SINDBADOVA PUTOVANJA SINDBAD POMORAC U doba halife Harun Raida, vladara pravovjernih, ivio u Bagdadu neki nosa po imenu

Sindbad Nosa. Bio je to puki siromaak koji je na glavi nosio svijetu espap i tako zaraivao svakodnevni hljeb. Sluaj je htio da je jednog pretjerano toplog dana prtio neto preteko, pa se silno umorio pod teretom, oblio ga svega znoj, a i ega mu bijae uveliko dojadila. Naiao je ispred kapije nekog trgovca, pred kojom bijae isto i uredno, a i sam zrak vrlo ugodan. Kraj same kapije nalazila se poiroka kamena klupa, te nosa na nju spusti breme da se malko osvjei i odmori. U isti mah udari povjetarac s kapije i donese otar miris koji udari nosau u ula pa se on svali na kraj klupe. On samo to je tu sjeo, iznutra zau zvuke struna i lutnji uzbudljive glasove, razliite arapske pjesme... Zauje ak i pjevanje ptica: grlica, slavuja, kosova, golubova grivnjaa koji su izvodili svoje pjesme cvrkutanjem na razliite naine. Nosa se udom zaudi svemu tome i lijepo poskoi od neke dragosti. Digne se i kroi korak-dva prema toj strani, najednom ugleda pred kuom veliku batu i u njoj mnotvo momaka, slugu, robova, dvorjana, neto to se moe nai samo u careva i vladara! A kad dopre do njega miris finih pia i jela, nosa upravi pogled nebu i ree: "Slava tebi, gospode, koji uzdie koga hoe a koga, opet, hoe ponizuje! ini koga hoe bogatim a koga hoe siromanim! Tako je, eto, neko uvijek umoran a neko miran i spokojan! Neko je sretan a neko poput mene..." A zatim nastavi u stihovima: Koliko li jadnika poinka nema a on u hladovini najboljoj lei! Sve mi gore udarce nosi sudbina Moj je tovar uvijek sve tei i tei. On je sretan ne stie nesrea njega, ja u zlu se praakam k'o riba u mrei.
1

Ugodnou on je obdaren i au pred njim su sva jela i napici svjei. to sam ja to, on je, a ja, to i on Kap smo ista; tek od mene bjei To je, eto, razlika koja nas dijeli. Sunce sija za njega, a za mene snijei! Kad izreda te stihove i iskiti pjesmu, spremi se polako uprtiti tovar i polako krenuti, ali u isti mah ispade pred njega na kapiju mladoliko i naoito mome lijepa stasa i u gizdavoj odjei, uhvati nosaa za ruku i ree mu: "Hajde ui i popriaj malo s mojim gospodarem, on te zove!" Nosa nije bio rad da zalazi unutra ali mu ono mome ne dade drugaije, te on onu balu ostavi u predvorju, kod vratara, i s mladiem ue u kuu. Ve na prvi pogled opazi da se nalazi u sjajnoj palai koju je krasila velianstvenost i ljepota. Ue u veliku dvoranu i preletje oima uzdu i poprijeko kad li u dvorani sve ugledna gospoda i visoki gosti! Tu su sve vrste cvijea, sve vrste mirisa, razliite zakuske, cijelo brdo kojekakvih vrsta prekrasnih jela, voa, pa vina od najplemenitije vinove loze, najposlije, tu su i lijepe robinje, i razliiti instrumenti. Gosti posjedali redom, naokolo, prema asti i dostojanstvu, a u samom proelju sjedi krupan, dostojanstven ovjek koga su brojne godine, vidjelo se to dobro, mlatnule po zubima prednjim; imao je divne crte lica i lijep oblik tijela, a na njemu su bile vidljive gordost, ponos, ast i dostojanstvo. Iznenadi se nosa kad sve to vidje i odmah pomisli u sebi: "Bog mi i dua, ovo je zacijelo neka rajska baa ili e biti da su dvori nekog vladara ili cara!" Pribra se brzo pa ih uljudno pozdravi i poljubi zemlju pred njihovim nogama a zatim se ispravi i osta pognute glave stojei pred njima. Domain mu otpozdravi lijepim besjedama i dobrodolicom, a onda ga pozva da prie blie i da sjedne kraj
2

njega. Nosa prie i sjede a domain ti odmah stavi pred njega onih slasnih i raznovrsnih jela. Prihvati se nosa i pone jesti i jeo je dokle god je mogao. Kad se najeo, opra ruke, zahvali Allahu na davanju i domainu na ljubaznosti i asti. Domain mu ponovno iskaza dobrodolicu i ree: "Bio ti srean dananji dan, kako se zove i ime se bavi?" "Ime mi je, gospodaru", kaza on "Sindbad Nosa. Nosam na glavi svijetu to god treba i tako se prehranjujem." "Neka zna, nosau", ree starac s blagim osmijehom na licu, "da ti je ime isto kao i meni ja sam Sindbad Pomorac. Nego imam elju da mi ponovi one stihove to si ih malo prije govorio kad si bio pred kapijom." Nosaevo lice obli rumen od stida i stade se ispriavati: "Due ti tvoje, ne uzimaj to za zlo, gospodaru, umor, nevolja i prazna ruka ue ovjeka svakakvoj nepristojnosti i budalatini." "Nita se ne stidi" doeka domain "ti si mi kao i brat! Daj da ujem onu pjesmu jer me ona zaista zadivila kad sam uo kako je kiti dok si stajao pred vratima." Nosa ne imade kud i ponovi pjesmu. Svidje se ona Sindbadu Pomorcu i sav se ozari pa e rei Nosau: "Neka ti je znano, nosau, da je moja prolost vrlo udnovata. Ja u tebi ispriati sve to to mi se zbivalo prije nego to sam postao ovo to sam sad. Do ove sree i dvora doao sam tek poto sam proivio grdne muke, silne uase i teak umor. Da ti je samo znati koliko me je puta poklopila zla sudbina, zamor, udes! Sedam sam puta putovao po svijetu a svako to putovanje pria je za sebe i svako se razlikuje po zanimljivostima. To su dogaaji od kojih ti staje pamet a sve je moralo tako biti, tako da nita nisam mogao izbjei od onoga to mi je zapisano!" PRVO PUTOVANJE "I, eto, sluajte gospodo i odlinici"! okrenu se Sindbad Pomorac prema gostima i otpoe svoju priu. "Otac mi je bio trgovac i to jedan od najuglednijih ljudi i trgovaca u svojoj pokrajini. Imao je teko blago i silnu robu, ali umrije jo dok sam ja bio dijete i tako mi ostavi sav taj imetak, pa jo kue, zemlje i brojne prihode. im sam postao punoljetan, uzeo sam
3

sve u svoje ruke pa stao uivati u lijepim piima i jelima, druiti se s momcima, gizdati se u lijepe haljine i hodati s prijateljima i drugovima. Uvrtjelo mi se u glavu da e to kod mene trajati do smrti i da u uvijek tako lijepo ivjeti. Potraja to, meutim, neko vrijeme a ja dooh pameti trgoh se, ali b sve kasno; imanje otilo, moj ivot se i te kako izmijenio. Kad ja dooh sebi, naoh da je otilo u nepovrat sve to sam imao! Poduze me zebnja za svoju budunost a tad mi padoe na pamet rijei naeg gospodina Sulejmana Mudrog, a sina Davudovog, koje sam nekada davno uo: "Troje je bolje od troga, umrli as od roenja, iv pas od mrtvog lava a grob od bijede i sramote". Sjetivi se tih rijei, skoim, iskupim jo ono malo pokustva i haljina to mi je ostalo, te to sve prodam, zatim isprodavah zemlje, kue i sve drugo to sam jo imao u rukama i sastavih jedva tri hiljade groa! Zavrgla mi se bila u glavi misao da se otisnem u bijeli svijet i tada se sjetih i pjesme nekog pjesnika: Cilj to uzme vii trud te eka vei hoe li da prodre radi i po noi! Biserje ko trai roni u dubine, do bogatstva da bi doao i moi! Ako trai uspjeh bez ikakva truda, do svog cilja nikad nee moi doi! Rijeim se, skoim i nakupujem espapa, raznih roba i svega to e mi trebati na putu. Vukla me elja da putujem morem i ja se ukrcam na jednu lau sa cijelim drutvom nekih trgovaca koji su kretali laom iz Basre. Otplovili smo i tako jedrili danju i nou sve dok nismo stigli do jednog krasnog otoka koji po svojim ljepotama bijae slian rajskoj bati. Gospodar lae pristate uz obalu, baci sidro i spusti ljestve pa se iskrcae svi koji su bili na lai. Odmah se napravie ognjita pa se svi razletjee: neko kuha, neko pere rublje a neko, opet, ide u razgledanje otoka. Ja sam bio meu tim posljednjim. Malo zatim putnici se iskupie da togod pojedu i popiju, da se zabave i odmore, i mi upravo u
4

tome, kad li povika kapetan to mu grlo pridaje: "Vi sretni putnici, pourite lai, ukrcavajte se to prije! Ostavljajte sve svoje stvari, spaavajte ivote! Kopno na kojem stojite nije ostvro nego grdni kit koji se upoprijeio na morskoj puini! Po njemu se nakupio pijesak, a raste, eto, i drvee od kadikad, pa vam se ini da je to otok! Kad ste naloili na njemu vatru, on je osjetio toplinu i pokrenuo se. Evo, upravo u ovaj as uranja u more, zajedno s vama. Svi ete se podaviti! Traite glavi spasa dok niste svi stradali! Ostavljajte sve!" im putnici ue kapetanov glas, svi potrae i nagrnue bre-bolje skakati u lau ostavljajui sve stvari i odjeu, kazane i ognjita.Neko se doepa lae neko jo i nije a "otok" se silno potrese i ode na dno sa svim onim to je bilo na njemu i za tili se as valovito more sastavi nad njima. Ja se, gle, naoh meu onima to zaostae na "otoku" te se svi uvalismo u more. Moja se druina odmah utopi, a mene usud sauva od propasti. Podari mi, naime, jedno od onih velikih vjedara u kojima su malo prije putnici prali rublje, a ivot, pusto, ionako drag ovjeku, pa ti ga ja bre-bolje dograbim, zakoraim u njega i stanem poput vesala grabiti nogama po vodi a bijesni valovi poigravaju se sa mnom i s desne i lijeve strane. Kapetan je ve bio razvio jedra i otplovio sa onima koji su se ukrcali na lau, a da se nije ni obazro na one koji su ostali u vodi. Pratio sam ih pogledom i nadao se spasu, sve dok mi laa nije sasvim umakla iz vida, a tada dooh do uvjerenja da mi je smrt neizbjena! Ostao sam tako u vodi cijeli dan i iduu no. A kad bi drugi dan, spopadoe me valovi i vjetar me baci pred neko kopno. Obala je bila veoma strma a po kopnu nekakvo drvee koje je nadnijelo grane nad samo more; te se odmah prihvatim za granu nekog visokog stabla, objesim se o nju upravo kad sam bio na rubu propasti i nekako se uzverem na kopno. Pogledam svoje noge. Na njima otekline, po stopalima rane i ujedi od riba a ja to do tada nisam osjeao od velika jada i napora koje sam poduzimao da se spasim. Vidjeh to, onesvijestih se i odmah se svalih na mjestu gdje bijah sjedio. Leao sam tako onesvijeen i polumrtav sve do idueg dana, a tada me obasja i ogrija sunce. Dooh sebi,
5

pogledah odmah u noge kad obje jo uvijek nateene. Stadoh se as vui, as puzati na koljenima. Na tom otoku bilo svakojaka voa, izvora pitke vode, ja ti se dograbim voa pa udri jedi! Proe mi tako nekoliko dana i dua mi se povrati, pa malo ivnuh i lijepo omoah. Stadoh onda o kojeemu razmiljati i vrljati tim kopnom uivajui u svemu to se tu nalazilo. Odlomio sam jednu granu i opirem se o nju. Jednog dana zagledam se u drugi kraj otoka i, odjednom, ugledam jednu priliku. Pomislih da bi to mogla biti zvjerka ili koja morska ivotinja i radoznalo prioh blie, kad li to krupna bedevija privezana na samoj obali. im joj se prikuih, stade prema meni strahovito rzati, ja se uplaih i natisnuh bjeati a u isti mah nie ispod zemlje neki ovjek, potra za mnom i stade vikati: Ko si ti? Odakle si doao? Zato si doao ovamo? Gospodaru stanem i odgovorim ja sam stranac. Bio sam u nekoj lai pa se utopih ja, neki moji saputnici i posada. Uhvatio sam neko vedro, sjeo u njega, ono je onda plivalo sa mnom i tako su me eto, talasi izbacili na ovaj otok. im ovaj ovjek u ta mu rekoh, uhvati me za ruku i dobaci: "Hajde sa mnom!" Ja ga posluah i pooh, a on me onda uvede u neko podzemno skrovite. Dovede me u neku veliku prostoriju i napravi mi mjesto u samom proelju. Prinese mi tu nekakva jela a ja bijah izgladnio, naklopim se i najedem. Poslije toga upita me onaj ovjek za moje zgode i nezgode pa mu ja sve potanko razglobih od poetka do kraja. On se silno zaudi mome prianju. A kad priu zavrih, zamolih ga: "Gospodaru, tako ti svega, ne srdi se na mene, hou neto da te upitam. Ja sam, eto, priao sve o sebi i to sve po istini, pa bih sad elio da i ti meni kae ko si, zato sjedi u ovoj zemunici i zato si privezao onu kobilu na obali." "Ima nas cijela eta" odvati on "a ostali su se razili po obali. Mi smo konjuari cara Mihriana i pod naom upravom stoje svi njegovi konji. Svakih trideset dana mi dovodimo kobile plemenite pasmine u vrijeme mlaaka, priveemo ih negdje na otoku, a mi
6

