J JULIETTE

BENZONI

V R I J E M E LJUBAVI

NASLOV

ORIGINALA

JULIETTE BENZONI

CATHERINE Il suffit d'un amour V

FRANCUSKOG

PREVEO

IVO BAKOTI

JULIETTE BENZONI

KATERINA
VRIJEME LJUBAVI

OTOKAR

1984. KEROVANI

RIJEKA

 Opra Mundi, Paris, 1969. Toute reproduction mme partielle strictement interdite sans accord pralable d'Opra Mundi.

DRUGI DIO

S HODOASNICIMA U COMPOSTELLE

Glava prva SAMOSTAN AUBRAC Magla je iz asa u as postajala sve gua. Njeni dugi sivi pramenovi obavijali su iscrpljenu gomilu hodoasnika poput vlanog plata . . . Kako dugo se ve vuku tim travnatim pustarama, ispresijecanim kaljuama ustajale zelenoplavkaste vode? Bez sumnje, satima! A ni po emu se jo nije moglo zakljuiti da je odmorite u blizini. Sa sve etiri strane visoravni stao je da zavija vjetar probijajui na mahove maglu koja se odmah zatim skupljala jo gua i tea. Pomijeana sa ostalima, pjeaila je i Katerina. Savijajui se u leima, glave oborene pod velikim eirom koji je vjetar posuvraao, pridravala je to je bolje mogla skute svoje pelerine koju je vjetar nadimao. Pri tom se iz sve snage opirala o tap kako bi vjetru uspjeno odoljela. Za pet punih dana, otkako su krenuli iz Le Puyja, uvjerila se da je taj dugi hodoasniki tap od neprocjenjive pomoi kad umor shrva. Pogotovo zato to je svojom lijevom rukom pridravala jednu od svojih drugarica, Gillettu de Vtuchelies, onu enu koju je na uskrsnoj misi opazila slabanu i stalno muenu kaljem. Bila je to udovica od etrdesetak godina, iz ugledne obitelji i savreno odgojena, ali joj se na traginom licu odraavala neizljeiva tuga. Bila je mila, sjetna i du7

boko pobona. Videi kako se s mukom kree i kako joj uzbrdo ponestaje daha, Katerina nije mogla a da joj ne ponudi svoju pomo. Gilletta je isprva to odbila. Bit u vam samo na teretu, sestro! Dosta vam je i vlastite muke. Zaista je bilo tako. Tegobe dana bile su sasvim dovoljne za njena lea, a uz to su je boljele i noge, izranjene tekim cipelama od grube koe. No ona je osjeala da je drugarici potrebna hitna pomo, zato joj se ljupko nasmijei. Sa mnom je sve u redu! A udvoje se i podupiremo. Oslonjene jedna o drugu, nastavile su tegoban put koji je, to u sati vie odmicali, postajao sve muniji. Jo u rano jutro napustili su sjenike Malbouzona i zaputili se u samostan Nasbinals, udaljen jedva neto vie od dvije milje. No iznenada se digla magla i ubrzo im je postalo jasno da su krenuli krivim putom. Nikakve ga hrpe kamenja nisu obiljeavale . , . Tada je voa hodoasnika okupio svoje drugove i rekao: Moramo proslijediti ovim putom ma kamo on vodio. Skrenemo li s njega, izlaemo se opasnosti da se po ovoj magli vrtimo u krugu. Ipak e nas on nekamo odvesti i, svakako, najbolje je prepustiti se milosti Bojoj!..., Odgovorio mu je amor odobravanja. vicarcima i Nijemcima, koji su hodali na zaelju, a neki i jahali na konju, preveli u voine rijei. Nitko od njih nije prigovorio, toliko je ve bio snaan utjecaj to ga je taj ovjek vrio nad tom neobinom druinom. Moglo mu je biti oko etrdeset pet godina, no istinu govorei, Katerina o tome nije imala jasna suda. Iz prianja drugih saznala je da se zove Gerbert Bohat, da je jedan od najbogatijih graana Clermonta, no to se nikako nije slagalo s njegovom linosti. Onako visok i mrav, liio je na asketu. A opet, njegovo zbrkano lice kao da je bilo obiljeeno svim ljudskim strastima. Sive su mu oi obino odraavale 8

nadmo, ali, s vremena na vrijeme, Katerina bi vidjela kako njima prelazi nekakav nemir, prilino slian strahu. U ophoenju je bio vrlo hladan, pa ako je i pokazivao oite sposobnosti da vodi ljude, Katerina je jasno osjeala kako Gerbert Bohat mrzi ene. Ton kojim se njoj obraao bio je leden, jedva uljudan, dok je prema drugim hodoasnicima znao biti srdaan. No kad bi dolo vrijeme molitve, Katerina je uviala da se dua toga ovjeka umije i zagrijati... Otkada je Gerbert naveo svoju subrau da proslijede nepoznatim putom, neprestano su hodali. U jednom im se asu uinilo da konano mogu odrediti poloaj: stigli su do nekog starinskog mosta to je vodio preko jedne brzice. To je Bes rekao je Gerbert a ovaj most vodi u Marchastel. Moramo ii pravo naprijed. Neemo se zaustaviti u Nasbinalsu, nego u samostanu Aubrac. Hrabro! Te su rijei svakoga razveselile. Neki je mukarac, koji je ve bio na hodoau, rekao da e se u samostanu Aubrac osjeati daleko ugodnije nego, u Nasbinalsu. Hospicij1) redovnika pustinjaka znao je doekati iznemogla putnika. Proslijedili su pjevajui, ali, malo-pomalo, kraj je utonuo u maglu i glasovi su zamukli na usnama koje su traile sui zrak.. Opet su hodali nasumice. Ponekad bi kroz poderotine magle nazreli i izbjegli jamu tresetita, usjeklinu nekog klanca ili sedlo kakva breuljka, no ponajee su hodali pipkajui, oiju uprtih u zemlju kako ne bi izgubili put. A stala se sputati i no koja e opasnost udeseterostruiti. Hoe li se. morati zaustaviti usred pustoi, logorovati po ledenom vjetru s kojim su se ve mijeale sitne pahuljice snijega: Ni posljednjih dana marta snijeg i mraz nisu rijetki na pustim prostranstvima Aubraca. Usprkos svemu, pa i nevremenu i bolnim nogama, KaPosebna samostanska zgrada u kojoj su u srednjem vijeku redovnici, ukonaivali hodoasnike.

terina nimalo nije gubila hrabrost. Da bi pronala Arnauda, bila je. spremna da podnese i deset puta' vie.. Odjednom, Gillette de Vauchelles spotakne se 0 jedan kamen i padne svom teinom povukavi za sobom i Katerinu. U koloni nastade komeanje 1 zaas se pred dvjema, enama stvori Gerbert Bohat. Sto se tu dogaa? Zar ne moete paziti kako hodate? Ton je bio suh i bez imalo blagosti. Kateriila odgovori, isto tako otro. Onako umorna, nije bila voljna da otrpi Klermontinevu zlovolju. Moja je drugarica iscrpljena! Pa onda, taj put koji kao da i nema kraja!... Ako se ovo uope moe nazvati putom! I jo ta magla... Tanka Gerbertova usta razvuku se u prezriv osmijeh. A tek je pet dana otkako smo krenuli! Ako je ta ena bolesna, morala je ostati kod kue! Krenuti u hodoae nije isto to i poi na zabavu! Bog h o e . . . Bog hoe suho odsijee Kater'ina da prije svega budemo milosrdni prema drugima i da im u nevolji pomognemo! Lijepe li mi zasluge poi na ovako dugu pokoru kad si u punoj snazi! Umjesto da prigovorate, milostivi gospodine, bolje biste uradili da nam ponudite svoju pomo! r Zeno! odvrati Gerbert Ovdje nitko ne pita za vae miljenje. Dosta mi je i moje dunosti: ove ljude moram voditi do svetog groba apostola! Bilo koji od naih drugova pruit e vam svoju pomo. Smijem li vas upozoriti da sam vam se obratila s milostivi gospodine"? Nisam navikla da mi se .netko obraa sa eno". Uostalom^ imam li ime: zovem se Katerina de Montsalvy! Vi ste prije svega nesnosno oholi! Ovdje smo svi samo hrpa grenika i grenica na putu pokajanja..
10

Prezriv i prijekoran ton Klermontinev samo je do kraja raspalio ionako teko suzdrljiv Katarinin bijes. Ba vam pristaje da govorite o tuoj oholosti brate" odsijee ona namjerno podvlaei glasom rije brat. To osjeanje, oito, izvrsno poznajete... pogotovo ako se sudi po aru vaeg milosra! Sive Gerbertove oi planu bijesom. Pogled mu se sukobi s Katerininim, ali ona ne obori oiju. Pred vidljivom srdbom toga ovjeka osjetila je neku divlju radost. Morao je jednom zauvijek shvatiti da ona nee prihvatiti njegovu vlast... Upravo je to sasvim jasno govorio smrknut Katerinin pogled. U njemu se Gerbert nije varao. Instinktivnom kretnjom on podie ruku u kojoj je bio teak tap. Jedan se hodoasnik hitro isprijei, uhvati podignutu ruku i prisili je da se opet spusti. Ne tako, brate! Obuzdajte se! Ne zaboravite da razgovarate sa enom, a ne sa slugom. Bogamu! Vama i vaim divljim overnjanskim manirima ree pridolica podrugljivo. Zar ne biste pametnije uradili da nas izvedete iz ove magle to nam prodire sve do smrznutih kostiju? Za svau ste odabrali loe mjesto i ja u ve nekako pomoi gospi Katerini da nau sestru podrimo do konaita... ukoliko ono uope postoji! U samostanu e dobiti potrebnu njegu promrsi Gerbert vraajui se na elo kolone. U njegov u samostan povjerovati kad mu ugledam krovove! primijeti Katerinin branilac pomaui 'joj da pridigne jadnu Gillettu, kojoj su koljena klecala od umora. Trebalo bi ovu enu nositi... zavri traei neto pogledom oko sebe. Katerina mu se zahvalno osmjehnu. Dotada ga jo nije bila zapazila i udila se njegovu izgledu, neobinom za hodoasnika. Bio je mlad. 11

mrav, srednjeg rasta, crnokos, no po crtama njegova lica nikako se ne bi moglo rei da je poboan hodoasnik. Nieg skladnog nije bilo na tom, inae neobino izraajnom licu: usne debele, mesnate, jiad njima dug, velik, i u sredini malo razbijen nos, sitne utonule plave oi pod izblijedjelim obrvama, brada etvrtasta, odluna, ali mnotvo preranih bora. Crte su bile grube, izraz ivahan, pogled je odavao inteligenciju, no podrugljivi nabori oko usta otkrivali su i nezadrljivu podrugljivost. Svjestan nijemog Katerininog ispitivanja, on se nekako udno nasmijei uvlaei usne, uslijed ega mu se usta razvukoe do uiju, zatim skine veliki hodoasniki eir koji je nosio zabaen nekako pretjerano kicoki i njime gotovo pomete zemlju. Josse Rallar, lijepa gospo, va sam slubenik! Parianin sam, kad ustreba i plemi, a krenuo sam u Galiciju1) da ispunim jedan zavjet, no isto tako da i dobijem oprost za svoje mnogobrojne grijehe. Hej vi tamo, tko e mi pomoi da ovu enu ponesem do hospicija? Od najbliih susjeda nitko se ne ponudi. Hodoasnicima je, oito, bilo dovoljno i vlastite muke. Svi su bili umorni i promrzli. Neki su na ljutom vjetru to je ibao visoravan pvokotali zubima. Nitko nije imao hrabrosti da ponese i ovaj dodatni teret. Katerina je pomislila kako lie na krdo preplaenih ovaca i nije mogla da savlada osjeaj prezira. Zar je to uzajamnost koja mora vladati meu pokajnicima? Na poticaj Gerberta Bohata gomila se ve spremala da ponovo krene, kada Josse, razmiui one koji su ga okruivali, potapa po ramenu nekog mukarca srednjeg rasta, to je pogrbljen stajao s nabijenim eirom. Hajde, kume! Doite da mi pomognete! Zar se ljudi, kao to ste vi, brao, mogu drati svetima? to? Ni jednog dobrovoljca? Ali vi neete odbiti, kume.
*) Galicija je i panjolska pokrajina a obuhvaa Corpgne, Pontevetira, L-jgo i Orense (op. prev),

12

 Nisam ja va kum! promrmlja ovaj ne usuujui se ipak da se odupre. Josse ga stade vui i tako stignu do Katerine koja je pridravala Gillettu. Ovaj, oito, nije bio oduevljen, ali Josse se smijao ne osvrui se na njegovo mrgoenje. Ama hajte! Ta nismo li obojica Pariani? Oholost je straan grijeh, osobito za hodoasnika, brate! Gospo Katerino, predstavljam vam gospodina Colina des Epinettes, istaknutog pravnika i vrlo uena ovjeka kojega sam, na svoju veliku radost, opet ovdje sreo. Hajde, brate, prihvatite gospou s ove, a ja u s druge strane. Ne prilii da se gospa Katerina zamara kad smo mi tu! Bijesni pogled istaknutog pravnika" odjednom je u Katerini pobudio elju da se nasmije, pa je zaas zaboravila na svoj umor. Bila bi se zaklela da ga je ula kako guna: avo te odnio! Tebe i tvoj zmijski jezik! sve to, dakako, na raun svoga sugraanina. No Colin je svejedno prebacio sebi oko vrata jednu Gillettinu ruku, a Josse je to isto uradio s drugom. Tako poduprta, jadna ena praktiki nije vie dodirivala zemlju. Katerina je uzela njenu, gotovo praznu torbu i tap. Ponovo su krenuli, no ovaj je zastoj svakome razvezao jezik. Hodoasnici su se sada tuili na dugotrajan put i pomrinu koja ih je okruivala. Neki su se bojali da ne propadnu u jame tresetita i zazivali svetog Jakova neka ih sauva od te neposredne opasnosti. Umuknite! zau Katerina odnekud u magli zapovjedniki glas Gerbertov. Ili radije zapjevajte! Ne usuujemo se! odvrati netko. Zato ne priznati da smo zalutali? Zato to nismo! usprotivi se voa. Samostan ne moe vie biti daleko... Katerina se ve spremala da i sama izusti sumnju, ali se ba tada oglasi kroz maglu dalek 13

i slabi zvuk zvona, kao da Klermontincu daje za pravo. Bohat pobjedniki viknu: Zvono redovnika pustinjaka! Na pravom smo putu! Naprijed! Diui tap visoko poput zastave, on jurne u smjeru zvuka. Izmorena gomila krene za njim. Nadajmo se da ima osjeaja za pravac promrmlja Josse. Nieg nema varljivijeg od magle! Katerina ne odgovori. Bila je promrzla i pretjerano umorna. No zvonjava se sada ula sve jasnije, a uskoro se u mraku ukaza i slabano uto svjetlo. Gerbert Bohat ga pozdravi kao svoju linu pobjedu. Ono je vatra to je redovnici pale na vrhu zvonika. Stigli smo. Magla se odjednom raspri i Katerina s olakanjem opazi kako pred njom is'krsava masa zdepastih zdanja. Probijajui nebo svojim otrim crnim bridovima, jedna ogromna starinska kula, zatim masivni etvrtasti zvonik okrunjen vatrom, pa visoka laa poduprta monim svodovima, kao da su titili mranu skupinu glomaznih zgrada s rijetkim otvorima. Hospicij redovnika pustinjaka, zaklonjen krajnjim prijevojem prostrane zaravni, imao je izgled prave tvrave. Hodoasnici ivnu i stanu klicati od veselja, te tako nadjaaju zvonjavu koja im se sada orila pravo nad glavama. Sa kripom se otvore i ulazna vrata, a tri redovnika s bakljama u ruci poure doljacima u susret. Mi smo bojaci1)! povie snano Gerbert. - Molimo za konak! Uite, brao, azil vam je otvoren. Kao da je samo ekao da hodoasnici stignu, snijeg je iznenada poeo silovito padati zasipljui prostrano utabano dvorite iz kojega je do nosnica dopirao otar miris torova. Sva iscrpljena, Kate*) Bojaci su bili vjernici koji su, radi ispatarsja za svoje grijehe, dobrovoljno lutali od mjesta do mjesta i ivjeli od milostinje. 14

rina se naslonila na jedan zid. Ve e se u spavaonici ponovo pridruiti svojim drugaricama . . . Ali veeras, ni sama nije znala zato, htjela je da naas ostane sama. Moda zato to ju je ovo neobino putovanje zbunjivalo, usprkos njenoj hrabrosti. Meu tim se ljudima osjeala strancem, tue su joj bile njihove tenje, njihove elje. Svi su oni eljeli da se pristupom apostolovu grobu posvete, da u neku ruku, jo za ivota, osiguraju sebi mjesto u raju. A ona? Dakako, ufala se da e Bog dokrajiti njen krini put, izlijeiti joj ljubljenog mua, a nadasve, omoguiti joj da ga opet vidi, osjeti njegovu ljubav, vatrene poljupce, sve to predstavlja pravog, ivog Arnauda. Nije ona jurila za nekom nedostinom duhovnosti, nego za ovozemaljskom, tjelesnom ljubavi bez koje nije imala hrabrosti da ivi. Sad emo se razdvojiti kratko e Gerbert Evo dolaze sestre hospitalke i one e se pobrinuti o enama. Mukarci neka pou za mnom! Stvarno, iz jedne od zgrada izlazile su etiri redovnice, i one poput redovnika u crnoj mantiji augustinskog reda, no neto ivljoj zbog bijelog kolira,. Josse Rallard i Colin predadu dvjema od njih jadnu, napola onesvijetenu Gillettu. Katarina prie. Moja je drugarica iscrpljena. Treba joj njege i mnogo odmora. Nemate li kakvu sobu u kojoj bih se o njoj mogla brinuti? Hospitalka mrzovoljno pogleda Katerinu. Bila je to jedna od onih krepkih seoskih djevojaka to se ne boje silovitosti ni ovjeka ni ivotinja. Ona najprije smjesti Gillettu na nosila po koja je ila jedna od sestara i tek poto ih je zajedno s ovom podigla, uostojila se da odgovori. Imamo samo dvije, a zauzele su ih jedna plemkinja i njene sluavke. Ta je gospoa stigla pred deset dana. sa slomljenom nogom. Upravo je zbog te nezgode jo uvijek tu. 15

 Shvaam. No, zar ne bi mogla otpremiti svoje ene u zajedniku odaju i ustupiti mi jednu sobu? Sestra Leonarda nekako iskrivi lice, to se uostalom moglo shvatiti i kao podrugljiv osmijeh, te samo slegne snanim ramenima. Ja se lino ne bih usudila da je za to zamolim. Ona j e . . . recimo, malo nepristupana. To je, oito, vrlo visoka gospoa. Ipak mi ne izgleda da se date lako zastraiti, sestro primijeti Katerina. No ako se te gospe bojite, ja u rado sama urediti tu stvar. Ne bojim se ja nje odgovori sestra Leonarda nego se i ja i majka nadstojnica uasavamo od njene vike. A Bog je tu damu obdario stranom glasinom! Sve tako razgovarajui, Katerina je hodala za nosilima dok ova nisu, kroz mala oniska vrata, ula u zgradu sestara hospitalki. Nekoliko drugih ena hodoasnica stiglo je kasnije. Nale su se u ogromnoj kuhinji, poploanoj golemim isklesanim kamenovima, u kojoj se miris zapaljenih drva mijeao s mirisom kiselog mlijeka. Sa niskih aavih svodova visili su vijenci luka i komadi dimljenog mesa. Na reetkama od vrbova prua suili su se sirevi, a pred ogromnim kaminom dvije sestre pomonice, zasukanih rukava, ivo su poslovale oko velikog crnog lonca u kojemu se kuhala gusta juha s kupusom. Poto su nosila poloili pored vatre, sestra Leonarda nadvi se nad bolesnicu. Jako je blijeda ree. Dat u joj okrepljujue pie, a dotle e joj spremiti krevet... Kaite mi gdje je ta gospoa opet e Katerina ne odustajui od svoga nauma razgovarat u s n j o m . . . I ja sam plemkinja. Sestra Leonarda nije sada mogla suspregnuti smijeh. To sam ve znala! ree Samo po vaoj upornosti. Idem sama da s njom govo16

r i m . . . ali unaprijed znam to e odgovoriti. Postarajte se za ovu jadnicu! Hospitalka se udalji. Katerina se najprije nadnese nad Gillettu koja je malo-pomalo dolazila k sebi, a onda se predomisli i uini tri koraka u pravcu kojim je pola sestra Leonarda. Oklijevala je da ostavi Gillettu, no tada joj prie jedna ena. Ja u bdjeti nad naom drugaricom ree. Samo vi poite da to uredite. Katerina se zahvali smijekom i krene za redovnicom. Opazi je pred sobom u ledenom vlanom hodniku na ijem je kraju pokucala na jedna vrata i zatim ula. Gospoa sa slomljenom nogom imala je zaista snaan glas, jer kad se i Katerina zaustavila pred vratima, ula ju je kako grmi. Moje su mi dvorkinje potrebne, sestro! Ta neete valjda da ih poaljem u dvoranu na drugom kraju zgrade? Krevet je krevet, i svejedno je da li se nalazi u ovoj ili onoj sobi! Sestra Leonarda je odgovorila neto to Katerina nije razumjela, moda zato to se pitala gdje li je ve ula taj glas koji joj se odjednom uinio tako poznat... i koji je sada ve uvelike psovao. Bogamu, sestro, bar je to jasno. Ne dam svoje sobe! Neki neobuzdani nagon pokrene Katerinu. Ona otvori vrata i ue u malu onisku sobu koju je gotovo itavu ispunjao veliki krevet s izblijedjelim zavjesama i jedan unjasti kamin. No im je prela prag, zastala je zapanjeno, kao ukopana. Sjedei na krevetu oslonjena o mnotvo jastuka, jedna krupna i snana ena prepirala se sa sestrom Leonardom koja je, u poreenju s ovom impozantnom osobom, izgledala sasvim beznaajnom. U gospoinoj bujnoj sijedoj kosi jo se vidio pokoji rii pramen, a lice raspaljeno srdbom bilo joj je crveno poput opeke. Utopljavali su je brojni pokrivai. Ramena joj je prekrivala crvena dal* Katerina, knjiga V

17

matika podstavljena lisijim krznom a iz irokih rukava prijetei se pruila prema redovnici njena skladna bijela ruka. Gospoinu panju privukla je kripa upravo otvorenih vrata, a kako je u njihovu polumranom okviru razabrala obrise neke ene, poela je na njoj da iskaljuje svoj bijes. A tako! U moju se sobu ulazi kao u mlin. Tko je ona tamo? Guei se gotovo od uzbuenja, ne znajui da li da se nasmije ili zaplae, Katerina se stade primicati sve dok je plamen iz kamina nije potpuno osvijetlio. Ta to sam ja, gospo Ermengardo! Zar ste me zaboravili? Stara se gospoa naas ukoila od zaprepatenja. Razrogaila je oi, nemono oborila ruke, nijemo rastvorila usta i odjednom tako problijedjela da se Katerina uplaila. Ermengardo! * > upita ona prestravljeno zar me ne prepoznajete? Reklo bi se da me se bojite. Ta ja sam, ja . . . Katerino! Katerino! Djevojice m o j a ! . . . Bio je to pravi krik od kojega se sestra Leonarda trgla. Ve slijedei trenutak hospitalka se doslovno morala baciti na svoju uzbuenu gou jer je Ermengarda de Chateauvillain, zaboravljajui na svoju povredu, htjela skoiti iz kreveta i potrati k svojoj prijateljici. Vaa noga, gospoo grofice! Do vraga i moja noga! Pustite me, bogamu! Katerino! Ta nije mogue? . . . Nekako je isuvie lijepo da bi bilo istinito. Dok se ona otimala sestri iz ruku, Katerina je pritrala i stala je grliti. Stisnute jedna uz drugu, dvije ene su se vatreno ljubile. Mladoj su eni navrle na oi suze radosnice. Imate pravo, ovo je i odvie lijepo!... Pravo udo! Oh, Ermengardo, tako sam sretna to vas opet vidim, tako sretna... No kako ste se vi nali ovdje?
18

 A vi?
Ermengarda je blago odgurnula K a t e r i n u i, drei je malo podalje od sebe, ispitivaki promatrala.

Izmijenili ste se m a l o . . . ili nita! Jednako ste uvijek lijepi, moda i ljepi! U neemu ste ipak drugaija... manje upadna, ali zato mnogo uzbudljivija. Rekla bih: profinjena, produhovljena. Neka me avo nosi, ali ovjek bi rekao da su vas izvadili iz izloga. Gospoo grofice odluno je prekine sestra Leonarda molila bih Vas da u ovom svetom domu ne spominjete vie sotonu. Neprestano ga zazivate. Ermengarda se okrene prema njoj i pogleda je s nehinjenim uenjem. Sta, vi ste jo tu? Ah da, pitanje sobe. E pa, izbacite one dvije lijenine, otpremite ih u zajedniku spavaonicu, a na njihovo mjesto dovedite vau bolesnicu. Sada, kad je uza me gospoa Brazey, vie mi nitko ne treba. A sada nas ostavite, imamo da razgovaramo. Otputena tako drzovito, hospitalka se ugrize za usnu, ali se nakloni i utke izae. Samo su vrata koja je za sobom zalupila svjedoila koliko je ozlovoljena. Grofica pogleda za njom, slegne ramenima, zatim se s mukom malo pomakne u krevetu koji zacvili pod njenim teretom. Sad je bilo mjesta i za njenu prijateljicu. Sjedite ovdje, draga, i razgovarajmo. Koliko je godina prolo otkako ste me onda napustili da biste na juri zauzeli Orleans? Pet godina ree Katerina. Ve pet godina! Brzo prolazi vrijeme. Pet godina ponovi Ermengarda kako uzalud nastojim saznati to je s izvjesnom gospoom Brazey. Kad sam posljednji put ula za vas, bili ste u Lochesu dvorska dama kraljice Jolande. Zar vas nije stid? Jest, prizna Katerina, ali dani su mi tekli a da to nisam ni primijetila. A inae, draga Erf 19

mengardo, morat ete se odviknuti da me nazivate Brazey. To vie nije moje prezime . . . Nego koje? Od svih najljepe: Montsalvy! ree mlaa ena tako ponosno da stara grofica nije mogla zadrati smijeak. I tako ste pobijedili? Negdje mora da je zapisano kako ete me stalno iznenaivati, Katerino! Kakvom ste se alkemijom posluili da tvrdoglavog gospodina Arnauda navedete da poklekne? Kad je ula ime svoga mua, Katerina je prestala da se smijei. Njena njena usta trgnu se od boli i ona pogleda u stranu. Duga je to pria... proapta. Jeziva pria... Gospoa de Chteauvillain naas uuti. Promatrala je svoju prijateljicu i instinktivno osjeala kako je razdire duboka bol, prvi put takojasno oitovana. Nije znala kako da nastavi razgovor bojei se da je ne povrijedi. Trenutak zatim ona ree neuobiajenom blagou: Pozovite jednu od mojih dvorkinja. Ona e vam pomoi da skinete tu mokru odjeu, osuit e je i pribaviti vam drugu... malo oveu, ali toplu. Donijet e nam veeru, a tada ete mi sve ispriati. ini se da ste sasvim iznurena . . . I jesam! prizna Katerina lagano se osmjehnuvi. Ali najprije se moram pobrinuti za jednu svoju drugaricu, onu kojoj je toliko potrebna soba. Izdat u nareenja . . . Ne! prekine je Katerina moram sama otii, no odmah u se vratiti. Izala je na hodnik ba u trenutku kad su Gillettu uvodili u susjednu sobu koju su napustile Ermengardine sobarice. Tu se zatekla i ena to je bila obeala Katerini da e se pobrinuti za bolesnicu. Ona je doeka sa smijekom: Kau da ste u ovom domu sreli prijateljicu ree. Ako elite, ja u noas ostati uz nau 20

drugaricu. Nema nikakvih zahtjeva i ne zanovijeta. Ali ree Katerina ne bih htjela d a . . . I vama je potreban odmor. Druga se nasmije. Hajte, izdrljivi ja sam nego to izgleda! Mogu ja spavati bilo gdje: na kamenu, po k i i . . . ak i stojei. Katerina ju je. promatrala sa zanimanjem. Bila je to mlaa ena od kojih tridesetak godina, sitna, crnoputa, tanka, no njena suncem i vjetrom opaljena koa odavala je zdravlje o kojemu su svjedoili i njeni vrsti bijeli zubi. Bila je odjevena u siromanu, ali istu odjeu. Neto povij en nos i velika pokretljiva usta davala su njenu licu veseo izgled i ono se Katerini dopalo. Kako se zovete? upita je blago; Margot! No zovu me Margot la Droule1) . . . Nisam j a . . . ba za preporuku! doda s tako poniznom skromnosti da se Katerina ganula. utite! ree joj. Hodoasnici su svi braa i sestre. Vrijedite koliko i svatko od n a s . . . I hvala vam na pomoi. Bit u u susjednoj sobi, pa ako me ustrebate, zovite. Budite bez brige izjavi Margot snai u se i sama. Uostalom, jadnoj Gilletti treba samo malo dobre juhe i dug okrepljujui s a n . . . ma to mislio na voa koji je se eli otarasiti. A to je o njoj rekao? Kako nee dozvoliti da sutra krene s nama, jer ne eli vui bolesnike, sve do Compostella. Katerina se namrti. Taj.Gerbert kao da je naumio svima nametati svoju volju, ali ona je vrsto odluila da mu odsada ne poputa^ , To emo jo vidjeti! ree. Sutra e sve izai na vidjelo. Tu u stvar ja s njim urediti. Ukoliko naa sestra ne eli ostati, krenut e s nama! Ona se jo jednom osmjehne Margoti koja, ju je gledala s udivljenjem i vrati se u Ermengardinu sobu. *) Stranputica 21

Bilo je ve kasno u noi kad je Katerina prestala da govori, ali u romanikom dvoritu hospicija zvono redovnika pustinjaka jo je uvijek odjekivalo dajui Katerininoj prii neobian kontrapunkt, koji je samo podvlaio njen tragian prizvuk. Ermengarda je tu priu sasluala od poetka do kraja ne prozborivi ni rijei, a kad je Katerina uutjela, stara je gospoa uzdahnula i odmahnula glavom. Da mi je neka druga ena to ispriala, ne bih povjerovala ni polovicu. No ini se da usud s vama ima posebne planove. Pa i ta vaa hodoasnika mantija obina je ala!... I tako ste naumili u Compostelle? A to ako tamo ne zatekne svoga mua? Krenut u dalje. I na kraj svijeta ako ustreba, jer dok ga ne pronaem, neu imati mira ni pokoja. A ako je opazio da ga je, umjesto ozdravljenja, guba jo vie unakazila? Svejedno u mu slijediti trag. Kad ga najzad stignem, nitko me i nita nee moi od njega odvojiti! Dobro znate, Ermengardo, da ivot bez njega nema za me nikakva smisla. Na alost, znam to i suvie dobro. Otkada gledam kako stalno upadate u jezivi kripac i uputate se u najkrvavija razraunavanja, pitam se da li zaista treba zahvaliti nebu to je Arnaua de Montsalvyja poslalo na va put. Nebo mi nije moglo udijeliti divnijeg dara! klikne Katerina tako zanosno da Ermengarda namrti obrve i nehajno primjeti: Kad samo pomislim da ste mogli vladati carstvom. Znate li da vas vojvoda Filip nije nikada zaboravio? Katerina problijei i naglo odstupi od svoje prijateljice. To podsjeanje na minule dane bilo joj je muno. Ermengardo! ree smireno Ako elite da ostanemo prijateljice, nikada mi vie ne spomi22

njite Filipa. Hou da zaboravim itav taj dio svoga ivota.

Znai da sve zaboravljate vraki brzo. To ne mora da je ba lako.

Moda. A l i . . . i Katerina odjednom ublai ton. Ona ponovo sjede uz Ermengardu, jo uvijek uurena na .kraju kreveta i blago je zamoli.

Naravno da znam promrmlja Ermengarda. Oboje su dobro, ali im nedostatak vijesti pada tee nego vama. Kad sam posljednji put bila u Marsannayju, opazila sam da su se znatno postarali. Inae su zdravi. M o j e . . . otpadnitvo nije im zadalo pretjerane neugodnosti? upita Katerina pomalo u neprilici. Tek sada ste se zato zabrinuli! primjeti stara gospoa prikrivajui smijeak. Ne, umirite se doda brzo, videi da se Katerinino lice smrailo nita im se neugodnog nije dogodilo. Vojvoda ipak nije toliko podao da bi se njima osveivao zbog razoaranja u ljubavi. Naprotiv, sve mi se ini da se on nada kako e vas elja da njih vidite, dovesti jednoga dana ponovo u njegove zemlje. Zato i nije poinio glupost time da ih otjera u progonstvo i tako ih izgubi iz vida. Po: mom miljenju, on eli da saznate koliko je velikoduan. A imetak vaeg ujaka prilino raste, to ne bih mogla rei i za onaj Chateauvillainov. Da sam i sama u neku ruku prognana. Vidite, duo, imam sina koji lii na mene. Engleza mu je bilo ve navrh glave a i toga to se kao Francuz osjeao vrlo neprijatno. Zato se oenio s mladom Izabelom de la Tremoille, sestrom vaeg neprijatelja, negdanjeg velikog komornika. Nadam se da ne lii na njega! povie Katerina sa zgraanjem. 23
to time hoete da kaete?

Radije mi priajte o mojima, o majci i ujaku Mathieuu o kojemu tako dugo nemam vijesti. Dakako, ukoliko i vi neto znate.

 Nimalo! Ona je mila. Osim toga, moj je sin vratio vojvodi Bedfordu orden podvezice i otvoreno se pobunio protiv naeg dragog vojvode Rezultat je bio taj da su vojvodine trupe zaposjele na dvorac Grancey, a ja zakljuila sam kako je dolo vrijeme da malo proputujem zemljom Kao talac bila bih nemogua Zato ste me i nali ovako daleko, na putu za Compostelle kamo ljudi odlaze radi spasenja due, na to u i ja sada ozbiljno misliti. Ipak blagosiljam ovu prokletu nezgodu u kojoj sam slomila nogu i zadrala se ovdje. Inae bih ve bila daleko i ne bih se s vama sastala. Na alost uzdahne Katerina ponovo emo se razdvojiti. Vaa e vas noga prikovati za krevet sigurno jo nekoliko dana, a ja ve sutra moram dalje sa svojim drugovima. Ve ionako rumeno lice gospoe de Chateauvillain obli tamno crvenilo. U to nikako ne vjerujte, ljepotice! Nala sam vas i vie vas ne naputam. Kreem s vama Ne budem li mogla jahati, moji e me ljudi ponijeti na nosilima, ali tu neu ostati ni minutu vie od vas. A sada, kako bi bilo da malo odspavate? Kasno je i mora da ste umorni. Doite uza me, ima mjesta za obadvije. Katerinu nije trebalo moliti, odmah se uvukla u krevet, pored svoje prijateljice. Odjednom ju je obuzela radost i vjera u budunost kad je pomislila da e na put krenuti s Ermengardom, iji je duh tako vrst i nepokolebiv. Ta znamenita udovica bila je neunitiva. Ve ju je jednom, nakon smrti malog Filipa, Katerina drala satrvenom. Bila se pognula, prekono postarala. Kao da joj se um bio poremetio a sada je, evo, zatie spremnu na sve, jaom nego ikad. Nema sumnje, s "Ermengardom e put biti laki i daleko ugodniji. Vatra je u kaminu zamirala. Grofica je utrnula svijeu i soba je utonula u mrak. I protiv svoje volje, Katerina se nasmijeila kad se sjetila kakvo e lice uiniti Gerbert Bohat kada ujutro ugleda 24

impozantnu damu na njenim nosilima i shvati da e ubudue morati i nju ubrajati meu svoje hodoasnike. Nema ta, bit e zanimljivo gledati kad se budu suoili. Na to mislite? iznenada e Ermengardin glas. Osjeam da jo ne spavate. Na vas, Ermengardo, a i na sebe. Imala sam sreu da vas sretnem na poetku ovog dugog puta. Sreu? Nju sam imala ja, draga moja. Eto, mjesecima, ta kaem, godinama se nasmrt dosaujem. Zahvaljujui vama, ivot e mi, nadam se, postati raznolikiji i vedriji, do vraga. Ve sam bila umala, Bog neka mi oprosti, no sada sam ozdravila. I da dokae to svoje udesno uskrsnue, Ermengarda odmah zaspi i stade tako silovito hrkati da je uskoro nadjaala tugaljivo brencanje zvona. U drevnoj romanikoj kapeli hospicija sloni glasovi hodoasnika ponavljali su za ocem opatom rijei obredne molitve bojaka. Gospode, koji si Abrahama naveo da ode iz svoje zemlje pa ga iva i zdrava doveo do kraja njegova puta, udijeli svojoj djeci istu zatitu. Pomozi nam u opasnostima i daj snage naim nogama. Budi nam hlad na sunanoj pripeci, kabanica protiv kie i vjetrine. Ponesi nas kad smo umorni i brani nas u pogiblima. Budi nam potporni tap koji e nas uvati od padova, i luka to prihvaa brodolomnike!... No Katerinin se glas nije pridruio ostalima. U duhu je ponavljala estoke rijei to ih je izmjenjivala sa Gerbertom Bohatom, upravo prije nego je ila u kapelu da prisustvuje popudbenoj misi i propovjedi. Kad je pod trijemom ugledao mladu enu koja je jednom rukom pridravala jo uvijek blijedu Gillettu de Vauchelles, Klermontinac se izobliio od srdbe. Potrao je k dvjema enama 25

tako brzo da nije odmah opazio kako za njim dolazi Ermengara, podupirui se dvjema takama. Ta ena nije u stanju da nastavi put ree suho. Misu, dakako, moe sluati, ali emo je ostaviti na brigu sestrama hospitalkama. Katerina je sebi bila obeala da e biti blaga i strpljiva ne bi li umekala Gerberta, no odmah je osjetila po lakom podrhtavanju da joj strpljenje nee biti dugo. Tko je donio tu odluku? upita neuobiajenom mirnoom. Ja! A kojim pravom, molim vas? Na ovom sam hodoau ja voa. Odluujem ja! Mislim da grijeite. Na polasku iz Puyja biskup vas je odabrao za naeg vodia jer ste mu se uinili razboritim, a i zato to ste ovaj put ve jednom preli. Ali vi niste. na voa" u smislu koji vi toj rijei pridajete. Kako to mislite? Niti ste vi kapetan, niti smo mi vojnici. Zadovoljite se, brate", time da nam pokazujete put i ne brinite se odvie za nas. Gospa Gilletta eli da proslijedi s nama i tako e biti. Sive oi mukareve planu opasnim bijesom,, to je Katerina u njega ve bila navikla da vidi, i on zakorai prema eni. Vi se usuujete prkositi mojoj odluci? povika Gerbert s podrhtavanjem u glasu. Katerina hrabro izdri njegov pogled, ak mu se i hladno nasmijei. Ne prkosim joj: samo odbijam nain na koji nam je nameete. Uostalom, budite spokojni, Gilletta vam nikako nee biti na smetnji. Nastavit e put jaui. Jaui? A gdje mislite nabaviti konja? Ermengara, koja je dotad sa zanimanjem pratila razgovor, prosudi da je vrijeme da se i ona umijea. Ona doepesa do Gerberta. 26

 Pa eto, ja imam konje i dat u joj jednoga! Da nemate ta protiv? Ta se upadica, oito, nikako nije dopala Klerniontincu, jer on nabere obrve i gledajui staru damu s vidljivim prezirom ree: Tko je sad ova? Odakle ste vi upali, starice? U zao as. Udovica Chateauvillain odjednom pocrveni kao grimiz. Oslanjajui se vrsto o svoje take, uspravi se itavim tijelom i, onako visoka, gotovo se Bohatu unese u lice. Vas bi trebalo pitati, mladiu odakle ste pali,. kad ste tako neotesani. Do vraga! Vi ste zaista prvi koji se usudio nazvati me staricom", i savjetovala bih vam da to vie ne ponovite ukoliko ne elite da vas moji ljudi naue pristojnosti. No, kako vam se namjeravam pridruiti da bih putovala zajedno sa svojom prijateljicom, groficom B . . . de Montsalvy, rei u vam da se zovem Ermengarda, grofica Chateauvillain iz Burgundije, i da sam vojvoda Filip mjeri svoje rijei kada mi se obraa. Imate li jo neto da kaete? Gerbert Bohat je bio zateen i s vidljivim se naporom suzdrao da ne izvali kakvu drskost. Autoritativan ton stare gospoe djelovao je i protiv njegove volje. Otvorio je usta, ponovo ih zatvorio i najzad slegnuo ramenima. Ma koliko da. to elini, ne mogu sprijeiti da nam se pridruite, ni oprijeti se polasku ove ene, jer ete se o njoj brinuti vi. Hvala vam, brate ree smjerno Gilletta i ljupko se nasmijei. Vidite, moram svakako na grob svetog Jakova... to je potrebno da bi mi sin ozdravio. Katerini, koja je netremice promatrala Bohata, uini se da je s njegova lica odjednom nestalo srdbe, a neto poput aljenja zablistalo u njegovim oima. On okrenu glavu. Radite to hoete! ree suho. Ne zahvaljujte mi! 27

Dok se udaljavao, Katerina je u prolazu uhvatila njegov pogled. Bila je sigurna da e joj taj ovjek biti odsada neprijatelj. Jedino nije mogla da razumije neobian izraz njegova pogleda. U njemu je bilo hladnog bijesa, osvetljivosti, ali i neeg drugog. A Katerina bi se mogla zakleti da je to drugo" bio strah. O svemu tome razmiljala je u hladnoj kapeli, okruena bukom neusklaenih glasova koji su objavljivali svoje pouzdanje u Gospoda. Sto je na njoj moglo da u ovjeku kakav je bio Gerbert Bohat izazove strah? Kako, trenutano, nije tom pitanju mogla nai odgovor, odluila je da ga ostavi za kasnije. Moda e joj u tome pomoi Ermengarda ije je poznavanje ljudi zaista veliko. Nesvjesno je izala iz crkve, kao i drugi, primila i ona komad kruha koji je na vratima samostana dijelio polaznicima jedan redovnik i zauzela mjesto meu svojim drugovima. Odbila je konja to joj ga je ponudila Ermengarda. Sestra Leonarda joj je vjeto povila noge na jednoj je bio veliki mjehur koji je u meuvremenu pukao i sada se osjeala sposobnom za pjeaenje. Zatrait u vau pomo kad vie ne budem mogla ree Ermengardi koju su dvije hospitalke penjale na rieg konja. Dvije druge posadile su Gillettu na neku mirnu kobilu koja je dotad nosila jednu od udoviinih pratilica. Dvije sobarice, koje su sa jo etiri naoruana mukarca sainjavali itavu Ermengardinu pratnju, jahale su na istom konju i zauzele mjesto na zaelju, meu rijetkim konjanicima Pred razdraganom kolonom rastvorie se velika ulazna vrata Od sinonjeg snijega i magle ostalo je samo sjeanje. Na plavom, sasvim vedrom nebu sjalo je sunce, a jutarnja hladnoa najavljivala je lijep i topao dan. Od samih zidina starog hospicija put se poput iroke kamenite grede strmo sputao u jarak, sav obrastao mlaom travom, a ovaj kao da je predstavljao prvo odmorite prije 28

silaska u duboku dolinu Lote, odakle se dizala plaviasta magla. Josse Rallard i Colin su, kao po dogovoru, zauzeli mjesta tako da im se Katerina nala u sredini. Ovog posljednjeg kao da je prola sinonja zlovolja. Promatrao je krajolik, neobino veseo u to svjee jutro, i .zadovoljno se smjekao. Kako je priroda divna! povjeri se on Katerini. Kako se moe ivjeti u naim smrdljivim gradovima kada svuda uokolo ima toliko svjeine, istoe, slobode. Pogotovo kad u tim gradovima ima toliko nemoguih ena! doda Josse ljubazno se smijeei svome drugu. No kao da se Parianinu ta ala nije dopala jer se odjednom namrtio, slegao ramenima i poao malo naprijed. Katerina svom susjedu uputi ispitujui pogled. Zato se ljuti? upita. Da mu niste rekli neto neprijatno? Josse prasne u smijeh, namigne mladoj eni i veselo prebaci torbu preko ramena. Ako elite biti dobra s dinim Colinom apne on svakako izbjegavajte da mu govorite o enama, a osobito ne o njegovoj vlastitoj. A zato? Jer je to najstranija otrokona to ju je avo ikada bacio u svijet, pa ako se na estiti prijatelj, u kojem nema ni trunka junaka ni viteza lutalice, i upustio u hodoasnike pustolovine, uradio je to samo zato da njoj umakne. A ima sve: zdravlje, imetak, ugled. Na alost, ima i gospu Aubiergu, a da bi ivio to dalje od nje, bio bi kadar, vjerujem, otii do egipatskog sultana. Kad bi morao da bira izmeu lanaca jednog roba i svog naslonjaa u ulici Haudriettes, siguran sam da bi vie volio lance. Zar su stvari dotle stigle? povie Katerina prestraeno. Zar ga toliko mui?
29

 Jo i gore! ree Josse s tugom. Mlati ga kao psa! Tek to je to rekao, kadli Gerbert Bohat, na elu kolone, zapoe neku crkvenu pjesmu kako bi uskladio korake. No Josse stade pjevuckati jednu pjesmu napitnicu koja je bila daleko veselija.

Glava druga RUBINI SVETE FOY U dva dana prevlie teak put to dolinom Lote i uskim klancima Dourdoua vodi iz Aubraca u sveti grad Conques. Dvadeset dugih milja, a samo su jednu kratku no proveli u Espalionu, negdanjem dobru vitezova templara, gdje su drugi vojnici kalueri, hospitalci svetog Ivana Jeruzalemskog, uradili sve da hodoasnike okrijepe. Gerberta Bohata kao da je spopalo nekakvo bjesnilo jer nije htio da slua ni uzdahe ni jadikovke svoje ete. Za Katerinu su ta dva dana bila svojevrsni pakao. Njena ranjena noga strahovito ju je boljela, ali je i dalje uporno odbijala da uzjae konja. inilo joj se da je Bog nee usliiti ako taj put ne prijee u trapljenju, kao i svaki najubogiji hodoasnik. Te je patnje podnosila radi Arnauda, da mu Gospod podari ozdravljenje, a njoj omogui da ga pronae. Za takvu bi sreu bila hodala i po uarenom ugljevlju... Meutim, bez pomoi jednog viteza svetog Ivana koji se nad njom ganuo te joj njena i ve raskrvavljena stopala puna mjehura izviao dok su redovnici na koljenima simboliki prali hodoasnicima noge, Katerina bi bila prisiljena da na tom mjestu prekine putovanje ili dopusti da je nose. l

Redovnik-vojnik premazao joj je izranjene noge mjeavinom od ostataka svijea lojanica, maslinovog ulja i alkohola, i to je djelovalo udesno. Prokuani je to konjiki recept rekao joj je smijeei se. Nai mladi redovnici kojima je koa na bedrima i stranjici jo preosjetljiva na duga jahanja, uvelike mu pribjegavaju. U jednom loniu spremio joj je malo toga udotvornog lijeka i on se pokazao neobino korisnim. Pa ipak, kad je naveer iskrslo seoce sa svojom golemom opatijom, kao okaeno o strme padine doline Ouche, Katerina se gotovo onesvijestila. Ravnoduno je pogledala predivnu baziliku pred kojom su se njeni drugovi zanosno bacili na koljena. Dua vam je na jeziku! progunala je Ermengarda. I ne pokuavajte da s drugima poete u opatiju... koja je, uostalom, krcata. Ima ovdje, kako su me uvjeravali, pristojna gostionica i tamo emo odsjesti. Katerina je oklijevala bojei se Gerbertovih prezrivih rijei, no voa hodoasnika samo je slegnuo ramenima. Smjestite se gdje moete! Opatija je ve puna, te ni sam ne znam kamo u sa svojom druinom. Svatko e se nekako snai: u sjeniku ili kod nekog seljaka. Radite dakle to hoete, ali ne zaboravite na sveanu misu, razne obrede i procesiju koja e zatim uslijediti. A kad emo opet na put? zabrinuto upita Katerina. Tek prekosutra. Ne sumnjate valjda, sestro, da je ovo jedno od znaajnijih vjerskih sredita. Svakako zasluuje da jedan dan u njemu provedemo u molitvi. Rekavi to, on hladno pozdravi, okrene se i zaputi prema glavnim vratima opatije ne osvrui se na Katerinino prosvjedovanje. Usprkos dugom i napornom putu kojim je ve proao njen ljubljeni, ona ga je eljela ubrzati i ne zaustavljati se osim kad je to neophodno. Provesti tu
32

itav jedan dan, makar joj on vratio toliko potrebnu snagu, drala je stranim propustom. Koliko li izgubljena vremena! promrmljala je pruajui ruku Ermengardi koju su njene pratilice s mukom skidale s konja. Udovica de Chateauvillain, umorna i sama od dugoasnog jahanja, bila se ukoila kao daska. No veselost je nije nimalo napustila. Kladimo se, prijo, da znam to mislite! ree razdragano vodei Katerinu pod trijem jedna velike gostionice poduprte stupovima, to joj je davalo izgled nekakve tvrave. Hajde recite! Dali biste sve da sutra ujutro moete uzjahati dobra konja, napustiti ove brbljave bogomoljce te poput vjetra odjuriti prema onom gradu u Galiciji u kojemu vas, kako se nadate, neto oekuje. Katerina i ne pokua da to porekne. Samo se umorno nasmijei. Tako je, Ermengaro! Ubija me ovo sporo pjeaenje. Pomislite da smo tu sasvim blizu Montsalvyja, da bih lako mogla skoknuti da zagrlim svoga sina. No ja sam krenula na hodoae i neu da varam Boga. Ukoliko u toku putovanja nekako ne doznam da drugdje moram traiti Arnauda, proslijedit u sa svojim drugovima do kraja puta. Uostalom, lake je kad nas je mnogo. Put je opasan, sve vrvi od razbojnika. Pametnije je drati se jaeg. S vaim dvorkinjama i naoruanim ljudima bilo bi nas tek sedmero. A pitanje je da li bi nas toliko ostalo i do kraja, jer ve je jedan od naih vojnika pobjegao. Zaista je bilo tako. U zoru, kad su naputali posjed Espalion, Ermengardina oruana pratnja brojila je samo tri ovjeka: etvrti je nestao. Na veliko Katerinino udo, to staru gospou nije naroito ozlovoljilo. Samo je slegla ramenima. Burgunani ne vole da putuju. Pomisao da ide u panjolsku nije oduevljavala Saulgeona. Vie je, izgleda, volio da se vrati kui.
Katerina, knjiga V 33

Ta neoekivana filozofska mirnoa iznenadila je Katerinu. Predobro je poznavala Ermengardu i njenu nepopustljivu krutost u ophoenju s osobljem, a da joj njeno dranje ne bi izgledalo neobinim. Ili se strana gospoa do te mjere izmijenila? U gostionici ,,K sveto] Foy" doekali su gospou de Chateauvillain s poastima kakve dolikuju njenu rangu. Uostalom, Ermengarda je kao nitko znala natjerati ljude kako da je slue. U svratitu je bilo mnogo svijeta, no ipak je dobila dvije sobe: jednu za sebe i Katerinu, drugu za svoje dvorkinje i Gillettu de Vauchelles, koju je odluno uzela pod svoju zatitu. Putnice su veerale brzo i utke. Sve su bile umorne, ali dok je Ermengarda, im je ula u sobu legla i odmah zaspala, Katerina se, usprkos umoru, zadrala na prozoru koji je gledao na mali trg. Srce joj je bilo odvie ojaeno da bi mogla zaspati. A san i nije bio toliko vaan jer e tu ostati i sutradan. Sjedei na kamenom okrajku u udubini prozora, Katerina je pogledom pratila neobian i ivopisan prizor koji se odvijao napolju. Pred crkvom su se, kako to esto biva u velikim hodoasnikim centrima, bili smjestili lakrdijai i izvodili svoje ale pred skupljenim seljacima i hodoasnicima koji su, u nedostatku prostora, leali pred samom crkvom. Bilo je tu muziara to su svirali u gusle, lutnju, harfu i flautu. Neko mravo mome, obueno u kostim napola zelen napola ut, ongliralo je s upaljenim bakljama. Sjedei u podnoju jedne od dviju romanikih kula na proelju, neki je pripovjeda pukih priica u stihovima, naikan arenim trakama, zanosno podigao prst i oko sebe okupio hrpu mladia i djevojaka. A bila je tu i neka vitha djevojka u jarkocrvenoj odjei te onako bosonoga, uz zvukove muzike, poskakivala pred visokim kamenim proeljem na kojemu je Krist, velianstveno i patniki izraen, blagoslivljao rukom okupljeno ljudstvo. Plamenovi baklja oivljavali 34

Taj magian dekor uzbudio je Katerinu. Pomislila je kako je upravo to mjesto olienje puta to ga je prevalio Arnaud, a za njim i jadni Gauthier. Najprije vitez s crnom maskom, u pratnji svoga titonoe, zatim kran plavokosi Normananin mora da su nekad sjahali pred tim uzvienim crkvenim predvorjem i naas se pomijeali s isto ovakvom gomilom to sada tako spokojno sniva pod otvorenim n e b o m . . . Katerni je bilo dovoljno da naas zatvori oi pa da pred njom iskrsne lik gubavca u bijegu i slika onog eda sjevernjakih uma. Gdje su oni sada? to se dogodilo s njima i kako da im ue u trag ona, nemona ena? Jer, kao to nije mogla vjerovati da je Arnaud za nju zauvijek izgubljen, isto tako nije htjela dopustiti da je Gauthier poginuo. U gorostasu je bilo neeg neunitivog. Smrt ga nije mogla oboriti tek tako, u naponu snage, i onako mlada. Uradit e to nakon dugih godina, poto starost njena sluavka razruje njegovo granitno tijelo. Katerina se odjednom trgne iz snatrenja. U gomili koja je gledala lakrdijae opazila je Gerberta Bohata. Prilazio je plesaici u crvenom. Za dihana djevojka upravo je prekinula ples i spremala se da sakuplja priloge, kad Gerbert stade preda nju. Usprkos udaljenosti, mada ona nije bila ba velika; Katerina je bez naprezanja pratila njihov razgovor. Svojom mravom rukom Gerbert je ukazivao as na djevojinu razgolienu i neukusnu haljinu, as na izrezbareni Kristov lik, a sa lica mu se nedvojbeno itao bijes. Predbacivao je plesaici to se usudila nastupiti pred crkvom i u odjei koju je drao neednom. I zaista, visoka crna prikaza to je pred njom iskrsla
3

su, kao u kazalitu, udesne likove P o s l j e d n j e g suda na duborezu sredinje plohe portala, ukraene pozlatom kao neka stranica evanelistara. Odabranici kao da e se sad vinuti u nebeske visine, a prokletnici jo bolnije previ jati u m u kama pakla, uz pakosno cerenje demona.

