Zvonimir Milec

ZAGREB JE INAE LIJEP

Biblioteka THECA CROATICA

Ureuju BOE OVI IVANA SOR

Glavni urednik BOE OVI

Zvonimir Milec

ZAGREB JE INAE LIJEP

Sadraj
KNJIGE MOGA GRADA Zagrebaki podlistak ............................................................. 11 Metropola duha ..................................................................... 14 Coca-Cola i paprenjaci ........................................................ ..17 enoin ivotni roman ........................................................... .19 Ivica Kimanovi u BMW-u ................................................ .22 Matoeva sudbonosna godina ............................................... .25 Kako je Radi poduavao Matoa ........................................ .28 Zagorkin roman kao miraz ................................................... .31 Krnjavi i demonstracije ....................................................... .34 Gospar meu purgerima ..................................................... ...37 Katedralisova katedrala podliska .......................................... .40 Zagonetka uline ploe ......................................................... .44 Krleine zagrebake adrese .................................................. .47 Kaptolski ak prvak ............................................................. .51 Zagrebaki roman u nastavcima............................................54 afraneki pod maskom ................................................... .......59 Na telefonu - August enoa?! ............................... ...............62 Gula za glas u Matoevo i enoino doba ............................ .65 Muze u kavani........................................................................69 Cvijetak s pjesnikova odra.....................................................74 Film prolih dana ..................................................... ............ .77 Akademikove skitnje u vjenost ......... .............. ....... ............ 80 Klaievom do Kudamma........................................................83 Knjige mog ivota..................................................................86 Novi stanar Nove Vesi............................................................89 Muze premostile Savu............................................................92 Grad oslikan stihom i kistom..................................................95

GRADA JE INAE LIJEP Tajna kaptolskih zvonika.......................................................101 Trg svih trgova.......................................................................104 Zagrebaka adresa Hrvatske..................................................107 Cijeli grad u jednoj ulici........................................................109 Europa ispod zrinjevakih platana.........................................112 Pliva patka preko Save...........................................................115 Buenje grada........................................................................118 1 Papa spominje Remete........................................................121 Pod repom..............................................................................124 ekretfrau kao spomenik........................................................127 Posljednji fijaker....................................................................130 Francek i tefek iz Maksimira...............................................133 Spomenimo se spomenika......................................................137 aica zagrebake tradicije...................................................140 Nazdravimo pivom i kavom...................................................144 ivotopis pretvorbene udavae..............................................147 Povijest gradske kante za smee............................................150 Sedamdeset joj je godina tek..................................................153 Odlazak staroga Kvatria.......................................................156 Bolleova bolja polovica grada...............................................159 Kralj mlijeka u Jambriakovoj vili.........................................162 Toranj meu arhitektima........................................................165 Vizije bez provizije................................................................168 Stupici i stupovi grada...........................................................171 Roendan modernog Zagreba................................................174 Odijelo za efa protokola.......................................................177 Novo vrijeme - stari urar........................................................181 Stari se deki vraaju doma...................................................184 Kuda idu divlje godine...........................................................187 Gradski sajam senzacija.........................................................190 Posjeuju li novinari kavane?................................................193

Pravo ime za novine...............................................................196 Telefon na slobodnu uporabu gostima...................................199 Neki pue, a neki popuili......................................................202 Klub Zagrepana....................................................................206 Zagrebaka krvna zrnca.........................................................211 Purger kao tajkun ?!...............................................................214 Zagrebaki sir na otoku..........................................................217 Zagreb izvan Zagreba............................................................220 "Zagreb-parking"...................................................................223 Sve bih ja njih pod "Crvenu lampu"......................................226 Sreko koji nema sree..........................................................230 Povijest jedne bolesti.............................................................234 Pedeveovac u tramvaju..........................................................243

O autoru.................................................................................247

KNJIGE MOGA GRADA

Zagrebaki podlistak

eui gradskim drvoredom feljtonista, mogli bismo krenuti ve od osamnaestog stoljea, gdje nas u samozataji doekuje jedan kaptolski kanonik koji nam podastire kroniku grada i njegova drutvenog ivota, a sve pisano neoekivano razbarueno, gotovo kozerski, a aktualno, to su i temeljne znaajke podliska, tj. feljtona. Rije je, naravno, o Adamu Baltazaru Kreliu. Kreli, koji stoji na samim temeljima zagrebake feljtonistike, nije, meutim, mogao imati veeg i ireg znaaja meu suvremenicima, jer je svoju gradsku kroniku pisao na latinskome, pa e njegove duhovito pisane Annue veu pozornost, zanimanje i ugled doivjeti tek kad budu prevedene, najprije na njemaki, pa na hrvatski, a to je vremenski kudikamo blie nama, dananjim itateljima, nego samom autoru. Prvi koji je novinskim podliskom meu svojim suvremenicima i sugraanima postigao ugled i doivio slavu, svakako je August enoa. Poznat kao rodonaelnik zagrebakog i hrvatskog romana, enoa je sedamdesetih godina prologa stoljea zagrebake itatelje intrigirao aktualnou tema kao i ljepotom i duhovitou svojih Zagrebulja, kojima je namjera i zadaa zabavljati, ali i pouavati i odgajati najire redove itateljstva u Zagrebu, pa i mnogo ire. I mnogo dublje i dugotrajnije nego je autor Zagrebulja i sam mogao pretpostaviti. Za sobom je, naime, povukao generacije feljtonista, koji ga vie ili manje uspjeno oponaaju, dapae, i otvoreno se slue naslovom njegovih podlistaka, pa su tako Zagrebulje kao 11

naziv novinskoga feljtona prenoene s pokoljenja na pokoljenje, sve do naih dana. Iako je na enoinim Zagrebuljama odrastao, Antun Gustav Mato se kao pisac feljtona iznjedrio iz francuske knjievnosti, koja je, kao to znamo, kolijevka podliska ili feljtona (feuilleton). Kao francuski ak i zagrebaki knjievni rabin, A.G.M. je meu svojim suvremenicima popularnost stekao zahvaljujui upravo feljtonima, koje su itatelji s nestrpljenjem iekivali u novinama. Mato je feljton uzdigao do najvie umjetnike razine, pa je za sobom povukao vie generacija sljedbenika i epigona, koji su s vie ili manje uspjeha slijedili velikog Gustla, ali su uglavnom ostajali u njegovoj sjeni. Po lucidnosti, erudiciji i britkosti pera, najsliniji Matou, iako razliit i vremenski mu udaljen, svakako je Veselko Tenera, koji nam je ostavio vie knjiga podlistaka, a najveu itanost i popularnost postigao upravo zagrebakim podliscima, sakupljenim u knjizi Zato volim Zagreb, odakle i posuujem naslov ove knjige. Matoev suvremenik Nikica Poli ugleda se, naravno, na Matoa, ali pseudonim, kojim potpisuje svoje zagrebake feljtone (objavljivane u "Novostima" dvadesetih godina), posuuje od enoe - Grga okolin. Vjekoslav Majer, pak, ostaje nenadmaiv majstor feljtona atmosfere. Kurzivnim pismom popularni Lojzek doarava nam ugoaj zagrebake ulice, trnice, sredita grada i periferije i malog obinog ovjeka ("Oenaeka", naprimjer) u njemu. Saa Vere je zaokupljen zagrebakim kulturolokim temama, koje privlae, naravno, i Teneru, premda je Tenerin glavni tematski krug fenomenologija gradskog zagrebakog ivota.

12

Mnogi su se suvremeni hrvatski knjievnici oprobali u podlisku, poklonivi poneto od svog nadahnua i spisateljskog umijea Zagrebu: od Matka Peia, Slavka Mihalia, Miroslava S. Madera, Tonka .oljan.a, Ive Kuana i Branimira Donata do Igora Mandia, Dubravka Horvatia, Tita Bilopavlovia, Hrvoja Hitreca, Zdravka Zime, Dubravka Jelaia Buimskog i Pavla Pavliia. Svi su oni imali svoje ljubimce i uzore u svojim predasnicima, meu kojima, uz ve spomenute, valja spomenuti i Mariju Juri Zagorku, Rudeu Habedua Katedralisa, Josipa Horvata i, naravno, Kreimira Kovaia koji je po svojim duhovitim podliscima iz svakodnevnog ivota starog Zagreba ostao najitaniji i najcitiraniji zagrebaki feljtonist. Mnogi su zagrebaki dnevni i tjedni listovi, asopisi i revije, kroz cijelu svoju povijest otvarali stranice zagrebakom podlisku, tako da se moe govoriti o dugoj tradiciji i koli zagrebakog podliska. I sam ve tridesetak godina u zagrebakim novinama iz tjedna u tjedan redovito ispisujem svoj podlistak, a svoju posljednju kolumnu, Klub Zagrepana, i nadalje redovito svaki tjedan hoblam i odraujem, i uvijek se iznova u strahu predstavljam izbirljivom zagrebakom itateljstvu naviknutom na generacije zagrebakih feljtonista koji su, s vie ili manje uspjeha, rijeima malali sliku svoga grada. Gradu, tako oslikanom rijeima feljtonista, prilaem, eto, i neto od svojih novijih tekstova, nastalih posljednjih godina, a objavljenih u zagrebakim novinama, glavninom u "Veernjem listu" i "Jutarnjem listu".

13

Metropola duha

Volim i ponosim se to ivim u metropoli, unato svemu. Kad kaem unato svemu, onda za to zasigurno imam debelog razloga i reenini niz ispod toga mogao bi biti kilometarski. Unato tome, dakle, to u metropoli ima vie sirotinje, vie nezaposlenih, vie beskunika, vie prevarenih i obespravljenih, a uza sve to i vei gradski prirez nego bilo gdje drugdje. I to imamo vie nego igdje Srba, iptara, Hercegovaca, Dalmatinaca i, ako hoete, Zagrepana, a to e rei da imamo i vie raznorodnih problema, od isto egzistencijalnih i socijalnih, pa do meuljudskih, meuregionalnih i meunacionalnih, pa i civilizacijskih. Metropola, naravno, ima i najvie neprijatelja, raznih pljuvatora i zavidnika sa strane, a to e pokazati manjevie i svaki nastup u gostima zagrebakih nogometaa, glumaca, pjevaa, pa ak i politiara, ako predstavljaju grad Zagreb ili se voze u automobilima zagrebake registracije. O raznim porukama i pogrdama na adresu zagrebake metropole, a kojima nas gaaju brojni zidovi istarskih, dalmatinskih i slavonskih gradova, da i ne govorim. Oni dovoljno sami za sebe piu kad ispisuju, recimo, onu najeu i najeu psovku - ZG=BG! Metropola, sreom, nije metropola i glavni grad samo u prostornom, politikom i administrativnom smislu, nego i u duhovnom, a to je ono to svakog njenog stanovnika ini, ili bi barem trebalo initi; zadovoljnim i ponosnim.

14

Nije naodmet podsjetiti kako se upravo u metropoli, kao nigdje drugdje, u svoj dnevni raspored i ritual dokolice moe ukljuiti posjet jednom od nacionalnih kulturnih svetita kao to je HAZU, HLZ, Muzej "Mimara", Moderna galerija, HNK, Zagrebaki crtani film itd. Ili se, pak, u ulinoj vrevi, u samoposluivanju, u kavani, moe oeati o rame neke od ivuih legendi znanosti, kulture i umjetnosti. Mogunost da moe susresti, pozdraviti ili osloviti akademika, proslavljenog pjesnika, arhitekta svjetskoga glasa, primabalerinu ili sportskog ampiona, da ti u susjedstvu ivi teve zvijezda ili proslavljeni rocker, da neke od njih, hvala na pitanju, i osobno poznaje, da vam djeca idu skupa u kolu ili djeca na faks, a unuci se igraju u istom vrtiu - e, to je to to stvara onu slatku iluziju kako, kao stanovnik Zagreba, pripada duhovnoj metropoli, a samim tim lake e podnijeti sve one praktine probleme, optereenja ili nedostatke to ih ivot u metropoli objektivno sa sobom nosi. A kad ti se uini da svakodnevni ivot u metropoli i nije tako bajan, kad na vlastitoj koi i u vlastitu depu osjeti da je ivot u metropoli najskuplji, a prosjena plaa, dapae, manja nego u nekim drugim manjim gradovima, kad ti se svakodnevnica metropole uini manje privlanom i manje udobnom nego to bi se oekivalo i nego to bi elio, nadoknadu i novu hranu svome zadovoljstvu smjesta potrai u njenoj dugovjenosti i kontinuitetu ivljenja, pa iznova osvjeen i okuraen usklikne kako je tvoja metropola bila i ostalada se posluimo aktualnim ratnim argonom - na prvoj liniji duha. O svemu tome svjedoi i sjeanje, iskustvo Antuna Tonka oljana, koji i sam iskazuje svoju zahvalnost i zadovoljstvo to mu je metropola dom, to, dakle, u svom

15

domu moe sresti i poznavati neke od prethodnih stoernika hrvatskoga duha. Gotovo s istim ushitom kao to se mi danas sjeamo oljana, to nam godi da smo ga makar i povrno poznavali, to smo s njim razgovarali ili suraivali, tako se i oljan sjea svog poznavanja ili druenja s Tinom, Gavellom, profesorom Kombolom. Sjea se Kombola: Pred Kavkazom je sjedio obino nakon svojih predavanja na Kazalinoj akademiji. Tu smo ga upoznali i tu sam ga, jo te naalost prekratke etiri godine do njegove smrti, povremeno viao.(...) U onoj ivotnoj dobi, kao to bi rekao Camus, kad je svatko odgovoran za svoje lice, on je lijepo nosio tu odgovornost. Bio je, to bi mi iz dananje perspektive rekli na prvi pogled, roeni elitist. Bio je gospodskog dranja, uredan, uljudan, bistrih plavih oiju, glatke sijede kose, uvijek korektno odjeven. Bio je znalac bez nametljivosti, toan bez pedanterije, duhovit bez vulgarnosti. Ve je kao pojava odudarao od zbilje takozvanih knjievnih krugova koji su tada oekivali mladoga pisca. Uvijek umjeren i suzdrljiv, ali tankoutan i otvoren prema svemu, pun one sretne mjeavine ljubavi i skepse prema naem zajednikom predmetu, bio je od glave do pete rijetka kombinacija gospodina i literata - svojom pojavom stvarao je iluziju da je sredina u kojoj ima takvih ljudi uljuena i evropska, sredina u kojoj elita duha ima svoje mjesto, ulogu, dostojanstvo. Zato, eto, volim to ivim u toj i takvoj sredini, to sam ne samo stanovnik metropole, nego i njen djeli, unato svemu. "Veernji list", 1994.

16

Coca-Cola i paprenjaci

Najnovija slastica-suvenir, predstavljena neki dan u Turistikom uredu Zagreba, izala je izravno iz - hrvatske knjievnosti! A kako iza tog originalnog pothvata stoje uglavnom mladi ljudi, s ohrabrenjem se moe ustvrditi kako, dakle, naa djeca, ove dananje - kako ih volimo zvati rock i Coca-Cola generacije, odrasle na sve agresivnijoj ponudi tzv. fast food smetlita, a nakljukane televizijskim sapunicama, jeftinim video filmovima i TVspotovima, ipak neto i itaju. U ovom sluaju rije je o mladoj Zagrepanki, podrijetlom iz Slavonskog Broda (i jedan od najuspjenijih zagrebakih gradonaelnika, Milan Amru, roenjem je bio Broanin), diplomiranoj pedagokinji Sanji Opaak, koja je posegnula za enoom. Nije mi, meutim, poznato je li se autorica "paprenjaka" okoristila Gradskom knjinicom i njenim odjelom Zagrabiensia, ali August enoa je bio izravni inspirator ovog sadrajno, likovno i trino uzorno osmiljenog projekta. U znak zahvale, dapae, rodonaelnik hrvatskoga romana, kao i citat iz njegova Zlatareva zlata, bit e uredno zapakiran u inae originalno osmiljeni omot od grubog papira, omotan likom i zapeaen. I tako enoa sa svojim Zlatarevim zlatom postaje djeliem suvremenog hrvatskog trita. Priivak paprenjarka pako nadjenue joj zato: U svem gradu ne bijae ni velikake ni graanske ene koja bi bila umjela mijesiti paprenjake kao to Magda. Stoga je bilo i svetkom i petkom jagme za njezinimi papre17

njaci i sam varoki sudac Ivan Blaekovi znao je kadto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi... Tako, eto, enoa opisuje najpoznatiju gornjogradsku majstoricu za paprenjake, koja je svoje popularne kolae na Markovu trgu prodavala na domaku vieka esnajstoga, kad se radnja romana i dogada. enoin roman je najprije 1871. objavljen u nastavcima u "Vijencu", kojega ureuje piev prijatelj i vrnjak Gjuro Deeli, a godinu dana kasnije i u knjizi. Te 1972. enoina tvrdo ukoriena knjiga maloga formata izazvala je veliko zanimanje i pozornost kulturnoga Zagreba, i to usporedo s jo nekoliko za zagrebaku i hrvatsku kulturu znaajnih dogaaja. Iste je godine prvi put za predsjednika Hrvatskog sabora izabran pjesnik - Ivan Maurani, a za predsjednika Matice ilirske najvie glasova dobiva Matija Mesi. Iste godine kulturni se Zagreb oprata od dvojice velikana stare garde - umro je najprije Dimitrija Demeter, a potom Ljudevit Gaj. Otada teko da ima obrazovanog Zagrepanina i Hrvata koji u ruci nije drao enoino Zlatarevo zlato (osobno uvam primjerak prvog izdanja iz 1872. to mi ga je na poklon dao nekad poznat antikvar iz Gundulieve Erik Kovai). A odsad, eto, na oca hrvatskoga romana i prvi hrvatski umjetniki roman podsjeat e i netom predstavljena slastica-suvenir "paprenjak".
"Veernji list", 1997.

18

enoin ivotni roman

Ova ili nijedna draga...Tu je sudbonosnu reenicu August enoa izgovorio prije stotinu i trideset godina. Bilo je to na jednoj zabavi, tonije na graanskom balu u velikogorikom svratitu Biela rua 1867. Pozivnicu za reenu zabavu, u zlatotisku otisnutu u poznatoj Albrehtovoj tiskari, uz enou, dobio je i turopoljski plemenita Gjuro Itvani. Kako je pl. ltvani imao i tri odrasle keri, normalno je da je sve tri sa sobom poveo na ples. Mladom enoi (bilo mu je dvadeset i devet) dovoljna je bila, naravno, samo jedna, i to srednja, osamnaestogodinja Slavica, u koju se pjesnik odmah zagledao i nita vie i nikoga vie te veeri nije vidio. O tom prvom susretu Augusta i Slavice, mnogo godina kasnije, podsjetit e njihov najstariji sin Milan enoa: Kad je moj otac stupio u dvoranu, tako pripovijeda moja majka, obuze ensku mlade neki strah, jer je mlade onoga vremena govorila redovito klasinom njemako- hrvatskom maarontinom, a poznato je bilo kakav je tome bio protivnik moj otac. Moj je djed bio u dvorani s tri keri i sa sinom Mirkom. Otac se na as zagleda u drugu ker Itvanievu i odlui: Ova ili nijedna druga... Samo mjesec dana kasnije enoa je isprosio Slavicu, a godinu dana kasnije, tj. dan prije imendana moje majke 1868., kako zapisuje Milan enoa, vjenae se moji roditelji u gorikoj upnoj crkvi Snjene majke boje. I tako Senoina love story zavrava prozainom graanskom svadbom na koju je pozvano mnogo gosti. Mlade je vjenao enoin prijatelj, vukovinski upnik 19

Nikola Folnegovi, a kumovao je takoer enoin prijatelj i prvi susjed iz Mesnike ulice, lijenik i knjievnik Ivan Deman. Kako je mladoenja u Zagrebu ve poznat i popularan pisac (objavio Turopoljski top, Gradinu, a za Pozor" redovito pie aktualne i rado itane Zagrebulje), njegova je svadba za mali grad prvorazredni dogaaj. Najei komentari su kako ga je teta, jer da e njegova muza zanavijek zaspati. Saznavi za takve primjedbe na svoj raun, enoa uzvraa stihom: Doviknue si sue / Oenio se brat / Sad gusle tako due / U zapeku e spat, na to e pri kraju pjesme, uzvratiti: Ah, mile moje sue / Va raun ba je kriv / Da, tako meni due / Jo jesam zdrav i iv!". Velikom zanimanju za svoju enidbu sa ljivarskom plemenitakom Slavicom Itvani, enoa je i sam pridonio, objavivi u "Dragoljubu" upravo 1867., dakle prije vjenanja, ciklus ljubavnih pjesama pod skupnim naslovom Slavici. lako ta njegova ljubavna ganua i nadahnua nemaju vee umjetnike vrijednosti, njihova je vrijednost autobiografske naravi. Naprimjer: Jasno pjeva burno more: /Slava! Slava! Slava! /A iz svakog vrela viri? Jedna zlatna glava. Ili: Dok od straha drhtala mi nada / Usna rjece ne izgubi: / Blago meni! Druke vam je sada / Dika ree da me zbilja ljubi /. Dodamo li tome jo i vrlo obimnu ljubavnu prepisku, to su je svakodnevno 1867. i u prvoj polovici 1868. ispisivali August i Slavica, moe se rei kako je otac hrvatskoga romana i sam osobno proivio vrlo sadrajan i skladan ivotni roman. Rodivi mu troje djece - profesora i knjievnika Milana enou i slikara Branka enou te ker Dragicu - Slava enoa bila je velika podrka i pomo 20

svome slavnom suprugu. Sudjelovala je u svim fazama stvaranja njegovih romana i pripovijetki. enoa joj se povjeravao, ispovijedao, zahtijevao od nje miljenje i savjet. itao joj je svoja djela ili joj davao da ih sama ita. Pomagala mu je u sreivanju rukopisa i u prepisivanju, a kad se nakon zloglasnoga potresa 1880. prehladio i teko obolio, enoa je svojoj eni izravno diktirao pripovijest Branka te posljednje rijei povijesnog romana Kletva. ivjeli su sretno i skladno, ali kratko. enoa je umro 1881., a njegova Slava 1944.! Iako gaje nadivjela za ezdeset i tri godine (!), nikad ga nije zaboravila. U meuvremenu imala je dosta enidbenih ponuda, ali ih je sve glatko odbila, uvijek iznova ponavljajui kako je ona udova enoa. I nikad nije zaboravila pripomenuti kako je to velika nepravda to je Bog uzeo njenoga Augusta, a nju potedio, a kako je njen voljeni suprug jo toliko toga mogao dati svome gradu i narodu. To isto ponovila je i Mariji Juri Zagorki koja e na poetku etrdesetih za jedan enski list napisati hvalospjev o Slavi enoa, njenoj beskrajnoj odanosti i vjernosti ivotu i djelu svoga mua Augusta enoe.
"Veernji list", 1997.

21

Ivica Kimanovi u BMW-u

Ako me pitate kakve veze Ivica Kimanovi iz Kovaieva romana U registraturi ima s gradskim parkingom, onda moram priznati - nikakve. Ali... Ovdje, uostalom, i nije rije o parkingu, nego o poznatom romanu iz kojega nam dolazi Ivica Kimanovi, a dolazi - kao to se iz srednjokolske lektire sjeamo - u Zagreb, donosei sa sobom svoje neizmjerno provincijsko ushienje i strahopotovanje spram glavnoga grada, njegovih visokih kua, irokih ulica, bljetavih izloga i znamenitih ustanova. A kako je rije o jednom od najveih hrvatskih romana devetnaestoga stoljea, objavljenog tono prije stotinu i deset godina, podsjetimo se te obljetnice, s tim da se uvijek stignemo vratiti i na na dananji gradski parking. Roman U registraturi cijelu 1888. u "Vijencu" izlazi u nastavcima. A taje godina za mladog Antu Kovaia (34) koliko uspjena, toliko i burna. Doktor je prava (doktorirao godinu dana ranije), radi u odvjetnikom uredu najpoznatijeg zagrebakog odvjetnika Lavoslava Srama na uglu Mesnike i Streljake (ramovoj keri, buduoj glumici i ljepotici Ljerki ram, etrnaest je godina i ve se oprobala kao glumica u nekoj diletantskoj grupi), a koliko je upravo te godine zaposlen najbolje se vidi po njegovu dnevnikom zapisu: Raspored radnih sati, od danas poam: U 5 sati ujutro ve u kancelariji poet raditi. Svaki dan etiri sata za pisanje pripovijesti; 1 sat za poeziju; l sat za itanje; 1 sat za jezike. Ostalo kancelarija... Ukupno: 14 sati na dan. 22

Zbog prezaposlenosti, Kovai je prisiljen svoje umjetniki najzrelije, kao i najobimnije djelo - roman U registraturi - pisati kako je u novinama i izlazilo, tj. nastavak po nastavak, a to e mu kasnije kritiari izvui kao glavni nedostatak. Neujednaenost, kao rezultat pisanja u nastavcima, meutim, bilo je najmanje to bi Kovaia s kritiarima zavadilo, jer posrijedi je rijetko nadahnuto i originalno knjievno djelo. Roman, meutim, izaziva razne lane moraliste koji jednostavno nisu kadri prihvatiti Kovaieve uglavnom negativne karaktere kao to su Laura, kumordinar or, krmar Miha, pa i sam Ivica Kimanovi. Prigovaraju da u Kovaievu najnovijem romanu gotovo nema pozitivnog lika. Sam se Kovai ne moe ogluiti na takve napade, pa se uputa u polemiku s pojedinim "kritiarima", a zbog svih tih polemikih tonova "Vijenac" se odluuje na odreena skraivanja i odbacivanja pojedinih opisa koji bi mogli izazvati nove polemike. Poznato je, meutim, kako e kasnije recentna knjievna kritika ocijeniti roman U registraturi. Tako e mu Mato otvoreno komplimentirati: Poznato je da mnogi pisci ive od literature, a od Kovaia ivi literatura... Godina izlaska Kovaieva najboljeg romana - 1888 ujedno je i godina njegova kraja. Razapet izmeu odvjetnikog ureda i knjievne radionice, kronino je premoren i neispavan, a to e na kraju skupo platiti zdravljem. Pobolijevati je poeo ve 1887., a o emu njegov prijatelj, knjievnik Jovan Hranilovi, zapisuje: Tuio mi se je da od neko doba poinje osjeati kao neki pritisak u mozgu poradi velikog duevnog napora i neprestanog sjedenja, pak da se jako boji da se to zlo ne svri...

23

Zlo se, naalost, svrilo, i to 1889. kad zavrava u umobolnici u Stenjevcu, gdje e kasnije zavriti mnogi hrvatski umjetnici (Vladimir Vidri, Slava Rakaj, Ulderiko Donadini i dr.). U registraturi, to najznaajnije djelo Ante Kovaia, koje je objavljeno prije tono sto i deset godina, suvremenom senzibilitetu pribliio je kasnih sedamdesetih prerano preminuli televizijski redatelj Joakim aki Marui. Lik mladog provincijalca Ivice Kimanovia igra Rade erbedija, koji nakon ovog nam domovinskog rata ba i nije rado vien u Zagrebu, a dananji kimanovii u Zagreb nerijetko dolaze bez imalo ushita i strahopotovanja spram Zagreba, a nisu rijetki ni oni koji su u glavni hrvatski grad uli upravo preko gradskog parkinga. I to, bogme, u nekom skupom automobilu, kao to je BMW ili "okan", a za podrijetlo kojega nije uvijek pristojno ni pitati. "Jutarnji list", 1998.

24

Matoeva sudbonosna godina

S vlastitom knjigom u torbi, koju je upravo izdala nakladnika kua AGM, u kavani Mato na poetku Ilice susreem se s pjesnikom i akademikom Dragutinom Tadi- janoviem, jednim od najveih poznavatelja ivota i djela A.G.M.- a i urednikom Matoevih sabranih djela. Ako tome dodam kako upravo pripremam kolumnu o Mato- u, onda bi se ve moglo govoriti o sudbini. Sudbina ili sluajnost, svejedno, jer to za ovu kolumnu i nije bitno. Ovdje e i tako biti rije o Matoevoj sudbonosnoj 1892. godini. Upravo se, naime, navrilo sto i pet godina kako je Antun Gustav Mato roen kao pisac. Te 1892., naime, devetnaestogodinjem knjievnom poletarcu objavljena je prva pria pod naslovom Mo savjesti. Otisnut u "Vijencu", knjievni prvijenac svom e autoru i tek roenom piscu, naravno, priutiti veliku radost, ali e istodobno izazvati i podosta podozrivosti i nevjerice u njegovoj sredini, pa ak i u njegovu roditeljskom domu u Jurjevskoj. Na to e mnogo godina kasnije u svojoj Nedovrenoj autobiografiji Mato i sam podsjetiti. Zanimljiva je reakcija njegove mame Marije. - Evo, pogledaj, mamice, ovo je ugledni 'Vijenac', a ja sam u njemu tampan - pohvalit e se Gusti mami. - ta si opet napravio? - zabrinuto e mama, ne shvativi odmah Gustlove rijei. Ma nisam, mamice, nita napravio, nego je moj rad tampan u Vijencu - ree joj kroz smijeh i cmokne je od radosti. 25

Nije to, naravno, prvi sluaj nesporazuma i nerazumijevanja mladoga nesvrenog gornjogradskog gimnazijalca, nesuenoga veterinara, vojnog bjegunca, emigranta i njegovih graanski istunskih roditelja, ali je svakako sudbonosno, kao to e biti sudbonosna i cijela ta 1892. godina. Osokoljen tiskanjem prvijenca, Gusti donosi svoju najvaniju odluku: ivjet e za literaturu i koliko god je to njegovim roditeljima neshvatljivo i neprihvatljivo - ivjet e od literature. Moji stari sude svaki uspjeh po spoljanosti, po novcu i kako je to moja najslabija strana, oni su deperatni. Bilo bi nepravedno da traim od njili da me vole onako kako bi ja htio, podsjetit e Mato u svojoj Nedovrenoj autobiografiji. Da je, meutim, ve na poetku vrst u odluci, Mato e pokazati kad mu ubrzo, ve u studenome iste 1892., ovaj put u Obzoru", izae i druga novela - D-dur sonata. Duhovno ozraje i civilizacijski okvir u godini roenja Matoa kao pisca upravo je ono to ukazuje na to kako je reena godina za Matoa u svakom pogledu sudbonosna. Poznat po bogatstvu i istoi hrvatskoga jezika, knjievni poletarac ve na samom poetku doivljava izlazak kapitalnog Brozova Hrvatskog pravopisa. Iste godine njegov najmiliji hrvatski knjievnik Ksaver an- dor Gjalski izdaje svoj povijesni roman Osvit, a znamo da je Mato uz Gjalskog bio stup knjievnoga pokreta na razmeu stoljea, poznatog kao hrvatska moderna, te da e novom knjigom Gjalskog Pod starim krovovima na uzglavlju bolnike sobe u Bolnici "Sestara milosrdnica" zauvijek zaklopiti oi. Poznat kao gorljiv hrvatski rodoljub, u godini Gustlova ulaska u hrvatsku knjiev-

26

nost, Harambai se pojavljuje sa zbirkom rodoljubnih pjesama Nevenke, a izlazi i Kumiiev roman iz hrvatske povijesti - Urota zrinsko-frankopanska. Kao strogo gradski, urbani pisac, A.G.M. zapoinje svoju spisateljsku karijeru u gradu koji poprima prve obrise i karakteristike pravoga srednjoeuropskog grada. Njegovim ulicama odnedavno vozi konjski tramvaj, sam Gusti svakodnevno se od svoje rodne kue u Jurjevskoj sputa u kavanu Bauer na uglu Frankopanske i Ilice, pokraj prvog veeg gradskog spomenika - fratru i pjesniku Kaiu- Mioiu, a u gradu se upravo uvodi gradska kanalizacija, kao novi pomak u civilizacijskom standardu i temelj urbanoga ivota. Iste 1892., kad je Mato roen kao pisac, u Zagrebu je roeno jo nekoliko gradskih institucija - vidi sudbine! koje e na poetku oznaiti njegov ivot. Otvoren je moderni Glavni kolodvor, kao nagovjetaj Matoeva flanerskog ivota i putovanja po Europi, a otvoreni su i "Franck" i Zagrebaka pivovara, kao nagovjetaji Gustlova kavanskog i boemskog ivota. Iste godine otvorenje i gornjogradski enski licej odakle potjee i jedna od rijetkih Matoevih sentimentalnih veza i najvanijih ena u njegovu ivotu - Olga Herak, a s kojom se, kao to se zna, ipak nee vezati. Jedina Matoeva iskrena i vrsta veza, naravno, njegova je knjievnost, a koja je, eto, zapoela te sudbonosne 1892. "Veernji list", 1997.

27

Kako je Radi poduavao Matoa

Ako se zna da A.G. Mato pripada generaciji mladih zagrebakih intelektualaca koji su prigodom posjete Franje Josipa Zagrebu 1895. organizirali demonstracije sa spaljivanjem maarske zastave na Jelaievu trgu, a o emu govori aktualna televizijska serija Olujne tiine, onda se s pravom postavlja pitanje: Kakav je Gustlov odnos spram demonstranata i gdje je njegovo mjesto u tim politikim previranjima prije stotinu i tri godine? Najjae moje ake uspomene su Stjepan Radi i Vladimir Vidri... Iz Matoeve Nedovrene autobiografije doznajemo, dakle, kako je osjeajno i intelektualno vezan upravo za tu dvojicu glavnih kolovoa reenih demonstracija. S jednim i drugim znao se iz gornjogradske gimnazije. Od Radia je mlai, a od Vidria stariji. Sa Radiem sam znao udeavati udan duet (sinteza narodne i artistike umjetnosti): on udarae u tamburu, a ja sam pratio violonelo. Stipicu sam kasnije znao ujesti u novinama, ali nikad ga ne udarie da i mene ne odalamie po prstima... O Radiu ima visoko miljenje jo iz gimnazijskih dana, pa tako zapisuje kako on dobro zna svog konkolarca Stjepana, te dodaje kako je ve tada znao kako e iz te ire biti divnog vina, vjerujte mi... No, po temperamentu i sklonostima blii mu je jedan drugi uenik iz razreda - Vladimir Lunaek, jer su, kako

28

sam priznaje, obojica ponavljai i poznatiji kao zagrebaki fakini i frihtai no kao prileni aci, za razliku od Radia koji je bio u svemu odlika. Dapae, Radia su Gustlovi roditelji unajmili da svome razrednom kolegi, koji u etvrtom razredu reda druge redove, dolazi davati instrukcije. Radi je stanovao na Ribnjaku i svaku veer preko Nove Vesi i Sto stuba dolazio k Matou u Jurjevsku, gdje bi zajedno s Gustlom sjedao na klupicu do prozora (Radi je ve bio kratkovidan) i sa svojim uenikom i prijateljem ponavljao gradivo, a honorar mu je bio besplatna veera. Jedino u sastavcima, to su ih po cijele stranice ispisivali za profesora Pasaria, Gusti je bio bolji od svog instruktora Radia. Mato je Radia u njegovoj karijeri paljivo pratio i podupirao, ali e ga kasnije, kao vou Hrvatske seljake stranke, optuiti da huka narod protiv intelektualaca. I s dvije godine mlaim Vidriem, Mato se sprijateljuje takoer u gornjogradskoj gimnaziji. Vladimir Vidri je bio sin imuna advokata, u monografiji Mato zapisuje Milan eelj. Nije tada jo odavao pjesnika ni pjesnike snove. Bio je atletskog stasa, smeih oiju i kovrave kose, odreen za kralja ivota, poput Wildea. Bio je meu najboljima u razredu, oduevljavao profesora povijesti i geografije Hoia recitiranjem Mirabeauova govora u Versaillesu... Gusti je svoga prijatelja Vidria esto posjeivao u njegovu obiteljskom vinogradu na Prekriju. Obojica puni mladenakog oduevljenja gledali bi svoj grad u nizini, a odozgo je bio divan pogled na Zagreb, na ravnicu, na rijeku, dolove i breuljke, pejsa Horacija, Vergilija i Teokrita. Tu se osjeao blii velikom svijetu i oblaku.

29

Je li, meutim, taj veliki svijet o kojem dvojica mladih Zagrepana, spremnih da krenu na put avanture umjetnosti, sanjaju, uistinu Srbija i Beograd, gdje e se nai, svatko voen svojom sudbinom? Vladimir Vidri e kasnije, kao to se zna, zavriti u utoj kui" u Vrapcu, gdje e ga prijatelj Mato posjeivati, a Mato, kao prebjeg i vojni bjegunac, ivotariti po oskudnim i esto neplaenim sobicama na relaciji Beograd - Pariz Beograd, neprestano sanjajui o svom Zagrebu. U vrijeme demonstracija na zagrebakim ulicama 1895. Matoa vie nema u Zagrebu, pa u njima nije ni mogao sudjelovati. Iza sebe ima ve nekoliko objavljenih novela (Mo savjesti objavio u Vijencu", D-dur sonatu u Obzoru"), a iz Beograda se javlja prvim tekstovima za zagrebake novine. A na kakvo je gostoprimstvo u srpskoj prijestolnici naiao, napisat e te 1895. u pismu bratu Leonu: Slube jo nisam naao. Za pedintera (podvornik) nisam, nestalne srpske dravne slube ne mogu da dobijem, jer jo nisam dravljanin, jer nisam vlah i nemam protekcije... Te povijesne 1895. Matou su bile dvadeset i dvije godine, Radi je bio dvije godine stariji, a Vidri dvije godine mlai. Veernji list", 1998.

30

Zagorkin roman kao miraz

Ovo nae dananje hrvatsko (i ne samo hrvatsko) novinarstvo sve vie postaje - ensko! Procjena je, naravo, proizvoljna, ali prije nego to mi se Hrvatsko novinarsko drutvo (moda njegova, naravno, predsjednica!) javi s moguim opovrgavanjem, iskoristit u prigodu i podsjetiti na jednu okruglu obljetnicu, koju obiljeavamo ove 1997. Tono prije stotinu godina, naime, zaivjelo je prvo ensko ime u zagrebakom i hrvatskom novinarstvu. Roena je, dakle, prva ena novinar, i to ne samo u Zagrebu i u Hrvatskoj, nego i na jugu Europe. Ime joj je, naravno, Marija Juri Zagorka. Uza Zagorkin izuzetan novinarski nerv i spisateljski dar, te upravo muku prodornost i odrijeitost (nije li je upilo poastio najveim moguim komplimentom: Zagorice, vi ste pravi mu!?), zasluga za taj prvorazredni civilizacijski i kulturni dogaaj pripada, kao to e se vidjeti, sveprisutnom promicatelju i meceni, biskupu Strossmayeru. O tome e svoje rei i jedan od najveih poznavatelja Zagorkina ivota i djela - Stanko Lasi, ali i sama Zagorka. U svom ivotopisu TKO STE VI? - Sliice i doivljaji enskog novinara 1897-1939., Zagorka oduevljeno opisuje svoj susret s biskupom u jednoj krasnoj vili u Jurjevskoj, ali ne zaboravlja se naaliti na raun svoje sitne pojave, kojom je i Strossmayer iznenaen, zamiljajui junaku pojavu svoje tienice. Potom Zagorka biljei biskupove rijei: Ja sam veliki prijatelj enskog rada u literaturi, i na svim javnim poljima. Plemenite 31

krijeposti to ih posjeduju ene, mogle bi u javnom radu stvoriti mnogo dobra i povesti narod putem Bogoljub- nosti, krijeposti i rodoljublja... Prvi vai sastavci bili su dokazom vaeg talenta i rodoljublja... Naposljetku je Preuzvieni tjei, znajui za upravo fanatian otpor mukog ovinizma u urednitvu "Obzora": Nai ete zadovoljstva u tom radu i onda ako vam ne prue priznanja, jer koristiti hrvatskom narodu velika je srea koja nam prua nutarnji mir i zadovoljstvo. Moe li, meutim, prva ena novinar biti mirna u strogo mukom zanimanju u koji je ula kao u osinjak? Kad se doznalo da me je biskup pozvao i zadrao itav sat, rekao mi je moj glavni neprijatelj iz ravnateljskog vijea: - 'Nemojte si utvarati, da je ova audijencija sankcionirala vae namjetenje. Biskup nema nikakvih dionica u listu, samo iz pijeteta prema njegovom zagovoru primili smo vas za neko vrijeme, ali dugo to ne moe dalje!' A to to ne moe dalje, to je, naravno, baba meu novinarima, kikla bez imena i ugleda i feministika novotarija. Zagorkin najvei neprijatelj bio je ime Mazzura, inae mag zagrebakog i hrvatskog novinarstva, ef Dionike tiskare i prvi ovjek "Obzorovog" ravnateljstva. Upravo je svemoni Mazzura Zagorku postavio u svojevrsnu redakcijsku izolaciju, strpavi je u zaseban neugledni sobiak bez prozora, da je nitko ne vidi, a urednicima lista strogo naredio da nikome ne odaju tu redakcijsku sramotu. Zauzvrat od Zagorke zahtijeva da radi dvostruko vie od mukih kolega novinara, uz, naravno, dvostruko niu plau. Na svakom koraku poniavana, onemoguavana i ikanirana, pa i zatvarana (godine devetsto i tree kad su

32

Hrvatsku zahvatile velike nesree, svi muki urednici su pred policijom pobjegli iz redakcije, prethodno tu prokletu babu postavivi za odgovornog urednika, koji e pred andarima umjesto njih odgovarati i no provesti "pri Crvenoj lampi", tj. u zatvoru!), prema Zagorki se muka redakcija, s asnim izuzecima (Pasari, Hranilovi, Vukeli), podjednako ovinistiki postavlja i kad je pero umoila u prve popularne romane, koji su novinama uvelike dizali nakladu. Prisjeajui se nepravde, Zagorka e u svojim ivotopisnim biljekama podsjetiti i na izbjegavanje plaanja honorara za roman u nastavcima. Ona se, naime, jednoga dana napokon drznula pokucati na urednikova vrata i postaviti pitanje plaanja romana. Izbjegavavi joj platiti za roman, neidentificirani urednik (pretpostavlja se da bi to mogao biti Milivoj Deman), filistarski joj odgovara: Dakle, pazite! Vi ste ena! Danas svaka enska moe nai egzistenciju samo ako se uda! Ali mukarac trai miraz -jer kad on daje eni egzistenciju, onda ima pravo od nje traiti revan, a to je - miraz! Vi ste kod nas nali egzistenciju, dakle, mi traimo - miraz! A to je roman!... Tako je Marija Juri Zagorka, koja je poela pisati tono prije jednog stoljea, probijala prepreke to ih je pred nju postavljalo muko drutvo. Nita je, meutim, nije uspjelo sprijeiti da postane prva novinarka na jugu Europe i, naravno, najitaniji pisac u cjelokupnoj povijesti hrvatske pisane rijei. Malo tko danas moe rei da nije makar zavirio u neki od Zagorkinih romana. ak e i jedan Krlea na pitanje Enesa engia 1978. koji je prvi roman u ivotu proitao? pomalo mrzovoljno i nevoljko, ali iskreno odgovoriti: Neto od Zagorke... Veernji list", 1997. 33

Krnjavi i demonstracije

U famoznoj TV- seriji Olujne tiine, o kojoj je kritika rekla sve to je trebalo rei, Isu Krnjavoga, navodno, igra Branko Kra, iako je taj lik za autore serije gotovo beznaajan, nevidljiv. U stvarnim dogaajima oko pobune zagrebakih sveuilitaraca i paljenja maarske zastave prigodom dolaska Franje Josipa u Zagreb na otvorenje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazalita 1895., Krnjavi je, zahvaljujui svojoj funkciji proelnika za bogotovlje i nastavu (danas bismo to rekli: ministar kulture i prosvjete), bio ne samo vien, nego i izloen, pa je ak na kraju i ceh platio odstupanjem sa svoje visoke funkcije, a o emu nam ostavlja svjedoanstvo u vrlo zanimljivim i nadahnuto napisanim Zapiscima. esnaestoga su se dogodile demonstracije protiv maarske zastave, zapisuje Krnjavi. Ispale su operetne i komine. Naravno da su digle mnogo praine, to se u doba pomanjkanja senzacija moglo i oekivati. Svaali smo se oko toga tko je kriv. rtva sam, naravno, bio ja... Da je moja dozvola djeacima da nabave narodne nonje za sveanost prouzrokovala demonstracije - to je glupost! Glavni vika i podstreka demonstracije bio je bez narodne nonje. Sasvim je normalno da se ban time na gore opravdava, ali onda meni nije trebao priati takve gluposti... Poznat kao prilagodljiv, esto i kontroverzan, a od opozicije, pogotovo od pravaa, optuivan kao Khuenov ovjek, Krnjavi vie puta takvu svoju poziciju obja34

njava i opravdava, pa to ini i u zapisku koji se odnosi na upravo reene demonstracije. Opis dananje audijencije kod bana, kao i dogaaji ovih dana, dokazat e da su jedino moji uspjesi prouzrokovali moj pad! Dobar nauk za politiare. Uostalom to je nauk koji je vrlo star. Stajao sam pred slobodnim izborom da nita ne radim i dugo vladam ili da kratko vladam i mnogo uinim. Izabrao sam posljednje. Padam, ali ne alim... Iso Krnjavi je kao malo tko prije ili poslije njega napravio za grad i cijelu dravu, pokrenuo tolike kulturne akcije i podigao tolike kulturne ustanove, i to po svjetskim standardima svoga doba. Uz ve spomenuto Hrvatsko narodno kazalite, u Zagrebu je iste godine otvorio i velebnu zgradu Realne gimnazije (dananji "Munara"), a prije toga osnovao Obrtniku kolu i Muzej za umjetnost i obrt, gornjogradski enski licej, kao i mnoge sline prosvjetne i umjetnike institucije u Hrvatskoj. Koliki je bio lukavac i majstor za pridobivanje tadanje maaronske vlasti, na elu s Khuenom Hedervaryjem, najbolje se moe zapaziti iz anegdote, koja je predajom preivjela do naih dana, a u svezi s incijativom za gradnju kazaline zgrade na nekadanjem marofskom kukuruzitu. Iso je, naime, otiao banu Khuenu s idejom o gradnji kazalita. Banje pristojno sasluao iscrpno izlaganje svojeg resornog proelnika, a da bi ga se rijeio, rekao mu je, uz pohvalu njegovoj ideji, kako, naalost, nemamo arhitekta koji bi bio u stanju projektirati takvu kazalinu zgradu. Poznavajui bana, prepredeni je Krnjavi otvorio vrata i banu predstavio stranca: To je arhitekt iz Bea koji je itekako kadar, iskusan i sposoban napraviti sve to se od njega trai...

35

Podredivi sve svojim vizijama i uspjenom voenju u to doba vrlo osjetljivog politikog resora kao to je prosvjeta i kultura, Krnjavi je bio prisiljen, naravno, na esto puta nepopularne mjere opreza i balansiranja. Tako je bilo i u sluaju sveane predstave prigodom otvorenja HNK-a, kojoj je, kao to znamo, prisutan i sam poglavar Monarhije. U povodu prigodnoga teksta U slavu umjetnosti Stjepana Miletia, Krnjavi je bio prisiljen preuzeti i ulogu neke vrste cenzora, jer je ocijenio da u takvoj sveanoj prigodi nije potrebno izazivati vraga, pa Miletiu pie: ini mi se, na primjer, posve neumjesno da se u prilogu, koji traje 15 minuta, rije Hrvatska napie 19puta! Ja sam smanjio broj te repeticije na 6 puta, te drim da time nije postala smijenom, a Va prilog manje patriotian... A to je Khuenov ovjek Iso Krnjavi uistinu mislio o Khuenu, zapisat e uoi svog odlaska s politike scene: Radujem se trenutku kad u se kao slobodan ovjek povui, i vie bana neu morati gledati niti s njim razgovarati. On je ovjek zlih poriva, nasilan i nepoten... Da bi se izbjegla politika halabuka oko smjenjivanja Krnjavoga, Khuen je priekao pola godine, da bi onda iznenada preko svoga posrednika predstojniku Odjela za bogoslovlje i nastavu Isidoru Krnjavome poslao kratku poruku da svoje poslove odmah izvoli predati od- jelnom savjetniku Miganu, ne oprostivi mu, dakle, studentske demonstracije, a o kojima, eto, govore kako govore ove famozne televizijske Olujne tiine.
"Veernji list", 1998.

