i religija; zakoni bdiju nad poznatim zloinima, a religija nad tajnim zloinima. No, kad jednom ljudi prihvate prirodnu i svetu vjeru, praznovjerje postaje ne samo beskorisno ve i vrlo opasno. Ne treba pokuavati hraniti irom one koje je Bog udostojao nahraniti kruhom. Praznovjerje je u odnosu na vjeru ono to je astrologija u odnosu na astronomiju, luda kerka mudre majke. Te dvije keri dugo su drale u vlasti cijeli svijet. Dok su se, u naa barbarska vremena, mogla nai jedva dvojica feudalnih gospodara koji su u kui imali Novi zavjet, moglo se oprostiti i prianje bajki puku, to jest toj istoj feudalnoj vlasteli, njihovim glupim enama i priprostim vazalima; uvjeravali su ih da je sveti Kristofor nosio dijete, Isusa, s jedne obale rijeke na drugu; hranili su ih priama o vjeticama i opsjednutima; sasvim lako zamiljali su da sveti Luka lijei od kostobolje, a sveta Klara da lijei bolesne oi. Djeca su vjerovala u vukodlake, a oevi u ue svetog Franje. Broj relikvija bijae beskonaan. Hra tolikih praznovjerja zadrala se jo neko vrijeme u narodu, ak i onda kad je vjera napokon oiena. Poznato je da je G. de Noaillesa, biskupa Chalonsa, kad je uklonio i bacio u vatru tobonji ostatak svetog pupka Isusa Krista, napao cijeli grad Chalons; no on je bio isto toliko hrabar koliko i poboan, i uskoro je uspio uvjeriti ampanjce da se mogu klanjati Isusu Kristu u duhu i u istini, a da pritom nemaju njegov pupak u crkvi. Oni to su ih zvali jansenistima nisu malo pridonijeli postepenom iskorjenjivanju iz duha naroda veine lanih predodbi, koje su sramotile kransku religiju. Ljudi su prestali vjerovati da je dovoljno trideset dana ponavljati molitvu Djevici Mariji da bi ovjek dobio sve to eli i da bi mogao nekanjeno grijeiti. Najzad je graanstvo poelo sumnjati u to da kiu donosi ili zaustavlja sveta Genoveva, ve da to Bog sam raspolae prirodnim silama. Fratri su bili iznenaeni to njihovi sveci vie ne ine uda; i kad bi se autori ivota Svetog

59 Franje Ksaverskog vratili na svijet, ne bi se usudili napisati da je taj svetac uskrsnuo devet mrtvaca, da je istovremeno bio na moru i na kopnu, i da je njegov kri, koji mu je pao u more, donio natrag neki rak. Isto se dogodilo i s ekskomunikacijama. Nai nam historiari kau da su sluge kralja Roberta bacale kroz prozor jela posluena kralju, kad ga je papa Grgur V ekskomunicirao zato to je oenio princezu Bertu, svoju kumu, i da je kraljica Berta rodila gusku, to je bila kazna za taj incestuozni brak. Danas sumnjamo da bi dvorjani jednog ekskomuniciranog kralja Francuske bacali njegov ruak kroz prozor i da bi kraljica u tom sluaju donijela na svijet gue. Ako jo u nekom kutku nekog predgraa ima nekoliko konvulzionista,161 to je znak uljivosti koja napada jo samo najprostiju svjetinu, Svakoga dana razum sve vie prodire u Francusku, u duane trgovaca kao i u gospodske palae. Treba, dakle, njegovati plodove tog razuma, tim vie to je nemogue sprijeiti ih da se razviju. Ne moe se upravljati Francuskom, nakon to su je prosvijetlili ljudi poput Pascala, Nicole, Arnaulda, Bossueta, Descartesa, Gassendija, Bavlea, Fontenellea,162 itd., kao to se upravljalo u vrijeme Garassea i Menota. Kad bi uitelji zabluda, hou rei veliki uitelji, tako dugo plaani i slavljeni za zaglupljivanje ljudskog roda, danas naredili da povjerujemo kako zrno mora istrunuti da bi proklijalo,163 da je zemlja nepomina na svojoj podlozi, da se ne okree oko sunca, da morske mijene nisu prirodna posljedica gravitacije, da duga ne nastaje zbog loma i odbijanja svjetlosnih zraka, itd., i kad bi se pozivali na krivo shvaene citate iz Svetog pisma da bi podrali svoje miljenje, kako bi na njih gledali svi obrazovani ljudi? Da li bi izraz zvijeri bio suvie jak? A kad bi se ti mudri uitelji posluili silom i progonima da osiguraju vladavinu svog drskog neznanja, da li bi bilo neumjesno nazvati ih divljim zvijerima. to vie ljudi preziru praznovjerna fratra, to vie potuju biskupe i uvaavaju upnike; oni ine samo dobro, a fratarska ultramontanska praznovjerja nanosila su mnogo zla. No, od svih praznovjerja, nije li najopasnije mrziti blinjega zbog njegova miljenja? I nije li oito da bi ak bilo razumnije oboavati sveti pupak, sveti prepucij, mlijeko i haljinu Djevice Marije, negoli mrziti i progoniti svoga brata?

60

Poglavlje XXI.

Vrlina vrijedi vie od uenosti

Manje dogmi, manje prepirki; manje prepirki, manje nevolja: ako to nije istina, onda grijeim. Vjera je ustanovljena da nas usrei u ovom i u onom drugom ivotu. Sto je potrebno da bi ovjek bio sretan u buduem ivotu? Da bude pravedan. to je potrebno da bi bio sretan u ovom ivotu, onoliko koliko mu to doputa slabost nae prirode? Da bude milostiv. Bio bi vrhunac ludosti nastojati navesti sve ljude da misle na isti nain o metafizici. Mnogo lake pokorili bismo orujem cijeli svijet, nego to bismo pokorili duhove jednog jedinog grada. Euklid je lako uspio uvjeriti sve ljude u istine geometrije: zato? Zato to nema nijedne koja ne bi bila jasno izvedena iz ovog malog aksioma: dva i dva su etiri. S mjeavinom metafizike i teologije nije potpuno isto. Kada su biskup Aleksandar i sveenik Arios ili Arije zapoeli raspravu o tome kako Logos proizlazi iz Oca, car Konstantin napisao im je najprije ove rijei, to ih donose Euzebije i Sokrat:164 Vi ste velike budale kad raspravljate o stvarima koje ne moete razumjeti. Da su dvije strane bile dovoljno mudre i sloile se da je car u pravu, kranskim svijetom ne bi se prolijevala krv tri stotine godina. to je doista stranije i lue nego rei ljudima; Prijatelji moji, nije dovoljno da budete vjerni podanici, pokorna djeca, njeni oevi, pravedni susjedi, da imate sve vrline, da njegujete prijateljstvo, da se klonite nezahvalnosti, da u miru slavite Isusa Krista: potrebno je pored toga da znate kako je sve stvoreno za cijelu vjenost; i ako ne znate razlikovati bomoousios u hipostazi,165 upozoravamo vas da ete gorjeti u vjenoj vatri; a u meuvremenu mi emo vas poeti klati? Da su takav zakljuak iznijeli jednom Arhimedu, Posidoniju, Varonu, Katonu, Ciceronu, to bi oni odgovorili? Konstantin nije ustrajao pri svojoj odluci da uutka dvije stranke; mogao je narediti da dovedu voe pravdaa na njegov dvor; mogao ih je zapitati s kojim pravom uznemiruju svijet: Imate li vi ovlatenja boanske obitelji? Zato vam je vano je li Logos stvoren ili roen, ako mu je ovjek vjeran, ako zastupa ispravan moral, i pridrava ga se ako moe? U svom ivotu poinio sam mnogo greaka, i vi takoer; vi ste astoljubivi, i ja takoer; carstvo me je stajalo mnogih lukavstava i okrutnosti; poubijao sam gotovo sve svoje blinje; kajem se zbog toga; elim ispatati zbog svojih zloina, vraajui mir Rimskom Carstvu, ne spreavajte me da izvrim jedino dobro djelo koje moe pomoi da se zaboravi moje nekadanje divljatvo; pomognite mi da u miru skonam svoje dane. Moda ne bi nita postigao kod svadljivaca; moda bi mu obeali da e predsjedati jednom koncilu, u dugakoj crvenoj halji, glave ukraene dragim kamenjem.

61 Eto, to je meutim otvorilo vrata svim onim nevoljama to su se iz Azije sruile na Zapad. Iz svakog osporavanog retka izala je po jedna furija naoruana sofizmom i bodeom, koji je sve ljude pretvorio u bezumne i okrutne. Huni, Heruli, Goti, Vandali, koji su iznenada nahrupili, nanijeli su mnogo manje zla, a najvee to su ga uinili bilo je to to su se na kraju sami upustili u te kobne rasprave.

62

Poglavlje XXII.

