PJESNICI NA LATINSKOM JEZIKU: ILIJA CRIJEVI, JAKOV BUNI, KARLO PUCI, DAMJAN BENEI

Seminarski rad

Sadraj 1. UVOD 2. HRVATSKI LATINISTI 2.1. Ilija Crijevi 2.2. Jakov Buni 2.3. Karlo Puci 2.4. Damjan Benei 3. ZAKLJUAK Literatura 3 4 4 7 8 10 12 13

1. UVOD Hrvatski latinizam ili hrvatska latinistika knjievnost termin je kojim se oznauje knjievno stvaralatvo na latinskom jeziku, koje se razvilo na podruju Hrvatske od 9. stoljea pa sve do naih dana. Na tom se podruju ve od 9. i 10. stoljea javni, a ponekad i privatni dokumenti piu na latinskom jeziku, dakako na lokalnoj varijanti srednjovjekovnog latiniteta, a od 12. do 14. stoljea pojavljuju se i djela pisana na jeziku, koji je ve blii klasinom latinitetu . Do polovice XIX. stoljea latinski je bio ravnopravan jezik hrvatske knjievnosti (i slubeni jezik Hrvatskog sabora do 23. listopada 1847.). Prebrojimo li tiskane naslove hrvatskih autora, nai emo da su u periodu "stare" hrvatske knjievnosti hrvatski autori objavili dvostruko vie latinskih knjiga nego li onih na materinjem jeziku. Hrvatsku knjievnost na latinskom moemo prikazati na nekoliko naina: kronoloki, po knjievnim vrstama, po autorima. U ovom u seminarkom radu prikazati ivot i djela etvorice velikih pjesnika 15. i 16. stoljea, etvorice sugraanina koji su svojim djelima znaajno obogatili latinistiki opus Hrvatske.

2. HRVATSKI LATINISTI Kao to sam navrela u uvodu, hrvatskim latinistima nazivamo autore knjievnih djela napisanih na latinskom jeziku, a koji su rodom Hrvati ili su djelovanjem povezani s povijesnim prostorima Hrvatske. etiri znaajna predstavnika hrvatskih latinista rodom su bili iz Dubrovnika; Ilija Crijevi, Jakov Buni, Karlo Puci i Damjan Benei.

2.1. Ilija Crijevi (Aelius Lampridius Cervinus) Ilija Crijevi bio je humanistiki pisac, govornik, pjesnik, nositelj pjesnike krune Akademije Pomponije Leta i dubrovaki plemi. Rodio se 1463. godine u dubrovakoj vlasteoskoj porodici, koja se zapravo zvala de Crieva, a u hrvatskim pisanim spomenicima spominje se prezime kao Crijevi ili kao rijevi. Oev roak Stjepan Damanji odveo ga je kao trinaestogodinjaka na studij u Rim, odakle je preao u Ferraru. Na njega je utjecao Pomponije Let (Iulius Pomponius Laetus), osniva i poglavar Akademije na Kvirinalu. Svakodnevno u humanistikom krugu i meu uglednicima Rimske kurije, prouavao je Plauta, pisao o Vergiliju, napisao zbirku latinskih pjesama i ve s nepunom 21 godinom od Akademije dobio pjesniki lovorov vijenac. Vratio se u Dubrovnik i tu ostao do kraja ivota, gdje bavio raznim javnim slubama. Tijekom svog boravka u Rimu napisao je i svoje glavne radove: raspravu o Vergiliju, latinski enciklopedijski rjenik (Lexicon) i niz pjesama, uglavnom erotskoga sadraja, koje je inspirirala ljubav prema obrazovanoj ali preslobodnoj Rimljanki Flaviji. Njegova je ljubav prema Flaviji ljubav od ovog svijeta, i kad se ostave po strani mnoga opa mjesta i konvencionalnosti tadanje ljubavne retorike, on je jo najspontaniji u svojim enjama za tjelesnim draima voljene djevojke, koja ga privlai i odbija u isto vrijeme. On je poslije obasiplje pohvalama, usporeujui je sa svim najljepim na svijetu:

(...) Mene tvoja put to se natjee s trakijskim snijegom, oi ravne istim zvijezdama, vlasi sline zlatu i bjelokostan vrat, naravna boja i lik iv mene zatravljuju. Ne umjetne drai trana ljepota, ve tvoja, kojoj ljage ni zamjerke nema. Meni je priprostost tvoja slina pticama pafijskim. U stidljivim ti ustima sveti je sram, i napokon navike srodne u snjenim prsima. (...) Ljubavna lirika, i u njoj 12 elegija i 1 pjesma u hendekasilabima, to su posveene Rimljanki Flaviji, bez sumnje su najizvorniji i u svemu Crijevievu pjesnitvu najuspjeliji izraz njegovog talenta. U pjesmama Flaviji Crijevi se pokazuje kao pravi humanistiki pjesnik: uenost i samostalno ugledanje na antike i humanistike pjesnika preplie se s naglaenom osjeajnou i ljubavnom enjom, u emu ponekad ide i dalje od svoga glavnog uzora Katula. Poput Katula, Crijevi pjeva o razliitim fazama i oblicima ljubavnoga zanosa: od zaljubljenosti preko ljubomore gotovo do mrnje zbog prezrene ljubavi. 1484. godine bio je za ove svoje erotine pjesme ovjenan lovorovim vijencem (poeta laureatus). Tri godine kasnije, vratio se u rodni Dubrovnik. Ilija Crijevi bio je prvi pjesnik koji je opjevao ljepotu nae obale u pjesmi S tobom meni, Marijane... (O mihi jucundos tecum, Mariane, recessus) , u kojoj opisuje ljetnu egu i ivot na otoku Lopudu, i svjeinu Rijeke Dubrovake. (...) Da bi mi doao zaborav briga, kad me ugodna Rijeka umiruje u prohladnu zatonu; koje tako iz nepresune grudi natapa slatka ila. Ona ne slui ljutite vode na puini, jer se suprotstavlja Jadran, te blagi zavoj toka poput obale ima. (...) 5

U svojoj Odi Dubrovniku opisuje rodni mu grad kao pravu naseobinu Kvirita. Ljubav prema rodnome gradu nadahnula je i Crijeviev nedovreni epski spjev De Epidauro (sauvana su 572 heksametra) u kojem se Epidar tui Gromovniku to mora propasti, ali ga Bog tjei da e jo ljepi uskrsnuti u novom gradu Dubrovniku (...) I ondje, samo promijeniv ime, Dubrovnikom e se zvati, I nee se kajati to se prenesen preseli. (...) Crijevi ne samo to u ivotu nije napisao rije na hrvatskome jeziku, nego je i njegov naelan stav upravo netrepeljiv. Crijevi nijednom rijeju ne spominje svoje sugraane mjestu: Uz to, tolike pjesme zainja ilirskim nektarom. Iako uz Crijevia prvenstveno vezujemo pojam pjesnika, ne smijemo mimoii i njegov prozni rad. Iz njegovih kritikih i filolokih interesa za vrijeme studija u Rimu potekli su: raspravica o ivotu i djelima Vergilija i nedovreni Lexicon. U njegovoj epistolografiji karakteristina su pisma hrvatsko-ugarskom kralju Vladislavu II. Jageloviu, nasljedniku Matije Korvina, te autobiografski govor u pohvalu pjesnika, posveen kralju Vladislavu ( Oratio de laudibus poetarum ad regem Vladislaum). Meu govorima, koji u Crijevievu proznom stvaralatvu zauzimaju vrijedno mjesto, osobito se istiu pogrebni. Od pjesnikog rada za Crijevievog ivota, osim tri epigrama i jedne pjesme, nije nita objavljeno. Sav njegov opus nalazio se u Vatikanskoj knjinici, a tek nakon to su prola 4 stoljea od njegove smrti, naao se znaajan dio njegova pjesnitva tiskan. Cjeloukupni pjesniki opus sastoji se od 9 knjiga, i sadri oko 240 pjesama. Tiskani dio sadri 6 knjiga i ukupno 146 pjesama, kojih oko dvije treine ine elegije i poneka elegijska poslanica, a ostalo su pjesme razliitog opsega, epigrami, ode i himne. ika Menetia i Dora Dria. Napravio je samo jednu iznimku: u epigramu to ga je uvrstio u posmrtni govor Ivanu Guetiu (1502) kae na jednom

Zastupljeni su razliiti metri: heksametar, hendekasilabi, jambi, holijambi, glikoneji, vei asklepijadej, safika strofa, no izrazitu prevagu ima elegijski distih. U tematskom pogledu vidljivo je dvojstvo nabonih i svjetovnih pjesama; meu potonjima istaknuto mjesto pripada pjesmama politikoga sadraja i prigodnicama koje su upuene prijateljima.

