Zivot Stefana Malarmea je protekao uporedo sa burnim Verlenovim i Remboovim zivotima, pa cak i Bodlerovim, iako je u knjizevnoj istoriji Malarmeovo

ime ostalo nerazdvojivo za ova tri prethodna imena, u njemu necemo pronaci nista sto iskace iz kolotecine svakidasnjice i sto moze ugroziti savrsenu jednostavnost te egzistencije. Verlenova poezija bi bila neshvatljiva da nije potpuni odraz neobuzdanog zivota, zivota koji je prepun suprotnosti, nemira, kajanja; pijanog zivota i nastranog. Njegov ogromni opus nije nista drugo do tragicni dnevnik kojije vodjen rukom coveka koji je bio u ratu sa vremenom i koji je u nestrpljenju napisao na hiljade pesnickih banalnosti kojima se samo on moze ponositi, a koje bi, neprirodno prepisane drugom pesniku, predstavljale zbirku neshvatljivih pesnickih opstosti. Malarme je hteo da prozivi zivot (pismo Verlenu) koji jelisen svih anegdota, zudeci istovremeno za poezijom u kojoj nece biti nista svakidasnje i nista banalno. U tom cuvenom pismu Verlenu, koji je u stvari pesnikova autobiografija, Malarme istice kako je sklonost da se sluzi perom u druge svrhe, a ne zbog popunjavanja cinovnickih spisa, nasledio od nekolicine svojih predaka. On je vrlo rano ispoljio pesnicki dar i u njegovim prvim stihovima se uveliko oseca lamartinovski uticaj. Medjutim, prvi znacajniji dogadjaji koji su imali velikog uticaja na razvoj mladog pisca bili su otkrice poezije Teofila Gotjea, kome ce se par godina kasnije oduziti velicanstvenom ''Posmrtnom zdravicom''. Objavljivanje drugog izdanja Cveca zla 1862 godine na Malarmea ostavlja neizbrisiv trag , jer sve ono sto ce mladi Malarme napisati u narednim godinama obelezeno je velikanom pesnistva - Bodlerom, cija je poezija Malarmeu otkrila nistavilo i na taj nacin ubrzala stvaranje rascepa izmedju mladog pesnika i drustva. Zahvaljujuci Bodleru, Malarme je jako brzo pokopao sve nade u mogucnost poezije kao posrednika izmedju pojedinaca i gomile. Medjutim, ono sto je karakteristicno za Malarmea je cinjenica da on nije poput drugih Bodlerovih sledbenika osecao mrznju prema okolini, mrznju koja je kod Bodlera razumljiva. Malarme zato pada u ocaj iz koga se rodilo saznanje o nemoci, a nemoc je predstavila misao o samoubistvu kao jednom od resenja. No, Bodlerova poezija je Malarmeu otkrila i drugu stranu i to onu pozitivnu a to je - lepota i dostojanstvo. Taj period njegovog stvaranja predstavlja parnasovski period u poeziji Malarmea. Medjutim, to je samo donekle tacno, jer se vec i u tim stihovima osetila sustinska razlika izmenju njega i cistih parnasovaca. __________________ http://www.interpretacije.com/2009/10/simbolizam-znacenje-termina-simbolizam.html

Razdoblje modernizma jedno je od rijetkih razdoblja povijesti knjievnosti kojima se poetak moe odrediti datumski - u sluaju modernizma godinom 1857, kada su objavljeni Baudelaireovi Cvjetovi zla, pjesnika zbirka, te Flaubertov (Gustave Flaubert; Gistav Flober, 1821-1880) roman Madame Bovary. Dok tumai Flauberta dvoje treba li ga nazvati, visokim realistom" ili ,preteom modernista", u tumacenju