35

kao da je djevojku prestraila, pa je podigla ruku u strahu da je on ne izudara. Odmah zatim, Katerinu obuze neki laki nemir. Puritanski bijes Gerbertov nije, izgleda, bio po volji grupi seoskih momaka koji su as prije sluali pripovjedaa. Nikakvo zlo nisu vidjeli u tome da se plee pred crkvom, i ustali su da brane plesaicu. Jedan od njih, snaan momina a Katerinu je malo podsjetio na Gauthiera pograbio je Gerberta za ovratnik mantije dok su mu druga tri prijetei prilazila, a djevojke ga stale psovati svojim kriavim glasovima... Svakog asa Gerberta Bohata mogli su poeti zlostavljati. Katerina ne bi znala rei to ju je natjeralo da se hitro umijea. Zaista nikakve simpatije nije osjeala prema tom ovjeku koji je po njenu miljenju bio krut, dosadan i nesmiljen. Moda se prosto povela za injenicom da joj je on potreban ako eli stii u Galiciju... Ipak, ona izjuri iz sobe, sie u dvorite gdje su Ermengardini ljudi pred spavanje ispijali posljednje ae vina i obrati se naredniku. Brzo! naredi mu ona. Poite osloboditi vou hodoasnika. Svjetina e ga raznijeti! Vojnici pograbe oruje i potre. Pola je za njima, ni. sama nije znala zato, jer vojnicima nije bila potrebna. Moda iz znatielje da vidi kako e se Bohat drati. Da pravo kaemo, sve je brzo svrilo. Tri su Burgunanina imala iroka lea, strane pesnice, lica sasjeena hladnim orujem u dugogodinjem ratovanju. Gomila se pred njima razmakla kao more pred pramcem broda, a Katerina je jrnula za njima i stvorila se uz Gerberta pod trijemom opatije. Svjetina je i dalje psovala, ali se povlaila poput angrizavog psa kojemu su zaprijetili biem i, malo-pomalo, se razila vraajui se lakrdijaima koji su naas bili prekinuli sa svojim majstorijama. Sad ste izvan opasnosti, gospodine r ree narednik Beraud Gerbertu. Vratite se samo na 36

spavanje i pustite te ljude da se zabavljaju. Ne. ine nikakva zla. Onda e' obraajui se.Katerini: / Gospoo, uinili smo kako ste' eljeli; M o emo vas otpratiti do gostionice. Vratite se bez mene! odgovori mlada ena. Meni se ne spava. , r Ako sam dobro razumio, treba vama da zahvalim za ovu intervenciju ree hladilo Bohat dok su se vojnici udaljavali. Da v a s nisam moda zvao u pomo? Za to ste i suvie gordi.. Mislim, naprotiv, kako biste bili sretni da su vas sasjekli, No vir djela sam da ste u nevolji pa sam mislila Otkad su to ene u stanju daemisle! uzdahne Bohat s tako prezrivim izrazom da je Katerina osjetila "kako jei podilazi bijes.'Nije taj ovjek bio samo. udan, nego i zaista mrzak. Nije se ustruavala da mu to kae. n ; Priznajem da one esto prave ludosti, osobito kad im padne na um da spaavaju'ivot- kakvom uvaenom i umnom mukarcu. Ja zaista alim, gospodine, i-molim vas da mi oprostite. Bila bih uinila daleko pametnije vda sam mirno ostala na svom prozoru i gledala kako va vjeaju pred samim vratima opatije, a zatim* sigurna da ste umrli kranski i na najvee dobro vjere, otila spavati pomolivi se prethodno za upokoj vae plemenite due. No zlo je uinjeno,'zato dopustite" da sada odem. Laku no, gospodine Gerbert! i Ve je bila krenula, kadli je on zadra,-Ta sarkastina upadica ga je zaprepastila, kad se? Katerina okrenula prema njemu, na licu mu nije J primijetila ni traga srditosti. Hoete li mi oprostiti, gospo Katerino? ree on muklo. Sasvim je tano da bi mi bez vae pomoi oni bijednici bili oduzeli ivot. Morao bih vam, dakle, biti zahvalan; Ali doda sa estinom koja je postepeno opet ovladala njegoviiii glasom . muno mi je da se zahvaljujem jednoj 37

eni, tim vie to mi ivot predstavlja nepodnoljiv teret. Da se ne bojim Boga, ve bih ga odavna sam sebi bio oduzeo. Navesti druge da vam ga oduzmu samo je varka kojom Boga ne biste mogli obmanuti. Rei u i to da bi zloin u tom sluaju bio dvostruk, jer bi se vaoj skrivenoj namjeri moralo pridodati i zlo koje bi vam nevini nanijeli vaom prisilom. I, ne smatrajte da mi dugujete zahvalnost. Uradila bih to isto za bilo koga. Gerbert ne odgovori. Kada se Katerina zaputila prema gostionici, on je stao da koraa pored nje, lagano pognut. Kao da mu je odjednom postalo teko da se s njom rastane, a Katerina nikako da dokui taj njegov novi hir. Kako je on utio, ona upita: Vi mrzite ene, zar ne? Iz dna due i svom svojom snagom... One su zamka u koju se mukarac neprestano hvata. Odakle vam ta mrnja? to su vam one uinile? Zar niste imali majku? To je jedina ista ena koju sam upoznao. Sve ostale samo su blato, razvrat i pretvornot. Katerina se mogla osjetiti povrijeena tim grubim sudom. Ipak, osjetila je samo nekakvo saaljenje jer je iza Gerbertovih rijei' nasluivala prikrivenu patnju. Jeste li ih uvijek tako mrzili? ponovo e ona. Ili p a k . , . i Nije ekao da zavri. Ili ste ih odvie voljeli? U stvari, mislim da je ba to. Ja oduvijek nosim u svojoj krvi prokleti okus ene i ona je oduvijek moja neprijateljica. Zato je i mrzim! Odsjaj gorue svijee iz jo uvijek otvorenog duana jednog trgovca sa svetim slikama osvijetlio je naas lice stasitog hodoasnika i ruku kojom je pridravao- svoju crnu mantiju. Obrazi su mu gorjeli nekt>m mranom strasti, a ona slobodna 38

ruka podrhtavala. Katerinu je to navelo da ga prestane izazivati. Pogledajte me! naredi mu. i recite mi da li stvarno vjerujete da sam blato, razvrat i pretvornost. Nepomino je stajala u- utom svjetlu votanice izlaui plamteem pogledu mukarca svoje isto lice, koje je, osloboeno kapuljae to ju je obdan nosila, bilo uokvireno zlaanom kosom s riim odsjevima. Gusti uvojci slobodno su joj padali po vratu nadomjetajui mu donekle negdanji kraljevski nakit kojega se dvaput odrekla. Ljupko se smijeei, promatrala je svoga druga koji je odjednom problijedio. Kao da se pretvorio u kip, ali kip iz ijeg je pogleda izbijala vatra. Hajte, gospodine Gerbert, odgovorite mi! On tada iroko zamahne kao da eli otjerati neko avolsko privienje i povue se u sjenu opatijskog zida. Odvie ste lijepi a da ne biste bili sam avao koji je doao ba zato da me napastuje. Ali neete me svladati, ujete li? Neete pobijediti! Vade retro Satanas.. .*) Obuzet nekakvom .vjerskom jezom, spremao se da pobjegne.. Katerina shvati da nikad nee biti mogue urazumiti toga ovjeka i da mu je i sam duh naet. Bolesnik u neku ruku. Ona slegne ramenima. Njena smijeka nestade. Ne govorite gluposti! ree ona umorno. U meni nema nieg avolskog. Vi traite duevni mir, a ja neto d r u g o . . . Ali to mi ni vi ni ijedan mukarac ne moete d a t i . . . osim jednog jedinog. I protiv svoje volje, Gerbert Bohat se usudi da upita: Tko je taj ovjek? Drim prekine- ga Katerina da vas se to ne tie! Laku no, gospoine Gerbert!
*) Odstupi, sotono!

39

Ovaj put ona se uputi prema gostionici a da on i ne pokua da je zadri. No je bila tiha i glasovi su postepeno zamirali. Negdje se oglasi zvono. Jedno pseto stade lajati. Katerina osjeti umor i neko neodreeno obeshrabrenje. Nadala se da e smanjiti napetost izmeu sebe i Gerberta, no shvaala je da to nikada nee biti mogue. Taj je ovjek vukao za sobom neku tajnu i ona nema prava da je razotkriva. A svi pokuaji koje bi mogla poduzeti da mu razgali duu, ostat e bezuspjeni. Kad je tako, emu da i pokuava? . Sutranji dan uinio se Katerini beskonano dug. Dobar njegov dio provela je u lijeenju svoje ranjene noge, no trebalo je i da prisustvuje itavom nizu obaveznih vjerskih dunosti. A u sebi je osjetila takvu uurbanost da nije bila kadra sabrano se moliti.. * Beskonano je dugo promatrala kako u dimu tamjana, slian nekom tajanstvenom privienju, blista neukusan, ali raskoan zlatni kip svete Toy, optoen brojnijim draguljima nego to je u proljee cvijee na livadama. Lik joj je bio neobian i djelovao je prilino zastraujue s onim svojim nepominim oima. Katerina ju je gledala s izvjesnim strahom i nikako da u njoj., vidi sliku male trinaestogodinje svetice koju su zbog njene vjere udarali na muke, ve prije nekakva udovinog idola o ijeg se upornog i razvaljenog pogleda muno osjeala. Ipak se govorilo da ona ima mo da oslobaa zatoenike. eljezne reetke, okovi, lanci, ta potresna svjedoanstva zahvalnosti, leali su naslagani pozadi kipa. No usprkos svemu, Katerina je osjeala kako se gui u toj maloj crkvi, okrueni' niice pokleklim ljudima, sputana ljubavnom enjom od koje je nita nee moi osloboditi. O (luga kleanja^ utrnule su joj noge i to je podsjeti .na beskonano, duge molitve kojima je ksa svojom sestrom Loysom prisustvovala u Bogo, t 40

roinoj crkvi u 'Dijonu. Ona' se pridigne, okrene glavu i opazi kako se Gerbert Bohat u nju zagledao. On odmah skrene pogled,' ali ne tako brzo da u njemu ne bi zamijetila onaj neobian izraz, istovremeno beutan i bojaljiv, to ga je ve ranije bila zapazila. I protiv svoje volje, Katerina umorno uzdahne. 'Ne valja mii zamjeriti -...apne joj sasvim blizu blagi Gillettiri glas Gerbert je nesretan, ovjek. Odakle'to znate?. Ja to ne,znam, ali psjeam. .. On uasno trpi: zato je tako surov. Unato svojoj hrajbroti i dobroj volji, Katerina nije mogla da krene s dugom procesijom u kojoj e svetiin kip pronijeti oko itava graa, sve do polja to ve' danima vape za kiom. Vratila se u gostionicu i pridruila Ermengardi koja nije ni izlazila iz. kreveta. Udovica ju je doekala s prikrivenim podsmijehom. Eh, Katerino, zar vam jo nije dosta Oenaa? Kad ete se najzad opametiti te prihvatiti i moj savjet i konja? Zar zbilja elite proslijediti s tom itavom gomilom, kad bismo mogle ii mnogo bre? Katerina stisne usne te, skidajui ogrta, iskosa pogleda prijateljicu. Ne zapoinjite opet. Ve sam vam navela svoje razloge. Put je opasan i samo se brojno jaki mogu oduprijeti razbojnicima. Stara se gospoa protegne, krepko zijevne i zatim uzdahne: A ja drim da se razbojnicima moe lake umai dobrim brzim konjima, nego epavim nogama. Uostalom, ako ovako nastavimo, unaprijed vam kaem da ete odjednom poludjeti... a i ja s vama. U dnu svoje due Katerina je Ermengardi davala za pravo, ali to nije htjela priznati. Bila je uvjerena da e, ako .do kraja ne ostane s hodoasnicima kojima se pridruila, Bog prema njoj 41

biti strog i kazniti je tako da se nikada vie ne sastane s Arnaudom. No gospoa de ChateauvilIairi odavna je znala da ita na lijepom izraajnom licu svoje prijateljice. Ona proapta: Hajde, Katerino, vjerujte malo vie u Boju velikodunost i ne drite ga prostim trgovcem koji se samo pridrava sklopljenih poslova. Zar ste zaboravili da je on i milosrdan. Ja to i te kako uvaavam, Ermengardo, no ipak emo krenuti s ostalima. Govorila je odluno i tonom koji, nije doputao prigovora. U tome se Ermengarda nije varala. Umjesto odgovora samo je nemono uzdahnula. Procesija sa svetom Foy mora .'da. je bila uspjena jer je sutradan u. zoru kiilo kao iz kabla kad su hodoasnici napustili. Conques,, i krenuli na put pjevajui uobiajeneTcrkvene pjesme. Katerina je zauzela svoje staro mjeto-Izmeu Jossea Rallara i Colina des Epinettesa. Hodala je hrabro i nije se okretala da na zaelju.Vidi Ermengrdu i njenu pratnju na konjima. Grofici j uspjelo, Bog zna kako, da za vrijeme odmota nabavi jo dva konja. Na jednom je jahala jedna od sobarica, a drugoga, bez tereta, vodio je ,za uzdu narednik Braud. Katerina je znala da je-taj konj odreen za nju, ali nije htjela za to ni da. uje. . Put se strmo uspinjao obronkom breuljka, zatim sputao u dolinu Lota i vodio dalje u Figeac. Smetala je i kia. Ona-je zamagljivala krajolik, oduzimala sjaj njenoruiastcm vrijesu to j tek poeo cvasti, kapala s najsiunijeg listaj padala u oi, a grubu odjeu hodoasnika inila jo teom. as sitna i tiha, as bijesna kd bi je oinuo vjetar, zaodjela je tmuran krajolik golemom tugom, tekom kao svijet* pa se Katerini inild da je ta tuga polegla i na njnu duu. Toga jutra nikome nije bilo do pjesme. Gerbert. je na'elu 42

hodao pogrbljen, glavu uvukao meu ramena i nije se okretao. Odjednom, kad su ve bili na vrhu strmine, zaue se na zaelju kolone povici. Stanite!... Za ljubav Boju, stanite! Sad se Gerbert okrenu, a za njim i ostali. Neto nie, na obronku, tri zadahtana redovnika upinjala u se da ih stignu. Ponekad bi se spotakli o kamen i posrnuli, no i dalje su vikali i mahali rukama. ta je sad? zlovoljno zaguna Colin. Jesmo li neto zaboravili, ili nam se ti sveti ljudi ele pridruiti? To bi me zaudilo odvrati Josse Rallard koji je pribliavanje redovnika promatrao namrteno. Nita ne nose, a nemaju ni tapa. Onda su zabrinuti da ih nad grobom svetog apostola moda ne zaboravimo u svojim molitvama skrueno e Colin. No njegov ga drug pogleda tako smrknuto da se nije usudio nastaviti sa svojim pretpostavkama. Uostalom, Gerbert Bohat se urnim korakom ve uputio prema zaelju kolone i poao u susret doljacima. Sastali su se ba nekako blizu Katerine i njenih drugova, te je ona ula svaku njihovu rije. A to i nije bilo teko, jer su tri redovnika, iako gotovo bez daha, vikali da se sve orilo. Okrali su nas! S plata svete Foy nestalo je pet krupnih rubina! Povici negodovanja i srdbe doekali su tu vijest, no Gerbert se odjednom razgoropadio i odmah im odgovorio: - To je sramno nedjelo, no ja ne vidim zato ste tako dugo trali za nama da nas o tome obavijestite. Ne pretpostavljate, valjda, da je taj va lopov jedan od nas. Vi ste sveti ljudi, no i m i . . . smo poboni bojaci. Najstariji od fratara zbunjeno obrie svoje iroko rumeno lice s kojega mu je urkom cijedila kia i nemono odmahne. 43

 Sugave ovce avolove kriju se ponekad meu najboljima od nas. A injenica da netko pripada nekom skupu hodoasnika ne daje mu, samim tim, svjedodbu svetosti. Ima sluajeva da... Nismo bili sami u Conquesu j u e r . . . i l i . . . no onda kad je kraa poinjena. Zaista se divim vaem kranskom milosru kad ste se odmah okomili na bijedne hodoasnike, a niste ni pomislili na onaj lakrdijaki i pelivanski olo koji se sino producirao pred vaom crkvom. Katerina se morala napregnuti da se ne nasmije. Gerbertu je preksinonja nezgoda oito jo bila na srcu, no fratar je udario u jo tunije talambase. Pelivani su, kako vam je poznato, otili jo juer ujutro, a poslije toga, za vrijeme podnevne procesije kip je bio nedirnut. Svi su dragulji bili na mjestu. Jeste li u to sasvim sigurni? Upravo je mene i ovdje prisutnu brau preasni opat bio zaduio da se uvjerimo je li s kipom sve u redu prije nego ga vratimo na njegovo mjesto. Mogu vam jamiti da nije nedostajao ni najsitniji dragulj. A jutros nije bilo pet krupnih rubina . . . a vi ste jedini stranci koji su proteklu no proveli u naem gradu! Nakon tog uvjeravanja nasta tiina. Svima je zastao dah jer su osjeali da su dokazi redovnika neosporivi. Pa ipak, Gerbert je odbijao da prizna svoj poraz i Katerina se u tom trenutku divila hrabrosti i upornosti kojom je branio svoje ljudstvo. To jo ne dokazuje da smo mi krivi! Conques je svet grad, no ipak samo grad, napuen ljudima meu koje se vrlo lako moe uvui zlo. Poznajemo svoje ugave oce i preasni opat ih obrauje itavo jutro. Ali b r a t e . . . bilo bi daleko jednostavnije utvrditi da ukradeni dragulji nisu ni kod jednoga od vas. to time hoete da kaete? 44

 Da je nas samo troje, no ako biste dozvolili da vas pretraimo, ne bismo vas ipak dugo' zadrali. Na ovoj kii? odgovori prezrivo Gerbert. A vi biste pretraili i ene? Za nama dolaze i dvije sestre. Uostalom, evo ih ree redovnik koji je oito imao odgovor za sve. A odmah iza okuke je i kapelica u koju bismo se mogli smjestiti. Molim vas, brate. Radi se o slavi svete Foy i potovanju bojem. Diui se na prste nogu, Katerina stvarno opazi kako putem pristiu dvije duvne, zadihane kao i njihovi pratioci i prokisle poput svih ostalih. Gerbert odmah ne odgovori, ve uze da razmilja, a mlada je ena osjeala isto to i voa, premda je ivo negodovala na pomisao da su orobili jednu sveticu. To pretraivanje mora da mu je bilo odvratno^ a sigurno ga je, kao i Katerinu, ljutilo ponovo traenje vremena. On najzad baci jedan pogled uokolo. to mislite o tome, brao? Pristajete. li da se podvrgnete t o j . . . neugodnoj formalnosti? Hodoae nam namee poniznost. ree Colin skrueno. To e ponienje dobro doi jer e ga sveti Jakov pribrojiti naim zaslugama. Tako je! - prekine ga Katerina kiptei od nestrpljenja No obavimo to brzo, ionako smo izgubili previe vremena! Gomila se zaputi prema kapelici od kamena koja se dizala neto podalje na glavici breuljka, uza sam rub ceste. Odatle se izvrsno vidio itav Conques, ali nikome nije bilo do divljenja. Trebalo je ekati na kii. Putovanja u velikim skupovima zaista su krasna stvar ironino e Ermengarda priavi Katerini. Ti estiti redovnici okruili su nas straom i nadziru nas kao da smo krda ugavih ovaca. A ako misle da e i mene pretraivati... Svakako ete morati dopustiti, draga prijateljice, inae e sumnja pasti na vas, a kako su 45

nai drugovi ozlojeeni, mogli biste se zlo provesti. Oh, to ste vi nespretni, brate! Taj posljednji dio reenice bo je upuen Josseu koji je, spotakavi se o jedan kamen, tako silovito na nju naletio da su se oboje nali na koljenima. Vrlo mi je ao pokajniki e Parianin ali na ovom je putu vie rupa nego na mantiji redovnika prosjaka. Jesam li vas povrijedio? Hitro joj je pomogao da se pridigne, otresajui rukom blato s haljine i kapuljae mlade ene. Doimao se tako nesretno da se na njega nije mogla ljutiti. Nita, nita! ree ljubazno se smijeei. Bit e toga jo. Zatim poe i sjede s Ermengardom na stijenu pod strehom kapelice u koju su upravo ule duvne. Bilo je odlueno da se najprije pretrai ene kako bi se asne sestre mogle to prije vratiti u samostan. Nekoliko je mukaraca, meu njima i Gerbert, dobrovoljno pristalo da ih pretrae napolju. Sreom, kia je naas prestala. Lijep je ovaj kraj! ree Katerina pokazujui rukom sivi, zeleni, a mjestimice i plavi krajolik to se pruao pred njihovim nogama. Zaista je lijep podrugljivo odgovori Ermengarda no vie bih voljela da je ve daleko za nama, Ah, evo stiu i moje pratilice, hajdemo sada! Pomozite mi! Oslanjajui se jedna o drugu, dvije prijateljice Uu u kapelicu. Unutra je bilo hladno, vlano, zaudaralo je na plijesan pa se stara gospoa sva najeila, iako je bila toplo odjevena. Pourite vas dvije! grubo dobaci redovnicama. I ne bojte se, jo nikoga nisam pojela nadoda aljivo, videi da su se prestraile. Obje su bile mlade, oito impresionirane tom krupnom i snanom enom koja je govorila s tolikom sigurnou, no svejedno su je pretraile tako temeljito da. je Ermengarda kipjela od ne46

strpljenja. Tada se ona starija okrene Katerini koja je strpljivo ekala. Sada ste vi na redu, sestro! ree joj prilazei. Najprije mi dajte tu kesicu to vam visi o pojasu. Katerina bez rijei otkai oveu kesu od vrste koe u kojoj je drala brojanice, neto zlatnine, lovaki no od kojega se nikada nije odvajala i gravirani smaragd kraljice Jolande. Skromnost njene hodoasnike odjee nije joj, naime, doputala da na prstu nosi tako skupocjen dragulj, a opet, nije se od njega htjela rastajati, tim prije to je krenula u panjolsku, rodnu kraljiinu zemlju, pa bi joj njen grb mogao biti od pomoi, kako je rekla sama Jolanda. Duvna istrese kesu na uski kameni oltar pa ugledavi bode, iskosa pogleda Katerinu. Neobian predmet za enu koja za svoju obranu smije imati samo molitvu. To je no moga mua! suho odvrati mlada ena. Nikad se od njega, ne odvajam, a ve sam navikla da se branim od razbojnika. Koji bi za ovo pokazali veliko zanimanje ree sestra ukazujui na prsten. Katerina se zajapuri od bijesa. Vrijeao ju je postupak i ton te ene i pourila se da je uutka. Poklonila mi ga je lino kraljica Jolanda, vojvotkinja Anua i majka nae kraljice. Vidite li u tome neko zlo? Ja sam . . . Gospoa visoka roda, bez sumnje? prekide je druga sa sarkastinim osmijehom. Dovoljno je samo pogledati ovo. to imate da kaete . . . plemenita gospo? Pred oima zabezeknute Katerine odmotala je komadi platna sumnjive istoe koji mlada ena nije bila ni zamijetila. Na njemu je divnim zagasitocrvenim sjajem blistalo pet rubina svete Foy... to je to? povika Katerina. Nikad ih nisam vidjela. Ermengardo!
47

 To je neka arolija! ote se krupnoj dami. Kako su ti dragulji tu dospjeli? Mora d a . . . arolija ili ne, tu su! vikne sestra i vi ete odgovarati za krau. Uhvatila je Katerinu za ruku i stala je povlaiti napolje viui: Brao! Prekinite! Nale smo rubine! A evo kradljivke! Sva crvena od bijesa i stida to su odjednom u nju uprte tolike oi, Katerina grubo odgurne suhu redovniinu ruku. Nije istina! Nita nisam ukrala!... Ni sama ne znam kako su se ti rubini nali u mojoj novarki... Netko mora da ih je u nju metnuo. Prekinu je srdito gunanje hodoasnika. Ona s uasom shvati da joj ne vjeruju. Ogoreni zbog kie, zadravanja i teke optube, svi su se ti estiti ljudi lako mogli pretvoriti u vukove. Katerinino srce obuze panika. Oko nje se prijetei stao zatvarati krug, a ta pakosna ena neprestano je kriala kako je treba vratiti u Conques, izvesti pred opatov sud i zatim objesiti... Sestra je bila prekinuta u svom uijivom napadu. Do nje je doepesala Ermengarda, pograbila je za ruku i poela njome tresti kao ljivom. Prestanite s dernjavom! vikne. Ta vi ste, djevojko, sasvim poludjeli! Kako smijete optuiti jednu plemkinju?... Znate li s kime razgovarate? S kradljivkom zakreta ova sva izvan sebe. Sa besramnicom koja kriom nosi bode i jo jednu ukradenu stvar. Jer taj prsten za koji tvrdi da joj ga je dala kraljica Jolana . . . Opet je morala umuknuti. Ermengardina lijepa ruka se podigla i svom snagom sruila na njen obraz. Na njemu je ostao trag svih pet prstiju. Ovo e vas nauiti pristojnosti i suzrljivosti, moja sestro" povie ona podvlaei 48

glasom rije sestra. Ako su svi samostani napueni takvim otrokondama kao to ste vi, Bog zaista ne mora da je ba sretan u takvu drutvu! A onda zagrmi iz svega glasa. Beraud i ostali, naprijed! Na oruje! Prije nego su se zapanjeni hodoasnici i dosjetili da ih u tome sprijee, tri Burgunanina su potjerala konje do u samo sredite okupljene gomile i zauzeli poloaj do triju ena. Beraud je polako izvukao ma dok su njegovi ljudi skinuli s ramena luk od tisovine i zatakli strelice. Hodoasnici su s dubokom tiinom pratili te prijetee pripreme. Ermengarda se iroko osmjehnu. ... Tko se prvi makne, nee uraditi ni tri koraka! ree ona grubo. A onda e odjednom ljubazno. Budui da su snage sada izjednaene, radije razgovarajmo! Uprkos prijetnji, Gerbert stupi dva koraka naprijed. Jedan vojnik uperi u njega strelicu, .no grofica zadri njegovu ruku dok je voa hodoasnika podigao svoju. Smijem li govoriti? Izvolite, gospodine Bohat! Je li istina da su rubini naeni u o v e . . . Izraz koji se on nije usudio upotrijebiti svejedno je razbijesnio Katerinu. Da, brate, kod mene! vikne ona. Ali tako mi Boga i spasa moje due, kunem se da ne znam kako su k meni prispjeli! Budalatina!- klikne duvna. Ah, zaista u se naljutiti! proguna Ermengarda. Uutite, sveta djevojko, inae vie ne odgovaram ni za sebe ni za vas. Nastavite, gospodine Bohate! Gerbert prie jo nekoliko koraka, ali ne snizi glasa. S jedne strane je oevidan . . . flagrantan delikt, a s druge strane jedino rije ove e n e . . . Ako, brate, budete i dalje postupali s Katerinom kao da je kriva, oduzet u vam rije. Mogu li znati to namjeravate uraditi?
i Katerina, knjiga V

49

Smrknuti Klermontinev pogled ne poniknu, nego se najprije prezrivo zaustavi na Katerini koja zadrhta od bijesa, a zatim opet prijee na njenu prijateljicu. Mogu jedino da gospu Katerinu izruim, redovnicima, neka je odvedu u Conques i predadu opatovoj pravdi... Gdje e je gomila raznijeti .prije nego i stigne do opatije! Ne, gospodine, ona se nee vratiti u Conques. Vama njena rije moda mije dovoljna, no meni jest jer je poznajem. Zato dobro ujte: rubine ste pronali i'to je sretna okolnost. Ponesite ih, gospodo redovnici i vratite ih vaoj svetici... a uzmite i ovo za svoj t r u d ! . . . Rekavi to, ona dobaci najbliem sveeniku prilino teku novarku koju ovaj uhvati u letu. A nas ete pustiti da u miru odemo! Inae? povienim e glasom Gerbert. Inae emo odvrati Ermengarda smireno prokriti sebi put kroz vae redove! Nema vas ba mnogo! Moda. Ali smo naoruani... i hrabri. Svaki moj ovjek vrijedi za desetoricu. Igra je dakle ravnopravna. Mogue je da. nas i nadvladate, no ne vjerujem. U svakom sluaju, naa bi vas smrt skupo stajala! Rijetki su meu vama, 0 poboni ljudi, koji e itavi stii do Compostella. A sada, Katerino, zamolite nau dobru sestru da vam vrati ono to je vae. Nikada! povie duvna odluno i he po-: putajui. Ovaj je dragulj sigurno ukraden! 1 njega valja predati ocu opatu, S uzdahom nestrpljenja grofica joj istragne iz ruku novarku, uvjeri se da iz nje nije nita nestalo i bez rijei sve prui Katerini. A onda naredi obraajui se jednoj od svojih ena: Amiella! Dovedite konje! Gospoi Gilietti e Vauchelles prepustit ete onoga na kojemu ve jae... Ali ova odluno prie i stane uz Katerinu. 50

 I ja odlazim s vama! Vjerujem da je gospa Katerina nevina. Nikad pokvarena ena ne bi mogla biti tako dobra. Vjerujem i ja! povika Margot la Droue] po vodei se za Gillettom. I ja u s vama. Uostalom, potrebna sam gospi Gilletti. Ermengarda de Chteauvellain se nasmije. uvajte se, gospodine Bohat, uskoro vie nitko nee ostati uz vas. To bi me iznenadilo! Poteni ljudi nimalo nee poeljeti da putuju u drutvu sumnjive ene koja na nas moe navui samo prokletstvo. Odlazite! . . . kad je ve nemogue bez prolijevanja krvi izruiti krivca pravdi, i ne elimo da vas vie vidimo! Stajao je pred okupljenom masom hodoasnika koji kao da su se sve vie zbijali jedni uz druge ne bi li to dalje bili od osumnjiene. Neki su se i krstili... Katerini je dolazilo da zaplae od jarosti. A kad je vidjela kako Gerbert, onako uspravan u svojoj tamnoj odjei i s tekim tapom u ruci, pokazuje na nju s prezirom, dolazilo joj je da zajaue. Gorjela je stidom, kao od usijanog eljeza. A kad joj Ermengarda dade znak da uzjae na raspoloivog konja, ona povika: Kako da odem ne dokazavi prethodno svoju nevinost, k a k o . . . Kad bi za to postojala i najmanja mogunost, ja bih vam savjetovala da se vratite u Conques prekine je Ermengarda ali, ovi vam ljudi ne bi dali dovoljno vremena. Oni su nerazumni fanatici. A kad ena nosi ime kao to je vae, ne smije da se osvre na miljenje ovakvih jadnika. Uzjaite! Svladana i malo umirena prezirom, gotovo ravnim Gerbertovom, to se osjeao u glasu stare gospoe, ona poloi nogu na Braudovu ponuenu ruku i popne se u s e d l o . . . Gomila se razmakne pred tim malim skupom kojemu se pridrui Gilletta, a za njom je poskoila i Margot, sretna poput djevojice za vrijeme praznika... Strah i 4* 51

osuda itali su se na svim licima, no gospoa e Chateauvillain samo prezrivo slegne ramenima. Prolazei pored Gerberta Bohata, Katerina zaustavi konja i glasno mu dobaci: Osudili ste me a da me niste ni sasluali, gospodine Bohat. Za vas sam, ve time to sam osumnjiena, ujedno i kriva. Je li to vaa pravda i vae pravosue? Zato mi ne moete vjerovati, kad se kunem spasenjem svoje due, da nisam ni takla one dragulje? Svatko vam moe posvjedoiti da sam se jo prije procesije vratila u gostionicu i da iz nje vie nisam izlazila... Zato gubite vrijeme razgovarajui s ljudima tvrdoglavijim od samih vragova? povie Ermengarda nestrpljivo. Meutim, Gerbert se zagledao u mlau enu i promrmljao bezbojnim glasom. Moda ste imali sauesnika! Ako ste nevini, poite s mirom, ali ja vjerujem da je to nemogue. A j a . . . A vi ste presretni to vam se pruio izgovor da proslijedite bez mene, zar ne? Da! prizna on iskreno. Zbog toga sam sretan. Pored vas, nijedan mukarac ne moe ozbiljnije misliti na spas svoje due. Opasna ste vi ena. Dobro je to nas ostavljate. Katerina nije mogla susprei osmijeh gorine. Velika vam hvala na komplimentu. Nastavite samo svoj put pobonosti, gospodine Bohate, no znajte da se trenutano otklonjene opasnosti mogu opet javiti, ako u sebi nemamo snage da ih otklanjamo. Neto mi govori da emo se jo vidjeti... pa bilo to tek u Compostelleu! Ovaj put Gerbert ne odgovori nita, ve se prekrsti tako hitro i s toliko istinskog straha da se Katerina, iako ljutita, jedva suzdrala da mu se ne nasmije u lice. To je dovoljno, draga. A sada doite! Katerina posluno krene za svojom prijateljicom priteui konju uzde, potjera ga u kas kako bi to bre prela kratku zaravan to se 52

pfttala pred njom, a zatim se opet stala sputati u dolinu Lota. Kia je opet poela padati, ali sitno, polako, kao da joj se nee, odvie nenametljivo da bi bila muna. Katerina je, nekako opijena, svejedno promatrala otvoren prostor pred sobom. Spopadala ju je elja da podbode konja i potjera ga u galop, ne bi li osjetila onu poznatu opojnost od trke po vjetru. No znatna teina Ermengardina i njena jo uvijek bolesna noga nisu doputale takvu brzinu. Trebat e se jo, prilino dugo, zadovoljiti polaganim hodom. Za jahaima se ula pjesma iji je odjek dopirao s jugovinom:
Marijo, zvijezdo mora Blistavija od sunca, Izvedi nas s ovog puta tmine: Zdravo Marijo!... ^

Katerina stisne usne te koljenima nesvjesno podbode konju sapi. Spopade je bezrazlono osjeanje da je ta pjesma, na svoj nain, jo vie izopuje iz zajednice vjernika. Ne zazivaju li hodoasnici s tolikim arom Bogorodicu samo zato da bi se zatitili od uroka to bi ga, po njihovu miljenju, mogla ona na njih navui? Malo-pomalo pjesma se stade gubiti, zamirati, dok najzad sasvim ne utihne. Ermengarda potjera konja kako bi sustigla Katerinu koja je bila neto odmakla. Neko su vrijeme dvije ene utke jahale uporedo. Katerina, koja je neprestano mislila na svoje ponienje, opazi kako je markantno lice njene prijateljice ozario iroki smijeak. Ona osjeti kako Ermengarda uiva u svojoj pobjedi te ljuti to vikne: 'Sad ste; mislim> zadovoljni? Satjerana sam kamo ste eljeli! Gotovo da povjerujem kako ste mi vi sama proturili one dragulje u novarku. Udovica se ne namrti na strogi ton mlade ene, jedino izjavi. Vjerujte, zaista mi je ao to nemam dovoljno mate i snalaljivosti, inae bih se, stvarno, 53

vrlo rado bila posluila tim sredstvom. Hajte, Katerino, dosta je tog ljutitog mrgoenja. Ovako ete u panjolsku stii bre i Bog se .nee moi na vas ljutiti jer ni za to niste krivi. A to se tie opasnosti koje nas oekuju, vjerujem da emo im se uspjeno moi suprotstaviti. Pogledajte... kako se pred nama nebo razvedrilo! Kao da nam se oblaci uklanjaju s p u t a . . . Zar vam se to ne ini dobrim znakom? Usprkos svojoj zlovolji, Katerina se veselo osmjehne. Morala bih se prisjetiti ree da ste uvijek, moja draga Ermengardo, umjeli privui nebo na svoju stranu... ili, bar stvari podesiti tako da svatko u to povjeruje. No htjela bih ipak znati kako su oni prokleti rubini svrili u moju kesu i tko li ih je mogao ukrasti! Odgovor na to pitanje znat e se jo iste veeri. Iscrpljeni i gotovo bez daha uslijed brzog jahanja, Katerina i njeni drugovi stigli su u odmorite Figeac i odsjeli u najveoj gostionici u gradu, suelice sudnici i bivem Ostal de la Moneda", to jest, negdanje kraljevske kovnice novca. Premoreni jutronjom nezgodom vie nego putom, koji istini za volju, i nije bio tako dug, Katerina i Ermengarda dopuste da se druge etiri ene odu pomoliti u crkvi, a same sjednu u gostioniko dvorite, pod kronju ogromne platane kroz ije je grane neoekivano prodiralo jarko crveno svjetlo sunca na zapadu. Isto tako neoekivano prie joj ovjek te se nametljivo baci pred njom na koljena preklinjui za oprost: Rubine sam ukrao ja izjavi Josse Rallard razgovijetno, ali ne preglasno zbog sluavki koje su s koarama punim rublja prolazile na dnu dvorita. Pravio sam se da sam posrnuo i proturio ih u vau kesu kad smo skupa pali. Doao sam da vas molim za oprost. Dok je Katerina, i suvie zateena da bi mogla govoriti, promatrala kako taj ovjek, vidljivo izmuen i prekriven prainom, ponizno klei pree* 54

njenim nogama, Ermengarda uini junaki napor kako bi ustala s klupe i dohvatila svoju taku. Kad joj to nije uspjelo, ona povika: I ti dolazi da nam sve to ispria tek o n a k o ? . . . a da pri tom i ne pocrveni. Ali, mladiu, sad u te smjesta predati sucu koji e sigurno imati'komad konopa da ti ga stavi na raspolaganje. Hej, vi tamo! Katerina je uutka uhvativi je za miicu. Njen mio pogled unio se u neobine zelenkaste zjene .mukareve i u njegovo, istovremeno surovo i prefinjeno lice. Samo as! Hou da najprije odgovori na dva pitanja. Pitajte! ree Josse odgovorit u. Prije svega, zato ste to uinili? to? Krau? E pa odgovori on slijeui ramenima ne preostaje mi nego da vam se ispovijedim. Na dalek put u Galiciju krenuo sam jedino zato da malo poveam udaljenost izmeu ebe i suca istraitelja koji me u Parizu eka s dovoljno dugim i vrstim uetom. Dvor udesa bilo mi je obitavalite, no vie se nisam usuivao iz njega izlaziti jer sam bio nekako previe poznat. Tada sam odluio da malo proetam zemljom... Dakako, o samom sebi nisam gajio nikakvih iluzija. Znao sam da e mi se uz put pruati prilike, pa kad sam ugledao onaj kip od istoga zlata, sav optoen dragim kamenjem, pomislio sam kako se uope nee primijetiti ako ih nekoliko i skinem, a sebi u osigurati starost. ta ete, napast! Mogue! No kad ste ve poinili nedjelo, zato ste krivicu svalili na mene? vikne Katerina. Zato ste dopustili da mene optue? Dobro znate da mi je ivot bio na kocki. Ne! Izloio sam vas opasnosti daleko manje no to bih sebe bio. Ja sam obian bogac, skitn i c a . . . a vi ste velika dama. Ne vjea se tek tako jednu gospou. A tu je bila i vaa prijateljica. Plemenita gospoa ima zatitu... svoje naoruane ljude. Znao sam da e vas braniti svim 55

sredstvima, a meni u obranu ne bi bio priskoio nitko. Bili bi me bez suenja objesili o prvo drvo. Osjetio sam strah, uasan strah koji mi je parao utrobu. Vjerovao sam da nee odmah primijetiti krau, da nee posumnjati u pobone hodoasnike, bar dok ne prevalimo dobar komad puta. Kad sam ugledao redovnike, shvatio sam da sam izgubljen. Tada... Tada ste meni povjerili svoj plijen dovri mirno Katerina. A da su me ipak poeli zlostavljati? Kunem se Bogom, u kojega nikad nisam prestao vjerovati, da bih se bio prijavio. A ako mi ne bi povjerovali, tukao bih se za vas do posljednjeg daha! Katerina naas uuti razmiljajui o rijeima koje je izgovorio s neoekivanom ozbiljnosti. Najzad ona ree: A sada drugo pitanje: zato ste se pridruili nama? Zato uope priznajete krivicu? Ja sam slobodna, nita mi ne prijeti, a ni vama. Ovim svojim postupkom sve dovodite u pitanje. Vi ne znate kako u ja reagirati i neu li vas izdati. Morao sam riskirati ree Josse ne zbunjujui se nimalo. Nisam vie htio da ostanem s onim krvolonim bogomoljcima. Dosta mi je bilo Gerberta Bohata i gospodina Colina. Kad ste vi otili, put je izgubio svaki interes i . . . Pa si sebi rekao podrugljivo e Ermengarda kako e se, u nedostatku rubina, doepati kraljiinog smaragda. Jer oi ti sigurno nisu u depu, zar ne? Josse se ni sada ne udostoji da joj odgovori. Odolijevajui i dalje ispitujuem pogledu Katerine, on ree: Ako tako mislite, gospo Katerino, ne oklijevajte vie da me izruite. Htio bih vam rei jo samo ovo: Uinio sam vam nepravdu kako bih sebi spasio ivot, no sada se zato ljuto kajem. Da se nekako iskupim, doao sam da vam ponudim svoje usluge. Ako dopustite, pratit u vas i bra56

n i t i . . . Jesam skitnica, ali sam hrabar i rukujem maem kao plemi. Na putu kojim ste vi poli uvijek zatreba snana ruka. Hoete li da mi najprije oprostite, a zatim da me uzmete za slugu? Kunem se spasenjem svoje due da u vam vjerno sluiti. Opet zavlada utnja. Josse, jo uvijek na koljenima, nije se micao oekujui Katerinin odgovor. Ova, umjesto da se naljuti, osjeti neku udnu njenost prema tom neobinom momku koji je bio zanimljiva mjeavina oiglednog nepotenja, uzvienih osjeanja i neosporivog arma. I najkakljivije stvari postajale su nekako prirodne kad bi on uzeo o njima raspravljati. Ipak, prije no to e mu odgovoriti, ona pogleda u Ermengardu koja je stisnutih usana utjela, a to je bio lo predznak. Sto mi savjetujete, draga prijateljice? Udovica ljutito slegne ramenima. Kakav savjet da vam dam? ini mi se da posjedujete iste sposobnosti kao arobnica Kirka. Ona je ljude pretvarala u svinje, vi oito radite obratno. Postupite kako hoete, ja ve znam va odgovor. Dok je to govorila, Ermengarda je najzad dohvatila svoju taku i odbijajui Katerininu ruku, ustala, ali s hvalevrijednim naporom. A kad je Katerina, bojei se da ju je uvrijedila, bojaljivo upitala: Kamo ete, Ermengardo? Ne zamjerite, molim vas, na ovome to u vam rei, a l i . . . Ta kamo bih? proguna stara dama. Idem rei Beraudu da prokrstari gradom i nabavi nam jo jednog konja. Taj momak moda tri brzo, ali ne dovoljno da bi nas pjeice slijedio do Galicije. Oslanjajui se o svoje take, slina velikom ratnom brodu koji se jako naginje, Ermengarda dostojanstveno izae iz dvorita gostionice.

57

Glava trea BURGUNDSKI POSLANIK Petnaest dana kasnije, Katerina i njena pratnja stignu u podnoje Pirineja i prijeu brzice Olorona preko starinskog utvrenog mosta Sauveterre. Putovanje se odvijalo bez neprilika jer su zemlje kroz koje su prolazili bile ponajvie vlasnitvo mone obitelji Armagnac, a u njima se nije trebalo bojati engleskih drumskih razbojnika. Utvrenja koja su jo bila u njihovim rukama nalazila su se veinom u Guyenni, pa ako i nisu mnogo marili za neprilike to bi ih mogli imati s grofom Ivanom IV d'Armagnac, ija je politika prema njima bila u posljednje vrijeme veoma elastina, dobro su se uvali da ne diraju u njegove posjede. Preko Cahorsa, Moissaca, Lectourea, Condoma, Eauzea, Aire-sur-Adoura i Ortheza Katerina, Ermengarda i njihovi ljudi stigli su konano do planina koje su ih dijelile od panjolske. Katerinino strpljenje bilo je na izmaku. Otkako su se odvojili od hodoasnika Gerberta Bohata, Ermengardi kao da se vie nije urilo da stigne na odredite. Jo sino je izazivala Katerininu strpljivost izlaui joj odluno korist koju bi imali kad bi za sobom ostavili presporu kolonu hodoasnika, a sad je, izgleda, zlobno uivala u tome da se to dulje zadrava na putu. 58

U poetku nita nije sumnjala. U Figeacu se valjalo zadrati jedan dan da bi se Josseu Rallardu nabavio konj. I u Cahorsu su noili dvaput: bila je nedjelja i Ermengarda je uvjeravala kako nepotivanje dana Gospodnjeg ne moe donijeti sreu zavjetnicima. Bilo je to prihvatljivo pa je Katerina, iz prijateljstva, obuzdavala svoju nestrpljivost, ali kad se udovica htjela zadrati u Condomu da prisustvuje nekoj svetkovini, mlaa ena nije mogla a da se ne usprotivi. Zaboravljate da na put nisam krenula radi zabave i da svetkovine nemaju za me nikakve vanosti? Znate, Ermengardo, koliko mi se uri da stignem u Galiciju. Zato navaljujete tim lokalnim svetkovinama? Nimalo zbunjena, Ermengarda spremno odgovori kako je pretjerana duhovna napetost pogubna za zdravlje pa je korisno, ak kad se ovjeku i uri, da se malo razonodi. Naravno, Katerina nije za to htjela ni da uje. Onda bi bolje bilo da sam do kraja ostala vjerna svom zavjetu i ne odvajala se od Gerberta Bohata! Zaboravljate, draga, da nije ovisilo o vaoj volji hoete li ostati s hodoasnicima ili ne! Katerina sa zanimanjem pogleda svoju prijateljicu. Ne shvaam vas, Ermengardo. Izgledalo je da mi elite pomoi, a sad odjednom kako da ste se predomislili. Ba zato jer vam elim pomoi, preporuujem vam umjerenost. Tko zna ne idete li u susret gorkim razoaranjima? Ako je tako, emu da ih pourujete. Katerina ne odgovori. Prijateljiine rijei odraavale su i odvie njena neprestana strahovanja a da je se ne bi dojmile. Ovaj je pothvat bio oita ludost, dobro je to znala, i tko zna po koji put morala zakljuiti kako su neznatni izgledi da opet nae Arnauda. esto je u gluho doba noi, kad od dugih i munih besanih sati niim nije
59

mogla umiriti svoje srce, budna leala na leima, irom otvorenih oiju, i upinjala se da uutka razum koji joj je savjetovao da odustane, da se vrati svom djetetu u Montsalvy i hrabro zapone ivot, sav posveen Michelu. Ponekad je bila spremna da popusti, no im bi svanula zora i otjerala mune utvare, Katerina bi strastveno zakljuila kako mora ostvariti svoj san: makar i naas opet vidjet Arnauda, jo jednom s njim razgovarati. A zatim... Muno je djelovalo i saznanje kako joj skeptina prijateljica, umjesto toliko potrebnih ohrabrenja, samo savjetuje neka bude oprezna. Dobro je znala da Ermengarda nije nikad voljela A r nauda. Cijenila je njegovo porijeklo, hrabrost i ratnike sposobnosti, no oduvijek je bila uvjerena da e uza nj Katerina doivljavati samo bol i .razoarahje. Pa ipak, dok je stari kameni most jutros odjekivao pod kopitima njena konja, u Katerininu je srcu bilo mjesta jedino za nadu. Gluha za zapjenjene brzice ija se voa bjelasala pod njenim nogama, ona se s uivljenjem zagledala u goleme planine kojih su otri, nazubljeni vrhunci bili prekriveni blistavim snijegom. Kao djetetu ravnica to je znalo samo za blage uzviice Auvergne, taj gigantski dekor uinio se stranom i uzbudljivom preprekom kroz koju nikakav put ne moe da vodi. Nije mogla a da glasno ne izrazi svoju misao: Nikad nam nee uspjeti da prijeemo one planine promrmlja. Vidjet ete da hoe, gospo Katerino odvrati Josse Rallard jaui konja na sapima kako je bio navikao jo od polaska iz Figeaca. Kako im se postepeno primiete, otkriva se pred vama i put. No ako se nekome tuno e Katerina omakne noga, ili ako u tom uasnom kraju zaluta, ne moe se nadati spasu...
60

Onda se odjednom sjeti kako je naoko neunitiva pojava Gauthierova iezla u onim visokim planinama. Sve dok nisu stigli naspram Pirinejima, Katerina se nadala da e ga pronai, no tada jo nije poznavala prave planine. Kako takvim gorostasima oteti.njihov plijen? Ne znajui o emu ona razmilja, Josse je pogleda znatieljno i nekako zabrinuto, ali slutei da je treba utjeiti, on veselo primijeti. Zato ne? Zar ne znate;da ovaj kraj zovu zemljom uda? Kako to mislite? Pogledajui Ermengardu koja je sa svojim ljudima bila malo zaostala da plati mostarinu, Josse upre prstom u zapjenjenu vou brzicu. Pogledajte tu rijeku, gospo Katerino. Kad bi ovjek u nju dospio, ini se da mu ne bi bilo spasa. A eto, prije tri stoljea navarski je kralj dao u tu brzicu baciti svoju sestru Sancie de Bearn, sa zavezanim rukama i nogama, zato to je pokuala da ubije svoje dijete. Svoju je nevinost mogla dokazati jedino tako da se odanle izvue iva. Sud Boji? povie Katerina promatrajui s uasom zapjenjenu vodu. Da, sud Boji! Mlaa je grofica bila krhka, nemona i vrsto vezana. Bacili su je s ovog mosta i nitko o prisutnih ne bi bio dao ni paru za njen ivot. Pa ipak, voa ju je izbacila na obalu, ivu i zdravu. Naravno, ljudi su govorili kako je to udo, no ja vjerujem da se udo moe dogoditi u svako doba. Dovoljno je da to Bog hoe. A to tada znae planine, bijeS elemenata, pa i samo neumoljivo vrijeme? Dovoljno je da ovjek vjeruje... Katerina ne odgovori, ali pogled pun zahvalnosti to ga je uputila svom, na brzu ruku unajmljenom, konjuaru posvjedoio mu je da je postigao cilj i tako djelomino platio dunu zahvalnost. Potpuno se razvedrila kad je vidjela kako bijeli gleeri blistaju obasjani suncem. 61

Neko je vrijeme jahala utei, oiju uprtih u ruiastorumene vrhunce koji kao da su dodirivali nebo, i misli su joj bile odsutne. Josse je" bio zauzeo mjesto na zaelju, a kad se iznenada nakaljao, ona se trgla i pogledala ga nekako izgubljeno. to se dogodilo? Moda bi trebalo poekati gospou de Chateauvillain. Jo je uvijek na' mostu. Katerina zaustavi konja i okrene se. Ermengarda je zaista stajala nasred mosta i nekako ivo razgovarala s narednikom, zapovijenikom posade. Katerina slegne ramenima. ta to radi? Nastavimo li tako, neemo do veeri stii u Ostabat. Kad bi ovisilo o gospoi Ermengardi primijeti mirno Josse ne bismo tamo stigli ni sutra uveer. Katerina namrti obrve i pogleda ga sa zaprepatenjem. Ne razumijem! Izjasnite se! Hou rei da plemenita gospoa ini sve kako bi usporila na put. Stvar je prosta: ona nekoga oekuje. A koga to? Ne znam. Moda onog narednika to nas je onako iznenada napustio na Imanju Aubrac. Zar niste opazili, gospo Katerino, kako se vaa prijateljica vrlo esto osvre unazad. Mlada ena samo potvrdno kimne glavom. Zaista je u vie navrata primijetila tu Ermengardinu lukavtinu. Ne samo da joj se nije urilo da stignu u Galiciju nego se, s vremena na vrijeme, bojaljivo ogledala za sobom. Katerina se zajapuri od bijesa. Ma kako opravdane razloge imala za to Ermengara, ona nee trpjeti vie nikakva okolianja. Grofica je na mostu i dalje ekala. Katerina podbode konja: Naprijed, Josse! Ve e nas ,ona sustii. Odluila sam da jo veeras stignem u Ostabat. 62