se onda sakrijemo u ovo sklonite da nas niko ne vidi. Tada izlazi po njuhu iz mora po koji drijebac izmeu morskih konja, okrene se oko sebe i kad ne opazi nikoga, on prie drebici i oplodi je, a onda eli da je povede sa sobom u more, no ona se ne moe pokrenuti jer je privezana. drijebac tada poinje da je grize zubima, rita se i njiti. Mi kad to ujemo, izlazimo napolje i viemo na njega, poplaimo ga i otjeramo. drebica, koja je sada drebna, poslije godinu dana odrijebi drebe koje vrijedi itave carske hazne. Ne moete na cijelom svijetu nai takvog! Ba sada je vrijeme da se drijebac pomoli pa, kad zavrimo posao, poveu te naem caru Mihrianu. Znaj dobro da se nisi s nama naao da nikad nikoga na ovom otoku ne bi naao, niko za tebe ovdje ne bi znao i ti bi skapao od gladi. Mojom e, eto, zaslugom ostati u ivotu! Vratie se, moda, ak i u svoj rodni kraj!" Poto on meni to tako ispria ja mu se lijepo zahvalih i zaeljeh mu svako dobro zbog njegove ovjenosti i dobrote. Mi jo estito nismo ni zavrili razgovor, a iz mora izae drijebac i stade silno njiskati, htjede drebicu potjerati sa sobom poto ju je oplodio, ali bi mu uzalud! Moj konjuar ti zgrabi sablju i tit i istra napolje pa stade zveketati sabljom po titu i zapoe vikati na svoju druinu: "Tjerajte drijepca, tjerajte drijepca!" U tren oka dotrae oni s kopljima, bukom, galamom i morski konj se poplai i zaas ode svojim putem, zagnjuri se u more, poput bizona velik, i zamae! Tada onaj konjuar sjedne da malo odahne, uto se iskupi i ostala druina i svaki dovede po jedno konje. Opazie mene i ponu se raspritivati ko sam i odakle sam, te im ja ispriam sve po redu kao i prvi put. Poto smo se upoznali, oni razastru sofru i sjednu da jedu. Pozvan sam i ja za sofru i, kad smo jeli, svi zajahae konje pa i meni naoe nekakvog konjia. Podugo smo jahali i napokon stigosmo u grad cara Mihriana. Odu oni svom caru i ispriaju mu o meni, a on me pozove k sebi, i ja odoh. Kad sam ulazio kod njega, ja ga lijepo pozdravim a on mi, isto tako lijepo, otpozdravi, zaeli mi sreu i dug ivot a onda me stade pitati za moje nevolje. Ispriao sam mu sve od poetka do kraja; sve to mi se dogodilo i to sam vidio; a on se udio udom ta sam ja sve preko glave preturio i na kraju mi ree: "Boga mi, sinko, imao
7

si veliku sreu! Da ti nije suen dug ivot, ti se nikad ne bi spasio tih muka i neka je hvala gospodu to si iznio ivu glavu!" Potom mi ukaza svu dobrotu i poasti me, napravi mi mjesto kod sebe i stade me uveseljavati prianjem i lijepom besjedom, a onda me postavi za pisara u morskoj luci da popisujem robu s laa koje pristaju uz obalu. Ostanem ja tako kod njega da mu obavljam te poslove i druge potrebe. On mi je i dalje inio svako dobro, odjeo me u lijepe i sjajne haljine, i ja tako postanem najuticajnija osoba kad se trebalo zauzeti za koga ili zavriti kome kakav posao. Sluio sam kod njega, podugo vremena. Kad sam god bio na pristanitu, uvijek sam raspitivao trgovce i mornare za zemlju koja ima grad Bagdad, ne bi li mi znao ko neto rei o njoj pa da s njim poem i da se kako vratim svojoj kui. No, za tu zemlju niko nije znao niti je poznavao nekog drugog koji bi o njoj neto znao. Zbog toga sam bio sav oajan i smeten to tako dugo lutam po tuini. Potraja to tako neko vrijeme, a ja jednog dana uem caru Mihrianu i zateem kod njega cijelo drutvo Indijaca. Nazovem im ja tu selam i oni mi otpozdravie i odmah se ponu raspitivati o mom kraju te im ja sve ispriam. Zatim sam ja njih raspitivao za njihov kraj, pa mi oni rekoe da pripadaju razliitim plemenima. Neki od njih su akirije a to je njihovo prvo pleme. Niti kome ine kakva nasilja niti ratuju protiv koga. Drugi su opet Brahmani, a to vam je narod koji nikad ne pije vino. Ljudi su to sretni i bistri, vole igru i zabavu, ljepotu, konje i domae blago. Rekoe mi i to da se u Indiji narod dijeli u sedamdeset i dvije kaste! Ja se tome doista nisam mogao nauditi. U Mihrianovoj carevini vidio sam meu ostalim otocima i jedan poseban koji se zvao Kabil. Preko cijele se noi uje kako na njemu udaraju daire i bubnjevi, a rekoe mi da je to narod vrijedan i pametan! U blizini toga otoka vidio sam ribu, dugu nita manje nego dvije stotine lakata! I jo jednu takvu ija je glava liila na sovinu glavu! U okolini sam vidio jo mnogo uda i zanimljivosti i kad bih sad htio to sve ispriati oduljilo bi se to.
8

Tako sam ja, eto, iz dana u dan doivljavao neto novo na tim otocima i lijepo provodio svoje vrijeme. Jednog dana, upravo stojim na obali, kad li se pomoli jedna velika laa i na njoj mnotvo trgovaca. Kad prispje u luku i kotvite, kapetan savi jedra i priveza lau za kopno, potom spusti ljestve i mornari iznesoe sve na suho to je bilo na lai. Oni su polako prenosili, a ja stajao i popisivao. Na kraju upitah kapetana; "Je li ostalo jo neto na lai?" "Jest, gospodaru", kaza on imam na lai jo neke bale rb, ali nam se njihov vlasnik utopio u moru kod nekog otoka. Kako smo mi krenuli dalje, njegova je roba ostala kod nas u pohrani. Sad bismo bili radi prodati je, od kupca bi uzeli potvrdu, poto smo dali robu, da to poslije uruimo njegovoj porodici u Kui Spasa, gradu Bagdadu." "A kako je ime tome ovjeku, vlasniku robe?" pitam ja, to on ree: "Sindbad Pomorac, utopio se davno u moru." im ja to uh, razrogaih oi u njega i prepoznadoh ga pa viknuh: "Kapetane! Moja je to roba o kojoj zbori. Ja sam njen vlasnik. Ja sam Sindbad Pomorac i sa drugovima sam siao s lae na onaj otok. Kad se potresao kit na kojem smo bili i kad si ti viknuo na nas, ko je bio uskoio, taj se spasio, a ostali su se svi potopili. U toj posljednjoj skupini naao sam se i ja, ali ja sam se spasio u jednom od onih velikih korita u kojima su putnici prali. Zajahao sam na njega i poeo veslati nogama. Poslije me pomjerae vjetar i valovi i tako se nekako dograbih ovog otoka. Poto sam izaao na suho, pronaao sam konjuare cara Mihriana koji su me uzeli sobom i predali svome caru. Ispriao sam caru svoju nesreu pa me on obdari i postavi na ovo mjesto u ovom pristanitu." "Nema preinake niti moi u onom to biva" u udu e kapetan. "Ba vie ni u koga nema vjernosti niti savjesti!" "Zato tako kapetane", zagalamih ja "kad si uo cio moj doivljaj?" "Zato", odbrusi on, "to si uo kako sam rekao da imam bale rb iji se vlasnik utopio i to hoe da ih bespravno prisvoji! To ti je zabranjeno! Mi smo svojim oima vidjeli kad se on utopio! S njim je bila cijela druina putnika i niko se nije spasio! Kako sad moe tvrditi da si ba ti vlasnik te robe?"
9

"Kapetane, sluaj ponovno moju priu i dobro pazi ta govorim, pa e vidjeti da imam pravo, a la je osobina varalica!" zavikah i poeh da mu kazujem sve to mi se dogodilo od trenutka kad sam zajedno s njim krenuo iz Bagdada pa dok nismo doplovili do onog mjesta na kome smo se utopili. Podsjetio sam ga i na neke zgode izmeu mene i njega koje su se dogodile za vrijeme naeg putovanja. Najposlije i trgovci i kapetan uvidjee da sam govorio istinu. Poznadoe me i poee mi estitati to sam ostao na ivotu. "Zaista ti nismo vjerovali da si se spasio!" povikae uglas. Urue mi, potom, moje bale robe, kadli na njima i moje ime! Propalo nije ama ba nita! Odmah razvrim robu i odaberem neto lijepo i skupocjeno, zaprtim time mornare i to odnesemo caru na poklon. Predam mu darove i obavijestim ga da je stigla laa na kojoj sam ja bio i da je moja roba stigla sasvim u redu. Ovaj dark je, eto, iz te robe. A caru da pamet odleti od uda! Uvidje i on da je ono to sam mu prije govorio suta istina pa me jo vie zavolje i on meni dade lijepe darove. Prodadoh one tovare i zaradih na tome grdne pare. Nakupovah ondje drugu robu i espap i kad trgovci s one lae odluie poi, ukrcah i ja svoju robu i odoh caru da mu se lijepo zahvalim na njegovoj dobroti i ovjenosti i zatraih doputanje da idem svom rodu i zaviaju. On mi to odmah dopusti i dade mi kojekakve robe iz toga grada. Ja se zahvalim, oprostim se i odem na lau. Krenuli smo iz toga grada, a srea i dobra sudbina bili su nai pratioci, pa smo jedrili i nou i danju dok nismo sretno stigli u Basru. Tu smo se iskrcali i ostali nekoliko dana, a ja sav veseo kad sam ostao iv i kad sam se napokon vratio u svoj kraj. Poslije se zaputih u Kuu Spasa Bagdad a uza me moji tovari robe, puno kovega velike vrijednosti i tako sa svim tim dooh sretno svojoj kui u svoj kraj! Zatekoh tu svoju rodbinu sretnu i zdravu i sve svoje drugove i prijatelje. im sam doao kui, obnovio sam svoje domainstvo, nabavio mnogo potrebne radne snage, nakupovao kua i nekretnina mnogo vie nego sam ikad imao. Ali svejedno, ubrzo sam se ponovo poeo druiti sa onim starim drutvom, poesmo troiti i
10

rasipati i u tome ja zaboravih sve one muke koje sam ranije podnio. Tako smo, eto, provodili dane i dane. Time je moja pria o prvom putovanju gotova, a sutra u vam priati drugu." Poslije toga Sindbad Pomorac zadra na ruku i veeri svoje goste a Sindbadu Nosau dade stotinu miskala zlata. Na kraju ree: "Ba si mi danas ugodio svojim prisustvom". Zahvali nosa na svemu dobroinstvu i ode svojim putem a u glavi mu se roje misli ta se sve ljudima ne dogaa i udom se udio. Doe on svojoj kui, prenoi i obavi sve svoje dnevne poslove pa krenu kui Sindbada Pomorca. Kad se iskupilo cijelo drutvo, kad je bilo ponueno jelo i pie, Sindbad Pomorac pone svoju priu: DRUGO PUTOVANJE "Prijatelji, sluajte! ivio sam kako moe biti najljepe uvijek u najvedrijem raspoloenju" kao to sam vam jue rekao sve dok mi opet jednog dana nije neto puhnulo u glavu i ja hou opet u svijet. Dua mi zaeljela trgovine i zarade, putovanja i razgledanja, provoda po otocima i gradovima, te ja nakupovah prigodnih rb i stvari koje e mi trebati na putu, sve to lijepo upakujem, pa ravno na obalu! Naoh krasnu i novu lau s jedrima od iste svile a bijae puna puncata putnika. Ukrcah s nekolicinom meni poznatih trgovaca robu i isti dan isplovismo. Putovanje bijae vrlo ugodno pa smo plovili iz mora u more s ostrva na ostrvo. U svakom gradu u koji smo uplovili sretali smo mnogo trgovaca, dravnika, kupaca i prodavaa pa smo i mi lijepo trgovali, prodavali i kupovali pa i zamjenu pravili. I tako je to trajalo dok nas kleta sudba ne baci pred jedno udno ostrvo puno zrela voa, rascvjetana cvijea, zelena drvea, pjeva ptica i bistrih potoka. Ali, zaudo nigdje ive due! Ni kue, ni traga od ljudi, nita! Kapetan pristane uz obalu, trgovci se iskrcae i poee razgledati ostrvo, silno drvee i ptice i diviti se. Sa svim ostalim izaem i ja pa sjedem kraj jednog bistrog vrela meu onim drveem. Bio sam ponio i neto hrane, pojedem to, napijem se vode s bistra potoka. Godio mi je i miris cvijea koji se u zraku osjeao. A vrijeme ne moe biti bolje! Obuze me neki drijeme te se tu ispruim i u jednom asu zaspim i to tako duboko kako
11