Baudelairea nema nikakvih sumnji: on s pravom zauzima mjesto prvoga pravog modernistikog pjesnika. Usporedba Flaubertova i Baudelaireova mjesta u povijesti knjievnosti mogla bi biti polaznom tokom za raspravu o odnosu lirike i ostalih knjievnih rodova u drugoj polovici 19. stoljea. Pjesnitvo je, naime, u vremenskom smislu bilo korak naprijed i ispred drame i ispred romana. Moderno, modernizam, modernitet Pojmovi modernoga, modernizma, moderniteta u knjievnopovijesnom opticaju su jo mnogo prije od sredine 19. stoljea. Ve tijekom 17. i 18. stoljea, generacijski sukobi meu knjievnim poetikama nazivali su se sukobima starih i novih, klasinih i modernih. Modernisti 19. stoljea, meutim, svoje temelje crpe na romantikim poelima knjievnosti. Njihovo je osnovno geslo stvaranje osloboene knjievnosti, nove, moderne knjievnosti koja e odgovarati potrebama suvremenog ovjeka. Sam pojam moderniteta u tom se narataju po prvi put susree kod Baudelairea i Gautiera, a neto prije kod romantikoga pisca Chateaubrianda (Francois-Rene de Chateaubriand; Fransua-Rne d atobrijan, 1768-1848). Modernisti svoju poetiku najjasnije iskazuju u izrazu umjetnost radi umjetnosti": umjetnost osloboena svih vanjskih stega i socijalnih funkcija, potpuno posveena samoj sebi. Narataj francuskih pjesnika vezanih za zbornik "Le Parnasse contemporain" (koji prvi puta izlazi 1866.) po njemu zvani pamasovci, oblikuje se u takvom duhovnom okruenju. Parnasovci Krugu parnasovaca pripadaju, meu ostalima, Charles-Marie Leconte de Lisle (arl-Mari Lekont de Lil, 1818 - 1894.), Theophile Gautier (Teofil Gotje, 1811 - 1872.), Jose Maria de Heredia (oze Marija d Eredija, 1842 - 1906.), Sully Prudhome (Sili Pridon, 1839 - 1907.). Njihovo pjesnistvo tei istoj umjetnosti radi nje same, osloboenoj ak osjeajnosti i pjesnikove subjektivnosti. Pred pjesnika je postavljen zahtjev da sastavlja objektivne pjesme (analogno hladnoci naturalizma u pripovijednoj prozi), ali to nije mogue ostvariti. Zbog toga se pjesme parnasovaca esto doimaju "hladnima", dekorativnim i artificijelnim, a ne estetskim proizvodima. Usprkos tome, Parnas je imao vanu ulogu u nastojanju da se jezik stavi u sredite pjesnike pozornosti. Parnas inzistira na slikovitosti i preciznom prikazivanju slika: time se naznauju pravci razvoja poezije, naroito simbolizam Mallarmeovskoga tipa, koji je potpuno posveen konstrukciji posebnoga pjesnikog jezika i simbola. Charles Baudelaire

Pojava Charlesa Baudelairea (arl Bodler,1821-1867) ima znaaj epohalne prekretnice ne samo u tijeku francuskog pjenistva ve u povijesti cjelokupne europske poezije. On utemeljuje modernu poeziju u kojoj se pjesnik suoava s novovjekom civilizacijom i relativizmom kategorije lijepoga. Nasuprot parnasovskom zahtjevu da pjesnitvo preslikava objektivnu ljepotu, za Baudelairea je poezija prostor ljepote. I taj prostor ljepote ne poznaje nikakve granice, nije rezerviran za dobro i istinito, ve u sebe uvlai i sferu zla. Baudelaire nije zainteresiran za romantiko poistovjeenje s prirodom niti se zadovoljava opisom vidljivog svijeta: za njega je vaan nadosjetilni red, fantazija koja iz vidljivoga stvara nevidljivi svijet. Naslov Baudelaireove najpoznatije zbirke Cvjetovi zla odraava tu njegovu dvojnost, spajanje ljepote i zla. Baudelairea osobito privlai velegradski pejsa Pariza, ali onaj mrani i poroan. Ljepota je za Baudelairea sadrana u formi prikazivanja, u literarnom obliku. Zbog toga Baudelaire pie sonete, visoko stiliziran pjesniki oblik. Spleen i ideal ostaju uvijek krajnje toke unutarnjih opreka u Baudelaireovu pjesnitvu. L'art pour l'art (pogrdno poslije shvaen kao larpurlartizam") svoju svrhu vidi u pobuni estetskog modernizma protiv malograanske umjetnosti i taj uzvik ide paralelno s uzvikom epater les bourgeois zgranuti buruje. Modernistiki pisac ne osjea se dobro u modernom svijetu, ali ga ne moe odbaciti: otpor prema svijetu tehnike modernisti moraju preobratiti u prihvaanje toga svijeta. Svijet eljeznica, brodova, telegrafa i tvornikih dimnjaka zasigurno ne odgovara kanonima klasine ljepote, i u njemu treba pronai drugaiju ljepotu. To je prvenstveni zadatak i namjera modernistikih pjesnika. Svijest o formi, estetika runoga, magija jezika, depersonalizacija pjesnikog iskazivanja, svakako su osnovne oznake modernistikog pjesnitva od Baudelairea do naih dana. U prvoj generaciji francuskog pjesnitva nakon Baudelairea posebno su istaknute tri toke modernistikog pjesnitva: inzistiranje na formi (muzikalnost stiha), simbolizam kao pjesniki postupak i pobuna protiv estetike lijepoga, istinitog, dobrog. Ta poetika trijada najbolje se oituje u djelima trojice najvanijih pjesnika druge polovice 19. stoljea: Arthura Rimbauda (Artir Rembo, 1854-1891), Paula Verlainea (Pol Verlen, 1844 - 1896.) i Stephanea Mallarmea (Stefan Malarme, 1842 - 1898.). Paul Verlaine, Arthur Rimbaud i Stephane Mallarme Rimbaudova mladenaka poema Pijani brod te zrelija pjesnika proza Sezona u paklu potpuno ocrtavaju modernistika kretanja. Rimbaudovo pjesnitvo moe se odrediti jednom jedinom rijeju: eksplozija. Eksplozija boja, osjeaja, strasti, doivljaja, zvukova. lako je njegovo stvaranje ogranieno na nekoliko godina, Rimbaud je proao razvoj