O opoj toleranciji
Ne treba velikog umijea, niti naroite rjeitosti, da bi se dokazalo da krani moraju tolerirati jedni druge. Jo i vie: kaem vam da sve ljude treba gledati kao nau brau. to? Moj brat Turin? Moj brat Kinez? idov? Sijamac? Da, naravno; nismo li svi mi djeca istog oca i stvorenja istog Boga? Ali ti narodi nas preziru; oni nas smatraju neznabocima! No dobro, rei u im da se grdno varaju. ini mi se da bih mogao barem pokolebati oholu tvrdoglavost nekog imama ili nekog budistikog sveenika, kad bih im progovorio otprilike ovako: Ova mala kugla, koja je ustvari samo jedna toka, kree se kroz svemir kao i tolike druge kugle; mi smo izgubljeni u tom beskraju. ovjek, visok otprilike pet stopa, zacijelo je sitnica u svemiru. Jedno od tih jedva zamjetljivih bia kae nekolicini svojih susjeda, negdje u Arabiji ili u postojbini Kafara: 'Posluajte me, jer me je Bog svih svjetova prosvijetlio: ima devet stotina milijuna sitnih mrava poput nas na zemlji, no jedino je moj mravinjak drag Bogu; svi drugi prokleti su za vijeke vjekova; jedino e on biti blaen, a svi ostali bit e vjeno nesretni.'166 Oni bi me tada prekinuli i pitali koja je budala izrekla takvu glupost. Morao bih im odgovoriti: Vi sami. Zatim bih pokuao smekati ih; no to bi bilo prilino teko. Govorio bih tada kranima, i usudio bih se rei, na primjer, nekom dominikancu inkvizitoru zbog vjere: Moj brate, vi znate da svaka talijanska pokrajina ima svoj dijalekt i da se u Veneciji i Bergamu ne govori isto kao u Firenci. Akademija u Crusci utvrdila je jezik; njezin rjenik je pravilo od kojega se ne smijemo udaljavati, a Gramatika Buonmatteijeva je nepogreiv vodi kojega treba slijediti; no, vjerujete li vi da bi konzul Akademije, a u njegovoj odsutnosti Buonmattei, mogao mirne due narediti da se odree jezik svim Venecijancima i svim Bergamcima koji bi ustrajali pri svom narjeju? Inkvizitor mi odgovara: Postoji tu velika razlika; ovdje se radi o spasu vae due: za vae dobro nareuje direktorij Inkvizicije da vas epaju na osnovi iskaza jedne jedine osobe, pa bila ona neasna i ve kanjavana; da ne moete imati advokata da vas brani; da ne znate ak ni ime onog koji vas optuuje; da vam inkvizitor obea milost a zatim vas osudi; da vas podvrgnu raznim muenjima, a potom vas ili iibaju, ili bace u tamnicu ili sveano spale. Otac Ivonet, doktor Cuchalon, Zanchinus, Campegius, Roias, Felynus, Gomarus, Diabarus, Gemelinus167 su u tome jasni i taj poboni postupak ne trpi prigovore. Bio bih toliko slobodan da mu odgovorim: Brate moj, moda ste u pravu; uvjeren sam da mi elite dobro; ali zar ne bih mogao biti spaen bez svega toga? Istina je da te besmislene strahote ne kaljaju svakog dana lice zemlje; no bile su este, i lako bi se od njih mogla sastaviti knjiga mnogo deblja od Evanelja, koja ih osuuju. Proganjati u ovom kratkom ivotu one koji ne misle kao mi, nije samo veoma okrutno, ve ne znam nije li veoma drsko izrei njihovu vjenu osudu.

63 Mislim da kratkotrajnim atomima kao to smo mi ne prilii da tako preduhitre odluke Stvoritelja. Daleko sam od pomisli da pobijam izreku: Izvan Crkve nema spasa; potujem je, kao i sve to ona ui, no poznajemo li mi uistinu sve putove Boje i svu irinu njegova milosra? Nije li doputeno da se u njega uzdamo kao to ga se i plaimo? Zar nije dovoljno da budemo vjerni Crkvi? Zar je potrebno da svaki pojedinac prisvaja prava boanstva i prije njega odluuje o vjenoj sudbini svih ljudi? Kad alimo za kraljem vedske ili Danske ili Engleske ili Prusije, kaemo li da alimo za nekim tko je osuen da vjeno gori u paklu? U Evropi ima etrdeset milijuna stanovnika koji ne pripadaju Rimskoj Crkvi; hoemo li svakome od njih rei: Gospodine, budui da ste vi u svakom sluaju osueni, neu s vama ni jesti, ni zakljuivati ugovore, ni razgovarati? Koji bi ambasador Francuske, primljen u audijenciju kod sultana, rekao u sebi: Njegova Visost e sigurno vjeno gorjeti u paklu, jer je obrezana? Kada bi stvarno vjerovao da je sultan smrtni neprijatelj Boga i predmet njegove osvete, da li bi s njim mogao govoriti? Da li bi uope trebao ii k njemu? S kojim bismo se ovjekom mogli druiti, koje bismo dunosti graanskog ivota uope mogli ispuniti, kad bismo doista bili uvjereni da govorimo s prokletima? O, sljedbenici milostivog Boga! Kad biste imali okrutno srce; kad biste, slavei onoga iji je sav zakon u ovim rijeima: Ljubite Boga i svojeg blinjeg,168 natovarili na taj isti i sveti zakon sofizme i nerazumljive sporove; da ste rasplamsali svau, sad zbog neke nove rijei, sad zbog jednog jedinog slova abecede; da ste kaznili vjenim mukama izostavljanje nekih rijei, nekih obreda koje drugi narodi nisu mogli poznavati, rekao bih vam, lijui suze nad ljudskim rodom: Prenesite se sa mnom u onaj dan kada e svima ljudima biti sueno i kada e Bog naplatiti svakome prema njegovim djelima. Vidim sve mrtve iz prolih i iz naeg stoljea kako se pojavljuju pred Njim. Jeste li zaista sigurni da e na Stvoritelj i na Otac rei mudrom i asnom Konfuciju, zakonodavcu Solonu, Pitagori, Zaleucusu, Sokratu, Platonu, boanskom Antoninu, dobrom Trojanu, Titu, slavi ljudskog roda, Epiktetu, i tolikim drugim ljudima, uzorima ljudskim: Idite, udovita, trpite muke beskrajne po teini i po trajanju; neka vam kazna bude vjena kao to sam ja vjean! A vi, moji ljubljeni, Jean Chatel, Ravaillac, Damiens, Cartouche itd, koji ste umrli s propisanim formulama, stajat e te zauvijek s moje desne strane i dijeliti sa mnom moje carstvo i moje blaenstvo.169 Uzmiete od uasa na ove rijei; a ja vam, nakon to su mi te rijei pobjegle, nemam vie to rei.

64

65

Poglavlje XXIII.

Molitva Bogu
Ne obraam se stoga vie ljudima; obraam se tebi, Boe svih bia, svih svjetova i svih vremena: ako je slabanim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, doputeno da od tebe neto zatrae, od tebe koji si dao sve, od tebe ije su odluke postojane i vjene, udostoji se milostivo suditi o grekama to pripadaju naoj prirodi; neka te greke ne budu naa pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; uini da pomognemo jedni drugima podnositi teret munog i prolaznog ivota; neka neznatne razlike u odjei kojom pokrivamo naa slaba tijela, medu svim naim nedostatnim jezicima, meu svim naim smijenim obiajima, medu svim naim nesavrenim zakonima, meu svim naim bezumnim shvaanjima, meu svim naim prilikama tako ujednaenim u naim oima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mrnju i za progone; neka oni koji pale votanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraa li ti se netko rijeima nekog starog jezika ili na nekom novijem narjeju; neka oni ija je odjea obojena crveno i ljubiasto, koji vladaju na malom komadiu jedne male gomile blata na ovom svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadia izvjesne kovine, bez oholosti uivaju u onome to nazivaju veliinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti: jer ti zna da u tim ispraznostima nema nieg na emu bi trebalo zavidjeti i niega zbog ega bi se trebalo diiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braa! Neka zamrze tiraniju nad duama kao to se gnuaju pljake koja silom otima plodove rada i mirne umjenosti! Ako su nevolje rata neizbjene, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuu razliitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvoju dobrotu koja nam je darovala taj trenutak.

66

Poglavlje XXIV.

Post-scriptum
Dok smo radili na ovom djelu, s jedinom namjerom da ljude uinimo milosrdnijima i blaima, jedan drugi ovjek pisao je s potpuno suprotnom namjerom: jer svatko ima svoje miljenje. Taj ovjek dao je tiskati mali kodeks progona, pod naslovom Slaganje vjere i ovjenosti (to je tiskarska pogreka: itajte neovjenosti).170 Autor svete knjiice poziva se na svetog Augustina, koji je, nakon to je propovijedao blagost, na kraju propovijedao progone, budui da je tada bio najjai i da je esto mijenjao miljenje. On navodi i biskupa Meauxa, Bossueta, koji je progonio slavnog Fenelona, nadbiskupa Cambraia, okrivljenog zato to je objavio da Bog zasluuje da ga ljubimo zbog njega samog. Bossuet bijae rjeit, priznajem; biskup Hipona, ponekad nedosljedan, bijae vjetiji govoru od drugih Afrikanaca, i to priznajem; no uzet u slobodu da kaem autoru te svete knjiice ono to kae Amanda u Uenim enama: elite li uzor nai vi u nekom. Slijedite ga prvo tad u lijepom.
(I in, 1. prizor)

Biskupu iz Hipona rekao bih: Vaa Svjetlosti, promijenili ste miljenje, dopustite mi da ostanem pri Vaem prvom miljenju; ustvari, smatram ga boljim. Biskupu Meauxa rekao bih; Vaa Svjetlosti, Vi ste velik ovjek: smatram da ste ueni barem koliko i sveti Augustin, i mnogo rjeitiji; no emu toliko muiti vaeg kolegu, koji bijae isto tako rjeit kao i vi u jednom drugom anru, a koji bijae ljubazniji. Autor svete knjiice o neovjenosti nije ni Bossuet ni Augustin; izgleda mi sasvim pogodnim da bude izvrstan inkvizitor: elio bih da u Goi bude na elu tog krasnog suda. On je, pored toga, dravnik i izlae velika naela politike. Ako kod vas ima, kae on, mnogo krivovjernih, budite obzirni, uvjeravajte ih; ako ih ima malo, posluite se vjealama i zatvorima i od toga ete se osjeati vrlo dobro, to savjetuje na strani 89 i 90. Hvala Bogu, ja sam dobar katolik, ne moram se plaiti onoga to hugenoti nazivaju martirij; no ako taj ovjek ikada postane prvi ministar, kao to izgleda da sebi uobraava u svojoj knjiici, obavjetavam ga da u otputovati u Englesku onoga dana kad on dobije svoju otvorenu povelju. U meuvremenu mogu jedino zahvaliti Providnosti to doputa da ljudi njegova soja uvijek loe rasuuju. On ide ak tako daleko da navodi Baylea171 kao pristalicu netolerancije: to je pametno i lukavo; a po tome to Bayle priznaje da treba kazniti smutljivce i lupee, na ovjek zakljuuje da ognjem i maem treba progoniti potene i mirne ljude. Gotovo cijela njegova knjiga je Obrana Bartolomejske noi.172 To je taj branitelj ili njegova jeka. U jednom i u drugom sluaju moramo se nadati da ni uitelj ni uenik nee upravljati dravom. No ako se dogodi da joj budu voe, prilaem im izdaleka ovu molbu to se odnosi na dva retka na strani 93. svete knjiice:

67 Treba li srei jedne dvadesetine nacije rtvovati sreu cijele nacije? Pretpostavimo da zaista ima dvadeset rimskih katolika u Francuskoj prema jednom hugenotu, ne traim nipoto da taj hugenot pojede dvadeset katolika; no zato bi tih dvadeset katolika pojeli hugenota, i zato braniti hugenotu da se eni? Zar nema biskupa, opata, fratara, koji imaju imanja u Dauphineji, u Gevauclonu, oko Agdea, oko Carcassonea?173 Zar ti biskupi, opati i fratri nemaju zakupnike imanja koji, na nesreu, ne vjeruju u transsupstancijaciju?174 Nije li u interesu biskupa, opata, fratara i naroda, da ti zakupnici imaju brojne obitelji? Zar e samo onima koji se prieuju na isti nain biti doputeno da prave djecu? Uistinu, to nije ni pravedno ni poteno. Odluka o ponitenju Nantskog edikta nije izazvala tete koliko joj se pripisuje, kae autor. Ako se toj odluci stvarno pripisuje vie nego to je skrivila, pretjeruje se, a krivica gotovo svih historiara je u tome da pretjeruju; no, to je i krivica svih protivnika u sporu, da nastoje svesti na minimum i proglasiti nitavnim zlo koje im predbacuju. Ne vjerujmo ni parikim doktorima, ni propovjednicima iz Amsterdama. Uzmimo za suca g. grofa d'Avauxa, ambasadora u Holandiji od 1685. do 1688. godine. On kae, na strani 181, V. svezak,175 da je samo jedan ovjek ponudio da e otkriti vie od dvadeset milijuna koje su progonjeni iznijeli iz Francuske. Luj XIV. odgovara g. d'Avauxu: Obavijesti koje svakodnevno dobivamo o velikom broju preobraenih, ne doputaju mi vie da sumnjam u to da e i najtvrdoglaviji slijediti primjer ostalih. Po ovom pismu Luja XIV. vidimo da je on iskreno vjerovao u domete svoje moi. Svakog jutra govorili su mu: Velianstvo, vi ste najvei kralj na svijetu; cijelom svijetu bit e ast da misli kao i vi, im vi progovorite. Pelisson, koji se obogatio na mjestu prvog pomonika za financije; Pelisson, koji je proveo tri godine u Bastillei kao suuesnik Fouqueta; Pelisson,176 koji je od kalviniste postao akon i beneficijent, koji je dao da se tampaju molitve za misu i kitice za Iris, koji je dobio mjesto u ekonomatu i mjesto obraatelja; Pelisson je, kaem, svaka tri mjeseca donosio ogromnu listu onih koji su se odrekli vjere za sedam ili osam kuda, i varao je svog kralja da bi mogao, kad bi htio, preobratiti sve Turke uz istu cijenu. Natjecali su se da ga prevare; zar je mogao odoljeti zavoenju? No, isti g. d'Avaux javlja kralju da izvjesni Vincent dri vie od pet stotina radnika pored Angoulemea, i da e njegov odlazak izazvati tetu (V. svezak, strana 194). Isti g. d'Avaux govori o dva puka koje je knez d'Orange ve unovaio uz pomo izbjeglih francuskih asnika; govori o mornarima tri broda koji su pobjegli da bi sluili na brodovima kneza d'Orangea. Osim ta dva puka knez d'Orange sastavlja i jedan odred dobrovoljaca izbjeglica, kojima zapovijedanju dva kapetana (strana 240). Taj ambasador, 9. svibnja 1686, pie jo g. Seignelaiu da mu ne moe sakriti zabrinutost to je osjea kad gleda kako se francuske manufakture sele u Holandiju, odakle nee nikada izai. Dodajte svim tim svjedoanstvima izvjetaje svih upravitelja kraljevstva iz 1699. godine i prosudite nije li ponitenje Nantskog edikta izazvalo vie zla nego dobra, usprkos miljenju potovanog autora Slaganja vjere i ovjenosti.

68 Jedan francuski maral, poznat po svom odlinom duhu, rekao je prije nekoliko godina: Ne znam je li dragonada177 bila nuna; ali nuno je da je vie ne bude. Priznajem da sam mislio da idem malo predaleko kad sam objavio pismo korespondenta oca Le Telliera, u kojem ovaj kongreganist predlae bave baruta. Govorio sam sam sebi: Nee mi vjerovati, smatrat e to pismo izmiljenim dokumentom. Moja strahovanja su se na sreu rasprila kad sam u Slaganju vjere i ovjenosti, strana 149, proitao ove njene rijei: Potpuno istrebljenje protestanata u Francuskoj ne bi Francusku oslabilo vie nego to putanje krvi oslabi nekog bolesnika dobre tjelesne grade. Taj milosrdni kranin, koji je upravo rekao da protestanti ine dvadeseti dio nacije, hoe dakle da se prolije krv te dvadesetine i promatra tu operaciju kao putanje jedne zdjelice krvi! Neka nas Bog sauva, zajedno s njim, od tri dvadesetine! Ako, dakle, taj astan ovjek predlae da ubijemo dvadeseti dio nacije, zato prijatelj oca Le Telliera ne bi predloio da dignemo u zrak, zakoljemo i otrujemo jednu treinu? Prema tome, vrlo je vjerojatno da je pismo ocu Le Tellieru bilo zaista napisano. Sveti autor zakljuuje na kraju da je netolerancija izvrsna stvar jer je, kae on, Isus Krist nije izrijekom osudio. No, Isus Krist nije osudio niti one koji bi podmetali poare po Parizu; zar je to razlog da palikue proglasimo svecima? Tako dakle, dok priroda s jedne strane progovara svojim blagim i blagotvornim glasom, fanatizam, taj neprijatelj prirode, urlie; a kada se ljudima nudi mir, netolerancija kuje svoja oruja. O vi, suce nacija, koji ste donijeli mir Europi, odluite se izmeu miroljubivog duha i duha koji kosi ivote!

69

Poglavlje XXV.

Nastavak i zakljuak
Saznajemo da je 7. oujka 1763. cijeli dravni savjet sazvan u Versaillesu, da su mu prisustvovali dravni ministri, da je predsjedao kancelar, i da je g. de Crosne, izvjestitelj u dravnom savjetu, iznio sluaj Calas s nepristranou suca, egzaktnou savreno upuenog ovjeka, jednostavnom i istinskom elokvencijom govornika i dravnika, jedinom koja odgovara takvom skupu. Ogromna masa ljudi svih stalea ekala je u galeriji dvorca na odluku savjeta. Uskoro su javili kralju da je jednoglasnom odlukom, bez ijednog izuzetog glasa, sudu u Toulouseu nareeno da savjetu poalje dokumente procesa i razloge presude zbog koje je Jean Calas izdahnuo na kotau. Njegovo Velianstvo potvrdilo je odluku savjeta. Postoji dakle ovjenost kod ljudi, a osobito u savjetu jednog omiljenog kralja, dostojnog da to i bude. Sluaju jedne nesretne obitelji neuglednih graana posvetili su se Njegovo Velianstvo, njegovi ministri, kancelar i cijeli savjet i o njemu se raspravljalo isto tako temeljito i promiljeno kao i o najveim pitanjima rata i mira. Ljubav prema pravednosti i korist ljudskog roda vodili su sve suce. Hvala budi onom milostivom Bogu koji sam potie pravednost i sve vrline! Potvrujemo da nikada nismo poznavali ni tog nesretnog Calasa kojega su osmorica sudaca iz Toulousea dali pogubiti na osnovi najmanjkavijih dokaza, protivno svim odredbama naih kraljeva i protivno zakonima svih nacija; niti njegovog sina Marc-Antoinea, ija je neobina smrt dovela tih osam sudaca u zabludu; niti majku dostojnu potovanja koliko i nesretnu; niti one nedune keri koje su s njom prele dvjesto milja da bi svoju nesreu i svoju ast iznijele pred prijestolje. Taj Bog zna da nas je nadahnuo samo duh pravednosti, istine i mira, kad smo napisali to mislimo o toleranciji povodom sluaja Jeana Callasa, kojega je ubio duh netolerancije. Nismo mislili uvrijediti osmoricu sudaca iz Toulousea, govorei da su se prevarili, kao to je smatrao i cijeli svijet: naprotiv, mi smo im otvorili put da se opravdaju pred cijelom Evropom. On se sastoji u tome da priznaju da su sumnjivi znaci i krici bezumnog mnotva zbunili njihov sud; da zamole za oprotenje udovicu i da isprave, koliko je to u njihovoj moi, posljedice propasti cijele jedne nedune obitelji, pridruujui se onima koji joj pomau u njezinoj alosti. Nepravedno su osudili na smrt oca: na njima je sada da zauzmu mjesto oca te djece, ako ova siroad uope pristane da od njih prime slabaan znak potpuno opravdanog pokajanja. Suci bi ga trebali ponuditi, obitelj ga moe odbiti. Gospodin David, gradski magistrat Toulousea, koji je prvi zapoeo progon nevinih ljudi, sada bi prvi trebao pruiti primjer kajanja. Vrijeao je oca obitelji koji je umirao na stratitu. To je doista neuvena drskost; no budui da Bog oprata, i ljudi bi trebali oprostiti onome tko ispravi svoje nepravde. Iz Languedoca poslali su mi 20. veljae 1763. ovo pismo: Vae djelo o toleranciji ini mi se puno humanosti i istine; no bojim se da ne nanese vie zla nego dobra obitelji Calas. Ono moe ogoriti osmoricu sudaca