nisam nikad! Opio me valjda onaj miris i svjeina! Kad sam se ja probudio, na tom mjestu ni dina ni ovjeka. Laa s putnicima odjedrila, a mene se nije sjetio niko ni od putnika ni od posade. Tako me ostavie sama na tom ostrvu. Obazrijeh se ja i lijevo i desno, ali nigdje nikoga! Spopadoe me ive muke zbog toga to sam tako ostavljen; hoe mi u pui od muke! Sa sobom nita pod bogom nemam, ni jela ni pia. Ostao sam sam samcat. Klonu mi dua; izgubih svaku nadu u spas i rekoh sam sebi: "Ne ostaje lonac uvijek itav! Ako sam se prvi put spasio i sreo onog koji me je sa jednog ovakvog mjesta doveo ponovno meu ljude, ovog puta sam daleko, daleko od toga da bih se namjerio na nekog koji bi me izveo u neki napuen kraj." Ponem plakati i naricati sam za sobom, za svojim ivotom i skrha me teka muka. Korio sam sm sebe to sam uopte kretao na put i muio se kad sam u svojoj zemlji s mirom sjedio, odmarao se, bio zadovoljan dobrim jelima i piem, rumenim vinom i lijepim odijelom. I nikad nisam nita trebao ni od novca ni od robe. Stadoh se udarati u prsa to sam ikad izlazio iz Bagdada i kretao na more, pogotovu, nakon onih muka koje sam ve bio podnio. U jednom, eto, trenu naoh se na rubu ivota. Zatim se malo smirih i rekoh: "to e biti bie!" Ustanem i krenem u neki vonjak ali ne mogu da se skrasim na jednom mjestu. Popnem se na jedno visoko stablo i stanem osmatrati desno i lijevo, ali ne vidjeh nita drugo osim drvea, neba, ptica i pijeska. Zagledah se jo malo bolje i najednom ugledah neku bijelu, a vrlo krupnu, priliku. Siem odmah s drveta i upravim prema onoj strani idui bez predaha dok ne stigoh do onoga to se naziralo s drveta na kojem sam bio. Kad ima ta i vidjeti! Bijae to ogromna bijela kupola velikog opsega i vrlo visoka. Prikuih joj se pa je i obioh, ali ne naoh na njoj nikakva ulaza, a niti u sebi toliko snage i okretnosti da se popnem na nju jer bijae sva glatka. Zabiljeih mjesto na kojem sam stajao i obioh okolo, kad li punih pedeset koraka! Sjednem i ponem misliti kako bi se moglo u nju ui. Kraj dana i smiraj sunca bijahu ve sasvim blizu. Sunce se u tren oka sakri a nadamnom nasta mrak. Miljah u prvi mah, oblak zaklonio sunce. Mada bijae ljeto u punom jeku, nije vrijeme od oblaka. Zaudih se, dakle, digoh glavu prema tom tobonjem
12

oblaku. Najednom opazih kako po zraku krui neka ptiurina glomaznog tijela i preirokih krila. I, eto, to je bilo ono to je prekrilo sunce. Veoma me to iznenadi i odmah se sjetih prie koju su mi davno kazivali putnici kako, naime, na nekim otocima ive ptice neobino velikog tijela, zvane rh koje svoje mlade hrane velikim komadima mesa. Sad ja saznadoh da je ta velika kupola koju sam vidio, zapravo, jaje te velike ptiurine. Stadoh se uditi i snebivati se. Uto se ptica spusti na onu veliku "kupolu" i itavu je prekri svojim tijelom i krilima, oprui svoje nourine po zemlji i zaspa. "O, slava onom koji nikad ne spava!" pomislih, skoih, odmotah s glave turban, usukah ga kao ue pa se njime opasah i dobro utegnuh oko pasa, a onda, ni pet ni est, privezah se toj ptiurini za noge, utvrdih dobro taj uzao i rekoh sam sebi: "Ako bude sree te me ova ptiurina prenese u neku drugu zemlju, gdje ima ljudi i naselja, bie mi to, svakako, bolje nego da amim ovdje na ovom pustom ostrvu!"... Vascijelu no nisam oka sklopio, ni trenuo nisam. Bojao sam se da ne zaspim a ova me ptica negdje prenese a da ja i ne znam gdje sam. Kad se poe razdanjivati i kad pue zora ptica, gle, ustane sa svog jajeta pa silno zagrakta i u tren oka izvi se sa mnom u zrak tako visoko da sam mislio da je doprla do samog nebeskog svoda. Poslije se stade sputati malo po malo i sa mnom se spusti na neku uzvisinu. Dograbih se ja tako zemljiceledine pa bre-bolje odrijeih uzao s njezinih nogu. Bijah iv premro od straha, ali ona me sreom nije ni opazila. im ja odrijeih svoj turban s njenih nogu, pobjegoh u strahu podaleko. Ona ti, gle, uze neto sa zemlje u svoje kande i uzletje! Trgoh oima prema brdu, kad li to bila zmija, ogromna, koju je ptica ugledala i epala pa nastavila put. Prooh malo tim krajem i zapazih da sam se naao na nekoj litici. Ispod nje puca nepregledna, iroka i duboka dolina a okolo stre beskrajne planine kojima se vrh, zbog velike daljine, nije mogao ni sagledati. Niko se na njih, mislim, ne bi mogao uspeti. Poeh ja grditi sebe to sam se tako ponaao i rekoh: "Kamo sree da sam ostao na onom lijepom otoku koji je hiljadu puta ljepi od ovog pustog mjesta! Na otoku je barem bilo voa da jedem i vode da
13

pijem, a ovdje; ni drvea, ni voa ni rijeke! Kad se god izvuem iz nekakve nesree uvijek padam u stotinu puta goru!" Ipak, priberem svu svoju snagu, ustanem i krenem onom dolinom, kad li tlo gotovo posuto sve samim dijamantima, kojima se bruse i bue kovine i porculan i oniks i mermer! A to vam je tako tvrd i suh kamen, koji se gvoem i obinim kamenom ne da naeti. Bez olovnog kamena nije nitko kadar jedan komadi odbiti od njega ni razbiti ga. Cijelu tu provaliju, meutim, pritisle zmije i adahe, svaka kao palma! Svaka bi mogla itava slona prodrijeti samo kad bi joj se prikuio. Tako su, eto, goleme te zmijurine! Po dolini gmiu nou, obdan se kriju jer se boje da ih ne rastrgne i ne ulovi ili rh ili orao. Stajao sam tako, stajao i sam sebi govorio: "Bogami sam naskoio da sam sebi slomim vrat!" Dan se pribliavao kraju pa i ja pooh traiti sebi kakav konak. Strepio sam od onih prokletnica, pa sam od straha zaboravio ne samo na jelo i pie ve i na sve ivotne potrebe jer sam se o svom jadu bavio. U blizini mi se uini neka peina pa se pribliih i opazih da joj je uzak prolaz. Uvuem se unutra i kod samog ulaza naem neku poveu stijenu pa je prevalim i tako zagradim ulaz u peinu. Ostah tako unutra i rekoh: "Ovdje sam siguran, a, kad svane, morau prihvatiti ono to mi je sudbina namijenila." Taman se ja smirio, kad li ugledam iznad mene spava jedna ogromna zmijurina na svom jajetu. Pretrnuh od straha, ali, ta sam drugo mogao nego da ekam jutro. Cijelu no nisam trepnuo okom a, kad se zora zabijeljela, odmaknem onaj kamen i istrim napolje. Bio sam kao pijan, satrven nesanicom i velikim strahom. Stanem vrludati tako jednim krajem te doline, kad li, odnekud pade pred mene jedan krupan komad mesa. Vidjeh to i odmah mi pade na pamet pria koju sam sluao o lovu na drago kamenje. U nekim gorama, naime, nalaze se velike koliine dijamanata i drugog dragog kamenja ali do njega niko ne moe doi. Trgovci koji ga donose i prodaju dobivaju ga na veoma lukav i prepreden nain. Uzmu brava ili govedo pa ga zakolju i ogule, potom isjeku meso u komade pa te komade mesa bacaju s vrha planine dolje u provaliju. Meso, koje je nasjeckano i koje pada dolje, zalijepi za sebe poneki dijamant. Ti komadi lee tu do pred podne, a tad na njih slijeu orlovi i druge ptice strvinari, grabe ih svojim
14

kandama i izlijeu gore na planinu. im te ptiurine izlete, trgovci tre i viu na njih, ptice pobjegnu a trgovci prilaze i pobiru po mesu dijamante koji su se zalijepili. Meso potom ostavljaju pticama i zvjerinju, a dijamante prodaju. Eto, to je jedini nain kako se moe doi do tog blaga. Kako ja ugledah ono meso i sjetih se prie, skoih, dotrah do onog komada potom nakupih svu silu dijamanata, potrpam ih u depove i zaveem u odjeu, pojas, turban i svaki djeli svoje oprave. I dok sam ja brao dijamante, pade jedan pokrupan komad pored mene. Ja onda uzmem taj komad mesa i priveem ga sebi na lea pa legnem potrbuke i ekam. Eto ti jednog orluine, malo krui i pade direktno na ono meso. Odmah ga epa kandama i uzletje a ja ostadoh visiti o njemu. Iznese nas i spusti na vrh planine. Htjede orao da pone jesti to meso, kad li se ou u planini dreka i klepet o drvee. Uplai se orao i u trenu se izvi pod oblake. Ja odvezah meso a sve mi haljine od njega krvave. Stadoh kad li potra trgovac koji se derao na mog orla. Ugleda mene i ukopa se na mjestu, ne umije ni rijei da prozbori od straha. Naposljetku prie mesu, ogleda ga sa svih strana pa zakuka: "O mog li neuspjeha! O moje li nesree i samog vraga koji se sa mnom igra!" Podugo je tako kukao i vikao: "O alosti moje, o nesree moje!" Ja mu se primaknem a on viknu: "Ko si i kako i zato si doao ovdje?" "Ne plai se" kaem mu ja "ja sam jedno od najplemenitijih ljudskih bia! Bio sam trgovac i imam najudniju priu da ti ispriam, ali ona je poduga! Nita ne kukaj jer ja ti imam neto dati to e ti se jako svidjeti! Evo uza me sva sila dijamanata, neto u ti od njih dati pa e se jako razveseliti, jer svaki komad koji ja imam vrijedi mnogo vie nego oni koje bi ti sakupio. "ovjek mi zahvali i poelje svako dobro, a onda se upusti sa mnom u priu. Ostali trgovci ue razgovor izmeu mene i svog druga te se svi iskupie oko mene. A svaki je od njih bacio dolje po jedno cijelo brave. Pristupie, pozdravie me i estitae mi na spasenju i povedoe me sa sobom. Sve sam im ispriao to god sam preturio preko glave. Dadoh potom svakom pomalo dijamanata i posebno vlasniku onog komada mesa na kojem sam se ja spasio te mi se oni zahvalie i blagoslovie me. "Tebi je zapisan novi ivot" rekoe "jer se jo nikada niko osim tebe nije spasio iz te doline." Zakonaili smo na nekom prikladnom
15

mjestu a ja cvjetam od veselja to sam se spasio iz doline i sa otoka. Ujutro smo krenuli niz planinu i gledali usput svu onu silu adaha i zmija u dolini. Sve dok nismo doli do jedne lijepe bae, mi smo putovali bez zadravanja. Tu u toj bai raste kamforovo drvo, a tako su to ogromna stabla da ispod svakog stabla moe logorovati stotinu ljudi. Ako hoe neko da izvadi iz tog stabla smolu, taj onda zaree pri vrhu to drvo, iz njega tee voda koja se stvrdnjava i postaje smolasta masa. A to onda zovu kamforov med. Poslije tog toka to se stablo osui i postaje obian suharak. Na tom otoku ivi ivotinja koja se zove kerkeddn. Pase po otoku kao govee ili bivol u naim krajevima. Samo je mnogo vea od deve. Ona dere i usirenu krv. Krupna je to ivotinja a nasred glave ima samo jedan i dosta debeo oko deset lakata dug rog na kojem je slika ovjeka. Ima na otoku jo jedna ivotinja koju isto tako zovu a koja je jedna vrsta goveeta i to vrlo jaka. Ona na svojim rogovima moe nositi i slona! Kad se to dogodi, ona ga nosa na rogovima dok ne ugine i ne pone trunuti. Slonova se mast slijeva njemu u oi i tako oslijepi pa onda lijee na zemlju i ugine. Zatim dolazi ptica rh i nosi njegove komade za ishranu svojih mladih. Na tom otoku sam vidio i mnogo bivola koji se mnogo razlikuju od naih vrsta. Poto sam ja ponio dosta dijamanata, trgovci su mi za njih dali mnogo robe i novaca i kad smo krenuli na put i moju su robu nosili sa svojom. Putovao sam s tim ljudima od grada do grada, od poljane do poljane, razgledali smo sve to je bilo oko nas i divili se zajedno onom na to smo nailazili od ljepota ovog svijeta. Najposhje stigosmo u Basru. Ostanemo tu nekoliko dana i ja se poslije toga vratim u Bagdad. Kad sam se vratio svojoj kui, imao sam mnogo dragog kamenja, novca, robe, blaga svih vrsta. Drago mi je bilo to sam sve svoje zatekao u dobrom zdravlju pa sam podijelio mnogo darova i milostinje. Opet se stadoh gizdati i druiti se sa svojim veselim jaranima i ubrzo zaboravih sve to sam prepatio. Pamtio sam
16

samo one lijepe dogaaje i propovijedao o njima. Ko god je uo da sam se vratio, hrlio je meni da uje moje neobine doivljaje. To je, eto, kraj moje druge prie, a sutra u vam ispriati i tree moje putovanje ako mi uinite ast i posjetite me." Kad su gosti sasluali priu, poslue im veeru a poslije veere kuedomain naredi opet Sindbadu Nosau stotinu miskala zlata. Ovaj mu na tome zahvali i zaeli mu dug ivot. Kad ujutro zarue zora, Sindbad Nosa usta, pomoli se i odmah ode kui Sindbada Pomorca, kako mu je on bio i naredio. Poelje mu dobar dan a ovaj mu otpozdravi dobrodolicom. Sjedoe tako da ekaju i drugo drutvo, a kad se svi iskupie, Sindbad Pomorac poe svoju treu priu. TREE PUTOVANJE "Prijatelji moji, znajte da je moje tree putovanje udnije od prethodna dva. Kad sam se onih minulih dana vratio sa svog tako interesantnog puta, bio sam do krajnje granice veseo to sam se vratio kui, ali sam se u Bagdadu smirio samo neko vrijeme. Jednog dana javi se u meni ponovno elja da putujem, zaeljeh trgovine i zarade, a strast, kako ono vele, navodi na zlo te spremih i nabavih mnogo razne robe koja se trai na moru. Sve to povezah u bale i otjerah sve ravno iz Bagdada u Basru. U Basri dooh na morsku obalu i ugledah jednu veliku lau, na njoj mnogo putnika, trgovaca i mornara, a sve same dobriine, lijepi, vrli, uljudni, uredni i dobrostivi. Odmah se ukrcah meu njih i za koji as krenusmo, zaeljevi prije toga jedni drugima sreu i spas. Plovili smo neprekidno iz mora u more, od jednog grada do drugog i u svakom mjestu na koje smo putem naili, provodili smo se, veselili, pravili izlete, prodavali i kupovali, bili veseli i raspoloeni kako se samo zamisliti moe. Meutim, jednog od iduih dana, dok smo plovili nemirnim i valovitim morem, kapetan baci s kraja lae pogled na okolinu svojim durbinom, pa se najednom udari u prsa, savi jedra, poe sebi upati kosu i zavika: "O, nesree, jadan li sam!" "ta je to, kapetane?" upitasmo ga mi u udu.
17