Ne mari ako gospoa de Chateauvillain i zaostane za nama. Odsada vie neu da gubim vrijeme! Velika Josseova usta razvuku se u nijemi osmijeh i on potjera svoga konja za mladom enom. Upola tvrava upola bolnica, negdanja cestovna postaja Ostabat mnogo je izgubila od svog prvotnog blagostanja. Teka vremena, osobito rat koji je ve godinama pustoio Francusku, inili su hodoaa sve rjeim. estitim se ljudima nije dalo putovati utoliko vie to su, pored engleskih i francuskih trupa, razbojnici! svakojake opasnosti ugroavali drumove jo vie. ovjek je morao biti u velikoj nevolji ili gol kao crkveni mi pa da se dade na put s kojega esto nije bilo povratka. Nepregledne gomile, kakve je u prolazu gledao stari hospfeij to se smjestio na trima velikim raskrsnicama izmeu Auvergne, Burgundije i Ile-de-Francea, svele su se sada na nekoliko grupica, ve zastraenih onim to su v i djeli na putu, a sa zebnjom su iekivali i opasnosti to ih donosi oblinja planina, zloglasni baskijski razbojnici te nepouzdani vodii koji e odvie povjerljivog putnika vrlo spremno provesti kroz klance samo da ga to temeljitije opljakaju. Mnogi je plemi-razbojnik drao utvrenu kulu na planinskoj strmini. Ona je sluila kao skrovite svim tim lopovima i razbojnicima. Budemo li imali malo sree rekla jeErmengara bit emo u hospiciju same i imat emo sve udobnosti. No kad je mlada ena u pratnji Jossea ula kroz vrata, jako se iznenadila kad je u dvoritu ugledala gomilu konja oko kojih su se ivo bavili dobro odjevene sluge. Bilo je i to~ varnih mazgi, a oko jedne vatre to je u sumraku sluila i za rasvjetu, odmaralo se desetak vojnika i peklo krupni komad mesa. Ukratko, uobiajena uurbanost koja ukazuje da se neki velika nalazi na proputovanju. Vrata hospieija bila su i63

rom otvorena pa se vidjelo kako kanonici premontrinci1) ulaze i izlaze, bez sumnje da poslue vrlo uglednog gosta, a upadao je u oi i veliki kamin u kojemu je ivo plamsala vatra. Izgleda da neemo trpjeti od samoe zaguna Katerina zlovoljno. Hoe li se za nas nai bar jedna elija? Josse i nije dospio da odgovori jer se k mladoj eni ve zaputio neki sveenik. Mir Gospodnji bio s vama, s.estro! ta moemo da uinimo za vas? Da nam date prenoite i veeru odvrati Katerina. Ali nismo sami. Ostali stiu za nama, a sve se b o j i m . . . Starac se tako dobroudno nasmijei da mu se lice prekri sitnim borama. Zar zbog plemia koji nam je upravo stigao? Ne bojte se. Kua je velika i ona vam je otvorena. Hoete li sii? Brat laik pobrinut e se za vae konje. No Katerina ga vie nije sluala. Na pragu konjunice opazila je oficira, vjerojatno vojnikog zapovjednika, koji je jo uvijek bio u oklopu i s prebaenom dalmatinkom s grbom. Iako je ve pao mrak, nije se u tome mogla prevariti: na bogatoj svilenoj tkanini ugledala je predobro poznate grbove vojvode burgundskog. Problijedjela je i glavom joj se bitro stale premetati svakojake pretpostavke. Ta nije valjda tu vojvoda Filip lino. To je zaista mogla biti pratnja nekog velikaa, no ipak je premala za velikog vojvodu Zapada... A opet, ono su Ijiljanovi cvjetovi i sablje Zlatnog runa, osnovanog negda njoj u ast. Njena slabost i ukoeno dranje nisu izbjegli redovniku koji lagano povue konja za uzdu. Zar ste bolesni, * keri? i bert. 64 Red premontrinaca osnovao je 1120. g. sv. Nor-

3 Katerina, knjiga V

Jo uvijek nepomina, oiju uprtih u grb koji ju je uznemirio, Katerina upita. Tko je taj velika... to vam je upravo stigao? Lini izaslanik njegove visosti vojvode Filipa od Burgundije. Izaslanik? A kome je upuen? U koju zemlju? A odakle da ja to znam? Bez sumnje ide vladaru Kastilije ili kralju Aragonije, a moda i kralju Navare. Ali, mora da ste prilino iscrpljeni, keri moja. Doite! Odmor e vam dobro doi. Malo umirena, Katerina se upravo spremala da sjae, kadli u dvorite upadne Ermengarda sa svojim pratiocima. Grofica je izgledala vrlo zlovoljna. Stisnutih usana i sva crvena, obratila se Katerini bijesno sijevajui oima. Ah tako, prijo! Kakva je to igra? Ve satima galopiramo za vama, a nikako da vas sustignemo! Dosadilo mi je da tratim vrijeme, Ermengardo! vrati joj istom mjerom mlaa ena. Previe je ljudi s kojima se na putu zaustavljate radi brbljanja. Pobojala sam se da do veeri nikako neu stii u ovaj sveti dom, pa sam pola naprijed. Ipak mi se i n i . . . zapoe grofica, no rije joj zamre na ustima. I ona je na oficiru zapazila grb. irok osmijeh razvue joj usne nad kojima su se nazirale malje. Izgleda da emo ovdje imati drutvo! I to neke prijatelje, nema sumnje. Katerini nije izgledalo da je to rekla sa zanosom. Ona se hladno osmjehne. Prijatelje? Savjetovala bih vam, draga, da radije izbjegavate velikaa kome pripada taj grb. Zar zaboravljate da ste prognana i da ste u vrlo loim odnosima s vojvodom Filipom? Kojeta! ree Ermengarda potpuno ravnoduno. Sad smo daleko od Brugesa i Dijona. t

g5

 Osim toga, uz monsinjora Filipa nalazi se i nekoliko mojih dobrih prijatelja. Najzad, znate da nikad nisam bila plaljiva. Volim da se otvoreno hvatam ukotac. Zadiui svoju halijnu od grimiznog baruna pod kojim se ukazae vitke noge u vrstim izmama, gospoa de Chateauvillain se uputi prema vratima na kojima je jo uvijek stajao oficir. Gledao je kako mu prilazi ta impozantna dama, ali je bilo oito da mu uope ne. imponira. Ona ga oslovi: Reci mi, prijatelju, tko je tvoj gospodar? Izaslanik monsinjora vojvode Filipa Burgundskog, grofa od Flandrije... Potedi nas od nabrajanja grofovih titAjla, znam ih bolje od tebe, inae neemo biti gotovi do zore. Radije mi reci tko je taj izaslanik. A tko ste vi da me tako ispitujete, g o spoo? Nije bilo vremena da ionako rumeno grofiino lice pocrveni od bijesa. Jedna tanka, ali vrsta ruka ve je makla oficira u stranu, a na vratima se pojavio jo mlad mukarac, obuen u jednostavnq ali ipak elegantno odijelo od jelenje koe, boje uvelog lia. Kratka plava kosa bila mu je dobrano sijeda. U odsjaju vatre vidjelo mu se usko lice s tako tankim usnama da su izgledale kao voskom zalivene. Nad njima se dizao dug i ravan nos. Njegove plave, neznatno izbuljene oi oinu razbjenjelu udovicu ledenim pogledom, no -izraz im se odjednom promijeni: smijeak ozari pravilne crte lica, a dotad bezbojne oi ivnu. Draga moja grofice! Bojao sam se da vas neu zatei i ve s a m . . . Diskretna, ali odluna kretnja stare gospoe presijee mu,.rije, no bilo je prekasno. Katerina je ne samo ula nespretnu reenicu nego vidjela i kretnju. Ona izae iz sjene i prie svojoj prijateljici. A jeste li se bojali, Jeane, da i mene neete zatei ree hladno. 66

Slikar Jean Van Eyck, sobar vojvode Filipa Burgundskog i njegov tajni izaslanik u mnogim prilikama, nije ni pokuao da se pretvara. Lice mu se ozari iskrenom radosti. On isprui ruke i pojuri prema vitkoj silueti. Katerino!... To ste vi! Da ne sanjam? . . . Bio je tako oito sretan da je mlada ena osjetila kako pomalo nestaje njena nepovjerenja. Bili su dobri prijatelji u vrijeme kad je ona vladala istovremeno dvorom u Burgundiji i vojvodinim srcem. Vie je no jednom sluila kao model ovom velikom umjetniku ijem se geniju strastveno divila, a ujedno cijenila njegovo vjerno prijateljstvo. Jean je bio u nju malo i zaljubljen i to nije krio. Usprkos svemu, Katerina osjeti radost, onakvu kakva nas prome kad se, nakon duga vremena, opet sastanemo sa starim prijateljem. On joj je ostao u dobroj uspomeni, a dugi sati poziranja pred njegovim stalkom bili su ispunjeni mirom i njenosti, osim moda onog posljednjeg. Toga je dana, naime, saznala da je sin to ga je rodila vojvodi Filipu, a povjerila Ermengardi de Chateauvillain, obolio. Bila je odluila da ode iz Brugesa i vie se ne vrati, jer odlazio je i Jean Van Eyck, ali u Portugal kamo je iao da za vojvodu isprosi princezu Izabelu. Tako je bujica ivota ponijela Katerinu da je vie nikad ne vrati. Prolo je est godina otkako nije vidjela Van E y c k a . . . Spontano mu prui obje ruke. Zaista sam ja, prijatelju... i jako se veselim to vas opet vidim. A to radite tako daleko od Burgundije? Ako se ne varam, imate sastanak s gospoom Ermengardom. Ona pogleda svoju prijateljicu i opazi da je lagano pocrvenjela. No Van Eycka kao da nije zbunila ta primjedba. Ne moe se to nazvati sastankom. Doznao sam da gospoa Ermengarda ide u Compostelle, a kako me moja misija vodi istim putem, ponadao sam se da emo putovati zajedno. 67

. Da vas vojvoda ne alje svetom Jakovu? ree Katerina s ironijom koja slikaru nije izbjegla. Nemojte! odvrati on smijeei se Dobro znate da su moje misije uvijek tajne i da o njima ne smijem govoriti. Nego, uimo u kuu! Ve je mrkla no i hladno je u ovim planinama. To vee, provedeno pod starinskim svodovima gostinske sobe u kojoj su se stoljeima okupljali poboni hodoasnici sigurno e Katerini ostati u sjeanju kao neto nestvarno a ujedno i nesigurno. Za stolom je sjedila izmeu Ermengarde i Jeana i nije se mnogo uplitala u njihov razgovor. A kako je i mogla? Burgundski poslovi o kojima su raspravljali u tolikoj su joj mjeri bili postali strani da je nimalo nisu zanimali. Iz njene ravnodunosti nije mogao da je trgne ni razgovor o vojvodinom nasljedniku, mladom Charlesu, grofu od Charolaisa, "to ga je prije nekoliko mjeseci rodila vojvotkinja Izabela. Taj je svijet bio za nju zar uvijek mrtav. I mada je nije zanimalo o emu njeno dvoje prijatelja razgovaraju, ona ih je vrlo paljivo promatrala. Kad je maloprije iz dodijeljene joj elije odlazila u gostinsku sobu, naila je na Jossea koji ju je tamo ekao. Trgla se kad je pred njom banuo iz mraka, no on joj dade znak da uti i tiho ree: Plemenita je gospoa ekala na . . . onog velikaa iz Burgundije. Kako ste to doznali? Maloas, uo sam u vrtu njihov razgovor. Doao je radi vas. Nije imao vremena da kae ita vie jer je upravo nailazila Ermengarda sa Gillettom i Margotom, koje su oito bile fascinirane njenim utjecajnim poloajem. Daljnja objanjenja Katerina je odloila za kasnije. Uostalom, Josse se, kao utvara, ve bio izgubio u mraku. No samo je o tome mislila dok su jeli skromnu veeru od slanog graka, mlijeka i jabuka te paljivo promatrala 68

sad smireno lice Van Eycka, sad vesele i zaarene obraze Ermengardine. Odavna je nije vidjela tako veselu i Katerina je u sebi govorila kako Josse moda ima pravo. Ona je oekivala slikara, no kakve veze ima to s njom lino? Katerina nije bila ena koja bi dugo ekala odgovor na tako kakljivo pitanje, zato, ona odlui da prijee u napad im je veera zavrila a Ermengarda se stala protezati i strano zijevati. Najzad, slikar joj je prijatelj, sve dok se ne dokae protivno. A sad e to morati i dokazati! Kad je krupna grofica ve izlazila iz dvorane, a Van Eyck uzeo svijeu da je isprati, Katerina ga zadri. Jeane! Htjela bih s vama razgovarati. Zar ovdje? odgovori on pogledajui uznemireno na grupu brana to su u krugu sjedili na podu, u kutu dvorane, i polako jeli slani grah iz jedne zdjele. Zato ne? Ti ljudi ne znaju na jezik, oni su Baski. Pogledajte im samo divlje oi i smrknuta lica, uope se na nas ne osvru. A onda nastavi sa smijekom zato mislite da e rijei to emo ih izmijeniti bilo koga zanimati? Diplomat je uvijek na oprezu... iz principa! odvrati Van Ey'ck sa smijekom, neobino slinim Katerininu. No imate pravo, moemo da razgovaramo. O emu? Katerina ne odgovori odmah. Lagano se uputi prema ogromnom kaminu u kojemu se vatra ve pomalo gasila, nasloni na njegovu strehu ruku i na nju poloi elo. ekala je da toplina prostruji itavim njenim tijelom. Voljela je vatru zbog njene neobine, dvojake prirode: da, ve prema prilikama, bude ovjeku najbolji prijatelj, ili najljui neprijatelj. Jer ona zagrijava promrzlo tijelo, pee kruh, osvjetljuje put za najdublje pomrine, ali i pustoi i rui, mui i u b i j a . . . Kad god je osjeala da e joj valjati zapodjenuti boj, Katerina je voljela da se nae pored vatre
69

Jean Van Eyck nije prekidao njenu utnju. Kao umjetniku, pogled mu je, uostalom, bio zaokupljen vitkom crnom siluetom to se odraavala na vatrom osvijetljenoj pozadini. Haljina joj se pripijala uz tijelo anatomskom preciznou. Fini profil inio se kao iz zlata izrezan, a duge trepavice pod kojima se krio nevin pogled bacale su na nj uzbudljivu sjenku. Slikar zadrhta i pomisli kako ta ena nikad nije bila ljepa. ivot i patnja oteli su joj svjeinu prve mladosti, ali su je zato profinili. Ljepota joj je postala ulnija, a opet, nekako daleka. Odisala je nebeskom istoom, a istovremeno i neodoljivom putenou. Da je vidi vojvoda pomisli Van Eyck bacio bi joj se pred noge kao r o b . . . ili bi je naprosto ubio." No, nije se usuivao da ispituje svoje vlastite osjeaje. U njegovim zbunjenim mislima samo je jedno bilo jasno: neodoljiva, pomamna elja da jo jednom naslika tu uzbudljivu ljepotu. Otkrio je da mu se njegovo posljednje djelo, dvostruki portret mladog graanina Arnolfinija i njegove supruge, kojim se upravo ponosio, ini sada bezbojnim u poreenju s onim to bi ga mogao naslikati s ovom novom Katerinom kao modelom. Bio je toliko zaokupljen razmiljanjem da ga je glas mlade ene trgao. Jeane ree ona ljupko zato ste doli ovamo? Nije gledala u njega, a ipak je slutila da e se stati izvlaiti. Ne! ivo e ona ne trudite se da laete! Mnogo mi je toga poznato. Znam da vas je Ermengarda oekivala, a i to da se ekanje nekako tie i mene. Hou da znam zato. Ona uspravi glavu, okrene se i upre u nj ispitujui pogled. Umjetnik opet zadre pred njenom neobinom ljepotom. Nije Ermengarda oekivala ba mene, Katerino, nego glasnika iz Burgundije. Sluaj je htio da to budem ba ja.
70

 Sluaj? Mislite li da sam sasvim zaboravila navike vojvode Filipa? Vi ste njegov najpouzdaniji tajni izaslanik... a ne obian glasnik. Kakvu ste poruku donijeli grofici? Nikakvu! Nikakvu? Van Eyck sa veselo nasmije i nastavi. Zaista je tako, lijepa moja prijateljice! Nikakvu joj poruku nisam donio. A imate li da neto saopite mepi? Moda! No neu vam rei. Zato? Jer jo nije doao as. Kako je mlada ena namrtila svoje fine obrve, slikar joj prie i uhvati je za obje ruke. Katerino! Uvijek sam vam bio prijatelj... a strastveno sam elio da budem i vie od toga. Kunem vam se svojom plemikom asti da sam jo i sada na vaoj strani i da vam nizato na svijetu ne bih htio uraditi zlo. Zato da u mene nemate povjerenja? Povjerenja? Sve je to tako neobino, tako zagonetno. Kako s u . . . u Burgundiji doznali da sam se sastala s gospoom Ermengardom? Je li to vojvodin astrolog proitao u zvijezdama? Slikar se nasmije. Vi ni u ta ne vjerujete, a imate i pravo. Tu je vijest pronijela gospoa Ermengara. Njen glasnik... Rije rnu prekine srdit uzvik. Ona! Kako se samo usudila?... A onamo se pravi da mi je prijateljica. Ona to i jest, Katerino, ali samo vaa prijateljica... ne i onoga ije ime nosite. Vidite, ona misli iskreno i uvijek je drala da ste poli krivim putem, da srea ne lei u pravcu kojim ste vi krenuli. A izgleda, priznajte, da joj je usud uvijek davao pravo . . . Ona nema prava da o tom rasuuje. Ima neto to nikada nee razumjeti, to je ljubav koju osjeam za svoga mua. Znam da na dvoru voj71

vode Filipa svakojaka osjeanja Krste ljubavlju, no ponajvie je to pohota. Moja ljubav nije ni izdaleka takva Ja i Arnaud smo jedno bie, jedno jedino i isto tijelo Njegove boli bole i mene, i kad bi me rasjekli na komadie, svaki bi taj komadi opet vikao da ga ljubi Ali, ni Ermengarda ni vojvoda ne mogu da razumiju takav osjeaj. Mislite? Gospoa Ermengarda, moda. U njoj je samo materinstvo i ona vas voli kao vlastitu kerku. Vas mui to slino osjea i za vojvodu Filipa. Nikad ga nije tedjela ni od najeih kritika i govorila mu je istinu i onda kad je ona bila vrlo bolna, no voli ga kao majka, i srce joj krvari na pomisao da je sada prognana, jer joj je sin ustao protiv Filipa. Mislila je da e mu ugoditi ako mu dostavi vijesti o vama. I to je nain da mu dokae kako nije prestala da ga voli A to se njega tie. . . Katerina se srdito uspravi. Diui ponosno svoju plavokosu glavu, ona ga prekine: Po emu zakljuujete da uope elim sluati o njemu? Van Eyck prijee preko te upadice. On skrene pogled u stranu, povue se nekoliko koraka i ree muklo. Va ga je bijes utukao, Katerino i znam da jo od njega krvari. Ne, ne prekidajte me, ne recite vie nita, jer i nema to da vam odgovorim. Zaboravite sve to vas mui i mislite samo na jedno: prijatelj sam vam i to u ostati. Na drugo se ne osvrite. elim vam laku no, lijepa moja Katerino! I prije no to se mlada ena pokrenula da ga zadri, on otvori vrata i iezne

' Glava etvrta RONCEVAUX O napola poruenih bedema Saint-Pie-dePorta stara rimska cesta uspinjala se neprekidno dobrih osam milja, sve do klanca Bentart. Put je bio uzak, teak, klizav, i na njemu su se jo zamjeivali ostaci negdanjih ploica po kojima su se uslijed visinske hladnoe nahvatale sitne naslage leda. Bio je i neravan i strmo se uspinjao sve pustijim krajem, te se inilo kao da se gubi u samom nebu. No Katerina i njeni drugovi, po savjetu poglavara Saint-Jeana, odabrali su ga radije nego onaj to vodi iz Val Carlosa, kako se ne bi morali uputati u borbu. Plemi-pljaka Vivien d'Aigremont nadzirao je cestu sa svojim divljim bandama Baska i Navaraca. Nema sumnje, burgundski vojnici koji su pratili gospou Chteauvillain i oni to su titili Jeana Van Eycka bili su snani i dobro naoruani, te su bez veih opasnosti mogli putnicima osigurati prolaz. Ali ono to se ulo o divljatvu i svireposti Aigremontovih ljudi inilo ih je neprijateljima koje ne valja potcjenjivati, tim vie to su bili daleko brojniji. Vie je, dakle, odgovaralo krenuti gornjim putem. to su se vie uspinjali, hladnoa je pritiskala sve ljue. S kosa Pirineja neprestano je puhao otar vjetar nanosei i razgonei izmjenino duge
73

pramenove ledene magle od koje se ponekad nisu vidjeli ni najblie hridine. Otkako su krenuli, nitko nije progovorio. Valjalo je paziti kud stavlja nogu i voditi konje za uzdu, jer se lako moglo propasti u bezdan. Duga mualjiva kolona razvukla se planinama u mutnom sivom svjetlu i liila na povorku aveti. Od pretjerane vlage izgubilo je sjaj ak i oruje. Katerina je ula kako za njom gunajui klipe Ermengarda koju su podupirale Gilletta e Vauchelles i Margot la Deroule. Prokleto vrijeme i prokleti kraj! Zar nismo, kao i car Karlo Veliki, mogli krenuti donjim putem? Ova mi se kozja staza ini opasnijom od samih razbojnika. U mojim godinama pentrati se kao stara krava po ovim vrletima! Ima li to smisla? Mlada ena nije mogla a da se ne nasmije. Okreui se upola, ona vikne: Hajte, Ermengaro, ne gunajte! Tako ste vi htjeli! Ona ni rijei nije bila rekla staroj gospoi o razgovoru s Van Eyckom. A i zato? Ermengarda ne bi shvatila da njen postupak Katerina dri izdajstvom. Onako dobronamjerna, mislila je da postupa najbolje i na Katerinino najvee dobro. Uz to, slikar i njegova solidna oruana, pratnja dobro su doli njihovoj maloj druini u ovim nesigurnim krajevima. Najzad, ma kakva da je ta tajanstvena poruka to e joj je Van Eyck saopiti kad za to doe vrijeme", Katerina je znala da ona niukoliko.nee na nju utjecati bude li smjerala da je odvrati od njena cilja. Pa ipak, preuivanja i izvjesna Van Eyckova tajnovitost prema njoj ljutili su je i draili njezinu radoznalost. emu taj gotovo slubeni put, podaniki rang, oruana pratnja, ako se radi o obinoj poruci? No Katerina je dobro poznavala Jeana i znala da on nee prije vremena progovoriti. Najbolje e biti da e k a . . . A to to Ve od jutra hoda utke, muena tugom od koje nikako da se razgali, i paljivo 74

promatra omamljujui pejza i ponore koji se na trenutke nazru meu bijelim vrhuncima, to nije zbog njega, nego>zato to misli na Gauthiera... Iezao je ba u ovako jezivo velianstvenoj sredini, dostojnoj toga diva kojega je drala neunitivim. A kakav se ovjek od krvi i mesa mogao upustiti u borbu s gorostasima od kamena i leda? Katerina nije ni slutila da postoji ovakav kraj. Odjednom je shvatila da se sve dosada nadala nemoguem, to jest da je njen vjerni sluga izaao kao pobjednik, da se nekim udom spasio i da e ga bilo gdje sresti... Ali, dok se muno uspinjala putem vukui za sobom konja, Katerina nije mislila na svoje jade. Ponekad bi joj se uinilo kako je iz magle iskrsla vrsta i snana pojava druga koji je uza nju bio u najteim trenucima ivota, kako joj se povjerljivo smijei, kako vidi njegove sive oi u kojima se ogledao slijepi bijes drevnih sjevernjakih bogova i nevinost jednog djeteta. Tada bi Katerina osjetila kako je u grlu gui i morala naas zatvoriti oi koje su joj se kupale u suzama. A onda bi sjena dobroga duha iezla i povukla se u dno Katerinina srca pridruujui se naprasitom i tunom liku Arnaudovom. Tuga je u jednom trenutku porasla tako golema da bi mlaa ena najradije bila legla na zaleeno kamenje puta i saekala s m r t . . . Jedino zahvaljujui ponosu i snanoj volji, uspjela se odrati na nogama i nastaviti hod, a da nitko od njenih drugova nije ni slutio kakva se drama odvija u njenoj dui., Kad su prispjeli u klanac Bentarte, poela se sputati no. Zamasi vjetra postali su tako siloviti da su morali hodati pognuti. Nisu se vie uspinjali, no trebalo je sada pjeaiti du grebena i itava niza izrezuckaiiih vrhunaca... Nebo je bilo tako nisko te se Katarini inilo da ga moe dohvatiti rukom. Netko pozadi nje ree: Kad je dan vedar, odavde se moe vidjeti more a i granice triju kraljevstava: Francuske, Kas tili je { Aragona.
75

Ali to nije zanimalo mladu enu ve srvanu od umora. Na tom pustom mjestu vidjele su se stotine malih krieva od neistesana drveta to su ih ranije poboli hodoasnici i Katerina ih je promatrala s uasom. inilo joj se da prelazi grobljem. Od umora joj se maglilo pred oima. Boljele su je noge i itavo joj se tijelo treslo od hladnoe. Mora da je ogromna bila nada kako e opet vidjeti Arnauda kad je mogla izdrati takve patnje. Ostatak puta, do neto nieg klanca Ibanete, zatim do sklonita Roncevaux bio je za nju prava kalvarija koju je no inila jo teom. Kad su najzad stigli nadomak uvenom samostanu to su ga nekoliko stoljea ranije sagradili biskup Sanche de la Rose i kralj Alphonse le Batailleur, hladna se mjeseina prosula po vrlo niskim krovovima i debelim, potpornjima ojaanim zidovima jednog skupa kua koje su se smjestile u podnoju klanca Ibanete. Nad njima se dizala etvrtasta kula, a pod jednim svodom cesta je prolazila kroz stari samostan. Inje je poput praine sve prekrivalo i davalo svemu neku nestvarnu ljepotu, ali je Katerina, na izmaku snage, bila prema svemu ravnoduna. Vidjela je samo jedno: pod svodom su ljudske ruke mahale fenjerima, a ovi su znaili ivot, toplinu... Stiui zube, ona se krajnjim naporom dovue do hospicija, a onda pade na kamen binjekta, nesposobna a uini i korak dalje. Van Eyck i Josse Rallar, videi najzad da je potpuno iscrpljena, morali su je gotovo onesvijetenu unijeti na rukama. A i gospou Ermengardu, ije se gunanje ve odavna nije vie ulo, morali su kao vreu skidati s njena konja.

Sjedei na kamenu ogromnog ognjita u dvorani za hodoasnike, nogu umotanih u kozji kouh, sa zdjelom tople juhe u rukama, Katerina je malo-pomalo dolazila k sebi i poela se zanimati za okolnu vrevu. Pod niskim aavim svodovima
75

okupila se svakojaka eljad: hodoasnici na povratku iz Galicije, u mantijama opivenim simbolikim koljkama, s izrazom ponosa u oima zbog obavljenog zavjeta, mazgari to ih je no i opasnost- od vukova i medvjeda natjerala da potrae sklonite, navarski seljaci u crnim, esto poderanim tunikama, s obuom od dlakave koe kroz koju su im virili noni palci, na brzinu unovaeni vojnici s ulupljenim oklopima. A meu tom, od umora zanijemljelom gomilom neujno su promicale crne mantije redovnika hospitalaca, obiljeene u visini srca crvenim kriem kojemu je vrh svinut poput ezla, a kraci izdueni u sabljice, kao simbol njihova vjerskog i ujedno vojnikog poloaja. Jer preesto su jo oci augustinci bili prisiljeni isukati sablju kako bi od branskih razbojnika oslobodili njihove rtve. Svakome su dijelili kruh i juhu ne pravei razliku izmeu elegantnog poslanika velikog vojvode Zapada i najbjednijeg Navarca. Katerina pomisli kako im lica izgledaju kao isklesana iz okolnog planinskog granita te nimalo ne lie na okrugle, dobro uhranjene obraze redovnika ravniax a . . . Sjedei pored nje, leima oslonjena o stup kamina, Ermengarda je hrkala. Drugi, satrti od umora, jeli su ili ve pozaspali na podu. Daleko u planini ulo se kako urliu v u k o v i . . . . Odjednom, vrata se otvore i hladan vjetar provali u odaju. Dva redovnika s velikim crnim eirima nabijenim preko kapuljaa uu s nosilima na kojima je, umotana u pokriva, leala neka ljudska spodoba. Vrata se za njima zalupe. Nekoliko se glava podigne a odmah zatim i spusti. Bolesnik, ranjenik, pa i mrtvac bijahu sasvim obina stvar u onim krajevima koji ne znaju za milost. Redovnici prokre sebi put do ognjita. Zalutao je! ree jedan od njih prioru koji im je doao u susret. Nali smo ga kod Rolandova usjeka. Je li mrtav?
77

 Ne, ali je vrlo slab. Zaista u jadnom stanju. Mora da je nabasao na razbojnike koji su ga zlostavljali i opljakali. Bogu hvala, nisu mu oduzeli ivot. Rekavi to, oni poloe nosila pred kamin. Kako bi im dala mjesta. Katerina se stisne uz Ermengardu i nesvjesno pogleda ranjenika s kojega su kalueri skinuli pokrivae. Odjednom se trgne, naglo ustane i nadnese se nad onesvijetenog ovjeka. Zagledala se u njegovo mravo lice a onda rukom prela preko svojih oiju vjerujui da je umor izazvao iluziju. Ali sumnje nije moglo biti. Fortunat! apne ona i neto je stisne u grlu. O, moj Boe! Neto jae od umora privue je k nosilima i doljaku, toj prvoj iskri nade to odavna sja u njenoj noi. Taj je ovjek znao gdje se nalazi Arnaud... a eto, moe umrijeti a da joj to i ne kae. Jedan od redovnika pogleda je sa zanimanjem. Vi poznajete toga ovjeka, sestro? Da! O, Gospode! Jo ne mogu da vjerujem svojim oima. Bio je titonoa moga mua . . . a sad ga nalazim ovdje, sama, bolesna.,. to je s njegovim gospodarom? Morat ete malo priekati s ispitivanjem. Najprije emo ga okrijepiti piem da doe k sebi, a kad se ugrije, dat emo mu jesti. Dopustite da to obavimo. Katerina se nerado odmakne i vrati na svoje mjesto pored ognjita. Jean Van Eyck, koji je pratio prizor, prie i uzme je za ruke. Bila je kao sleena . . . Slikar osjeti da ona dre. Je li vam hladno? Ona dade znak da nije. Uostalom, njene zaagrene oi i lice rumeno od uzbuenja nisu lagali. ivci su joj bili napeti i nije mogla da odvoji pogled od mravog nepominog tijela koje su kalueri snano trljali dok je prior prinosio k njegovim pomodrelim usnama jednu boicu. 78

 Neka poure, za Boga! molila je Katerina u sebi. Zar ne vide koliko se muim. Uurbanost oko Fortunata poela je djelovati. Krv malo prostruji njegovim pepeljastim obrazima, usne mu se stanu micati, on otvori oi i zagleda se potpuno pri svijesti u one to su ga njegovali. Prior mu se nasmijei: Osjeate li se bolje? O, da! Mora da su me donijeli izdaleka? Poprilino! Drim da su vas napali razbojnici pa zatim ostavili mislei da ste mrtvi. Fortunatovo lice krivilo se od boli, jo vie kad se pokuao uspraviti. One su me ivotinje mlatile bez milosti. Mislio sam da e mi sve kosti popucati... Oh, sav sam izubijan. Brzo e to proi. Dat emo vam krepku juhu i utiati vam boli ljekovitom masti. Dok se prior pridizao, nekako je pogledao u Katerinu. Shvativi to kao neki znak, nesposobna da se i dalje obuzdava, ona prie. Prior se opet nagne nad Fortunata. Sine moj, ima ovdje netko tko bi jako elio s vama razgovarati. A tko to? Gaskonac okrene glavu i lagano je uspravi. Odjednom prepozna Katerinu, naglo se nalakti a mravo mu se lice zacrveni. To ste vi? Nije mogue! Mlada se ena baci na koljena pred nosila. Fortunate! Zivi ste, Bogu hvala, ali gdje je gospodin Arnaud? Instinktivno i nekako preklinjui uhvati konj uara za miicu, ali on je grubo odgurne, a mravo mu i bradato lice ozari neko demonsko veselja. Zar vas to toliko zanima? A zato? Kako? A l i . . . to vas se tie gospodin Arnaud? Izdali ste ga i napustili. to traite ovdje? Zar vas se va novi suprug, onaj plavokosi ljepotan, ve za79

sitio, pa se sada potucate/drumovima u potrazi za .. avanturama? Ako je tako, dobro vam i stoji! Katerina je sa zaprepatenjem i nevjericom promatrala mrnjom izoblieno Gaskonevo lice, dok se nad njenom glavom prolomio dvostruki uzvik negodovanja. Prior i Jean Van Eyck prosvjedovali su jednako indignirani. Sine moj, vi se zaboravljate! Kakvi su to izrazi? povie prvi. Taj je ovjek poludio! . ree drugi. Progutat e on te svoje drskosti! Naglo ustavi, Katerina zaustavi Jeana koji je ve bio izvukao ma i blago odgurne priora. Pustite! ree odluno. Ovo se tie. jedino mene. Ne upliite se! No Portunat se podrugljivo zagledao u slikara, sasvim blijedog od srdbe. Jo jedan vitez na dunosti, vidim!' Je li to va novi ljubavnik, gospo Katerina? Dosta je drskosti! ree ona osorno. Molim vas, oe, a i vas, gospodine Van Eyck, da se naas udaljite. Ponavljam, ova' se stvar tie samo mene. Sve je u njoj kip jelo, ali se-obuzdavala silnim naporom volje. Oko nje su se ve okupljali oni hodoasnici koji su vjerojatno razumijevali francuski, no prior ih je ve nekako rasturio. Ona se vrati k nosilima, uspravi se i mirno skrsti ruke. Zar me vi mrzite, Fortunate? Nije li to novost? Mislite? ree on sa zlobom u oima. Za mene to nije novost. Mrzim vas ve mjesecima, I to od onog prokletog dana kad ste dopustili da va, navodno ljubljeni, mu ode s onim fratrom. Postupila sam kako je naredio. Tako je on sam htio. Da ste ga ljubili,, silom biste ga bili zadrali. Da je u vama bilo ljubavi, bili biste ga poveli na neko osamljeno mjesto pa ga lijeili i umrli od njegove bolesti...
80

 Iako vam ne priznajem pravo da sudite 0 mojim postupcima, Bog mi je svjedok da bih upravo to s najveim veseljem bila uinila, samo da sam mogla raditi po svojoj volji. No imala sam dijete, i njegov otac je zahtijevao da ga uvam. Moda. No onda niste imali ta da traite na dvoru. Zar ste iz posluha svome muu poli da traite utjehu u naruju plemenitog Brezea pa ga naveli da slomi srce gospi Izabeli... i gospodinu Arnaudu, te se najzad za njega i udali? To nije tano! Ja sam jo uvijek gospoa Montsalvy i ne dozvoljavam da itko u to sumnja. Gospodin Breze je svoje elje jednostavno proglasio stvarnou. Imate li jo to da mi predbacite? I ne primjeujui to, dva su protivnika podizala glas i njihov se razgovor pretvarao u uljivu svau. Videi kako se glave okreu prema Katerini, prior se htjede umijeati: Moda biste vie voljeli, keri, dovriti tu raspravu u miru. Naredit u da vas i toga ovjeka uvedu u poslovnicu . . . No ona to ponosno odbije. Nije potrebno, oe. Ono to imam rei moe da uje i itav svijet, jer nemam to da sebi predbacim. Dakle, Fortunate, ja sluam. ta jo imate da kaete? Prigueno i s neizrecivim prizvukom nagomilane mrnje Arnaudov titonoa vikne: to sve nije prepatio zbog vas! Znate li kakvu je kalvariju proao od trenutka kada ste ga odbacili? Nizali su se dani bez nade, noi bez sna 1 uasno saznanje da je ivi mrtvac. Ja to znam jer sam ga volio. Posjeivao sam ga svakog tjedna. Bio je to divan gospodar, najvredniji i najestitiji od svih vitezova. Tko tvrdi da nije? Mislite li da mi vi otkrivate vrline ovjeka kojega ljubim? Kojega ljubite? podsmjehne se Fortunat. Priajte vi to drugom. Ja sam ga volio
>8 Katerina, knjiga V

81

s odanou, potovanjem, onim to je u meni najbolje. Zar ga ja ne volim? A zato sam ovdje? Zar niste shvatili da ga traim? Vi ga traite? Fortunat se odjednom prekine. On zlorado pogleda Katerinu, a onda prasne u divlji, uvredljiv smijeh koji, vie od pogrda, otkri mladoj eni koliko je zapravo Gaskonac mrzi. E pa, traite, lijepa gospo! No on je za vas izgubljen... zauvijek izgubljen! Razumijete li? Izgubljen!... Tu je rije izgovorio viui kao da se bojao da Katerina nee osjetiti njeno porazno znaenje. A bilo je nepotrebno, jer ona je shvatila, ak je i zateturala od tog strahovitog udarca. Ipak je imala jo dovoljno snage da odgurne Jeanovu ruku kad je pokuao da je pridri. Mrtav je! ree bezbojnim glasom. Fortunat opet prasne u smijeh. Mrtav? ta vam pada naum? Naprotiv, zdrav je, sretan to vas se oslobodio . . . Zdrav? Moj Boe, sveti Jakov je uinio udo! Sad je i ona viknula tu rije ali tako zaneseno da se Gaskonac pourio da zgazi njeno oduevljenje. On nepristojno slegne ramenima, te prior namrti obrve. Nikakvo se udo nije dogodilo, pa ako i potujem svetog Jakova, moram priznati da nije usliio molitve gospodina Arnauda. A i zato bi, uostalom? Gospodin Arnaud nije bio gubav. N i j e . . . bio gubav? promuca Katerina. Ali... Ta vi ste se prevarili, uostalom kao i svi d r u g i . . . To vam nitko ne moe predbaciti. Kad smo otili iz Compostella, gospodin Arnaud je jo uvijek vjerovao da je gubav. Bio je strano razoaran, utuen... Htio je da umre, ali ne uzalud. Mauri jo uvijek dre kraljevstvo Granade i kastilski vitezovi neprestano se s njima bore", 82

rekao mi je. Poi u onamo. Kad mi je Bog ve uskratio zdravlje, bar e mi udijeliti milost da umrem borei se protiv nevjernika." Zatim smo krenuli na jug, preli preko planina, neplodnih pustih krajeva i najzad stigli u grad T o l e d o . . . I tamo je dolo do obrata. Naas je zastao, kao da to vjernije eli doarati jednu posebno dragu uspomenu. Njegov zanosni osmijeh pojaao je do krajnosti grozniavi Katerinin strah. Do kakva obrata? upita ona hladno. Hajde govori! Zuri vam se da doznate, eh? A vjerujte, ne bi trebalo da pourujete. U stvari... i meni se uri, a l i . . . da vas vidim slomljenu. Dakle ujte! U onom smo gradu, na jednoj uzvisici, sreli izaslanika granadskog kralja koji se po obavljenoj misiji kod kastilskog kralja Jeana vraao u svoju zemlju. O, Boe! Mu mi je pao u ruke onim nevjernicima, a ti se jo veseli! Pasti nekome u ruke moe se na razne naine primijeti Fortunat lukavo. Ono to se dogodilo gospodinu Arnaudu ne moe se nazvati neprijatnou. Gaskonac naglo sjedne pa upirui u Katerinu svoj plameni pogled, ree likujui: Izaslanik je bila ena, gospo Katerino, jedna princeza, vlastita sestra granadskog kralja . . . a ljepa je od dana. Nikad moje oi nisu vidjele zanosnijeg bia. Ni one gospodina Arnauda, uostalom. Kako to misli? Izjasni se! zapovjedi Katerina i neto je stisne u grlu. Ne razumijete? Zato bi gospodin Arnaud bio odbio ljubav prekrasne princeze kad ga je vlastita ena napustila i otila s drugim? Bio je slobodan, mislim, tim vie to se u njemu divljenje stopilo sa zahvalnosti. Zahvalnosti?
83

 Princezinom su lijeniku bila dovoljna tri dana da izlijei gospodina Arnauda. Nije bolovao od gube, ve sam vam to reka.o, nego od neke druge, lako izljeive bolesti iji sam neobian naziv zaboravio. Istina, bila je slina toj stranoj poasti... no sada je gospodin Arnaud zdrav i sretan, a . . . vi ste ga zauvijek izgubili. Zavlada uasna, duboka utnja, kao da su svi ti, veinom nepoznati ljudi nastojali uti udaranje Katerinina srca. Ona se nije ni pomakla, nijedna -rije nije prela preko njenih usta. Oslukivala je i ona kako joj se bol i ljubomora lagano i kriom uvlae u duu. Imala je utisak da je u nekom stravinom snu iz kojega nikako da se probudi. U njenu duhu iskrsla je nepodnosiva slika: Arnaud u naruju druge ene. Dolazilo joj je da odjednom zavie ne bi li ublaila otrovni ujed ljubomore. Kao i zdrava ivotinja kad otkrije da je bolesna, bila je nemona pred tom iznenadnom patnjom. Dolazila je u iskuenje da zatvori oi, no svladala e iz ponosa. ibajui Gaskonca bijesnim pogledom, ona promrmlja: Lae! Kako moe misliti da u ti povjerovati? Moj je mu kranin, uz to i vitez. Nikada se ne bi odrekao svoje vjere, domovine, kralja radi jedne inovjerke. A glupo je to te uope sluam, podli lae! Stiskala je ake pod naborima svoje haljine i s mukom se obuzdavala. Umalo nije izudarala to odvratno, podrugljivo lice. A Fontunata kao da se nimalo nije doimala, njena srdba, izgledalo je da ga ak veseli. Ja "laem? Usuujete se rei da laem? . . . Upirui u Katerinu svoje sitne crne oi, Gaskonac polako isprui ruku i sveano izjavi: Kunem se spasenjem svoje besmrtne due da u ovom trenutku gospodin Arnaud upoznaje ljubav i radost na granaskom dvoru! Kunem se d a . . . Dosta! prekine ga iznenada Ermengardin strogi glas za leima- Katerine. Bog ne voli prisege koje vrijeaju, Ispljuvao si svoj otrov, 84

mladiu, i to je dovoljno... No reci mi jo ovo: Kako to da si ti, vjerni sluga, ovdje? Zato riskira ivot potucajui se opasnim drumovima, kad bi i ti mogao upoznati sreu uz kakvu lijepu Maurku? Zar tvoja princeza nema dosta lijepe pratilice da te zadri? Zato nisi ostao uza svoga gospodara da s njim dijeli radost? Golema figura rasrene udovice i njen zapovjedniki glas upale u konjuarevim oima iskru straha. Ta ona je liila na hridinu... Gaskonac se nekako skvri i obori glavu. Tako je htio gospodin Arnaud. Znajui koliko mu majka trpi, poslao me da joj saopim radosnu vijest o njegovu ozdravljenju i poruim . . . Da je njezin sin, kraljevski kapetan, kranin, zaboravio svoje dunosti zbog lijepih oiju jedne hurije? Ugodna vijest za gospou plemenita roda! Ako je gospoa Montsalvy takva kakvom je zamiljam, bit e to dovoljno da je ubije. Gospoa Izabela je umrla ree Katerina sumorno. Vie je nita ne moe povrijediti. A zavrila je i tvoja misija, Fortunate. Moe krenuti u Francusku, ili se vratiti svome gospodaru. Na mravom Gaskonevu licu mogla se proitati golema znatielja. A to ete vi uraditi, gospo Katerino? Valjda vam nee pasti na pamet da traite natrag svoga m u a . . . Do njega ne biste ni stigli... Ondje su kranke ropkinje i rade pod biem, ili ih pak bacaju vojnicima za zabavu... ukoliko ih odmah ne ubiju uz strahovita muenja! Za vas bi, vjerujte, najbolje bilo da se povuete u kakav dobar samostan i . . . Njegove rijei prekine uasno grgotanje. Lijepa i snana ruka Ermengardina pograbila ga je za grlo i prekinula mu dah. Ve sam ti rekla da uuti! proguna udovica. A ja nikad ne ponavljam dvaput istu stvar. 85

No kao da je se sve to vie ne tie, Katerina se nije udostojUa da odgovori. Okrenula se, prela nesigurnim pogledom preko svih onih bojaljivih lica koja su je gledala, a onda se zaputila k vratima ne marei to se crni skutovi njene haljine povlae po rasutoj slami na podu. Jean Van Eyck htjede poi za njom. On zovne: Katerino! Kamo ete? Ona se okrene i lagano osmjehne. - Potrebno mi je da naas ostanem sama, prijatelju... Mislim da ete to shvatiti. Idem malo u kapelicu. Pustite me. Ona izae iz dvorane, prijee dvorite i trijem pa zae pod svod koji je presijecao cestu. Htjela je svratiti u malu kapelu posveenu svetom Jakovu, to se dizala na drugoj strani. Maloas, prije veere, pokazali su joj veliku samostansku crkvu, no ona je ustanovila da ima odvie zlata i dragog kamenja na kipovima Bogorodice, premnogo neobinih predmeta u njihovu podnoju, tako da je to privuklo i panju kralja Sanchea Snanog. Traila je miran kutak gdje bi se mogla nai sa samom sobom i Bogom. Ta kapela uz nisku grobnicu, u koju su pokapali hodoasnike umrle na putu, uinila joj se prikladnim mjestom. Osim jednog kipa svecu zatitniku putnika, pred kojim je gorjela uljanica, bio je tu jo samo kameni oltar i poploani pod. Zaokupljena drukijim jadima, Katerina nije osjetila vlagu i hladnou. Odjednom je imala utisak da je mrtva. Budui da ju je Arnaud prevario, njeno srce nije imalo razloga da kuca. Nepoznatoj eni za volju, ovjek kojega je ljubila raskinuo je odjednom sve veze to su ih spajale. A Katerina se nala bez" jednog dijela svoga bia, onoga boljeg, neophodnog, sama u beskrajnoj pustoi. Ostala je praznih ruku, prazna srca, i ivot joj je bio opustoen. Svom teinom ona e baci na koljena na hladni kamen, prekrije lice svojim drhtavim rukama ipromuca; 86

 Zato? . . . Zato? Dugo je tako ostala satrvena, bez misli, nesposobna da se moli, ne osjeajui ak ni studen koja joj je zahvatila tijelo. Nije plakala. U toj crnoj i ledenoj kapeli bila je kao u grobu i vie nije htjela iz njega izai. Nesposobna ak i da razmilja, preturala je u svojoj glavi neprestano jednu istu munu misao: on" ju je zaboravio zbog jedne d r u g e . . . Nakon zakletve da e je ljubiti do posljednjeg daha, otvorio je svoje naruje neprijateljici svoga naroda, svoga Boga . . . i vjerojatno joj sada ape njene rijei od kojih Katerina zadrhta. Hoe li ikad iz svoje due moi otjerati tu misao, tu sliku? Kako da od tuge ne svisne? Bila je toliko ojaena da je. jedva osjetila kako su je dvije snane ruke prisilile da se pridigne, a zatim joj prebacile ogrta preko uzdrhtalih ramena: Doite, Katerino ree odluan glas Jean Van Eycka. Ne zadravajte se vie. Tu moete nai smrt. S m r t ? . . . Air, Jeane, ja i jesam mrtva. Mene su ubili. Ne govorite gluposti! Hajdemo! On je prisili da. izae, no kad je stigla pod stari svod osvijetljen bakljom zabijenom u zid, ona mu se istrgne iz ruku kojima ju je pridravao i nasloni se na zid. Od propuha u tom uskom prolazu zavijorile su joj kose, no od njega je malo i ivnula. Ostavite me, Jeane, moram malo odahnuti. Odahnite, ali me sasluajte! Slutim koliko trpite, Katerino, no zabranjujem vam da govorite kako ste umrli, kako je s vaim ivotom gotovo. Ne zaboravljaju svi mukarci tako lako. Ima ih koji znaju ljubiti jae nego to moete i zamisliti. Ako me je Arnau mogao zaboraviti, tko bi drugi mogao ostati vjeran? 87

Slikar bez rijei razvee svoj haljetak. izvue iz njedara savijenu zapeaenu pergamenu i prui je mladoj eni. Uzmite ga! itajte... Ovo je, mislim, trenutak da obavim svoju misiju. itajte! Baklja daje dovoljno svjetla . . . Hajde itajte! Morate! A i potrebno vam je. On turi pergamenu meu promrzle prste mlade ene. Naas ju je okretala i premetala. Na njemu je bio peat od crnog voska s utisnutim Ijiljanovim cvijetom. Otvorite ga! apne Jean. Ona gotovo nesvjesno poslua, nanese se da odgoneta onih nekoliko rijei zaista kratke poruke i poput djeteta stade da srie: Od tuge za tobom nemam mira ni poinka. Vrati se, ljubavi moja draga, a za oprost u moliti ja!... FILIP. Katerina podigne glavu i uhvati bojaljivi slikarov pogled. Tihim, ali uvjerljivim glasom on proapta: Onaj nije zaboravio, Katerino . . . Napustili ste ga, izvrgli ruglu, izvrijeali, a on misli samo na to kako vas ljubi. Kad se zna kolik je njegov ponos, lako je shvatiti svu teinu ovoga pisma, zar ne? Vratite se sa mnom Katerino, ja u vas odvesti k njemu. Njegova je ljubav tako snana da ete zaboraviti sve svoje boli. Opet ete biti kraljica... a i vie. Doite! Pokua da je povue, no ona se odupre. Samo lagano odmahne glavom: Ne, Jeane! Bit u kraljica, kaete, jo i vie. Zar zaboravljate na vojvotkinju? Monsinjor ljubi samo vas. Kad mu je rodila sina, svoju je dunost ispunila. Drugo od nje i ne trai. A moj ponos trai vie. Ma kako kriv bio gospodin Arnaud, jo uvijek nosim njegovo ime i ne mogu to ime kao sunja odvui na dvor neprijatelja. Ve dugo ste daleko od politikih dogaaja. Sve e se urediti, Katerino. Uskoro e krali
88

Karlo VII i vojvoda Filip sklopiti mir, u to nitko ne sumnja. Moda! Ali ja imam sina. Moram ga odgajati kako to dolikuje njegovu poloaju. Nee on doekati da mu majka postane prilenicom vojvode Filipa. Potedjet u ga te sramote. Jo ste pod dojmom zadobivenog udarca. Poite da se naspavate, Katerino. Kad sutra svane, misli e vam biti jasnije i shvatit ete da iz dunosti prema sebi morate prihvatiti blistavi ivot koji ste odbacili. Imat ete vlastite posjede, kneevstvo. Sin e vam postati moniji nego to ste mogli i sanjati... Posluajte me! Vjerujte mi! Vojvoda vas ljubi vie nego ikada . . . Mlada ena prinese svoje dvije ruke uima pa e bolno odmahujui glavom: utite, Jeane! Veeras neu vie nita da ujem. Sad u se vratiti... malo spavati, ako mi to uspije. Oprostite m i . . . Vi ne moete razumjeti. Odbijajui ponovo pruenu ruku, ona se vrati u veliku dvoranu koja je bila napola u mraku. Jedino je ugljevlje gotovo ve ugasle vatre osvjetljavalo opruena tijela putnika koji su pozaspali ondje gdje ih je san obrvao. Katerina je ugledala Jossea kako sklupan poput make spava pored kamina... Jedino je Ermengarda jo bila budna i sjedila malo podalje . . . Ustala je kad je opazila Katerinu, no mlada ena dade joj znak da se ne mie. Nije htjela da se mijea sa svim tim ljudima. Vie nego ikada osjeala je neodoljivu potrebu da bude sama. Ne zato da misli na pismo to ga je maloas jednostavno bacila, ni da se tui na svoj udes. Sada je htjela da razmilja, da pokua sagledati... Filipov poziv bar ju je vratio na noge. U ovaj sat, samostan mora da je p u s t . . . Usprkos debelim zidovima, nejasno su se uli glasovi hospitalaca koji su pjevali u kapeli. Uvijajui se u ogrta, Katerina gurne niska vrata, zaputi se nadsvoenim trijemom koji je bio vrsto poduprt kako bi odo89

lio nagomilanom snijegu. Na slaboj mjeseini isticale su se otre tamne linije samostana na blijedoj pozadini zimom opustoenog vrta. Ona polako stade hodati, i sama utljiva sjena meu zastraujuim sjenama arkada. Kretanje je pomoglo. inilo joj se da pomalo opet zadobija vlast nad sobom, otkako je maloprijanja ljuta bol postepeno poela prelaziti u srdbu. Nakon etvrt sata Katerina osjeti bijesnu, neodoljivu elju za osvetom. Fortunat je mislio da e je dotui priajui kako joj mu izgara od ljubavi pred nogama druge, da e je zaplaiti doaravajui joj sudbinu kranki u maurskoj zemlji. Ali on je ne poznaje. On ne zna, jadnik da je Katerina na sve spremna kad je odluila postii cilj, da e se izloiti najveim opasnostima, ubijati ako zatreba, -ak se i prodati ako drukije ne bude ilo. Ne, ona nee prepustiti mua toj eni. Preskupo je platila pravo da ga trai natrag. to mogu da znae na vagi sudbine osmijesi i poljupci te nevjernice u poreenju s tekim teretom njenih suza i boli? A prevario se i Arnaud ako je mislio da e je se zauvijek osloboditi. Znao je, dakako, za njenu udaju, no zar je to bio razlog da je ostavi u groznom uvjerenju kako on boluje od gube? Mislio je samo na svoju majku, zaboravio ak da ima sina pa je, odbacivi sve obaveze, pohrlio u zagrljaj prvoj koja je naila... Pa ako i budem poput ropkinja morala raditi pod biem i trpjeti muenja promrsi Katerina kroz zube ipak u poi onamo i nai u ga. Rei u mu da osim njega nemam drugog gospodara i da sam jo uvijek njegova ena. I vidjet emo tko e pobijediti, ja ili ona crnkinja. to se vie raspaljivala u mislima, sve je bre hodala. Uskoro je stala grabiti samostanom kao da se itava dana i nije penjala planinom. Za njom je vijorila mantija kao crna zastava. Poi u onamo, u Granadu! vikne. Htjela bih znati tko me u tome moe sprijeiti!
90