70 koji su glasali za kota; trait e od suda da se spali vaa knjiga, a fanatici e (jer njih ima uvijek) odgovoriti bijesnim kricima na glas razuma, itd. Evo mog odgovora: Osmorica sudaca iz Toulousea mogu dati spaliti moju knjigu, ako je dobra; nita lake od toga: lijepo su spalili Provincijska pisma,17S koja su sigurno vrijedila mnogo vie; svatko moe kod kue spaliti knjige i papire koji mu se ne sviaju. Moje djelo ne moe nanijeti ni dobro ni zlo Calasovima, koje uope ne poznajem. Kraljev savjet, nepristran i odluan, sudi prema zakonima, po pravdi, na osnovi dokumenata, pravnih postupaka, a ne jednog spisa koji uope nije pravnog karaktera i ija je osnova potpuno strana sluaju o kojem sudi. Uzalud bismo tiskali knjige in-folio za ili protiv osmorice sudaca iz Toulousea i za ili protiv tolerancije; ni savjet, ni bilo koji sud ne bi te knjige smatrao predmetom procesa. Ovaj spis o toleranciji je molba koju ovjekoljublje ponizno podnosi vlasti i razboritosti. Ja ijem sjeme koje bi jednoga dana moglo donijeti etvu. Oekujemo sve od vremena, od dobrote kralja, mudrosti njegovih ministara i duha razuma koji posvuda poinje prosipati svoju svjetlost. Priroda govori svim ljudima: sve sam vas rodila slabe i neuke, da biste nekoliko trenutaka ivjeli na zemlji i pognojili je svojim leevima. Budui da ste slabi, pomaite jedni drugima; budui da ste neuki, prosvjeujte se i podnosite meusobno. Kad biste svi bili istog miljenja, to se sigurno nee nikada dogoditi, kad bi bio samo jedan ovjek suprotnog miljenja, trebali biste mu oprostiti; jer ja ga navodim da misli kao to misli. Dala sam vam ruke da obraujete zemlju i slabu svjetlost razuma da vas vodi; u vaa srca stavila sam klicu suuti da jedni drugima pomognete podnositi ivot. Ne guite tu klicu, ne kvarite je, shvatite da je boanska i ne zamjenjujte glas prirode bijednim strastima raznih uenja. Jedino ja vas jo, usprkos vama, sjedinjujem pomou vaih uzajamnih potreba, ak i usred vaih krvavih ratova koje tako olako zapoinjete, usred vjene drame greaka, sluajnosti i nesrea. Jedino ja u nekom narodu spreavam kobne posljedice stalne podjele izmeu plemstva i magistrature, izmeu ta dva tijela i sveenstva, izmeu graanina i ratara. Nitko od njih ne zna granice svojih prava; no svi oni ipak s vremenom uju moj glas, koji govori njihovom srcu. Jedino ja uvam pravednost u sudovima, gdje bi bez mene sve bilo preputeno neizvjesnosti i hirovima, usred zbrkane gomile zakona, esto donesenih sluajno i zbog neke prolazne potrebe, zakona koji se razlikuju od pokrajine do pokrajine, od grada do grada, i gotovo uvijek su kontradiktorni u istom mjestu. Jedino ja mogu pobuditi pravednost kad zakoni potiu jedino na proganjanje. Tko me slua, uvijek sudi ispravno; a tko pokuava jedino pomiriti suprotna miljenja, grijei. Postoji ogromna zgrada ije sam temelje poloila svojim rukama: bila je vrsta i jednostavna, svi ljudi mogli su u nju ui potpuno sigurni; htjeli su joj dodati najneobinije, najprostije i najbeskorisnije ukrase; zgrada se poela ruiti na sve strane; ljudi podiu kamenje ispalo iz zgrade i bacaju ga jedni drugima u glavu; viem im: Prestanite, odstranite taj opasni kr, koji je vae djelo, i ostanite mirno sa mnom u mojoj nerazorivoj graevini.179

71

Poglavlje XXVI.

Novododana glava u kojoj se izvjetava o posljednjoj presudi u korist obitelji Calas

Od 7. oujka 1763. do konane presude prole su jo dvije godine: tako je lako fanatizmu da nedunome oduzme ivot, a teko razumu da ispravi nepravdu. Trebalo je izdrati neizbjena otezanja koja uvijek idu uz formalnosti. to su manje te formalnosti bile potivane pri osudi Calasa, to ih se stroe morao pridravati dravni savjet. Cijela godina nije bila dovoljna da se sud u Toulouseu prisili da dostavi savjetu sve parnine spise, da se oni proue, da se o svemu podnese izvjetaj. G. de Crosne opet je zaduen za taj muan posao. Zbor od gotovo osamdeset sudaca ponitio je presudu suda iz Toulousea i zatraio obnovu cijelog procesa. Druge vane stvari zaokupljale su tada gotovo sve sudove u kraljevstvu. Bilo je to doba protjerivanja jezuita; ukidana je njihova zajednica u Francuskoj; bili su netolerantni i progonili druge; sada je doao red na njih. Pretjeranost potvrda o ispovijedi, ijim su ih potajnim autorima smatrali, a iji su oni bili javni pobornici, ve je izazvala mrnju naroda prema njima. Ogroman steaj jednog od njihovih misionara, 180 steaj koji su mnogi smatrali djelomino izmiljenim, napokon ih je pokopao. Samo te rijei misionari i bankroteri, koje inae ba ne idu zajedno, u svim su duhovima utjecale na odluku o njihovoj osudi. Na kraju su ruevine Port-Royala181 i kosti tolikih slavnih ljudi koje su oni dirnuli u njihovim grobnicama i ekshumirali poetkom stoljea po vlastitoj naredbi, ustale protiv njih i njihovog utjecaja koji je ve bio na izdisaju. Povijest njihovog ukidanja moe se vidjeti u odlinoj knjizi pod naslovom O propasti jezuita u Francuskoj,182 nepristranom djelu, jer je djelo jednog filozofa, napisano s Pascalovom finoom i rjeitou, a nadasve superiornou spoznaje koju ne zasljepljuju, kao kod Pascala, predrasude to su ponekad zavodile velike ljude. Taj veliki spor, u kojem su neki pristalice jezuita govorili da je vjera povrijeena, dok ju je veina smatrala osveenom, na nekoliko je mjeseci odvratio panju javnosti od procesa Calasovima; no kada je kralj odredio da konanu odluku donese sud to ga nazivaju dvorskim sudom, ta ista javnost, koja voli prelaziti s jedne pozornice na drugu, zaboravila je jezuite i Calasovi opet zaokupie svu njenu panju. Komora dvorskog suda je vrhovni sud sastavljen od izvjestitelja u dravnom savjetu, iji je zadatak da sude u procesima izmeu dvorskih oficira i u predmetima koje im poalje kralj. Nije mogao biti izabran sud upueniji u sluaj; bili su to oni isti suci koji su dva puta donosili odluke o obnovi procesa i koji su savreno poznavali sadraj i formu spora. Udovica Jeana Calasa, njezin sin i mladi Lavaysse ponovo se vratie u zatvor; iz zabiti Languedoca dovedoe i staru katoliku slukinju koja nije niti na trenutak naputala svoje gospodare i svoju gospodaricu u vrijeme kada su navodno, protivno svakoj vjerojatnosti, ubili svog sina odnosno svog brata. Raspravljalo se o istim dokazima koji su posluili da se Jean Calas osudi na kota, a njegov sin Pierre na progonstvo.

72 Tada se pojavila nova predstavka rjeitog g. de Beaumorita i jo jedna koju je napisao mladi g. de Lavaysse, tako nepravedno uvuen u ovaj zloinaki postupak, u kojem ga suci iz Toulousea, da bi proturjeje bilo potpuno, nisu oslobodili krivnje. Taj mladi ovjek je sam sastavio spis koji su svi smatrali dostojnim da se pojavi uz spis g. de Beau-monta. Imao je dvostruku prednost da govori u svoje ime i u ime obitelji s kojom je dijelio okove. Samo je o njemu ovisilo da svoje raskine i izae iz zatvora u Toulouseu, samo da je htio izjaviti da je na trenutak napustio Calasove u vrijeme kad su navodno otac i majka ubili svog sina. Prijetili su mu muenjem; ispitivanje i smrt lebdjeli su mu pred oima; jedna rije mogla mu je vratiti slobodu, no vie je volio izloiti se muenju nego izgovoriti tu rije, koja bi bila la. Sve to detaljno je izloio u svom spisu s takvom plemenitom i skromnom iskrenou, bez ikakvog razmetanja, da je dirnuo sve one koje je elio jedino uvjeriti i izazvao divljenje, a da pritom uope nije nastojao stei ugled. Njegov otac, uveni advokat, nije imao nikakvog udjela u sastavljanju tog spisa: odjednom je vidio kako mu postaje ravan sin koji nikada ranije nije sjedio na odvjetnikoj klupi. U meuvremenu su najuglednije osobe dolazile u velikom broju u zatvor gi Calas, gdje su s njom bile zatvorene i njezine keri. Ljudi bi se raznjeili do suza, ovjekoljublje i plemenitost nisu krtarili na pomoi. Takozvano milosre nije im pruao nitko. Milosre, uostalom tako esto nisko i uvredljivo, pripada pobonima, a poboni su jo uvijek bili protiv Calasovih. Doao je dan (9. oujka 1765) kada je nedunost u potpunosti pobijedila. G. de Becquencourt iznio je cijeli postupak i objasnio sluaj do najsitnijih pojedinosti, a onda su svi suci, jednoglasno, proglasili obitelj nedunom, protuzakonito i krivo osuenom od strane suda u Toulouseu. Povratili su ugled i ast ocu. Omoguili su obitelji da podigne tubu protiv svojih sudaca i da dobije plaene trokove, tetu i kamate, to su suci iz Toulousea trebali sami ponuditi. U Parizu nastade ope veselje: ljudi su se okupljali na javnim trgovima i etalitima; dolazili su da vide ovu tako nesretnu i tako dobro opravdanu obitelj; pljeskali su videi suce kako prolaze, obasipali ih blagoslovima. Cijeli taj prizor bijae jo dirljiviji jer je na taj isti dan, devetog oujka, tri godine ranije, pod najstranijim mukama izdahnuo stari Calas. Gospoda izvjestitelji dravnog savjeta potpuno su ispravili nepravdu nanesenu obitelji Calas, ime su samo izvrili svoju dunost. Postoji i druga dunost, dunost dobroinstva, koju rijetko ispunjavaju sudovi. Oni, izgleda, svojom dunou smatraju jedino to da budu pravedni. Izvjestitelji dravnog savjeta odluie napisati zajedniko pismo Njegovom Velianstvu i zamoliti da svojim darom pomogne obitelji. Pismo bi napisano. Kralj odgovori na njega, odobrivi trideset est tisua franaka majci i djeci; a od tih trideset est tisua franaka, tri tisue bijahu za onu estitu slukinju koja je uporno branila istinu, branei svoje gospodare. Kralj je ovim dobroinstvom, kao i tolikim drugim djelima, zasluio nadimak koji mu je dala ljubav nacije.183 Kad bi barem taj primjer mogao posluiti da ljude potakne na toleranciju, bez koje bi fanatizam opustoio zemlju, ili bi je bar stalno rastuivao! Znamo da se ovdje radi samo o jednoj obitelji, a da je bjesnilo sekta otjeralo u smrt tisue njih, no danas, kad sjenka mira omoguuje svim kranskim drutvima da otpoinu, nakon stoljea krvoprolia, u tom mirnom vremenu nesrea Calasovih morala bi ostaviti jo snaniji dojam, gotovo poput groma koji udara usred tiine jednog lijepog dana, Takvi sluajevi su rijetki, ali