"Neka znate" ree on "da nas je bura okrenula na stranputicu i da nas je na nau nesreu sudbina bacila pred Goru Majmuna! Nikad se niko nije spasio ko je imao nesreu da se nasue u ovom moru. Predosjeam da emo i mi svi izginuti." Kapetan to jo nije ni izgovorio, a majmuni ve doprijee i sa svih strana opkolie nau lau. Bila ih je sva sila kao skakavaca i u tili as razmilie se po brodu i po kopnu. Mi nismo smjeli ni jednog ni gurnuti, a kamo li udariti ga ili ubiti, da oni nas ne bi pobili jer su bili u veini. A veina je, tono rije, uvijek jaa od junatva. A poduzimala nas je i zebnja da nam ne pootimaju hranu i robu jer, to bijahu gnusni divljaci. Nisu ba visoki rastom, ali snani, utih, malih oiju i crnih lica. Popee se oni na katarku i pokidae sva jedra, povadie sve palamare pa se s toga laa nagne na jednu stranu i vjetar je pribi uz obalu njihovog otoka. Kad pristadosmo uz obalu, majmuni nas sve pobacae na obalu popee se opet na lau i nekud je odvukoe a mi smo za njima gledali dok se nisu izgubili iz vida a da nismo znali ni kuda e ni ta e sa nama biti. Kad smo se malo pribrali, poeli smo tragati za kakvom hranom te naosmo na otoku dosta voa, jagoda, vode i bi nam malo lake. Kad smo bili u stanju, poeli smo istraivati otok i naiosmo na jednu palatu koja se nalazila na sred otoka. Uputimo se tamo i kad smo bili blizu, zapazismo da je to jedna vanredno lijepa zgrada sa ogromnim zidovima i stupovima. Dvokrilna dvorska vrata bijahu otvorena i mi svi uosmo u prostranu salu ija su vrata bila vanredne izrade od ebanovine a nalazila su se u velikom broju okolo te sale. U sredini sale nalazila se jedna klupa, velika i lijepo rezbarena, takoer od ebanovine, ali po podu tako lijepe prostorije nalazile su se mnogobrojne oglodane kosti. Bili smo umorni, a nismo ba bili gladni, pa posjedasmo i pospasmo, te smo spavali sve do suneva izlaska. Probudi nas strahovita buka od koje je zemlja drhtala. Pred nas tada izie jedno veliko bie visoko kao palma. Bilo je crnog lica veoma slinog ovjeku, oiju nalik na upaljene ugarke, sa onjacima kao u divljeg vepra, ogromnim ustima kao otvor bunara. Usne su mu bile kao u deve i doticale mu grudi, dva uha kao dva golema kamena padala su mu na ramena a nokti mu bili kao kande lava! Toliko smo se uplaili izgleda pred nama da niko nije u sebi ivota osjeao. Sjeda on na
18

zemlju, a mi polumrtvi od straha! Onda on ustade pa me uhvati rukom (jer sam mu bio najblii) podigne me i pone me okretati, a ja sam u njegovoj ruci bio kao majuan zalogaj. Kad nae da sam mrav i da na meni nema ni mesa ni loja, pusti me. Uze izmeu mojih drugova jednog drugog pa i njega opipa kao i mene i njega pusti. Sve nas je tako prebirao dok nije doao na red kapetan nae lae! Bio je to ovjek irokih plea, jak, debeo i zdrav i dopade se divu. Spusti ga na zemlju kao pile kad se sprema za klanje, uhvati ga za glavu i otkide mu je, zatim ga stavi pei i kad je bio peen on ga pojede cijelog! Poslije toga pokupi kosti, baci ih u kut i lee da spava. Spavao je tako cijelu no, a mi smo bdjeli. Kad je svanulo, ustade i nekud ode a mi ostadosmo. Kad smo se pribrali, poeli smo razgovarati i dogovarati se kako da naemo neko mjesto gdje bi se mogli sakriti samo da izbjegnemo smrt koja je snala naeg kapetana. U razgovoru zatee nas no, pa opet zemlja zadrhta i div se pojavi! Opet se ponovilo ono sa pretraivanjem nekoga od nas koji je jak i uhranjen dok nije naao onog koji mu je odgovarao. Pojeo ga je pa onda pokupio kosti i legao. Kad je svanulo opet je nekuda otiao. Mi smo od straha i nevolje poplaeni izali u vrt tog dvorca. Onda jedan meu nama ree: "Treba da smislimo neko lukavstvo kako da se rijeimo ove nevolje i da se spasimo. Ako bi nam to polo za rukom, mogli bismo od balvana napraviti splav i otisnuti se na more. Mogla bi nas dobra srea nanijeti na neki brod. A ako ne, bolje je da i pomremo na vodi nego ovdje!" Odmah smo se spremili da gradimo splav a kad je bio gotov na njega smo iznijeli iz dvora neto hrane i vode i vratili se u dvor. Pred veer, poto je sve tutnjalo od njegovog pribliavanja, mi se sabijemo u jedan kut i ekamo. Sve se opet ponovilo: opet je sebi izabrao jednog i pojeo ga pa se svalio da spava. Otvorio je usta i krkljao tako da se inilo da nebesa grme! Mi se po dogovoru podigosmo i uzesmo dva gvozdena ranja koja su tu bila kad je on sebi spremao jelo, prinesemo ih vatri, ugrijemo im vrhove do usijanja, zapnemo svi iz sve snage i gurnemo mu ih u oi. Od silnog bola, jer smo ga oslijepili, on je tako estoko kriknuo da smo popadali od straha! Poeo nas je traiti ali mi smo bjeali desno i lijevo dok on nije naiao na vrata i izaao urliui tako glasno da se ulo u nebesima! Kad je on izaao vani, i mi smo
19

poustajali i poli za njim. Kad se on izgubio u jednoj peini, mi smo ostali spremajui se da otputujemo. Nedugo zatim on se vrati i dovede jednu enu koja je bila i vea i stranija i runija od njega. Mi se bre ukrcasmo na na splav i otisnusmo se na more. Njih dvoje ponu stijenama gaati na splav dok ga ne razbie i ne pobie sve moje drugove a na ivotu ostasmo samo ja i jo dvojica. Plovili smo tako drei se nekih greda dok nas valovi nisu izbacili na obalu. Kad smo odspavali i doli k sebi, ustadosmo da vidimo gdje smo. Put nam preprijei jedna strana adaha golemog tijela i irokog repa i trbuha. Uputi se prema nama i najblieg od nas epa i proguta do pola tijela, pa, poto uze zraka, proguta i ostatke i mi usmo kako mu kosti pucaju. Kad je zavrila s jelom, udalji se ostavivi nas u udu i strahu. Mi smo samo jedan tren bili radosni to smo se spasili od diva, a evo nas pred adahom i ne moemo joj pobjei! Prohodali smo malo po tom kopnu, pojeli voa koga je bilo u izobilju, napili se bistre vode i potraili mjesto za prenoite. Izabrali smo jedno visoko stablo i uspesmo se u njegovu kronju a ja se popeh na najviu granu. Kad se smrailo, mi nismo jo bili zaspali kad li eto adahe! Doe na ono mjesto gdje nas je nala, obie ga i uputi se pravo drvetu gdje smo mi bili sakriveni. Uspuza uz drvo, uhvati moga druga, proguta ga do polovine, odmori se i proguta njegove ostatke pa se onda spusti na zemlju i ode. Kad je svanulo jutro i ja se malo povratio od straha, odluim da se opet otisnem na more pa ako se i utopim bolje je nego da ekam da me adaha proguta. Meutim, kako god sam razmiljao, ja zakljuim da se ovjeku samo jednom daje ivot i da ga zato treba braniti svim sredstvima. Naem zato dugih drva pa ih isprivezujem za sebe tako da sam se naao u nekom etvrtastom ramu od jakog drvea. Kad je dolo vrijeme da se adaha pojavi, primae mi se ali ne moe doprijeti do mene od onih greda pa se tako odmicala i primicala a ja sam je gledao i osjeao njen vreli dah i bio smrtno preplaen. Potrajalo je to itavu no i kad je svanulo sunce, ona me napusti a bila je bijesna i razdraljiva do krajnje mjere. Ja se oslobodim greda, ustanem i krenem otokom. Popnem se na jedno uzvienje i na moru ugledam jednu malu lau. Otkinem granu i ponem njome mahati. Ljudi s te lae odlue da se primaknu obali i da vide ko trai pomo. Ukrcam se tako, a oni me ponu
20

ispitivati o svemu to sam doivio. Dadoe mi odijelo, hrane i hladne vode, pa kad sam se okrijepio, ja im po redu sve ispriam. Plovili smo povoljnim vjetrom i ja sam sve po redu priao, a ve mi se inilo kao da je sve to bio san, vrlo ruan san. Trgovci su se iskreno udili svemu to sam ja doivio. Kad smo se pribliili kopnu, trgovci su se spremili da svoju robu razveu i ponu trgovati. Tad mi prie kapetan i ree: "Tvoj je ivot bezmalo udnovat, ali meni se ini da si ti poten ovjek, pa, iako si siromaan, ja u ti dati svenjeve trgovca koji je poao sa nama i nestao, sva njegova roba je u mom potpalublju. Trguj i sve to zaradi tvoje je. Novac koji dobije za robu koju e prodavati dae meni pa emo nai nekoga koji ide u Bagdad neka potrai rodbinu toga trgovca i preda im njegovu imovinu. Zahvalio sam dobrom ovjeku kapetanu, i poao da iznosim svenjeve. Dok sam ja silazio natovaren jednom vreom, pisar s lae upita kapetana: "Na ije ime, kapetane, da zapiem ove svenjeve?" "Zapii na ime Sindbada Pomorca", odgovori kapetan, "to je njegova roba a njega je nestalo kad smo imali onu nesreu. Ovaj stranac e pripaziti kad robu proda da novac otpremi u Bagdad Sindbadovim roacima." Kad uh svoje ime, ja uzviknuli: "Pa, ja sam Sindbad Pomorac, ja sam se utapao pored onog otoka sa ostalima koji su se utopili." Priekao sam dok svi trgovci ne iskrcae svoju robu i ne dogovorie se o cijenama i kupoprodaju pa priem kapetanu i reknem mu: "Zna li ti, gospodaru, iji su bili ovi svenjevi to u ih ja u njegovo ime prodavati?" "Ne znam ni ko je ni ta je ali znam da je to bio trgovac iz Bagdada koji se zvao Sindbad Pomorac. Kad smo na putu pristali uz jedan otok, utopio se sa nekolicinom putnika i o njemu nismo vie nita uli." "Kapetane moj!", uzviknem, "ja sam Sindbad Pomorac i nisam se utopio nego sam ponio neto hrane i poto sam je pojeo malo sam zaspao a ti si otplovio i mene se niko nije sjetio te sam ostao na onom otoku! Ovo je, dakle, moja imovina! Svi trgovci, koji su me u Dijamantskoj dolini vidjeli, posvjedoie da sam ja Sindbad i da mi se desilo ono to sam i tebi ispriao!"

21

Okupie se svi trgovci oko nas pa jedni miljahu da govorim istinu a drugi da laem. Jo se graja nije ni stiala, ustade jedan trgovac i viknu: "Ljudi, znajte da sam na svom putovanju svata vidio a priao sam vam kako smo bacali komade mesa u Dijamantsku dolinu i kako se tamo naao jedan ovjek koji se privezao za poveliki komad mesa, vi mi niste vjerovali. Taj je ovjek, eto, pred vama. Ja ga poznajem i znam da je to njegova imovina." Kad je to uo, kapetan mi prie i upita me: "Kakvim je znacima obiljeena tvoja roba?" Kad sam mu kazao kakvi su moji znaci i kad sam ga podsjetio kako smo se u Basri ukrcavali na njegov brod, on se uvjeri da sam ja Sindbad Pomorac, zagrli me, estita mi na spasenju i zaelje mi mir i sreu. Od toga asa samostalno sam raspolagao svojom robom i ona mi na tom putu donese silnu zaradu. Ne mogu vam ni iskazati koliko sam bio sretan. ak sam sam sebi estitao na spasenju i na tome to sam opet doao do svog imetka. U tamonjem moru sam vidio svu silu zanimljivosti i uda. Vidio sam npr. jednu ribu nalik na kravu i neto to je riba a slino magarcu. Vidio sam pticu koja se izvlai iz morskih koljki, nosi jaja i lee ih na samoj povrini vode, a nikad s mora ne izlazi na kopno. Neprekidno smo iza toga plovili. Vjetar i putovanje bili su ugodni dok ne doosmo u Basru. Tu sam se zadrao nekoliko dana, a onda doao u Bagdad. im sam stigao pozvao sam sve svoje prijatelje i roake i priredio gozbu kako je ve bio moj obiaj pri povratku kui. Dijelio sam milostinju, odijevao siroad i udovice i okupio oko sebe draga mi bia te uivao u ivotu i polako poeo da zaboravljam ta mi se sve dogodilo." Zatim je Sindbad Pomorac po obiaju dao svoj poklon Sindbadu Nosau i pozvao njega i sve ostale da dou sutra kako bi uli naredno njegovo putovanje. ETVRTO PUTOVANJE "Rekao sam, dragi moji prijatelji, da sam poeo da zaboravljam sve to mi se dogodilo na putovanju koje je netom bilo zavreno. Moja naopaka dua nije mi dala mira pa sam opet poelio da
22

