Mihajlo Lali Lelejska Gora MAGLA Malo prije bile su tu livade, divljake i bunje oko puteljaka.

S one strane doline, ako se dobro sjeam, irila se visoravan s jarugama. Sad je sve drukije: magla legla preko ruevina, rastae ih polagano i uporno u tiini. Od zelenila i vrstine ostale su samo nejasne uspomene - one se gube kao u snu, ili plivaju na talasima i pojavljuju se na drugim mjestima da me iznenade. ini mi se da to i jeste san, samo produen neto drukije nego obino. Ponekad se ukae neka stijena - maglom napadnut i preoblien ostatak ve potopljene obale. Ne znam ni je li to stijena, ili je pramen magle izmeu dvije puketine koje same zarastaju im se dodirnu. Zatim zadugo nema nieg, samo mi, bez sjenki, neujni, ronimo u to rasplinuto, u to to lii na tijesto a u stvari je bljutava blagost bez dna i bez neba. Ne znam pravo gdje smo i neu da mislim o tome. Neka misli Vasilj - on je to navaljivao da poemo preko DJavolje esme. Ili neka misli Ivan Vidri ako hoe - njegova je dunost da o svemu misli, a meni je dobro i ovako. Lutam, i jedva ih nazirem kako jedan za drugim teturaju kroz peine od pramenja vijugavim hodnikom koji se stalno penje; uzalud se penje, a zato ponekad poinje da se sputa. To je kao da se otvaraju vrata podzemnih dvorana i tajanstveni svjetovi iz matanja koja su se obnovila i obistinila. Kad bi moglo da se sasvim vratim tim stvarima i onom stvaranju iz niega i bez cilja, ja bih mu se vrlo rado prepustio. Ima u tome neke udne slasti iji neprekidan nagovjetaj povremeno osjeam, kao amor tamnih doziva, negdje sasvim blizu. Htio bih da ga naem, a ne znam kako - izmie mi kroz neke pore, izmakao je ve. Umjesto toga, kao u snu kad se iznenada izmijeni prizor - kad potri za leptirom a suoi se s avolom - prepoznajem sebe kakav jesam, skoro pravog: brada, valjiv, kost i koa, omraeno neto, gonjeno, uspomene na neke mrtve i uz to samo gomila dronjaka ... Ispod pazuha me mui uga - ona se lagano iri s rebra na rebro i dube. Jedna zakrpa me vazdan zavitlava: lapara mi niz stegno i ponekad se uje, sasvim se nejasno uje kao neto to se kree u daljini. Nekad je daleko, a nekad se priblii i izgleda kao koraci kao da se zadihan neko privlai da opali iznenada i bez promaaja. Dvaput me tako prevarila, trei put nee. Noem sam je otkinuo i gledam je - mrtva stvar, nijema sasvim, a svejedno udna: kao da sam je s nepoznatog, ili s mrtvaca otkinuo, zatim kao da mi je sama dola i neku nejasnu poruku mi kroz tu maglu donijela. Gledam je i sjeam se Kutrimove peine i gomile gdje su Fatu Kutrimovu kamenovali. Veliki je vjetar urlao oko peine kao da ala ali dovikuje "A-a-a kuje - kuetrim" bez prestanka. Niko Sajkov je izlazio da osmotri, donosio drva za vatru i opet odlazio da straari. Bio sam se pokrio ebetom do pasa, skinuo sam akire da ih Anja okrpi, gledao sam kako Anja para avove neije stare

kabanice da ba ovu ovdje zakrpu iz nje izvue. Usne su joj bile stisnute zbog onih gnjida i vaaka, ali ona nita nije kazala. Nije usta otvarala, bila je ve navikla, a ja sam se svejedno stidio i kroz stid mislio: ima li neeg izmeu Nika i Anje, kad su tako esto sami, i je li to ljubav? ... Jeste ljubav, mislio sam, i sasvim je zagrcnuta - jer to je ono gluvonijemo udovite to se zove prva ljubav i to ne zna ta e sa sobom. "ta si stao, Lado", pita me Vasilj i ruga se: "ita li to?" "Oslobaam se prolosti", i bacih zakrpu u maglu. "Nemoj, ne budi lud! Nee ti nita ostati kad se sasvim oslobodi, a ne valja da ide go." "Ostae mi uga i brada, a to nije go." "Ima se ime pohvaliti." "Ima li ti neto bolje?" On je uobraavao da ima, bi mu krivo kad vidje da ba nema. Ree da bi bolje bilo da zaveem, ja ga podsjetih da je on prvi poeo i da obino prvi poinje. Lice mu se iskrivi i poe da lii na blijedi mjehur u magli. Tei sam mu, ree, nego Talijani. Tei je on meni, rekoh mu, nego Talijani i etnici zajedno - od njih mogu da pobjegnem bar donekle, a od njega ne. Pa to onda idemo zajedno, upita on, zar ne bismo mogli da se rastanemo... U stvari njega zabrinjava neto drugo, ili je dremovan pa vikom, na silu, hoe da se probudi. I kod mene je neto slino - htio bih bar da se ujem, kad sam ve nevidljiv postao. Potreban nam je, izgleda, neki dokaz, neto kao ogledalo, da sami sebe uvjerimo da smo jo ivi. Jeste, ivi smo i sposobni smo - ako ne za drugo, bar za svau. I tek to smo osjetili slast te svae u magli, a Ivan Vidri poe da je gasi: "Neka toga, de! ta se stalno rogljate?" "Mi se ne rogljamo", ree Vasilj. "Razgovaramo, ljudi smo ivi - ne moe se sve utke." "Jeste", okrenuh se i ja protiv Ivana, "samo ti moe utke." "to ne naete neto drugo za razgovor", ree Ivan. "Ti nam odredi temu", podsmjehnu se Vasilj. "I propii teze", dodadoh ja, "zajedno sa strunim miljenjima." "Bolje je da se svaamo nego o gladi da priamo, i o zapadnom frontu." "A ba je danas zgodno za putovanje", mirno ree Ivan.

"Zar je ovo dan", zaudi se Vasilj. "Nije, nema danas, ovo je maglas!" Ivan uti i odmie da prikrije smijeh koji mu je iskrivio lice. Suzbili smo ga, ali on to ne osjea. Sav je srean, ini mi se, to nas je sloio protiv sebe. To je: prirodno, jer on se iznenada naao u svojoj sredini i materiji - potopljen u nju preko glave. Uvijek sam nasluivao da on nije kao Vasilj i ja - nije povrinsko bie huke i sujete. Njemu ne treba ogledalo, ne ni odjek, ni vika - zna on i bez toga da postoji, i ta hoe i kako e to postii. Dubok je, pa ak i kad ne zna zna da e znati, i ne predomilja se nego polako radi. To je jedan od onih to u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja e iznenaditi otkud i kako se stvori. Nekad zaista ispadne trajna; drugi put, kad ne uspije - oni strpljivo mijese opet, od istog ili od drugog tijesta, kao da nita nije bilo: drugi ustanak, pa trei, pa etvrti - nikad kraja ... Jedna jela, oborena nekad davno, izgriena vremenom, bjelasa se u raspadanju kao oglodan kostur morske nemani. Naokolo su borovnjaci, u njihove se ilave spletove propada do koljena. Ne miriu, nikakav se miris ne osjea, samo blatnjav potmuli zadah magle. Ima grana, izmeu njih se naziru male smre pretvorene u aveti. Dugo, neodluno svitanje bez jutra i bez dana, zakrljalo, poelo je najzad da se pokajniki povlai i smrkava. Jedna nepredviena uma, ne znam ni otkud uma, iznenada nas opkoljava krivim sabljurinama grana. U tami se staza izgubi, a druga se namjesto nje ne pojavi - to je kao da nam se posljednji fenjer ugasio. Sjeli smo na smreve ile, uz stablo iju nevidljivu krunu u visini osjeamo samo po tome to iz magle iscjeuje kine kapi. Miris smole, razmekan i izmijenjen, doe odnekud kao pria o neem nejasnom, nepovratnom, to je nekad lijepo bilo. Vasilj je dovukao suve grane da naloi vatru. Za njega je veliko uivanje kad moe uz vatru da pripee tabane i pripali cigaretu aronm s ognjita. Meni je dovoljno samo da gledam vatru, ona je kao neto ivo - jedina iva snaga koja nam je jo uvijek ostala vjerna i samo dimom moe da nas izda. Danas nek gori, dim se nee vidjeti. Ve puckara - sluti opet na bitku - i plamenovi iskau jedan za drugim: male crvene vjeverice propinju se i premeu jedna preko druge. ire se novi mirisi - jedni iz kora a drugi iz sranica. Jedan drugi svijet stvara se u isto vrijeme: gore je aav krov, meso se pod krovom sui, sa strane su brvna s mahovinom izmeu balvana. Sve se tako popravlja udesnim bojama vatre, ak i pokojna prolost. Moda i nijesmo sve anse izgubili, nego je to samo privremeni izgled - prikupiemo ostatke, oivjeemo ih; gdje je sad jedan ili dvojica - bie itava desetina. Opazio je Ivan neto u blizini - gura me laktom i glavom pokazuje na desnu stranu. Smjeka se - nije nita opasno. Okrenuh se: jedan zec ui, i gleda nas, i apicom trlja oi da bolje vidi. Nije sasvim siguran ta smo - prijatelji ili ne. Nije stari zec, jo on ne poznaje svijet. Doe mi da ga pomilujem po glavi, odavno nikog nijesam pomilovao - ali on bi se od toga uplaio. Vie volim da ga ovako gledam: ima drhtavu njukicu kojom pokuava da neto pita i sazna o blinjima. Oevidno se udi, jer sve ga ivo progoni, a odjednom je naiao na neke to ne laju i ne tre za njim. ta su oni? ... Vasilj osjeti da se pojavilo

neto novo i osjeti s koje je strane. Drao je puku preko koljena, malo je pomjeri i opali. Grunu mukli pucanj i ugui se bez odjeka, u magli se rasu pahuljica sive dlake. "to ga otjera", pita Ivan. "Njuka mi tu kao pijun." "to ne pusti Lada, on bi ga pogodio." "Zar bi? Imao je vremena, pa to nije?" "Ne valja to si tako brz, pokvari stvar". "Takav sam po prirodi, uzalud pria." "Sad bismo imali ruak, a ovako ga nema. Treba da idemo." Treba, jer pucanj nas je otkrio ako ima nekog u blizini. Moda ima - vazda alju u ume neke to ih zovu "letee desetine". Stalno nalaze neka strana imena za te svoje desetine - to su od nas nauili. Skanjujemo se neko vrijeme - ba nam je lijepo bilo pod tom jelom pored vatre. Ivan rastavlja ugarke i zavlai ih u zemlju da se ugase. Piti arovlje, ljutim dimom se brani i sveti. To nas najzad otjera. Napipali smo neku brazdu to lii na stazu, tim idemo. Svjetlost je nejednaka: na proplancima izgleda da poinje svitanje, a poslije se opet smrkava. Ve dugo idemo - koliko proplanaka, toliko dana. Izronili smo najzad na goletiju slinu onoj oko DJavolje sofre. Neko vrijeme mi se ini da je to s lijeve strane; Vasilj, naprotiv, vue desno. Jedna stijena izraste da mi dokae kako je on u pravu, ali onda vidjeh da je i ta stijena od magle i mate. Nema one esme, ne uje se nigdje blizu, put skree uz brdo - nije to ... Ne znam gdje sam, ali to mi nije neobino. Kad se ovjek udrui s Ivanom, uz njega naui da uti i kad ne zna gdje je. Uvijek se negdje izae - na neki put ili na rijeku. Sad je brdo. Ne prepoznajem koje je, samo pamtim - dugo traje. ini mi se da je to neka uska greda koja se pruila u veliki beskraj van zemlje i njenog vazdunog omotaa. Ba da vidimo! Ako izlazi van zemlje, onda tamo vie nee biti ni magle. Lijepo bi bilo kad bi tako bilo - kad stignemo do kraja grede, ispruiemo se na suncu. To tamo mora da lii na neki visoki balkon, ili na ardak ni na nebu ni na zemlji, s kojeg moe da se gleda kako magla grize zemlju prekrivenu okupacijama, potjerama, zasjedama, svaim. Fino bismo se ispruili da pljuckamo na sve to - nek nas oni dolje uzalud ucjenjuju i trae. Glad bi nas muila i dalje, ali nama to ne bi bilo vano - na suncu glad nije tako muna kao u magli. Najzad i toj gredi doe kraj: jedna glavica, krastava od kamenja, drugo nita. Vasilj bi htio i dalje da se penje, a nema kud. I ja bih htio, ali Ivan nee. "Dolje", kae on Vasilju. "ta se misli?"

"Ne ide mi se dolje", ree Vasilj. "Dojadilo mi je sve to dolje." "Ti, ini mi se, ne zna gdje smo?" "Ne. A ti zna li bolje?" "Trebalo je da to ranije kae." "Zar bi se od toga neto poboljalo? Ne vjerujem." "Saekali bismo dok proe magla." "Dosadilo je i ekanje. Stalno ima neto da se eka. Ne mogu, neu da sjedim i da ekam samo zato to ne znam gdje sam. Ni Njemci ne znaju, pa ne ekaju. Ko je taj to zna pod ovim pokvarenim nebom?" Tako - istutnjio se. Ivan slegnu ramenom i poe dalje. Pooh i ja. Mora da se ide i kad se ne zna kud. Svi tako idu - niko ne zna i niko nema vremena da eka dok sazna. Ako eka izgubio bi volju, ili bi ga neka ra spopala i izjela i samo bi mu kostur ostavila da se bjelasa jo neko vrijeme u magli. Ponekad se otkotrlja kamen ispod nas. Sad vie i ne pazimo na to. Svejedno nam je. Ima trenutaka kad je i Ivanu Vidriu svejedno, pa iako on to ne govori. Uostalom, to ba nije opasno: gore nema nikog, a oni dolje pobjei e ili poginuti. Opasno je samo ako zalutamo u neki drugi kraj; tamo, i kad bi nam neko pokazao pravi put, mi ne bismo mogli da mu vjerujemo jer ne znamo za koju stranu navija. Sve je tako vraki podijeljeno, gdje god poe - podijeljeno je, pa i jedna i druga strana gomilaju varku na varku da se vie ni avo ne bi snaao. Strmina se ublaila - otkotrljano kamenje pred nama brzo se smiruje. Ima i bunja - primjeujemo ga tek kad zagazimo u njegov gusti opasan za oi. Spustili smo se u plitku dolinu, ili bar u neto to izgleda tako. Izgleda i da je ograena kamenjarima, a nije - kud god krene, prohodno je i ravno, meko, maglom nagrieno. Potok, iji izvor mora da je negdje blizu hui i graji i sapuna kamenje uz put, a onda odjednom nestaje o kazanu ponora. Moda on i nema izvora, pomislih, od same se magle stvara - sve to magla dirne svojim pipcima, u vodu se pretvara i tee, i odlazi. Umili smo se iznad ponora i obrisali se rukavima, a ni to nita ne pomae - nee da svane, ni da se sasvim smrkne, sve isto ostaje. Lagano se gegamo, jedva jedan drugog naziremo. Tako je bolje - to manje pree, manje e zalutati. No e skoro, a sjutra - nek bude ta bude. Osjea se puteljak pod nogama i ravno je, ravno i rasplinuto, i skoro da nije neugodno. Navikli smo se, izgleda, i Vasilj je navikao - zato uti. Odjednom se sagnuo, vadi neto ispod magle i gleda ga. "Evo smo stigli na ono mjesto", ree. "Koje mjesto", upita Ivan.

"Ovo je tvoje, Lado. Tvoje je bilo." "ta moje? Otkud moje? Ne moe da bude moje." "Pogledaj, pa priaj! Zar nije?" Prinio mi je pred oi zakrpu iz Kutrimove peine i zajedno s njom sve one uspomene na Nika Sajkova i na Anju, kad sam se pitao hoe li Nika uhvatiti kao Kutrima i hoe li Anju zasuti kamenjem kao Fatu. Otkud to tu? Svijest mi se stijesnila od magle; krene da se probudi, pa ne moe. Gledam - stvarno je zakrpa. Ona ista je, nema sumnje. Pomislih da ju je neka tiurina podigla i prenijela i spustila tu ispred nas. Moda je to neka aljiva tiurina, neka buljina koja poznaje knjige sudbine. Ili je neka vradbina, ili avo bi znao ta - skoro mi se glava zavrtje od izmiljenih mogunosti. Ni Ivan ne vjeruje - gleda zakrpu i pipa je kao nevjerni Toma ranu. Po ivicama je ostalo iskidanog konca debeo vuneni konac to ga je Anja s mukom udjenula u iglene ui - po njemu on utvruje istovjetnost. "Ono ste se ovdje svaali", ree Ivan. "Jeste, ovdje", ree Vasilj. "Oko uge ste se svaali, ili neto tako." "Oko prolosti - htio je da se oslobaa." "A vidi kakva je ponekad prolost!" "Kakva? Misli - vraa se?" "Saeka ljude kraj puta i prisili ih da isprave pogrean raun." Sad znamo gdje smo, a i to neto vrijedi. Treba da produimo, ali suton je i magla se zgusnula. Vidjelice uskoro nee biti. Nema vie ni ruevina biveg svijeta, ni uspomena na vrstinu i zelenilu. One peine od pramenja povezale su se i slile u jedno, u mekotu i titanje pratijesta. I ta magla ini mi se da ve odavno nije magla nego neka siva vatra bez toplote, zaguena svojim dimom. Sve to je bilo, prolo, ili to tek treba da doe, razmekalo se i rastopilo na toj vatri, krka se na njoj i mijea se s njenim dimom. U njemu su se rasplinule podzemne dvorane i svjetovi iz matanja, i sve to je liilo na san ili stvarnost. Ostalo je samo upljikavo hladno neto, umijeeno od vremena i prostora materijal za nestvoreno ljulja se u toj ogromnoj kolijevci. KATUN JABLAN S ESMOM I DJEVOJKOM Jedna sjenka, drukija od drugih, pojavila se negdje u vazduhu ili na zemlji. Nejasna je kao obino, drmnula me zlom slutnjom i iezla. Stadoh da odredim ta je i odakle - gledam, a ne mogu da pogodim ime me to ohladila. To mi se ba ne svia: umjesto da se vremenom naviknem - ja nazirem stvari kojih

nema i sve ee sretam ono to neki zovu predosjeanjem, a to je u stvari nejasan strah probudeo nerazgovijetnim dostavama ula. Ono to je sad probudilo strepnju u meni, ostavilo je neto traga u uspomenama koje je uzburkalo; idem za njima nekud unazad, stalno unazad, i stiem do djetinjstva: snijeg dolinu stijesnio, oblaci je pritisnuli, muklo huji rijeka preko kamenja, ue stare vrbe pored rijeke u mutna jutra slina sutonima. Dolinom su se tih jutara odigravali veliki sabori nekih pseih stranaka ili vjera. Rundovi ovarski iz planinskih zaselaka, navikli da se kolju s vukovima, krupni kao junad, brzi i strani, dolazili su da uspostave pravu vjeru i da podave jeretike iz nizine. Oni su svoje propovijedi poinjali velianstvenim basovima, krupno i razgovijetno: hum, grum, grumbum - u ime Boga, cara i zakona. Grijesi dolinske sekte, koje su nabrajali, teki i sve tei, najzad bi ih sasvim razgnjevili. Tada bi se skupili u kovitlac i poinjali klanje. Njihovi protivnici, ve unaprijed zastraeni sudbinom koja ih eka, moljakali su drhtavim glasovima i putali prodoram cvile koji se brzo pretvarao u umirue jecaje. Po onome to se uje izgledalo je da jai slabijima gule koe, pregrizaju vratove i kidaju crijeva na komade. Vrane su bjeale s mjesta na mjesto i sklanjale se po ogoljeloj johovini, sputale su se samo na visoke grane gdje psi odozdo ne mogu da ih domae, pa su i odatle esto morale da bjee. Ljudi prolaahu na konjima, s vikom, stravljeni, razmahujui toljagama da se odbrane. Oni to nemaju konja, nijesu se usuivali da idu sami - skupljali bi se po tri i vie da se zajedniki brane. inilo mi se da sve strahuje od pseih vrtloga to se brzo premjetaju, i da je najvanije na svijetu nai neki siguran nain da se ivot sauva od te napasti. Ja sam znao jedan jedini nain: da se ne izlazi iz kue! Ali, kao za inat, trebalo je ba tada da se ide u kolu - preko mosta, pa pored groblja - i ja sam po svu no strahovao kako u sam, bez konja i bez drutva, da proem kroz taj pokolj gdje eree sve to je neja. Jedan hrapav glas, vie odjek nego glas, doprije negdje odozdo i prekide mi lanac sjeanja. To je negdje ispod brda lanuo mrzovoljan pas, a odjek mu odgovorio. Ona sjenka, upravo strepnja to je prati, pokua da umakne prije nego sam je prepoznao. Nije umakla, suoio sam ih i znam - to je to. Sve mi je jasno, ali je neto zebnje jo ostalo. Sad to vie nije strah od pasa, nego - gdje su psi, tamo i ljudi ima. Zamorni su susreti s ljudima, ovjek pri tom mora brzo da se snalazi. Pazi da te ne prevare u razgovoru, da unaprijed pogodi kojoj strani pripadaju i ta se skriva iza lai to ih pri aju, da im nikako ne otkrije neto vano, da lukavstvom ne dokue ko si i kud e. To je uvijek teko, a ponekad ne uspijeva i pored najbolje pripreme. Poslije tih razgovora sam sebi liim na psa koji se hrabro klao i jedva se, s ranama, iv izvukao. Od magle su ostali dugi repovi nad prodolima. Oni lie na ostatke reereene hobotnice: iskidani su a svi ivi, slijepi su a uporno se trae, napreu se i razvlae da se ponovo nau i sastave. Neki se od razvlaenja istanje i skoro providni postaju, kroz utrobe im se ume zazelene i pojave se proplanci s ogorelim panjevima. Od njihovog grenja izgleda da se planina gri i talasa izrone glavice i strmine i rebrasti crtei po livadama gdje su nekad otkosi bili;

usprave se stijene obasjane suncem, osmjehnu se ili iskeze, pa opet potonu. To je kao da se u mukama raa svijet - udan neki svijet u kojem se, usred novih, pojavljuju i neki poznati predjeli. Sve je neizvjesno osim opasnosti, a ba ona se vjeto krije - ne samo u nepoznatom, nego esto i u onom to izgleda da je poznato. Katuni, oni to nijesu u jesen zapaljeni, esto su prazni. Lopurje je brzo obraslo nagnojenu zemlju torova, kolibe su oronule - po tome izgleda da su ve godinama naputene. Takav je rat - sve pod njim brzo stari i propada. Ako se vidi gdje koja koliba nad kojom se die dim - nee biti da je to koliba nekog naeg prijatelja. Vlast je dobro pazila kome e i zato dati dozvolu za izdig u planinu. Ponekad je dozvolila da izdigne i neko od onih to su nai bili, ali to je uinjeno s namjerom da nas tamo primame i ulove. Jedni znaju zato su im date dozvole i staraju se da opravdaju povjerenje; drugi se dovijaju i obeavaju i odlau iz dana u dan. Ima i nekih to ne znaju, to nee ni da misle zato su im date dozvole - ini im se da je to obina stvar - otkad pamte izdizali su na ljetnju ispau. Najzad smo stigli do katuna Jablan, u predjele Veljka Pleovia. Treba da naemo Veljka, a ne znamo kako. Izdaleka on vidi samo ljude s pukama. Ne oekuje nas i nema nikakvih znakova po kojima e poznati da smo to mi a ne oni od kojih se sklanja. Ako dozivamo - bog zna koga emo dozvati. Samo srea moe pomoi da sluajno naiemo na njega, ali srea nam je odavno otkazala saradnju. Stojimo i nita ne poinjemo. Prostrane su se livade rairile izmeu dviju uma - dugo bi bilo da ih zaobilazimo, a opasno je da na otkriveni prostor izaemo. Tu je negdje blizu esma - uje se kako prska. Katun je na padini iznad esme. Poslae me da osmatram: kad ne bude nikog na esmi, proi emo ispod padine i moda nas nee opaziti. Dvoje djece su kod esme, prskaju se vodom iz korita, nikad da im to dosadi. Najzad se potukoe i pooe. Htio sam ve da dam znak za polazak, kad - stie djevojka s dvije truglje. Strano je kako lijepa moe da bude djevojka, naroito za ovjeka koji dugo ne via djevojaka. ini mi se da i drvee, da i brda vide kako je lijepa - jedno od njih je ispruilo vrat, iskrivilo zatubastu glavu, zakiljilo oima da je bolje vidi. Tako stoji i zaueno zuri u nju. Ona je odloila posue i osvrnula se da vidi ima li koga naokolo - ovih godina se svi plae i osvru ima li koga naokolo. Ne vidje me, podie pletenu suknju iznad koljena i pusti da joj slap s esme oblije preplanule listove. Odbija se voda, bljete kaplje pune sunca i postaju mala sunca to igrajo oko nje. Zagledao sam se u to udo i nekoliko trenutaka nijesam znao ni da postojim. Tada osjetih da sam poao; idem, i pribliavam se, i treba brzo da izmislim neto ime se poinje razgovor. Ona se prenu i poblijedje. "Ne boj se", rekoh. "Ne jedem ja ivu eljad. Kako si?" Promrmljala je neku kletvu i pokazala bijele zube. Bulji sa strahom u moju bradu, zatim u kapu i kokardu s ukrtenim kostima, najzad spusti pogled na veliki no to ga vuem na kaiu. Za trenutak se oveselih: koliko je ona lijepa,

toliko sam ja straan i besmisleno nakinuren! To se pobija jedno drugim ravnotea je uspostavljena. "Ima li ovuda koji repezan da se krijucka", upitah je. "Repezan", ponovi ona. "Ne znam ta ti je to". "Repezan je partizan. Ima li ih ovuda?" "Nema. Partizani vie ne postoje." "Jesi li sigurna da ne postoje?" "Tako vai kau. Bili su neki partizani, poli su za Bosnu." "Znam. A Veljko Pleovi nije poao. Krijete ga, uvate ga za sjeme. Ovdje neko njega hrani, znamo mi to. Ali ja u ga svejedno nai. Ovim noem, vidi, zaklau ga!" Ona me stravljeno pogleda, zatim spusti oi. Pogled joj se zaustavi na mojim dronjcima i zakrpama kojima se kraja ne zna. Zastidjeh se - osvetila mi se time. "Imam ja nove akire kod kue", rekoh. "Ovo mi je za po gori, za ove stvari. Drukije mi ne bi vjerovali i ne bih mogao da im se primaknem. Nego - kad e ti da se udaje, djevojko?" "Lako je za to", ree ona i stavi truglju da se nalije. "Nije ba lako. Rat je, gine se - nema ekanja." "Ne brini ti za to", ree ona i stavi drugu truglju pod esmu. "Sluaj: dopada mi se! ... Oi su ti - valjaju tri careva grada. A, bogami i noge! Kako bi bilo da se uzmemo? Hoe li?" Ona pokupi truglje i potra, zatim se okrenu: "Ne, s tom bradom - da si jedini na svijetu!" "Mogu ja bradu da obrijem", viknuh. "Obrijao bih ja za tvoju ef da je od zlata. Evo sad u je obrijati ako hoe. Stani, da vidi!" To bih i uinio bez razmiljanja, ali ona nije htjela da se okrene. Otrala je prema katunu, a voda iz trugalja prskala je za njom po travi oko puta. Pourismo i mi da proemo prije nego stigne da digne uzbunu. U umi smo sjeli da odahnemo. ekam kad e Ivan poeti da mi dri lekciju, i Vasilj da mu pomae, a oni ute. Umorni su, zato ute. Kroz grane se vidi katun Jablan etiri kolibe, petoj je krov razvaljen, torovi i teleari oko njih. Djeca, ono dvoje

i jo dvoje drugih, igraju se partizana i etnika: "Bum-bum! Opkoljeni ste, predajte se! Ne ginite uzalud, ivi se ne predajemo!" Najzad je Ivan prikupio dah i pita me: ta mi bi da se javljam djevojci kod esme? ... Zbilja, ta mi bi, pitam se i ja, ali to nije kajanje. Naprotiv, divim se sam sebi i steem ruku sam sebi da estitam: kako sam se usudio da za trenutak zavirim u jedan drugi svijet i ivot. Opet bih to ponovio kad bi se moglo. Ispod oka vrebam kad e iz neke od tih koliba izai djevojka da je vidim jo jedanput. Ne znam joj ni ime, ne znam ni kako u ga doznati. Ona je dotle bila negdje u umi - pojavi se puteljkom s naramkom lisnatih grana za telad. Telear je iza kolibe, iza one najvee, pokrivene lubom preko dasaka. To je gazdinska koliba, a djevojka ne izgleda kao gazdina erka. Ne bi bila plaljiva da joj je gazda otac; bi e da je tek neka svojta - pribila se tu kod tetke dok proe zla godina. Mora da su strogi prema njoj: tek to je vodu donijela, odmah su je poslali za hranu teladima. Moda nijesu ni opazili kako je uplaena - prosto se ljudi naviknu da im neko obavlja poslove, toliko se naviknu da ga vie i ne opaaju. Eno ue. Zbogom, mala! Prilino smo se odmorili. Vasilj i Ivan se nagaaju kud da poemo. Ja utim svejedno mi je. Iza drveta se pojavi Veljko Pleovi neujno kao u snu. Lice mu je rumeno, obrazi okrugli, na glavi mu je kapa od zeje koe. Mora da nas je dugo posmatrao i ekao zgodan trenutak da nas iznenadi. "Dobro doli", ree. "Izgledate kao ergai." "A ti kao ciribaa", osveti mu se Vasilj. "Smetaju vam puke", ree on. "Da nije njih, mislilo bi se da ste prosjaci. Svako bi se saalio da vam prui asu kopriva." "Kako si nas nanjuio", upita Ivan. "pijunaa, drue, - vazda doznam kad neko naie u moju dravu." "Kad ima dravu", ree Ivan, "ima li ta za jelo?" On se ne zbuni kao to smo oekivali: "Nai e se", ree. Poveo nas je kroz umu, pored peina s podzemnim glasovima. Uzgred se hvali peinama kao da ih je on sam napravio. Jedna je prostrana, kae, eta bi mogla u nju da se skloni. Vjerovatno bi mogla, ali mi odavno nemamo ete. I druga peina je zgodna - ulaz joj je sakriven izmeu dva buna koje treba razgrnuti. Ima jo desetak tih peina - uplaih se da e sve redom htjeti da nam pokae. Sreom, on ih zaboravi. Izali smo na uku: katun, livade i svi puteljci naokolo vide se odatle kao na dlanu. Iz jednog stabla, iju je upljinu pokrio lisnatom granom, izvue Veljko torbu s hljebom i sir zamotan u lopurove listove. Pravi hljeb! Ima u njemu neto zelja, ali vie je od brana. Ivan Vidri ga opipa dlanovima da se uvjeri; Vasilj ga pomirisa od elje. Izvukao sam no da ga sijeem, a Veljko ree: "Je li to taj no to prijeti da kolje njime?"

"To ti je kazala ona cura", rekoh. "Ono li ti je pijunaa?" "Jeste. Maga! Uplaio si je, avo te odnio s noem!" "Zgodna ti je Maga, preporuie me." "Mogu, imam ih dosta. U tri katuna naokolo sve su mi roaci, roake i kume svakojake." "Zato ti je crven vrat", ree Vasilj. "Uilio si se kao hrastovina." Stvarno, ima neeg od hrastova kod Veljka. Zglobovi su mu kao vorovi i ima ih vie nego ostali ljudi. Plei su mu iroke, a ruke tanke, male, skoro djeje; ali te ruke, kad neto zgrabe, kao da su od gvoa - lome. Tijelo mu je vrsto, i sporo, i ravnoduno prema svemu - kao da spoljne opasnosti uopte ne postoje. To je neto uroeno kod svih Pleovia - jer, pored svih mjeavina, kod njih jo traju neke posebne tjelesne oznake. ak i duevne: izgledaju poteni i kad im se to ne isplati; prevario bi se ovjek ako bi pomislio da oni drukije ne znaju - kad se ukae potreba, umiju i oni da preokrenu. Odive su im na cijeni - raaju zdravu i lijepu djecu - zato Pleovii uvijek imaju bogatih i uticajnih prijatelja. "Zasnovaemo gore bazu", kae Ivan. "Da se zna gdje smo." "Bolje da se ne zna", ree Veljko. "uvaemo da se ne zna, a poslije e i ti doi kod nas." "Ne bih rekao da vam je menza sjajna." "Tvoja je, sigurno, bolja." "Pa to onda da dolazim? Da je vie gladnih." "Imamo radio, sluaemo vijesti." "Vijesti, i kad su dobre - od njih se ne ivi." "Ima ti neku udovicu ovdje", kae Vasilj, "zato ti se ne ide.. Ne bih ni ja da sam na tvom mjestu." Veljko se smije, znai - ima. Nije vano je li udovica, glavno je da je ena. Skoro bih mogao da ga mrzim od zavisti, jer on eto ima ono to za mene postoji samo u snovima. Ivan je ipak navalio da mu dokae kako je bolje u drutvu nego sam. Ivanu je to navika, otkad ga pamtim on ubjeuje ljude u ono to im se nee. ujem kako se Veljko odupire kao ostrvo koje je samo sebi dovoljno, ali to mu je uzalud. Kad Ivan neto naumi, onda tu ne pomae otpor; ne pomau ni razlozi, jer on ih napada kao kia i dosada istovremeno. Okrenuo

sam se da ne sluam tu sitnu kiu koja, kap po kap, kamen dube. Gledam katun - pustili su telad da se igraju. Sve neka smea telad - lie na srne a igraju se kao leptirovi: krenu sva zajedno na isto stranu, pa iznenada zaokrenu. Ona djevojka, Maga, ne pojavljuje se vie. Kao namjerno, kao da zna da je vrebam, nee da se pojavi. Naslonih glavu na kamen, iznenadi u je poslije, kad bude sigurna da je ne gledam ... Odjednom - ne znam je li to u snu ili na javi - doe mi udna misao: Ona nije Maga nego Vidra! Zaudih se kako se to nijesam prije sjetio. Zbog neeg sam uobraavao da je Vidra poginula, a eto nije! Izlijeili su je u onoj bolnici, u Opinskoj bolnici ispod Zvjezdare, a poslije je dola preko partizanskih veza i tu se sklonila. Kasno je dola, kad smo mi ve bili u rasulu, zato se preruila u seljanku. Sad ivi pod drugim imenom. Ostalo joj je krivo na mene to sam je samu ostavio u zapaljenom Beogradu, zato sad nee da mi se javi. Ona i ne zna kako su me muki odgurnuli od onog kamiona kojim su je vozili, i kako su odmah poveali brzinu. Sad - ne mari! Glavno je da si iva, Vidra! Sama pomisao da si ti iva ispunjava me slau nade koja je bila izgubljena. OD VODE I ZA TRAVU Ako eli da te sanja djevojka koju si u snu vidio, kau - treba da prevrne jastuk na kojem si spavao. Ja prevrnuh kamen - stonoge ispod njega pourie da pobjegnu. Ivan me pogleda i okrenu glavu. Nee da pita; tim bolje - jer ne znam ta bih mu kazao. Nije da vjerujem u vradbine, nego - duan je ovjek da uini sve to moe. Ako je pod tim jastukom od kamena, ili ma gdje naokolo, ostao pramiak njene zalutale due koja me u snu posjetila - neka sad bude osloboen da me prati bar komadi puta. I stvarno, ili mi se bar tako ini, odnekud me gleda i prati. Jedna djetinja radost od toga prosijava kroz bradatu umu nad stazom i proplancima. Ona je od letee mree zraka suncem glavu povezala, mjesecom se opasala - da uljepa sve to obasja i razbije sumor svijeta. Ima u tome neto to ne moe da se kae jer ta imena nijesu stvorena. Kad se sjetim slika iz sna, one zaiskre i nepoznatim bojama i prelivima preobraze smrevu goru, brda i ljude. Tako, bar za kratko, svijet postane bogat i dareljiv - kao to je bio u djetinjstvu kad smo mislili da e stvarno biti dareljiv. Veljko Pleovi, vlasnik peina i roak djevojaka, koraa ispred nas i dri se domainski. Ima pravo, jer to su njegovi predjeli. Jako su se rairili, sad granie s predjelima Nika Sajkova Doselia - itav feudalni posjed uma i panjaka s planinskim vrhovima i izvorima rijeka. Dok su drugi nai drugovi padali na razne naine, gubili se i nestajali, njih dvojica, Veljko i Niko, ostali su kao hrastovi koji svojim ilama brane zemlju. Bez njih bi sad ovi predjeli bili tui i sumorni. "Via li se s Nikom", pita ga Ivan. "Ne odavno", ree Veljko. "Dvaput sam ga traio, a ne daju." "Ko ne da?"

"Zasjede. Gadan mu je teren, sve etniko - udim se kako se dri." "Sad je gadan svaki teren do Kavkaza." "Njegov je, ini mi se, najgadniji - nema roaka, nema se gdje osloniti." "Nemoj ni ti mnogo da se oslanja na rodake!" Pa jeste: sve je podijeljeno, najzad i roatvo. Nije bila samo jedna podjela, pa da zna na kojoj je ko strani, nego u talasima to su nailazili da potkopaju i najvre. Jedni roaci su ve unaprijed bili protiv nas, drugi su im se pridruili kad su vidjeli da na onoj strani moe neto da se dobije, trei tek kad ih je pritisla glad i strah s nevoljama. Ostali su neki to se jo nijesu izjasnili. Oni se sporije odluuju i izvlae se da se nikako ne odlue, ali ni oni nijesu sigurni za oslonac. Ne daju im ni soli na kupe, a zbog soli su se i prije ljudi turili. I nije samo zbog soli, nego i iz zavisti - kad vide ta sve komije dobijaju - i iz bojazni da ne ostanu sami kao bijele vrane, i iz straha da e im vlast zato zapaliti kue. Dugo se u sebi lome, pa se odjednom slome - izdae prvog ko im na vjeru doe. "Pazi dobro", kae Ivan Veljko, "nije svako poten kao to je bio!" "Znam da nije, vidio sam to." "Ovdje sad nema drugog izvora zarade, zato bi te neki prodali." "Vjerovatno. A po emu u ih poznati?" "Ucijenjen si, za novac se sve radi, nemoj nikom da vjeruje!" "Zlo vjeruj, a gore ne vjeruj. Negdje ovjek mora da zaglavi - inae bi ivio sto godina, a to je mnogo." Izrukovasmo se, vrati se Veljko. Sad smo sami. Nekako je odjednom zahladnjelo i dolo sivo. Vie mi ne polazi za rukom da se sjetim ni jedne od onih slika ili boja iz sna. Pogasile su se neosjetno, same od sebe - sve se troi, a to najbre, jer je od dalekih odjeka i odbljesaka. udno je samo kako sam im mogao poklanjati panju poslije svega. Umjesto onoga to je zrailo uhvatila se po stvarima kora od tuge i strepnje. Jedan prizemni vjetar, podmukao, iz peina, okree lie na nalija i kasno planinsko cvijee zatvara krunice kao da je ve zalo sunce. Okrenuh se - Veljka vie nema: i on zaao. udim se kako je tako brzo zaao, nestao - ako se nije pretvorio u neki od tih hrastova na livadi. Ima raznih hrastova, starih i mladih - na najljepem su se okupile vrane, i pregone se kao da plijen dijele. Naokolo je muklo i sporo talasanje planina i vjenosti. Naoblailo se i tanka kia, hladna i otra, prska ukoso. Sa sjevera, kao aav zid koji se kree, visok od neba do zemlje, pribliava se veliki pljusak. Jo je daleko, ali se osjea

ivcima i uje se njegovo hujanje isprekidano grmljavama. Kretanje mu je nejednako: dugo se zadri prelazei neku dubodolinu nevidljivu odavde, zatim odjednom zajae preko prevoja i preskoi itav planinski lanac, pa ga zbrie iz vidika. Skinuli smo obuu da se ne raspadne. Uzljutio se Vasilj, psuje bogove kie i vremena - to je jedino ime moe da im se osveti za lukavstva koja su, u saradnji s Talijanima i etnicima, protiv nas pokazali. Samo je Ivan ravnoduan, ne da on ni pet para za svu tu nebesku huku. Sve to nas snae, za njega je prirodno; sve da se isturi - njega nee zauditi. To to nas mrze i gone, i to nas kunu i psuju kad nita drugo ne mogu - on kao da je ve predvidio. I kad bi ga ovjek upitao zato je to tako, mislim da bi kao Isus odgovorio - jer ne znaju ta ine. ena njegova, Gara, negdje je u logoru, u Albaniji; sin mu je, tek odoje, kod neke etnike porodice - on ih ne spominje, kao da je i to prirodno. Ugledao je kolibu s provaljenim krovom, a ba takva je nama potrebna. Ostalo je desetak dasaka nad vratima, ispod njih je suva zemlja na kojoj lijepo moe da se sjedi i eka. Kroz pokotine u brvnima vidi se dolje livada - s te strane nam niko ne moe pri i prije nego ga opazimo. Prvo stie zatamnjenje, pa skoro sumrak, za njim pljusak zaklapara po daskama i lokvama koje se odmah stvorie. Izgleda da jedna voda lije odozgo a druga provire iz zemlje. uje se kako krupan grad lomi granice u umi gadno bismo se proveli da nas je tamo zastao. Malake, da nas prevari i izmami napolje, zatim opet prida. Tako stalno, a ima ga do beskraja. Poslui se vjetrom kao rukama, obori dvije daske da pokae ta sve moe, iskosi struju grada da nas nae uurene uz brvna. Skoro bi se reklo da neka svjesna volja upravlja time. Unutra se zabijeljee loptice leda. Jednom od njih pogodih Vasilja u sljepoonicu - znao sam da e mi se odmah osvetiti. On se osveti bar meni moe kad nikom drugom ne moe - i bi mu lake. Najzad se ishuktalo, ponovo se razdanjuje. Ostala je samo kia, u pojaanoj svjetlosti kapi svjetlucaju. Ivan mi pokazuje prstom da pogledam livadu. ta li mu je to sad? Je li opet zec, ili se neki medvjed namjerio? ... Nije, nego vee udo: ovjek! Za trenutak se uplaih - moda nas je spazio. Ali ne - onda ne bi stajao tu. Stoji na livadi bos, u damadanu, vreom je pokrio glavu. Lice mu se ne vidi, ali meni se ini da ga poznajem. Viao sam ga negdje ranije, vukao je on te iste akire negdje dolje oko varoi. Sav je u vodi, a opet mu je malo vode - vodi je jazom, dijeli je i natapa pare po pare. ak kao da uiva. to da ne? Jer on je od onih stoarskih stvorenja iz pretkosovskog i prethrianskog vremena to nasljedno ive od vode i za travu i ve odavno oboavaju ovce od kojih ive. Ipak ne bi dobro bilo da navrati ovamo. Ne, jer on bi pri ao nekom da nas je vidio, i to bi se poslije razglasilo. Ako navrati, ne treba da ga pustimo ivog. Nee, ponadah se - zanio se poslom, produi jazom, ne vidi se vie, samo se uje kako kopka motikom. Strepnja proe, a tuga je zamijeni: dokle smo doli, ta smo doekali! Poslije velike nae slave i huke, da strahujemo od ove mokre ovje utve! Mi to smo nekad jedva ekali da zapodjenemo razgovor s ovjekom, sad se sklanjamo da nas ne vidi. Sve je na nas zinulo i protiv nas se ustremilo - izgleda da nema na svijetu pojave koja nam nije opasna...