36

Gospar meu purgerima

Najotmjenija pojava koje se sjeam iz Kazaline kavane bio je conte Ivo Vojnovi. S visoka, pokroviteljski otpozdravljavao bi nama, mlaima... Tako mi je o Vojnoviu, kojega je sedamdeseta godinjica smrti nedavno obiljeena u naoj kulturnoj javnosti, ispripovijedao knjievnik i profesor Josip Badali. U doba kad smo razgovarali, ranih osamdesetih, Badali je bio na najstariji knjievnik (97 godina) i vremenski je povezivao cijelu kulturnu epohu i cijelu povijest nae najpoznatije neslubene kulturne institucije - Kazaline kavane - u kojoj su se izredale sve generacije hrvatskih knjievnika u ovom stoljeu. Na poetku stoljea, tonije u drugoj polovici njegova prvog desetljea, o kojem mi je dr. Badali pripovijedao, Ivo Vojnovi je bio najstariji meu knjievnicima, ak esnaest godina stariji od Ma- toa, Lunaeka i Demana, poznatih kao duhovne voe hrvatske moderne, a koje je upravo Vojnovi, zajedno sa Ksaverom Gjalskim pretea i uzor. Ivo Vojnovi, za koga vole rei da je otac moderne hrvatske drame (Dubrovaka trilogija, Ekvinocij, Makarate) u Zagreb dolazi kao srednjokolac, kad mu otac, inae ugledni dubrovaki odvjetnik, 1874. prihvaa poziv Strossmayera i Rakoga da na novootvorenom zagrebakom sveuilitu preuzme katedru najprije kaznenog, pa graanskog prava. Iako su primanja sveuilinog profesora triput nia od odvjetnikih, Ivin otac Konstantin Vojnovi udoban ivot svoj i svoje djece zamjenjuje ivotarenjem u Zagrebu, a sve radi ideje sjedinjenja Dalmacije 37

s Hrvatskom, dajui na taj nain, kao zastupnik Dalmatinskog sabora, svoj doprinos ideji otjelovljenja Hrvatske. Sedamnaestogodinji Ivo, meutim, imao je svojih mladenakih briga i tjeskoba, izazvanih promjenom klime i mentaliteta izmeu juga i sjevera Hrvatske, a to e mnogo godina kasnije opisati i u svojim biografskim zapisima, kao i u noveli U magli. Iako je obitelj Vojnovi na Junom kolodvoru (kasnije Zapadni) doekana na visokoj razini (dobrodolicu su im poeljeli pjesnik i profesor Franjo Markovi, novinarski magnat ime Mazzura, akademik ime Ljubi i urednik "Obzora" Klement Boi), sedamnaestogodinji srednjokolac (upravo je tog dana kad su stigli u Zagreb, 9. X 1874., imao sedamnaesti roendan), Ivo se nije mogao oteti dojmu sivila i depresije to u njemu izaziva prvi susret s velikim gradom. Vojnoviev ivotopisac Milan eelj pokuava doarati okolnosti koje su novog mladog stanovnika Zagreba toliko oneraspoloile: Provezli su se kroz maglovito, prljavo nebo, zrak siv, cesta i Ilica blatne, kue sive, na Sajmitu (kasnije Kazalini trg) opori purana i seljaka kola, natovarena kukuruzom, sijenom i utim buama, bose seljakinje uz volove, krave i svi- nje. Vojnovii su prvih nekoliko dana odsjeli u ilikom Jegerhornu (Lovaki rog). To je, naravno, enoin Zagreb, a upravo je enoa na vrhu slave sa svojim aktualnim i atraktivnim Zagrebuljama. Ni u gornjogradskoj gimnazijskoj sredini junjak Ivo Vojnovi ne osjea se bolje. Osjetljiv i djevojaki srameljiv i bojaljiv, a usto i fiziki malen i slabaan, teko se navikava na novu sredinu i nije mu lako u novome

38

bunome ambijentu, meu acima koji veinom govore nekakav meni nerazumljivi dijalekt, u kojem su svaki as bubnjali udni samoglasnici - kaj i bum!... U istim sjeanjima na svoje prve zagrebake dane, Vojnovi e zapisati: Ali nakon prve sustezljivosti ubrzo se sprijateljilh sa svima. Svi su me zavoljeli, a ja njih... Sline faze prilagoavanja gospari Vojnovii, a meu njima i budui slavni pisac Ivo Vojnovi, proli su i u svojem stanovanju. Isprva su stanovali na Gornjem gradu, u tamnom i memljivom stanu pokraj stare zgrade Hrvatskog sabora, gdje je Ivo boleivo udio za dubrovakim i splitskim svijetlim i irokim obzorima i tek kad su Vojnovii u prosincu 1874. preselili u veliki stan u Marije Valerije (Praka), u kuu Milinevi-Veselski, osjetili su se doma i lica im se razvedrila. Slijeva vide toranj katedrale, zdesna - polje, iza plota tek zasaenog Zrinjskog trga. Zagrepani Mauranieve ere vie su im se inili sliniji Dubrovanima nego autonomai Spliani (M. eelj). Iako je ivio po raznim svjetskim metropolama, Ivo Vojnovi je esto navraao u Zagreb, a posljednji put je pred Zagrepanima javno nastupio 12. listopada 1925. u Kazalitu u Tukancu. Bio je iznenaen i oaran novim modernim i velikim gradom kakav je tada ve Zagreb. Ivo Vojnovi etiri godine kasnije umro je od sranog udara. "Jutarnji list", 1999.

39

Katedralisova katedrala podliska

Sve je, navodno, prolazno, osim prolosti koja je vjena! Ako je to istina, a istina je, onda je zagrebaki pisac Rudolf Habedu Katedralis (Zagreb, 1874-1960) ivio u vjenosti i o njoj pisao, iako mu ista nije uvijek bila naklonjena. U posljednjih ezdesetak godina za Katedralisa su, naime, znali samo istinski zaljubljenici u ovaj nam stari grad i njegovu prolost, a Katedralisove knjige o starom Zagrebu, ve pomalo ofucane od rabljenja i listanja, pobono su uvane u rijetkim privatnim knjinicama ili, pak, u Gradskoj knjinici, njenom odjelu knjiga o Zagrebu - Zagrabiensia - i odatle ih niste mogli ni pod koju cijenu izvui i posuditi za kuno itanje. Katedralisove knjige sve ove puste godine bile su, dakle, antikviteti i rariteti, to je, naravno, kompliment autoru, ali ne i generacijama poslije njega koje su ga svojim nemarom i nebrigom (ili, dapae, "brigom"!) za nau kulturnu povijest, neopravdano osudile na zaborav. Poslije tolikih godina, na je grijeh sada donekle otkupljen: Katedralis je, naime, napokon ponovno ukorien (i to, bogme, vrlo ukusno i reprezentativno) i, zahvaljujui malom, ali ilavom nakladniku - "Dori Krupievoj"ponovo dostupan tovateljima starog Zagreba i Katedralisa.

40

Zato je svih ovih pustih godina Katedralis u Zagrebu preuivan, da li zato to se nije bavio tzv. ozbiljnom literaturom, nego podliskom iliti feljtonom, kao marginalnom formom? Ili zato to je, piui o prolosti, poneki put pribjegavao sentimentu? Svjestan glasa koji ga bije, Habedu e u jednom od podlistaka objavljenih u knjizi (Ispod kaptolskog zida) uzvratiti: A ja volim sentiment. On je melodija, a ivot je nesuvisla buka. Slino e ustvrditi i urednik i prireiva Katedralisove knjige etnje Gornjim gradom i Starim Zagrebom (pedesetak feljtona) Branimir Donat, koji e otii i dalje, pa rei da je ak i plaljiv, ali e odmah dometnuti kako se ne moe rei da je pisac jeftinih efekata. Jo se jedan "grijeh" pripisuje Katedralisu - a to svakako i jest jedan od glavnih razloga to je u polastoljetnoj vladavini onoga reima bio omotan utnjom i zakopan mrakom anonimnosti - da je svoje zagrebake podliske objavljivao u novinama i na radiju za vrijeme NDH. Sklon sam, meutim, povjerovati kako je glavna Katedralisova "krivnja" to je strogo urbani pisac, to je svojim kulturolokim opservacijama i analizama poticao graanski duh i veliao grad kao takav, a Zagreb jo k tome i kao europski grad i hrvatsku metropolu. A sve je to, naravno, bila crvena krpa za ideologizirano drutvo, ali i za vladajui ruralni mentalitet, koji je uvijek (i danas, naravno) u opreci s graanskim i gradskim. A koliko je toga Katedralis i sam bio svjestan, potvrdit e u feljtonu U staroj arhitekturi, u kojem pie: Tako se dogaa i s naim starim Zagrebom, ije nam ljepote i vrijednosti otkrivaju tek pomalo romantiarski raspoloeni pisci, povjesniari i slikari, pa kad proitamo neki

41

lanak, knjigu ili vidimo neko slikarsko djelo, onda i sami zastajemo s nekako mnogo vie razumijevanja pred nekom zgradom, pogledom ili vidikom... S Habeduevom knjigom u ruci, upravo s radou i ponosom to smo i sami Zagrepani, ili barem stanovnici grada, zastat emo ispred stare gornjogradske kurije, plemenitake palae ili graanske kue. Zavirujemo u sjenovitu kunu veu, zirkamo kroz razmaknute zavjese na majunom prozoru u nadi da emo ugledati sjedinama ovjenane glavice starih gospoica Amalije i Josefme, kao dvaju antiknih gornjogradskih medaljona. Ulaskom u gornjogradsku palau Petra Zrinskog, sigurni smo da emo susresti udovu Katarinu Zrinsku, kao ensko olienje nesretne nam nacionalne povijesti. Zajedno s piscem, na kolskom satu gornjogradske gimnazije strepimo pred strogim profesorima, iekujui kolsko zvono kako bismo se smjesta prikljuili veseloj graji June promenade. A kad smo ve vani, preostaje nam da se odluimo na jalovo otkrivanje tajne stare, brljanom zabraene kurije u Demetrovoj broj tri ili da se, zakaj ne, prepustimo slatkim tajnama Koarske ulice i Potoka. Ispovjedit se uvijek stignemo kod Sv. Marka ili Sv. Katarine. Jedino sam siguran da nam nitko ne moe pripisati u grijeh to smo in flagranti uhvatili stara Kamenita vrata s mladim mjesecom u ljubavnom aputanju i to smo voajerski, skriveni iza stupa s Nelsonovim lancem, ostali kako bismo prislukivali njihovo ponono aputanje. A ne treba ni spominjati kako smo shvatili i razumjeli svaku izgovorenu rije, zahvaljujui, naravno, Katedralisu. Bez obzira prekrstili Katedralisove feljtone sentimentalnim ili plaljivim, upravo je on, poslije Zagorke, najvie pridonio da razumijemo i volimo stari Zagreb.

42

A kad ve Katedralisa stavljamo u vezu sa Zagorkom, podsjetimo kako su njih dvoje bili i u intimnoj vezi, svili ljubavno gnijezdo na treem katu u Preradovievoj ulici, a to je bila i adresa njihova zajednikog lista i zajednikog programa znakovitog imena, u koji su, svatko sa svoje strane, ugradili svoje djelo - "Hrvatska metropola". "Veernji list", 1997.

43

Zagonetka uline ploe

itam u novinama kako Komisija za imenovanje ulica jednu zagrebaku ulicu namjerava prozvati po Milivoju Demanu. Netko e, s pravom, primijetiti kako u Zagrebu ve imamo - ako ne ba ulicu - ali barem prolaz toga imena. Tko ne zna za Demanov prolaz! Tu se, meutim, namee drugo i dugo godina aktualno pitanje: Zato na ploama s imenima ulica nemamo i osnovne podatke o imenu (zanimanje, zasluge, godina roenja i godina smrti i sl.) kojim je ulica krtena. Jedino bi se na taj nain izbjegle nedoumice i rijeile zagonetke, pogotovo ovih posljednjih godina, kad su mnoge gradske ulice preimenovane ili tek imenovane. Kako sam i sam sudjelovao u radu Komisije za imenovanje ulica i trgova, i to u njenom prvom sazivu u ovoj naoj dravi, iz prve ruke, dakle, mogu posvjedoiti da su za neka predloena, pa ak i usvojena, imena mnogima od nas lanova Komisije bila potrebna i dodatna obrazloenja, a gdje nee trebati objasniti obinom prolazniku kojem mnoga imena ulica, a kojima svakodnevno prolazi, ili ak u nekoj od njih i ivi, govore malo, pa nita! I sad, vratimo se prvom Demanu, po kojem je krten Demanov prolaz. Malo je onih koji znaju tko je Ivan Deman, inae otac Milivoja Demana. enoin pobratim i prvi susjed iz Mesnike, Ivan Deman, po zanimanju je bio lijenik, usto je bio zapaeni pjesnik, a u enoinom "Vijencu" objavljivao je tekstove o fenomenima svoga doba, o puenju, o plesu ili o ponaanju u drutvu, naprimjer. Iz Rijeke se doselio u Zagreb

44

na nagovor svoga mentora, ilirskoga pjesnika Frana Kurelca, a u Zagrebu u svom kratkom ivotu (umro s trideset i tri godine od kolere, a na Jurjevskom groblju dirljivim rijeima od njega oprostio se enoa) stekao je ugled i slavu, koje moda i nadilaze njegovo djelo. Od Ivana Demana do naih dana ostao je samo Demanov prolaz i, naravno, sin Milivoj. Milivoja Demana (Zagreb, 1873-1940) dre duhovnim voom i zaetnikom pokreta mladih pisaca i umjetnika na razmeu dvaju stoljea, a koji je jo i danas poznat pod imenom hrvatska moderna. Uz Demana, u taj su se pokret ukljuili i ostali mladi pisci toga doba (Lu- naek, Livadi, Cihlar, pa i Mato koji je ve bio u emigraciji, kao i mnogi drugi), a silina prosvjeda mladih ila je, naravno, na adresu starih etabliranih pisaca, koji su podravali i produavali romantiarski duh devetnaestoga stoljea. Od starijih pisaca jedino je Ksaver andor Gjal- ski stao na stranu mladih, odnosno modernisti su Gjal- skoga uzeli za svoj uzor i perjanicu svoga pokreta. Hrvatska moderna, na elu koje je, dakle, spretni i inteligentni doktor medicine (slijedio uzor oca) Milivoj Deman, koji je pokrenuo i asopis svoga pokreta - "ivot"- a sam izdao knjigu vlastitih programskih tekstova pod programskim naslovom - Protiv struje, meutim, vie je znala to nee nego to hoe, pa je zbog toga u kasnijem vrednovanju hrvatske knjievne povijesti slabo prola. Kao ne odve veliki talent u knjievnosti, Milivoj je Deman ime i imid stvorio u zagrebakom i hrvatskom novinarstvu, kojemu daje i osobni peat vie od tri desetljea. Na elo najutjecajnijeg politikog dnevnika "Obzor" dolazi 1906., i to na preporuku svojih mentora i zatitnika, inae starih obzoraa, Strossmayera i Rakoga, 45

a s te pozicije zagrebakim i hrvatskim novinarstvom drma do smrti i svoje i svojih novina - 1940. Kako se uz novinarstvo dospio jo baviti i socijalnom medicinom, najzasluniji je za gradnju prve bolnice za plune bolesti na jugu Europe, one na Brestovcu. Bavio se i politikom. Ali, unato maksimumu koji je postigao kao novinar, politiki uvodniar i lijenik, Milivoj Deman dananjim je itateljima i gledateljima najpoznatiji kao trubadurski ljubavnik prelijepe zagrebake glumice i svoje susjede iz Mesnike - Ljerke pl. ram. Zahvaljujui prenoenju pojedinosti te velike romantine ljubavi u raznim novinskim feljtonima, knjigama i kazalinim komadima, a koja je prozvana zvunim imenom - Zagrebaka dama s kamelijama, Demanova se popularnost danas vee iskljuivo uz tu ljubavnu priu s lijepom i darovitom glumicom, koju e A. G. Mato prekrstiti u "Lady ram". Pa, ipak, Ljerka ram, koja svoju popularnost do naih dana (danas ak i jedna zagrebaka kavana nosi njeno ime!) moe zahvaliti, naravno, Milivoju Demanu i njegovoj velikoj i nesebinoj ljubavi spram nje, odavno u Zagrebu ima svoju ulicu, dok se ulica Milivoja Demana tek sada predlae. Ispada, dakle, da je ramica u toj vezi s Demanom vie dobila i za ivota kao i nakon smrti. A Milivoj Deman je bio i ostao dentlmen koji zna ekati. "Jutarnji list", 1998.

46

Krleine zagrebake adrese

Zato Miroslav Krlea u Zagrebu jo nema spomenik? To je pitanje koje bi sebi trebao postaviti svaki pismeni Hrvat. Mnogi se to i pitaju. Pogotovo Zagrepani, koji imaju debelog razloga biti ponosni to im je Krlea bio, a svojim djelom zauvijek i ostao, sugraanin, Zagrepanin koji je itekako poznavao i volio ovaj grad. Po zastupljenosti grada, njegova duha i mentaliteta, suvremenosti i tradicije, njegovih ljudi i toponima, Krleino djelo apsolutno nadmauje i nadvisuje djela svih ostalih pisaca koji su se tematski bavili Zagrebom. Krlea je o Zagrebu ispisao vie stranica ak i od samoga Augusta enoe, za kojeg, ne bez razloga, volimo rei kako je najzagrebakiji pisac. Ostale zagrebake pisce ili, ako hoete, pisce o Zagrebu, da i ne spominjemo. Zato, dakle, Zagrepanin i najvei pisac kojeg je glavni hrvatski grad dao hrvatskoj knjievnosti (po mnogima Krlea je i najvee ime cjelokupne hrvatske knjievnosti), u ovih petnaestak godina kako ga nema meu nama, nije dobio spomenik i zato njegov legendarni Gvozd, gdje je odivio najvei dio ivota i gdje je nastao najvei dio njegovog monumentalnog knjievnog opusa, nije sauvan kao spomen-dom i memorijalni muzej? Poznat kao radoholik, cijeli ivot prikovan za radnu sobu, Miroslav Krlea je i osjeajno vezan za svoj stan na Gvozdu, ali isto tako i za ostale stanove u kojima je

47

ivio i stvarao i za koje ga veu mnogi ivi, kao i izmiljeni, literarni likovi. U svojim iscrpnim i nadahnutim dnevnikim zapisima na vie mjesta vidjet emo koliko je Krlea kuni ovjek i s koliko e se sentimenta prisjetiti pojedinih svojih intimnih prostora i zelenkastog sumraka po njihovim stijenama. Tako je, naprimjer, vrlo sentimentalan kad je posrijedi njegov prvi stan u nekadanjoj Kukovievoj (danas Hebrangova) broj 28, gdje je s Belom i sa svojim rukopisima proivio od 1922. pa do 1936. Sino, u kasno predveerje, u sumraku, bio sam u naem stanu u Kukovievoj 28. U onim sobama proivio sam petnaest godina, moda ak i ivot sam. U zelenkastom sumraku po stijenama treperi odraz klorofila iz vrta... (Fragmenti dnevnika iz godine 1942.). Do tog stana u najstroem sreditu Zagreba, Krlea e doi zahvaljujui svojoj teti Pepi. Te 1922. Krleina teta Josipa Pepa Horvat testamentarno je ostavila Krlei trosobni stan u centru grada... k tome jo i veliku svotu zlatnih forinti, kako nas u svojoj monografiji Krlea informira Stanko Lasi. Krlein biograf, dapae, tu injenicu komentira kako se Krlea, eto, igrom sudbine oslobaa stalnog pratioca hrvatskih knjievnika: neimatine. A je li se tim nasljedstvom Krlea uistinu rijeio svih briga? O tome e sam Fric u ispovjednim kazivanjima Enesu engiu na Gvozdu 22. travnja 1977. ispripovijedati: Godine 1921. umrla je moja teta Pepa. U oporuci koju smo otvorili stajalo je da je meni ostavila stan, svu imovinu i uteevinu na bankovnoj knjiici. Meutim, teta Pepa nije bila vlasnica stana... Istoga dana predao sam molbu da mi se dodijeli tetkin stan u koji sam odmah uselio. 'Gdje ste vi, gospodine Krlea, bili ranije?', upitali su me u nadlenom uredu. 'Sad ste dvadeset i osmi

48

na listi, jer su neki dok je Vaa teta bila bolesna, predali molbe "... Na cijeloj stranici velikog formata Krlea potom engiu pria o raznim peripetijama - pokuajima deloacije, velikoj medijskoj praini i, napokon, uspjenoj intervenciji nekog utjecajnog odvjetnika - kroz koje je proao prije nego to su mu dopustili da u tetinom stanu ostane. U tom stanu u Kukovievoj 28, kao to smo rekli, Miroslav i Bela Krlea ostali su do 1936., kad se nakratko sele u Mihanovievu 16, a ve godinu dana kasnije udomljuju se u Radiinoj 14 (kasnije Adijina, a danas Kneza Mislava), gdje ostaju kroza sve godine svjetskoga rata. Nakon deset godina provedenih u Radiinoj, Krlea se 1946. ponovo seli u Kukovievu, tj. u Ulicu brae Kavuri broj 21, i to tono nasuprot svog nekadanjeg stana za koji ga veu najljepe uspomene. Novi stan nije, meutim, najsretniji izbor. Stanovao je na prvom katu, a u prizemlju se smjestila jedna slastiarnica iz koje su u prvi kat milili ohari i mievi. U dvoritu su razni zanatsko- -industrijski pogoni (izrada potkovica, ploica itd.) koji su tutnjali cijeli dan... A zatim se slastiarnica pretvorila u menzu gdje su se svake subote odravale urnebesne drugarske veeri koje su trajale do zore i dulje. Ukratko, tu je ostao punih est godina u ambijentu svakako neprikladnom za miran knjievni rad. (Stanko Lasi) Godine 1952. Krlea se rjeava tog pakla iz Ulice brae Kavuri i seli u stan na Gvozdu 23, odakle kroz prozor gleda u Tukanac, na Sofijin put i na Gornji grad, odakle slua gornjogradska zvona, pa se tako moe rei - kako Lasi podsjea - kako se Krlea umnogome use49

lio u ambijent svoga djetinjstva, i gdje e ostati najvei dio svojeg ivota, tj. do kraja. Miroslav Krlea, meutim, za nas Zagrepane zauvijek e ostati na sugraanin i susjed s Gvozda, pa makar njegova kua danas nosi neka druga i tua imena. "Veernji list", 1997.

50

Kaptolski ak prvak

Slike su djetinjstva, kau, najzornije, najdue se pamte i neprestano ih furamo sa sobom kroz ivot. S time se i nije teko sloiti, pogotovo sada na poetku rujna kad zapoinje nova kolska godina i kad aci prvaci kreu u svoju najveu ivotnu avanturu zvanu kola. Naravno, dananji Denisi, Jane, Lane i Mislavi iz naeg susjedstva ili iz nae kue, koji e sutra kroiti u kolsku uionicu, nisu toga svjesni, jer sjeanja dolaze tek kasnije, s godinama. A upravo na prvi dan kole sjeanja su najcjelovitija i najtrajnija. Moja slika sjeanja na prvi kolski dan uokvirena je 1. rujna 1945. Pripadam, dakle, prvoj generaciji prvokolaca u Titovoj Jugoslaviji. A kako je to bila prva godina nakon rata, a drava jo nova, pa se, kako se to govorilo, vlasi jo nisu dosjetili i nisu odmah dokinuli predmet vjeronauka (uinit e to godinu dana kasnije), ja se jo i danas sjeam svog prvog vjerouitelja. Pamtim ga po crnom eiru i crnoj mantiji, a najvie po njegovu strogom dranju i strogoi pod kojom je kripao pod uionice, premazan strojnim uljem. Nikad, naprimjer, neu zaboraviti i svoju prvu kolsku torbu smee boje, kartonsku, s naramenicama i svjetleim metalnim bravicama. Prva kia isprala je boju, a torba je nabubrila kao bakin "milibrot". Sjeam se (da sjeam - uvam!) svoju prvu itanku, zvala se Zrno znanja. A najvie se, naravno, sjeam prve ljubavi koja se obvezno dogaa prvoga dana kole. Zvala se Verica, bila je godinu dana starija i za glavu via, tako da me nije ni primijetila. 51

Ne znam je li malog Fricija primijetila njegova prva kolska ljubav, ali zato on zamjeuje svaku pojedinost i cijeli e ivot pamtiti ak i mirise svoje prve kolske uionice. Usred babilonske zmeancije pojavio sam se u rulji kaptolske djeje raje, koja je, sjeam se ivo, slatkasto mirisala na urin i na plijesan, a ti su mi mirisi i danas prisutni u jetkom vonju joda jo natopljenog masnim crnim uljem to mirie po karbolu, miris pljesnivih krpa siromane ukiseljene djeje garderobe, miris pisoara... Taj Frici, taj kaptolski ak prvak, koji e cijeli ivot u njuhu nositi onaj jetki vonj poda, natopljenog masnim crnim uljem, svoj prvi kolski dan doivljava tono prije stotinu godina (1899 - 1999), i to u kaptolskoj pukoj koli koja danas nosi njegovo ime - "Miroslav Krlea". Krlea je u prvi razred krenuo godinu dana ranije, tako da su druga djeca od njega bila starija, a druio se s djeacima Zlatkom Gallom i Milanom Arkom. Do kole mu nije bilo daleko, jer je stanovao na tadanjoj Bijanikoj broj 7, a koja se u to doba protezala dananjom Degenovom i Grkovievom, pa sve do Mirogoja. Volio je tu ulicu ranoga djetinjstva iz koje je krenuo u kolu, pa e je mnogo godina kasnije opisati: To je glas Zelenog Brijega, Salate, mojih djejih vigilija na Bijanikoj cesti... Drvena klepetaljka, maleni idilini mlin, koji prenosi pjesmu voraka, kosova, vrabaca, zrelih bobica, jeseni... U prvom razredu kaptolske puke kole 1899. malome Krlei razrednik je Josip Klobuar, koji e na njemu zauvijek ostaviti traga. Naime, u to se vrijeme Krlea i jezino formira, preteno pod utjecajem bake Gorianec i uitelja Josipa Klobuara. (Stanko Lasi)

52

U prvom razredu kaptolske kole ak prvak Miroslav Krlea smjesta se namee kao izuzetno bistro dijete, prijemljivo za sve to ga okruuje, a rezultat toga pokazat e se, naravno, u kolskom imeniku u koji je uveden pod rednim brojem 26 - I red s odlikom. Toliko se zna o Krleinim prvim kolskim danima u rujnu 1899., jedino se ne zna je li njegova generacija prvaa na kraju prologa stoljea doivljavala neto slino ovim kriminalnim radnjama oko kolskih knjiga, a kojih smo, eto, sada na poetku posljednje kolske godine u ovom mileniju, svjedoci. isto sumnjam, jer onda se ipak ivjelo u pravnoj dravi, pa makar se zvala, Krlei mrskim imenom, Austro-Ugarska. "Jutarnji list", 1999.

53

Zagrebaki roman u nastavcima

1. Starije e se generacije s nostalgijom prisjetiti onog nestrpljivog iekivanja svaki tjedan pred kioskom novih nastavaka Zagorkine Grike vjetice. Iako je, dodue, obraivala povijesne teme, uglavnom iz starog Zagreba, a ne suvremeni trenutak u kojem bi itatelji prepoznavali svoje poznate sugraane, a to je jedna od glavnih zakonitosti tzv. feljtoniziranog romana, koji se svakodnevno objavljuje u novinama u nastavcima, Zagorka je bila i ostala na najpoznatiji primjer, dapae, sinonim pisca romana u nastavcima. I to, naravno, zahvaljui svojem nesumnjivom talentu za fabuliranje, osjeaju za spletke i zaplete, te vrhunskom zanatu pisanja upravo za novine. Poznato je da su mnoge zagrebake novine prije i poslije prvog rata, od ozbiljnog i utjecajnog "Obzora" do manje poznatih "Malih novina", svoje, u pojedinim razdobljima, relativno visoke naklade mogle zahvaliti upravo Zagor- kinim romanima u nastavcima. I Zagorkin, u jednom razdoblju najbliskiji, suradnik, a neki kau i ljubavnik (malo intrige - kao u romanu u nastavcima!) Rudea Habedu Katedralis svoj roman Kavana Corso objavljuje najprije u nastavcima u listu "Hrvatska metropola". Uz to da je Katedralis potivao i tu zakonitost romana u nastavcima: aktualnost i mogunost prepoznavanja u njemu ivih ljudi iz drutvenoga ivota Zagreba kasnih tridesetih. Izazovu da romane objavljuju, pa i piu u nastavcima, te da se na taj nain i izvrgnu prokletstvu potivanja ro54

kova, slanja svojih rukopisa u redakciju ili, dapae, izravno u tiskaru, nisu odoljeli ni tzv. ozbiljni pisci. Nedavno smo tako u, odavno snimljenoj, a sada po tko zna koji puta ponovno prikazivanoj, Sremevoj TV drami iz posljednjih dana najzagrebakijeg pisca mogli vidjeti kako tekli iz tiskare dolazi po najnoviji nastavak enoine Kletve (enou igra jo mladi Zlatko Vitez!), da bi u pievoj kui u Mesnikoj ulici, umjesto nastavka romana, naao mrtvog pisca! August enoa je, prema tome, do smrtnoga asa svoj posljednji roman pisao u formi nastavaka za novine ("Vijenac"), a u tome ga je, naalost, prekinula smrt, tako da je taj novi i posljednji nastavak, po koji je, kako se sjeamo s TV ekrana, doao tekli, prema enoinim biljekama napisao enoin prijatelj - knjievnik Eugen Tomi. Ipak, najmarkantniji primjer romana u nastavcima, i to u svim elementima toga fenomena, Begovieva je Giga Barieva. Ali vie o tome, naravno, u narednom nastavku... 2. Uz enou, koji je svoju Kletvu pisao u nastavcima i u "Vijencu" je objavljivao do smrti, a o emu je bilo rijei u prethodnom nastavku, valjalo bi dodati jo jedan veliki hrvatski roman iz devetnaestog stoljea, koji je takoer pisan i objavljivan u nastavcima, a to je U registra- turi Ante Kovaia. Reeni je roman u nastavcima objavljen, takoer kao i enoin, u "Vijencu", ali sedam godina nakon enoine smrti. Da sam to u prolom nastavku propustio spomenuti, nije nita neobino i itatelji bi mi trebali oprostiti, budui 55

da je poznato kako su upravo povrnost, neujednaenost i sitni propusti, popratne pojave i karakteristike pisanja u nastavcima. Neto slino, uostalom, doivio je i sam Kovai, kad su mu pojedini kritiari prigovorili kako je njegov roman neujednaen te da mu se na pojedinim mjestima naziru avovi upravo od pisanja u nastavcima. Najvea muka s romanom u nastavcima u prvom su redu rokovi, dakle, pisanje u urbi i u posljedni as, a potom i dramaturka prilagodba nastavcima, poneki put i prisilno dramaturko zaokruivanje nastavka u cjelinu, to kasnije za objavljivanje u knjizi iziskuje prekrajanje i spajanje, te iitavanje romana kao dramaturke cjeline, a ne zasebnih pojedinanih manjih cjelina koje su prethodno oblikovali novinski nastavci. Bez obzira na sve reene zamjerke i zamke pisanja u nastavcima, i Kletva i U registraturi pripadaju vrhunskim umjetnikim ostvarenjima, kao to je to sluaj s jo jedinim velikim romanom novijeg datuma. Malo je, naime, poznato da je i Giga Barieva Milana Begovia takoer napisana u nastavcima, a upravo su to opseno knjievno djelo (kasnije objavljeno u tri knjige), suvremeni roman sa strogo urbanom, zagrebakom tematikom, kritiari doekali vrlo laskavim rijeima. Tako e Antun Barac u "Savremeniku" 1941. zapisati kako je to Begovievo najbolje djelo, ali ijedan od najboljih hrvatskih romana, premda e pripomenuti kako u tom opsenom romanu ima i literature i konstrukcije. Jozo Laui Gigu Barievu dri kljunim djelom, izvrsnim romanom, iako u njemu ima i upljina, te zakljuuje kako bi roman bio bolji da ga je autor skratio. Miroslav Vau- poti dri kako je u tom romanu Begovievo arite i

56

ishodite svih njegovih misli i pogleda, a roman, tovie, usporeuje s Krleinim Zastavama. Begovieva Giga Barieva i njenih sedam prosaca (puni naslov), a to je za ovu kolumnu jedino bitno, najizraajniji je primjer domaeg romana u nastavcima, i to kako po pravilima igre toga fenomena, tako i po krajnjem dometu. Begovi je svoju Gigu, naime, poeo pisati izravno ponukan natjeajem za roman u nastavcima iz zagrebakog suvremenog ivota, privuen, uz ustalo, i relativno visokom nagradom od 50.000 dinara, a to ga je pod tim uvjetima objavio najitaniji zagrebaki dnevni list na poetku tridesetih - "Novosti". Struni ocjenjivaki sud (Jutria, Gorjan i Turkalj) nije imao previe nedoumica, budui da je Begoviev tekst u svakom pogledu zadovoljio i ispunio oekivanja natjeaja. Giga Barieva, koja je u "Novostima" izlazila svaki dan od 19. rujna 1930. do 22. lipnja 1931., to e rei u tono 230 nastavaka, pobudila je veliko zanimanje kod itatelja, koji su u irokoj galeriji Begovievih likova prepoznavali (ili barem nagaali) svoje sugraane, mahom poznate Zagrepane. Sigurno je da je pisac radio po ivim modelima, ali dao je svojim portretima vie nego puku fotografiju, stvorio je iz njih reprezentante vremena i drutva. Svaka stranica je intenzivno doivljena... Tako o Begovievu romanu u novinskim nastavcima pie u to doba poznati novinar i publicist Josip Hor- vat, a sam Begovi e objasniti kako je oko sebe imao obilje materijala i likova za suvremeni roman: Tih posljeratnih godina Zagreb je ludovao, troilo se i banilo na sve strane, i posljedni otar imao je dosta novca, kojima se nije znala cijena niti vrijednost, rasi57

palo se, pilo, veselilo i tugovalo ve prema tome... U to vrijeme i u takvoj sredini odvija se cijela radnja moga romana, tud se kree desetak njegovih glavnih junaka, koji su nam poznati ljudi... U Gigi Barievoj, koja nosi podnaslov Roman iz zagrebakog posijeratnog ivota, oslikava se, dakle, jedno prijelomno razdoblje, neto slino kao ovo nae, pa se sada trai Begovi naeg doba i, naravno, novine koje bi imale sluha za objavljivanje, ali i reklamiranje romana u nastavcima s junacima u kojima bismo prepoznavali (ili barem nagaali) ljude oko nas, unato TV-u kao novijem mediju, kojem je to inae zadaa, ili ba poradi takvih domaih televizija, na kojima zasad jo vladaju "olujne tiine"... "Veernji list", 1998.

58

afraneki pod maskom

Da je dobar pisac uvijek dobar i u svako doba aktualan pokazuje i ovo najnovije zanimanje za Vjekoslava Majera to nam upravo dolazi iz kazalita Komedija. Kultni Golikov film Tko pjeva zlo ne misli, raen prema Majerovu literarnom predloku - Dnevniku maloga Perice - dobio je, naime, svoje uprizorenje i na daskama kaptolskoga kazalita kao mjuzikl (koautorstvo poznatoga trija Britvi - Kabiljo - tefani). Nama tako dragi likovi afranek i Fulir, te milostiva afranek i gospodina Mina, kao i mali Perica, dobivaju, naravno, nove tumae, ali duh starog Zagreba s poetka stoljea, malih ljudi, gornjogradskih purgera vano je zadrati, jer upravo taj duh, to malograansko ozraje nosi cjelokupnu radnju i zadrava pozornost gledateljstva. Golikov film, koji sada, eto, ima i svoju kazalinu interpretaciju, osim to je proglaen najboljim hrvatskim filmom, on je svakako i najzagrebakiji, te po svemu pravi urbani film, za to je ipak najzasluniji, naravno, sam Lojzek Majer, koji je piui o afranekima i Fulirima, iitavao sudbine i fizionomije, navike i mentalitet svojih najbliih susjeda, budui da je i sam iz istog miljea. Majer je, naime, roen na uglu Mesnike i Streljake (u istoj kui roena je i fatalna Ljerka ram), a djetinjstvo i mladost proveo na Josipovcu, dananja Ulica Ivana Gorana Kovaia u Tukancu. Iz Streljake e u svojim memoarskim zapisima (Osamljen ovjek u Tingltanglu) podsjetiti na znamenitog stanovnika te kratke ulice, papa Lunu, tj. malo zgrblje59

na, izbrijana i uvijek elegantna pojava Matoeva prijatelja iz djetinjstva, poznatog "Obzorovog" kritiara Vladimira Lunaeka. Kako je jo bio deec dok je Lunaek bio na vrhu kao kazalini kritiar, Lojzek e u stilu svoga maloga Perice, s djetinjom radou, da ne kaem pakou, zapisati kako je ispod Lunaekova prozora s izgledom na stare visoke jablane u Tukancu neija djeja ruka (moda ba njegova?) ispisala grafit: Papa Luna, obzoraka bluna. S Josipovca se prisjea kue boema i buntovnika u kojoj je najprije stanovao A. G. Mato, pa Janko Poli Kamov, pa Zofka Kveder, pa Nikola Poli, kao i medaljar Ivo Kerdi. U svojim autobiografskim zapisima Lojzek Majer, koji je dananjim naratajima poznat, naalost, vie po filmu Tko pjeva zlo ne misli nego izravno po vlastitim knjigama, ostavlja nam jedinstvene uspomene i svjedoanstva upravo o prvim kinopredstavama u Zagrebu i o prvim kinematografima, o starim originalnim gimnazijskim profesorima, o starim antikvarijatima u Dugoj ulici (Radieva), o prvim koturaljkama na zagrebakim ulicama, o klizaljkama i gradskim klizalitima, o makarama i maskama... Upravo pred mojom rdnom kuom, ispred Streljane, uprezali su momci konje u pokladna kola, koja su se onda, sputajui se polako niz strmu Mesniku ulicu, prikljuila velikom korzu u Ilici. Gusto su posjedale u kola ene s bijelim i ruiastim krinolinama, harlekini u arenim odijelima, crni domino kraj zelenog arobnjaka, vitezovi s velikim eirima i drvenim maevima, da zaas udu u Ilicu, krcatu radoznalim gledaocima to su stajali na rubovima plonika s obje strane ulice.

60

Ilica je bila tako nabijena ljudima, enama i djecom, da konjski tramvaj itav sat nije mogao saobraati... Gledaoci su se nabacivali kon fetima i korijandolima. Sa balkona kua u Ilici ene su bacale bombone, sitni novac, pa i mandarinke - na radost djeurlije to se bacakala po snijegu... Od pisca Dnevnika maloga Perice, doznajemo da su se afraneki i Fuliri, njihove zakonite i njihove oce, kao i najmlai, maskirali i na klizaljkama. Majer se tako prisjea posjeta klizalitu na livadi pokraj Botanikog vrta, na mjestu gdje su sada zgrade Socijalnog osiguranja i Esplanade: Ondje su se prireivale i karnevalske zabave s maskama, glazbom, konfetima i korijandolima. U kurom zimskom suncu ganjali se po ledenoj ploi domini, pieroi, paevi, kuhari s visokim kapama, maske sa ivotinjskim glavama. Tretala limena glazba, jeka nestajala u Botanikom vrtu punom snijega, a dimovi s nedalekog kolodvora plovili nad klizalitem... Naalost, dim je i nad takvim, nama danas dalekim prizorima, dim zaborava nad Lojzekovim i Periinim Zagrebom, nad afranekima i Fulirima, nad starim gornjogradskim birtijama agarica i Matejna, gdje se uz gemit ili pricer postavlja ono za purgerski mentalitet toliko sudbonosno pitanje: Jel' bu v Abesiniji rata ili ne bu?... Jedino svjetlo, iak iliti plinska starinska, to nam u ovom sluaju osvjetljava prolost grada, naravno, literarno je djelo Vjekoslava Majera, koje, eto, i danas intrigira i nadahnjuje, ovaj put kao najavljeni kazalini mju- zikl. "Veernji list", 1998.

61

Na telefonu - August Senoa?!

Pitanje u naslovu moglo bi se shvatiti kao zgodna ala, ali u kontekstu izlobe starih telefona u Muzeju grada Zagreba pitanje bi moglo biti i ozbiljno. Pogotovo ako se podsjetimo kako je prva telefonska linija u Zagrebu proradila 1881., kad je enoa jo iv. Istini za volju, slavni pisac je ve shrvan neizljeivom boleu, kao posljedicom teke prehlade koju je zaradio u vrijeme katastrofalnog potresa u Zagrebu godinu dana prije. Za pretpostaviti je, meutim, da je enoa o telefonu, kao novom civilizacijskom otkriu, poneto znao, jer se o tom udu i sredstvu nepojmljive arolije u zagrebakim novinama krajem sedamdesetih podosta pie, ali za bolesnog enou prekasno je da se prikljui telefonskoj eri koja kod nas zapoinje iste 1881. kad e nas pisac Zagrebulja i Zlatareva zlata zauvijek ostaviti. Moglo bi se sada postaviti i pitanje je li enoi kao piscu telefon trebao i bi li ga, da je poivio, uope imao? Ako se zna da je enoa svoje romane i podliske pisao samo u slobodno vrijeme, i to nou, dok je dane provodio u dravnoj slubi na funkciji gradskog suca i gradskog senatora, onda bi odgovor mogao biti potvrdan. Do takvog se zakljuka moe doi prelistavanjem prvih popisa telefonskih pretplatnika, a tovie i listanjem prvog telefonskog imenika koji je u Zagrebu izaao 1911. Meu prvim vlasnicima telefona i prvim pretplatnicima, uz javne ustanove i dravne slube, telefonsku liniju uvode uglavnom ugledniji dravni inovnici, odvjetnici i tek poneki sveuilini profesor ili znanstvenik. Od poznatih 62

imena, meu prvim telefonskim pretplatnicima moemo nai profesora i zvjezdoznanca Otona Kueru, koji se u svom stanu u Jurjevskoj 14 odaziva na telefonski broj 880, potom poznati povjesniar i sveuilini profesor Ferdo ii sa stanom u Visokoj 8 i telefonom broj 940. Tu je profesor Franjo Buar koji je u Zagreb donio prvu nogometnu loptu i ostavio za sobom pregrt tekstova o poecima loptakih i drugih portova (stanuje na Josipovcu, tel. 556), pa trgovac s Jelaieva trga, poznat po tome to je u Zagreb 1901. dopremio prvi automobil. Meu pretplatnicima su, naravno, i gradonaelnici - Milan Amru, koji naelnikuje na poetku devedesetih prolog i prvih godina ovoga stoljea, te aktualni gradonaelnik Janko Holjac (1910 - 1917.), koji je telefon dao uvesti u svoju secesijsku vilu (kao arhitekt sam ju je projektirao) na Donjem Bukovcu broj 8. Nema, meutim, traga je li i Ljubi pl. Babicu, poznatijem kao Ksaver andor Gjalski, uspjelo telefon uvesti u svoj dvorac Gredice u Zagorju, a to napominjem zato to sam sluajno u zagrebakom ilustriranom Svijetu" iz 1922. pronaao pretisnutu molbu poznatog pisca, tj. hrvatskog Turgenjeva, kako gaje znao nazivati Krlea. U telefonskom imeniku iz 1935. uzalud, meutim, traim Krlein telefonski broj. Nema Krlee, ali zato je tu Bela Krlea, nek se zna tko je gazda u kui! Bela i Krlea stanuju u Kukovievoj (dananja Hebrangova), a odazivaju se na broj telefona 81-17. Meu pretplatnicima relativno je malo poznatih knjievnika, tako da se telefonom moemo najaviti samo Milanu enoi, sinu velikog enoe, koji stanuje u Malinovoj (tu jo i danas ivi Milanov sin, a Augustov unuk Zdenko enoa), te dvojici poznatih knjievnika, koji, to je zanimljivo, stanuju u

63

istoj zgradi, Haulikova 4 - Juliju Beneiu i Branimiru Livadicu i Wiesneru. Telefon ima i Marija Juri Zagorka, ali vlasnik njenog telefona - broj 4603 - hotel je Esplanade, gdje Zagorka ivi i pie svoj najnoviji roman. U istom je imeniku od 1935. i Vjekoslav Majer, ali nije rije o piscu i boemu Lojzeku, nego o nekom inenjeru istog imena i prezimena. Za dananje suvremene pisce i suvremeno pitanje: Tko od nas ima mobitel? Sigurno je da e knjievni leksikoni, koji zasad imaju praksu da, uz knjievnikovu kunu adresu, objavljuju i broj telefona, u budunosti svakako imati i broj knjievnikovoga mobitela. "Jutarnji list", 1999.