2.2 Jakov Buni (Iacobus Bonus) Jakov Buni rodio se 1469. godine u vlasteoskoj obitelji u Dubrovniku, te je bio izrazito obrazovan. Krae je vrijeme studirao u Padovi, a zatim je posljednjih godina 15. stoljea studirao u Bologni. Iako se rano poeo baviti poezijom, velik je dio njegova ivota vezan uz trgovinu i brojne vane funkcije to ih je obavljao u Dubrovniku. U jesen 1525. godine krenuo je u Rim da od pape Klementa VII. ishodi preporuku za objavljivanje svog velikog epa De vita et gestis Christi. Postigavi to, sam je nadzirao tiskanje knjige koja je zavrena u svibnju 1523. godine. Umro je u Dubrovniku 18. svibnja 1534. godine. Svoj mladenaki ep u 1006 heksametara De raptu Cerberi (Kerberova Otmica), tiskan u Rimu izmeu 1490. i 1500. Buni je podijelio u 3 pjevanja i svako nazvao imenom jedne od Gracija: Aglaea, Thalia, Euphrosyna. Iz grkog je mita pjesnik izabrao dio u kojem se Herkul sputa u podzemni svijet da bi Euristeju doveo psa Kerbera. Za grau mu je posluila Senekina tragedija Hercules furens. Kao i ostalim humanistikim pjesnicima, Vergilije je Buniu ne samo prvi uzor u epskoj dikciji, nego se i u slikanju Herkulova silaska u Plutonovo kraljevstvo i boravka u njemu posluio slinim scenama iz IV. pjevanja Eneide. Iako je kratka, Bunieva Otmica kompoziciono nije posve uravnoteena: proemij je neo predug, najvie je prostora posveeno Hilinu pripovijedanju i Pirotojevu opisu podzemlja, govori su u epu poesto rastegnuti. No ipak, ivotvorna snaga Bunieve invencije oituje se pogotovo u upletenoj prii Hilinoj s matovitim doivljajem podmorskog svijeta i, na koncu epa, u skladnom povezivanju mita o Arionu s opisom slika u njegovu svetitu. Iako u epu ima dosta nanosa kranskih nauka, ep je u potpunosti humanistian i mitoloki. Buni je tek u II. izdanju, kojeg je tiskao skupa s velikim epom o Kristu i s 7

nekoliko prigodnih pjesama i dva pisma, promijenio naslov u Sub figura Herculis Christi praeludium (Kristov preludij u liku Herkulovu). Buniev De raptu Cerberi najstariji je ep hrvatske knjievnosti, a i uz Pucieve elegije najstarije vee tiskano djelo jednoga dubrovakog latinista. Potpuno po intencijama protureformacije i 10 godina nakon Lutherovih teza napisan je i izdan Buniev ep De vita et gestis Christi (Kristov ivot i djela), u 16 pjevanja s ukupno 10 049 heksametara. U njemu se, prema evanelju, niu zgode iz ivota Krista i njegovih uenika. Ovaj je ep razdijeljen u dva dijela: 9 pjevanja prvog dijela, u kojima je prikazano Isusovo roenje, djetinjstvo i mladost, zovu se Chori prema devet zborova aneoskih bia na nebu; 7 pjevanja drugog dijela, u kojima je prikazana oprela izmeu Isusa i farizeja, pa muka i smrt Isusova, zovu se Dona prema sedam darova Duha Svetoga. Buni je potpuno nezavisan od biblijske predaje samo u prvom pjevanju, a u daljem se toku epa dosta vjerno dri prikazivanja evanelja. Buni je bio prvi od hrvatskih i svjetskih humanista koji je u stihovima obradio itav Kristov ivot.