Istovremeno podigosmo glave: uje se njegovo tapkanje pred kolibom. Ivan zamota lice alom - da ostane nepoznat. Onaj spusti motiku, i ue s ubjeenjem da unutra nema nikog. Neto ga je iznenadilo - pogleda i pokua porebarke da uhvati vrata. Vasilj ga epa za skut i uvue: "Kad si tu", viknu, "sad lezi tu! Tebe smo ekali!" "Bratau moj, nemoj me", procvilje on. "ta sam li ja kriv?" "Zato plavi livadu kad je bog s neba zalijeva?" "Mora se, bratau. Ova godina je gora nego Arslan-paina. Gladno se"... "Zato gladno? Koliko ima ovaca?" "Tako mi svete Petke, trideset sam prodao za ito!" Pokaza se da sve lae. Slava mu je Tomindan; kad lae, njime se ne kune, nego svetom Petkom. Nije prodao trideset, nego samo osam ovaca; a i njih je dao za komad livade, ne za ito. Do tih otkria stie Vasilj unakrsnim pitanjima, a podvrgao ga je istrazi zato to ga poznaje. I Ivan ga poznaje, a i ja sam uo za njega - jer to je Mirko Kaduin sa sto ovaca koji svake zime ukrade bar po breme sijena obanima. Neki ga izbiju kad ga u krai uhvate on se nikad ne ljuti na njih; drugi ga tue sudu, a Mirko se poslije cviljenjem izvlai da manje plati. Vune dosta ima, a akire ipak nikad ne mijenja. Prolog ljeta, kad smo napadali varo, on se smucao naokolo o ovim istim akirama, bez puke, s vreom - da togod ukrade kad drugi ponu da pljakaju. Uzalud smo mu govorili da pljake nee biti, on to nije mogao da vjeruje. Svi su ga poznavali i tjerali, on je ipak uspio da nakopi punu torbu konopaca, ulara, svata - plakao je kad mu je naa straa te stvari iz torbe istresla. "Kad me poznaje", upita on Vasilja, "iji si ti?" "DJavolov", ree Vasilj. "Boji li se avola?" On se prekrsti: "Bojim, bogami!" "A boji li se partizana", upitah ga ja i proeljah brado. "Bojim se ja svakoga, vidi da sam slabotinja." Primijetio je najzad bradu, po njoj pomisli da pripadamo stranci bradonja i pouri da nam ugodi. Komuniste on mrzi, ree, zato to se oni hrane na zajednikom kazanu. On ne bi mogao da jede iz istog kazana, gadilo bi mu se. Ne voli ih i to za crkvu ne mare, i to su im ene pomijeane - djecu prave s kim stignu, pa se i ne zna ija su djeca... Stigli su da i njemu napune glavu time. Meni se ini da to nije teta. Jedino po emu se on razlikuje od svojih ovarskih ukundjedova, to je to oni nijesu nita znali o tim zajednikim kazanima i enama. On je iz peinskog vremena, a eto je na nas palo da

glavama i trupovima svojim popunimo taj razmak. I nije udo to nas mrzi, jer mi bismo htjeli da ga ivog izvuemo, kroz klisure vremena, i da ga ubacimo u kolhoz koji e ga liiti vaaka, skotolotva i mogunosti da krade. "Bi li ti, stari, ubio Nika Sajkova", upitah ga da prikrijem trag. "Ja ga ne poznajem", ree. "teta", ree Vasilj. "Mogao bi da zaradi dobre pare. Sto hiljada lira dobija ko ga ubije, a pedeset ko ga prosoi." "Je li to sin Sajka Doselia", prisjeti se starac. "Jeste, vidi kako sad zna. On se od tebe ne nada, i ne pazi se, lako bi ti njega smakao. Hoe li?" On se opet sneveseli: "Ne, bogami! Nemam ime." "Pukom. Daemo ti puku sad ako hoe." "Uzalud bi mi je davali - prije bi on mene ugrabio. Takav mu je i otac bio: miran na izgled, a mnogima je svijee utulio". "Ako ti nee, rekoh, "mi emo ga sami. Ali: pst! Nikom ni rijei! Zatvor ti ne gine, i platie glavom ako nekom kae da si nas vidio! Razumije li?" Razumio je, ostavili smo ga da sjedi unutra. Nahvatao se straha, mislim da se do mraka nee usuditi da izae iz kolibe. Svejedno, Ivan hoe da idemo umom, ne preko livada - da se ne zna kud smo poli. Zemlja je pokrivena oborenim liem i granicama, kroz to do lanaka tonemo u njenu itku litu. S proplanaka gledam brda u daljini - izmijeala su se poznata i nepoznata, a magla se vue izmeu njih. Jedno vrijeme je izgledalo da e se izvedriti, pa se opet predomisli. To kao da neka lukava sila upravlja tim promjenama - prvo nas izazove da vidi ta elimo, zatim navali ba ono to ne elimo. Drvee se jo nije ocijedilo, a ve ponovo poinje kia. Posakrivala je vis za visom, pozatvarala doline kao mokre dakove. Tek kod izvora prepoznadoh prodo i put koji vodi k selima. Vasilj poe putem, Ivan ga zaustavi: "Gdje e? Kud si naumio?" "Treba da svratimo kod Nika, tako smo rekli." "Treba, ali nije on tamo. Gdje misli da je, Lado?" "Negdje oko Gubava." Vasilj se naljuti: "Kad bolje znate, zato sami ne vodite?"

Ne bi trebalo da se ljuti, jer on strano voli da vodi i kad zna put i kad ga ne zna ba sigurno. U tom pogledu ni ja nijesam bez mane - da nije njega, ja bih bio taj koji grabi da bude prvi. To je neki uroeni avo u nama, a on nas uz put ubrzava - kud god krenemo, mi kao da se plalmo da nikad neemo stii ako odmah ne stignemo. Znam da ne treba tako, ali im ponem da mislim o neem drugom - opet me uhvati urba. Srea je to nas Ivan bremza, inae bog zna dokle bismo Vasilj i ja stigli. Ispred nas se uje lave iz katuna. Muklo, kroz mokrinu, odjekuje ovarsko zvono. Suton je, muzu ovce. Vidi se vatra. Galame kao da se svaaju, a to im je obian obanski razgovor: bie trave ako sunce izgrije, bie je do preko glave. Onaj veseli glas je Vuka Masnika, onaj drugi ne znam iji je. "Nemoj tamo", ree Ivan. "Kud e tamo? Nije Niko u katunu." "Znam da nije. Mislim da je u Gubavevoj peini." "Ne vjerujem, nali bi ga oni tamo." "Nali bi ga i u Kutrimovoj peini." "Sigurno. On mora da je negdje ispod drveta." I ja tako mislim, ali drvea ima mnogo, ima ga na hiljade u svakoj od tih dolina i na brdima izmeu njih. Ako guramo dalje kroz te ume, pogubi emo se u mraku. Zapamtio sam jednu kolibu na obronku iza naputenog katuna, napipan je u tami - to mi potvrdi da sam isti s onim to sam nekad bio. Zbilja, jesam li isti? U svakom sluaju ima u meni neto trajno, to je mnogo toga preko glave preturilo - to me ispunjava iznenadnom radou. Uli smo u suvotu, zamirisa na smreve daske. Kresnuh ibicu: kreveti od dasaka stoje kao i prije. Nema nikakvog traga od konagdija to su se tu smjenjivali, svaki je za sobom uklanjao ono to bi ga pred buduima odalo. Ivan uzdahnu - kao da i on misli o tome. Vasilj poe da skuplja ugarke na ognjitu. "Ne bih ja vatru", ree Ivan. "Moe da nas izda vatra." "Kome? Nikog nema po ovoj kii, a i da ima - treba da prosuimo ove dronjke." "Dobro, ali da poslije ugasimo." "Ugasiemo, im se zagrijemo." Iz torbe je izvukao trijesku lua - uvijek nosi nekoliko njih da se ne vidi kako mu je torba prazna. Zapalio ju je, prui mi da je drim. egrtujem mu ve odavno u toj stvari, ali on mi nikad nee dozvoliti da vodim samostalan posao. Ne bar dok su mu ruke zdrave - jer on voli sam, lino i svojeruno, da probudi prvi plamiak i sasvim izbliza da osjeti njegovo stidljivo treperenje kao dah novoroeneta. Kad zapuckara, on s uivanjem trlja ruke i lupa se po koljenima od zadovoljstva. Ponekad mi se ini da je to kod njega neka

vradbina, ili neto ime misli da se vradbina razbija. Ili je zamjena ljubavnog doivljaja, ili oivljavanje neke zapretane uspomene ije su veze i njemu samom nepoznate. ARSLAN-PAINA GODINA Zaboli smo ravasto kolje oko ognjita, objesili na nj kapute da se sue. Odozgo smo stavili kape. Sad su to tri straila s kapama gledaju se i ute. Ako se neko spolja privue i proviri kroz pukotinu - nek se prevari i prvu vatru na njih opali; poslije bismo mi njemu proili kokardu, da se vie ne privlai. Spustili smo daske na zemlju, pri zemlji je sigurnije nego na krevetima. San nas hvata. Ivan ipak ustaje - sjetio se da opipa zadnji zid kolibe. Gura proke, proba stoje li vrsto, trai slabo mjesto da napravi sporedni izlaz, dobro bi nam doao takav izlaz u sluaju da nas s vrata iznenade. Najzad je naao rupu, neko drugi napravio ju je prije nas i prikrio je granama. Moda je to bio neko od naih, Niko Sajkov ili neki kurir izdaleka, a moda neko od onih sa suprotne strane - nije ni njima mirna dua kad zanoe u planini. Sad je lijepo: vatra, kia, uma huji. Sjenke po brvnima, kao po bioskopskom platnu, besplatno vuku jele i proplanke; prolazi konjica preko proplanaka, pa karavani i cigani i vozovi pored uspavanih hanova - Divlji Zapad. U poetku je to nijemi film sa zbrkom slika - izmijeale su se trake i neki su snimci naopako okrenuti - ali se sve polako sreuje i ozvuava. Jedva se uje kiridijska pjesma iza brda - blijeda, s prekidima, sjenka pjesme - i ne zna se jesu li to pravi kiridije, ili statisti nekog novog Holivuda skrivenog u peinama Prokletlja. Samo izgleda da je sjutra Aranelov dan: Branko i ja sjedimo pored zida, Dana sprema priganice na ognjitu. Eno ih je izruila iz tiganja u karlicu, Branko ih na zailjenom prutu izvlai kao ribe i nudi me: "Uzmi, Lado, to je za nas. Zato nee? Ima ih dosta"... To je san, kaem u sebi. Krivo mi je to mi san dovodi samo mrtve, stalno mrtve, i to mi kao djetetu obeava ono to mi ne moe dati. Okrenuo sam mu lea, a onda ujem moj glas: "Ako ti, stari, nee da ga ubije - mi emo ga!" Koga to da ubije, pitam se i prisjeam se: Nika Sajkova!... On je na, zato njega? Kako njega? To se ja pitam, a jedan opor glas mi iz daljine odgovara: "Muki, kao to je vojvoda Radonja ubio harambau Markovia"... Ali zato mi Nika da ubijemo?... Tiho je sasvim do kraja svijeta, uje se opori apat izdaleka: "Otkud ja znam zato? Tako si kazao." Jeste, kazao sam, ali to je bilo drugo, ala. Htio sam da iskuam onog rieg, onu ru s vreom na glavi, da vidim ta e rei: "U svakoj ali ima istine", apue glas iz daljine, "i u toj ali ima istine. Moda emo ga nehotice, ili u neznanju - ne znam ja to. Jer kad ovjeka jednom ubije, poslije ga vie ne moe oivjeti"... Strah me uhvati, jer to ve predugo traje, ozbiljno izgleda i poinje da lii na neko uporno proroanstvo. Ne samo to lii, nego - ako se desi da Niko nekako pogine, rei e se da sam to ja htio. Trgao sam se, a pred oi mi izae Mirko Kaduin s vreom pokradenih konopaca i ulara - ali se na Arslan-painu godinu. To sam ja njega kuao hoe li da ubije Nika. To je on u svoju vreu sjeanja smotao snimak moga glasa da ga nosi po narodu. Sad treba da ga stignem i glavu da mu raspolutim. Glavu treba, jer to je ta njegova vrea sjeanja u koju trpa sve to zgrabi - ulare, razgovore, potkovice i prie protiv komunista. Bie gadno kad ga stignem, poee da moli: "Bratau, bratau", ali ja sam dosta opratao, vie nikog neu da alim. Poslije e se nai dosta drugih da umjesto njega kradu sijeno i pomau ovcama pri poroajima. Umirilo me to - smirim se odmah kad

znam ta hou - i polako se budim: ognjite, strailo, kia po krovu. Veselim se to je to bio samo san, a ipak mi je krivo to ba moj san sa mnom zbija takvu alu. Ne mogu to drukije da shvatim nego kao znak nesloge u onutranjoj pomrini to se skraeno zove dua. Jedna potlaena klasa u meni, neto kao podmukla raja, zbog neeg je htjela da me probudi, a sad nee ili ne zna da kae zato. Ili je to bila samozvana straa kojoj je dosadilo da samotuje budna, ili je neko nepoznato ulo nazrelo u daljini stvarnu opasnost i nalo nain da me uznemiri. Ne znam ta je, ali vidim da se posluilo istom vjetinom kojom su slijepi guslari uznemiravali junake i narod: zgrabilo je starudiju iz ostave - ni poznatu, ni sasvim nepoznatu - obojilo je, pokrenulo i izguralo na vidjelo. Sam Mirko Kaduin tu ba nije kriv: moja mata se posluila njime kao utvarom koja se sluajno zatekla jo dosta svjea u sjeanju. Boje na njega nije mnogo utroila, ima Mirko svoje uroene i trajne boje: aave akire, damadan od surog sukna, kosu kao kostrijet koja nikad ne sijedi. Malen, na kratkim nogama, koje po potrebi mogu i da se skrate - as dvokraka mrlja, as ivotinja to puzi, on je skakutao i puzio oko grada pod pucnjavom. Dva dana je puzio gladan, dvije noi nije spavao, stoput se preznojio od straha, od elje, od nadanja da e se nekako uvui u neki duan bogat udesima, gdje s tavana vise svenjevi kosa i srpova a po podu lee dakovi soli - sve to on mema i ne moe da napravi, sve bez ega seljak ne moe da ivi - pa da izvlai i odnosi, da mu traje doivotno i preostane za praunuke. Izgledalo mu je da je sasvim blizu te sree o kojoj je od mladosti matao, a onda su izmeu njega i sree stale skojevske strae: djeaci s pukama, aci neki i iparice s kratkim rukavima. Svi ga odnekud poznaju, znaju ta hoe i mue ga kao Isusa Hrista: ta e ti, stari, bez puke, ko je tebe zvao ovamo?... Zabranjena je kraa, nema pljake, nego ti idi kui dok te nijesmo zatvorili!" Priao im je da je sirotinja, gladan, izbjeglica, i pokuavao da ih suzama gane, a nita mu nije upalilo kod te omladine bez milosti. Pravio se da se toboe vraa i puzio da se neopaen privue gdje ih nema, a oni su dovikivali straa strai "Eto se tamo unja jedan vampijer s vreom - doao da krade, a pravi se lud. Ne dajte mu tamo, nek ide zbogom, ili ga zatvorite u izbu!..." Pa i kad se najzad uvukao u osloboenu varo - sve je ve bilo pod straom; i kad je pokrao neke sitnice po dvoritima - uhvatili su ga i sve mu iz vree istresli. Istresli su mu vreu kraj ceste, pa su se zbunili ta da ine s pokradenim stvarima, ko da ih uva i kome da ih preda?... On je dotle sjedio na zemlji, suze su mu kapale po praini. ini mi se da ga i sad gledam kako sjedi u praini, klima runom glavom i mie usnama. Onda nijesam znao ta apue, ali sad znam i kao da sluam kako nas iz dna due proklinje: Dabogda vam nesrean bio taj rat to ste ga zapoeli u zao as za vae glave! Mora da vam bude nesrean kad ne znate ni ta ste zapoeli. Rat i pljaka idu zajedno, a vi bi htjeli da ih rastavite - dabogda vam se meso s kostima rastavljalo! Ostadoe mi kljusad bosa, ne date ovjeku ni potkov da uzme - dae jaki bog da vas bose tjeraju po snijegu i da vas vrelim olovom potkivaju!... Ne mogu vie da ga sluam, ne mogu ni da spavam od te njegove kletve to se ve odavno ostvaruje. Ustadoh, a Ivan ree: "Zna li kud si krenuo?" "Znam: pogledau kako je napolju."

"Gledao sam ja malo prije: kia i tmua. Niko nam nee doi po ovom vremenu, nema opasnosti." "Ti to ne spava kad je nema?" "Nee mi se, ne da neki stari avo." Promrzle su mu noge na Dubu, otpali su mu prsti u bolnici na abljaku, to je taj avo to mu ne da da spava kad kia pada. Izaao sam; pipam ispred oiju - da ih ne izgubim. Danju se s obronka vidi desetak sela, sad samo tama. Ni pas da zalaje, ni ovjek da lelekne - doe meni da leleknem nad pustinjom. Samo na dnu doline varo svjetluca - gomila ljake u kojoj se gasi malo ara. Mora da je varo na istom mjestu gdje je i prije bila, ali meni se ini da se od straha pomakla u stranu i smanjila. Drhtala je i zbijala se sama u sebe od straha kad smo s pukama navalili da je oslobaamo, kad su s konjima i vreama navalili da je opljakaju. Jedva smo je od seljaka, od pljake odbranili; pri tom smo svu naklonost i povjerenje sela izgubili - zato se sad potitena raja u meni pita: zato smo je branili? "Odmaraj se, Lado", kae Ivan. "Lezi, pa e zaspati." "Imam i ja mog avola, ne da mi." "Imaemo sjutra dosta posla, treba da smo odmorni." "Kakvog posla?" "Da traimo Nika, moda vazdan." "I moda ga vazdan neemo nai, malo je jedan dan za to." "Ako bude malo, traiemo ga kad se vratimo. Imaemo vremena." On to kae kao da mu je svejedno. Njemu je moda sad svejedno: uzdigao se iznad linog interesa, a ja nijesam. Vie bih volio da Nika traimo poslije povratka, pa bez urbe, polako da ga traimo i sve naokolo razgledamo. Spustio bih se nou do Mee - da pogledam duvarinu stare kue Tajovia; da pogledam je li trava izrasla na ognjitu gdje je Dana spremala priganice za praznike, je li divlja loza ispruila glavu nad ognjitem gdje su verige visile, jesu li se omladile stare ljive osmuene paljevinom... Poslije bih se popeo do Laza, do Ljetnjikovca, da posjetim Ivu s Malim. Nemam nita za poklon da im odnesem - ni jabuku, zelene su sad jabuke. Ne mogu nita da im pomognem, samo da vide da sam iv i da jo ima nekog ko na njih misli. To bi ih malo ohrabrilo, a i meni bi smirilo duu - moda nije sve crno kao to mi se ponekad ini. Zato mislim, bolje je poslije povratka - imaemo vie vremena. Imaemo vremena dok smo ivi, a i poslije emo ga imati dok dojadi i dok nas sve ivo zaboravi, sasvim dok nas zaboravi kao da nas nije ni bilo na toj zemIji. Ba ne treba aliti za vremenom; ono je prazno neto - iz praznine u prazninu - to

ravnomjerno curi i curi i nikad se ne utroi. Prazno je, a ipak ima zube; moda i nema nieg drugog osim zuba - mljacka, gloe i odnosi, a nikad nita ne donosi - nema odakle. Skoro ga ujem kako grize, zubima od vode i vazduha, sa svakom kapljom kie grize. Ne ujem ga samo kad spavam, zato mi Ivan kae: "Spavaj!" To i hou. Zatvorio sam oi, a onaj glas iz daljine, iz potopljenih sela i prolosti, sad sasvim razgovijetno doziva i pita: Zato smo mi to spasavali trgovce, duane, ifte varoke od seljaka?... Zbunio me, ne znam ta da mu odgovorim - ni meni nije sasvim jasno zato smo se u to uplitali. U ono vrijeme bilo je nekih odgovora, nai su ih izvikivali i kad ih niko ne pita: da se red ouva, da se svojina potuje i imovina titi, da se ne cijepa jedinstvo naroda u sudbonosnim danima... Meni je to i onda liilo na uplje praznine govorancije i udio sam se ta je to naspjelo naima da uvaju jedinstvo s advokatima i trgovcima, kad su trgovci hulja do hulje odozgo do dolje. Koliko je meni poznato, trgovci ba nita niije nijesu potovali, samo su strpljivo pretakali gro po gro iz tuih depova u svoje. Neke elave i neke podnadule i svakojake hulje iza tezge to krivo mjere i krivo broje, to sa smijehom lau i bez stida se krivo kunu - oni su, u stvari, bili tiha pljaka to je trajala godinama i prezirala opljakane seljaine s opancima kao izuzetnu nau narodnu bruku. Ni sad ja ne znam zacijelo zato bi ta oprezna pljaka bila neto potenija od hune seljake otme, kratke, koja bi se za dva dana istutnjala. To su njihovi stari obiaji, na neki nain uzakonjeni, i vjeni rauni sela i grada koji se tako svakog rata svode da uspostave poremeenu ravnoteu. Mi smo ih, nezvani, pobrkali - zato nas sad slono mrze i jedni i drugi. Bolje bi bilo da smo se zabavili neim drugim, vojskom, frontom, ime bilo, dok to proe - nek se bez nas sveti ko hoe i bez nas brani ko moe. Nita se ne bi dogodilo gore od onoga to se dogodilo, samo bi bilo manje onog novca to su ga trgovci poklonili vojvodama da nas tamane. Sigurno bi bilo manje novca - seljak bi ga vozdigao i ita bi se nakupovao. Selo nas poslije ne bi gonilo, ili bar ne tako slono - samo bi se pravilo da nas goni, a u stvari bi nas uvalo s nadom na neku novu pljaku... To je taj avo: kad danju makar malo odspavam, nou mi naiu buljucima aave neke misli bez veze, bez pameti, sline pomahnitalim ovcama. Bile su bez obana, sasvim same i zaboravljene ve odavno. Niko ih nije pazio, gladne, dok su tumarale po prolosti i pabirile pogrenu travu to je za naim i za tuim tragovima izrastala. Pijane od sokova te grijeh-trave, one sad vrtoglavaju i posru po pomrini, tuno bleje i kroz blejanje pripitkuju zato ovo i zato ono - kao da se prolost moe povratiti i nekim drugim sjemenima zasijati. Uzalud im govorim da ne moe, one svejedno navaljuju i mucaju: kako bi bilo da je bar malo drukije bilo sve ovo to je bilo i prolo? Nikako, viem najzad, nita vam ne bi pomoglo! To to je bilo, najbolje je bilo od svega to je moglo da bude. Drugo sjeme tu se ne bi primilo - ili ga tlo ne bi htjelo, ili bi ga prema svojoj udi u neto gore prometnulo. Ko bude traio prvi uzrok, neka prije svega stavi glad - nee se prevariti. Ili bolje: strah od gladi, jer prvo se strah pojavio. Po sui je narod nanjuio da nailaze paljevine i sve ostalo, jer nikad nesrea bez duge pratnje ne dolazi. Proroci su najavili rane mrazeve na zelene kukuruze: bie glad kao prolog rata, bie godina kao Arslan-paina godina, i kao Din-paina i Kariman-paina da se po zlu pamti sto godina. Izbjeglice su se vrzmale naokolo, gladna djeca su iskrsavala tu i

tamo, guslari su izvukli iz dna pamenja stare pjesme o starim gladima kad se ovjek turio za tovar ita, kad se odlazilo i selilo i uz put od gladi umiralo, kad je brat brata izdavao za aku brana, kad su se i velika plemena obrukala: Izdadoe Lakci i Brzaci Kostreani do navrh Zminice I Roani, stare uzdanice... Onda smo tek matali o ustanku, o slobodi, i udili smo se to je seljak tmuran, a on je u sebi raunao: neu nai ita ni do Boia, pomrijee mi djeurlija od gladi, a poslije mi je svejedno je li ropstvo ili sloboda... Da izda, nije pomiljao, ne bi on to - pa da ga pjesma kori do beskraja - a zato je smiljao gdje da udari, gdje da neku veliku pljaku zakai i gdje da je za crne dane sauva. Krenuo je prvo na varo i trgovce - nai mu nijesu dali ni zubom nita da zakai; zatim se spremio na muslimane - nai su ga i tu omeli. Vie nije imalo ta da se bira, ostali smo mu samo mi - da nas ive izdaje i mrtve prodaje do posljednjeg. Tako je izdrao od Boia do kopriva, sad se ve nada da e sastaviti do novog ita. Vie se i ne kaje, navikao je i ima opravdanje: nije mnogo bolje bilo ni za Arslan-paine godine. BOL KAO NO PREPRIJEEN S one strane, kroz sunerasti zid daljine, bez oblika se pojavljuje i u prazninu iezava pramen glasa. U poetku ga primam ravnoduno i zaboravljam ga im iezne - ne znam je li od vjetra ili od magle. On se opet izdvaja iz nitavila, izbija na povrinu u dva kraka, lebdi u tmui i kree se. Pribliio se, pojaao; prepoznajem da su stalno dva ista kraka, upravo dva vokala - moje ime. Zove me neko, sjetih se najzad, i ne bi mi drago. Taj to zove ne zna gdje sam i ne nada se da e me nai. Po boji glasa ini mi se da je to ovjek koji se davi i trai da mu pruim ruku. Mrak je, ne vidi se, ne mogu da mu pruim ruku - ne znam gdje je ni voda ni obala. Probudih se sasvim i sjedoh ekajui da se ponovo javi. Uznemiren mojim pokretom, skoi Vasilj: "ta je, Lado?" "Priulo mi se da me neko zove." "Jesi li bio budan?" "Ne, nego kroz san." On oslunu. "Nema nikog. I meni tako u snu doe." "Treba li da ugasim vatru?" "Neka je, sama e se", i odmah zaspa. Prestala je kia. Kapi se cijede s nekog lista na krov - svaka se posebno razaznaje. Osim kapi nema nieg u pustinji. Oni glasovi, stvarno - bili su san - inae bi se ponovili. I u snu je ovjek sujetan - sve to uje ili mu se priini, sklon je da tumai kao da se na njega odnosi. Svejedno, ne mogu da zaboravim one glasove. Oni su mi probudili zebnje koje sam jedva smirio. Ako to zaista nije bio doziv, bilo je onda privienje doziva - a ni privienja se ne pojavljuju bez razloga. Jauknuo je neko u daljini, a to je bolom zbijen pramiak vazduha hitnuo u neznan prema meni - kao to ovjek od jada doziva mrtvu majku. Moda je Iva s djetetom,

ali ono nije bio enski glas. Bio je muki, promukao i izoblien od patnje. Moda je Nenad Lukin, negdje u Bosni - ranjen je, a nema ko da ga iznese; ili je Luka Ostojin, starac - umire u kolainskom zatvoru... Ko je da je, uzalud me zove. Nije potrebno da mu se pravdam, zna i sam da je uzalud. Ne valja mi ovo to stalno mislim o svojima, o rodbini - stradaju i drugi koliko ko moe, ak i vie. Daj neto drugo, samo da ne mislim na to! Sjenke igraju po brvnima. Najzad je zaspao i Ivan Vidri pa tiho die. Mora da mu je san iznenada doao, drukije on ne bi ostavio vatru da gori. Jedan ugarak se dri, izranjavan: oblijeu ga leptirovi plamiaka u rojevima - jedni zlatni a drugi ljubiasti, pojavi se i neki s crvenim krilima. Oni se pregone meusobno, pritom mnogi zalutaju u prazninu i izginu. Sve manje ih je. Osjea se ljut dim smole. Nije tano da je dim izrod vatre kao to sam ja mislio, on je samo njen pla; dvojak je to pla - jedan pri raanju, drugi ispred gaenja. I ovjek ima ta dva razlina plaa, i revolucija, i ogromna blatnjava kugla to je nekad zvijezda bila... Zaspao sam tako, naoh se u Gluvlju kod ovaca: jesen, zlatno, dogorela obanska vatra. Ispreta neko iz pepela gomilu peenih krompira kora im je progorela, crvenkasta i mirie. Drai me taj miris, jedva ekam kad e se ve jednom poeti s jelom. Sve su djevojke oko mene - iz Mee, iz Utrga, s Kalemegdana; nazire se meu njima i ona mala, bosonoga, pijunaa Veljka Pleovia - kad god opazi da je gledam, ona postaje nevidljiva. One ne mare za uinu, dorasle su za udaju - zato se pregone kao leptirovi i stalno mau maramama da odbiju prosce koje ne ele: "Tamo, dime, gospodine, tamo su ti vrata - od srebra i zlata"... Pod kouljama su im nabrekle grudi, zbog neeg vole da pruim ruku sasvim blizu, pa da pobjegnu prije nego dodirnem. Bose noge im se bjelasaju ispod zavitlanih sukanja dok sasvim brzo obigravaju oko vatre i gube se jedna za drugom kao u igri sakrivanja. Sve su se posakrivale iza progrualih kupinjaka, iza ograda i po jarugama sjenovitim od potamnjele johovine. Pjesma im se davno ugasila, svake jeseni se tako pjesme gase. Osjetih da sam usamljen ostao i da na vratima nezvan neko stoji. Nemam dovoljno hrabrosti da odlijepim kapke i pogledam, ali mu sjenku ve osjeam kako teka postaje. Nije potrebno ni da otvaram oi: on dri pitolj u ruci i trai me pogledom. Pokuavam da smislim neto prije nego primijeti da sam budan, a to je kao da sam sebe vitlam u nekom sasvim tijesnom prostoru. Napipao sam najzad puku - iznenadih se kako je teka i nezgrapna. U stvari ona nije teka, nego ju je neto pritisnulo - ne mogu je izvui bez trzaja. Da prosto skoim i pobjegnem - neu ni to: bilo bi smijeno. Sjetih se pitolja, ali onaj me dri u ahu - samo eka da uinim potez. Ostaje mi jedino da odugovlaim, a ni to se dugo ne moe. Razmiljam ve nekoliko trenutaka, ubrzano i s groznicom, a nikako ne mogu da se sjetim kad sam to i kako upao u tu klopku. Naokolo je haotian predio dolina i breuljaka osvijetljenih nejednako, a u daljini je naselje s vatrama. Vasilj i Ivan su bili sa mnom - nekako su se vjeto izvukli. Sigurno su kroz zadnji izlaz, tamo gdje je Ivan naao izlaz, a mene su ostavili ko zna zato. Moda im se uinilo da sam ve izaao, ili su i jedan i drugi pomislili da e me probuditi onaj drugi. Krivo mi je na njih, a ipak je bolje to su izali. I prirodno je - u takvim stanjima ovjek prvo svoju kou spasava. Treba tu stvar da zapamtim, rekoh o sebi, svoja koa je najsvetija zastava. A ba i nije potrebno da pamtim, rekoh zatim; kasno je ve, i neki smrad bije iz toga. Neu to, baci to, usmrdio bi se svijet i

ivot kad bi samo koa bila zastava!... Pogledah iskosa prema vratima - ona su dopola otvorena. Tako stoje, hladna struja od njih bije. Od straha me zabolje prazno mjesto usred stomaka i bol poe da krui. Zglobovi, koji su dotle mirovali, popustie drhtavici. Oi mi se ovlaie, ne od dima, nego od tuge i podrugljive samilosti nad samim sobom: mislio si da si vrst ovjek i prekaljen, a sad pogledaj ta si! Smuilo mi se do povraanja, ne mogu ni da diem i sav sam smuen - jedva se otimam od vrtoglavice. Tako je svakom kad pada, pomislih da se bar malo opravdam, tako je i onima prije bilo. Kad se pree neka granica u padanju, poslije vie nema uspravljanja - svijet ostane zavazda nakrivljen. Tu sam negdje, na toj granici, treba brzo da se zaustavim ili bar da na neto vrsto padnem - dosta mi je ovog rastapanja! Brzo sam se okrenuo, izvukoh pitolj, ostalo mi je samo da ispruim ruku, a ovjek s vrata progovori: "Ostavi to! Bolje je da ostavi, gledam te ja." Ruka mi klonu prije nego sam napipao obara. Poeh da se predomiljam: on govori skoro kao ovjek, nudi mi neki mali izbor - moda bi tu moglo da se odugovlai i pogaa bar dok uvrstim zglobove i napipam obara. Ponudie mi da se predam - jo uvijek nas vie cijene ive nego mrtve. Glas mu je udan; u stvari, to nije njegov prirodni glas: stavio je ravasto drvce izmeu dva reda zuba da se pri govoru ne pozna ko je. Koja mu je potreba da se krije? On ili je od onih andarskih lukavaca to sve kriju, ili je neko u koga smo imali povjerenje pa jo ne eli da ga izgubi. Najgora je ba ta vrsta to je sticala povjerenje na obje strane i ekala da vidi kud e prevagnuti. Uh, to bih volio da ga smaknem! Slae bih smakao jednog takvog nego tri otvorena... "Koji ste to unutra", upita. Moda on stvarno ne zna koji smo. eka da mu kaemo, pa da se prema tome upravlja. Ima nekog od svojte meu naima, ili se nekom posebno ukivio zbog neke svae bog zna otkad, zato pita. Ponudie nam da se predamo, da se na njegovu rije oslonimo, i zaklee se u sve svece da nam ivotima nita biti nee. Tako su druge prevarili, ali nas nee. Glas mu nije neprijatan kao u poetku, ili ga je vjeto priguio - ima u njemu, ispod promuklosti, neto meko i poznato. Podsjea me na nekog taj glas, tu mi je negdje sasvim blizu da se sjetim iji je - sjetiu se ako jo neto progovori prije nego opali. Za trenutak pomislih na Vuja Drenkovia - voli on da se istakne gdje je opasno, i voli da ovjeka dri u ahu - ali se samo glas ne slae. "De, guknite golubovi", podsmjehnu se. "Neu vam nita uiniti, evo asna rije partizanska, samo da se popri amo." Stari je trik ta "asna rije partizanska" - dosta su nas njome navarali krajem zime i u proljee. Vjerovali smo da je svako poten, naroito kad se njome zakune, a oni su to opazili i iskoristili. Ponekad su i na kape stavljali nae znake, ulazili u jedinice, muvali se po terenu i ubijali nam iznenada komesare. Odavno im vie to ne pali, udim se to ovaj pokuava. Ispruih ruku da ga gaam, on pade k zemlji i iz zaklona viknu: "Ne mrdaj!" "Mrdnuu, vala, da su ti zubi od elika", ree Vasilj i zveknu pukom. Onaj spolja ispljunu ravasto drvce iz usta i progovori istim glasom Nika Sajkova: "Jesi li ti to, Vasilju!" "Jesam, budalo!"

"Pa to se ne kae, idiote!". "Kako da se kaem, ludae, kad si glas promijenio!" Brzo spustih ruku da ga nehotice ne ubijem, i vratih pitolj u futrolu da ga namjerno ne ubijem u ljutini to nadoe. Znoj me oblio, obrisah lice da ne vide. Niko ue i potra da se ljubi. Prirodno bi bilo da se i ja obradujem, kao Vasilj, i da skoim, a nemam volje. Noge su mi se presjekle. Gadi mi se od pretrpljenog straha, a i od stida to je strah bio bez razloga. Vie bih volio, ini mi se, bar bih se istije osjeao da je to bila stvarna opasnost. Ovako se sve izmetnulo u podvalu, a ja nemam snage ni sam sebi da se nasmijem. Ustao sam najzad; jedva se drim na nogama, sve mi igra pred oima. Pruih mu ruku - ona drhti. Krivo mi je to e po drhtanju opaziti kako sam se uplaio. Sreom, on nita ne opazi - vrsto je zgrabio moju ruku, srdano je trese i udi se kako mi je brzo narasla brada. Izvukoh ruku - suvino mi je to njegovo oduevljenje. I on itav, dronjaviji od mene, izgladnio, lii na potkopanu stijenu koja se samo udom dri i svaki as moe pasti. Ivan ga gleda, po glasu se vidi da je mrzovoljan: "ta bi bilo, Niko, da si ovako nabasao na one to te trae?" "Ne bi mi bilo prvi put." "Znai - ve si. A zato to?" "utim po tri dana, i po deset, pa bar s njima da popri am." "Moglo se dogoditi da te mi ubijemo." "Svata moe da se dogodi." "Ja mislim da to nije pametno." "Moda nije", ree Niko i sjede. Zamislio se, pa iznenada zapita: "A je li pametno to ja tuda lutam i vrljam kao konj po praznoj slami? Tumaram tu kao nekakav aavi Robinson po ostrvu, i uljam se i istim vake sa sebe, to mi je sav posao. emu slui to i za koga je pametno, kome je korisno to moje sadanje postojanje odstranjeno iz drutva, iz borbe, iz ivota i svega?"... Nekoliko trenutaka ekao je odgovor, zatim produi: "Kad sam ja to pogrijeio, Ivane? I ta? Izvravao sam i kad se ne slaem, prihvatao sam i ono to su drugi izbjegavali - pa zato ste me onda ovako sputali ovdje gdje moram da se sklanjam od potjere, od patrola, od ena, od djece, od svega da se sklanjam kao da sam gubavac? Bar da znam ko me to kaznio i zato, malo bi mi lake bilo, ali - ne znam. I vie ba ne znam ta je pametno, a ta nije"... Prije dva mjeseca znao je ta je pametno: da okupimo ostatke i da se probijemo do borakih jedinica. Time bismo spasili neto ljudstva i svima bi nam bolje bilo. Ali onda je Marti razmahnuo direktivom kao sabljom i odrao govoranciju: ruski su seljaci boljevike ive u zemlju zakopavali, a Partija je na mjesto zakopanih slala druge da budu zakopani ili da se odre!... Mi smo utali,

inilo nam se da ima pravo, a on je korio Nika to nema ni truna komunistikog morala i portvovanja. Poslije Marti sam nije ekao da ga seljaci ivog ili mrtvog zakopavaju - obnovio je staro kumstvo s etnikim komandantom Arseniem, predao se, sjedi kod kue i moda sprema ispite. To je on kaznio Nika, i mene, i Vasilja; a Ivan se sam kaznio - zato ga ne alim. Ne alim ni Nika: on je od onih to izgledaju tvri nego to ovjek treba da bude. ak i kad se ale, ine to napadajui. Slian je kamenu - nikom ne pada na um da zaali neki kamen, ak ni u trenutku kad se kotrlja u provaliju: dolje mu nee biti gore nego to mu je bilo gore. I sad, u svjetlosti vatre koju je Vasilj podstakao - lice mu je otro isklesano iz pravih i kosih linija koje se otro lome pri susretu i lie na pukotine. Sav je od ukrtenih pukotina, a dri se i drae se bog zna dokle. Takva lica se ne mijenjaju, nego im samo osvjetljenje pri promjenama daje neto drukiji izraz. U tome su slina sa stijenama: tmurna na kii, udna u magli, osmjehuju se u crvenom suncu sa zalaska. Ivan Vidri je odmah popustio, ima on onu srenu vjetinu da popusti im uvidi da nije u pravu. Smjeka se kao krivac, nudi duvanom, a Niko se misli da li da prihvati. Zamotao je cigaretu, upalio je ugarkom - udno uvlai kao ovjek koji bar tri dana nije puio. Moda i due nije puio, jer - ko da mu da? Doe mi da ga zaalim, ali onda se sjetih kako me uplaio, i - sve se ohladi. Onaj bol u trbuhu stoji i dalje kao no preprijeen izmeau mene i njega. Znam: nije htio da me tako rani, ali bol od toga nita manji ne biva; ak je i vei, ve se plaim da dugo neu moi da ga zaboravim. "Nijesam znao da tako stoji stvar", kae Ivan. "Stoji i gore, ne moe odjednom sve to da se kae." "Veljko se ne ali." "Ne bih ni ja da sam na njegovom mjestu - on ipak neto radi. Ima ovjek roake, itavo bratstvo - uvaju ga. ak i oni to ne vole komuniste - njega uvaju, jer njihov je. Ugledaju se na Ramovie: u svakoj stranci da ima nekog svoga, pomae ga kad mu je teko, zadui ga, pa poslije mora i on tebi da pomogne. To jeste trgovina s njihove strane, ali Veljko zato moe da radi, a to je vana stvar. Da mi je bar neto da radim, makar najsitnije, znao bih zato sam tu, ali ovdje je sasvim drugo. Za ove ovdje ja sam stranac, kao to je i moj otac bio stranac, i krivo im je da se odrim kad se nijesu odrali njihovi roaci. Nekad mi prue neto za jelo, a vidim - prebroje mi zalogaje. I onda kau: "Drugi put ne svraaj, nemamo ni za sebe, ali ako vidi Vidria ili Ivania, ili Lada - neka svrate." Tu gdje za mene nema, za vas ima - dosadi to kad se negdje odmetnitvo nasljeuje s oca na sina"... Glas mu kripi kao da no na brusu otri dok govori. Ponekad bljesne varnica, drugi put na brus kapne jetka suza iznutra. Strah me da e odjednom zaplakati, a onda u i ja, i svi. Sve je to zbog ogromnog razmaka izmeu onog to imamo i onog to hoemo da imamo, jer mi nijesmo ni slutili kakva je to provalija i kako je treba ispuniti prije nego se pree. Plemenski ivot je jo tu dolje, pod pomrinom, i neta od plemstva i neto od rodovskog - stari korijeni, ile, ilice, sve premreeno bog zna dokle. Trae kuevie i nas prisiljavaju da ih traimo, mora time da se plati za vjekove obanstva i hajduije. I sve to je prolo, nee da prizna da je prolo dok se dobro ne osveti onome to na njegovo

mjesto dolazi. NI TRAVA NIJE RAVNOPRAVNA Leim na suncu, pod nebom, u mirisu klekovih grana i ila. Gladan sam kao obi no, ali to me ne spreava da mislim na druge stvari i da se lijepo zabavljam gledajui kako Lim tee. On je prekono na nekim mjestima ostavio staro korito, kao to vampir grob ostavlja, i poao da tumara naokolo. Uz put je vrbljake raupao i pokvario obanska igralita. Jednim jaim rukavcem ispod puta nazidao je branu od stabala i kamenja da sam sebe zaustavi i vrati. Ne moe on bez nemira i mijenjanja, nikad nije zadovoljan; da je drukiji, ne bi ga zvali mukim imenom - Lim. Poslije svake kie drukije izgleda, kad god ga ponovo vidim mlai izgleda, time u mom sjeanju obnavlja udesan prizor stalnog pokreta, sliku vjeno mlade snage i uporne borbe s vremenom koju sam pri prvom susretu, negdje davno u djetinjstvu, naslutio u njegovom hujanju. Jedna eva prozvida kao metak u nebo i zacirikta. "Velikog li veselja", ree Ivan. "Sunulo joj u glavu, hoe gore, a gore ba nieg za veselje nema - vazduh, nebo, ni gusjenica nema." "Sune i nama tako", ree Vasilj. "Zato smo ovdje." "O emu sad misli, Niko", upita Ivan. "Volio bih da ujem zviduk voza, odavno ga nijesam cuo." Vasilj podie glavu i pogleda ga - ali li se on to? Ne, dosadila mu je tiina, kae; mnogo je ima ovdje, a prekida je samo pucnjava kad krene potjera. Meni je naprotiv dosadilo da sluam kako priaju o potjerama; vie bih volio da je sasvim tiho, da na miru gledam selo Ravan u ravnici pored Lima. Bijeli se komad ceste u zelenilu, ui na okuci ona ista kua u kojoj je moj otac Joko drao han i, umjesto da slui pie, svaao se s komitima, sa andarmima, sa svakim. Ona mrlja ispod ceste - bunar je; oko bunara sam bos tutnjio na vrbovom konju kad su svatovi prolazili. Htio bih opet to, a ne moe se. Sad me sve to odozdo hladno sreta, blijedim pogledom, kao stranca kojeg nikad vidjelo nije. Skoro me ljuti ta ravnodunost stvari i predjela, pa iako je prirodna; ini mi se da su od stvari i od prirode ljudi nauili da ljude hladno gledaju i namjerno zaboravljaju. Oni su opet poeli razgovor, ali to sad vie lii na priu: bila je negdje nekakva livada, neije posljednje pare oevine, njegova jedina veza sa zemljom, a on je pristao da se proda za pedeset kila ita. Kupila ju je neka Miklja koju zbog neeg zovu Miklja-pljaka. Nije "zbog neeg", nego se ja sjeam kad je to bilo: odlazila je s pljakaima u Bihor i dogonila opljakanu stoku iste godine kad se udala; nametala se Vuku DJemiu, htjela je da ide s njim u drutvu, a on to zbog neeg nije htio. U selu su je nazivali posebno za nju skovanim izrazom - vuk s vaginom; ona je znala kako je zovu, Vuko joj je to kazao, i nimalo se nije ljutila. Sad je, eto, kupila livadu, a nita ne da za nju - nemam, kae, a zna se da ima; tui me, kae, jer zna da on nema gdje da je tui. Tako, nada se da e on poginuti, a onda joj livada dabe ostaje... "Trebalo bi je mokrim konopcem", rekoh u iznenadnom ogorenju. "Kako", zaudi se Ivan i pogleda me crvenkastim oima. "Po debelom mesu - konopcem", objasnih mu. "Da joj se zabaci suknja preko glave pa po golome - dok sve poareni." Ivan zatvori oi i odmahnu glavom: "ta ti pada na um!"

