MAX WEBER

Karl Emil Maximillian Weber odnosno Max Weber se rodio 21.travnja 1864. godine u Erfurtu, a umro 14. lipnja 1920. godine u Munchenu. Bio je njemaki drutveni istraiva i teoretiar. Smatra se jednim od osnivaa socijologije kao posebne drutvene discipline jer je svojim irokim interesom utjecao na formiranje razliitih socijolokih ideja i poddisciplina.

BIOGRAFIJA Max Weber je sin Maxa Webera starijeg i Helene Fallenstein Weber. Kada je napunio 5 godina obitelj se preselila u Berlin gdje se njegov otac, koji je po zanimanju bio odvjetnik, aktivirao u politici. esti posjeti politiara i sveuilinih profesora utjecali su na mladog Webera. Njegova majka je bila potpuna suprotnost ocu. Razliiti su Weberovi biografi esto isticali razliitosti njegovih roditelja, to je utjecalo i na Weberove znanstvene interese. Weber je studirao povijest, ekonomiju, filozofiju i pravo na sveuilitu u Heidelbergu, Gottigenu i Berlinu. Godine 1889. Obranio je doktorsku tezu magna cum laude. Takoer je, slijededi oca, dovrio pravniko obrazovanje te je 1894. Godine prihvatio mjesto profesora eoknomije u Freiburgu. Pozornost javnosti privukao je predavanjem Nacionalna drava i ekonomska politika koje je izazvalo kontoverze zbog Weberova stava da ekonomska politika mora biti podinjena nacionalnim interesima. 1896.godine preuzeo je mjesto profesora politike ekonomije u Heidelbergu, ali je sljedede godine doivio ivani slom te se sve do 1902. nije bavio znanstvenim radom. Godine 1903. ponovno zapoinje s radom i kratko putuje po SAD-u dredi predavanja. Zajedno s bratom Alfredom, Robertom Michelsom, Georgom Simmelom, Ferdinandom Tonniesom i Ernestom Troeltschom uspostavlja Njemako socioloko drutvo. Ubrzo nakon toga poinje se osobno nazivati sociologom. Tijekom Prvog svjetskog rata nastavlja raditi na razliitim projektima, koji su poslije njegove smrti objavljeni kao serija knjiga Gospodarstvo i drutvo. U lipnju 1920. obolio je od gripe a na posljetku 14. lipnja umro u Munchenu od upale pluda.

Weber je svoje stajalite vrsto povezivao s ljudskim djelovanjem, koje je razgraniavao od ponaanja. Razlika lei u tome da ljudi djeluju pripadajudi znaenja tom istom djelovanju, a zadada je socijologije interpretacija tih znaenja: socijologija je znanost koja nastoji interpretativno razumjeti drutveno djelovanje kako bi dola do uzrono-posljedinih zakljuaka o smjeru i uincima djelovanja. Pod djelovanjem se podrazumjeva ljudsko ponaanje, s tim da mu individua koja djeluje pridaje odreeno znaenje. Weberova je interpretativna socijologija djelomino pod utjecajem tada popularne hermeneutike, odnosno discipline koja se u izvornom obliku odnosi na prouavanje znaenja u tekstovima. Weber, meutim, trai znaenje u ljudskom ponaanju odnosno djelovanju. U tom smislu on koristi termin razumjevanja, koji je jedan od glavnih karakteristika socijologije. Bitno je pritom da Weber socijologiju razumijevanja ne smatra intuitivnom i subjektivnom; ona za njega podrazumjeva racionalnu proceduru, odnosno sistematizirano i rigorizno istraivanje.

Zbog svog irokog obrazovanja i razliitih interesa, Weberova se istraivanja mogu smatrati interdisciplinarnima. Meutim, on jenastojao ocrtati konture nove discipline odnosnosocijologije usporeujudi je s drugim disciplinama, poput povijesti. Weber ih je vrlo otro razlikovao : ...sociologija kao znanost tei formuliranju koncepata i generalizaciji zajednikih karakteristika empirijskih procesa. To ju razlikuje od povijesti koja je usmjerena na uzrono-posljedinu analizu i objanjavanju individualnog djelovanja, struktura i osoba koji su znaajni za kulturu. Usprkos jasnom razlikovanju , Weber je u svom radu esto kombinirao ta dva pristupa dajudi svojim konceptima povijesnu dubinu i obilje specifinih karakteristika. Na tom su tragu njegova istraivanja svjetskih religija i protestantske etike. Rijeju, da bi prouavali povijest, sociolozi moraju razvijati teorijske koncepte. Meutim, te koncepte ne treba mijeati s empirijskom stvarnodu; oni istovremeno moraju biti dovoljno opdeniti da ih povjesniari mogu korisititi u svojim specifinim istraivanjima.

