EUGNE IONESCO: STOLICE

Biljeke o piscu: Eugne Ionesco je francuski dramatiar rumunjskog podrijetla. Jedan je od najistaknutijih predstavnika antiteatra. Roen je 1912. godine u rumunjskom selu Slatira. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskinja. Djetinjstvo je proveo u Francuskoj, a 1925. vraa se u Rumunjsku, gdje je u Bukuretu zavrio studij i postao profesor francuskog jezika. U knjievnost ulazi zbirkom pjesama Elegije za siuna Bia (1931.), a 1939. godine vraa se u Francusku, gdje ostaje do kraja ivota. Jedan od najznaajnijih dramatiara 20. stoljea poeo se baviti dramskom knjievnou sasvim sluajno. ak do 1948. Ionesco nije ba volio kazalite i u njemu se uglavnom dosaivao. No jednog dana odluuje uiti engleski i kupuje prirunik. Taj prirunik francusko engleske konverzacije za poetnike i njegov sadraj naveli su ga da, djelomice i radi ale, napie antikomad elava pjevaica 1950. godine koji mu je donio jedno od znaajnijih mjesta meu predstavnicima avangardnog teatra. Premijera elave pjevaice odrala se 11.5.1950. te je doivjela velik uspjeh, to i ne udi, budui da je Ionesco prekinuo s konvencijama tradicionalne drame. Sam sadraj se moe izrei u jednoj reenici: Jednoj tipinoj engleskoj obitelji dolazi u posjet druga tipina engleska obitelj i one razgovaraju. Umjesto uobiajenog dramskog zapleta, temelj radnje postaje razgovor, odnosno jezik sveden na niz konvencionalnih fraza i besmislenih klieja ime jezik prestaje biti sredstvo komunikacije, a to vodi ka gubitku svakog ljudskog zajednitva te vodi lica u izoliranost i otuenje. Nakon poprilinog neuspjeha elave pjevaice Ionesco i dalje zna to eli rei; U Instrukciji 1950. pokazuje kako matematika i filologija vode u propast. Ve u prvim dramama Ionesco ralanjuje i razglavljuje jezik, te uvodi obilje predmeta, to zajedniki ostavlja dojam istog apsurda. U ranijim djelima rtve dunosti i Amedeo prodire u psihoanalitika istraivanja te prelazi granicu svijesti. Ionesco usput pie i novele i eseje u kojima ga u potpunosti zaokuplja tema ivota i smrti. No krajem 50ih godina Ionesco sasvim neoekivano, zamjetno istupa od kazalita apsurda, te se vraa tradicionalnim dramskim formama (Nosorog, 1959; Kralj umire, 1962). Njegova glavna kazalina djela su: elava pjevaica 1950., Instrukcija 1950., Poduka 1951., Stolice 1952., rtve dunosti 1952., Amedeo ili kako ga osloboditi 1953., Jaques ili pokornost 1957., Nosorog 1959., Kralj umire 1962. i mnoga druga. Eseji i prozna djela: Pukovnikova fotografija 1962., Dnevnik u mrvicama 1967., Otkria 1962., roman Sunce 1973. Eugne Ionesco umro je 28. oujka 1994. g. nakon teke bolesti.