"Onda bi etnici tu njenu arenu stranjicu na sva crkvena zvona", ree Vasilj. "Dolazilo je i meni da je izbijem", ree Niko, "a ti bi onda glasao da me iskljuite." Outah. Nijesam znao, prosto nijesam povezao da je Niko taj koji je prodao livadu. Rekao sam bez razmiljanja, ta bi po pravdi trebalo da se uradi; ali, poto je Niko u pitanju - stvar se mijenja. Naravno, Niko nema prava na pravdu ak ni kod nas, kao ni mi, niko od nas. Nek trpi! Ko ga je tjerao da bude komunista, i jo da bude lan Partije? Prvo se namuio dok je to postao, a tek sad vidi - vezane ruke!... Treba da ivi od vazduha, od ideja i zraenja budunosti, jer zbilja bi to strano odjeknulo u narodu kad bi nasiljem pokuao da ostvari ono to se bez nasilja ne moe. Jedan od naih da iskamdija Miklju - moglo bi to da kodi frontu i saradnji Staljina i erila. Ne, ni ja ne bih htio da zavadim saveznike, zato tiho liem ono to sam pljunuo i slaem se: nama nita ne mora da se plati i ne priznaje se da je nae ako se sluajno nekom drugom svia. Ako neko mora da se rtvuje, onda smo to mi na prvom mjestu, i na drugom i na treem, do beskraja. "Kako je Leko?" "Ne znam", ree Niko. "Zar nikad nijesi svraao?" "Jesam triput, i triput se pokajao." "Zato pokajao?" "Zato to se on krije od mene kao od prokletstva. Svi se kriju, pa i on najzad. Ona njegova ena izae i epa se za oba direka da ne uem preko nje ive po tome znam da je on negdje unutra, na tavanu ili u izbi. Nije kod kue, kae ena, i nemoj vie da svraa - naa je kua pod okom. Pa i jeste - sad su sve kue pod okom i sve su nae porodice na zub uzete, prijete im, zlostavljaju, ne daju im ni soli da kupe. ak i goveda su im kanjena, podivljala bez soli i mrava. Ne bi ni trebalo da svraam, jer to su stvarno nai, ne daju im ni da budu nita drugo nego nai - pa zato jo i ja da ih izlaem opasnosti? Ne samo to im mue stoku, nego ne daju ni trava u livadama da im bude ravnopravna; da nije ovih kia, njihove bi se livade izdaleka poznavale: izgubili su pravo da ih navodnjavaju." "A njive, kukuruz, jesu li im i to zabranili?" "Kako gdje, zavisi od komija. Zabranie ako bude sue." Upitah za Galja, a Niko promrmlja: "Galjo, kao Galjo"... "Zar nita bolje", upita Ivan. "Ne, nego gore." "ta moe da bude gore?" "Mislio sam i ja da ne moe, ali Galjo je pronaao nain. Ne treba ih ni uporeivati, krivo bi bilo, jer Galjo prosto nadaleko smrdi od straha. Ako hoe da upropasti nekoga, da ovjek sasvim izgubi vjeru u ljude i da mu se

smrkne, poalji ga da malo s Galjom porazgovara. Da si ga vidio izbliza, kao ja, i tebe bi prola volja." Htio bi da prestane, mrsko mu je, ali Ivan ne da - ispituje nit po nit, hoe sve do dna da opipa, kao da nalazi bog zna kakvu nasladu u tom uzaludnom prekopavanju ruevina. Znali smo kako je Galjo udesio da ga toboe iznenada zarobi njegov tast s drutvom. Saekali su ga, uzeli mu oruje i pustili ga da sjedi kod kue; htjeli su, a i uspjeli su, da njegovim primjerom privole na predaju neke skojevce i nepartijce to su bili preostali. Bilo je jo nekoliko takvih sluajeva ugovorenog zarobljavanja - Ivan se ustremio da ih proui do sitnica. Zajedno s Galjom bio je zarobljen neki seljak kod kojeg se sluajno zatekla Nikova puka - tako je Niko odjednom ostao bez drutva i bez oruja. Ostala mu je samo ofanzivna bomba, jedna jedina, koju je ranije bio od Galja uzajmio - sjutradan je Galjo poslao majku da ona od Nika iskami i to, da ga sasvim bez odbrane ostavi. "Valjda mu je nijesi dao", zgranu se Vasilj. "Jesam, poslao sam mu je." "Pa ti si sasvim lud!" "Zgadilo mi se bilo." "Kad ti se zgadi, pobljuj, a ne da daje oruje! "Moe ponekad ovjek od samog gaenja da poludi, a onda ne zna ta radi." Dao ju je, sad se i ja sjeam: u Mojkovac je Niko stigao bez iega, kao neki pogorelac u dronjcima. Onda su mu se rugali iza lea, naroito oni iz komande mjesta i iz komiteta: pustio je da mu etnici zgule oruje, a ne stidi se da kritikuje. Ne znam ta im je zamjerio, vidio sam samo da ih je zaboljelo i da mu to nee zaboraviti. U stvari: priina je pria kad se kae da je kritika potrebna, - priaju je gornji kad donje kritikuju, inae niko ne voli zamjerke. Bilo bi neprirodno da ih voli, bila bi to neka vrsta psihikog mazohizma, a na Balkanu se od toga nikad nije bolovalo. Ono od ega nai boluju, i ja isti, osveta je: im ti neko malo nakodi, ti e njemu dvaput vie - ne zub za zub, nego dva zuba za jedan. Trebalo je Nika da poalju u udarni bataljon - odlagali su dan po dan dok ta mogunost nije propala. Poslije vie nije imao ta da bira. "Jesi li viao Galja od onda", pita ga Ivan. "Jesam. Upao sam mu u kuu za dana, prije nego je zakljuao." "Pa ta kae?" "Kae: kumim te bogom i svetim Jovanom, izlazi mi iz kue!" "to ga ne podsjeti da je bio lan Partije?" "Nijesam imao vremena, jer on je to stalno ponavljao dok mi se zgadilo. On je, ini mi se, mislio da sam avo, ili neto slino - avola ovdje tjeraju imenom svetog Jovana."

Nasmija se iznenada, otkrie se rasklimatani zubi u natrulim desnima. Jedan potoi sukrvice procure otuda, on ga obrisa dlanom i postidje se. Ivan ga gleda sleenim oima - vie ni on nema ta da pita. Sve je jasno, stvari stoje gore nego to je mislio, dosta slino onom to sam ja govorio u trenucima kad me savlada ogorenje. To je uglavnom posljedica pogreke koju smo uinili kad smo vratili etu s Tare na Lim, u zaviaj. Onda se samo Niko opirao: kud da se vraamo, jesmo li ludi, to je dezerterstvo a ne vraanje, rasprsnue nam se ljudstvo tamo da ga vie nikad ne skupimo, izgubiemo etu za deset dana... Sve je tano predvidio, a uzalud mu je bilo - esto bolje prou oni to ne predviaju. Komandir je bio izdajica, Vasilj i ja zadrijemali od umora, ljudstvo eljno kaamaka, a komesar Veljko Pleovi je i kroz drijem osjeao da e nai oslonca kod roaka. Neki se uhvatie za "vezu s narodom", napravie od nje teoriju i napumpae je kao balon: uvijek je na Limu bilo odmetnika i uvijek ih je narod hranio, hranie i nas... Ivan onda nije bio s nama, a i da je bio - ne bi se mnogo drukije odigralo. Seljaci su bili u veini, i bilo im je dosadilo da gladuju na tuem terenu - prekono bi se okupili i nestali. Htjeli smo da sauvamo jedinstvo ete, jer bila je stvarno lijepa eta, i sasvim hrabra kad se bije - a u stvari smo klizili niz brdo. Ovih gadnih dolina ovdje bili smo se strano zaeljeli, zato nam se priinjavalo da i one nas ele. I eljele su nas, ali ne da ivi vrljamo po njima, nego da nas jednog za drugim usisaju u se, pokopaju i zelenom travom pokriju. One noi nije bila trava, samo snijeg mek od jugovine. Prljav snijeg, dronjavo nebo, bjelasaju se brezova stabla kao skeleti. Uzbrdicom se penje eta, preko Tare se uju psi i dozivi etnikih straa. Odjednom Niko izae iz reda i sjede kraj prtine. Uhvatio se za glavu, zaljulja se i isprui - zaronio je licem u snijeg kao da se saaptava s majkom zemljom. Prolaze ljudi pored njega, niko ga ne pita ta ga boli, niko mu ne prua ruku. Prolaze i oni iz Utrga kao da ga ne poznaju - svima im se zamjerio to je htio da ih udalji od Lima i kaamaka. Prooh i ja, i meni se zamjerio jer je tano predvidio ta e biti. Hoe tu da ostane, mislio sam, a poslije e pristupiti nekoj drugoj jedinici; pa nek ostane, rekoh u sebi, on je i onako skoro stranac meu nama - otkad je Jug Jeremi poginuo, on vie nema druga meu nama. "Zato ne osta zimus na Tari", upitah ga. "Mogao si da stupi u neku drugu etu, svaka bi te primila." "Na isto bi se svelo, poslije su i njih vraali u pozadinu." "Trebalo je ovjek da se provercuje", ree Vasilj. "Meni ne bi odgovaralo da se vercujem." Ne znam zato o tome govorimo - prolo je, daleko je, ne moe se popraviti. Sad smo tu. Oko nas je sitno klekovo bunje - bodljikav gusti s upletenim granama. Potjera nam se ne moe privui, uli bismo je im se priblii. Ispod nas su gladna sela, iznad nas sunce. Kad nas uhvati drijem od sunanja, zagnjurimo glave pod granje; kad nas glad uhvati, pijemo pomalo vode iz uturice. Peemo gola lea i rebra, a nikako da istjeramo zimu i jezu to se unutra nakupila. Poao je Niko nekud da potrai neto hrane - trebalo bi ve da se vrati. Izdaleka se uje ovnujsko zvono; kad pokuam da odredim s koje padine, ono umukne. Cestom zvrje kamioni s vojnicima. Ve triput mi se priinjava da je to vojska Arslan-pae: poto joj nije polo za rukom da nas

savlada sa istoka, promijenila je uniforme i preplavila nas sa zapada... uju se grane u makiji, javlja se Niko ugovorenim znakom. Jedan novi miris stie prije njega; Vasilj taj miris prepoznaje i mrti se: rogaevina! To su mekinje od rogaevih mahuna, hrana za kraljevske mazge imperije, no poto se ponekad deava da mazge crkavaju od takve hrane - intendantura rado mijenja te mekinje za sijeno, kilo za kilo. Pokazalo se da na ivalj nije razmaen kao mazge, i da ima vra crijeva, koja sve vare - tako se razvila trgovina. Razbole se neki, ima i toga, ali - i od trave se boluje, a asnije je umrijeti od hrane za mazge nego od gladi. Zato su rano poeli da kose livade i esto se viaju s tovarima trave cestom. Jedni to prenose na konjima, ali to su bogatiji; drugi zametnu breme na lea, dugo posru do varoi, zamijene tamo breme za breme, pa opet posru do sela, do mlina, do zla ruka i gore veere. Ja, svejedno, neu da ih alim. Moji, Iva s Malim ni to nema: ne umije da pokosi, nema snage da odnese na prodaju, nema nita... Prvi zalogaji su skoro prijatni - neto kao okolada, samo buava i nagorka. Podsjea i na kakao, varo, kutije sa slikom crnkinje. Vasilj ne okusi - jednom se astio time, vie nikad nee. Progutao je pare sira, zatvori oi da sanja ostalo. Ivan kae da u tom tijestu ima neeg mineralnog. Moda ima, ali meni vie smeta sladunjavi ukus koji se pojaava. Gutam i dalje, brzo, jer utroba vue - kamenje bi usisala i skuvala. Ivan kae da to treba umjeriti, umjereno, a ja neu - umjerenost je kukaviluk koji se javlja unaprijed. Odjednom mi otea stomak. Da je kamenje, lake bi mi bilo, ali ovo je ilovaa. Zategoe se vratne ile - crnkinje s kutija, s naunicama, zaigrae straan arda oko mene. Zamrai mi se pred oima. Ono to je blizu jedva razaznajem. Brda preko Lima pokri magla, u magli se sasvim rastopie. Po bunaru doline, kao po prolosti, tumaraju talasi pucnjave. "Ono je napad na Ramovie", kae Niko. "Otkud oni dolje", pita neko. "Za hljebom sili, nijesu navikli da gladuju." "Nee biti", kae Vasilj. "To je neko etniko slavlje." "Vazda je njima slavlje kad nanjue nae meso." To govori Niko - glas mu je od onih to stalno u svemu slute zlo. Mrzim ga zbog toga potmulog glasa, zbog sjenovite jeze u njemu, pa mi se ini da su mi i drugi, negdje, nekad, to isto rekli. Sve to se takvim glasom izgovori, izaziva otpor kod drugih, ak i kad je nepobitna istina. Skoro da tu ima neeg rasnog, jer Niko je moda od stare rase. S mukom se okrenuh da pogledam njegovo lice od kamena ispresijecano pukotinama kroz koje kao mravi izlaze kaplje znoja. ta ti je, Niko, ovjee! Zar ne bi bolje bilo da bar za trenutak odstrani tu zlokobnu boju i te slutnje? Ne mora ba vazda da se dogodi ono najgore. Pola godine se to dogaa, vrijeme je da prestane. Pa i kad bi bila istina to to kae, ta e nam istina i zato da je unaprijed znamo? Ne znamo je, ne znamo nita, samo se uju puke u daljini. PRAVDA I NEPRAVDA Poao sam za njima, i idem, a noge su mi nesigurne - ini mi se da su dva daka vune natopljene olovom. Uzalud ih gledam, spolja se nita ne vidi. Mora da su zbog neeg obamrle veze koje su ih iznutra pokretale. Samo jednom sam osjeao neto slino, a i drugi su se alili - ono poslije ustanka, u umi, kad smo dugo bez soli ivjeli na pirinu i eeru iz talijanskih magacina. Sumnjali smo onda da su namirnice zatrovane ili izvjetrile od dugog stajanja. Moda je i ovo sad

od hrane, ali Niku nita ne smeta. Ni Ivanu ne smeta, samo meni. Odmiu i ne osvru se, sasvim su me zaboravili. Krivo mi je to su me zaboravili - to, bogami, znai da sam suvian. Pokuavam da potrim, ini mi se da ve dugo trim, ve sam se i zadihao, a uzalud - oni nekako vraki odmiu i razmak se poveava. Ono oni namjerno ure, kaem kroz zube. Imaju neki tajni razgovor koji ne ele da ja ujem. To je Ivanovo maslo, znam ja njega - navikao je da plete tajne sa svakim posebno i u etiri oka. Nije to, znam da nije i da nema nikakvih tajni, ali meni je potreban razlog za srdbu to mi se unutra nakupila. Spustio sam se na zemlju, ne mogu dalje. Nek idu sami kad su tako zapeli. Jedan list na grani okree se i zabrinuto uka s drugim listom o meni. Opazila me neka ptica - javlja onima naokolo da sam tu. Nastaje odjednom nerazumljiv amor i mete. Treba da idem, rekoh, stranac sam tu gdje je sve u dosluhu jedno s drugim. Ne poznaju se tragovi po ukoru, ne znam na koju u stranu. Pustih dug zviduk s prizvukom prekora, jedan pa drugi. Vasilj mi najzad odgovori - ekaju me. Teturam polako i odmaram se - nek ekaju. Srete me Niko, vratio se da me trai. "Ne valja da se zvidi ovdje", kae. "Je li zbog ptica, da ih ne uzbudim?" "Zasjede postavljaju, zato ne valja." "Pa gdje su te zasjede, to se ne jave?" "Da znam gdje su, ne bi bile zasjede. Mora da se pazi." Dosadio mi je s panjom i s tim potmulim glasom. Kau da su starinci govorili takvim muklim glasovima, Niko je moda ostatak toga starinakog stanovnitva to odavno neko zlo sluti i to se stvarno gasi. Njegovi su pretci ovamo dobjegli od turenja, da vjeru sauvaju; iz Dosela su doli, zato se zovu Doselii. Taj Dosel mora da nije bio selo, nego priselak ili katun, a i njihovo naselje u Utrgu na katun lii. Odavno su doli, a nijesu se namnoili - raaju im se enska djeca, s odivama im bjei srea... Odjednom se sjetih: to to Dana dugo nije htjela da primi Ivu za snahu, moda nije bilo zato to je Iva od DJemia, nego zato to je Ivina majka od Doselia. Nita mi o tome nije rekla, ima nekih stvari o kojima se ne govori, a plaila se da e joj Iva zareati s enskom djecom kao to je Ivina majka enskadijom napunila kuu Peka DJemia. Niko je Ivi jedini ujak, upitah ga je li svraao da je obie. On klimnu glavom: jeste, svraao je. "Je li to sve to ima da mi kae", upitah ga. "ta bi drugo htio", upita on mene. "Gladuje li?" "Sad svi gladuju." "Ne brinem ja za druge, nego samo za nju i dijete." "Dijete ne gladuje, ima mlijeka." "Od one jedne krave?"

"Dvije krave, jer jednu im je ostavio Luka Ostojin. Imaju i sira". "Je li im Trobrk dosaivao?" "Jeste dosta". "Moram li da upam rije po rije: kako im je dosaivao?" "Putao im je stoku u njivu, koze u batu, eto tako?" "Ubiu ga", dreknuh usred ume. "Nije potrebno, smirio se sad." "Ne vjerujem, znam ja Trobrka, nee se smiriti dok ga ne proijem." "To sam mu ja ve predskazao, zato je miran. Dao mi je i veeru." "Jesi li mu prijetio?" "Moralo se: taj bez straha nema obraza." "Hvala ti za to!" "Pas de quoi." Eto, sad sam i ja porazgovarao u etiri oka. Bolje je ovako nego da Ivan vidi ta me mui. Odjednom sam zavolio i Nika i njegov mukli glas - dok je on tu, mogu bez brige za Ivu. Mora da su Trobrku drhtale gae, im mu je i veeru dao; a poslije je ugnuo glavu u ramena: nema ale s vatrom i sa sinom Sajka Doselia... Dok o tome mislim, vraa mi se snaga; im ponem o drugom opet se gubi. Oslanjam se na stabla, hvatam se za grane da se rukama pomognem. Jedva sam stigao do Ivana, spustih se na zemlju da se odmorim. ekam kad e poeti da mi popuje o ne znam emu, a on uti. Ni to mi se ne svia: dosadili smo jedan drugom, znamo napamet jedan drugog, nema ta novo da se kae. Postali smo neosjetljivi, nauili smo od okoline da nema milosti. Sigurno sam i ja takav kad je njima teko, nikad mi nije palo na um da se zapitam je li im teko. Sad se svete. Kao da nita nije bilo, Ivan produava razgovor s Nikom: "Uitelj, onaj bez noge, na je ovjek. Potraies ga." "Traio sam ga, svakog sam traio - svi vrdaju." "On sigurno eli da ima vezu." "On eli da se sakrije od svake veze. to da gubim vrijeme?" "Moramo imati nekog ovdje, da ne gubimo teren." "Ovako ete izgubiti i teren i mene." On bi htio da ide s nama, odmah, ovako, bez pripreme. Ovo ovdje bi ostavio da stoji kako stoji. Ostavio bi i Trobrka da opet osili i zulume ini. Nijesam znao da je tako slab. Uplaila ga je ona pucnjava dolje, ono to on misli da je napad na Ramovie - jer kad Ramovii s monim vezama padaju, teko da e

se odrati sirah tuni Niko Doseli. Gleda me oima koje preklinju da mu pomognem. Kolebam se nekoliko trenutaka - pomogao bih mu, a ne znam kako da ponem. Zatim nadoe suprotna struja: ba neu da mu pomaem! Ne volim ja molbe - to je zastareli oblik podmi ivanja da se skrene od onoga to je pravilno. Onaj uitelj bez noge, znam ga dobro - pobjegao je sa Cetinja da ne slui okupatoru, ali kad je vidio kako je ovdje, uplaio se; od njega nee biti koristi, on i kad bi htio da pomogne, ne smije od ene - ali zato da se jo jednom ne pokua kad je to zadatak? Svi mi izvravamo neke zadatke od kojih se niem ne nadamo. "Kroz nedjelju dana, im to svri", kae Ivan, "poslaemo nekog da te dovede gore." "Bolje je da sad idem s vama." "Ti mi ne vjeruje, ini mi se". "Nije da ti ne vjerujem, nego - iskrsnue neki avo da sve pokvari. Takve sam ja sree: osui se i zelen bor im se ja za njega uhvatim." "E, ovo je udo", ree Ivan. Jeste udo: svi vjeruju u vradbine i plae se da su ukleti, najzad i on. Njegov otac Sajko Doseli vie od deset godina je sam hajdukovao, a on ne moe ni deset nedjelja. Po tome bi se moglo zakljuiti da ljudi, iz pokoljenja u pokoljenje, naglo slabe i opadaju. Ako je tako, onda nam je tu negdje blizu kraj. A najvie se ali na samou. Glad ne spominje, potjerama umie, srlja na patrole, a samo od samoe strahuje. Lud je, ini mi se, inae bi mu jasno bilo da je ba samoa prirodno stanje stvari. Jeste da smo se navikli da u rojevima ivimo kad smo otimali andarske palice i pitolje karabinjera - ali zato ne treba uobraavati da je nae vrijeme neki naroiti vijek ljudstva u gomilama. Sutina je ostala bez promjene: sami smo se rodili, sami emo umirati kao svi oni prije. Pa i ono to je izmeu te dvije samoe, ivot - najvie je samoom ispunjeno. Ponekad u drutvu, u zabavi ili ljubavi, zavaramo se za trenutak, uini nam se da nijesmo sami. Ne znam koja nam je vajda od tog zavaravanja, naroito kad je ve jednom jasno da samoa ostaje na kraju svega i da se izbjei ne moe. Ja bih se lako pomirio s njome. Nije ni zla toliko: sam ovjek - pa ta s time? Jedino sam ovjek ivi svojim punim vremenom i svojom voljom - ne kradu mu sate praznim pri ama, ne kvare mu odluke pogaanjima, nije prisiljen da druge slua, ni da im se suprotstavlja. Nikom nita ne duguje, ni ije mane ne vidi i niko njegove sklonosti ne zna, moe da se isprui po zemlji, da gleda nebo i zna istinu: on je samo sjenka izmeu dvije privremenosti kojima pripada - jednoj manje, a drugoj vie... "Ajde, Niko", kae Ivan. "Kako si izdrao dva mjeseca, izdrae i ovih osam dana", i prui mu ruku na rastanku." "Tee e mi biti ovo nego sve to je prolo." "Zato? Boji li se ti od neega odreenog?" "Bojim se od sebe - napraviu neku glupost, je sam ovjek ne zna ta valja i ta ne valja." "De, nemoj da si lud!"

Pri rukovanju on me gleda udnovato: ne moli vie nita, nego kao da me opominje i kori. Taj prekor je neto posebno: nije za prolo nego za budue. Pogled mu postaje slian glasu - potmuo i teak, iz dubine bia. On je uvjeren, ini mi se, da smo ga nekako prevarili, ili da emo ga prevariti, i tim pogledom nam pokazuje da je ve unaprijed svjestan prevare. Za trenutak mi se raalilo - treba neim da ga utjeim, nekom rijeju koju nigdje u sjeanju ne nalazim. Zatim opet naie hladna struja: ta ima tu vazdan da se nagaamo i saaljevamo!... Nije on dijete, nego ovjek s pukom. ta sam mu ja kriv? Ne ostavljam ga tu ja, nego Ivan, a Ivan zna ta valja - inae ne bi bio lan svih komiteta do gore. Potreba je takva, vaan je to teren - nek uvrsti veze, pa e sve biti kako treba. Poli smo najzad. Svi smo se umorili od tog rastanka teeg nego teak poroaj. Odmiemo i nadamo se da e nam biti lake, a ta olakica nikako ne dolazi. Ispod ume se nasluuje suncem obasjana livada, na livadi stoji stijena kao dvospratna kula ravnog krova; nad prvim spratom je izboina, lii na balkon bez ograde - taj balkon je zastrt ilimom od mahovine. Na balkon se pope Niko i stade. Stoji kao skamenjen, gleda za nama. Oi su mu ive, krue traei nas i skoro vrite. Uplaih se: viknue neto, a to poslije nee moi da se zaboravi. Ruka mi se sama podie, mahnuh mu kao s broda koji odlazi da pozdravim samotnika na kuli-svjetilji. On ne odgovori i ne pomae se. Nije vidio, vjerovatno, jer zagledao se u neto duboko i neshvatljivo, moda u haotinu budunost dogaaja to kao talasi na nas idu. "to ga ne zovne da ide s nama", ree Vasilj. "Treba da se povee s ljudima", odgovori Ivan. "uo si, ne smijemo ovdje ostati bez oslonca. Ima zadatak." "Ima tu neki avo, neto to on sluti i mui ga. Vidi li koliko mu je stalo da poe s nama?" "Ima sto stvari do kojih je meni stalo, a ne idu mi po volji." "Dobro, kad si zapeo. Poli smo da ohrabrimo ljude, a ovdje - bolje da nijesmo ni dolazili." Ako malo podrim Vasilja, Ivan e popustiti i pozvae Nika da ide s nama. Treba da ga pozove, pomislih, jer onaj uitelj nije za na posao, ni drugi nijesu, prosto - nema oslonca. Saekaemo bez oslonca dok se neto novo pojavi. Krenuh da to kaem, a glava me zabolje i smre mi se pred oima. Uhvatih se za granu. To je ve udnovato kako me ta glavobolja prekida u trenutku kad odluim da neto za Nika uinim. ini mi se da stvarno postoji neko prokletstvo, neke tajne sile koje rade protiv njega i svuda imaju konce. ta mogu ako mu je tako sueno? Nek ostane, kad sudbina tako hoe pritrpjee tih osam dana, a onda e se uvjeriti da sve to se mora moe da se izdri. Poslije e imati vie vjere u sebe, a to je vana stvar. Zali smo za brijeg, sad slobodno mogu da se okrenem - nema Nika, ne vidi se ni stijena na kojoj je stajao. Odjednom Vasilj zastade i okomi se na Ivana: "Zapeo si bio iz petnih ila da odvue Veljka s njegovog terena. A zato to?" "Bojim se", ree Ivan. "Prevarie neko Veljka. Ne uva se Veljko, moemo ga izgubiti."

"A Nika si ostavio, ne zna ni zato si ga ostavio. Misli li da njega puka ne pogaa?" "Nika nee prevariti. Vidi - on nikom ne vjeruje." "Jeste - nikom. Ni sebi on ne vjeruje. Ima tu neki bog ili avo - neto je njega potkopalo." Strah ga nije potkopao, rekoh u sebi, jer od straha se ovjek uuri, a ne trai po noi i po kii gdje e kavgu zametnuti. Ni bolest ga nije potkopala - ne kalje, ne ali se. To to je mrav, od gladi je, a sad su svi gladni. On ba nije navikao da ga sudbina miluje i nije mu prvi put da bude gladan. Ni majka, ni otac - niko nije imao vremena da ga mazi. Pobjegao je bio od strine u ujevinu, s one strane Koma, a ni tamo mu nije bilo mnogo bolje. Jedino je kod naih naao malo panje i ljubavi - moda je tada uobrazio da su svi ljudi dobriine kao braa Zatarii i Jug Jeremi. Za trenutak je teko kad ovjek uvidi da ni svi nai nijesu dobriine, ali i to poslije proe. Savladae on i tu krizu, pa vie nee traiti od ljudi da budu bolji nego to su. "U stvari, bio si nepravian", ree Vasilj. "Zato", pita Ivan. "Vie ti je stalo do Veljka." "Pria gluposti." "Jer Veljko ima bratstvo, masu, a nije samac kao Niko." "Nijesam na to ni pomislio." "Znam, to ide samo po sebi, bez miljenja. Navikli smo da nagonski osjetimo ko je od vee koristi za pokret, za nas, pa da mu poklonimo veu panju. Varamo mi to sebe i druge kad kaemo da su nam svi jednaki. Nije tano da su nam jednaki - uvijek nam je bio prei onaj koji je jai u neemu, koji ima zalee i uticaj i ne znam ta. To od poetka, i svi tako. Borimo se za pravdu, Ivane Vidriu, a uz put ipak inimo nepravde - to je mene dugo potkopavalo, zar ne moe i druge da potkopa?" Glas mu je nejednak, na precmiljke i preskamuke, naizmjenino se rasplamsava i kida: tri godine je ekao da ga prime u SKOJ, a druge su primali za tri mjeseca ili za manje, prema nacionalnom i avo bi znao kakvom kljuu. Smuilo mu se bilo da eka, dolo mu je bilo da psuje, a drugi nijesu imali strpljenja da ekaju, poli su i sad su mnogi s one strane... Ivan se prekrsti lijevom rukom i ne ree nita. Mogao bi mu rei da je nepravda nuna, jer se pravda iskrivi im se zemlji priblii, ali Ivan je pametan - uti. Oborio je glavu, gleda nekud unutra. Tiina je, samo to uti suvo lie lanjsko i preklanjsko pod nogama. Ponekad se pod povjetarcem uje i veseli um ivog lia odozgo s grana, a poslije se opet dva lista, jedan s grane a drugi sa zemlje, dozivaju u prekogrobnom razgovoru. Kroz sedam-osam nedjelja, tamo u septembru, poee na zemlji da se mijeaju i tek tada e se razumjeti. OD KAMILE ZMIJA

Da skratimo put, zagazismo u jezerce livade. Tonemo u travu do pojasa, tri krivudave brazde ostaju za uspomenu za nama. Svaki za sebe, kroz tri posebne kapije okiene zelenilom, upadamo u tvravu smreve ume. Unutra je mrano i mirie, a sve to se vidi nagovjetava ono to ne postoji. Obi ne praznine meu stablima lie na stubove od biljura i plavetnila; jedna suva jela izgleda kao zvonik podzemne bogomolje. Kao u snu ili u omami, raaju se privienja. Ima stijena obraslih mahovinom - one su atori avolje vojske to se jo koleba kojoj e se strani pridruiti. Nekad izviri poglavica u krznu, pa se povue; nekad poalje izvidnicu, a ona se povlai prije nego osmotri. Jedno zadimljeno mjesto zamislili smo da je vrelo s isparenjima, ono se odjednom pretvori u proplanak; staze koje su ile preko njega progutalo je dinovsko lopurje. Ponovo se zgusnula zelena magla ume, kao poroena za matanje. Zamiljam dvorce za odmor rudara, s terasama za tkalje i vezilje, jezera s amcima za livce i loae, hladnike s klupama za zidare, podzemne tamnice za trgovce i bankare s vreama tantuza da imaju ta da broje. Sve se to, jedno za drugim, stvara i rasplinjuje. Odjednom se zabijelje kocka daske ostavljene da se sui stoji, i ne gubi se kao ostalo. Tarem oi, a to i dalje odolijeva pogledu i zove bjelinom da mu se prie. Uputismo se tamo eljni da izbliza pogledamo djelo ljudske ruke koje nije stvoreno ni za napad na nas, ni za odbranu od nas, i sasvim bezazleno stoji u gori. Preputeno samoi i tiini, ono nam niim ne prijeti; naprotiv - podsjea na prola vremena kad se jo mislilo da na ovom svijetu moe da se ivi i od potenog rada ruku. "Kad bi me pustili da biram posao", kae Vasilj, "ba bih ovaj izabrao." "Da glaa daske, ili da ih gleda", pita Ivan. "ta bilo to je u vezi s drvima." "Znam zato", kae Ivan. "Tako bi imao dosta iverja da loi vatre dok si iv. "Drvo je najpoteniji stvor na svijetu", ree Vasilj, "zato ono i kad je mrtvo mirie... Evo sjekiru gdje je sakrio." Izvukao je sjekiru, kucnu oboreno drvo. Iza sloenih dasaka izroni izduena glava Vuka Masnika s brkovima. Lice mu je jo sasvim tupo od sanjivosti, brzo trepe onim kapcima da se snae. Ispod kapaka dva ispameena oka trzaju se kao dva naivo odrana mia koji bi htjeli da pobjegnu na razne strane; vezani su repovima jedan za drugog, zato ne mogu pobjei, a od njihovih trzaja gre se Masnikovi obrazi. Donja vilica, zaboravljena, otpusti se sasvim: lele, uhvatie me na spavanju!... To je kratak trenutak, bogat sloenim promjenama. Stravu na licu smjenjuje ljutnja; zatim zabuna, jer prepoznao je Vasilja. Osmjehnu se - odluio je da pripremi teren tobonjem veselju. Ruke, ispruene za odbranu, savie se u pokret zagrljaja. Najzad doe i do glasa: "Vasilju, vatro iva, koje su te to vile danas donijele?"

"Brze noge, a ne vile. Nema vila u ove dane." "Ima, ima - vi ste vile i dike nae"... Prekide se usred rijei: ugledao je mene, upravo bradu, i stade zakamenjen. Ne zna je li prenaglio, najradije bi povukao ono to je ve rekao. Isprui vrat i upita: "Koji ti je ovaj s bradom?" "Ne znam, neka vila s bradom. Tu je iz Mee, tebi je blii." On se ponovo oduevi: "Ono je Lado, tako mi tvorca-boga!" "Jesi li ga uelio", upita Vasilj. "Bogme jesam vie nego to mislite. Dobro mi doli!" Ogroman je i pogrbljen, s dugim vratom oguljenim od vue i tereta i kopanja po kii i suncu. Gole su mu tanke noge do koljena, obuen je u mrke dimije i demper sure pustinjske boje - ta odjea na udan nain upotpunjava njegovu iznenadnu slinost s kamilom. On je i prije bio takav, kao kamila, ali ja to nijesam dovodio u vezu. Sad mi dolazi na um: i ivot mu je bio nekako takav optereen. Zimi je nosio bremena sijena iz planine, ljeti je dovlaio kukuruz i paprike iz Pei, u jesen je gonio tovare razvodnjene rakije do abljaka i avnika da trguje, stie, podmiruje dugove za kupljene njive i okrajke. Samo u proljee mogao ga je vidjeti ovjek, ali ni tada ne kod kue, nego po njivama kako ore, prikopava, proklinje vrane i goni ih grudvama zemlje. Opet je stao, prekrsti se od uda: "Jesi li ti to, Ivane?" "Jesam, ini mi se." "A oni kau da si u Bosni." "Bio sam do blizu Bosne." On ga i ne slua, nego nastavlja: "Lau, brate, nita im se ne moe vjerovati. I za Lada su rekli da je poginuo, i da su mu grob vidjeli, a avola su vidjeli, i avola e vidjeti! Kako si, Ivane?" "Eto dobro, kad nije bolje, a moglo bi i bolje da bude." "Bie bolje", kae Masnik. "Mora bolje, poto nema kud gore, a ovako jo dugo ne moe da ostane."

Dola mu je na um zanimljiva misao: hoe da nam pokae svoju kolibu, da znamo gdje je - moe nam to nekad zatrebati, nikad ovjek ne zna kad e mu ta zatrebati. U stvari, to je samo njegov nain da nam da neto za jelo, a da nam pri tom ne pokae kako je opazio da smo gladni i da nas ne ponizi ekajui da sami zatraimo. Poao je desetak koraka ispred nas; osvre se as na jednu, as na drugu stranu. Na nekim mjestima zastane da dobro osmotri teren i njui traei sumnjive mirise. Poslije slobodno koraa. Ne govori nita, a po licu i po hodu se vidi da strahuje od zasjeda. Ponekad mi se ini da namjerno pretjeruje u tome; Vasilj kae da on to glumi, a Ivan misli da je prirodno. Stigli smo iznad kolibe opkoljene torovima, ogradama, jazovima, puteljcima; on nam je pokaza s ponosom i ostavi nas da ekamo. "On je, ini mi se, uestvovao u ustanku", ree Ivan. "Jeste", rekoh. "I u prvoj borbi zarobio Talijana." "Znam kad je bio siromaak, a sad - skoro gazda. Nakupovao je zemlje, i ostalo mu je dosta stoke. Snalaljiv tip." "Bio je i odbornik", sjetih se, "prva narodna vlast." "Moe li on nekako da obavijesti one dolje", zabrinu se Vasilj. "Ne moe", ree Ivan, "Jo nijesu uveli telefone." Gledamo - iz kolibe ne izlazi niko, samo dim izbija izmeu dasaka i krova. Po ogradama se sunaju nove ponjave. Pas miruje, nije nas ni osjetio. U tiini se uje zujanje muva nad slamaricama sloenim ispod streje. U jednoj ogradi zeleni se bujan krompir; kupus, u drugoj, poinje da glavii. Po svemu izgleda da e biti dobra ljetina - obino je dobra ljetina poslije duge zime. Na kolju se bijele konjske i volujske lobanje da plae zeeve i jazavce. Njivica jema mreka se na povjetarcu - kao da se njome razmee sreen seljaki domazluk i radan ivot od kojeg smo se mi odbili na opasnu stanputicu. Najzad stie Vuko Masnik s karlicom toplog kaamaka. Nije ni rakiju zaboravio, a ona je jaka i pee kud prolazi. "Ima li ita", pita ga Ivan. "Rastezao sam, sastaviu do novoga." "Teka ova godina!" "Nije laka od Arslan-paine godine." "Sigurno ih ima to umiru od gladi." "Spasava nas pomo od Talijana, umiralo bi se da nije nje. Ovako manje, samo se trbusi naduvaju od trave, i boluje se i krpi se." "Daju li svima pomo?"

"Samo ko je upisan - to se zovu lojalni - a za partizanske kue, i za sumnjive, nema. Njima ni soli ne daju, ni za pare da je kupe ne daju im. Dali bi im ljudi od svoga, a ne smije se to - kanjavaju ako se dozna. Bila je buna oko toga u nedjelju, do svae doe i zamalo do mrtvih glava. Kaarandin sin, onaj to se prialo da je lud, veli: soli svakom treba da se da, svi su na spisku. I jesu na spisku, to nai na spisak stavljaju i mrtve, da to vie izvuku i da njima preostane. Svi bi pristali da se so svima podijeli, ali ne da Mijajlo Savovi : ja sam, veli, pokrtavao Brezu i Meu do navrh Utrga, kad su se bili odmetnuli u boljevizaciju, pa u ja, kae, da odreujem kome treba soli, a kome batina. Zna da vas mnogi proklinju, i neki od ovih s etnike strane, to ste ga ivog ostavili. Pa i sad da ga ubijete, narod bi se oveselio i rekao bi: alal im vjera!" "Sad nam nije do toga", ree Ivan. "Imamo preeg posla." "Znam da imate, ali ovo bi najpree bilo." "Svraa li Niko Sajkov kod tebe?" On se tre zbog neega. "Ponekad, kad mu dozli glad." "Trebalo bi da mu pomogne." "A kako? Njemu ni bog ne moe pomoi. Ako ti on iv doeka jesen, zakolji ti mene i pljuni mi u brk!" "Zato misli da nee?" "Ne daju mu", kae Masnik. "Nali su mu sve putove i stranputice, i izvore gdje vodu pije, i gazove gdje prolazi. Zna se kod koga moe da svrati na veeru i gdje spava kad je kia. Stalno su mu za petama - jedni ga prate, a drugi ekaju. Nije to ni teko: Niko je tu kao ona jedna riba-samica u oplialoj mrtvaji vode - kud god krene, moe pravo u ko, ili u vru postavljenu za njega, ili pravo na udicu da se uhvati. Prosto je udo kako se i dosad odrao. Ne bi se odrao, dolazio im je na puke, ali oni, izgleda, ele da ga poto-poto ivog uhvate. Od mrtvoga se ne moe nita izvui, mrtva usta ne govore, zato ga oni hoe ivog, pa da ga stave na Isusove muke. Imaju u Kolainu nekog to vjeto mui, iz Beograda im je doao, specijalista. Opasno bi bilo ako ga tako uhvate - primorali bi ga da sve kae: gdje je svraao i ko ga je pomagao... Sluam ga, a teko mi je kao da me bije po glavi. Vie ga i ne sluam, neka slua Ivan Vidri - to je njegova stvar. ujem samo isprekidane glaove kao da negdje u daljini zloslutan pas zavija. Kroz zbrku ovog ovdje i onog u daljini, u sebi mislim: ovaj se neto mnogo pravda, moe biti da je i on jedan od tih udica. Moda su ga zaduili da im on nekako Nika namami i privue, pa ga je strah uhvatio sad kad vidi da Niko nije ba sasvim sam kao to je on mislio. Nas je on bio izbrisao iz rauna, mislio je da smo u Bosni i u grobovima, rodili smo mu se tu iznenada i prekinuli ga usred nesvrenog posla... Ne znam,

varam se vjerovatno, jer - ovjek je kapija s devet brava, jednim kalauzom se to udo ne otvara. Kao kroz maglu mi se ini da Masnik nije ni ovjek, nije ni kamila, nego zmija koja govori. Stara dugaka zmija iz kamenjara pokraj groblja, iskrivljena i grbava - grba joj je od plijena koji je ve progutala... "Zna li on to", upita Ivan. "Ne zna on nita. I kad mu govorim, kao da kamenu govorim." "Ne vjeruje?" "Uobrazio se u junatvo, a junaka za zlo bogme ima i na ovoj drugoj strani. Misli on da moe ono to mu je otac mogao, a ne moe. DJavo bi ga znao, ponekad mi se ini da on nije u istoj pameti. I ne udim se tome - mnogo se prepatilo." "Tako je kako je", ree Ivan. "Sad se tome nita ne moe." "Sklonite ga odavde! Niko iv vam ovdje dugo ne moe." "Ako mu se ta desi, bar emo ga osvetiti da se pamti." To je prvi put da ujem Ivana kako pominje osvetu i prijeti njome. Uvijek je on nas stiavao - da je osveta zastarela, iz davno prolih vremena - a sad ju je kao posljednje sredstvo zgrabio i vitla njome. U stvari, mislim, ta prijetnja nee pomoi. Kome da se prijeti? Talasima da ne progutaju ostrvo. Talasi su bezbrojni i bezimeni, guraju jedan drugog bez svijesti i bez brige za budunost. Zato i da brinu za budunost, kad e ih ona svakako rasuti i u druge pretoiti?... Svejedno, Ivan nastavlja da prijeti kako e Nika osvetiti, pa makar nikog drugog ne osvetio - njega hoe, jer Niko ovdje nikom nita na ao nije uinio, ni mrava zgazio, ni vodu natrunio. Ustali smo, a on i dalje o tome kako to nee propustiti, kako e mu to prvi posao biti, nek se zna i nek se pria... Najzad Masnik poe da odbija daske, a mi uz goru. "to si navalio s osvetom", upita Vasilj. "Ovaj mi je sumnjiv", ree Ivan. "Nek se uplai! A osim toga - treba jednom i da osvetimo neke nae." "To ja odavno govorim, onda bi nas vie potovali. Nek ne misle da smo slabotinje, hriani." "Ovaj je, ini mi se, spremio sve da smakne Nika. Stalo mu je samo da skine sumnju sa sebe i da se predstavi kao prijatelj." "I meni se ini da je neprijatelj." Tako: slaemo se, a ba zato je vjerovatno da smo se prevarili. Poto smo mi navikli da zakljuujemo po znacima a ne po rijeima, moda nas je isti znak

prevario. Vie bih volio da smo se prevarili - ostala bi nam nada da emo ponovo vidjeti Nika - zato iznalazim razloge. Masnik je, otkad ga pamtim, bio mirno potenje, porodina naa seljaka kamila. Sve to ima stekao je radom, znojem, lea su mu ogrbavila od bremena, vrat se ogulio od konopaca. Nikad ga u neem nepotenom nijesu uhvatili, a ono to je rakiju razvodnjavao vidio je od drugih. ak i Talijana kad je zarobio, vratio mu je novanik i pare s fotografijama - nita mu iz depa nije uzeo. Na frontu kod Plava i na Mokri strpljivo je podnosio glad i brige, odlazio na strae, upadao u rovove, a nikad se nije ni poalio ni pohvalio kao drugi... Skoro sam se umirio, ali unutra ima i suprotnih glasova koji sve to razaraju. Kad je tako, pita jedan od njih, zato su mu dozvolili da izjavi stoku u planinu?... Mora da su mu postavili neki zadatak - sigurno se obavezao da ga izvri. Inae ga ne bi pustili da se udalji iz atara, ili bi ga satjerali dolje kao druge. A to se tie zarobljenog Talijana - nije on zbog potenja propustio da ga opljaka, nego je u sebi sraunao da mu se poslije to potenje moe isplatiti... I najzad - ima svaki ovjek jedno vrijeme kad mu slinost s kamilom dosadi, kad vie ne moe da izdri, ili mu se ne isplati da to bude, a tada postaje zmija. Moda je on zmija, ili tek postaje? Ne znam, sve mi se zbrkalo. "Ko e znati sva imena kojima se Vinji zove", a ko li tek sve podlosti kojima se Vinji slui?... MALO DIMA I JAKA U NJEMU Nedjelja je danas, sveanosti i skupovi, zvona, medalje i uzaludna ekanja. Negdje mirie na zaprku, mijauu make i bogomoljci; negdje smrdi na podvalu, zavijaju psi i sirene. Kre radio-aparati, smjenjuju se uzbune i zabune, pojavljuju se ene na balkonima da ih vide vojnici i oficiri. I moda se neko sjea mrtvih naih, i neko s tugom na nas misli i na zakopane knjige misli, i moda je negdje svadba s harmonikom i rakijom. Nije vjerovatno, ali ipak - nae se neki tatin sini to se eni sad kad se i avo svakog dana eni na moru, na kopnu i u vazduhu. to da ne, kad ima i gorih stvari? Kad ima lojalnih podanika, patriota bivih i bivih komsalonaca, bretonovaca, frojdovaca, iksovaca po banjama, u vilama i svilama - mirni kao ovce u toru sjede sad siti po sobama, sluaju zvona, listaju novine, peru ruke, navlae rukavice, tumae snove i zapisuju ih da ne zaborave tako skupe snove. Meni su sad sobe nevjerovatne kao svadbe, bez napora ih ne mogu zamisliti. Pa i kad ih zamislim, sav taj sobni svijet izgleda mi kao izvrnut svijet. Stolice su zalijepljene za tavane, ljudi zadnjicama zalijepljeni za stolice, ne sjede nego vise kao slijepi mievi, glavake ue i znaju da runo ue. Drhture, stenju, a ne stide se - nemaju vremena da se stide u velikom strahu od pada. Mora da je to teak posao, ali ja ih ipak ne alim - sami su to izabrali kao to smo mi sami ovo ovdje izabrali. Ovdje je ipak bolje - prazno, isto. Zvona se ne uju, laljive novine ne dopiru. Po livadama su se rasule neije crne koze. Kad se kroz durbin pogleda, nijesu koze nego eljad: beru tavalj da se prehrane. Dolje oko sela sve su koprivnjake obrstili i zatrli; planinsko zelje kasnije stie, doao je red i na njega. Tako - glad! Sve visoije se penje njena pjesma, ona strana, kojom je narod natjerala da nas proda i zamrzi.