U kontekstu njegova interesa za razvoj koncepata, Weber raspravlja o idealnim tipovima. Idealni su tipovi instrumenti koji predstavljaju glavne karakteristike nekog predmeta istraivanja. Idealni tipovi ne postoje u empirijskoj stvarnosti, ved se radi o apstrakcijama koje moraju biti korisne u drutvenoj analizi. Weber je smatrao da nije dovoljno stvarati teorijske koncepte bez ikakvog temelja u stvarnosti. On dri da se u drutveoj analizi treba kretati induktivno, odnosno od stvarnog svijeta iz kojeg se paljivom analizom definiraju odreeni koncepti i pravila. Iako se temelje na empirijskoj i povijesnoj stvarnosti, idealni se tipovi ne mogu pronadi u istom obliku, ved slue za daljnja istraivanja i usporedbe.

Weber se koristio svojom metodom idealnog tipa kako bi razvio etiri glavna tipa ljudskog djelovanja: instrumentalno racionalno, vrijednosno-racionalno , afektualno i tradicionalno djelovanje. Za instrumentalno-racionalno djelovanje karakteristino je da akter kalkulira izmeu razliitih sredstava za postizanje odreenog ciljea ili svrhe. Drugi oblik racionalnog djelovanja, odnosno vrijednosno-racionalno djelovanje takoer je usmjereno kalkuliranju mogudnosti za ostvarivanje odreenog cilja. Meutim, kod tog su tipa djelovanja ograniena odreenim vrijednostima koja su sama sebi svrha. Nadalje, afektualno ili emotivno djelovanje odreeno je neposrednim emocijama prema nekome ili neemu, bez razmatranja mogudnosti djelovanja ili mogudih posljedica djelovanja. Konano, tradicionalno je djelovanje vie voeno navikama i naslijeem nego svijedu i proraunatim djelovanjem. U skladu s idejama o idealnim tipovima, oblici djelovanja za Webera jesu teorijski konstrukti koji se u istom obliku ne mogu nadi u stvarnosti. U stvarnosti djelovanje uvijek podrazumjeva mjeavinu razliitih tipova.

Weberova definicija na jasan nain identificira mod kao drutveni fenomen koji nastaje na temelju drutvenog djelovanja i drutvene interakcije. Mod je prema Weberu vjerovatnost da de pojedinac ili odreena skupina nametnuti i provesti svoju volju usprkos otporu drugih. Mod moe biti legitimna ili nelegitimna, a Weber se najvie zanimao za legitimne oblike modi, odnosno vlast. Legitimna vlast takoer se moe podijeliti u tri idealna tipa: racionalnu, tradicionalnu i karizmatsku. Racionalna se vlast temelji na vjerovanju u legalnost pravila te

pravu onih koji imaju vlast i da na temelju tih pravila izdaju naredbe. Primjeri takvog oblika vlasti jesu ustavne republike i parlamentarne monarhije. Tradicionalna se vlast pak temelji na svetosti tradicije i legitimnosti onih koji vre vlast u ime tradicije. Primjeri su gerontokracija, patrijarhalizam i patrimonijalizam. Posljednja, karizmatska vlast temelji se na odanosti sljedbenika posebnom karakteru,junatvu ili posebnim modima te normativnom poretku onih koji posjeduju te karakteristike.

Iako su birokracije postojale kroz povijest, Weber je primarno zainteresiran za birokracije u modernim zapadnim drutvima. Birokracije se mogu pronadi u razliitim drutvenim institucijama koje ine moderna drutva, poput vlada u nacionalnim dravama ili tvrtki koje ine temelj kapitalizma. Birokracije karakteriziraju brojni imbenici: 1. Organizacija slubenih funkcija (ureda) na temelju odreenih pravila 2. Svaki ured ima specifinu sferu utjecaja, skup obveza za obavljanje odreenih funkcija, autoritet za provoenje tih funkcija i sredstva prisile za obavljanje odreenih funkcija, autoritet za provoenje tih funkcija i sredtsva prisile za obavljanje odreenog zadatka 3. Uredi su organizirani u hijerarhijski sustav 4. Slubenici se odabiru na temelju tehnikih kvalifikacija i prikladnog treninga 5. Slubenici ne posjeduju sredstva proizvodnje 6. Slubenici nisu vlasnici svog poloaja jer je poloaj dio organizacije 7. Administrativni akti, odluke i pravila se pismeno formuliraju i pohranjuju. Svrha je birokracije uinkovito obavljanje odreenih organizacijskih zadada, to se postie racionalnim organiziranjem drutvenih poloaja i uloga. Meutim, birokracije takoer mogu biti iracionalne i neuinkovite jer su slubenici ogranieni abstraktnim pravilima i emocionalnoindiferentnim uzorcima ponaanja.