2.3. Karlo Puci (Carolus Puteus) Roen je u Dubrovniku u vlasteoskoj obitelji 1458. godine, a umro 1522. godine. Bio je najstariji od etiri poznata pjesnika, suvremenika i sugraanina, Ilije Crijevia, Damjana Beneia i Jakova Bunia. Prema Krbleru, proveo je nekoliko mladenakih godina u Firenzi, i moda je tu, a ne u Mlecima, tiskao svoju knjiicu elegija. Njegova najpoznatija knjiica elegija, Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae (Knjiica elegija o pohvalama djevojke Agneze) tiskana je bez oznake mjesta i godine, ali najvjerojatnije je tiskana u Firenci ili Mlecima oko 1499. godine. Sastoji se od etiri pjesme: to mi divotnim svojim; Elegija o okrutnoj ljubavi; O istinskoj ljubavi ili o mijeni ljubavi; te naposljetku Pjesma o lomnosti ljudskoj i mijeni ljubavi. Iako se ta knjiica sastoji od svega etiri pjesme, sve imaju poruku obraenja od zemaljske ljubavi ka nebeskoj, prikazujui najprije u jednoj pjesmi svoj ljubavni zanos, zatim razmiljajui o okrutnosti ljubavi i odvraajui se na kraju od prolazne i nestalne zemaljske strasti, mjesto koje je njime obvladala ljubav prema Bogorodici i 8

Bogu. Njegove su pjesme znaajnije zbog naglaenog obraanja kranskom humanistikom pjesnitvu nego kao individualan pjesniki izraz. Prve tri elegije toga malog pjesnikog izdanja, najstarije tiskane objavljene zbirke jednog Dubrovanina, spjevane su u elegijskim distisima (imaju po 40, 48 i 50 stihova), a etvrta u hendekasilabima (imaju po 56 stihova). Po dikciji, one su meu boljim ostvarenjima humanistike latinike poezije u svijetu. Kao to je gore navedeno, prve dvije elegije do sri su proete strasnom zaokupljenou Agnezinim tjelesnim draima, vatrom to ari srce ljubavnika i okrutnou okova koji ga steu. Prva je elegija najzaokruenija stilom, pravo je remek-djelo u latinistikom pjesnitvu: i stupnjevanjem lirskog doivljaja, i biranom mitolokom metaforikom, i u posljednjih desetak stihova osam puta anaforiki ponovljenim glagolom uror (gorim) uz izgled, pogled, osmjeh i suze drage, mone ljubavi. ... Pod nebom kakva ljepota i lik jo ljepi od zvijezda, Moe li biti na zemlji to ljepe od oblija tvog? Oi ne moe tvoje zasjeniti suneva svjetlost, niti je bjelji od tvoga vrata skitijski snijeg. Gorim, bilo da oima moje promatra lice. Gorim, bilo da govori ili ti utihne glas. Gorim, bilo da rijei slae u blistavom skladu, gorim, bilo da hladnoj zemlji obara gled. Gorim, il' kad se smije il' suze ti teku niz lice. Gorim ili kad blag iz grla ti dopire glas. Gorim ili kad trag za korakom ostavlja brzim, gorim ili kad sama lagano povlai hod. ... Trea i etvrta koncipirane su kao zaokret od tijela, tj. zemlje, prema nebu, i to u drugoj polovici svake elegije, koja polovica u suprotnosti sa strasnom zasljepljenosti u prvoj pokajniki vraa pjesnikov duh prema istim vrhuncima neba, Majci Bojoj i vinjoj Mudrosti. (...) Ne elim vie letjet s otrcanim perima, 9

pripravljam se za nebo te naputam tlo, i najmanje u prebivati na zemlji nepostojan. na prstima i rukama izrasta perje i krepak se pretvaram u hitra krila. (...)