"Treba da im se pribliimo", ree Vasilj. "Zato", upita Ivan. "Moda emo vidjeti nekog od naih." "Nema tu naih. Treba dozvola i za zelje, naima je ne daju." "Glad", ree Vasilj. "Koliko bi nam lake bilo da nije nje." "Ili bar da je manje izbjeglica", dodajem ja. Ivan se naljuti: "Tako je kako je! Nema cjenkanja. Niko ne moe da izabere svoga oca, ni mater, ni vrijeme kad e da ivi." Slaemo se: niko ne moe da bira u gunguli to je poela da se dogaa prije njegovog dolaska. Samo ponekad ovjek moe da izabere priblino vrijeme i mjesto gdje e da umre. Ne ni to sa sigurnou, sigurnost je u utanju. utke smo preli Labudicu i Babinu vodu. Visoka travuljina do pazuha izrasla je iz nagnojenog zemljita. Bogovski bi tu krompir rodio, ali oni nijesu imali dozvolu da pooru i zasade. Ispada da je i zato krivac Niko Sajkov - zbog njega, zato to je jo iv, to se tu vije, "to ga hrane i prikrivaju", ne daju se dozvole. Tako: od narodne nevolje pletu omu koja nam se zatee oko vrata. Ne biju aktari, ne laju psi, ne dozivaju se obani i kosai. Prazno je Kremenovo kolo, pusti katuni oko njega. Nije ni lijepo osim kad se gleda izdaleka. Ljepota je preletjela preko Bunice, na Turiju i daleku Bjelasicu; ona vazda preleti, im joj se ovjek priblii, kao crkva iz pri e kad joj se nevjernik priblii. Jezerce ispod kamenjara s borovima izbistrilo se do dna, nema stoke da ga muti dolazei na pojilo. Ni divlja vie ne dolazi, razbjegla se od pucnjave nikakvog se traga ne vidi u mekom ilu pored obale. U suncu bljeti uzglavnica od krementaka na grobu Maana Pometenika, iz bljeska se ispredaju uspomene na jeseni i sjedjeljke kraj kazana. Bio je u Vukolia, prije nego su ponijeli po prezime, neki Maan, megdandija - pominju ga guslarske pjesme; oni su htjeli da im se rodi neko ko bi ponovio njegovu slavu, zato su esto mukoj djeci davali ime Maan, s nadom da e tako dozvati duh mrtvog pretka da pomogne ivom potomku. Nijesu imali sree u tome, naprotiv najnesreniji su im bili plemenici s tim imenom: jedan se okliznuo niz stijene u provaliju, drugoga su muki ubili Ramovii na turskoj granici, trei je nastradao u meavi i tu kraj jezera naao grob, etvrti je postao vapski pijun prolog rata pa dosadio i svojima i tuima. U umama ispod Strmoglavca krije se izvor rijeke Bunice; odmah preko rijeke poinju gizdavski predjeli, a oni su sasvim pusti. Tiina, koja mi prije nije smetala - zgusnula se, mogla bi da se sijee, skoro mi dah zaustavlja. Vidi se odmah da su to drugi predjeli s drukijim obiajima. Poto su Gizdavljani mjeavina doseljenika iz raznih krajeva (mnogi su ve davno pozaboravljali kad su im tu stari doli i odakle su doli), u borbama nijesu mogli da se oslone

na krvno srodstvo i na plemensku slogu kao nai; izmislili su, zato, neke druge sloge i jedinstva tajna i javna, gomile, stranke i saveze stranaka. Navikli su tako na zavjere i trajkove, sve ruka ruci i veza vezi dodaje, a zato je i vlast kod njih prisiljena da jae stee, da ak i samu sebe stee, do ove mrtve tiine to je sve preplavila. Proli smo pored Strmoglavca, a onda stadosmo svi odjednom: s gornjeg okrajka ume die se dim, pramen za pramenom. Nije neki jak dim, ali je pravi. Od njega mi se probudie u sjeanju prie o Psoglavima, nekom umskom stanovnitvu koje vie ne postoji. Nijesu nai istrijebili Psoglave, bar oni kau da nijesu, nego su to uinili oni to su tu bili prije naih: izgubilo se bilo neko dijete, traili su ga pa vidjeli dim u umi, tako su nali psoglavsku kolibu i u njoj staricu sa sisama prebaenim preko ramena, a u kotlu, na ognjitu, pred staricom, kuvalo se raereeno dijete... Onda su se oni naljutili i sve Psoglave po umama satrli. "Ko bi to mogao da bude", upita Vasilj. "Neki kaar ili luboder u najboljem sluaju." "Nedjelja je danas, ne rade ni oni." "Moda je ostala vatra od jue: zapalio ovo jaku krlju, pa ostavio." "Ba u da vidim", ree Vasilj. Pourio je iz sve snage - plai se da e mu onaj s dimom ieznuti, ili da emo ga mi pretei i sprijeiti. Ne ostaje nam nita drugo nego da ga pratimo i uzgred pripremimo puke. Iz gustia gdje je Vasilj zaao uje se samo razgovor - miran susret, a mi na takve nijesmo navikli. Stigosmo najzad i gledamo: nekakav u dronjke i kosurinu obrastao, bos ovjek, kuva neto na vatri i mijea po kotlu ravastom brkljajicom od borove grane. Primijetio nas je, ali ne obraa panju - vie mu je stalo do orbuljine u koju se zagledao. Po nosu i po elu nagaravljen je od kotla. Najzad odloi brkljajicu na kamen pored ognjita. Rukavom obrisa bradu i pogleda nas ravnoduno. Na glavi mu je provaljena kapa kroz koju se probijaju dva uperka - on je gurnu na potiljak i produi da nas posmatra. "Poznajete li ga", upita Vasilj. "ekaj da se sjetim", ree Ivan. "ini mi se da je Jaka. ta je to s tobom Jaka, ovjee boji! Kako to izgleda?" "Ne znam", ree on, "nijesam se ogledivao. Nemam ogledala, osim na bari. A ni vi ba ne sijate." "Ne sijamo, znam, ali smo se bar umili." "Umiu se i ja, ima vremena. Sad mi je pree ovo od ega ivim."

Opet je uzeo kaiku da mijea - to mu je odbrana od naeg iznenadnog prepada. Gledam ga, a zaboravljena lica i imena diu se blijeda iz ponora i za trenutak oivljavaju: sinovac apotekara, sin kolskog nadzornika, dva sina upravnika pote i neke djevojke s njima. Imao je Jaka mlaega brata Zara, stasit, snaan, prodoran mladi s naroitim darom za strane jezike, violinu i matematiku. Sigurno on nije pisao pjesme kao Jaka, ali je umio s djevojkama kao da je imao neki tajni recept kako da ih sve privue. I znao je da udesi apirograf i neke eksplozivne trikove s hemikalijama zatvorenim u kutije od konzervi. Jednoga andara, silediju, koji se prsio da sve smije i da komunisti ne smiju ni da unu od njega - Zaro ga je jednim udarcem zbacio s nogu i zauvijek uutkao. Ogoren zbog nepravino uskraenih priznanja, poslije je iz sujete nekako skliznuo na suprotnu stranu, a zatim priznao da je skliznuo. Bojkot protiv njega, sa sektakim pretjerivanjem, trajao je etiri godine. Niko, ni brat mu Jaka, nije sa Zarom govorio sve do pred ostanak. "Kako si, Jaka?" "Evo dobro: imam brana i soli." "Drugo ti ne treba?" "Drugo mi ne treba." "Hm, tako. S malo si zadovoljan." "Moglo je i manje da bude." Sjeam se: Zaro je nosio tap - da se brani ako ga napadnemo, jer on nije bio od onih to cvile i mole. Jedno vrijeme je bio sam, poslije su oni s druge strane opoznali njegovu vrijednost i izabrali ga za sekretara omladine. Preko kapetana Perhineka, preko Ovre, ta omladina je nabavila oruje i spremila se da izvri pokolj komunista. Bilo je to na nedjelju dana pred ustanak. Zaro je triput pokuavao da kae Jaki ta se sprema, a Jaka nije htio ni da ga uje. Najzad ga je ipak sasluao i, sa sumnjom, prenio komitetu taj razgovor. Tako su nai pronali oruje skriveno u manastirskom konaku. Pri tom nijesu propustili da ubiju teologa, ljotievca koji je uvao oruje, ali su propustili da izvuku Zara iz opasnosti. On je znao ta ga eka, a nije htio da se namee - sjedio je u sobi i saekao. Karabinjeri su ga uhapsili i strijeljali. "Bio je Jodo s tobom, Jaka", ree Ivan. "Gdje je on sad?" "Eno ga u Kolainu, u zatvoru." "Predao se?" "On misli da nije kriv." "Kako kome. Pa i nije mnogo, ali zato si ga pustio?"

"A ta u mu? Mogao sam da ga veem za bukvu, nita drugo." Iz torbaka, izreetanog mecima, izvukao je zaveljaj slian duvankesi - drijei ga skeletskim prstima. Unutra nije duvan nego neka prljava so, crnouta, s dlaicama i mrvama, moda ima i baruta u njoj. On odmjeri osoljak za obrok i sa aljenjem pogleda kako se smanjilo ono to mu je ostalo. Moda je on tvrdica, pomislih - nikad ne znamo kakvi su i kakvi e postati ljudi s kojima smo. Osolio je kau i skinuo kotao s vatre. S kaikom u ruci poe prema potoku, valjda da je opere. utke gledamo za njim i ekamo ga. uje se kako huji Bunica kroz tiinu - sijee je, a tiina se nad njom ponovo sklapa. Najzad on doe - umio se i zagladio kosu. Tako sad pomalo lii na onog Jaku to je bio prodorno lijevo krilo Radnika, fudbalskog prvaka u predjelima Lima i Tare. Samo blijeda slinost, uspomena, a nikad vie nee biti ono to je bio, i niko od nas nee biti ono to je bio - nema povratka. Nudi nas da jedemo. Ne, nijesmo gladni. I stvarno - strano smo siti, od jada, ne od jela. On slegnu ramenima kao da kae - nezvani ste doli, neu vas ni moliti!... Oprobao je kau, svia mu se. Mora da odavno nije jeo, im se toliko uri. Pogleda me iskosa, skoro podmuklo: moda ste vi imali neto bolje, uvijek se za rukovodstva nae neto bolje, a meni je i ovo dobro. Zatim se okrenu u stranu - neprijatno mu je da ga gledamo kao neka komisija koja prouava razlike izmeu gladnog i sitog. Nagnuo se nad kotao, skoro se pogrbio - prikriva tijelom brze pokrete ruke. Kabanicu nije skinuo, bi e da su mu pantalone progledale na nezgodnim mjestima. Rasparana mu je i kabanica avom niz lea, kroz razrez se vidi koulja od talijanskog atorskog krila. ebeta nema; sigurno mu je hladno nou u toj koulji i pod tom kabanicom, ali on je ilav kao drenovina i na sve ogoren. Moda mu samo ogorenje daje snagu da izdri. "Ovaj dim se vidi izdaleka", ree Ivan. "Izdae te." "ta da mu radim? Bez dima se kaa ne kuva." "Mi gore danju nikad ne loimo." "Znam: uvate glave. Dosadi se, brate, i to uvanje." "Vrijeme je takvo: ako se ne uva, nee dugo." "Pravo da ti kaem, meni je ve predugo." "Zato to si sam. Treba da se uini neto protiv toga." Kao prvo to treba da se uini, Ivan rastavi ugarke i pogasi ih u zemlji. Granom omete ugljevlje i pepeo u travu, nabaci sitnu zemlju s krti njaka da se ne poznaje gdje je bilo ognjite. Jaka ga gleda i udi se. Ne znam emu se udi, valjda mu nije prvi put da vidi kako ovjek uklanja tragove. Zatim odmahnu glavom: moda je to pametno, ali - ako je ovjeku sueno da se

dugo mui, ivjee i bez toga... Ima neke knjige, kae, zna ih ve napamet i dosadilo mu je da ih vue sa sobom - moe da nam ih daruje. Vasilj izabra neke, Ivan uze i ono to je on odbacio. Za mene je ostala Engleska gramatika sigurno je pripadala Zaru; ne znam ta e mi, poto se ja ne nadam kao Makar Naguljnov da u doekati svjetsku revoluciju; ipak sam je uzeo, da mu olakam, jer ima trenutaka kad ovjek eli da se oslobodi stvari koje mu uznemiravaju sjeanje. Vie nema ta da nam ponudi, ni mi njemu. Vasilj mu prui da zamota cigaretu. On uze i pomirisa duvan. Koleba se zbog neeg, kao Niko Sajkov one veeri, i razmilja da li da primi ili odbije. Ne, ree najzad. Slatko bi povukao dim, ali bolje je da se ne navikava ponovo. Dosta mu je drugih oksudica, nee jo i toj da robuje. Pita ga Ivan za Ramovie, on kae da ih nije vidio bar mjesec dana. Ne zna ni gdje su, misli da se viju oko roakih kua. Imaju dosta roaka, pomau ih roaci - ako se iko od naih odri, oni e se odrati. O nekom napadu na Ramovie, nije on nita uo. Puca se stalno, kae, izmiljaju opasnosti da opravdaju ono to dobijaju. Pucnjavama on ne poklanja panju. Novosti nema od koga da dozna. Jedina mu je veza sa svijetom stara tetka njegove majke, a ona je gluva kao top: niti ta uje, niti pria. "Mi idemo u Lom, kod vaih", kae Vasilj. "Hoe li s nama?" "Ne. ta u ja tamo? Nijesu me zvali." "Udruie se s nekim, da se ne mui sam kao avo." "Traio sam ja njih dugo, neka sad oni mene trae." "Bolje je da nae Nika Doselia", kae Ivan. "Lake je udvoje." "Ne treba mi niko. Ovo to sad radim, mogu i sam." Sjedimo i utimo, a bolje bi bilo da se spava ili da se nekud ide. U hodu se manje misli i ponekad moe da se ne misli. Uostalom, nema tu ta da se misli. Nije tano da su Psoglavi nestali, ne bar oni pravi, nego je to samo pri a koju je narod, kao dijete, izmislio da samog sebe ohrabri. Pravi Psoglavi su se samo pritajili i preruili dok se namnoe po dolinama. Bili su andari, oficiri, politiari, gazde, svata. ekali su da ih neko naorua i snabdije municijom i hranom, pa da otponu hajku na ovjeka. Istjerali su ga u planinu, ali to im nije dosta. Gone ga i dalje, svete mu se to ih je spreavao da pljakaju i trguju i svadbuju i ene prodaju. Proglasili su ga za Psoglava, nagnali su ga da podivlja, sad se vesele, i enlue, i svetkuju, i ekaju da poludi. IZBOR IGRE Stari put se sputa hladovinom izmeu drvea. Tee potok pored puta, toroe voda u koritu, preko drvlja i kamenja - nevidljiva povorka ena bez kraja i poetka. Izgleda da su ene, a u stvari - to su samo njihove due preobraene u glasove. Odavno ih sluam i prema glasovima zamiljam kakva su im bila

lica. Neke skoro prepoznajem; na druge me podsjeti neka rije izgovorena neto glasnije. U ono vrijeme dok su jo bile ive, ovako su u povorkama nailazile, izmijeane, iz raznih sela, kako su se uz put sustizale. Pazarnim danom, subotom su silazile u varo, za so, za gas, pa svaka svoje nade i brige i poslove pria a samo one najmlae sluaju ta ih eka i ute. Ove druge, koje ne poznajem, to katkad proslove neku starinsku rije ije mi znaenje nije jasno - to su due njihovih svekrva ili prababa, zaostale iz ranijih vremena, ve premorene, jer i one su u varo silazile kad su andari bili, i prije andara kad su krilai ili zaptije bili, a uz put su se, isto kao sad, jedne nadale a druge jadikovale. Dok ih sluam, zaboravljam glad i sebe, i da je godina hiljadu devet stotina etrdeset druga, i da godine imaju imena od brojeva, Sve to blijedi pred velikim jedinstvom o kojem ispreplitani glasovi pjevaju. Bile su te ene neto kao pele radilice: iz zemlje tvrdice, iz trnja i kamenja, iz mravih krava i koza da izvuku, da napabire, da od svojih usta utede, pa na leima da prenesu, da prodaju za male pare, da kupuju za velike, da se cjenkaju s trgovcima, da podmire umrukane, pa od onoga to ostane sve to je ljepe da pripadne mukarcima jer mukarci hajdukuju i ratuju i svete se i ast stiu, i odlaze u Amerike, i odlaze na kolovanja i na robije, odlaze i vie se ne vraaju, a one ostaju na ognjitima, udovice s malom djecom, bezbratnice u crnini, majke esto samohrane, samojadne, da tavore i uvaju uspomene prazne slave. uvale su ih dok su pomrle. Od njih su samo sjenke ostale. Ne idu putem nego pored puta - da nama, ivima, ne smetaju. Ivan Vidri stade i nasloni se na puku. "ekaj", ree. "Ne valja ovo, ne svia mi se ovaj put." "Meni je ba dobar" rekoh. "Put kao put. ta mu fali?" "Nervira me potok, ne uje se od njega nita. Mogli bi oni da nam pri u do na deset koraka - mi ih ne bismo uli." "Ni oni nas." "Ne brinem se ja za njih, nego za nas. Postoji li drugi put?" Vjerovatno postoji, ali i taj drugi put je pored nekog drugog potoka. Svi nai putovi vole vode i uz njih se pribijaju. Ivan svejedno protumara i nae blijedu tanku stazu iskidanu naslagama suvog lia. On misli da je to zgodna staza, a nama se ba ne svia - po svemu je zgodniji stari put sa uborom. Najzad Vasilj popusti, pooh i ja za njim, a tiina odmah poe da izdvaja i uveava svaki um naih pokreta. Prasne grana, poplai se ptica i krikne, probudi se zec koji je dotle spavao, pa sve to to je ualo i mirovalo odjednom se rastri i razleti na razne strane da na dolazak nadaleko objavi. Ako, pomislih - ba nek objavljuju i na sva zvona udaraju! Od svih stranputica najprivlanija je biti straan. I Vasilj, ini mi se, isto misli, zato toliko kri grane. Ve se sve

razbjeglo, najzad i staza kojom idemo - iskrala se, nema je, samo zid stijena stoji ispred nas. "Evo gdje si nas doveo", ree Vasilj. Ivan slegnu ramenima: "Gdje ni avo ne moe proi." "Sad vidi kakav si putovoa." "Moda e se nai prolaz na nekom drugom mjestu." "Hoe, ako ti narastu krila, ali to nije vjerovatno." "ta mogu? Mora ovjek da pazi, a ne putem." "Dojadila mi je tvoja panja, vazda nae bespue." "Zato to ga ima vie nego to treba". Sputamo se od stabla do stabla dolje prema putu i potoku. Obua se uglaala a snaga popustila, svaki as se hvatam za grane da ne padnem. Vasilj rei. Gladan je, pomislih, zato rei. Svi smo gladni ali glad ima razne laze koje se smjenjuju i ne javljaju se kod svih u isto vrijeme. Bolje je to je tako, inae bi se dogodilo da svi odjednom zareimo. Nekad mi se ini da je glad skorpija, ili neka druga zvjerka - uvukla se nekako unutra, tumara mi po crijevima i grize ih. Nekad tano osjetim gdje joj je glava, stavljam ruku tamo i pokuavam da je epam - ona se tada pritaji, pobjegne i zagrize na drugom mjestu. Strano grize. Nekad mi doe da vritim od bola, a nekad da pukom opalim u to mjesto - mislim da u ba to uiniti kad izgubim strpljenje. Poslije me puta, to je ta druga faza: svijet se proljepa i pojave se nejasne nade da e se nekad negdje nai neto za jelo i da e se sve popraviti. Vasilj stade kao da je neto novo i znaajno opazio. "ini mi se da je Jaka iskljuen iz Partije", ree. "Jeste", potvrdi Ivan. "Zbog magacina su ga iskljuili." "Zar je uzeo neto iz magacina?" "Nije uzeo, nego pustio druge da uzmu neke dakove. Bilo je penice i pirina u tim dakovima." "Jesu li ga podmitili da ih pusti?" "Ne, do mita jo nijesmo stigli. Prevarili su ga." Seljaci su ga prevarili, upravo banda starih pljakaa koja je i krajem prolog rata uspjeno dejstvovala. Jaka je bio komandir strae jednog od vanijih

magacina s namirnicama opljakanim od Talijana. Poslali su mu glasnika s vijeu da se neka vojska pribliava. U isto vrijeme osmatra mu je javio da se opaa neko sumnjivo smucanje po proplancima. U stvari, to nije bila vojska, nego desetak tamonjih ljudi u talijanskim kabanicama. Dok je Jaka sa straom utvrivao poloaj da se brani, slao glasnike za pomo i oekivao napad - pljakai su na drugoj strani iznosili plijen. ene su im pomagale. Neto su kolima odvezli, neto na konjima, najvie su odvukli niz goru na odsjeenim granama. Poto su meu pljakaima bili i neki od Jakine ujevine, stvorila se sumnja da je u tome bilo dogovora. "Ne vjerujem da je tu moglo biti dogovora", ree Vasilj. "Ni ja", ree Ivan. "Niko u to nije vjerovao, ali priu su pronosili i oni koji ne vjeruju - reakcija se hvatala za sve, samo da nam nakodi i zatruje." "Pa zato ste ga kaznili?" "Mora nekog. Nije moglo to da ostane nekanjeno." "Nijesmo imali sree s tim magacinima." "Nevjet nikad sree nema." "Kao prokletstvo su bili. Bolje bi bilo da ih nije hilo." "Ne bi bolje. Zato bolje? Za sve to se ui, mora da se plati." Skupo smo to platili, a ne znam jesmo li nauili neto to e nam u budunosti zatrebati. Pljakai ue bre i snalaze se bolje: nasljedno su obdareni da nau prijeke putove. Dugo e jo proi dok zgrabimo sredstva za proizvodnju - oni e dotle nai nain da se ubace u raspodjelu. Trebalo je sve te namirnice da razdijelimo seljacima, ili da ih pustimo da sve sami razgrabe. Oni bi se potukli pri grabeu, bilo bi bruke, jai bi dobili vie, pri tom bi prosuli pola dobitka. Ovako - grabea nije bilo, ali bruke jeste. Bruka je na nas pala, a skoro sve se prosulo. Namuili smo se uvajui oteto-prokleto po planinama, prenosei ga na mazgama i na svojim leima iz peine u peinu - a sve su nam pozobali mievi, kie, potkradanja i braa. Ako smo neto nauili, to je da ne treba vjerovati brai. Uhvatili su Markeleza kako potkrada magacin povjeren na uvanje njegovom bratu komunisti, a u drugim selima uhvatili su druge Markeleze kako peku pogae od penice iz magacina. Za reakciju je to bila iva zgoda, da nam odbije i one to su nam jo vjerovali. udili smo se: otkud to da nai drugovi imaju tako nezgodnu brau?... A nije trebalo da se udimo. To to su braa po izgledu, po stasu, glasu i nekim pokretima slina, samo je varka - po sklonostima i ponaanju esto su sasvim razliita. Reklo bi se da tu ima nekog predrauna u zaecima, a vie je posljedica porodinih podjela, jer: "Kami majci gdje su joj jednaci, kad su hrabri - hoe poginuti, kad nijesu - stidni doma doi." Ako je neko junak, brat mu radije trai zavjetrinu; ako je poten ovjek, brat mu smatra da

je time plaen danak potenju koje se na ovom svijetu ne isplati. Tako se esto izdijele na suprotnosti koje porodica i pothranjuje i prikriva. "Samo smo se obrukali", ree Vasilj. "Kako obrukali", zaudi se Ivan. "S tom hranom. Nije to ni bila hrana za nas." "Nije, kad je nema. A ta smo se obrukali? Ono to su nas klevetali, to im je bila priprema za borbu. Da nije bilo hrane, nali bi neto drugo. Izmisli se ono to je najvjerovatnije - kontrarevolucija nikad ne spava, samo se ponekad pravi da spava." "I mazge su bile. Kud se izgubie one mazge?" "Ne znam. Od gladi su polipsale." Bile su to ve divlje mazge, niije mazge, pogubljene i rasturene po planinama. Jedno vrijeme seljaci su ih ubijali i gulili im koe za obuu. Poslije su se uvjerili da koa od mazge nije dobra za obuu, pa ih vie nijesu ubijali. Dobro im je bilo dok je trajalo trave za pau, sa snijegom su i mazgama doli crni dani. Neke su se sputale pored voda, esto na tri noge, ranjave i izgladnjele milicija ih je hvatala kao dezertere i predavala Talijanima. Onda je doao Galjo da mi kae: "Proe jutros Stefan Savovi iz planine, vodi konja, a po samaru i po stelji blista eer." - "Jesi li siguran da je eer?" - "Pokupio sam prstom i liznuo, jeste eer." - "Misli li da je iz naeg magacina?" - "Nego odakle?" "Misli: ukrao?" - "Nego ta?" - "Ne bi on to uinio: pomagao nam je kad smo sklanjali." - "Da vam nije pomagao, ne bi znao gdje ste ga sklonili." - "Ajmo onda da pogledamo je li togod ostalo." - "Idi ti, a ja neu da se mijeam u to. Neu da se namaem, pa poslije ni Lim da me ne opere." - "A ja zar hou da se namaem?" - "Ja neu, a ti kako hoe"... Odjednom Ivan stade i uhvati me za ruku. "ekaj", ree. "uje se neto." "ini ti se" ree Vasilj. "uje se, mora da se uje - idemo." "Ide i neko drugi. Pst!" "Vazdan ti se neto privia." "Skini obuu, Lado, pa pogledaj!" Posluao sam ga - prikradam se od stabla do stabla, Onda osjetih - nije se prevario. Ide neko, ali nije opasan: kroz amor potoka uju se odlomci razgovora. Pominju ljive, govore o krmai - po tome mi se uini da su seljaci, da su mirni i pitomi, oni predratni, staromodni, to se ne bave tuim

poslovima. Moda imaju neto za jelo, dae nam pare hljeba im vide kako smo gladni. Seljak je sklon da pomogne odmetniku, jer i sam je neka vrsta odmetnika - vazda u neslozi s vlastima iz grada. Onda opazih puanu cijev, jednu pa drugu. Uini mi se da ih mnogo ima, a kad prebrojih - samo tri. Tri puke nijesu nita strano - jedna promai, druga zakasni, trea moe da omane. Puke su im na ramenima, stii u dvaput da opalim prije nego ih skinu. Velike torbe nose na leima, sigurno su pljakarali po selima oko Kolaina - treba bar da ih preplaimo... Vasilj ree: "Ne, nego da ih opljakamo!" "Ajmo odmah", rekoh, "nek vide da je oteto prokleto." Ivan Vidri se prekrsti da pokae kako se uasava od te pomisli. Predosjeao sam da e ba to uiniti, osjetih da ga skoro mrzim to je toliko vjeran sebi. Vasilj ga upita: "to se udi? Zar je to daleko od pameti?" "Jeste, daleko je. Tu igru sad neemo zametati." "A koju emo zametati? Skrivalicu?" "Bolje je i skrivalicu nego banda da budemo." Ba smo htjeli da ve jednom raistimo to pitanje izbora igre, izbora izmeu bande i skrivalice - kad u gori iznad nas zapratae puke i ue se krici s dozivima. Nijesu tri puke nego trista u iskidanim plotunima - jedni su pitanja, a drugi odgovori. Nekoliko trenutaka nam se priinjava da su naili na neku drugu nau grupu: gone je, satiru je, likuju. ao nam je tih nesrenika, zamjeramo im to su nepanjom u klopku upali, nadamo se da e se ipak neko od njih izvui ili osvetiti. Zatim se prisjeamo: nije to kao u proljee, nema nikakve druge grupe, nego smo to mi u pitanju. Po neemu su osjetili da smo tu negdje, sad pipaju i ekaju da im se sami izdamo. Sigurno nas je neko opazio dok smo preko livade prelazili, pa su tano ocijenili gdje e nas stii. Zgledasmo se zakrvavljenim oima - bogme lii na opkoljavanje. Moda je krug ve zatvoren - jedni pucaju da nas nagnaju, drugi ute i ekaju da im naiemo. Ne ostaje nam nita drugo nego da se povuemo do stijena, pa i mi da ekamo - tamo bar s lea nee moi da nam zau. Stigli smo za trenutak, naosmo zaklone iza odronjenog kamenja. Nijesu ba zgodni zakloni - uvijek od ovjeka ostane da tri vie nego to treba. Vidik nam je uzan i do ispred nosa zaguen upljikavim zeleniem to mae i zavarava. Vasilj ne moe da miruje, svaki as prelazi iz zaklona u zaklon - najzad pronae skriven prolaz meu stijenama i pozva nas. Popesmo se - bar da vidimo gdje emo poginuti. S jedne lastve preosmo na drugu, moe i na treu da se pree, ali za to nema potrebe. Nali smo mjesto gdje gomili nema pristupa; samo pojedinci mogu da se pojave zbrisaemo ih im glavu pomole.

Oni odmah osjetie da im tu brojna nadmonost ne pomae. Pucnjava se prorijedi, graja splasnu. Skliznuli su u dolinu, vie se ne uju. Ispod stijene se vidi dno doline: livade, rijeke, crne jove, put pored obale blijed kao na snimku iz aviona. Tri izviaa s pukama, pognuti pod punim torbama, idu putem. Idu i nikud se ne osvru - tri ivotinje koje ne slute da je sve moglo drukije da bude. Vasilj me gleda kroz osmijeh: bre, ba bismo nadrljali da smo arku zametnuli!... Ivan uti, zaboravio je da nas ukori. On svaku muku zaboravi im je prola, i mislima ispruenim u daljinu pokuava da napipa sljedeu klopku koja nas negdje tamo eka. Na kratkom razmaku iza izvidnice izbi rulja na livade: neki dugaki i pognuti, drugi pleati i kooperni, mnogi hramlju, neki potrkuju, svi s pukama i torbama. Umorni su, sigurno su bili na Tari, u kaznenoj ekspediciji - gonili, strah zadavali i neka sela pljakom zacrnili. Kad bi mi bio pri ruci mitraljei, onaj to smo ga zakopali na Gradini, i samo dvjesta metaka - sad bih fino uljepao lice zemlje. "Onaj na konju", ree Vasilj, "nevjerovatno je kako lii na Gizdia." "Mora da lii kad je on to", ree Ivan i prisjeti se: "Bi li ti to htio da ga gaa?" "Nego ta! Ali bolje je da ga svi zajedno - ako dva promae, trei nee." "Kasno ja sad, ostavi! Odigrao je Gizdi ulogu. Ako ga sad ubijemo, jo e ga proglasiti za junaka, a to nije zasluio. I gadno bi ga osvetili na onoj naoj sirotinji to i ovako dolje jedva ivi." "Sirotinja svejedno plaa, i vazda e se nai neko da plaa. Ako na to mislimo, onda je bolje da bacimo puke." "Neemo ih baciti, ali na sve mora da se misli." Najgore je, ini mi se, to on to tako ravnoduno izgovara, mirnim glasom koji e me najzad iz koe istjerati. Po tom glasu bez sdrbe, bez boje i sjaja, reklo bi se da je on donekle u dosluhu sa sudbinom: zbog neeg ga je izabrala i nasamo mu povjerila ta biva i ta biti mora. Poto zna stvari unaprijed, on se ve s njima pomirio. Ne udi se i ne ljuti, i ne uri da kae to to je od sudbine iskamio - radije eka da sami pogodimo. Nije ni teko pogoditi da na sve mora da se misli, ali je teko pristati na to. Ako mislim na sve one to su u zatvoru, pred strijeljanjem, i na one to hapenje oekuju, i na njihovu djecu i glad i samohrane roditelje - ja onda nikad neu stii da uinim ono to volim, ni da zatitim, ni da osvetim, ni da nekom nadu probudim, nita, nikad, nego samo da se sklanjam po sjenovitim predjelima kao rijetka zvjerka koja se udi to se njena ugava koa toliko trai i precjenjuje. NA SASTANKU OSTATAKA Mislio sam do malo prije da mi koa ne valja ni pet para, i otkud da valja kad je ugava, i da nikad nije ni valjala, i da sam niko-i-nita, nikad-nita, i sve tako. Sad se to odjednom mijenja pod uticajem prilika. Lom je prijatno mjesto s peinama oko izvora, drugovi iz Gizdave su ilavi momci ubijedjeni u pobjedu

- malo grljenja, malo drmusanja i zajednikih uspomena, zatim uspomene gurnue u stranu donosei karlicu krompira da je do dna prouimo. Nita ne mari to su ga nou kuvali - krompir je slan, bruni se i rastapa u ustima. Zasitili smo se, a jo dosta ga je preostalo - takvo udo odavno nijesmo doivjeli. Pomislih da ostatke treba da strpamo u depove, zatim se sjetih da smo u gostima i da bi nas to obrukalo. Moe ovjek da se obruka kad ga neko dobro iznenadi, moe ak i vie da se obruka nego kad ga zlo iznenadi; jer na zlo je navikao. Pita Kaak kako se osjeamo, a Vasilj kae: "Odlino! Bolje se ne moe ni zamisliti." "Neto si se namrtio kao da ti nije pravo." "To je sad od ei." "Ima i vode koliko hoe, ne tedi je!" "Nijesam lud da pijem, pa da odmah ogladnim." "to da ne? I hrane ima, spremili smo da pretekne." Ima hrane za tri dana, oni vazda spreme vie nego to e se potroiti. I prije su takvi bili - kad neto pripremaju, temeljno ga pripreme. Ne vrebaju, kao mi odozgo, samo neki krupan podvig da izvre pa da od njega dugo ive, nego su navikli da potuju vrijednost sitnog rada i malih stvari bez kojih se ne moe. Prvo naprave spisak: soli, luka, brana, duvana, cigaret-papira - pa sve to po spisku pronau i prenesu na odreena mjesta. U tome im je i sudbina sklona kraj im je upniji, ita skoro zrijevaju, glad im vie ne prijeti, ni prije nije bila ljuta kao kod nas. Na brdu im ue dva pukomitraljeza, nijesu ih zakopali kao mi one nae - nali su veze da za novac kupuju metke, kupuju ih od milicije i od muslimana i od stalnih etnika, preko ena, preko djece i obana, sve veza vezi i ruka ruci dodaje. Imaju, kau, i apoteku. Poto ne vjerujem, pokazae mi je: dvije torbe zavoja, neto vate, kutija aspirina i dvije flae joda. Apotekar im je Rajo Bosni , to sam pogodio im sam ga pogledao. Oko njega se ire neobini mirisi. Poalih mu se da imam ugu, on pronae kutiju neke sive masti i objasni mi kako se upotrebljava. Ne ini mi se da e mi pomoi, ali bar jako smrdi - ima sve vake po avovima da mi pocrkaju od smrada. Tako im i treba, rekoh i zavukoh se u peinu iznad puteljka. Zbacio sam dronjke i namazao se do ispod uiju. Jest da Rajo nije ba pravi apotekar, ali njegova smjesa grize kao da je stvarno iz apoteke. Moda ba i jeste iz apoteke i ba protiv uge napravljena. Ako ikad skinem tu ugu, biu kao ponovo roen. Navukoh akire, pa koulju, pa mi se smrai pred oima od jezivih mravinjaka to mi progmizae po krastama.

Odnekud naie Bajo ba kad ne treba. Delegat je i sekretar, dunost mu je da sve vidi i zna; vidi da se neko pod peinom krije, a ne zna ko je to i ne zna ni zato. "Suna li se ti to tamo", upita podrugljivim glasom. "Ne, nego maem kraste" , rekoh kroz stisnute zube. "Kakve - kraste", jer on hoe sve da zna. "ugave! Imam ugu." "Zar nijesu mogli da nam ne alju ugave?" "Nijesu mogli. Sad nemaju da biraju." Nije me poznao po glasu, proe. Pucketaju mu zglobovi kao kozi, ali to nije razlog da se pravi jarac i da me prezire to sam ugav. Znam ja njega kad nije bio delegat, ni sekretar, a onda je meketao drukijim glasom. Kad su andari s pendrecima juriali u Vasinoj ulici, i s kundacima u Grobljanskoj, i kad nas je konjica jurila oko Tamajdana, Bajo je onda nosio kaput iz bolje kue i traio zgodnu kapiju da to prije zagrebe. Kaput i eir, to ga je spasavalo. I al tako je liilo na tiicu iz viih slojeva koja je sluajno u nae jato zalutala. Bilo je nekoliko tih zalutalih tiica, andari su pazili da ih ne zakae. Niko Baju nije zamjerio to se snalazi, osrednji udarac mogao je namrtvo da ga obori; nijesu ni vremena imali da mu zamjere - on je prvi poinjao da zbija ale na raun svojih lakih nogu. Sad se neto promijenilo, ba u da vidim ta se to promijenilo. Pourih za njim, on me osjeti i okrenu se. "Nijesi me prepoznao", rekoh. "Potcjenjuje stare poznanike." "Kako da te prepoznam kad si uprtio toliku bradu?" "Ko ne moe da je nosi, tome i ne raste." On mi ipak prui ruku. "Ne", rekoh. "Prela bi ti uga." On brzo metnu ruku u dep i poe o drugome. "ekamo Rupljane, opet oni nijesu stigli. Vazda zakasne, to im je prelo u krv." "Daleko im je, zato kasne." "Zna se daljina, a onda se mora na vrijeme poi." "Moda su uz put naili na prepreku."

"I to treba da se pretpostavi. Oitau im bukvicu! Mora, drue moj, da se stigne kad treba da se stigne, a ne kad ko hoe!" On i ne primjeuje kako mu se rjenik svodi na treba i mora. Pomislih da je to bila neka posebna tajna kola gdje su stalno ponavljali treba- moru, trebamora, dok su sve drugo pozaboravljali. Gledam ga i sluam i udim se odluan je kao podoficir i otar glavosjea postao. Vie nijesam siguran da je onaj isti Bajo to sam ga poznavao. Izbrisao je sva zajednika sjeanja, otura ih i hladno prelazi preko mojih pokuaja da ih oivim. I kaput je zaboravio, i eir, i kapije, i onu otpusnicu iz bolnice. Imao je u depu sveanj listi a kakvi se daju otputenima iz bolnice: peat i potpis ljekara i bolest je bila napisana, samo je datum otputanja ostajao neodreen; Bajo je tu unoio datum guve ako ga uhvate, izgledae da je sluajno zapao izlazei iz bolnice. Tako nikad nije vidio kako izgleda Glavnjaa iznutra. Ja mu ne zamjeram to je nije vidio, nijesam mnogo dobio ja to sam je vidio, ali ipak trebada prizna i da me ne navodi na sumnju da je taj s otpusnicama bio neko drugi... Ne znam ta mi je, tek kivan sam na njega. Moda mu zavidim to je delegat. Nije ba zavist, nego kisela nelagodnost koja zavisti prethodi. Tako i uga poinje sitnim svrabom koji rasle. Nekako je Bajo vjeto preskoio prepreke obreo se gore, poslali ga ovdje, soli mi pamet. Zato su nam ba njega poslali, zar nije bilo boljih? I onda - kako, zato, otkud on da me vodi, kad ja znam njega i sve ta on zna?.. Jedino to ne znam - da se skrivam po kapijama - to sad ovdje nije potrebno i ne moe se. Ako emo po zaslugama, ja ih imam vie!... Ne kaem da ih imam vie od drugih, ali bar od njega - jer ja sam dobio kundaka po rebrima i vratio sam udaraca ciglama i kamenjem vie nego to je on hljeba pojeo. Vie sigurno, jer on malo jede. Dakle - to nije po zaslugama, nego se on desio na nekom zgodnijem mjestu, ili je imao nekog da ga gura, ali to bi onda znailo da i u ovoj naoj crkvi lake postaje svetac onaj kome je bog ujak... Jeste, zavist je, a vjeto se preruila. Uzela je oblik brige za optu stvar i podvodi mi sumnje kao kurve - dok jednu izbacim kroz vrata, ona dvije druge uvede kroz prozor. Tu pravdu, za kojom idemo kroz sve ovo, slabo emo ostvariti mi koji smo i sami nepravini. Nekad smo iz nehata nepravini, ili iz neznanja, ili od nevolje, a nekad to nema vremena da se bira. Stalno su tako nalazili neke svece i slali ih da nam pomognu kad tamo nijesu znali ta da ine s njima. Onaj Gojan, prvi to je stigao, reklamirao se da je radnik, a u stvari je bio oferina. Prva briga mu je bila da se nakrka, a jedina taktika da zastrai: "Doveu ja ovdje bataljon Lakaca, pa da kleknete na koljena!" kao da je namjerno htio da razdrai ivotinju plemenske mrnje: "Dovedi ih, ba ih dovedi! I Lakce, i koga hoe dovedi! Znamo mi Lakce, sretali smo se s njima, pa im se i prije nijesmo uklanjali. Kurva bio ko vam s megdana pobjegao!" "Promukao sam", kae Bajo, "uei ih da se uvaju - da uvaju svoje glave!" "Ti u tome ima dosta dara i iskustva." "Ne pomae. Ne sluaju nita."