putujem, da upoznajem druge ljude i gradove i vidim neobinosti ovoga svijeta. Odluim stoga da opet krenem na put. Poem iz Basre u drutvu najboljih ljudi i trgovaca. Putovanje je bilo ugodno dok nas jednog dana nije uhvatila bura i pokidala jedra, prelomila katarku i mnogo ljudi potonu. Nas nekoliko uhvati jednu dasku i tako smo se otiskivali sjedei vrsto stisnuti jedan uz drugoga a valovi i vjetar su nas otiskivali i pomagali nam da se kreemo. Upravo smo bili premrzli, gladni i edni kad nas je jedan veliki val bacio na otok. Kad smo se malo pribrali, krenuli smo u potragu za hranom i nismo nali nita sem nekog udnog raslinja pa smo to jeli i nekako malo utolili glad, odrali duu i malo se okrijepili. Provedosmo tako no u jednoj uvali ispod toga gustog raslinja a kad svanu i sunce izae, rasporedismo se i poesmo traiti ima li na otoku ive due. Neki su naili na golemu graevinu pa se dozvasmo i krenusmo u pravcu te goleme kue. Kad smo joj se sasvim pribliili, odjednom se otvorie vrata i kroz njih pokulja mnotvo golih ljudi koji ne progovorie s nama ni rijei nego nas pohvatae i povedoe svom caru koji nam naredi da sjednemo. Odmah nam donesoe nekakvo jelo koje nismo ranije vidjeli. Meni se, im ga vidjeh, neto zgadilo i ja ga ne okusih i tome zahvaljujui ja sam, eto, i danas iv! Kad moji drugovi poee jesti to jelo, razum im se pomuti, poee jesti kao bjesomuni, izmijenie se sasvim! Poslije toga donesoe im mnogo ulja od kokosa i oni poee da piju i time se mau, pa se sasvim izmijenie. Oi im se izvrnue, a meni ih je bilo jako ao ali nisam mogao nikom, pa ni sebi, da pomognem. Zagledah bolje oko sebe i zapazih da su to sve magi a da je njihov car zli duh, kome ovi preobraeni ljudi dovode u grad sve one koje nau ili sretnu u blioj ili daljoj okolini. Od toga jela i tog ulja proiruju im se trbusi, um im blijedi, pa onda taj zli duh neke uzima za hranu (koji se jako udebljaju) a druge prisiljava da rade sve to je njemu po volji. Kad sam sve to razabrao, meni jako bi teko zbog mojih drugova a i sebe mi je bilo ao i bio sam jako uplaen za svoj ivot. Dva dana iza toga moje prijatelje jedan od slugu tog prokletog duha odvede na pau kao obinu stoku i, zaudo, oni su pasli travu kao da su stoka! to se mene tie jako sam oslabio i gotovo obolio od straha. Kad me tako jednog dana jedan
23

od slugu tog duha nae, on me ostavi mislei da u i onako umrijeti, a za jelo nisam bio! Iskoristio sam jedan dan priliku i krenuo otokom pa poto sam odmakao daleko ugledam na livadi pastira koji je na jednom uzvienju sjedio. Kad se primakoh, razaznah da je to jedan od onih to nas je priveo duhu. Poto je znao da sam ja pri zdravoj pameti, on mi iz daleka dade znak da idem desno od njega. Posluah ga jer i onako nisam znao gdje sam, pa ponem trati. Kad bih se umorio, malo bih zastao pa ponovo poeo trati iz straha ili zbog nade da u moda nai neki put. Kad sam tako izgubio iz vida tog ovjeka, pala je i no pa sam sjeo da se malo odmorim i zaspao bih da mi je san doao na oi. Od muke sam ustao prije svanua s tog mjesta i iao uvijek naprijed. Kad je svanuo dan, ja se naoh u jednoj uvalici, pa, kako nije bilo nita za hranu, ja se najedoh korijenja i trave da bih odrao duu i tijelo. Tako sam cijeli dan iao, malo se odmarao, malo jeo to raslinje s otoka i tako provedoh sedam dana i sedam noi. Idui tako osmi dan ugledah na jednom mjestu neto to mi se pribliavalo pa se sklonih da vidim ta je to. Kad sam mogao da potpuno vidim i razaznam, opazih da su to ljudi koji su brali biber. Prioh im a oni se okupie oko mene i poee me ispitivati ko sam i odakle dolazim. "Znajte, ljudi, da sam siromah ovjek koji je sluajno izbjegao veliku nesreu!" Pa im onda ispriam sve to sam od uasa vidio i doivio. "Zaista je to veoma udno kako je tebi uspjelo da se spasi kad je poznato da se od tih zlih duhova niko nikad nije spasio." Posadie me pored sebe i dadoe mi da se najedem, a bio sam veoma gladan. Odmarao sam se kod tih dobrih ljudi neko vrijeme i kad su oni zavrili berbu, ukrcamo se na njihove amce pa oni me odvedu na svoje otoke i predstave njihovom poglavaru. Ja mu poeljeh mir a on mi ree: "Ispriaj mi ta si to sve doivio." Pa mu ja ispriam sve od kako sam krenuo iz Bagdada. Sve to sam priao, prisutni su paljivo sluali i jako se udili. Zatim me lijepo pogostie, i, kad sam jeo i zahvalio za gostoprimstvo, dignem se i poem da proetam po gradu. Zapazih da je grad veliki, ist i bogat. Bilo je tu svakakve robe i dosta kupaca, dosta jela i pia i svakog blagostanja. Obradovah se to sam stigao u taj grad, pa se poeh vremenom privikavati na njega i njegove ljude i obiaje.
24

Nedugo zatim opazio sam da ljudi jau lijepe, rasne konje ali bez sedla, pa me jo vie zaudi kad sam vidio da ak i njihov starjeina jae konja bez sedla. Odem kod njega, pozdravim ga pristojno i upitam: "Gospodaru, zato jae konja bez sedla? Pa na sedlu se konjanik odmara i uva svoju snagu." "A ta je to sedlo? upita me on. To nikad u ivotu nisam vidio a nisam ni uo o tome nita." "Hoe li mi dopustiti da ti napravim sedlo? Jahae osedlana konja pa e vidjeti kako je to ugodno" rekoh mu a on mi odobri da uzmem to mi treba i da mu napravim sedlo. Naem ja tako jednog vjetog drvodjelju i ponem ga uiti kao se prave sedla. Uzmem zatim dosta vune pa od nje napravim podlogu poto sam je dobro raeljao, pa sve to stavim preko drveta. Nabavim, dalje, dobre koe i sve dobro zategnem preko drvenog rama, namjestim, zatim, remenje, priveem kaie za sedlo. Onda naem kovaa pa mu pokaem kako e mi napraviti stremene pa, kad su bili gotovi, ja ih uglaam i prevuem kako sam najbolje znao kalajem. Konano ukrasim sedlo svilenim kiankama. Odem zatim u tale, izaberem najboljeg konja, osedlam ga i odem s njim do naeg gospodara. Kad je on uzjahao osedlana konja bio je veoma zadovoljan i dobro me nagradio. Kad su i drugi velikai vidjeli to sedlo, svi su traili da i njima napravim takvo. Poeo sam, dakle, da izraujem sedla i dobro sam se obogatio. Kako je to bilo neto to je svakoga usreivalo, poeli su da me esto pozivaju na svoje gozbe i zavoljee me tako da sam i ja bio s njima veoma sretan. Jednog dana prilikom jedne gozbe u gospodarevom dvorcu on mi ree: "Zna li ti da si nam tako prirastao za srce da mi se i ni da niko od nas ne bi podnio da nas napusti. Prosto mi se ini da bez tebe ovaj grad ne bi bio tako lijep. Ja sam odluio da ti predloim da se ovdje oeni jednom naom lijepom i bogatom enom, pa da do kraja ivota ivimo u slozi i ljubavi. Ne bih mogao da ti odbijem ma ta da si od mene zatraio jer si uvijek bio prema meni milostiv i paljiv." Malo sam poutio razmiljajui kako da mu kaem da eznem za svojim narodom i domovinom, a on je shvatio da sam se postidio i s toga naredi da dovedu suce i svjedoke i oeni me enom izuzetne ljepote i uglaenosti, bogatom iz veoma ugledne porodice i veoma pametnom. Da i ja
25

ne budem ispod njenog poloaja on mi pokloni kuu i sluge, odredi mi platu i dade mi stalno zaposlenje na dvoru. Poeh ja tako ivjeti u velikom izobilju i veselju. Poeh zaboravljati na sve muke koje sam proivio, ali ne i na svoj grad, svoje ljude i svoju domovinu. "Kad vie ne budem mogao da ivim ovdje, ja u povesti i svoju enu", pomislih, ali tako nije moglo da bude. Ja sam iskreno volio svoju enu i ona mene i mi smo ivjeli veoma ugodno, mirno i sretno. Jednog dana umre mom prvom susjedu ena pa ja odem da mu izrazim svoje sauee. Naem ga kako je do te mjere tuan i nesretan da nismo mogli ni da porazgovaramo. Sjednem ja pored njega i ponem ga tjeiti time da je smrt neto to ide zajedno sa ivotom i da ovjek kao i sve drugo to ivi ima svoj kraj. "Ali ti e se utjeiti i dalje e ivjeti i nai sreu u ivotu", rekoh mu. Kad li on zarida i odgovori: "Moju su enu sahranili danas, a ja u morati lei u njen grob sutra i ti me vie nikad nee vidjeti. Jer, kod nas je takav obiaj, ako umre ena s njom se sahranjuje i mu, a ako umre mu s njim se sahranjuje i ena, kako se jedno od njih ne bi naslaivalo ivotom poslije drugog." "O kako je to lo obiaj, pa ko to moe podnijeti, povikah zaprepaen!" Dok sam ja sjedio s njim, dooe i drugi njegovi prijatelji malo ga tjeie i poee spremati njega i njegovu enu za sahranu. Kad je sve bilo gotovo, krene povorka izvan grada sve do ispod jedne planine pored mora. Okupie se oko jednog zatrpanog otvora u stijeni, otkrie ga lopatama i bacie koveg unutra, zatim svezae mua oko struka palminim uetom i spustie ga za kovegom pa onda spustie za njim veliki vr vode i sedam peninih pogaa. Kad se on naao na dnu, odvezao je ue i ljudi to ue izvukoe, pa onda zatrpae otvor kako je i bio i raziemo se. Ja sam bio veoma iznenaen i tuan pa pomislih da bi ovo bila gora smrt nego ma koja od onih koje su meni do sada mogle da se dese. Odmah s pogreba odem ja poglavaru drave, pozdravim ga s potovanjem i kaem mu koliko sam zauen to su im pogrebni obiaji tako teki. "Mu i ena moraju ivjeti zajedno, ali poslije smrti jednog od njih za drugog nema ivota. Takvi su nai obiaji odvajkada." "Kad bi tuinac, kao to sam ja umro, da li bi i meni
26

uradili isto?" "Bi", ree mi poglavar, "isto bismo postupili i njoj i tebi da se slino desi." Kad ja to uh, meni se smrai pred oima od tuge, poeh sebe aliti unaprijed. Kako su dani prolazili, ja sam se smirivao i razmiljao moda u ja umrijeti prije jer niko ne zna kad e ko umrijeti! Ponovo sam se poeo baviti svojim poslovima pa nisam ni primjeivao ta se oko mene dogaa. Kad li se moja ena razbolje i samo za nekoliko dana umre. Doe veina graana da mi izrazi sauee i da me tjee, pa doe i sam poglavar. Okupae moju enu, obukoe joj najljepe haljine, okitie je nakitom, stavie je u koveg i ponijee prema onoj planini. Kad je njena sahrana zavrena svi poee da se oprataju od mene, a ja u strahu povikah: "Ja sam stranac i ne mogu da podnesem te vae obiaje!" Ali niko ne obrati panju na moje jadikovanje nego me na silu zavezae i spustie viui: "Kad dohvati zemlju, odvei ue!" Kad sam bio baen, ja nisam nikako htio da odveem to ue. Oni se naljute i bace ga za mnom pa pokriju taj otvor. Ostave me i odu. Kad su mi se oi privikle na tamu, ja sam vidio jezivu sliku: "Sve to ti se dogaa sam si sebi kriv", rekoh, pa ponem traiti neko mjesto gdje u se smjestiti. Rasporedio sam i hranu i vodu, pa sam jeo ili pio samo kad nisam mogao drugaije da zavaram glad ili e. Kakva li me nevolja natjera da se ovdje enim i kakva li je ovo nevolja koja me prati pa samo to se oslobodim jedne nabasam na drugu! O, kako bi mi bilo lake da sam se utopio u moru! Ne znam koliko sam tako ivio, jer danje svjetlosti nisam ni vidio, ali znam da sam se budio i drijemao a da sam uvijek elio sebi to prije smrt. Kad sam se jednom probudio, osjetio sam elju da prohodam po toj pilji, pa sam se digao i hodajui otkrio da je to ogroman prostor i da ima i istih krajeva. Tako odaberem za sebe jedan kutak i po prvi put na tom mjestu dobro odspavam. Hrane sam imao sve manje i zato odluim da jedem samo jedanput i vode da pijem jedanput. Dok sam tako ivotario, jedan dan se otkrije otvor i spustie jednog mrtvaca a za njim i jednu enu koja nije prestala da kuka. Ona je pala onesvijeena, a ja sam se prikrao i pokupio svu hranu i vodu koju su s njom spustili i
27