64

Gula za glas u Matoevo i enoino doba

Za koga bum glasal? Umjesto odgovora na to sve ee i sve agresivnije pitanje, ispriat u vam sluaj jednog zagrebakog pekara, koji je na poetku stoljea na slino pitanje svojih suvremenika ovako odgovorio: Za koga bum glasal? Ako glasam za opoziciju, ikanirala bu me policija cijelu godinu! Ako pak glasam za sadanju vladu, izgubi! bum muterije, a aci mi bulju razbili prozore! Najbolje je da se za vrijeme izbora skrijem, pa bum onda na miru... Srea je, dakle, naa to mi danas nismo tako otro politiki i stranaki polarizirani, kako se to danas u politikom argonu kae, i to izbore ne uzimamo toliko k srcu kao nai asni predasnici. I mi danas u devedeset i sedmoj znamo da o izborima puno toga ovisi, ali kako se danas prvi put moemo pouzdati u nekakva demokratska mjerila (sumnjivci i smutljivci pri ovome kimaju glavom), i naa je sudbina, hvala Bogu, u naim rukama, tj. u naem glasu. Ili bi tako trebalo biti. U glasu je, istini za volju, bila i sudbina naih starih, i to u doslovnom smislu rijei. Tko je, naime, bio glasniji, na izborima je pobjeivao. Tako Kreimir Kovai spominje kako neko u Zagrebu na izborima nisu pobjeivali najbrojniji, nego najgrlatiji. O takvom "nadglasavanju" Nemi je napisao i komediju Kvas bez kruha. Rezultat je izbora, dakle, ovisio doslovno o intenzitetu bunosti i galami biraa. 65

Ali, gle vraga, i tome se da doskoiti. Kako, naravno, nije bilo elektronskih mjeraa galame, ista se moe protumaiti i ovako i onako. Tako Imbro Tkalac opisuje jedan takav izbor na kojem su se za mjesto zastupnika u Hrvatskom saboru natjecali neki Lentulaj i egetek. Gotovo svi okupljeni birai su bili za egeteka i glasno izvikivali: egetek! egetek! Ali, kako je podupan, koji je izbore vodio, bio za Lentulaja, on je na masu biraa dreknuo: Dakle, ja ujem samo ime Lentulaj! I pisaru u pero izdiktirao kako je Lentulaj izabran veinom glasova... Nakon proglaenja izbornog rezultata podupan je, navodno, izjavio: Glas pametna ovjeka vie vrijedi od rikanja pet stotina volova! Izbori u starom Zagrebu ipak su se po mnogoemu razlikovali od ovih dananjih. Nekad su, naprimjer, za vrijeme izbora najbolje prolazile zagrebake gostionice i kavane. Biraa je po ondanjem zakonu o izborima bilo malo, zapisuje Kovai. Pravo glasa imali su samo oni koji su plaali visoki porez ili imali doktorat. Nezavisan ovjek koji je imao malu maturu nije mogao glasati, ali zato je glasao svaki onaj koji je bio u dravnoj slubi, pa makar imao samo dva razreda kole. Naravno da je na taj nain bila unaprijed osigurana pobjeda vladinih kandidata. Postojao je i obiaj, jo jai od izbornog zakona, da kandidati plate svakom birau pie i porciju gulaa, pa su tako na dan izbora najbolje radile gostionice i kavane. Nekim ugostiteljima nije bilo dovoljno da za izbore naprave samo promet u svojim lokalima, pa su se pojedini zagrebaki krmari i kavanari i sami kandidirali. Tako nam ostaje zapisano kako je gostioniar iz Nove 66

Vesi prezimenom Hrasti na dan izbora pred svoju gostionicu postavio bavu. Isti se na bavu popeo i pred okupljenima odrao vatreni predizborni govor, zavrivi rijeima: Neka me crna zemlja odmah proguta ako vam ne govorim punu istinu. U tom trenutku pod gostioniarovim su se nogama razvalile duice bave, a vatreni je govornik u bavi nestao. Jednom se, i to 1910., u predizbornu kampanju ukljuio i sam A. G. Mato. Korteirao je za poznatog zagrebakog novinara Ivana Peria, urednika "Hrvatske slobode". Mato je u Perievim novinama objavljivao podliske, pa se osjeao obveznim i na taj nain uzvratiti svome uredniku i poslodavcu. Za predizborni skup Mato je odabrao neku gostionicu u Vlakoj ulici, po svemu sudei rije je o tadanjem Hraniloviu (restauracija u nae doba poznata kao Daara), a u kojoj su se okupljali Perievi politiki protivnici frankovci. U to doba vrlo popularan pisac i boem, Mato se popeo na stol i hvalio svojeg kandidata, poto su ga njegovi protivnici isfukali i sasuli drvlje i kamenje na Peria. Da bi smirio razjarene frankovce, Mato je smjesta okrenuo plou. Uskliknuo je: Je, imate praf! Sve je istina kaj ste rekli! Gostionica mu je zapljeskala. Sutradan Mato se pohvalio Tinu Ujeviu : I tako sam vam ja smirio i osvojio ljude. Da Peri zna kako sam ja vrijedan i koristan korte... Puno prije, tj. 1875., u predizbornu kampanju ukljuuje se i August enoa, ali on, za razliku od Matoa, predstavlja vlastiti program i sebe kao kandidata za zastupnika u Hrvatskom sabora. enoa se, naime, kandidira u izbornoj opini Turopolje, i to na nagovor svojih turo

67

poljskih prijatelja i roaka svoje ene Slavice, roene Turopoljke. enoini protukandidati su turopoljski upnik i turopoljski apotekar. Prvi je rije uzeo enoa. Govor mu je bio tako temeljit i nadahnut da su ostala dvojica kandidata odustala od svojih pripravljenih govora. Apotekar je, dapae, pred svima estitao enoi, dodavi kako se nakon njega nema vie to rei i kako i on i upnik odustaju od kandidature u enoinu korist. enoa se zadovoljno vratio u Zagreb, siguran da e zaslueno ui u saborske klupe. Ispostavilo se, meutim, ono to mu je turopoljski apotekar iza lea dobacio; kako je jedno biti dobar pisac, a drugo vjet politiar i pragmatik. Apotekar, naravno, ni sluajno nije odrao svoje obeanje javno dato enoi kako odustaje od kandidature u njegovu korist, ve se prihvaa korteiranja i kupovanja glasova u svoju korist. Kako je apotekar bio lihvar i sirotinji uz visoke kamate posuivao novac, tako je svoje dunike natjerao da glasuju za njega, a ostalima obeao pozajmice, ako, naravno, svoj glas daju njemu. Rjeju, enoa je na izborima izgubio, a umjesto njega saborskih se klupa domogao pragmatini apotekar. Takav ga je izborni rezultat toliko razoarao da se nikad vie nije elio kandidirati. A i emu, jer turopoljskom apotekaru, koji je na izborima, 1875. pobijedio enou, danas nitko ne zna ni ime, a enoa je bio i ostao - enoa! "Kavana & kultura", 1997.

68

Muze u kavani

Predstavljanje ponovljenog izdanja romana Sunane krinjari Kazalina kavana u knjinici "Marija Juri Zagorka" na Krvavom mostu popraeno je tematskom izlobom o starim zagrebakim kavanama. tovie, i na pozivnici za promociju krinjarikine Kazaline kavane otisnut je oglas iz "Obzora" od 30. listopada 1899. u kojem zagrebaki kavanar Eduard Heimbach ovime obinstvu do znanja daje staviti kako e kavanu Corso, Ilica 22, nakon iznovinog preureenja, sutra u 12 sati o podne otvoriti... Tako su na reenoj prigodnoj sveanosti, a na kojoj je uz knjievnog kritiara Branka Malea, govorio i kustos Muzeja grada Zagreba Zdenko Kuzmi, kao prireiva izlobe o starim kavanama, na svoje doli i ljubitelji lijepe knjievnosti, kao i zaljubljenici u prolost i povijest Zagreba. Kako su upravo u kavanama nastala mnoga knjievna djela i kako su generacije hrvatskih pisaca vezane uz kavanu i kavanski ivot, koristim prigodu da podsjetim to je kavana znaila nekim naim poznatim piscima i to su o njoj mislili i napisali. Ako nedavno promoviranom romanu Kazalina kavana Sunane krinjari, dodamo i Katedralisov roman Kavana Corso, onda vidimo da dvije najstarije zagrebake kavane imaju ak i svoje romane. Kavana se, inae, u kontekstu hrvatskih pisaca spomije od ilirskoga doba, pa jedan od vjernih kavanskih gostiju, pjesnik Nikola Poli u svom podlisku U kavani o 69

kavani zapisuje: / na je cijeli ilirski pokret nastao u kavani, koja je u ono vrijeme jedino postojala u Zagrebu kao pekara i rakijanica pod arobnim imenom Fortuna u Pivarskoj ulici. I enoa je spominje u svom romanu Vladimir. O ilircima, Ljudevitu Gaju, Stanku Vrazu i ostalima, zapisuje i Antun Nemi u svojim Putositnicima. Od Nemia doznajemo kako su se voe ilirskoga preporoda sastajali u Narodnoj kavani na uglu Jelaieva trga i Ulice Marije Valerije (danas Praka) i kako su ispijali mirisavi bukovak. enoa je stolovao u kavani na Junoj promenadi, dananjem Strossmayerovu etalitu, da bi postenoino doba preselilo u nove kavane u Donjem gradu. Kreimir Kovai u svom novinskom podlisku iz 1957. podsjea: Iako je u prvom deceniju naeg stoljea Zagreb s vojskom imao jedva 70.000 stanovnika, bilo je u gradu vie kavana negoli danas. U Ilici nalazile su se tri velike kavane: Corso, Bauer i Royal. Mesnika je ulica imale dvije kavane - Kai i Zora. U Preradovievoj ulici nalazila se kavana Preradovi, posjeena naroito od igraa biljara, i kavana Mirna koliba. U Gajevoj ulici bila je kavana Danica. U Marovskoj (dananjoj Masarykovoj) Kazalina kavana, u Juriievoj kavana Elite, na Zrinjevcu kavana Zagreb i kavana Umjetnikog paviljona, u Gornjem gradu kavana na Strossmayerovu etalitu. A najvei broj velikih kavana nalazio se na Jelaievu trgu, gdje su bile tri kavane jedna uz drugu, i to Velika kavana na mjestu dananjeg Dubrovnika, Kavana Merkur i Narodna kavana... I sam redoviti kavanski gost i stalni lan Matoeva kavanskog stola, Kovai pie kako su se knjievnici i

70

umjetnici najprije sastajali u kavani Elite u Juriievoj, da bi se preselili u kavanu Bauer na uglu Ilice i Frankopanske, pa u novootvorenu Kazalinu kavanu (otvorena 1906.). Uz Matoa, Kovai nabraja pisce koji su bili redoviti gosti: Zvonko Milkovi, Andrija Milinovi, Augustin Ujevi, Vladimir erina, Ljubo Wiesner, Karlo Hajzler, te knjievni kritiari Lunaek i Parmaevi, kao i poznati kazalini glumci Grund, Bojnii, Papi, Pavi, Badalii i Cili, te glumice Vavra i Polakica. Ovom Kovaievu popisu valja dodati jo i Donadinija, Cihlara Nehajeva, Milivoja Demana, a potom brau imi, Josipa Badalia, Milana Begovia, Vjekoslava Majera, Ivana Gorana Kovaia... Mnogi od naih pisaca o kavani su pisali kao o fenomenu (Ujevi, Poli, Viktor Vida), beletristiki (Mato, Begovi, Krlea, Katedralis, Marinkovi, krinjarika) ili im je kavana bila pjesniko nadahnue, pa tako Ljubo Wiesner pie pjesmu Kavanski pjesnici, a Tin pjeva o kavanskoj sofi... Kavana je, kao to je ve reeno, pozornica drutvenoga ivota svih generacija hrvatskih pisaca, od iliraca, preko enoina doba, hrvatske moderne, Krlee, Begovia, Krkleca i Marinkovia, potom krugovaa, pa do dananjih pisaca. U kavani su stolovali svi narataji, u njoj su zaeta mnoga knjievna djela, neka su u kavani i napisana, poglavito pjesme, pokrenuti mnogi knjievni asopisi, napisane brojne knjievne i kazaline kritike i polemike, nastali bezbrojni feljtoni. Linija je, naravno, silazna, ovisno o drutvenim okolnostima i nainu ivota (dominacija elektronskih medija), kad kasnih sedamdesetih kavanu kao instituciju u svakodnevnom druenju poinju istiskivati kafii, sastajanje i

71

druenje s nogu, dakle, kratka forma iliti short story, na tetu kavane koja je roman, koliko dramatskog toliko i kominog sadraja, a nerijetko i cijela knjiga ispovjedne proze. Koliko u svjetskoj, toliko i u hrvatskoj knjievnosti, kavana je kao originalan kulturni medij odigrala presudnu ulogu u nacionalnoj kulturi, posebno u knjievnosti, pa nije sluajno da e jedan od naih najznamenitijih kavanskih ljudi. Tin Ujevi, zapisati kako je kavana unikum senzacije, sredina izmeu erotske emocije, dnevnoga snobizma, intelektualne radoznalosti i drutvenoga traenja. A Nikica Poli, stalni lan i Tinova i Matoeva kavanskoga stola, za kavanu e rei kako je od svih institucija, i onih potrebnih i onih nepotrebnih, kanda najnovija, nadomjeta u svim nijansama potrebu kluba konverzacionih salona i budoara. Kavana je sve i nita. Ve i Poli u svom podlistku U kavani o kavani, napisanom ranih dvadesetih, zapaa kako se kavana kao medij suava i uruava. Kod nas su kavane bile snoljive jedino prije rata, kad su u Baueru oratovali dva Augusta i jedan Dmitar, primjeuje Poli, te obrazlae: Da, ali onda se u kavani nije debatiralo... Danas se u kavani ozbiljno debatira o najozbiljnijim pitanjima... A vic je danas postao naprosto tragedija. Pijui crnu sa lagom prisustvujemo ogovaranjima i svaama. Svaki dan ista lica i iste debate. Zabrinute grimase. Vani dogovori. Lijenost i lastovanje. Slino e i Tin: Ilustracije i kavanski komfor ubijaju ovjekovu sposobnost, tu emo se iz dana u dan gledati, kao da ne znamo tko ima kakav tajni made; ovjek je ovdje sitni potroa i veliki preiva, autor i rtva traa...

72

Ali, i jedan i drugi pisac u kavani pronalaze, naravno, i dobre strane, pa tako Tin zapisuje kako na oblikovanje duha javnosti ne utjeu samo zbornica, propovjedaonica, balovi i mitinzi. Utjee i ova dvorana, gdje se na zelenoj ohi igra biljar i kredom biljei. Za neke je to bila jedina kola knjievnosti i umjetnike kritike... A Poli: Ipak je kavana ostala stan onih koji su bez stana. Postala je hram onih koji su izgubili svaku vjeru. Postala je kula onih koji poruie sve kule!... Uostalom, Tin, koji e napisati pjesmu posveenu kavanskoj sofi, a kavanskim konobarima ispjevati odu, priznaje i izravni utjecaj kavane na svoju poeziju: Stanovao sam u poeziji, na spratovima koji se najmanje iznajmljuju, ne u gradu, no u meni, kategoriji lirske i vizionarske savjesti, a samo sluajui kavansku muziku pisao sam najljepe stihove. I A. G. Mato svoje ponajbolje stranice ispisuje u nezaboravnim Kavanskim varijacijama (1913.), gdje kroz kavanski dim zagledan u tzv. Juliusovu kavanu na Junoj promenadi, u mislima trai enou, Perkovca, Vraza i Babukia i pita se hoe li u tom kavanskom dimu nai moju - tvoju - njegovu - nau - vau zvijezdu Kroaciju... Kako i sam u ovom podlisku pokuavam nai i odrediti mjesto zagrebake kavane u knjievnosti ove nae Kroacije, preporuam, za poetak, da razgledate izlobu starih zagrebakih kavana i gostionica, a koja je prireena u knjinici "Marija Juri Zagorka" na Krvavom mostu, u povodu ponovljenog izdanja romana Sunane krinjari Kazalina kavana. "Veernji list", 1998.

73

Cvijetak s pjesnikova odra

Parafrazirajui jednu Pavletievu knjigu iz davnih dana (1957.) - Kako su stvarali hrvatski knjievnici, za ovu bi se prigodu, za sutranji dan Svih Svetih, aktualnu kolumnu moglo nazvati - Kako su umirali, tj. kako su ispraivani na posljednji poinak nai knjievnici. Za oekivati je da zaponemo s Augustom enoom, kao najzagrebakijim pjesnikom i ocem prvog hrvatskog romana, koji nam i tako slui kao kamen mea za mnoge usporedbe, pa s njim, eto, i zapoinjem, ali najprije kao govornikom nad grobom jednog drugog hrvatskog pjesnika - Ivana Demana. Razlog je tome viestruk. Deman je, naime, bio poznati lijenik i pjesnik, koji je, uz ostalo, prvi u nas pisao novinske kolumne o svakodnevnim fenomenima (o puenju i zdravlju, o utjecaju plesa na fiziku kondiciju i zdravlje plesaa, o modi i slino) i koji je, kako kronike kau, uz kardinala Haulika i Ljudevita Gaja, imao najmasovniji ispraaj i najdojmljiviji pokop do sedamdesetih godina 19. stoljea, a prvi put u pogrebnoj povorci koraa i jedan ban - Ivan Maurani. Zagrepani, ali i brojne zagrebake i hrvatske institucije, ispratili su ga zbog njegovih zasluga i utjecaja na suvremeni ivot, ali i zbog okolnosti oko njegove prerane smrti. Iako lijenik, umro je od kolere, i to u trideset i treoj godini, ostavivi za sobom nejaku djeicu i noseu enu. Pogrebna povorka oca Demana bila je, kako kau, neprekinuta od njegova stana u Mesnikoj (prvi susjed enoe, njegov pobratim i kum) pa do starog Jurjevskog groblja.

74

enoin oprotaj nad grobom, nabijen rodoljubnim, kao i intimnim osjeajima, rasplakao je mnoge nazone Zagrepane, anonimne i poznate, a meu njima i starog ilirca Frana Kurelca, koji je Ivanu Demanu od najranije mladosti bio mentor i sa Suaka ga doveo u Zagreb. Osam godina kasnije, ali ovaj put na novo groblje na Mirogoju, takoer iz Mesnike, ispraen je i sam August enoa, za kojega se zna da je umro od posljedica teke prehlade zadobivene u katastrofalnom potresu, koji je 1880. zadesio Zagreb, a da ga je smrt prekinula u diktiranju posljednjeg poglavlja romana Kletva. Koliko je enoa bio popularan i obljubljen u svom gradu, ali i u svim hrvatskim krajevima, najdojmljivije svjedoi pogrebna povorka, koja po svojoj brojnosti dotad jo nije zapamena u Zagrebu. Za enoin mali Zagreb brojka od dvije tisue nazonih vie je nego dojmljiva. Zbog oekivanog posjeta, otisnut je ak i posebni program povorke u kojem je nabrojeno trideset i devet raznih znanstvenih, kulturnih i dravnih institucija, a zagrebaki malobrojni hoteli nisu imali dosta mjesta da prihvate delegacije koje su na pogreb u Zagreb doputovale iz cijele Hrvatske i Slovenije. I Antun Gustav Mato, koji je u Bolnici "Sestara milosrdnica" u Vinogradskoj od raka grla umro u oujku 1914. (kao da je slutio kad je jednom prije zapisao: Oujak je opasan i nezdrav mjesec), imao je takoer veliki pokop. Od Matoa se na Mirogoju oprostio tajnik Drutva hrvatskih knjievnika Julije Benei, jedna od Gustlovih "muterija", s kojom je do pred sam kraj polemizirao. Kako je A. G. M. polemizirao sa svim i svakim, pa valjda i sa samim dragim Bogom, za vrijeme Matoeva pokopa, naime, padala je gusta i hladna kia, a i tota

75

drugo oko njegova pokopa bilo je nalik na vremenske nepogode. Tako e Krlea zapisati kako je pobjegao iz kue Milana Marjanovia na uglu Mlinarske i Ksavera, gdje su se poslije pogreba okupili dojueranji Gustlovi paj- dai i kolege (uz Marjanovia, tu su Cihlar Nehajev, Andrija Milinovi, Zofka Kveder i drugi) i gdje su se o pokojniku govorile takve stvari da ih - kako se Krlea izrazio - ni pas s maslom ne bi polizao... A sam Krlea, optereen grinjom savjesti to se nije odazvao Matoevu pozivu u bolnicu, otkinuo je cvijetak s pjesnikova odra i stavio ga u knjigu francuske poezije. Jednog od posljednjih iz stare garde (ne raunajui, naravno, spomenutog Krleu, pokop kojega je zbog pieve veliine zasluio vie spontanosti, a manje politike) i sam sam ispratio. Meu posljednjima sam se, naime, zatekao u prekosavskom domu Vjekoslava Majera, Trumbieva 12, prizemlje, Zaprue. Naravno da mi Lojzekovo obitavalite u jednoj od onih zapruanskih "konzervi" nikako nije ilo uz pjesnika "plinske starinske", ali Lojzekova me veselost i gostoljubivost razoruala. Rekao mi je kako je u tom prizemnom stanu s pogledom na park sretan, kako se tu osjea doma, jer ga svi znaju i on e rado svakoga primiti. Lojzek je za sve i svakog uvijek doma, njegove su rijei. Kratko poslije toga te su mi rijei, naravno, malko izokrenute, posluile za naslov nekrologa pjesniku starog Zagreba i starinskog gornjogradskog svijeta. Na pokopu mnogi su me poznati, ali i anonimni, pozdravljali upravo naslovom mojeg nekrologa - Lujzeka vie nema doma. Neki bi jo i sami dodavali: Tu sam laterna plinska, starinska... "Jutarnji list", 1999.

76

Film prolih dana

Geno Senei. Izgovoreno na telefon, to mi je ime zazvualo nekako starinski i pomalo sjetno. Kao da dolazi iz prolog vremena i starog Zagreba, to je na neki nain i tono. Geno Senei je predratni novinar i kazalini pisac, jedan od najizvoenijih autora na daskama HNK-a tridesetih godina. Djela su mu izvoena i poslije rata i okupila su vie generacija zagrebakih glumaca, od Nine Vavre, Milice Mihii, Ive Badalia, Dubravka Dujina i Augusta Cilia, pa do Ivke i Sae Dabeti, Relje Baia i mlaih. Gledanost i popularnost zahvaljuje, dakako, izboru suvremenih tema, istrgnutih iz zagrebake svakodnevnice. Prvi kazalini komad - A.G.M.- govori o Matou i starom Zagrebu, s aluzijama na suvremeni Zagreb. Za Sluaj s ulice i Spis broj 16 priskrbljuje sebi Demetrovu nagradu. Veliku popularnost doivio je Filmom naih dana, satirinim kinoromanom o bogovima-ljudima jednoga grada iz 1903. Za novinarstvo se odluuje zahvaljujui svom ocu, tipografu. I njegov je stric bio tipograf u Horvatovu "Jutarnjem listu". O Josipu Horvatu kae da je bio najobrazovaniji novinar predratnog Zagreba. Premda je zavrio samo trgovaku akademiju, odlino je govorio etiri jezika, a u poznavanju hrvatske povijesti nitko mu nije bio ravan. Bio je vrlo discipliniran ovjek koji je mnogo radio i jako drao do fizike kondicije. Milivoj Deman je na posao dolazio u deset. U njegov ured nije smio nitko nepoznat. Bio je nepovredivi gazda novinskog dijela 7177

pografije i svi su ga se bojali. Ne daj ti Bog - aputalo se medu mladim novinarima - da te stari pozove. Pozivao je samo kad je trebalo iskefati. Sa Zagorkom se susreo samo preko njenih rukopisa. Korigirao je njen roman Ki Lotraka koji je izlazio u "Jutarnjem listu". Zagorka nije dolazila u redakciju, k njoj je odlazila redakcijska tipkaica Olga i donosila nastavke na slaganje. Druio se s Rudolfom Habeduem, popularnim i nepravedno zaboravljenim Katedralisom. Njegovi su feljtoni o starom Zagrebu bili prije rata najpopularnije tivo. Tin Ujevi, koji bi obino u drutvu s Franom Alfireviem ispijao svoje crno vino u Tip -Topu, oslovljavao bi ga - Seno Geneiu... Najiskreniji prijatelj i uitelj bio mu je Slavko Batui, s kojim je suraivao na postavljanju svojih komada u kazalitu. Sluaj s ulice Batui mu je osobno postavio na scenu, te napisao predgovor za Film naih dana. Godine 1977. zajedno su u Drutvu knjievnika Hrvatske proslavili roendan, Batui 75., a Senei 70. Bilo je to Seneievo posljednje slubeno pojavljivanje u javnosti. Odonda smo se jednom ili dvaput sreli. U meuvremenu je teko bolovao, pao u invalidska kolica, kojih se, uz pomo brine supruge Katarine i vlastite volje, ipak rijeio. I sada taj telefonski poziv: Ovdje va stari kolega Geno Senei... Potovani me kolega Senei naziva radi zgodne gradske crtice, kako veli. Na svojoj penzionerskoj trenje- vakoj klupi upoznao je neku sitnu staru gospou, koja je cijeli radni vijek bila klozet-frau u javnom zahodu na Jelaievu placu. To je, veli, gospoa ispred onih vrata iz njegove komedije Ferdinand i junakinja filma Nai dani. Stari je novinar i kazalini pisac iz Pet stoljea 78

hrvatske knjievnosti, Zagrepanin (roen 1907. u Medulievoj 16) Geno Senei, ispisao na papiriu podatke bive ekretfrajle koja pripada filmu prolog vremena, za koje u ovom dananjem kompjuteriziranom novinarstvu, naalost, ima sve manje prostora. "Veernji list", 1992.

79

Akademikove skitnje u vjenost

Za to da vam tolike godine dodijavam sa svojim tekstovima o Zagrebu (neki dan sam ureivao sobu i, to u fasciklima, to u ladicama, naao bezobrazno veliku koliinu, i kilau, novinskih izrezaka s vlastitim potpisom!), sukrivac je i upravo preminuli knjievnik i profesor, akademik Matko Pei. Prije dosta godina, valjda kasnih sedamdesetih, s metrom Peiem sam se vraao etrnaesticom iz Vjesnika" u grad. Razgovor o pisanju (Zna li ti da nas, lanova Drutva knjievnika, na prste jedne ruke moe nabrojati, koji smo u stanju na brzinu neto suvislo napisati za novine?!) zapoeli smo u tramvajskoj prikolici, a nastavili u kafiu na uglu Frankopanske i Ilice. Nikad ne naputaj Zagreb, govorio mi je tiho, pod uhom. Cijeli ivot mora pisati o njemu. Malo je danas ljudi od pera koji vole ovaj grad, mnogo je vie onih koji ga ne podnose, ak i otvoreno mrze... Istinski ivotoljubac, strasni promatra, zaneseni putnik i nadahnuti putopisac, erudit i poznavalac koliko slavonske ravnice i svoje rodne Poege, toliko i Zagreba i njegove povijesti, korpulentni Slavonac taj put zakrilio je polovicu majunog kafia na mjestu kojega je neko bila kavana Bauer i gdje su stolovali knjievnici hrvatske moderne na poetku stoljea. Ispod glasa (nikad i ni na koga nije podizao glas), izmeu dvaju gutljaja duge rijetke crne kave, govorio mi je: Ja sam pisac provincije, cijele Hrvatske, ti se dri Zagreba. Tebi je u Zagrebu barem lako. Moe vrludati ulicama, odlaziti na periferiju, zapisi

80

vati do mile volje i nitko ti zbog toga nee praviti probleme. U provinciji je drukije. U nekim provincijskim mjestima im na ulici izvadi notes i poinje biljeiti smjesta si sumnjiv... Akademik Matko Pei bio je poznat po svojim legendarnim notesima, uvijek iste veliine i marke - Lipamilovi" kockasti blokii A6 formata, a koje bi svojim sporim pokretima vadio na ulici, na svakom uglu Zagreba, ali i u raznim provincijskim mjestima, kao i u svjetskim metropolama, marljivo i zaneseno biljeei prizor, pojavu, asocijaciju, oblik, miris, boju... Iz tih biljeaka, neki put tek samo natuknica, sitno ispisanim slovima unijetih u svoje legendarne notese, izale su i kultne putopisne proze - Skitnje i Europske skitnje. Znam to te mui, govorio bi mi esto kad bismo se nali, najee u Vinkomiru, znamenitom vinotoju u Tomievoj ispred uspinjae, gdje je bio stalni i najvieniji gost i gdje je ak i potu primao. Znam to te mui, o emu razmilja. Ovaj na posao, tvoj i moj, to je crne- nje, rintanje. Treba se kretati, njukati, biljeiti. Treba ivjeti. Kudikamo je lake izmiljati ili ono to si jednom prikupio, lijepo pretoiti u pripovijest, roman ili dramu. I mene je to muilo. Jednom sam ak i Krlei priao o tome. Pitao sam ga za savjet. Rekao mi je: 'Ni govora! 'Rekao mi je da je to to radim dovoljno za jedan ljudski vijek, jednu biografiju, karijeru. Veli mi: - 'Peiu, radite koristan posao i, ako nita drugo u ivotu ne uinite, uinili ste mnogo i po tome e vas pamtiti'... Imao sam sreu i ast to sam s piscem Skitnji, Europskih skitnji, Crnog zlata, kao i monografija Slava Rakaj i Miroslav Kraljevi, znao podijeliti kavanski stol ili ank, uvijek se iznova osvjedoivi kako Peieva usmena knji

81

evnost nimalo ne zaostaje za pisanom. Pripovijedao je, naime, kao to je i pisao; lako i gipko, istodobno misaono i poetski, a reenice su mu, poput nepatvorenog kutjevakog rizlinga, u kojem je znao uivati, bile ovjenane prst debelim vijencem od asocijacija i metafora. Imao sam sreu i ast Matku Peiu u vie navrata u novinama biti urednikom, a on je meni, zauzvrat, bio uiteljem i uzorom. A to je ostao i sada kad je, kao na najvei putopisac i pisac Skitnji, odskitao u - vjenost. "Jutarnji list", 2000.

82

Klaievom do Kudamma

Umornom od razgovora o gastarbajterskim mukama i radostima, o utedama i novim automobilima, o planovima i o djeci, koja, mein Gott, na njemakom ve i sanjaju, Berlin mi je pruio azil na prvom katu stare viekatnice zakrivene drvoredom u Mommsen Strasse u strogom sreditu grada. etiri velike kue oblikuju dvorite u Mommsenovoj ulici. Ulica se nalazi u takozvanoj zapadnoj etvrti grada, u Charlottenburgu. Rusi su tu etvrt 1920. nazivali Charlottengrad. Ona se nalazi tono iza ugla Kantove, Leibnizove i Kudamma. I ostala je ulica dolazaka i odlazaka. Tako o svojoj berlinskoj adresi zapisuje moja gostoprimljiva domaica, pjesnikinja Irena Vrkljan u knjizi Berlinski rukopis, a koja je i nastala u toj ulici dolazaka i odlazaka... Zagrepanka Irena dolazi i odlazi sa svojim suprugom Berlinaninom Bennom Mayerom Wehlaackom, a koji je zauzvrat svojoj eni napisao knjigu Zagrebake biljenice. Obje knjige pjesnike su impresije, prepune zajednikih tragova, uspomena, prijatelja i adresa u Berlinu i Zagrebu. Brano i pjesniko proimanje i nadopunjavanje, skladni brak suprunika, pjesnika i gradova. Benno s Irenom ee ubievom, koja i njega i Irenu vee uz prijatelje Angela Miladinova i Antu Viculina, oboje se sastaju sa Slavkom Mihaliem, ispijaju kavicu i lozovau, a Zvonimirova s upavom ivicom du tramvajske pruge, napudranom prainom i aom i svim ostalim..., Bennu podsjea na jednu berlinsku ulicu. Kad je ugledam, pomiljam na jednu berlinsku ulicu, iz doba kad je njome jo vozio tram

83

vaj, kroz iju isto takvu ivicu sam se i sam probijao nakon rata, jer sam na donjoj strani ulice ugledao jedno malo kazalite, poteeno od bombi, poara i granata, koje je zatim odredilo moj ivot... O tom berlinskom kazalitu, koje je u Bennu odredilo ivot, neto vie doznajemo iz Irenine knjige, i zato valja obje knjige itati istodobno, jer samo tako dobivamo cjelovitu sliku tog jedinstvenoga zagrebako-berlinskog pjesnikog i graanskog braka. Pri dolasku iz Zagreba u Berlin na studij, Irena Vrkljan osjea strah od tueg grada. Prestrailo me tada to stajanje na uglu ulice. Nisam znala, tuina, to smo i mi sami. Tumaila sam strah kao neto prirodno. Bila sam negdje, gdje nemam nikakvu vlastitu priu, nikakvu kuu uspomena, nikoga koga znam. Nikakva duga Klaieva s mirisom duhana i kave, nikakvo juno svjetlo... Ubrzo e, meutim, osvojiti i Berlin i Bennu. Jedino nisam siguran je li to ba pravi redoslijed. ivimo otada u dva grada, dva svijeta, zapisuje Irena, a u njenom se Berlinskom rukopisu svejednako isprepliu Klaieva, Bulieva i Prilaz s Mommsenovom, Kantovom, Leibni- zovom i Kudammom. U Mommsen Strasse prostrani i prozrani stan s pogledom na sjenovito dvorite, Irena Vrkljan i Benno Mayer-Wehlaack dijele sa svojim knjigama, slikama, rukopisima, novim projektima i uspomenama. U tom savrenom skladu stvari i naravi pomalo grubo zazvui moje prozaino pitanje, namijenjeno inae gastarbajterima: Kako ive, koliko zarauju? Za razliku od onih razgovora to sam ih u Berlinu vodio s naim gastarbajterima, u ovom je sluaju posrijedi skromna zarada i bogat ivot. Kako je to mogue? Moe li se od otprilike dvije tisue maraka mjeseno, koliko Irena i Benno zajedno zarade od svojih knjiga, prijevoda i poneke 84

radiodrame, u Berlinu uope ivjeti? Moe, ali bez vanjskog bljetavila, luksuza i kerefeka. I bez automobila, naprimjer. ivjeti skromno, a bogato. ivjeti svoj vlastiti ivot, baviti se svojim vlastitim stvarima, svojim pozivom, bez ustupaka i kompromisa. To je njihov zajedniki izbor. Njihova srea i njihova ivotna pria. "Veernji list", 1990.

85

Knjige mog ivota

Da je sve prolazno osim prolosti jo jednom e se pokazati u Knjinici "Medveak" na Trgu hrvatskih velikana, kamo su me pozvali na predstavljanje Knjiga mog ivota poznatog prevoditelja i nakladnika Zlatka Crnkovia. Poziv mi je upuen kao, ajmo rei, kumu reene knjige. Gospodinu Crnkoviu sam, naime, svojedobno (1996.) dao ideju i naslov za novinsku kolumnu, a koja je s vremenom, eto, prerasla i u posebnu knjigu. A nagrada za moju ideju, a koja i nije sasvim moja, nego je pomalo posuena od Henryja Millera i njegove istoimene knjige (u nas izale u prijevodu i urednikovanju, naravno, Zlatka Crnkovia!), svakako je uitak itanja tog izuzetno dopadljivog ispovjedno-feljtonistikog tiva, koje govori koliko o knjigama, toliko i o ljudima naega ivota, pa tako i o samom ivotu iz ovog nam zajednikog zagrebakog kulturnjakog miljea. Najdomljivija i svakako najzagrebakija pria iz Cmkovieve knjige je ona o uinom knjievnom salonu. Premda nije rije o pravom knjievnom salonu, ali dovoljno je ve i to da je jedna zagrebaka dama koja je prola kroz razne ivotne faze i imala iroki krug prijatelja i znanaca meu umjetnicima, u svom stanu u samom sreditu grada, Novakova 10, okupljala oko sebe razne mis- lee ljude i stvaratelje raznih fela, to je za dananje prilike, bome, teko i zamisliti. Legendarna ua Smokvina Borani, inae ki glasovitog jezikoslovca i pravopisca Dragutina Borania, bila je vrlo apartna dama, uzor enske otmjenosti i ele 86

gancije, nekadanja ljepotica, koja je uoi i za vrijeme rata, pa i u poratnim godinama, zaludila pola mukog Zagreba, a u legendu ulazi ne samo po svojim enskim arima i svojim nadaleko poznatim kulturnjakim sijelima, nego i kao urednica najpopularnije i najprodavanije knjige valjda u cjelokupnoj hrvatskoj i tadanjoj jugoslavenskoj nakladnikoj praksi. Za nakladniku kuu Znanje priredila je, naime, knjigu nad knjigama - Knjigu za svaku enu, koja je postigla nezamislivih dvadeset pet izdanja na latinici, pet na srpskom i irilici i tri na slovenskom, a svako izdanje, kako Crnkovi s ushienjem starog nakladnikog vuka pripominje, izalo je izmeu deset i dvadeset tisua primjeraka. Legendarna ua podsjea, naravno, na rane sedamdesete, kad je njena zvijezda bila visoko u orbiti zagrebakog drutvenog ivota. I dok o tome usput razgovaramo u Knjinici "Medveak", prisjeam se kako sam u istom prostoru meu boksovima s knjigama na Trgu hrvatskih velikana, tj. na ondanjem Trgu rtava faizma (na tom je mjestu prema ondanjem aktualnom vicu tramvaj najvie cvilio, jer je skretao u Socijalistiku revoluciju!), imao ast sudjelovati na jednoj od svojih prvih knjievnih veeri. Bila je to skupna knjievna veer, na kojoj smo sudjelovali etiri pisca, a plakatom velikog B1 formata najvaljivali su nas kao "4M", a to znai: Majer, Majdak, Majeti, Milec. Knjievnu veer vodio je u to doba aktualni urednik zagrebake rubrike "Veernjaka" Nenad Figenvvald. I nikad neu zaboraviti kako me je moj prvi susjed za stolom, popularni Lojzek Majer, zdvojno u pola glasa propitkivao da kaj su na nj zaboravili, kad sve nas voditelj ispitkuje, a njega uporno izostavlja. A voditelj je, naravno, eer ostavio za kraj, 87

jer stari pisac, autor Oenaeka i Dnevnika malog Perice, ne samo za okupljene u Knjinici "Medveak" nego i za nas knjievne poletarce, bio je knjievna povijest i zagrebaka kavanska legenda. To su bile godine enormne popularnosti jore Bepine i dr. Luigija iz Smojinog i Maruievog Malog mista, prvih epizoda Kersterovih Mejaa, kao prethodnice kasnije popularnih Gruntovana. Mladi redatelj Edo Gali na mali ekran postavlja nesretnog hrvatskog knjievnika Ivu Kozaranina, a popularni novinar Pero Zlatar pie kako je Zagreb upravo obogaen za jo jedan automobil, a vlasnik mu je mladi kantautor Arsen Dedi. Iz tog ozraja izlazi i Crnkovieva heroina ua Smokvina Borani sa svojom Knjigom za svaku enu, za koju se autor danas predstavljene knjige Zlatko Cmkovi pita: Je li ua bila snob?, pa istodobno i odgovara: Mislim da je bila, samo to su takvi snobovi vrlo korisni u svakom drutvu. Oni potiu umjetnost prisustvujui svim premijerama, otvaranjima izlobi, kupujui knjige, pratei sve to se zbiva u kulturi... I kao to na poetku rekoh: Sve je prolazno osim prolosti. Stoga ti nakon Crnkovievih Knjiga moga ivota doe da poali to ovo dananje vrijeme kasnih devedesetih, kad nemamo ni snobova ni knjievnih salona, a zahvaljui aktualnom ministru financija i njegovu PDV-u na knjigu, naravno, ni knjiga, nikako ne zasluuje ni sadanjost, a kamoli prolost... "Jutarnji list", 1999.

88

Novi stanari Nove Vesi

Nedavno je stara purgerska Nova Ves dobila novog stanara. To je na stari poznanik, "hrvatski Andersen", ali i autor jo mnogih i nama dragih knjievnih "rupa" - Ivo Kuan. Sa svoje tri tisue knjiga (od kojih je mnoge i sam napisao!), Kuanje uselio u mali dvorini stan s galerijskim pristupom u tipino tatijevsko-afranekom stilu, s obveznom hrvatskom lipom pod prozorom. Kua je u gornjem dijelu Nove Vesi, izmeu Jakopeve mesnice i Tine, a novi stanovlasnik najvie je impresioniran starinom kue; starija je, veli, ak i od njega samoga - nekih stotinu i etrdeset godina! Tako se na Ivo Kuan u ozbiljnim godinama prikljuuje posebnoj sorti zagrebakih purgera, a prve Novoveane spominje predratna spisateljica Antonija Kassowitz Cviji, pa kae kako se, navodno, vedrim zadovoljstvom odvajaju od ostalog Zagreba, a Novu Ves nastanili su jo u 14. stoljeu. Pridolazili su ponajvie iz Opatovine i smjestili se na prilino uskoj cesti izmeu starog zapadnog korita Medveaka ili Cirkvenika, na istoku do golemih biskupskih ribnjaka i movara, na jugu ograeni kaptolskim utvrdama, a na sjeveru raskrijem, koje je novoveku cestu produilo prema estinama, Graanima, Remetama i Bukovcu. Iako djetinjstvom, odgojem i osjeajem stari Zagrepanin, na vrli knjievnik Ivo Kuan, koji je promijenio podosta zagrebakih adresa (Heinzelova, Vrbanieva, Medveak, Drakovieva itd.), odsad je stanovnik ulice koja ima posebni status i mjesto na intimnom planu gra 89

da i koja je stoljeima bila najvjernija straa zagrebakog duha i potenja. Jedna je od rijetkih koja je, uz neke, sreom, ipak rijetke tzv. interpolacije, sauvala izgled i imid starog purgerskog Zagreba. Jer, za Novoveana nema vee boli, nego kad je primoran da dirne u starinsku kuu svojih djedova. On je sam nikad nee poruiti, nego e isprepucane zidine obloiti jakim oklopom od cementa ili betona... ali e po mogunosti sauvati - ma bilo kakav mu drago - starinski oblik i u njemu prijatan starinski duh. Netaknuta je ostala i novoveka kua na broju 72 u kojoj se nedavno udomio na poznati pisac. Ta se kua nagledala Zagrepana, tolikih generacija njih ivih, ali jo vie mrtvih, jer kroz Novu Ves su od 1876., od prvog pokojnika Miroslava Singera, prolazile pogrebne povorke na novo gradsko groblje na Mirogoju. Novom Vesi Zagrepani su se vozili i tramvajem, a tu je u razliitim razdobljima bilo vie privatnih gradskih parkova FrancJosefs-Garten, kasnije Haganauerovo, te pravi dragulj zagrebake rane hortikulture - Alagoviev perivoj. Kod Hagenauera, u njegovu parku u Novoj Vesi, okupljao se tzv. "Ljubinkoveki klub" (po domaici Ljubici Hagenauer) kojem je predsjedavao pisac i legendarni gradski senator Gjuro Deeli. U popularnim novovekim birtijama Franceka Tkalia i Janka Gorenca okupljao se cijeli oporbeni Zagreb. Tu su dolazili Starevi, Kvaternik, Fabkovi, Mrazovi, Kumii, Folnegovi, tako da e sinovac gostioniara Franceka Tkalia - Ivan Krstitelj Tkali - s razlogom zapisati kako je upravo Nova Ves srika naeg pravog hrvatskog borbenog graanstva.

90

Na Novoveana Tkalia Krstitelja, pisca Spomenika starog Zagreba, danas podsjea spomen-ploa na broju 14. Na broju 50 nastale su neke od antologijskih pjesama Dobrie Cesaria (tu je ivio od 1929. do 1980.), a na broju 70 mramorno je podsjeanje na poznatog stanara Augusta Cesarca (od 1918. do 1926.). Od suvremenih pisaca u Novoj Vesi ivi i stvara Slobodan Novak. Tu je zaet, i dobrim dijelom nastao, njegov kultni roman Mirisi, zlato i tamjan. A odnedavno, eto, u Novoj Vesi mirka i Kuanovo raunalo. Pustimo Ivu Kuana, novog stanara Nove Vesi, nek u miru radi na svojim novim knjievnim djelima, pa tako i na daljnjem imidu ove stare zagrebake purgerske i umjetnike ulice. "Veernji list", 1997.

91

Muze premostile Savu

Vinko Brei, sastavlja najnovije antologije suvremenog hrvatskog pjesnitva o Zagrebu - Zabreg, ostavlja mi primjerak svoje lijepo ukoriene knjige (s ilustracijama Antuna Matea) kod konobara u kavani. Ta gesta ostavljanja knjige (s posvetom, naravno) u kavani pomalo podsjea na pjesmu jednog od zastupljenijih pjesnika u reenoj antologiji - Ante Jakia, bakog Hrvata starije generacije (roen 1912. u Bakom Brijegu), koji svoj pjesniki doivljaj Zagreba izraava kroz staru zagrebaku kavanu s neizostavnim Tinom, Franom Alfireviem, Lojzekom Majerom i Salkom Aliem, a koji sami sa svojom poezijom i legendom, gdje i nadalje ive i nakon to su se odavno preselili na Mirogoj (Jakieva se pjesma i zove Vraajui se na Mirogoj), podsjeaju na Masarykovu, staro Blato, Dinga i Vis i staru Kazalinu kavanu s pogledom na Zdenac ivota, na stari na nacionalni kazalini hram i openito na stari Zagreb, kao najee nadahnue mnogih generacija hrvatskih pjesnika. Stoga i ne udi to je i u ovoj antologiji suvremenog hrvatskog pjesnitva o Zagrebu u kojoj su zastupljene sve generacije dananjih pjesnika - od Dragutina Tadijanovia (1905) do Milane Vukovi (1970) - najei predmet pjesnikog zanimanja upravo stara gradska jezgra s Griem, Ilicom i Zrinjevcem, ali se moe zapaziti i sve oitija pjesnika eksteritorijalnost i selidba muza prema rubovima grada, od Trenjevke do Dubrave i od Kvatria do Novog Zagreba.

92

Osobno sam zahvalan Slavku Mihaliu to je svoj pjesniki objektiv zaustavio na meni dragom, iako tragino zaputenom, Kvaternikovu trgu, a uz koji je ovaj na pjesniki bard svojedobno i stanovanjem bio vezan (ivio u oblinjoj Vrbanievoj). Prirodno je da se graanske adrese esto podudaraju s onim pjesnikim, pa tako Trenjevanin Boro Pavlovi pjeva: ivim, eto, negdje, na periferiji, na Trenjevci / gdje na posljednjoj preriji ive posljednji pijevci /... A kako na Trenjevci ive, tovie, i noivaju zagrebaki tramvaji, trenjevaki se pjesnik penje u tramvajsku prikolicu i njegovo pjesniko pero poput tramvajske lire dodiruje i ostale gradske etrvrti, od rnomerca do Dubrave i od Ribnjaka do itnjaka. A stanovnik Tukanca Pajo Kaniaj pjeva svom Bijelom Tu- kancu na koji je Pao snjeak /perivoju bijeli vezak... Vinja Stahuljak, koja takoer stanuje u sjevernom dijelu grada, po svom intimnom i akademskom (diplomirala na Muzikoj akademiji) opredjeljenju najradije stanuje u glazbi, pa nije udo to u svoj pjesniki fokus stavlja Koncertnu dvoranu, ali i susjedne dvije ustanove Palau pravde i Vijenicu. Nikola Milievi muzu pronalazi u Muzeju "Mimara", pa u svom Pogledu s prozora zamjeuje i Khuena, za ijega je banovanja ta velebna kolska zgrada, a u kojoj je danas "Mimara", i graena. Pjesnik ne izostavlja u to doba neizostavnog Isu Krnjavoga. Ivan Slamnig vodi nas u prvi kafi u svom trenjevakom susjedstvu, gdje Svi deki piju kolu / puce piju espresso. / A drot ne dolazi u kontrolu / ve da bi neto streso /... Pjesnikim prstom uperuje i u nove pridolice u grad, na doljake iliti dojdeke - na Dalmoe, Bosance, Liane i Slavonce, te podsjea na one nekadanje, otprije, koji zauvijek odoe kud pokazuje putokaz... Ivan 93

Rogi Nehajev, pjesnik i sociolog grada, poziva nas na pjesniko-socioloko Landranje itnjakom. A ono to je najzanimljivije na ovom najnovijem pjesnikom planu grada svakako je Novi Zagreb u koji nas vodi vie pjesnika iz razliitih narataja. Prema zastupljenosti Prekosavskih spavaonica (naslov pjesme Zvonimira Mrkonjia), moe se rei da su pjesnike muze uvelike premostile Savu i da je Novi Zagreb napokon postao grad, jer, kao to se zna, grad ne ine samo zgrade i ljudi, nego i, ili prije svega, njegovo duhovno ozraje, a to su u ovom sluaju pjesnici. Antun oljan u Novom Zagrebu, dodue malko nacvrcan, otkriva i mjeseinu koja obasjava red nebodera kao empresa postrojenih uz cestu, da bi odmah priznao: Nacvrcan sam, pjevam, a u neboderah / ni jedan prozor nije vie budan: / gradom na utrini ovako kasno baza / tek ovjek blesav, pijan ili udan... Istodobno nekadanji stanovnik Zaprua Branko Bonjak sebe doivljava kao Mrava iz Zaprua, pa pjeva kako su i mrav i pjesnik ivei od mrvica obojica neprepoznatljivi. Prepoznatljivo je, meutim, da je i Novi Zagreb dobio svoje mjesto u antologiji suvremenog hrvatskog pjesnitva o Zagrebu. Ali, ve citirani Mrkonji pjeva: Nas dijeli Sava. I kojeta drugo. / U Zagreb gleda Zagreb ispod oka. / Ostat e tako jo podosta dugo... A moda se pjesnik i vara? Jer, u meuvremenu Novi nam se Zagreb ipak pribliio i dospio do antologije pjesama o Zagrebu. "Veernji list", 1998.