"Mladi, pa ludi. Ne bi ni bili s nama da nijesu ludi." "Lud sam to to priam tebi, kad si im ti bio uitelj. Kakvi uitelji, takvi aci!" "Da nijesu bili takvi, ne bismo nita uinili, a to bi bilo gore." "Ali sad mora da se pazi, vidi - biju!" Biju, bogme, ne ale nas. Pri tom su uvjereni da ine dobro, i ine ga za nekog. Vie su nas prije, dok nije gora ozelenjela; prijete nam kad opadne lie i kad snijeg pone tragove da otkriva, ali i sad nas smanjuju im ulue priliku. Imaju dobrih pukara - lovce, ratnike i pljakae - tako vazda stignu prije nego mi izmaknemo. Slavu stie ko ubije, i iz Londona mu medalje alju, i iz Italije mu pare daju. Stvarno e bitI muna rabota ako ovdje ovako jesen doekamo: slane, kie s vjetrovima, a i snijeg moe rano da navali. Staljin je rekao da e se rat zavriti krajem godine, a ta emo ako se ne zavri? Nita - nee nas ni biti. Istraie nam se sjeme kao arenim konjima. Poslije vie nee biti nikog, ni da nas pomene. Hladno mi je oko srca kad mislim o tome, zato neu ni da mislim. Neka misli ko je navikao, kao Ivan, ili ko mora, kao Bajo. Nek izmisle otpusnicu iz bolnice, ili ta bilo, samo da ostane kogod iv - za svjedoka... Na brijegu, u zatravljenom ancu, sjede poglavice ostataka. anevi je dobro obuen - nanio ga put pored magacina, pa su mu se haljine same nametnule. Ja, da sam na njegovom mjesto, nelagodno bih se osjeao; on, naprotiv, smatra da je prirodno to je obuen bolje od drugih. Ima raznih kapa, a lica pod njima izjednaila je glad i nespokojstvo i nona putovanja. Nosevi su se izduili i naotrili iznad uveanih usta i ljutih onjaka. Ko nas ne poznaje, rekao bi da smo svi braa i bratuedi - nekakav prokleti soj koji od prkosa ivi i ne moe da se smiri. Ruan soj, od dugih kostiju i preplanule koe, bez mii a, bez boje u licu, s podsmjeljivim oima uprtim u Baja, koji opet pria o opreznosti i uzdie je iznad svih drugih vrlina svojstvenih ljudima. "Ovo je vrijeme hajke", kae, "a zato svaki treba da ima oko na potiljku." "Lijepi smo i bez toga", guna Vasilj, "samo nam jo to nedostaje." "Dva ovjeka", produava Bajo, "kad idu zajedno - jedan treba da gleda na desnu, a drugi na lijevu stranu." "Onaj zadnji", kae Magi, "mogao bi da se izvjeba da ide unazad, kao rak." "Sprduckaj se ti samo, a jedan za drugim nam pada, i niko se vie ne die. Ne nasmija se vie ni jedan od onih to su dolje." Pokazao je rukom prema dolini ispruenoj kao ogromna krivudava grobnica izmedu Plava i Tifrana. Puna je naih mrtvih, a nita se ne poznaje. Raste trava, pasu ovce. Koga nema, bez njega se mora. Sad su izmislili da nae ni u groblja ne primaju - nee bezboniki grobovi s hrianskim da im se mijeaju i da mrtvi komunisti mrtvima dolje prenesu kakvo se udo i bruka ovdje meu

ivima zbiva. Neke su raskopali i naredili da se iznesu van grobljanske ograde, na neosveenu zemlju, u umarke i jaruge gdje se kopilad edomorki i crkli konji zatrpavaju. I dok su se eljad muila sa zemljavim leevima i natrulim sanducima - njihovi rodaci, susjedi u zavadi i nekadanji prijatelji, okupljali su se blizu groblja da gledaju i pjevaju "Partizani, crni vrani, crni su vam doli dani"... Ba su crni, i odavno su doli; trebalo bi ve da prou, kao to sve prolazi, ali oni jednako traju. Okrenuh se: od nas to smo ovdje - na koga je red? Kome e to prvom da zapjevaju?... Pa se sjetih pucnjave u dolini i upljeg glasa kojim je Niko Sajkov rekao "Ono je napad na Ramovie!" "Kamo Ramovi,", upitah Baja. "Nikog od njih ne vidim ovdje." "Nee ih ni vidjeti, svreno je s Ramoviima." "Zar su izginuli ?" "Bolje bi bilo da su izginuli. Pohvatani su. Samo je Petar izmakao - ne zna se ni kud je izmakao, nai ga jo nijesu nali. Tako je kad se ne paze - pustili su da ih opkole." "Moda njih nee strijeljati", rekoh da se bar neim utjeim. "Ako ih ive ostave, to je da namame neke druge." "Nikoga nee namamiti, drugi nemaju takvo zalee." U stvari - ni oni ga nijesu imali: izdao ih je jedini roak u kojega su imali povjerenja. Naao im je sklonite, donosio im je hranu, obavjetavao ih je kad su potjere i kojim pravcima kreu, a u isto vrijeme je uhvatio vezu s Juzbaom i od njega dobio obeanje da e im ivote poklonti kad budu pohvatani. Nije to za novac uinio nego iz ubjeenja da samo tako moe da ih spasi od pogibije koja sve nas ostale eka. Sad su se trgli i ostali Ramovii da ih brane: nude jamstva i gotovi su da daju otkup kao to su inili u turska vremena, pozivaju se na svoje zasluge za etnitvo, prizivaju u pomo slavu djedova i pradjedova iz sto godina bojeva. Moda bi tako uspjeli da ih odbrane, ali su s druge strane zareali Lipovljani, pijanice edne krvi: Gizdi i, Bradarii, Grujae i Vukolii trae glave. Imamo i mi roake u umi, kau, pa zato da ih tamanimo ako vi vae ovako izvlaite? Ako ovi glavom ne plate, doveemo kod kue nae, pa neka ih mrko pogleda ko smije! "Dugo su sloni bili", rekoh, "vakat je da se poupaju." "Ne bi teta bilo da se poupaju", ree Kaak. "Nikakva, jer ne zna se koji su gori."

"Zli su, bogme, na obje strane, a od zlih se nikakvom dobru ne nadaj. Ako vide da nema drugog - popustie Ramovii." "Nije njihov obiaj da poputaju." "Ne, ali sad su oslabili: ono to je valjalo, odvedeno je u logore." "Zar ne bismo mogli i mi tu neto da uinimo?" "Jok! Odmah bi osjetili nae prste." Osjetili bi ih, to sam zaboravio, jer oni imaju strune snage iz policije i iz Ovre koje su navikle da osjete nae prste i tamo gdje ih nikad bilo nije. Dovoljno je da neko od tih izmozga da mu neto mirie na nau rabotu, pa da se svi odreknu od svoje rabote i da se slono ustreme protiv. Tako - vezane su nam ruke. Uzalud nam je to smo se tu okupili s raznih strana, iz Prokletija i Leleje gornje, od Rogode, iz Rupa. Nita nam ne pomae ni hrabrost ni pamet. Ne moe se nita uiniti, ak ni pokuati da se uini, - iz straha da se na neto gore ne okrene. Ostaje samo da se eka, i da se grizu nokti i prsti od nemoi. A meni je dosadilo da gledam kako se grizu, zato grizem uspomene na Ramovie: sami su krivi i za sve su krivi! to su se upustili, i to su nevjeri vjerovali? to se nijesu branili i izginuli, da nas ovako ne mue ekanjem! Bog ga sami i mrtvog ubio,/ Kako moga vjerovat Turinu! PROSTO ISPOD DRVEA Stigao je novi glasnik da sve razjasni. Jue, dok sam mislio na Ramovie i ljutio se to ne moe da im se pomogne, za njih je bilo sve svejedno. Tijela su im leala u spokoju, dok se sunce uzdizalo, na utabanoj ledini pored igralita gdje su ciganski konji i posljednju travku iupali. U blizini je okuka rijeke i jak pad. Izlazei iz varoke tjeskobe, ispod kasapnica, kasarne i bolnice, Lim tu, uplaen tiinom, uvijek zavija kao pas koji smrt sluti i doziva. On jedini, u ime zaviaja, oprostio se s njima - time. Poslije su ih zakopali, ne zajedno kao obine komuniste, nego u tri posebna groba. Kae ovjek da su zakopani ispod divljake, podalje od puta, ali neki avo u meni ne da mi da vjerujem da su mrtvi. im ponem da mislim o neem drugom, ili da sluam ta drugi govore, oni oive, izvuku se i priu do tu iza grmlja zaljuljanog vjetrom. Ono to je moglo da ih odbrani - zasluge predaka glavosjeka, sloga bratstva s vezama na sve strane, strievi s medaljama i strievski sinovi po etnikim tabovima - njima je samo ubrzalo kraj. Poele su bile svae na sve strane, uskipio je olo da se osveti za sve nepravde starih Ramovi a, prijetio je razdor s obraunima - strasti bi se raspalile da su oni ostali ivi. Zato je Juzbaa hitno poao u Kolain, poslom toboe, a u stvari da se napravi da nema veze s time. Odmah zatim pozvali su Talijane da kao via sila svre tu stvar. Jedna eta vojske s karabinjerima prela je preko "granice", preko mosta, i toboe iznenada, silom, kao na svoju ruku, zauzela etniki zatvor bez otpora. Nijesu

se osvrtali na ostale zatvorenike, traili su samo Ramovie i nali su ih. Izveli su to nou, muki, a ujutru ih strijeljali. Sad se vie niko ne svaa - svreno je. "Jesu li ih tajno strijeljali", pita Ivan. "Danju je to bilo, nije tajno. Ne bi ni mogli tajno, jer znalo se i ulo se - stalno su pjevali." "Vojnici pjevali?" "Ne, vojnicima ba nije bilo do pjesme, a poslije su i plakali. uti su bili i karabinjeri, uta im lica kao vosak, pa samo preda se gledaju i idu." "A onda - ko je pjevao? etnici?" "Ne nego sami Ramovii. Njih trojica - kao da idu na svadbu." "To sam i mislio - nijesu nas osramotili." "Muki su to podnijeli, svaka im ast! I nekako gordo, gordo - kao da sve ivo preziru." To mogu da zamislim, i prije su prezirali. Upravo je izgledalo da sve gledaju ispod sebe i kad su se starali da to prikriju. Otresiti po prirodi, imali su jaku dozu uroenog ponosa i posebnog smisla za izgled: ili su pravo, nosili se lijepo i u govoru zanosili k sveanim i knjikim oblicima. Od plemstva im je to ostalo i uvrstilo se u gazdinskoj sigurnosti - jer oni nikad nijesu gladovali, ni strahovali, ni shvatili da je potrebno da ponekad pognu glavu i snize glas. Ponekad je to prelazilo u oholost koja odbija ljude i koju im Gizdovljani nijesu lako opratali. ini mi se da im ni sad ne prataju, a nijesu u pravu. Ako je ta njihova oholost nekad nekog odbijala, neke druge je u isto vrijeme privlaila. aren je narod, ima svakakvih, veini je lake da vidi kako izgleda nego ta misli i lake se lijepi za ide i delije nego za skromne sirotane s njihovim narodnjatvom prostijim od pasulja. "Ne bi nita od onoga", ree Kaak, "ni potukli se nijesu." "Glupo je bilo i to sam se nadao tome", rekoh. "ta e ovjek - kad se topi, za slamku se hvata." "Sad nema ni slamke." "Moe i to da ima svoju dobru stranu." "To to slamke nema? Moe, samo ne znam kako." "Da ga natjera da i dalje pliva."

On misli da su Ramovii poslijednji koji su se prevarili. Poslije njih niko nee ni pomisliti da se oslanja na roake ni da se preda dok prvo ne ispuca sve to ima u fieklijama. I ja to mislim, jer kad se ni za slavne Ramovi e nije nalo spasa, drugi se nemaju emu nadati. Ali, s druge strane - nada da se ivot spasi nije jedino to nagriza i to lomi nau hrabrost. Ima i drugih stvari, raznih. Neke su u nama. Dou trenuci kad sami sebi izgledamo kao proklete lude kojima se sve ivo ruga. Nekad se ne ruga, nego samo pita: emu se vi to nadate?... Ne znam emu. U gradu vie nikog nemamo, sve je u logore i zatvore odvedeno. Seljatvo nas je prevarilo im je glad osjetilo. Prorijedila se omladina, nema vie one nae; ova to sad nailazi ba ne lii na omladinu - na glave je natakla ubare, na ubare andarske kokarde, hoda, pjeva, zlostavlja djevojke i iz puaka gaa kue to su nekad bile partizanske. Otpisali su nas i drugovi forumai odozgo, odavno se ne javljaju. Svi su se nekako bolje snali, samo mi se potucamo po planinama bez razloga. I onda glad, vake, uge, promrzlice, krpe, kie. Sve se to nekako zavjerilo da zbija zlobne ale s nama. I mi sami: kad matamo - visoko letimo, kad pogledamo nisko pali. Nae su knjige satrunule; novina vie i nemamo, i polako zaboravljamo da smo ih nekad imali. To to priamo o slobodi lii na stara proroanstva kojima se i djeca smiju. Pjesme su nam preokrenuli, pjevaju ih naopako. Jadni smo, neoprani, prosjaimo tu i tamo, a to to isprosimo otrovano je ponienjem. Od jada se neki zavuku u jazbinu, kao tvorovi se zavuku i ne izlaze dok ih glad ne prisili. Ako nam neko nekad prui pare hljeba ili anak koprive, to je samo iz saaljenja; kad to uzmemo, ne znamo koga vie da alimo - sebe, to smo doli na te grane, ili onoga to daje i strahuje da se nekako ne otkrije to njegovo dobroinstvo. Ali Bajo nee da misli o tome. Ogoren je na neke stvari, na neto to se dogodilo u Rupama: "Moe li to da vjeruje?" "Mogu svata. Sve se dogaa." "Ali ovako ne! Dva mjeseca ivi s njima u drutvu etniki pijun, ide s njima, spava s njima, a oni da ga ne otkriju! Mogao je da ih pokolje, ali on je htio da dozna veze... Gdje vam bie oi? to nijeste pitali kakav je prije bio u toj eti gdje je bio?" "Od te ete samo je on ostao", kae Vojo, "koga da pitamo?" "Sigurno je on tu etu udesio, trebalo je to da pomislite!" "Vidjeli smo da je sirotinja, goljo, gladan, niko i nita." "Tako nam i treba kad primamo nikogovinu!" "Nema vie da se bira, nije narod kao prolog ljeta. Nema onog vie, izgubili smo ga."

Samo se Ivan ne slae da smo narod izgubili. Po njegovom ispada da je to nemogue, da mi narodnu podrku nikada neemo izgubiti. To je ve neto udnovato, zato ga svi, ak i Bajo, gledaju izbuljenim oima. Da sam ja izvalio neto slino, izgorio bih od stida, a on se nita ne zbunjuje. Lagano mrvi i raeljava: u svakom selu ostalo je po desetak naih porodica koje, ak i kad bi htjele, ne mogu da preu na suprotnu stranu. Ne daju im da preu, jer takvo je to drutvo protiv kojega se borimo, jer u tom drutvu neko mora da bude potlaena klasa da bi oni drugi imali nad kim da vladaju. Svaka od tih porodica ima svojtu, ima kumove, roake, prijatelje po odivama - oni se jo ne usuuju da pomognu, ali ih savjest grize i stid ih bije i poslije e pokuati da poprave to to sad proputaju... Veze vjeto do detalja. Da smo neki stranci, skoro bismo mu povjerovali. Mnogi su, kae, od same gladi, da im djeca ne pomru od gladi, za ono malo brana i soli to Talijani daju preli privremeno na onu stranu. Kad glad proe vratie se oni. Neki su ve poeli da se vraaju: skupljaju municiju i ljude bez propusnica prevode preko mostova. I onda: to je svadljiv narod koji ni za dobro nije bio sloan, nee ni za zlo. Ima dosta etnika to su bili zaguljeni, a sad su razoarani - neki to nijesu dobili inove, drugi to vide da su zavedeni. Veinu ine ipak oni to idu za trubom, oni to kau "Kud svi Turci, tu i goli Haso"; ali kad truba, vojska, bude naa, kad se vrati neka od naih brigada iz Bosne, veina e opet biti naa. Dotle mi treba, kao neko sjeme, ili kao kvasac za velike narodne nave, da se sauvamo u sklonitima i po peinama... "Ne pominji peine", ree Bajo, "neemo u njih." "Zato ne, kad je kia", upita ako. "Ima zgodnih peina." "Oni bolje nego mi znaju koje su zgodne. Lovili su kune i lisice u njima, nas bi lake." "Pa gdje drugo?" "Prosto - ispod drvea. I strae da se postavljaju, to da bude obavezno!" "Kako e onda oni to su sami?" "Samci da se sastave po dva, po tri ujedno." Ivan se sjeti Jake i predloi da mu se poniti kazna. Sjetie se i nekih drugih i sloie se da ih vrate u Partiju. Tako: da se sastave po dva, po tri, ispod drvea, da mataju o srenim gradovima i krilatim laama ovjeanstva. Ja sam to ve isprobao, znam kako izgleda. Svenu snovi, ieznu dvorci, pokvare se maine to same rade, pogase se lampe i sunca kad je ovjek gladan, mokar, i kad trijebi vake po progoreloj koulji... Ljepe bjee prole jeseni: ume crvene, nebo crveno, crvenim smo mastilom pisali prijetea pisma pijunima: "nema rupe da se sakrijete od narodnog gnjeva koji raste".

Odjednom se preokrenulo, pa sad nema rupe da mi sklonimo glave. Ako se promisli, ima pravo Bajo: najbolje je ispod drvea. Bajo, svejedno, nije zadovoljan i ostaje u ubjeenju da smo mi neka nemogua vrsta komunista kakve nema na svijetu - sklona svim krajnostima. Jedni su izgubili volju za ivot, spopale ih vake i ra, ravnoduni su, ne briju se i ne umivaju, drijemaju i stalno im se spava - tako e, spavajui, izginuti. Drugi, naprotiv, pokazuju suvinu ivost. Ukrali su ovcu, zaklali je, pojeli je i napisali zahvalnicu gazdi da ga utjee. Neki su upali u neprijateljsku kuu i izbili domaina to im nije dao da jedu; poslije su se sami posluili hranom, a pri tom nijesu ni pomislili da tako rade samo razbojnike bande. Na Tari su, opet, ubili nekog podoficira, petokolonaa kako oni kau, da mu se osvete za ono to je prolo. Tako se ponovo upada u greke koje su osuene... Relji se nakalja: "Ako sam dobro razumio - sad mi faiste ne smijemo da kanjavamo za ono to je prolo, nego samo za ono to odsad uine. Je li tako? Da ekam dok me ubije, pa da ja njega?"... "Razumio si ti dobro, nego se ai - ne svia ti se." "Ba mi se ne svia! A one poznate to su se istakli?" "Ni poznate, ni nepoznate - vidi da smo u krizi!" "ico, na primjer, da mi doe pred puku, a ja da ga ne ubijem?" "Ni ica, ni nikoga, osim kad se brani. Odluka je odluka, ne moe da se ara." "Onda je ba najbolje da se spava", ree ako i zatvori oi. Osjetih da se i meni navlai san na oi. Kroz san osjeam kako se Bajo ljuti i pucketa zglobovima treba, mora, avanturisti, anarhizam da se kanjava... Pomae ga Ivan Vidri, ali on ne sike nego tiho i lukavo: potrebno je da se pritajimo dok se rane izlijee i dok se nove veze stvore gdje su stare pokidane... Vie ga i ne sluam. Nek priaju ta hoe, ali ja bih to drukije. Neu nita da govorim, jer - bie kako Bajo hoe iako se to meni ne svia. Ja se ne bih pritajio, jer onda je teko ne zaspati, nego naprotiv, jer zlo ne zna da je zlo dok ne dobije po glavi. I ne bih birao, nego redom, jer niko ne zna koje je zlo vee - sva su vea. to da ne i Miklju, da ne pljaka vie, ili bar da ne pljaka komuniste! Nju bih zaveo na samotno mjesto, pa mokrim konopcem po sapima da vidi kako boli! I Galja bih - to je kukavica, i Trobrka - da ne tlai sirotinju. Ima ih mnogo, svakome bih drukiju kaznu... Zalutao sam u te sanjarije, ne osjetih da je razgovor svren i da poinje pozdravljanje na rastanku. Vasilj me gurnu: "Ajde, Lado, ta si se zablenuo!" "Kud da idem?"

"Ti, bogami, kao da si spavao." "I meni se ini. Kau da treba da se pritajimo." "Treba prvo da naemo mjesto za to." "to ne ovdje? Radije bih ovdje ostao." "Pa ostani ako ti je ljepa ova ledina od onih naih tamo." Nije ljepa, nema ljepote ni ovdje ni tamo, jednako su mi dosadile granama i proplancima. Ali putem dovde, krijui to i od samog sebe, oekivao sam neku promjenu i nadao se preokretu kao buenju iz nezgodna sna. I tu kad smo stigli, inilo mi se da se jo krije neka dobra vijest o neemu i da e tek na kraju iskrsnuti kao glavna stvar. Sad je kraj, a nita nije iskrsnulo. Ne bi trebalo da se zavaravam, govorio sam to sebi uz put, a svejedno sam se nadao. Vie neu. Vratiemo se opet u ono iz ega smo doli, i vrtjeemo ae gore-dolje dremljivi od gladi, dronjavi, prokleti u nervozama i sitnim svaama izmeu sebe gdje ovjek moe iznenada da pree mjeru i da se osramoti. Strah od toga, stidei se da bude ono to je, preruio se u predosjeanje neke velike tuge i nesree u koju idem, zato mi se ne ide. Staza kojom smo doli nema vie nita novo da mi pokae, ni jednu od onih dolinica to se otkrivaju kao tajne i za trenutak zavaraju oi slikom bliskom onima iz matanja. Sad je sve poznato i dosadno. Put mi se ponekad priinjava kao raanj, krajevima oslonjen na planinske prevoje. Na taj raanj su nataknuti predjeli koje smo upoznali, samo sad obrnutim redom. Bregovi su komadi zelenog mesa s kourinama od stijena, lagano se okreu i ve dugo se peku na tihoj vatri za obrok halapljive vjenosti. U poetku je bar to zanimljivo - biti neto vie nego crv na tom mesu, ali poslije prelazi u groznicu i buncanje koje dosauje. Lake bi mi bilo da se nita ne vidi, da magla padne i nikad se ne podigne. Ispod nje bi ostalo tajno i neznano sve to gdje smo se uzalud nadali, lutali i so sijali. Komad puta smo preli zajedno s drutvom iz Rupa i s Tare, pa doe vrijeme da se i s njima oprostimo. Veseli Zeko Aralija stee mi ruku i protrese je: "ta si se pokunjio! Glavu gore, jer vidi - ne moe nas snai nita gore." "Izgleda da ne moe, ali ako iskrsne?" "Ako iskrsne neto gore, onda gledaj da bude sit!" "ini mi se da ima pravo." "Sigurno, jer bolje ti je sitom poginuti nego od gladi umirati."

Nijesam oekivao takav savjet poslije svega to je odlueno, nasmijah se i odjednom mi doe kao da je malo sunca progrijalo. Pa i jeste progrijalo, jer on se osmjehuje i svi se na rastanku osmjehujemo i volimo. Odjednom vidim da desetak lica koja se iskreno osmjehuju jer se vole, jer ne mogu da se ne vole vrijede vie nego malo sunca. To je to nae sunce, ljudsko sunce - ono je ona novost i promjena koju sam tako eljno ekao. Jeste kriza i jeste gadno, oblak sunce uhvatio, goru tama pritisnula, ali muka prsa jo nijesu ohladnjela i mi eto ponekad znamo da sami sebi sunce skujemo. Trpjeemo jo neko vrijeme. Grijeie se i pratae se - takav je ivot; ginue se - takva je borba; nikad se vie neemo sresti svi mi to se sad rastajemo, ali ovo malo sunca to smo ga jedan drugome dali niko nam vie ne moe uzeti. BAZA U PUSTARI Kao mora nas pritiskuje ta "osjeka revolucije" i ta "kriza" o kojoj se dugo govorilo u Lomu. im negdje zastanemo, ona navali s brigama i grinjom, smanjuje se samo kad nekud idemo ili naemo neto da ruke zaposlimo. Bjeei od njenog pritiska, postali smo skitnice - to sam pomislio prije desetak dana, otada mi se stalno potvruje. im smo se vratili iz Loma, poeli smo da lutamo traei mjesto za bazu. Bilo je dosta zgodnih mjesta, no mi smo im uvijek nalazili mane - ili je voda daleko, ili obani mogu da naiu, ili neki puteljak prolazi u blizini. Ako nema nikakve mane, to je ba sasvim nezgodno mjetani odozdo znaju sva mjesta bez mane i tamo e nas vrebati. Tako smo ili dalje i vukli jedan drugog sve dalje, a pritom smo se zavaravali da u beskrajnim prostorima uma i goletija postoji neko savreno mjesto, samo za nas odreeno, koje emo prvim pogledom prepoznati. Najzad smo se umorili i sloili se za ovdje, za Pustaru. Ako to i nije najbolje mjesto, ali bar je udnovato. Kad se iz daljine gleda, Pustara lii na trbuh gole ene kako ga crtaju francuski slikari ili mangupi beogradski po klozetskim zidovima: sve naokolo je strmo, golo, glatko, sivo, a usred toga trouglast uperak ume. Dva simetrina potoia ocrtavaju strane trougla i sretaju se ispod ume - sastav im je crvena njuka od vlane ilovae. Gore u goleti je rupaga od oborenog stabla ona predstavlja pupak. Na izgled je to neznatna umica u kojoj gonjena zvjerka ne bi imala smjelosti da se zaustavi; ba zato smo je izabrali, jer oni odozdo treba da pomisle da ni mi to neemo smjeti. Drukije izgleda kad se ue unutra: prostrano, dombasto, s pragovima od kamenja, godinama i moda od postanka negaeno, gusto od paprati, glogovine i ipuraka po jarugama. Ima izvor, ptice i abe. Puta nema, ni sjekirom naetog drveta nema. Vasilj je u selu, iz neke roake kue, ukrao motiku i lopatu. Tri dana smo kopkali da proirimo jednu neprimjetnu pukotinu ispod ila i prizemnih grana. Dvojica bi kopali, trei straario. ekali smo suton da iskopanu zemlju saspemo u provaliju. Poslije smo sve tragove rada i kretanja posuli suvim liem da se ne vide. Daske za krov smo donijeli iz treeg katuna, s neije naputene kolibe, poredali smo ih jednu do druge a odozgo nabacali truline, mahovine, opalog granja. Ispod toga je zgodna jazbina. Moglo bi unutra jo poneto da se popravi, zidovi da se zaglade ili da se pod zaravni, ali mi to ne

inimo iz straha da se ne pokvari. Naroito smo se starali da ulaz bude neprimjetan. Kad se sa strane navue splet grana, spojen puzavicama, ulaz postaje sasvim nevidljiv, pa ga i mi sami teko nalazimo. To je za kiu i da znamo gdje smo. Mislili smo i za prenoite, ali nije zgodno. Spavamo i dalje pod drveem - odluka je takva, a osim toga tako emo lake opaziti ako nam se neko nezvan nou u umu uvue. Ivan je htio i strau da zavedemo, ali je poslije odustao. Danju nam niko ne moe prii da ga izdaleka ne opazimo; nou ako doe, ima da se bori sa iprajem i da polomi noge po kamenju prije nego nam prie. Iskopali smo radio-aparat, Vasilj kae da je sasvim ispravan; mogli bismo da ujemo ta se ini po svijetu i da doznamo koliko e jo trajati ova kriza, ali struje nema. Bile su neke baterije, jedino bi Lako znao gdje su zakopane, ali sad niko ne zna gdje se Lako zakopao. Ivan misli da se sklonio negdje oko Vujeg potoka, ili u Kakaricku goru, ili negdje dalje, albanskom granicom, zajedno s Gojanom delegatom. Mora da su nali mjesto gdje ni avolu nee doi na um da ih trai. Prvih dana bili smo ponosni na Pustaru, na njene ume i peurke i jaruge s izvoriima, kao da smo sve to sami izmislili i stvorili. Neke pogodne okolnosti otkrili smo tek kasnije. Bez opasnosti moe da se loi i kuva pri vrhu ume u procjepu dubokom kao bunar. Pronali smo trenju - imaemo neto voa. Ako nas pritisnu vojskom odozgo i sa strane, potok nam je zgodan za odstupnicu. Osjetih potrebu da se pohvalim pred nekim ko nije uestvovao u traenju, i prvo pomislih na Nika Sajkova. Pa - mi smo ga prevarili!... Trebalo je da ga potraimo pri povratku iz Loma; poli smo bili, ali nas je skrenula s puta jedna etnika patrola. Tako je opet ostao sam - da i u nas izgubi vjeru. Poslije je Ivan zaduio Uane da ga oni nau i dovedu. ekamo ih da se jave ugovorenim znakom, dimom na Suku, ali se taj znak ne pojavljuje. "Trebalo je jo odavno", kae Vasilj. "Uani", ree Ivan i odmahnu glavom. "Ne valja im ovo." "A nama zar valja? Rekli smo mu za osam dana." "Rekli smo mu, to je istina, ali Uani prebacuju jedan na drugog - pop na aka, ak na crkvenjaka - zato su vazda spori." "Neka su i spori, ali ima dvije nedjelje dana od onoga." "Nema valjda dvije." "Sraunaj! I dva dana vie." "To nam je nekako brzo prolo." Poslije nam nije brzo prolazilo. Poeli smo da se kokamo od dosade, a to vie nije bilo ono veselo kokanje koje se brzo miri. Prirodno je za ljude koji su pod istim krovom da ne mogu bez svae. Na krov je irok, itavo nebo s oblacima i bez njih, ali to ne mijenja stvar: ukuani smo, a dapanje je glavna porodina

razbibriga - to vie briga, to vie ljutnje i strasti u njemu ima. Vasilju se nita ne svia. Poeo je da ita Fausta i odmah mu naao slaba mjesta - naroito mu smetaju horovi i izlizani slikovi prevoda. Uzeo je Englesku gramatiku i zamrzio Engleze: lukavi su, perfidije, izmislili su zbrku u pisanju da im ne prodru kroz kole ljudi iz radnike klase. Poto su Englezi odsutni, on kanjava Ivana i mene - ne samo kad mu se suprotstavimo, nego i kad se slaemo s njime. Ni mi nijesmo mirni kao to smo bili, neki nestrpijiv avo sijevne iz nas na prvi dodir. Najzad mi je dodijalo da mirim i da me mire, spremio sam se i nou poao da naem nekako Vuji potok i u njemu sklonite gdje se krije Lako s Gojanom ili bez njega. ume puste, livade prazne, tiina po visijama - nema ljudi, pa ni rata nema u tim predjelima zakanjelog proljea. Natrapah najzad na stado, pa na obanina - uzalud sam mu se obradovao, jer on se pravi as gluv, as lud, nekad Srbin, nekad iptar, kako mu kad zatreba. Taj, ini mi se, nikad nije imao posla s ljudima i zakonima iz dolina - prezire ih i ostaje iznad kao Tibet, kao dalaj-lama s toljagom i kapuljaom. Smrdi na nepranu vunu i na parenje s ovcama, a kad ga neto upitam - on trcne pljuvakom kroz strugu meu zubima, pa vrhom toljage naniani i pogodi u to gdje je trcnuo bez promaaja. Odnekud kao da poznaje Gojana, ali nee da kae nita - hoe prvo da on od mene neto o njemu izvue. "Je li to pleati jedan", pita, "onako - s velikom glavom?" "Jeste, zato ga zovemo glavonja." "Moe mnogo da pojede?" " Moe, bogami, itavo jagnje odjednom." Klimnu glavom: "Taj je, uitelj je." "Nije uitelj nego mehaniar." "Je li mehaniar uitelj uitelja?" Gledam ga - ne ali se nego sasvim ozbiljno pita. Moda nikad prije nije uo rije mehaniar i ne zna ta bi to moglo biti. Gojan mu se, po obiaju, predstavio kao neka vana zvjerka, neto mnogo vie od uitelja. Pokuah da mu smanjim cijenu tumaei da je mehaniar onaj to popravlja kamione i razne automobile to idu cestom. Postigao sam ba obratno - obanin izbulji oi i zazvida od divljenja. "Taj je, taj! Poruio je da mu doturite brana i mrsa." "A gdje je?" "Dolje negdje. Ne voli on da se zna gdje je."

"Kako da mu doturimo kad ne znamo ni gdje je?" "Ti dovde, a odavde je moja briga." "Nosim mu pare, novac, i imam neto da mu kaem. Gdje je?" "To ni avo ne zna. Za njega sve ide ruka ruci." Stalno ponavlja ruka ruci da sve drugo prikrije iza toga. Uzalud mu obeavam mrs i brano, on se opet pravi as lud, as glup, as iptar koji ne razumije, i smjeka se kao da mi vjeruje i gleda me zakuastim pogledom - pazi da me ne prevari!... Zatim se pogled gasi zajedno s osmijehom: nee on da se mijea u te stvari. Zakopao je kouh. Poklopio se kapuljaom - sve je zatvoreno i zamandaljeno. Iz njega se vie ni klijetima rije ne bi mogla izvui. Vratio sam se s nadom da u u Pustari zatei Nika ili kakvu drugu promjenu, a naao sam sve po starom, samo je Vasilj uganuo ruku sputajui se s hrasta, s osmatranice. To ga je malo smirilo - sad uti. Jazbina je prazna, radio-aparat u njoj mrtav, vie ga i ne pogledujemo. Djetinjarija! Samo smo se uzalud muili. Onu drevnu kutiju ukraenu prekidaima mogli bismo uzajmiti vranama da u njoj prave gnijezdo. Jedina je razonoda potok - jednoliko grgori preko kamenja. Na nekim mjestima izgleda kao da gusla, zatim poinje i da pjeva u desetercu: "Fazli asli obolio ljuto, od ka' ono srca junakoga, na pustu se puku oslanjae"... Neto nie, padajui u provaliju, voda poinje da lelee. Nikad ne mogu due da ostanem na tom mjestu: survavanje, ak i kad ga samo zamiljam, izaziva mi vrtoglavicu. Najzad se i Ivan uzmuio. "Poao bih do Uana", kae, "da vidim ta rade." "Nita ne rade", kae Vasilj. "Planduju kao mi." "Pitaj za baterije", rekoh, "nek ih iz Plava nabave." "Kako da ne", ruga se Vasilj, "u Plavu je velika radio-industrija." "Pitau, ali ne vjerujem da se to moe nabaviti." to da ne vjeruje? Ako nema industrije, ima crne berze iz Skadra, iz Italije, bog zna odakle, a ona gura robu u trampu i gdje se trai i gdje se ne trai. Nek bude kako bude, volim to je Ivan poao. Ipak je i to neka promjena - jedan manje. Osim toga ima nade da nam poslije neko doe i donese osvjeenja iz udaljenog svijeta koji odavde bogat izgleda. Kad je moj otac Joko odlazio u varo, da posjeti strica Taja u zatvoru, uvijek je pri povratku imao da ispri a neto novo, to je uo ili u prolazu opazio. Pri tom mi je redovno donosio eer u kockama - sasvim bijele i pravilno sjeene kocke od kojih sam zidao male bijele kule s prozorima. Ponekad bi Joko zakasnio, ekao sam ga na prozoru

gledajui kako suton mijenja dolinu pretvarajui je u nepoznat kraj pun nekih zbrkanih uspomena. Neto od toga ekanja i njegove opore slasti s nespokojstvom ima i sad. Ono ini da se jedan dio vremena koje dolazi ispuni nekim smislom i unaprijed se izdvoji iz haosa to se zove budunost. Otkad smo sami ostali, Vasilj i ja se slaemo bez rijei - valjda zato to znamo da sad nema ko da nas miri. On rano odlazi, prije zore, da ga ne opaze dok prelazi goletijom, u prostrane stare gore izvan mog vidika. Nou doe, veera utke, poslije spava ili gleda zvijezde kao ja. Niti ga ja pitam, niti on sam pria gdje je dan proveo. Moda trai rude i zakopana blaga, ili skuplja ljekovito bilje. Dosad nita nije skupio, u rancu mu je samo trijeska lua. Mislim da on tamo ima neko zgodno mjesto gdje loi vatru i po cio dan grije pete. Neka ga, nemam nita protiv - samo ovdje da ne loi. Trei dan je donio zeca. Ubio ga je pri povratku u dalekim predjelima iz kojih se ni pucanj nije uo. Zgulili smo zeca i kou mu zakopali u mekotu kraj obale. Meso je dugo lealo u vodi da se ispere zadah divljine, zatim smo ga skuvali u jaruzi. Vei dio smo ostavili za Ivana i Nika, ali oni nijesu stigli te noi. Pred zoru smo dovrili i to sami - nezgodno bi bilo da nam se pokvari jedan takav dobar obrok koji vraa snagu. Trebalo je da zakopamo kosti, ali to bi nas zamorilo; razbacali smo ih na sve strane. Lisice ili gavranovi nai e ih i odnijeti dalje; no, ako ih ba i ne nau - nita se o naem boravku ne moe zakljuiti po tim razbacanim kostima. "Ako nas ba i nanjue", kae Vasilj, "nije teta." "Kako nije? To bi nas prisililo da traimo drugo mjesto." "Meni je ovo ve dosadilo. Tebi zar nije?" "Nije. Zato? Ba je dobro mjesto." "Ovo dobro?... Po emu dobro? Pojma ti nema kakvih ima mjesta." Pronaao je neka druga mjesta, vidjeemo ih kad doe potreba. Pokuao sam da Faustom skratim vrijeme, a ne ide. To je ve staro gvoe. Sablje sakovane u vrijeme kad je to pisano, ve su odavno polomljene; ak i lanci iz tog vremena svi do jednog su pokidani. Ipak ima nekih stihova koji se dre i lijepo je od starog Njemca to je arhangele predstavio kao lakeje. Bog se meu njima epuri kao Bojo Mumlo kad se hvali imanjem, konjem, livadama, sinovima, uljanikom. Krivo mi je zbog avola: zato njega uvijek uvaljuju u trgovinu i cjenkanje? Ja bih to drukije udesio. Ne znam kako drukije, ali moj avo ne bi pristao da vara i sitniari. Postarao bih se da bude bar malo poteniji od boga - to mora da je blie istini nego sve te popovske pri e. Jue je prvi put naila vjeverica. Mora da ima jo koja, jer ni one ne ive u samoi. Gledali smo se nekoliko trenutaka prije nego me pozdravila repom i strugnula u tamu drvea. Nijesam se naljutio na nju - moda je kod njih znak

poasti kad nekog pozdrave repom. Volio bih da ponovo naie, ponudiu joj neto za jelo. Drugih zvjerki nema. Razbjegle su se i zmije, ne vole miris duvana. Vasilj via divokoze. To on za njima odlazi, one prosto kao da ga mame sve dalje kroz planinu. Uvijek ga opaze prije nego on njih i propenju se iznad provalija da ga odozgo gledaju. Tako: ivotinje zbog neeg smatraju da smo mi opasna stvorenja i nita nam ne vjeruju. To mora da se za nama vue neki na mesoderski zadah, slian kurjakom - zato je sve prazno i tiho gdje se mi nastanimo. I ptice su se odselile, a one to su ostale - ute. Triput dnevno kupam se u potoku, nekad i vie - to mi donekle skrati vrijeme. uge je nestalo - hvala Raju Bosniu i njegovoj apoteci!... Ima jedan mravinjak u truloj bukvi, skidam koulju i razgrnem je po njemu - stalno ga tako hranim vakama, pa su se i one prorijedile. Pored svega toga ostaje jo mnogo vremena - strano su dugi i dosadni ovi prazni dani kad je kriza i kad nema ta da se radi. Nije ovjek drvo da stoji stalno na istom mjestu i da bulji u nebo. Nije, nije drvo, ponavljam u sebi traei neki razlog i neki pravac za putovanje. Ne znam kud bih, ne znam ni zato - samo da ne budem ovdje, ni tu, ni tamo, nego da budem svuda pomalo, u pokretu, i da ne mislim o stvarima kakve jesu, o osjeci revolucije koja neto predugo traje a ve odavno treba da je prola. Moda je i prola, a mi to ne znamo?... LELEJSKA GORA SA ZMIJAMA Sino je Ivan stigao sam, bez Nika. Tiho se priunjao i spustio se podalje, pored buna, da nas ne probudi. Po tome smo pogodili da nije donio nikakvu povoljnu novost - da ima neto dobro, ne bi ga ostavljao za sjutra. Nakaljah se da mu pokaem da sam budan, a on nita, uti, pravi se da ve spava. Onda i Vasilj navali: kad dobra nema, neka kae to to ima, neka sve to ima odmah istrese, da ne strepimo do sjutra. Ivan se brani: nije nita, nema nita da istrese, samo mu je ostalo krivo na Uane. Lijenost ih je obuzela, prosto su joj se predali i ne pomiljaju da se trgnu. Izdijelili su se po dva, po tri, prirasli za sklonita gdje spavaju i gladuju, poeli su da bazde na sebinost, na onu plitku, i izgubili nadu. Prosto su se uvalili u zimski san prije vremena, ele samo da prespavaju to je mogue vie tih nezgoda to nas ekaju. Nika Sajkova nijesu nali. Nijesu ga, u stvari, ni traili - stigli su samo do Lima, pa im se uinilo da je voda hladna i duboka. Svaka prepreka, tako, izgleda neprelazna kad su ljudi skloni da se pred njom povuku. Rogljaju se izmeu sebe, u tome troe ono malo snage to je imaju. Ne podnose jedan drugog, ne vide otkud im zlo dolazi, ini im se da im jednom od drugog dolazi, zato su se izdijelili. Ostali su samo roaci zajedno; ne ni roaci, nego braa i bratuedi da "svoj svoga brani", da ga brani od poslova i zadataka vie nego od neprijatelja. To je u stvari oportunizam, ali preruen u stare dronjke i navikao da se titi zaslugama iz prolosti. Vie im nije vano da svre posao, nego da jedan drugom posvjedoe da je Lim bio mutan. Po tome su opasne te male grupe - usmrde se kao bare, i ljudi se u njima usmrde kad na istom mjestu due ostanu... "Nije to nita", ree Vasilj. "Mislio sam da je neto gore."