odvukao se na drugi kraj pilje da je ne bih ni uo ni vidio a ni ona mene. Poeo sam tako da ivim i ne znam koliko je to trajalo. Kad god bi nekog spustili i s njim neto hrane, pa kad bi ovaj jadnik onesvijeen od straha ekao smrt, ja bih uzimao neto njegove hrane a kad bih otkrio da je i on umro, pokupio bih i ostatke. Jednom me iza sna prenu neko tumaranje po pilji i ja se ozbiljno prepadoh pa dohvatih jednu cjepanicu i pritajih se da se branim ako me neko ili neto napadne. I dok sam se ja unjao, neto preda mnom mugne nekud i pobjee pa ja shvatih da je to bila neka zvijer. Polako poem za njom i stignem u sasvim drugi dio pilje i ugledam neku malu pukotinu kroz koju se probijala svjetlost i kroz koju je ulazila hijena koja je upravo tu izala. Pomislio sam ili je ovo isti onakav otvor kroz koji su nas sputali, a to bi znailo da je veoma strm, ili je ovo, kako to katkad biva, drugi otvor iz ove pilje kojim se moe sputati i u dolinu. Provirim kroz taj otvor i opazim da je to otvor u planinskom bilu moda takav oduvijek, a moe biti da su ga proirile hijene i neke druge ivotinje koje su jele strvinu. U svakom sluaju i ja se polako ponem provlaiti kroz taj otvor i poslije odreenog napora naem se vani, na slobodi, na obali mora! Ta obala je bila odvojena morem od onog otoka na kojem sam bio, pa me ta injenica obradova i pomislih i kad bi me gonili da me ne bi mogli nai. Vratim se opet u pilju da pokupim hranu koju sam sakupio i da uzmem malo odijela i sve ono to bi tu i onako propalo, a to bi meni moglo koristiti. Nou sam se ipak vraao u pilju da prespavam a danju bih na obali iekivao neku lau kako bih se krenuo odatle. Tako su mi prolazili dani a da nisam nita novo ni otkrio ni doivio, dok jednog dana, za vrijeme moga bdijenja na obali, ne ugledah veliku lau koja je sjekla valove uzburkanog mora. Ja brzo skinem svoju koulju, priveem je za jedan visok tap koji sam imao u pripremi i ponem njime mahati. Opazie me putnici, pa upozorie kapetana a on spusti amac i posla ga po mene. Kad je amac pristao, oni iz njega me upitae: "Ko si i od kuda na toj pustoj obali? Kako si se naao na toj ukletoj planini na kojoj mi nikad nikoga nismo vidjeli?" "Ja sam pomorac" odgovorih "pa nam je laa potonula a mene je srea posluila i na jednoj dasci sam se doepao ove obale." Ovi me ljudi uzee u amac sa svim stvarima koje sam imao. Kad dospjesmo na lau,
28

oni me predadoe kapetanu sa svim mojim stvarima. "ovjee dobri, kako si dospio na tu planinu iza koje lei jedan grad a na kojoj ja nikad ne vidjeh ni ive due osim zvijeri i ptica. Mada ja ovim vodama plovim godinama, nita se nije nikad promijenilo!" Ja i kapetanu ispriah ono to sam kazao i ljudima koji su me uzeli na lau iz straha da se meu njima ne nae neko iz onog grada pa bi me opet snalo isto zlo. Poto sam i kapetana prevario, osjeao sam griu savjesti pa ga zamolih da od mene uzme dar za svoju ljubaznost ali on odbi rekavi mi: "Ja na svoju lau primim svakog brodolomca pa ako je bez odjee ja ga obuem, hranim ga dok je na lai i dadem mu postelju a kad naiemo na prvu luku iskrcam ga i dadem mu neto novca kako bi se u prvo vrijeme snaao i to smatram svojom dunou. Prema tome, ti mi nita ne duguje." Na to ja kapetanu poeljeh dug ivot i toplo mu se zahvalih. Plovili smo mirno danima. Ja sam bio presretan zbog spasenja i osjeaja da sam se naao meu dobrim ljudima. I sasvim mimo mojih oekivanja prva luka na koju smo naili bila je Basra. Kako sam bio sretan! Odatle ja doem do Bagdada svojoj kui, svojim roacima i prijateljima. Ponovno sam sredio svoj ivot, proslavio svoj povratak sa roacima i prijateljima na jednoj velikoj gozbi i ispriao im ta mi se na ovom dugom putovanju dogodilo. Eto, najudnije prie o mojim putovanjima do sada! Ali, veerajte kod mene, prijatelji moji, a ti Sindbade uzmi svoj poklon kao i obino. On je, eto, kraj tebe, pa doite i sutra a ja u vam ispriati i moje peto putovanje, koje nije nimalo neobinije od ostalih, ako ne i interesantnije!" Poslije veere, koja je protekla u smijehu i zadovoljstvu, gosti se raziu. Kad je svanuo dan i Sindbad Nosa obavio svoje dnevne poslove, on se, kao i obino, uputi kui Sindbada Moreplovca u kojoj zatee i ostalo drutvo pa kad su svi zauzeli svoja mjesta kod stola, Sindbad domain poe svoju priu. PETO PUTOVANJE

29

"Vi znate, dragi moji prijatelji, da sam ja prilikom svog povratka uivao u svojoj kui, sa svojim prijateljima, da sam kao i obino, dijelio milostinju i pomagao nemone i svakog kome je pomo bila potrebna. Zatim, da sam dobro poslovao i mnogo zaraivao, ali vi znate da sam ja nemiran duh i da sam, poto sam zaboravio na patnje koje sam preivio, poeo da eznem za novim dogaajima. Zbog toga sam kao i obino, pokupovao najljepu robu, spremio svoju kuu i krenuo u Basru. Hodajui obalom po Basri, jednog dana zapazim lijepu i veliku lau koja je bila usidrena na obali, ponem se za nju raspitivati i odluim da je kupim. Sve mornare, koji su bili na lai, zajedno sa kapetanom uzmem u slubu, ukrcam na nju svoje stvari pa poto smo se dogovorili i obavili pripreme koje su nune prije putovanja, objavim na plan putovanja i odmah se javi veliki broj trgovaca koji su odluili da sa nama krenu. Kad je sva roba bila ukrcana i putnici zauzeli svoje kabine, mi zaplovismo. Sretno i lijepo smo putovali sa otoka na otok, iz mora u more i svuda dobro poslovali, prodavali i ukrcavali novu robu. Jednog dana, kad smo bili na otvorenom moru, ukazalo se kopno koje ni ja ni moj kapetan nismo poznavali. Okrenuli smo se u tom pravcu i pristali ne dugo iza toga na jedan otok na kome ne naosmo ni ive due. Putnici su se razili po otoku i neki naioe na neku bijelo bljetavu kupolu. Poto smo joj se pribliili zapazismo da je to ogromno jaje. Neki ga poee gaati kamenjem i ono se razbi. Iz njega istee mnogo vode i ljudi na kraju izvukoe pogolemo mladune koga odmah zaklasmo jer nismo imali ba mnogo hrane. Znao sam da e se neto dogoditi, ali nisam mogao sprijeiti ljude da to ne ine. I dok smo se spremali da to meso pripremimo za jelo, nebo se pomrai pa svi podigosmo glave da vidimo ta se dogaa. Ogromna ptica je svojim krilima zaklonila sunce i zato nam se uinilo da se smrailo. Kruila je ona tako nad nama i graktala da su se brda tresla od tog snanog pitanja. Malo iza toga pojavi se i enka, pa obadvije ptice poee oko nas kruiti a njihova krila stvarati oluju. Ja povikah kapetanu da se bre ukrcavamo i da otisnemo lau na more dok nije posve kasno. Velikom brzinom mi smo zaplovili i poveavajui brzinu bjeali od toga zla. Kad ptice opazie da mi pokuavamo pobjei
30

morem, one se vratie a mi odahnusmo. Neko, meutim, povika istog trena da se ptice vraaju. I doista, ja opazih kako svaka od njih nosi u kandama po jedan veliki kamen i kako nam se pribliavaju. Bilo mi je jasno da hoe da gaaju lau. Kapetan je vjeto manevrisao i kamen koji nam je bio namijenjen pade pored lae pa uzburka more toliko da smo vidjeli dno mora kad bi se valovi dizali i sputali. Manji kamen koji je nosila enka pade nam na krmu i razbi je u paramparad. Odmah nam laa potone sa svim onolikim teretom to je bio na njoj. Meni sudbina posla opet jednu dasku koje se prihvatih, jer, kako znate, ivot mi je jako mio. Drao sam se te daske dok me more ne baci na neki otok. Bio sam umoran, gladan i edan. Kad sam doao sebi, ustao sam i krenuo za hranom i vodom. Otkrio sam da je to otok nalik na raj. Sav u zelenilu, pun cvijea i voa, potoia i potoka, ptica, mirisa, mira... ali ne naoh nita ivo na njemu i to me, kad je pala no, prestrai. Pritajio sam se u jednom bunu i tako proveo no. Kad je svanulo, poao sam izmeu drvea i doao do jednog potoka. Upravo sam se saginjao da se napijem vode kad li mi oi otkrie u bunju jednog starca koji je bio zaogrnut liem i koji je sjedio na obali. Pomislih da je to takoer jedan od brodolomnika i pozdravih ga a on mi odgovori mimikom i ja razumjedoh da treba da mu se pribliim. "Jadni moj stare," rekoh "zato tako sjedi bespomoan" i pozdravih ga uljudno, a on mi dade znak kao da je htio rei "uzmi me na lea i prenesi me na drugu stranu obale." Priem, podignem ga polako i natovarim na lea pa prenesem na drugu obalu. Kad sam bio na drugoj obali, rekoh mu to sam znao njenije: "Hajde sad polako spusti se" i kleknem na koljena da mu bude lake kad li mi on obavi noge oko vrata i stee me tako da mi se zamutilo u glavi pa padoh na zemlju. Umjesto da se i on spusti on me poe tako snano udarati nogama po leima i ramenima da me je to ozbiljno zaboljelo. Bacih pogled na njega, a on mi dade znak rukom: "Idi izmeu voaka i naberi mi najboljih!" Kad god sam odbio da ga posluam, on bi me uvijek tukao nogama, pa i biem, tako mi pokazujui mjesto gdje moram ili trebam ii. Taj otok smo tako obili potpuno, a on mi se nije skidao s vrata ni danju ni nou. ak je nudu obavljao a da se nije sputao s mojih lea. Toliko me muio da sam poeo proklinjati svoj ivot i aliti to nisam
31

umro prije nego to sam se na njega saalio. Bio sam se zakleo u sebi da nikom nikad neu uiniti dobro. Kad smo jednom ili u obilazak otoka, naiosmo na polje prepuno velikih tikava. Ja priem jednoj i naem da je suha pa je obreem i oistim, pa onda odnesem starca do jedne vinove loze i napunim tikvu groem. Zatvorim tikvu i ostavim je nekoliko dana na suncu da se tikva ugrije koliko je trebalo da se groe pretvori u isto vino. Poto se tako i dogodilo ja, poto sam bio vrlo umoran od toga prokletog starca, ponem piti svakodnevno to vino. Jednog dana starac me upita svojim gestom: "ta je to?", a ja mu odgovorim: "To je, stari moj, neto to jaa, umiruje i zabavlja!" Stvarno sam bio malo veseo i ponem skakati izmeu drvea sa starcem za vratom kad mi on dade znak da bi i on htio probati moje pie. Dadoh mu tikvu, a on poto je malo otpio, otme mi tikvu iz ruku i namah sve popi pa se poe vrtiti na mojim pleima i noge, kojim se drao za mene, popustie. Ja pokleknuh, kao da sam posrnuo da padnem, i tako ga zbacim sa svojih lea. Teko mi bi da povjerujem da sam ga se oslobodio poslije tolikog vremena pa ga zavukoh pod jedan grm, a on je bio treten pijan. I tako ga ostavih i pobjegoh glavom bez obzira na ono mjesto na otoku na kome sam bio prvi dan kad sam se spasio iz vode. Proveo sam na tom mjestu nekoliko dana i onda se na puini ukazala jedna laa koja je sjekla valove pravo prema otoku gdje sam ja bio. Kad laa pristane i putnici se iskrcaju, okupe se oko mene i ponu me ispitivati kako sam dospio na otok i otkad na njemu ivim. Kad sam ispriao sve, oni mi rekoe da je otok poznat po tome "Morskom eiku" koji koga je god do danas uzjahao niko se nije spasio, samo ja. Zatim mi putnici donesoe hranu i odijelo, pa se najedoh i obukoh, zahvalih se tim dobrim ljudima, ukrcah se na lau sa njima i otplovismo. Plovei tako danima, pristadosmo u jednu lijepu, veliku luku grada ije kue sve imaju izgled na more. Kad bi nastala veer, ljudi koji ive u tom gradu ukrcavali bi se u amce i svi izlazili na more iz straha od majmuna koji se u ogromnim oporima sputaju do grada. Interesovalo me je, kao i obino svata, pa sam krenuo da razgledam grad i, dok sam ja boravio u gradu, moja laa je
32

otplovila. Sjetih se svega ta sam jednom pretrpio zbog majmuna i tuan, to sam ostao iza lae, ja sjedoh na obalu i poeh plakati kad li mi prie jedan uljudan ovjek, pozdravi me i upita: "Vi strane, niste iz ovih krajeva?" "Nisam" rekoh "i ja sam vrlo nesretan ovjek. Bio sam, eto, na jednoj lai koja je otplovila dok sam ja bio u vaem gradu." "Ustani i ukrcaj se sa nama na amac jer ako ostane u gradu moe ti se dogoditi da pogine od majmuna." "Veoma rado", odgovorih i ukrcasmo se pa otplovismo jednu milju od obale. Ljudi su mi ispriali da se majmuni sputaju u njihov grad nou. Danju idu po oblinjim vonjacima i planinama, pa se i oni danju vraaju svom poslu. Jednog dana onaj ovjek to me je pozvao na lau upita da li znam neto raditi. Ne znam, rekao sam, ja sam bio trgovac i imao jednu veliku i bogato natovarenu lau koja je potonula i ja sam sve izgubio a ja se spasio sluajno. Ustade taj ovjek i donese mi jednu platnenu torbu pa ree: "Uzmi ovu torbu i napuni je oblutcima iz ovog grada, onda izii sa ljudima kojima u te odvesti i kojima u preporuiti da se o tebi staraju. ini ono to oni budu inili pa e moda neto i zaraditi." Pooh s tim ovjekom, uinih kako mi je rekao i opazivi ljude koji izlaze iz grada i sam pooh za njima. Kad smo ih stigli, moj zatitnik me preporui i ree im: "Ovo je tuinac pa ga povedite i nauite branju. Moda e tako zaraditi za hranu a i vama e se dobrim vratiti." "Kad sam bolje pogledao opazio sam da svaki ima po onakvu torbu kakva je bila i moja. Ili smo tako prilino dugo dok nismo stigli u jednu dolinu. Zapazio sam da je u toj dolini bilo mnogo kokosovih palmi i mnogo majmuna. Kad smo se mi pojavili, majmuni pobjegoe na drvee a ljudi ih poee gaati kamenjem koje smo donijeli u torbama pa i ja uradih isto. Tako smo mi gaali majmune kamenjem, a oni nas kokosovim orasima sa palmi na koje se mi nikako ne bismo mogli popeti jer su bile veoma visoke. Kad je na zemlji bilo dovoljno oraha mi ih pokupismo i vratismo se u grad. Ja odoh onom svom zatitniku i dadoh mu sve to sam nabrao, ali mi on vrati i ree: "Nosi to na pijacu i prodaj pa se tako pomozi kad nita drugo ne zna da radi." Kad sam se vratio s trga sa neto novaca, onaj dobri ovjek mi dade nekakav klju i ree mi da pokraj njegove kue ima jedna prostorija u koju treba da sakupljam sve dobre orahe koje donesem, a one neto manje, da
33