94

Grad oslikan stihom i kistom

Ba se pitam otkud mi se taj moj Zagreb, ovako prenapuen, optereen, prezaduen i prevelik, za dva broja vei i od samoga sebe, svia, a onda mi pod ruku doe upravo izila antologija pjesama o gradu Povrh starog Gria brda (sastavlja Boidar Petra). Zahvaljujui toj, dosad najtemeljitijoj i najopsenijoj antologiji pjesama o Zagrebu, od prolog tjedna rodni mi je grad dakle, ne samo ljepi nego i vei za jo jednu svoju knjigu, a to je prava mjera za veliinu grada, za razliku od one fizike, ljudske i materijalne, a koja moe koliko poveati, toliko i smanjiti i uniziti grad prateim problemima, od prometnih i urbanistikih do socijalnih i isto egzistencijalnih, pa i civilizacijskih, kao obvezne prtljage to je razvoj i migracija sa sobom nosi. Hou li ja to, dakle, rei da mi je Zagreb lijep samo u pisanoj formi, u prozi i u stihu!? Naravno da ne, jer ima on svoje ljepote i u slikama, u uljima i akvarelima, kojima je, kao paralelni protok vremena, ilustrirana Petraeva antologija. Izuzmemo li na trenutak ovaj mali cinini osvrt na dananji Zagreb, prepustimo se uivanciji putovanja Zagrebom stihom i kistom kroz njegova dva posljednja stoljea, a to nam se nudi u ovoj izuzetnoj knjizi, koju jednostavno poeli koliko primiti, toliko i dati na poklon. Zasad vam, ovom prigodom, nudim na poklon samo svoje vienje knjige Povrh starog Gria brda. Nije, naravno, sluajno to je antologija pjesama o Zagrebu naslovljena poznatim enoinim stihom, jer rije 95

je ipak o najzagrebakijem pjesniku, ali kronoloki poredani stihovi ispisani na licu grada, poinju puno prije enoe. Panorama pjevanja o gradu zapoinje s Titom Brezovakim (1757-1805), a zavrava na Milani Vukovi Runji, roenoj 1970. Obzirom na toliki generacijski razmak, za oekivati je da je velika razlika i u interesima i sadrajima izmeu oprenih pokoljenja pjesnika, meutim neke zagrebake vedute podjednako intrigiraju i inspiriraju i najstarije, kao i najmlae. Tako najmlaa u tom dugom generacijskom drvoredu zagrebakih pjesnika, ve spomenuta Milana Vukovi Runji svoju modernu nerimovanu i misaonu pjesmu, uvrtenu u antologiji, naslovljuje Molitva na Kapucinskim stubama. Stari Gri s Markovim trgom, Kamenitim vratima, Krvavim mostom, Lotrakom ili Strossmayerovim etalitem, zajednika je tema i meta svih pokoljenja, svjetonazora i pojedinih povijesnih razdoblja i odgovarajuih stilova. Slino je i s Jelaievim trgom ili, nekad, Harmicom (ili Trgom Republike), Cmrokom, Medveakom, Mirogojem, Maksimirom, Zrinjevcem, Ilicom, Vlakom ulicom, estinama i Remetama. A kako je grad rastao, tako su i njegovi pjesnici u pjesniki mozaik grada dopisivali nove gradske predjele i toponime, kao to su Trenjevka, Kvatri ili Novi Zagreb. I plavi zagrebaki tramvaj, kao zatitni znak grada od drugog desetljea 19. stoljea, svojom je "lirom" dodirnuo razliite generacije pjesnika, od Tina Ujevia, Bore Pavlovia, Josipa Pupaia, pa do najmlaeg meu njima - Zvonimira Penovia (1948). Uspinjaom se penje Miroslav Maer, Zadnjim fijakerom fura se Drago Britvi, Zeleni val sijee Zvonimir Mrkonji. Razliite generacije pjesnika sklanjaju se u kavanama i birtijama, a poneki bi osamljeni pje96

snik otpoinuo u Botanikom vrtu, na obroncima Medvednice, u Tkalievoj ili u Tukancu. Moda ak i istodobno s istih mjesta i vizura kao i uvrteni pjesnici, grad promatraju i gradski slikari, dajui, meutim, ovisno o senzibilitetu, daru i generacijskom kodu, svoje slike grada, crkava, zgrada i spomenika, povijesnih i posvojenih prostora, koja nisu uvijek i ona najljepa i najamblematinija mjesta grada, kako u popratnom tekstu slikarske panorame u knjizi obrazlae Ivanka Reberski. Nakon razgledanja ove jedinstvene izlobe gradskih vizura iz vizure slikara, i to u generacijskom rasponu od Dragutina Starka (1822-1877), Mencija Clementa Crnia i Branka enoe do dananjih slikara, Jordana, Matea i najmlae meu njima Jadranke Fatur, na istoj smo crti razmiljanja kao i ve citirana Ivanka Reberski; motivima slikari u Zagrebu imaju mnogo podudarnih mjesta s poetskim izriajem naih pjesnika. U izboru motiva i kod slikara, kao i kod pjesnika, ne igra, dakle, preveliku ulogu pripadnost pojedinom vremenskom razdoblju i pojedinoj generaciji. Uostalom, jedan od najmlaih pjesnika, uvrtenih u Petraevu antologiju, Stjepan Svedrovi (1952) svoju pjesmu naslovljuje kao parafrazu poznate enoine pjesme, a koja je posluila i kao naslov ove pjesniko-slikarske antologije; umjesto Povrh starog Gria brda, Svedrovi je naziva Podno starog Gria grada. "Jutarnji list", 2000.

97

GRAD JE INAE LIJEP

Tajna kaptolskih zvonika

Dva iljata tornja katedrale na Kaptolu postavljena su tako da ih svaki Zagrepanin vidi sa svakog poloaja, sa svake udaljenosti i u svakom trenutku kad god to poeli. Zagrebaka je katedrala jedna od onih vizura koje dominiraju zagrebakim najintimnijim krajobrazom. To je razglednica koju Zagrepani alju i drugima i sami sebi. Kaptolska katedrala nije, dakle, samo prvostolnica, crkva i bogomolja, isto kao to nije samo graevina, arhitektura i stil (navodno gotika); ona je sve to zajedno, i mnogo vie od toga. Ulazei u katedralu, od njenog glavnog portala do njenog glavnog oltara, ulazimo, naime, u samu bit postanka i opstanka ovog nam starovjekog grada koji je proslavio svoju devetstotu obljetnicu. Ne treba ak ni ui u katedralu. Dovoljno je doi na kaptolski trg, obii oko Marijina kipa, sjesti na kamenu klupicu i zapoeti onaj poznati ritual slikanja oima. Fotoaparat prepustimo turistima. Za razliku od turista, pa i novopeenih Zagrepana, koji e i aktualne metalne skele (proizvod eljezare Sisak) upotrijebiti da bi se u molitvi popeli na sam boanski vrh ili uz pomo mate prebirali po skeli crkvene hijerarhije, stari e Zagrepanin instinktivno zakljuiti kako dananje skele na katedrali pripadaju samo kronici grada. Kaptol je Zagreb, njegovo rodno mjesto, njegov embrij. Na Kaptolu se 1093., u vrijeme prvog zagrebakog biskupa po imenu Duh, prvi put spominje ime Zagreb, pa se taj najstariji pisani trag o imenu grada koristi kao nje101

gov rodni list, a 1093. smatra se njegovom godinom roenja. Kaptol je odolijevao i odolio i poarima i potresima, a uspio se izvui i iz kandi nasilnika i osvajaa svih fela, od Tatara i Turaka do ovovremenskih agresora. Posljedna rtva je nadbiskup Alojzije Stepinac, pokopan u katedrali i nedavno u Mariji Bistrici od strane Svetog oca proglaen blaenim. Prvi zagrebaki nadbiskup je Juraj Haulik, a biskupija na Kaptolu prvi put je uzviena u nadbiskupiju 1852., kada sveti otac papa Pio IX. svojim Ubi primum placutom zagrebakom biskupu Hauliku dodjeljuje nadbiskupski klobuk, a nadbiskup Haulik prvi put u toj najveoj crkvenoj funkciji misu u katedrali slui 8. svibnja 1853. Kardinal Haulik dao je urediti i park Maksimir, koji pod njegovim nadzorom izrasta u dragulj europske hortikulture. Maksimir je zapoeo graditi Haulikov predthod- nik, biskup Vrhovac. Stoga se zagrebaka biskupija ne moe promatrati odvojena od Zagreba, jer ona jest Zagreb, isto kao to kaptolska katedrala Zagrepanima nije samo Boji dvor i u njoj se ne klanjaju samo Uzvienome nego i vlastitim korijenima. Ulaskom u katedralu vraamo se, dakle, Svetom pismu, ali i prvom pisanom tragu o imenu grada. Svatko od Zagrepana tko je u katedrali primio svetu potvrdu ili mu se posreilo da se na Kaptolu krstio, priestio ili vjenao, kaptolsku e katedralu prvenstveno doivjeti kao simbol i najdrau razglednicu rodnoga grada. Jedino Zagrepanin raspoznaje glazbu kaptolskih zvona, jer njihov je zvuk zagrebaki blagdan koji se slavi u svim hrvatskim crkvama.

102

I jedino Zagrepanin zna da je jedan od katedralnih zvonika pet metara nii, ali nipoto nee otkriti koji. Ljubomorno za se uva tu malu zagrebaku tajnu, prepustivii turistima i doljacima da nagaaju. "Veernji list", 1994.

103

Trg svih trgova

Od svih zagrebakih trgova, samo je jedan - Trg! Samo Jelaievu trgu ne treba pridjev ni ime, unato slavnom povijesnom imenu. Samo se taj na glavni i sredinji trg pie velikim slovom. Idemo na Kvaternikov, na Svaiev ili na Britanski trg, a ukoliko smo s tim trgovima u intimnom odnosu, onda emo sebi dopustiti da kaemo kako idemo na Kvatri, na Svaku i na Britanac. A kad idemo na Jelaiev trg, onda se jednostavno zna da idemo na - Trg. Od Jelaieva trga, odnosno ranije Trga Republike, nemamo ak ni deminutiva ni izvedenice od imena, kao od veine drugih trgova, a to je zato to kod glavnoga trga imamo koncentraciju i teite na trgu, kao da se hoe rei kako su svi ostali gradski trgovi proizali iz svoga glavnog trga, pa je i razumljivo da moraju imati i svoja krsna imena kako bismo ih meusobno raspoznavali. Jelaiev je trg, dakle, trg svih zagrebakih trgova. Otud i jedinstveni sluaj deminutiva, koji se ne izvodi od imena trga, kao obino, nego od samog trga. Kad idemo, dakle, na Trg, a elimo naglasiti svoju prisnost s njim, onda kaemo da idemo na Trga. A na Trgu ili na Trgau, izdogaale su nam se mnoge najvanije stvari, za svakog od nas posebno i za grad u cjelini. Tu nam se dogodio i sam grad, tj. njegovo ime. Legenda o mladoj djevojci i drevnom banu, roena na ovom trgu, tj. na njegovu vrelu Manduevac, odaslana je 104

odavde na daleko i dugo putovanje i usput je preivjela sva pokoljenja Zagrepana u ovih 900 godina Zagreba. Prisjetimo se samo one famozne betonske kocke na istonom dijelu Trga, a na koju su graevinari sluajno naili prilikom ureenja Trga 1986. im se, naime, proulo kako su iskopani temelji nekadanjeg vrela Mandue- vac, Zagrepani su hrpimice poeli obilaziti otkrivene ostatke vrela, doivljavajui ih kao ukazanje vlastitih korijena i povijesti svoga grada. Zaas je ta neugledna hrpa kamenja okiena cvijeem kao pravo gradsko svetite. Glavni gradski trg, koji je u razliitim razdobljima nosio i razliita imena - Jelaiev trg, pa Trg Republike, opet Jelaiev, a prije Harmica i, na samom poetku, Manduevac - uvijek je u cijeloj svojoj povijesti bio neka vrsta posveenog mjesta, kamo su Zagrepani dolazili s repektom i potovanjem. Od davnine na Trgu su odravani sajmovi. Tu su pristajale umorne zaprege diliansi, donosei iz svijeta potu, najnovije vijesti i prve strane goste. Trg je bio mjesto sveanih proglaenja iliti intalacija hrvatskih banova. Trg je uljepan prvim bronanim spomenikom u gradu, a isti je spomenik (banu Jelaiu, dakako) doivio na Trgu najvee civilizacijsko i kulturno oskvrnue (1947.) i ponovno uskrsnue (1991.). Trg je posluio kao pozornica najveih politikih skupova, ali i politikih i socijalnih prosvjeda. Na Trgu su otvorene prve kavane i prvi kafii. Na Trgu, tj. na pici, prvi put su se verbalno sukobili portski takmaci i kibici raznih klupskih boja. Na Trgu smo pronali duan, gdje smo utaili svoju prvu potroaku glad. A mnogi od nas na Trgu, tj. pod vurom ili pod repom, doivio je i svoj prvi ljubavni sastanak, spoj, venk ili sudar. 105

Jelaiev trg, Trg Republike, Jelai plac, Harmica, Manduevac, dakle, Trg svih dosadanjih imena, u svim razdobljima posebno je mjesto u gradu - mjesto susreta, vienja i dogaanja. Nije onda ni udo to i danas u Zagrebu, u svakom njegovom zabitom kutku, ivi uzreica: Kuj se cifra kak da ide na Trg! Trg je uistinu jedinstven i neusporediv gradski trg, a pritom i najljepa i najea gradska razglednica. Pozdrav s Trga, tj. vidimo se na Trgu. "Veernji list", 1994.

106

Zagrebaka adresa hrvatske

Ono to je Jelaiev trg Zagrebu, to je Markov trg starom Zagrebu. A razlika je u tome to se u Zagrebu, pa tako i na njegovu glavnom trgu, ivi, a u stari Zagreb, pa tako i na njegov glavni trg, odlazi se u posebnim prilikama i u posebnim raspoloenjima, ali uvijek s repektom i osjeajem zahvalnosti to smo i sami djeli ovoga starog grada, koji upravo na Markovu trgu stoluje od najranijih poetaka. Markov trg je, dakle, glavni trg nekadanjeg Gradeca, dananjeg Gornjeg grada. A s Crkvom sv. Marka, Banskim dvorima, zgradom Sabora i starom Gradskom vijenicom, Markov trg je i najstarija, a do dana dananjega i najea, razglednica grada, koju Zagrepani alju drugima, ali i sami sebi, budui da se upravo na tom gradskom trgu s nekom vrstom krivnje osjeaju kao turisti. Za Markovu se crkvu, od koje trg i preuzima ime, dri da ju je u njenom prvobitnom izdanju dao podii sam Bela IV. sredinom 13. stoljea, a ime joj je dao po slici sv. Marka koju je u Zagreb donio iz Venecije. lako su je kroz stoljea ruili potresi i razarali poari, Crkva sv. Marka se uvijek iznova podizala na svojim ruevinama i zgaritima, mijenjajui samo izgled. I tako sve do ovog dananjeg izdanja s kvazigotikim portalom, to su ga ostavili Schmidt i Bolle, poznati graditeljski tandem koji je gradio i kaptolsku katedralu. Vrijeme na Markovu trgu stupa svojim paradnim korakom i u Banskim dvorima, i to od 1805., kada ban 107

Gyulay Dvore gradi, pa do predsjednikih gardista koji 1991. odaju poast prvom predsjedniku slobodne i neovisne drave Hrvatske, te do naih dana kad tu stoluje hrvatski premijer. Markov je trg, dakle, i stalna adresa najvie hrvatske vlasti s Banskim dvorima sa zapadne te Hrvatskim dravnim saborom s istone strane. Dananja zgrada Sabora izgraena je 1910., a na njenom mjestu bila je tzv. Zemaljska hia jo od 18.stoljea. Zagreb hrvatskom metropolom postaje, dakle, upravo na Markovu trgu. Prvi put hrvatskim jezikom progovoreno je u Dravnom hrvatskom saboru (Ivan Kukuljevi, 1843.) na Markovu trgu. Na Markovu trgu pale su i prve politike rtve na oltar samostalnosti Hrvatske (Srpanjske rtve, 1845.). Na Markovu trgu, kako legenda kae, uarenom je krunom okrunjen kralj hrvatskih seljaka Matija Gubec. S Markova se trga oglasila prva hrvatska radiopostaja (1926.), odaslavi prvi put u eter hrvatsku nacionalnu himnu. Na Markovu trgu izglasan je prvi Ustav slobodne i neovisne Hrvatske. Nije onda ni udo to je u ovom domovinskom ratu neprijateljska granata svoj cilj traila i pronala upravo na Markovu trgu, pogodivi Banske dvore, koji zajedno s Trgom ine kultno mjesto hrvatske politike i dravotvorne samosvijesti. Markov trg je, dakle, koliko zagrebaki, toliko i hrvatski trg, tovie, on je zagrebaka adresa i same Hrvatske. "Veernji list", 1994. 108

Cijeli grad u jednoj ulici

U Ilici je cijeli Zagreb. Ilica je adresa u najstroem sreditu i najdaljoj periferiji. Razvuena i krivudava, od Trga bana Jelaia, od nekadanje Harmice i Manduevca pa do rnomerca, gdje je neko bio i sam kraj grada s mitnicom, Ilica je poput pupkovine od koje se napajaju i hrane ne samo gradske etvrti i predjeli grada uz nju nego i cijeli grad. Ilica je zagrebaka Peta avenija, Oxford Street, La Fayett ili Mariashilferstrasse. S ovom potonjom trgovakom ulicom usred Bea, Ilica, dapae, ima i izravnu vezu - Kastnera i Ohlera. Ta dvojica bekih trgovaca trgovala su, naime, i na Mariashilferstrasse i u Ilici. U Ilici su promijenili vie adresa da bi napokon 1903. doli na poetak Ilice pa e tako ta lokacija mnogim pokoljenjima Zagrepana ostati trajno urezana kao adresa svih njihovih prvih i najvanijih potroakih iskustava. Kastner i Ohler, a kasnije Nama, prva je robna kua i do dana dananjega ostala je najvea i najpoznatija. Iako je ta ilika Nama s vremenom izrodila vie Nama, razasutih po gradu, pa ak ijednu u Kustoiji, dakle, u Ilici, sve e se te kasnije Name zvati opisno, kao trenjevaka Nama, Nama na Kvatricu, Nama u Dubravi, jedino e Nama na poetku Ilice ostati samo - Nama. A u Nami su Zagrepani kupili svoju prvu najlonsku koulju, svoj prvi radioaparat, televizor ili hladnjak, svoje prve traperice ili prve cipele (ukoliko cipele nismo kupili dvije kue dalje u Ilici, u Bati, odnosno u Borovu). 109

Nama je, dakle, na zagrebaki Macy's, Harrods, Necckerman, Upim ili Gum A nastavimo li s usporedbama, onda moemo takoer rei kako je Ilica i na Broadway. Ulica umjetnosti, zabave i dokolice. Nijedna zagrebaka ulica kroz povijest nije imala toliko kina, kabarea, kavana, hotela, knjiara, galerija i slikarskih ateljea, a tu je ak i Likovna akademija. Ono to je Kastner i Ohler u trgovini, to je Kugli u knjiarstvu i nakladnitvu. Kod Kuglija u Ilici 30 sve generacije zagrebakih aka, studenata i knjigoljubaca nabavile su svoje prve kolske knjige i udbenike, kolski pribor i lektiru. Kugli je jo dugo ivio (i jo ivi), iako je njegovo mjesto u Ilici poslije rata zauzela Mladost, koju i danas nostalgino zovemo imenom najpoznatijeg zagrebakog knjiara i nakladnika Stjepana Kuglija. Uz Kastnera i Ohlera, te Kuglija, najpoznatija ilika adresa je, dakako, Lovaki rog. To je sinonim i povijest zagrebakog ugostiteljstva i hotelijerstva. Lovaki rog, koji je jedini od ilikih i zagrebakih civilizacijskih institucija do danas zadrao i svoje pravo ime, odavno nije hotel, kao to u Ilici, i nema hotela (valjda zbog prometa i buke?) kao neko kad su, uz Lovaki rog, tu bili hoteli i hotelske legende kao K caru austrijanskom i Kruna ugarska, kasnije Grand hotel. Ilica je, uza sve to, i ulica vojarni (vojarne su na uglu Selske i Domobranske), te industrije. Godine 1892. u Ilici je, naime, otvorena Zagrebaka pivovara koja je, zajedno sa svojim vrnjakom "Franckom", u tehnolokom smislu predstavljala najvie dostignue suvremene industrije. Otvaranjem Zagrebake pivovare otpoinje ujedno i prva industrijska proizvodnja piva u gradu. U meuvremenu, zagrebako pivo, proizvedeno u Ilici, nagraeno je mnogim svjetskim kolajnama i odlijima. 110

Ilicom vozi tramvaj, na kraju Ilice je i tramvajsko okretite, a od Gundulieve Ilica je prohodna i za automobile. Na uglu Ilice i Gundulieve bila je i prva prodavaonica automobila zagrebakog trgovca Ferde Budickoga, koji se 1901. u Zagreb dovezao i prvim automobilom. Ilicom Zagrepani ipak najradije i najee pjeae. Nema valjda Zagrepana koji nije propjeaio Ilicu, pogotovo u predjelu od Jelaieva do Malog placa, tj. Britanca, i usput u njoj pronaao ono to nigdje drugdje u gradu nije mogao pronai. U Ilici smo pronali i cijeli - Zagreb! "Veernji list", 1994.

111

Europa ispod zrinjevakih platana

Od velegrada i europske metropole Zagreb nam najvie nudi na Zrinjevcu. Zrinjevac je, dapae, jedna od onih, ne tako estih, urbanih cjelina na kojima se Zagreb s lakoom moe prodati kao gradska razglednica Pariza, Praga, Bea ili Rima. Svojom irinom, prostornou i prozranou te visinom palaa diskretno skrivenim meu kronjama platana, Zrinjevac je najbolji predstavnik ovog nam starog grada, koji se u posljednjih stotinu ili neto vie godina oblikovao i rastao na rubu Europe, teei da i sam bude ravnopravni dio stare Europe. A te su tenje vidljive u cjelokupnoj povijesti tog prvog od niza novonastalih donjogradskih trgova, od kojih e kasnije nastati jedinstveni urbanistiki koncept nazvan - po gradskom mjerniku Milanu Lenuciju - Lenucijevom potkovom. Od svih donjogradskih trgova najvie opjevan, najee opisivan (pjesnik Slavko Mihali vidi ak i plavetnilo mora ispod zelenih zrinjevakih platana), oslikan i fotografiran, Zrinjevac se ne zadovoljava samo predstavljanjem izgledom, dakle, urbanistikom i arhitektonskom raskoi, bogatstvom ideja i materijala; on to ini i sadrajima. Uokolo jedinstvenog gradskog parka, najraskonijeg i najouvanijeg, niu se vane gradske adrese, poevi od najvie sudbene vlasti (upanijski i Vrhovni sud) preko

112

nacionalnih muzeja, galerija i ateljea, potom turistikih, putnikih i aviokompanija te knjiara i kavana, pa do diplomatskog predstavnitva najvee svjetske sile - SAD-a sa zapadne i odnedavno Ministarstva vanjskih poslova RH s istone strane. I na kraju, ili na poetku, kako se uzme, HAZU na samom jugu. Dovrena prije zloglasnoga potresa 1880., pa i oteena u potresu prije nego bude i useljena, neorenesansna zgrada HAZU-a predstavljala je isprva najjuniji rub grada, koji se sedamdesetih stidljivije, a osamdesetih ve masovno, iri upravo na tom novoimenovanom gradskom trgu, poznatom dotad po marvinskom placu i navozima gradskoga otpada. U meuvremenu nie palaa za palaom, a gradi ih, kao svoj novi statusni simbol, zagrebako plemstvo, imuni trgovci i poduzetnici. S vremenom tako Zrinjevac postaje poznat koliko po svojim graditeljima, arhitektima i kiparima, toliko i po novim imunim stanarima. Otmjenost i rasko vozi se Zrinjevcem isprva u koijama, a potom i u automobilima, a poneto od njene nazonosti vidljivo je i na gradskom korzu na kojem se Zagreb sve masovnije poinje pokazivati upravo na Zrinjevcu, koji tako na razmeu dvaju stoljea posve preuzima prvenstvo Jelaievu placu i Ilici, a koji su prije toga gradske etae preuzeli Junoj promenadi, tj. Strossmayerovu etalitu. Zagreb se oputa na poznatim zrinjevakim promenadama s obveznom limenom glazbom, koja predveer ili nedjeljom u podne nastupa na Glazbenom paviljonu. U ljetnoj se zapari rashlauje na fontanama i znatieljno iitava celzije na meteorolokom stupu. ee pogledima milujui ozbiljna lica umjetnikih poprsja hrvatskih ve-

113

likana u parku. Na terasi kavane "Zagreb" (sada poslovnica "Croatia Airlinesa") naslauje se ukusnim minjonima, rashlauje zagrebakim pivom i krijepi zagrebakom kavom. Otpoiva na klupama koje e upravo zbog vanosti i simbola Zrinjevca s vremenom u arhitekturi dobiti ime - klupe "Zrinjevac". Zrinjevac je, dakle, vie od trga, on je simbol zagrebake gradskosti i kulture ivljenja. Na Zrinjevcu smo najvie i najdublje u Europi, a istodobno u sreditu Zagreba, pod zrinjevakim platanama. "Veernji list", 1994.

114

Pliva patka preko Save

U poznatoj pjesmici u kojoj se govori o patki koja pliva preko Save i nosi pismo navrh glave kao da se eli izraziti emotivni odnos Zagreba spram svoje rijeke kad se u nastavku kae kako u tom pismu pie: ne volim te vie. Zagreb i Sava, naime, nikad se i nisu pretjerano voljeli, iako su ivjeli i ive zajedno u nekoj vrsti dogovorenog braka, to e rei da se samo podnose, da je njihov odnos daleko od one idiline ljubavi kakva se moe zamijetiti u zajednitvu nekih drugih europskih gradova i njihovih rijeka. Sava nikad nije tekla sredinom Zagreba. Na njenim obalama i kejovima grad se nikad nije oputao i ivio svoje trenutke dokolice. Zagrepani na svojoj rijeci nikad nisu iekivali izlaske Sunca, kao to na rijeku ne odlaze is- praivati dan, prieljkujui da sa sobom ponesu kui onu klasinu sliku poprskanu rumenilom Suneva zalaska. Zagreb se sa svojom rijekom nikad dosad nije uspio uslikati za gradsku razglednicu, koju bi onda Zagrepani s ponosom slali kao to stanovnici Pariza, Londona ili Budimpete alju razglednice sa svojim rijekama. U branoj zajednici izmeu Zagreba i Save bilo je u razliitim razdobljima razliitih vie ili manje uspjenih pribliavanja, da bi pedesetih godina ovoga stoljea odnos grada i rijeke doivio svoje zvjezdane trenutke. Sava je, naime, premotena novim modernim mostom Mostom slobode - zahvaljujui kojemu je grad svom svojom silinom krenuo na junu obalu, gdje su u euforinom zamahu na pustoj ledini nicale izlobene dvorane i poslovni pros115

tori Zagrebakog velesajma, a u najbliem susjedstvu i prva gradska naselja - Savski gaj i Trnsko. Mnogi su Zagrepani tih pedesetih prvi put povjerovali kako e Sava napokon potei sredinom grada. Najuvjereniji u tu prelijepu iluziju svakako je bio i najzasluniji za preseljenje Zagreba preko rijeke - tadanji gradonaelnik Veeslav Holjevac. Popularnije Veco i umro u toj vjeri, a dananja Avenija njegova imena, okrenuta u smjeru sjever-jug, na tragu je, dakle, i Veine elje i elje mnogih narataja Zagrepana - da grad zaivi na svojoj rijeci. Zagreb, meutim, ni do dana dananjega nije grad na rijeci, premda je u meuvremenu gradio nove mostove (Most mladosti, Jadranski most) i nova stambena naselja, koja, uza svu svoju udobnost i pratee sadraje, kako se to kae, ostaje samo Novi Zagreb, dakle, novi grad kojega Sava od Zagreba odvaja, a ne spaja, kako smo svi to zajedno uvijek prieljkivali. elja Zagreba da Savu ucrta u svoj plan grada stara je koliko i prvi most preko rijeke, koji je od drvenih planki sklepan jo u osamnaestom stoljeu. Na crti te elje plovi i trnjanska skela koja je ljude, stoku, teret, a u novije vrijeme i automobile, prevozila sjedne strane rijeke na drugu sve do ranih ezdesetih. A kad je danak posrijedi, tj meusobna davanja i potraivanja izmeu grada i njegove rijeke, gradsko e knjigovodstvo iskazati trajno nepovoljno stanje za grad. Sava je Zagrebu, naime, vie uzimala nego to mu je davala. esto se u svojoj povijesti izlijevala iz korita i obruavala na grad. A kako se grad rijeci s godinama pribliavao, tako mu je rijeka postajala sve opasnijom. Do sraza podivljale rijeke i grada dolazi 1925. i 1926., nanovo 1930., a onda tri godine kasnije, pa jo jednom za tri go 116

dine. Najrazorniji povodanj u povijesti grada svakako je onaj 26. listopada 1964., kad se pola Zagreba nalo pod Savom. Sava je, unato svemu, uvijek bila i ostala zagrebaka rijeka, a zbliavanju grada i njegove rijeke najvie su pridonijeli zagrebaki portai: Jo 1875. na Savije osnovano Prvo hrvatsko veslako i ribolovno drutvo, a od tada se niu drutva svakojakih imena (Gusar, Uskok, Sava, Sloga i, dakako, Croatia i Mladost) i raznih portova vezanih uz vodu, ali i onih drugih: veslanje, plivanje, vaterpolo, portski ribolov, te atletika, odbojka, nogomet, tenis, motociklizam, konjiki port i u najnovije vrijeme golf i boanje. Vie puta zagrebaki portai sa Save vraali su se na na svoju Savu okrunjeni najviim europskim kolajnama i odlijima. Na Savi se Zagreb za ljetne pripeke, sve tamo od 1892., praaka i rashlauje, hrlei sa svih strana na dva kupalita - Gradsko i Gospodarievo. Na Gradskom kupalitu - koje s godinama mijenja izgled, da bi za vrijeme gradonaelnika Vjekoslava Heinzela, kasnih dvadesetih, dobilo onu prepoznatljivu scenografiju iz filma Tko pjeva zlo ne misli - prireuju se razne veselice i portska natjecanja, s obveznim izborom za Miss Save. Zagreb, eto, ima i Miss Save, premda se ne moe rei da je Sava zagrebaka miss, tj. da se grad sa svojom rijekom ima razloga piniti i minkati. U potrazi za vlastitom miss, mnogi su Zagrepani, meutim, morali prijei upravo preko Save, u jednom ili drugom smjeru, a neki su se uslikali ili se barem poeljeli uslikati nasred mosta, naravno, s rijekom u pozadini. "Veernji list", 1994.

117

Buenje grada

Zagreb se budi u Sesvetama. Novi dan svoju ranoranilaku svjetlosnu rutu ponavlja svakog jutra istim onim smjerom kojim su u Zagreb neko stizali pospani putnici na diliansama, donosei nam novotarije i utjecaje europskog duha i europske krme; otud su se u grad uuljavali razni uljezi i predstavnici tuinskih reima koji su svojim jarmom pritezali Zagreb i Hrvatsku. Dodamo li toj jutarnjoj povorci radnu snagu, opskrbljivae i turiste, tad znamo da smo na ulaznim vratima grada i na najvanijoj prometnici u smjeru istok-zapad. Na toj relaciji Zagreb je i najprostraniji (i najnaseljeniji), od Sesveta na istoku do Zapreia na zapadu - 22 km. Tu zagrebaku paralelu, koju sa sjevera nadvisuje Medvednica, a s juga joj pravi drutvo eljeznika pruga i autoput, te Sava ispresjecana mostovima i utjecajima Europe i Balkana, prati i ukupni razvoj grada, pa se moe rei kako grad urbanistiki slijedi svoju prirodnu putanju. Sve je to, naravno, putokaz novijeg Zagreba, premda bi se i na putu kroz vrijeme moglo nai primjera reenog prirodnog tijeka. Ruenje stare Bolnice milosrdne brae na Jelaievu trgu znakovit je primjer. Te 1931., kad je starom agramerskom hospitalu odzvonila smrtna ura, Zagreb je na svom sredinjem trgu priredio narodnu veselicu sa atorima ispod kojih su purgeri dizali kupice domae bukovake i zelinske kapljice, opratajui se sa

118

starim memljivim devetnaestim stoljeem, koje je bolnica (izgraena 1804.) simbolizirala i koja je svojom dotrajalou i neprilagoenou smetala novom dobu i njegovim graditeljskim planovima. Sluajnost je htjela da je opeka poruene bolnice otila upravo u Sesvete (otkupio ju je sesvetski poduzetnik Peka, koji je i organizirao veselicu s obveznim volom na ranju), ali u toj sluajnosti ima i simbolike. Opeka sa zgarita jednoga ivota, naime, ugraena je u novi ivot, u prizemnice novonastalih sirotinjskih etvrti na istoku grada, to e rei da ivot poinje od poetka. Ako bismo u istom smjeru i nadalje ustrajali, uistinu bismo na istonom rubu grada doli do samog poetka. S te je strane, naime, u grad 1242. sa svojom kraljevskom svitom prispio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV., koji e Zagrebu - tom starom biskupskom sreditu, osnovanom 1093. - udariti upravne temelje grada. Svojom Zlatnom bulom, kralj je Zagrebu dodijelio status slobodnoga kraljevskoga grada sa svim ovlastima koje takav status sa sobom nosi. A to e rei da temeljem tog kraljevskog dokumenta novoimenovani slobodni kraljevski grad na breuljku Gradec ima pravo prireivati sajmove, osnivati obrtnike cehove i od neprijatelja se tititi podizanjem obrambenih zidina. Zagreb se, dakle, budi u Sesvetama. Zagrebaka se zora rumeni nad vizurama istonog dijela grada s otrim obrisima mesne industrije Sljeme", preko Rome i Name u Dubravi, tramvajskog okretita i prvih tramvaja, koji drhtavi i prekrcani klize uz usnuli maksimirski perivoj sa zvjerinjakom zdesna i mrtvi stadion slijeva i, prema svom dnevnom redu vonje, napreduju sve dublje u grad, dovozei sa sobom prve

119

jutarnje putnike. Iz istog smjera u grad pristiu i prvi automobili, kojih su svjetla to bljea to je zora svjetlija. Pjeaci su rijetki, obrisi im raspreni i nestvarni u ozraju jutra. Stvarnost novog dana u ovom starovjekom gradu poinje tek s prvim ljukom jutarnje kave. Dobro jutro, Zagrebe! "Veernji list", 1994.

120

I Papa spominje Remete

Kad je Sveti Otac u svom govoru spomenuo Hrvatsku i hrvatski narod, svi smo se osjeali nekako ponosni, bez obzira na ne ba optimistian kontekst u kojemu nas spominje. Osobno sam, meutim, jo vei ponos i radost osjetio kad je poglavar rimokatolike crkve sa svojeg znamenitog prozora na Trgu sv. Petra izrijekom spomenuo Remete i remetsko svetite, dakle, moju staru upu iliti faru, gdje sam krten i gdje sam primio prvu svetu priest, gdje sam se vjenao i krstio djecu, kao i svi moji od pamtivijeka do danas. Vie od sedamsto godina stara je Crkva Majke Boje Remetske, a neko je bila najvee svetite sjeverne Hrvatske, vee i znaajnije od Marije Bistrice. Nadaleko je poznata i po tradicionalnim protenjima za Uskrs, Veliku i Malu Gospu, s licitarima i kramarima s varljivim gvir- com i sonim indelbratnima. Remete se spominju u cjelokupnoj ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnost, a posebno u posljednja dva stoljea, gdje Remete moemo nai u opisima Krelia, Titua Brezovakog, Kukulje- via, Gaja, enoe, Matoa, Zagorke, Krlee i Lojzeka Majera, pa do naih suvremenika. Moju generaciju poratnih prvopriesnika, najvie je, moram priznati, golicala Zagorka nagaanjima da bi stara pavlinska crkva u Remetama lako mogla biti povezana s Kaptolom tajnim podzemnim hodnicima. U mati smo se probijali tim tajnovitim, mranim podzemnim preicama, ali u stvarnosti nismo nita otkrili, osim starog zaputenog ribnjaka juno od crkve.

121

Podzemnim hodnikom ili ne, Remete su vrsto povezane s Kaptolom i sa Zagrebom jer su njegov nerazdvojni dio od starine, premda su neko bile samostalna opina. Od Remeta do Jelaieva trga kudikamo bre dodete nego, recimo, od Zapruda, Dugava ili Sopota, a nikome nee na pamet pasti da za Zaprue, Dugave ili Sopot kae kako su nedaleko Zagreba, dok e za Remete to obvezno rei. To je ovom prigodom rekao i reporter HTV-a, opisujui kako se masa Zagrepana na hodoau mira, predvoena uzoritim kardinalom Kuhariem, od Kaptola zaputila u Remete nedaleko Zagreba. Slini se epiteti priivaju i estinama, Graanima, pa ak i mojem Gornjem Bukovcu, koji izrasta iz maksimirskog perivoja i njegova je sjeveroistona zelena grana. A da smo u nekim stvarima nedaleko, dapae, i daleko od Zagreba, to svakako stoji, jer se prema tim starim podsljemenskim autohtonim zagrebakim, prigorskim i hrvatskim krajevima sustavno u bivem politikom sustavu vodila maehinska politika. Zahvaljujui tome, sve do ove 1991. smo u nekim dijelovima ostali bez minimuma komunalnog standarda, i to upravo zbog svog ve spomenutog hodoasnikog, protenjarskog, prohrvatskog i, svakako, antikomunistikog stava i mentaliteta. Da bivim vlastima nismo bili po volji, to je jasno, ali ni nova vlast nije ba pokazala volju da ispravi tu polustoljetnu nepravdu prema toj naoj staroj podsljemenskoj zoni. O Remetama i o remetskoj crkvi je dosta toga napisano, a za ovu prigodu poseem za malo poznatom knjiicom Milutina Mayera Medvedgradski jastrebovi, nekom vrstom povijesnog romana u kojem se za Remete kae da lee u divotnom kratkom dolu, te da im ime potjee od rijei Heremitea, kako su se zvali monasi reda

122

svetog Pavla pustinjaka koji su ovamo doli i sagradili samostan. Ve godine 1288. postojao je remetski pavlinski samostan, jer se zna da je te iste godine njegov prvi dobrotvor i darovatelj Miroslav, sin Srekov zapisao tome samostanu zemljite na potoku Bliznecu i kestenovu umu u Kratkom dolu. A evo i jednog opisa protenjarskog ugoaja u reenoj knjizi: Kad se u svetitu zavrila sveana sluba Boja, koju je toga dana sluio sam zagrebaki biskup preasni gospodin Ivan Alben, doavi toga dana u Remete da takoer iskae svoje sinovsko tovanje velikoj zatitnici pavlinskog reda, potraili su Griani i seljaki svijet tjelesne okrepe pod brojnim atorima domaih krmara i peenjara, dok su drugi opet posjedali po mladoj travi oko crkve i u njenom okoliu i poeli blagovati meso i kolae koje su donijeli sa sobom na protenje... A kad su domai tamburai i griki svirai zasvirali, sva je mlaarija ustro poskakala na noge i uhvatila se u kolo... Malo-pomalo protenjsko je raspoloenje bivalo sve jae i ivlje. Ispod atora orila se pjesma i odzvanjalo podcikivanje... Remete i remetsku crkvu Zagrepani uvijek rado i esto posjeuju, ali teko da se ikad odjednom toliko naroda skupilo kao na ve spomenutom hodoau mira, a koje spominje i Papa. "Veernji list", 1991.

123

Pod repom

Naslov, naravno, upuuje na aktualne gradske traeve u stilu Reze i Jule, na stari "Jutarnji list" i predratno, vrlo bogato i raznovrsno, zagrebako novinarstvo, a u kojem su rubrike tipa pod repom bile popularne i rado itane. Nekad su se Zagrepani, naime, pod repom sastajali i glasno raspravljali o raznim temama, a najee o obinim, svakodnevnim i esto prizemnim stvarnim, na rubu obinih glasina i traeva, naravno. Tako je s vremenom pojam pod repom uao u svijest Zagrepana kao sinonim spontanog sastajanja na glavnom gradskom trgu, u sjeni spomenika banu Jelaiu, i razmjenjivanja dnevnih vijesti. Taj famozni termin pod repom zadrat e se jo dugo, iako ni repa ni konja, kao ni konjanika na starom trgu novog imena i novog (boljevikog) duha od 1947. nadalje vie nee biti. Komunistiki ideolozi pod repom okrstit e graanski ili malograanski mentalitet kao strano tijelo i zloudnu izraslinu promatranu i uoljivu, naravno, kroz marksistiki sitnozor. Biti svrstan pod tu krajnje opasnu etiketu, znailo je biti trn u oku uvarima tadanjeg reima. I sam sam na vlastitoj koi osjetio takvo etiketiranje, kad sam 1986. uoi preureenja tadanjega Trga Republike za predstojeu Univerzijadu u jednom novinskom tekstu predloio povratak Fernkornova bronanog bana. Zbog toga me glavni savezni list iz Beograda preko cijele svoje stranice velikoga formata doekao najpogrdnijim naslovom: Nostalgija pod repom. Ne spominjem to, naravno, zato da bih sebe prikazao kao rtvu biveg reima (i bez mene ima i tako previe

124

rtava!), nego da bih podsjetio kako je zagrebaki spomenik banu Jelaiu svojom sudbinom nadrastao i samoga bana! A povod ovome podsjeanju upravo je aktualna sto i pedeseta obljetnica (1848 - 1998) Jelaie- va ustolienja, a koja je upravo obiljeena. lako je poznato da je ban Josip Jelai jedna od najmarkantnijih figura hrvatske povijesti i jedna od najvanijih grana - kako pjesma pjeva - hrvatskoga nacionalnoga duha i hrvatske dravnosti, iako se zna da je upravo Jelai ujedinio sve hrvatske krajeve i ukinuo kmetstvo, taj politiar najveu popularnost uiva upravo u Zagrebu, ali ne zato to su Zagrepani vei ili bolji Hrvati od Hrvata iz ostalih hrvatskih gradova i krajeva, nego zato to oni jedini imaju Jelaiev spomenik. A upravo je taj spomenik - spomenik hrvatskoga ponosa i hrvatskoga srama - i sam za se govori o nama samima. Najprije, to je bio prvi spomenik jednom zaslunom Hrvatu i najmo- numentalnije kiparsko djelo (rad bekoga kipara Antona Domenika Fernkorna) koje je promijenilo vizuru glavnoga hrvatskoga grada. Fotografija otkrivanja spomenika 16. prosinca 1866., zagrebakog fotografa Franje Pommera, prva je masovna fotografija u cjelokupnoj povijesti hrvatske fotografije. Jelaiev spomenik je prvi spomenik koji je obijen daskama (1945.) i skriven pred oima graana zbog ideolokih razloga i vjerojatno jedan od rijetkih koji je zbog ideologije na neciviliziran i vandalski nain (pod okriljem ljetne noi 1947.) sruen i bun- keriran. Banov spomenik je ponovno kasnih osamdesetih okupio Zagrepane koji skupljaju potpise za njegovo ponovno postavljanje, a ona povijesna Pommerova fotografija s otkrivanja 1866. dobiva svoju, jo raskoniju, reprizu s ponovnog otkrivanja 16. listopada 1990. A i to 125

novo postavljanje spomenika zavadilo je i podijelilo ve i same izvoae. Jedni su se na spomeniku financijski okoristili, a drugima, koji su se iskazali kao donatori, navodno, nitko nije rekao ni pigavrit. I sada, dok upravo obiljeavamo okruglu obljetnicu bana Josipa Jelaia, njegov spomenik na Jelaievu trgu ponovno svaa ljude: dok bi se jedni - sindikati i neke oporbene stranke - okupljali oko njega na svojim prosvjednim skupovima, drugi - stranka na vlasti - tome se protive. Jelaiev spomenik je, dakle, vie od spomenika jednom vanom hrvatskom politiaru i njegovoj politici: to je spomenik cjelokupnoj hrvatskoj politici, bremenitoj tradicionalnim meusobnim razdorima i neslaganjima. U jednom se ipak svi slaemo - da nam Jelaiev spomenik svima treba. Bez obzira sastajemo li se pod repom ili ne. "Jutarnji list", 1998.

126

ekretfrau kao spomenik?

Da je stari zagrebaki feljtonist Kreimir Kovai bio u pravu kad je javni zahod na Jelaievu trgu prekrstio zagrebakim Clochemerleom, pokazalo se jo jednom kad je ta naa javna piaonica ponovno privukla medijsku pozornost. Zahod na Trgu, naime, ponovno razdvaja Zagrepane, kao to je to inio kroz cijelu svoju dugu povijest. I opet se, naravno, ide iz jedne u drugu krajnost; dok se jedni javljaju s prijedlogom da se zahod zatvori, jer da na tom mjestu samo smeta, drugi takve ideje proglaavaju bogohulnima i krajnje sebinima, jer zahod, navodno, smeta parkiranju mercedesa istih tih predlagatelja, te da se javni zahod na Jelaievu trgu, kao najstarija javna institucija takve vrste, mora sauvati kao spomenik kulture. tovie, dolaze mi neki ozbiljni ljudi koji me ozbiljno mole da javno u novinama podrim njihovu ideju o raspisivanju javnoga natjeaja za izradu spomenika, a koji bi, kako vele, s dunim pijetetom progovorio o staroj zagrebakoj ekretfrau ispred zahoda. Prije nego to se odluim jesam li za one koji bi zahod ruili i na njegovu mjestu parkirali svoje mercedese i BMW-e ili za one koji bi ekretu i ekretfrajli podigli spomenik, podsjetit u na razne nesporazume koje je isti na zahod meu Zagrepanima dosad, u raznim razdobljima, izazivao. O potrebi otvaranja javnog zahoda na glavnom zagrebakom trgu u javnosti se poinje pripovijedati ve ranih sedamdesetih devetnaestoga stoljea. Iako Zagreb broji tek dvadesetak tisua dua, zagrebake novine ve spomi-

127

nju potrebe velegrada. Tako se predlae da se javni zahod otvori na Kaptolu ili na Jelaievu trgu, pa su ve te dvije predloene lokacije zavadile purgere. Veina je ipak za Jelaiev trg, ali tome e se estoko usprotiviti jedan stari gradski kolnik, inae lan gradskog zastupnitva. Zamislite, zagrmio je kolnik, kakve e se misli probuditi u duama nevinih djevojica kad budu vidjele opor mukaraca iza one tajanstvene ograde! Kako e to djelovati na njihove nevine due! Nato e se javiti utjecajni "Agramer Zeitung" koji e ovoj aferi posvetiti veliki lanak: Trebalo bi odvesti tog natranjakog kolnika na kolodvor i napojiti ga tamo pivom, pa mu onda zapovjediti da puna mjehura pjeaci do nakraj Nove Vesi... kolnik na to odgovara: Na muci se poznaju junaci! Neko vrijeme se na javni zahod zaboravilo, a klomerska se psihoza ponovo iri 1909., kad zapoinje gradnja javnog zahoda na jugoistonoj strani Jelaieva trga. Najvie ui sasuto je na gradonaelnika Milana Amrua, koji je bio poznat kao veliki krtac. Amru je dao iskopati zemlju, ali je iskop tako stajao dosta dugo, budui da je Amru bio krt dati novac za nastavak radova. Novine su ga optuivale da e, makar je po struci lijenik, zbog svoje krtosti, gradu priskrbiti zarazu koja se moe proiriti iz neoiene muljave jame nasred trga. Radovi su se ipak nastavili, pa je zahod zavren 1910. Za sveano otvorenje gradskoga zahoda bio je prireen i prigodni program i sastavljena spomen-ploa na kojoj je pisalo: U vrijeme vladanja njegova apostolskog velianstva Franje Josipa, u vrijeme banovanja dr. Nikole Tomaia i naelnikovanja dr. Milana Amrua, podignut je ovaj hram ovjenosti, pristojnosti i zdravlja. Sveanom otvorenju hrama ovjenosti trebao je, navodno, prisustvo

128

vati i sam ban Tomai, koji je u posljednji as ipak odustao. Ja, meutim, nipoto ne odustajem opredijeliti se u ovoj najnovijoj klomerskoj polarizaciji oko zahoda, koja ide od njegova ruenja do proglaenja spomenikom kulture. Predlaem, dakle, da se umjesto spomenika, koji bi se kakti trebao dodijeliti ekretfrajli, nekoj umirovljenici dodjeli honorarno radno mjesto deurne ekretfrau, kako bi dopunskom zaradom nadotukala svoju crkavicu od mirovine. A spomenik nek se podigne mercedesu ili BMW-u tik do javnog zahoda, pa e tako svi dobiti svoje - i oni kojima je sila i oni koji su se osilili! I u jednom i drugom sluaju, naravno, spustiti vodu. "Jutarnji list", 1999.