"Nema kud gore, ostavili smo samog ovjeka." "Sjutra emo ja i Lado poi za njega." "I ja u, svi idemo." "Bolje bi bilo da se ti odmori. Zar ti nije dosta putovanja?" "Jeste, dosta mi je, i ba sam se umorio, ali u svejedno poi s vama. Hou da se kaznim, jer ja sam kriv." "Kriv jesi, to sam ti onda kazao." "Kazao si mi kad je bilo kasno, i to ti ba nije velika zasluga." "Svi smo krivi, a sad da spavamo." U stvari je moja krivica, jer ono onda liilo je na glasanje u kojem je moj glas mogao da odlui. Htio sam da kaem a ne znam zato nijesam. Kajem se, no to ne mijenja stvar, zato neu ni da se kajem. Zaspah, a Vasilj me odmah probudi - no je kratka, zora blizu, nema spavanja. Prije svitanja se izvukosmo iz goleti u umovite kose. Uhodali smo se i prijatno je: noge nose a glava ne misli. Vrijeme nije teko od ekanja i od muke to zna da uzalud eka. One promjene i novosti, darovi to im se stalno nadam - idem sad sam da ih uzmem. Treba za dana da stignemo u katun Jablan, vidjeemo opet Veljka Pleovia - moda emo od njega uti neku dobru vijest. Ona Veljkova roaka, Maga - moda mi je sueno da je jo jednom vidim kod esme, ili na putu, ili bar izdaleka. Nemam nita od toga, a svejedno - neu da me ona sasvim zaboravi, jer zaborav je pola smrti. Na potoku sam zahvatio loni vode, Vasilj je dotle naloio vatru blizu starog hrasta. Pristavili smo kaamak da se kuva, pa gledamo na tri strane da nam se neko neopaen ne priblii. Gledamo i sanjarimo. Sunce grije i na vjetru se ljulja torba s branom objeena o granu. Zauketa neto i uplai nas: jedan grdan stari puh, primamljen mirisom brana, grebe uz stablo, pa granom prema torbi. Zgrabili smo ugarke i poli u napad na njega udrueni srdbom da najednom plati to je puh, i to nas je uplaio, i to vrda da pobjegne. Ponekad ga stigne koji udarac, ali on je izdrljiv puh, kamenjarski - ci i, duva, pokuava da se osveti. Najzad pade mrtav, krvav, sa zgrenim kandicama. "Ovako e jednom etnici tebe", kae Vasilj i gleda me. "Hoe, ako uhvate", i naljutih se: "Ni tebe nee pomilovati." "Ja i ne traim da me pomiluju." "A ja zar traim? Kad si uo ili vidio da ja to traim?"

"Nijesam uo, nijesam ni kazao." "Kazao si da ima razlike, a sad kai koja je razlika!" "Bubnuo sam tako, dolo mi je." "Bubne ti esto, a ja nijesam duan da to trpim, i neu!" "Neka toga, nijeste djeca", vie Ivan. Nijesmo djeca, nego - avo bi znao ta smo. Ponekad smo gori nego korpije. Sreom, to traje samo trenutak. Ne znam ta e biti ako takvi trenuci uestaju - strah me od njih. Tako smo zaboravili da osolimo jelo. Nema ga mnogo, progutali smo ga svejedno. Padinom, izmeu obana to se dozivaju, spustili smo se u dolinu i preli cestu. U vrbljaku smo skinuli obuu i akire da gazimo. Lim ne dopire ni do pojasa i nije bogzna kakva prepreka; mogli su i Uani da ga preu, ali njima se nije htjelo. Penjemo se uz obalu i gledamo brda s kojih smo se spustili. Preko istine prelazimo sporim hodom: s one strane nas gledaju neki s orujem i vjeruju da smo od njihovih. Vjeruju i ne vjeruju, zato nas tako dugo posmatraju. uma je iznad nas, ne bi nam bilo teko da se sklonimo, ali bi se odmah vidjelo ko smo. Da ih prevarimo, idemo polako putem, stalno putem, i zastajemo da gledamo. Vide se zaseoci na zaravnima i konji po proplancima. Bijela ita jo nijesu zrela. Ljeto je, kao namjerno, zakasnilo - da produi gladnu godinu. Ovdje esto ljeta zakasne, a zime vazda prerano dou. U prisojama, gdje je sunce pripeklo plitku zemlju, izdvajaju se okrajci njivica ponjeveni prije vremena. Zrnevlje, s mukom izvueno iz zelena klasja, sui se ispred kua na prostrtim ponjavama. Uvijek neko straari kraj tih prostirki - da ih uva od ptica i kokoaka. Obino je to ena koja uzgred prede, ili starac to blene na suncu, ponekad dijete koje se rano zabrinulo. Poslije e to "jad-ito" da pre u prulinima za kafu, ili na tiganjima, i vjerovatno ga nee mljeti - pokvario bi se mlin od njega. Podne je prolo. Sjedimo ve dugo, a stalno smo umorni. Ispod nas je mala ravan i koliba na livatku. Jedan roj muva tumara ispred vrata kolibe - po tome se vidi da unutra ima ivih. "Da mi je au mlijeka", ree Ivan iznenada. "Moe se dobiti", rekoh, "prodae nam ako dabe ne daju." "Dali bi moda, ali nije zgodno. Ne valja, opasno je da se pojavljujemo." "Zato opasno? Platimo koliko treba, i - do vienja. Nee znati ni ko smo, ni kud idemo." "Sad je bolje da ne znaju ni da postojimo."

"Kako hoe", i slegnuh ramenima. "Ja i nijesam tako gladan." Slagao sam to da se napravim vaan, a u stvari sam gladan kao velika riba kad se sprema da zarabi mamac sa udice. Vasilj uti. Okrenuh se - on vie i nije tu. Poao je da trai divokoze, podsmjehnuh mu se u mislima. Dovee emo kod Veljka Pleovia, nai e nam on neto za jelo. Ali, ako ga ne naemo kuvaemo sami kaamak i dobro emo ga osoliti. Treba da i se stavi vie soli kad se nema drugog smoka. Mogli smo da naberemo luka, prije, dok smo putem prolazili, a uvijek ima nekog straha koji ne da da se sjetimo na vrijeme. Luk sad glavii i soan je, sasvim lijepo pali po nepcima kad ga uzme po malo u svakom zalogaju. Ponekad zavisi i od toga ko sprema jelo. Ona Maga iz katuna Jablan, Veljkova roaka, kad bi ona meni jednom makar emeriku skuvala - jeo bih je kao da je medom prelivena... Vrati se Vasilj: nema lova, ali je nabrao pregrt nekih ljubiastih malina ili borovnica. Nijesu ni borovnice, krupnije su i lie na psee groe od kojeg smo nekad pravili mastilo. Pruio mi je aku tog groa - moe da se jede, kae, on je ve probao; moe i da se nabere, ima ga dosta. Spljotih jezikom dvije bobice - sladunjave su i pune kao krv gustog soka. Smeta mi samo njihov miris to podsjea na neke insekte kad se zgnjee, na one to se motaju oko zove i konoplje. Stavih jo dva zrnca - ve je bolje. Opna im je gorikava, bolje je kad se izbaci. udim se to ih seljaci ne oberu kad su obrali sve to je moglo da se jede. Vasilj prui Ivanu da proba, on se tre kao da mu je iv ar pao na dlan. Zagleda se u bobice, zgnjei jednu i pomirisa je. "Zna li ti ta je ovo?" "Ne znam", ree Vasilj. "Slatko je. to ne proba?" Ivan baci zrnca, smrknut, i okrenu se k meni. Ba sam se bio spremio da progutam ono to mi je ostalo, kad on viknu: "Baci to! Naao je ludau, otrov. Ni stoka nee da je jede, ni kad je najgladnija nee, a oni nali ega e se najesti!" "Pojeo sam bar pola kila", ree Vasilj, "a ta mi je bilo?" "Kad si pojeo pola kila?" "Sad. I vie je bilo." "Vidjee dok pone! uvaj, Lado, toga ludaka, i stavi mu kai u grkljan da povrati! Dobro bi bilo da povrati. I vodi ga gore, dublje u umu, dok jo moe da ide. Odoh ja dolje da traim mlijeka." Trebalo je da ja idem za mlijeko, ali on je ve poao nizbrdicom prema kolibi. Vasilj gleda za njim i osmjehuje se. Osjetio je neki bol ili pokret unutra osmijeh mu se zaledi prije nego je iezao, osta nakazni skelet tog osmijeha na blijedom licu iskrivljenom od straha. Shvatio je sve, pouri ispred mene

prema umi. U hodu otkopa kai i zaboravi ta e s njime. Povedoh ga jo nekoliko koraka, on se odjednom skljoka. Gurnuo sam mu kai u drijelo, stade neko vrijeme oslonjen na ruke i koljena. Grevi ga spopadoe, poe da se izvija i okree oko neke iskrivljene osovine u tijelu. Stavio sam mu ruku na elo, ono se osu znojem i postade sasvim klizavo. Stenje, dahe, okree se, po licu su mu izbile pjege - skoro ga vie ne poznajem. Nekakav urlik raste u njemu i bori se da izae - on ga jedva svladava. Najzad izbaci crvenu plasu i posrnu glavom u nju. Obrisao sam mu lice, ali to vie nije njegovo lice. Oi su mu crvene i izbuljene, po vornovatim obrazima izbili mjehuri znoja i suza. Nije to Vasilj, pomislih, nikad Vasilj nije bio tako ruan kao ovaj... "Sad e ti biti lake", rekoh, "izaao je otrov." "Nije", prostenja, "ne moe ni da izae." Gurnuh mu ponovo kai u grlo: "Ne boj se", kaem. "Lako je tebi", ree sa zaviu. "ta mi je lako? Ba mi nije lako! Bilo bi mi lake kad bih znao ta da radim, ali ja ne znam." "Niko ne zna, niko!... To je od vjetice! Sanjao sam je." "ta pria to?" "Ni ja nijesam vjerovao, ali sad vidim: od nje je to", govori kao kroz san, zastajui iznenada, nastavljajui kad izgleda da je zavrio. "Probudili smo je pucnjavama, a bez pucnjave se nije moglo. Drukije se ne bi moglo, jer to vazda tako ide jedno s drugim. Ne bi i ni valjalo bez pucnjave - nijesmo mi lupei, nego komunisti - za narodnu pravdu"... "Pusti sad to", kaem mu, "nagni se i uti! Treba sav taj otrov da izbaci." Doao je k sebi, smirio se, gura i sam kai u grlo, izbacuje katkad pomalo crvene pjene i gleda je. Poao je da ustane, pa se predomisli - osta kleei na koljenima i izmijenjenim glasom ree: "Danju se zove reakcija, i ima sto imena, a nou je vjetica - davi u snu. Proglasila nas je za avole i lijepo nas istjerala u Lelejsku goru. Znala je formulu za to i rekla je: tamjanom te kadim, vodom te mijem, sjekirom sijeem, vatrom te gorim, tu ti mjesto nije! Ustu, be! Be je avo! Idi avole u Lelejsku goru, izgubi se preko Nevrat-brda, gdje zvono ne zvoni, gdje kolo ne igra, gdje konji ne ru, gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne ore, gdje se ne kopa, gdje djevojke kose ne eljaju. Niti koga da vidi, niti koga da uje, nikom put da ne smete! Takva im je formula, tako su nas vatrom iz puaka i tamjanom iz kandila, i bombama i noevima, jer tu nema ale, pa smo sad u

Lelejskoj gori, gdje se samo avoli legu. DJavoli i zmije. Evo i sad, pun mi je stomak zmija - gmiu unutra... "ta ti pria on to", upita Ivan. "Ne zna ni on, ini mi se." "Popij malo mlijeka", ree mu Ivan. Vasilj se iskosi prema njemu i odsijee: "Ne!" "Zato nee? To je jedini lijek." "Pij ga sam!" "Popij ti, Lado" ree Ivan. "Vidi da mi on ne vjeruje." "Neu ni da ti vjerujem", ree Vasilj. "To si ti smukao da me otruje. Nosi ga tvojim avolima da pocrkaju." Otpio sam nekoliko gutljaja i obliznuo se da mu probudim volju. Pruih mu loni - on ga odgurnu i prosu nekoliko kapi. Ivan mu se dotle prikrao iza lea, uhvati mu ruku i izvi je. Savladah mu lijevu ruku, on poe da se bacaka nogama i puta prodorne krike ni ljudske, ni ivotinjske. Kaiem smo mu vezali laktove da ne moe da se brani; noge smo mu sputali oko mladog hrastia - on ga zaljulja trzajima. Ruke nam je izgrizao dok smo mu otvorili vilice. Ivan mu dri glavu, ja mu lijevom rukom pritiskujem bradu prema grudima - tanak mlaz mlijeka curi mu u usta i prska mu usne koje se brzo sue. Tako - vie ne moe da vie, samo se zagrcuje i kalje. Putamo ga da predahne, on te predahe pokuava da iskoristi i da se otme. Tek kad vidi da ne moe, poinje da bunca, opet i opet o Lelejskoj gori: kriva gora, nakrivo nasaena, za krivce stvorena, i pravi se u njoj iskrive... Iskidani odlomci buncanja, sami po sebi besmisleni, povezuju se meusobno na udan nain i dobijaju neki skriven smisao. Nekad mi se ini da sam taj smisao znao, nekad da sam te rijei u nekoj skladnijoj vezi uo - one me dovode blizu praga iza kojeg poinje neto iz davnine, odbaeno pa zaboravljeno. Ne znam je li to bilo u snu, ili u ranom djetinjstvu, ili prije njega, tek ja sam stalno u sebi nosio nejasan pojam o toj Gori, o Lelejskoj, to je lijepa i prokleta, to je pusta i samotna, za zmajeve i avole, a ne za ljude odreena. GROB KRAJ ESME Lie je nepomino, ptice su se pritajile, i vode, i sve. Usamljeni u ponoru tiine nai glasovi se neprirodno propinju, sustiu se i sudaraju kao goli ludaci ostavljeni sami sebi. Zgledasmo se: moda nas neko prislukuje, i zautasmo. Ovo drvee nije prijatelj; titi nas prividno od pogleda a pri tom vreba da nas izda i zaklanja od naih oiju ono to nam se u potaji sprema. Imali smo i prije, meu ljudima, neke takve to se prave da su s nama, to sluaju i

dostavljaju sve to uju. Sve je onda bilo podmuklo i utiano: jesen, zima, oskudica, boj pred Moskvom i na Pljevljima. U vazduhu se osjealo: otre noeve da nam deru koe. Ponekad smo ih hvatali dok otre, a oni su se zaklinjali oima, i djecom svojom i obrazima, da ne otre noeve za nae koe nego tek onako - da budu otri kad zatreba. Mi smo im i tada vjerovali jer smo htjeli da im vjerujemo. Uvukli su nam se i u ete, negdje su se i u tabove uunjali, da nam ubijaju komandante i komesare iza lea. Posmicali smo neke sitne tetoine tu i tamo, a to je bilo kao da slamom gasi vatru. Mladi smo bili, sanjari s kapama od vuje koe, srdba nas je zavela da se kao zmajevi maglom strave zamotamo. Da zaplaimo podmuklog protivnika, objavljivali smo u novinama imena smaknutih nikogovia i "nastavie se" iz broja u broj. Meni se to dopadalo u poetku, dopadalo mi se i do kraja: junaki, bez skrivanja, otvorena borba i ist raun!... Ali poslije mi se smuilo. Umakle su nam krupne zvjerke i sakrile se u estare zidanih kua i ulica pod zatitom mitraljeza. Sad mi je jasno u emu je greka - htjeli smo s malo mnogo da postignemo. Da smo vie smicali a manje objavljivali - drukije bi bilo. Ovako - stvar se preokrenula: ve pola godine oni nas smiu, to se nastavlja i nastavlja, a sve muki. Oni, vidi, ne boluju od potenja i nijesu ludi da, kao mi, objavljuju. "Koga si naao u kolibi", pitam Ivana. "Nikog - prazna." "Imao si sree bar tu." "I zaudio sam se tome." "Valjda im nijesi ostavio pare za mljeko." "Ne, jer odmah bi se sjetili da smo to mi." "Bolje je to nijesi, potenje nas skupo kota." "Jeste, luksuz je, ponekad se ne isplati." "Ne ponekad, nego nikad." Vasilj utke zabacuje glavu u sjenku. Istutnjala je iz njega crvenkasta orbuljina s drobljenjem, sad je blijed i izmuen. Obuu mi je isprskao i po akirama su mi ostali smrdljivi tragovi koje treba da operem. Sad ne mogu, umoran sam, strano smo se izmuili dok smo ga kao davljenika okretali i istresali da povrati. Odvezali smo mu najzad ruke, on opipa nauljena mjesta i prekorno nas pogleda. Nije on bio toliko lud, samo ga nijesmo razumjeli. Htio je da nam kae neto, ali sad je zaboravio ta. Nije velika teta to je zaboravio, neke znaajne misli i otkria s ovih strana se ne oekuju. Ponekad ga ponovo uhvati gr, prevre oima i stresa glavom, pa se opet smiruje i nerado nas prepoznaje: negdje nas je sretao, neim smo ga namuili nejasno

mu je sve, od umora sputa kapke. Grevi su krai, rijetki, - vratio se s Nevrat-brda. "Kako su ti zmije", pita ga Ivan. "Miruju li?" "Miruju", promrmlja. "Dobro si nas namuio." "I vi mene." "Moe li ustati da krenemo? Dugo smo ovdje, treba da se ide." "Probau", ree. "Ovo mjesto nije zgodno, blizu puta"... "Sad je svako mjesto blizu puta." Poli smo stranom, ali njemu se priinjava da mu je desna noga kraa - stalno se navodi na tu stranu i gubi ravnoteu. Uzalud mu objanjavamo da nije kraa, i sam vidi, nikako ne stie da pravilno koraa. Najtea mu je glava, kae - boli ga i pada, mora rukom da je pridrava. Unutra su mu se pokidali neki klikeri, neto kao kuglini leaji, igraju mu pod potiljkom. Ponekad zastane i uzdahne i nogom snano udari zemlju kao da bi htio da se odbije od nje i poleti. Uzbrdicom poe bre i sjeti se: to je ono to mu nedostaje od poetka. uma se rijedi u visini, ve joj naziremo kraj i go vis nad njom, ali on svejedno grabi gore - ini mu se da samo visinski vazduh i vjetar moe da ga izlijei. Zadrasmo ga na goletiji - nema se kud dalje, ako neemo da nas opaze strae. Dadoh mu grumen smole da mirie - kad se nema drugog moe i to da pomogne. "Ba je ovaj Niko baksuz", ree Ivan. "Misli li da ga i sad ostavimo?" "Ne, nego biraj: ili e sam za njega ii, ili da se s Vasiljem vrati u Pustaru." "Sam u ii, dosta mi je Pustare." "Bolje bi bilo da ja idem." "Zato bolje?" "Zavee te zla pamet u katun, a tamo ekaju." "Ne brini za to, sve u okolo naokolo."

Obeao sam mu tako samo da ga skinem s vrata; inae, ba ne volim da zaobilazim, ak mislim da to niemu ne slui i da je vie opasnosti to se due okolia. Jedva sam se strpio do okuke, dok mu se izgubim s oiju, a onda naoh prijeki put. Sam idem i sam za sebe odgovaram, a zato mogu da idem kud ja hou. Neprijatelj je bie koje misli, eka me tamo gdje se pretpostavlja da ga nema - jedina je mogunost da ga prevarim ako poem tamo gdje on pretpostavlja da nemam smjelosti da poem. Tako, sve u suprotnostima, u zbrci kroz koju srea pomae ili izdaje ovjeka koji se u nju pouzda. epalo me nekakvo ludo veselje od toga to mogu da kuam sreu a da me to skoro nita ne kota - moe samo ivota da me kota, ali ivot nije moja stvar. I onda je to veselje od samoe, od slobode - mogu da pustim korak po volji i da preskaem jaruge po volji, a nema niko da mi zamjeri. Jedan potok osta uborei iza mene. Jedan zec strugnu preko proplanka uvjeren da ja to za njim trim. Ako izdre noge, pomislih, sti i u jo za dana u katun Jablan, u Veljkovu republiku. Zgodno bi bilo da kod esme saekam suton kad Maga doe da zahvati vode za konak. Vie bih volio da to bude suton, nego danju - da ne gleda koliko zakrpa imam na akirama. Poznae me odmah po glasu, po bradi, i sjetie se i rei e da nije znala ko sam... Ona pomama to me hvatala kad zadugo ne vidim Vidru, pojavi se odnekud opet. Mislio sam da vie nikad nee, i da me ne moe vezati za neko drugo bie, a eto kako je ovjek i sam sebi vjeroloman!.. Sjeanje me i oalosti i prekori. Tjeim se i opravdavam samo time to ta ljubav, ako bi se stvarno dogodilo da postane ljubav, nije dola iz mene, iz srca to se kae, nego iz puste elje oiju. Ostalo je u meni neko bie djetinjasto - bandoglavo je, i razumu nepokorno, i mnogo mi je jada zadalo, ali ono je najmojije i time me prisiljava da mu ugaam. ivi preteno od oiju i za oi i hoe da ima neku svjetlost, makar privremenu i varljivu, ono to djeca zovu "sjajka", pred sobom. Sluajno ju je nalo u toj djevojci (a gdje bi drugo nego u djevojci?) i ne trai nita od nje, ni od mene, ni od svijeta, nego samo da je vidi s vremena na vrijeme. To nije mnogo i nikom nee koditi. Drugi dobijaju itavu djevojku, s kosom, s tajnom, pa im niko nita ne zamjeri. Bogami ima takvih, moda ih i sad ima, to im stvarna djevojka padne aka - mogu da idu s njome putem i da skrenu na stranputicu, da je vode u bunje, da joj ljube usta i sve, a to su obini uuzi i mekii i priala to se hvale i to djevojke tako "naete" ostave zbog miraza ili zbog veza - ala emo ih istrijebiti kad jednom doe ono nae!... Sunce je poelo nekako prebrzo da se sputa. Utrkujem se s njime i jo ne gubim nadu... Dok brdima idem, ini mi se da u stii; kad se uvalim u dolinu, uplaim se da se iz nje neu izvui. Ispruile su se neke visoravni koje su mi prije manje izgledale, izmeu njih su dugi prodoli na koje sam bio zaboravio. U suton sam se jo pomalo nadao, nadao sam se da e smrkavanje due potrajati, ali uma se kao iz inata razgranala i proirila da me to due zadri. No uhvati i zgusnu se - ne vidi se gdje je esma, samo se uje kako pljuti i ruga mu se to sam zakasnio. U katunu svijetle vatre i afkaju psi. Sjedoh da se bar odmorim kad je sve drugo izgubljeno. Gledao sam zvijezde neko

vrijeme, a onda me ponovo uhvati urba: zato da je odmah ne vidim, to ba meni da bude sve uskraeno?... Priao sam do velike kolibe, virim: jedna druga ena, sama, strue karlice i isplakuje ih toplom vodom. One djevojke nema. Moda sam je izmislio. Pooh do ume, pa zastadoh: ne mogu dalje nego kao da sam vezan nekim elastinim konopcem koji me unazad vue. Krenem tri koraka, pa se vratim jo etiri unazad. Opet sam stigao do kolibe, kroz lave i bubnjanje u uima, i zakucah. "Dobro vee", rekoh stegnuta srca. "Bila je ovdje jedna djevojka - tvoja sestra, ini mi se." "Jeste, Maga", i ena nabra vjee. "Pa ta hoe?" "Tako je, Maga. Treba neto da je pitam." "Kako da je pita kad je u zatvoru?" "Ona u zatvoru? A zato?" "Zato ni avo ne moe znati ta vi inite od naroda. Zatvarate, smiete, pljakate - ta ste vi to naumili?" Gleda me u bradu i eli, ini mi se, da mi pljune u nju. ta u sad? Ne nudi me da sjednem, a ba su mi se noge podsjekle. Dri no u ruci - stjerae me kao valjivu lopuu prije nego joj kaem ko sam. Stojim suvian i nespretan, pomiem se prema vratima i ve sam spreman da klisnem kao fukara koja je bez dozvole preskoila tu prag. Ova ena je njena sestra; ako je i Maga ovako odluna - nije udo to su je zatvorili. Ova je starija, a sasvim joj je slina - da nije crne marame na glavi, teko bi ih bilo raspoznati. Koliba mi je postala tijesna, vazduh zaguljiv od mirisa mlijeka, ene, hijeba - sve stvari kojih sam lien. Odavno nijesam bio pod nekim krovom gdje tako dimi i mirie, zato sam zbunjen. "Treba mi Maga", ponovih, "htio sam neto vano da je pitam." "Nema je, eto, vidi da nije ovdje!" "Ja sam i prije dolazio ovdje"... "Mnozina su dolazili, svakojaki." "Ne ovdje, nego kod esme, i preko Mage sam uhvatio vezu s Veljkom Pleoviem." "Pa?"

"Pa bih htio opet Veljka da naem. Sam, ovako, neu moi da ga naem, a potrebno je da ga naem, jer ja sam isto partizan, Tajovi iz Mee, Lado. Moda si ula za Lada. A bradu nosim samo onako, da ih prevarim." Istresao sam tako, prvom prilikom, sve o sebi. Sad sam kao go. Samo brada je ostala - obrijau je im doem do britve, da skratim objanjenje. Najgore je glas kojim sam to kazao: gladan, mek i neubjedljiv, s plaljivim prizvukom unutra. Prirodno je da se takvom glasu i priznanju ne moe vjerovati. To je prokletstvo prirode da gladan ovjek uvijek mora govoriti glasom koji laljiv izgleda. ena se mijenja u licu i udno me gleda. Moda se udi to se ne stidim, jer to je ve isprobano: odavno se etnici unjaju, preruuju i predstavljaju se naim imenima, mnoge su nam i jatake tako otkrili i upropastili. Oi su joj se zamaglile, zadimile, oekujem kad e otuda plamen da sine. Usta joj se iskrivie kao da e da vrisne, a onda uh: "Veljko ti je, jadan brate, poginuo! Zar ne znate?" To mi zajauka u uima i udari me kao malj po glavi. "Ne moe biti", viknuh na nju i kroz zube: "Kad poginuo?" "Veljka su zakopali prije nedjelju dana." "Ovdje negdje?" "Eno mu ga grob kraj esme." Stresoh glavom da ublaim bol i promrmljah: "Tako?" "Tako, eto, ne trai ga vie. I nemoj nikom da vjeruje, ni rodbini, ni prijatelju, izdae to, sad je izdajstvo u modu ulo." Spustih se na stolicu, noge ne mogu da me dre. Htio si da uje neto novo, kaem sebi i pitam se: je li ti dosta novosti?... Prije nedjelju dana je to bilo, a ja sam ba tada osjetio onaj nemir u Pustari i potrebu da ovdje doem. Da sam tu bio, moda bi to drukije bilo. Veljko je tada sam sjedio kod potoia, i sunao se, i itao neku knjigu, a odozgo je naiao ovjek i vidio ga kako sjedi kod potoia na ivici ume. Vidio ga je i nije mu kazao nita, samo je skrenuo da ga Veljko ne opazi i prijekim putem poao da dovede vojsku. Znao je tano gdje je vojska, mora da je i prije bio u dosluhu zbog para, ima taj para a nikad mu nije dosta to to ima. Nije bilo nikog da Veljku kae da se skloni: Magu su ve bili uhapsili, i neke druge na koje se oslanjao; on sam ih je opazio kad je ve za sve kasno bilo. Nije imao vremena ni da ustane, samo je puku podigao kad su ga plotunom prikovali. "Zna li se ko ga je to izdao", upitah. "Zna se, a to je bolje?"

"Bolje je - da se ne sumnja na druge i da ne strada ko nije kriv." "Misli li da e on stradati?" "Nego ta? Sve se plaa." "A oni kau da se vi sad ne svetite." "Kako ko, ima nas svakojakih." "Uzalud je to. Ne plaa se sijedom glavom onakva mladost." "Znai: to je neki sijedi lupe... Daj mi au vode!" Pruila mi je au mlijeka umjesto vode. Gusto je mlijeko, nee niz grlo da mi proe. Vratih joj ga, uzeh vodu - ona bolje hladi i smiruje. Popio sam i drugu au, sve mi se u glavi razbistrilo i smirilo. Sjetih se onih naih novina "nastavie se" i pomislih bez uzbuenja - nastavlja se. Ne znam ko je sad na redu: Niko, ili ja, ili Jaka, ako ve nije nastradao. Prvo samci stradaju, pa e tek kasnije oni u grupama. Uvijek nas ima manje nego to mislimo. ivot se zbio kao knjiga pri kraju - unutra je sve napisano, nema nikakvih nastavaka, i sve su sudbine rijeene, ali to se ne zna dok se ne doita. Uini mi se da negdje postoji takva knjiga, a njoj su imena i prolih i buduih; ovjek u njoj ita dokle mu je odreeno, poslije dolaze i itaju i odlaze neki drugi. Doe mi tijesno u toj knjizi, u toj koi pod krovom gdje sjenke crno kolo vode - bez zbogom izaoh u pomrinu punu uma i peina. PIJAN OD KRVI Tri dana su se rojili i rasturali traei Mirka Kaduina po gorama. Gledao sam kako izdue vratove da ga zovu, pa im se uini da se odazvao, pa navale u neprohod i kripove gdje misle da se zaglavio. inilo mi se da se to onaj pakosni avo poigrava s njima i sa mnom: povede ih prema Gubavu, da me zavara i uspava, zatim ih vrati s druge strane pravo k meni. Dolazilo mi je da izaem iz zaklona i da im kaem gdje e ga nai. Bolje je to sam se pritrpio jue su ga najzad nali. Smirilo se sve naokolo i mislim da sam ozdravio. Mislim po tome to sam gladan - pojeo bih stare cipele i krivu nogu avolovu kad bih je nekako doepao. Traio bih neto za jelo, ali nemam snage da krenem - noge su mi popustile i oi me esto prevare. Ne ostaje mi nita drugo nego da ekam dok avo naie kao to je navikao. Mislim da je i sino dolazio da me gnjavi: "Propao si, izgubljen si, niko vie za tebe ne mari. to da mari, ta si sad ti? Ni borac, ni hajduk, ni rtva, nita. Skrui se kao gladna zmija pa polagano crkni!"... Skruio sam se, koljena i bradu sastavio - tako je manje neprijatno. Vidim, i od zmije moe tota da se naui. Neke zmije, uo sam negdje, ujedu same sebe za rep i podmlade se svojim otrovom da due ive. Trebalo bi i ja tako - ne da se podmladim, nije mi do toga, nego da se neim zabavim u dokolici i da se bar svojim otrovom pothranim kad ve nemam ime drugim. Otrova u meni

ima za itavo pleme zmija, samo ne znam kako da ga iskoristim. Nokte sam izgrizao, prste naeo - ne pomae. Preoh zatim na koljena. to da ih tedim kad su, runa i mrava, opet kroz zakrpe progledala? Zubi su mi se izotrili, dopiru do kosti i krguu: to izabra da bude komunista, kad si znao da je to teko i prokleto? Sam si tu sreu izabrao, niko ti je nije nametnuo - sad trpi i uti!... to se nijesi izvadio da poe na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, pa s ljudima, da pogine kao ovjek, a ne ovako?... Sad uti, uti, samo uti!... Zakasnio si da pogine, doivio si da te nadjaaju - emu se sad boljem nada?... Grizem, a ne boli - obamrlo je. Samo gorki sok iznutra pee po izgrienom kao jod. Najzad mi se i to dosadi. Vie bih volio pare mesa s ranja, ono to opee dlan i nepca, nego tri dana ovog bljutavog samogledanja. Matam o jednom takvom paretu i udim se: kako sam to bio lud da pravdu i slobodu i ne znam ta stavim iznad njega? Odjednom se sjetih vola. Negdje mi je neko rekao - i to, ini mi se, nije davno bilo - da postoji jedan takav vo koji se odmetnuo iz etnike pljake i za svoj raun luta sam po planini. Vuci e ga ili ljudi - niko sam ne ostaje u ovoj planini. Kad bi se naao neki poten avo, kakvog nema, da tog vola ovamo k meni navede - duu bih dao za takav obrok. to da ne duu, emu da je uvam?... Dua je samo ulo za druge, briga za druge i pla i lelek to su nejaki, to su bez pameti, to ih je strah, to su gladni i nesreni na sto naina. ta e meni ta briga za druge sad kad su mi drugi okrenuli lea?... Sumnjam da ni avo, kad bi pokuao, ne bi uspio da navede toga vola ovamo k meni - vo je tvrdoglava ivotinja, vie voli da pase travu po livadama nego da tumara kroz prazne ume. Kako bi bilo da ga sam potraim? Nema mnogo nade. Ako je stvarno postojao neki takav vo - zvjerke i etnici ga ne bi pustili da tako dugo ivi. Ali, ako su ga kurjaci savladali, onda u nai neki ostatak da bacim na ar. Nee mi smetati to je meso naeto tuim zubima - oprau ga. Moe, bogme, i neprano - vatra sve isti. ak i da ne isti, ne bi strano bilo zubi moji i zubi kurjaki braa su, jedno su, pokree ih ista vatrena elja iznutra... Ta misao, uporna kao muva, upravo kao roj muva koji se odnekud stalno obnavlja, najzad me podie na noge. Izujedane one kao da su se stvarno podmladile. Gledam ih: to su mi eljad, a pustio sam da pomru od gladi. Bile su mi dobra eljad, brza kad zatreba, i vjerno su mi sluila. Ako naem vola, ili bar pola, skinuu dva pareta koe da ih obujem kako treba. Popeo sam se na brdo, gledam - nieg nema. Ludo je bilo i pomisliti da neeg ima - potjere bi ga opazile, ili letee andarmerije, ili oni to su traili Mirka. Nema i nema, prodoli su prazni dok oko dopire. Samo se zelene polegli talasi i vjetrom uvaljani vrtlozi trave po nagnojenim livadama oko katuna. Ovdje jo nemaju dozvole za kosidbu, a to je zbog mene. Dok me ne smaknu, kazali su im, nema nita od kosidbe - tako postiu da me mrze, i da komunizam zbog mene mrze, i oni koji to ne bi htjeli. Najzad e me i Tasla omrznuti, ako ve dosad nije, i pokajae se to me nije iskasapio na spavanju. Doe mi da se opet skruim, pa da ekam i crkavam. Neu, kaem, produiu - nikad ovjek ne zakasni da izgubi nadu. ak i bez nade moe da se ide korak po korak - hod sam po sebi obeava neki susret. Mogao bi da naie usamljen etnik ljetnjim

putem, zaustaviu ga da pogledam ta nosi u torbi. Moda e se nai konzerva mesa to ju je za djecu zatedio - uzeu mu je da ne truje djecu sumnjivom hranom iz konzerve. Paljivo sam traio lutajui gore i dolje, a ba nigdje nema krvavog traga, nikakvog traga, nita. To me ne udi. Bog je odavno protiv mene, bar koliko ja protiv njega, a ni avo me nije shvatio kako treba - zato tako nemam sree. Nigdje valjivi etnik da naie, ni kiridija na povratku s puta, ni kaluer s torbom, ni ciganin - a i njih bih opljakao. Na Bari ispod Vraganove vode po otiscima se vidi da su prola neka goveda. Davno su prola, ima otada bar nedjelju dana - mnoga od njih su ve zaklana i kosti su im razbacane. U brdu s one strane vide se proplanci kao jezerca opkoljena umom. Ugledah ga na jednom od tih proplanaka i prvo pomislih da je varka. Ne znam je li vo ili avo, crn je, lii na ogorelu krlju koja se polako pomie. To je neki drugi vo, pomislih; onaj me ne bi tako dugo ekao, ako nema neku zlu namjeru. Ipak moe da bude isti: kurjaci su od pucnjave pobjegli traei neka mirnija mjesta, a etnici, kad pretrauju ume, ne gledaju ta je po livadama. Spustio sam se kroz gustu jelovinu do rijeke u dnu prodola. Rijeka je bistra i plitka, preoh je preko oborenih stabala. Strminom bez puta popeo sam se bre nego to sam mislio da se moe - ovjek je ipak neka vrsta ptice, naroito kad zna kud hoe. Povremeno me hvatao strah da e mi vo umai dok stignem, pa da se samo uzalud muim, pa da je uvijek tako bilo, pa da bi udo bilo kad bi se drukije dogodilo. Najzad vidjeh - nije umakao! To mi zadade suprotan strah: nabasao sam na neto to izaziva, a nemam snage ni hrabrosti da napadnem. Kako da napadam kad mi je dua u nosu? Najbolje bi bilo da ne pokuavam. Moglo bi biti da je to mamac: ekaju skriveni da se pojavim, pa da zagalame i navale. Poslije bi se dugo hvalili kako su me nadmudrili. To mi je Tasla kazao za toga vola, a ja ne znam je li on s njima u dosluhu; moda i nije u dosluhu, nego su ga prijetnjom prisilili da me tu domami... Bik me po neemu opazio - dunu kroz nos, podie glavu i poe da me trai oima. Spustih se k zemlji, skliznuh niz strminu bre i dalje nego to sam htio. Ne viknu niko, ne pue puka. Nije mamac, rekoh u sebi. Bik odavno ivi daleko od ljudi - divalj je ve i ula su mu se izotrila. Vratio sam se da ga izdaleka pogledam i ne mogu da se nagledam. Strano je lijep s vratom do trave, sa irokim elom pod kovricama i sjajnim iljastim rogovima. Nepravda je do neba da jadno stvorenje, kao ja to sam, iznemoglo i bez nade, moe i mora da uniti tu ljepotu i takvu snagu. Sunce je jo visoko, rano je da ponem i dobro je to imam razloga da odgaam. Jo ima nade da drukije bude, moglo bi jo da se desi da odnekud neka potjera naie i sprijei me. Odjednom se sjetih Jevrema Sria: "Kad niani ovjeka, i kad ga ali, zamisli da to nije ovjek nego neko prirodno zlo i adaja koju treba da uniti"... I ovo je neka adaja, rekoh u sebi - crn je, sam je, moda je on Minotaur u prodolima Lelejske gore... Nanianih usred ela i spustih dva prsta nie. Podrhtava mi lijeva ruka, ali sad manje. On me opazio i prepoznao kao to ovjek ponekad prepozna smrt koju vie ne moe izbjei. Podie glavu, ne da pobjegne, nego da pokae svu

ljepotu na tom posljednjem snimanju. Ili ima povjerenja u ovjeka, ili hoe da pita zato. Oi mi se zamutie od suza, po tome vidim da sam ozbiljno oslabio. Nemam vremena da briem oi, ni da ekam da stanu suze - ako jo samo trenutak priekam, popustie mi ruke i volja. Povukoh obara, zaglui me pucanj. On klimnu glavom - pokloni se suncu. Okrenu se Lelejskoj gori, pa se i njoj pokloni. Uini mi se da im na svoj nain kae: Zbogom, ubie me!... Pritrah da mu prekinem grkljan dok jo nije izdahnuo; on me pogleda krupnim okom: ti li me ubi!... Ruka mi zasta u pokretu - ini mi se da to nijesam ja, nego se neko drugi, lukav, posluio mojom rukom i pukom. Sad je svejedno, rekoh u sebi. Bar za njega je sasvim svejedno jesam li ja ili drugi - to se vie niim ne moe popraviti. Ni bog, ni avo, ni svemoni svijet kad bi zapeo nagomilanim znanjima i ljekovima, ne bi mogao da popravi to to sam ja za trenutak razorio. Pourih da mu skratim muke i da uutkam duu to jaue umjesto da se veseli pobjedi. Krv me zaprsnu po bradi, pa po oima, pa u travi zaklokota. Ispustih no da uhvatim pregrt krvi - umrknuh je jednim zahvatom kao Bele Trobrk kad kolje tue ili svoje. Krv je topla i ljepljiva, ali nije neprijatna kao to sam zamiljao - neim podsjea na gusti sok dinje koja se na suncu ugrijala. Zahvati vie, zavapi iz mene, teta je da se to prosipa! Naoh limenku, zahvatih njome i napih se. Kao da sam se napio vina ili nekog crnog mlijeka, odjednom mi nadoe snaga i protrese me udna urba da noem param ile i veze i otvaram skrivene izvore, da kidam, bodem i rastrem. ini mi se nijesam sam. U meni su oivjeli neki moji neznani preci, mesoderi vini klanju, da me naue ono to su drugi propustili i da uzgred uivaju. Guraju me, ispravljaju me, kazuju mi kad treba pravo a kad iskosa, ponekad mi uhvate ruku i povedu je kako treba. Bui mi glava od mnotva glasova, od ispravki i odobravanja i sramotnih upadica to pretvaraju klanje u silovanje. Kroz buku se nejasno sjeam da sam nekud zabrazdio, bez obzira na opasnost. Glatka i meka koa s dlakom ini mi se da je suknja od somota. Ona je tijesno pripijena uz tijelo - mora se prosjei ako se hoe da se prodre do tajni i plodnih njiva snage. To je ve postalo neophodno, vie se ne moe odlagati. Svlaim je s groznicom koja raste, a ona dotle, obamrla od protivurjenih elja, eka i uti i ne pomilja da se brani. No je otar - bez pogreke vodi razrez i ostavlja dvije ipke na njegovim ivicama. Nigdje nije ogrebao svilenu opnu koja kao podsuknja uti i stidljivo se bjelasa. Odozdo struje topla isparenja ivota koji ve osjea da se gasi i zato grabi da nekud pree. Stigao sam do pjene loja, tu zastajem da predahnem. Izgleda kao topli snijeg, blag pri dodiru, a kao vezovi djevojaki kad se razgrne: prozirne mree sline onima to ih sunce jutrom baca u pristranke. Sjeam se kako je Bele Trobrk pri klanjima uvijek neto vavoljio u ustima, i vakao i gutao mrdajui brkovima. Sad znam ta je to bilo - krenuo sam njegovim putovima i s velikim zakanjenjem polaem ispite. upljikava pjena loja topi mi se u ustima i mirie na jabuke. Ako ovako produim, pomislih, i ako poivim moglo bi se dogoditi da ga stignem i prestignem kao Staljin Ameriku. Onda slegnuh ramenima: nek i to bude, kad bolje ne moe!... Bolje je i tako nego da

se iv zakopam kao Niko, bolji je Trobrk iv od krvi i od loja nego Lado mrtav od gladi i izgubljen. Glavu sam mu otkinuo i odstranio da me ne gleda. Zgulio sam mu potrbuje i skratio noge do koljena. Lijevom rukom potkupljam kou; desnom, palcem i pesnicom, gulim dalje. Stigao sam ve do kime, a to je ono najbolje za obuu - treba lagano i po mogustvu bez noa, teta bi bilo da se rani. Ruke su mi masne i nadebljale kao da sam na njih navukao tamne hirurke rukavice sporo klize, i no mi se zatupio. Odozdo me vrijea trava po ranjavim koljenima. Umoran sam, prola je groznica, polako se trijeznim i pitam: ta ja to radim?... Zagnjurio sam se u mesarstvo i, pijan od krvi, zaboravljam narogueni svijet to me vreba. Mogli su mi se priunjati iza lea. Moda mi ve stoje iza lea, i gledaju, i smiju se kako sam lud... Jednim skokom unazad odbacih se da ih iznenadim, drugim stigoh do ivice ume. udim se to niko ne viknu i ne opali; gledam - nema nikog, samo drvee mae. Ostalo je jo malo sunca na visovima - smanjuju se zlatne krpe, gase im se crvene are. Iz doline raste no, uskoro e i iz neba da pokulja. Zapalio sam cigaretu da se smirim i razmislim. Ima ih svuda u zasjedama i sigurno su uli pucanj. Mogli su da me vide izdaleka i da misle da sam neki od njihovih i da se privuku da dobiju pare. Imali su dosta vremena da priu, mora da su negdje blizu. Treba da odvojim erek mesa, pa da bjeim dok sam itav. Ajde, kaem, a ne miem se. U meni je nastala promjena koja mi ne da da postupim kako treba. Postao sam vlasnik mesa, ne mogu tek tako da se odvojim od njega braniu ga kao svaki vlasnik - pucau, reau, ne dam! Naotrih no na kamenu i produih posao. Od koe sam napravio dugu trubu - ona nadzvunim glasom trubi o krvi, smrti i svojini. Napunio sam torbu loja i crvenih listova mesa. Ako mi se knjige omaste i okrvave, nije teta; baciu ih i onako, ta e mi knjige? Dosta sam se namuio dok sam udove odvajao i na leima nosio u umu. Ne mogu da ih ostavim na zemlji, nesigurno je i u zemlji - sve lopovski svijet nanjui. Naao sam zgodnu jelu - sve mi je dronjke iscijepala i kou mi je izranjavala dok sam se peo i sputao iznosei komad po komad do vrha. Preselih tako crnog bika gore gdje e vjetar da ga ljulja i sunce sui. Granama sam ga ogradio da ga brane od gavranova i pogleda. Najzad sjedoh da odahnem. Od umora vie ni glad ni radost ne osjeam, samo nejasno i nespokojno zadovoljstvo to sam gazda. Na livadi je ostalo truplo da se bijeli i crveni mamei poglede izdaleka. Krivo mi je i to to e da propada, odvukoh ga u umu - bar da se ne gleda. Jednom pomislih da kaem Taslau gdje e nai dobar obrok mesa, zatim to odbih: ne ini dobro ako ne mora i ako nee da ti se zlom vrati!... Jo se nije smrklo, crni se glava na livadi. Dotle sam je zaobilazio i sklanjao se kao krivac, pri polasku prikupih hrabrost da se suoim s njome: "Evo, glavo, tu sam, stojim i gledam te! Otkinuo sam te, moralo se tako, jer ovo je Lelejska gora gdje bez krvi ne moe da se ivi. Da ja to nijesam uinio, naao bi se drugi da te otkine - taj drugi bi bio gori od mene, jer svi su oni gori od mene. Zbogom, glavo!"