 Tiho! gospo Katerina javi se neki glas za jednim stupom. Ako elite otii, ne morate to udarati na sva z v o n a . . . i treba pouriti. Preda nju iskrsne duga mrava prilika Jossea Rallara dajui joj znak da uti. Pod pazuhom je nosio nekakav zaveljaj i s vremena na vrijeme pogledavao za sobom. Katerina ga je promatrala sa uenjem. Mislila sam da spavate! ree. I drugi su to mislili: gospoa Ermengarda i va prijatelj slikar. Na mene nisu obraali panju, pa sam uo svaku njihovu rije, iako su razgovarali tiho. A ta su rekli? Da e vas, im u samostanu sve utone u san, a i vi pristanete da malo prilegnete, pokupiti i vratiti vas u Burgundiju. Sto? proapta Katerina preneraeno. . Oni hoe da me otmu? Zar silom? Pa to je udovino! Ne ree Josse smijeei se onako udno, sa stisnutim usnama. Kad se bolje razmisli, to je prijateljski gest. Najprije sam pomislio da imaju rave -namjere... da e vas moda i ubiti, te umalo nisam prekinuo s prislukivanjem. No radilo se o neem drugom. Ta otmica trebalo bi da vas spasi od vas same. Dobro vas poznaju i boje se da ne odete pravo u Granadu, gdje vas, po njihovu miljenju, oekuje uasna smrt. Neka onda radije pou sa mnom hladno odgovori Katerina opasnost e biti manja. ak bi i maurski vladar morao dobro razmisliti prije nego bi dao pogubiti jednog izaslanika Burgundije... Koji, meutim, nema to da tamo trai. Ne vjerujem da bi se va prijatelj na to usudio bez pristanka svoga gospodara. Ne, gospo Katerino. Ako ne elite da se vratite u Dijon, ako hoete da im- umaknete, morate bjeati... i to smjesta.
91

Katerina se naas zagleda u nepravilno lice svoga obinog sluge i nekakvo joj se podozrenje uvue u duu. Nije mogla da povjeruje u tu priu. Predugo je poznavala Ermengardu i Jeana a da bi mogla pretpostaviti kako su zaista kadri nanijeti joj neko zlo. A taj je mladi ipak samo skitnica, i ne ba preporuljiva. O njemu gotovo nita i ne zna, osim da je hitroprst i vrlo savitljive savjesti. Svoje mu miljenje iznese bez okolianja. A zato bih vam morala vjerovati? Stari su mi to i vjerni prijatelji, a vi. A ja sam obian drumski razbojnik, mala parika skitnica koja ne vrijedi ba mnogo, zar ne? Sluajte, gospo Katerino. Dvaput ste mi spasili ivot: prvi put, mislim, nehotice, a drugi sasvim namjerno. Da nije bilo vas, sada bih trunuo na vjealima opata u Figeacu. Takve se stvari meu skitnicama na Dvoru uda ne zaboravljaju Na svoj nain, i mi znamo za ast. Katerina ne odgovori odmah. Josse nije ni slutio kako su je njegove rijei podsjetile na injenicu da je upravo pomenutom Dvoru uda ona ve jednom imala zahvaliti za svoj ivot i sigurnost . . Ona najzad ree' Nagovarate li me da poem u Granadu zato kako biste mi platili taj dug? Dobro znate da pri tom riskiram i vie nego ivot. To se moe dogoditi jedino tako da ja poginem prije vas. Inae bih bio bijednik . . Vrijeme odmie, gospo Katerino, odluite se! Ako mi vjerujete, krenimo . . . ako ne vjerujete . . . uostalom, vidjet ete. panjolsku donekle poznajem.. ve sam tamo bio. A znam pomalo i njen jezik. Mogu vam posluiti kao vodi. Zar me ne biste mogli pratiti i u Burgundiju? To bi, bez sumnje, bilo ugodnije. Ne vjerujem. Ti ljudi koji vas ele spasiti od vas same ne vole vas ba mnogo. Oni ne znaju da neete biti sretni ako vam u dui ostane kajanje zbog neostvarenog nauma. Meni je drae
92

gledati kako se izvrgavate opasnostima, ak ih s vama i dijeliti, jer vi ste kao i ja: nikada se ne povlaite. Uvjeren sam da moete izai na kraj i s najveim potekoama. Dobro znam emu se oboje izlaemo: ropskom biu, muenju, smrti, a vi jo i gorem zlu jer ste e n a . . . no drim da vrijedi pokuati i . . . pobijediti. Moda pronaete mua, a ja sreu koja mi se jo nije nasmijala. Kau da je Granada vrlo bogata zemlja... Dakle? . . . Hoemo li krenuti? Konji su ve osedlani i ekaju pod trijemom. Katerinu prome traak nade. Jedino je taj momak znao izgovoriti rijei za kojima je osjeala potrebu. Bio je hrabar, pametan, okretan . . . i elio joj pomoi. Ne! Ona nee ekati da je kao omot sa zlatnim trakama urue Filipu Burgundskom, zato to dvije dobronamjerne lude misle da e je tako najsigurnije usreiti. Ona pogleda Jossea sa blijeskom u oima. Krenimo! Ja sam sprenma povie kao opijena. Samo as! ree on pruajui joj zaveljaj. Ovo je muka odjea to sam je ukrao jednom vojniku. Obucite je, a svoju stavite na njeno mjesto. Ponijet emo i nju. No pourite... Bit e im tee da krenu za nama u potragu. Ona spremno prihvati odjeu i naredi Josseu da malo pripazi, a onda se, ne marei za hladnou, povue za jedan stup i uze presvlaiti. Podilazila ju je neka udesna estina... Kad se ve uputa u borbu, zato da ne odbaci t u g u . . . Za nju e jo biti vremena, ako naime ne uspije... no tom milju nije se htjela baviti ni trenutak. A onda joj se odjednom uini da, kao sa flaute, uje neki uljetavi, davno zaboravljeni glas: Ako jednog dana ne bude znala to da radi ni kamo da poe, doi k meni. U mojoj kuici na obali Genila limuni i bademovi rastu sami od sebe, a ruinjaci miriu dobar dio godine. Bit
93

e mi kao sestra i ja u te pouiti mudrosti islama..." Kako je sjeanje udesno i vjerno ogledalo! Utisak je bio tako iv da se Katerini uinilo kako je odjednom, na blijedoj mjeseini, stupila preda nju krhka prilika mladog mukarca neshvatljivo bijele brade, s naranastim, poput tikve velikim turbanom... Usta joj sama od sebe izgovore njegovo ime: . Abou!... Abou-al-Khayr!... Lijenik Abou! Sve je to istinito, i mora da ju je bol duboko zaokupila kad se ranije nije sjetila. Abou, stari njen prijatelj, ivio je u Granadi. Bio je lijenik i sultanov prijatelj. On e znati to treba raditi i pomoi e joj, u to je sigurna. Obuzeta iznenadnom radosti, Katerina se urno presvue, uvije svoju odjeu u zaveljaj te s njim pod pazuhom otri k Josseu. Hajdemo! ree Pourimo! On je pogleda, zauen njenom tako brzom preobrazbom, i ne suzdra se od primjedbe. Boe sveti! Pa vi, gospo Katerino, izgledate kao ratoborni pijetao. A zar ne idemo da se tuemo, prijatelju, i to svakojakim orujem i lukaVtinama koje budemo smislili. Otet u onoj eni svoga mua, ili u zaglaviti. Poimo po konje! Kiterina i Josse iuljaju se iz samostana kao sjene. Opasnost je predstavljao jedino prolaz kroz veliku dvoranu, no vatra se ondje bila gotovo ugasila i itavi su dijelovi odaje ostali u mraku. uljajui se oprezno poput make izmeu opruenih tijela i zatiena svojom novom odjeom, Katerina pogleda u pravcu kamina. Na kamenu je sjedila Ermengarda i tiho, ali vatreno raspravljala s Van Eyckom koji je pred njom stajao, licem okrenut prema kaminu. Mora da su kovali p l a n . . . Katerina se samo nasmijei i uputi im ironian, nijemi zbogom.
94

Dvoje bjegunaca tiho se prikradu vratima Josse ih oprezno odkrine, a njihovu slabu kripu nadjaa duboko hrkanje Navaraca koji su u neredu leali u neposrednoj blizini. Katerina mugne napolje, a za njom Josse. Izvukli smo se! apne on Brzo, hajdemo! Uhvati je za ruku i izvede iz hospicija. Pod trijemom su ekala dva osedlana konja, s kopitima uvijenim u krpe. Josse veselo pokae rukom na nebo koje se oblailo. Mjesec je bio zastrt gotovo itav. Opasno, suvie bijelo svjetlo slabilo je iz asa u as. Pogledajte! I samo je nebo uz nas. A sada uzjaimo, samo pazite: put je strm i opasan. Manje opasan nego veina ljudi, a posebna prijatelji odvrati Katerina. Trenutak zatim, uz oprezni kas svojih konja, Katerina i njen pratilac ve su jurili prema Pampelunu. Izazovnom kretnjom mlada ena pozdravi u prolazu golemu hridinu koju je, prema legendi, junaki Roland rascijepio maem od vrha do dna. On je rasjekao planinu. Ona e uraditi i vie!....

DRUGI D I O

SJENE PROLOSTI

7 Katerina, knjiga V

Glava peta KAVEZ Josse Rallar zaustavi konja i isprui ruku. Eno Burgosa! ree a uskoro e i no. Hoemo li se tu zadrati? Namrtivi obrve, Katerina uze naas promatrati grad koji se pruao pred njom. Nakon beskrajnih pustara opore visoravni, otvrdle od leda, vjetrom oderane, poslije onih bljedoutih prostranstava, prijestolnica kastilskih kraljeva neoekivano ju je razoarala. Velik grad, siv i ut, opasan bedemima iste boje, a nad njim se prijetei nadvio utvreni zamak. Nieg znaajnog!... Da, ipak: jedno ogromno zdanje opasano skelama, a izrezuckano kao ipka i izbrueno kao dragulj, inilo se u blijedoj veernjoj svjetlosti kao da je od rieg jantara. To je katedrala to se nad grad nadvila kao da ga uva. U podnoju bedema, op~ koraena dvostrukim lukom jednog mosta, sporo je tekla blatnjava rijeka. Sve je to ostavljalo muan utisak hladnoe i vlage. Katerina jae pritegne svoju teku jahau kabanicu, slegne ramenima i uzdahne: Negdje se ipak moramo zaustaviti! Hajdemo! Dvoje jahaa utke se stadu sputati blagom padinom breuljka i stignu do mosta na ijem su kraju, meu dvjema okruglim kulama s kru-

nitem, irom bila otvorena Vrata svete Marije. Stigli su u pazarni dan pa je most bio zakren. Crnoputi seljaci crne brade, niska ela i istaknutih jagodica na licu, odjeveni u kozje ili vuje kouhe, ene u crvenim ili sivim vunenim haljinama, ponajee nosei na glavi povezanoj maramom zemljane upove ili koare od vrbova prua, prosjaci u dronjcima, bosonogi djeaci vatrenih oiju, mijeali su se tu sa svim zapregama koje se mogu vidjeti na putovima panjolske: s magarcima, mazgama, rasklimanim kolima, a meu njima si ponekad mogao razabrati kako istim sporim korakom gazi istokrvan pastuh kakva hidalga. Katerina i njen pratilac hrabro se pomijeaju s gomilom i potjeraju konje ukorak. Tu ivopisnu vrevu bune svjetine nije Katerina ni pogledala, a isto tako ni ene koje su kleei uz rijeku vikale i prskale perui u utoj vodi Arlanzona vunu ovaca s visoravni... Otkako je za mrkle noi pobjegla iz samostana u Roncevauxu, mlada se ena izgleda zanimala jedino za milje koje su je na putu jo dijelile od Granade. Poeljela je da joj konj dobije krila, da kao i ona bude izdrljiv, kako se nigdje ne bi morala zaustavljati. No trebalo mu je uvati noge, a valjalo je da se i sama odmori, premda joj je svaki izgubljeni sat zadavao uasne muke. Ljubomora izazvana Fortunatovim prianjem i Arnaudovom nevjerom nije joj davala mira ni poinka. Raala je u njoj sad bijesom, sad oajanjem, pa se na putu zamarala mnogo bre i potpuno iscrpljivala. Pa i nou, za onih nekoliko kratkih sati neophodnog odmora, znala se iznenada probuditi sva u znoju, jer bi joj se uinilo da negdje u daljini uje njena preljubnika tepanja. Tada bi ustala, izlazila na svje zrak i hodala dok joj se uzburkana krv ne bi stiala. A ujutro, stisnutih usta i bez suze u oima, kretala je dalje ne osvrui se uope za s o b o m . . . 100

Nijednom se nije zabrinula nee li je oni koje je napustila pokuati sustii. Sta je se tiu Jean Van Eyck, Vojvoda Filip Burgundski, pa i nespretna, estita Ermengarda de Chateauvillain? itav njen svijet sveo se sada na samih sedam slova od kojih se sastoji rije Granada, a i njen neobian konjuar, Josse Rallard, slijepo se povodio za gospodariinim raspoloenjem. Obeao je da e je odvesti u kraljevstvo maurskih sultana, drao je rije i ne pokuavajui da razbije njenu upornu utnju. Proavi kroz Vrata svete Marije, dvoje putnika nau se na trgu poploanom krupnim oblutkom, ograenom sa tri strane nadsvoenim kuama, a etvrtu je itavu zauzimala katedrala. I tu je bilo svijeta, osobito oko plitkih koara seljaka koji su sjedili na zemlji i prodavali onih nekoliko plodova sa svoje zemlje. Pjevajui iza sveg glasa neku crkvenu pjesmu, jedna povorka redovnika, sa zastavom na elu, ulazila je u katedralu a tu i tamo, u grupicama po dvoje po troje, kretali su se meu svjetinom vojnici i alguazili. Tu je u blizini hodoasniki hospicij, posveen svetom Lesmesu ree Josse okreui se prema Katerini. Hoete li da poemo tamo? Ne pripadam vie meu hodoasnike hladno e Katerina. A ondje vidim i neku krmu. Hajdemo onamo! I zaista, na nekoliko koraka od njih, direktno naslonjena na gradski bedem, stajala je gostionica Sveta tri kralja" s oniskim vratima pod svodom od crna drveta. Katerina sjae i odluno se zaputi prema njoj, a Josse povede oba konja za uzdu. Upravo su se spremali da uu, kad se dotad buna, ali relativno mirna gomila ustalasa i s uasnom dernjavom nagrne na gradska vrata. Bila je to tako estoka i divlja navala da je Katerinu trgla iz njene ravnodunosti. Sto to rade? upita. 101

 Ne znam! ini mi se da neemu idu u susret, neemu na to su ekali... Moda se to kralj vraa u svoj d v o r . . . A, t a k o ! . . . uzdahne Katerina koju su raskoni prizori, pa i oni kraljevski, zanimali jo najmanje. Ipak ne ue u gostionu. Naprotiv, polako se zaputi k Vratima svete Marije kroz koja je upravo stala ulaziti neobina povorka, pred kojom se svjetina poela razmicati. Poskakujui po neravnu ploniku, sporo su se primicala prosta seljaka kola, praena jednom grupom konjanika s kopljima u ruci. Na kolima je bio kavez od debelih drvenih letava sa vrstim eljeznim baglamama, a u njemu neki ovjek u okovima. Doimao se kao bezoblina masa, jer u premalenom kavezu nije mogao stajati. Sjedio je s glavom poloenom na koljena, a pokrivao ju je i rukama, bez sumnje zato da bi se zatitio od svega ime ga je svjetina gaala buno zahtijevajui njegovu smrt. Korijeni kupusa, konjske balege, a osobito kamenje pljutili su neprestano po kavezu, no ona se ljudina u njemu nije ni micala. Kao da je od zemlje crvenice, toliko je bio prljav, te se nije razabirala prava boja ni njegove kose ni koe. Sav je bio u blatnjavim dronjcima, a na glavi mu se mogla vidjeti strana, jo svjea rana. Svjetina se derala sve jae i uvari su je morali kopljima rastjerivati, jer bi se inae silom dokopala kaveza. Zapanjena Katerina nije mogla skinuti oka s tog prizora nasilja. Stala je osjeati saaljenje prema nesretniku koji je bio u tako jadnom stanju, a protiv sebe imao razjarenu gomilu. Boe! anu ona. to je poinio taj jadnik? Ne saaljevajte ga, mladi gospodaru primijeti uza nju jedan razvueni glas sa jakim njemakim naglaskom. To je samo jedan od onih 102

prokletih razbojnika to haraju Oca planinom, istono od grada... To su krvoloni vukovi to kradu, pljakaju, pale, a ako im rtve nemaju novaca, udaraju ih na strane muke i onda ubijaju. Katerina se sa uenjem okrene ka govorniku. Bio je to mukarac od etrdesetak godina, otvorena i energina lica na kojemu se isticala kao svila meka brada i bezazlene plave oi, ali stasit i snaan. Nazirali su se vrsti miii pod njegovom kratkom tunikom od debele smee vune, prekrivenom sitnom bijelom prainom .koja odaje klesare. Katerini se dopao njegov iskreni osmijeh. Kako to da govorite naim jezikom? upita ga. Govorim prilino loe, oprostite ree on smijui se ali ga vrlo dobro razumijem. Zovem se Hans iz Kolna i nadzornik sam radova na katedrali doda pokazujui skele kojima je bila opasana crkva. Iz Kolna? zaudi se mlada ena. to vas je odvelo tako daleko od vae zemlje? Nadbiskup Alonso de Cartagene kojega sam prije tri godine sreo u Baleu za vrijeme koncila. Ali, ni vi niste odavde . . . Katerinu obli lako rumenilo. Nije predviala tako kakljivo pitanje, pa nije spremila odgovor. Z o . . . zovem se Michel de Montsalvy odvrati spremno i u skladu sa svojom mukom odjeom. Putujem u pratnji svoga titonoe i upoznajem pomalo zemlju! Kau da putovanja formiraju mlade ljude, a i ovo vae dokazuje da ste ili odvani, ili zaista naivni, jer ovaj kraj ni po emu nije ugodan. Priroda je u njemu surova a ljudi napola divljaci . . . On se prekine. Svjetina je odjednom uutjela a tiina postala tako duboka da se moglo uti muklo stenjanje ovjeka u lancima. 103

Pribliavala se skupina alguazila1) pratei ovjeka stroga izgleda. Bio je sav u crnini i jahao na andaluzijskom konju. U ivom svjetlu buktinja jo se jae isticalo njegovo tvrdo, neumoljivo lice. Svjetina je s potovanjem zamukla, a on se lagano uputio prema kavezu. To je okrutni gradonaelnik, don Martin Gomez Calvo! apne Hans s prizvukom straha u glasu. Uasan ovjek! Iza njegova oholog dranja krije se surovost gora od one u bandita s planine Oca. Gomila se, zaista, stala pred njim bojaljivo razmicati. Alguazilima uope nije trebalo da orujem kre prolaz jer se narodu, izgleda, urilo da to vie povea razdaljinu izmeu sebe i te opasne osobe. I dalje jaui na konju, don Martin obie oko kaveza a onda izvue ma i otricom ga uperi u sunja. Ovaj podigne glavu i ukaza se njegovo neisto, dugom bradom obraslo lice. I ne" znajui zato, Katerina zadre a onda, kao magnetom privuena, stupi nekoliko koraka naprijed. Tada se u tiini zau plaljivi glas uznika. edan sam! mucao je na francuskom edan! Posljednju je rije zavikao tako snano da je ona nadjaala krik koji se Katerini nezadrivo oteo iz grla. Gauthier! Odmah je po glasu prepoznala svog nestalog prijatelja, te ni gusta brada nije vie mogla da sakrije njegove poznate crte. Obuze je neka luda radost pa naas i zaboravi u kakvu se traginom stanju on nalazi. Htjede da pojuri njemu, ali se teka Hansova ruka spusti na njeno rame i prikuje je za mjesto. Ostanite mirni, zaboga! Jeste li poludjeli? Nije ono razbojnik! Prijatelj mi j e . . . P u stite me! *) Policajci. 104

 Gospo Katerino! Preklinjem vas! uplate se Josse hvatajui je za drugo rame. Hans se trgne: Gospa Katerino? . Da! povie bijesno Katerina. Ja sam e n a . . . grofica Montsalvyl A to vas se to tie? Mnogo me se tie! Dapae, to mijenja cijelu stvar. Bez okolianja, majstor jednostavno prihvati Katerinu kao neki omot, stavi je pod ruku pa, zaepivi joj usta kako bi sprijeio da vie, ponese je do oniske kue iza trijema katedrale, nogom otvorivi vrata. Doite za nama s konjima, - dobacio je Josseu prije nego se pomijeao s gomilom. A ona se na njih nije ni osvrtala. Sve su oi bile uprte u gradonaelnika i sunja. Prelazei trgom, Katerina je ula kako veledostojnik prezrivo izdaje nareenja, njoj nepoznatim jezikom. Jedino je shvatila radosno doaptavanje meu narodom i gotovo pohotan uzdah koji se svima oteo iz g r u d i . . . Svjetina je u svim zemljama ista i Katerina je pogaala da joj je onim nareenjima gradonaelnik sigurno obeao neku izvrsnu predstavu. to je kazao? htjela je viknuti ali nije mogla od Hansove ruke koja je nije ostavljala. Kad su se najzad nali u irokom mranom hodniku, Nijemac se okrene k Josseu koji je upravo stigao: Zatvorite vrata i doite! naredi mu. Hodnik je vodio u unutranje dvorite u k o jemu su bili naslagani blokovi kamena, a pod jednim svodom moglo se vidjeti nekoliko tek- zapoetih kipova svetaca. Jedan lonac s vatrom, objeen o drveni stup, bacao je mravo svjetlo koje je dopiralo do izlizane kamene ograde jednog rimskog bunara to je zjapio usred dvorita. Kad su se napokon nali tamo, Hans pokaza Josseu jedan drugi stup o k&ji da privee konje, a onda spusti Katerinu na zemlju, ne ba njeno.
103

 Tu smo! ree zadovoljno. Moete sada vikati kolikogod elite. Napola uguena i crvena od srdbe, htjela mu je skoiti u lice kao bijesna maka, no on jo u zraku uhvati njene ruke i zaustavi ih bez grubosti. Nareujem vam da me pustite! vikne ona. Za koga me drite? Tko vam je dopustio da tako sa mnom postupate? Obina simpatija koju za vas osjeam! Mlai gospodaru, ili gospo Katerino, kako ve elite, da vas nisam sprijeio, sada biste ve bili savladani, briljivo okrueni tucetom alguazila, vrsto svezani i s takvom pratnjom odvedeni u zatvor gdje biste ekali da vam se gradonaelnik smiluje. Na koji biste nain mogli, onda, 'pomoi svome prijatelju? Svakom razboritom majstorovom rijei, Katerinin se bijes sve vie stiavao. Ipak nije htjela da odmah prizna kako je pobijeena. On ne bi imao nikakva prava da mene zatvori. Zena sam, uope nisam Kastiljanka nego vjerna podanica francuskog kralja Karla, uz to poasna dama kraljice Jolande, roene u Arag o n u . . . Pogledajte! povie prekapajui po svojoj novarki i vadei odande smaragd s kraljiinim g r b o m . . . Ovaj mi je prsten dala ona . . . Zar jo sumnjate? Taj naelnik e me morati sasluati. Ma da ste i sama kraljica Jolanda, ne biste mogli biti sigurni da ete se iva izvui iz njegovih kanda, tim vie to je obitelj Aragon u Kastiliji loe gledana. Taj je ovjek zvijer. Kad jednom ugrabi plijen, vie ga ne isputa. A to se tie dragulja, on bi samo razbudio njegovu pohlepu. Don Martin bi ga prisvojio, vas bi jednostavno dao baciti u podzemnu tamnicu, a vaeg bi prijatelja pogubio. Ne bi se usudio! Plemkinja sam i tuinka. Mogla bih se aliti. 106

 Kome? Kralj Ivan i njegova pratnja su u Toledu. A da su i ovdje, nita ne bi pomoglo. Kastilski vladar je obian slabi i zamara ga donoenje odluka. Samo bi vas jedan mogao usliati: glavni zapovjednik vojske, u stvari, pravi gospodar kraljevine, Alvaro de Luna. Onda u poi k njemu. Hans odmahne glavom, poe po vr vina to je leao na jednoj klupici i napuni tri ae. Kako ete to izvesti? Zapovjednik ratuje na granicama Granade; gospodari grada su naelnik -i nadbiskup. Onda u otii nadbiskupu. Zar niste rekli da vas je on ovamo doveo? Tako je. Monsinjor Alonso dobar je j pravian ovjek, ali ga.don Martin strahovito mrzi. im bi zatraio pomilovanje za vaega prijatelja, on bi ga odmah odbio. Shvatite da jedan ima oruanu silu, drugi samo redovnike. Zna to dobro don Martin i . . . zloupotrebljava. Doite vidjeti... No prije ispite malo vina, trebat e vam. Blagost u glasu zaudi Katerinu. Ona podigne oi i uhvati pogled ovog smirenog ovjeka koji je, eto, nudi vinom. Stranac je, ali se ponio kao prijatelj i ona se instinktivno zapita za razlog. Iznenadna simpatija? Nema sumnje, ali i divljenje za koje je odavna bila navikla da ga ita u oima mukaraca. Bila je svjesna svoje moi, kojoj, oito, ni ovaj nije mogao odoljeti. Katerina mehaniki uze kositrenu au i prinese je ustima^ Trpko i jako vino okrijepi je i zagrije. Ona iskapi au i vrati je Hansu. Eto, gotovo j e . . . to imam- vidjeti? Ona poe za domainom u jednu nisku odaju bez svjetla i vatre, gdje su bile nanizane slamarice s pokrivaima. Mali prozor s dvjema debelim, ukri ukrtenim preagama, gledao je na t r g . . . Hajde, pogledajte kroz prozor ! Napolju se opet ula vika i buan smijeh. Katerina se nagne, a uzvik zaprepatenja ote joj se zbog onoga to je ugledala. S pomou jednog
107

od tekih vitlova za dizanje kamenih blokova, postavljenih na crkvenim zvonicima, bio je podignut teki kavez i sada se njihao u visini treeg kata. Gomila je stajala dolje, buljila uvis i gaala uznika svime to joj je dopalo ruku. Katerina skrene pogled i opazi Hansa koji je vrebao na njenu reakciju. Zato su ga postavili onamo? Da zabave svjetinu. Tako e, dok ne pone muenje, ona moi uivati u uznikovim mukama. Jer, naravno, nee mu dati da jede ni da p i j e . . . A kada e ga . . . Pogubiti? Do osam dana. Katerina krikne od uasa i oi joj se zaliju suzama. Do osam dana? Ali oh e umrijeti p r i j e . . . Nee! javi se za njenim leima hrapavi Josseov glas. ovjek u crnom rekao je da je razbojnik snaan kao medvjed i da e jo moi odoljevati muenju koje su mu pripremili. A kakvo je to munje? upita Katerina gotovo guei se. Zato da joj to kaete? prigovori Hans. Dovoljno e biti da sazna kad doe taj dan. Gospa Katerina navikla je da stvarima gleda u oi, drue! hladno e Josse ne vjeruje valjda da e ti ona dopustiti da joj to zataji. Do osam dana e ga iva oderati i njegovom koom presvui jedan Kristov kip. Ono to od njega preostane bacit e na lomau. Katerini se od uasa najei kosa na glavi. Morala se nasloniti na zid i uhvatiti za eludac jer joj je dolo na povraanje. Videi kako je pozelenjela, Hans htjede da je pridri, no ona ga odgurne. Ne, pustite. To. e proqi... Ba- je trebalo da joj to kae proguna Nijemac. Pravo je uradio... Josse me poznaje.
208

Ona se baci na jednu slamaricu i rukama obuhvati glavu. Nemilosrdno doba u kojemu je ivjela i ratne strahote s kojima se na svakom ko- raku neprestano susretala bili su joj tako obini da se teko uzbuivala, ali to to je ula nadilazilo je i samu matu. Jesu li ljudi poludjeli? Ili moda j a ? . . . Moe li se i zamisliti slino divljat'vo? Od Maura koji vlada Granadom moe se oekivati jo i gore ree Josse s tugom. Ali priznajem da u ovoj zemlji vole krv vie nego drugdje... Katerina ga nije ni sluala. Ponavljala je kao da eli bolje shvatiti smisao: . . . presvui jedan Kristov kip! Zar je mogua takva gnusoba, takvo svetogre? U katedrali ve ima jedan takav kip ree majstor mirno. A sada doite. Nemojte se ovdje zadravati. Hladno je, a uskoro e poeti stizati i moji ljudi. On je njeno uhvati za ruku, prijee s njom preko unutranjeg dvorita i uvede je u prostranu kuhinju koja je zapremala cijelu irinu kue. U njoj je pod aavim loncem gorjela vatra, i irio se prijatan miris. Stara sluavka, sjedei na klupici pored jedne bave, spavala je dubokim"'snom, otvorenih usta i s rukama na koljenima. Hans pokae na nju glavom i posjedne Katerinu na jedan stolac. Zove se Urraca, a gluha je. kao top. Moemo slobodno razgovarati. On prodrma staricu koja,? im, je otvorila oci, sasu bujicu rijei i ne osvrui- se na dvoje pridolica, a onda skine lonac i ostavi ga na stol. Zatim iz jednog sanduka izvadi drvene zdjele i napuni ih zauujuom brzinom. Obavivi to, ode opet da spava pored bave. Haris jednu zdjelu stavi u ruke Katerini, poslui Jossea-i svojom zdjelom sjedne pored njih. Najprije jedite! savjetova on prinosei zdjelu Katerininim ustima, jer se onako smuena i
109

nije ni pomakla. Jedite! Razbistrit e vam sa misli. Ona srkne gustu juhu od brana i slanine, opee se i uini grimasu. Poloivi zdjelu na stol, zagleda se u svoja dva druga. Moram spasiti Gauthiera! Smuio bi mi se ivot ako bih pustila da umre na tako uasan nain. Njene rijei doeka utnja. Haris ne odgovori, ve nastavi da jede. Kad zavri, on odgurne zdjelu, rukavom obrie usta i ree: Gospo, ne elim vam proturjeiti. Taj je ovjek bio va sluga, nema ta, moda vam je prijatelj, ali vrijeme moe izmijeniti ud. Razbojnici s Oke grozna su stvorenja a taj je ovjek bio s njima. Mora da na dui nosi iste grijehove kao i oni. Zato da izlaete svoj ivot radi jednog od tih prokletnika? Vi to ne razumijete! Nita ne shvaate! A kako biste i mogli? Ta poznajete li Gauthiera? Znate li kakav je on ovjek? Onda znajte, majstore Hanse: u itavoj Francuskoj nema boljeg srca ni odanije due od njegove. Izgubila sam ga tek prije nekoliko mjeseci, ali znam da ga ni zlato ni spasavanje vlastitog ivota ne bi mogli natjerati da se do te mjere izmijeni. Najprije posluajte, a onda ete suditi. S nekoliko jednostavnih reenica, izbjegavajui jeftine efekte, ona prikae Nijemcu to je u njenu ivotu predstavljala prisutnost Gauthierova, kako ju je on titio, a vie puta i ivot joj spasio, kako se dao u potragu za Arnai^dom i najzad nestao u nekoj provaliji u Pirinejima. Hans ju je sluao ne progovorivi ni rijei. Da li sada razumijete? ree najzad Zar ne shvaate kako ne mogu dopustiti da on umre? A najmanje tako uasnom smru. Hans nastavi sa utnjom jo nekoliko asaka prebirui nesvjesno prstima, a onda e diui glavu: Shvatio sam! Pomoi u vam. 110

- Zato biste nam pomogli? prekine ga Josse grubo. Za vas smo tuinci i nemate nikakva razloga da riskirate svoj ivot radi neznanaca. ivot ima cijenu i mora da vam je do njega stalo, ukoliko se ne nadate smaragdu kraljice . . . Hans tako naglo ustade da se stolac pod njim s bukom prevrnu. On pocrveni kao rak i podigne aku do samog Josseovog nosa. Ako opet kae neto slino, razbit u ti glavu, prijatelju! Hans iz Kolna nikad nije naplatio uinjenu uslugu, zapamti to! Katerina se hitro postavi izmeu dva mukarca i svojom malom rukom blago odgurne prijeteu aku koju je Josse, uostalom, gledao potpuno ravnoduno. Oprostite mu, majstore Hanse! Teko je u dananje doba povjerovati prvome na koga naie, no ja vam vjerujem. Ima oiju koje ne varaju i. vi ne biste postupali ovako da imate neke skrivene namjere. Ali, u izvjesnom smislu, Josse ima pravo: zato da radi nas riskirate ivot? Dok je mlada ena govorila, Hansovo je lice poprimilo svoju normalnu boju. Kad je zavrila, on se svom maloprijanjem protivniku ak nekako i nasmijei, a onda e slijeui ramenima. Sto ja znam? Jer ste mi simpatini, dakako, ali i zbog sama sebe! Taj je uznik sjevernjak, kao vi i ja. A poinje i da me zanima, te neu dopustiti da ga oni krvoloci raskomadaju kao stoku u klaonici. Drim da nakon toga ne bih vie mogao mirno spavati. Najzad, mrzim gradonaelnika koji je, toboe zbog krae, a o odsjei ruku jednom mome radniku. Bit u sretan ako mu budem mogao podvaliti,.. On ode na kraj sobe, uzme jedan smotani madrac, odmota ga i prostre nedaleko od vatre. Legnite tamo i nastojte da malo odspavate ree obraajui se Katerini. im otkuca pono, popet emo se u zvonik i pokuati doi do kaveza.
111

 Vjerujete li da emo ga moi osloboditi? upita Katerina s nadom u oima. Noas? Ne vjerujem. Znat emo kako stvari stoje tek kad stignemo gore, a trebat e pripremiti i bijeg. No moemo da mu dostavimo .jelo i pie. Noobdijin je glas ve odavna bio izvikao pono, kad su se vrata majstorove radionice neujno otvorila i propustila tri sjene, dvije velike i jednu malu. Osim vojnika koji su straarili podno zvonika, na trgu nije bilo ive due. Jedino jedna maka mugne meu noge.nonih etaa. Katerina, Josse i Hans zau u mraan trijem katedrale, i upute, se prema bonom portalu Sarmental, od ijih je malih vrata Hans imao klju. Pred tim je portalom on, u stvari, gradio jednu kapelu. Zaustavljajui dah, lagano su se kretali i pazili da se ne spotaknu o neki kamen na zemlji. Josse je pod pazuhom nosio vr vode, a Hans komad slanine i kriku kruha. Jedino Katerina nije nosila nita. Kroila je oiju uprtih u tlo ne usuujui se da pogleda u zlokoban kavez koji se ocrtavao u vedroj noi. Oprezno! upozori Hans kad malim stepenitem stigoe do portala. Nikakve buke u crkvi. Odjekuje kao bubanj, a u njoj se naizmjence itavu no mole po dva redovnika. Dajte mi ruku, gospo Katerino, ja u vas voditi. Ona turi svoju ruku u uljavu aku majstorovu i posluno poe za njim, a Josse prihvati skut njena ogrtaa. Pod opreznim prstima Hansovim, mala vrata, urezana u visoki portal, nisu ni kripnula. Troje drugova opaze u koru dva redovnika koji su se kleei molili, dok se svjetlo jedne jedine uljanice odbijalo od njihovih obrijanih glava. Jasno se uo agor dvaju glasova koji su se u jednolinom ritmu izmjenjivali. Hans se na brzinu prekrsti i povede svoje pratioce kapelom, a zatim mranom sjenom to 112

su je bacali stupovi. Poput aveti mugnu do stepenita koje vodi u zvonike i stanu se njime penjati. No bilo je mrano kao u rogu. Hans oprezno zatvori vrata, a zatim udari u kresivo. Na tlu su ekale baklje. On upali jednu i podigne je visoko kako bi osvijetlio zavojito kameno stepenite. Ugasit u je kad stignemo gore! ree. A sada, brzo! Jedno za drugim stanu se uspinjati i bez zaustavljanja stignu gore. Kad je Hans nogom ugasio baklju, sve troje bilo je bez daha. Hladan zrak udari Katerini u lice. Odanle se vidjelo itavo nebo, no iako je no bila vedra i osuta zvijezdama, trebalo je izvjesno vrijeme dok su joj se oi privikle. Pazite da ne padnete upozori Hans. Posvuda ima kamenova i greda. I zaista, nali su se na glavnom Nijemevu radilitu, gdje je daroviti majstor podizao iznad etvrtastih tornjeva ukrasne iljke. Na nebu se ocrtavalo veliko kolo golemog vitla, napravljeno od tvrde okovane hrastovine, i Katerina ga pogleda s jezom kakvu inae osjetimo pred nekom spravom za muenje. Voena briljivom Hansovom rukom, stigne do ograde s otvorima i nagne se preko nje. Objeen o debelo ue vitla, kavez se lagano okretao oko sebe, upravo malo nie. Kroz drvene letve od kojih je bio izraen lako je ugledala sunja. Podigao je glavu i zagledao se u nebo, a pri tom neprestano i tiho stenjao da su Katerinu podilazili srsi. Ona Hansu uputi preklinjui pogled. Treba ga podii, izvui iz onog kaveza... odmah! Ranjen je. Znam-, ali noas je to nemogue. Vitlo strahovito kripi. Kad bih ga pokuao pokrenuti, odmah bi privukao panju vojnika. Ne bismo daleko stigli. Zar ne moete uiniti da ne kripi? Dakako da mogu. Treba ga podmazati mau i uljem, no to se ne moe obaviti nou.
8 Katerina, knjiga V

113

Osim toga, rekao sam vam, tom ovjeku valja pripremiti bijeg. Zasad emo samo pokuati da mu pomognemo. Zovite g a . . . ali tiho. Ne smijemo privui panju vojnika. Dok ju je Josse pridravao u pasu, Katerina se nagnula to je vie mogla i stala tiho dozivati: Gauthier!... Gauthier!... Ja sam! Katerina . . . Uznik okrene prema njoj glavu, no nita a tom pokretu nije odavalo uenje. K a . . . t e . . . r i . . . na? izgovori on glasom kao u snu. A zatim, nakon stanke od koje je mladoj eni gotovo zastalo srce, promuca: edan sam. Katerinu obuze tjeskoba. Zar je ve toliko oslabio da vie i ne uje rijei, ne razabire im smisao? Ona oajniki ponovi: Preklinjem te, Gauthier! Odgovori! P o gledaj me! Ja sam Katerina de Montsalvy. Poekajte asak apne Hans prisiljavajui je da se uspravi. Najprije mu dajmo piti, a zatim emo vidjeti. On hitro privee usko grlo vra za jednu drvenu motku to se stalno vukla radilitem i lagano je stade sputati sve dok vr nije dotakao ovjeku okove na rukama. On je i dalje gledao uvis, ali se inilo, da nita ne vidi. Dri, prijatelju! naredi mu Pij! Dodir vlanog zemljanog vra kao da u sunju izazva istinsko uzbuenje. On ga. mumljajui pograbi i stade pohlepno piti velikim gutljajima, kao stoka na pojilitu. Vr je bio ispranjen do posljednje kapi. Kad u njemu nije ostalo nita, Gauthier ga ispusti i opet zapade u prijanju cbamrlost. Katerina s tugom promrsi: Ne prepoznaje me! Jedva da me i uje. To je nesumnjivo od groznice odvrati Hans. Ranjen je u glavu. Nastojmo sada da neto pojede. I jelo je zaas nestalo, kao i svjea voda, no suanj je i dalje ostajao gluh na Katerinina do~ 114

zivanja i preklinjanja. Podizao je prema njoj oi, gledao kao da je prozirna, a zatim skretao pogled. Iz usta mu se izvijao neki spori, jednolini i nesvjesni pjev od kojega se Katerina najzad zgrozi. B o e ! . . . Da nije poludio? Ne vjerujem ree Hans ohrabrujuim glasom ta ve sam vam rekao: mora da bunca. Doite, gospo Katerino, trenutano vie nita ne moemo za njega uiniti. Sad emo se vratiti. Sutra u po danu podmazati vitlo kako bi prestalo kripati. Slijedee noi moda ga ve odanle izvuemo. Samo, hoe li nam uspjeti da ga izvedemo iz grada? Vrata su, izgleda, vrsta i dobro uvana. Sve u svoje vrijeme! I za to imam p l a n . . . S dobrim uetom ree Josse koji ni rijei nije progovorio otkako su bili uli u crkvu moe se uvijek spustiti niz bedem. D a . . . u potrebi! No ja sam smislio moda neto bolje. Poslovoa na gradilitu toliko toga naui jednostavno promatranjem. A sada moramo sii. Pogledavi jo jednom ovjeka u kavezu, Katerina se posluno zaputi ka stepenitu. U mranoj lai katedrale redovnici su i dalje molili i ne slutei da netko prolazi. Vrata se bez buke zatvore. Katerina i dva mukarca nau se opet na ulici. Kad su ponovo ulazili u radionicu, Hans preporui svojim gostima nekoliko stvari: Ovdje ste za svakoga moji roaci koji putuju u Compostelle, no ipak izbjegavajte da se mijeate s mojim radnicima. Neki su iz moje zemlje pa bi se udili to ne govorite naim jezikom. Inae, moete odlaziti i dolaziti kako go elite. Hvala! odvrati Katerina. Za to na osjeam potrebu. Bolesna sam od samog pogleda na onaj strani kavez. Ostat u u kui. A ja neu! ree Josse. Kad treba pripremiti bijeg, bolje je otvoriti i oi i ui.
8*

115

Slijedei je dan bio za Katerinu straan. Zatvorena u Hansovoj kui, trudila se da ne gleda napolje kako ne bi vidjela sumornu kiu koja je cijelo jutro padala, ni morala sluati povike mrnje i kletve za koje je dobro znala kome su upueni. itav je dan ostala u drutvu jedino stare Urrace, drutvu koje nimalo nije bilo utjeno. Iz uvaljenih usta te ene izlazile su Katerini nerazumljive rijei. Urraca se motala po kuhinji govorei sa samom sobom, kako se to esto dogaa gluhima, i obavljala svoj posao poput automata. U vrijeme ruka gurnula je pred Katerinu punu zdjelicu, nekoliko napola izgorenih pogaica i -vr svjee vode, a zatim sjela uz bavu odakle je tako buljila u mladu enu da ju je ubrzo razljutila. Katerina joj na kraju okrene lea i poe pod trijem unutranjeg dvorita da ondje saeka povratak mukaraca. Josse je bio izaao gotovo istovremeno s Hansom. Htio je kako je sam rekao malo prokrstariti gradom kako bi ga upoznao. Kad se sredinom poslijeponeva vratio, lice mu je bilo smrknuto. Na prestraeni Katerinin upit odgovorio je slijeganjem ramena. Bijeg nee biti lak ree najzad. Mislim ak da moe izazvati bunu. Ovdanji su ljudi kao putena zvjerad. Toliko mrze razbojnike s Oke da su izvan sebe od radosti to su se jednoga dokopali. Ako im se otme njihov plijen, sve e porazbijati! E pa, neka unite sve! povie Katerina. to me se to tie? Zar- mo mi iz ove zemlje? Meni je vaan samo Gauthierov ivot... Josse je pogleda nekako kivno. Zar ga toliko volite? upita s prizvukom sarkazma, to mladoj eni nije izbjeglo. Ona nekadanjoj skitnici pogleda pravo u oi i dostojanstveno ree: Dakako da ga v o l i m . . . i vie nego da mi je roeni brat. On je obian, seljak, ali po svojoj dobroti, hrabrosti, i odanosti dostojniji je da nosi 116

zlatne mamuze nego mnogi plemii. A ako se nadate da u po vaem nagovoru otii iz ovoga grada i prepustiti ga onim ivotinjama, trud vam je uzaludan. Pokuat u da ga spasim pa stajalo me to i ivota. irok osmijeh razvue Josseova usta u polumjesec i oi mu bijesnu kao varnica. A zar se tko tome protivi, gospo Katerino? Samo sam primijetio kako e to biti teko i da lako moemo izazvati b u n u . . . i nita vie. ujte! Napolju se, u predveerje, opet stala razlijegati graja i povici ubijmo ga . . . ubijmo ga". Naelnik mora da je dao udvostruiti strae podno zvonika. Okupili su se na trgu, kinu do koe, ali zavijaju kao vuci. Udvostruili strae? ponovi Katerina blijedei. Ne zabrinjava mene straa uplete se Hans koji se, sav pokisao, vratio upravo toga asa. Zabrinut sam zbog svjetine. Ako ih kia ne otjera, kadri su ostati ondje itavu no i buljiti uvis. A tada, propade nam plan! On se strese kao pas pokuavajui da s ramenai ocijedi vodu. Dok je gledao Katerinu, u oima mu se italo saaljenje. Mlada je ena bila blijeda kao krpa i oito se upinjala da ostane mirna. utjela je dok Hans nije izuo svoje blatnjave cipele. Najzad upita: Jeste li uredili ono s vitlom? Naravno. Pod izgovorom da neto nije u redu, toliko sam ga namastio da bi ga se sada moglo priti. Ali to da se pokua dok svi oni ljudi tamo gledaju i viu? Uzniku ak neemo moi dati da jede ni da pije. Moraju otii! promrsi Katerina moraju! Da! ree Josse ali kako? Ako ih sama kia na to ne prisili... Upravo u taj as iznenada tako silovito zagrmi da se troje drugova lecnue. Istovremeno, kao da se provalilo nebo. Kia se pretvorila u potop. Pravi 117

vodeni mrkovi oborie se na zemlju takvom estinom da se za svega nekoliko minuta trg ispraznio. Sklanjajui s,e kako je tko mogao, ljudi su u neredu pohrlili svojim kuama. Vojnici su se instinktivno priljubili uza zid katedrale traei nesiguran zaklon. Radnici napustie zvonike. Jedino je kavez ostao na pljusku i vjetru koji ga je estoko ljuljao. Okupljeni uz prozori okrenut prema trgu, Katerina, Plans i Josse su promatrali. E, kad bi ovako potrajalo... proapta Katerina. Ali to je samo prolazna oluja. Dogodi se da oluja i potraje ree Hans ohrabrujui' glasom. U svakom sluaju, sputa se n o . . . i bit e dosta mana. Doite, evo stiu moji ljudi. Treba veerati i malo poinuti. Noas emo imati posla . . . Vee se uini Katerini jo dulje od daha. Kia nije prestajala. ulo se kako ljutito i bez zastoja lupkara po krovu. Ljudi su u tiini veerali, a zatim, pogrbljeni od umora, jedan za drugim otili u krevet. Samo se dvoje-troje zadralo s Hansom ispijajui pivo iz velike bave. Sjedei pored ognjita, suelice Josseu koji je s kapom nabijenom na oi i skrtenih ruku izgleda spavao, Katerina je ekala. I ona je zatvorila oi, no san nikako da doe. U glavi su joj se odvie rojile misli. Sve su hitale ovjeku koji je gore bio izloen pobjesnjelim elementima. Katerina s tugom pomisli kako i samo nebo, izgleda, hoe da pojaa muke onoga koji u nj ne vjeruje. A onda stade da strahuje, a istovremeno i s nestrpljenjem oekuje naumljeni pothvat. Hoe li im uspjeti da ga ostvare? A kad Gauthier bude jednom izvan kaveza, kako mu omoguiti da izae iz grada? Nee li estiti Hans snositi posljedice toga bijega? Toliko pitanja, a Katerina se ljutila to na njih ne moe da odgovori. Ljudi se najzad povukoe i vatra stade da se gasi. Stara se Urraca odavna izgubila u nekoj rupi. 118

U zadimljenoj kuhinji zavlada malo-pomalo mrak. Posvuda se ulo hrkanje, jedino je Katerina bila budna i sluala kako joj srce udara. Nije ak htjela ni da prilegne, a kad je U mraku vidjela kako joj prilazi utljiva prilika Hansova, ona odmah ustade. I Josse je ve bio na nogama. Doite! proapta H a n s . . . Sad ili nikad... Sve troje naoe se pored bunara u dvoritu. Kia je prestala, no bila je mrkla no. Samo trenutak apne Hans Treba ponijeti neke stvari. On prui Katerini nekakav smeurani omot, Josseu dosta teke bisage od grubog platna, a sam uze veliku vreu s oito tekim teretom. ta to nosimo? tiho upita Katerina. Saznat ete kad stignemo gore. Hajdemo! Brzo! U potpnoj pomrini, oni prijeu isti put kao i no ranije. Bilo je tako mrano da se nije vidjelo na tri koraka, pa se Katerina uhvatila Hansu oko pasa kako ne bi pala. Sretno stignu do trijema i uu u crkvu. Kao i sino, dva su se redovnika molila pred Cidovim grobom, no Katerina ih jedva i pogleda. Toliko je gorjela od nestrpljenja da bi spremno sruila svaku zapreku koja bi mogla iskrsnuti. S vremena na vrijeme opipavala je za pojasom svoj vjerni bode, vrsto rijeena da se, ako ustreba, njime i poslui. Gore u zvoniku silina vjetra primora je da se prigne, no oi joj se ve malo naviknue na tamu. Istina, Umalo da dvaput nije pala pribliujui se ogradama. Sada je kavez izgledao tek kao neto tamnija mrlja u oceanu mraka, u koji su slono utonuli gradski krovovi i okolna polja. Tu se nita ne vidi! proapta ona. Kako emo? Meni je dovoljno odsijee Hans a to je glavno. Pripazi, Josse, sad u dati podii kavez. Zasukavi rukave, majstor pljune u ake pa prione uz golemo kolo vitla koji je Katerina pro119

matrala sa strahom, mislei kako jednom samom ovjeku nikad nee uspjeti da ga pokrene. Pomoi u vam ja! izjavi. Ne... pustite! Radije pomozite Josseu da privue kavez kad bude u visini terase.- To i nee biti ba l a k o . . . A to se tie vitla, budite mirni, ja ga poznajem. Duboko udahnuvi, Hans poe pritiskati na debelu ruku vitla. Kavez se zanjie, a onda lagano stade dizati. Nikakva se buka nije ula, podmazivanje je dobro bilo obavljeno. U kavezu se nita nije micalo i vie se nasluivalo nego vidjelo neku nepominu masu. Samo da nije umro! proapta Katerina koju je ona nepokretnost plaila. Samo da Hans izdri! odvrati Josse zabrinuto. Sve to podizati sam titanski je posao. Strahovit napor to ga je sebi nametao kamenorezac slutio se po njegovu kratku, napregnutu dahu. Katerina je svakom esticom svoga tijela osjeala uasnu borbu izmeu ovjekovih miia i teine kaveza. Ovaj se sada dizao jedva zamjetljivo. Moj Boe! Nikako nee uspjeti! uzdahne Katerina. Upravo je htjela priskoiti Hansu u pomo, kadli joj zastade dah. Sa stepenita je iskrsla. neka prilika. Nije imala vremena da vikne. Doljak je samo izgovorio nekoliko rijei na nepoznatom jeziku i ve udruio svoje snage s Hansovim. Tko je taj ovjek? upita Katerina zateeno. Ne .bojte se. To je Hatto, moj p a l i r . . . Pogodio je to namjeravamo i doao da nam pomogne. A zato? Gottlieb, ovjek kojemu je don Martin dao odsjei aku, njegov je brat. Moete se pouzdati. Osim toga, mi nemamo izbora... a pomo je dobro dola.
120

 Jo kaete! Mislila sam da odustanemo. Taj je kavez toliko teak da e vam istrgnuti miice. Zadrhtavi od onoga to su u njoj izazvale posljednje Hansove rijei, Katerina utke prie Josseu. Kavez se sada bre dizao. Svojom gornjom stranom ve je dopro do ruba terase, ak ga i nadvisio. Josse ga zakai akijom i privue k sebi. Polako! apne Hans polako! Treba ga poloiti bez buke. Manevar je bio teak i sloen. Katerini zastade dah i, usprkos nonoj hladnoi, osjeti kako se kupa' u znoju'. No kad i sama dohvati grube drvene preke kaveza, ona osjeti ivu radost pobjede. Strani se zatvor najprije nekoliko puta okrene neposredno iznad terase a onda e najzad polako spusti. O, kako je pri tom Katerini udaralo srce! Ljudi na vitlu uzdahnu s olakanjem. Katerina zamijeti kako rukavom briu oznojena ela. Ova je no crna kao ugljen! - zaguna Hans. Mora se raditi skoro pipkajui... Jeste li otkrili vrata? Jesam! apne Josse Evo ih! Krupni okovi na kavezu bili su tako jednostavne izrade da nisu zadavali potekoa. im su se vrata otvorila, Katerina se zavue unutra i stade nestrpljivo dodirivati prokislu nepominu priliku koja je tamo leala. Vie se ne mie! proapta ona sa strahom. : Mora da je mrtav. Vidjet emo! odvrati Josse. Izaite, gospo Katerino. Prepustite to nama. Pourimo! promrmlja Hans. Pogledajte kakvo je nebo. I zaista, na oblacima se pojavi neka blijeda svjetlost. Nita osobito, no ipak, odjednom sve je postalo malo vidljivije. Ako nekome od vojnika ili graana padne na um da pogleda uvis te ustanovi da kavez nije na svom mjestu, zaas emo nagrbaiti itav grad. A tada, neka nam se Bog smiluje.
121