129

Posljedni fijaker

Sudbina je htjela da od Vikija Glavockog, nekad najpopularnijeg zagrebakog komiara, pogotovo iz one slavne ere Prvog pljeska, to ga je s Bracom Reisom kasnih pedesetih i ranih ezdesetih vodio u ilikom Varieteu (Kerempuh), dananjim generacijama ostane samo onaj njegov poznati hrapavi glas u jo poznatijoj ansoni Posljednji fijaker. A bojim se da bismo se danas sjeali i tog karakteristinog raspuknutog Vikijeva glasa da nije posrijedi kultna ansona, a koja je, kao prava ansona, puno vie od puke zabave. Posljednji fijaker je pomalo sjetni podsjetnik na graninu crtu izmeu dviju civilizacijskih epoha, kad e topot konjskih kopita na gradskom asfaltu zauvijek zamijeniti brektanje motora, a umjesto toplih konjskih "kolaa" po ulicama, dobit emo ispune plinove auspuha. Na sve me to podsjea ova uspjeno okonana gradska akcija oko sponzoriranja konja jedinom (i posljednjem, naravno) zagrebakom fijakeristu - Josipu Ha- briu popularnom dedi Joi. Tako smo kao grad sebi donekle osvjetlali obraz, jer zbilja ne bi bilo lijepo ni poteno da smo se u trei milenij ufurali svojom brektavom motornom konjicom, a bez ijednog ivog konja i koijaa, bez gradskog fijakera i fijakerista. Za razliku od nas, mnoge europske metropole, pa i one preko bare (sluajno sam se fijakerom provozao newyorkim Central parkom), sauvale su fijakere, naravno ne zbog potrebe gradskog prometa, nego zbog tradicije i atrakcije. Istina je da ovo posljednje, dvadeseto stoljee pripada automobilu 130

(prvi automobil je u Zagreb dokurio zajedno sa stoljeem - 1901.), ali konjska e zaprega na naim ulicama jo dobrih pola stoljea biti ravnopravnim sudionikom u prometu. Zamjena konjskih snaga motornima ila je, naravno, postupno, a to e rei sporije nego to bismo moda htjeli i bre nego to smo bili spremni prihvatiti. Tako imamo sluaj prvog automobila (bio je marke opel, a u Zagreb se u njemu dofurao trgovac Budicki), pred kojim su se nai stari purgeri kriali i nazivali ga neestivim na kotaima. lako na poetku stoljea automobil u svijetu vie nije iznenaenje, u Zagrebu se nalo dosta iznenaenih i zbunjenih, pa otud i takvi komentari o neastivom na kotaima ili kolima bez konja. A gradske kronike biljee komentare i reakcije jo slikovitije i civilizacijski potresnije, kao naprimjer: To vam je kao da po cesti hlae same tri- ju, ili ona o malom konju skrivenom u automobilskoj karoseriji. Ostaje zabiljeen i sluaj jednog naeg vojnog predasnika s poetka stoljea koji e, nakon to je automobil projurio preko konjskoga izmeta, slavodobitno pokazati na konjsku balegu iz koje se jo puilo: Jesam vam ja rekel da to nemre bez konja! Konjska zaprega je, i to sve do 1910., kad je zamjenjena elektrikom, vukla i zagrebaki tramvaj. A sve do pedesetih konji gradom rzaju i okovanim kopitima razgazuju gradski asfalt; jo uvijek su glavna foringa u obnavljanju i opskrbi grada. Tek ranih ezdesetih konjska zaprega je izbaena iz gradskoga prometa, a to je ve vrijeme legendarnog Mehe, prometnika s tadanjeg Trga Republike. Jedino su ostali fijakeri, a stanica im je ispred Glavnog kolodvora, na njegovoj zapadnoj strani do hotela Esplanade. Tu e, uglavnom bez muterija, vegetirati do 131

sedamdesetih, da bi nakon toga ostali samo na fotkama gradskih fotografa Pavla Cajzeka i ime Radovia, te u spomenutoj ansoni Posljednji fijaker. Gradski fijakeri ostaju, naravno, i kao sjeanje i uspomena (ak smo i jedan popularni plesnjak pedesetih zvali Fijaker) nas starijih kojima, eto, ne moe promaknuti ta gradska novost da je poslije due stanke ponovno provozao, makar samo jedan, gradski fijaker. "Jutarnji list", 1998.

132

Francek i tefek iz Maksimira

Najljepa mogua estitka zagrebakom Zoo-u za njegov 74. roendan (1925-1999) svakako je prvo mladune snjenog leoparda koje je ovih dana ugledalo svijet u maksimirskom kavezu. A sa svoje strane ovoj gradskoj obljetnici estitao bih jednom rijetkom starom razglednicom i jednom izvornom, takoer starom, priom o Maksimiru i o njegovu Zoo-u. Tridesetih godina jedan stanovnik maksimirskog zvjerinjaka uivao je, naime, toliku popularnost da je uao u svakodnevne razgovore Zagrepana kao pojam i sinonim, da su se njegovim imenom ljudi na placu, u tramvaju i na ulici, ali isto tako i u novinskim prepucavanjima i polemikama, meusobno titulirali, da se njegovo ime pred rat spominje u raznim aktualnim kupletima po zagrebakim kabareima, a u uza sve to dobio je i svoju koloriranu razglednicu na kojoj uz fotografiju pie: Zagreb, Maksimir. Zagrebaki vrti. Pavijan tefek... Dodamo li tom maksimirskom jopcu tefeku i Franceka sa susjednog Bukovca, onda imamo priu koja oslikava vrijeme, to nam se moe initi dalekim, iako po mnogoemu (naalost) i nije tako daleko. Pria, naime, govori o siromatvu, ali i o dovitljivosti i ilavosti onih najsiromanijih na rubu grada i na rubu egzistencije. Tridesetih godina u Zagrebu i u cijeloj tadanjoj dravi neimatina i nezaposlenost u statistici i u svakodnevnom ivotu bila je slina ovoj dananjoj. Naravno s razlikom daje gradsko obrtnitvo i inovnitvo, koje je sainjavalo tzv. srednju klasu, sebi moglo priutiti svake nedjelje 133

izlet u Samobor (Samoborekom ili motociklom s prikolicom), pa na Sljeme do Runolista ili, naravno, u Maksimir s obveznim sonim indelbratnima i golemim vrevima piva, odnosno litrom i sifonom, u uvijek krcatoj Maksi- mirskoj restauraciji. aicu najbogatijih - razni industrijalci i veletrgovci - moglo bi se nazvati dananjim modernim imenom tajkuni, iako se od ovovremenskih taj- kuna umnogome razlikuju; Arko, Gavrilovi, Kastner i Ohler, Miler ili Rabus svoj su imetak (koji, naravno, nije ni sjena dananjim novokomponiranim imperijima) stjecali, naravno, generacijama. Nasuprot njima, cijele bulumente nezaposlenih, ozlojadenih, obespravljenih i deper- atnih tumaraju gradom u bezizglednoj nadi da e uhvatiti mrvicu ili zaraditi nadnicu. Medu njima je, naravno, i na Francek, priueni zidar i priueni tambura s Bukovca, Franjo Mihetec. Svakog vraga smo delali da bi se preivilo... Franjinu priu sam ranih osamdesetih iskoristio i za TV film Pria iz Maksimirske ume (redatelj Mladen Juran), a u kojoj taj siromani, ali iznad svega ilavi i ivahni Bukovanin, naravno, igra samoga sebe. Pria iz Maksimirske ume je pria o jednom ivotu na rubu egzistencije i na rubu maksimirskog perivoja, koji za sve u ovom gradu ipak nije samo nedjeljni izlet. Pogotovo ne za mladog i nezaposlenog Franceka i pogotovo ne zimi kad se studen uvlai u ovjeka i njegov dom u kojem koza ili gapar zjape prazni bez trijea, a kamoli suka ili klade. Francekova dovitljivost, meutim, grijala je i njegovu kuu i njegovu duu, a sve zahvaljui oblinjoj maksimir- skoj umi. I, naravno, legendarnom maksimirskom lugaru Lulicu. A upravo na njemu, na tom stranom i strogom lugaru, Franjo je grijao duu.

134

Rastom sitan, viljat, okretan i domiljat, Franjo bi naramkom friko nacjepanih klada uvijek za sjenu pobjegao pred lugarom i pred zakonom. Lugar se sa zakonom mogao slikati, ali s Francekom - jok! Godinama je trajala ta maksimirska igra skrivaa, igra mia i make, andara i lopova, ali, naravno, ne u crno- bijeloj tehnici, nego sa svim nijansama to ih daje klasina borba za opstanak i ivot. A onda e se jednog dana, osim kao pomona drvarnica za hude zime, Maksimir pokazati kao iznenadna prigoda za izvanrednu zaradu. Iz kaveza je, naime, pobjegao majmun. I kamo drugdje nego na susjedni Bukovac. Od usta do usta i od vrata do vrata na Bukovcu se smjesta pronio glas kako odbjegli jopec iz Maksimira nou trese i brsti kruke i kako ga nitko ne moe uhvatiti, unato raspisanoj novanoj nagradi. Na se Franjo, naravno, smjesta dao u potjeru na majmuna i na nagradu. A u svojim kalkulacijama otiao je i dalje: kad ga ulovi nee ga odmah vratiti u Zoo, to uvijek stigne, nego e pokuati zaraditi jo neto i povrh raspisane nagrade. Franjo e majmuna pavijana najprije provesti po sajmovima, pokazujui ga, naravno, sa eirom za milodare, pa tek onda otii u maksimirski zvjerinjak po svoju nagradu. Treba li i spominjati da na Francek nikad nije ulovio svoga majmuna? Jedino nisam siguran je li to bio onaj legendarni majmun tefek ili manje poznati Marko, ali to i tako nije bitno, jer sve su zvijeri u ove 74 godine postojanja maksimirskog zoolokog vrta nosile ljudska imena. 1 ova tigrica koja je upravo na svijet donijela svoje mladune, prvo takve vrste u Maksimiru, zove se - Irena. Toliko, valjda, da bi i dananje generacije, kao one prethodne, mogle govoriti kako ivotinje u Maksimiru s pra-

135

vom nose ljudska imena - jer ih timare i hrane kao ljude. A neki e i sada, kao i nekad, imati razloga rei: i bolje nego ljude! "Jutarnji list", 1999.

136

Spomenimo se spomenika

Neki dan su dnevne novine donijele foto-vijest kako je ureen i opran Koariev Mato na Strossmayerovu etalitu. Ne znam koliko je to pranje Gustla na klupi bilo uope potrebno i ist sumnjam da je to Koarieva ideja, budui da znam kako je na poznati kipar prigodom izrade spomenika prije osamnaest godina Pjesnika vidio kao ivot, a ne spomenik. Otud i takav Mato: umjesto na postamentu, kao to su to neki oekivali, samo na klupi, pa jo i na razini ostalih dokonih etaa koji e na trenutak sjesti i otpoinuti na jednoj od gornjogradskih klupa, ukljuujui, naravno, i Matoevu. Mnogi su mi dobronamjerno govorili da ga bar prst podignem od svakodnevnice, povjerio mi se Ivan Koari 1980. Ostao je, meutim, kod svog, i to, rei e, iz istog inata. Kao to je, uostalom, i cijeli Mato na klupi nastao iz inata. Sjeam se Koarieve usporedbe s Faulknerovim djeakom u podrapanim hlaama, o emu mi je tom prigodom pripovijedao. Taj je djeak, neki klipan iz susjedstva, amerikog nobelovca, navodno, nadahnuo za lik Benyja u Kriku i bijesu, pa ak i izvukao iz pieve podsvijesti cijeli roman. Tako je, govorio mi je Koari, i njemu jedna informacija, tj. dezinformacija, pokrenula podsvijest. Netko se, naime, od njegovih kolega kipara iz zajednikog dvorita s ateljeima u Medulievoj 12 - da li Marija Ujevi, Stipe Sikirica ili ime Vulas? - naalio s upravo raspisanim natjeajem za spomenik A.G. Ma137

toa na Gornjem gradu. Reeno mu je u povjerenju kako je od nekolicine uglednih kipara narueno da izrade lik Matoa. Ali, kakve, molim vas, narudbe za javni natjeaj! To ga je strahovito raspigalo i smjesta se bacio na posao. Ruke su, pripovijedao je, same modelirale glinu. Ispod njegovih prstiju izlazi upravo takav Mato kakvog danas imamo u prirodnoj veliini na Strossmayerovu etalitu. Mato na klupi. Noga preko noge. Objeenih ruku. Okrenut prema gradu. isti inat, rei e Koari, povukao je takvog Matoa i: moje podsvijesti. Ne znam to je pokrenulo podsvijest Marije Ujevi za ovakvog enou kakvoga danas gledamo na krianju Vlake, Palmotieve i Branjugove, ali sam siguran da je posrijedi neka pozitivna energija, s obzirom na vie nego uspjelo rjeenje enoina spomenika. Povod za spominjanje Ujevikinog enoe je deseta obljetnica otkria spomenika (13. XI 1988.). Budui da sam i sam izravno sudjelovao u podizanju spomenika enoi, i to kao predlaga i voditelj cijele akcije (tajnik Odbora za podizanje spomenika), mogao bih, naravno, doi u iskuenje da preuveliam i pretjeram, pa u podsjetiti samo na manje-vie poznate injenice. Na natjeaj za spomenik pristiglo je ak esnaest radova, a medu natjecateljima su bila u biti prva imena naega kiparstva. Uz rjeenje koje je potpisala Marija Ujevi, od strane irija najvie je rangiran bronani enoa Stjepana Graana (druga nagrada), koji je po nekima bio i najbolji. Rije je o samom liku Graanova enoe, no prevagnula je Marija Ujevi, s obzirom na originalno rjeenje enoe naslonjenog na tipino zagrebaki oglasni stup, to mijenja cijelu jednu gradsku vizuru.

138

Natjeaju je prethodila viegodinja i iscrpljujua papirologija koja je pred nas, lanove Odbora za podizanje spomenika, postavljala ne samo formalno-pravne i financijske prepreke nego i ideoloke, a koje su se svodile na ono famozno pitanje: Zato ba enoa, kad mnogi narodni heroji NOB-a jo nisu dobili spomenik?! Ideja za podizanje spomenika Augustu enoi, tovie i razne konkretne akcije sa sakupljanjem priloga, stare su cijelo jedno stoljee (prve forinte za spomenik sakupljene su jo 1909.!) tako da su pokoljenja Zagrepana prije nas ostala, uglavnom svojom krivicom, prikraena za spomenik najzagrebakijeg pjesnika. Taj je podatak spomenut i prigodom sveanog otkrivanja spomenika (otkrili ga pjesnik Jure Katelan te pjesnik i predsjednik Sabora SRJ I Anelko Runji), koji se svojim, kako se procjenjuje, najbrojnijim okupljanjem Zagrepana u povijesti (procjene idu ak do stotinu i pedeset tisua sudionika!) pretvara u pravi spontani nacionalni pokret. Pogotovo kad se Zbor "Ivan Goran Kovai", umjesto zabranjene Lijepe nae, oglasio pjesmom po enoinu tekstu Starog ribara ki. O svemu tome, uz brojne fotografije i novinske izreske, postoji i videozapis i film snimljen iz zraka. Toliko u ovom prigodnom spomenu na dva gradska spomenika, a dodamo li i Zagorkin u Tkali, iznova se postavlja pitanje: A to je s Krleom? "Jutarnji list", 1998.

139

aica zagrebake tradicije

Parafrazirajui poznati slogan kojim se desetljeima reklamira najvea robna kua na svijetu, slavni newjorki Macy's, kako onaj koji nije bio u Macy'su, nije bio u New Yorku,mogli bismo rei kako onaj koji nije osjetio miris i okus "Franckove" kave, osvjeio se pivom Zagrebake pivovare, a pogotovo ako nije popio poneko "Badelovo" pie, ne moe rei da je usrknuo ita od Zagreba i njegove tradicije. Pij malo, pij zagrebako! parafrazirajmo, eto, stari, poznati "Badelov" slogan - pa dodajmo: Pij malo, pij provjereno, staro, tradicijsko! A da bismo, uz "Badelovu" aicu, shvatili zato uz ime najpoznatijeg zagrebakog i hrvatskog proizvoaa alkoholnih pia stoji i godina 1862., skoknimo, makar nakratko, u stari Zagreb 138 godina unatrag, gdje nas oekuje sva sila birceva i kavana na Harmici, a koje nam, uz liker, rakiju ili rum (naravno ne "Badelovo"), nude i veliki izbor stranih i domaih novina na bambusovim stalcima, tzv. zeitungschtenderima. I gle ti ove novinske obavijesti: Javljajui potpisani tovanom obinstvu i ovdanjem i vanjskom da smo visokim poglavarstvom povlaeni da u Zagrebu uredimo i otvorimo tvornicu likera, rozalia, ruma i octa (kvasine), dajemo uljudno na znanje da smo ju, ne bojei se nikakvog nadmetanja, zbilja otvorili u Vlakoj ulici br. 106, gdje smo i skladite za izvoz uredili... U godini roenja prve hrvatske tvornice likera Zagreb je mali provincijski grad od jedva devetnaest tisua dua, 140

a upravo je u gradu zajukala prva parna lokomotiva, koja e Zagreb preko Zidanog Mosta povezati s Europom. Gradonaelnik gornjogradski je odvjetnik Vjekoslav Frigan. Osim tvornice likera iste se godine otvara i paromlin, a gradi se i Gradska plinara. Strani kapital, dakle, na velika vrata poinje ulaziti u Zagreb, a cijena je toga, naravno, ponjemenje grada, a protiv ega se na razne naine bore tadanji hrvatski nacionalisti, rtvom kojih pada i aktualni gradonaelnik Frigan. Na nekoj zabavi uz ples u gornjogradskom Narodnom domu u Opatikoj, gdje se toila i estica tek otvorene i u novinama reklamirane Tvornice likera, na gradonaelnika se Frigana, naime, obruila skupina nazonih hrvatskih mueva zato to je plesnu veer dopustio otvoriti njemakim asnicima, i to njemakim plesom zvanim walzer! Na otvorenje prve hrvatske tvornice likera, pretee dananjega suvremenoga giganta "Badela 1862", osvre se u to doba popularni Kreiev asopis "Nae gore list", iji gradski reporter donosi uistinu dojmljiv opis: U Zagrebu, stolnom hrvatskom gradu idjahu neke nedjelje u Jurjaves (Maksimir op.a.) na etnju Lakom ulicom (Vlaka, naravno) dva surkaa njemaki se razgovaraju; prolazui mimo kue gdje su g. Mihi i Sablji otvorili tvornicu likerah, ruma, vinovca itd. Nov velikim pismeni udaren natpis udari im u oi, jedan od njih zapita: Wos izdten tos tvornica ', na to mu drugi brzo kao vjetak odgovari: Die Beidinung mit liqer?' Prvu tvornicu likera pokrenula su i otvorila, dakle, dvojica zagrebakih poduzetnika, Gracijan Mihi i Eugen Sablji, ali proslavit e je Frajno Pokorny, ije e ime postati sinonimom zagrebake i hrvatske proizvodnje alkoholnih pia i vina, a na kojoj e izrasti neko mona 141

i slavna tvornica "Arko" te njen dananji nasljednik "Badel 1862". Pokornyje svoju tvornicu likera smjestio u uzornoj klasicistikoj zgradi na uglu Maksimirske i dananjega Kvatria, a gdje je danas - tradicija je tradicija! - Mc'Donald's. Na prvoj Gospodarskoj izlobi u Zagrebu 1864., Pokorny je svakako najvee ime u cjelokupnoj zagrebakoj proizvodnji alkoholnih pia i vina, ovjek koji je malu neuglednu tvornicu uzdigao do najveeg hrvatskog izvoznika pia. Putujui svijetom i pratei suvremena dostignua, Pokorny sa svojih putovanja donosi najmodernija tehnoloka rjeenja, utemeljujui visoke standarde poslovanja i kakvoe proizvoda. Pokorny, dakle, putuje, ui od naprednijih, istrauje, izlae, ali i pouava, te druge potie u svojim brojnim napisima. Na jednom mjestu pie: U naih vinogradih zakopano je golemo blago i obilato vrelo dobrostanja... Tamo gdje je Franjo Pokorny, kao pionir domae proizvodnje estokih pia, stao, nastavio je Vladimir Arko, ali jo veim koracima ili, kako se za gradonaelnika Vjekoslava Heinzela dvadesetih godina govorilo, da Zagreb gazi upravo amerikanskim koracima. Obrazovan, svjetski orijentiran, i sam ponikao iz obitelji u kojoj je proizvodnja alkoholnih pia tradicija (otac mu je na Kaptolu drao, dodue, malu i primitivnu destilirateriju), Arko je u Vlakoj ulici uspio stvoriti najveu i najuspjeniju tvornicu alkoholnih pia koja je opskrbljivala tadanju Jugoslaviju. Uspjean, bogat i utjecajan, vlasnik vlakoulike tvornice alkohola, Vladimir Arko je, kako bi se to dananjim politikim rjenikom reklo, participirao u drutvenom, gospodarskom i politikom ivotu Zagreba i drave, pa je tako bio i na elu Hrvatske gospodarske komore. Drugi svjetski rat, meutim, kraj je i nekadanjeg indu142

strijskog carstva "Arko", ali i njegova vlasnika Vladimira Arka osobno (izvrio samoubojstvo). Izrastao na tako bogatoj tradiciji u proizvodnji alkoholnih pia, "Badel 1862" nastavio je tamo gdje su njegovi slavni predasnici stali, pronosei tako kroz pokoljenja zagrebakih i hrvatskih uivalaca i potroaa (tu valja pribrojiti, naravno, i izvoz) legendu i zatitni znak a u koji je ugraen poslovni moto, pae, filozofska sentenca - Pij malo, pij dobro! - a to se dosad, kao to znamo, uvijek viestruko vraalo. Revija Badel", 2000.

143

Nazdravimo pivom i kavom

Za razliku od "Badela 1862", iji zaposlenici po gradu raznose transparente kao znak prosvjeda protiv svog veinskog vlasnika, dvojica drugih zagrebakih proizvoaa pia i napitaka - Zagrebaka pivovara i "Franck", a gdje je pretvorba obavljena na zadovoljstvo zaposlenih, ire svoje poslovanje, a posljednja Nagrada grada Zagreba najrjeitije govori o uspjehu tih dvaju ilikih poduzea. Za poetak estitajmo nagraenima, a ona uobiajena fraza kako je nagrada dola u prave ruke, u ovom sluaju prestaje biti frazom, ako znamo da su i "Franck" i Zagrebaka pivovara na zagrebakim (i ne samo zagrebakim) stolovima ve stotinu i sedam godina, a da tradicija pijenja kave i piva u Zagrebu see i mnogo dalje i dublje u gradsku povijest. U Zagreb je kava stigla iz Bea, i to ak sedamdeset godina nakon to se pila u carskoj prijestolnici, ali je zanimljivo pripomenuti daje prvu kavu Belijama toio jedan na ovjek, imenom Georg Frank Kolschitzky, koji je osamdesetih godina 17. stoljea kruio bekim ulicama s kotlom i daicom o koju su bili objeeni lonii i vrevi. Miris vruetrkische Suppe Kaffen brzo je osvojio cijelu Monarhiju. U Zagrebu se kao prvi kavanar pojavljuje neki Valentius Horro, ije podrijetlo nije poznato, ali se zna da je pravo graanstva u Zagrebu dobio 1756. Zagrepani su kod njega pili kavu na sjevernoj strani tadanje Harmice, otprilike na mjestu dananjeg Ban caffea. Kasnije su u grad pristigli i drugi kavanari, i to

144

mahom stranci, uglavnom Austrijanci, Nijemci, Belgijanci i Moravci. Moda je i to razlog zato Zagrepani dugo nisu prihvatili tursku kavu, pa tako Kreimir Kovai pie kako je tako pripremljena kava bila samo za prostake. U zagrebakim se kavanama pila samo bijela kava ili kapuciner, a turska se toila samo po sajmovima. Nakon kavana pod atorom, prve prave kavane, to e rei beke kavane, u Zagrebu se otvaraju sredinom devetnaestog i na poetku dvadesetog stoljea, a Jelaiev je trg, naravno, pozornica s kavanskim tendama i konobarskim tacnama ljeti, te s okruglim kamenim stoliima, uglavnom prekrivenim najsvjeijim novinama na drvenim stalcima, te zvrndavim kitnjastim blagajnama i openito posebno kienim interijerima koji goste mame ve s ulaza, u svako doba. U kavani se, naravno, pije i pivo. Iako nikad nismo postali pivarska nacija, kao Nijemci, esi, Danci, Englezi, pa ak i Amerikanci, uvozno se pivo pije puno ranije nego to po gornjogradskim pivnicama i kunim pivovarama otpoinje domaa primitivna proizvodnja piva. Nekad je i jedna ulica na Gornjem gradu nosila ime - Pivarska, i to sve do 1929., kad je dobila dananje ime Basariekova. Prva industrijska proizvodnja piva otpoinje 1892. otvaranjem Zagrebake pivovare na kraju Ilice. S kolikom znatieljom i oduevljenjem Zagrepani doekuju svoju prvu pivovaru biljei dnevni list "Obzor" koji izvjetava kako se prvog dana na otvorenju ilike pivovare izredalo vie od osam tisua Zagrepana, te kako su svi hvalili kvalitetu domaeg piva... estitajui ovim dvama dobitnicima Nagrade grada Zagreba, valja, bez slavljenike pjene, podsjetiti kako je

145

Zagrebakoj pivovari ipak najvrjednija nagrada to Zagrepani, podjednako stari i mladi, jednom od njenih najpopularnijih piva tepaju - Oujaa. A prava nagrada "Francku"je to e podjednako sve generacije Zagrepana "Franckovu" kavu, njen miris i kakvou, neizostavno uzeti kao najpreciznije mjerilo za sve ostale kave na svijetu. Dodamo li Zagrebakoj pivovari i "Francku" jo i nekad treeg (ili prvog) medu zagrebakim divovima i gradskim sinonimima pia i napitaka - "Badel 1862"onda nam ne preostaje nita drugo nego da se napijemo kako bismo zalili ili svoju tugu ili svoju sreu, ovisno o nainu i uspjehu ove nae jo uvijek aktualne pretvorbe. "Jutarnji list", 1999.

146

ivotopis pretvorbene udavae

Uz ostale bive vlasnike i nasljednike od biveg reima otetog i nacionaliziranog vlasnitva, u javnosti su se, pomalo srameljivo, javili i nasljednici Plive. A sve to je u vezi s Plivom izaziva pozornost javnosti, to je i razumljivo budui da je posrijedi jedina zagrebaka i nacionalna tvrtka koja na Londonskoj burzi bogovski kotira i vrijednost ijih dionica i nadalje raste. A i bez toga, na civilizacijskoj karti Zagreba i Hrvatske, Pliva oduvijek ima posebno mjesto. U svom dugom vijeku od sedamdeset i osam godina (1921-1999), Pliva je, uz jo nekolicinu zagrebakih tvrtki ("Franck", Zagrebaka pivovara, "Ba- del 1862", Zagrebaki velesajam, Kra, Gradska tedionica, ZET, "Konar" itd.), postala opim mjestom kolektivne svijesti Zagrepana i istinskim zagrebakim sinonimom, iako je svojim proizvodnim programom i poslovnim uspjesima, kao to je ope poznato, odavno prerasla zagrebake i nacionalne okvire i na irem se europskom i svjetskom planu izborila za vlastito ime. U svoje ime Pliva je ugradila ne samo suvremenu tehnologiju u proizvodnji lijekova, moderne proizvodne pogone na rnomercu i reprezentativna predstavnitva irom svijeta, nego ono to je za uspjeh i najvanije strunost i znanost, vlastiti istraivaki rad, vrhunsku kvalitetu proizvoda i poslovanja, a bez ega suvremena farmaceutska industrija ne moe opstati, niti bi imala ikakve anse na izbirljivom svjetskom tritu lijekova uope isPLIVAti, a kamoli postati - Pliva. A Pliva nije od juer i u tome je takoer jedan od kljunih trenutaka

147

njena uspjeha: kontinuitet, tradicija, radno iskustvo od sedamdeset i osam godina... Plivin je poetak pomalo romantian. U godini osnutka, naravno, jo se ne zove Pliva nego "Katel", i nije u Zagrebu nego u Karlovcu, a temelje novoj tvornici udara nekolicina strunjaka i vizionara (profesori Janeek i Ladany i dr.), okupljena u tipino ladanjskom ambijentu, na ostacima nekadanjeg aristokratskog katela. S vremenom "Katel", kao pretea dananje Plive, postaje ime prisutno i traeno i vie nego to svojim skromnim kapacitetima moe dati. Stoga skuptina dioniara "Katela" 1927. donosi presudnu odluku: preseljenje u Zagreb. Jer za proizvodnju lijekova najvanija je strunost i znanost, a veina strunjaka i znanstvenih institucija gdje je drugdje nego - u Zagrebu! Tih kasnih dvadesetih Zagreb, zahvaljujui vitalnosti svoga gospodarstva te sposobnosti i snalaljivosti ljudi na gradskom kormilu, raste upravo amerikanskim koracima, kako za razdoblje aktualnog gradonaelnika Heinzela piu zagrebake novine. Tako "Katel" maksimalno koristi prednosti Zagreba i na svom istraivakom radu okuplja najvanije znanstvenike, meu kojima je i budui nobelovac Vladimir Prelog. Formirana je i "Prelogova kola istraivanja" koja donosi nove poslovne uspjehe sada ve dobro uhodanoj tvornici koja e to ostati sve do ranih etrdesetih kad se zbog svjetskog rata obustavlja dotok sirovina iz uvoza. Godine 1941. nova vlast "Katel", taj na najvei kemijsko-farmaceutski obrt, prisvaja, pa odreeno vrijeme funkcionira kao dravno vlasnitvo, da bi godinu dana kasnije novoformirani Dravni zavod za Proizvodnju Lijekova I VAkcina - PLIVA,

148

preuzeo vlasnitvo od ak 96,66 posto. Tako stari "Katel" i slubeno postaje Pliva. U moguoj diobi dananje Plive, te nae nacionalne hit tvrtke, koja je samo Sumamedom napravila posao stoljea i uspjela zadrati svoju cijenu na Londonskoj burzi dionica, svakako bi svoj dio kolaa trebali dobiti i nekadanji vlasnici, odnosno njihovi nasljednici, iako najvie dionica, barem moralno, pripada svim onim zaslunim znanstvenicima, na elu s nobelovcem Prelogom, koji su svoja struna znanja i znanost pretoili u proizvodnju lijekova, a bez ega Pliva nikad ne bi bila to to danas jest. Pliva je naa najatraktivnija i najprofitabilni- ja udavaa u ovoj naoj pretvorbenoj pronji. "Jutarnji list", 1999.

149

Povijest gradske kante za smee

Ima li meu dananjim zagrebakim smetlarima i neki Hercegovac? Naravno da nema. Ali nema, naravno, ni jedan Zagrepanin. Ni Dalmatinac. Ni Istranin. Ni Slavonac. Ni Lianin... Pa tko onda mete gradske ulice, tko odvozi smee? Tko je, dakle, u Zagrebu smetlar? Tako sam neki dan, to u ali, a to ozbiljno, razgovarao sa svojim ljubaznim domainima u "istoi", tom samozatajnom i nadasve istom gradskom poduzeu s Radnike ceste, o kojem se, dodue, ne pjevaju pjesme, ali koje je itekako zasluno za onu najljepu pjesmu o gradu - Bijeli Zagreb grad. Prije nego to na moje retoriko pitanje ujemo i odgovor s odgovornog mjesta, da uvuemo ruku u zagrebaku kantu za smee, pa da vidimo dokle see tradicija i povijest ienja grada i komunalne slube za odravanje istoe u gradu? Najraniji trag pravne regulative, tj. gradskog propisa za odravanje reda i istoe, s predvienim sankcijama, nalazimo jo u prvoj polovici petnaestoga stoljea, kada moemo proitati ovakvu odredbu: Neka se ni jedan ovjek ne usudi ni na jedan nain baciti ili ukopavati na gradskim ulicama smee, puki zvano smeti, koje je pomeo u kui ili vodu od pranja suda i drugu neistou, osobito pepeo, puki zvano perilo ili poplati... Istim propisom propisuju se i novane kazne, koje rastu po opetovanju prekraja. Ali to je jo doba kad se gradskim Sta-

150

tutom mora graanstvo upozoravati da se ne smiju bacati strvine ivotinja u bilo kojem stanju na trgove i pred kraljevsku palau... Iz godine 1652. doznajemo za odredbe gradskog Statuta u kojima se nareuje: Red i istoa neka se svugdje u gradskim kotarima i ulicama odrava. Na to neka pazi gradski fiskus (inovnik)... Sve je to, naravno, puno prije pripajanja gradskih jurisdikcija Gradeca i Kaptola u jedinstveni grad 1850. (okrugla obljetnica u rujnu), kad stare feudalne propise zamjenjuju novi koji doslovno nareuju kako gradsko poglavarstvo mora bdjeti nad istoom gradskih ulica i cesta. Tek prelaganjem potoka Medveaka i uvoenjem gradske kanalizacije u doba gradonaelnika Adolfa Moinskog devedesetih godina 19. stoljea, te prvim asfaltom i ulinom rasvjetom poetkom 20. stoljea, standard urednosti, istoe i izgleda grada potie Zagrepane da svoj grad nazovu Bijeli Zagreb Grad. Dananje gradsko javno poduzee "istoa" ima, dakle, debelu tradiciju pred sobom, ali se slubeno nadovezuje na svojeg izravnog prethodnika iz 1923., kad gradonaelnik Vjekoslav Heinzel ienje grada i odvoz smea ukljuuje pod ingerenciju Grada, kao posebno gradsko poduzee, dok su ranije isti posao za Grad obavljali razni privatnici. Tih dvadesetih godina pod Heinzelovim kormilom, Zagreb gazi amerikanskim koracima, kako tadanje novine piu o proirenju grada, gradnji cijelih gradskih predjela i gradskih institucija, i na svakom koraku uljepavanju, minkanju i ienju grada. Smee se odvozi, naravno, zaprenim kolima, specijalno izraenim kolima s

151

visokim trugama, a konji e kroz povijest gradske istoe kloparati po gradskom asfaltu sve do pedesetih godina, kad e s ulica zauvijek nestati konjska zaprega, a u odvozu smea zamijenit e ih kamioni, uglavnom prage i kode. Danas u "istoi" i prednjae najsuvremeniji mercedesi. U tom naem gradskom poduzeu, kome je ove godine 77. roendan, pripovijedaju mi sluaj jednog potencijalnog stranog ulagaa koji je o zagrebakoj "istoi" oito imao drugaiju predodbu. Kad je, naime, uao u krug poduzea na Radnikoj cesti i zavirio u hangare s urednom polihtanim mercedesima ustuknuo je i, naravno, odustao, jer je oekivao neki "bogeki" vozni park, zaboravljajui koliko iskustvo, tradiciju i povijest ienja grada Zagreb ima za sobom. I sad odgovor na pitanje s poetka: Meu istaima gradskih ulica uglavnom su Zagorci, koji su posljednjih godina preuzeli vodstvo od Meimuraca. Nek se, dakle, zna da Zagorci ne daju samo predsjednike nego i smetlare. "Jutarnji list", 2000.

152

Sedamdeset joj je godina tek

Ako je Dolac naa katedrala klope, kao to vele, onda su Zagrepani, kao kupci, vjernici koji svakodnevno masovno hodoaste na tu staru gradsku trnicu da bi napunili eluce, ali prije toga ispraznili depove. Na Dolcu je sve na prodaju, i tako to traje tono sedamdeset godina. Dugo smo ekali i doekali, piu dnevne novine "Veer" 1. rujna 1930., te nastavljaju: Otvorenje nove trnice obavljeno je sveanim nainom. To je i razumljivo, jer su rijetki gradovi koji se mogu podiiti ovakvim modernim trinim ureajima. Strani, koji su u posljednje vrijeme kako se trnica dogotavljala, posjeivali grad, priznavali su to s puno hvale... Sveano otvorenje bilo je ureeno za osam sati ujutro, kad je ve bila puna terasa iznad hladione gradskih zastupnika na elu s gradonaelnikom i podgradonaelnikom, s predstavnicima banske uprave i raznih privrednih ustanova. U asu sveanog ureenja bio je cijeli prostor meu boksovima i prodajnim mjestima potpuno popunjen graanstvom, koje je eljelo ovom inu prisustvovati. Svi boksovi bili su naroito ukraeni i krcati prvorazrednom robom na prodaju... Za grad od oko stotinu i osamdeset tisua stanovnika, koliko je te 1930. Zagreb imao, nova trnica na Dolcu i nova klaonica u Heinzelovoj, to e se neto kasnije otvoriti, bila je prvorazredni dogaaj. Pogotovo ako se uzme da je rije od dvjema najmodernijim i najsavrenijim ustanovama takve vrste u Europi, te da je u ime novog i modernog na Dolcu morao biti rtvovan i poru153

en itavi splet starih, tronih i memljivih kua i uskih sjenovitih ulica, kao posljednji otoi srednjovjekovnog Zagreba, a o emu se u gradu raspravlja (i svaa) etvrt stoljea, tj. jo od 1906., kad je prijedlog da se nova gradska trnica sagradi na mjestu stare Jahaonice u Martievoj odbaen. Danas moemo kazati, rei e u trenutku sveanog otvorenja trnice na Dolcu 1. rujna 1930. aktualni gradonaelnik Stjepan Srkulj, da nema graanina koji ne bi s uitkom promatrao ove prostorije, a i ovu istou, koja ovdje kod prodaje vlada. lako mu je pripala ast sveanog rezanja vrpce na Dolcu, gradonaelnik Srkulj je u ovom velikom i za grad znaajnom projektu imao dvojicu poduzetnih i za Dolac zaslunih prethodnika. Najprije se gradonaelnik Janko Holjac zalae da se stari Dolac izvlasti i raskri prostor za trnicu, ali kako dolazi prvi svjetski rat, taj najosjetljiviji dio posla, rjeavanje imovinsko-pravnih odnosa, dolazi na red tek 1925. za naelnikovanja vie nego agilnog Vjekoslava Heinzela. Heinzela u sveanom slovu ne zaboravlja spomenuti i njegov nasljednik i promotor nove trnice gradonaelnik Srkulj: Gospodin Heinzel, kad je nedavno u vijenici u jednoj debati kazao da e se Zagreb s ovom trnicom piniti, pogodio je... i mogu ka zati da ovako lijepo ureene trnice nisam za nedavnog posjeta vidio ni u Amsterdamu. Vidio sam tamo mnogo vee, ali ovako lijepe nisam vidio. Zavravajui prigodno slovo na otvorenju prije sedamdeset godina, tadanji e gradonaelnik Srkulj podsjetiti: Gospodo, kad sve to uoimo, ja sam uvjeren da e ova trnica postati mezime grada Zagreba. Pogotovo zato to e ljudi svakog dana dolaziti ovamo.

154

Da dolaziti - hodoastiti! I Zagrepani i njihovi gosti. I kupci i dokoliari. I u urbi i iz obiaja i efa, i nametljive galamdije i svadalice, kao i tihi, samozatajni uivaoci i merkatori. I tako, sve zajedno, prema nekim procjenama, i do sedamdeset tisua ljudi dnevno! Koliko je ta procjena vjerodostojna, teko je rei, ali sigurno je jedno - da je Dolac svakog jutra, razmjerno prostoru, najnapuenije mjesto u gradu i u dravi. I, svakako, najarenije i najmirisavije, koje podjednako iri nosnice i lisnice. Dolac je, uz ostalo, najea i najljepa razglednica grada. I najbogatija i najglamuroznija gradska scenografija, koju svakog jutra po svom ukusu, ali s velikim repektom, postavljaju prodavai, da bi je potom kupci, takoer po vlastitu ukusu, ali i po svojim mogunostima, ruili i s Dolca odnosili u svojim cekerima, vreicama, mreicama, rogoarima, torbama i depovima. Ili jednostavno svojim osjetilima i podraajima, koji su na Dolcu kroz ovih sedamdeset godina, tovie, i roeni i odnjegovani. "Jutarnji list", 2000.

155

Odlazak starog Kvatrica

Gledam predstavnika Gradskog poglavarstva kako s malog ekrana objavljuje najnoviju vijest: dugo oekivano preseljenje trnice na Kvaternikovu trgu napokon se ostvaruje. Preseljenje trnice na novu lokaciju, na tzv. Goricu, moglo bi se ostvariti jo ove godine... Vijest, dakle, koju Zagrepani primaju s radou. I sam se veselim tom oekivanom, a tolike godine odlaganom urbanistikom potezu gradskih vlasti, a ipak, osjeam se - neu rei tuno, ali svakako nostalgino. Koliko god mi je jasno da trnica na skuenom prostoru starog trga nema vie mjesta, da je nekadanji Meanji trg, pa kasnije Kvaternikov, kao gradski plac tek stara razglednica i vrijeme djetinjstva i mladosti, toliko alim zbog tog rastanka. Kvaternikov trg, popularni Kvatri, oduvijek, otkad pamtim, a pamtim, naalost, dugo, za nas iz istonog dijela grada bio je ne samo mjesto trgovanja nego i glavni gradski trg i mjesto susreta i druenja s rodnim gradom. Kad bi se kod nas na istonoj gradskoj periferiji reklo da idemo u grad, a ta bi se reenica izgovarala u povienom tonu i pomalo sveano, znali bismo da idemo ak do Kvatria! Do Kvatria bismo ili, naravno, tramvajem broj 11, ali i zaprenim kolima, s platonima, trugama i flajvagenima, biciklima, motorkotaima s prikolicama, kamionetima i osobnim automobilima, a na svim tim prijevoznim sredstvima nai su susjedi, nai ukuani, ili ak mi sami, furali ula, zaveljaje, korpe, koare i vree sa 156

svjee ubranim voem i povrem i na taj nain popunjavali i tako bogatu ponudu te stare gradske trnice, a usput, naravno, dopunjavali vlastiti kuni proraun. Koevi prepuni rosne prajzerice, koare arkocrvenog paradajza i pedalj velikih mesnatih paprika, koare zrelih treanja i jagoda s naih okunica, povrtnjaka i vrtova uz korito neko istog i bistrog potoka Bliznec, selili bi se ve u osvit zore na Kvaternikov trg, gdje su nae bake i mame, tete i strine, sva sila poznatih i manje poznatih susjeda preko dugakih drvenih klupa i tandova nudile svoju svjeu robu i kriomice ispod klupe zbrajale svoj skromni dnevni utrak. Na povratku s placa vei dio zarade ostao bi u poznatim duanima Kod kokoi, Kod Borovaka ili Kod Draenovia u Maksimirskoj. Dok su ene trgovale na placu, muevi, koji bi u tim ranojutarnjim selidbama prigradskih vrtova na Kvatri obavljali ulogu prijevoznika iliti foringaa, priutili bi sebi topli gablec kod oblinjih Dva goluba i Orljave, naruujui obvezno rajlec, fileke, pluica na kiselo ili dinstane bubrege s restanim krumpirom, a to bi, naravno, za sobom povuklo litru i sifon, kriglu piva ili samo mrzli himbersaft... To su bile pedesete kad je moja generacija malomaturanata iz Harambaieve i Kulanove markirala, pa umjesto na satu matematike ili ruskog, satove provodila izmeu tandova i klupa, hrskajui usput re peenu kajzericu, emlju ili umanjkom premazani mlijeni brio. ezdesetih se, meutim, sve promijenilo, pa i kriteriji i standardi same trnice, njenih prodavaa i kupaca. Na Kvaternikovu trgu (15. veljae 1968.) otvorena je Nama! Naminim pokretnim stubama popeli smo se u zrak, odakle je pogled na oblinji stari plac odmah drugaiji. U novo157

nastalom potroakom mentalitetu, koji se poinje stvarati upravo novom modernom robnom kuom, klasina otvorena gradska trnica, kakav je stari plac na Kvatriu, uza svu svoju svakodnevnu ponudu i potranju, nema vie mjesta za nostalgiju i sentiment. Ili bi barem tako trebalo biti. A zanimljivo je da se s gradnjom Name na Kvaternikovu trgu, a koja je u ono doba najvea robna kua ne samo u Zagrebu i u Hrvatskoj nego i u tadanjoj dravi, slino kilavilo kao i s preseljenjem trnice s Kvatria. S tom razlikom to je dolazak Name na Kvaternikov trg obradovao sve, a odlazak placa s Kvatria veseli sve, pa ak i nas koji smo na toj staroj trnici ipak mnogo vie kupili nego to smo prodali, pa imamo valjda pravo biti i malko sentimentalni, ak i onda kad u novom Mc' Donald'su naruuju hamburger. "Jutarnji list", 1999.

158

Bolleova bolja polovica grada

Na otkrivanju biste graditelju mirogojskih arkada (poetak srpnja 2000.) postavljeno mi je zanimljivo pitanje: Jesam li ja na ovoj sveanosti na ulazu u arkade nazoan kao gradski zastupnik ili kao kolumnist "Jutarnjeg lista" ili samo kao obian Zagrepanin? Odgovorio sam, naravno, jesam, lako sam htio ispasti samo duhovit, ispalo je da je odgovor ozbiljan i precizan. Kako je Hermann Boll u vie navrata bio gradski zastupnik, ve je i to razlog da se poklonim svojem kolegi s kraja devetnaestog stoljea (u Zagreb doao 1879.) i s poetka dvadesetoga (umro 1926.). Kao Zagrepanin doao sam Hermannu Bollu, naravno, zahvaliti za sve to je za Zagreb napravio, a kao kolumnist koristim, eto, prigodu da u ovoj kolumni podsjetim na neka od njegovih djela i tragove njegova umijea, radinosti i ljubavi za ovaj grad, a to nam ostavlja u nasljedstvo. Da nita drugo nije napravio nego samo mirogojske arkade, u kojima je i sm pokopan (u susjedstvu Stjepana Radia) i gdje je upravo izloena njegova bista, izraena jo za njegova ivota (u gipsu ju je 1902. izradio kipar Johann Beyer, da bi na bronani odljev ekala sve do ovih dana), uao bi u (nepostojeu) knjigu zaslunih Zagrepana. Meutim, Boll je, zbog svojih graditeljskih djela izvan Zagreba (uz ostalo, crkva u Mariji Bistrici i, naravno, Strossmayerova katedrala u akovu), na dostojan nain zastupljen i u velikom almanahu Znamenitih i zaslunih Hrvata 925-1925.