odmah prodam. Zatim mi kaza da tu mogu i da stanujem i kad sakupim potreban novac, mogu da otputujem svojoj kui. Posluao sam ga pa sam svaki dan polazio s ljudima u dolinu po orahe, neke prodavao, a neke sakupljao, dok nije naila zgodna prilika pa sam ih sve dobro prodao i zaradio mnogo novaca. Lijepo sam ivio u tome gradu dok nije jednom doplovila jedna velika laa sa koje su trgovci kupovali i prodavali lijepu robu ali i kupovali po povoljnim cijenama kokosove orahe. Javih se svom prijatelju i rekoh mu da bih elio i mogao da otputujem s tim trgovcima a on mi ree: "Tvoje je da o tome odlui". Ja se oprostim s njim, zahvalim mu za sve to je za mene uinio, potom se ukrcam na lau, naem kapetana utovarim orahe, i sve to sam imao i tako otplovimo... Prodajui uz put orahe zaradio sam mnogo novca tako da gubitak koji sam imao ranije bijah skoro pokrio. Prolazili smo, tako, laom pokraj otoka na kome raste biber i cimet pa smo se iskrcali i trgovali. Ja sakupih i tu mnogo bibera i cimeta i takoer zaradih mnogo novca. Poslije smo doplovili do jednog lovita bisera. Dao sam jednom roniocu nekoliko lijepih kokosovih oraha i zamolih ga da zaroni za mene, na moju sreu. Kad je taj ovjek zaronio i vratio se, iznio je jednu veliku koljku. Kad smo je otvorili, naosmo u njoj biser vanredne ljepote i prilino veliki. Ponio sam ga sa sobom. Nakon nekoliko dana mi smo uplovili u Basru. Ja sam odmah krenuo put Bagdada, a nisam bio nita siromaniji nego kad sam polazio iz njega." Po svom obiaju, nakon to sam se odmorio, pozvao sam na gozbu svoje roake i prijatelje. Ponovno sam poeo miran i ugodan ivot, trgujui i veselei se ivotu! Zatim je Sindbad Pomorac dao uobiajen poklon Sindbadu Nosau, poastio sve prisutne prijatelje i ponovno ih pozvao da uju najudniju priu o njegovom narednom putovanju koje e im ispriati ako ga udostoje svojom posjetom sutra, poto obave svoje svakodnevne poslove i dou da mu prave drutvo za veerom. ESTO PUTOVANJE

34

"Dragi drugovi i prijatelji, znajte da sam po povratku sa svog putovanja u igri i veselju zaboravio sve patnje te sam, veselei se i zabavljajui, ivio u svom gradu sa svojim roacima i prijateljima. Tako jednom, dok sam sjedio ispred svog duana, proe pored mene grupa trgovaca na kojima su se vidjeli tragovi dugog putovanja, pa me to podsjeti kako sam i ja bio vrlo sretan i zadovoljan kad bih se vratio kui sa nekog od svojih putovanja. Poeljeh i ja ponovno da putujem i da se zadovoljan vratim svojoj kui, pa se poeh spremati na put. Kupih onu robu za koju sam smatrao da u moi da je najbolje prodam, spakovah svoje svenjeve i krenuh. Doavi u Basru, odmah sam potraio najluksuzniju lau i na nju ukrcao svoju robu. Nedugo zatim krenuli smo i ja sam sa svojim saputnicima dugo nou, na palubi, sjedio pa bismo priali jedan drugom ta je ko kad na svom putovanju doivio. Usput smo pristajali u velikim lukama, dobro trgovali, kupovali i prodavali, i svi smo bili vrlo zadovoljni. Dok smo po obiaju, na palubi, jedne divne, mjeseinom obasjane noi, razgovarali o poslovima, putovanjima i drugim prijatnim stvarima, dopre do nas glas kapetana koji je odjednom tako zakukao da smo svi poskakali. Ugledasmo ga kako se od muke udara u glavu i jaue. Okupismo se oko njega i upitasmo za razlog njegovoj tuzi. "Ljudi moji" ree kapetan "mi smo odavno skrenuli s puta i plovimo vodama koje ja uopte ne poznam pa ne znam ta e s nas biti i kako emo se spasiti!" Potom se kapetan lino popne na krmu da razapne jedra, kad li puhnu jak vjetar i okrenu lau tako da je krmom krenula postrance, katarka se polomi, i sve to u jednom trenu kad smo bili u blizini neke obale, koja se prostirala podno visoke planine. Lau, koja nije bila mala, vjetar pone bacati kao igraku i mi svi, uplaeno, ponemo se opratati jedni s drugima jer je bilo oito da emo se utopiti. Laa zatim udari o obalu i raspade se, a daske se prosue po moru kao iverje. Sve to je bilo na lai proguta more, mnogo ljudi i svu robu, samo nekolicina se doepa obale i spasi glavu. Meu tim bijah i ja i prvo to sam vidio bili su ostaci mnogih laa koje su se o tu obalu razbijale. Po obali je bilo toliko mnogo raznih stvari i roba, koje je more izbacilo nakon to bi laa potonula, da se meni zamutilo u glavi od toga. Proetao
35

sam malo kopnom, im sam se malo odmorio, i tako otkrih jedan divan bistar potok slatke vode koji je izvirao ispod jednog breuljka i ponirao na njegovom drugom kraju. I dok sam ja traio neto za hranu i malo se okrijepio na potoku, drugi su brodolomci bjesomuno poeli sakupljati onu robu po obali grabei jedan od drugog ono to su nalazili, da je vrednije. Ja sam, meutim, otkrio da se po dnu toka potoka nalazi drago kamenje i biser, dijamanti i ostalo, kao obini kamenii, tako da se njegovo dno presijavalo od razliitih dragulja. Naoh na otoku i mnogo drvea kitajskog aloja, mnogo ambre koja je zbog suneve ege tekla kao potok i razlijevala se po obali. Oticala bi u more pa se rashlaena zgunjavala i plutala po povrini. ivjeli smo na tom otoku neko vrijeme, a onda mnogi brodolomci poee obolijevati od neke stomane bolesti i mnogi poumirae. Oni koji su bili zdravi brinuli su se da se mrtvaci sahrane. Samo za nekoliko sedmica, svi osim mene, su na taj nain poumirali. Kad sam ostao sam, bio sam jako tuan to mene nema ko da sahrani i to sam toliko nesretan da sam izgubio sve svoje drugove. Ujutro se dosjetih da iskopam jednu veliku rupu i odluih da, kad osjetim da sam toliko slab, i da mi je kraj blizu, legnem u tu rupu koju e pijesak, noen vjetrom, zatrpati pa u i ja biti na taj nain sahranjen. Nikad nisam do tada bio toliko ljut na samog sebe to sam napustio svoju zemlju i to me putovanje toliko privlailo da u, eto, ovaj put zaista umrijeti zaboravljen, baen daleko od svoje zemlje. Nije mene gonila pohlepa, nije to bilo ni potreba. Ta ja sam imao toliko novca da nisam mogao nikako sve spiskati kad ne bih nita radio do kraja ivota! Bilo je to ono to je u meni jae od svega drugog, elja da uvijek neto novo vidim, nauim, doivim... Tako razmiljajui i gledajui potok pade mi na pamet da ta rijeka ima i poetak i kraj i da bih mogao njome plovei izai negdje u neku drugu zemlju. Bie zato, pomislih, najbolje da ja ponem graditi neki mali amac u koji bih se ukrcao i otplovio. Ako se spasim, bie to velika srea; ako ne, bolje je da umrem na potoku nego ovdje. Ustanem, ponem skupljati po otoku brvna i daske ranije razbijenih laa. Pokupio sam brvna kitajskog i amarskog aloja pa ih ponem vezivati uadima sa laa. Prikupim,
36

zatim, biser i drago kamenje, pa sve dobro upakovah i privezah za amac. Pokupih i svu hranu koja mi je preostala, privrstih sa svake strane amca po jednu jaku motku koja mi je zamijenila vesla i tako moj amac zaplovi rijekom. Utjerao sam nekako amac u onaj otvor i naoh se pod planinom, u dubokom mraku a amac me je nosio kroz vodu kao kroz tjesnac. Bokovi amca zadirali su katkad u obalu, a ja sam udarao glavom o svod tunela, ali natrag se nije moglo. Poeo sam se bojati: ako amac naie na suvie uzak tjesnac, kako se mogu povui. Moglo bi se dogoditi da se i zaglavim. Ako bi mi se to dogodilo, umro bih ovdje. Poe me hvatati strah od te pomisli. Plovio sam tako dosta dugo pa me pone hvatati i drijeme. Osjeao sam jak umor od tog tjesnaca i spavao sam u amcu potrbuke ne znam koliko. Kad se prenuh, ugledah danje svjetlo. Kad sam doao sebi, ugledao sam oko sebe mnogo Hindusa i Abesinaca a moj amac privezan za neku obalu. Kad su vidjeli da ustajem iz amca, priu mi i zaponu sa mnom razgovor. Ja, meutim, nita nisam razumio od njihovog jezika. Tako sam neopisivo bio tuan jer nisam znao ni gdje sam ni da li ja to sanjam ili sam budan. Dok sam ih ja tako posmatrao, prie mi jedan ovjek i ree na istom arapskom jeziku: "Mir neka je s tobom, brate moj, ko si i zato si doao u nae mjesto i kako si to doplovio rijekom kojom niko nikad nije doplovio? ta ima tamo ispod ove planine?" "Ko ste vi i kakva je ovo zemlja?" upitah. "Mi ovdje imamo svoje usjeve i polja, pa smo doli da ih zalijevamo i naiao je tvoj amac pa smo ga privezali i ekali da se probudi. A sad nam reci zato si doao u nae mjesto?" "Molim te", rekoh mu, "donesi mi neto za jelo, jako sam gladan. Onda me pitaj ta god eli". Brzo mi on pribavi hranu i, kad sam bio sit, ja im rekoh: "U ovakvoj prilici, ja sam sretan to sam se spasio. Vama hvala to se mi pomogli pa u vam ispriati sve po redu." Kad sam zavrio svoju priu, oni rekoe: "Svakako mora poi sa nama da naem gospodaru ispria sve to." Kad su oni zavrili svoj posao i kad su poli i ja krenuh s njima. Ljudi mi pomogoe da ponesem sobom amac i sve to sam imao. Kad su me priveli svome gospodaru i kad sam ga pozdravio to sam uljudnije znao, on mi ree: "Dobro nam doao, a sad priaj ta ti
37

se sve dogodilo i odakle si?" Odem ja do svog amca pa s njega donesem mnogo lijepih stvari i poklonim ih gospodaru. On je primio moj poklon i ukazao mi je veliko potovanje. Kad smo ponovno sjeli, on me pone ispitivati kako na halif vlada i kakvi su nai zakoni, te mu ja kaem koliko sam znao. To mu se jako dopalo pa ree: "Halifove su naredbe razumne i njegovi odnosi prema narodu pohvalni. Pobudio si u meni silnu ljubav prema njemu pa bih mu rado poslao nekakav poklon." "Sluam i pokoravam se, ja u mu to upravo uruiti i rei mu da si mu iskren prijatelj." Neko sam vrijeme boravio kod njega i uivao sve poasti. Jednog dana, dok sam sjedio u dvoru, uo sam kako je neko drutvo spremilo lau u namjeri da putuje u okolinu Basre, te odmah reknem sebi: "Nije mi nita prikladnije nego poi s ovim ljudima." Istog asa odem do cara, poljubim pred njim zemlju i njegovu ruku i kazah mu kako bih elio poi s onim ljudima, laom koju su spremili, jer sam se zaelio svojih. "Na tvoju volju" ree on "mi te s draga srca primamo jer smo se s tobom navikli." "Ti si mene obasuo darovima i dobroinstvom, ali ja sam poelio i porodicu i kraj svoj!" Car na to dozva trgovce koji su bili opremili lau, preporui me, onda mi dariva mnogo toga, plati za mene kartu i spremi bogate darove za halifa Haruna al-Raida. Potom se ja oprostim sa svim poznanicima i mi krenemo na put. Vjetar i put bili su nam ugodni pa smo nesmetano stigli u Basru. im sam ja potovario svoje svenjeve krenuo sam u Bagdad. Niko nije bio sretniji od mene kad sam, poto sam se odmorio, krenuo u halifov dvor da mu uruim poklon. Halifa me upita odakle je to, a ja mu odgovorim: "Vjere mi moje, vladaru, ja do tog grada odakle je dar ne znam puta a, ak, imena mu ne znam! Kad se potopila laa na kojoj sam bio, ja sam sa jednog otoka napravio amac i uputio se rijekom u nepoznato". Ispriam mu kako je bilo. Halifa se silno zaudi i naredi svojim ljetopiscima da zapiu tu priu kako bi se sauvala za pokoljenja. Vratio sam se svojoj kui i dugo ivio u srei i blagostanju sve do jednog dana. Jer, ja sam imao jo jedno putovanje koje u vam sutra ispriati. Zatim je posluena veera i pie. Sindbad Nosa je dobio svojih stotinu miskala zlata
38