 U svim zemljama na svijetu odvrati mlada ena suho crkva je a z i l . . . Moda u svim zemljama... ali nisam ba siguran da je i u ovoj. Prilino teko i s najveom panjom njih troje izvuku sunja iz kaveza. Bio je potpuno nepomian, ak mu se ni disanje nije ulo. Katerina mu hitro poloi na srce svoju ruku i povue je s uzdahom olakanja. 2iv je proapta no koliko e jo izdrati? Brzo! zapovjedi Hans Svucite ga! Ali zato? ; Ve ete vidjeti. Pourite, za ljubav boju. Sve se vie vedri. Kao u potvrdu njegovih rijei, zau se dolje na trgu kaljanje jednog straara, a zatim i udaranje koplja o plonik. etvoro sauesnika zastanu kao ukopani. Srce im zamre u iekivanju povika na uzbunu, to je neizbjeno moralo uslijediti... Ali, nita se ne dogodi. Jedino se zaue etiri istovremena uzdaha. Josse, Katerina i Hatto urno svuku Gauthiera a Hans otvori teku vreu koju je bio ponio. U njoj je bio krupan komad na brzinu istesanog drveta koji je izdaleka liio na uurena ovjeka. Kavez mora izgledati tako kao da je i dalje rtva u njemu proapta Hans inae, ve u zoru poet e pretraivati grad, pa toga ovjeka nikako neemo moi izvesti. S malo sree, nitko nee ni opaziti podvalu slijedeih nekoliko dana. Katerina je, dakako, odmah shvatila to estiti Nijemac namjerava uiniti. Skinuti s Gauthiera onih nekoliko prnja nije bilo nimalo teko. Onako onesvijetenog, umotaju ga u ogrta koji je ponijela Katerina, a Hans turi u kavez mamac-dvojnika i prekrije ga s onih nekoliko bezbojnih prnja to ih je prije imao na sebi suanj.'O gline zavaljena kugla, umotana u krpe, predstavljala je glavu poloenu u krilo. U noi, iluzija je bila potpuna. Gledajui s tornjeva i po bijelom danu, svatko bi otkrio varku, ali odozdo, bit e ve tee. 122

Najveu potekou zadavali su lanci kojima je suanj bio okovan. Hans je, do due, u bisagama koje je povjerio Josseu, ponio bravarski alat, no bilo je teko skinuti okove a da se ne povrijedi Gauthiera. I najmanji uzvik mogao bi biti koban. Kad mu je Hans stao da pili obrue oko glenjeva, Katerini je zastao dah jer joj se inilo da to podie uasnu buku, mada je alat bio umotan u podmazane krpe. No majstor je zaista bio neobino spretan. Posao se uspjeno zavrio, a da onesvijeteni nije ni uzdahnuo. Lance su na brzinu udarili nezgrapnoj lutki, a kad je kavez bio propisno zatvoren, Hans i Hatto stanu pokretati vitlo, a Katerina i Josse su pazili da se pri sputanju ne odbija od zida. Nekoliko minuta kasnije, jezivo muilo opet je visilo na svom mjestu pod tornjem. A bilo je i krajnje vrijeme! Ba kao da je oekivao upravo taj trenutak, iz oblaka izae mjesec i prospe svoju hladnu, blijedu svjetlost po cijelom kraju. Istovremeno, zau se kako podno tornja vojnici izmijenile nekoliko rijei svojim grlenim govorom. Katerina opazi kako Hansu bljesnue zubi i shvati da se on smijei, Hajdemo! apnu on nebo nam je zaista sklono. Sada treba iznijeti naeg spasenika, a s obzirom na njegovu teinu, to i nee biti lako. Stepenite je u tornju strmo i sretna je okolnost to nam je Hatto doao u pomo. Vi, gospo Katerino, poite naprijed i bakljom nam osvjetljujte put. A sada krenimo! Tri mukarca prihvate Gauthiera, jedan za noge, druga dvojica za ramena, a Katerina pohita da u zaklonu stepenita upali baklju. Zapoe muno i sporo silaenje zavojitim kamenim stepenicama. Iako mrav od duga gladovanja, Gauthier je jo uvijek bio znatno teak, a uz to, muno je bilo povlaiti se s njim onako uzanim prostorom. Katerina je ila naprijed, ali se s vremena na vrijeme bojaljivo zagledala u ranjenikovo lice ne bi li iza one prljavtine i guste brade opazila i naj123

manji znak da se vraa u ivot. No ono nijednom da se zgri, nijednom da zadrhta. Jedino su tri mukarca s olakanjem uzdahnuli kad su stigli u podnoje tornja, pa se lake mogli kretati. Lake, moda . . . ali i opasnije, jer ako jedan od redovnika to se tamo mole okrene glavu, ili ako nekom alguazilu to napolje straare padne na um da ue u crkvu, etvoro zavjernika je propalo. Neujnim korakom, zaustavljajui svoje ubrzano disanje, Katerina i njeni drugovi oprezno se stadu prikradati portalu. Ve su bili kod njega, no ba tada, kad su to najmanje oekivali, Gauthier zastenja. U onoj tiini, jedva naruenoj jednolinim mrmljanjem redovnika, to stenjanje odjekne u Katerininim uima poput truba apokalipse. Tri su mukarca imala tek toliko vremena da se sklone u sjenu jednog golemog stupa, uza zatvorenu ogradu kapele, a mlada je ena rukom hitro zaepila ranjeniku usta. Slijedei trenuci bili su za bjegunce ispunjeni uasnim strahom. Katerini je srce htjelo iskoiti. U uho joj je zadahtano disao Hans uz kojega se bila stisla. Podalje, u koru, dva su redovnika prekinula svoju molitvu i okrenula glavu u pravcu buke. Jednomu se u svjetlu votanice jasno isticao mravi profil. Drugi kao da htjede ustati, no njegov ga drug zadra. Es un gato!1) ree. I ne osvrui se vie, oni nastave sa svojim molitvama. No njihov poloaj nije time postao laki. Katerina osjeti kako se pod njenom rukom Gauthierova usta miu, pa ako opet pone stenjati, ona to nee moi spijeiti. Kako da ga se uutka? prestraeno apne Katerina pritiujui to je jae mogla. Tiho jecanje izbijalo je kao voda pod hridinom. Opet im se uini da su propali. Redovnici e ponovo zastati, no sada e doi da vide . . . ') To je maka.
124

 Ako mu je sueno da bude ubijen, ubit e ga sabrano e Josse ali odavde moramo izai. Odjednom, na sasvim drugom kraju crkve zau se brencanje zvonceta, a odmah zatim ozbiljno, tugaljivo pjevanje pedesetak mukih glasova koji su postepeno postajali sve jai. Katerina osjeti kako Hans trepti od sree. Sveenici! ree on. Dolaze da pjevaju zornicu. Sad je pravi as. Tri mukarca opet slono prihvate Gauthiera, podignu ga kao pero i pojure krinom laom. Bilo je krajnje vrijeme jer Gauthier je neprestano stenjao. Ali snano i sveano pjevanje svetih ljudi skladno se vinulo sve do crkvenih svodova pa se u njemu izgubio nemoan ranjenikov glas. Kroz vrata su prosto izletjeli. Nisu smjeli dopustiti da ih spaze redovnici koji su u povorci dolazili iz samostana. etvero drugova stignu najzad sa svojim teretom pod trijem uzbueni i zadahtani. Mjesec je i dalje obasjavao, ali se uza zidove katedrale ocrtavao irok pojas vrlo mrane sjene. Napregnimo se jo malo apne Hans veselo i stigli smo. Brzo, hajdemo! Nekoliko trenutaka zatim, niska vrata radionice tiho se zatvore za njima. Iscrpljena, ali sretna, Katerina se spusti na kamenu ogradu bunara. A zatim, nemona da ovlada svojim prenapetim ivcima, brine u grevit pla.

Glava esta SMRT JEDNOG GRENIKA Hans, Josse i Hatto mudro ostave Katerinu da se po volji isplae. Oni prenesu Gauthiera pod nadstrenicu gdje je klesar drao blokove pjeenjaka ili travertina, oprezno ga poloe na leaj od slame koji je Hatto odnekud dovukao i stanu da ga pregledaju. Vidjevi da je ostala sama Katerina obrisa oi i dade se u potragu za svojim drugovima. Suze su joj donijele olakanje. Nestalo je one napetosti, ak i fizikog umora. Bila je presretna to im je uspjelo da okrutnom don Martinu otmu Gauthiera. Ne mari to je gotovo na umoru i to jo mnogo toga ostaje da se obavi . . . No njene radosti nestade im je ugledala njegovo krupno, oprueno tijelo. Bio je mrav, strano prljav, a ako je ponekad i otvorio oi, pogled mu je bio nekako prazan, ugaen. Kad bi se zaustavio na mladoj eni, u njemu nije bilo ni traka iznenaenja ili raspoznavanja. Uzalud se Katerina nada nj nadnosila, tiho ga je zvala po imenu, Normananin ju je odsutno gledao. Da nije poludio? zabrinu se mlada ena. Reklo bi se da se niega ne sjea. Mora da je bolestan. Zato smo ga onda donijeli ovamo, a ne u kuhinju? Jer e uskoro svanuti odvrati Hans. Kad Urraca ustane, ne smije ga ovdje zatei. 126

 Zato ne, ta ionako je gluha! Gluha da, ali nije slijepa ni nijema, a moda ni tako glupa kao to izgleda. Pruit emo ovom ovjeku njegu, oprati ga kako budemo mogli, pristojno ga obui i okrijepiti prema naim mogunostima. Tada e bez odlaganja morati napustiti grad. A kako da ga poveemo u ovakvu stanju? Kako emo s njim na putu? Da ga odovde izvuete smireno e Hans za to u se pobrinuti ja. A vaa e biti briga, gospo Katerino, kako ete dalje s tim ovjekom. Ne mogu ni da poem s vama, ni da ga zadrim ovdje. Time bih ugrozio ivot sebi i svojim ljudima . . . Pa ako sam vam iz nagonske simpatije i mrnje prema don Martinu i pomogao, jo mi nije dosadilo ivjeti, a ni prekinuti posao koji sam ovdje zapoeo.. Moram vam rei da kad jednom iziete iz ovoga grada, vie neete moi raunati na moju pomo. Zao mi j e . . . no ja tu nita ne mogu! Katerina je paljivo pratila Hansove rijei i one su je donekle zbunile. Taj joj je ovjek spremno pomogao, zato se podsvjesno nadala da e tako i nastaviti. No bila je i suvie razborita a da ne bi uvidjela kako je on sasvim u pravu i kako od njega ne smije ita vie zahtijevati. Ona mu sa smijekom prui ruku. Uinili ste ve i previe, prijatelju, i iskreno sam vam zahvalna zato to ste se radi jedne neznanke izloili tolikim opasnostima. A to se mene tie, budite mirni, uvijek sam znala izai na kraj s iskrslim tekoama, pa u nekako i s ovom. Tim vie to sam i ja tu promrmlja Josse bezbrino. No prijeimo na stvar. Rekli ste, majstore Hanse, kako ete nam omoguiti da ga odavde izvedemo. Na koji nain? S pomou kola za prijevoz kamenih blokova. Upravo sad s jednim takvim tovarom moram krenuti u Hospital del Rey, nedaleko od Las Huelgasa, pola milje daleko od grada, da tamo izvrim neke 127

popravke. Krenut emo im budu otvorena gradska vrata. Vaeg emo prijatelja sakriti meu kamenove. Straari se prilikom pretresa ne mogu posluiti svojim kopljima. U kola emo upregnuti vae konje, a kad stignemo u samostan, nabavit u vam za prijevoz ranjenika druga kola a i konje s kojima u se ja vratiti. A poslije, neka vam sam Bog pomogne. Nisam toliko ni mogla oekivati ree Katerina prostoduno. Hvala vam, majstore Hanse! Dosta je bilo govora. Sada se pobrinimo za njega i pripremimo kola. Eto ve svie! Bez rijei, uurbae se sve etvoro. Gauthieru svuku njegove dronjke, operu ga, navuku mu seljaku ali istu i pristojnu odjeu, neto prekratku, dodue, jer su sva tri mukarca bila nieg rasta. Njegovu ranu na glavi, poto su je tek povrno oistili toliko se kosa i neistoa oko nje skrutila premazali su u nudi ovjim lojem. Odrezali su mu kosu i obrijali ga kako bi ga se tee prepoznalo. Ponaao se posluno kao dijete, jedino bi s vremena na vrijeme zastenjao. A pohlepno- je progutao toplu juhu i pehar vina koji mu je pruio Hans. Josse ga je pri tom paljivo proSfnatrao. Treba da pije to vie. Bit e manje opasno bude li u kolima mogao spavati. Zamislite, ako ga straari uju kako stenje. Nije potrebno da ga opijamo ree Hans. Imam makova zrnja kojim svojim radnicima ublaavam boli kad se povrijede na poslu. Zgnjeit u ga i odmah mu ga dati s malo vina. Spavat e kao malo dijete. Kad su Gauthieru pruili, najzad, potrebnu njegu, ve se na horizontu ocrtavao svijetli pojas, oit znak da se no povlai. Gotovo posvuda javljali su se pijetli svojim promuklim glasovima. Hans zabrinuto pogleda u nebo. Spremimo odmah kola ree. Urraca svaki as moe da bane iz svoga potkrovlja.
126

On brzo uspava Gauthiera usuvi mu u vino drogu, a onda ga umota u pokriva i odnese u teretna kola koja su stajala u upi, uza samu kuu. Zatim mu Josse i Hatto pomognu da prenese kamene blokove koje vjeto rasporedi u kolima kako se sakriveni Normananin ne bi povrijedio. Meuprostore, dakako, ispune slamom. Bilo je krajnje vrijeme. Tek to je Gauthier nestao za improviziranim zaklonom, ve je cijela kua bila na nogama. Stara Urraca, sa svojim pospanim sovinim oima, s naporom se spustila niz nekakve ljestve to vode na tavan i ve se ulo kako strue svojim papuama, vrzmajui se sad u kuhinji, sad po dvoritu: da zagrabi vode iz bunara, donese drva i raspiri pod pepelom ugljevlje to ga je sino prije spavanja briljivo prekrila pepelom. Ubrzo je u kotlu poela vrijuckati voda dok je starica nekom jezivom noinom rezala debele krike crna kruha i rasporeivala ga po stolu, zajedno s glavicama luka to su visile sa potporne grede. Jedan za drugim, zijevajui i proteui se, stali su iz spavaonice izlazili kamenoresci, pa poto bi se umili hladnom vodom iz jednog vedra, vraali se po svoj obrok hrane. Katerina je uradila to i drugi, a zatim pola u svoj kut pored ognjita. Osvit je bio leden i sva je bila promrzla. A Josse, pravei se kao da se istom sada razbudio, izae da malo obie trgom. Htio je da vidi kako se doima onaj kavez s novim gostom. Hans ga je pratio zabrinutim pogledom, no odmah se umirio. Josse mu je zadovoljno namigivao i objeenjaki pucketao jezikom. Tada se obratio svojim radnicama i stao da im dugo govori na njihovu materinskom jeziku. Katerina u prolazu uhvati rijei Las Huelgas" i shvati kako ih majstor obavjetava da e dan provesti u uvenom samostanu. Nijemci su s odobravanjem klimali glavama, nitko nije ni progovorio. Poklonivi se mladoj eni, uputili su se jedan za drugim na radilite da ve s prvim zracima jutarnjeg sunca zaponu svoj tegoban posao. Hans se samo osmjehnu Katerini.
9 Katerina, knjiga V

129

 Brzo neto pojedite pa odmah krenimo. Upravo otvaraju gradska vrata. I zaista, toga trenutka poe se na oblinjim Vratima svete Marije sa krpom dizati velika reetka, a trgom se stadoe razlijegati uobiajeni povici i dozivanja. Hans se okrene prema vratima. Gdje je Josse? upita. Je li jo uvijek na trgu? Mislim... da jest. Idem da ga potraim. Grizui okrajak kruha i glavicu luka, Katerina se nesvjesno uputi za njim. Josse nije bio daleko. Onako mrav, s rukama na bokovima, stajao je na svega nekoliko hvati od kue. Kao da ga je zaprepastio prizor koji je odmah.privukao Hansovu i Katerininu panju. Naime, eta konjanika stizala je u trku na trg. Mlada ena ugleda alguazile, a meu njima i don Martina Gomeza Calva na andaluzijskom konju s crnom perjanicom. Istog trenutka skupina tesara dotri s gredama, daskama, ljestvama i ekiima. Zapovijedala im je neka ljudina u tamnogrimiznoj odjei. Krvnik! anu Hans bezbojnim glasom. Donnerwetter!1) Znai li to d a . . . Nije dovrio misao. Ono to se dogaalo pred zaprepatenim Katerininim oima bilo je i odvie jasno. Paklenskom brzinom, tesari stadu podizati stratite, pourivani energinim kretnjama krvnika i pucketanjem bia triju nadglednika koji su odnekud banuli. To su maurski robovi! apne Hans. Treba bjeati, i to odmah. Pogledajte to radi don Martin! Katerina okrene glavu prema Alcadu Zloincu. Zaista nije trebalo dugo posmatrati da se shvati to on radi. Diui se na stremenima, upirui prstom sad uvis sad u zemlju, nareivao je i suvie oito da se kavez pusti. *) Sunca mu! 130

Josse se istog asa okrene i trkom se zaputi kui. Bio je blijed kao krpa. Uzbuna! vikne. Don Martin se boji da je uznik previe oslabio od nevremena i zapovjedio da se odmah obavi smaknue. A ini se da mu se i uri. 1 zaista, nova skupina maurskih robova, s istim utim turbanima, pojavi se sa cjepanicama i naramcima suhoga granja za lomau na kojoj e izgorjeti osuenik, poto ga prethodno iva oderu. Hans bez rijei uhvati Katerinu i Jossea pod ruku i urno se vrati kui. Smjesta pritre kolima u koja je Hatto upravo upregnuo konje. Troje drugova hitro se popnu, Katerina uz Hansa koji zgrabi uzde, a Josse sjede straga objesivi noge i nataknuvi na oi kapu, kao radnik koji odlazi na posao i ravnoduan je prema svemu to se oko njega dogaa. U Hansovim rukama zapucketa bi, i zaprega prijee ogradu od dasaka koju je Hatto podigao. Zapute se pravo na Vrata svete Marije. No kretanje je ve bilo oteano. Pripreme oko smaknua izmamile su graane iz njihovih kua i oni su se u gomilama okupljali i gurali kako bi zauzeli prve redove. Prozori s drvenim kapcima buno su se otvarali i na njima su se mogle vidjeti ene kojima su oi blistale od radosti. Pa i krovovi to su od sinonje kie i jutarnje hladnoe postali kliski naikali su se gledaocima. itelji Burgosa grozniavo su se pripremali za nesvakidanju predstavu. Preplaen pogled Katerinin skrene prema stratitu na kojemu su krvnici, u gotovo ve dovrenoj lomai, upravo podizali stup u obliku kria i s lancima, a onda se vrati zvoniku i kavezu koji se lagano sputao. Ovaj je ve prevalio polovinu puta, a kola su se sve tee probijala. Paso!1) vikao je Hans uspravivi se i pucketajui biem. Paso!
*) Mjesta!

131

No gomila je postajala sve gua i bila odvie zaokupljena pripremama za muenje a da bi se na nj osvrtala. Na njegove povike jedva da su uzvraali prezrivim pogledom. Ta eljad je vie voljela nai se pod kopitima konja nego ustupiti ma i pedalj mjesta. Nijemac plane srdbom. Cuidado!2) uzvikivao je i krajikom bia pogladio pokoja neposluna lea. Istovremeno, upirui se iz sve snage unazad, pritezao je konjima uzde jer su se tako propinjali da su kopitima skoro dodirivali glave nekim prolaznicima. Sada se gomila razmakne viui od straha i Hans potjera konje prema vratima. U zao as. Istog trenutka kavez je dotakao tlo i don Martinu je bio dovoljan jedan pogled pa da shvati kako mu je suanj umakao. Katerina, koja ga je sa strahom promatrala, opazi da je sav pozelenio. Skoio je s konja i stao bijesno izdavati zapovijedi. Ve razoarana svjetina poela je Ijutito buati, kao more za olujnog vjetra. Kola su se nala pod samim svodom vrata, kadli se reetka sa zlokobnom kripom spusti konjima pravo pred grudi. Don Martin je naredio da se vrata zatvore i pretrese cijeli grad. Katerina zatvori oi i gotovo bez svijesti srui se na sjedite. Kao u snu zauje kako joj Hans ape: Hrabro, sunca mu! Ba je ovo trenutak za hirovitosti. Treba se probiti, to nam je jedina nada. On bezobzirno stade da grdi straare i bijesno im oita na korektnom kastilskom jeziku kako ima hitna posla, te ga se te zavrzlame oko zvonika uope ne tiu. Bujicom srditih pokreta, na kojima bi mu mogao pozavidjeti i sam don Martin, pokazujui naizmjence na teku, zatvorenu reetku i na svoja kola, Hans je oito pokuavao nagovoriti straare da ga propuste. No ovi, oslanjajui se isto toliko o svoja koplja koliko i o *) Pazi! 132

izriitu zabranu, odmahivali su glavom i odbijali da ga sluaju. Hans se nemono opet spusti na sjedite. to da radimo? upita Katerina kojoj je dolazilo da zaplae. A to moemo uiniti? Moramo ostati tu i ekati... sa svim opasnostima koje su s ovim povezane. Sva satrvena, Katerina obori glavu, skrsti ruke na grudi i uze se tiho moliti ravnoduna na ono to se iza nje dogaalo. Na trgu je, meutim, kljualo kao u pobjenjelom moru. Pod kiom udaraca to su ih alguazili, sluei se pljotimice svojim kopljima, dijelili uokolo, u nastojanju da se probiju do kua, svjetina se derala kao svinje kad ih vode na klaonicu. Bol se mijeala s bijesom. Posvuda su izbijale svae, ak i tunjave. Ve su don Martinovi ljudi upadali u kue i gostionice te surovo ispitivali njihove vlasnike i goste. Svakome se inilo da u neznancu, ili imalo neobinom namjerniku vidi jednog od onih stranih razbojnika s Oca planine koji su, nema sumnje, doli da oslobode svoga druga. U due se stao uvlaiti strah i sijati divlju paniku. Odjednom, s druge strane zatvorenih vrata, zau se tiha i toliko poznata crkvena pjesma da Katerina podie glavu.
E ul treia! E sus eia! Deus aia nos!

Stara, stoljetna pjesma hodoaa u Compostelle! Ona ista to su je hodoasnici uvijek zapoinjali kad bi ih savladao umor, pjesma koju je samo nekoliko tjedana ranije i ona sama pjevala kada se iz Le Puyja zaputila pustim drumovima Aubraca. Ozari je traak nade. Uini joj se da tom starom kantilenom Bog odgovara na njene arke molitve. Skoivi s kola, ona potra k reetki, uhvati se za nju objema rukama i turi lice
133

meu ipke. Drevnim rimskim mostom primicala se kolona nasmrt umornih i odrpanih hodoasnika koji su trudno povijali lea i obarali glave. Pred njima je koraao Gerbert Bohat, oiju fanatino uprtih u nebo, te maui svojim dugim tapom, davao takt njihovu pjevanju. Gle! apne Josse koji se odnekud stvorio pored Katerine opet smo se sastali. Ali Gerbert nije opazio svoje bive suputnike. Zaustavio se na nekoliko koraka od sputene reetke pa, diui glavu prema bedemu na kome su straarili vojnici, upitao: Zato su ova vrata zatvorena? Otvorite ih bojacima! Odmah zatim ponovi to i na panjolskom. Jedan straar odgovori neto to se inilo kao upozorenje da se odatle gubi, toliko je ton bio otar. Meutim, krhka kranska blagost Klermontineva nije izdrala tu kunju. On podie glas i ljutito odvrati svom protivniku. to kae? upita Katerina. Da se nijedan kranski grad nikada nije usudio zatvoriti svoja vrata hodoasnicima u Compostelle, da su on i njegovi iznemogli, da meu njima ima bolesnika, ak i ranjenika koje smjesta valja prihvatiti, jer su bili napadnuti od razbojnika. Zahtijeva da se vrata otvore. I to su mu odgovorili? Da don Martin to ne doputa. Nekoliko trenutaka vodio se razgovor sve bre i ee. Najzad, Gerbert Bohat se podupre o svoj tap i ostade u stavu iekivanja, a oko njega se hodoasnici zavale na zemlju, iscrpljeni od umora. to se dogodilo? upita Katerina Jossea. Gerbert se pozvao na nadbiskupa. Vojnik mu je odvratio da su poslali po on.Martina. Alcado Zloinac je brzo stigao. Katerina je opazila njegovu dugu crnu siluetu i tanke noge, dok se kamenitim stepenicama penjao na bedem. A i Hans je siao s kola te, uprkos straarima
134

Icoji su zahtijevali da se vrati kui, priao svojim drugovima. Moda nam se sada prui prilika apne. Cuo sam kako je don Martin rekao da su razbojnici koji su napali hodoasnike moda oni s Oca planine i kako bi doljake trebalo ispitati. I zaista, trenutak kasnije zau Katerina nad svojom glavom odsjeni don Martinov glas. Gerbert ga je uljudno pozdravio, ali se i pred njim drao ukoeno. Uslijedi ponovo razgovor nerazumljiv mladoj eni, a onda gradonaelnikov glas odjednom postade ljubazan. Hans zaueno proapta: Kae da e narediti neka se tim svetim ljudima otvore v r a t a . . . nikako mi se ne svia ta njegova iznenadna obazrivost. A i nain kako don Martin ispituje ljude nije ba istanan. No nita zato. Ako se reetka podigne, trebat e to iskoristiti . . . Ali vama prijeti da budete progonjeni primijeti Katerina. Moda e u vas i gaati. Pogodi li vas neka strelica, nikad sebi neu oprostiti. Ni ja! nasmijei se Hans neto milomneto silom ali mi nemamo izbora. Otkrije li koga to prevozimo, i mi emo dijeliti njegovu sudbinu. Zamijesili smo kau pa je moramo i pojesti. Posluajte tu buku iza nas. Pretrauju sve kue. Ako ve moram umrijeti, vie volim strelicu nego lomau. I Hans opet odluno skoi na sjedite te pozove Katerinu i Jossea da urade isto. Upravo su zauzeli svoja mjesta kad se pod svodom pojavi Don Martin Gomez Calvo s jednim odredom alguazila. Opazivi kola, on se trgne i hitro se uputi k njima. Katerina je umirala od straha videi kako prilazi s onim svojim mravim licem izoblienim od srdbe. Sad e vratiti kola natrag i narediti da se pretrae. Sluala je kako otro kori Hansa, uvjerena da vie nita nee spasiti ni nju ni 135

Gauthiera ni njihove prijatelje od onog praznog stratita koje kao da eka na svoju rtvu. No valjalo je poznavati i majstora. Gradonaelnikov bijes doekao je olimpskom mirnoom i uzeo objanjavati Josse je to apeui preveo Katerini kako neodgodivo mora s teretom kamenih blokova u Las Huelgas, jer ve ionako kasni s radom ije je izvoenje naredio glavni zapovjednik vojske Alvaro de Luna. Pozivanje na gospodara Kastilije imalo je uinka jer je don Martinova estina neto splasnula. On podozrivo odmjeri one to su bili u kolima, i pod tim nesmiljenim pogledom Katerina se najei od odvratnosti. Na trenutak zavlada muna tiina, a onda don Martin promrsi neto jedva razmiui svoje tanke usne. Katerina osjeti kako je Josse pozadi nje zadrhtao. Hans se nije ni makao, no videi ga kako pritee uzde, mlada ena shvati da sada mogU krenuti. I zaista, reetka se stade dizati, ali iza kola i s obje njihove strane nalazili su se naoruani straari. Don Martin stupi na most i odlunom gestom pozove hodoasnik^ da priu. Oni s naporom poustaju i nekako se vrstaju u redove. Jedino se Gerbert i dalje drao ponosito. Krenimo! apne Hans. Zakrili smo prolaz. ekat emo na mostu dok sva ta kolona proe. Kola se lagano pokrenu i izau ispod mranog vlanog svoda. Katerini, koja je dotada imala osjeaj da joj itav bedem pritie grudi, odjednom laknu. Hans odmakne svoja kola kako bi propustio hodoasnike koje je prijelaz preko planina oito izmuio. Meu njima Katerina i Josse prepoznaju nekoliko lica, ali na svima su bili vidljivi tragovi proivljenih patnja. S njih su visili dronjci, tijela su im bila puna oteklina ili ak rana. Mora da su ih razbojnici strahovito zlostavljali. Nitko nije imao odvanosti da zapone pjesmu. Jadni ljudi! proapta Katerina to se i nama mt)glo dogoditi. 136

 Ali nije, budi Bogu hvala odvrati Josse sa zadovoljstvom koje, meutim ne potraja dugo. Naime, brzo je dolo do neeljenog obrata. im se hodoasnici naoe pred Vratima svete Marije, opkolie ih vojnici. Krv mu Isusovu! prokune Josse p a . . . to ih hapse! Don Martin im eli postaviti nekoliko pitanja odgovori Hans smrknuto. Trenutano hoe da hi silom zadri! To je odurno! viknu Katerina. to moe da sazna od tih bijednika? Potrebna im je njega, a ne alguazili. Pitat e ih, prije svega, da li su razbojnici s Oca planine povratili zarobljenog druga i gdje im je skrovite. A tko zna boje li se ti nesretnici vie osvete razbojnika ili samog don Martina. Katerina? ne odgovori. Okrenuta gradu, sa strahom je pratila razvoj nemilog dogaaja. Jer ako je veina hodoasnika i dopustila da ih bez otpora odvedu, neki su se ipak pokuali oduprijeti naelnikovim ljudima, a ponajprije, dakako, Gerbert Bohat. ulo se kako vie: Izdaja! Branimo se, brao, Bog to zahtijeva! I on prvi jurnu u borbu suprotstavljajui smijeno svoj tap maevima i kopljima vojnika. Kao prikovani na mjestu, Katerina, Hans i Josse zaprepateno su gledali, oiju raskolaenih od uasa. Krv urkom potee mostom i stade se blistati na suncu koje je ve odskoilo. Kastiljanci su nesputano davali oduka svojoj brutalnosti, a don Martin je malo podalje stajao skrtenih ruku i samo oblizivao usne. To ne potraja dugo jer je borba bila nejednaka. Uskoro su svi hodoasnici bili svladani. Kiptei od gnjeva, Katerina zau smrtni krik Gerberta koga je koplje pogodilo usred srca. Odmah zatim uslijedi kratko nareenje i tijelo nesretnog Klermontinca nae se u utoj, od posljednjih kia 137

nabujaloj rijeci koja ga ponese najprije polako, a zatim sve bre i bre. Ostali hodoasnici bili su satjerani u grad, a reetka na vratima ponovo sputena. Katerina je bijesno prodrmala Hansa koji kao da se ukoio od zaprepatenja. Krenimo! Brzo! Sad nam je prolaz slobodan . . . A moda uspijemo i da ga izvuemo. Koga? upita Hans gledajui je smueno. Ta njega . . . Gerberta Bohata kojega su oni bijednici bacili u vodu. Moda i nije m r t a v . . . Hans posluno krene s kolima. Sreom, put u Las Huelgas vodio je uz rijeku Arlanzon. Josse napusti svoje mjesto pozadi kola i prikljui im se. I njemu je lice bilo izoblieno, a pogled nekako bunovan. On promrmlja: A ono su hodoasnici, bojaci, i samo su molili za sklonite na koje imaju pravo. Rekao sam vam da su ovdanji ljudi divljaci! plane Hans iznenadnom estinom. A najgori je od svih don Martin. Nakon onog iskustva s kavezom, mislio sam da u to neete sumnjati, no trebalo je da potee krv pa da se uvjerite. Samo da ovdje zavrim posao, s veseljem u se vratiti u svoj zaviaj na obali R a j n e . . . Velika je to i prava rijeka, velianstvena, divna. Niim se ne da usporediti s ovom prljavom rjeicom. Katerina je bez rijei pustila da se on iskali, a to je klesaru bilo i potrebno. Pratila je pogledom utu rijeku nastojei da opazi Gerbertovo tijelo. Odjednom ugleda kako njegovu crnu priliku nosi blatnjava voda. Ona se uspravi i isprui ruku. Pogledajte! Eno ga! Zaustavite kola! Mrtav je! ree Hans emu da se zaustavljamo? Moda i nije ba mrtav. A ako i jest, ima pravo da bude kranski sahranjen. Hans slegne ramenima.
138

 Ba je svejedno bude li poivao na dnu ove prljave vode ili u zemlji ovog trulog kraja! Zaustavimo se ako vam je ve do toga. On smjesti kola uz rub razlokanog puta i Katerina hitro iskoi. Sa Josseom, koji ju je u stopu pratio, pojuri ona prema Arlanzonu i primakne mu se na jednoj uskoj okuci kamo je plovilo tijelo. Josse bez oklijevanja zagazi u vodu, dohvati Gerberta i stade ga vui prema obali. Uz Katerininu pomo izvue ga iz vode i poloi na ljunak. Klermontincu su oi bile zatvorene, nozdrve zaepljene, usnice bijele i stisnute, ali jo je slabo disao. Na grudima mu je zjapila duboka rana, no vie nije krvarila. Josse odmahne glavom. Nee zadugo! Nita se tu ne da, gospo Katerino. Izgubio je previe krvi. Ona bez rijei sjede na zemlju i s neobinom njenosti poloi Gerbertovu glavu sebi na koljena. I Hans je doao za njom i bez rijei pruio joj nekakvu uturu od kozje koe koju je na odlasku iz kue bio zakaio za pojas. U njoj je bilo. vino. Katerina njime nakvasi Gerbertove bezbojne usne, on zadre, otvori oi i s iznenaenjem-,.se zagleda u mladu enu. Katerino! promuca . . . I vi ste . . . m r t v i . . . kad vas, eto, ponovo vidim . . . Toliko sam mislio na vas. Ne! iva sam, a i vi. Nemojte govoriti. Moram! Imate pravo. iv sam, osjeam to po bolovima, ali neu dugo. elio b i h . . . sveenika, kako ne bih otiao... sa svojim grijehom. On s mukom pokua da se uspravi hvatajui se za Katerininu ruku, a Josse klekne pozadi.njega i oprezno ga podigne. On pogleda tri lica to su se nad njim nadnijela pa uzdahne: Nitko od vas nije sveenik, zar ne? Katerina dade znak da nije, jedva zadravajui suze. Gerbert pokua da se osmjehne. Onda ete me vi sasluati, Katerino . . . vas troje. Otjerao sam vas, osudio da lutate bez nas . . . jer sam mislio da vas m r z i m . . . kao to sam
139

mrzio sve ene. No shvatio sam da v i . . . niste kao druge. Neprestano sam mislio na v a s . . . a putovanje mi je postalo pravi pakao! edan sam . . . Jo malo vina . . . Ono mi daje snagu... Katerina mu oprezno dade da pije. Spopade ga, neka slabost, ali se pribere i otvori oi. Eto u umrijeti... a tako je i pravo Nisam'bio dostojan da priem apostolovu grobu jer sam . . . ubio svoju enu, Katerino . . . Ubio sam je iz ljubomore.. . jer se' zaljubila u drugoga. O, kako bih rado bio pobio sve e n e ! . . . On zauti, padne nauriak i Katerina pomisli da je umro, no odmah zatim on podigne vjee koje je smrt ve sklapala. Govor mu se stade zaplitati, glas slabiti, a usta hvatati zrak. Oprostite!... Treba.,'., pratati. Trpio s a m . . . Oh, toliko t r p i o . . . lysia!... Tako sam je ljubio! Tada sam jo mogao ljubiti... Posljednje su rijei bile nerazumljive. Slaba iskra ivota to ju je vino bilo upalilo u tijelu bez krvi naglo se gasila. Gerbert postade jo bljei, lice mu se nekako smeura, stisne. - To je kraj! apne'Josse. Zaista je bio kraj. Pomodrele usne stadu semicati, no nikakav glas ne prijee preko njih. Katerina osjeti kako se uza nju ukoilo iznemoglo tijelo u posljednjem gru agonije. Ipak mu se ote posljednja rije: Boe!... Bio je to vie posljednji . .uzdah nego rije i on najzad zauvijek sklopi oi. Katerina polako poloi njegovo tijelo, obrie suze.i pogleda Hansa. Ovaj kao da se skamenio. Gdje da ga pokopamo? Za to e se pobrinuti, redovnici samostana Hospital del. Rey. I njega emo povesti kolima. Udruenim snagama Josse i. Hans ponesu naduti le umotavi ga to su bolje mogli u poderanu hodoasniku mantiju. Poloe ga na blokove kamena koji su skrivali Gauthiera. Jo uvijek uvijen u pokriva i okruen slamom, ovaj se nije ni po140

makao. Mirno je spavao oamuen jakom dozom narkotika to mu ga je u vino usuo Hans. Ovaj zvizne biem. Sreom, put nije dug ree promuklim glasom koji kao da je odavao njihovu zajedniku potresenost. I zaista, za samih nekoliko trenutaka iskrsnue bijeli zidovi i etvrtasti toranj ogromnog cistercitskog samostana, u ijim su bedemima bila usjeena samo dvoja vrata. Las Huelgas! promrsi Hans Najuveniji panjolski samostan. Kralj Alfonz VIII i engleska kraljica Alinora podigli su ga vrlo davno za djevojke iz visoka plemstva, ali i kao mjesto na kojemu e se sahranjivati lanovi njihovih porodica. No sudei po onome to se pria, kao da se ta znaajna namjena poneto zaboravila. Naime, na veliko Katerinino iznenaenje, kroz skladne romantine prozore samostana dopru do njih moni zvui glazbe. ule su se viole, lutnje i harfe, no u tom sviranju nije bilo nieg religioznog. Uz njihovu pratnju jedan svjei enski glas pjevao je neku ljubavnu pjesmu, a s vremena na vrijeme zauo bi se i smijeh. Pa i samo nebo to se odjednom prekrilo toplim plavetnilom i okupalo suncem inilo je taj neobini samostan vrlo veselim. Sta to ima da znai? zaprepateno e Katerina. Da se redovnice Las Huelgasa odabiru sada daleko vie po njihovoj ljepoti i ljubavnom umijeu nego po plemikom grbu ili pobonosti odvrati Hans sarkastino. Kralj Ivan, i sm umjetnik koji voli glazbu, te glavni zapovjednik vojske, koji oboava ene, esto tamo navraaju i lijepo se provode. Zato s naim pokojnikom i s ovim blokovima kamenja i ne odlazimo tamo, ve u Hospital del Rey, k starim redovnicima koji se, uostalom, teko privikavaju na to parfemirano susjedstvo. 141

Drevni hospici] nalazio se neto podalje i nije bio tako gizdav kao krasni samostan. Po njegovim zidovima k^menovi su se raspadali i na mnogim mjestima prijetili da se srue. Hodoasnici u Compostelle vie se tu nisu ni zadravali, radije su odlazili u Santo-Lesmes usred Burgosa. Hospital del Rey polako je tonuo u zaborav. Popravci to ih tamo moram izvriti vie su nego hitni primijeti Hans. Ali gle, ve smo stigli. Tek to je s kolima proao kroz trijem koji vodi u unutranje dvorite, ve im je poao u susret stari vratar s osmijehom dobrodolice na poutjelu licu. Majstore Hanse! viknu Sm vas je Bog poslao, jer prilikom svake slube boje strahujemo da nam se zvonik kapele ne srui na glavu. Bilo je krajnje vrijeme da doete. Idem da obavijestim asnog opata. Dok je on sitnim koracima kaskao korovom obraslim dvoritem, Katerina lagano klizne sa svog sjedita. Kad su sat nakon toga Katerina i Josse napustili Hospital del Rey, bili su, usprkos uspjelom bijegu, potpuno utueni. Gerbertova smrt jo uvijek je poput more pritiskala duu mlade ene. inilo joj se da je za nju i sama donekle kriva, i to je sebi predbacivala. Osim toga, i Gauthierovo stanje krajnje ju je zabrinjavalo . . . Maloas, kad je nakon kratkog aputanja izmeu Hansa i oca opata bila skinuta s -kola duga prilika umotana u grubo platno, dogodilo se neto neobino i strano. Kad su ga poloili na jednu klupu, Normananin se bio povratio iz obamrlosti izazvane makovim zrnjem. No samo je izgubljeno pogledao i odmah zapao u neko udno stanje. Tijelo mu se ukoilo, a vilice tako stisle da je zakrgutao zubima. A onda se ljudina odjednom svalila s klupe i stala na podu previjati, snano trzajui glavom i cijelim tijelom. Najzad je potpuno obamro i na usta mu izbila bijela pjena. Kate142

rina je s uasom ustuknula i priljubila se uz bedem kao da se u njemu eli izgubiti. Hans i Josse nisu se ni pomakli, jedino su namrtili obrve i gledali, dok je opat, prekrstivi se brzo nekoliko puta, odjurio kao bez glave. No zaas se vratio s kablicom blagoslovljene vode i izlio je na ranjenika. Za njim je doskakutao jedan fratri s velikom kadionicom iz koje se irio gust zaguljiv dim. To se odigralo tako brzo te Hans i nije mogao sprijeiti opata da jadnog Gauthiera ne okupa hladnom vodom. Ali zato je odmah stao umirivati ljutitog sveenika kojega je izbezumljeno lice nedvojbeno govorilo: neznanac je opsjednut avlom i smjesta mora biti iznesen iz njegova blagoslovljenog hospicija. Hans preneraeno pogleda Katerinu. Sada morate otii. Dat emo vam kola kojima etei ga povesti. Opat vjeruje da je u nj uao neastivi... nita vie ne mogu za vas uiniti. Je li zaista... opsjednut? upita Katerina sa zebnjom.Pourio se da joj objasni Josse, i to na sasvim neoekivan nain. Stari su Rimljani tu bolest nazivali svetom. Tvrdili su da u ovjeku koga spopadaju trzaji stoluje bog. No jednom sam upoznao nekog maurskog lijenika koji je tvrdio da se radi o obinoj bolesti, izazvanoj povredom glave. Poznavali ste jednog maurskog lijenika? zaudi se Hans. A gdje to? Mravo crnomanjasto Josseovo lice naglo pocrveni. Oh! ree on ravnoduno mnogo sam putovao... Nije elio da opirnije o tome govori, a Katerina je znala i zato. Jednom joj je u trenutku povjerljivosti priznao kako je zla kob htjela da dvije godine vesla na jednoj berberskoj galiji, a odande mu i to znanje. Neki. maurski lijenik? zamisli se Hans. 143

Umatajui ponovo Gauthiera, koji se gotovo, ve umirio, i nosei ga do kola to ih je jedan redovnik dovezao u dvorite, on ispria svojim novim prijateljima sve to je u Burgosu Uo o neobinom nadbiskupu Sevilje, Alonsu de Fonseki. Sklon raskoi, pohlepan, strastven sakuplja dragog kamenja, vatreni pobornik alkemije, nadbiskup se u svom utvrenom dvorcu Coki okruio neobinom svitom meu kojom je bilo daleko vie astrologa i alkemiara nego sveenika. Sudei po onomu to se prialo, pravo je udo na tom dvoru predstavljao jedan maurski lijenik izvanrednog znanja i zapanjujue spretnosti. Kad se najblii prijatelji glavnog zapovjednika vojske, Alvara de Lune posvade, graani Burgosa potajno priaju kako taj lijenik zna initi udesa. Zato ne biste otili do njega? Ako ve idete u Toledo, neete izgubiti mnogo vremena svratite li u Coku. A kakav bi razlog mogao imati nadbiskup da nas primi? sumnjiavo e Katerina. Ima ih tri. Ponajprije, on je poslovino gostoljubiv. Zatim, ivo se zanima za sve to se dogaa pod njegovim krovom a neobino je. I najzad, nisam li vam rekao da strastveno voli drago kamenje? Katerina sada shvati. Ne bude li se drukije moglo dobiti pomo udotvorca iz Coke, smaragd kraljice Jolande sigurno e joj otvoriti vrata zamka. Odluku je donijela brzo. Da spasi Gauthiera, bila je spremna na daleko vee rtve nego to je neznatno produenje putovanja i gubitak jednog dragulja, mada dragog njenom Srcu. Zahvalila je Hansu na nesebinoj pomoi tako toplo da je Nijemac sav pocrvenio. Kad je spontano poljubila Hansa u neobrijan obraz, vidjela je kako su mu se oi ispunile suzama. Mogue je da se jednoga dana opet sretnemo, gospo Katerino!
144

 Kad ovdje zavrite posao, i ako se ja vratim u Montsalvy, doi ete da i u nas stvarate ovako prekrasna djela. Na to vam mogu prisei! Jo jedan stisak ruke, posljednji zbogom i kola se tandrui zapute na jug. Pozadi, Gauthier je udobno leao na slami. Uzde je prihvatio Josse i stao pourivati konje. Kako nisu bili navikli na zapregu, morao ih je svaki as obuzdavati i smirivati. Katerina je, meutim, mogla u miru da promatra pejza. Usprkos suncu i blistavom plavetnilu neba, nad divlji i goli kraj nadvila se neka teka tuga, pojaana sve udaljenijim brencanjem mrtvakog zvona kojim su redovnici hospitalci popratili sahranu umrlog hodoasnika. Katerina je neprestano razmiljala o Gerbertu, tom neobinom ovjeku i ubici koji se, kao dvostrukim bronanim oklopom, ozidao svojim ponosom i patnjom. Shvatila je kakvo se ojaeno srce krilo ispod izvanjske grubosti i bi joj ao to se nije potrudila da ga bolje shvati. S malo vie njenosti moda ga je mogla navesti da joj otvori svoje s r c e . . . Mogli su postati i prijatelji . . . Ipak, neto je u dnu njena bia govorilo da pokuava obmanuti samu sebe. U ovjeku kakav je bio Gerbert moglo je biti mjesta samo za dva osjeanja: ljubav ili mrnju. Iz .straha od ljubavi, on se prema njoj odnosio s mrnjom i tek je smrt, eto, zauvijek smirila tu ojaenuduu. Umjesto da tuguje, moda bi sada bilo bolje zahvaliti Bogu to mu se smilovao . . . Sa Gerberta, Katerinina misao skrene na Gauthiera, no vie je voljela da se na njemu ne zadrava. Njegovo stanje toliko ju je boljelo da je gubila hrabrost koja joj je sada bila potrebnija no ikada. Ako ve postoji mogunost da ga spasi, ne smije biti maloduna. Ve je i to mnogo to ga je pronala, izbavila od uasne smrti, a odavna ga je drala izgubljenim. Tko zna nee li mu
18 Katerina, knjiga V

145

Maur nadbiskup Fonseke vratiti razum, pa da onda zdrueni i snani pobjedniki upadnu u bajoslovno maursko kraljevstvo i otmu Arnauda?... Arnauda!... Katerina sa zaprepatenjem otkri kako se, zaokupljena tekom brigom za Gauthiera, ve nekoliko dana nije ni sjetila svoga mua. Sada, kad je imala dovoljno vremena da misli na njega, ona opazi kako joj se srdba nije nimalo stiala, ak je moda i porasla otkako je pronala Gauthiera. Koliko li je toga pretrpjela zbog prevrtljivog mua koji vjerojatno to i ne sluti, pa dok se njegova ena s gorinom u srcu sada sporo vue sparuenim pustarama Kastilije vukui sa sobom obeznanjenog ovjeka, on se preputa milovanjima jedne inovjerke, okruen izopaenom raskoi neke saracenske palae. Tako doarana slika jo je vie uzruja i ona s mrnjom pogleda na okolni pejza. Uasnog li kraja! Je li ovakav sve do Granade? Sreom, nije! odvrati Josse svojim udnim smijekom No moram vam rei da pustari jo nije kraj. Gdje emo noiti? Ne znam. Kako ste mogli opaziti, nema ba mnogo sela i veinom, su poruena i naputena. Od strane crne kuge u prolom stoljeu poharani su gradovi, a sela opustjela. r Ipak, negdje mora biti ivih ljudi! proguna Katerina. Valjda im je bilo dovoljno itavo jedno stoljee da zasiju ito. Vi ne vodite rauna o Mesti! Sto je to? Korporacija uzgajaa ovaca. Oni su jedna od rijetkih proizvodnih snaga ovoga kraja. Promjenom godinjih doba stalno prebacuju stoku s jednog mjesta na drugo i nita ih ne moe zaustaviti. Kako hoete da u takvim uslovima bilo to raste? Eno pogledajte! Drkom svoga bia Josse pokaza na horizontu iroku tamnosmeu mrlju koja kao da" se lelujala.
146

 Ima ondje vie stotina grla, ali moete primijetiti da su dobro uvana. I zaista, vidjeli su se uobiajeni obrisi pastira od kojih su rijetki pojedinci jahali na mazgama, ali se niim nisu razlikovali od svojih drugova, osim to su za pojasom nosili iroke noeve. Josse slegne ramenima. Sva ona stoka pripada nekolicini, a seosko puanstvo ivi u strahovitoj bijedi. No s malo sree naii emo na neki dvorac ili samostan koji e nas primiti... Postarajte se da u okolini pronaete neku rijeku, kakav potok ili obinu baru. Odavna nisam bila ovako zamazana . . . Josse je podrugljivo pogleda i ponovo slegne ramenima. Kao da je to lako'. Voda je ovdje, gospo Katerino, jo rjea od hrane. Mlada ena obeshrabreno uzdahne i skutri se na svom sjeditu. Stvarno, ivot je zaista bezmislen... uzdahne ona a koliko nam jo treba do Coke? Pet dana, ako ove dvije ivotinje konano pristaiiu da usklade korak umjesto da svaka gazi za sebe. I li varavoj nadi da e udobrovoljiti svoje konje, Josse stade da pjevui neku bekrijsku pjesmu, ali tako krivo da se Katerina namrtila. Sto mislite? ree on aljivo Hoe li od mog pjevanja udariti kia ili e se poplaitl konji? j Nju proe zlovolja, ak uze da pjeva sa Josseom. Put joj se sada uini manje dosadnim.