I pooh. Ponio sam kou - ona se kao iva razmotava i otima s ludom eljom da opet bude ono to je bila. Nita zato - prikupljam je. Sjutra u je razapeti da se sui. Razapeu je kod peina, daleko od mesa - ako jedno nau, da mi bar drugo ostane. U dolini kraj rijeke osjetih glad. Naloih vatru - sad sve smijem. Sjenke naokolo mau suknjama i igraju, ja se na njih ne osvrem. Zailjio sam smrekovu granu, narezah meso u tanke listove, svaki listi posebno sam osolio - neu vie da tedim so, ni meso, ni nita. Okreem raanj nad plamenom i sluam kako voda umi. Takve veere, sone i slane, nema niko u Evropi, ni Gering, ni Musolini - nek idu zbogom!... Moda samo Bele Trobrk, ako je ukrao neije tele na moj raun. Ali sad, kad sam ga stigao, kad smo dvojica, dva lopova - mnogo je to. Jedan treba da se gubi - on ili ja. Ugasih vatru, zaspah na istom mjestu - svu no ednim i sanjam vodu. KAZNA ZA NEDJELA BOJA MUMLA Izgleda da je u krvi crnog bika bilo jakih feromagnetskih sastojaka. Zajedno s krvlju, oni su preli u moju krv i u meni se naselili. Kod mene su izazvali izvjesne promjene, ali su se pri tom i sami promijenili. Njihova osnovna osobina da privlae metalne predmete - metke, noeve i sline stvari neoekivano se preobrazila u snagu koja privlai plodove. Poeo sam s krompirom po strmim okrajcima sela, pa, da se vlasi ne sjete, siao u vonjake oko ceste. Ima jabuka petrovaa to miriu na djeatvo i ranih ljiva "piskavica" to opadaju im se tresnu, stasala je boranija u povrtnjacima upnih sela, svud se nae luka i paprika, za promjenu dobro doe i neka tikva - sve se to s lojem i mesom opitomi i prolazi kao alva. Mjeseine mi ne smetaju, u pomrini naem i to ne traim - ne znam je li to njuh ili srea, tek esto natrapam na vru s ribama da obogatim ishranu. Neto me ipak zabrinjava: zinula je iz mene ala, nikako ne mogu da se zasitim pa da stanem. Malo spavam, knjige ne otvaram, nemam vremena ni da razmiljam o bilo emu to nije jelo ili nain da se do njega doe. Jednom sam ipak pokuao, rekoh sam sebi da je to kraa. Nije kraa nego kazna, odgovori mi otar glas iznutra, kanjavam ih to su protiv. Na tome se zavri taj razgovor, a i bolje je to se zavrio - bolja je sloga nego cijepanje. Razapeo sam volujsku kou u litici, osuila se - bie obue. Silazim s brda kao pobjednik, onaj strah od doline sad mi je samo blijeda uspomena. Mjeseina je, put se bjelasa ispred mene. Konji, vezani na livadama, stanu i ekaju da ih potapem. Kraj Grivia gumna stoji neije ito u krstinama - glad je prola, inae ga ne bi tako ostavljali. Odluih da pri povratku izvuem neto zrnevlja. Prolazei preko Strmentijeve livade okrenuh vodu na nau livadu - nije mi zbog trave u naoj livadi, ne moe joj to pomoi, ali e bar naljutiti starog lisca. U vodi se odbljeskuju bijeli oblaci i male abe, od ovog proljea, skau iz trave u jaz. Htio sam da svratim na razvalinu stare kue Tajovia, u putu se predomislih - to da se rastuim bez potrebe. Stigoh do Laza i do ljetnjikovca; kucnuh u prozor, Iva otvori: "Dobro je to si doao", ree, "nabavila sam brana."

"Jesi li dosta nabavila?" "Ima sad, ne gladuje se." "Proe zla godina, Ive!" "Proe, dabogda se ni dumanima ne vratila!" "A ja sam, evo donio loja. Treba da pojaa ishranu Malome, da raste dijete." "Pa raste on to koliko moe." "Treba brzo, da pouri - jo ne znamo ta nas eka." "Dako jednom i dobro doe, dosta se zla izgrmjelo." Pitam je za Trobrka - on se opet izbezobrazio. Jo dvaput su dolazili da pretresu kuu i bunje, Trobrk se s Lokarom smucao kroz glogovine, a poslije je uobrazio da me nema i da moe kako hoe. Puta joj krave u livade i kokoi u kukuruz, hrani svinje naim ljivama, ne da joj na njivu da izae a da joj neim ne zagora. im je opazi, pone da urla i na sav glas izvikuje dosjetke koje samo on moe da izmisli. Zasmijava komije time, oni ga podsti u da produi. Ve su i djeca poela da pamte i ponavljaju ta on kae - to im je sad jedina kola i uitelj... Sluam je, utim i muim se. Otkad postoje Tajovii, to je prvi put da dozvole da im neko eljad zlostavlja. To striko Luka, da nije u zatvoru, ne bi dozvolio da ostane nekanjeno. Ni Migo, da je iv, ne bi to otrpio bez osvete. A ja da trpim?... Kako? Zato? Sluajui Baja i Ivana i njihova razglabanja o tihom radu i strpljenju, pustio bi ovjek da ga jau, a ja ne dam da me jau!... Iva me gleda rairenim oima i ali me: "Jadan, Lado, kako to izgleda!" "Zato? Ja ba mislim da dobro izgledam. Treba dobro, jer hrana mi je bolja nego ikad." "Sve se na tebi iscijepalo." "Dosta je i trajalo." "Krpila bih, ne alim ruke, nego nemam ime. Nema vie ni zakrpa, ogoljesmo." "I ne treba, dosta mi je zakrpa. Ukrau negdje ili opljakati da se obuem." Suze su joj bile pole, kroz suze se osmjehnula: "Jo to ti fali: ti da krade!" "Misli li da ne mogu?"

"Moe, nego - ne valja to. Ne pristoji ti, bruka bi bila." "Bruka je i da me ale, i da go idem. Sve je bruka to ja uinim, a oni kradu i pljakaju i kou bi mi ukrali i prodali kad bi mogli. to samo ja moram poten da budem i go da idem?" Odjednom mi sinu pred oima: odavno vlada moda krae, a ja to tek sad primjeujem! Prosto sam bio van dogaaja, van naroda, zanesen drugim, a zato sam zakasnio da se na vrijeme prilagodim. Kao to postoje mjesta prokletstva, tako postoje i vremena krae - ko to ne shvati, protiv struje se bori, uzalud se bori i svi mu se smiju. Neko mu se utke smije, a neko glasno to je lud. Kraa i nije tako strana kao to se pria o njoj, ona je samo premjetanje stvari ili stavljanje u upotrebu neeg to je bilo van nje. Gadna je samo kad uhvate, ali ako me ne uhvate - smatrae se da je Trobrk ukrao. To bi moglo na dobro da se okrene: majstor lopovluka, kao to je on, ne moe ni da nastrada osim u rijetkim sluajevima kad je nevin i kad odbranu ne pripremi. Ako nita drugo, on e se bar zauditi ko je to mogao da uini bez njegovog odobrenja. Probau time da ga opomenem, dako se zamisli. A stvarno je krajnje vrijeme da skinem ove dronjke s mene - smrde na znoj i mrtve vake, smradom e me otkriti negdje da me smakne zasjeda. U sjenci ljive pojeo sam pare hljeba s mesom na loju isprenim. Popio sam asu mlijeka, razgovarao sa Ivom o raznim stvarima, a misao o krai je dotle narasla kao kvasac i sasvim se ustalila. Nevidljiva je, ali ja je osjeam - ui u sjenci kao neko trei, vreba trenutak kad razgovor zapne i apue mi: Smisli gdje e!... Ne znam gdje u, nezgodno mi je kud god krenem, Gdje ima neto da se uzme, tamo uvaju i ne daju; samo sirotinja nema uvara, a nju neu da diram. Ako pokuam kod Nastia - komiluk je blizu i jedan starac izbjeglica to nikad ne spava; ne bi se ni isplatilo ii kod njih, jer Nastii su prazna hvala - nose na sebi sve to valja. Drukije je kod brae Vukolia, bili su intedantski podoficiri - nakrali su, prodavali su, ostalo im je neprodatog, ali zato dre psa. Pas danju spava; ako ne spava, podmitiu ga mesom kao to su stari lupei radili - ali mi se nekako ne ide kod tih podoficira to ni smrde ni miriu, nijesu mi nita na ao uinili. Zgodnije bi bilo kod Boja Mumla - otkad pamtim, njemu se nikad nita nije ukralo, a to je ve nepravda. Ono kad smo skupljali ito za vojsku, podrugnuo mi se Bojo: "Za koju to trai vojsku?" - Za nau vojsku, partizane. - "Ima sad jedna druga naa vojska, za nju ja dajem, ne mogu za dvije da dajem"... I nije mi nita dao, treba sad zato da ga kaznim!... "Gdje je ljetos stoka Boja Mumla", upitah Ivu. "Na Dumai. Nije smio u planinu, boji se pljake." "Snahe s djecom su mu kod stoke, kao vazda?" "To im se zna."

"A on tumara oko kue, pazi ljive da kud ne odu." "On i sin, kad ne pou na skupnice. to pita to za njega, Lado?" "Uelio sam ga se, odavno nijesam uo da mumla." Zae mjesec. Sputam se k rijeci i mislim kako bi zgodno bilo da i Bojo jednom plati - ilavo se izvlaio da drugi plati i nekog ofera je natjerao da mu konja Arapa plati. Boja bi najbolje zaboljelo da mu se neto ukrade: iv bi se pojeo to nije bolje pazio i Trobrku bi dojadio tuakajui ga svakoj vlasti... Stadoh kod rijeke: kud u k planini, kad od nje sve bjei, ak i voda? Vazda sam u njoj, gladna je i prazna - nema nita da se ukrade. Kako bi bilo da zadanim u selu? Dan je dug, dako se od dosade neto pametno izmisli. I zato da ne ostanem? Gledau malo ta se radi. U tom paklu, gdje oni ive svakog dana, izdrau taj jedan dan... Zavukao sam se u ljeskovinu i ipurake gdje samo koze dolaze, zaspao sam i probudio se tek kad je sunce odskoilo. Probudilo me dozivanje, vidjeh kako stari au hramljui uri putem kao da bjei. Kad on tako uri, zna se: umro je neko u devetom selu, bie rakije... Za auem naioe Utrani u gomili. Zovu Vukolie, i djelovou i Kaarandu. Trobrka ne zovu - sam e on doi, ako nije negdje u krai. Pozvae i Boja Mumla ispred kue, on se odazva iz vonjaka. "Ajde na kuferenciju da idemo!" "Ahan haun kakan kuge! Odudun dadon dudu!" "Mora se, nareenje je, ne bismo ni mi od volje." "Ugangun gagangaun babun, babun!..." "ta kae ono?" "DJavo bi ga znao. Hoe li, Bojo, ili nee?" "Odmah e, samo kapnt da obue",objasni Bojov sin. Obukao je kabanicu, izae zajedno sa sinom. Osvrnu se na kuu da vidi hoe li ostati na mjestu kad on poe. Mene to uvjeri da nikog kod kue ne ostavlja i da ga to zabrinjava. Poe, pa se opet okrenu, kao da u daleki svijet odlazi. Zgodno je to su im nametnuli te skupnice, nita ga drugo ne bi od kue odvojilo. Tasla misli da su skupnice - i on ih zove "kuferencije" - izmislili oficiri: vjebaju se u govornikoj vjetini koja e im biti potrebna kad budu dravu ureivali, a za to je potrebno da ih neko slua i podrava. Tako se bar dvaput nedjeljno skupljaju da izgrde komunizam. Tamo su podijeljeni na dvije strane - jedna aava, galami, nadgornjava se, obeava zlatna brda i podjelu turskih imanja po Rabanu i do Kosova; ona druga pije rakiju, slua i ne slua, i

sve odobrava. Handiji to ide u korist, a ni ja nemam nita protiv - ostalo je selo poluprazno, mogu kud hou i ta hou. Spustio sam se ljeskovinom do rijeke i rijekom do mjesta gdje Kokot-potok u nju uvire. Potok je s obje strane obzidan starim kamenjem i stijenjen ivicama - pun je lokava, papaka, rogova i ugnjilih crijeva. Pregurao sam preko toga, stigoh do Mumlove kue. Provirih ispod mosta - nema nikog putem gore ni dolje. Sve je po starom: umi esma, mirie kamilica, gledaju me ljive, iza njih izviruju i podrhtavaju sjenke - ne vjeruju da sam zato doao. uje se i kako pele oko jabuke zuje i ude se. Nakaljah se i priekah da neko otvori vrata - ini mi se da se ve dugo hodnikom pribliava i sam sa sobom razgovara, a nema ga. Pritiskoh kvaku, vrata su zakljuana i kucanje uzalud odzvanja u praznini. Jedna zakanjela grupa naie putem, sklonih se iza oka da me ne opaze. Prooe, ne osvru se - kad bi vuk znao kakvo je selo, sve bi poklao... Sioh do izbe - otvorena je, prazna, mirie na prevrelo ubre, u uglu stoje konjske jasle s izglodanom daskom. Jasle me podsjetie na Mumlovog konja Arapa, uspomene me zavedoe u onu jesen sa po dva-tri mala zemljotresa svakog dana. Kua je tih dana dovravana. Kad je prvi zemljotres udario, majstor Bonjo, musliman, od straha se uhvatio za direk; Mumlo je tada pomislio da mu to majstor trese kuu, od jada je zaurlao: "ta radi to, Bonjo, Bonjo, ubio te bog!" Mi smo se po podne okupljali da gledamo kako Bonjo pilom vadi prorez u podu da namjesti kapak iznad izbe. Potraih taj kapak i naoh ga. Podigoh jedan kraj daske od jasala i naslonih ga na gornju ivicu zida. Popeo sam se daskom do gore, gurnuh kapak rukama i glavom. Pauina sa starom prainom zaslijepi me za trenutak. Uspravih se da proem kroz to i da uhvatim malo daha. Pogledah - oko mene je polumrana soba s daskama na prozorima, a na klupi sjedi Caga, Bojova ena, i praznim rukama izvodi pokrete kao da prede. Bio sam sasvim zaboravio na nju. Ima skoro godinu dana otkad se ulo da je sila s uma, otada se o njoj vie nita nije ulo - kao da je nekako potajno umrla. "ta radi to, Cago", upitah stojei u otvoru. "Vidi ta radim - predem preu. Ovo u DJukanu za fanjelu, da ne nazebe." "Kako prede bez preslice i tiljege?" "Kako mogu, tako predem. Sve su mi sakrili i zakljuali, i mene su zakljuali. Misle da sam Turkinja. Iznijeli su glas da sam se poturila, ne daju mi ni au rakije. Daj mi ti, ako ima!" "Nemam, potraiu. DJukan ti je umro, Cago, ne treba mu fanjela." "Lae Bojo, pogani Mumlo, nita ja njemu ne vjerujem. Dobar je moj DJukan, znam ja gdje je DJukan - zimuje s ovcama u Sutivanu, namui se." "Ima li ti ko drugi kod kue?"

"Nema Boja, odmaglio je za enama. Njemu je glavno da utovari velike monje u dimije, pa da poleti. Sve bi enama dao, cigankama, kurvama, rospijama, glavu bi dao i kuu bi rasturio da nije mene"... Naokolo stoje etvrtasti drveni sanduci sa arama, pod naslagama dueka i ponjava. U nekom od tih sanduka treba da bude ono to ja traim. Kad sam ve tu, ne bi valjalo da se vratim praznih ruku. Ako se ova luda usprotivi, uutkau je pesnicom. Mirna je jo, ne gleda ili ne shvata ta radim, samo melje o nevoljama. Ne udim se to je enula, enulo bi i magare od neprestanog tvrdiluka, gazdovanja i mumlanja. Otvorio sam sanduk pun platna sa smeuranim jabukama - zamirisa. Naoh gomilu mukih koulja i bez kolebanja je gurnuh u torbu. U drugom sanduku natrapah na arape, pa na akire od crnog sukna sasvim nove - epao sam ih kao da se s nekim otimam. Poelo je da lii na san i na besklasno drutvo - ima svega, uzmi ta ti treba... Na iviluku visi noen muki kaput, uzeh i njega. Caga zauta i spusti pogled na moju torbu punu do vrha. Uplaih se da joj se razum ne vrati od oka, pa rekoh: "Ovo u ja da odnesem DJukanu, i pozdraviu ga." "Jesi li ti iz Sutivana?" "Ne, nego iz Lelejske gore." "Dolazio je ovamo lani jedan iz Lelejske gore, crn, crn, bez brkova, fini. Imae velike nokte, a gae mu raskopane, sve mu se vidi kako visi. Je li ti on svojta?" "Ne, samo ortak." "Lijep ti je ortak, ba mi se dopada." "Mogu mu rei da opet doe kad ti se dopada." "Ba mu reci. I nek donese ono to ima, to mlatara mlat, mlat! Pocrkale smo od smijeha gledajui ga - ene proklete, nikad im toga nije dosta." Smui mi se, krenuh da pobjegnem. Stigao sam do vrata i zapanjih se: zakljuana! Svijest mi mre, mozak stade, ostalo je samo pitanje - kako ne uh kad me zakljuae?... Zazuja mi u uima od zlih glasova, glava mi je od njih uzbuala kao konica pred rojenje. Prozori su zakovani, dok ih otvorim i odbijem daske - bie kasno. Ovo me avo natentao da me u krai uhvate!... Bie svata, bie bruke! Ne pomae mi ako bacim to to sam uzeo, ne bi pomoglo ni da nita nijesam dirnuo. Drmnuh vrata. Zatrese se kua, a kukabrava ne poputa. ekaj, rekoh, neemo na snagu!... To bik snagom navaljuje, a ovjek treba drukije, lukavo, lukavije i od avola kad avo pokua da mu podvali. Okrenuh se da naem neto ime bih vrata razvalio, tek tada vidjeh otvoren kapak i sjetih se kako sam doao. Prioh do otvora i nagnuh se, neto strmoglavce pade u pomrinu.

Moda je bila samo sjenka, ali meni se uini da je avo - poigrao se malo sa mnom, bjei da mu se ne osvetim. Pooh za njim. Smetaju mi torba i puka, postala je tijesna rupa, suava se da me zadri. Caga i dalje prede i pri a: nali su pedeset tovara ita i zastalo im se dosta starog, a poslije je navalila ala i vrana i svaki avo da uzima - ekularci u zelenim kabanicama i Arnauti s orlovima na kapama, i bradonje i svaki avo... Zatvorih kapak iznad glave da je ne sluam i spustih dasku gdje je bila - da se nita ne pozna. Izaoh na sunce, u tiini, s bradom i pukom ispred sebe. Pravo u oi gledam svijet: nije to kraa nego kazna, odsad u sve da kanjavam!... Svijet me gleda kao i prije - ba ga briga! Zuje pele oko jabuke, umi esma, mirie kamilica. U daljini se uje vodopad kako bije smanjenom snagom, lete bijeli leptirovi iznad kukuruza i ivica. LET OSTRVLJEN I BEZ PRAVCA Od svih mjesta naokolo sad je Gubave najmirnije. Lovci i njukala ga zaobilaze, berai drvea za obrue radije idu u druge ume. Izgleda da i patroldije hvata jeza pri pomisli da je tu naen mrtav ovjek u aavim akirama. Ljudima je to uroeno, ili su zbog neeg naopako stvoreni - nadaju se prije vremena, uplae se tek poslije nesree. ak i meni se u poetku priinjavalo da su u Gubavu sjenke crne i zloslutne, da su iz njega pobjegle i ptice, pa da neutjena dua ginjenika tumara i tui oko potoka. Ipak sam se navikao, vie ne vodim rauna o duama. Kupam se u potoku, ba me briga, moda na onom istom mjestu gdje je Jakov Izdvojenik ispirao i hladio svoje od lepre razjedene rane. Pri tom sluam kako voda mijenja pjesmu kad se okrenem s lea na trbuh ili kad sjednem pa je zaustavim i nagnam da tee van korita. Gledam sebe nepoznatog, prskam se, kriim - divota! Na laktovima i koljenima koa mi je preplanula; na drugim mjestima, gdje su je zakrpe zaklanjale, ostala je bijela. Dugo sam leao tako aren i sunao se izmeu dva mravinjaka hvatajui razne mrave da ih zavadim. Najzad se manuh orava posla - mravi nijesu ludi kao ljudi. Obukao sam istu koulju, osjetih miris na jabuke i najeih se od uivanja. Jedna gola ena proe mi kroz misli i pobjee preko proplanka, druga podie suknju iznad koljena i zagazi u sjenku kao u vodu. Ne znam jesu li dole iz mojih elja, ili su to daleki odbljesci, zalutali, stvarnih ene koje postoje i svlae se pred ogledalima - tek bludne slike poee odjednom da se roje kao nekad. Golicaju me i mue me as su pralje na obali sa suknjama potkopljenim do ispod trbuha, as kupaice na plaama ili djevojke iz cirkusa. Pourio sam da ih otklonim oblaei nove akire, pa sukneni damadan Boja Mumla, pa arape. Dronjci koje sam skinuo zagledae se u mene oima svojih rupa. Ne plau, ne mogu, samo me kore za nevjerstvo. Stojim, gledam ih i pitam se: ta u s njima? Ako ih ostavim tu gdje lee, liie na svlak rune zmije. Ne mogu niz vodu da ih bacim - zagadie je; ne valja u zemlju da ih zakopam - odvui e i mene za sobom; ne treba rukom da ih dirnem - odmah bi mi prele vake iz njih. Naao sam ravastu granu, napravio od nje kuku, zakaio sam ih i dovukao do peine, a pri tom sam zamiljao da to vuem i poniavam itavu prolost obzira i osjeanja, sklanjanja s puta, dobroinstava i strahovanja, sve

demodirane sklonosti za rtve i odricanja koje se jednim imenom zovu potenje i ponekad mogu da izazovu saaljenje za onoga koji se u njih pouzdava. Stao sam na prag peine i pokretom punim mrnje hitnuh taj prokleti zaveljaj vaaka dolje, tvorovima i avolima, da od njega prave legla. Toplo mi je i nelagodno u novom suknu, nigdje rupe da se odahne, ali osjeam da sasvim pristojno izgledam. Vjerovatno je da najzad jednom lijepo izgledam, skoro mi je ao to nema nikog da to vidi i potvrdi. Pooh do Pojila, jedinog ogledala, da se bar sam sebi divim. Pojilo je umsko jezerce pod razdrobljenim stijenama gdje je nekad nekakva macurska ili bog zna ija zidina bila. Jedna smra, kao da je htjela da se spoji sa svojim odbljeskom u vodi, pala je glavake u jezero i tako ostala. Mostim oblim stablom i svaki as zastajem gledajui lik u vodi. Nekakav drugi ovjek, stasit, otar, koraa po stablu s one strane. Da nije brade, ne bih vjerovao da sam to ja, a ba mi brada smeta. Odavno sam namjeravao da je skinem, samo iz lijenosti sam odlagao. Naotrih no, sjedoh na stablo - struem dlaku i mrtim se od bola dok se za noem otkriva bijela koa i jedno novo lice koje mi se skoro svia. Suncem obasjana ruevina odslikava se u vodi kao ivo i prijateljski raspoloeno bie. Oi su joj zelene, od tisovog grmlja sa svjetlucavim liem, gleda me kao rodbina kod koje odavno nijesam svraao. Jele su sakrile oi ispod visokih kapa, ali me smre gledaju okcima, kovrama i plavetnilom izmeu kovra, i svaka posebno eli da mi se neim svidi. Ispod svega je vedro nebo - prikralo se odozdo, vodom, da njegova duboka ljepota ne izostane. ini mi se da sam mu potreban, njemu i umi i ruevini i nesigurnoj ravnotei to u odbljesku i svjetlosti lebdi a svaki as moe da se izgubi. Ne znam ta me tu podsjeti na Magu, pa na katun Jablan i Maginu sestru Nedu, te osjetih udnu pomamu da ih to prije vidim. Kao da gori, kao da treba da se gasi - zaboravih jezerce i sve oko njega. U suton sam stigao do katuna, u prvi mrak otvorih vrata. "Oho", ree Neda kad me poznala. "Mnogo si se promijenio, drugi ovjek." "Isti ovjek, samo brade nema." "Ljepe ti stoji bez brade." "To mi je i Maga rekla." "Kad ti je to rekla?" "Onda, davno. Rekla mi je da zbog brade nee da se uda za mene." "Vidjela sam odmah da ti se Maga svia." "Njena sestra mi se vie svia." Rekao sam to tek tako, a onda vidjeh da je istina. Jer ta e meni Maga? Ona je djevoje koje jo ne zna ta hoe, lijepo neto i sasvim djetinjasto,

nemogue, slino Vidri i leptirima. Ludo bi bilo pokuavati da se obnovi neto to ni onda nije moglo da zapone. Ali njena sestra Neda, ova ovdje, druga je stvar - ona zna ta je ena i ta ovjek i ne oekuje nita vie od onoga to moe da bude. Gledamo se, a to je kao da smo se zakaili oima. Pustili su Magu iz zatvora, kae ona da promijeni razgovor, u selu je, ne daju joj da doe u planinu. Za mene je tako bolje, pomislih. Sjedim na stolici, gledam vatru. Nemam vaaka, ne plaim se da u ostaviti trag iza sebe, a svejedno mi je neugodno. Ne znam od ega mi je neugodno ako nije od zatvorenog prostora i od sjenke koja poigrava po brvnima kao da me opominje - idi, gubi se, nije ovo mjesto za tebe... "Kako bi bilo da izaemo na livadu?" "Zar ti je malo livada", upita ona. "Plaim se da neko ne naie. Moe tvoj svekar da naie." "On samo danju nailazi: uva kou." "Od koga je uva?" "Od svakoga, nikome on ne vjeruje." "I ja skoro. Ljepe je napolju, na livadi, ajmo tamo." "Naviko si na irinu", ree ona i otvori vrata. Idem po travi, tiina je, ini mi se ujem kako die, a nemir i elja i sto avola, sve neslonih, igra mi ispod koe. Htio bih da je zgrabim i zagrlim iz zahvalnosti to je pola sa mnom, a plaim se: rano je, runo je, pobjei e im opazi kako su mi prodrljive ove oi... Od straha da e mi opaziti avolji trag u oima dugo ne smijem ni da je pogledam. Vrat mi se povremeno izduuje i ava mi stie iznad njezina uva, zatim se prestraeno vraa u staro leite sasvim neugodno. Sjeli smo zasebno jedno od drugog, a to je ba rav poetak - ovjek se zalijepi za mjesto na kojem sjedi i vie ne moe da se iskobelja iz te proklete odijeljenosti. Ne znam po emu, ali ini mi se da se ni ona ne osjea dobro tamo gdje je. ekaj, kaem, nemoj da uobraava! I ne uri, jo sve moe da se preokrene... Tako, stiavajui sebe, nemam vremena da ponem razgovor s njome. "Nabavio si novo odijelo", ree ona. "Jesu li ti ga tvoji od kue doturili." "Ne, nego sam ga uzeo nekom, upravo ukrao." "ali se." "Ne alim, ba sam ga ukrao. I rijeio sam da odsad kradem, pljakam i otimam sve to mi zatreba."

"Ba sve", podsmjehnu se ona. "ta mogu, kad drukije ne daju." "Ne mogu to da vjerujem - komunista, pa da krade"... "Komunisti smo kad smo zajedno, a sam ovjek ne moe ni da bude komunista. Mora prvo da nekako, od neeg, ivi, jer od samih dobrih elja ne moe ni dva dana da se ivi". I ispriah joj - jer potrebno je da je neim zadrim tu u blizini i da se postepeno pribliavam ili bar nadam - kako me Bojo Mumlo uvrijedio kad sam traio da da prilog za vojsku. Prosto mi se podsmjehnuo u svojoj kui, a ni prosjaku ovjek ne treba da se podsmjehne u svojoj kui. I njegov sin je bio tu, pa su slono uivali gledajui kako sam zbunjen, i poslije su se hvalili po komiluku kako su me vjeto doekali. U stvari je to vie tvrdiluk nego vjetina - navikli su da nikom nita ne daju i da od svojih usta otkidaju. Mlaeg sina, DJukana, izmuili su - otac tekim radom, a majka slabom hranom. Poslije, kad se razbolio od suice, pokajala se Gaga i nudila ga da jede, a on je odbijao: "Ne ide to u mrtva usta, Cage! to me nijesi branila onda kad je trebalo, Cage? Sve si pod kljuem drala, Cage, pa dr' i dalje!"... Namjerno je to govorio pred drugima - da se osveti. "Tako je stalno u ivotu", rekoh. "ovjeku daju ono to eli tek kad mu vie ne treba." "Jeste, esto je to." "Mi smo htjeli da tu neto popravimo, da ubrzamo to davanje, a teko ide." "Ima li kakve nade za vas?" "Ima - pobijediemo. Samo ne znam hoe li to neko od nas doekati." "Doekae neko, ostae neko." Ako i ostane, pomislih, to vie neemo biti mi to smo bili. Ja ve nijesam onaj Lado - njegove ostatke s dronjcima prolosti gurnuo sam u Gubavevu peinu, da ne izlazi, da mi vie ne smeta prekorima i prigovorima. I drugi e tako, svi koji su sami ostali, pa i oni koji nijesu sami. Zamijeni e nas drugi, s vie smisla za stvarni ivot, pa i kad se sve ispobjeuje - bie opet jagme i guve i zavisti s podvalama... Da prekinem o tome, iznenada ispruih glavu i poljubih je. Ona se tre. Htjela je da izmakne, ali ja sam to rukama predvidio - zadrah je. Ona pokua da sakrije lice - desno, pa lijevo, pa u njedra - ali kad joj ni to ne poe za rukom, usne joj odjednom nabubrie i dooe mi u susret, napadaki, i ja se za trenutak zbunih od promjene. Umalo sam je ispustio, a ona se ve bila spremila da izmakne i sa sobom odnese usne i grlo i sve blago za koje dotle nijesam ni znao kako mi je potrebno.

"Dosta je", promuca planim glasom. "Nije", zareah, "nikad mi nee biti dosta." "Dosta, dosta." "Neu dosta!... Hou sve!" "Kakav si! Ti bi ba sve uinio, kad bi ti se pustilo." "Jeste - sve bih, sve u, moram!" Nema zida koji ne bih provalio. Ni straha, ni kazne, ni pomisli da me zadri na toj ivici - dotle je dolo. Vikae, kae i otima se. Pa neka vie, ako je luda, ba me briga. Sve to drugo bie poslije, u neko drugo vrijeme. Pomrijeemo najposlije, ali sad je sad, a samo je ono vano. Dvije krupne ribe izbie iz mraka i sakrie se, znam gdje se kriju, ne dam im daleko, ali one stalno bjee. Brze su, jake, varaju me, pribijaju se jedna uz drugu da se due odupiru. Svejedno, uzalud im je. Snaga mi dolazi u talasima i jedno nasljedno lukavstvo, uporno, pomae mi dok ih lovim. Umorile su se, stigao sam ih - vie ne osjeam zemlju ispod sebe, samo krila. Nema svijeta, onog to je bio sa zabranama i borbama - umjesto njega je neto gdje se lebdi na krilima: let ostrvljen i zadihan i bez pravca nad tamnim arkim predjelima gdje su vode ogledala i odbljesci se probijaju u vrijeme, u budue, da prenesu moj ivi lik iz ove koe u neku drogu za ljeta, za jeseni i praznike kad nieg drugog od mene na zemlji pod nebom ne bude bilo. Odjednom se uplaih da sam je uguio. Ne die, ne mie se, nepokretna, sa zatvorenim oima i otputena iznenada. Ispustih joj glavu od straha, ona dopola potonu u travu. Mora da sam je povrijedio onom ludakom naglou bez mjere, dok jo nijesam ni znao ta inim, a sad ne znam kako da joj pomognem. Nene ribe bjelasaju se kao mrtve, ne bjee kad ih dodirujem, ne pokuavaju da se sakriju. Poljubih je da je oivim, ona se od toga sasvim ugasi. ta u sad? Doe mi da jauknem i da zovem nekog u pomo, ali tada osjetih kako me ona prstima bez snage pomilova po potiljku i kroz kosu. "Boli li te mnogo", upitah je. "Ne, ne boli", osmjehnu se. Nijesam joj vjerovao: "Mogu li nekako da ti pomognem?" "Moe: miruj!" "Kako mogu da mirujem kad ti je zlo?" "Nije mi zlo. Dobro mi je, smiri se sad!"

Ispruih se kraj nje, malaksao, da budemo sasvim blizu, da nam se disanja i snovi mijeaju u to malo odmora pijanog od njene kose. Onda je odjednom krenula da poe bez rijei, ali to bi neodluno i odmah se pretvori u jedan od onih letova s lebdenjem koje smo poslije - as ja, as ona - htjeli i imali udei se bludnoj ei koja se u kratkim razmacima obnavljala i s jedne i s druge strane. U tiini se ula esma preko livade i pas je lajao prema nama, no mi smo ubrzo zaboravljali sve to se uje i ne uje. Jedan kamen se otkotrljao u peinama s one strane doline, meni se uini da sam ga ja, u letu, nogom zakaio i otkotrljao. Kreskali su meteori i munje sue - mi smo im se osmjehivali blijedi i nerazdvojni. Iznad nas su se pomicala zvjezdana jata po nepoznatim putovima koje e moj sin moda otkriti ili pomoi da se otkriju, a mi smo se milovali po kosama i smjekali se bez rijei i udili se kako se sve to desi iznenada. Blijedo joj je bilo lice u zoru kad smo se rastajali, a mora da ni ja nijesam izgledao mnogo bolje. Po hodu sam to osjeao, upravo po teturanju - mek i prout i razliven po neizvjesnim daljinama batrgam i spoti em se bez prepreka. Stanem, pa se uozbiljim, a ne mogu da idem pravo putem nego se povodim gore i dolje u nekom slatkom pijanstvu na koje se ne ljutim. Pomalo me stid od toga, pa se blesavo osmjehujem nebu koje me vidjelo takvog i bilo mi naklonjeno. Osmjehujem se i bunju i drveu i pjetlovima u katunu - tako, brate, svak svoj posao!... Iznad peine stade oblaak crven od sunca koje e tek izai - namignuh mu prijateljski, jer sad znam ta sam i vie nijesam ono to sam bio. Vie nijesam neznalica, upoznao sam enu, eto, a to je ba prijatno otkrie i korijen svih otkria, ak i njihovog imena. Poslije toga nek bude ta bude, nijesam ba sasvim uzalud ivio. STARA IGRA JAI-TLAI uma mi je dosadila vrtlozima korijena i krakova. Nije velika korist od toga to ovjek u njoj nevidljiv postaje kad pritom i sam obnevidi i ogluvi za sve to se van nje dogaa. Meni je potrebno da nevidljiv, vidim, zato se vrzmam po okrajcima, pored livada i puteva, gdje je izmeu drvea ostalo dosta odkrinutih vrata i prozora. Zavjese su od grana i bunja, izmeu njih moe da se vidi gore i dolje - da se vidi kud prolaze i da se uje ta govore kad misle da ih niko ne slua. U blizini se uvijek nae neki kamen zgodan da se nasloni puka. Bolje je kad ima naokolo panjeva to sjede ili ue iza kamenja, to lie na ljude i na avole - od njih potjera nikad ne zna s kakvom silom ima posla i koga prvo da gaa. Naao sam jedan takav kamen i panj iznad njega zgodan za parnjaka: obani su mu loili vatru navrh glave a on ipak nije mrtav korijen mu je ostao moan i raskreen kao neke duge noge ukrivene ispod zemlje. Jedan mukli podzemni um, kao da se ogromna zmija izvlai odozdo i razmotava, probudi me i natjera da pogledam ta se dogaa. Prvo to vidjeh: ogoreli panj se ljulja. Iskrivio se, izboio, stenje i s mukom izvlai iz zemlje jednu od svojih ila, gornju. Izvukao ju je, otresao je, zagledao se u njenu razgranatu kandu. Poe da se naginje na drugu stranu, s licem iskrivljenim od napora, i tom tek osloboenom kandom uze da grebe zemlju. Grebe, stenje.

Zemlja je vlana odmah ispod kore, izvijaju se neke gliste i kidaju se tanke ile - on se na to ne osvre. Tako otkopa i drugu ruku, osakaenu i utrnulu pogleda je, opipa je, poe da je trlja grudvom zemlje. Po tome kako se zemljom lijei pomislih da je neko od starih: iz godine Kariman-paine, ili Buatline, ili Arslan-paine - prikrio se tu dok proe ofanziva i prespavao vie nego to je elio... Ili je to, ili je Jakov Izdvojenik - vampiri se da se osveti. Imae dugo da se sveti - to su mu kroz plot davali hranu, to su ga kamenjem gonili iz sela, to su tutkali pse i djecu da ga gone i putali maku da mu lie ranu kad vie nije imao snage da se brani. Treba da ga napadnem prije nego se sasvim izvue, ali ruka mi ostaje nepomina i volja mi je omrtvljena eljom da vidim ta e biti. Ima jo vremena, kaem u sebi, noge jo nije raskopao, nije ni poeo da ih raskopava - ekau to. "udi li se", upita on upljim glasom koji mi je odnekud poznat. "Ne nimalo", rekoh. "emu da se udim?" "Onako. Ti si umoran, ini mi se." "Nijesam se naspavao." "Nee biti samo to." "Pusti sad to, vidi da mi se spava!" "Uvijek su ljudi mamurni poslije tih stvari." "Kojih stvari?" On ne odgovori i vie se ne osvrnu na mene. Zaboravio me, zaposli se - grebe i raskopava zemlju ispod sebe. Jedno vrijeme izgleda da uslijepo kopa, gdje stigne, bez pravca i cilja, ali se onda ustremi na mjesto gdje treba da su mu koljena. Lice mu se iskrivilo, bradu je na grudi oslonio, koluta oima i oslukuje podzemni um izvlaenja. Izvue lijevu nogu, izuvijanu i zemljavu, izravna neke suvine zglobove kao zguvane pantalone, uzdahnu pa izvue i desnu. Ta desna noga mu je znatno kraa, zato on ramlje. Bos je, sakri tabane da ih ne vidim. Ne bi trebalo da ih krije - to to je bez obue oznaava ga kao pripadnika sirotinje i protivnika viih klasa koje su ga kao takvog ocrnile propagandom. Podvi noge, sjede po turski i iskezi se prema meni. Na glavi mu je pocijepana kapa, kroz nju se probijaju otre sijede dlake, iznad ela se nazire krastava voruga - zalomljen stari rog ili zaetak novog. Gledam ga i stalno neto novo otkrivam. Igle i naprstka nema, ali po svemu lii na terziju ili na nekakvu zanatlijsku ualicu to se stidi siromatva i na sto naina vrda da se iz njega iskobelja. Sjetih se da sam ga vidio u Gubavu i osvrnuh se da vidim ima li koji le naokolo. Ne, ne uju se muve i ne smrdi. U meuvremenu on se podmladio. Izrasla mu je crna brada sasvim slina onoj

to sam je ja nosio. Za trenutak mi se uini da ju je skupio na Pojilu, tamo gdje sam je jue obrijao - dlaku po dlaku ju je skupio i nekako vraki vjeto nalijepio. On se tome nasmija i ree: "Malena je tica lastavica, al umori konja i junaka." "Koja ti je to lastavica?" "Ona to si je svuno gonio." Vie neu da ga pitam. Vidim da mu je neto krivo, nekud cilja, a meni danas nije do svae. Umoran sam i sve me boli, nijesam znao kako to moe da slomi snagu. "ta je? Nije ti do razgovora." "Nije", rekoh. "Sad si grogi." "I meni se ini." "Takvi ste vi ljudi. Prvo huka-buka, nigdje kraja, nikad dosta, pa poslije nita i najzad nita." Odjednom se pretvori u pijanog Kaarandu na nekoj slavi. Pjevaju djevojke "Oj, je l' ti ao to se rastajemo", razvlae "Rastajemo, a ne sastajemo", i kunu "Bog ubio ko nas rastavio, kroz kosti mu trava pronicala", a Kaaranda oblizuje usne, sve do rane gdje su mu otfikarili izrataj na koi, i grdi one to nee da piju: nek ne piju kad su ludi, i kad su blesave kukavice, on e, svejedno, za sve njih spremiti mrtvake sanduke od amovine i pratie ih jednog za drugim do groba, do nita; napie se, kao uvijek, na njihovim grobovima, i otpjevae im svoju liturgiju: "Rakijice, Rako ja te volim jako. Ja u tebe Rako, u trbuh ovako, a ti mene, moja Rako, u potok polako"... I stvarno je mnoge od njih pijan do groblja otpratio i u potoku oalio, ima vremena da spremi sanduke i za ove to su preostali. Stii e, moda, da i za mene napravi sanduk zakivae ga s uivanjem, jer on mrzi komuniste od poetka. Otvorih oi - veselje se stia. Stigao sam kasno, stialo se davno, sve su popili i razili se. One djevojke to su pjevale, razudale su se i djocu podigle. Umjesto Kaarande ui kraj kamena njegov prijatelj po rakiji DJavo s bradom i gleda me. "Daleko si zabrazdio", ree najzad. "Zanosi se u uspomene i gluposti, a zaboravlja svoje brige." "To je zato to neu brige." "Nee, je li? Au, majstora... A htio bi da paktira s neistim silama."