159

Podrijetlom Francuz, roenjem Nijemac, kolovan u Beu, cijeli radni i stvaralaki vijek proveo je u Zagrebu i u Hrvatskoj, postavi tako znamenit Hrvat i, svakako, vie nego zasluan Zagrepanin. U Zagreb Boll stie godinu dana prije zloglasnoga potresa 1880. i prvi vei posao mu je da s bekim arhitektom Schmidtom projektira zgradu dananje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu. Iako frikopeeni Zagrepanin, u spomenutom potresu ima razloga biti i sm potresen, i to ne samo kao graanin u tom trenutku vie nego nesretnoga Zagreba, nego i kao graditelj zrinjevakog HAZU-a, u koju je potres svojom rui- lakom silom uao prije nego to su se u nju uselili hrvatski akademici. Ali kako je svako zlo za neko dobro, tako je potres iz 1880. pokrenuo zagrebaku energiju, odkri- nuo stvaralaki duh i kapital, teje za graditelje odjednom bilo mnogo posla. Zajedno njegovo, u Zagrebu najpoznatije, djelo (u zajednici s arhitektom Schmidtom), nastalo na potresom poruenom Kaptolu, do dana dananjega nisu prestale pohvale, ali i pokude. To je, naravno, zagrebaka prvostolnica, ona dva neogotika tornja katedrale koji predstavljaju najpoznatiju vizuru Zagreba unutar cijeloga stoljea. Kritiari kaptolsku katedralu nazivajuBollovom lanom gotikom (Krlea) ili, kao Szabo posprdno - boletinom, a u to ovaj povjesniar Zagreba ubraja jo neka Bollova zagrebaka ostvarenja. Za nadati se je da pod svojom posprdnom kovanicom, profesor Szabo ne misli i na Obrtnu kolu (dananji Muzej za umjetnost i obrt), koju je Boll, ne samo gradio (1882.), nego, zajedno s Isom Krnjavijem, pokrenuo i kao ravnatelj vodio sve do 1914. Zato je i razum-

160

ljivo to su se na otkrivanju Bolleove biste ispred mirogojske crkvice Krista Kralja, nali predstavnici kole za primjenjenu umjetnost, stanara s desnog krila Bolleove zgrade s Kazalinog trga, kao i predstavnici Muzeja za umjetnost i obrt, smjetenog, i posljednjih godina dobro voenog, u veem dijelu prepoznatljive monumentalne ute zgrade. Nedostajao je samo arhitekt Branko Silain, koji ima isto kao i ja tri (ako ne i vie) razloga pokloniti se Hermannu Bolleu: kao kolega arhitekt, kao Zagrepanin i kao autor hrvatskog paviljona na Svjetskim izlobama, budui da je Bolle slian posao Silainovu obavio 1900. u Parizu. Na toj izlobi bio je i jedan od najpoznatijih Zagrepana toga doba - Antun Gustav Mato, kojega bi, kao lajtmotiv i ovog prolotjednog dogaanja oko otkrivanja Bolleove biste na Mirogoju, mogli citirati: Hrvatska smrt uvijek je imala vie ukusa od hrvatskog opinstva... Da ne citiram ba ovovremenskog gradskog cinika koji zna rei kako sve kaj u Zagrebu vrijedi, odavno je ve na Mirogoju, jer to jednostavno nije istina; nekaj je ostalo i na Zavodu za zapoljavanje! "Jutarnji list", 2000.

161

Kralj mlijeka u Jambriakovoj vili

Ne znam je li novi vlasnik prelijepe stare vile Okrugljak, nebrojno puta uslikane u domaim i stranim filmovima i televizijskim serijama, proli tjedan gledao TV kalendar na HRT-u. ist sumnjam, jer hrvatski kralj mlijeka, koji je unatrag nekoliko godina vlasnik vile, nikad ne bi postao kralj, da vrijeme gubi na gledanje, sluanje i itanje o povijesti Zagreba. Vilu Okrugljak projektirao je zagrebaki graditelj (tako su se neko zvali arhitekti) Janko Jambriak, o kojem je proli tjedan TV kalendar dao prilog, a u povodu godinjice smrti tog inae najplodnijeg arhitekta od sredine ezdesetih pa do prve polovine osamdesetih devetnaestog stoljea. Jambriak je inae umro kao to je i ivio-javno na ulici, izloen pogledima prolaznika, kao to su izloene i brojne palae koje je projektirao. Pozlilo mu je, naime, u tadanjoj kavani "Zagreb" na Zrinjevcu, a srana ga kaplja sruila na ulici, nedaleko njegove obiteljske jednokatnice (treba li uope i spominjati da ju je sam projektirao i gradio?) na uglu Preradovieve i erjavieve, a koja jo i danas tu stoji, naravno, opustoena i unitena, bez imalo sjaja koji joj je neko udahnuo njen graditelj i stanar. Jambriakovo graditeljstvo nastavlja se na slavnog Bartola Felbingera i njegova poznata klasicistika rjeenja iz prve polovice devetnaestog stoljea, no sam Jambriak u svojim projektima uspjeno kombinira elemente

162

klasicizma i renesanse. Meu poznatim zgradama s peatom i potpisom Janka Jambriaka danas su to Kemijski laboratorij, koji je u doba gradnje, iza HAZU-a, bio najisturenija toka grada prema jugu, potom jo i danas dojmljive zgrade najstarijeg Donjeg grada - Teslina 2 i 11, Gajeva 29, Juriieva 2a, Preradovieva 18, Tomieva 3, Ilica 68, erjavieva 32, Mesnika 23 i Zrinjevac 15, gdje je godinama bio Splendid, a danas kavana Lenuci itd. Jambriakje sudjelovao i u gradnji jedne od prvih i najveih palaa na novooblikovanom Trgu N, kasnije Zrin- skom trgu - Sudbenog stola, danas upanijski sud. Iako najplodniji i najizvoeniji arhitekt druge polovice stoljea, Janko Jambriak je nalazio vremena i za poduku; odkolovao je nita manje nego pedeset i sedam graditelja i raznih graevinskih obrtnika. Uza sve to bio je drutveno aktivan, pa je tako godinama obnaao dunost gradskog vijenika, predsjedavao Streljakom drutvu, a pomalo se bavio i politikom, ponesen novim nacionalnim duhom, koji se, irokih razmjera, javlja nakon fatalnog Bachova apsolutizma. Priklonio se, naravno, Jurju Strossmayeru, pa je tako raskona zaprega akovakog biskupa, politikog voe i mecene, nerijetko stajala parkirana ispred Jambriakove obiteljske ugaonice, gdje su se, uz mnoga slavna imena tadanjeg drutvenog Zagreba, vrzmala i brojna domainova djeca. Tako e Jambriak, nakon kaplje to ga je pogodila u 56. godini ivota, ostaviti sedmero djece (ena mu je prije umrla), a o kojima e se nastaviti brinuti Jambriakova neudata sestra Marija Jambriak, poznata pedagokinja i prva naa feministica, ije ime danas nosi jedna stara zagrebaka pedagoka institucija - enski internat u Opatikoj.

163

U obiteljsku vilu koju je Janko Jambriak izgradio na Bukovakoj cesti, planirajui se sa svojom brojnom djecom nastaniti i tu u zelenilu uivati u zasluenoj mirovini, on nikad nee useliti; tek to je vila dogotovljena, njen je graditelj i vlasnik umro. Vilu e otkupiti Matija Lisiar, a na njenu dvoritu danas svoje posljednje dane provodi Noina arka, prihvatilite za naputene pse. Vila Okrugljak dobit e svoje kopije u vilama Nad Lipom i onom Jamnike kiselice, to ih je Janko Jambriak projektirao, a i kasnije u gradnju ladanjskih vila ui e struni naziv - stil okrugljak, a to je ovom najplodnijem arhitektu druge polovine devetnaestog stoljea svakako kompliment, na koji, eto, podsjeam i ovom kalendarskom prigodom. "Jutarnji list", 1999.

164

Toranj meu arhitektima

U ovoj sve agresivnijoj takozvanoj arhitekturi, koja posljednjih godina opasno nagriza koliko-toliko skladnu urbanu cjelinu i tkivo ovog nam starog grada, pogotovo njegove rubne dijelove i, pogotovo, njegovo sjeverno podbreje; u strahu od onih sablasnih kuerina, raznih novokomponiranih kurija, kula i dvoraca, pa i ponekog broda (!), koji zastraujue paraju pitom krajobraz, ovjek ima potrebu zatititi se. Osobno se titim tako to se hvalim kako mi je u susjedstvu na Gornjem Bukovcu i jedna prelijepa obiteljska vila, projektirana od strane poznatog arhitekta Bere erbetia (u njoj trenutno obitava direktor Svjetske banke), ili to sam prijatelj jednog od najinventivnijih arhitekata dananjice Brankom Silainom (uz ostalo, 1999. godine zadivio je svijet fascinantnim projektom Hrvatskog paviljona na Svjetskoj izlobi u Lisabonu, pa neto slino ponovio i 2000. u Hannove- ru) ili to se znam s metrom Marijanom Hriem, projektantom Cibonina tornja i krematorija. I da ne nabrajam dalje. Sve je ovo kao mali uvod za ovaj prigodni obljetniki zapis o jednom od najveih naih arhitekata, klasika hrvatske i zagrebake arihitekture izmeu dvaju ratova, a kojega sam imao ast i osobno upoznati. Rije je o arhitektu Stjepanu Planicu, iju smo stotu obljetnicu roenja i petnaestu godinu od smrti upravo obiljeili. Arhitekti su kao struka, barem to se popularnosti i kolektivnog pamenja tie, nepravedno u podreenom poloaju od, recimo, slikara, kipara, redatelja ili knji165

evnika. Razlog je tome vjerojatno to to se kue rijetko potpisuju, a kad se i istakne ploica s imenom arhitekta, rijetko e privui pozornost i skrenuti pogled prolaznika. Zato je najvei kompliment kad se kua prozove imenom arhitekta, kao to je to sluaj s Planiem. Jo i danas, premda je izgraena prije svjetskoga rata, ugaoni i zaobljeni stambeno-poslovni toranj na uglu Bogovieve i Gajeve Zagrepani zovu Planieva zgrada ili Planiev toranj. Stari se Zagrepani sjeaju da je u toj Planievoj zgradi neko bio "Siemens", pa i Metro-Goldwyn-Mayer. U Planievoj zgradi sve do smrti ivio je pjesnik Drago Ivanievi, a godinama ivi na poznati skladatelj i dirigent Miljenko Prohaska. Arhitekt Plani projektirao je i Tomislavov dom na Sljemenu, zgradu HAK-a u Drakovievoj, poznata je Planieva okrugla vila na Gornjem Prekriju, pa vile s ravnim krovom na Mirogojskoj i Vila Tropina u Remetama. Sam Plani ivio je u na poetku Radnikog dola, nadomak Ilikoga placa, u jednostavnoj, pa zato i prelijepoj vili, koju je - treba li rei? - sam projektirao, uklopivi je u breuljkast teren, s dnevnom sobom u dvije razine i radnim kabinetom ostakljenih zidova s pogledom u gornjoiliki umarak. Moj mi je domain, gladei kratko podtucanu bijelu bradu, pripovijedao o svojim uiteljima, uzorima i istomiljenicima u arhitekturi. Pripadao je znamenitoj Hegeduievoj grupi Zemlja, u kojoj su se nali sve sami velikani hrvatske i zagrebake arhitekture - Ibler, Kauzla- ri, Gomba, Gali i dr. Prvi uitelj mu je bio arhitekt Rudolf Lubinski, jedna od najmarkantnijih figura secesije u Zagrebu (projektirao zgradu Nacionalne i sveuiline

166

knjinice), a prvi vei posao, nakon zavrene Bolleove Graditeljske kole, bila mu je suradnja s Lubinskim na zgradi Socijalnog osiguranja u Mihanovievoj. U to doba, kasnih sedamdesetih, kad sam ga posjeivao, arhitekt je Plani ivio sa suprugom Katarinom, koja je, kako mi se sama pohvalila, imala ast osobno razgovarati s A. G. Matoem. Obiljeavajui stotu obljetnicu roenja zagrebakog arhitekta Stjepana Planica, ne mogu odoljeti a da ne odvrtim film svog posjeta naem velikom metru arhitekture, a ve samo sjeanje na nj melem je na ranu to naem gradu, pa i nama samima, nanosi ova dananja sve agresivnija marka-kamen-kuruza arhitektura. "Jutarnji list", 1998.

167

Vizije bez provizije

Novoizabrani gradonaelnik Milan Bandi u svojoj predizbornoj kampanji spomenuo je Vecu Holjevca kao najvei autoritet i uzor. Nita udno i nita neobino. Gotovo da nema gradonaelnika, sve tamo od Mateka Kolara koji je Vecu 1963. naslijedio, pa do Mate Mikia, posljednjeg iz plejade socijalistikih gradonaelnika, koji se nije, javno ili potajice, barem u primisli, pokuao mjeriti s Holjevcem. Isto bi se moglo rei i za sve dosadanje zagrebake gradonaelnike u samostalnoj RH, pa u tome, rekoh, novoizabrani i nedavno instalirani gradonaelnik nije izuzetak. Veco Holjevac je, ponajprije, odsluio najdui gradonaelniki sta u novijoj povijesti grada - gradsko kormilo drao je u rukama od 1952. do 1963., pa se ve samim tim moe usporeivati s rekorderom u duini obnaanja te najvie funkcije u gradu - Adolfom Moinskim, koji je gradonaelniki lanac nosio godinu dana due - od 1892. do 1904. A po uspjenosti i irenju grada, Holjevac se moe nositi i s legendarnim Vjekoslavom Hein- zelom, roenim Zagrepaninom (Holjevac i spomenuti Moinski nisu bili roeni u Zagrebu), koji je dvadesetih godina izgradio Peenicu i Trenjevku, a u sreditu grada i velebnu trnicu na Dolcu. Poznato je da je Holjevac kasnih pedesetih premostio Savu i grad u velikim koracima poveo na njenu junu obalu, a zbog ega su mu Zagrepani odali priznanje bronanim spomenikom na Aveniji Hrvatske bratske zajednice, a koja je na neki nain sukus i sinonim njegove vizije u povezivanju starog i 168

novog Zagreba. Veeslav Holjevac jedini je gradonaelnik kojem se grad oduio monumentalnim, iako prema nekima malko preve socrealistikim spomenikom. U emu je kvaka, zbog ega je Holjevac jedini i neponovljiv i zato su se njegovi nasljednici upinjali da se, ako nita drugo, poistovjete s njim? Ako izuzmemo banalnost kao to je ljubav prema gradu (tel bih vidjeti gradonaelnika koji ne voli svoj grad!), onda je to oigledno vizionarstvo (ali vizije bez provizije, kak bi se to danas reklo), graanska hrabrost, ali i tolerantnost i povjerenje u ljude oko sebe, te velika, velika ljaka. O svemu tome svjedoi nekadanji gradski reporter i urednik "Vjesnikove" gradske rubrike pedesetih i ezdesetih, odavno umirovljeni Dragec Gregec, roeni Trnjan, koji me daruje s izuzetnim reporterskim zapisom, upravo iz tih slavnih graditeljskih Vecinih godina, i koji je osobno poznavao Vecu. Mi nita nismo vidjeli od toga, sjea se Grge. Na mjestu gradonaelnikovih vizija, vrlo slikovito opisanih reporterovim rijeima - samo ljunane jaruge, malo tratine, gustog grmlja i mutne mlake - reporter se, naime, morao uivjeti u futuristike slike budueg Zagrebakog velesajma s alejom nacija punom lijepih paviljona najveih drava svijeta... Grge priznaje kako je iz pristojnosti utio i samo klimao glavom, jer nismo mogli ni zamisliti slike vizionara... Drugi primjer koji govori o Vecinu svakodnevnom angamanu, njegovoj sranosti i izdrljivosti Grgeu je najbolje posvjedoio Vecin ef urbanizma ing. Zdenko Kolacio: svog glavnog urbanista granonaelnik je vrlo esto znao pozivati usred noi da mu se pridrui u obilasku najveih gradskih gradilita.

169

I, napokon, tu je povjerenje koje je Holjevac kao gradonaelnik pokazivao spram svojih suradnika, pa ak i spram gradskih novinara koji su svojim svakodnevnim izvjetajima pratili rast grada. Tako je 1959. za sveano otvorenje Mosta slobode gradonaelnik nazvao glavnog urednika "Vjesnika" Mirka Perena s molbom da mu netko od njegovih gradskih novinara napie izvjetaj o svemu to se u Zagrebu gradi ili je dovreno. Izbor je, naravno, pao na iskusnog gradskog reportera Dragu Grgea, koji se toga sjea: Napisao sam lanak po nalogu glavnog urednika i ujutro u odreeno vrijeme predao ga predsjedniku Gradske skuptine drugu Veci Holjevcu. On je paljivo proitao lanak i bez ijedne primjedbe potpisao ga. Sutradan je moj lanak na drugoj stranici 'Vjesnika ' izaao potpisan gradonaelnikovim imenom i prezimenom. Slavlje je moglo poeti. "Jutarnji list", 2000.

170

Stupii i stupovi grada

Iako ba i nisam sklon vjerovati u uda, pogotovo u Zagrebu koji nije meu gorama, nego samo ispod jedne gore, ovaj put se udo zbilja dogodilo. Nedavno sam, naime, dao intervju jednom uvaenom zagrebakom tjedniku. Sa mnom je razgovarano kao s novopeenim gradskim zastupnikom. Pitanje se odnosilo na moj osobni angaman i moje vienje grada i njegovih problema. Odgovorio sam, naime, zastupniki mudro (ve sam poel!) kako je, eto, ovaj na stari grad bremenit raznim komunalnim problemima i da u se ja, sada kao jedan od upravo postavljenih gradskih stupica. boriti da se bar neki od njih to prije rijee. Uz ostalo sam spomenuo da u sa svoje strane pokrenuti inicijativu za jo jedno u povijesti ograivanje Gornjega grada, ali ovaj put, naravno, ne od Tatara i od Turaka, nego od automobila. isti je kriminal, velim, da se pred automobilima ne moe ni prolaziti po toj naoj povijesnoj jezgri, pa ak ni na trosu, koji je isto pretvoren u zastraujuu stvar koja se zove divlji ili, kak bi Majdak rekel, prljavi parking. ak su, grmim u mikrofon, i ispred Koarievog bronanog Matoa napenalili auto, tako da je stari Gusti sa svoje klupe prisiljen, umjesto u svoj grad, gledati u auspuh i u upak parkirane rage. Dok je srca, mislim si, bit e i Croatia-osiguranja za automobile! A druga je stvar to od automobila vie nije siguran ni Mato ni mi dananji njegovi tovatelji, a ni dananji, a jo manje, ak se ovak nastavi, sutranji Gornji grad.

171

I onda ono udo, ne meugorsko, nego ispodgorsko, zagrebako. Za dva dana kako su novine s intervjuom izale, zovu me neki prijatelji da skoknem do Gornjeg grada. Mislim si, pa valjda me, kao vanu facu (!), ve neto trebaju i u Staroj gradskoj vijenici nemreju bez mene. No, nije mi ni trebalo do irilometodske. Ve me na Strossmayerovu etalitu ekalo to zagrebako udo: Postavljeni su stupici! Automobili vie ne mogu Matou zakriti vidik na njegov grad. Moete me zamisliti! Ma kakav stupi u novoizabranoj gradskoj hijerarhiji, nego stup, bandera, kak se znalo govoriti nekad, kad je jo moj deda Slavek (po mami) iz Remeta bil ovo isto kaj i ja danas, samo se onda, pedesetih, za vrijeme gradonaelnika Vece Holjevca, ta gradska funkcija zvala gradski odbornik, a glavno tijelo gradske vlasti - Gradski narodni odbor. A kako smo ve tada bili skloni skraenicama, kao AF, SKJ ili SKH, tako smo po novinama ili javnim obavijestima, zaheftanim na plotovima i u kunim veama, Gradski narodni odbor ispisivali kao GNO, a druga je stvar to su narodni neprijatelji u okrilju mraka olovkom, ili vjenom olovkom, kako se tih pedesetih zvala kemijska, dopisivali i veliki J, pa je poneki put cijeli grad bio pun - GNOJ-a! A da je i stvarnoga gnoja u gradu sredinom pedesetih bilo - bilo je, jer su njegovim ulicama meu svim automobilima najbrojnija ipak bila zaprena kola s trugama i platonima, pa flajvageni, i naravno, fijakeri. Veco Holjevac, kao gradonaelnik, i moj deda Slavek, kao gradski odbornik, uz razne politike izmete s kojima su se odasvud, a pogotovo iz Beograda (u Beograd su htjeli odfurati ak i Zagrebaki velesajam!) nabacivali na Zagreb, morali su se brinuti i za konjski drek po gradskim ulica-

172

ma, koji se redovito sakupljao i kojim se kasnije gnojila bugarska salata na itnjaku. Uza sve to, gradonaelnik i njegov remetski odbornik nali su vremena i za indelbratne koje je moj deda svome gradskom ocu pekao na glavicama remetskog trsja s prelijepim pogledom na sivi ali lijepi grad nae mladosti. Tak nekaj moj dananji gradonaelnik Milan Bandi i ja kao zastupnik nemamo ansi ponoviti. Istina je da u gradu ima dosta dreka koji emo morati sakupljati, a to se, pak, onih arobnih dedinih indelbratna tie, gospon Bandi ni ne zna kaj je to, ali ni ja, moram priznati, te famozne krmie na tapu ne bi znal tako dobro ispei (pekli su se tako da ih je ar lizao) kao moj deda Slavek. Jednom sam napisal, pa to sad samo ponavljam (a trebalo bi ee ponavljati!), kako se dananji indelbratni, tj. ovovremenske estinske peenice (zato estinske, a ne remetske, bukovake, markuevake itd.?) peku na ploi, polegnuto, a pravi indelbratni, oni mojeg dede Slaveka, nikad nisu bili pognuti, nego su uvijek uspravni, unato svemu. Uspravni su kao ovi friko zabijeni stupici na Strossmayerovu etalitu. A za kraj da vam i otkrijem tko je postavio te stupice i zabranio automobilima na gornjogradsko etalite. To mi je ispripovijedao, uz onaj svoj ve poznati iroki osmijeh i gestikulaciju, donedavni privremeni Vladin povjerenik za Zagreb - Josip Kregar. Ograda je, naime, djelo jednog gradskog slubenika zaduenog za promet u gradu. Da e, dakle, Mato sa svoje klupe i nadalje moi promatrati grad, zasluga je ovjeka koji se preziva - neete vjerovati - Mato! "Jutarnji list", 2000. 173

Roendan modernog Zagreba

estitajmo si stotinu i pedeseti roendan! lako smo, naime, prije est godina proslavili devet- stotu obljetnicu prvog pisanog spomena imena grada, Zagreb kao modemi grad zaivio je prije tono stotinu i pedeset godina. Donoenjem Privremenog obinskog reda za grad Zagreb 1. rujna 1850. dokidaju se, naime, stare feudalne pravice, propisane jo u Zlatnoj buli Bele IV., i uvodi se demokratski ustroj u rukovoenju gradom u kojem sudjeluju i iri slojevi zagrebakog graanstva. Najvanija je odluka toga dokumenta spajanje, kroz stoljea zavaenih (o tome sada svjedoi samo naziv mosta preko potoka Medveak - Krvavi most), dvaju susjednih breuljaka - Kaptola s Vlakom ulicom na jednoj i slobodnog kraljevskog grada, tj. Gradeca ili Gria, na drugoj strani - u jedinstvenu gradsku cjelinu. Donoenju dokumenata za ujedinjenje triju zasebnih jurisdikcija pridonio je ban Jelai, koji e taj povijesni dogaaj prokomentirati ovim rijeima: Velevaan as se pribliuje Vama i Vaem gradu. Upotrebit e te pravo podieljeno u privremenom obinskom zakonu. Izabrat e te novo gradsko poglavarstvo. Kod te prilike moram da progovorim k Vam i od serca, jerbo osjetim vanost ina, koi Vam predstoji, kojega posljedice u daleku budunost siu. Zagreb grad kao sjedite nae domovine valja da bude u svakom obziru izgledom drugim gradovima. Zato Vas opominjem na razboritost te politike. Izaberite poznate domoroce ali neoskvrnjenog muevnog znaaja,

174

izaberite ljude praktine, kojima diela na rieima ne zaostaju... To je ujedno prvi poznati javni istup u kojem se, uz ostalo, Zagreb spominje kao sredite nae domovine. Ban Jelai, kao to vidimo, podsjea na dalekosene posljedice - u pozitivnom, ali i u negativnom smislu - oivotvorenja i primjene upravo donijetog privremenog gradskog Statuta, pa naglaava potrebu razboritosti pri izboru ljudi koji e rukovoditi gradom. Tako e za prvog gradonaelnika jednoglasno biti izabran Janko Kamauf (ulica mu danas povezuje Vlaku s rodilitem u Petrovoj), roeni Zagrepanin, po struci odvjetnik. Nije sluajno da je Kamauf izabran jednoglasno; on je, naime, uz bana Jelaia, i najzasluniji za ujedinjenje grada. Predvodi deputaciju u Be i, kao pravnik, izravno sudjeluje u izradi prvoga gradskog Statuta. A rije je o ovjeku kontinuiteta. Janko Kamauf je, naime, i posljednji gradski sudac Grade- ca, kako se po starim feudalnim regulama zvao predvodnik gradske uprave. Za podnaelnika i Kamaufova zamjenika izabran je Ivan Kozler, trgovac iz Vlake ulice, izborom kojega se eljelo namiriti i primiriti Vlakouli- ance koji su dotad pripadali biskupskoj opini. Plaa prvog gradonaelnika bila je 2.000 forinti u srebru godinje. Zagreb je u doba ujedinjenja i prvog gradonaelnika Janka Kamaufa provincijski gradi od jedva sedamnaest tisua stanovnika, gradske ulice su uske i neureene, potok Medveak je otvoren i za vrijeme proljetnih bujica poplavljuje Harmicu i Ilicu, a kako su jedino svjetlo uljanice i svijee, grad ivi u mraku, ali i u duhovnome mraku, kao rezultat zloglasnog apsolutizma. Gradskom poglavarstvu i njegovu gradonaelniku preostaje da se iz

175

petnih ila upinju da bi savladali gustou mraka od silnih financijskih, politikih i duhovnih tekoa, kojem pridonosi i feudalno nasljee s mnogim predrasudama. Stoga Kamaufovo poglavarstvo donosi niz zakljuaka i pokree mnoge akcije, od ega veina, naalost, ostaje samo kao plan i neostvaren san. Planirano je, tako, otvoriti vie kola, natkriti potok Medveak, uvesti petrolejsku rasvjetu, probiti neke nove ulice, postaviti rezervoar s vodom za gaenje poara na Harmici itd. Za sve to planirano je 400.000 forinti kredita, ali kolebljivost i strah Zagrepana ne doputaju tako velik financijski zalogaj, pa e se veina planiranog ostvarit tek za Kamaufova nasljednika na gradonaelnikom tronu Vjekoslava Frigana, roenjem takoer Zagrepanina. Najzasluniji Zagrepanin za ujedinjenje Kaptola i Gradeca u jedinstveni grad Zagreb prije tono 150 godina roenje u Kamenitoj ulici, a posljednje mu je prebivalite u Visokoj, gdje je 1874. umro od srane kapi. Danas na Janka Kamaufa podsjea ve reena ulica, kao i portret Bele ikoa koji visi u galeriji portreta zagrebakih gradonaelnika u Muzeju grada Zagreba te na zidu jedne privatne kavanice u Donjem gradu. "Jutarnji list", 2000.

176

Odjelo za efa protokola

Ve dugo si nisam dal ivati odijelo po mjeri, ve sam na tako neto i zaboravio, a i ne znam ima li jo u gradu najderske radionice koja u izlogu dri onu famoznu vabljujuu poruku: ivamo po mjeri. isto sumnjam da dananje traper-generacije uope i znaju kaj je to ivati po mjeri. Toga sam se ovih dana sjetio, jer ujem da bi Zagreb, nekad poznat kao grad obrtnika, mogao ostati bez krojakog podmlatka, bez novih najdera, jer Tekstilna tehnika kola, koja je i tako maksimalno reducirala program upisa aka, nikako da od Obrtnike komore dobije popis krojakih radionica koje su spremne primiti naunike. Zakljuak iz toga mogao bi se, dakle, izvui dvojaki: ili krojaima vie nisu potrebni egrti, jer se manje bave ivanjem i krojenjem, a vie trgovinom, ili krojaki obrtnici nisu stimulirani za naukovanje novih krojaa. Usporedimo li se s drugim europskim zemljama, primjerice, nama bliskom Bavarskom i Austrijom, gdje majstorske radionice imaju masu povlastica zahvaljujui naunicima, onda nae obrtnike koji, naalost, nemaju ni b od beneficija, teko moemo kriviti za situaciju kakvu danas imamo. Iako je upravo krojaka sekcija pri zagrebakom Udruenju obrtnika sa svojih sedam stotina lanova najbrojnija, po svemu sudei teko da e se za ukupno 45 aka, koliko ih Tekstilna tehnika kola planira ove godine primiti, nai mjesta u zagrebakim najderajima. Brojke, kao i politiku kolovanja krojaa, preputam

177

drugima, pozvanijima i za to odgovornima, a sam u se pozabaviti jednim starim odijelom, ivanom po mjeri, naravno. Sredinom ezdesetih u Mocci, jednom od u to doba rijetkih kafia gdje se espresso i eventualno konjak pio nabrzaka i s nogu, upoznao sam jednog starog zagrebakog gospona koji je ve svojom oblekom i dranjem, a pogotovo svojom prehom (tada je jo bila preha, a ne pika), podsjeao na stari urnal, ali ovaj put u pozitivnom smislu. Obvezno bi me ujutro za prvom kavicom u tom ilikom kafiu pozdravio s mojnaklon, a ja bih ga obvezno poastio onim stereotipnim pitanjem: Onda, majstore, kak ste kaj i kaj pri vami novoga? Stari bi mi gospon, zirkajui preko cvikera, uzvratio isto tako stereotipnim odgovorom: Ni specijalno. ivi se... I nikad me ne bi zaboravio pozvati k sebi: Kaj nam malko ne navrnete? I tako sam jednog dana prihvatio poziv majstora krojaa, starijeg od poznate i u to doba najprestinije krojake radionice "Braa Masnec". Sjeam se. U velikom ovalnom zrcalu na prvom katu stare zgrade na Zrinjevcu, u najbliem sujedstvu Vrhovnog suda, majstor Masnec bio je povijen i zanesen nad svojim modelom. Prsti su mu lako klizili suknom majstorski ga oblikujui. Oi, sitne i ivahne, odmjeravale bi svaki pregib i svaku liniju. Mi radimo mehko, govorio bi jednolino kao da moli. Francuski sistem, prosim. Na moje blejanje koje je znailo da ne kuim o emu preha, kaj je to "francuski sistem", majstor Masnec je s puno strpljenja i takta smjesta razjasnio: Znai da izbjegavamo vatu. S vatom je najlake. Nape- ha vatu i linije su tu. Samo mesto odela ima oklop! A tek kad pokisne...da te Bog sauva! tof treba oblikovati, tof, a ne vatu. 178

Kad je majstor kroja zavrio s probom ostali smo sami u salonu na katu s pogledom na stare zrinjevake platane i na poznati meteoroloki stup, a sa zidova nas je promatrao mali milijun raznih diploma i pohvala, to ih je radionica, osnovana 1929., svojim radom priskrbila. Slavko Masnec, tovie, uivao je u zvunoj tituli koja mu je u otroj konkurenciji 1950. dodijeljena - dravni majstor zanata. Svrha te titule, kojom su se mogli podiiti samo najvrsniji, bila je odravanje i razvijanje kvalitete zanatstva, a o emu je, eto, ak i komunistika vlast vodila rauna! Kad sam ga, sjeam se, upitao to misli o pojavi mlade generacije tzv. modnih kreatora, koji kasnih ezdesetih agresivno zauzimaju medije, majstor Masnec sebi je u brk promrmljao: Barabe! Obini trgovci. U nekima se, sreom, prevario (Branimir Hundi, koji se upravo kvalitetom do danas odrao), dok je u veini imao pravo. Jedan od tadanjih tzv. modnih kreatora, kojem su socijalistike novine davale veliki publicitet, u novoj dravi pokazao se, upravo kako ga je majstor Masnec nazvao, vrlo uspjenim trgovcem koji je prodao i samoga sebe, i to politici. lako sam i sam nosio Masnecovo odijelo po mjeri, iako je, kad sve zbrojim, meu mojim malobrojnim odijelima to ipak bilo najbolje odijelo, danas od njega uvam samo priu. Ali zato znam tko Masnecovo odijelo i danas ima. To je ef protokola Gradske skuptine, profesor Ivo Delale. Taj samozatajni i virtuozni metar protokola, koji je generacije zagrebakih gradonaelnika i predsjednika Gradske skuptine pouio i ponaanju i odijevanju, ne bez ponosa rei e kako je Masnecovo odijelo za njega mnogo vie od obleke.

179

Masnecovo odijelo za sve nas relikvija je i uspomena na dugu i bogatu obrtniku tradiciju koju su oduvijek, pa ak i u nedemokratskim reimima, resili dravni majstori zanata. A danas, eto, nema nam tko ni primiti egrte, a kamoli odgojiti majstore! "Jutarnji list", 1999.

180

Novo vrijeme - stari urari

Poravnavajui kazaljke na satu za novo ljetno vrijeme proli tjedan, nisam mogao a da se ne sjetim (i da ne nazovem) starog urara iz Maksimirske, u Zagrebu inae poznatog kao potpisnika javnih gradskih satova - Zlat- ka Lebarovia. Iako Zlatka znam ve sto vlakih let (skup smo sluili vojni rok, i to - da ne povjeruje! - u Titovoj gardi na Topideru!), prezime Lebarovi upoznao sam puno prije nego urara. Koliko sam puta na satu pokraj javnog zahoda na Kvatriu iitavao potpis Lebarovi ranih pedesetih, kratei vrijeme dok sam se s ostalim klincima s Bukovca i Maksimira naekivao prije predstave u kinu Partizan ili, kasnije, na tadanjem Trgu Republike na prvim spojevima, a na koji su - barem prema Lebarovievu satu - cure uvijek kasnile. Javne satove u Zagrebu Lebarovii servisiraju i potpisuju od 1953., kad urarski obrtnik iz Maksimirske 52, Simeon Lebarovi, posao preuzima od urara Mate Baraa, koji je nasljednik Mirka Novaka, urara iz Ilice 24, prvog potpisnika gradskih satova, na poetku dvadesetih, kad se u tadanjem Heinzelovu Zagrebu pojavljuju prvi ulini satovi, a po uzoru na satove na ulicama i trgovima Bea. Od 1962., nakon smrti Zlatkova tate Simeona, obrt potpisuje njegova mama tefica, a servise, naravno, obavlja Zlatko, koji od 1978. i ljaka i potpisuje. Ali, jo malo, veli mi urar iz Maksimirske, i istodobno s ponosom pria o svom nasljedniku, sinu Daliboru, koji upravo ovih dana polae majstorski ispit.

181

Prepoznatljiv romboidni oblik gradskog sata, koji je ve skoro osamdeset godina obvezan detalj na razglednicama Zagreba, resi trgove u sreditu grada, ali po njima se ravnamo i u Dubravi i na Trenjevci, a i u Novom Zagrebu. A kako u gradu postoje ukupno trideset i dva javna sata, teko mi je i zamisliti metra Lebarovia kako tri s jednog na drugi kraj grada da bi poravnao cajgere za ljetno vrijeme. Pred oima mi je Lebaroviev spor i malko trapav hod, jer, bome, nismo ba u cvijetu mladosti, i taman posla da moj majstor juri uokolo s ljestvama i penje se do satnog kuita u centru ili na periferiji. U veinu satova ugraen je timer, tako da je unaprijed zadan toan dan, kad e se mehanizam sam pokrenuti za jedan sat unaprijed. Prisjeam se kako mi je Zlatko jednom davno s ushienjem pripovijedao o preciznosti tih satnih mehanizama, a po kojima njegovi majstorski prsti s uitkom prkaju. Najstarijim satovima, onima na sredinjim gradskim trgovima, navodno se ne zna proizvoa, jer nigdje ni ne pie, dok se za novije zna da su "Siemensovi". Tri su generacije satova u gradu, s tim da su ovi noviji precizniji, a to je i razumljivo kad se izbliza zaviri u kuite sata- sve sami otpornici, tranzistori i sklopovi ili, kako bi Zlatko rekao, beskontaktna tehnika. Nekaj im, pardon, ipak fali, smjeka se na gradski urar - beumni su, ni se ne uje, za razliku od starih mehanikih ura koje udaraju onaj svoj neodoljivi tik-tak... lako je mehaniku odavno zamijenila elektronika, iako su se kazaljke na gradskim satovima u meuvremenu, kako se Zlatko i ja nismo vidjeli ni uli, od okretanja ve pomalo i umorile, urar iz Maksimirske nije promijenio miljenje o ljepoti, kvaliteti i preciznosti javnih gradskih satova. Jo su mi i sad u

182

uima Zlatkove rijei tamo negdje iz ranih osamdesetih, kad mi je s velikim ushienjem opisivao sat na tornju Markove crkve - Kaj je to dobar stroj! Robustan, a precizan. I prozraan. Svaki dio za sebe i na svom mjestu. Milina za gledati i za opipati... Zanima me, naravno, je li se Zlatku Lebaroviu ostvario davnanji san - da i uru na katedrali vidi iznutra, jer predosjeam da je to bogovski stroj. Kad smo posljednji put o gradskim urama razgovarali, rekao mi je da jednostavno ima toliko posla da ne stigne nekaj i za svoju duu napraviti. Napravil bu to sad, obeava gradski urar Lebarovi sebi i meni, kad njegov sin preuzme radionicu i kad on napokon ode u zasluenu mirovinu. Ali, koliko Zlatka Lebarovia poznajem, njemu ni u mirovini gradski satovi nebuju dali mira. Jedino e se malko manje brinuti idu li po zimskom ili ljetnom vremenu. "Jutarnji list", 1999.

183

Stari se deki vraaju doma

Javlja mi prijatelj i imenjak Zvonko iz Toronta da polovicom srpnja dolazi u Zagreb. Zauvijek? A, ne, za to jo nema uvjeta, jo se do mirovine mora ljakati. Joa i Tonek su doli za stalno, svoje su, jedan u Njemakoj, drugi u Australiji, odgulili i s rjeenjem za mirovinu vratili su se doma. Riba je trenutno u Zagrebu, ali bez svoje Ba- rice, koja si nemre priutiti da izostane s posla, pa redovito odrauje svoje jutarnje i popodnevne ihte u svom Berlinu. Riba je tu zbog jo nekih posljednjih detalja za ureenje kue (bogovski ju je zbigecal) na svojoj bukovakoj djedovini i od uha do uha se smije kako je napokon fraj, jer je upravo navril est banki i stekao pravo na njemaku mirovinu. Njegova Barica teko da e, ako sada prekine i vratiti se ivjeti na Bukovac, moi uivati u svojoj mirovini, a njima dvoma je i Ribina dosta da bi pristojno ivjeli u svojoj novoj kui u Zagrebu. Jo ak Barica, kad prekine posao, od firme u kojoj je provela mladost dobije otpremninu, bit e bijele uke i za crne dane. Djeca imaju svoj ivot i svoje familije, sin se oenil nita manje nego Tajlanankom i ostaje ivjeti u Berlinu, gdje je i roen, a ki se udala za naega i s njim i djecom ivi u Miinchenu. Cijela ta iseljenika pria, gledana kroz primjer mojih starih frendova i vrnjaka (i ne samo njih), lii mi na pokretne stepenice ili, kak bi oni rekli, eskalator, po kojem su se deki s toliko enje da se popnu do vrha, vozili, najee uz zastajkivanja, podrhtavanja i klecanja koljena, ali s neizmjerno mnogo mladenakoga ara i s na-

184

dom da e uspjeti, e da bi se danas, iako kao vremeni muevi, po drugoj traci oduevljeno sputali prema domu odakle su prije cijeloga radnog vijeka krenuli u svijet, kako se veli, trbuhom za kruhom. Jer uglavnom su to ekonomski emigranti, premda se mnogi od njih ak ni na dopust nisu usudili vratiti iz isto politikih razloga, tj. zbog nekadanjeg politikog reima, koji ih je i otjerao u veliki svijet. To su bile kasne pedesete i ezdesete kad su deki brisali prek grane, s vie ili manje sree i s vie ili manje spektakularnosti koje im je ivot sam reirao. Deko iz moje bukovake kvadre, kojega smo zvali rni i kojem se zauvijek zameo trag, svoju je ansu vidio u hladnjai sa smrznutim svinjskim i juneim polovicama, a do nas je dopro glas kako se i sam na putu za "obeanu zemlju" smrznuo i da su mu amputirali nogu. Stanko je tek u drugom pokuaju uspio. Prvi put je zavrio u izbjeglikom logoru, odakle je vraen, a drugi put mu je uspjelo uvui se u meuprostor iznad zahoda u meunarodnom vlaku koji je vozio na relaciji Zagreb - Munchen. Skutren u tom tijesnom i mranom prostoru, vjerovao je u svjetlo na kraju puta, a koje e mu se koju godinu kasnije i ukazati. Uspio je, ima svoj unosni biznis i kuu od milijun dolara i esto dolazi, naravno, otkad imamo samostalnu dravu, na svoj Bukovac i u tefiin Markuevac. Usput to iskoristi da se malko prosmuca i po jadranskoj obali. Njegova braa Jura i Branko, koje je za sobom povukao u Kanadu, kao i brati Dado, kome je isto poslao familijarno garantno pismo, rijetko dolaze, iako su i oni, svatko za sebe, uspjeli organizirati vlastitu sigurnost. Gore imaju sve, a ovdje nita osim sjeanja za koje ponekad nije potrebna skupa avionska karta.

185

Jedan drugi Branko, Zvonkov brat, koji mi upravo telefonom javlja da dolazi u srpnju, bio je samo jednom, kad mu je umro otac uro. Sam, je naalost, skonao u svom Kitimatu, na dalekom sjeveru Kanade, tam gdje je vrag rekel laku no i gdje u ljutim zimama u visokom snijegu medvjedi ostavljaju ape ispod kunih prozora. Branko je imao i mali zrakoplov, jedino nije imao sree da se na kraju ivota vrati, iako je pitanje bi li se ikad vratio, jer mu je ena kotkinja. Teko da e se i najmlai od te bukovake brae - Mladen - vratiti, jer su mu ena, punica i dvije prelijepe keri Kineskinje... Tko bi rekao da bi ova bukovaka iseljenika pria mogla i ovako zavriti da su bukovake snahe Kineskinje i Taj lananke! Ali bez obzira na to, na Gornji Bukovac i Zagreb openito (skoro sam zaboravil i Barutanski jarak, jo uvijek nedosanjani san naeg Joea iz Detroita) iz pozicije svjetskih metropola postaje cilj obrnutog bijega, pa tko stigne - stigne. Joa, Tonek i Riba su, eto, stigli, a nije iskljueno da to jednoga dana ne uini i Stanko (koji je upravo u Zagreb na zagrebakoj reprizi svadbe svoje keri Barbare), pa i Zvonko, koji je upravo najavio da dolazi, ali zasad, kako pie, samo na ljetovanje. "Jutarnji list", 2000.

186

Kuda idu divlje godine

Kao u trenu preletjeli su mi ovi posljednji tjedni u opetovanom gledanju jedne od najboljih naih TV serija Kuda idu divlje svinje. A kako i nee kad mi se i vrijeme, to nas dijeli od premijernog prikazivanja tiviieve serije, omaknulo i projurilo - da ne povjeruje! Ne mogu vjerovati da nas od onih lijepih cajta (ne znam jesu li bili ba lijepi, ali znam da smo bili mladi), provedenih u "Goraninu" u Juriievoj (danas se tu prodaju nekakve stranjske cipele) ili, za promjenu, u "Opatiji", kafiu preko puta, dijeli - ne dvadeset, kako bih se bio okladio, nego skoro pa trideset! Na to me sada posjea sam Ivo tivii, s kojim nastojim obaviti prozivku nae stalne postave za ankom koji ivot znai. Uz tiviia, autora aktualne serije i u to doba dramaturga na TV Zagreb, tu je elebaj, na najpopularniji glazbeni urednik, uvijek uspravan i uvijek spreman da svakom od nas uz ank priije duhovit nadimak i nepogreivo precizno skine govor, boju glasa i dikciju, tik, masku i gestu, a redoviti su na prozivci i radijski redatelji varc i veb, a neto rjee Laa i Bajsi, kao i razni radijski djelatnici (dodue, tada se jo nismo meusobno titulirali kao djelatnici), i to od stare garde Miodraga Krencera, Fie Svetica i Dase Mirkovia (sin Mate Balote), pa do mlaih - brae Vukovi, Pjera Vukelia i Maksa Jurjevia. Tu su i glumci Ugljea Kojadinovi, Zvonimir rnko i Edo Peroevi, a svojom bi nas nazonou poastili i klasici pisci Lojzek Majer, Novak Simi i Salih Ali, te novinari iz tiskanih medija 187

Dragan Kalajdi i Nenad Figenwald Figi. I koliko god bismo se mi izmjenjivali, neizostavni su bili boemi Tio Koren, akademski slikar, te akviziter Meho, a pridruio bi nam se i jedan iz posve drugog vica, isto graanska figura, s ozbiljnom slubom i statusom, ali i s naglaenim senzibilitetom za boemske izlete i stajanje pokraj anka. Njega je, sjeam se, elac prozvao Vojo Guvnar. Prometnik tog naeg ankselizeja bila je gromada od poslovoe "Goranina", po elebaju prozvana Branko Balvan. A tivii, s kojim ovih dana, ne bez odreenih rupa u sjeanjima, pobrojavam nau stalnu postavu u Juriievoj (prvo susjedstvo Radio Zagreba i kina Kosmaj), podsjea me da se sve to, zajedno s prikazivanjem serije Kuda idu divlje svinje, dogaa fatalne 1971. To je, naime, godina kad Josip Broz slubeno ide u audijenciju Svetom Ocu u Vatikan (novine ne objavljuju pojedinosti, kao to su - je li se komunistiki karizmatski dravnik poklonio Papi i je li mu poljubio ruku?), ali to je i godina kad isti Broz ide i u Hrvatsku, ali preko Karaoreva! A kuda idu divlje svinje, kako bi rekao tiva, nego na protagoniste Hrvatskog proljea - Savku, Miku i Peru, a iji je jedini grijeh to s politike govornice glasno ponavljaju ono to se o odvlaenju hrvatskog novca, pogotovo hrvatskih deviza, iz Lijepe nae u manje Lijepu njihovu, sve glasnije govori i u tramvaju, u bircu ili u ponekom novinskom komentaru ili karikaturi. Tako karikaturist Zvonimir Gavranovi Gaga crta dvojicu poznanika kako na ulici razgovaraju o pravom stanju stvari u gradu i u dravi. Prvi: Nema benzina, nema struje, nema mlijeka, nema... Drugi: Lake e vam biti nabrojiti ega ima!