Birkratizacija je za Webera dio ireg drutvenog procesa racionalizacije koji zahvada sva podruja modernih drutava. Weber nikada nije iznio jedinstvenu i nedvosmislenu definiciju racionalizacije, ali se u njegovim djelima moe primjetiti odreena bojazan prema hegemoniji racionalno-legalne vlasti i instrumentalno-racionalnog djelovanja. Tu je bojazan opisao u konceptu eljeznog kaveza, odnosno potpuno racionaliziranog drutva u kojemu pojedinci ne mogu izbjedi snanim birokratskim organizacijama.

Jedna od najutjecajnijih Weberovih knjiga je Protestantska etika i duh kapitalizma iz 1905.godine. Ona je dio ireg Weberovog interesa za svejtske religije i posebno socijologiju religije. Weber je bio zainteresiran za otkrivanje korijena kapitalistikog sustava. U tom je sustavu elja za ostavrivanjem profita i stjecanjem bogatstva temeljni pokreta. Weber je korijene takvog vrijednosnog odreenja pronaao u protestantskim crkvama, prvenstveno kalvinizmu. Protestantska je etika za razliku od primjerice katolike, koja naglaava onosvjetksa bogatstva, naglaava ovosvjetovne vrijednosti poput rada, odricanja ali i stjecanja bogatstva radom i odricanjem od luksuza. Weber smatra da se takav etiki svjetonazor pojavio u Americi i Europi tijekom 18.stoljeda. Za razliku od stalnih drutava u kojima se na stjecanje bogatstva gledalo s moralnom osudom, protestantizam je stjecanje profita pretvorio u etiku vrijednost samu po sebi. To je odigralo kljunu ulogu u razvoju kapitalizma na Zapadu.

Ritzer iznosi etiri glavne kritike Weberovog rada. Prvo, Weberova metoda razumijevajude socijologije teko je provodiva. Usprkos tometo se Weber zalae za rigoroznu interpretativnu socijologiju, povezanost izmeu te metode i njegovih irokih uvida teko je ponovljiva. Drugo, Weberu nedostaje jasno teoretizirana mikrosocijologija. Naime, njegova socijologija krede od drutvenog djelovanja, a najvedim se dijelom bavi irokim drutvenim procesima i pojavamapoput birokratizacije, racionalizacije i kapitalizma. Trede, nedostaje mu kritika teorija jer Weber ne ostavlja prostor za konstruktivnu promjenu. To je vidljivo u konceptu eljeznog kaveza prema kojemu su pojedinci zarobljeni u sve racionaliziranijem svijetu. I konano, to takoer

proizilazi iz prethodnoga , njegova je teorija pesimistina jer usprkos naglaavanja individualnog znaenja, Weber smatra da smo zarobljeni u svijetu koji sve manje ima smisla.

Weber je znaajno utjecao na pravo, prouavanje religije i ekonomiju. Meutim, njegov je utjecaj na socijologiju dalekosean, osobito i prouavanju drztvene stratifikacije, politike, urbane i ruralne socijologije te socijologij kulture. Weber se takoer smatra snivaem strukturalne socijologije zbog inetresa za stratifikaciju i institucije te socijologije djelovanja. Meunarodna je socioloka asocijacijaza 14. Svjetski socioloki kongres u Montrealu 1998.godine provela anketu meu svojim lanovima kako bi utvrdila najutjecajnije socioloke knjige 20.stoljeda. Weberova knjiga Gospodarstvo i drutvo bila je na prvom mjestu, a Protestanska etika i duh kapitalizma na etvrtom mjestu. U anketi je sudjelovalo 455 ispitanika, a prema rezultatima Weber je osvojio prvo mjesto, odnosno izabran je za najutjecajnijeg autora 20.stoljeda.