145

Glava sedma ALKEMIAR IZ COKE Usprkos oitoj uljivosti svojih konja, Josse je odrao rije. Putovanje je trajalo samo pet dana a protekli su bez nezgoda i napora kojih se Katerina bojala. S neto novaca uspjelo im je da po rijetkim selima, manjim gradovima ili kod pastira uvijek nabave sira, pogaice, crna kruha i mlijeka. Blizu gradia Lerme, u kojemu su se na suncu suili bezbrojni kozji mijehovi, Katerina je naila i na rijeku o kojoj je toliko matala. Voda je bila jo hladna, ali je neoekivano odjednom zaljetilo. Vjetar i hladnu kiu iznenada je zamijenila sparina, pa je mladoj eni jo munije bilo bez kupanja i vode. Kad ju je ugledala, kao da je pomahnitala i jedva se na Josseovo navaljivanje malo udaljila od graa. Ne marei da li e je tko vidjeti, samo je naredila Josseu da se okrene, a onda naprosto pobacala sa sebe odjeu i naglavce skoila u rijeku. Izvela je to tako hitro da je njeno vitko tijelo tek naas zablistalo na suncu prije nego je iezlo pod vodom, i Iako voda nije bila ba bistra, Katerini se inilo da joj nikada u ivotu kupanje nije bilo ugodnije. Dugo je i s uitkom plivala s jedne obale na drugu, a onda se sklonila za jednu hridinu i stala briljivo trljati svaki dio tijela. U tom bi trenutku sve bila dala za komadi onog
148

divnog mirisnog sapuna to su ga u burgundskom dijelu Flandrije nekad posebno pravili za lijepu milosnicu velikog vojvode Zapada. To je bilo i jedino za im je zaista alila u onom razdoblju svoga ivota. Ipak je temeljito iskoristila ovo prigodno kupanje bacajui s vremena na vrijeme pogled prema Josseu i zaprezi. Bivi skitnica ukoio se poput kipa na svom sjeditu i buljio u ui konjima koji su u tom predahu brstili nekoliko rijetkih busena trave. Kad ustanovi da je dovoljno ista, Katerina izae iz vode i hitro navue koulju, ali ne i muku odjeu. Na odnedavnoj pripeci debelo i gotovo grubo vuneno sukno bilo je neizdrivo, a uz to i skrueno od blata. Nakon ugodne svjeine rijeke, nije mogla da podnese miris znoja. Iz prtljaga izvue laku sivu vunenu haljinu, istu koulju, nepoderane arape i pode da se obue malo podalje. Poto se trenutak zatim vratila suha i poeljana, opazi da se Josse nije ni pomakao. Nije mogla a da mu zlobno ne dobaci: Kako, Josse! Zar vas poslije tolikih napora i praine ne privlai svjea voda? Ne volim vodu! ree Josse tako smrknuto da mlada ena prasne u smijeh. Moda, kao pie. No kupanje toliko prija. Zato niste doli za mnom? Njeno je pitanje bilo sasvim bezazleno, zato se jako iznenadila kad je Josse sav pocrvenio. On se nakalja, no glas mu oda neko udno uzbuenje kad izjavi: Najljepe zahvaljujem, gospo Katerino . . . no ta me voda nimalo nije privlaila. A zato? Jer... On malo zastade i duboko uzdahne, kao neko tko donosi vanu odluku. Jer drim da je opasna.
149

i Opasna? I pustili ste da se u njoj kupam? naali se Katerina uivajui u mladievoj zabuni. Nije za vas bila opasna. Tek sada nita ne razumijem. Oito na mukama, Josse se premetao na svom sjeditu kao na usijanim ipkama. Uporno je gledao preda se, no onda naglo okrene glavu, uhvati Obijesni Katerinin pogled i dostojanstveno izjavi: Gospo Katerino, uvijek sam bio razborit cvjek, i to mi je omoguilo da ostanem na ivotu, a zato u nadam se doekati i starost. Dosta sam se potucao Parizom odrpan i prazna eluca. Upravo onda, kad sam tamo skapavao od gladi, izbjegavao sam peenjarnice gdje su se na vatri pekli i irili tako ugodan miris tusti kopuni koji su meni bili nedostini. Ne znam da li sam bio dovoljn jasan. Sasvim jasan! ree Katerina penjui se na sjedite pored njega. Vie se nije smijala, a u pogledu to ga je dobacila svome pratiocu moglo se proitati potovanje i prijateljstvo. Zatim, nastavi potpuno mirnim glasom: Molim vas da mi oprostite, Josse. Eto, prosto mi je dolo da vas malo zadirkujem. Da me zadirkujete, ili stavite na kunju? Moda jedno i drugo iskreno e Katerina no odlino ste poloili ispit. Hoemo li sada krenuti? I putovanje se nastavi bez neprijatnosti. Gauthier je i dalje leao na slami gotovo bez svijesti. S vremena na vrijeme vraali su mu se oni uasni napadi kojih se Katerina tako bojala. U meuvremenu, stalno je bio u zabrinjavajuoj komi, jer sada nije mogao ni da sm uzima hranu. Trebalo ga je pitati kao dijete. Pretposljednje veeri Katerina je sa suzama u oima rekla Josseu: Otegne li se ovo putovanje, neemo ga iva predati maurskom lijeniku.
150

 Sutra, u zalaz sunca obea Josse morali bismo ugledati kule dvorca Coke. I zaista, kad sutradan predvee sunce zaodjenu horizont zlatom i grimizom, Katerina ugleda udesni dvorac nadbiskupa Sevilje. Naas joj zastade dah: iz zemlje crvenice, kao iz nje izrasla, pojavi se tvrava od crvenih kamenova koji su se na suncu ljeskali poput krvi. Tvrava, ali istovremeno i dvorac iz Tisuu i jedne noi. Coka, taj arobni dragulj to ga je nostalgini duh zarobljenog maurskog arhitekta Mudejara sagradio prvih godina stoljea, parala je prozrano ultramarinsko nebo umom svojih tornjia, slinih cijevima orgulja, podupirui sa strana svojim glomaznim kulama od opeke visoka saracenska krunita koja su poput vijenaca krasili njen dvostruki bedem, a svojom iznenaujuom skladnou ublaavali glomaznost glavne, etvrtaste kule. Vie je to bila palaa jednog emira nego obitavaliste kranskog biskupa, no usprkos svojoj raskoi, prijetei se krilila nad udolinom. Zaeljem se oslanjala o jednu uzviicu od koje ju je dijelio dubok jarak. Katerina i Josse nijemo su promatrali udesnu graevinu u kojoj su se kratko vrijeme namjeravali zadrati. Katerinu odjednom zazebe u srcu. Sam Bog zna zato, u tom je trenutku vidjela sebe na drugom mjestu, pod drugim nebom, kako promatra jedan drugi dvorac, manje neobian ali zato pun prijetnji, moda zbog njegovih glatkih crnih zidova i pretjerano visokih kula. Da je fama o neobinosti Alonsea de Fonseke nije moda podsjetila na modrobradog velikaa i njegov predivan, ali za nju stravian dvorac Champtoce u kojemu je toliko prepatila? Ovdje se nije imala ega bojati. Dolazila je samo da trai pomo za jednog ranjenika, a ipak je neodluno zastala na prilazu ovom dvorcu kao da on krije neku nejasnu opasnost... Josse je upitno podleda. Onda? Da pokuamo sreu? 151

Ona slegne ramenima kao da se eli osloboditi nekog nesnosnog tereta. Izbora nemamo. A to nam drugo preostaje? Tako je. Josse bez rijei potjera konje prema uskim vratima nadsvoenim vitkim arapskim lukom. Pred njima su nepomino stajala dva straara. Kao da su i oni i udna okolina bili izvan vremena. Tako su se skladno stapali s tiinom puste uzviice da se i nijemi dvorac inio zaaran. Kao da je bila iva jedino crvena zastava sa zlatnim plamecima to se u veernjem povjetarcu lagano vijorila na glavnoj kuli. Na veliko uenje Katerine i Jossea, vojnici se ne pomaknue ni onda kad kola stigoe do njih. A kad im Josse na svom oskudnom panjolskom objasni da plemenita gospa Katerina de Montsalvy eli vidjeti njegovu preuzvienost nadbiskupa od Sevilje, oni samo dadu znak glavom neka uu u poasno dvorite iju su neobinu ivopisnost pridolice ve zapazili. Slabo je ovaj dvorac uvan promrsi Josse. Mislite ree mlada ena. Osluhnite! Ni u dvorcu ni u selu kao da nema nikoga iva. Ja mislim da uroci, za koje se govori da su na nj baeni, brane ovaj dvorac bolje od ikakve vojske . . . I pitam se idemo li mi to zaista svetom o v j e k u . . . ili pak avlu lino. Muna okolina djelovala je na Katerinu vie nego to je htjela priznati, no Josse, oito, nije znao za takvu vrst straha. Kad smo ve tu promrmlja ne znam to moemo izgubiti ako malo pogledamo. Biskup Alonso de Forseca bio je isto toliko udan kao i njegov dvorac, ali ni izdaleka tako lijep. Nizak, mrav, pogrbljen liio je na biljku koju nemaran vrtlar i ne bi htio zalijevati. Njegovo blijedo lice i podbule oi govorili su da ne 152

vidi ba esto sunce, nego vie voli nona bdijenja. Imao je rijetku crnu kosu i kratku bradu te uslijed nervnih greva neprestano trzao glavom, to je vie uzrujavalo njegove sugovornike nego njega sama. Poslije deset minuta razgovora Katerini je neodoljivo dolazilo da se u tome povede za njim. No imao je predivne ruke a njegov duboki i poput baruna mekan glas upravo je oaravao. On primi bez vidljivog iznenaenja tu visoku damu ija su pratnja i lutaki izgled toliko odudarali od njena imena i drutvenog poloaja, ali se prema njoj pokaza krajnje ljubazan. Bilo je normalno da netko u toku duga i naporna puta zatrai gostoprimstvo u nekom dvorcu ili samostanu, a seviljski biskup bio je po tome uven. No kao da se zaudio kad mu je Katerina stala govoriti kako se nada da e u Coki pruiti pomo bolesnom Gauthieru. Pokazao je iznenaenje a i nepovjerljivost. Tko vam je rekao, keri, da je u mojoj slubi lijenik bezvjerac? I kako ste mogli povjerovati da e jedan biskup drati pod svojim krovom... U tome nisam vidjela nieg neobinog vaa svjetlosti prekide ga Katerina. Nekad sam u Burguniji i sama drala glasovitog lijenika rodom iz Korove, a vie mi je bio prijatelj nego slubenik. Inae, na va me dom uputio graditelj katedrale u Burgosu. Ah! Majstor Hans od Kolna. Velik je to umjetnik i pametan ovjek. No priajte mi malo o tom vaem maurskom lijeniku. Kako mu je bilo ime? Zvali su ga Abou-al-Khayr. Fonseca lagano zazvidi i Katerina shvati koliko je njezin prijatelj uven. Zar ga poznajete? upita ona. Svi imalo prosvijeeni ljudi uli su za Abou-al-Khayra, linog lijenika, prijatelja i savjetnika granadskog kalifa. Bojim se da mu moj153

vlastiti, inae vrlo sposoban lijenik nije dorastao, zato se jo vie udim, keri, to ste doli ovamo, umjesto da odete pravo k njemu. Put je do Granade dug, a moj je slubenik teko bolestan, monsinjore. A tko zna da li e nam uope dopustiti da uemo u kalifovo kraljevstvo? Tim razlozima nema prigovora. Ustavi s visoke stolice u kojoj je sjedio za vrijeme razgovora s mladom enom,, don Alonso pucne prstima i odnekud se iza njegove fotelje pojavi duga mrava prilika jednog paa. Tomase! ree mu on u dvoritu su kola s jednim ranjenikom. Naredit e da ga podignu i to je mogue opreznije odnesu Hamzi kojemu e rei da ga pregleda. Za nekoliko trenutaka doi u i sam da vidim to je. Nadalje, pobrinut e se da gospou Montsalvy i njena konjuara smjesti to. dostojnije. Doite, plemenita gospo, u meuvremenu emo veerati. S ljubaznou na kojoj bi mu pozavidio i kakav svjetovni vladar, don Alonso prui Katerini ruku da je povede k stolu. Ona se sva zacrveni, jer je kontrast izmeu njene priproste i zapraene odjee te grimiznoplavog brokata u koji je bio obuen nadbiskup, gotovo kriao. Nisam dostojna da vam pravim drutvo, monsinjore ispria se ona. Kad netko ima takve oi kao vi, draga moja, moe da sjedne i zai carski stol. Uostalom, u svojim ete odajama nai odjeu, kakva odgovara vaem poloaju. No drim da poslije tolikih milja prevaljenih na naim uasnim putovima, mora da umirete od gladi i krajnje je vrijeme da se nahranite dovri biskup smijeei se. Katerina mu najzad uzvrati smijekom i prihvati ponuenu ruku. Podsvjesno je bila sretna to joj se prua prilika da okrene lea Tomasu koji je svojim izgledom izazvao u njoj nelagodnost im se ukazao u svjetlu. Ne moe se rei da je taj momi bio ruan. Mogao je imati etrnaest ili'petnaest godina, a crte na licu bile su 154

mu otmjene i pravilne. No njegova bljedoa i itavo u crninu obueno dugo mravo tijelo odavali su nekakvu glad i neumoljivost. A i pogled mu je pomisli u sebi Katerina gotovo neizdriv, to je prava rijetkost u tako mlada bia. Konano, njegova mrana pojava bacala je neku munu sjenu na raskonu i prijatnu sredinu, zato Katerina, prolazei s don Alonsom jednim uskim, mramornom ogradom obrubljenim hodnikom to je gledao na dvorite, spontano primijeti: Smijem li napomenuti vaoj svjetlosti da niste sretno odabrali paa? On tako kvari ovu skladnu ljepotu koja vas okruuje! ree ona upirui prstom u prekrasno dvorite s mramornim arkadama i zidovima obloenim raznobojnim blistavim ploicama od fajanse. I nee jo dugo ostati kod mene! uzdahne biskup. Tomas je izuzetan mladi, nepopustljiva i kruta duha, sav predan Bogu. Bojim se da s prilinom strogou gleda i na moj nain ivota i na one kojima sam se okruio. Nauka i ljepota uope ga ne zanimaju, a meni predstavljaju smisao ivota. Mislim da mrzi MaUre vie od samog avla, a ja cijenim njihovu veliku nadarenost. Zato ste ga uzeli k sebi? Njegov je otac moj stari prijatelj. Nadao se da e uza me mladi Tomas poprimiti neto slobodoumnije shvaanje religije, no drim da u tome nije uspio. Ne usuuje se da ga pozove natrag, a znam da momak strastveno eli k dominikancima u Segoviju i ja u mu, dakako, udovoljiti. Ovdje je tek tri mjeseca. Kad ih navri est, otpustit u ga. Zaista je pretjerano turoban. Trenutak prije no to je ula u blagovaonicu u kojoj je veera ve bila na stolu, Katerina ugleda crnu priliku paa kako stoji nasred dvorita pored kola i izdaje nareenja jednoj skupini slugu. Opet se nekako strese sjetivi se ledenog, do odvratnosti prezirnog pogleda kojim ju je taj nepoznati mladi oinuo. 155

 Kako mu je ime? upita ona znatieljno. Tomas de Torquemada! Obitelj mu je iz Valladolida. Ali, zaboravite ga, draga, i sjednimo za stol. Odavno Katerina nije tako izvrsno jela. Nadbiskupova je smonica oito bila dobro snabdjevena, a njegovim su kuharima bile podjednako poznate prefinjenosti zapadnjake kuhinje kao i slasti odreenih istonjakih jela. Jaka mirisna vina koja su se proizvodila na biskupijskom imanju, kamo uostalom on nikad nije ni zavirio, obilno su zalijevala iznesene ribe i raznu divlja, a gozba je zavrila mnotvom medenih kolaia. Posluivala je itava eta slugu s crvenim svilenim turbanima pa kad je doao kraj, Katerina je ve zaboravila na umor od putovanja. Vrijeme je da poemo do Hamze rekao je on Alonso ustajui. Zurila je za njim golemim raskonim odajama, dugim svjeim hodnicima i dvoritima, sve do glavne kule dvorca. Ali obilata veera i vatrena vina oteala su malo uspinjanje visokom kulom gdje je don Alonso smjestio svog omiljenog lijenika. Hamza prouava i nebeska tijela povjeri joj. Bilo je normalno da ga smjestim tako da bude to blie zvijezdama. I zaista, odaja u koju don Alonso uvede Katerinu bijae otvorena prema nebu dugakim izrezom na stropu, pa se vidio mrani svod osut zvijezdama. Na jednom velikom sanduku od ebanovine bili su poredani neobini instrumenti, ali ih Katerina i ne pogleda, kao ni udnu gomilu lonia, boica, retorti, pergamena prekrivenih prainom, svenjeve biljaka i nepoznate sprave. Vidjela je samo jedno: dug i mramoran stol na kojemu je leao Gauthier, privezan vrstim konatim remenjem. Uza nj je stajao neki ovjek sav u bijelom i paljivo mu brijao glavu tankim sje156

ivom koje je blistalo u svjetlu nekoliko desetaka krupnih utih votanica. Iz njih se irila nennosna vruina i muan miris rastopljenog voska, no Katerinu je zanimao jedino lijenik. Jedva da je i primijetila Jossea koji je stajao na drugom kraju stola. Maur Hamza izgledao je zaista impozantno. Bio je visok i krupan, a imao je isto onako bijelu, kao svila meku bradu kojoj se tako esto divila u svoga prijatelja Abou-al-Khayra. Svojom snjenobijelom odjeom i zapovjednikim pogledom liio je na proroka, no ruke koje su vjeto poslovale oko Gauthierove glave bile su nevjerojatno male i njene, prave ptije kande nakalemljene na tijelo odrasle zvjerke. Njihova se spretnost doimala kao privienje. Kad uoe Katerina i njen domain, on ne prekinu, svoj posao, samo pozdravi gospodara kratkim naklonom glave, a mladoj eni uputi brz ravnoduan" pogled. Meutim, Katerina je zabrinuto promatrala poput srebra blistave instrumente, poredane uz jedan tronoac pun uarenog ugljevlja. Dotle su don Alonso i Hamza obavili kratak razgovor od kojega biskup prevede ono najbitnije. Bolest ovoga ovjeka skopana je s njegovom povredom na glavi. Pogledajte sama; na ovom mjestu stijenka lubanje ulupila se i pritie mozak. On pokaza sada oienu i dobro vidljivu ranu na obrijanom i nateenom dijelu lubanje. Crvena udubina jasno se ocrtavala. Onda je izgubljen? proapta Katerina. Hamza je vjet umiri je don Alonso smijeei se. Operirao je on ve povrede zadane udarcima malja ili buzdovana. to ete Sada s njim? Katerina se jako iznenadi kad je o tome izvijesti sam lijenik, i to gotovo besprijekornim francuskim jezikom: Pomou ovog svrdla za trepanaciju izjavi izrezat u prstenasto lubanju oko uleknua
157

i tako odstraniti povrijeeni dio. Tako u vidjeti koliki je dio mozga povrijeen, a moda mi uspije i namjestiti povrijeene kosti. Inae, valja se uzdati u milost Svevinjega... U svakom sluaju, potei e krv, a takav prizor nije za enske oi. Bit e bolje da izae zavri on jedva pogledavi mladu enu. Ova se "ukruti i stisne ake. A ako vie volim ostati? Moglo bi se dogoditi da se onesvijesti... i samo e mi oteati posao. Bilo bi mi drae da ode navaljivao je on blago, ali odluno. Taj mi je ovjek prijatelj i' strano e trpjeti pod tvojim noem. Mogla bih ti pomagati . . . Trpjeti? Zar zaista vjeruje? . . . Ta pogledaj kako vrsto spava. Probudit e se pod noem. Njegov je san takav da mu ni no ni oganj ne mogu nita.- On spava ne od d r o g e . . . ve zato to sam mu ja tako naredio. I probudit e se tek onda kad mu zapovjedim. Katerina osjeti kako joj se kosa die na glavi. Ona se vie puta prekrsti i pogleda u Maura. s takvim uasom da se ovaj nasmijao. Ne! Nisam ja onaj demon kojega se krani toliko boje. Jednostavno, studirao sam u Buhari i Samarkanu. Mudraci ondje znaju koiistiti mo koja struji iz ovjekove volje, a pr.enos se svjetlou to je nazivaju magnetizmom, ali to je teko objasniti, pogotovo jednoj e n i . . . A sad u poeti... Odlazi! Dok je to govorio, namjestio je ranjenikovu glavu u eljeni poloaj i pomou konog remena privrstio je tako da se ne moe micati, a zatim dohvatio svjetlucavi skalpel i hitro u krugu zarezao kou. Krv stade curiti i Katerina problijedi. Don Alonso je njeno povede prema vratima. Poite, keri moja. Tomas e vas odvesti u vae odaje. Bolesnika ete vidjeti kada Hamza s njim bude gotov.
158

Katerinu odjednom savlada umor i ona osjeti kako joj je glava oteala. Naavi se na stepenitu kule, ona krene za suhonjavim paem koji se, ni sama nije znala 'kako, odnekud stvorio. Tomas je neujno i bez rijei iao naprijed. inilo joj se da je prati fantom. Kad stie do oniskih vrata od oslikane empresovine, on ih otvori i odmakne se da propusti mladu enu. Eto! ree suho. Ona odmah ne ue, ve zastae pred mladiem. Doite da me obavijestite k a d . . . sve bude gotovo zamoli ona smijeei se. Tomasov pogled osta leden. Ne! ree on grubo. Ono je jazbina avla, a njegovo je lijeenje svetogre. Crkva zabranjuje prolijevanje krvi. Ali va se gospodar tome ne protivi. Moj gospodar? Usne mladog Torquemade razvuku se u neizreciv prezir. Osim Boga nemam drugog gospodara! Uskoro u moi da mu sluim, neka mu je za to hvala. Zaboravit u ovo leglo sotone. Razdraena nadutim tonom i fanatinim ponosom, prilino smijenim za nedorasla mladia, Katerina se upravo spremala da ga podsjeti kako s vie potovanja mora govoriti o don Alonsu, kadli iznenada njen pogled skrene s Tomasa i zaustavi se na nekom liku u crnoj redovnikoj mantiji koji je polako dolazio hodnikom. Bio je visoka rasta. Stegnuto fratarskim uetom, jo se vie isticalo njegovo koato tijelo a na obrijanoj glavi vidjela se samo tonzura od sijede kose. Na prvi pogled, nita na tom sveeniku nije bilo neobinog, osim moda crnog poveza preko jednog oka. Redovnik kao i svaki drugi, no to se vie primicao, Katerini se sve vie krv ledila u ilama a glavom joj se stale premetati misli luakom brzinom. Odjednom, iz grudi joj se ote krik uasa i ona, na Tomasovo zaprepatenje, uleti u 1^9

sobu zalupivi za sobom vrata. Ostala je na njima naslonjena svom teinom i drhtavom rukom nastojala strgnuti ovratnik koji ju je sada guio. Iz mranog hodnika iskrsli sveenik s tonzurom i crnim povezom na oku bio je slika i prilika Garina de Brazeyja... U prvi as Katerini se uinilo da e poludjeti. Prostor i vrijeme bili su izbrisani. Ostala je samo zaluujua slika, tako iznenada pred njom iskrsla, a godinama u zaborav utonulo lice sad se odjednom opet pojavilo. Noge je izdadu i ona sklizne na pod uza sama vrata, a zatim se objema rukama uhvati za glavu kao da eli stiati buru koja ju je potresala. Zaboravljeni stravini prizori izranjali su iz mranih dubina prolosti, gorki kao u. Ona ponovo ugleda Ggrina u tamnici, s okovima na nogama. Uini joj se da slua kako je preklinje neka mu donese otrov kojim e sprijeiti sramotu da ga na pleteru vuku gradom. A onda do nje dopre i apat Abou-al-Khayra kad joj je predavao otrovano vino: Od ovoga e zaspati... i vie se nee probuditi." Najzad ugleda i sebe kako sutradan, lica priljubljena uz okno, bulji u sivo kiovito jutro. Likovi su sada oivljavali vrlo brzo, jasni kao da su dlijetom izrezbareni: zajedljiva svjetina, snani prljavi bijelci upregnuti u reetku od pletera, mlaka kaljave vode i atletska, u crveno obuena prilika krvnika koji je preko ramena nosio jedno nepomino, nago ljudsko t i j e l o . . . Zaista je mrtav!" primijetila je onda Sara. A kako da u to i naas posumnja? Katerini se uini kao da pred sobom i sad vidi, na crvenom poploanom pou ove tue sobe, mrtvaki blijedu, ukoenu spodobu. Nema sumnje, ona je vlastitim oima gledala kako iezava Garinov le, privezan za reetku od pletera koja je po neravnom ploniku jezivo poskakivala. A tko je onda onaj drugi... to je preda nju banuo u hodniku, onaj s Gari160

novim licem i istim crnim povezom preko oka? Zar je mogue da burgunski rizniar nije umro, ve je nekim nevjerojatnim udom izbjegao udesu? Ne, to nije mogue. Sem da je Abou-al-Khayr umjesto otrova dao samo jau dozu sredstva za spavanje, tijelo osuenikovo ipak se nalo na vjealima. iv ili mrtav, Garin je bio objeen. Sara, Ermengarda, itav Dijon vidjeli su tune ostatke kako vise na stratitu... Svi su to gledali . . . osim Katerine. Toliko je bila zbunjena da je posumnjala u samu sebe, u svjedoanstvo vlastitih oiju. Je li ono to je ona vidjela kako odmie na reetki zaista bilo Garinovo tijelo? Onoga je dana bila tako potresena. Zar je zaplakane oi nisu mogle prevariti? No zato su joj onda prijatelji i okolina lagali ako su opazili neto sumnjivo? Zar je varka bila tako savrena da se itav jedan grad dao obmanuti? Odjednom joj na pamet padne strana misao. Ako je Garin jo iv, ako je pod redovnikom mantijom maloas ugledala ba njega, onda je njen brak s Arnaudom nevaei, a njen mali Michel je nezakonito dijete. Ona odbaci tu strahovitu misao protiv koje se pobunilo itavo njezino bie. Ona to nee, a i nemogue je. Boe! Usud je ne moe tako kazniti. Uz Garina je proivljavala samo patnje i oaj. Pruao joj je raskoan, ali poniavajui ivot, kakav nizato na svijetu ne bi htjela obnoviti. Ja ludim! ree sasvim glasno. A onda, prijetea koprena ludila sasvim se pokida izazvavi odmah nagonsku reakciju. Katerina ustade. Doe joj da smjesta pobjegne iz dvorca kojim lutaju takvi duhovi i da se ponovo zaputi suncem sprenom cestom koja vodi k Arnaudu. Bio iv ili mrtav, ljudsko bie ili samo utvara, ona nee dozvoliti da joj. Garin poremeti ivot. A umro je, pa tako mora i da ostane. I ne eli li se izloiti opasnosti da bude prepoznata, mora bjeati. Ona se okrene k vratima i htjede ih otvoriti.
tt Katerina, knjiga V

161

 Gospo! javi se pozadi nje umiljat glas. Ona se okrene. Na suprotnoj strani sobe, pred jednim prozorom sa stupiima, dvije mlade sluavke kleale su pred jednim prepunim konatim kovegom zlatne boje i iz njega vadile svilenu odjeu koju su onda bacale na pod. U paninom strahu koji ju je bio obuzeo, Katerina ih ak nije ni primijetila. Ona protrlja oi i postade svjesna stvarnosti. Ne . . . bjeati je nemogue. Tu je Gauthier, njen prijatelj Gauthier, kojega ne moe napustiti. Neto je stisne u grlu i ona stade tiho jecati. Zar ba uvijek mora biti rob svoga srca i odanosti svima? Zbunjena to su je zatekle u trenutku slabosti i potpune pometnje, ona nesvjesno odgovori na plahi osmijeh malih sobarica koje su joj uvelike nudile haljine od zlatna ili srebrna brokata, blistava sastena ili mekana baruna, to su nekad pripadale pokojnoj nadbiskupovoj sestri. Dvije djevojke joj priu, uhvate je za ruku i odvedu do niskog stoca na koji ona sjedne, a onda je, bez okolienja, stadu svlaiti. Katerina im se prepusti jer se u duhu ve prenijela daleko. Sjetila se bez napora negdanjih navika i onih dugih asova kada su je pod Sarinim nadzorom sluavke paljivo dotjerivale. Sjeanje na staru prijateljicu otkri joj svu dubinu njene samoe. to sve ne bi dala da veeras moe imati Saru pored sebe! Kako bi Ciganka reagirala nakon onog jezivog susreta? Odgovor se nametao sam od sebe, hitro i nedvojbeno. Sara bi bez ikakva odlaganja pojurila za utvarom, gonila je i prisilila da govori. Ve bi ona doznala istinu. Moram je i ja doznati ree Katerina zamiljeno. To je tako oito. Nee imati mira ni poinka dok potpuno ne odgonetne tajnu. Zaduben u itanje, maloas je nije ni opazio. Potrebno je da je vidi jasno, pri punoj svjetlosti. Sudit e po njegovoj reakciji. A o n d a . . . 162

Katerina se ne usudi misliti na ono to e zatim uslijediti, no unaprijed je znala da je opet spremna na borbu. Nitko je i nita, pa ni avet to se vratila iz carstva smrti, nee moi udaljiti od Arnauda. Garin mora biti definitivno mrtav da bi njena ljubav mogla ivjeti. Uostalom, ako je i izbjegao smrt, sigurno vie ne eli preanji ivot, jer zato je onda navukao mantiju i zakopao se u ovu tvravu stare Kastilije? Sada se predao Bogu i s njime je vezan upravo kao ona za svoga mua. A Bog nikad ne puta svoje rtve. No ipak je htjela da sazna istinu... Svje noni zrak prodirao je kroz otvoren prozor i ona zadrhta. Mlade dvorkinje ve su je bile oprale a da to nije ni primijetila i sada su joj trljale tijelo finim uljem i rijetkim mirisima. Ona prstom pokae na jednu iroku haljinu od crvenkastoute svile' koja pri navlaenju zauti, a onda se oko nje slegne u bezbrojnim i tekim naborima. No tjeskobno srce nije bilo osjetljivo na takva milovanja. Nekad, davno, oboavala je raskone haljine i skupocjene tkanine. A to e joj i zavodljiva odjea kad je u njoj ne moe vidjeti voljeni mukarac. U dnu velike odaje sobarice su ve razmicale ipkaste zavjese sa visokog, bjelokou optoenog kreveta od ebanovine i namjetale pokriva, no ona im dade znak da jo ne eli lei. Kako da zaspi dok ne dobije odgovor na tolika pitanja od kojih joj se muti u glavi. Vukui za sobom utavu svilenu haljinu, Katerina se odluno uputi k vratima i otvori ih. Na pragu je stajao Josse. Videi je onako predivno odjevenu, on najprije od uenja raskolai oi, a onda se lagano nasmijei. Gotovo je. Maurove sluge prenijeli su naeg ranjenika u krevet. Hoete li da ga vidite prije no to poete spavati? Ona odgovori potvrdno, zatvori za sobom vrata a onda se, pod ruku sa Josseom, zaputi dugim hodnikom gdje je maloprije, iezla utvara. li 163

U odreenim razmacima postavljene baklje osvjetljavale su put. Katerina je koraala brzo i gledala pravo prea se, a Josse ju je postrance promatrao. Najzad on ree: Neto ste zabrinuti, gospo Katerino. U glasu mu se vie oitovala tvrdnja nego pitanje. U brizi sam zbog Gauthiera, to je prirodno. Ne. Kad ste izlazili iz one sobe na kuli, na licu vam nije bilo napetosti ni straha u oima. Neto vam se dogodilo. Ali to? Morala sam znati da vae oi umiju zapaati i u pomrini ree ona s turobnim smijekom. Ona odmah stvori odluku. Josse je bio inteligentan, usluan, spretan i vrlo lukav. Ako i nije mogao sasvim nadomjestiti Saru, Katerina je znala da se u njega moe pouzdati. Istina je prizna ona. Maloprije sam doivjela susret koji me je neugodno uzbudio. U ovom sam hodniku ugledala jednog redovnika. Bio je visok, mrav, prosijed, lica kao od kamena izrezano, a uz to, preko oka je imao crni povez. Htjela bih da znam tko je o n . . . Tako napadno lii na osobu koju sam dugo poznavala i drala mrtvom. Josse se opet nasmijei. Lako zato. Otpratit u vas do Gauthierove sobe, a onda otii da se raspitam. On je ostavi pred jednom odajom to se nalazila takoer u glavnoj kuli, ali mnogo nie od one Maurove, zatim se hitro izgubi na stepenitu kao da ga je odnio vjetar. Katerina oprezno, ue. U sobi, neuporedivo manjoj od njezine, nalazila su se samo dva stoia i krevet u kojemu jedva da je moglo stati ogromno Normananinovo tijelo. Katerina' prie na prstima. Gauthier je spavao na leima, a njegovu obrijanu glavu s velikim povezom osvjetljavao je treperavi plamen votanice poloene na stolac. Lice mu je bilo smireno, oputeno, no Katerini se uinilo neprirodno 164

crvenim. Pomislila je da ima g^vnicu i sagnula se da mu pod plahtom opipa bilo, kadli je neka druga ruka zadra. Iz sjene zastora pojavi se Hamza i dade joj znak da uti. Dao sam mu snano sredstvo za spavanje apne on inae bi bolovi mogli sprijeiti ozdravljenje. Ostavite ga, groznica raste. Hoe li ozdraviti? Nadam se. Mozak nije bio povrijeen a i ti] e o mu je neobino snano Samo, nikad se ne moe znati hoe li ostati kakve posljedice. Oboje izaoe. Hamza svjetova Katerinu da .e na poinak napomenuvi da je don Alonso davna zaspao. On pozdravi mladu enu i krene epenitem u svoj laboratorij, a ona sie sama lagano se zaputi unutranjim dvoritem udiui irise usnulog ladanja. Sve je odisalo divljim ravama ugrijanim na danjoj pripeci. Zrak je bio .asien majinom duicom i mauranom. Nakon olikih uzbuenja Katerina je osjeala potrebu za mirom i tiinom. Golemi crveni dvorac stopio se s nou. Nita se nije ulo osim povremenog tihog koraanja straara ili krika neke none ptice. Na trenutak, zaustavila se pod arkadom gdje su ploice od fajanse blistale na mjeseini i pokuala da analizira osjeanja koja su joj burkala duu. A onda, sjetivi se da je Josse moda eka u njenoj sobi, zaputi se prema stepenitu kadli odza jednog stupa iznenada iskrsne pa Tomas de Torquemaa. Mlada se ena trgne, neugodno iznenaena njegovom navikom da se neujno stvori na svakom mjestu, kao da je mraan duh tog velikako doma. No sada je i on bio zateen. Pred mladom enom u prozranoj raskonoj haljini i s bujnom zlaanom kosom nehajno zabaenom unazad, zastao je kao ukopan. Neko su vrijeme s.tajali tako jedno nasuprot drugom. Na blijedom mladievu licu i u njegovu nepominom pogledu Katerina proita nevjericu, pomijeanu s praznovjernim strahom. Stisnute usne malo mu se rastvore, no on ni da prozbori. 165

Jedino ih ovlai jezikom, dok mu oi iznenada zakrijese i stadu se sputati du vrata mlade ene, sve do dubokog izreza na haljini, a onda se zaustave u blagoj udubini grudi koje su se savreno ocrtavale pod odjeom, pritegnute na tom mjestu zlatnom kopom. Mladi, oito, nikad nije gledao takav prizor, no kako se pred njom ukoio i ne mislei da se odmakne, ona mu se hladno nasmijei i istinktivno zakloni grudi rukom. Hoete li dopustiti da proem? upita. Na njen glas Tomas se trgne kao iz sna. Maloas zajapureno lice opet mu tugaljivo problijedi i nekako se izoblii od straha. On se brzo prekrsti nekoliko puta, isprui ruke kao da eli odgurnuti odvie zavodljivu napast a onda se, viui iz svega glasa Vade retro satanas" 1 )..., okrene i hitro pobjegne izgubivi se u mranom dvoritu. Katerina slegna ramenima i krene dalje. U hodniku zatekne Jossea kako skrtenih ruku eka pred njenom sobom, naslonjen na dovratak. to je? upita ona znatieljno Jeste li saznali tko je onaj redovnik? Zovu ga Fray Ignacio, ali teko je nadbiskupove ljude navesti da o njemu govore. Izgleda da ga se svi uasno boje. Drim da ga se boje i vie nego Maura ili crnog paa smrknuta lica. A odakle je? ime se bavi? Kako dugo ivi u ovom dvorcu? Gospo Katerino odvrati Josse mirno ja mislim da e vas don Alonso, koji, izgleda, neobino cijeni vae drutvo, bolje od mene obavijestiti o toj zagonetnoj osobi, jer u ovoj se kui samo on drui s Fray Ignaciom. Ovaj se bavi alkemijom, pretvaranjem jedne kovine u drugu. Kao i toliki drugi, trai uveni kamen mudraca. No posebna mu je dunost da uva nadbiskupovu riznicu jer on posjeduje izvanrednu zbirku dragog kamenja. Neki don Alonsov znanac mi je
r)

Odstupi

sotono!

166

rekao da je Fray Ignacio u tome strunjak i d a . . . Ali, gospo Katerino, zar vam je pozlilo? Zaista mlada je ena problijedjela i morala se nasloniti na zid. Krv se povukla iz njena lica i tlo joj se stalo gubiti pod nogama. Josse nije mogao ni slutiti koliko je bila pogoena otkriem da se tajanstveni sveenik odlino razumije u dragulje. Garin ih je nekada strastveno sakupljao. Ne! odvrati ona bezbojnim glasom. Samo sam vrlo umorna. N e . . . ne mogu vie da izdrim. E, onda poite brzo u krevet ree Josse s dobroudnim smijekom. Uostalom, nita vie nisam ni doznao. Mogu jedino rei da se Fray Ignacija rijetko sree. Gotovo nikada ne izlazi iz don Alonsovih linih odaja u kojima se nalazi njegov alkemiarski kabinet i soba sa dragocjenostima. Sve tako u razgovoru, on gurne pred Katerinom oslikana vrata i ukaza se soba blago osvijetljena dugim crvenim votanicama. Ona ue umorno oputenih ramena, s osjeajem iznemoglosti. Josse je utke gledao kako se kree po odaji. On nije shvaao zato je taj Fray Ignacio toliko smutio mladu enu, no poeo je osjeati nekakvo saaljenje za ovo savreno lijepo bie iji ivot, umjesto da bude protkan njenou i veseljem, predstavlja neprekidan niz bespotednih borbi i tekoa kojima moe odoljeti samo izdrljiv mukarac. Imao je nejasan utisak da, nesumnjivo, ini najbolje djelo u svom ivotu time to sada dijeli njenu sudbinu. I ne znajui pravo zato, ali potaknut nekom neobjanjivom silom, biva skitnica upre pogled u ojaenu enu koja je ukoeno zastala nasred sobe i proape: Budite hrabri, gospo Koterino! Jednog ete dana, u to sam siguran, biti sretni, dovoljno sretni da zaboravite sve loe dane. Katerina se polako okrene prema Josseu. On je izrekao rijei za kojima je osjeala potrebu i one su toliko odgovarale njenoj ganutljivoj elji 167

za pratanjem da ih je sasluala bez iznenaenja, i ne zamarajui se pitanjem zato ih je tako iznenada izrekao . . . Pogledi im se sretoe. U njegovu, ona proita pravo, iskreno prijateljstvo, nepomueno bilo kakvom mranom eljom. Prijateljstvo kakvo mukarac nudi drugom mukarcu, a najzad, zato ih je sudbina i uinila ratnim drugovima. Bio je to siguran i toliko utjean oslonac da se Katerina ak i nasmijeila. Hvala, Josse! bilo je jedino to je uspjela rei.

Glava osma PROLJETNA NO Na vrcima dugih, otmjenih on Alonsovih prstiju, smaragd je u svjetlu .baklji .blistao istim sjajem, zato ga je nadbiskup promatrao s istinskim oduevljenjem. Neumorno ga je okretao i ponekad oduevljeno kliknuo kad bi kamen bljesnuo plavo-zelenim iskricama. Razgovarao je s draguljem kao sa enom i tepao mu ljubavne rijei koje je Katerina sluala sa uenjem. Velianstvenosti morskih dubina, udesnosti dalekih zemalja u kojima oi boanstava imaju tvoj zagonetan odsjaj! Koji je dragulj od tebe ljepi, privlaniji, tajanstveniji i opasniji, o neuporedivi smaragde! Jer kau da si perverzan i zlokoban... Biskup iznenada prekine svoju ljubavnu litaniju a onda se okrene prema Katerini i silom joj stavi prsten u ruku. uvajte ga, skrivajte! Ne smijete me dovoditi u iskuenje tako lijepim draguljem jer to je moja slabost. Nadala sam se promrsi mlada ena da e ga vaa svjetlost primiti u znak zahvalnosti za lijeenje moga sluge i za gostoprimstvo koje mi je ukazano. Bio bih podao i nedostojan svoga imena, draga moja, kad i jedno i drugo ne bih obilato
169

podario eni svoga ranga. Ne elim da budem plaen, time bi moja ast bila ukaljana. A i naknada bi bila kraljevska jer taj dragulj nosi grb jedne kraljice . . . Katerina polako natakne prsten, praena oduevljenim pogledom don Alonsa, ali kriomice uzdahne s razoaranjem. Bila je odluila da pokloni taj skupocjeni prsten svome domainu nadajui se pozivu da najzad razgleda zbirku koju je uvao Fray Ignacio. Naime, za deset dana koliko ih je provela u Coki ona nijednom nije opet ugledala lice to ga je eljela sresti a ujedno ga se i bojala. Fray Ignacio je bio nestao kao da su ga progutali zidovi crvenog dvorca, a Katerinu je iz asa u as izjedala sve strasnija znatielja. Ona mora da sazna, i to pod svaku cijenu. Ali kako da s don Alonsom povede razgovor bez valjana razloga? Na pamet joj padne prilino licemjerna misao, no ona ipak odlui da je ostvari. Morala je nekako doi do tajnih odaja u kojima je ivio alkemiar, Zamiljeno stade okretati prsten na ruci pa, ne skidajui s njega oiju, promrmlja: Dakako, ovaj dragulj moda i nije bez nedostataka... teko da bi mu se nalo mjesto u vaoj zbirci, za koju kau da joj nema premca. Nadbiskupu se lice zacrveni od ponosa. On se s iskrenom dobroudnosti nasmijei mladoj eni pa nekako pomamno stade odmahivati glavom: Moja je zbirka zaista lijepa, ali da je i bez premca... u to ne vjerujem. Ima knezova koji posjeduju daleko vie, no i ovakva kakva je, moja zbirka zasluuje da je se vidi, a budite uvjereni da va dragulj ne bih odbacio, daleko od toga. Ako odbijam da ga primim, to je iskljuivo zbog razloga koje sam vam ve naveo. A evo i dokaza: ako hoete da mi taj dragi kamen prodate, prihvatit u ga s najveom radosti. Dobila sam ga na poklon uzdahne Katerina videi kako joj nada postaje sve manja ne bih ga smjela prodati.
170

 To je sasvim prirodno. A to se tie moje zbirke, bit u sretan da vam je pokaem... kako biste mogli uporeivati i uvjeriti se da joj va prsten ne bi umanjio ljepotu, daleko od toga. Katerina gotovo poskoi od radosti. Ona pobjedonosno pouri za svojim domainom kroz labirint hodnika i dvorana kojih je u dvorcu bilo mnogo. A i stepenitima takoer, samo to je ovo posljednje, umjesto u gornje odaje, vodilo mladu enu u podrume. Pozadi uskih vrata, skrivenih pod plavim fajansnim ploicama u dvorani za prijeme, ukazalo se zavojito stepenite kojim se silazilo duboko pod zemlju. Mora da se ono esto koristilo jer je bilo osvijetljeno mnogim bakljama. Stepenice su bile niske i iroke, te nisu zamarale, a mogao si se prihvaati i za vrsto svileno ue okaeno cijelom duinom zida. Inae su zidovi bili presvueni tapetama od vezena platna. A kako je tek zadivljujue raskona bila odaja u koju je to stepenite vodilo. Dovoljno je na zidovima bilo vidjeti skupocjene tapiserije, po stolicama meke brokatne jastuke, pozlaeni stol s peharima optoenim draguljima, svilene kitajske sagove razastrte svuda po crvenom mramornom podu, pozlaene svijenjake sa bezbroj dugih bijelih votanica pa da ovjek shvati kako don Alonso u toj odaji esto i dugo premee po velikim krinjama od mirisave cedrovine i santalovine. A sve su one bile okovane zlatom ili obloene oslikanom i pozlaenom koom, te osigurane velikim bronzanim bravama. U dnu te duge a uske odaje Katerina opazi jedno ovee, skromno ureeno udubljenje, gdje je na pei od opeka, u jednoj visokoj retorti vrijuckala neka zelena tenost. Retorta je zmijolikom cijevi bila spojena s velikim bakrenim kotlom u kojem se neto puilo. Bio je to, nema sumnje, alkemiarski laboratorij. No ubrzo je prestadoe zanimati te naprave i srce joj odjednom zastade. Uz jedan od vitkih stupica koji su podupirali svod opazila je dostojanstvenu pojavu Fray Ignacija. Stajao je pred jednom otvorenom
171

krinjom i paljivo ispitivao topaz izuzetne boje i veliine. Toliko je bio zaokupljen da se nije ni osvrnuo kad su don Alonso i Katerina uli u riznicu. Okrenuo se tek onda kad mu je gospodar poloio ruku na rame. Katerina se ukoila kad je u punom svjetlu oblinjih svijea jasno ugledala lice svoga prvog mua. elo joj se orosi znojem, a srce zamre. Osjeajui kako se gui, ona grevito stisne ruke kako bi obuzdala svoje uzbuenje. Don Alonso nije ni slutio kakav vihor burka duu njegove goe, samo je uputio nekoliko rijei Fray Ignaciju a ovaj je potvrdno kimnuo glavom. Zatim se obratio mladoj eni. Evo Fray Ignacija, gospo Katerina. To je valjan ovjek i pravi svetac, iako ga njegova subraa u neku ruku dre vjecem zato to alkemiarski ispituje sastav dragog kamenja. Kod mene sabrano i u miru obavlja svoja istraivanja, a dobio je i potrebna sredstva. Osim toga, ne znam da postoji bolji strunjak od njega u pogledu dragulja. Pokaite mu, dakle, svoj prsten. Mlada ena, koja se dotle drala u sjeni jednog stupa, prie nekoliko koraka te u punom svjetlu hrabro podigne glavu i pogleda redovniku pravo u lice. Od straha joj se stisne srce kad se ono jedino oko Fray Ignacijevo zagledalo u nju, no uspjeno se savladala da to ne pokae... Ispitivala je to lice, koje se za nju, eto, vratilo iz nitavila, i s divljom upornosti vrebala nee li zadrhtati, odati zaprepatenje ili moda zabrinutost. .. Ali ne! Fray Ignacio se s krajnjom uljudnou naklonio mladoj eni odjevenoj u ljubiastu haljinu, to se toliko slagala s bojom njenih oiju, stegnutu zlatnim pojasom preko podsuknje od bijela satena. Nita na njegovu ravnodunom licu nije Katerini odalo da ju je prepoznao. Sto je? nestrpljivo e don Alonso Hoete li mu pokazati smaragd? Ona podigne svoju sitnu ruku, koju je do polovine prstiju prekrivao zlatom izvezeni rukav od bijela satena, te upravi prsten prema svjetlosti
172

ne skidajui oiju s redovnika. Ovaj oez uzbuenja prihvati ruku i uze razgledati dragulj. Prsti su mu bili suhi i topli i Katerina zadrhta na njihov dodir. Fray Ignacio je upitno pogleda, no odmah nastavi s ispitivanjem koje mora da je bilo povoljno jer on udivljeno kimne glavom, to jo vie raspali grozniavo Katerinino iekivanje. Zar je taj ovjek nijem? Htjela je da mu uje glas. Izgleda da je taj smaragd, za koji se bojite da nije kako treba, sasvim po volji Fray Ignaciju ree nadbiskup smijeei se. Zar ne moe ba nita rei? upita mlada ena Ili je taj poboni sveenik nijem? Ni govora! On prosto ne razumije va jezik. Meutim, na pitanje svoga gospodara Fray Ignacio odgovori sporo i ozbiljno, glasom koji je sasvim mogao biti Garinov, dodue, poneto izmijenjen stranim jezikom a moda i namjerno, no takav je glas mogla imati neka druga osoba. Pokazat u vam svoje smaragde! pouri se nadbiskup. Gotovo su svi iz Djebel Sikalta i neobino su lijepi. Kad je on poao da otvori jednu krinju koja se nalazila malo dalje u sobi, Katerina, ostavi sama s Fray Ignacijem, uputi najzad toliko suzdravano pitanje. Jeste li to vi, Garine? proapta Odgovorite mi, molim vas! Ta prepoznajete me, zar ne? Redovnik je pogleda s iznenaenjem. Stisnuta usta razvuku mu se u blag osmijeh. On lagano odmahne glavom. No comprendo!1)... proprmlja i vrati se odmah svom topazu. Katerina opet prie kao da eli i sama izbliza osmotriti dragulj. Njena barunasta haljina dotakne se redovnikove mantije. U njoj je kuhalo. Slinost je, ak i iz blizine, bila napadna. Mogla *) Ne razumijem.
173

bi se zakleti da je taj ovjek Garin... pokreti sv. mu bili nekako spori a i glas promukao. Ona se pokoleba. Pogledajte me! preklinjala je ne pravite se da me ne prepoznajete. Nisam se do te mjere izmijenila. Dobro znate da sam ja Katerina. No zagonetan redovnik opet odmahne glavom i malo ustukne. Pozadi sebe Katerina zau prijatan i ozbiljan glas don Alonsa koji ju je pozivao da se divi njegovim draguljima to ih je upravo izvadio. Ona naas zastade i kriom osmotri Fray Ignacija. On je mirno i sigurnim pokretima ruke polagao krupni topaz u barunom podstavljenu krinjicu, meu tolike druge. Kao da je ve i zaboravio na mladu enu. itavo vrijeme provedeno u podzemnoj odaji mora da se Katerini uinilo nekakvim snom u budnom stanju. Odsutno je promatrala divne blistave dragulje koje joj je pokazivao njen domain, no svu svoju panju usmjerila je na ozbiljnu i crnu priliku nastojei uhvatiti kakav pokret, izraz ili pogled koji bi joj moda pruio klju za rjeenje te ive zagonetke. Sve je bilo uzalud! On se i opet samo lagano poklonio kad su Katerina i don Alonso izali iz riznice, a zatim se utke vratili u svoje odaje. Ispratit u vas ree nadbiskup ljubazno. Nemojte . . . molim vas! Zahvaljujem vaoj svjetlosti, no prije spavanja htjela bih od svoga sluge uti novosti. Idem da ga potraim. No odmah se predomisli. I p a k . . . ree ona htjela bih neto znati. Taj mi se Fray Ignacio ini izvanrednim ovjekom. Da li odavna bdi nad tolikim blagom? Sedam ili osam godina, mislim odvrati don Alonso bez podozrivosti. Moji su ga ljudi nali jednog dana kako na cesti gotovo skapava od gladi. Njegova su ga subraa otjerala iz navarskog samostana zbog neobinih bavljenja. Mislim da sam vam ve rekao: drali su ga vjecem. Uosta174

l o m . . . zar to i nije u izvjesnoj mjeri? U ono je vrijeme namjeravao otii u Toledo da izuava kabalistiku. No to vas, dakako, malo zanima. Sad vas ostavljam, gospo Katerino, idem spavati. Zaista sam iscrpljen. Promatranje dragocjenosti mora da je jo i povealo poznatu don. Alonsovu nervozu, jer, dok se udaljavao, Katerina je opazila kako mu miii na licu poigravaju vie no ikada. Posljednje prelatove rijei jo su joj odzvanjale u uima. Drhtavom rukom prijee ona preko drhtava ela . . . Sedam ili osam godina!... A prolo ih je deset otkako je Garin bio objeen. Onda je nekim udom dospio u onaj navarski samostan iz kojeg su ga zbog vradbina otjerali? Ili moda taj samostan nikad i nije postojao? A upravo ta optuba za vradbine osobito ju je uzbudila. Garin je oboavao drago kamenje i u tome je bio ravan zagonetnom sveeniku. A ipak, Katerina nikad nije vidjela da se bavi alkemijom. Sve ga je zanimalo, nema sumnje, ali nikakva laboratorija nije bilo u kui, u ulici Parcheminerie, a ni u Brazeyju. Treba li iz toga zakljuiti da se sakrio kako bi se mogao baviti svojim ezoterikim istraivanjima... ili je takvu sklonost stekao poto je izgubio imetak? Zar otkrie kamena mudraca nije moglo zaokupiti ovjeka koji je ostao bez iega? Katerina se odjednom prene iz sanjarenja. Ne elei vie da time razbija glavu, zaputi se prema glavnoj kuli pravei se da ne vidi Tomasa koji se iznenada pojavio u dvoritu. Otkako je dola u taj dvorac, neprestano je nailazila na smrknutog paa. Uvijek joj se nekako pojavljivao na putu, odlazila ona u kapelu, glavnu kulu ili bilo kamo, i nikada nije mogla predvidjeti kada e banuti. Nije joj se obraao, samo ju je gledao oima u kojima se bijes mijeao s pohotom, ali se drao predaleko i nije joj prilazio. Katerina, kojoj je to izdueno lice bilo mune, zaklela se da e se uvijek praviti da ga i ne primjeuje. Tako je uradila i veeras, i bez zaustavljanja popela se u Gauthierovu sobu.
175

Normananin se brzo oporavljao od Hamzine operacije. Zahvaljujui svom elinom ustrojstvu te briljivoj istoi kojom ga je okruio njegov lijenik, a isto tako i izvrsnoj ishrani u dvorcu, izbjegao je svim opasnostima koje pri ovakvim zahvatima najee zavravaju smru. Na alost, gorostas kao da je izgubio pamenje. U stvari, gledao je bistro, svjestan onoga to ga okruuje i bio potpuno pri svijesti, no nije se sjeao niega to se dogodilo prije onog trenutka kada je u kuli otvorio oi. Zaboravio je ak i svoje ime, zato je Katerina oajavala. Kad joj je lijenik saopio da je Gauthier doao k sebi, odmah je d o trala, no im se nadnijela nad krevet, silno se zabrinula. Gorostas ju je promatrao s oima punim divljenja, kao da je neko privienje, no niim nije odao da je prepoznaje. Ona je pokuala razgovarati, rekla svoje ime, ponavljajui da je ona Katerina i kako je nemogue da je se ne s j e a . . . ali Gauthier je samo odmahivao glavom. Oprostite mi, gospoo promrmljao je. Lijepi ste kao sunce, nema t a . . . ali ne znam tko ste. Ne znam ak ni tko sam ja dodao je s tugom. Zove se Gauthier Malencontre. Sluga si mi i p r i j a t e l j . . . Zar si potpuno zaboravio prolost, sve nae nevolje, Montsalvy Michela, Saru . . . i milostivog gospodina Arnauda? Spominjui ime svoga mua, ona ak i zajeca, no tuni gorostasov pogled nikako da se ozari. On opet odmahnu glavom. N e . . . niega se ne sjeam. Ona se tada obrati Hamzi koji je, s rukama skrtenim pod bijelom odjeom, taj prizor utke promatrao iz prikrajka. U of ima joj se italo preklinjanje kad je apatom upitala: Zar se zaista... nita ne moe uiniti? On joj diskretno dade znak da prie i izvede je napolje. Ne! Vie nita ne mogu da uinim. Jedino priroda ima mo da mu vrati sjeanje. I7fi