188

A te 1971. u novinskim oglasima ima na prodaju ak sedam automobila, od ega su dva fia, jedan moskvi, dva renaulta (iz 1958.) i po jedan stari opel i ford. Meu ponudama nema kode, na to sam danas, kad prelistavam stare novine, vrlo ponosan, budui da iste godine vozim upravo novu kodu 1000 MB, koju smo zvali Hiljadu Malih Briga. A drugi karikaturist - Alojz evik na temu automobila crta karikaturu najnovijeg tipa jugoauta koji se zove kragujevki Monopol. Imamo Novinarski ples u Esplanadi, imamo Veljka Bulajia i njegovu aktualnu Neretvu. Imamo Zagrebaki festival lake glazbe, kao i stalnu medicinsku skrb za glasnice naih pjevaa, o emu su se novine naveliko raspisale. A mi, naa stara kvadra u Juriievoj, sreom, imamo naeg ustera Igreca koji nae malko pregrijane i preglasne birtijske diskusije protiv novog ruilakog kursa nakon Karaoreva deurne milicajce i bire, zaduene za nas deurne bukae u "Goraninu" i "Opatiji" potkupljuje parom svojih cipela od pretimanog crnog evroa. Uz Igrecov crni evro, u toj 1971. ima dosta toga crnog. ak se i glavni lik u tiviievim Svinjama zove Crni Rok. A tu je i tivin legendarni crni eir, a ipak nama je sve bijelo pred oima, to od vinjaka, a to od mladosti. I tako plutamo, a manje brodimo, na toj naoj birtijskoj splavi, koja nam jedina prua, makar i prividnu, ansu za spas. I danas, sjeajui se svega toga, povueni nedavnim repriziranjem TV serije Kud idu divlje svinje, to nam preostaje nego da se, ne bez sjete, upitamo: Kuda su otile te divlje godine? "Jutarnji list", 2000. 189

Gratski sajam senzacija

Vele da oni koji redovito gledaju TV Kalendar i openito su okrenuti prolosti, ili su razoarani, nezadovoljni sadanjou, ili su jednostavno stari. A kako bih ja neto od toga i mogao biti, u ovoj se kolumni najljepe zahvaljujem urednitvu reene emisije u kojoj je prikazan povei prilog o Egonu Erwinu Kischu. Naravno, sad e mnogi itatelji, pogotovo mlai, pa ak i mlai novinari meu njima, zinuti: Pa tko je uope dotini gospodin?! Egon Erwin Kisch, kojeg se ovih dana sjeamo, a u povodu njegove smrti u travnju 1948., praki je i svjetski reporter, koji je slavu postigao koliko lokalnim reportaama iz Zlatne Prahe, toliko i svojim brojnim svjetskim putovanjima. Poznate su mu knjige Pustolovine s pet kontinenata, Raj Amerika, Tajna Kina i Meksiko, kao i Bijesni reporter, Zapisi to, Kisch! i, naravno, Sajam senzacija. Ova posljednja knjiga mojoj generaciji mladih zagrebakih novinara, koja je novinarski zanat poela pei kasnih pedesetih, bila je prava novinarska biblija, tivo kojega smo neprestano iitavali, prepisivali, citirali i od kojega se jednostavno nismo odvajali. Tu Kischovu kultnu knjigu osobno sam nabavio u starom antikvarijatu na uglu Gundulieve i Masarykove, kod Ernesta, antikvara kojega e kasnije naslijediti antikvar Kovai. Knjigu je s njemakog preveo na neto stariji novinarski kolega, legendarni novinski redaktor, utljiv, a duhovit, tanak kao prud, Slavko Grbei Je, kojega, ba kao i prakog reportera Kischa, nikad nitko nije uspio uhvatiti bez ika na do-

190

njoj usni, to mu se pod nosom svjetlucao kao plamiak vjenog svjetla. I koga god da ste od tadanjih novinara upitali za Sajam senzacija, svatko bi mogao barem poneto ispriati iz velikoga novinarskog iskustva gradskog reportera ili makar citirati naslov poneke njegove reportae, novinarski tako sugestivne i aromatine, kao to su Borba za lokalnu biljeku, Veliki gnjev reportera, Reporter postaje vojnik, Kako sam saznao da je Redl pijun, Prvi novinarski nastup prilikom poara mlina ili U prvim novinama. Jo i danas uvam stari primjerak Kischove knjige Sajam senzacija, svezak dobrano otrcan i masnim prstima zamaen, nabubren od prolivenog crvenog vina i bijelih pricera i gemita. Nije ni udo to je knjiga toliko isfucana, ako se zna da u veini svojih poglavlja govori o prakom novinarskom miljeu, o novinarstvu openito i reportai posebno, to je za nas kandidate za novinarstvo bilo jedino takvo tivo, budui da domaih knjiga o novinarstvu uope nije bilo. Meusobno smo se tako oslovljavali naslovom Kischove knjige reportaa iz prvog svjetskog rata Zapisi to, Kisch!, pa smo na redakcijskom hodniku, na ulici ili u Kazalinoj kavani glasno jedan drugome dovikivali: Zapii to, Den, Zlatko, ivko, Aleksa, Ante, Vilko, Vesna, Zdenka, Jura, Mladene, Neno, arko, Febo, Zvonko... Ili bismo jedan drugog jednostavno astili nadimkom bijesni reporter! Egon Erwin Kisch magnetski nas je privlaio tako da smo se ivi pekli na njegovoj fascinantnoj odanosti reportai. itajui njegove briljantne tekstove, mnogi su mu predlagali da samo promjeni imena ljudi i dogaaja, pa svoje tekstove, umjesto reportaom, nazove novelom, na to je on odgovarao onom svojom antologijskom reeni 191

com, koju smo svi znali napamet i u raznim je prigodama citirali - Nita vie ne zapanjuje nego jednostavna istina, nita nije egzotinije nego naa okolina, nita nije fantastinije od stvarnosti i nita nema senzacionalnije na svijetu nego to je vrijeme u kojem ivimo. Meu novinarskim poetnicima moje generacije, a to se vremenski poklapa s raanjem zagrebakog leernijeg, tzv. veernjeg novinarstva (uz veernje novine "Narodni list", sada izlazi i "Veernji vjesnik", bila je sva sila malih kischeva, epigona i imitatora prakog reportera, u emu je, naravno, bilo i pretjerivanja i kominih situacija. Na maksimirskim livadama pase - ne stado obinih krava, nego stado arenih preivaa. Ili Posvuda mrak. Tiina. Iz daljine odjekuje samo bat koraka organa narodne vlasti: tup, tup, tup... Oni koji su Egona Erwina Kischa nagovarali da svoje nadahnute reportae nazove pripovijestima, novelama, nisu bili u pravu, jer konkretna imena iz njegovih dana sada i tako djeluju kao da su izmiljena, literarna. Drugi je razlog moja generacija novinarskih poetnika koja se odkolovala na Sajmu senzacija, iako su jo bile ive, pa ak i aktivne, a u Kazalinoj kavani i fiziki prisutne, legende predratnog zagrebakog novinarstva - Kreimir Kovai, Nikola Smoli, Ljudevit Kara i, naravno, Ive Mihovilovi Spektator. A itajui Kischa, mislili smo jo na jednog slavnog zagrebakog novinara, reporter iz prijeratnog novinarstva - Fra Ma Fu-a iliti Franju Fujsa, koji se svojim reportaama, njihovom ivou i izborom socijalne tematike, dapae, najvie pribliio Egonu Erwinu Kischu, protagonistu TVKalendara od prije neki dan. "Jutarnji list", 1999.

192

Posjeuju li novinari kavane?

Pitanje mi se samo po sebi nametnulo kad me nazvao kolega novinar Darko Stupari s molbom da mu za Novinarski leksikon koji priprema sroim biljeku o Kazalinoj kavani u kojoj su odsjedile (i osijedile) generacije zagrebakih novinara, sve tamo od Demanova i Lunaeva stola iz prvog desetljea ovoga stoljea, pa do Mihovilovieva s poetka osamdesetih. Ive Mihovilovi Spektator, dugogodinji kolumnist i vanjskopolitiki analitiar i komentator "Vjesnikovih" izdanja, bio je posljednja oaza novinarskog kavanskog druenja. Znalo se da bard hrvatskog i zagrebakog novinarstva i glavna osovina izmeu njegova predratnog i poratnog razdoblja svaki dan oko podneva neizostavno kupuje naramak domaih i stranih novina i sjeda za svoj stol u Kavkazu. I tko god bi barba Ivu trebao, najlake ga je mogao nai upravo u toj zagrebakoj kavani, iako se malo tko usuivao nepozvan sjesti za njegov stol. I sm bih se rijetko prikljuivao tom legendarnom stolu, pa zato s pijetetom i ponosom uvam jednu skupnu fotografiju na kojoj smo, uz domaina Spektatora, Fadil Hadi, zatim bard i legenda zagrebakih radijskih spikera, nedavno preminuli Jozo Vukeli, te pisci Oto olc i Augustin Stipevi, kao i moja malenkost. Odlaskom Ive Mihovilovia iz Kavkaza i s ovog svijeta, otila je i cijela jedna epoha graanskoga drutva i tradicija kavanskog druenja, podijeljenog po branama i interesnim skupinama, meu kojima su sedamdesetak godina u Kavkazu prednjaili upravo novinari. 193

I sam pripadam jednoj od generacija novinara koja je zanat poela brusiti u Kazalinoj kavani, i to kasnih pedesetih, kad je u legendarnoj Masarykovoj s novopokre- nutim "Veernjim vjesnikom" zaivjelo poratno veernje novinarstvo. Kavkaz nam je bio burza informacija i ideja, sala za redakcijske sastanke, za druenje i upoznavanje nas poetnika sa starijom i ve afirmiranom generacijom novinara - Boris Jankovi Argus, Ivo Braut, Ratko Zvrko, Josip Palavri, Ivan Krolo, Emil Pirl, Tomislav Butorac i dr., ali i onom starom predratnom gardom, koja je ve u to doba pripadala povijesti - Kreimir Kovai, Nikola Smoli, Ljudevit Kara, Andrija Maurovi itd. Kazalina kavana je otvorena 1906., ali e u drutveni ivot grada ui dvije godine kasnije, to se (da li sluajno?) poklapa i s Matoevim povratkom iz emigracije. I sam A. G. M. je poneki svoj novinski feljton napisao, ili barem smislio, u Kazalinoj, a neki su pisci, kao Ljubo Wiesner, Ulderiko Donadini i Vjekoslav Majer ak i svoje novine ureivali u Kavani. Najbrojnija i najpoznatija generacijska skupina novinara koja je i otvorila sezonu Kazaline kavane, bili su Obzorai, na elu s Milivojem Demanom, Vladimirom Lunaekom i Cihlar Nehajevim. Deman, koji je na elu najutjecajnijeg politikog dnevnika - "Obzora"- bio punih etrdeset godina, a isto toliko bio je, ako ne i due, gost Kazaline kavane, koja mu je bila kombinacija dnevnog boravka i redakcije, mjesto skupljanja i davanja informacija, ali i plandovanja i opu- tanja, u svakom sluaju velika strast i potreba, bez koje nije mogao izdrati ni jedan jedini dan. Iseljenjem "Vjesnikovih" redakcija i novinske tiskare iz Kavkazova susjedstva u Masarykovoj, potpisa 194

na je smrtna presuda Kazalinoj kavani, to se okuplja nja novinara tie. U dananje, tree po redu (po mnogima, najgore), izdanje teko da e zalutati novinar, pa se postavlja pitanje iz naslova: Pohaaju li novinari danas kavane? Sudei prema uvijek punim kafiima u Aleji propalih komentatora u Odranskoj i Stupnikoj, moe se rei da se dananji novinari, za razliku od svojih prethodnika, zadovoljavaju kratkom formom, uglavnom vjeticama i biljekama, a to su kafii u odnosu na duu formu, izvjetaj, reportau, komentar ili kolumnu, to bi trebala biti kavana. Ali i u tome nema pravila. Uostalom, fiziki i novinarski nasljednik posljednjeg legendarnog kavanskoga gosta meu novinarima, Ive Mihovilovia Spektatora, njegov sin Maroje Mihovilovi, ne pohaa ni kavane ni kafie. "Jutarnji list", 2000.

195

Pravo ime za novine

Kak to vrijeme leti! Jo se nisam prav priviknul pisati 2000., ruka mi je jo natelana na 1999., pa sebe hvatam kako se u jednom trenutku dvoumim koju od tih dviju godina treba napisati, da bih na kraju, na vlastito zaprepatenje, ispisao - 2001.! Strah od godina? Ma kaj godina, bolje recite - strah od stoljea! Prvi put devetnaestom stoljeu, naime, ne mogu tepati, kao to sam to dosad rado inio (i u ovim kolumnama), da je prolo stoljee, kad je sad ve pretprolo! Jedino je ipak dobro u tome to me vie nitko nee moi optuivati da sam ovjek pivlog stoljea, jer tko to, molim, nije?! Jeste li uope razmislili da sva ona vaa surfanja po internetu, e-mailovi i faksovi to ste ih poslali ili primili, svi mobiteli, modemi i sateliti, dakle, vi sami sa svim vaim ljubavima, pregnuima i dostignuimasve je to prolo stoljee! I, zato, ako se ovdje koji put i zaletim u prolost, valjda ne moe ispasti tako strano da bi me netko zato optuio kako teme izvlaim iz naftalina. Svi smo, ako se raunamo u stoljeima, danas ve pomalo naftalin. Istina. Tako su se - da se odmah vratim naem zajednikom prolom stoljeu - zvale jedne zagrebake novine. Bilo je to na poetku stoljea, tj. 1906., pa se moe rei da su ve onda Zagrepani shvatili kako e se neki njihovi potomci, tj. mi u ovo nae informatiko doba, tako esto pitati kaj je istina u novinama i prieljkivati da su barem jedne novine, ako ne ba naslovljene "Istina", kao nekad, ali barem toliko istinite da im vjerujemo. U ovom

196

naem medijskom kupleraju ist bi nam dobro doao poneki medij, svejedno je li tiskovni ili elektronski, kojem bismo vjerovali i u kojega bismo se mogli pouzdati. Valjda je to oduvijek tako, doim su i stari Zagrepani imali potrebu jedne svoje novine nazvati - "Istina". I to dok je Zagreb jo bio gradi na rubu Europe sa samo sedamdesetak tisua stanovnika i dok jo nije imao ni ulinu elektrinu rasvjetu, ni elektrini tramvaj, a kamoli nekakve svoje zloinake grupe koje su sanjale o nekakvom medijskom monopolu. Dodue, tako mali Zagreb s poetka stoljea imao je ak sedamdeset i osam (brojkom 78) raznih dnevnih, tjednih i periodinih novina i asopisa, a u emu nas, razmjerno prema broju stanovnika, ije, ako ne ba ukupnim brojem novina, ali svakako po broju onih specijaliziranih, strukovnih, ija imena svjedoe kako je naim starim purgerima bilo vie do gospodarstva i obrtnitva, dakle, do rada, nego do politike, kojom se bavilo tek nekoliko dnevnih novina, kao to su jedan "Obzor", jedne "Narodne novine" i tri "Agramera". Kako se ivjelo u zajednikoj, to e rei, stranjskoj dravi sa stranim utjecajima, ulaganjima, ak i jezicima, normalna je stvar da je dosta novina izlazilo samo zato da bi u nazivu mogao biti pridjev hrvatski. Tako imamo "Hrvatski trgovaki list", "Hrvatski udrugar", "Hrvatski gospodar", "Hrvatski eljezniar", "Hrvatski tipograf", "Hrvatski pravnik", "Hrvatski pekar", "Hrvatski uitelj", "Hrvatski Zagorac", pa ak i "Hrvatski kondukter", iako jo nema ni elektrinog tramvaja, nego samo konjski. Ipak, veina strukovnih listova u svome nazivu ima vjesnik, glasnik, novine ili samo list. "Lijeniki", "Lovaki i ribarski", "Potanski", "Pjevaki", "umarski", "Uiteljski", "Opinski"... Ali tu su jo "Prijatelj 197

naroda", "ivobran", "Preporod", "Vjerni drug", "Seljak Marko", "Marijin cvietak", "Kranska kola", "Slobodna rije", "Smilje", "Stenograf', "Parika moda", "Sokol"... "Hrvatski sokol" je i nakladnik citiranog vodia Zagreb i okolica, koji je iziao 1906., a kojega, eto, ovom prigodom zajedno prelistavamo. Reeni vodi mi je, uredno fotokopiran, ostavio anonimni Zagrepanin i moj itatelj u kavani kod konobara. Istodobno sam kod konobara naao i omotnicu s nekoliko rijei pozdrava i priloenim originalnim raunom iz 1941. za kupnju knjiga u knjinici "Marija Radi" u Juriievoj. U popratnom pisamcu poiljatelj, kojem, naalost, nisam mogao deifrirati ime, pie mi kako u ja taj stari originalni dokument valjda znati iskoristiti. Valjda. A takvo komuniciranje - ostavljanje poruka i pote u kavanama - pripada prolom stoljeu, u kojem sam reene poiljke i dobio, i to samo nekoliko dana prije novog stoljea. To je lako razumjeti ako prolistamo ve citirani zagrebaki vodi i sami se uvjerimo kako je Zagreb ve 1906., iako petnaest puta manji od dananjeg, u svom najstroem sreditu imao ak 26 kavana! Kako kavana kao institucija i sinonim graanskoga drutva pripada prolom stoljeu, dananjem se Gradskom poglavarstvu, a pogotovo gradonaelniku, zato i urilo da za svog mandata, makar i po hitnom postupku, otvori Gradsku kavanu. Ali kaj nam sve to vrijedi kad su sve to sada ve stare vijesti, jo iz prolog stoljea. "Jutarnji list", 2001.

198

Telefon na slobodnu uporabu gostima

U malko arhainoj naslovnoj reenici saeta su dva aktualna dogaaja u gradu. Najprije, ponovno otvorenje Gradske kavane, tog sinonima gradskog i graanskog duha, kojem je naa slavna privatizaci ja zatvorila vrata pred nosom Zagrepana, a sutra se otvara mala, tek usputna, "Siemensova" izloba starih telefona u izlogu Juriieve 5, kao mali znak pozornosti i podsjeanja na okruglu obljetnicu prvog telefona i uvoenja telefonije u Zagrebu. Jo 1880., dakle samo etiri godine poslije Bellovog epohalnog otkria koje se zove telefon, gradsko poglavarstvo u Zagrebu donosi odluku o uvoenju prve telefonske linije koja bi povezivala graevinski ured u Gospodskoj ulici i Gradski vodovod. Kako je iste godine Zagreb pogodio onaj fatalni potres i poruio pola grada, s telefonom se, naalost, moralo priekati, pa je tako prva telefonska linija putena u rad i prvi je telefon zacvrkutao idue 1881., i to tono 8. sijenja. Autor reene izlobe starih i najstarijih telefona, telefonskih govornica i telefonskih imenika nije ni Pota, ni Potanski muzej, ni bilo kakva gradska institucija, kako bi se oekivalo, nego privatni, i na najvei, kolekcionar starih telefonskih aparata, Zagrepanin Zlatko Ivkovi, ve poznat po izlobama svoje neprocjenjive telefonske kolekcije. Reena izloba kolekcionara Ivkovia biljei i najznaajnije datume u povijesti dugoj tono 120 godina.

199

Kako je, dakle, 8. sijenja 1881. proradila prva telefonska linija, 1. sijenja 1887. putem privatne koncesije nekog Wilima Schwarza uveden je telefonski promet, a prva telefonska centrala bila je u Schwarzovoj kui na Krvavom mostu (danas Knjinica "Marija Juri Zagorka"). Godine 1894. gradska telefonija iz koncesionarovih ruku prelazi u dravno vlasnitvo, a telefonska centrala, nakon nekoliko uzastopnih selidbi, 1904. napokon useljava u trorogu zgradu glavne gradske pote u Juriievoj. Godine 1928. Zagreb dobiva i prvu automatsku centralu sa sedam tisua brojeva. Prve godine nakon drugog svjetskog rata u zagrebakom "Konaru" proizvode se prvi telefonski aparati po lincenci "Siemensa". Prva meunarodna automatska centrala otvara se 1976., a 1981. na stotu godinjicu prvog telefona u Zagrebu, otvara se prva digitalna centrala, dok se 1990-ta smatra poetkom mobilne telefonije. Upravo zato to danas ivimo u pravoj mobitelomaniji, prigodom ponovnog sveanog otvorenja Gradske kavane nisam se ni sjetio provjeriti ima li ta nova-stara kavana telefonsku govornicu, kao nekad, na ulazu, nasuprot garderobi. Prvi pisani spomen telefona u Kavani je stari gradski vodi iliti Kaiput za uroenike i strance iz 1892., u kojem se neke poznate kavane reklamiraju posjedovanjem telefona. Tako doznajemo da, naprimjer, Velika kavana (tu je danas kavana "Dubrovnik") raspolae ventilacijom, osamdesetak novina i asopisa na pet jezika, posebnom sobom za kartanje i biljarskim (Seifertovi dvostruki) stolovima, sladoledom i ledenom kavom, a posebno se istie kako je gostom na slobodnu porabu telefon. Ili kavana "Zagreb" na Zrinjevcu, koja ima do ezdeset novi200

na i asopisa u svih jezicih, dva biljarda, igranicu i pred kavanom vrti, a uza svu tu ponudu, i telefon stoji na uporabu gostovom ... U tim prvim reklamama ne spominje se koja se i ija crna, bijela ili ledena kava pije, iako je za pretpostaviti da bi to mogla biti domaa zagrebaka, budui da je upravo te 1892., nakon niza europskih zemalja, pa i Amerike, tvorniar Hinko Franck otvorio tvornicu kave i kavovine na tadanjoj dalekoj gradskoj periferiji u gornjoj Ilici, gdje je iste godine otvorena i Zagrebaka pivovara. Pouzdano se, meutim, zna da je stara-nova Gradska kavana proradila bez zagrebake kave, a to su zamijetili i mnogi Zagrepani, naviknuti na okus i miris zagrebake kave, a neki su se obratili na krivu adresu, tj. na moju, prituivi se da nije red da se u Gradskoj kavani ne pije naa gradska, nego strana kava. A meni preosta- je jedino da to pitanje proslijedim Gradskom poglavarstvu, moda izravno i gradonaelniku, koji je zasluan za otvorenje Gradske kavane, ali i odgovoran (Gradska kavana nije privatna, nego gradska) kakva i ija se kava u njoj pije. Obeavam da u se raspitati, ako nikako drugaije, a ono jednim od onih starih telefona od sutra izloenih u izlogu u Juriievoj, u susjedstvu Glavne pote. "Jutarnji list", 2000.

201

Neki pue, a neki popuili

Imao sam ast poznavati i ivjeti u blizini jednog asnog zagrebakog mua s periferije grada koji je cijeli radni vijek proveo u tramvajskoj uniformi (tramvajac je bio jo za vrijeme NDH), koji je svoje smjene na tramvaju uspjeno kombinirao i usklaivao sa smjenama u svom vinogradu ili u svom podsljemenskom dvoritu, gdje je uvijek za se nalazio posla. Ruke su mu, kako se govorilo, bile zlatne; ega bi se takle, to bi brzo i kvalitetno obavile, i to od cijepljenja i okapanja vinograda do zidarije, tiljarije i usterije. utio je i radio. I, naravno, za sve vrijeme puio. Vugal bi, kako bi znao govoriti, i do dvije kutije na dan, a kad bi malko vie potegnul iz srabljivca, onda i vie. Tramvajac je puio jo dok nije bio tramvajac, poeo je zarana, u dvanaestoj godini, i tako mu se pod nosom dimilo do polaska u bolnicu u njegovoj sedamdeset i petoj. To mu je bilo prvi put u ivotu da je bio u bolnici i prvi put da su mu zbog bolnikog reima zabranili puenje. Hospitaliziran je ne zbog puenja, nego zbog prijeloma kuka, a zbog ega je, kako to ve biva, okonao, zaradivi od silnog leanja klasinu upalu plua, koja je za starije ljude, navodno, sigurna putovnica za tamo odakle nema povratka. Posjeivao sam ga u bolnici i kad sam prvi put sjeo na njegov bolniki krevet, primijetio sam kako se nervozno trza, kako dri dva prsta na ustima, kao da mu je meu prstima cigareta, kako nekontrolirano otpuhuje tobonji dim i s vremena na vrijeme nesuvislo moli da mu se odmakne i skloni umiljeni opuak, ik. Svima nam je bilo jasno kako nesretnik proivljava

202

vrstu delirija od naglog prestanka puenja, jer bez cigareta njegov metabolizam i njegova svijest i psiha jednostavno nisu mogli egzistirati. Drugi primjer. Moj susjed, roak i prezimenjak s Bukovca, Jura, koji je, ba kao i nesretni tramvajac, propuio kao djearac i do svoje ezdeset i neke nerijetko, iz raznoraznih razloga i okolnosti, znao ostati bez hrane i bez pia, ali bez cigareta - nikad! I dok je tramvajac, kao to smo vidjeli, umro od upale plua kao posljedice prijeloma kuka, Jura je umro od navodne izravne posljedice prekomjernog i dugotrajnog puenja - raka plua. Sjeam se da me je, kad sam ga jednom u bolnici na Jordanovcu posjetio, molio da mu kriomice dam cigaretu, a kad sam mu dao cijelu kutiju, bio je ozaren i obradovan, ba kao da su mu lijenici priznali kako su se u dijagnozi zabunili i kako e sutra biti otputen iz bolnice i mirno moi nastaviti ivjeti, tj. puiti. A sada sluaj mojeg starog, mojeg oca Valenta. U svojim osamdesetim, svima je nama bio uzor u umjerenom i zdravom nainu ivota, u velikom uroenom umijeu oputanja i vjenoj fizikoj pokretljivosti i viestrukoj aktivnosti. Vjerovali smo da e, tako zdrav, i duevno i tjelesno, doivjeti stotu, dok iznenada u osamdeset i drugoj nije prvi put zakaljucao i osjetio probadanje i bol u predjelu plune upljine. Dijagnoza: rak plua. Za dva mjeseca sa svojim sam se ocem, koji mi je bio uzor u umjerenom i zdravom nainu ivota i koji nikad nije popuio cigaretu, naalost, morao zauvijek oprostiti. Iako, dakle, zakleti nepua, umro je kao i na roak kojem su od svih kretnji u ivotu uvijek bile najpree i najvanije one rukama kojima je, s vjenim arom cigarete meu prstima, nalikovao na prometnika na putnikoj postaji stare prigradske treke. 203

Nudim vam, dakle, tri primjera iz kojih, naravno, ne morate donositi zakljuak, isto kao to ga ni sam nisam donio, ali sam se prisjetio svoje najblie okoline, ponukan ovom aktualnom, u mnogim praktinim primjerima i pomalo kominom, akcijom ogranienja puenja po zagrebakim kafiima. Nitko ne sumnja da iza te akcije, koja ide za doslovnim ogranienjem puenja i obrane nepuaa od prijeteih im puaa, te ozbiljnim financijskim kaznama vlasnika koji se ne pridravaju famozne formule sedam naprama tri, naravno, u korist nepuaa, ne stoje najbolje i najplemenitije namjere, samo se svi zajedno, i zagovornici i protivnici, pitamo kako to operacionalizirati i provesti u djelo. U veim prostorima odjeljke za puae i nepuae nije problem odvojiti, ali to je sluaj tek u malom broju gradskih kavana ili restauracija, a gdje je zbog posluivanja hrane ogranienje ili ak zabrana puenja samo po sebi razumljivo i opravdano. Ali to je s onim najveim brojem kafia kamo ljudi ujutro ili za vrijeme radne stanke dolaze na svoju jutarnju kavu i cigaretu? Zar da, recimo, u prizemlju, gdje se i tako pije na brzak i s nogu, dopusti puenje (a to drugo preostaje?), a na galeriji, gdje se inae dim skuplja, istakne ploica sa zabranom puenja? Ili, to je jo apsurdnije, da se gostima u kafiima koji posluju uglavnom za ankom na ulazu podijele ceduljice, posebno puaima, a posebno i nepuaima, pa se tako na svakih sedam nepuaa, mogu propustiti i prikljuiti i tri puaa... Glavno da je sve po propisu! Vele mi da se danas u svijetu, a misli se uglavnom na SAD, vode estoke kampanje protiv puenja i da je u toj Americi, a od ijih smo filmova u mladosti i nauili puiti, sa svim onim filmskim finesama i trikovima, kao to

204

su motanje cigarete po prstima, zatim tuckanje vrkom cigarete po kutiji, pa isputanje dimnih kolutova... danas na javnom mjestu gotovo nezamislivo kulturnog ovjeka vidjeti s cigaretom, te da tamo pue samo obojeni i stranci, samo onaj najnekulturniji dio populacije. Preporuio bih promicateljima amerikog kulturnog suzbijanja puenja i preslikavanja istog na nae uvjete, da se ne usude puae od nepuaa dijeliti kao kulturne od nekulturnih, jer u naoj tisuugodinjoj hrvatskoj kulturi i prvi ljudi kulturnih institucija, dravni i gradski ministar kulture, naprimjer, te njihovi zamjenici, pue. E, sad vi njima recite da su nekulturni... Moj osobni sluaj po tom pitanju je poseban. Ja se drim tih novih propisanih ogranienja puenja utoliko to potujem oznake s prekrienom cigaretom. Prekrienu cigaru i lulu jo nigdje nisam vidio... "Jutarnji list", 2000.

205

Klub Zagrebana

Sada ve davne 1989. bilo je sve drugaije. Jo nismo imali dravu, ali smo, kao i uvijek, imali glavni grad. Imali smo Zagreb koji, dodue, u formalnom smislu jo nije bio metropola, ali je bio glavni grad svih Hrvata, bez obzira na sve. A da je tako, pokazali su i nai gastarbajteri u vicarskoj, koji su, bez obzira to su trbuhom za kruhom krenuli iz raznih hrvatskih gradova i krajeva, te 1989. u Zurichu priredili Dane Zagreba. U ta tri zagrebaka dana sa strogo zagrebakim programom i u nazonosti zagrebake delegacije na elu s tada aktualnim gradonaelnikom dr. Matom Mikiem, te onda i danas aktualnim Josipom Klimom, Stjepanom Mihaljincem i imijem Staniem, nalo se mjesta i za moju knjievnu veer. Tom se prigodom jo jednom pokazalo kako su knjievne veeri tematski vezane uz glavni grad u tuini kudikamo posjeenije nego u samom glavnom gradu. Malo iznenaenje i nervozu na poetku nisam mogao prikriti. Ubrzano sam razmiljao kako da probijem led i kako da oblikujem prvu reenicu, jer iz iskustva znam da je poetak na ovakvim javnim skupovima najvaniji za pridobivanje i raspoloenje mase. I onda mi je reenica sama, bez najave, prokuljala: - Zagreb je hrvatska metropola i glavni grad svih Hrvata, bez obzira gdje ive! Da sam pogodio, pokazat e se koji trenutak kasnije, kad sam nagraen frenetinim pljeskom. Okupljeni gastarbajteri, njih dvije stotine i vie, tako su dugo i buno 206

pljeskali da sam se prepao, pogotovo kad mi se pogled susreo s pogledom jugoslavenskog konzula koji je po slubenoj dunosti sjedio u prvom redu. Kad se pljeskanje napokon stialo, to zbog jugoslavenskog konzula, to zbog vlastitog uvjerenja, dodao sam: - I ne samo Hrvata, nego svih dobronamjernih ljudi, jer Zagreb je uvijek bio i ostao otvoren grad za sve koji su ga dobrovoljno odabrali za svoj grad i svojim radom, djelovanjem i ponaanjem rade za njegov boljitak. Godine 1991. imali smo sve. Imali smo svoju dravu, svoj Zagreb kao istinsku hrvatsku metropolu i svog predsjednika, koji je na netom preimenovanom Trgu bana Jelaia okupljenim Zagrepanima, uz ostalo, izgovorio onu istu moju reenicu o Zagrebu kao hrvatskoj metropoli i glavnom gradu svih Hrvata. Jedino nije dodao i ono kako je Zagreb otvoren za sve dobronamjerne ljude, jer se to sad, valjda, samo od sebe podrazumijeva, a i nema vie jugoslavenskog konzula u prvom redu. To je, dakle, teza koju furam u svim javnim istupima i u knjigama, pa sam ve dosadio imiju Stanicu, koji mi malo-malo pa predbaci da kaj se furt dodvoravam tim dojdekima. A ja, eto, bez obzira na imija, vrtim jedno te isto: kako Zagrepanin nije stvar geografije, nije vano gdje je tko roen, nego kako se osjea; osjea li se kao Zagrepanin i radi li za dobrobit ovog nam naeg zajednikog starog grada. Ponavljam takoer kako osobno pristajem biti purger u metropoli, jer purgerija je ipak samo segment, sloj (i soj) u ukupnosti glavnog hrvatskog grada. U protivnom ne bismo ni mogli teiti da budemo nacionalna metropola, bez obzira to to sada, prvi put u povijesti, i formalno jesmo.

207

Tako otprilike stoje stvari, to je to kako osobno gledam na Zagreb, a usudio bih se rei kako na taj nain dijelim miljenje veine tzv. pravih Zagrepana, iako je to samo teorija, a praksa i svakodnevni ivot znaju biti ist nekaj drugo, ne. ekam tako mjesto za parking u Cesarevoj iza Gradske kavane. Kao obino, glumim strpljivost, graansku uglaenost, a provincijalne ispade i piljarske svae oko mjesta za parkiranje pokuavam doivjeti kao urbani folklor. Ali, ni moji ivci nisu od drota. Preputam tako eni upravlja automobila, a sam se nervozno zaputim u obilazak parkiralita ne bi li pronaao prazno mjesto. I taman kad sam potroio i posljednji atom optimizma, auto izlazi, a ja veselo mahnem eni. Moje mahanje, meutim, opazi i neki nepozvani voza, koji na drugoj strani eka svoju priliku. U stilu Schumachera isti dojuri i najradije bi u treoj na mene. S rukom kao prometnikom tablicom zaustavljam ga i velim: - Tu ja ekam! Na to e on kroz prozor otresito: - ekam i ja! Rekao je jo nekoliko rijei, ali mene nije zanimao njihov sadraj, razbjesnio me nasilniki ton, pa jo k tome i strani mi naglasak. Reenicu koja potom slijedi stvaraju moji istroeni gradski ivci: - Da, ali ja ekam tristo godina, a ti si u Zagreb doao prije tri dana i ve si tak nestrpljiv! I jo jedna slika: Sudjelujem u pogaanju oko prodaje djedovinskog vinograda na prestinim podsljemenskim bregima. Kupac u tamnoplavom odijelu i isto takvoj kravati znoji se vie od sunca babljega ljeta nego od cijene. Mladi doljak i

208

trenutno gastarbajter, koji bi se elio skrasiti na sjeveru Zagreba, veselo lane: - Jo malo, gospodine Milec, pa ete svi vi domai ovdje pod Sljemenom govoriti kao i mi doljaci! - Kako to misli? - pitam ga u udu. - Pa, nas e biti vie! - Sumnjam, rekoh. A ako vas i bude vie, ti to nee vidjeti. - Kako neu? Pa, ja sam ozbiljan kupac! - Moda i jesi, ali negdje drugdje. Ovaj vinograd nije na prodaju! Jesam li se, dakle, trebao ponijeti tako kako sam se u ova dva sluaja ponio? Zato sam se uope dao izazvati i iivcirati? Jedno je, dakle, teorija, drugo ivot, jedno je razumsko rezoniranje, a drugo ivci, osjeaji. Razumski mi je objanjivo da poslije svakog prevrata nastaju tektonski poremeaji nacionalnoga tla i da se sve periferne vode slijevaju u maticu rijeku i da ruralne naplavine zatrpavaju, pa i oneiuju, urbane sredine, a najrjeitije i najoitije je to, naravno, u glavnom gradu i nacionalnoj metropoli. Uplaen velikim, novim i nepoznatim, mali ovjek iz pokrajine u velikom gradu najee obolijeva od raznih frustracija, pa one nasilnike reakcije pojedinaca ili plemensko ponaanje s obveznim odvajanjem i ge- toiziranjem, te zemljako povezivanje po drutvenoj vertikali slino ekret-papiru, samo su posljedica toga. Ritanje u strahu pred veliinom i avanturom urbane svakodnevnice. Pojedinano gledano, svaki neprilagoeni i neprimjereni postupak doljaka, dojdeka ili dotepenca, izaziva u nama isto tako neprimjerene kontrareakcije, a u globalu

209

gledano, mi bismo Zagrepani doljacima trebali pomoi kako bi oni jednoga dana pomogli - ako ne nama roenim Zagrepanima, ali svakako Zagrebu kao glavnom gradu i metropoli u cjelini. Jer, najlake je druge za sve okriviti. Nekad su nam, tako, bili krivi Dalmatinci (bilo je i toga, naravno), a sad bi nam trebali biti krivi Hercegovci (ima i toga, naravno), i to zato to se, eto, dre skupa. A tko nama Zagrepanima brani da se isto tako drimo skupa, da uspostavimo svoju zagrebaku vezu, naspram hercegovake, dalmatinske ili neke tree doj- deke? Pa da vidimo! Ali, ne! Umjesto povezivanja (kad ste uli za zagrebaki lobi, naprimjer?!), Zagrepani se, poput Majerova "Oenaeka", furt ale Bogu i vragu, a najee gunaju sebi u brk i popu figu u depu pokazujuGunamo tako i na ove silne zaviajne klubove (kojih u Zagrebu fakat ima vie nego zaviaja!), a istodobno sami se ne moemo dogovoriti i sloiti oko jednog kluba Zagrepana, pa tako upravo doznajem kako odnedavno imamo i Klub Zagrepana i Klub starih Zagrepana i Drutvo Zagrepana. Razne grupacije i razni ljudi imaju svaki svoj klub, pa se ja pomalo bavim milju da i ja osnuj em svoj. Zakaj ne? Novi list", 1997.

210

Zagrebaka krvna zrnca

Tko je ili to je uope Zagrepanin? To mi je pitanje neki dan postavljeno po tko zna koji put i ja, kakti pravi Zagrepanin, uvijek iznova na njega odgovaram kao da se nekome i zbog neega ispriavam! Ovaj put povod pitanju je jedna novinska anketa, istina, provedena na uzorku od samo stotinjak stanovnika Zagreba, a u kojoj je svaki peti anketirani odgovorio kako se ne osjea Zagrepaninom! Pravi razlog zbog ega se, eto, netko tko ivi u Zagrebu ne osjea Zagrepaninom, iz ovakve se ad hoc novinske ankete, naravno, ne moe doznati, pa se moe samo nagaati. Za pretpostaviti je da se veina anketiranih koji su tako odgovorili, Zagrepaninom ne osjea zato to bi se drugaiji odgovor od njih kao doljaka mogao protumaiti pretencioznim, to se moe i razumjeti. Ima, meutim, i takvih koji su previe vrsto vezani za svoj zaviaj iz kojeg su prije dvije, pet, deset, pa ak i vie godina, doli, pa im se ini da bi prihvaanjem zagrebakog pedigrea uvrijedili i iznevjerili svoje roake i pokidali plemenske spone i veze, a koje znaju biti toliko ilave da ih ni vrijeme ni generacije ne uspijevaju pokidati. Unato fantastinim razlikama u ivotnom standardu, a da se o kulturnim i civilizacijskim standardima i ne govori, veze sa zaviajem ostaju poneki put i kad su one nautrb grada u koji su doli i sami ga odabrali za svoj dom. Osim to su sa sobom donijeli svoj govor i karakteristine regionalne naglaske, kao i navike i obiaje, mnogi od njih najradije bi i doslovno u Zagreb donijeli djeli svoga 211

zaviaja, grudu ili kamen, pa su spremni poduzeti sve da u svom zagrebakom okruenju, po mogunosti i ire, proguraju ime ulice, trga ili kole, po svojoj rodnoj vrleti, planini, mjestu, gradu ili cijeloj upaniji iz koje su u Zagreb doli. Kao hrvatska metropola, Zagreb, naravno, mora biti otvoren i za takve elje, ako su one u skladu s urbanim nainom razmiljanja i ivljenja, ako pridonose bogaenju hrvatske metropole s autentinim hrvatskim regionalnim raznolikostima i posebnostima. I toplo se nadam da me ovaj put, za promjenu, nee proglasiti urbanim ovinistom, i to samo zato to sam se, eto, ponovno usudio dirnuti u uvijek osjetljivu temu - purgeri i dojdeki. Ovaj put, dapae, zamjeram onim naim sugraanima koji nisu roenjem Zagrebani, a koji samo zbog toga u novinskoj anketi za sebe izjavljuju kako se ne osjeaju Zagrepanima. Tko je (ili to) uope Zagrepanin? Bavei se Zagrebom, oduvijek sam nastojao profurati tezu kako Zagrepanin nipoto nije (ili nije samo) stvar geografije, jer da bi se bilo Zagrepaninom ne mora se u Zagrebu roditi. Zagrebaka krvna zrnca ne dobivaju se samo roenjem, ima, naravno, i drugih naina. Ilustracije radi, spomenuo bih dva primjera u kojem su posrijedi dvojica mladih Zagrepana, roenih u Zagrebu. Obojica su, naime, podrijetlom iz Bosne, gotovo s istog kamenjara odakle su im roditelji prije etvrt stoljea doselili u Zagreb. Prvi je profesionalni nogometa, a govori kao da sluam njegova oca, bez ikakvog utjecaja zagrebake okoline, kole ili ulice gdje je roen i odrastao. Govori kao da je juer doo odozdo! A drugi, student ekonomije, brije spiku svoje zagrebake kvadre, a 212

za sebe voli rei kako on kao purger voli otii u zaviaj svojih roditelja. Ali, naravno, nije stvar samo u spiki, neto je i u psovci i molitvi! Doljak ili uope ne psuje ili psuje glasno preko ulice (ili preko mobitela), dok Zagrepanin uglavnom kune, i to uglavnom tiho, sebi u brk. A to se molitve tie, roeni se Zagrepanin, za razliku od doljaka, koji sa sobom esto donosi i svoje svece, moli i zavjetuje, naravno. Majci Bojoj od Kamenitih vrata, koja je i zatitnica ovog dugovjenog nam grada. Druga je stvar to se poneki od starosjedilaca i purgera moli da se ovaj priliv doljaka, koji je posljednjih godina umnogome opteretio i zaguio Zagreb, jednom ve prekine, a samo Majka Boja od Kamenitih vrata zna je li to grijeh ili ne. A poneto, vele, zna i Gradsko poglavarstvo, koje se na temu obustave useljavanja u grad ve oitovalo i, naravno, smjesta izazvalo i molitve i psovke - ovisno s koje strane se gleda. Ili, kak se zeme... "Jutarnji list", 1998.

213

Purger kao tajkun?!

S isprikom to se neko vrijeme nismo uli, dunost mi je vrlo itateljstvo upoznati i s razlozima moje privremene apstinencije. Nije me, naime, bilo jer sam bil fest angairan i okupiran pokretanjem Kluba Zagrepana, kojega je svrha da utjee na kulturno-socijalni ivot i razvoj grada Zagreba te s njim povezane okolice. Pri tome isti, mislim Klub, ima paziti da, koristei se suvremenim tekovinama potrebnim za veliinu i napredak Zagreba, ne unitava obiljeja njegove starine i osebujnosti i da uva njegov graanski znaaj. A upravo zbog tog ouvanja tzv. graanskoga duha, drznuo sam se, eto, i osnovati svoj Klub Zagrepana, e kako se Zagrepani u svom gradu ne bi osjeali izgubljeni, jer Zagrepani se u Zagrebu nipoto ne smiju osjeati tuincima. Razloga takvim bojaznima - da postanemo tuinci, ima vie, a najvaniji je, naravno, to su naa braa iz drugih pokrajina, koji se doselie ovamo pred kratko vrijeme poela odmah osnivati svoja drutva, da meusobnom potporom i brigom jedan za drugoga, svoje potpomognu i slonim silama sebe podignu... I pitam ja vas: Pak, zar se onda moe nama zamjeriti da smo osjetili krajnju potrebu da se i mi roeni Zagrepani udruimo... I tak vam ja, kakti roeni Zagrepanin, pokreem i poduzimam... Ali, vraga, kaj bih vam ja pokretal i poduzimat, nis ja za to. A ova citirana argumentacija za okupljanje i or214

ganiziranje Zagrepana, naalost, nije moja, iako bi moda mogla i trebala biti, nego je preuzeta od Drutva Zagrepana, osnovanog jo 1932. godine. Iako danas (1998.) imamo dva Kluba i jedno Drutvo Zagrepana, radije bih se vratio na nekadanje Drutvo Zagrepana otprije ezdeset i est godina i podsjetio ne samo na njegove motive, zadae i zasluge, nego i na strukturu njegovoga lanstva, kako bi se shvatilo zato se o nekadanjem Drutvu Zagrepana i danas zna i na nj se svako malo i danas, nakon tolikih godina, pozivamo, a zato se o ovim dananjim trima slinim organizacijama malo zna i danas, a gdje e se sutra znati! U nekadanjem Drutvu Zagrepana, za razliku od dananjih, djelovala su, dakle, prva imena iz gospodarstva, kulture, umjetnosti, prosvjete i politike, mahom ljudi od moi i ugleda, koji su htjeli i mogli. Tako iz Almanaha Drutva Zagrepana iz 1934. (otud i oni citati na poetku) doznajemo da su meu aktivnim lanovima Drutva, uz aktualnog gradonaelnika dr. Ivu Krbeka, bila i dvojica bivih, i to vrlo poznatih i zaslunih gradonaelnika - Vjekoslav Heinzel i Janko Holjac. Potom, prvaci HNK-a Tito Strozzi i Josip Bach, pa knjievnici Slavko Batui i Nikola Andri, arhitekti Aurer, Blaekovi, Plani i Prister, te sva sila uglednih odvjetnika, lijenika, obrtnika, ugostitelja i hotelijera (vlasnici hotela "Milinov" i zrinjevake kavane "Zagreb", kao i popularnih gostionica Hranilovi i Zeni), a tu su i industrijalci, direktori najveih tvrtki, banaka i zavoda, kaptolski biskupi i drugi. Za razumijevanje uspjenosti i djelotvornosti nekadanjeg Drutva Zagrepana, koje je imalo vanu zadau u ivotu grada i znaajan utjecaj na organiziranje ivota u

215

njemu, valja napomenuti da mu je na elu, kao predsjednik, bio jedan od najimunijih i najutjecajnijih ljudi u gradu - veleindustrijalac i predsjednik Gospodarske komore - Vladimir Arko. A to je otprilike kao kad bi na elu dananjeg Klubu Zagrepana, Kluba starih Zagrepana ili Drutva Zagrepana bili neki od ovih naih novokomponiranih tajkuna. Naravno, potrebno bi bilo da bude i Zagrepanin. U jednoj osobi, dakle, i purger i tajkun? Kako nam iskustvo i pretvorbena praksa govori, to ne ide ba jedno s drugim. Ali, tko nam je, prosim, za to kriv? Naravno, nama, Zagrepanima, uvijek je kriv netko drugi. Drugi su nam krivi i zato to danas imamo tri Kluba Zagrepana, to se meusobno ne moemo sloiti i dogovoriti oko jednoga, pa zato u biti nemamo nijednoga. A nismo jo ni nacistu treba li nam Klub Zagrepana ili ne. I, ako mene pitate, ja u vam, kakti pravi Zagrepanin, smjesta i otvoreno odgovoriti: I treba i ne treba, i da i ne, kak se zeme, ne! "Jutarnji list", 1998.