73 dogaaju se; a posljedica su onog mranog praznovjerja koje navodi slabe due da okrive za zlodjela svakoga tko ne misli poput njih.

Biljeke
* Biljeke uz tekst izvorne su Voltaireove napomene. 1 Ne moemo vie sprijeiti smrt Jeana Calasa na kotau; ali moemo izazvati gnuanje prema sucima, i to im elim. Pokuao sam staviti na papir sve razloge koji bi suce opravdali; razbijao sam glavu ne bih li naao neku ispriku za njih, a nailazio sam samo razloge za osudu. Pazite da ne pripiete laicima jedno djelce o toleranciji koje e se uskoro pojaviti. Kau da mu je autor neki valjan sveenik; ima u njemu mjesta od kojih ovjek zadrhti i drugih koja ga natjeraju da puca od smijeha; jer netolerancija je, Bogu hvala, isto toliko besmislena koliko i strana. Ovo pismo Damilavilleu od 24. sijenja 1763. omoguuje nam da se vratimo poecima nastavka Rasprave, koja se pojavila nekoliko mjeseci kasnije. Njezin ogroman uspjeh i utjecaj na javno mnijenje mogu se objasniti uzvienou koju je Voltaire znao dati raspravi. Kalvinisti najborbeniji protestantski ogranak, kojemu je osniva Jean Calvin (1509-1564), propagator reformacije u Francuskoj i vicarskoj. Nauavao je apsolutnu predestinaciju i vjerski rigorizam. U enevi je osnovao teokratsku republiku. (Prev.) od srednjeg vijeka. Kao i cehovi, vezane su uz jedan ili vie srodnih zanatskih stalea. Sudjelovale su obavezno i u crkvenim sveanostima svoga grada, a u crkvama su imale svoje oltare. (Prev.) kalvinistima. (Prev.)

2 Bratovtine (fraternitates) crkveno-vjerska, odnosno staleko struna udruenja koja se javljaju 3 Hugenoti naziv koji su dali katolici pristaama reformacije u Francuskoj, uglavnom 4 Pokolj hugenota dogodio se naime deset godina prije Bartolomejske noi. Dvjestota obljetnica trebala
se, dakle, slaviti 1762. godine. 19. veljae 1762. pastor Rochette objeen je, a trojici brae Grenier sjekirom je odsjeena glava pred ogromnim mnotvom na trgu Salin. Tuluki prokurator Riquet de Bonrepos, onaj isti koji se bavi sluajem Calas od 5. prosinca 1761, upleten je i u sluaj Sirven, koji poinje u sijenju l762. Svi se ti dogaaji potenciraju da bi se sa svih strana stvorila nepovoljna atmosfera za Calasove. 6 7 Lassalle Laborde djecu, 23- augusta 1762. 9 Predstavka za Donata, Pierrea i Louisa Caiasa poniti presuda suda u Toulouseu od 9. oujka 1762.

8 Predstavka i pismeno obrazloenje za gospu Anne-Rose Cabibel, udovu Calas, i za njenu

10 Predstavka za gospu Anne-Rose Cabibel, udovicu Jeana Caiasa, njihove keri, koji mole da se 11 Opat Claude-Francois Houtteville, autor Kranske religije doka zane djelima.
12 Tako su oznaavali savjetnike suda.

13 Franjevci (franciskani, mala braa, bosonoga ili siva braa...) lanovi kat. reda to ga je osnovao
sv. Franjo Asiki. Ubrajao se meu prosjake redove, jer njegovi lanovi polau zavjet siromatva. Kratko vrijeme nakon osnutka dolo je u samom redu do rascjepa na konventualce, koji su bili za ublaenje regula o siromatvu i na opservante, koji su bili za strogo odravanje zavjeta siromatva. Neki od opservanata (spirituali, fraticelli koje spominje Voltaire) zauzeli su ve u 13. st. radikalan stav protiv pape kao predstavnika korupcije u crkvi, tako da ih je Inkvizicija smatrala hereticima. (Prev.) da udarci biem imaju vrijednost sakramenta, odnosno blagoslova i oprosta od grijeha. (Prev.) hugenota; njen osniva, vojvoda de Guise, htio je sruiti kralja Henrika III. (Prev.)

14 Flagelanti red poznat i pod imenom braa kria; vjerski fanatici, javno su se bievali tvrdei 15 Liga (ili Sveta liga) organizacija katolika u Francuskoj (osnovana 1576) za borbu protiv 16 Tijara papinska kruna (Prev.)

74 17 Anati iznos koji se davao papi i rimskoj kuriji; papin godinji prihod. (Prev.) 18 Rezervacija povlateno osiguranje nekog poloaja (ovdje crkvenog) ili posjeda. (Prev.) 19 Dispenza oprost; osloboenje od obveza ili propisa (crkvenih) u pojedinim sluajevima,
unato postojeim zabranama. (Prev.)

20 Oprost (indulgencija) otputanje za grijehe, koje grenici mogu zasluiti pokorom, dobrim

djelima, itd. Ponekad se to papino pravo da daje oproste zloupotrebljavalo i oprosti su prodavani za novac. (im novi zazvei u mojoj kesi, jedna dua odleti u raj, govorio je prodava oprosta Tetzel.) Prodaja oprosta bila je povod Lutherovu protestu. (Prev.)

21 V aldenzi p ristae Petra V aldusa, slobodoum nog fran c. trgovca iz propovijedali su biblijsku 12. st.;
strogost, apostolsko siromatvo, odba vojnu slubu i katoliku nauku o istilitu. (Prev.) civali

22 Bartolom ejska no naziv za pokolj koji su uoi dana sv. Bartolo u noi od 23. na 24. kolovoza meja, 23 H e n r ik III. (15 5 1- 1 5 8 9 ) f ra n c. k ra lj; s v o j o m n e sp o sob n ostvorio je uvjete za unutarn ji u
vjersk i rat. U bio ga je Jacque,s Clement, vatreni pobornik Lige.

1572. godine, izvrili u Parizu katolici h uge n otim a . D irek tn a p oslje dica B a rtolom ejsk e n oi b io n ad je n ovi graanski rat. (Prev.)

24 Henrik IV.(Henrik N avarski, 1553 -1610) franc. kralj, prvi vladar iz burbonske dinastije. Izbjegao

pokolj Bartoiomejske noi, odrekavi reformistikih uenja. H enrik III. proglasio ga je svojim se legitimnim naljednikom. Uspio je ujediniti zem lju, uspostaviti vanjski mir, a Nantskim s e d ik tom 159 8 (k oji vra a gra a n sk a p ra va h u ge no tim a ) i u n utravjerski mir. n ji bio u ulici svetog Jakova. Ubojica Henrika bio je dom inikanac Jacques Clement, za kojega su ak III. traili da bude proglaen svecem.

25 Jakobinci nekadanji n aziv u F ran cusk oj za p ripadnike redaDominika, iji je prvi samostan sv.

26 Cisterciti pripadnici jednog ogranka benediktinskog reda, vanog 1098. u opatiji Citeaux. U taj osno
red stupio je, ali je iz njega izbaen, Ravaillac, ubojica Henrika IV. 27 Rije je o najveim bitkama voenim u Francuskoj izmeu katolika i hugenota za vrijeme vjerskih ratova u 16. stoljeu. (Prev.)

28 Djevica Orleanska (Jeanne d'Arc, 1412-1431) franc. nacionalna junakinja, seljaka djevojka koja 29 Siksto V(1520-1590) papa; provodio reforme, uplitao se u franc. unutranje prilike za vrijeme
sukoba katolika i hugenota. (Prev.)

je 1429. oslobodila Orleans od opsadeEngleza; spaljena na lomai kao vjetica. Proglaena je sveticom 1920. (Prev.)