i drutvo se razilo. Sutra u isto vrijeme svi su bili na istom mjestu da bi uli i posljednju priu, najudniju od svih. SEDMO PUTOVANJE "Druino, sluajte! Kad sam se vratio sa estog putovanja, odmorio se, imao ast da se sretnem sa halifom lino, bio sam vrlo sretan i ponosan. Nakon nekog vremena meni se prohtje da putujem. Pokupujem robu i krenem u Basru. Na obali naem odmah veliku i dobro opremljenu lau, pa sam se ukrcao i na njoj zapazio mnoge ljude koji su mi se jako dopali svojim izgledom i ponaanjem. Vjetar je bio povoljan i mi smo bez zapreka plovili prema Kini. Odjednom je jedne noi pala tako jaka kia i puhnuo estok vjetar da smo svi bili u asu mokri do koe. Ono to nam je posebno bilo ao bila je injenica da su i nai svenjevi bili potpuno mokri, iako je to bila velika i sigurna laa. Kad smo otili do kapetana da ga upitamo za savjet i zamolimo da mu nekako pomognemo, zatekosmo ga zabrinutog i veoma nesretnog. "ta je ovo, za boga miloga, kapetane?" upita ga jedan od nas. "Bie najbolje da se oprostite jedan s drugim i da se spremite za smrt. More nas je savladalo a ovo je najzadnje more koje ja znam." Kapetan sie s katarke, otvori svoj koveg, izvadi iz njega neku pamunu kesu, razveza je, prosu iz nje nekakav praak pomijea ga s vodom pa ga pomirisa. Izvadi, dalje, iz te torbe malenu neku knjiicu, proita iz nje neto i ree nam: "Prijatelji moji, evo u ovoj knjiici pie da se iz ovoga mora nikako ne moemo spasiti, jer je ovo kraj koji je poznat pod imenom "Podneblje Careva". Tu se negdje nalazi i grobnica naih gospodara Solomona mudrog i sina mu Davida mir njima obojici! Tu ive goleme zmije, uasnog izgleda. Kad neka laa zaluta u ove vode izlazi iz mora jedna golema riba i guta lau sa svim to se na njoj nalazi." Nije kapetan stigao ni da zavri svoje kazivanje kad se laa podigne kao da je na vrh nekog ogromnog vala i iz mora izroni jedna ogromna riba takvog oblika kakav ja nijednom nisam vidio niti uo za njega. Ukoeni od straha gledamo mi u nju kad li se pojavi jo jedna vea i stranija a malo zatim jo jedna. Ponu one kruiti oko lae i ona najvea zine da proguta i nas i sve s nama
39

kad li nas podie jedan veliki val i lupi lau o obalu i ona se odmah raspade u paramparad. Jednu dasku ugrabih i muei se da se odrim poeh sebe koriti pa rekoh: "Nesretni Sindbade, nikad se jo nisi pokajao a na svakom putovanju podnese strane muke i nevolje i nikad ne odustaje od putovanja. I kad odustane, to je lano i privremeno! Sad izdri ovo, pa ta bude zasluio si sve to te snae! Ako ovo sretno proe" rekoh ja sam sebi "neu do kraja ivota putovati niti u putovanje spomenuti ni jezikom ni mislima. Kunem se u sve to mi je sveto!" Rasplakao sam se sam nad sobom, kajao se i sjeao svog doma, zemlje, prijatelja i tako provedoh nekoliko dana. Jedan me val bacio na kopno kad sam ve bio potpuno iscrpljen. Naoh tu drvea i vode, osuih svoju odjeu, nabrah voa pa se najedoh, napih se svjee vode i opet sam mogao da razmiljam i odmah sam se veselio ivotu. Kad sam bio dovoljno jak ja poem u razgledanje kopna, naiem na jednu dosta veliku rijeku bujnu i brzu. Odmah sam se sjetio amca kako sam ga napravio na jednom od svojih putovanja pa rekoh sam sebi: "Opet e, Sindbade, napraviti sebi amac jer ova rijeka mora da tee do mora." Ustanem i ponem skupljati grau za svoj splav. Prikupio sam dosta debelih balvana, nabrao dosta trave i lijana pa od njih spleo uad i poeo vezivati splav. im sam bio gotov, ja se ukrcam i zaplovim. Poto je rijeka bila jaka i brza ponese me kao iverak. Plovio sam tako maticom dan, dva, tri ni sam ne znam koliko dok me ne uhvati pod planinom snana vodena struja i uvue u grotlo. Nisam mogao nita drugo da uradim osim da se vrsto drim za splav. Uspio sam da se zaveem i bio noen kao pero, a rijeka je huala kao grmljavina. Odjednom se moj splav pomoli iz planine i ja ugledam pred sobom jedan lijep i veliki grad. Kad spazie ljudi kako vezan plovim splavom, bacie mree i uad pa privukoe splav kopnu i izvade me na obalu. Odmah sam pao u nesvijest to od gladi, to od zime, to od straha. Meu ljudima koje sam ugledao, kad sam doao k sebi, bio je jedan star ovjek koji je bio veliki eik tog mjesta, pa mi on poe u susret i ree: "Dobro mi doao, sinko!" Potom baci na mene svoj ogrta, pa ja tako pokrih svoje golo tijelo, zatim me pridie i povede do kupatila. Kad sam od ugodnih mirisa i tople vode doao k sebi, odvede me on svojoj kui. Kod njega sam se
40

okrijepio divnim jelima i piem, oprao ruke i obrisao ih o svilene ubruse koje mi je prinijela jedna mlada i lijepa djevojka, zatim me moj domain odvede u jednu vrlo ugodnu i lijepo namjetenu sobu pa naredi slugama da me dvore i ostavi me da se ispavam. Bio sam tri dana u gostima kod ovog dobrog ovjeka. Poto sam bio posebno paen brzo mi se vratilo samopouzdanje i dobro raspoloenje. Moj mi je domain etvrtog dana rekao: "Dijete moje, ba sam sretan to si se potpuno oporavio. Moe li sa mnom da siemo do grada i trga pa da mi pomogne u trgovini. Moda e neto i za sebe zaraditi"? Pomislih u sebi: "Od kuda meni roba i ta to on govori", kad on ree: "Nemoj se mnogo razmiljati. Hajdemo na trg, pa ako vidimo da neko daje i za tvoju robu cijenu na koju ti moe pristati, ja u uzeti novac umjesto tebe, a ako ne, ja u tvoju robu staviti u svoj magazin, pa emo ekati dok doe vrijeme kad za nju bude u naem kraju interesa." Rekoh ja tada sebi: "Pa posluaj ga da vidi kakva je to roba i o emu on to pria!" Onda rekoh glasno: "Dobro, strie moj, ja se s tobom slaem." Kad smo doli na trg, opazio sam da je on dao rastaviti moj splav a ja nisam ni znao da sam ga napravio od sandalovog drveta. Poslao je vikae da po gradu nude sandalovo drvo. Doli su trgovci i pone nadmetanje pa se brzo ponudi cijena od hiljadu zlatnika. eik se okrene prema meni i upita me: "uje li, dijete moje, tu cijenu moe dobiti danas. Ako ti ne odgovara, ja u tvoju robu uvati do bolje prilike." "Strie dragi, ja ne znam ta da uradim, molim te da ti odlui" rekoh, a on mi ponudi jo stotinu dukata vie nego ostali trgovci i upita da li bih za te pare prodao njemu svoju robu. Na to ja, sasvim razumljivo, pristanem. Po tom smo se uputili njegovoj kui, a njegovi pomonici su odnijeli robu u njegovo skladite. Kad smo bili u kui i kad smo popili aj, on mi izbroji hiljadu i sto dukata, stavi ih u kesu, zatvori kesu katancem i dade klju meni. Malo pouti i onda ree: "Jo bih ti neto predloio, dijete moje, ako e me posluati! Ja sam star ovjek. Imam pet sinova i jednu lijepu i mladu kerku. Volio bih da udam tu svoju kerku za tebe i da tako ostane uvijek s nama. Sve to ja sada imam u rukama, bie jednog dana tvoje. Ako pak eli da trguje i da
41

ode u svoju zemlju, tvoj novac je kod tebe i niko te nee spreavati." "Strie moj, ti si mi ve kao otac i zato neka bude kako ti kae" rekoh mu. Tada eik posla po sudiju i svjedoke i oeni me svojom keri. Kako nisam imao nikakvog izgleda da doem svojoj kui, poto sam se upoznao sa tom djevojkom, otkrijem da je bila zaista lijepa i vrlo bogata pa sam poivio s njima prilino vremena i bio vrlo sretan. Nedugo iza moje svadbe umre moj eik i mi ga lijepo sahranismo i oalismo. Poto je on bio starjeina trgovakog udruenja postave me trgovci na njegovo mjesto. Dunost njihovog starjeine je bila da se brine o tome ta ko nabavlja i prodaje tako da se bez mog znanja nita nije smjelo kupiti ni prodati. Kako sam poeo dolaziti mnogo vie i ee u kontakt sa stanovnicima grada, saznadoh da im se lik mijenja svakog mjeseca, dobivaju krila i uzlijeu k nebu a u gradu ostaju samo ene i djeca. Odmah sam odluio da zamolim jednog od njih da, kad budu krenuli, i mene povedu. Kad se to desi i ja primijetih da im se izmijenila i boja i lik, znao sam da e uskoro uzlijetati pa prioh jednom od njih i rekoh mu: "Tako ti gospoda boga, ponesi i mene da i ja malo pogledam pa u se vratiti s vama". "To nije mogue" ree mi on. Ali, ja sam ga molio sve dok nije popustio i obeao da e me ponijeti. Ja se tako uhvatim za njega i on uzleti. O svemu ovome nisam obavijestio svoju porodicu, ak ni sluge ni prijatelje. Kad smo se digli dovoljno visoko, ja pogledam na zemlju i ugledam vanrednu ljepotu pa zaviem: "O hvala bogu to sam ovo vidio!" Ne stigoh dovoljno da se divim kad iz neba sinu munje pa oni svi ljudi malo ne izginue. Odmah se svi spuste na jednu visoku planinu i tu mene ostave jer su se na mene naljutili to sam za vrijeme leta govorio i divio se. Kad ostadoh sam, bilo mi je jako teko i opet prokleh svoju radoznalost koja nije imala granica. Tako ja upadam iz nevolje u goru i to sve ne mislei! Dok sam ja kukao, pored mene prooe dva divna mladia u rukama im zlatni tapovi. Ja ih pozdravim i upitam ko su i odakle ovdje, a oni mi odgovorie: "Mi smo kao i ti obini ljudi!" Dadoe mi zatim jedan tap kakav su i oni imali i odoe naglo kao to se bijahu i pojavili. Ostadoh opet sam! Oslonih se o tap i poeh razmiljati o onoj dvojici mladia kad li
42

se od nekud pojavi jedna ogromna zmija koja je progutala nekakvog ovjeka do pola pa se on dere i pomae: "Onaj ko mi pomogne nee se pokajati!" Priletim ja zmiji i onim zlatnim tapom razmrskam joj glavu. Zmija odmah izbaci onoga koji joj bijee u ustima, te on skoi na noge i ree mi: "Kad si me izbavio od zmije, ti si mi prijatelj i ja se vie neu s tobom rastajati". "Dobro mi doao" rekoh i poosmo obojica planinom. Nismo dugo ili kad ja opazih neke ljude i meu njima poznadoh onoga koji je mene nosio i ljut spustio na tu planinu. Ja mu priem i ponem ga moliti: "Izvini, molim te" rekoh "ja sam pogrijeio, ali i ti si! Zar se tako postupa s prijateljima?" "Ti si nas upropastio kad si ono poeo da se divi i zahvaljuje se bogu to si to sve vidio." "Ne osuuj me zbog toga to ja nisam znao, ali odsad nikad neu vie progovoriti." Pristade da me uzme sobom, ali uz uslov da ne pominjem Allaha dok sam na njegovim leima. Onda me uprtio i letio sa mnom, kao i prvi put, dok me nije donio kui. ena me doeka i pozdravi te mi estita to sam se izbavio. "Pazi da vie ne ide s tim ljudima! Ne drui se uopte s njima jer su to ejtanska braa." "A kakav je bio odnos tvog oca prema njima?" upitah. "Moj otac" uzvrati ona "nije pripadao njima, niti je radio ono to oni rade. Kad mi je otac ve umro, mislim, da bi bilo najbolje da proda sve to imamo, da za taj novac uzme kakve robe i da ide u svoj kraj, svojoj porodici. S tobom u poi i ja jer mi se ovdje u ovom mjestu vie ne sjedi. Moji roditelji su mrtvi i nemam nikoga." Stanem ja da prodajem pokustvo onog starca, sve stvar po stvar i pri tom iekivah koga ko bi poao iz tog grada. I dok sam se ja tako spremao, neka druina u gradu odlui se na put, ali ne naoe lau. Ljudi onda odlue da sami sagrade lau pa im se i ja pridruih sa neto novca. Na tu lau, kad je bila gotova, ukrcah enu i sve to smo imali. Zemlju i kue ostavismo i krenusmo. Vjetar nam je bio povoljan pa smo mirno plovili i pristajali na nekim otocima i lukama dok ne prispjesmo u Basru. Tu se ja nisam zadravao nego pokupih svoje stvari, pogodih jednu drugu lau i krenem u Bagdad. Kad sam prispio u Bagdad sretoh svoje drugove i prijatelje, svoju porodicu. Moja je porodica
43

raunala vrijeme moga odsustvovanja i naraunali da je to skoro dvadeset i sedam godina! Poslije toga, zakleo sam se da neu vie putovati ni morem ni kopnom. "Eto, moj imenjae, gledaj ta mi se sve dogodilo i dogaalo!" "Oprosti, moj gospodaru, to sam te izazvao svojim stihovima na ovo kazivanje", ree Sindbad Nosa. Njih su dvojica, zatim, dugo godina drugovali i ivjeli u slozi i drugarstvu sve do kraja njihovih ivot.

44