216

Zagrebaki sir na otoku

Dogaaji koji su se u ovoj prii sami posloili u dramaturku cjelinu svakako bi razveselili autora kad ne bi bilo rijei o ovim naim, ne ba veselim, meuregionalnim odnosima i antagonizmima, a koji, kao u pravilu, zapoinju ili, bar zavravaju sa zagrebakim purgerima. Najprije mi, tako, dolaze iz Djejeg programa HRT-a da pred kamerama za male gledatelje ispriam i objasnim to je to purger, odakle taj izraz i naziv koji se danas, u ovim naim iskrivljenim odnosima, sasvim krivo upotrebljava samo za zagrebake purgere, tj. za Zagrepane. to, dakle, djeci rei vie od onoga to o tome kae Klaiev Rjenik stranih rijei. Sluam, tako, samoga sebe kako teoretiziram na tu uvijek nezahvalnu temu te spominjem njemaki izraz za grad, gradinu ili dvorac - burg, a iji se stanovnici zovu burgeri, purgari ili - u naoj suvremenoj varijanti - purgeri. Kod toga pred kamerama djeci dodajem i svoj mali neduni komentar kako je asno biti purger, jer podrazumijeva purgerski, tj. gradski (i graanski) sklop razmiljanja i ponaanja, koji samim tim graanina izdvaja od onih koji to nisu. Djeco - sluam samoga sebe kako ravno u kameru, dakle, izravno djeci, koja e to gledati, govorim pomalo zavjereniki ponosite se time to ste purgeri, a to e rei graani, i nastojte da uvijek i u svakoj prigodi svojim vladanjem opravdate to to ste graani... S malo manje zanesenosti i strasti, naravno, spominjem i ono drugo, pejorativno znaenje rijei purger, a

217

koje ne zaboravlja ni Rjenik stranih rijei, tj. da pod purgerom ponekad podrazumijevamo i malograanin, sitniav ovjek. Nigdje se, meutim, ne kae kako je purger bahat i prepotentan, kao to nas Zagrepane izvan Zagreba uglavnom vide, doivljavaju i tituliraju. Samo nekoliko dana od tog mog TV- teoretiziranja, dokaz vie kako rijei u ivotu mogu biti jedno, a ivot ist nekaj drugo. Na svom sam otoku, naime. Na onom za koji kau da je najvei i najzeleniji i kojega su neko nazivali zlatnim otokom (ne znam zato). Benzinska crpka. Sa slubujuim u plavom kombinezonu odavno se poznajem, izdaleka i srdano (da li?) pozdravljamo se, poneki put odemo i dalje, pa se ispitujemo za zdravlje ili kakvo e biti vrijeme, hoe li nevere? I uvijek makar slubeni smijeak s njegove strane. A sada, umjesto uobiajena smijeka, iz njega bijes i srdba rigaju kao gust mastan eurodizel. mrk je usmjeren na dvoje mladih Zagrepana s malim djetetom, koji su se lokalnog benzinka drznuli pitati za cigarete, i to dok on upravo zavrava smjenu. Dolazim na kraj njegove tirade s crijevom uperenim na mladi brani par s malim djetetom, tako da hvatam samo onaj ve dobro poznati refren kojim inae aste nas Zagrepane: Vidi ti bahate purgere, to sve oni sebi umiljaju! Tek kad me ugledao i shvatio da ti mladi bahati purgeri, koji sebi svata umiljaju, pa i to da kupe cigarete, i to dok on obavlja svoju dnevnu primopredaju, pripadaju mojem drutvu, mugne u svoju kuicu, neugodno mu je. ao mi je ovjeka koji se zbog mene naao u krajnje delikatnom poloaju, a nije on kriv to je ba danas malko vie nabrijan na nas purgere.

218

Drugi otoki prizor, ovaj put na plai. Domai mulci pokuavaju se nositi s jo hladnim morem, a jedan od njih, inae iz mojeg otokog susjedstva, pita pajdaa hoe li zajedno veeras pogledati finalnu tekmu za kup. Rijeka je Rijeka, sve, govori u stranu te dodaje: Hajduk nikad nisam previe volio, ali danas kad igra s Dinamom, navijamo za bile... Kad me u tom trenutku ugledao, smjesta potone u vodu. Voda je ledena, ao mi ga. Znam da nije kriv. Nogomet je, napokon, samo igra. Trea slika na mom otoku. Ja u samoposluivanju s koarom. Dosta mojih susjeda, mjetana. Pozdravljam i odzdravljam. A kad shvatim kako neki od tih starih dobrih, potenih i radinih bodula znakovito zirkaju u naziv sira to ga uzimam s police, hvatam samoga sebe kako se opravdavam: A ne, nije to zbog etikete i imena sira, nego zato to je to jedini svjei kravlji sir u trgovini... Nisam ba siguran da mi vjeruju, a znam da nisu krivi. A nisam, bome, ni ja kriv to oboavam svjei kravlji sir. A tko je onda kriv? Moda proizvoa koji je svom kravljem siru dao tako provokativno ime - Zagrebaki sir?! "Jutarnji list", 1999.

219

Zagreb izvan Zagreba

Jo samo nek mi netko veli da Zagreb poinje u Sesvetama, a zavrava u Zapreiu! Malo sutra! Evo mene danas u Malinskoj na Krku, a ipak sam u Zagrebu. I to ne zbog onih silnih zagrebakih registracija i poznatih i nepoznatih Zagrepana, koji se tu ve hlade po svojim vilama i apartmanima, nego zbog svoje sjenovite ulice u samom sreditu ljetovalita, kojom se s plae vuem prema svom ljetnom odmoritu, velebnom kao forcimer prosjene tajkunare. Ta moja ulica nosi ime Malinskara Kazimira Ostrogovia i naravno da biste me mogli zaskoiti pitanjem da kakve sve to veze ima sa Zagrebom? Bome ima i to ne samo sa Zagrebom nego i sa ovotjednim aktualnim zagrebakim politikim trenutkom. Dok itam zagrebake novine koje izvjetavaju o primopredaji gradske vlasti izmeu privremenog Vladinog povjerenika i novoizabranog zagrebakog gradonaelnika, ba dok se njih dvojica znoje u Gradskom poglavarstvu na Trgu Stjepana Radia, ja u hladu Ostrogovieve snatrim o toj bliskoj vezi izmeu zagrebake primopredaje i mojih mokrih gaa u Ostro- govievoj. Roen u Malinskoj, zagrebaki arhitekt Kazimir Ostrogovi, naime, projektirao je upravo zgradu Gradskog poglavarstva u kojoj se obavlja reena primopredaja. A da stvar bude ljepa, sa sobom sam u Malinsku ponio istopis intimne povijesti stare Martinovke, a iz pera, tj. iz rajbmaine, mojeg starog novinarskog kolege, nekad poznatog gradskog reportera Drage Grgea, inae, kako bi se ovdje na Krku moglo rei, fetivog Trnjanina. Da220

nas skoro pa osamdesetogodinjak, kolega Grge proivio je cijeli ivot na Martinovki, koja je u njegovoj mladosti bila puno ire i puno dalje od ove koju danas znamo - oko kafia Pauk i onog najmrskijeg prostora u gradu gdje se odlau paukirani automobili. I, naravno, sasvim je drugaije izgledala. Martinovka i cijelo dananje Trnje - livade, odergrabe, otvoreni potoci i male drvene ili zidane sirotinjske bajtice, ali u kojima se, kako nekadanji gradski reporter zapisuje, bogato ivjelo, unato svemu. Zgrada Gradske vijenice, tj. Gradskog poglavarstva, izrasla je na negdanjem holcplacu s drvenim barakama Tvornice turpija. Gradnja Ostrogovieve Gradske vijenice trajala je dvije godine, a vrata je otvorila 1958., kad se grad ve masovno poinje seliti juno od eljeznike pruge na Grgecovu Martinovku. A zahvaljujui upravo nekadanjem gradskom reporteru s Martinovke doznajemo kako je Gradska vijenica sagraena u najbliem susjedstvu nogometnih igralita nekad slavnih zagrebakih klubova Graanskog (sada je na mjestu igralita zgrada HEP-a) i Concordije, te tono preko puta isto tako popularnog trkalita i klizalita Miramare. Otvorenje ovakve velebne zgrade na ledinama bio je, naravno, dogaaj ne samo za stare Trnjane i Grgecovu Martinovku nego i za cijeli Zagreb tih kasnih pedesetih: Usred ureenog perivoja pojavila se ta po ljepoti i veliajnosti vie nego privlana zgrada, sredinja gradska uprava s etiri stotine slubenika i mnotvom graana koji sada ovamo hametice dolaze obaviti svoje upravne poslove. Palaa Gradske skuptine postala je novi pravi gradski stoer, ali i prvi dojmljivi pokazatelj da se grad nezaustavljivo seli prema jugu.

221

Kako je preko treke Grad zakoraknuo odmah sa svojom gradskom upravom, Trnje je smjesta pretvoreno u najvee gradsko gradilite. U najbliem susjedstvu rastu dvije za ono doba ba - kako Grge kae - veliajne zgrade, deseterokatnice, obje u Miramarskoj, na broju 13 i 15. a obje je projektirao, opet, Malinskar Kazimir Ostrogovi, za kojega iz ovog zanimljivog Grgecova reporterskog svjedoanstva doznajem da je bio i gradski odbornik, tj. zastupnik, kao, eto, i moja malenkost koja na ljetnom suncu vikendaki planduje (do zasjedanja Gradske skuptine idui tjedan) u ulici njegova imena u Malinskoj. Ali, da me ubijete ne znam gdje je u Zagrebu Ostrogovieva, a to nije ni vano. Vano da znam gdje je Ostrogovieva u njegovoj rodnoj Malinskoj i to je taj asni Malinskar kao arhitekt i zagrebaki gradski zastupnik napravio za grad u kojem je upravo obavljena smjena gradske vlasti. P.s. Upozoravam deurnog urednika da kolumnu ne objavi samo u zagrebakom izdanju, jer Zagreb, kao to rekoh, ne poinje i ne zavrava u Zagrebu! "Jutarnji list", 2000.

222

"Zagreb-parking"

Kad bih vas sada, dragi itatelji, pozvao na venk, sudar ili spoj, pitam vas gdje da se naemo? Na pici? Pa tko se, molim vas, na pici jo sastaje?! Koliko god je nekad bila popularna, pica je sada samo uspomena i nostalgija. Proo rok trajanja. Kao to je odavno ve zaboravljeno da su se predratni Zagrepani sastajali pod repom. A malo tko i zna da su se nai stari Gornjograani, purgeri, ali i plemenitai, nalazili najprije na Sjevernoj, a potom na Junoj promenadi, te da je irenjem grada u njegovo podbreje na Zrinjevcu stvorena nova promenada iliti korzo. Zrinjevac je, ako niste znali, bio mjestom sastajanja i vienja, pa i dogaanja (Muziki paviljon, vrlo popularna kavana "Zagreb" s ljetnom terasom ispod zrinjevakih platana itd.), i to sve do kraja rata, kad je s onim velikim prevratom i preokretom Zagreb zapljusnuo novi veliki val doljaka, dojdeka i dotepenaca, kako vam drago, a meu inima i Dalmatinaca koji su smjesta udarili ir na tadanjem Trgu Republike. Zahvaljui upravo Dalmatincima, roena je pica, budui da su oni donijeli sa sobom naviku etanja u smjeru istok - zapad, a ne sjever - jug, jer na jugu je, naravno, more. A na pici je jug, ako ne ba Split ili ibenik, ali barem - "Dubrovnik"! Gdje da se, dakle, sada naemo? Zbilja, gdje se danas Zagrepani sastaju? Gdje je gradsko okupljalite, gdje je dnevni boravak grada? Gdje su dananje promenade, korza i pice?

223

Nadam se da neu pogrijeiti ako vas pozovem da se naemo na - parkingu! Pa, ak ako vas i ne pozovem, budite sigurni da emo se prije ili kasnije najednom od gradskih parkiralita nai. Ne znam koliko su tom najnovijem trendu gradskoga okupljanja na parkiralitima u postocima pridonijeli ovi najnoviji dojdeki, ali injenica je da je posljednji val, u vrijeme domovinskog rata i nakon njega, za razliku od onog nakon svjetskog rata, u Zagreb umarirao u automobilu! A kako se i oni koji su doli, kao i mi koje su tu nali, iz automobila uglavnom skidamo samo na prvom parkingu, prisiljeni smo dijeliti zajedniku sudbinu beskrajno dugog ekanja i druenja na parkiralitu. Parkiralite je, dakle, nova pica i promenada, nova urbana pozornica i gradska svakodnevnica sa svojim glavnim i sporednim ulogama. To je najvea otvorena galerija likova. Krenemo li samo od slova P - kao parking, nabrajanju nema kraja. Tu su, dakle, provincijalci i purgeri, podobnici i protivnici, panduri i probisvjeti, pede- veovci i poreznici, parajlije i penzii, pretvorbenjaci i pretvoreni, profiteri i profesori, papci i pederi, posveeni i posrani... A tu su, naravno, i pauci. Tema, ideja, pria, sudbina, slika, prizora, traeva i viceva pogodnih za kolumnu, u svakom sluaju, vie je nego parkiralinih mjesta! A kako se parkiramo i protivno zabranama i izvan za to odreenih mjesta, kako svoje tutae uguravamo i u kune vee i u svoje i tue vene, i ivce, parking je kudikamo vie od parkinga. On je naa urbana stvarnost. I moje je, dakle, da se pretvorim u pauka koji neprestano pikira i pronalazi nove rtve, pa otud i naslov kolumne - "Zagreb-parking".

224

Jo jedino moram rijeiti s direktorom "Zagreb-parkinga" (Mato Kreljevi). Ali lako meni s njim. Godinama se znamo, a poznajemo se tako dobro da se meusobno astimo kavama i vicevima. On meni pria viceve o Hercegovcima, a ja njemu o Zagrepanima. On meni zna rei kako je lijepo to u meni ima svog Zagrepanina, a meni je isto tako lijepo to ja u njemu imam svog Hercegovca. I dok se tako zezamo na vlastiti raun, neki nam ozbiljniji, i u tom pogledu svakako upueniji, vele da smo na dobrom putu. Jer, kako danas stvari stoje, sve je vanije da svatko od nas - ima svoga! I to, naravno, ne samo na parkingu... Jutranji list, 1998.

225

Sve bih ja njih pod "Crvenu lampu"

Da proli tjedan nije bilo TV Foruma, tematski posveenog korupciji, mi bismo jo i danas ivjeli u mraku i neznanju, pa tako ne bismo ni slutili kaj je to korupcija i organizirani kriminal. Je li to jedna te ista stvar ili ist odvojeno, svako za sebe. Tako je jedan gledatelj u svom telefonskom javljanju predbacio jednom od nazonih resornih ministara, kako on, ministar, nema ba preve informacija o toj temi, i kako se njemu, obinom graaninu, nakon svega, ini da se sva ona silna lova, puste milijarde koje su u bivem reimu opljakane od naroda i isparile irom svijeta, raunajui i neke otoke, nikad vie nee vratiti i kako svi skupa moemo pisati kui propalo je. I to, bome, usprkos predizbornim obeanjima dananje vlasti da e sav novac, ilegalno iznijet van, biti vraen. Sve do posljednje kune, navodno. Meni su, moram odmah rei, takva obeanja u predizbornoj kampanji bila malo vjerojatna, jer i Magda paprenjarka iz enoina Zlatareva zlata zna da uope nije rije o kunama, nego o mnogo vrim svjetskim valutama. O tom potom, kuna, dolar, marka, franak, lova je lova. Pogotovo ako se zna ija je, ali se zato jo do danas ne zna, a po svemu sudei, nikad se i ne bu znalo, gdje je. Onda nam je jedan od nazonih resornih ministara, kroz svoj armantan smijeak, napokon otkrio kako korupcija i organizirani kriminal ipak idu ruku pod ruku i kako korupciju nije samo tako lako otkriti, jer da biste je otkrili

226

morate nekoga uloviti na djelu, tj. doslovno ga uhvatiti s rukom u tuem depu. Kao, hoe rei, poinitelja mora uhvatiti in flagranti, otprilike isto kao to nesretni mu svoju nevjernu enu ne moe optuiti za nevjeru sve dok istu, svoju enu, ne uhvati u krevetu s drugim, bez obzira zatee li je u poloaju ispod ili iznad. Jer i tu, navodno, ima olakotnih okolnosti. A kako su korupcija i ena istog roda, ponekad, naravno ne uvijek, mogu sluiti i ista pravila ponaanja. Sumnja, a ipak s njima ivi. Uostalom, prisjetimo se Berkovieva junaka u filmu Ljubavna pisma s predumiljajem, koji okolo slini kako ga ena vara, iako za to nema materijalnih dokaza, a na to mu prijatelj filozofski veli kako se mora odluiti hoe li on ivjeti sa enom ili s istinom. A da smo mi ipak odluili prekinuti tu neizvjesnost i svima, pogotovo onima kojih se to tie, dati do znanja da ne elimo vie igrati prevarene mueve i da elimo stati na kraj korupciji, a koja se ve godinama, poput biljke penjaice, penje sve od rodilita, vrtia, kole i faksa, pa do groblja i najvie politike. O tome na svoj nain govori i reena prolotjedna TV emisija, a u kojoj se, meu ostalim gostima, zagonetno smjekao sad ve medijski najeksponiraniji sudac istraitelj Radovan Ortynski. Zahvaljujui upravo tom hrabrom i strunom ovjeku, imamo i ovo aktualno portsko suenje navodnoj zloinakoj grupi, a koju optunica tereti, kako to ve s organiziranim kriminalom i korupcijom biva, za povezanost s pojedincima iz najviih politikih krugova bive vlasti. Budui da gospodina Ortynskog, koji bi se ubudue trebao aktivirati u posebnom Odjelu za suzbijanje organiziranog kriminala, i osobno znam i kako mi je poznato da je kao pravi Zagrepanin zaljubljen u Zagreb i njego

227

vu povijest, siguran sam da mu je poznato kaj je to u zagrebakom argonu "Crvena lampa". I siguran sam kako je, skupljajui dokazni materijal protiv tzv. zloinake grupe, u sebi ponavljao staru purgersku krilaticu Sve bum ja njih pod 'Crvenu lampu'. A kako je sve u zraku (a poneto i u privatnim arhivama), tako se i meni, piui ovu kolumnu, odnekud na stolu naao stari poutjeli list zagrebakih "Novosti," a u kojima dominira naslov U svjetlu 'Crvene lampe', pa eto i nekoliko tikleca od prije osamdeset godina. Dok dio tadanjih Zagrepana naveer ide u HNK na predstavu Boris Godunov pod ravnanjem Kreimira Baranovia, drugi idu u ubavi vrt Svratita Janje u Nikolievoj, gdje koncertira Veliki orkestar Music-Halla, ili vrijeme krate amerikim kriminalistikom filmom Mrtvaevo oko u "Metropolu". Dotle policija pod "Crvenu lampu", tj. u hapsanu, dovodi nekog Stjepana Maeka, ve vie puta kanjavanog, ovaj put zbog izgreda s noem u kavani Stara Hrvatska u Tkalievoj, potom radnicu Rozitu Vukovi iz Crnog Puta koja provaljuje u stan svog nevjernog ljubavnika na Zavrtnici kako bi se obraunata s njegovom prilenicom Francikom Kecur, pa sluavku Paulu Vugrinec, koja je, navodno, okrala svog poslodavca Ivana Beria, pukara 8. konjikog puka. A evo i jednog krupnijeg sluaja, koji bi se dananjim rjenikom mogao nazvati pokuaj korupcije ili reketarenja. Dolijao je, naime, neki Stevo Vuertinac, zagrebaki financ, koji je u tvrtku Vladimira Mandukia doao pobrati enormno visoki porez od 2.000.000 dinara, a koje e gospodin financ oprostiti ako vlasnik tvrtke iz Nikolieve ulice onako ispod stola da 2.000 dinara. Vlasnik je mito financu spremno isplatio, te je cijeli sluaj prijavio policiji. 228

U neemu se, dakle, ipak moemo usporeivati sa starim Zagrepanima. ak i novinski komentar iz 1923. kao da nam je odnekud poznat: Zagrebako puanstvo se poslije rata udvostruilo, a kriminalitet i pravni sporovi se silno umnoili, pa je tako posve razumljivo da umanjen broj sudaca ne moe nikako savladati ovako ogroman materijal... "Jutarnji list", 2000.

229

Sreko koji nema sree

Ima cigaretu? Iza tog ulinog pitanja ispruena je ruka i mlad ovjek, koji ni kriv ni duan, u svojim prnjama od torbi i naprt- njaa na svojim krhkim neishranjenim pleima, u svom jedva ujnom mucavom izgovoru, u suludo plamteem pogledu i nekontroliranom i odsutnom smijeku, nosi svo prokletstvo rata i svoje sudbine u njemu. Sreko S. je jedno nesretno zagrebako djetinjstvo, izraslo na zelenim zagrebakim podsljemenskim bregima, a nesrea nije u tome to je plod mjeovitog braka, jer takvi brakovi nisu nesrea ili barem ne bi smjeli biti, sami po sebi. Nesrea je Srekova to je rano ostao bez majke, roene u staroj zagrebakoj katolikoj obitelji. Oni bliski toj obitelji sjeaju se kako se mali utljivi prvokolac Sreko u kui nakon pogreba svoje mame zavukao pod stol, krcat vinskim kupicama i kolaima, kako karmine obino izgledaju, i neopaen tu ostao cijelu veer, satima drugujui samo s prijeteim nogama odraslih. Ni nakon to su se i posljednje odrasle noge izvukle iz njegovog skrovita pod stolom, dijete se nije dalo izvui, u svojoj velikoj boli i nesrei zbog gubitka majke, spremno tu, valjda, zauvijek i ostati. Otac je nesretnog djeaka morao na silu izvlaiti. Hrvatski Srbin, pravoslavac, a to sam po sebi ne bi bio osobito vaan podatak da u meuvremenu nije dolo do najprije raspuknua jedinstvene drave s tzv. bratstvom i jedinstvom, pa do srpske agresije i hrvatskog oslo-

230

bodilakog rata, u kojem su upravo takve podjele i svrstavanja za sobom ostavile sudbine sline ovoj Srekovoj. Srekov otac Marko S. ranih sedamdesetih prienio se u staru zagrebaku podsljemensku obitelj. U novosklopljenoj branoj zajednici, dodue, nije bili previe idilino, ali ni nacionalne ili vjerske razlike, kao to bi se oekivalo, nisu dolazile do izraaja. tovie, taj plahi, malko usporeni, trapavi i dobroudni nekvalificirani transportni radnik, bez pogovora je pristao vjenati se u katolikoj crkvi, a svog Sreka niim nije sprjeavao ili obeshrabrivao u katolikom odgoju to mu ga je nametnula majka. Jedina razlika koja bi u kui dolazila do izraaja bio je govor, potom kuhinja, navike, obiaji i openito razlike u mentalitetu izmeu zapadne Slavonije, odakle enik dolazi, i prigorskog kraja, u koji se prienio. Istini za volju, Marko S. je rijetki kupac koji u najbliem kiosku redovito kupuje beogradski "Sport", umjesto "Sportskih novosti", potajice navija za Zvezdu, ali istodobno Sreku ne brani da se s ulinom kvadrom ispue skandirajui maksimirskim plavima. Isprva bi Slavonac, kako su ga u susjedstvu najee oslovljavali, popio malo, pa sve vie posezao za aom, a sve manje radio i privreivao, tako da je kredit za dvoetanu neobukanu kuu pod krovom pomalo ve dolazio u pitanje. A financijske su tekoe sada novi povod za odlazak u oblinji duan po pivo, a kad bi vie popio, vie bi srbovao, a kad je buknuo rat, njegovo, koliko alkoholno, toliko nacionalno, pijanstvo sve je vie uzimalo maha. Navodno se jednom prigodom u duanu, u kojem se opskrbljivao pivom iskljuivo Daruvarske pivovare, usudio nekolicini susjeda, koji su ga otprije sumnjiili, zaprijetiti: Ovo je Srbija! Vidjet ete kad vam eelj doe! Kratko nakon tog javnog ispada, zajed231

no sa sinovima Srekom i pet godina mlaim Milivojem zdimio je s brijega, a prije nego to je zauvijek otiao k svojima u Slavoniju, prodao je nedovrenu kuu. Maloljetnim je sinovima, navodno, s rukom na buelaru, sveano obeao kako vie nikad u ivotu nee morati raditi. Mali Milivoj, naravno, nije razumio, dok je Sreko, koji je ve imao diplomu egrtske autolimarske kole i slabane radne navike, oevo obeanje doslovno shvatio, pa se u novoj sredini, u oevoj tzv. Krajini, nieg nije htio prihvaati, nego je dangubio, puio i ispijao kavu za kavom, malo jeo, a u meuvremenu se izduio, ali i stanjio, a sve vrijeme utio, bez prijatelja ili bilo koga svog, zakopan u svoje misli i svoje tajne, vezane uglavnom uz svoj pitomi podsljemenski brijeg, gdje je pod humkom ostala njegova neprealjena mama. I, naravno, lijepo prostrano dvorite s nedovrenom kuom, koju je otac prodao i u meuvremenu je zarajtao i zapio. Okolo se pucalo, ljudi su ostajali bez kua, bez najmilijih, gubili ivote i ivce, a on kao da nema vie to izgubiti, tako se osjeao, osamljen i naputen, ostavivi svoj ivot u navodnom ustakom Zagrebu. Sa zagrebakim slikama je ustajao i lijegao, da bi uskoro, umjesto u Zagrebu, s ocem i mlaim bratom Milivojem zavrio u Novom Beogradu, u nekom nazovi komfornom staniu, a potom u nekoj staroj bolnici u kojoj su ga dva mjeseca kljukali nekakvim tabletama za smirenje, lako se nikad nije uspio dokraja smiriti, bio je prividno miran kad je preao crtu tzv. Krajine i vratio se u Zagreb rodbini svoje pokojne majke. Tu su mu pomogli pribaviti (sada je ve punoljetan) hrvatske dokumente, pa je s njima otiao prijaviti se za sluenje vojnoga roka, koji e kasnije i odsluiti u Puli, u poznatoj staroj vojarni na Stoji. A kad se vratio iz hrvatske vojske, fiziki i psihi232

ki kolko-tolko oporavljen, vraa se najprije maminoj rodbini u Zagreb, pa oevoj u Daruvar, malo je tu, malo tamo, a ponajvie je sam sa sobom, ustraen ivotom u kojem svi oko njega neto rade pokuavajui zaboraviti rat. A on jednostavno nije naviknut na bilo kakav rad, na obveze i odgovornosti, naputen je od svih (ne zna ak ni gdje mu je otac ni mlai brat) i preputen ulici, neispavan, neopran, uljiv, oronuo, nosei sa sobom u tim svojim prnjama od naprtnjaa i torbi cijeli svoj ivot i sudbinu, koja mu je, eto, zauvijek okrenula lea. I jo mu se narugala, dajui mu ime Sreko... "Jutarnji list", 2000.

233

Povijest jedne bolesti

Petak, 15. studenoga - Kavanska ventilacija vue i sauga kao luda, a ipak mi smeta dim. Smeta mi, ako ni zbog ega drugoga, a ono zbog dr. Bride. Dim mi sam pred oima formira tu sliku otprije mjesec dana i nikako da je se rijeim, a teko da u je se ikad i rijeiti. Isto tako kao to e biti teko rijeiti se i dijagnoze koja uz nju ide, kao potpis pod sliku. Dr. Brida s Klinike za srce i krvne ile KBC-a Rebro nikad, naime, nije bio u mojoj kavani. Zato sam ja sada u njegovoj sobi, iako bih radije bio u kavani. Mislim na kavansko drutvo - Seneku, Buru i Reljia. I na konobara Dragu. Doktor Brida, naravno, misli na mene i na moj nalaz to ga dri pred sobom na stolu. Dr. Vojtek Brida je mladi naoit bradonja, podrijetlom eh, roen u Jelsi na Hvaru. Ulijeva povjerenje. Upravo ozbiljno prouava moj nalaz ergometrije, koji je - zajedno sa mnom! - iz prizemlja na kat donijela sestra Darin- ka. Gleda malo nalaz, malo mene i, netom to zausti, prekidam ga: - Poglete, doktore, kroz prozor! Doktor pogleda van, pa se zagleda u mene. Oito ne shvaa to je pjesnik htio rei. Ili misli da mi uz njegovu pomo oito treba i pomo njegovih bolnikih kolega psihijatara! - To vrijeme! - A to. I? - I nita. Hou samo rei kako u loem filmu i u looj literaturi u trenutku kad glavnom junaku priopavaju lou 234

vijest, obvezno mora biti olovnosivo nebo i mora mrmoriti sitna i hladna kia. Kao i sada, u ovom mojem, oito loem, filmu! - Ne treba opet pretjerivati - obazrivo e doktor. - Angina pectoris i nije najgora stvar koja vas je mogla zadesiti. Ima i gorih! Slijedi, naravno, doktorovo obrazloenje. Kao s tom se boleu moe i poivjeti. Samo, naravno, obvezno mijenjati nain ivota. to vie se kretati po svjeem zraku, a to manje sjediti u zadimljenoj kavani. I promijeniti prehranu. Zauvijek izbaciti jaku i masnu hranu, zaine. I to manje kave, a s puenjem je svreno. - I molim vas da to shvatite ozbiljno - ozbiljno e doktor. Naravno da sam ozbiljan. Otiao sam u kavanu gdje su me ekali Seneka, Bura i Relji. Od konobara Drage naruio sam kavu, a dok ekam kavu, napunim lulu. Dr. Brida mi i tako nije rekao da s novim ivotom moram zapoeti odmah, danas. A danas je i bez toga lo dan s olovnosivim nebom i sitnom hladnom kiom koja sve vrijeme dosadno mrmori... Kao u loem filmu i u looj literaturi. Vrijeme je, dakle, da se izmisli neto bolje. Ali, u tome mi dr. Brida ne moe pomoi. To moram sam. Upravo to sada i inim. Izmiljam, eto, dim kojeg gotovo i nema, a iz dima kojega gotovo i nema izranja mi pred oima dr. Brida kao duh ili, moda, vlastita savjest. Moram, znai, promijeniti makar dim, ako ve ne mogu ivot! Subota, 16. Studenoga - Vani je mrkavo predveerje. U kavani isto mrkavo, tek dva stola zaposjednuta na galeriji i jedan u prizemlju, ne raunajui i moj za kojim sam sam, mrkav i bolestan. U depu meu prstima okre 235

em boicu s nitroglicerinom. Jasno mi je da te sitne brzodjelujue tablete nisu lijek, ali u krajnjoj nudi - jednostavno nemre bez njih! Kao i narki bez haa. Tu smo negdje. A tu smo, u kavani, Boo Kovaevi i ja. Osobno se ne poznajemo, ali se prepoznajemo i jedan drugoga izdaleka astimo kimanjem glave i kratkim kurtoaznim osmijehom. Moj osmijeh ak i nije kurtoazan; hvatam samoga sebe kako se smijuljim nad uokvirenim prizorom u kutu kavane. Moj gost, poznati saborski zastupnik i jedan od lidera HSLS-a, u drutvu mlaeg, naoitog cvikeraa, sjedi naime tono ispod poveeg i posljednjeg okvira na zidu sa zagrebakim gradonaelnicima. U zajednikom su okviru svih petero izabranih, a ne potvrenih, i obratno, a meu njima su, naravno, i etvorica Kovaevievih stranakih kolega, i to redom kako ih je Gradska skuptina izabrala - dr. Goran Grani, Jozo Rado, Ivan krabalo i Draen Budia. Kako je meu njima i gospoa Marina Matulovi-Dropuli, kao imenovana gradonaelnica, ta bi se skupna slika s damom u ovom naem aktualnom dnevnopolitikom argonu mogla nazvati i zagrebakom krizom. Na Cvjetni trg s nitroglicerinom U mrkavu zagrebaku veer izlazim s kiobranom i nitroglicerinom. Moram na vrijeme stii na Cvjetni trg, gdje bi se trebao ukljuiti u izravni TV prijenos Zagrebake panorame. Vuem se kao prebijeni stari maak. Valjda u stii. Moram. Danas je Dan Zagreba! Na Cvjetnom uglavnom mlai svijet. Rockerski bend na bini proizvodi zvuk od kojeg se trese loe poploeni

236

pod preureenoga Preradovieva trga. Televizijska voditeljica zove se Nensi. Nensi me doekuje s iskrenim mladenakim irokim osmijehom. Sitna ali srana, zagrebaka puca Nensi za svaki sluaj pita me kako sam i, napokon, jesam li spreman, jer svaki as trebamo krenuti uivo. Velim joj da sam odavna spreman, jo otprije rata, onog svjetskog, naravno, i da sam sasvim O.K. - Nensi, budi mirna, rekoh, upravo sam uzeo nitroglicerin. Nensi me podari jo jednim iskrenim osmijehom. Oito me u toj halabuci nije ula ili misli da se zajebavam. Kasnije naveer u kavani gosti me salijeu i potanko obavjetavaju kako su me gledali na TV. Jedan mi znanac, dapae, veli kako je ba zbog toga, zbog TV prijenosa s Preradovieva trga i mojeg sudjelovanja u njemu, u moju kavanu veeras i navratio. Da mi estita. I da me podri i nadopuni, ako treba. Jer, da smo mi, Zagrepani, zbilja bili i ostali zajebani. U bivem reimu su nam nabili brnjice na njuku, a na elo prilijepili flaster i etiketu nacionalista i separatista, a i inae smo, ve po roenju, narodni neprijatelji, tj. purgeri! Tak je bilo prije, u onom nenarodnom reimu - podsjea me moj znanac i vrnjak, pa nastavlja: - A gle ti ovo sad! Kao da se ni nije promijenilo. Purger je i dalje proskribirana ili u najmanju ruku posprdna rije. I to ne samo po Klaievom Rjeniku stranih rijei. .Geni se samo pedeset kilometara od Zagreba prema jugu ili istoku, odmah nas poprijeko gledaju i rugaju se, kao vidi purgera! A i tu, kod nas doma, usred Zagreba, umjesto da su sretni kaj smo ih uope primili, ovi silni dojdeki, ovi razni vukojebii koji su u Zagreb doplazili iz.svojih vukojebina, ak i oni od nas koji bi ovdje morali biti ku, 237

ak se i oni od nas domorodaca, purgera, ili distanciraju ili nam se, zasad jo potajice, iza lea, rugaju i smiju. A imaju i praf! Sami smo si krivi. I ba si praf ono veeras na TV rekel kako, umjesto svearskoga timun- ga i sveane sjednice Gradske skuptine s podjelom Nagrada grada Zagreba, kao to bi se na dan Zagreba ika- lo, mi imamo - kaj? Zagrebaku krizu! Je, dobro si im odbrusil, svaka ast, i hvala. Eto, kaj ti je nitroglicerin! I ovaj put mi je pomogao. Nije lijek, ali nakratko moe pomoi. Kao ha. Samo, da se ne naviknem... Prepoznat u tramvaju Ponedjeljak, 18. Studenoga - Idem na pogreb, a ve kasnim. Nije valjda teko objasniti zato na pogrebe obino kasnimo! A kao za inat jo mi se ispred auta, parkiranog u Kurelevoj, isprijeio nekakav kamionet s natpisom firme nekog svemirskog imena. A i ofer se negdje u sVemitu izgubio. Ne preostaje mi dakle nita, osim na Mirogoj - tramvajem. Iako sam se tramvajem navozao cijelo djetinjstvo i mladost, malko mi je neobino, da ne kaem nelagodno, da na tramvajskoj stanici zajedno s ostalim putnicima iekujem tramvaj. Nasreu, meutim, ne ekam dugo, a i na moje veliko zadovoljstvo, nakon tolikih godina kako se tramvajem ne vozim, na stari zagrebaki tren smjesta prepoznajem! I s velikim olakanjem otkrivam kako do Zvijezde i nadalje vozi etrtiaestica i kako je, Zaudo, ostala plava. I tako u plavu etrnaesticu ulazim u plavom odijelu (crnoga naalost nemam), tamnoplavoj kravati (ni kra-

238

vatu nemam crnu), siguran da u do Mirogoja, kad se ima u vidu ova naa nesnosna gradska gungula i krkljanacj tramvajem stii jo i prije nego da sam krenuo autom, lako, rekoh, na toj se relaciji nikad ne bi trebalo uriti. No, sad jo i ne znam koliko ta tramvajska guva kota, tj. koliko je sada karta? Diskretno se prikradam vozau, budui da to i neki drugi putnici rade, premda ne ba diskretno, te ga srameljivo pitam: - Koliko? Posljednji sam se put, naime, tramvajem vozio kad su karte jo prodavali kondukteri, a ne vozai, i kad karta nije najee kotala nita jer smo se vercali. Ali to je bilo u onom reimu, kad smo svi bili verceri, a sada su, hvala Bogu, samo neki! Sada mi ne pada na pamet da se vercam, jer zamislite da me vide moji gosti, pomislili bi kako nije u redu da njima kave redovno naplaujem, a sam tramvaj ne plaam! Sad vie vozaa i ne pitam za cijenu tramvajske karte, nego mu samo tutnem cenera. Nadam se da vie ne kota. Tramvajac, neki mlai brkonja, novanicu uzima i preko nje me odmjeri. Ovako odjeven, u tamnoplavom sakou i s tamnoplavom kravatom, oito sam mu sumnjiv. Ili ga na nekog ili na neto podsjeam. - Ako ste saborski zastupnik - veli mi brko - onda ne plaate nita. - Pa, sad... - rekoh zbunjeno - Poznati ste mi s televizije. - Ma nemojte! - Da niste vi onaj... od dr. Mate Granica brat? - Ako mislite na Gorana Granica, gradonaelnika Zagreba, onda to nisam ja. On je ipak mlai od mene, iako srno jednako elavi. 239

- A, jel'te, taj Grani je gradonaelnik? Nisam znao. - Pa sad, to vjerojatno ni on vie ne zna! Tramvajac me jednim okom kilji pa nastavi s pogaanjem: - Znam. Vi ste Stjepan Radi! - Nisam ni Stjepan Radi ni Vladko Maek! - Pankreti sigurno niste? - Sigurno. On je pametniji od mene. - A ni Vice Vukojevi, naravno, niste. - lako mi je Vukojevi po godinama najblii. Ali samo po godinama! - Pa koji ste onda? - Chris Cvii - laneni ime prvog elavca kojega sam se sjetio. - Onaj komentator iz Londona? E, da ste vi on, onda biste odmah dentlmenski platili svoju kartu. - Pa to, ovjee, cijelo vrijeme i pokuavam! Samo vi ste odluili da ja nisam dentlmen, nego saborski zastupnik! ovjeku je neugodno, pa bre-bolje iz karneta istrgne kartu i doda mi je zajedno s kusurom. Jo me par puta do Zvijezde preko oka pokicao, a onda se jo jednom drznuo upitati: - A, jel'te, niste mi rekli koji ste? Odnekud ste mi poznati. - Zagrepanin. Istina je da smo danas u Zagrebu rijetki, ali tu i tam se jo poneki nae - rekoh mu izlazei na Zvijezdi, sada ve u brizi da ne stignem na vrijeme do Mirogoja, gdje upravo jo jednog Zagrepanina pokapaju.

240

Stojedinici kolektivna petica! Srijeda, 20. studenoga - U kavani se radio ne slua. Putaju se samo kazete, i to uglavnom laganica, od klasike i jazza do vjenih melodija i rock'n rolla. Zato radio sluam u autu i doma. Danas (i ne samo danas) svi sluamo Stojedinicu. Sa zadovoljstvom sluam masovnu podrku zagrebakom radiju, kojem je Vijee za telekomunikacije, a da valjda ni samo ne zna zato (ili ipak zna!), oduzelo frekvenciju, dodijelivi je - vidi ovo! - istom, samo malko drugaijem radiju! Obini graani, intelektualci, umjetnici, poslovni ljudi, novinari raznih redakcija i politiari raznih opredjeljenja, ministri i ostali visoki dravni dunosnici - svi redom daju potporu. Imam potrebu i sam se javiti Stojedinici. Razmiljam naglas, a doma moje cure skoe u znak podrke mojem glasnom razmiljanju. ena je, naravno, protiv. Veli da koji e mi vrag to uplitanje, da kaj mi je dolo da se pod stare dane (vidi ovo: ak i vrijea!) sada bavim politikom, jer nikad se politikom nisam bavil itd. Kad bi to to se upravo dogaa sa Stojedinicom bila samo politika - nikom nit! Kad bi to bilo stranarenje i sukob na relaciji pozicija i opozicija - nikom nit! Nek se vrti i bez mene. Niti sam se politikom bavio, niti u se baviti. Ali ovo je, moja gospodo, vie od politike, dapae, pupo vie, ire i vanije. Ovo je sukob kamena i asfalta, ruralnog i urbanog elementa, civilizacijski sukob! O tom sukobu i njegovu ishodu, naposljetku, ovisi naa daljnja sudbina i nae mjesto u Europi... Piite!, velim kerima; Stojedinici podrka i prijateljski zviduk s Bukovca! 241

Naveer u kavani gosti mi dolaze pohvaliti se kako su uli Zrinku koja je proitala moj kratki brzojav. I mene hvale. Nema na emu, velim, i posegnem za svojim nitroglicerinom... etvrtak, 21.studenoga - Uivam u velianstvenom prizoru na Trgu bana Jelaia. Na pustom Trgu, naime, dogorijevaju svijee, kao znak da se ovdje maloprije dogodilo neto to e ostati u kolektivnom pamenju. Malo tko e upamtiti imena govornika ili njihove rijei poruke, ali svi emo pamtiti skup od stotinu tisua Zagrepana, uglavnom mladih, kao najljepu spontanu kulturnu i civilizacijsku poruku ovog nam starog europskog grada. Poruka, dakle, nije samo o spaavanju jednoga gradskog radija, nego o spaavanju grada kao takvog. A grad je inae lijep, kao to bi rekao Tenera. "Kavana & kultura", 1997.

242

Pedeveovac u tramvaju

Pun mi je kufer naekivanja mjesta za parking u Cesarevoj, gdje inae parkiram. Nemam ivce. Zato ostavljam auto na Kvatriu pa dalje cipelcugom. A, usput, da malko propanciram i svoj novi pedeveovski ancug. Nakon tolikih godina konano je, evo, i na mene doao red da kupim odijelo. A kupio sam ga ne zato to mi treba ili to bi si odijelo poelio (kad ste me zadnji put vir djeli u odijelu?), nego zato to mi je, prema PDV-u, potrebno za obavljanje moje temeljne djelatnosti pisca i novinara (vidi ti sad ovo!) i to se kupnja odijela rauna kao troak koji se odbija od poreza. Ne bi to vjerovao da me nedavno, nakon iscrpnog i instruktivnog razgovora, u to nije uvjerio vie nego strpljivi poreznik Marko na mojem podrunom uredu Maksimir. Nadugo i nairoko gospon poreznik mi je objanjavao i kroz krajnje jednostavne primjere ilustrirao prednost PDV-a, ali kako sam vam ja lajbek za te stvari, malo sam ahvatio, iako to malo ba i nije malo - to je novo odijelo! Nova karirana koa u kojoj se sad minkam u Vlakoj na putu od Kvatria do Jelai placa. Uivam vam tako u svojoj novoj obleki. Uivam da me ljudi na ulici vide kako sam skuiran. Uivam i zato to sam se, eto, i ja, kao i moja drava, okoristio PDVom. Sad konano izgledam kao ovjek, a ne kao bogec ili kao obian turonja, kako me dosad znao pretimavati moj prijatelj uster Igrec iz Juriieve.

243

I tako vam je taj famozni PDV iznenada promijenio moj ivot, kao i opu sliku o meni kao pedeveovcu. Istina je da su se knjige prije uvoenja poreza na dodanu vrijednost za ezdeset posto bolje prodavale (tako pokazuju nakladniki pokazatelji) i da su autorski honorari bili kudikamo vii i da sam imao vie love, ali kaj mi je sve to vrijedilo kad odijelo sebi nisam mogao tako lako ku|biti kao danas, tj. mogao sam, ali nije bila porezna olakica i nije mi ilo u troak, kao sada. Nekad pisci i novinari nisu morali biti lijepo odjeveni. Danas, hvala Bogu i ministru financija, moraju. I dok tako lijepo gruntam o svojoj sve ljepoj pedeveovskoj sadanjosti i budunosti, nebo se nad mojim gradom smrkne i zaprijeti mi plaljivom kiom. Bre-bolje mugnem u prvi tramvaj i dok me voza, kojeg cimam da mi proda kartu (u novom se odijelu ipak ne mogu vercati) mjerka, odvrti mi se film od prije godinu, pa i vie, kad sam se posljednji put vozio tramvajem i, kaj je najljepe, isto sam bio u odijelu - onom svom jedinom, tamnom, koje imam samo za sprovode i svadbe. Tog sam puta tramvajem iao na sprovod, jer sam se autom bojao zbog mogueg krkljanca na Mirogoju. I taj sam put, ovako kao i sada, bojaljivo priao vozau, jer sam se nasmrt bio prestraio naglas pitati koliko kota karta! Onaj voza od zadnji put je imao brkove, ovaj ih danas nema. Voza s brkovima me na moje kretensko pitanje samo odmjerio te mi odgovorio protupitanjem: da jesam li moda saborski zastupnik, jer ako jesam, onda, jasno, ne plaam nita? U tom tamnoplavom odijelu i tamnoplavoj kravati, priznao mi je, podsjeam ga na saborskog zastupnika. ak mi je povjerljivo priznao da mu se inim poznatim, da ga podsjeam na... I onda je naizust, pomalo sveano, izgo244

vario sve elave zastupnike, od najmlaeg meu njima Boe Kovaevia, pa do stare garde - Stjepana Radia i Janka Bobetka. Kako sam se ja samo zagonetno smijuljio, ostao je uvjeren da sam ipak jedan od njih, nijevano koji, pa mi kartu, naravno, nije naplatio. Ovaj dananji voza odmah mi otkriva da je Zagrepanin i da mene pozna, da ima ak i jednu moju knjigu, ali da me skoro nije prepoznao. Preve sam mu, veli, skuiran za jednog pisca. Na to sam mu s ponosom odgovorio kako nisam ja vie obian pisac, nego pisac pedeveovac, to njemu nije bilo ba sasvim jasno, pa je protumaio na svoj nain: kartu mi nije naplatio! Jutranji list, 1998

245

O AUTORU

Trideset godina uzastopnog i neprekidnog pisanja tjedne kolumne o Zagrebu svojevrsni je rekord u zagrebakom novinskom podlisku, a koji potpisuje Zvonimir Milec (Zagreb, 1938). Napisao je na stotine podlistaka od kojih su mnogi ukorieni u knjigama i na taj nain otkinuti od interesa dnevnih novina u kojima su prvotno objavljivani. Knjige Zadnja pota Zagreb, Pozdravi doma, ZGode, Pozdrav iz Zagreba, Pjeak u Zagrebu, Galantni Zagreb, Od Zagreba su ljepe samo Zagrepanke, Povratak bana, Neastivi na kotaima itd., a zajedno s romanima za mlade i odrasle Zviduk s Bukovca, Posljednji zviduk i Pria o novinama, te U Zagrebu prije podne i ovjek od novina, objavljene su u ukupnoj nakladi od oko tristo tisua primjeraka. Neki su naslovi prevedeni na strane jezike, a autor je za svoj rad nagraen s vie knjievnih nagrada, uz ostalo i Nagradom grada Zagreba u godini devetstote obljetnice pisanog spomena imena Zagreb 1994. Godine 1988. po njegovom prijedlogu i nakon viegodinje pripreme i organizacije, koje je vodio, sveano je otkriven monumentalni bronani spomenik Augustu enoi (rad Marije Ujevi) u Vlakoj ulici. Najnovija kolumna koju i nadalje redovito iz tjedna u tjedan potpisuje (u "Jutarnjem listu") zove se Klub Zagrepana

247

Biblioteka THECA CROATICA Zvonimir Milec ZAGREB JE INAE LIJEP Nakladnik AGM, Mihanovicva 28, Zagreb Za nakladnika BOE OVI Design STUDIO DOGAN, Zrinka Penava Lektor i korektor SANDA UZUN Grafiki urednik i priprema ANTE MATI Digitalni tisak ITG, Dalmatinska 12, Zagreb ISBN-953-174-128-X Zvonimir Milec, Zagreb, 2001.