30 Luterani protestanti Luterova pravca; pripadnici protestantskevjeroispovijesti, nastale u

Njemakoj u 16. st. u vrijeme retormacije. Anabaptisti pristae vjerskog i socijalnog pokreta, koji su prizna samo krtenje odraslih i teili vali za uspostavljanjem kraljevstva Bojeg zemlji. na Socinijevci pristae Fausta Sozzinija (1539-1604), nijekali su Sveto Trojstvo i vjerovali u Boju jednoosobnost, te se stoga nazivaju i unitarci, Menoniti vjerska sekta koju je u 16. st. u Holandiji osnovao Simon Menno; protive se nauci slubene crkve o Sv. Trojstvu, trae krtenje odraslih, odbijaju sluiti vojsku. Moravska braa pijetistika sekta koju je osnovao grof Zinzen-dorf (1700-1760). 31 Prezbiterijanci pripadnici prezbiterijanske vjeroispovijesti, reformirane evangelistike crkve (osobito u Engleskoj), koja ne priznaje vlast biskupa nego samo nieg sveenstva. Anglikanci pripadnici anglikanske, tj. engleske protestantske dravne crkve, nastale 1543. kad se Henrik VIII. odvojio od Rima.

32 Roketa kratka bijela koulja katolikih sveenika koju nose za propovijed i slino. 33 Ovo mjesto je u nekim izdanjima popraeno biljekom koja ukazuje da je Voltaire ovdje
uinio preveliki ustupak.

75 34 Ovdje, i u nastavku poglavlja, Voltaire preutno upuuje na Nantski edikt (1598), koji je

zaslugom Henrika IV. uinio kraj progonima hugenota, a koji je Luj XIV. opozvao 1685, nanijevi Francuskoj velike tete na privrednom i kulturnom podruju.

35 Konsupstancijalnost (teol.) jedinstvo i identitet supstancije, istobitnost; po nekim

teolokim uenjima tri osobe Sv. Trojstva su konsupstancijalne (tj. istobitne). (Prev.)

36 Muftija predstojnik nad muslimanskim duhovnicima u jednom kraju. 37 Hios grki otok u Egejskom moru 38 Jakobiti monofizitski (monofizicizam uenje o jednoj, boanskoj naravi u Kristu)
krani Sirije i Mezopotamije. Nestorijanci pristae carigradskog patrijarha Nestorija (385-451), koji je nauavao da su u Kristu dvije osobe. Monoteleti pristalice teol. uenja po kojemu Krist ima dodue dvije prirode boju i ovjeju ali samo jednu volju i djelovanje. Njihovo uenje zove se monoteletizam. Kopti potomci starih Egipana koji se nisu islamizirali, ve su poslije Kalcedonskog sabora ostali krani monofiziti. Krani sv. Ivana nestorijanska sekta, nastala po legendi o sveeniku kralju Ivanu. Gebri staroiranska vjera, nauava dualizam borbu dobra i zla. Banieni pristae engl. baptistikog teologa Johna Bunvana (1628-88).

39 U originalu noachides jedna od nepreciznih transkripcija kineskih kultova taoizma i

konfucijanizma, religiozno-filozofskih uenja koja, uz budizam, predstavljaju tri glavne religije u Kini. (Prev.)

40Fo Budhino ime u Kini; Budha (sanskrt. prosvijetljeni) religiozni nadimak za Sidhartu ili
Gautamu (onoga koji je svoj cilj postigao), plemia i osnivaa budizma.

41 B on zo n a ziv koji su Eu rop lja n i da li b ud istikim sveen icim a u i Kini. Japanu 42 B arutna zavjera pokuaj katolik a u En gleskoj 16 0 5. da uvrste vjeroispovijest, podm eui svoju
eksploziv u parlam entu i sjeditu ljevske obitelji. Zavjera je otkrivena, a zavjerenici pogubljeni. kra

43 C o lb er t, Je a n B a p tiste 19 - 16 8 3) je d a n o d n a jv e ih fra n c. ista ra ; p rotek cion istik im (16 m in

44 ( Karolina jedna od drava SA D-a.

m jeram a p otak n uo je ra zvoj privrede i vin e, re orga n izira o fin a n cije , p ra vosu e, m o rn a ricu , te trgo p om a ga orazvoj znanosti i umjetnosti. (Prev.)

45 Joh n Lo ck e(16 32 -17 0 4), en gl. filozof; em p irist, je dan od zaetn ika prosvjetiteljstva. Smatra da ljudski duh ne moe dodue spoznati sve tajne svemira ali moe spoznati sve to je ovjeku potrebno za sretan i moralan ivot. Njegov spoznajno-teortjski em pirizam , politiki liberalizam , te o vjerskoj ideje toleranciji i prirodnom odgoju proimanju itavu europ sku filozofiju 18. stoljea. G lavna djela, O gled o ljudsko m razum u Pism a o toleran ciji, i preveden a su i kod nas. (P rev.) 46 Kvekeri(engl. quakers drhtavci) isprva podrugljivo, a danas opeprihvaeno ime za pripadnike protestantske sekte Socicty of Friends u Engleskoj i u Sjev. Americi. (Prev.)

47 48

vangelici pripadnici evangelistike vjere, kako svoju vjeru zovu protestanti, osobito kalvinisti. Molinisti sljedbenici panj. isusovca Louisa Molinca (1535-1600), je svojom knjigom o koji slobodnoj volji i bojoj milosti izazvao dugotraj ne teoloke rasprave. Jan senisti p ristae religiozn o-drutvenog pok reta u Fran cusk oj je inspirirao nizozemski teolog koje Cornelius Jansen (1583-1638). Nau avali su predestinaciju i traili reforme. Najugledniji od njih bio je Blaise Pascal. (Prev.)

49 K o n v ulzio n isti 18. st. na ziv za fa natin e jan sen iste i n jihsljedb enik e, koji su na groblju u ove
Sain t-M edard u Parizu dobivali greve izazvane vjerskom egzaltacijom. (Prev.)

50 Karpokratovci, eutibovci, monoteleti, monofiziti, nestorijan

ci, manihejci heretike sekte iz prvih stoljea kranstva, ija su ponekad bizarna shvaanja bila znaajna za fil. i

76
duhovnu klimu onog vremena, a utjecala su i na kasniji razvoj kranstva (npr. manihejci, koji su svojim dualizmom utjecali na bogumile, patarene, katare).

51 Bula Unigenitus (Jedinoroeni) papinski dekret koji je 1713- objavio papa Klement XI,
osudivi shvaanja jansenista. Vie od pedeset godina bila je u Francuskoj predmet rasprava i ogorenih borbi izmeu pristalica i protivnika jansenizma.

52 Galikanizam pokret u francuskoj katolikoj crkvi (15.-19. st.) tei uspostavljanju samostalne koji
francuske crkve.

53 Goa biva portugalska kolonija u Indiji, sjedite jednog uvenog Inkvizicije. suda 54 Istina je da grko drutvo nije bilo teokratske i nisu postojale vjerske dogme. No, optube zbog
bezbonosti nisu bile tako rijetke. Izreena jeprotiv Protagore, ije su knjige morale biti spaljene na i gradskom trgu.

55 Pokida pokrajina u sjev. Grkoj na ijem se podruju nalazi proroite u Delfima, oko kojeg
su se sporili grki gradovi u tzv. svetim ratovima (guerres sacrees). (Prev.)

56 Opat de Malvaux, koji je 1762. objavio Slaganje vjere i ovjenosti netoleranciji; \,pogl. XXIV. o
ove Rasprave. Post scriptum.

57 Doslovno: Quaeve anus tam excors inveniri potest, quae illa,

apud inferos portenta extimescat.

quae quondum credebantur, (De Natura Deorum, I , II, pogl. 110

58 Majorum gentium(lat.) starijih plemena 59 Deosperegrinos ne colunto (lat.) strane bogove ne potovati. 60Izida boica plodne zemlje kod starih Egipana. 61 Anubis jedno od boanstava starih Egipana, sin Ozirisov; prika su ga kao ovjeka s pasjom zivali
(ili akalskom) glavom.

62 Vjerojatno se misli na Josipa Flavija (37- neto poslije 96), rimskog povjesniara koji je antikom
svijetu prikazao razorenje Jeruzalema, idovske starine i svoj burni ivot.

63 Multae te litterae ad insaniam convertunt (lat. Veliko ti znanje mozgom zavrnulo). 64 Djela, VIl, 57. 65 Gaj Svetonije Trankvil(roen oko 70. god. n. e.) privatni tajnik Hadrijana; autor ivotopisa cara
12 rimskih careva pod naslovom ivot careva i biografskog zbornikaZnameniti muevii dr.

66 Judaeos, impulsore Christo assidue tumultantes, Roma expu

idove, koji su izazivali stalne nemire, potaknuti od Krista. nizozemskom posjedu.

lit. (lat.) Rim je protjerao

67 Batavija ime Dakarte, dananjeg glav. grada Indonezije, u vrije dok su ti teritoriji bili u me 68 Sakramentari naziv za neke protestantske sekte, uglavnom za koje su zastupale one
krivovjerna shvaanja u vezi s euharistijom.

69 I ovdje se u nekim izdanjima (npr. Kehl) iznosi prigovor Vohaireu: za poinjeno djelo Farel bi bio 70 Deus optimus maximus (lat.) najbolji i najvii bog. 71 Obrambeni govor,pogl. XXIX. 72 Ibid.,p ogl. X X V . 73 Facile coeptum repressit, restitutis etiam quos relegaverat (lat.) lako je odluku ukidao,
vraajui i one koje je protjerao.

dovoljno kanjen da su ga osudili na novanu kaznu, u iznosu koji bi bio dovoljan da redovnici daju napraviti novog sv.Antuna.

74 Ibid., pogl. III. 75 H enry Dodw ell(1641-1711) irski historik i teolog, profesor stare historije u Oxfordu. Tvrdi da
progoni prvih krana nisu imali ni karakter ni irinu koju im pripisuje katolika historiografija.

77 76 U svom De paucitate martyrum, djelu koje je napao dom Ruinart (Dom Thierry), Acta
primorum martyrum sincera..., Paris, 1689.

77 V oltaire iron izira legen du o legiji iz Tebe (u E giptu), kranskom rim ske vojske koji je kod odredu
Agauna (St. M aurice u vicarskoj) zapovijedi cara M aksim ilijana bio pobijen zbog vjere. po

78 Benediktinac Ruinart i jezuita Jean de Bolland su poznati autori ivotopisa svetaca. 79 Danijel, III. 80 P ariki sud don io je p re sudu protiv cijep lje n ja, 8. lipn ja 176 praksa cijepljenja se usprkos 3, n o
tome irila.