europskoga pjesnitva u cjelini: zapoeo je piui vezane stihove a zavrio u eksperimentalnoj pjesnikoj prozi. Za njega je cilj pjesnitva bio prodrijeti u nepoznato. Rimbaudovi stihovi, mladenaki strasni, esto su nerazumljivi, djeluju poput magije, alkemije rijei ili pisma vidovnjaka, kako kazuju njegovi naslovi. Svojim suvremenicima bio je jo manje razumljiv i prihvatljiv nego dananjim itateljima. Jedini ga je potpuno prihvaao prijatelj, pjesnik takoer, Paul Verlaine. Verlaine je, meutim, u vlastitom pjesnitvu, zastupao oprena estetska naela. Bio je sklon glazbi i posveen istraivanju muzikalnosti stiha, njegova ritma i suzvuja. Verlaine je slavio Baudelairea i Rimbauda kao "proklete pjesnike", ali je stvarao drugaije, pisao je pjesme skladnoga zvuka i koncentrirane oko jedne teme. S modernistima Verlaine dijeli zanimanje za simboliku strukturu pjesme: i on, naime, smatra, da umjetnost putem svojih simbola upuuje u skrivenu stvarnost. Korak dalje u takvome shvaanju poezije poao je Mallarme, smatrajui da poezija samo sugerira znaenje, a ne omoguuje doslovno razumijevanje. Mallarmeovi stihovi primjer su hermetinog, teko razumljivog modernistikog pjesnitva. Modernistika drama Dok e razvoj romana morati priekati prva desetljea 20. stoljea za ostvarenje modernistikih koncepcija u prozi, dramski tekstovi ve su potkraj 19. stoljea ponudili dva modernistika rukopisa: simbolistiku varijantu graanske drame u djelima lbsena i ehova. Nordijski dramatiar Henrik Ibsen (Henrik Ibsen, 1828-1906) poinje kao romantiki orijentiran pisac, dok sredinji dio njegova opusa ine drame sa socijalnom tematikom (Stupovi drutva, Neprijatelj naroda) te drame s temama iz aktualnoga graanskoga ivota. Ibsen uvijek ocrtava psiholoki konflikt izmeu likova na drutvenoj pozadini, a ishod njegovih radnji bez iznimaka je tragian. U Ibsenovim tekstovima nije lako povui granicu izmeu realistike i simbolistike faze. Nora ili Lutkina kua blia je realistikom polu, a Divlja patka i ena s mora simbolistikom. U sva tri komada, meutim, dominantni su enski likovi i njihove sudbine. Neostvariva tenja za idealima u lbsenovim komadima kasnije faze ocrtava se s pomou simbola koji ujedinjuju znaenje teksta. Divja patka (u drami istoimenog naslova) i more (u drami ena s mora) simboli su u kojima se identificiraju sudbine likova.