 Ali kako? Moda psihiki ok. Priznajem da sam se nadao kako e to proizvesti tvoja prisutnost... no prevario sam se. A ipak, bio mi je tako o d a n . . . Mogu ak rei da me ljubio premda se nikada nije usudio da mi to kae. Onda pokuaj da tu ljubav probudi. Moda se dogodi udo, a moda da do njega nikad i ne doe. U tom sluaju, bit e ti njegovo pamenje i svemu e ga morati uiti iz poetka. Te je rijei ponavljala u sebi Katerina dok je ulazila u tijesnu sobu, osvijetljenu samo jednom votanicom. Gauthier je sjedio na pragu prozora i gledao u no. S podvijenim nogama, odjeven u prugastu bijelu koulju, stegnutu u struku irokim pojasom, inio se vii no ikada. Kad Katerina ue, on okrenu glavu izlaui svjetlosti svoje, od boli izmueno lice, no njegove sive oi nisu vie gledale izgubljeno. Iako sasvim omravio, Normananin je zadivljavao svojom pojavom. Katerina mu je nekad u ali znala rei kako lii na neku opsadnu spravu. Od toga je neto i ostalo, no bolest je na svoj nain obiljeila njegovo tvrdo lice grubih crta, pomladila ga i uinila njenijim. I krupne ruke su mu se nekako utanjile i postale bijele. Sada, kad nije leao u krevetu, kao da je ispunio itavu sobu. Kad mu mlada ena prie, on htjede ustati, no ona ga u tome sprijei poloivi hitro ruku na njegovo koato rame. N e . . . ne mii se. Zar jo nisi legao? Nisam pospan. Guim se u ovoj sobi. Tako je malena. Nee jo dugo u njoj ostati. Kad dovoljno ojaa i bude mogao jahati, otii emo . . . Otii? Zar ete me povesti sa sobom? Uvijek si me pratio ree Katerina s tugom. Onda ti je to bilo sasvim prirodno . . . Zar vie nee da poe sa mnom? On odmah ne odgovori i Katerini se srce stisne od bola. Sto e biti ako odbije? Ako odlui da
12 Katerina, knjiga V

177

drugdje potrai sreu. Ona mu vie nita ne predstavlja, tek lijepu enu, jer mu se pamenje ugasilo. A nikada, ba nikad nije toliko trebala njega, ujegovu snagu, neunitiv oslonac koji je predstavljao. Odavna je bila navikla da izmeu boli i sebe vidi snane Gautiherove grudi. Zar ga je ponovo nala i spasila od uasne smrti samo zato da ga jo sigurnije izgubi? Ona osjeti kako joj suze naviru na oi. Zar mi nee odgovoriti apne ona promuklo. Ne znam to da vam kaem. Toliko ste lijepi da bih za vama iao . . . kao za zvijezdom. No elim li da otkrijem svoju prolost, moda je bolje da krenem sam. Neto u meni govori da moram biti sam, da je oduvijek tako i bilo . . . Ne, to nije istina. Tri pune godine gotovo se i nisi odvajao od mene. Skupa smo stradavali, zajedno se borili, branili svoje ivote, toliko si me puta spasio. Sto u ako me ti napusti? Ona se spusti u podnoje kreveta, srvana tom novom tugom. Zaklanjajui lice drhtavim rukama, bolno proapta: Preklinjem te, Gauthier, ne ostavljaj me! Bez tebe sam propala... propala! Gorke suze poteku joj niz prste i ona se osjeti sama, od svih naputena. Tu je redovnik, taj ivi komar ukopan meu zidine ovoga dvorca, pa enja za rodnim krajem, za sinom, i najzad bijesna ljubomora ije ujede osjeti kada god pomisli na mua. A sad joj, eto, i Gauthier okree lea, zaboravio je itavu prolost, a to je i vie no to moe da izdri... Ona zau kako joj ape: Ne plaite, gospo. Ako vam je zaista tako teko, poi u s v a m a . . . Kupajui se u suzama, ona ga ozlojeeno p o gleda. To lii na saaljenje ili na preputanje sudbini. Ali. nekad si me volio. Samo si za mene i
178

 i v i o . . . Ako te je ve napustilo pamenje, bar bi me tvoje srce moralo prepoznati., > On se prigne i zagleda se'u njeno zaplakano moleivo lice. Toliko bih elio da mi se povrati sjeanje ree on tuno. Ne bi uope bilo teko zavoljeti vas. Tako ste lijepi! Reklo bi se da ste stvoreni iz svjetlosti. Oi su vam njenije od n o i . . . On bojaljivo primi mladu enu za podbradak i malo ga podigne kako bi bolje vidio barunaste zjene koje su blistale od suza. Zgreno lice Normananinovo gotovo se priljubilo uz njeno i Katerina ne odoli nagonu. Uini joj se da opet uje Hamzin apat: Pokuajte probuditi tu ljubav . . . " Zato, ona zamoli: Poljubi me! Osjeti kako on oklijeva. Malo se pridigne te sama potrai njegove usne i ogrlivi ga, sasvim se priljubi uz njega. Njegova stisnuta usta ne uzvrate odmah poljubac, kao da su zastala u predvorju naslade. A onda odjednom Katerina osjeti kako su oivjela divljom vatrom, dok su je Normandaninove ruke stale vrsto stezati. Tako zagrljeni svale se na krevet. Pod njegovim silovitim poljupcima Katerina osjeti kako joj tijelo, netaknuto ve dugo vremena, zapljuskuje nezadrivi val pohote. Prema Gauthieru uvijek je osjeala duboku njenost, i kad mu je maloas pruila svoje usne, mislila je samo izazvati u njemu ok koji bi mu povratio pamenje. No sada sg i u njoj stala razbuktavati pouda isto onako brzo kako je osjeala da raste u tijelu priljubljenom uz njezino . . . Svijeu j o j munjevito proleti misao na mua, no ona je Ijutito otjera. Ne, ak je ni sjeanje na njega nee sprijeiti da se poda svome prijatelju. A zar je njega isto takvo sjeanje sprijeilo da drugu obaspe poljupcima i milovanjima? Noen krilima osvete, oekivani uitak penjao se sve bre, no ' Katerina osjeti kako Gauthierove nervozne ruke 12 ' ' 179

uzalud pokuavaju razdrijeiti mnogobrojne spone na njenoj haljini. Ona ga blago odgurne. ekaj! Ne budi tako nestrpljiv. Ona se hitro izmakne i skoi na noge. Mutno svjetlo votanice nije joj se inilo dovoljnim, a nije htjela da se poda kriomice ni u mraku. eljela je da joj se i lice i tijelo kupaju u svjetlu dok je bude posjedovao. Ona uzme votanicu i upali oba svijenjaka koja su stajala na krinji do zida. On je sjedio na krevetu ne shvaajui zato to radi. emu sve to? D o i . . . preklinjao je nestrpljivo pruajui prema njoj ruke, spreman da se baci na nju. No ona ga zadri pogledom, Poekaj, kaem t i . , . Ona se odmakne nekoliko koraka, a onda, opazivi na stolu no, hitro raskida spone na svojoj haljini, svue je s nekom radosnom urbom, a podsuknja od bijelog satena i fina koulja skliznu gotovo same. Pohlepne sive oi pratile su svaki pokret, gutale tijelo koje se pred njima otkrivalo. Katerina ih je osjeala na svojim grudima, trbuhu, bedrima i uivala u njihovu milovanju. Kad je i posljednji komad odjee bio odbaen, ona se protegne kao maka u toplom svjetlu svijea, a onda se zavue u krevet, opruzi se i rairi ruke. Doi sada! Tada on poskoi. Katerino! Viknuo je njeno ime kao zov u trenutku kad Se strast ne moe dalje obuzdavati, a sada je daSui i zbunjeno promatrao njeno ljupko lice i njeno ga milovao. Katerino ponovi o n . . . Gospo Katerino! Da li ja to sanjam? Val radosti zapljusne mladu enu. Hamza je imao pravo. Ljubav se probudila, uinila u d o . . . ovjek to ga je grlila nije vie bio tuinac, tijelo 180

iz kojega je iselila dua. Opet je postao ono to je bio i ona osjeti sreu za kakvu odavna nije znala. A kad on pbkua da izmakne, ona ga zadri i privije se uz njega. Ostani!... Da, zaista sam to ja . . . Nije san, no ipak me ne ostavljaj. Objasnit u ti kasnije. Ostani i ljubi m e . . . Noas pripadam tebi. Preslatka su bila usta koja su se nudila, odvie eznutljvo tijelo to ga je Gauthier stiskao. A bio je to i davni, predugo i okrutno suzbijan san da najzad posjeduje oboavanu enu. Imao je utisak da se budi iz nekakva sna, no topla koa i omamljujui miris puti predstavljali su uzbudljivu stvarnost. On se strastveno preda. Stade se njome opijati kao prejakim vinom za kojim je pohlepan mukarac eao beskonano dugo. A i Katerina. se .ushieno, gotovo ivotinjskom radosti prepusti tom pravom uraganu strasti. Meutim, nekako usred noi, uini joj se da uje neto neobino, kao da netko otvara sobna vrata. Ona se uspravi, osluhne, dade Gauthieru znak da uti. Svijee su dogorijevale, no svjetla je bilo dovoljno da sasvim jasno vidi kako se vrata ne miu. Ni buka se nije u l a . . . Katerina pomisli da se radi o obmani, pa se vrati ljubavniku ne mislei vie na vrata . . . Ve se bliila zora kad je Gauthier najzad zaspao. San mu je bio dubok, a hrkanje se toliko razlijegalo kulom da se Katerina nasmijeila. Bile su to prave pobjednike trube. Gledala ga je j e dan asak kako spava mirno, oputeno, s poluotvorenim ustima. U njegovu orijakom tijelu, zavaljenom preko iznereenog kreveta, bilo je neeg djetinjastog. Osjetila je prema njemu duboku njenost. Znala je da je ljubav koju joj je poklonio ista. Gauthier je htio da zadovolji nju a ne sebe, i ta ljubav unije toplinu u sleeno Katerinino srce. Ona se oprezno nagne nad spavaa i poljubi ga u sklopljene vjee, a zatim se urno obue jer se prije dana htjela vratiti u svoje odaje. Nije bilo 181

lako navui odjeu s pokidanim sponama, no ipak ih je opet nekako namjestila. Kad je bila gotova, ona se iskrade napolje i u arapama sie kamenim stepenitem kako joj koraci ne bi odjekivali kulom. Nad dvorcem nebo je ve poelo rudjeti, po hodnicima baklje su se puile i gasile. Gotovo posvuda straari su spavali oslonjeni o koplja pa se Katerina vratila u svoju sobu ne susrevi ni ive due. Prosto je pobacaia odjeu koju je dotad pridravala rukama a onda se zavukla pod svjee plahte s uzdahom olakanja. Osjeala se mrtva umorna od burne noi, no istovremeno, i udesno osloboena od njenih aveti, gotovo sretna. Dakako, nije to bila ona opojna, predivna klonulost kakvu je samo s Arnaudom znala osjetiti. U naruju ovjeka, jedinog kojeg je istinski ljubila, Katerina se rasplinjavala, odricala same sebe, stapala se s njim u jedno tijelo, jednu duu. Ali noas, velika njenost koju je osjeala za Gauthiera, silna elja da mu duh oslobodi od opasne magle ludila, te glad njenih vlastitih ula potpuno su joj nadomjestili istinski duboku 'strast. Doznala je kakvo tjelesno i duhovno smirenje moe donijeti vatren i iskreno zaljubljen mukavac, kad je u izvjesnoj mjeri, potisnuo i nespokojstvo to ga je izazvala zagonetna pojava Fray Ignacija . . . Na ono to e donijeti slijedei dani, na promjene koje e u njenu ivotu izazvati intimni odnosi uspostavljeni s Gauthierom, Katerina nije htjela da misli. Bar ne sada . . . Kasnije . , . Sutra! . . . Trenutano, ona je tako umorna, tako eljna sna. Vjee joj se sklope i ona utone u neku slatku oputenost. Odjednom, ona osjeti kako joj neija ruka lagano miluje trbuh i bedra, i trgne se iz sna. Bilo je jo rano, i u danjem svjetlu jedva se nazirao prozor. Katerina kao kroz maglu razabra pored sebe na krevetu neku priliku, ali ne prepozna odmah posjetioca, toliko je bila pospana. Svjeina zore i ruka koja je nastavila da je miluje, naglo je razbudi. Plahte i pokrivai bili su odbaeni
182

udno kreveta i mlada je ena drhtala potpuno gola. Toga asa prilika se pomakne i nadnese nad nju. S oima raskolaenim od uasa, Katerina najzad primijeti da je to Tomas de Torquemada, no jedva ga je prepoznala, toliko je liio na demona. Oi mu iskoile iz duplja, eljusti mu poskakivale, zubi krgutali, a laka pjena udarila na u s t a . . . U silnom strahu ona htjede da vie, no usta joj surovo zaepi njegova ruka. Uzalud pokua da ga odgurne. Nokti joj ogrebu jednu dojku, surov udarac koljenom razmakne joj noge i ona osjeti kako ju je poklopilo golo. hladno, znojavo tijelo kisela mirisa. S osjeajem gaenja stade da se svija pod mladiem, no on je tako snano pljusne da od toga zastenje. Cerio se i aptao: Bez scena, d r o l j o ! . . . Noas sam te u kuli zatekao s tvojim slugom... Kako si samo uivala, bludnice! Razumije se u mukarce, hm, besramnice . . . E pa, sad sam ja na r e d u . . . Poljubi me, Kater... Uvrede je prekidao muklim ogavnim stenjanjem i slinavim poljupcima, od kojih se Katerini povraalo. Priklijetio je mladu enu vrsto i pomamno, ali mu prenadraenost nije doputala da svoju rtvu obljubi. Katerina se guila dok ju je Tomas ujedao za usne ili joj koatom rukom zatvarao usta. Vie nije ni mislila na svoj poloaj, jedino se instiktivno upirala da odgurne to ljigavo strailo, tu odurnu moru. Nije mogla ni zamisliti da postoji tako demonska pouda kakvom je mladi bio opsjednut. Pa ni sam Gilles Rais nije bio toliko ogavan. U jednom trenutku, pritisak ruke na njena koljena olabavi. Ona se time okoristi i ugrize Tomasa tako divlje da on krikne i instinktivna povue ruku. Ona tada zavie iz sve snage, nagonom ugroene ivotinje... Ni kia udaraca koji se na nju sruie ne uspije da je uutka. Sada se i on derao, ponesen pravom provalom mrnje. Napola umlaena, Katerina je jedva ula snano
183

lupanje na vratima. Uslijedi tropot polomljenih dasaka i okova na vratima. U prvim zracima sunca ona ugleda Jossea kako odbacuje gredu kojom je sruio vrata, to ih je Tomas sigurno bio zakljuao. Negdanja se skitnica baci na krevet, povue Tomasa i uze da ga lijei od njegove umiljenosti. Zaklanjajui se za zavjese iznereenog kreveta, Katerina zatvori oi da vie ne mora gledati, no jasno je ula mukle udarce u paevo tijelo i bujicu najrjeih parikih kletvi to ih je Josse na njega sasuo. Jo jedan udarac akom, posljednji udarac nogom u mravu stranjicu mladog satira i Tomas se, gol kao na dan roenja, nae na hodniku izbaen poput obinog zamotuljka. Uostalom, tek to je dotakao zemlju, ve se u trku izgubio, a Josse je gunajui otiao iza ormara i odanle izvukao dvije male sobarice koje su na viku bile dotrale pa se ondje sakrile. On im pokae Katerinu kojoj su, onako sklupanoj u krevetu, virile ispod navuenih plahta jedino oi, jo uvijek ispunjene uasom. Pobrinite se vas dvije za gospu Katerinu, a ja odoh da kaem monsinjoru nadbiskupu to mislim o njegovu milu pau. Zar se ikad vidjelo odvratnijeg malog gaa? Niste valjda ozbiljnije povrijeeni, gospo Katerino? Udarao je kao lud kad sam ja upao. Smireni Parianinov ton povrati Katerini hrabrost. ak pokua da mu se nasmijei. Mora da sam puna modrica, ali nita ozbiljno. Hvala vam, Josse. Boe, to bi se dogodilo da nije bilo vas. Kakva li uasa! A tako mlad momak. Ne mogu jo da zaboravim tu moru doda ona gotovo plaui. Nikakve veze nema to s mlaou. Sve mi se ini da je taj Tomas opsjednut demonom. Dovoljno je da ga malo bolje pogledate i ve vidite da mu je okrutnost u k r v i . . . a i klice jo mnogih poroka. alim samostan u koji se sprema da 184

ue a alim i samog Boga. u tom e mladiu dobiti stranog slubenika. Namrtenih obrva i zamiljen, Josse je bio zastao nasred sobe i odsutno se zagledao u. sunce koje je ve bilo odskoilo, iznenada on promrsi: Mladi je dobio dobre batine, gospo Katerino, no bolje bi ipak bilo da se ovdje vie ne zadravamo. im Gauthier bude u stanju da k r e n e . . . Mislim da ve i sada moe. Vratilo mu se pamenje. Josse Rallard podigne glavu i zaueno pogleda mlau enu. Ozdravio je? Ali jo juer, kad sam pred no otiao da ga obiem, bio je uvijek u tekom stanju. Katerinu, kojoj su male sobarice pregledale ogrebotine, obli rumen i ona zbunjeno odvrati pogled. udo se dogodilo noas! odvrati ona kratko. Nastade tajac koji samo povea Katerininu zabunu. Pa dobro! ree najzad Josse onda moemo uskoro na put. Zatim mirno izae iz sobe preputajui Katerinu brizi njenih sluavki. Sat kasnije don Alonso, krajnje ljut, najavi se kod Katerine. Izgledao je nervozniji i uzbueniji no ikad. Lijepe ruke neprestano su mu se tresle, a njegov inae duboki glas postajao je na mahove visok i piskutav. On uze da se mladoj eni ispriava bujicom esto nerazumljivih rijei, no ona odmah shvati da e Tomasa otpustiti. Na taj me korak prisiljava nemila zgoda, prijateljice moja. Sutra e taj nevaljalac otii u dominikanski samostan u Segoviju, kad ve toliko do toga dri, pa neka bude na korist tamonjim oima. elim im svaku sreu.
185

 I ja, vaa svjetlosti, sutra odlazim, ako nemate nita protiv. Kako? Zar ve? Ali va sluga? Sasvim je u stanju da krene s nama. Mnogo ste me zaduili monsinjore! Vaa dobrota, vaa velikodunost... Hajte, hajte! Ostavimo to . . . On se na trenutak zagleda u mlau enu. Sjedei u visokoj ravnoj stolici, sva u crnom barunu koji joj je pokrivao vrat sve do brade i ruke do zglavaka, bila je olienje dostojanstva i ljupkosti. On joj se oinski nasmijei. Kad je tako, uzletite ponovo, lijepa ptico! No za vama u aliti, iskreno aliti. Vaa prisutnost unijela je sunce u ovaj tmurni d v o r a c . . . Najzad, takav je ivot. Pripremit u sve za va odlazak. Monsinjore! zbunjeno e Katerina. Kakve li dobrote! Ne radi se tu o dobroti ree don Alonso smijui se. - Dobro znate da sam ja stari esteta, zaljubljen jedino u ljepotu i sklad. Kad samo pomislim da je ena kao vi putovala taljigama prostrtim slamom, sav se najeim. Neete valjda dopustiti da me itava ivota mui kajanje i nemiran san. Umjesto odgovora, Katerina se baci na koljena i s potovanjem poljubi nadbiskupov prsten. Val uzbuenja prijee preko Fonsekina zagasita lica. On je hitro blagoslovi, a onda joj na prignutu glavu poloi svoju ruku. Ja i ne znam kamo zapravo idete, keri, a i. neu da vas ispitujem. No predosjeaj mi govori da idete u susret opasnosti. Ako iskuenja koja vas oekuju budu odvie teka, sjetite se da ovdje imate prijatelja i dom. Oboje e vas uvijek oinski prihvatiti zavri on buno briui nos kako bi sakrio uzbuenje. Uz ivo utanje grimizne brokatne odjee, njegova presvjetlost nadbiskup od Sevilje udalji se dajui, do znanja da ide izdati nareenja i za186

branjujui mlaoj eni da se uplie u bilo to u pogledu njena odlaska... Napomenuo je samo da e se nakon dva sata opet nai za rukom. im on zamuknu, Katerina pojuri u glavnu kulu. urilo joj se da vidi Gauthiera, prentda je malo bila i razoarana to on jo nije doao da potrai nju. Moda je jo uvijek spavao. Zadiui objema rukama haljinu, ona se hitro uspne munim stepenitem, gurne pritvorena vrata i nae se pred svojim prijateljem. On je sjedio u podnoju kreveta i rukama obuhvatio glavu, te nisi mogao znati da li razmilja, spava ili moda plae. Izgledao je tako potiteno da se Katerina sasvim smela. Nadala se da e Gauthiera zatei sretna, potpuno sabrana i sasvim vesela od ugodno provedene noi. A nita od svega toga. Sve je mogla prije oekivati nego takvo dranje. Ona odmah klekne pred gorostasa i primi ga za obje ruke. Bile su mokre. Gauthier! uzdahne ona potreseno to ti je? On okrene prema njoj od plaa izoblieno lice, a u oima mu se istovremeno ocrtavala nevjerica i oajanje. Gledao ju je kao da i nije sasvim stvarno bie. Boe moj! proapta ona, spremna da i sama zaplae pa ti me plai! Dakle promrsi on tiho nije bio san! Zaista ste to v i . . . nisam ono sanjao! to! Proteklu no . . . nezamislivu no! Nisam dakle bio u bunilu! Toliko se toga udnog dogodilo u mojoj g l a v i . . . toliko toga nejasno prohujalo. Naposljetku vie nisam znao to je stvarnost, a to tlapnja. Katerini se ote uzdah olakanja. Bojala se da se bolest nije vratila. Tiho, sabrano i sa mnogo obzira ona ree: Ne. Prole si noi opet postao ono to si i bio. A . . . postao si mi i ljubavnik doda ona otvoreno. 187

On je uhvati za ramena i znatieljno se zagleda u lijepo lice koje ga je promatralo. Kako to? Zato ste mi se odjednom bacili u naruje? to se dogodilo? Kako smo se mogli toliko zaboraviti? Ostavio sam vas u Montsalvyju, a zatiem v a s . . . ali, gdje se mi, u stvari, nalazimo? U Coki, u Kastiliji! Kod seviljskog nadbiskupa Alonsa de Fonseke. On ponovi kao u snu: U C o k i . . . u Kastiliji! Kako smo stigli ovamo? Ne mogu da se u tome snaem. A ega se zapravo sjea? Posljednje ega se sjeam bila je jedna bitka. Bandite iz ume Oca, u ijem sam bio zatoenitvu, napali su algauzili. Vojnici su mislili da sam i ja razbojnik, pa sam se morao braniti. Bio sam ranjen. Dobio sam straan udarac i mislio da mi je jbukla glava. A o n d a . . . niega vie! Da, i p a k . . . sjeam se da sam bio edan, da mi je bilo hladno... U pamenju mi je ostao i jak, neprekidan v j e t a r . . . Kavez", pomisli Katerina uvajui se da ne spomene uasno muilo. No ipak je Gauthieru trebalo pomoi da potpuno vrati pamenje. Kako si pao u ruke onim banditima s Oke? Jedan putujui pjeva, Firentinac, na kojega si naiao u klancu Roncevaux, rekao mi je da je vidio kako si pao pod udarcima navarskih brana. Oni su te zatim bacili u jedan bezdan, i to da ti krijem, drala sam te mrtvim. I ja sam to vjerovao. Bio sam ranjen. Napali su me kao ose. utim su mi skinuli odjeu i bacili me u ponor. Prirodno bi bilo da sam se razmrskao, no Bog me je titio. Zapeo sam za neko drvce, a kad sam uslijed hladnoe doao k sebi, opazio sam da sam se zapleo u kronju. Onako gol, drhtao sam kao prut, a sputala se no. Osjeao sam se nemoan kao dijete, a ipak, htio sam da ivim. Iako sam izgubio dosta krvi, bio sam u stanju da razmiljam. Da se uzverem puteljkom' 188

Bilo je to opasno: uslijed iscrpljenosti ne bih se mogao penjati, a zatim, pao bih u ruke napadaima. Tko je mogao rei nisu' li ostali na putu i vrebali na nekog putnika zateena nou. Taj put bi me dotukli prije nego bi me strmoglavili u bezdan... Razmiljajui tako, primijetih kako se poda mnom u dolini pale vatre. To me ohrabri. Mislei da su ono nesumnjivo pastiri ili drvosjee, stao sam polako silaziti hvatajui se za stijene i grmove kupina. Nikako ne bih mogao rei koliko je trajalo to moje sputanje. Uskoro, kao jedini putokaz ostali su mi crveni plamenovi. Kako sara uspio sii a da nisam slomio vrat, jo mi je i sad zagonetno . . . I, pastiri su te prihvatili, lijeili? upita Katerina. Prihvatili, da, lijeili takoer, ali to nisu bili pastiri! Nego tko? Ljudi jednog plemia-pljakaa koji hara tim krajem; to je Vivien d'Aigrement. Katerina namrti elo. ula je kako to ime spominju, i s kakvim uasom, sveenici u Roncevauxu a i seljaci u Saint-Jean-Pied-de-Portu. Kako si im umakao? Nisam ba sasvim. Zvijer je taj Vivien d'Aigremont, jedna od onih grabeljivih, sa stalno krvavim kandama. Prihvatio me samo zato jer je procijenio da imam dobru trinu vrijednost. Lijeili su me, nema ta, ali i okovali u lance im sam bio u stanju da ih nosim, i tako me odveli u Pampelunu gdje me je grabeljivac prodao kao roba, vrlo skupo, vjerujte! Vrijedim vam ja prilian broj kuda doda Gauthier s gorkom ironijom. Kupio me biskup u tom gradu da mu uvam pse. Bile su to krvolone ivotinje, no ipak manje nego njihov gospodar. Kad su im jednog dana bacili za hranu ivog djeaka, pobjegao sam, iako ne ba lako. Neprestano sam se bojao da me ne uhvate jer sam znao to me tada eka:
189

ista sudbina kao i onog nesretnog djeaka. Ali nisam poznavao zemlju ni njen prokleti jezik. Sreo sam ovjeka koji me je razumio i to je pospijeilo moju propast: bio je to jedan od bandita s Oke i on me poveo meu svoje drugove. Takoje umjesto okova i psetarnika dolo samo novo zlo. Jo sam jednom kovao planove za bijeg, a onda su naili alguazili. Zbog moga visokog stasa sigurno su me drali za vou. Uostalom, kako sam i mogao razumjeti to govore? Premlatili su me i zarobili... to je bilo dalje, poznato vam je sigurno bolje nego meni. Zaista mi je poznato. Katerina njeno pomiluje hrapavo lice Normananinovo. Strano si se napatio, Gauthier, ali vidi, uvijek sam vjerovala da ti smrt ne moe nita. Neunitiv s i . . . kao i sama zemlja. Zemlja moe da se gri, surva, a ja sam ovjek kao i svaki drugi. A kako Katerina nije skidala ruku s njegova lica, on je blago odgurne i ree: Sad ste vi na redu, gospo Katerino. Akoelite da shvatim, morate mi r e i . . . sve, razumijete li? Ona se odmakne i obori malo glavu, no odmah se uspravi i ode sjesti na klupu kraj prozora. Nikad i nije mislila da izbjegne iskreno objanjenje. Zar mu jo u toku proli noi, dok su mahnitali od strasti, nije bila obeala: Sutra u ti sve rei." Doznat e sve! Nisam namjeravala da ti zatajim ma i najmanju sitnicu. Dakle, kad nam je firentinski svira donio vijest da si pred njegovim oima poginuo... Pria potraja dugo. Katerina je govorila p o lako i neprestano razmiljala o onome to e rei, kako nita ne bi zaboravila. Nije izostavila ni j e dan detalj. Sve je obnovila: bijeg iz Montsalvyja, hodoae Bogorodici u Puy, odlazak s hodoasni190

cima, susret s Ermengardom de Chateauvillain i Josseom Rallardom, krau rubina svete Foy, dolazak Jeana Van Eycka s pismom vojvode burgundskog, mrska oitovanja Fortunatova, bijeg iz Roncevauxa sa Jossjom, i najzad spasavanje njega sama, Gauthiera, u Burgosu pijanom od krvi, te zajedniki dolazak u crveni dvorac nadbiskupa Fonseke. Gauthier je nijednom ne prekinu, ni na trenutak ne skinu s nje svog znatieljnog pogleda. Kao da se elio uvjeriti da li mlada ena zaista misli onako kako govori. Kad je zavrila, on samo duboko .uzdahnu, ustade, ode do prozora i poloi nogu na klupicu koja je na tom mjestu popunjavala praznu udubinu. I tako su milostivbg gospodina Arnauda, u stvari, zarobili Mauri! Istog trenutka Katerina zapljusne estgk val ljubomore." Dobrovoljni .zarobljenik! Zar ti nisam rekla da je svojevoljno poao za onom enom? Zar ti nisam ponovila Fortunatove. rijei? Inovjerka je ljepa od dana kazao je on i moj se mu zaljubio na prvi pogled. A vi ste u to povjerovali? Tako inteligentna ena! Sjetite se samo kako je Fortunat bio fanatino odan svome gospodaru. Sjetite se posjeta to ih je svakog tjedna i po svakom vremenu inio bolnici za gubavce u Calvesu. A vi i ne znatg jer ste bili odsutni koliko se razbijesnio kad je gospodin Breze doao u Montsalvy te je svatko pomislio da se preudajete. Nikad nisam uo bjesomunije vike nego onda kad se vatreno zaklinjao da e vam se osvetiti zbog te izdaje. Fortunat vas mrzi, gospo Katerino, i bio bi rekao bilo to samo da vas porijedi. Do te mjere ne bi mogao lagati. Zar se nije zakleo, spasom svoje due da se upravo u tom trenutku Arnaud sladi ljubavlju u palai svo'je princeze. A tko bi pristao da radi udovoljenja jednoj obinoj mrnji dovede u pitanje svoj vjeni spas?
191

 Takvih ima vie no to mislite. Dakako, mogue je da je gospodin Arnau onamo prosto obasut ljubavlju. No tko vam jami da je i uzvraa? Uostalom... Gauthier se naglo okrene pa se, onako visok, ustremi na Katerinu: Vi ne biste krenuli na tako nesmotren put, gospo Katerino, da se jo ne nadate. Vratili biste se u Montsalvy, moda na dvor kralja Karla gdje bi vas gospodin Breze doekao raskriljenih ruk u . . . ukoliko se prije ne biste sjetili ljubavi velikog vojvode Zapada. ena kao to ste vi, nikad ne priznaje da je pobijeena, znam to bolje nego itko. A da je gospodin Arnaud za vas toboe zauvijek izgubljen, priajte vi to drugome, gospo Katerino. Nikada tome neu nasjesti. A jesi li ba sasvim siguran da mu elim predbaciti samo nevjeru? Hou da uivam u njegovoj zabuni kad postane svjestan injenice da on, kranin i kraljev kapetan, gugue sada kao zaljubljen golub pred nogama jedne Maurkinje, a zatim... Gauthier naglo pocrveni od srdbe. Ne drite me budalom, gospo Katerino! Ili biste tamo jedino zato da svom suprugu upriliite scenu ljubomore? A zato ne! Prekrstila je na grudima ruke i izazovno se isprsila, kao ratoboran pjetli. Prvi put nakon zajedno provedene ljubavne noi oni su se stali prepirati. Jer nije istina. Jer ste uvijek ljubili samo njega, jer bjesnite i na samu pomisao da je sada u naruju druge, i jer neete mirovati sve dotle dok ga, i pod cijenu najveih muka, ne pronaete . . . i nanovo osvojite. Da ga kaznim za njegovu nevjeru. A kojim pravom? Tko je prvi postao nevjeran? Hoete li da opet porazgovorimo o gospodinu Brezeu? Mora da je dobro upoznao vau ljepotu kad se o njoj izraavao onako zanosnim
192

rijeima. Ako mu niste dali nekakvo jamsUo, kako je mogao pretpostaviti da ete se za njega udati? A kakve li je tek muke morao proivljavati on, izopen i zatoen'u Calvesu kad je uo tu radosnu vijest. Jer Fortunat mu nita nije preutio, znah ste to. Da sam se ja zatekao na njegovu jc. u bio bih pobjegao i pohitao da vas istjera n i naruja vaeg ljepukastog viteza, a onda bih vas vlastitim rukama ubio, prije nego bih sebi sudio Ti moda i b i . . . jer me ljubi ree Ka terina s gorinom ali on nije tako mislio. Upravo zato to vas je ljubio, ak i vie nego sama sebe, hrabro je priguio sve svoje bolkako bi vama omoguio da zaponete nov ivot. Vjerujte, ljubomora koja pee vas nije nita u poreenju s onom to je izjedala njega u onoj uasnoj samoi. Mislite li da u ikada zaboraviti kako je taj izmueni ovjek izgledao kad sam ga posljednji put vidio koraati po suncu uz brencanje mrtvakog zvona i tunu svirku gajdi, sa jednim drugim suncem u rukama? To brutalno podsjeanje na najstraniji dan u njenu ivotu natjera Katerini suze na oi. Ona sklopi vjee i zatetura. uti! preklinjala ga je Smiluj se, prestani! Onda prestanite da me obmanjujete ree on blago ne obmanjujte dalje ni sebe. Zato pokuavate da laete i meni i sebi? Valjda zbog protekle noi? Njoj odjednom zaiskre oi. Moda zaista zbog protekle noi. Moda me prola volja da idem u Granadu. Ima dana ree Gauthier umorno kad se oito borite sama sa sobom. as vas ljubomora tjera prema gradu u kojemu ivi va mu, as padate u iskuenje da od tuge odustanete i vratite se svom djetetu, te mirnom i bezbrinom ivotu. Ono to se dogodilo prole noi nije nita izmijenilo. Zato to kae?
13 Katerina, knjiga V

193

 Jer znam. Sino ste mi dali d i v a n . . . neoekivan poklon, ali iz dva razloga: najprije, iz samilosti. Gauthier! Usprotivi se Katerina. Pa da! Prvenstveno iz milosra, jer ste me pod svaku cijenu htjeli izlijeiti, no isto tako iz razoaranja. To je bila svojevrsna osveta za nesnosne slike koje se javljaju u vaim besanim noima. Ne! zastenje Katerina s plaem u glasu. Ne radi se o tome, ne samo o tome popravi se sino sam bila sretna i ja, kunem ti se. Normananinovo zgreno lice ozari neobino blag osmijeh. Hvala vam za te rijei! Ja zaista vjerujem da, me volite, gospo Katerino, a l i . . . i on prstom upre u vrat mlade ene pokazujui na teki kri od zlata i bisera to joj ga je sam biskup okaio nekoliko dana ranije, i koji je blistao na njenoj haljini od baruna moete li se zakleti Bogom da ne ljubite njega, svog supruga i gospodara? Dobro znate da ete ga ljubiti do posljednjeg daha. Mlaa ena ne odgovori ni rijei, samo obori glavu i pusti da joj suze slobodno teku po tamnoj haljini. Eto vidite ree Gauthier raznjeeno zato o ovoj luoj i predivnoj noi, koja e meni ostati u sjeanju, a preklinjem vas da je vi zaboravite, neemo vie nikada govoriti... Znai li to da me vie ne voli? upita Katerina gotovo bez glasa. Uslijedi trenutak mune tiine, a onda Norhaananin muklo proapta: Samo Bog zna da vas nikad nisam vie ljubio. No upravo zbog te ljubavi molim vas da na nju zaboravite. Ako to ne uradite, ivot e mi postati p a k a o . . . i morat u vas napustiti. Sad emo odavde otii i proslijediti putom koji e nas odvesti u kraljevstvo . Granade. Pomoi u vam da pronaete gospodina Arnaua...
194

 Ima stvari za koje jo ne zna. Moda vie i nemam prava na svoga mua Arnauda de Montsalvy. Kako to mislite? Da moda nisam imala prava da se za njega u d a m . . . jer se bojim da je moj prvi mu jo iv. Namrtivi elo od iznenaenja, Gauthier se nijemo zagleda u mladu enu. Tada ona brzo, kao to se oslobaamo nesnosna tereta, ispria svoje zaprepatenje pred iznenadnom pojavom jednookog redovnika, pa strah zbog toliko neobinih podudarnosti i najzad sinonju posjetu riznici i nepodnosivu neizvjesnost s kojom je odande izala. Bila bi, nema sumnje, nastavila nizati svoja strahovanja i obzire da je Gauthier nije iznenada uhvatio za ramena i stao njome tresti kao da je eli razbuditi od neke tlapnje. Sasvim je bio problijedio. Prestanite, gospo Katerino, i . . . posluajte me! Otii emo, ujete li, smjesta emo otii iz ovog dvorca, i neete se ni okrenuti! Inae tako mi Oina,1) vi ete poludjeti. To je za vas i previe. Prestanite da sanjate budna, napustite ovaj kraj obmana i ukletosti. Proslijedite svojim putom i mislite samo na jedno: vi ste i pred Bogom i pred ljudima ena Arnauda de Montsalvy, nosite njegovo ime, a rodili ste mu i sina. Tome se nema to dodati. Ostalo zaboravite! A ako je onaj redovnik ipak Garin de Brazey? Zato biste to morali znati. Za itav svijet, a nesumnjivo i za njega sama, on je bio objeen. Da je uspio umaknuti i zapoeti nov ivot, pa da mu se prohtjelo nekih promjena, ne bi vas on ostavljao tako dugo u neizvjesnosti. Njegovo vam dranje namee i vae. Garin de Brazey je mrtav, ujete li, mrtav". Ziv je samo Fray Ignacio koji s njim nema nikakve veze. A sada hajdete da se spremite i napustimo to prije ovaj ukleti dvorac. *) Odin ili Wotan, bog iz skandinavske mitologije. 195

U taj as tiinu pustog, suncem okupanog ladanja prekine zov truba vraajui Katerinu u stvarnost. Ona se ljupko osmjehne svom prijatelju i zaputi se k vratima. Mislim da e ti uvijek imati pravo, Gauthier, ali, eno pozivaju na ruak i ja ne smijem dopustiti da don Alonso eka. Obavijestite ga o svom odlasku. Ve sam to uinila. No kako sam mu rekla da kreem sutra, mislim da e se morati malo strpiti. Samo jednu no, Gauthier. To je tako malo. Malo? Ne mislim tako. Jedna jedina no moe da odluuje o ivotu. Za to vrijeme moe se tota dogoditi. Ali imate pravo, isuvie dugujemo nadbiskupu a da bismo se prema njemu ponijeli prostaki. Dakle, sutra u zoru! Katerina hitro sie stepenicama. U trenutku kad je prolazila kroz oniska vrata kule, uini joj se da je neka prilika naglo zamakla u mranu sjenu zavojitog stepenita, a neobino je liila na Tomasa de Torquemadu. Ona se s razlogom trgne od straha, no odmah se nae u osunanom dvoritu gdje su vojnici, braa laici i nekoliko sluavki dangubili odmarajui se nakon slube ili traei gdje da se zavale u hladovinu. Naime, bili su to sati kada od pripeke svatko omlitavi. Katerina se uputi prema njima. Sunane zrake djeluju blagotvorno, umirujue. Podjednako razgone sablasti i crne slutnje. Lakim korakom zaputi se ona u blagovaonicu.

Osjeaj nepodnoljive vruine i neko jako svjetlo probudie Katerinu usred noi. U njenoj je sobi buktio poar te ona naas pomisli da se radi o runom snu. No ubrzo shvati da je to zbilja. Vrata su na sobi bila u plamenu, a pred kaminom, Snopovi slame i suhog granja, namjerno razbacani po podu, gorjeli su i irili sve gui dim. Mlada ena se zgrozi, skoi iz kreveta, gola jurne na prozor i naglo rastvori kapke, kako bi dola 196

do zraka. No promaja jo jae razbukta vatru. Pucketala je u hodniku, plamenim jezicima lizala drvene krinje i stolice pred kaminom. Ve je zahvatila drveni okvir nad krevetom i prijetila da upali zavjese. U pomo! zavie Katerina izbezumljeno Vatra!... U pomo! Onkraj garita, koje se zbog prave plamene zavjese i nije moglo tako lako. ugasiti. Katerini se uini da uje nekakve glasove, pomijeane katkada sa smijehom. U pomo! povie ona iz sve snage U pomo! Ona se grevito uhvati za prozor. Znala je da od tog uskog otvora do zemlje ima pedeset stopa, no njoj se u noi uini stranim bezdanom. A ipak.. ne priskoe li joj u pomo, morat e odabrati bezdan. Vatra se irila udovinom brzinom. U zaguljivom dimu Katerina osjeti neki nepoznat miris, jedak i neobian, a sigurno je dolazio od tvari koja je posluila da se poar razbukta tako brzo i temeljito. Privijala se uz prozor uzalud traei zraka. U grlu joj je gorjelo, oi su je pekle a snage joj u tolikoj mjeri ve ponestalo da vie nije mogla ni vikati. Sve se vie guila. Uskoro nee vie biti u stanju ni da skoi kroz prozor. Ve joj je i tlo izmicalo pod nogama, tek to nije pala u novi plamen dima koji je prema njoj gmizao poput debele zmijurine. Stala je kaljati s munim osjeajem da su joj se i plua zapalila. Pred nesvjesticu, Katerininim duhom projure sva lica iz njena ivota: prijateljska i neprijateljska. Ona ugleda mile Sarine oi, sarkastino lice Filipa Dobrog, zagonetni lik Garinov, sive Gauthierove oi i podrugljiv osmijeh Arnaudov. Tada shvati da dolazi smrt i pokua da se na brzinu p o m o l i . . .

Kad se osvijestila, Katerina je imala utisak da roni u nekoj rijeci. Bila je mokra, sasvim promrzla i cvokotala je zubima. Zaplakane oi raza-

197

birale joj tek nekakvu crvenu maglicu, no osjeala je kako je trljaju snane ruke. A onda su je umotale u neto hrapavo ali toplo. Najzad joj ista vrsta ruka obrisa lice. i ona nad sobom ugleda Jossea. Videi da je otvorila oi, stao se smijeiti na njegov neobian nain, ne razvlaei uope usne. Bilo je krajnje vrijeme!.-^ promrmlja. Izgledalo mi je da se nikako neu moi probiti kroz vatru. Sreom, zid se na jednom mjestu uruio i otvorio mi prolaz. Opazio sam va i uspio izvui... Kad se pridigla, Katerina je primijetila da lei na poploanom hodniku. Na njegovu drugom kraju, ondje gdje su prije bila vrata njene sobe, praskala je i dalje vatra, ,ali nije bilo vidjeti ni ive due. i Zar nema nikoga? ree ona Kako to da poar nije izazvao uzbunu u dvorcu? Zato to gore i nadbiskupove odaje. Sva se posluga upinje da ugasi vatru i spasi don Alonsa. Inae, vrata ovog hodnika bila su zabarikaena izvana. A kako si onda ti stigao ovamo? Jer sam noas spavao pod jednom od onih kamenih klupa. Nakon onog jutronjeg metea nisam se nikako mogao smiriti.. Nitko me nije mogao opaziti, pa sam se nadao da u moi nadzirati ulaz u vau sobu. No bojim se da sam spavao kao zaklan. Uvijek mi se tako dogodi kad se previe umorim. Palikua me nije primijetio, ali kako i sam nije pravio nikakve buke, nisam ni uo kako podmee naramke slame i prua. Palikua? Valjda ne mislite da je poar izbio sam od sebe? A ni onaj to jo bijesni kod nadbiskupa? ini mi se, uostalom, da znam tko ga je podmetnuo . . . Kao u potvrdu njegovih rijei, na onom kraju hodnika koji poar nije zahvatio, otvorie se oniska vrata i ukaza se dugonjava bijela spodoba
196

s bakljom u ruci. Katerina se zgrozi kad u njoj prepozna Tomasa. Obuen u fratarsku mantiju, s nekim zanosom u oima koraao je mehaniki prema mjestu zahvaenom vatrom, ne marei za sve gui dim koji je prodirao u glavni hodnik. Pogledajte! apne Josse. On nas ak i ne vidi. I zaista, mladi je hodao kao mjesear. Slian palom anelu osvete i mrnje, s onom bakljom u ruci doimao se kao da je u transu. Usne su mu grevito podrhtavale i kad Katerina u prolazu uhvati samo rije fuego"... Tomas proe sasvim blizu nje i ne primijetivi je. Ne u ni njezina kalja, nego se uputi pravo k vatri, ovijen gustim oblacima dima. Sto kae? apatom upita mlada ena. Da je vatra lijepa i posveena. Da ona proiava, a onaj tko njome gospodari da se uzdie do B o g a . . . Da ovaj dvorac opaina mora izgorjeti kako bi se due onih koji u njemu ive mogle proiene vratiti B o g u . . . Poludjeli je to piroman zakljui Josse i doda. Nije za sobom zakljuao vrata. Okoristimo se time pa pobjegnimo i viimo na uzbunu. Katerina poe za Josseom, ali se na pragu okrene. Mrava bijela spodoba gotovo je ve bila nestala u dimu. A h . . . ree mlada ena ta on e izgorjeti. Da makar h o e . . . on i njemu slini! proguna Josse te odluno uhvati Katerinu pod ruku i izvede je napolje. Ona se trudila da ide s njim ukorak, no spoticala se o nabore pokrivaa, jedine odjee koju je na sebi imala. urei tako, udari o jedan komad pokustva i krikne od boli, a zatim se bez daha stade previjati. Josse promrsi neku psovku, no videi joj u oima suze, pridigne je i pomogne joj da prijee jo onih nekoliko koraka koji su ih dijelili od otvorena prostora. Sve dotle nisu sreli ni ive due, ali u dvoritu se sve uskome199

alo. Sluge i slukinje, naoruani straari i redovnici jurili su amo-tamo prodorno kriei kao prestraene kokoi. Od velikog bunara na dvoritu, do ulaza u biskupove odaje ljudi su lanano dodavali jedni drugima vedra puna vode i nastojali ugasiti poar iji su plameni jezici ve lizali kroz prozore na katu. Podjednako su se mogli uti krici, jadikovke i molitve. Uzbuenje u dvoritu nastalo je zato to su upravo tada otkrili jo jedno arite poara, a kako je meu ukuanima dolo do strke, svi su mislili da je poar podmetnut na sva etiri ugla zgrade. To dvorite ograeno crvenim zidovima, na ijim se ploicama od fajanse odravala vatra, te gomila ljudi koja se po njemu bezglavo motala, uvjerljivo je doaravala sliku pakla, pa je Katerina, drui vie od uzbuenja nego od hladnoe jer je 1 "inae topla no uslijed poara postala vrua jo jae ogrnula svoje golo tijelo pokrivaem i pola da se skloni pod arkade odakle je sa strahom promatrala tihu i mranu kulu, koja kao da se drala po strani od svih,tih zbivanja. Gauthier! sjeti se ona Gdje je Gauthier? Nemogue je da nije uo svu tu buku Zidovi su na onoj kuli izvanredno debeli primijeti Josse osim toga, moda ima tvrd san. No ba u taj as, kao da opovrgava njegovu tvrdnju, zbijeni red posluge koja je dotrala da spasi upravo ono krilo dvorca u kojem je dotada stanovala Katerina, odjednom se rasturi. Kao da ih je zahvatio olujni vihor, Mauri su padali jedan preko drugoga i povlaili se prema sredini dvorita, a prevrnuta vedra letjela su na sve strane prskajui i diui silnu buku. Na pragu se pojavi Gauthier. S povojem oko glave i u dugoj smjenoj elabi koju su mu navukli, i sam je liio na inovjerce koje je u hodu obarao, samo to su oni u poreenju s njim izgledali kao pravi patuljci. Uza nj je, vrsto podravana njegovom
200

snanom rukom, teturala prikaza u bijelom i najzad se sruila na zemlju, gotovo pred Katerininim nogama. Naravno, bio je to Tomas... Upro je u mladu enu pogled jo uvijek kao u mjeseara, no sada se u njemu ipak zrcalio trunak svijesti, a bljesnuo je i srdbom kad je prepoznao svoju neprijateljicu. Tanke usne razvukoe mu se u prezrivu grimasu. iva si! zasike o n . . . titi te sam avo, prokletnice! Ni vatra ti ne moe nita. No svejedno nee izbjei kazni. Reei od bijesa, Josse trgne bode iz pripaaja, skoi na mladia i epa ga za grlo. A tebe e sad odmah stii! Bio bi ga probo a da od uasa skamenjena Katerina ne bi ni prstom makla, no krupna Gauthierova apa uhvati Parianinovu ruku i zadra je u zraku. N e . . . ostavi ga. I meni je maloas dolo da ga zadavim kad sam ga zatekao kako se pred zapaljenim vratima gospe Katerine vrzma sa bakljom u ruci, no shvatio sam da je to luak, derite, bolesnik... Takve se ne ubija, ve se preputa onome tko stoluje u nebu da se za njih pobrine. A sada krenimo! Katerina upre prstom u svoj pokriva i upitno slegne ramenima. Zar ovako? Bosonoga i prosto ogrnuta u pokriva? Zar nisi malo lud? Gauther joj bez rijei preda zaveljaj to ga je drao pod pazuhom, nasmijei se a onda doda: Tu je vaa odjea i kesa, naao sam ih u vaoj s o b i . . . sve osim lea, jer ste sreom ostali na ivotu. Brzo se obucite! Katerini to nije trebalo rei dvaput. Zavukavi se u jedan sjeno vit kut dvorita, ona urno nabaca na se putnu odjeu i prikopa za pojas kesu, poto se prethodno uvjerila da su u njoj jo uvijek bode i kraljiin smaragd. Kad se opet vratila meu svoje drugove, opazila je da je Tomas iezao, a da nema ni Jossea. Ona stade da ispi201

tuje Gauthiera koji je mirno promatrao kako s p a sioci nastavljaju s poarom borbu. Budui da je, nesumnjivo, bio na vrijeme otkriven, ve su ga skoro i ugasili. Gdje je Josse? Oprema u tali konje. Don Alonso je u tom smislu sino izdao nareenja. I doista, biva' se skitnica pojavi vukui za sobom tri osedlana konja i mazgu natovarenu vreama, u kojima su sigurno bile namirnice i odjea. Nadbiskup je na sve mislio . . . Zato se ona pobuni kad joj Gauthier htjede pomoi da se popne u sedlo. Kako to zamilja? Da u se poput lopova iskrasti a da se prethodno ne raspitam je li na domain nepovrijeen? On vam to nee zamjeriti, a ovdje zaista vie niste sigurni. Doznao sam kako umalo niste postali rtva jednog zloinakog pokuaja nastavi Gauthier ali ga Katerina grubo prekine. Oito ste se vas dvojica ve dogovorili kako da mi nametnete ono to treba da radim, a tek se odnedavna poznajete. Naravi kao to su nae brzo se upoznaju. Mi smo kao stvoreni da budemo sloni. U svakom sluaju doda Gauthier uvijek emo se slagati kad vaa sigurnost bude u pitanju. Niste ba uvijek oprezni, gospo Katerino... Bilo je finog predbacivanja u Gauthierovim rijeima, a jo vie u njegovu pogledu. Katerina i protiv svoje volje okrene glavu, obuzeta jaim kajanjem nego to je mogla i pretpostaviti. Da, on joj je predbacivao to je i sebi i njemu nametnula uspomene do kojih nikada i nije smjelo doi, osim moda u mati. Sad su se stvari izmijenile, usprkos obostranoj elji da ih vrate kakve su i bile. Poljupci i ljubavna milovanja ostavljaju ponekad u dui dublje brazgotine nego usijano eljezo na ovjekovu kou.
202

 Ima li zaista prava da mi predbacuje? proapta ona s gorinom. A onda e, naglo mijenjajui ton: U svakom sluaju, neu otii a da se ne oprostim s don Alonsom. Ne osvrui se vie na dva mukarca, ona se urno zaputi prema nadsvoenim vratima koja su vodila k nadbiskupu. Sluge su ga ve bile izbavile i poar je bio ugaen. Jedino se kroz neke prozore jo probijao rijetki dim ispunjajui jutarnji zrak mirisom paljevine. Razdanilo se brzo, kao i u svim zemljama na jugu. No je odjednom iezla, kao da je neka zagonetna nebeska domaica naglo istrgla sa zemlje mraan pokriva. Nebo se zaodjelo rumenilom i zlatom, a dvorac je u bisernoruiastoj zori zablistao poput ogromnog rubina. U odajama su se jo uli povici i strka pa je Katerina oklijevajui zastala pred vratima na kojima vie nije bilo straara. Kako da se objasni sa svim tim ljudima iji jezik ne poznaje? Upravo se htjela okrenuti da pozove Jossea neka je isprati do don Alonsa, kad se neka visoka prilika u crnini stvori pred njom. Iako se nastojala obuzdati, mlaa ena ustukne obuzeta onim pretjeranim iznenaenjem to ga je svaki put osjetila kad bi se nala licem u lice sa Fray Ignaciom. Jenooki redovnik pogleda je bez uenja i kratko se pokloni. Sretan sam to vas opet vidim, plemenita gospo! Upravo sam poao k vama. alje me njegova preuzvienost. Katerini odjednom zamre srce od straha. Ona pogleda redovnika oima u kojima se oajanje mijealo sa zebnjom. V i . . . vi dakle govorite na jezik? Kad ustreba, kad je to zaista potrebno, govorim i vaim jezikom... isto kao i engleski, njemaki, italijanski! Katerina osjeti kako se vraaju sve njene sumnje i strahovanja. I Garin je govorio vie stra203

nih jezika... A vratila se i ona nesnosna neizvjesnost, pa mlada ena iznenada plane: Zato ste se onda neki dan u riznici pretvarali da me ne razumijete? Jer nije bilo razloga da se uputam u razgovor. A . . . nisam shvaao ni ta ste mi zapravo htjeli rei. Jeste li u to sasvim sigurni? Oh, da joj je odgonetnuti tajnu tog bezizraajnog lica, tog jedinog oka to izbjegava njen pogled i stalno preko njene glave gleda u dvorite! Oh, da moe toj sjeni od ovjeka iupati tajnu duboko zapretanu! Sluajui ga kako govori francuski, Katerina se trudila da otkrije prizvuk Garinova glasa... a ipak joj je bilo teko ustvrditi je li to onaj isti ili neki drugi. ula je samo kake joj govori da je jedan srueni stupi od cedrovine lako ranio don Alonsa pa mu njegov lijenik Maurin dao snano sredstvo za spavanje kako bi se mirno mogao odmoriti. No prije nego je usnuo, naredio je Fray Ignaciju neka izvidi je li Katerina prola bez ozlijeda te da lino poradi na tome kako zbog noanjeg poara mlada ena ne bi morala odgoditi predvieni odlazak. Sve da se mora odvijati kao da je on lino prisutan. Don Alonso jedino moli da ga ne zaboravite, plemenita gospo, i da ga se sjetite u svojim molitvama, kao to e i on za vas uiniti. U Katerini se iznenada probudi povrijeeni ponos. Ako je taj ovjek zaista Garin, pa se samo pretvara, onda to radi zaista izvrsno. Ona mu ne smije ostati duna. Recite njegovoj svjetlosti da to neu propustiti niti u ikada zaboraviti njegovu dobrotu. Izrazite mu i moju zahvalnost na pruenoj pomoi, a osobito na obeanim molitvama, jer e mi one i te kako trebati. Put na koji polazim bit e praen stalnim opasnostima . . . Ona naas zastade i paljivo se zagleda u turobnog redovnika. On ni da se lecne. Stajao je 204

potpuno ravnoduan, beutan kao da je od kamena, i samo se jo jednom utke naklonio. A v i . . . nastavi Katerina glasom koji je stao podrhtavati od ljutine. No nije mogla dovriti misao. Kao to je malo prije razdvojio Tomasa i Jossea, Gauthier se umijea i poloi mlaoj eni na rame ruku. Nije potrebno da vie ita kaete, gospo Katerino. Sjetite se onoga to sam vam rekao. Doite! Vrijeme je da krenemo! Ona se sad pokori njegovoj volji. Posluno se okrene, prie Josseu koji je stajao pored konja, bez rijei dopusti da je podigne u sedlo i zaputi se k izlaznim vratima. Prolazei ispod podignute reetke, ona se okrene, no gotovo itav vidik zaklone joj Gauthierova iroka ramena. Ne okreite se! zapovjedi on strogo. Poite svojim putom, pravo naprijed,.. i vie se nikad ne osvrite. Sjetite se mojih rijei: pred Bogom i pred ljudima vi ste ena Arnauda de Montsalvy. Sve ostalo zaboravite! Ona opet poslua i preko crvenog gotskog luka zagleda se u obrise puste, a ipak divne, zaravni, no iza Gauthierovih lea svejedno opazi crnu redovnikovu priliku kako jo uvijek stoji na istom mjestu, s rukama zavuenim u rukave mantije. Nepomian i zagonetan, gledao je kako se ona udaljuje . . . Katerina osjeti kako joj se njegov lik poput trna zabada u tijelo i duu, i kako e joj uvijek trovati ljubav prema muu.. ako, dakako, uspije da ga opet nae. Dugo je jahala utei i konju sasvim opustila uzdu. Josse je bio na elu i pokazivao put. Ona ga je mehaniki slijedila, slijepa i za pejza koji je neumoljivo kastilsko sunce ve nemilice eglo. Nakon mune uzbrdice, pred njihovim se oima ukaza nepregledna panorama ravnica i crvenkastih planina, osutih kukavnim selima i njihovim mukom odravanim mravim poljima konoplje. Tu i tamo pokazao bi se obris kakve niske romanike crkvice ili izazovni bedemi nekog samo205

stana, ponegdje bi iza koje litice izvirila kula zaputena dvorca, kao aplja spokojno usnula na jednoj nozi, ali Katerina nita nije zamjeivala. U duhu je vidjela samo prijeteu priliku jednookog sveenika koji ju je svojom utnjom moda htio kazniti. Pred Bogorodiinim kipom u Puyju preklinjala je Gospoa neka joj vrati mua. Zar se on tako poigrao njenim srcem i njenom ljubavi? Zar je Bog mogao biti toliko okrutan pa joj na put poslati onoga koga je davno drala mrtvim, dok se ona oajniki upinje da pronae onog drugog, ivog. to joj je sada dunost? Gauthier je rekao da pod svaku cijenu mora naprijed i da se ne smije okretati... Ali Gauthier ne vjeruje u Boga. A tko moe da zna to Bog zahtijeva od nje, Katerine? U njenu duhu likovi Fray Ignacija i Garina stanu sada "jedan pored drugoga i ona uze da uporeuje svojstva svoga prvog mua koliko ih se uope mogla prisjetiti s onim to je zapazila na strogoj redovnikovoj pojavi. Iskrsne Garinova slika one veeri po vjenanju, zatim njegovom mrnjom izoblieno lice u kuli u Malainu i najzad njegov zatvor, okovi na nogama i ranjeno oko bez poveza. Iako je onda eglo sunce, Katerini se uini da jo i sada osjea na ramenima memlu podzemnog zatvora a u nosnicama miris plijesni i trulei. Kao da i sad vidi njegovo izudarano lice kad se prema njoj okrenuo im je ula u tamnicu. Odjednom, ona se trgne. Oh, Boe moj! proapta Pa to je istina... kako se toga nisam ranije sjetila? . . . Nasred jedva utrlog puteljka ona zaustavi svoga konja, pogleda sad jednog sad drugog pratioca koji su i sami bili stali, a onda sasvim neoekivano prasne u smijeh. Bio je to prtavi obijesni mladenaki smijeh iz punih grudi, smijeh olakanja koji je potresao utrobu i tjerao na oi suze, luaki, nezaustavljiv smijeh od kojega se Katerina presavila konju preko v r a t a . . . Boe, kako je to smijeno!... Kako je mogla biti toliko 206

glupa da to odmah ne opazi, pa da se ne mui na tako glup nain? Zaista je to najudnija i najsmjenija stvar koja joj se ikada desila u ivotu . . . Najzad joj od smijeha zastade i d a h . . . Naravno, ona zau Jossea kako zabrinuto vie: T a . . . ona je poludjela! No mangupina Gauthier odgovori sasvim smireno: To je moda od sunca. Nije se na nj navikla. Ali kad su pokuali da je skinu s konja i odvedu u hladovinu, ona prestade da se smije isto onako kako je i poela. Od silna smijeha lice joj je bilo crveno i mokro od suza, no ona ipak veselo pogleda Normananina u oi. Konano sam se sjetila, Gauthier! Fray Ignacio je slijep na desno o k o ! . . . A moj je pokojni mu, vrhovni rizniar Burgundije izgubio u bici kod Nikopolja lijevo oko. Jo sam uvijek slobodna. Sad mogu poi onoj inovjerki i zahtijevati da mi vrati mua. Zar se neete malo odmoriti? usudi se upitati Josse koji jo uvijek nije nita shvaao. Ona ga opet doeka smijehom. Odmoriti se? Vidite da ste ludi vi, a ne ja. Naprotiv, u galopu naprijed! U Granadu, i to to prije. A onda emo nas dvoje da sredimo raune, Arnaude de Montsalvy!