81 Arijevac pristaa arijanizma, nauavanja Arija (sveenika iz Aleksandrije, 4. st. n. e.) da Krist nije
istobitan s Bogom Ocem nego da mu je slian. samo

82 Ivan, XIV, 28. 83 A rije v n a uk koji n egira b oa n sku prirodu K rista osu en je ik e jsk o m sab o r u(32 5) ka o N na

k rivovjerje . A rija je n aje n e rgin ije b ra nio biskup Euzebije iz Nikomedije, koji se nije pomirio s porazom arijanizma.Carigradski sabo (381), koji je sazvao car Teodozije, sam o je dopunio cizira o d ogm e r i p re N ik e jsk o g sab o r a.

84 P o sla n ic a G a la a n im aII, 1 4 . (S v i ci ta ti iz ib lije n a v e d e n i su prem a p rijevoduBiblije u , B

izdanju Kran ske sadanjosti, Zagreb 19 prim. prev.) 83.

85 M atej,I, 17. 86 L uka, II 23-31. ,

87 Pokolj hugenota u Parizu, u noi od 23. na 24. kolovoza 1572. (Bartolornejska no), pripremila je Caterina M edici u dogovoru s papomovaj ga je odobrio. a ,

88Ovdje poinju rabinizacije na koje se Voltaire poziva da bi pokazao , j a dn i tv o r a c p ri a , n e da on

m o e b i ti a u to r a s p r a v e .V . P ism oDam ilavilleu, od 4. oujka 1764: V i znate da m e zanim a to djelo, R iako sam se jako naljutio to su neki mene sm atrali autorom. Nema razloga pripisuju knjigu punu mi da grkog, latinskog i citata rabina."

89 Izlazak, XII, 8. 90Ibid., XII, 11.

91 idovska pasha.

92 Levitski zakonik, XIII, 23.

93 Za vrijeme obreda ispatanja bila bi izabrana dva jarca, od kojihjedan bio rtvovan, a drugog bi su, natovarivi na njega sve grijehe Izraela, putali u pustinju, k pustinjskom duhu Azazelu.

94 Ponovljeni zakon, XIV. 95 Amos, V. 26. 96 Jeremija, VII, 22.

97 Djela, VII, 42-43

98 Ponovljeni zakon, XII, 8. 99 Joua, XXIV, 15. 100 Brojevi, ,XXI, 9. 101 I Ljetopisi,IV 102 I Kraljevi,XII, 28
104 III Kraljevi,XV, 14; XXII, 44. 105 IV Kraljevi, XVI. 106 III Kraljevi, XVIII, 38 i 40.

107 IV Kraljevi, II, 24. 108 Brojevi, XXXI.

78 109 Brojevi, XXXI, 32 i dalje. 110 Brojevi, XXXI, 40.Cesserunt in partem Domini triginta 111 112 114 115 116 117 118
Ezekijel, XXXIX, 20, 18. Suci, XI, 24. IV Kraljevi, V t 18 i 19. Jeremija,XXVII, 6. Ibid., XXVII, 17. Izaija,XLlV i XLV. Malabija, I i II.

duae animae (lat.) Odoe na slubu Gospodu trideset i dvije due.

113 Ibid., XVII, posljednji stih.

119 Izlazak, XX, 5.

120 Ponovljeni zakon, V, 16. 121 Ibid. XXVIII. 122 U The divine legation of Moses,djelu koje je Voltaire izgleda poznavao uglavnom po
prevedenim odlom cima, to ih je preveo g. Silhouette, London 1742.

123
124 125 126

Ezekijel, XVIII, 20. Ibid., XX, 25. Matej, XXII, 4. Luka, XIV.

127 Redak 23.

128 Luka, XIV, 12. 129 Ibid., XIV, 26. 130 Matej, XVIII, 17. 131 Ibid., XXI, 19.
132 Marko, XI, 13. 133 Luka, XV. 134 Matej, XX. 135 Luka, X. 13 6 M ate j,IX , 1 5. 137 L u k a ,V II, 4 8 . 138 Ivan, VIII, 11. 139 Ivan, II, 9. 140 Matej, XXVI, 52; Ivan, XVIII, 11. 141 Luka, IX, 55. 142 Luka, XXIII, 34. 143 Luka, XXII,44. 144 Matej, XXIII.

145

Ibid, XXVI, 59.

146 Ibid, XXVI, 61.

79 147 149 150

Ibid., X X V I, 6 3 . Djela, XXV, 16.

148 Matej,XXVI,64. Dijalog je rod u kojem Voltaire blista. Objavio je mnogobrojne dijalo koje je kasnije sakupio R. ge, Naves i objavio pod naslovom: Voltaire,Dialogues et anecdotes philosophiques (Filozofski dijalozi i pri ice), Paris, Garnier, 1940. Nalazimo ih i u Filozofskom rjeniku.

151 Ivan,XIV, 28.

152 Maksima La Rochefoucaulda.

153 Sanchez i Molina panj. jezuiti, autori uvenih i teko razumljivih teolokih djela. 154 Odnosi se na jednu pobjedu protestanata, 1662. godine, za vrijeme Tridesetgodinjeg rata. 155Henrik VII, (1275-1313) njemako- rimski car. Voden idejomstvaranja velike europske
156 Ravaillac.

monarhije poao je 1310. godine na pohod u Italiju, gdje je 1312. okrunjen za cara. Umro je, navodno od otrova, na putu za Rim. 157 Oratorijanci kongregacija koju je 1564. godine u Rimu osnovao Filip Neri, a papa potvrdio 1575. Duh Oratorija suprotstavljao se duhu jezuitizma, jer je vie bio sklon misticizmu. 158 Djela apostolska, V, 29.

159

T rid en ts k i k o nc il kato li ki cr kv eni ko nc il o d r a n u T rid en(danas Tremo) od 1545. do tu 1563- Glavni mu je cilj bio da odredi smjernice katolike protureformacije i uvrsti crkvenu disciplinu.

160 162

Konfucije(551-479) kineski filozof i socijalni reformator.

161 Saint-M arceau. P a sc a l, N icole, A rn a u ld , B os su et, D es ca rtes, G a s se nd i, B aFontenelle, uvena im ena y !e , franc. filozofije, knjievnosti i znanosti u stoljeu, predstavnici kritikog duha; uglavnom jansenisti. 17.

163 164 165

Prva poslanica Korinanima, XV, 36. Sokrat (Sokrates, 380-440) skolastik, prouavao crkvenu povi jest. H om oousios(gr.) jed nak, istobitan

Hipostaza (gr.) osnova, podloga; bit; supstancija, bie. Slubena crkvena doktrina, potvrena na Nikejskom saboru, tvrdila je da je Krist s Ocem homoousios (to znai: jednak, istobitan), dok je Arije tvrdio da jeKrist s Ocem homoiusios (to znai: slian). Razlika izmeu Arija i vih protivnika bila je, njego dakle, samo u jednom slovu i!

166 167

S K ristom ili protiv Krista izraz totalitarne doktrine i danas prisutne.

Ta imena su najvjerojatnije izmiljena. Za Gomar predloeno je Gomez, a za Gemelinus, Germinijan. 168 Luka, X, 27,

169

Meu onima koji su prokleti nalaze se imena filozofa, zakonodavaca, vladara koje su smatrali mudrima i dostojnim a potovanja, ali nisu kram edu m iljenicim a su R availlac, ubojica H enrika IV, ni; Jean Chatel iDamiens, koji su na poticaj jezuita pripremali smrt tom istom Henriku Luju XV, te i IV. jedan vrlo poboni razbojnik, takoer uenik jezuita, Carto uche.

170 Opat Malvaux, v. biljeku 56 Rasprave o toleranciji 171 P ierre B a y le ( 16 4 7- 1 70 6 ) p r ete a fr an c . p ro s vje titelja , au uv enog historijskog i to r
kritiko g rjenika (D ictionnaire enciklopedistim a. 172 Opata Caveyraca 173 U spomenutim mjestima ivi najvei broj hugenota. historiqu e etcritique), kojim je priprem io put

franc.

174

T ra ns su p s ta nc ijac ija p o kr a nsko m v jer ov an ju p r etv ara nje a i vina u tijelo i krv kruh K ristovu . Protiv ove dog m e bile su m noprotestantske sekte. ge

80 175 U svojem djelu: Negociations en Hollande (Pregovori u Holandiji), 6 sv.

176 Fouquet vrhovni nadzornik financija u Francuskoj, kojeg jeXIV. dao pogubiti zbog Luj pronevjere; Pellisson njegov suradnik, proveo tri godine u zatvoru Bastille, a onda je je pomilovan jer se odrekao protestantizma. 177 Dragonada od franc. rijei dragon pripadnik konjike jedinice koja je na zastavi imala zmaja) nasilni postupak franc. kralja Luja XIV. koji je elio prisiliti hugenote da se obrate na katolicizam, pa je po njihovim kuama nastanjivao dragone koji su terorizirali svoje domaine. 178. Provincijska pisma skraeni naziv za 18 pisama koje je Blaise Pascal (1623-1662), uveni franc. pisac jansenist. pisao od 1656-57. i objavio pod naslovom Pisma provincijalcu, Pisma su remek-djelo polemike knjievnosti, u kojem autor brani slobodu misli i znanstvenog istraivanja od jezuitske kazuistike. 179 Tim rijeima zavravala je Rasprava o toleranciji u izdanju iz 1763. godine; sljedee poglavlje dodano je 1765. 180 Otac La V alette.

181 Port-Royal enska opatija osnovana 1204. u blizini Versaillesa, a 1625. je sjedite

preneseno u Pariz. U blizini osnivaju se 1638. Petites ecoles (Male kole), neka vrsta pripremnih kola za univerzitet, koje zajedno s opatijom postaju arite jansenizma i borbe za novi duh u vjerskom, politikom i drutvenom ivotu. U tim kolama obrazuju se mnogi kasnije vrlo istaknuti ljudi onog doba. Papa 1653. osuuje jansenistike teze kao heretike, zatvara kole, a po nagovoru jezuita Luj XIV. daje razoriti i sam Port-Royal.