"Da ti nijesi moja savjest preruena u avola?" "Ne, nego mi je zanat takav"... "Da se pretvara u ono to nijesi?" On klimnu glavom. Sve dotle mi se inilo da je to san, ili neka igra slina snu. Zaudih se kako sam pogodio da je on zanatlija i sitna dua, ni voda ni vino, jedan od onih to oljare i skitaraju tamo vamo: oj tutkalo, svijetli obraze, podr vodu dok majstori odu!... Pisali su o tome Lawrowsky i Meyer, ne ba izrino nego da se moe naslutiti, a ima podataka i kod Maas-a i drugih, gdje se neto jasnije nazire zamjena, koja je u stvari podmetanje. Tom zamjenom su sitne prilike kotlokrpa zauzele mjesta starog Kovaa i Prometeja. Mora da je svetenstvo odigralo vanu ulogu u izvoenju te zamjene; moe se pretpostaviti da je i klasna drava potpomogla da se oklevetaju njeni stari protivnici okovani jo od robovlasnikih vremena. Crnomanjasti tipovi s istoka, hrome skitnice, bose, s deformisanim tabanima, i vaarski maioniari vjeti u preruavanju samo su potpomogli da se kleveta uvrsti. "Ti smatra da sam prevarant", ree. "Po emu to?" "itam ti u oima. Kad je tako, neu da razgovaram!" "Vee tete ne bilo!" On se stvarno naljuti - guna i urno ubacuje, u zemlju kao u vreu, one svoje izuvijane pipke, dronjke i krakove. Zaas je sve zakopao. Osta samo iskrivljen panj ogorele glave na kojoj su obani vatru loili. Doe mi krivo to su me oi odale. Samo sam jo njega imao, a sad sam sam pred vremenom. Vrijeme je gavran za mene - unja mi se iza lea, zavlai se izmeu mene i moje sjenke i rastavlja me na dvoje pa na etvoro. Posvaa me sa mnom samim, ogadi mi sve gdje sjednem i gdje stanem i dube me kao kaplja kamen. Bolje bi mi bilo i s neistom silom, i s avolom, nego da se stalno gledam oi u oi s tom prazninom to se vrijeme zove. Kad bi ono udo iz panja htjelo jo jednom da se javi - pustio bih ga da laje ta hoe, samo da mi skrati vrijeme. Moda ono nije odvratno kao to mi se uinilo. Ako jeste - ta se moe? Mora neto da se trpi... On kao da negdje proita ta mislim - vrati se i zarea: "Ti si lopov vulgaris, a to je gore nego prevarant." "Zavisi s koje se take gleda." "Sa svake take. Obina lopua to kraducka prnje i ene i ta stigne. ak i arape." "Neko mi je pomogao da kraduckam. Ti, ini mi se."

"Moja je stvar da te u to uvuem i ocrnim, da nema kud da se vrati." "Eto si me uvukao, to se sad buni?" "Treba da se odupire, zato si ovjek!... "Dosadilo mi je da nosim dronjke." "ta e rei drugovima kad te budu pitali?" Zna sve, to mi se ne svida. Zna gdje boli, tamo bocka i milosti nema. Milost ja ne traim, nek ide u boju mater s njome! Nije vano ta u im rei, nek idu zbogom! Prvo treba da se naem s njima, a dotle ima da protee dosta vode bistre i mutne. Ako ba navale s pitanjima - rei u im da me nevolja, upravo avo nauio da se snaem. Posluao sam ga, to da ne - kad ovdje triput vie vrijedi lupe koji je dobro obuen nego tri potena komunista u dronjcima... Ne bude li im dosta to, sve u iz vree da istresem. Znao sam i ja gdje je bolje, i osjeao sam gdje gori pod nogama, zato sam htio da poem na Pljevlja, pa u Prvu proletersku, gdje se vodi ista borba - vojska s vojskom i bomba na bunker - ali oni mi nijesu dali da tamo poem. Zazidali su me u pozadini i stavili mi bukagije da ostanem u pozadini, tu gdje su seljako-obanskolopovski obiaji da se krpi, a ovjek mora da ih primi ako hoe da jo ivi. Nijesam htio kao Niko, pa da me proglase za kukavicu; ni kao Jakov Izdvojenik, pa da mi kroz plot daju hranu. Ovako sam izabrao, jer ovo je Lelejska gora, ne moe u njoj od potenja da se ivi... "Ni dolje ne moe", osmjehnu se on. "Nigdje." "Pa ta onda?" "Nita. Mislio si da moe, a ne moe." "Moi e jednom." "Kad pirina rodi u Lelejskoj gori." "Rodi e kad mu pripremimo teren." "Ne budali! Ne bi se zvala Lelejska da ivot oko nje nije lelek." "Bio je lelek"... "A sad zar nije? I po emu misli da nee biti? Jalova ti je nada u promjene, jer nita se ne mijenja da postane neto drugo nego ono isto to je bilo. Krug, razumije - udalji se da so vrati u nihil novi sub sole. Postoje zakoni klima i struja, sve krugovi, zna se gdje koja cvjeka raste i kakve plodove ima da donese. One miurinske zavrzlame s ukrtanjem bile su samo devijacija i bajka za djecu. I Dnjeprostroj - sami su ga minirali. Jedino se jo Rusi odupiru, a

jabuke i kalemljene vinje i cvjetni kolhozni vrtovi otili su u maglu i prainu. Pa i tamo gdje raste pirina - misli li da su ljudi siti?... Ni govora! Jadni su i krljavi su, gladniji su i prljaviji od ovih ovdje. Ne bulji oi i ne udi se, to je prosto: veliki gazda im uzme to to je rodilo, preveze ga brodovima, hrani njime policajce, trajkbrehere, oficire, liberale, dounike i kurvice, jer to su njegovi, jer on kupuje due angro, a ne jednu po jednu kao to tvoj primitivni mozak zamilja. Je li ti sad jasna slika?" "Nije mi jasno ta postie time." "Da se potuju pravila igre. Neki je zovu "Make i mia", drugi skraeno "Jaitlai", ali nije vano kako se igra zove nego da se pravilno rasporede snage. Na vrhu su prodrljivi, to se ne mogu zasititi. Ispod njih su ulizice da im se dive, kardinali, guverneri, predsjednici i poslovoe svakojake. Ispod toga je vojska da to brani, a na dnu su potene budale to argatuju i ponekad se bune i stalno se nadaju u promjene, te tako i oni imaju ime da se zabave. Svia li ti se taj raspored?" "Ne, ako se ne preokrene." "Kako da se preokrene? Pa da mievi gone make? Ti si lud!" To su mi i drugi rekli. Ponekad to i sam pomiljam jer esto ne mogu da raspoznam kad spavam a kad sam budan. I sad tako: bio bi san, smirio bih se, ali odnekud kresne kao munja jasna misao kakva ni na javi ne dolazi, ili sjeanje na nekoga, ili zamrena muka mozganja o pravu ovjeka da se nada. Ima neto ispod toga, ne moe biti da nema nita, jer odakle bi se onda obnavljala nada? To mi lii na one to su matali o letenju i krpili razna krila i lomili vratove padajui. Pokazivalo se najzad da su bili u pravu: po tome se vidi da je u toj mati bilo zrnce mogunosti koje ih je stalno izazivalo da jo jednom pokuaju. Zar nije jedno takvo zrnce iza nae nade o pravdi?... "Nije", ree on, "nema ga. Drugo je kad se neto mata s ugledanjem na prirodu, a drugo kad neko krene izvan toga i dalje od nje." "Krenuli smo i stii emo." "Na tom putu ste dosad postigli samo da bre tamanite jedni druge." "To je samo privremeno. Proi e to." "Jesi li siguran da nee doi neto gore?" "Gore ne moe, nema kud, mora bolje." "Nikad se ne zna ta je iza okuke." uo sam neto i o tome: neki su doli do okuke i pogledali su ta je s one strane; nijesu se vratili, znai da nije nita strano. Mogao bih to da mu

kaem, ali zato? On je kao Kaaranda zapeo da nee. Umoran sam i glava me boli od tih stvari. Ne bi trebalo ni da mislim o njima - daleko su i nitavno je ono to ja za njih mogu da uinim. Najgore je to nemam ta da inim, iskljuen sam iz injenja - samo da sjedim i da ekam, a od ekanja se vrijeme nadima kao od kvasca. I on se najzad umorio i smirio. Pogledah ga - opet je panj sa ilama u zemlji. Zemlja se na suncu osuila, ne poznaje se to je grebena i raskopavana. Kora mu je oguljena i ogorela, jedna pruga sunca prolazi mu ispod kvrge koja lii na kukast nos - od toga izgleda da se kezi i uiva to je ostao pri svome. Kundakom udarih ogorelu kvrgu, ona se zdrobi u prainu i prosu se po zemlji. Htio sam time da izbriem podsmijeh: on se, naprotiv, rairi i ustali. Okrenuh se prema umi - ona se sva digla na noge i ustremila da me zgazi. Pogledah livadu ustalasanu - ona me mami da me izda. Na putu nema nikog i nije ga bilo otkad pamtim, po tome izgleda da to i nije put za ljude nego varka naslikana da izgleda da ih je bilo. Uspravih se s pukom ispred sebe - tako jedino smirujem stvari kad pokuaju da se pobune. Drvee zastade gdje se zadesilo, samo neka stabla pohodom zahuktana poee da se okreu oko sebe. Livada se uprepodobi i tiina lee na nju, vjetar se sakri iza grana i sve se postara da zauzme svoja mjesta. Nebo je opet gdje je bilo, runo oblaka nataklo se na krivi rog Lelejske gore. Sve se dobro svrilo. Za sada se svrilo, ali drugi put ne znam kako u izai na kraj s nemutim stvarima to se naglo izmijeaju i u oporu k meni krenu. KRVAVE RUKE Ne vuem nita teko, nije mi hladno nou i ne mui me vruina danju, nijesam gladan ni bolestan. Trebalo bi da mi je dobro, a nije - jedna mukla muka, povremeno i sve ee, nailazi da me davi. Nikad nije ista, pa da joj doznam ime i uzrok i protivotrov, nego vazda drukija mjeavina raznih stanja koja se gloe oko prvjenstva. Nekad prevlada gria to ovako uprazno gubim otsudne dane kad su sve snage napete i svak sa svoje strane ini sve to moe. Ponem da matam ta da inim, pa me usred matanja uhvati strah: napraviu vie tete nego koristi. Tako se sve ispovezalo i nakrivo nasadilo -ne valja initi ni neiniti. Ako sam u umi - to je skrivanje, ako izaem nepanja i izazivanje; ako ubijem nekog gada - dau povod da nae poubijaju, ako se pustim da poginem - propjevae ona strana. Od toga me obu zima tuga i ama i zle misli: najbolje bi bilo da se zabijem u neprohod, gdje me ni gavran nee nai, i sam sebi uinim kraj... Kad to proe - zamijeni ga udno veselje u kojem mi doe da kliem i skaem od puste sree to je prolo. Prolo je, iv sam, tu sam, nastavljam Vuka Brajotia u promijenjenim uslovima, i one rijetke tu i tamo to ne padoe i ne izdadoe u Arslan-painoj godini, i komuniste to sve mogu da izdre pa i samou. Nije potrebno da prljam ruke ubijajui neke re s one strane zbunjuje ih i ubija ve samo to to sam jo iv. Pa i kad ne budem, kad me ubiju iz zasjede kao Janka arca li Boa Veova - ovo to je bilo, to prolazi, ne moe se niim unititi. Nije vano to nema guslara i to me nee opjevati; kao

sigurno se moe uzeti da je to ve unaprijed uinjeno - samo se imena izmijene ili se stave jedno pored drugog kao u starim pjesmama gdje su vremena pomijeana po slinosti u nesreama. Ne moe mi nita ni nesrea, ni dugo vrijeme koje se dovija da me otruje sumnjama i avolima. Izmeu te dvije krajnosti ima nekih prelaznih stanja kad povjerujem da sam normalan i da su me prole pomame. Zabrinjava me to primjeujem da ovih dana ta zdrava stanja sve krae traju. Ne znam je li to od klime, ili je prosto od samoe, tek na neki nain je poremeena ravnotea koja je postojala izmeu mene i stvarnog svijeta. Poto ne mogu da odredim od ega je poremeaj, ne znam ni kako u ga popraviti. U trenucima ushienja jedva se uzdravam da ne skoim na stijene - zato namjerno izbjegavam opasne predjele s liticama, ali tim uzdravanjem samo ubrzavam ono suprotno osjeanje koje e me najzad navesti da ispalim metak u elo i sve skratim. Jasno mi je: treba da naem neki oslonac. U prirodi ga nema, ve bih ga naao da ga ima - samo sam vidio da se drvo na drvo oslanja, a ja treba na ovjeka. Sjetio sam se Jake i poao da ga traim - da vidim na ta se on oslanja. Nadao sam se da u imati vie sree nego prije, dozivao sam ga, vatre loio, dim da se vidi ostavljao - sve uzalud. Mora da se nekud odselio - ili je u ushienju skoio s litice ili metkom kroz glavu skratio amu. U hodu mi je ipak bilo lake - nekad malo nade, nekad znaci opasnosti skretali su mi panju da druge stvari i san je nou dolazio od umora sladak kao med. Pri povratku preko aneva, na livadama obasjanim mjeseinom, sjetih se one ovce s jagnjetom i zaalih to sam je Taslau poklonio. Kad bi mi sad dola jedna takva ovca, rekoh u sebi, vie je ne bih nikom poklonio. Spustih se na zemlju, pored nekog bunja, s ludom nadom da e se pojaviti. ekam, ekam - to da se ne pojavi? Ima ih na stotine, gube se svakog dana, a meni treba samo jedna... Umjesto nje, iz sjenke se podie ravasto i tamno bie. "Nema ovce", ree upljim glasom, "moe da je ne eka." "Vidim i ja da je nema." "I da je ima, vie ti ne bi prila." "Zato misli da mi ne bi prila?" "Krvave su ti ruke." "Oprao sam ih, nita se ne poznaje. Evo, pogledaj!" "Ne pomae to, i dah ti smrdi na meso." Smrdi, vjerovatno, kao dah vuka ili mesara, a ovca je blagorodno stvorenje ne trpi smrad. On to zna, jer ni njegov dah ne mirie - doao je da mi time dosauje i kezi se sa zlobnim zadovoljstvom. Ne znam po emu se upravlja kad me trai, tek - nae me vrlo esto, naroito kad sam umoran i kad se spustim na zemlju. Moda me ak i ne trai, nego ga ja sa sobom nosim i

teinu mu osjetim samo kad se umorim. Obuen je u rune dronjke, gore od onih to sam ih bacio u Gubavevu peinu, i u bradi mu svjetlucaju gnjide. Ljulja se izmeu dvije grane s licem nad liem blistavim od mjeseine, i izgleda mlai nego ranije. Sijedo mu je samo iznad uiju, po svemu drugom jedva da je dvije-tri godine stariji od mene. Popravio se posljednih dana, mora da se prihranio ostacima one strvine u umi. "Onaj bik", ree kao da mi pogaa misli, "bio je moj." "Je li? A ja sam mislio da je moj." "Doao je u moj prostor, sam je doao." "To jo ne znai da je tvoj." "Nego ta? Pasao je moju travu i pio vodu. Ko ovamo doe i samo vazduh udahne, moj je." "I ja sam tu, a nijesam tvoj." "Polako, postepeno, ima vremena - bie i ti moj." "Nasljednik, moda - ako te nekud odnese neki avo crnji od tebe." On se osmjehnu. Nadivio je, kae, mnoge koji su se nadali i eljeli da ga ovdje naslijede. Jednom je tu bio veliki Kutrim, sin Rabljena Miomanovia, dlakav, s kosom niz plei, i brz na zlo. Da se osveti emovi ima za zulume to ih ine srbljakoj raji oko Budimlje - zaludio im je sestru Fatu, doveo je na Rabljenuu i pravio djecu s njome nanosei sram islamu. Kad je Kariman-paa od Ipeka navojtio - to je da njega kazni i zlog kneza Miretu Krivog to mu je sestria, bega orovia, premlatio bukovom batinom: "Eto ti, bego, danka i araa, eto ti sve to ti pripada." Onda se Kutrim s Fatom sklonio u DJavolju peinu, tako se ta peina zvala prije nego se po Kutrimo prozvala. Uhvatili su ga, posjekli su ga, a Fatu su kamenovali - te se i sad zove Fatina gomila pored Lima. Poslije je doao Jakov Izdvojenik - istjerali su ga, iv se raspadao, od smrada iz njegovih rana vuci su bjeali preko Lima. Pa je prolo koliko je prolo, pa je doao Niko Doseli, Sajkov sin, s Anjom djevojkom, opet dvoje uhvatili su ih, kamenovae ih, jer sve ide u krugovima i ponavlja se. Mora neko da ponovi i raspadanje Jakova Izdvojenika, a ko e to da ponovi?... "Ti", ugrabih da viknem. "Ne, nego ti. Poeo si ve." "Ono je bila samo uga. Izlijeio sam je, ne poznaje se ni gdje je bila." "Ovo sad nije uga spolja nego iznutra."

Ponekad mi se ini da on sve to to kae na neki nain iz mene izvlai primisli, brige, strepnje i uspomene ve odavno zaboravljene. Dodaje i neto svoje, o stvarima koje prije nijesam znao - sad ne mogu provjeriti je li to bilo ili nije. Nikad prije nijesam uo da se Kutrimova peina zvala DJavolja... "Nego kako se zvala prije Kutrima?" "Ne znam, moda si ti to izmislio." "Jesam li jo neto izmislio?" "I zloga kneza Miretu Krivog. To je neki tvoj." "U stvari je tvoj, jer i onda su se dijelili na dvije strane. Knez Milutin je htio da se pokori Kariman pai: odnio bi bara i pau bi obrlatio da ne trai Fatu i Kutrima. Zbor se sloio s knezom Milutinom i sve bi se dobro svrilo, ali se tada isprijeio knez Mireta i rekao Milutinu: Skidaj glavarske znake sa sebe, kapu i kouh i ma otpai, obrij glavu, privei almu, pa idi da ljubi paine skutove. To pominje i narodna pjesma: Zbor zborie dva brata roena, zbor zborie dok se umorie, al se braa sloit ne mogoe, jedan oe a drugi ne oe. I pleme se na muke stavilo, zbog Mirete zloga vojevode - to ne slua brata mudrijega... Eto, mislio si da su svi guslari na vaoj strani, a nijesu. I s pravom, jer onda je nastala sjea i muka, sablje i roblje, i nazvala se Piskava dolina po vrisci djece pod sabljama, i Bjeanska peina i Robov laz, a Mireta Zli se dotle zavukao i Omando ispod Ljubana da bi svoju kou sauvao kao ti sad." "Je li je do kraja sauvao?" "Ne do kraja. Poginuo je ispred Plava, blizu mosta - nagnao se na svoj ma kad je ranjen pao s konja." I to sam negdje nekad uo. Ba bih se rado vratio odavde u ono zlatom izvezeno Nekad gdje sam to uo. On, ini mi se, sve to to govori izvlai iz mojih uspomena kad se ilo u pljake, kad su irili cestu, kad su pjevali Oj djevojko, oj djevojko vareniko vrua, ljeto proe, ljeto proe ne udrobih u te... Onda je Marta Pantelina udarila nekog peraem po elu to se pohvalio da je s njom spavao. U ono vrijeme jo nijesam znao po emu je strano to je s njom spavao, trebalo je da nekog pitam a nije se imalo vremena od novosti to su se iz dana u dan sruivale. Komiti su ginuli i izginuli, preostali su se ispredavali, pa su poeli da se vraaju vapski pijuni, slobodni i zakonom zati eni, da priaju kako su narod spasavali od odmetnika i od vabe. Mislim da je ba jedan od tih to su se odnekud kasno vratili, s cipelama, sa eirom, s oiljkom od rane preko ela i nepominim okom od stakla, priao da je Miretu Zloga najzad stigla narodna kletva te se na svoj ma nagnao. "Sigurno e i tebe nazvati - Lado Zli."

"To nije vano. Zavisi ko." "Najudnije je to ti misli da se toboe za ljude bori." "Ne toboe, nego ba za ljude. Za koga, ako ne za njih?" "A mrze te, i ti njih nita manje." "To su tvoji to me mrze i to ja njih." "Svi su moji, drugih nema. Od zemlje i vode ive, a ne od praznih pri a. Vie vole panjok danas nego kolhoz i slobodu prekosjutra." "Ima i drugih, samo se ne vide, prikrili su se privremeno." On se zaljulja od priguenog smijeha. Vidi mu se samo gornji dio tijela kako viri iznad grane. Noge svoje, iskrivljene i nejednake, stalno krije iza bunja. Kako se mjesec die i osvijetljeni prostor pokree, premjeta se i on svakias podeavajui da ne opazim da od njega nema sjenke. Stidi li se on to je nema, il se plai?... Ako se plai, to mu je slabost na koju treba da navalim. Samo sjenka nema sjenke, a iz toga bi se dalo izvesti da je on samo sjenka i utvara - ne znam ija, moda moja. Bez mene ga ne bi bilo, ili se za njega ne bi znalo, zato me tedi. I bez samoe ga ne bi bilo, zato mu je krivo kad potraim i kad naem drugo drutvo. Vrijeme koje brda razara vodom to iz njihovih utroba izbija, podmetnulo mi je tu utvaru da me njome rasparava na dvoje i na etvoro. Prvo me navelo da je sam dozivam i da je igrom mate stvaram - da mi skrati vrijeme - a sad, kad se ustalila kao neka prokleta maina to se sama sobom obnavlja, imau muke dok se od nje oslobodim... "I nee se osloboditi", zarea on. "Nego ta? Nee mi, valjda stalno za petama?" "Dok si iv. Kako da se oslobodi?... Kad?" "Kad naem drutvo." "Gdje da ga nae? Po potocima, u grobovima, rastura se tvoje drutvo - jedan na brdu, drugi u dolini. Nije to drutvo za druenje, nego za pla." "Ostae neko, nikad svi ne izginu." "Kako su zapeli s jedne i s druge strane, ne bi bilo udo da ba svi izginu. Oni to ostanu, bie drukiji da ih ni majka ne prepozna - jedni umorni i zguvani, krpe od ljudi, drugi divlji i lukaviji od avola. Bie i treih: navikli da kradu, kao ti to se navikava, ili da grabe gdje ta stignu, pa im se usladilo da grabe, pa od grabea nemaju vremena da dignu glave. Pa i kad ih dignu, vie ne poznaju nekadanje poznanike ako nemaju neke koristi od njih. Je li to drutvo? Otkud drutvo i ko e kome da vjeruje - kad ste stoput na vjeru prevareni bili? ak i

nijesu svi poli u borbu da za druge ginu, ima ih to su u to zaplivali da za sebe ive. I ve ive, intendanti i ne znam ko - imaju slanine i izama i po desetak kaieva preko grudi"... "Ima li tebi kraja", viknuh. "Ne, zato? ta e mi kraj, kad mi je dobro i ovako?" "Zar ti niko nita ne moe?" "Ne ko me mrzi kao ti. Samo moji, oni od kojih se ne uvam. Ali oni su straljivi." "Nijesu ba ni straljivi kad se okupe u gomilu." "A ko e ih okupiti?. To se, eto, i ja pitam. Postarao bih se da ih okupim i moda bih uspio u tome, ali, poto ne znam kako da ih natutkam na njega, stvar se ne bi rijeila. Oni bi prvo na mene navalili, a on bi dotle pobjegao u peinu da se ruga i meni i njima. Dojadio mi je, ne mogu vie da ga trpim. Nije to samo to me truje sumnjama, strepnjom, svaim, i to mi omrazi sve to uinim i ne uinim, nego me stalno podsjea na avola to je ovjeka zaoglavio. Prosto mu je stavio neku avolju vezu oko glave, neto tanko kao dlaka i nevidljivo, pa ga jahao i mamuzao do beskraja. ovjek je mislio da ide kud treba, a avo ga dotle vodio iz peine u peinu i iz zla u gore. Mene, dodue, nije zaoglavio, nita sli no nijesam opazio, ali ja ne znam znam li ovo to mi se ini da znam i da gledam, a nema nikog da potvrdi. "Kad ti spava", upitah ga. "ta e ti to sad?" "Htio bih malo da se odmorim a ti mi ne da. Odmarau se kad ti zaspi, ali ne znam kad e to biti." "Kad pone kia. Ne volim kiu, pa se sklonim." "Ni ja je ne volim, to je jedino u emu se slaemo." "Kiu voli ko ore i kopa, a ja i ti to ne radimo nego o dobru mislimo."" "Nezgoda je samo to se ne slaemo ta je dobro." "Sloiemo se, ima vremena." To on meni prijeti - ima vremena. Znam da ga ima koliko nesree i praznine, i ini mi se da je ono isto s njima. Lake je ljudima koji ga rasparaju na radove i odmore, lake bi i meni bilo kad bih imao da neto radim - da obaram drvee,

ili ljude, ili ene, ili da lovim zeeve. Poto mi je sve to uskraeno, ostaje mi samo da buljim u njegove gladne oi to svaku sreu zaas raspre i nadu u porugu preokrenu. Od tih oiju se brzo ludi - sad mi je jasno da je Niko Sajkov poludio prije nego se predao. Dojadila mu je samoa kao kia, pobjegao je od kie u vodu, a ja neu. Ustadoh da poem, a DJavo me pita bjeim li to od njega. Bjeim, priznadoh - to da krijem kad on to i sam zna. Stii e me opet, kae; pa nek stigne, ta mu mogu. Spotiem se preko aneva i ne pazim ba gdje stajem - samo da se prije udaljim. U daljini ispred mene stoji visoka Lelejska gora: prije su bila samo dva vrha, kao dva leleka skamenjena, sad je odnekud i trei izrastao. OSTA KAPA NA BACANA Dobro je to nemam sata - svakias bih ga potrzao, i sumnjiio, i gurao da bre ide; s druge strane bi me nerviralo to me svojim hodom podsjea da sve nekud ide i ide dok se samo ja izleavam. Ovako bez grie leim na proplanku i gledam vedro nebo u visini. Bistro je toliko da e izaziva, s pliacima krajevima, s virovima bez ljunka i dna, a najdublje je iznad mene. Ima nekih zranih iskara to igraju u nedogledu, ali one nijesu posljednje do kojih se moe stii - vazda se otisnem jo korak dalje, a taj korak je itav ponor kroz koji propadam i gubim dah od mjeavine slasti i straha. Mostim tako od ponora do ponora, ispran prazninom i plav od nje do kostiju i kroz kosti, dok se sve moje rasipa prostorom i sjedinjava sa svjetlou. Samo su mi jo oi ostale da me odvode sve dalje i dalje - letim, lebdim nad svijetom kao prozrana iskra to igra u nedogledu meu ponorima. Traje to nekad pola sata, moda i vie, dok se izigra. Umorim se i oteam; vratim se gdje sam, pa se pitam: to luduje, Lado, jado, to se ne smiri?... Da su ti oi triput prodornije nego to su - ta bi tada vidio? Ovaj isti ponor plav od praznine - plavo nita oko svijeta koje u stvari nije ni plavo, i vie nita. Gledao si ga, nagledao ga se, obnevidio si od gledanja. Sad ga ostavi, jer ti nijesi luckasta letuka to od straha srlja u nita, nego ovjek i komunista koji jo pomalo vjeruje i sanja o stvaranju neeg boljeg na zemlji. Ne znam ko te tim snom usreio. Ne moe mu zamjeriti to je to uinio. Naprotiv treba da mu zahvali, jer pored svega, kad se razmisli - nema vee sree od te na svijetu. Nije jedan bio koji te tim zaduio; mnogi su bili, s raznih strana, i stalno su se dopunjavali: stric Tajo kad je negdje douo da Lenjin kotrlja bujere i gazde po Rusiji, pa doktor Markovi kad se odmetnuo, pa Vranovi kad je sam kao proklet prolazio... Tako sam opet zaplivao u prazninu, sad neplavu, meu sjenke prohujalih u nepovrat, a i to je jedno bjekstvo iz ovog ovdje. Nije ba bjekstvo, branim se u sebi, jer sramota je priznati bjekstvo - nego ja to pokuavam da nekako zaronim u sebe, a to je u prolost, da tamo naem neto za oslonac, ili neki primjer za ugled. Traim i traim, a uzalud: svako je nekakvo drutvo imao, niko se nije sam otisnuo - samo Vranovi se izdvojio pa izdao i Niko Sajkov sam ostao pa propao. Sam ovjek je nesrena luda to se kolje sama sa sobom, i bunca, i fantazira. Bez obzira na godine, on brzo postaje stara luda to je sve svoje nadivjela i pogubila - posre putem i bez puta, rei, plae i

pjevui, nosi pruje i mauge. Po tome lii na rijeku kad lelee to ne moe da zastane ni na sebe da se osloni pa da se vrati. Jedino to joj je ostavljeno, to je da se podijeli na dvoje ili na etvoro - da ne pogine sva odjednom, sama bez otpora i krivudanja. Nezgodno je to im ponem da razmiljam, brzo uda naizmiljam i zamrsim se u njima. Siguran sam kad ne mislim, kad samo gledam vrste stvari naokolo kao to i one mene gledaju. Tu sve stoji na svojim mjestima, kao lani i predlani - ue stijene, klee kleke, iklja jelar i sija sunce. Ima kamenja razdrobljenog od starosti sa srebrnim ilicama odmah ispod povrine, s oteenim kristalima i siunim ogledalcima - svjetluca kroz travu i oko puta da pojaa bijesak avgusta. Od toga mi se priinjava da su kosti - rebra hajduka i vojnika, srpska i turska i njemaka i klimenaka to su se svakog rata i bezrata prosipala oko proklete Lelejske gore. Put se na nekim mjestima bijeli kao da je posut branom od kostiju. Ima i skeleta od drvea to suvo stoji, iri ruke avetinjske i nijemo pria svoje jade. Sad vidim da su ti leevi, to mrtvi sijede i bune se, preci svih vampira i avola iz ume pria. Jedna ptiica ute glave, sa utom mrljom na grudima, doe iz jelara, zaskakuta, poe da gazi po mojoj torbi i oproba je kljuniem. Vidje da se prevarila, ode dalje pa se vrati da provjeri. Gleda me jednim okom i skae; naglo se okrene da pogleda i onim drugim - iz tog zamaha zalepra i odleti. Uvjerila se da sam neto ivo, uplaila se od mog pokreta, dohvatila se grane I sve se sreno svrilo. Ipak se nije svrilo: evo je ponovo - skok, skok, i unja se oko mene. Stigla mi je na domah ruke, eka samo da se pokrenem pa da nestane. Znam ta eka, volim tako da je gledam i putam je da me potcjenjuje. Poto nije uspjela da izazove desnu ruku, ona prelazi s lijeve strane i vjeto veze po umpama trave. Jednom pomislih da sam joj negdje kraj gnijezda; pomakoh se da pogledam - ona pobjee glavom bez obzira. Pobjegla je prestravljena, ali joj njen avo ne da mira - ponovo doe da me zaikava. kljucne dvaput, uspravi glavu, podigne i repi s druge strane, pa se pita to i ja to ne oprobam. Najzad mi je dosadila, pooh u jelar iznad puta. Livada sa stijenama osta sama da se suna. Samo trenutak je bila sama, a onda se pojavi ovjek. Trgoh se od straha - gdje je jedan, bie i drugih. Gotov sam da strugnem, pitam se kud u - kroz tu zbrku ga svejedno gledam: visok je, pognut, sijede brade, naslanja se kao na tap na dugu puku talijansku. Sam je jo uvijek, a ast mi ne da da od jedne brade bjeim. Najbolje je da ga ubijem, rekoh u sebi. Dugo sam se izleavao i plandovao, I putao da po meni ra pada - izlijeiu se od svega toga kad ga smaknem. Vrijeme je da i ja jednom neto uinim, a to je sad jedino to mogu da uinim za ovjeanstvo. Nije ba teko, lake u ga nego zmiju. Pa i pravo je: kakav bih ja to sudija bio da kanjavam male zmije a ostavljam velike s bradom?... Naslonio sam puku da ne vrda, vidim mu samo gornji dio kako se propinje na ranju niana - de jo tri koraka, pa vie nee nikad, nikud!... ovjek kao da je osjetio ta ga eka, stade i ree:

"uta, mala, veselica! Skok, skok, opa-a!" Opazio me, pomislih, i siao s uma od straha. Lice mu se iskrivilo u najeen bradati osmijeh, okree se i skoro klie: "to si fina, to si krasna, aman, aman! Caka-caka, mala, maja! Kljuni repi, okice maje i krilaca - sve ti zdravo i veselo!" On to s pticom a ne sa smru razgovara. Stvarno je lud, a ptici se to dopada. Ne bjei kao to je od mene bjeala, stalno mu se mota oko nogu i cirike od radosti. "Sama bila, pa se zaeljela, uja maja. Nema ovaca ni jagnjadi, opuelo ovo ljeto. Nema obana kao lani, nema s kime da se igra. De, de igraj ujo mala, izigraj se - gledam te ja!... Tako, tako! Hop, cup, tak-tak noicama, caka-caka, caka-caka, nikad kraja"... Zaboravio sam puku i ta sam htio s njome, i sve. Krivo mi je na pticu, skoro sam ljubomoran na nju - jer ona je visinska ptica, moja dakle - nije trebalo da me tako brzo izda i s bradonjom se sprijatelji. "A sad dosta, ujo mala", ree on. "Ne mogu, vidi, umoran sam. Tako, zbogom, ti ice mala!" Po glasu se vidi da je umoran, a po oima da nije veseljak - to mu se samo za trenutak staro srce raznjeilo da se zabavi s pticom kao s djetetom. Nikad ga nijesam vidio, a odnekud mi izgleda poznat. Li i na svetog Nikolu iz crkve, moda je prema ikoni bradu dotjerao, ali nije mi po tome poznat nego vie kao pojam zrelog i klonulog ljudskog uda ispredenog od dalekih suprotnosti. Krenuo je, ide pognut i zagledan u prainu. Osmijeh mu je nestao s lica i samo tugu ostavio. Pribliio se, ve prolazi. Oi su mu sklopljene, mie usnama - ide i spava. ta li trai u mojim gudurama, ovako sam, s bradom i talijanskim cipelama?... Cipele sam mu opazio tek kad je proao, pokajah se to sam ga pustio da tako jeftino proe. ekaj, rekoh, nijesam ga jo pustiol To to s pticama razgovara ne svjedoi da nije tetoina... Uspravih se i pooh za njim da ga pitam ta je izgubio i ta trai po mom imanju. Ako se zbuni i pone da vrda - osmudiu mu bradu da me se sjea! On je dotle izaao iz jelara na livadu. Umjesto da zae u veliku umu, skrenu s puta prema izvoru. Po tome kako je poao pravo k izvoru, vidim da je tu i prije dolazio. Baci puku kao teret, kleknu kraj vode da opere ruke. Oprao ih je, okvasi oi I vratne ile, pogleda odbljesak neba u vodi, zatim i nebo - da provjeri je li gore ili dolje. Napio se vode, sjede u travu, odbaci cipele i arape. Skide kaput, prostrije ga, stavi torbu ispod glave i isprui se. Osjeti da mu prilazim, pripodie glavu da vidi ko sam i namrti se. Prvo nai oh na njegove cipele i caknuh nogom jednu od njih: "Sauvao si kondure", rekoh, "a moje izgoree."

"Kako izgoree?" "U straari kod mosta, ono kad su nas prviput napali." Osmijeh mu zaigra oko usana, od njega se rasprama brada: "Zar si tako brzo bjeao?" "Brzo, nego kako! Kad se puca, nema ale." "I od brzine ti se obua zapalila? E, to dosad nijesam uo!" "Nije od brzine", naljutih se. "Ko kae od brzine? Cipele mi nijesu bile na nogama. Tijesne, pa ih skinuo, pa u onom goroglavcu zaboravih da ih uzmem. U baraci su izgorele." Tako - laem naveliko kao da me avo ui. Nijesam znao kako to nekad i bez pripreme glatko ide. Dovoljno je da se prag pree, a poslije se jedno na drugo nadovee i leti se sve dalje da se ne padne i da laa lau ne stigne. ak je i zanimljivo, jer stvar se grana, stvara umu, od istine pravi maglu da se sakrije kad do nevolje doe. Istina je samo da smo u straari nali dvije puke i neiju torbu a hljebom i konzervom. Bilo je i nekih dronjaka pod klupama, moda su bile i cipele, moda su ba i izgorele: vie nije imalo vremena da se gleda, neko od naih je spolja posuo benzinom i zapalio. Tako laov i nehotice moe da napipa neke istine koje su bile zaboravljene, a zato nije sasvim siguran ta je izmislio a ta ne - to je njegova stvaralaka prednost nad onim to ga slua i gotovanski prima ili sumnja. Ovaj jo uvijek sumnja i pokuava da me zbuni: "Uhvatie li oni onda komandira ingeljia?" "Uhvatie, pa ga pustie." "Zivog?" "Zivog. Obeao je partizanima da raspusti etu i sve im je obeao to su traili." "Ma, meni se ini da je on poginuo." "Poslije je poginuo, u borbi, na atoru: ispod brade ga pogodilo, a navrh glave izbilo." Tu mi je pomogao pramiak istine koji se naao u blizini. Kad drugi put zatreba, moe da se ne nae - a ta u onda? Propalo bi mi ovo to je dovde uspjelo. Da ne bi dolo dotle, treba stvar to prije da se preokrene - dosta je on mene provjeravao, sad u ja njega.

"Nek pria ta ko hoe", rekoh, "Talijani su dobri ljudi." On promrmlja neto - izgleda da se ne slae. "Sasvim su dobri - miruju dolje i daju." "Ne daju oni to su dobri, nego im drukije ne moe biti." "Kako ne moe? Jesu li nam oni gazde?" On opet proguna: osjea mamac, pa nee da zagrize. "Zar nijesu?" "Jesu, kad si zapeo", ree. "Ali ovdje ni za gazde nema sree. Vidi li kakva je ova zemlja? Izgleda da je ima, a nema je, nego je to samo obuen kamen. Dolje je kamen, a ispod kamena uplje - jama, rupa, ponor, potok, svata sve to valja i ne valja kroz te rupe dolje propada. Pone da ore, a kamen doeka i slomi ti raonik; baci sjeme u zemlju, a ona ti ga ukrade. Zato ovdje gazde gube gae, a kad ih to ne opameti - onda i glave. Koliko sam ja tih gazda zapamtio - svi su otili. I veliki, prodrljivi Buatlije davali su ovdje vie nego to su odavde uzimali - bie da su zato i propali. Pogledaj samo kako se zovu mjesta: Prokletije, pa Vragobija, pa Lelejska gora, s jedne strane Crna srea, s druge Zloreica i Pobljenik i Dakovica - krvava livada. A Talijani su htjeli tu da vladaju, a da krvlju ne plaaju. Kako, de mi kai! Ko bi ih branio od partizana da nije nas? A zar bi ih mi branili da ne plaaju?... E, pa nek plaaju kad moraju, zaista ih zato hvaliti neu!" Gledamo se kao pokerai: daleko smo zabrazdili, nazad se ne moe. "Kad tako misli", upitah ga, "to nosi bradu?" "A ti to je ne nosi kad misli to to misli?" "Nosio sam je do prije neki dan." "Vidim, odmah sam poznao. A zato si je obrijao?" "Smeta mi u poslu, opaze je izdaleka. Ovako mi je lake." "Da se privlai - dok te negdje ne smau. A meni je bolje ovako." "Da se ne vidi ta misli?" "Bolje je kad se ne vidi ta se misli, a najbolje je kad se nita ne misli. Prosto nita - pusti da raste ta raste i da sve ide kako ide - nekud ide. I ne ui nikog nita: svako zna ta treba, a niko ne radi ono to treba nego ono to mu se svia."

ini mi se da se prevario, a nijesam siguran. Prevarila ga je moja brada, sad kad je nema, i otkrio je karte - ako su to prave, ako nema i neke druge u rezervi. Mogao bih i ja moje karte da otkrijem, samo kad bih znao zato. Sad bi to bilo dosta zamreno, a dovelo bi samo do toga da se prekine igra. Meni se ba ne isplati da je prekidam - svia mi se ova igra: skrauje vrijeme, vjeba ivce i otkriva mi neke sposobnosti za koje prije nijesam znao. To je kao u jesen, predvee, kad su prozori otvoreni, kad se u oknima stvaraju odbijesci predjela s preokrenutim pravcima: sva se dolina preokrene kao rukopis u ogledalu, put se zabijeli tamo gdje ga nema, vonjak se stvori nad prazninom ponjevenih njiva, rijeka potee gdje nikad nije tekla. Nekad mi je to bila igra pokreem polako prozorska krila, mijenjam odbljeske, premjetam kue, voke i livade. Moda se jo tada zaela u meni elja da svijet promijenim, djetinjasta i beznadna, koja me dovde dovela... "Svejedno", rekoh, "nije trebalo da donosi brado ovamo." "Zato?" "Ovdje ima avola: zaoglave pa uzjau," "Dolje ih ima vie, svakojakih. Sve su uzjahali, i sami sebe, pa ne znaju gdje im je glava a gdje rep. Jednoga zbaci, a dva uzjau, pa se jo poupaju da vide koji je gori. ta je avo pri tome zlu? Nita!" "Ima ovdje i partizana, a oni smude brade." "Sad im nije do toga, pree im je da sklone glave." "Ti ih ali, ini mi se?" Ostavio sam mu izlaz - da poree; on ne pohita, kao to bi drugi, da ga iskoristi. Samo me pogleda sa aljenjem i blagim prekorom - uini mi se da me neka dremljiva i stara narodna savjest otuda gleda. Ne znam je li lud ili se pravi. Moda ima sigurno zalee, pa se no plai, ili je oguglao na prijetnje zadrijema kad ih uje. Pogleda me jo trenutak, izgubi volju, zatvori oi i okrenu se na drugu stranu. "I ja ih alim", popustih ue, pa ga pritegoh: "to su ludi!" On i to preuta. "Mrzi ih svako", nastavih. "Mora da ih mrzi i ko nee, ako nee da mu se kua zapali. Dronjavi su, ugavi, gladni, sami, i gdje dou - samo nesreu donesu. Rusi gube, Englezi planduju, a oni se jo neem nadaju. emu, kako? Je li se ikad neto slino ulo?" "Jeste", promrmlja on kao kroz san. "I bilo je." "Kad je bilo?"

"Davno", promrmlja sa zatvorenim oima. Izgledalo je da je to sve to zna, ali on s naporom, kao da iz mutnog sna i iz dubokih peina izvlai, produi sporo i zamreno: kad je Kara-Mehmed paa s Malesijom pod no stavio Gornju Leleju - jednima je kue palio, a drugima glavarstvo davao, da zavadi, da lake vlada. Sve slomljeno i zavaeno, popaljeno, ojaeno - jedva se nalo desetak ljudi da se odupre. Odmetnuli su se, i s njima Bacan, vojvode Mirete Krivoga sin, i na glavi mu nekakva kapa. Proglasili su da je to vojvodska kapa, ostatak stare slobode i drave, pa je puklo po narodu "Osta kapa na Bacana", a s druge strane je odjeknulo "I poljako carstvo propade, a lelejska kapa osta." Jedno vrijeme su se vili oko sela, gdje se i sad Kapa zove, i ubijali agalare i ranili pau iz Gusinja, a poslije su se pomakli u Lelejsku goru i posvaali se izmeu sebe. Jedan se i poturio, drugoga u zasjedu namamio i ubio, trei je u Lakce pobjegao a etvrti preko Starog Vlaha. Raspadali su se i otpadali, a opet je stara kapa do Kara-DJoka doekala. Poslije... Ne doree, ili ja nijesam uo. ta poslije? ekam i ekam a on uti, ak i ne die, nema ga - iskrao se kao sjenka. Uini mi se da je i bio neto dosta slino sjenki: duh naroda ili plemena to ga je moja mata stvorila da se zabavi u dokolici. Guslao je bez gusala i pjevuio kao uz gusle: "A u doba vojvode Lakia, i svetoga Petra Petrovia, kad smo turska raja postanuli, nijesmo se Turcim' poklonili, niti smo im ruke poljubili. Za plijen smo plijen uzimali, a za glavu dvije otkidali, i svakoga svoga osvetili"... Pominjao je neka imena i dogaaje koji su se ponavljali, time me najzad uspavao a tiina me probudila. Podigoh glavu i zaudih se: nije nestao! Tu je, spava... Brada mu je puna sunca, glava mu je skliznula s torbe. U torbi mu je komad hljeba i debela knjiurina ivoti svetaca, prevod s ruskog od episkopa Nikolaja. Voli kuca jaja dopisah pored imena prevodioca, sklopih i vratih knjigu u torbu. Ako starac nekad pogleda to mjesto, pomislie da ga je avo dopisao.