STOLICE Dramski komad Eugena Ionesca Stolice prvi put je prikazan 22.04.1952. u neuglednom Parikom kazalitu Lancry, a on i danas bez dvojbe predstavlja remek djelo europskog avangardnog teatra. Dramski je to tekst s neobinim mijeanjem realnog i irealnog, s elementima tragedije i groteske, pa i ironije. To je tragina farsa; djelo koje karakterizira grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet na nesporazumu i isti elementi grotesknog. Nakon elave pjevaice, Ionesco postaje opinjen kazalitem i ono mu postaje sredstvo da se zapita o ivotu i smrti, o ljudskoj sudbini, ono mu postaje sredstvo s pomou kojega istrauje stvarnost. Njegov je dramski svijet uprizorenje njegovih intimnih preokupacija, privienja, pitanja o smislu i znaenju svijeta koja on sam sebi postavlja. Dva oblika svijesti prevladavaju u njegovim komadima; as prevladava jedan, as drugi oblik. Ta dva osnovna oblika svijesti su: lepravost i teina, praznina i pretjerana punoa, nestvarna prozranost svijeta i njegova neprozirnost, svjetlost i gusti mrak. Njegovi likovi, prizori i situacije prikazuju to dvojno stanje opstojnosti i zla to jesi (to postoji) i uenje to jesi (to postoji). On je pisac antikomada, antiteatra. Naime jo od L. Pirandella i njegovih drama koje se polako otuuju od tradicionalnih antikih drama, i Eugne Ionesco pokuava u okviru tzv. antiteatra razbiti sve konvencije dramske knjievnosti, izraavajui tako izgubljenost, tjeskobu i strah modernog ovjeka. Ionesco odbacuje akciju, brie granice izmeu realnoga, fantastinoga, kominoga i traginoga. Ionescovi antikomadi unjeli su radikalne promjene kako u dramskoj strukturi tako i na tematskom planu. Tradicionalna radnja je u potpunosti destruirana, izostaje bilo kakva psiholoka ili socioloka motivacija likova, a govor prestaje biti sredstvo meusobnog priopavanja. Dominantne teme postaju: samoa, strah, promaenost i odsutstvo komunikacije. Glavni junaci ove tragine farse su Stari (95 godina) i Stara (94 godine). Ovaj stari brani par ivi u kuli na pustom otoku. Oni su potpuno odvojeni od ostalog svijeta. ivot im je bio ispunjen razoaranjima i neuspjesima. Stari je odluio pozvati na otok ljude (zapravo nevidljive izmiljene goste), kako bi im prenio poruku koja moe spasiti ovjeanstvo. Njima je namijenio stolice. Prijateljski pristiu: Gospoa, Pukovnik, Lijepa, njezin mu te mnogi drugi. Stari i Stara razgovaraju s njima i donose im stolice, no one ostaju prazne budui da su ti posjetitelji nevidljivi (zapravo postoje samo u njihovim glavama). Broj posjetitelja i stolica se poveava. Meu tim posjetiteljima predvien je i car. Nakon to su se svi skupili dolazi govornik preko kojega Stari eli poslati poruku svijetu i budunosti. Iako je on jedina realna osoba uz Staroga i Staru njegova se pojava na pozornici doima nestvarno. Stari zapoinje svoj govor, zahvaljuje svim prisutnima, uglavnom govori o njihovoj prolosti, te predaje rije govorniku. Puno patetike i nepovezanosti odjekuje u Starevom govoru. U tom trenutku Stari i Stara postaju suvini i uz poklike ivio car skau s prozora svoje kule u more. Gledatelji uzalud ekaju Starevu poruku, jer se otkriva da je govornik nijem.

Ionescove Stolice predstavljaju sloen i kompleksan dramski tekst. Mogli bismo rei da se isprepliu sljedee teme: promaenost i uzaludnost ivota, samoa te nemogunost komunikacije, no ak je i sam autor ove drame Ionesco naveo da je tema ove drame nita. Tema nije poruka, nisu ni neuspjesi u ivotu, ni moralni slom starih, ve odista stolice, a to znai odsutnost lica, odsutnost cara, Boga, odsutnost materije, irealnost svijeta, metafizika praznina; jednostavno tema komada je nita. Naime kazalite je za Ionesca arobna umjetnost, njegov jezik nije koncepcija ili ideja, ve mit koji govori o ljudskom stanju i sudbini. Cijela je tradicionalna dramaturgija ovdje stavljena u pitanje. Radnja vie ne prati neku sloenu fabulu koja se sve vie zapetljava i na kraju otpetljava. Osobe nisu nesvakidanje, niti prosjene ve su to osobe bez karaktera.

Lektire - download lektira:

www.lektire.org