182 183

D'Alembert, 1765, in-12.

Odnosi se na Luja XV. Njegovom nasljedniku, Luju XVI, po odluci Konventa odrubljena je glava u Parizu 1793- godine. Vedrina lijepog dana volterijanskog prosvjetiteljstva trebala je oznaiti kraj nevremena.

81

Voltaire
Francuski knjievnik, filozof, povjesniar i publicist Voltaire, pravim imenom Francois-Marie Arouet, jedan je od velikana europske povijesti kulture, ovjek u ijem se ivotu i djelu najpotpunije zrcale sve vrline, ali i mnoga proturjeja razdoblja prosvjetiteljstva, pa ak i cjelokupnog sloenog, raznolikog i za razumijevanje naeg doba izuzetno vanog osamnaestog stoljea. Roen godine 1694. u Parizu i obrazovan u jezuitskoj gimnaziji, proveo je buran ivot, ispunjen naglim obratima sudbine, s tek kraim razdobljima u kojima se mogao mirnije posvetiti pisanju. Bio je u dva navrata zatvaran, progonjen u domovini i prognan u Englesku, estoko osporavan i kao ovjek i kao pisac, ali je takoer bio visoko uvaavan gost kraljeva i velikaa, izuzetno hvaljen i slavljen od svih slojeva itateljstva. Prema mnogim bi se pokazateljima moglo rei da je bio istinski voda prosvjetiteljstva i najutjecajniji pisac i mislilac svojeg doba. Ubrzo nakon trijumfalnog povratka umro je 1778. u Parizu. U izuzetno bogatom i raznovrsnom opusu od njegovih filozofskih djela danas se najee spominju Filozofska pisma ili Engleska pisma (Les Lettres philosophigues ou lettresanglaises, 1734), Rasprava o toleranciji (Le Traite sur la tolerance, 1763), Filozofski rjenik (Le Dictionnaire philosophique, 1764) \ Filozof neznali ca (Lephilosophe ignorant, 1766), a od knjievnih djela ep Henrijada (La Henriade, 1728), burleskna poemaDjevica Orleanska (La Pucelle d'Orleans, 1755), mnogobrojne satire i kazalini komadi Zaire (1632) i Merope (1743), te osobito tzv. filozofski romani, kao Zadig (1747) i Candide (1759). Glavna su mu povijesna djela Povijest Karla XII (Histoire de Charles XII, 1151), Stoljee Luja XIV (Le Sieclede Louis, 1751) i Esej o obiajima (Essai sur les moeurs, 1756), koji obraduje sintetiku povijest svijeta od 9. do 17. stoljea. Kao to se razabire ve iz ovog najueg izbora, Voltaire nije enciklopedist samo zbog toga to je sudjelovao u pothvatu izdavanja Enciklopedije, zajedno s vrhunskim znanstvenicima i filozofima kao to su Diderot, D'Alambert, Buffon, Condillac, Helvetius, Holbach i mnogi drugi, nego izbog obuhvatnosti interesa, golemog znanja i raznovrsnosti u poslovima kojima se bavio. Erudit, filozofi znanstvenik, uvijek je bio i vrstan pisac, duhoviti komentator i sjajan stilist, koji se s jednakim arom ogledao kako u naelnim teorijskim pitanjima tako i u tekuim, esto efemernim polemikama, skandalima i aferama. Teko je rei da je u svemu tome bio dokraja dosljedan u izboru tema ili u stajalitima to ih je zastupao, ali jedno je nesumnjivo: iako esto krajnje osoban, subjektivan i zajedljiv, sklon da zbog dojma i trenutne svrhe, u nekoj mjeri zanemari sve konzekvencije vlastitih teza, uvijek se zalagao za razum, za pravdu i istinu, barem u onim okvirima u kojima je takve ideale mogao slijediti, braniti i razvijati. Ako je i bio esto filozofski nedoreen, ako je i mijenjao stajalita i ako mu se dogaalo da zbog

82 brzine i lakoe pisanja ne izae izvan okvira spisateljske vjetine, njegov kritiki duh nije, u cjelini gledano, do danas prestao djelovati: bez Voltairea ne moe se zamisliti kulturne epohe kojoj u nekom najirem smislu rijei i danas pripadamo. Voltaire nije samosvojni i originalni filozofu znaenju koje odgovara utemeljiteljima sustava ili misliocima koji su novim idejama pokretali misaoni razvoj ovjeanstva. Sklon skepticizmu i agnosticizmu, nije odve produbio i razradio temeljnu filozofijsku problematiku, ali ba zato valja njegovo znaenje i veliinu potraiti u nekim drugim osobinama njegovih djela, s napomenom da upravo takve osobine u velikoj mjeri cijeni i njeguje i nae vrijeme. Voltaire, naime, s neobinom lakoom i vjetinom uspijeva povezati razliite tipove diskursa, koristei istodobno i retoriku, i povijest, i filozofiju i umjetniku knjievnost. Njegova sveobuhvatna ironija nije sama sebi svrhom, ali nije ni samo sredstvo pouavanja, a njegova argumentacija nije ni posve strogo teorijska, ali nije ni samo sredstvo uvjeravanja. On uspijeva filozofiju uiniti knjievnom, a knjievnost filozofijskom. Njegov Candide tako nije ni samo kritika Leibnizova optimizma, ali nije ni naprosto izvrsno knjievno djelo; u njemu kao da knjievnost otvara problematiku filozofiji, a filozofija daje tematiku knjievnosti. A u nekoj mjeri takve osobine povezivanja vie razliitih sredstava izraza posjeduju i njegova barem tematski filozofska djela. I u njima on uspijeva i ono to je pojedinano, aktualno i knjievno zanimljivo izravno uvesti u najopenitija teorijska pitanja, a da pri tome u izrazu nikada ne izgubi na ivosti izlaganja, niti na teini opeg znaenja. Takvo je djelo i Rasprava o toleranciji. Njezina opa tema pripada filozofiji tonije reeno: danas prije svega politologiji ali u njoj se vjeto isprepleu nekoliko knjievnih anrova i nekoliko tipova izlaganja. Napisana je u povodu presude Jeanu Calasu, koji je osuen na smrt, jer je toboe ubio sina zato to je preao na katoliku vjeru, pa poinje opisom jednog pravnog sluaja i duhovnog stanja u kojem je takva besmislena i oito nedokazana osuda uope bila mogua. Kako opisano duhovno stanje odie dogmatizmom i fanatizmom, lakovjernou i neznanjem, koje opravdavaju netoleranciju, slijedi zapravo nekavrsta apologije tolerancije. Zbog toga se raspravlja o pojmu tolerancije, navode se primjeri tolerancije i netolerancije u povijesti, polemizira se s razliitim stajalitima i opisuju se brojni primjeri. Pri tome se upotrebljavaju razliite tehnike izlaganja: opisuju se povijesne injenice, izlau se obiaji i shvaanja, umeu dijalozi i pisma te izvode odreeni teorijski zakljuci. Opi pojam tolerancije Voltaire ne objanjava posebno, niti ga teorijski obrazlae i produbljuje. Zadrava se uglavnom na tome da toleranciju shvaa kao priznanje da i drugaija miljenja i uvjerenja no to su naa vlastita imaju pravo na postojanje, i da se protiv njih ne smije upotrebljavati prisila. Kako u to vrijeme odluujuu vanost imaju religiozna uvjerenja, toleranciji medu religijama pridaje se prirodno najvea pozornost, pa se argumentacija uglavnom svodi na dokazivanje potrebe i koristi religijske tolerancije, na povijesne korijene takve tolerancije i na interpretaciju kranstva kao najtolerantnije religije, unutar koje se, meutim, tolerancija tako uestalo krila. U tom okviru Voltaire uvia i poznati paradoks tolerancije koji se sastoji u pitanju mora li se tolerirati i netolerancija ali ne razrauju dalje tu problematiku kojom e se kasnije baviti politologija nego zapravo proiruje temu u pravcu ope kritike duhovnog stanja i onih uvjerenja unutar kojih se razvija netolerancija. Ta je kritika izrazito prosvjetiteljska: dogmatizam i fanatizam su nerazumni, pa e ih napredak u prosvjeti s vremenom oboriti;

83 ovjeanstvo e uvidjeti da je tolerancija razumna i korisna. Do koje mjere razum moe tolerirati i nerazumnost, i moe li se i njemu samom dogoditi da bude netolerantan, kao to se to dogodilo kranstvu kao najtolerantnijoj religiji, te je li prosvjeivanje doista dovoljno da onemogui i mo koja je u temelju netolerancije? to su pitanja koja prelaze okvire Voltaireove rasprave. Teko je rei je li ih on bio u nekoj mjeri ipak svjestan; u svakom sluaju imao je izravno na umu druge probleme: nastojao je primjereno, dosljedno i zanimljivo upozoriti, izabrati odreene primjere, razjasniti okolnosti i zauzeti za stajalite pravde, konkretno one prema Calasu, a apstraktno one na koje upuuje zdrav razum. A u tome je, valja rei, i uspio, zahvaljujui prije svega pregnantnom i esto duhovitom stilu, velikoj erudiciji koja s lakoom obuhvaa iroka podruja ljudskog znanja i djelovanja, kao i nedvojbeno jasnom zalaganju za humanistike ideale. Takve osobine uvaju i danas spis o toleranciji od zaborava. Ne samo da je to povijesno gledano jedna od prvih rasprava izravno posveenih toleranciji uz Lockovu na koju se i sam Voltaire poziva nego je izvornou primjera i uvjerljivou argumentacije, a prije svega stavom, taj spis i danas ostao aktualan. Jer, rekli bismo: nasuprot oekivanjima prosvjetitelja, netolerancija i danas caruje, pa govor protiv nje i danas plijeni nau pozornost. Milivoj Solar

84