2.4. Damjan Benei (Damianus Benessa) Damjan Benei rodio se 1477. godine u dubrovakoj vlasteoskoj obitelji. Vjerojatno je nekoliko mladenakih godina proveo na studiju u Italiji. Uz ostale brojne slube u rodnome gradu bio je i tri puta knez Republike. Umro je 1539. godine. Samo su tri Beneieva epigrama u tiskanom izdanju, i to u djelu Jurja Dragiia De natura caelestium spirituum. Inae su mu sva ostala djela sauvana u rukopisu: u jednom nepotpunom, Poemata (Pjesme), koji je moda autograf, i u drugim, Opera omnia (Cjeloukupna djela). Opsean Beneiev pjesniki opus sadrava: ep De morte Christi (Smrt Kristova) u 10 knjiga heksametara, 3 knjige epigrama ( Epigrammatum libri, ima ih oko 120), 11 ekloga (Bucolicorum liber, 10 u heksametrima, 1 u elegijskim distisima), 2 knjige lirskih pjesama (Lyricorum libri, ima ukupno 36 oda), 11 satira ( Sermonum liber), i, na koncu, jo neto poezije, nekoliko parafraza (npr. Tibula i Marcijala), nekoliko prijevoda s grkog i neto proze. Od cijelog njegovog opusa, najvrjedniji su mu epigrami koji su tematski i metriki vrlo raznoliki, a mnogi bi po ritmu i tonu pripadali u tradicionalne ode, ili prema sadraju i opsegu u elegija, ili u dijaloke ekloge. U Epigrammatumu, koji se sastoji od 3 knjige epigrama, objedinjeni su sastavci raznolika opsega, metra i tematike: prva je knjiga ljubavne tematike, i posveena je djevojci Zenni (Jeanne) (...) Zar ne vidi kako Zanna krasna lica blista meu svojim vrnjakinjama, kako se ljepotom naroito istie meu drugim djevojkama. 10

Ona je kao dragi kamen koji se vezuje utim zlatom, ili kao rua to mirie u projljetnom vrtu, kada se svjee rascvjeta i stidno pomoli lice. (...) u drugoj su knjizi uglavnom prigodnice u hendekasilabima, poput elegija i epicedija, u treoj knjizi preteu naboni motivi.

Njegove se satire malo osvru na aktualnu problematiku, a obrauju preteno opa pitanja moralistikog sadraja. Njegov ep De morte Christi otegnuta je i vrlo opirna parafraza evanelja, s rijetkim iskrama poezije. Osjetljivi su u tom epu utjecaji Jakova Bunia. Benei je bio znalac jezika, vjet graditelj stihova, marljiv knjievni radnik i pratilac kulturnih i knjievnih zbivanja u svijetu i domovini. Njegove su pjesme posveene starijim suvremenicima latinistima u Duborovniku: Karlu Puciu, Jakovu Buniu i osobito Iliji Crijeviu, u kojem je gledao uzor i uitelja.

11

3. ZAKLJUAK Hrvatski latinizam tee u neprekinutom slijedu od 9. stoljea, a u punoj zrelosti oblika i sadraja od humanizma o sredine 19. stoljea. Uzet kao cjelina, on nam u potpunosti daje pravo da se ponosimo nesumnjivim vrednotama to su ih Hrvati i latinskim knjievnim izrazom ugradili u ope riznicu europske kulture. (Hrvatski latinisti, Latinistika je knjievnost u punom smislu rijei europska knjievnost. Prema tome, i hrvatska je latinistika knjievnost, uza sve svoje specifinosti, njezin sastavni dio. Ona je u svim svojim stadijima bila podlona istovjetnim i svakoj razvijenijoj knjievnosti zajednikim procesima primanja i davanja tema, motiva, i stilskih postupaka. I po tome su Hrvati bili dio zajednike europske kulture. Mnogi su hrvatski latinisti stvarali samo u domovini, stotine godina razdiranoj na vjetrometini ideja, ratova i politikih sukoba, a mnogi su stvarali i izvan nae domovine, u razliitim europskim dravama, osobito u Italiji.

12

Literatura Hrvatski latinisti, I, iz latiniteta 9-14.stoljea. Pisci 15. i 16. stoljea. Pet stoljea hrvatske knjievnosti. Priredili V. Gortan i V. Vratovi (1969). Zagreb: Matica Hrvatska Kombol, Mihovil (1961). Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda. Zagreb: Matica Hrvatska

13