TREI DIO

AL HAMRA

14 Katerina, knjiga V

Glava deveta KUCA ABOU-AL-KHAYRA Petnaest dana kasnije, pomijeavi se s gomilom koja je ila na pazar, tri prosjaka u dronjcima i prekrivena prainom, prolazila su, drei se za ruke, kroz potkoviasti luk Bab-el-Adrara to na berberskom znai planinska vatra. Nitko na njih nije obraao panju, jer Granada obiluje prosjacima. Najvii od njih, prava ljudina, iao je naprijed, ali ni glasa nije davao od sebe. Sigurno je bio nijem. Za njim je koraala ena, no osim prljavih nogu u iznoenim papuama, sve je na njoj sakrivala otrcana tkanina od crna pamuka, iz koje su jedino virila dva zamamna oka. Trei a mora da je bio slijep, sudei po njegovu nesigurnu hodu i nainu, kako se vjeao za prvo dvoje bio je neki garavi iica koji je u hodu nastojao pobuditi saaljenje prolaznika, jer je plaljivim glasom neprestano pjevuckao nekoliko redaka iz kurana. Nitko, dakako, ne bi u toj kukavnoj druini prepoznao tri gizdava jahaa to su pred petnaest dana krenuli iz C o k e . . . A sve je to udesio Josse. Otkriju li da smo krani, propali smo objasnio je onima dvoma. Brzo bi nam glave okitile zidine crvene Granade, a tijela bi nam bacili za hranu psima u njenim jarcima. Jedini nain da proemo nezapaeni jest da se preruimo u
14*

211

prosjake U tom preobraavanju biva se skitnica pokazala pravim majstorom. Dvor udesa, kojemu je on dugo sluio na ponos, bila je za takve stvari najbolja kola. Umio je tako vjeto udesiti oi da se u njima vidjela bjeloonica i savreno je izigravao slijepca. U zemlji islama slijepci uivaju izvjesno potovanje objasnio je on zato e nas pustiti na miru. A Katerina, otkako su bili preli granice kraljevine Granade, nikako da se svega nagleda. Ve je i zaboravila koliko je bio tegoban posljednji dio njihova puta. Gauthier, Josse i ona morali su pobjei iz Toleda gdje je harala kuga, pa je puk jo jednom iskalio svoj gnjev na Zidovima. Dizali su na njih hajke, palili po trgovima njihove svete knjige, plijenili im imanja, a iz line osvete ubijali su ih za najmanju sitnicu. Stari vizigotski dio graa, za koji se veli da mu je prvi kralj bio Adam, toliko je plivao u krvi da su Katerina i njeni pratioci s uasom pobjegli. No upali su u drugu opasnost. Poslije uzaludnih okraja na granicama Granade, vrhovni zapovjednik kastilske vojske, Alvaro de Luna, vraao se u Valladolid, a kraj kojim je prolazio skupo je platio njegovu zlovolju zbog neslavnog i nekorisnog pohoda. Kuda god su proli, de Lunini su ljudi pustoili i pljakali kao da su u osvojenoj zemlji. Siromani brani, koji su ponekad ivjeli samo od rijetke trave otete pustim visoravnima, razbjeali bi se kao jato vrabaca pred kopcem im bi se oni pribliili. Troje Francuza inili su kao i oni. Blizu Jaena nekoliko izvidnika iz prethodnice dali su ih uhapsiti, ali zahvaljujui Gauthierovoj snazi i Josseovoj snalaljivosti, uspjeli su im umai, sretni to su se izvukli izgubivi samo konje. Uostalom, kako je tada primijetio Josse, maurska granica nije mogla biti daleko, a svakako se trebalo odrei konja, jer prosjaci se rijetko viaju na njima. Mogli smo ih prodati! odvratio je na to Gauthier kao pravi Normananin.
212

- Kome? U ovom pitomom kraju nitko nema ni toliko novaca da kupi bar magaria. Zemlja je bogata, no tu se godinama ratuje pa ni trava vie ne raste. Sad Saraceni prodiru na sjever, sad Kastilci na jug, s nadom da e definitivno vratiti otete zemlje... ali, za stanovnike Jaene i okolice rezultat je uvijek isti: popaljena zemlja. Troje drugova hrabro se zaputie pjeke jedva utrtim stazama Andaluzijskog gorja. Danju su se skrivali a putovali nou, upravljajuji se po zvijezdama koje ni parikoj skitnici ni gorostasu iz normandijskih uma nisu uope predstavljale tajnu. Taj posljednji dio puta bio je opasan i do krajnosti zamoran, ali Katerina se junaki drala. To nebo, nou tako plavo, krupne zvijezde, blistavije od svih to ih je dotada vidjela, govorili su joj da se najzad blii neobino, zanosno ali i opasno mjesto u kojem ivi Arnaud. Na putu kojim su se kretali jo su bili vidljivi tragovi rata, patnje i smrti. Ponekad bi se nou spotakli o neki le koji je mirno trunuo u trnju, ili bi za dnevnog poinka zloslutni krici leinara ispunili poput indiga plavo nebo. Velike crne ptiurine tromo su kruile, a onda se kao baen kamen obarale na odreeno mjesto na zemlji. No kad je u divno sunano jutro junjakog podneblja Katerina s vrha pustog brda ugledala raskonu Granadu, poleglu meu planinama kao u srcu koljke iji sedef blista poput mora, uinila joj se kao biser na rubu zeleno-zlatne doline, uokvirene snjegovitim vrhuncima jedne sijere, pa je s udivljenjem zastala. Bezbrojni planinski izvori urili su da se to prije spoje sa brzom i bistrom vodom dvaju zapjenjenih potoka koji osvjeavaju taj udesni kraj, a on kao da nebu zanosno nudi na crvenoj kamenoj uzviici, izrasloj usred zelenila jednu od najblistavijih maurskih palaa preivne ruiaste boje. Lanac visokih bedema, naikanih etvrtastim kulama, njeno je ogrlio divnu gomilu cvijea, drvea i kuica boje ovjeje puti. Tu i tamo razabiralo se kako prskaju vodoskoci i ljeska
213

se voda u bazenima. Pa i najneuglenije cigle na bedemima zaodjele se nekakvom ljupkou kao da ne ele naruiti sklad te sretne, raskone i bogate doline to se pruila poput arobnog svilenog saga. Oko prekrasne palae grad se dizao na skladnim breuljcima, opasanim zidinama. Vitki bijeli i crveni minareti parali su plavo nebo natkriljujui zelene ili zlatne kupole damija. Nad kuama nadvile se palae, a ponajvie se impozantna Medresa, islamski univerzitet, natjecala sa glomaznim zdanjem velike bolnice Maristan koja je u to vrijeme, bez sumnje, bila najbolje opremljena u Evropi. Bilo je to o izlazu sunca, u trenutku kada se sa svih minareta razli jee otegnuti glas mujezina pozivajui vjernike na molitvu. Na tom se mjestu brdski put irio u neku vrst balkona pa si pogledom mogao obuhvatiti itav taj udesni kraj. Katerina sjede na kamen mea, a druga se dvojica, nasluujui njeno uzbuenje, povuku za oblinju okuku kako bi u miru mogla razmiljati. Katerina nije mogla skinuti oiju sa bajoslovnog pejzaa to se pruio pred njenim nogama. Eto je najzad ugledala nedostian cilj svoga nesmotrenog putovanja, i videi koliko je lijep, ganula se do suza. Zar to nije zemlja snova i ljubavi? I zar je u njoj mogue ivjeti drugaije nego u radosti i srei? Namuila se, napatila, esto drhtala od straha, proljevala suze i krv, ali je stigla. Doao je kraj beskonano dugim putovima, ostali su za njom daleki horizonti. A prestale su i besane noi za kojih se u trenucima potitenosti znala pitati hoe li ikada stii na cilj i nije li on obina tlapnja. Pred njom je stajala Granada kao umilna ivotinja, pa je njena radost to ju je najzad ugledala bila tako silna da je naas zaboravila kakve je opasnosti u njoj oekuju. Od Arnauda je sada dijeli svega ne214

koliko koraka, a mora da ivi u onoj udesnoj J strogo uvanoj palai. Strogo . . . prestrogo uvanoj! Na tu joj pomisao radost odmah zamre. Oni vrtovi snova podignuti su na utvrenju. Pod njihovim zelenim palmama, bujnim kronjama i ruama straare naoruani vojnici, a ona mrska neznanka sigurno raspolae svim sredstvima da ouva i zadri svoj plijen. Kako se pribliiti palai? Kako u nju ui? Kako pronai Arnauda u onom meteu uliica i komeanju gomile? Bile bi potrebne itave armije da se osvoji taj grad i Katerina je predobro znala da vojnici surovog kastilskog vrhovnog zapovjednika godinama oko njega lome zube. Nitko se nije mogao pohvaliti da je povrijedio granice Granade jer zatim nije ivio ni toliko dugo da bi se time mogao podiiti. Kako je osjetila hitnu potrebu da se odupre malodunosti koja zna potisnuti radost skore pobjede, Katerina se baci na koljena u prainu, sklopi ruke i zatvori oi. Kao nekad pred onom malom, crnom bogorodicom u Puyju, ona uze da vatreno moli, da preklinje nebo neka se najzad smiluje i vrati joj ovjeka koji s njenim djetetom predstavlja sve to ovdje na zemlji posjeduje. Ne moe biti, Gospode, da si me zato doveo do ove daleke obale, da s nje skoim u opasno more. Ti koji si pravda nee dopustiti da moje patnje budu uzaludne i da svojim dolaskom ovamo izgubim i ljubav i duu. Pa ako i jesam esto izazvala tvoj opravdani gnjev, sad e me od toga uvati, jer ti si i milosre, a i zato to te usrdno molim c . Mlada ena osjeti kako joj neka ruka njeno dodirnu rame i ona otvori oi. Ugleda Jossea koji se prignuo i obazrivo nastojao da je pridigne. Moliti se tako glasno, gospo Katerino, kakve li nesmotrenosti! Zar zaboravljate da smo u zemlji nevjernika? Kako vidite, nema ni najmanje crkvice, same damije po kojima se oni bezbonici mole onom njihovom bogu. Brzo ustanite! Ako vas netko v i d i . . . 215

Vie odluno nego njeno on joj pomogne da ustane, a ona mu se osmjehne iza svoje crne koprene. Oprostite, sasvim sam zaboravila. Sve je ovdje tako lijepo. Zar ovaj predjel nije pravi raj? Kako ba on da bude predmet moga strahovanja, prijatelju Josse? Kad ovjek ivi okruen ovakvim krasotama, za njega sve brige moraju da prestanu. On vie ne bi mogao ivjeti bez ovih gora, svjeine voda i vrtova. A kako bih i mogla zamjeriti svome muu koji je, odlazei iz nae zemlje, ponio samo sliku bolnice za gubavce, ako bi odbio da odavde ode? Gospodin Arnaud nije mekoputan ljubitelj rascvjetanih vrtova kratko odsjee Gauthier Teko mogu da ga zamislim kako svira u lutnju, mirie rue i valja se u svili i kadifi. Vie on voli ma i pancirnu koulju, a nadasve tegobni ivot sela i beskrajna putovanja. A to se tie tobonjeg raja . . . Vraji je to raj! prekine ga Josse podrugljivo Ona palaa, bolje rei grad-palaa, to je nazivaju A1 Hamra .. .*) to jest crvena", slian je rui. Pod njenim mirisnim laticama kriju se opasne bodlje. Radije pogledajte! Parianin zaokrui najprije po liniji planinskih vrhova, naikanoj utvrenjima prijeteih zidina. Nema ondje cvijea ni drvea kojemu bi se, naraninim mirisom zasien vjetar mogao poigravati zelenim kronjama, nema ni utavih palma, ve samo krunita, zloslutno bljeskanje oruja i sjajni iljci maurskih ljemova obrubljenih bijelim platnom. JosseoVa ruka spusti se zatim prema dvostrukom krugu granadskih bedema i on prstom upre na prsobrane gdje su strile neke udne kugle. Odsjeene glave! ree on Gostoljubiv doek, nema ta! *) To je uvena Alhambra (op. pr.)., 216

Katarina se najei, ali ne izgubi hrabrost. Klopka je zavodljiva, sva u cvijeu i nesumnjivo opasna, no ona e i goloruka, samo svojom ljubavi skinuti s nje zle ini. Krenimo! ree ona samo. Dronjke u koje su bili obueni ona i njena dva pratioca skinuo je Josse sa leeva na koje su naili u planini. Od njihove prljavtine mladoj se eni izvraala utroba, ali se pod crnom pamunom haljinom osjeala sigurnom. U zemlji koja enama doputa da pokazuju jedino svoje oi, taj je obiaj dobro dolazio onome tko je imao razloga da se skriva. Oiju uprtih u bujno zelenilo od kojeg su toliko odskakali skladno obojeni zidovi A1 Hamre, Katerina se zaputi s nadom u srcu, ali i sa strahom. Mora da su neto 'slino osjeali kriari kad su ugledali Jeruzalem... Pomijeana s razmahanom, bunom gomilom koja je mirisala na jasmin - i ueeno ulje, ona prijee prvi, dosta troni pojas bedema. Drugi joj se uini dalek, odijeljen prostorom bez drvea i kua, ali je na njemu sve vrvjelo kao na sajmu u pazarni dan. Tu se prodavalo ito, stona hrana i mirodije. Magarci, mazge, ovce, lijene deve vrzmale su se oko vrea poloenih na zemlji, pred kojima su sjeeli muslimani u elabama boje zemlje i glasno pozivali kupce. Neto podalje prodavao se ugljen i gorivo drvo, a jo dalje slama, sijeno i zeleno krmivo. Drugi mnogo vii pojas zidina, s kojih se kroz potkoviasta. vrata Alcazabe otvarao pogled na sam grad, predstavljao je kao neku crvenu pozadinu svjetini koja se okitila svim moguim bojama, od crne do jarko crvene, prelazei kroz sve nijanse smeeg, sivog, .utog i okera. A kad je ve prela i druga vrata, Sve je odjednom postalo zeleno. itave hrpe mirte, bosiljka, kozlaca i lovora ispunjale su svojim mirisom plaviasti zrak, a do njih su stajale koare krcate maslina, limuna, pistaa i kapara, kao i kozjih mjehoVa.punih masla i meda . . . Taj crveni grad s bijelim srcem od kua ravnih krovova i
217

okreenih zidova izgledao je kao golemi rog obilja iz kojeg curi blagostanje. On je na samom poetku Evrope predstavljao poloenu kandu goleme, tajanstvene i plodne Afrike koja se pred njim otvarala beskrajnim horizontima. Od pohoda stranih almoravidskih i almohadskih sultana, ljudi koji su s crnim koprenama bili doli s Atlasa i bajoslovnog Marakea, vrlo je malo ostalo: kraljevina Granada1), male povrine, ali slatka i crvena kao plod ije ime nosi, i koja oliuje cijeli Orijent i itavu Afriku. Zemlja kao iz bajke! promrmlja Katerina s-udivljenjem Kolikog li bogatstva!... Bolje bi bilo da ne govorite francuski apne Josse Meu Maurima rijetko se uje taj jezik. Evo nas na trgu. Znate li bar priblino gdje stanuje va prijatelj lijenik? Bio mi je rekao da mu je kua uz obalu rijeke... Ona se prekine i razrogai oi. U uskoj uliici to je krivudala meu bijelim kuama sa zidovima bez prozora teklii su tapovima tjerali u stranu putujue trgovce koji su svojom vikom i cinkanjem zvonaca parali ui, a za njima su dolazili konjanici u bijelim burnusima. A onda se pojavi est, poput ebanovine crnih i do pasa golih robova s pozlaenom nosiljkom na ramenima, a ova se nad njihovim turbanima ljuljala kao galija na moru. Katerina i njeni pratioci imali su tek toliko vremena da se stisnu uz jedan zid i tako izbjegnu batinama teklia koji su se derali kao ludi. Upravo kad je nosiljka prolazila pored Katerine, vjetri je na njoj malo razmaknuo zavjese od plavkastog muslina i mlada je ena uspjela vidjeti kako na pozlaenim jastucima, zastrta plavim koprenama, sjedi vitka okretna ena, ije su crne kose bile opletene zlatnim cekinama. Ona je hitro prebacila koprenu preko lica, no mlada je ena svejedno *) Grenade na francuskom znai mogranj (ipak).
218

zapazila njeno lijepo lice, strogi profil i krupne crne oi, kao i dragulje o njenu vratu. Tko je ta ena? upita ona glasom u kojemu se iznenada pojavi strah. Josse ne odgovori, nego vjeto hinjenim plaljivim glasom upita vodonou to se pred njim zatekao tko je ona dama u nosiljci. Odgovor je porazi. Nije joj bilo potrebno da joj Josse prevodi, jer otkako su preli Pirineje, koristio je svaki odmor da je u okviru svoga skromnog znanja ui arapski. Savladala ga je toliko da je mogla pratiti povran razgovor i savreno je razumjela to je vodonoa rekao. To je dini biser AI Hamre, princeza Zobeida, sestra kalifova! Kalifova sestra! ena koja joj je otela Arnauda! Zato je ve na prvom koraku u maurskom gradu morala ugledati upravo svoju suparnicu? I kakvu samo suparnicu... Odjednom se srui vrsto Katerinino somopouzdanje koje ju nije naputalo na njenom beskrajno dugom putu, sve onamo od Puyja pa do ovoga tuinskog grada. Iako je tek nazrela ljepotu svoje neprijateljice, izazvana ljubomora bila je tako estoka i gorka da je zatrovala topli jutarnji zrak. Katerina se nasloni na zid uaren od sunca. Spopade je strahovit umor, izazvan dugotrajnim naporima i ovim iznenadnim okom. Oi joj se ispune krupnim suzama... Arnaud je za nju bio izgubljen. Kako da u to ne bude sigurna nakon vienja one zanosne ljepotice, okiene zlatom i spokojnou? Bitka je bila unaprijed izgubljena . . . Umrijeti promrmlja ona za sebe Umrijeti... i to odmah! Bio je to -jedva zametljiv apat, no Gauthier ga je svejedno uo. Dok se Josse, zbunjen tom iznenadnom boli, uverljivo pipkajui oko sebe, obraao nekom lutajuem prodavau koji je uzvikivao evo badema, krupnih badema . . . sonih mogranja, tko eli", on je priao mladoj klonuloj eni i energino je pridigao.
219

 Kakva je to sad promjena? Zato biste htjeli umrijeti? Zato to ste ugledali onu enu? A upravo nju elite pobijediti, zar ne? Pobijediti!' vikne ona bolno se osmjehnuvi Pobijediti! A ime? Borba nije ni mogua. Luda sam bila kad sam mogla i pomisliti da u ga opet povratiti. Jesi li vidio princezu, nevjernicu? Fortunat je imao pravo. Ljepa je od dana, nikakva izgleda nemam protiv nje. Nikakva izgleda? A zato to? Ta prisjeti se one zanosne ljepotice to je upravo prola! I pogledaj m e n e . . . On je zadri upravo kad se spremala da uini koban pokret. Htjela je da strgne prljavu crnu tkaninu pod kojom se guila i da otkrije svoju plavu kosu i lice. Znam da ste pri kraju snage, ali morate se obuzdati. Ve su nas poeli gledati... Vaa klonulost nas sve izlae opasnosti. Na neobian j e z i k . . . Nije dospio da nastavi. Krajnjim naporom volje Katerina se pribere. Gauthier je izrekao rijei koje su joj jedino mogle pomoi: podsjetiti je kako ih svojim dranjem dovodi u opasnost. Uostalom, ve je prilazio i Josse. Pipkajui zid, lani slijepac proapta: Znam gdje stanuje lijenik. Nije daleko: izmeu breuljka Alazabe i zidina A1 Hamre, na obali rijeke. Prodava badema mi je r e k a o . . . izmeu Kadijinog mosta i hamama, u velikoj kui okruenoj palmama..." Ne izustivi vie ni rijei, oni se uzmu za ruke i krenu. Dodir sa uljavim dlanovima tih mukaraca ulije Katerini malo snage, a isto tako i misao na Abou-al-Khayra. Taj mali maurski lijenik znao je za rijei koje tjee i ohrabruju. Toliko su joj puta njegove neobine filozofske maksime pomogle da se odupre tuzi, ak i oajanju od kojega umalo da nije umrla. Odjednom poeli da se- to prije nae pored njega, te postade gotovo slijepa za grad kojim se maloas oduevljavala. U meuvremenu, njeni su 220

je pratioci vodili vrlo neobinom ulicom, punom plotova od trske kroz koje su prodirali sunevi zraci, i obrubljenom malim duanima bez vrata u kojima su radili kazandije. Veselo je odjekivalo ulicom udaranje njihovih mnogobrojnih ekia, a u sjeni upa svjetlucale su zdjelice, vrevi i kotlii od uta ili crvena bakra, pretvarajui svaki duani u svojevrsnu spilju sa blagom. Pazarite kazandija! objasni Josse. Ali Katerina nije nita vidjela ni ula. Neprestano joj je pred oi iskrsavao oholi, kao od bjelokosti isklesan lik, duge sjajne crne oi pod gustim trepavicama, raskono tijelo zavaljeno na pozlaene jastuke. Odvie je lijepa! stalno je u sebi govorila odvie lijepa! Ponavljala je kao opsjednuta tu ubitanu reenicu jo i onda kad je pred njom iskrsla kua lijenika Abou-al-Khayra. Zidovi su joj sakrivali zapjenjenu vodu bistrog potoka koji je mimo nju proticao, a bila je zasjenjena visokim zelenim palmama koje kao da su rasle iz nje same. Stigli smo! ree Gauthier Eto cilja naeg putovanja. No Katerina samo odmahne glavom i zagleda se preko potoka u stjenovitu Uzviicu na kojoj se, visoko nad njima, ponosno dizala ruiasta palaa. Cilj se nalazio onamo g o r e , . . a ona vie nije imala ni hrabrosti ni snage da nastavi s uspinjanjem.

Meutim, kad se pred njom otvorie lijepa dvokrilna vrata, izrezbarena i ukraena zakovicama, vrijeme kao da se poniti. Katerini odjednom bi deset godina manje jer ona odmah prepozna krupnog, u bijelo odjevenog crnca s turbanom. Bio je to jedan od dvojice nijemih slugu Abou-al-Khayra. Rob se namrti, prijekorno pogleda troje prosjaka i htjede opet zatvoriti vrata, no Gauthier
221

ga u tome sprijei hitro proturivi nogu, a Josse strogo ree: Idi reci svome gospodaru da ga eli vidjeti jedan od njegovih najstarijih prijatelja. Netko koji dolazi iz zemlje kaura . . . Nita on ne moe rei uplete se Katerina Taj je ovjek nijem. Govorila je francuski pa ju je crnac gledao sa uenjem i znatieljom. Ona opazi kako su mu velike izvaljene oi zasjale, zato hitro skine svoju crnu koprenu. Pogledaj! obrati mu se sada arapski Sjea li me se? Umjesto odgovora, rob klikne, baci se niice na tlo, uhvati rub dronjave haljine i prinese ga ustima. A onda, hitro poskoivi, otri u unutranji vrt koji se vidio kroz nekakav etvrtasti hal poploan irokim opekama, odakle se kroz dvored vitkih stupica ulazilo u dvorite zasaeno cvijeem i trima uvenim palmama. Kroz jednu veliku koljku od prozranog alabastra polako je protkala bistra voda i rashlaivala cijelu kuu. Svakovrsno bilje, a osobito mnotvo rua i naraninog drvea s bijelim cvjetovima opojnog mirisa, predstavljali su najvei ukras ovoga doma. Zaista lijepa kua u kojoj se rasko oitovala jedino u istoj liniji stupica, prozranosti alabastra koji je ipkasto ovijao galeriju na prvom katu, u svjeini vode to je u vrtu uborila. Abou-al-Khayr je u svagdanjem ivotu volio jednostavnost iako se zato nije odricao udobnosti... U poploanom predvorju zauju se hitri koraci i odjednom se pojavi Abou-al-Khayr. Katerini se ote uzvik iznenaenja jer nimalo se nije izmijenio otkako ga je posljednji put tako davno vidjela. Lice malog lijenika s bijelom, poput svile mekom bradicom bilo je jo uvijek glatko i bez bora, a nosio je istu odjeu kao i za njihova prvog susreta: haljinu od debele plave svile, kriavo crveni turban nabran na perzijski nain, iste papue od grimizne koe i svilene plave arape. Nije
222

ostario ni za jedan dan, a kamoli za godinu. Crne su mu oi jo uvijek blistale onom blagom ironijom i smijeak ostao tako neusiljen da je Katerini dolazilo da zaplae, jer kad ga je ugledala imala je nevjerojatan utisak da je ula u svoju vlastitu kuu. Prelazei preko ukoenih pozdrava Jossea i Gauthiera, Abou-al-Khayr stupi pred Katerinu, omjeri je od glave do pete i prostoduno ree: Oekivao sam te! No dolazi prilino kasno. Ja? Da, ti! Ne moe se ti izmijeniti, eno stvorena za jednu jedinu ljubav. I jo uvijek vie voli da poput nonog leptira umre u svjetlu baklje, nego da ivi u mraku noi? Pola tvoga srca je ovdje. A tko moe da ivi samo s polovinom srca? Katerina se odjednom sva zacrveni. Abou nije izgubio svoju izvanrednu sposobnost da ita njene najskrivenije misli. Uostalom, zato da iz konvencionalnih obzira okolia. Ona odmah prijee na gorue pitanje. Vi ste ga vidjeli? Znate valjda gdje je? ime se bavi? Kako provodi dane? Je l i . . . No . . . no . . . smiri se! Njene lijenikove ruice prihvate od uzbuenja Katerinine uzdrhtale ruke i vrsto ih stegnu: Nestrpljiva eno ree blago emu tolika urba? Zato to zaista vie nemam strpljivosti... Ne mogu vie, prijatelju A b o u ! . . . Umorna sam, oajna... Gotovo je vikala od pretjeranog uzbuenja. Ne, nisi o a j n a . . . jer da je tako, ne bi bila ovdje. To znam. Pjesnik je napisao: Kada e se, svemogui Boe, ispuniti moja elja: da poinem mrsei njegovu kosu?" A ti govori ba kao i taj pjesnik, i to je prirodno. Sad vie ne! Odjednom se osjeam stara...
223

Abou-al-Khayr prasne u tako zvonak, djetinji, iskreni smijeh da se Katerina odjednom zastidi svoje potitenosti. Tko da u to povjeruje? Ti si oito umorna, jo je na tebi sva praina beskonanih putovan j a . . . a nje je bilo toliko da ti se i u duu zavukla. Osjea se zamazanom, uprljanom sve do srca. Ali to e p r o i . . . ak si i u tim prosjakim dronjcima jo uvijek lijepa. Doi, treba ti odmora, njege i dobre hrane. Razgovarat emo kasnije. Nikako prije nego . . . Onu e n u . . . sam vidjela. Jako je lijepa! O njoj neemo govoriti prije nego povrati snagu. Odsada je ovo tvoj dom i jedino Alah zna koliko sam sretan to mogu da te u njemu primim, sestro moja! Hajde, poi sa mnom. No, tko su ti ljudi? Tvoje sluge? Vie od toga. Moji prijatelji. Onda e biti i moji. Doite svi! Katerina posluno krene prema jednom stepenitu koje je bez zavoja vodilo, du jednog zida, na galeriju u prvom katu. Za njima se upute Gauthier i Josse, jo uvijek zateeni neobinim izgledom lijenika i njegovim kitnjastim govorom. Sada Josse nije vie izigravao slijepca i veselo je kaskao. Brate priapne on Gauthieru drim da je Katerina upola ve pobijedila. ini se da taj iica zna to je prijateljstvo. Mislim da govori istinu. No pobjeda nije ba tako sigurna... Ne pozna ti gospodina Arnauda. Ponosan je kao lav, tvrdoglav kao mazga, sran kao o r a o . . . ali je i neumoljiv. On pripada meu one ljude koji e prije dopustiti da im iupaju srce nego pokleknuti kad prosude da su uvrijeeni. Zar on nije volio svoju suprugu? Oboavao ju je. Nikad nisam vidio zaljubljeniji brani par. No on je povjerovao da se ona podala drugome i zato je odbjegao. Kako hoe da znam to sada osjea?
224

Josse ne odgovori. Otkako je upoznao Katerinu, neprestano je elio da se sastane s ovjekom koji je znao osvojiti srce tako izuzetne ene. Sada kad je taj cilj bio blizu, njegova je znatielja dosegla vrhunac. Trebat e vidjeti! promrmljao je sam za sebe. Dalje nije uspio, jer je Abou-al-Khayr otvorio pred dvojicom mukaraca mala vrata od crveno-zelene cedrovine i uveo ih u prostranu sobu napomenuvi kako e odmah doi sluge da se za njih pobrinu. A onda je triput pljesnuo rukama prije nego je pred Katerinom otvorio jedna drUga vrata. Bila je to, bez sumnje, najljepa soba u kui: tavanice od crveno-zlatne cedrovine, opletene kao ilim, zidovi od pozlaenih mozaika, pod od mramornih ploica prekriven mekim i debelim sagovima, nie sa ogledalima, svijenjaci i toaletni pribor: umivaonik i bakreni vr. U svakom uglu po jedna krinja od pozlaenog bakra za spremanje odjee, no leaj se nije vidio. Mora da je bio smotan i smjeten negdje uza zid, u nekom nezamjetljivom kutu, prema muslimanskom obiaju, no zato je, u dnu sobe, u jednoj velikoj nii provienoj ogledalima, stajao okrugao divan i pred njim mnotvo arenih jastuka. Prozori su, dakako, gledali na unutranje dvorite. Abou-al-Khayr pusti Katerinu da razgleda tu ugodnu sobu u kojoj nita nije bilo zaboravljeno to bi moglo goditi enskom oku, zatim polako prie jednoj krinji, otvori je i izvadi podosta svilene i muslinske odjee raznih boja koju zatim poloi na divan briljivou jedne ene. Vidi ree on prostoduno zaista sam te oekivao! Sve je ovo kupljeno onog istog dana kad sam doznao da ti je mu ovdje. Jedan trenutak Katerina i njezin prijatelj stajali su tako suelice, a onda, prije nego ju je on mogao sprijeiti, Katerina se prigne, uhvati Abouovu ruku i poljubi je i ne mislei da zadri
15 Katerina, knjiga V

i 225

suze koje su joj navrle na oi. On polako povue ruku. Od Boga poslan gost uvijek nam je dobro doao ree on milo. A kad nam je taj gost srcu prirastao, onda za pravog vjernika nema vee ni iskrenije radosti. Ja bih tebi morao zahvaliti. Sat kasnije, okupani i u odjei koju im je poslao njihov domain mukarcima iroke vunene haljine sa crno-bijelim prugama, stegnute u struku irokim svilenim pojasom, Katerini zelenu svilenu ganduru s dubokim izrezom na grudima, a sve troje dobili su srebrom izvezene papue od finog marokena putnici posjedae s Abou-al-Khayrom na jastuke oko ogromnog srebrnog posluavnika s noicama, koji je sluio umjesto stola. Na njemu je bilo svega: uz komade peene janjetine stajale su vrlo tanke pogaice od usitnjenog golubinjeg mesa, jaja i vrlo ukusnih badema, te obilje svakovrsnog voa i povra za koje ti sjevernjaci esto nisu ni uli. Ja nadasve volim nepreraene plodove majice zemlje nasmijei se Abou reui veliku sonu mirisavu dinju i dijelei svima krike jer je u njima zatvoreno sunce. Bilo je tu naranaa, limuna, jabuka, bundeva, stucanog i zainjenog mladog boba, patlidana, slanog graha, banana, groa, badema i dakako mogranja, a sve je to uzbuivalo neobinom raznolikou boja. Naravno, izgladnjeli i iznenaeni Josse i Gauthier uzimali su od svega pomalo i krijepili se vinom iz duge uske boce koju je paljivi domain dao pred njih staviti. Jeli su brzo i pohlepno pa se umjereni Abou samo smjekao. Jede li se u vaoj kui svaki dan ovako, gospodaru? naivno upita sladokusac Josse. Ne zovite me gospodarom, nego samo Abouom. Ja sam tek obian vjernik. Da, uvijek je ovako. Vidite, mi ovdje ne znamo za glad.
226

Sunce, voda i zemlja daju nam svega izobila. Moemo samo zahvaliti Alahu. Znam da u vaim prohladnim krajevima ne mogu ni zamisliti ovakvu zemlju. Zato valjda doda on s iznenadnom tugom Kastilijanci i mataju kako bi nas odavde istjerali kao to su nas ve potisnuli iz Valencije, svete Kordove i drugih krajeva ovoga poluotoka koje smo mi uinili plodnima i bogatima. Oni ne shvaaju da naa bogatstva stiu i sa Istoka i iz Afrike, odakle lae slobodno pristaju na nae o b a l e . . . i da bi sve to prestalo onoga dana kad bi Kraljevina Granada pala. Dok je to govorio, kriomice je promatrao Katerinu. Iako je bila izgladnjela od duga putovanja, mlada se ena gotovo niega nije ni dotakla. Preko volje je pojela kriku lubenice, nekoliko badema i pistaa i sada srebrnom liicom pijuckala mirisavi erbet koji je pred nju stavio nijemi sluga. Pogled joj je lutao bujnim zelenilom vrta te nije ni sluala razgovor svojih drugova. inilo se da je daleko od te svjee i ugodne odaje s reljefnim gipsanim tavanicama i da joj duh hrli k onoj utvrdi palai, tako bliskoj, a strogo odijeljenoj ruiastim bedemima, u kojoj Arnaudovo srce udara za jednu drugu enu. Abou-al-Khayr osjeti da e se ona rasplakati. Pokretom ruke dozove jednog roba i neto mu proape u uho. Crnac dade znak da je razumio i tiho izae. Nekoliko trenutaka zatim, oglasi se s praga buan kriavi glas: iviooo vojvoda! Ziviooo vojvoda! Trgnuvi se iz svoga munog razmiljanja, Katerina poskoi kao da ju je ubola osa i zaprepateno pogleda u golemog crnca kojemu je iroki osmijeh otkrio bijele zube. Ovaj pred nju poloi srebrni stalak s prekrasnom velikom plavom papigom kojoj su se duga pera mjestimice ljeskala grimizom. Gedeon! klikne ona preneraeno. A zato ne? Zar mi ga nisi poklonila kad sam odlazio iz Dijona? Neprestano me podsjea
15*

227

na tebe i postao mi je drag prijatelj. Vidi da sam se briljivo starao za njega. S djetinjom radosti Katerina uze da gladi pticu koja je grgutala poput grlice i gledala je svojim krupnim okruglim oima. On opet otvori svoj veliki crveni kljun i zakreti: Alah je Alah a Muhamed njegov prrrorok! Uznapredovao je! ree Katerina prasnuvi u smijeh i ljepi je no ikada. Ona se, kao nekad u duanu svoga ujaka Mathieua, licem priljubi uz pticu koja je lagano kljucne po usnama. Kolike li me uspomene s njim povezuju! proapta ona ve razgaljeno. Gedeon je, naime, bio prvi poklon koji joj je uinio Filip Burgundski kad se u nju zaljubio. Predstavljao je vjernog druga u znaajnom razdoblju njena ivota, otprilike kad je u svoje mree uhvatila velikog vojvodu Zapada pa sve dok nije dopustila da joj srce zauvijek osvoji Arnaud de Montsalvy. Iz blistavog ptijeg perja kao da stadoe izranjati poznata lica i siluete. No Abou-al-Khayr nije ekao da je ponovo svlada tuga. Nisam ti ga sada dao donijeti da razbudi tvoju sjetu ree on blago ve zato da shvati kako se ni vrijeme ni ljudi ne mijenjaju toliko koliko ti misli. Biva da se i vrijeme vrati. Ono vojvode burgundskog odavno je mrtvo. Na to vrijeme nisam ni mislio, nego na divne asove koji su ti poklonili ljubav. Nje je bilo tako malo! Ipak dovoljno da ti sjeanjem ispuni ivot a da je ni tvoj suprug ne zaboravi tako lako Kako to moete znati? A tko mi je o vaim odnosima mogao govoriti . ako ne on sam? Katerini iznenada planu oi i rumen joj obli lice.
228

 Zar ste ga . . . vidjeli? Naravno ree Abou smijeei se Zaboravlja da smo nekad bili veliki prijatelji. I on se sjetio da ja ivim u ovom gradu, pa se za me raspitao im je stigao u Ah Hamru. I uspjelo vam je da doete do njega? Ja sam lijenik... i ponizni prijatelj naega kalifa kod kojega sam u milosti. Meutim, moram ti priznati da me princeza Zobeida, iji je zarobljenik tvoj mu, gleda prijekim okom otkako sam od smrti spasio sultaniju Aminu, koju ona mrzi. Rekao bih da me ak proklinje i da je pristala da me pozovu zahvaljujui iskljuivo njenoj silnoj elji da ugodi franakom velikau" Zato sam i mogao dugo razgovarati s gospodinom Arnaudom. Rekli ste da je on zarobljenik one ene naglo e Katerina kojoj se lice odjednom iskrivi od estoke ljubomore emu ta la? Zato niste upotrijebili taan izraz, vi koji tako dobro poznajete vrijednost rijei? Zato niste rekli njen ljubavnik? Zato jer i ne znam je li to istina! ree Abou prostoduno Noi su A1 Hamri tajnovite . . . a mnoge sluge nijeme. Katerina se naas pokoleba, a zatim e odluno: Je li zaista... ozdravio od gube? Nikad je nije ni imao! Mnoge su joj bolesti sline... ali ih vai lijenici na Zapadu i ne poznaju. Princezin lijenik, Hadi Rahim, svet je ovjek i hodoastio je u Meku, ali je, po mom miljenju, ostao samo uznositi magarac. Pa ipak je ve na prvi pogled utvrdio da tvoj mu nema gubu. Da se u to uvjeri, bilo mu je dovoljno prinijeti ruku gospodina Arnaua vatri. Tvoj je suprug kriknuo, i to je bio znak da nije izgubio osjetljivost. Kakva je onda bila ta neobina bolest? Vlastitim sam oima vidjela po njegovim rukama bjeliaste mrlje.
229

 U uvenoj Trotuli, sveuilitu u Salernu.' zvali su je vitiligo ili bijela mrlja, a zaista se bojim da po vaim bolnicama za gubavce ima mnogo nesrenika oboljelih od ove nedune bolesti koju vai lijenici neznalice esto brkaju s gubom. Ponovo nastade tajac. Gauthier i Josse se ukipie te ni rijei da progovore. Paljivo su sluali razgovor i ekali na trenutak kad e i njih upitati za miljenje. Katerina iskoristi utnju da pribere snage. Pitanja koja je jo imala da postavi bila su zaista muna. Najzad i zapoe. Zato je Arnaud poao za tom enom? upita ona promuklim glasom Je li vam to rekao? A zato pokoreni idu za pobjednikom? Ali, to je njega pokorilo? Sila. ili ljubav? Sila! U to sam uvjeren, jer mi je priao kako su ga kod Toleda zarobili Zobeidini Nubijci. A mogue je da su se i ljubavni okovi nadovezali na one prave... no, o tome mi nije govorio. A nekako i ne vjerujem. Zato? Bolje bi bilo da to nisi upitala. Odgovor ti se nee svidjeti: j e r . . . Arnaud de Montsalvy ne vjeruje vie u pravu ljubav. On kae da mu nijedna ena nee moi pruiti iskrenu i istu ljubav kad si ti radi drugoga mogla zaboraviti zanos koji vas je spajao. Katerina hrabro otrpi udarac. Znala je prema sebi biti potena i jo uvijek joj oijukanja s Pierreom de Breze nisu nestala iz sjeanja. esto ih je sebi predbacivala. osobito onu nesretnu no u vonjaku u Chinonu, kada ju je Bernard d'Armagnac zatekao' zanesenu u naruju lijepog viteza. To sam i zasluila! ree ona iskreno Ali, privlana mo ljubavi je velika, a ona ga ena i . . . ljubi? Strastveno! Mahnitou koja udi i uasava njenu okolinu. Mo franakog velikaa" nad Zobeidom potpuna je. On uiva sva prava. osim 230

onoga da pogleda i neku drugu enu. Jao nesretnici kojoj bi uspjelo od njega izmamiti smijeak ili ljubaznu rije, odmah bi je izruili krvniku. Desetak ih je tako ve zaglavilo. Zato se i Zobeidine sluavke vie ne usuuju ni pogledati ovjeka kojega ona tako divlje ljubi. Posluuju ga kleei i tako strogo zastrte kao da su na ulici. Jer, protivno naim obiajima koji nalau da mukarci ive odvojeno od ena, kuica gospodina Arnaua nalazi se u samom Zobeidinom v r t u . . . A kalif to doputa? Abou-al-Khayr slegne ramenima. Zato ne? ve dok tvoj mu ne pristane da prihvati islam, on je za njega zarobljeni kranin kao i svaki drugi. Dri ga naprosto igrakom Svoje okrutne sestre. Uostalom, sultan Muhamed i predobro poznaje divlju Zobeidinu ud a da bi joj se usudio protusloviti. Nasridi su udna porodica . . . u kojoj se, kako e kasnije vidjeti, lako umire. Da bi se netko odrao na prijestolu, mora voditi iscrpljujuu borbu, a ako ti kaem da ga je Muhamed VIII dvaput morao osvajati, bit .e ti sve mnogo jasnije. Ona je ruiasta palaa zmijsko leglo i opasno je u njoj se kretati. A ipak u to uraditi. Poi u onamo. Abouu od zaprepatenja naas zastade dah, a Josse i Gauthier, nakon duge utnje, i sami izraze svoje negodovanje. Hoe da ue u A1 Hamru? progovori Abou. Zar si izgubila pamet? Ne smije to uraditi. Iako me Zobeida mrzi, poi u ja k njoj pod ovom ili onom isprikom i kazati tvome muu da si ovdje. Uostalom, ve sam predskszao da e doi. to je na to odgovorio? Nasmijao se i orino odmahnuo glavom: Zato bi dola?" rekao mi je. Ima sve to je uvijek i traila: ljubav, asti, bogatstvo... a ovjek kojega je odabrala, od onih je to znaju uvati enu. Ne, nee ona doi."
231

 Kako me slabo poznavao! uzdahne ona s gorinom. Imali ste pravo vi. I sretan sam to je tako. Poi u dakle k njemu i . . . Nije dovrio misao jer ga je Katerina uhvatila za ruku i prekinula. N e . . . To bi mi moglo nakoditi s dva razloga: jer, ili bi Arnaud saznavi za moju prisutnost rekao da za njega vie ne postojim... a od toga bih umrla, ili bi pohrlio k meni i time se izloio opasnosti. Zaista je to valjan razlog. A koji je drugi? A drugi je taj to hou, ujete li, da vlastitim oima vidim u kakvim je odnosima s tom enom. Hou da se uvjerim da li je odista voli, shvaate li? Ako joj je stvarno uspjelo da me istisne iz njegova srca, brojit u im poljupce, milovanja. Znajte da nemam iluzija, vidim sebe takvom kakva j e s a m . . . sve prije nego mladicom. A vidjela sam i Zobeidu i njezina me ljepota natjerala u oajanje... Zato, dakle, da mu ve nije osvojila srce? A ako se to dogodilo? upade smjelo Gauthier Ako je ta ena osvojila gospodina Arnauda te on postao njen rob? to ete tada uiniti? Katerina polako stade blijediti. Zatvori oi nastojei otjerati sliku Arnauda u princezinom naruju, sliku sve odreeniju i opasniju otkako je vidjela Zobeidu... Ne znam! ree. Zaista ne z n a m . . . ali moram tu stvar raistiti. A to je mogue samo na licu mjesta. Pustite da ja tamo odem, gospo Katerina ree Gauthier Sasvim u pouzdano utvrditi je li vas mu zauvijek napustio. I, bar se neete izloiti opasnosti d a . . . Umjesto nje odgovori Abou-al-Khayr: Kako e stii do njega, sjevernjae? Zobeidine su odaje dio harema; pa ako i stoje malo 232

postrance, kalifovi su straan na viatima. Osim eunuha nikakav mukarac ne smije ui u harem. A zar to nije i gospodin Arnaud? Njegov je sluaj neto drugo. On je zarobljenik, a Zobeida budno uva svoje blago. Avantura bi te stajala glave, a koristi nikakve.. . Gauthier htjede prosvjedovati, no lijenik ga prisili da uti. Zatim se obrati Katerini. Na koji se nain nada ui k Zobeidi? Ne znam. Moda kao sluavka... Zar je to nemogue? Zahvaljujui Josseu govorim va jezik, a dobra sam i glumica. Kao potvrdu tim svojim rijeima, Katerina ispria prijatelju svoj boravak meu Ciganima i kako je danima bez pogreke igrala teku i opasnu ulogu. To sam radila samo da osvetim sebe i Arnauda zavri ona. A to ne bih uinila kad se radi o tome da ga opet pridobijem i kad je to jedini razlog da i dalje ivim. Preklinjem vas, Abou, pomozite m i . . . omoguite mi da uem u A1 Hamru. Moram ga vidjeti, ja moram doznati . . . To je isto ludilo! zakljui on s uzdahom . . . no odavna znam da kad sebi neto uvrti u glavu, onda to i izvri. Obeajem ti da u o svemu ozbiljno razmisliti, no za to treba vremena. Takav se pothvat priprema u tiini i samoi. Prepusti to meni, hoe li? A dotle, okoristi se malo mojom kuom i vrtom. Vidjet e da pruaju mnoge udobnosti. Odmaraj s e . . . posveti se sebi, spavaj i ivi u miru dok vrijeme bude radilo za tebe. Da ekam? usprotivi se Katerina. O emu to govorite? Kako moete pomisliti da mi je do odmaranja i lagodna ivota kad me izjeda ljubomora iskreno prizna ona i kad umirem od elje da ga vidim. Abou-al-Khayr ustane, zavue ruke u svoje iroke rukave i strogo se zagleda u Katerinu.
233

 Onda pusti neka te i ljubomora i elja mue jo nekoliko dana! Maloprije si htjela puknuti od jada kad si vidjela kako je Zobeida lijepa, zar eli, dakle, da se pred voljenim mukarcem pojavi s kosom bez sjaja, s crvenim pjegama po licu, otvrdnulim rukama i tijelom izgladnjele make? Na taj estoki prijekor Katerina zbunjeno obori glavu i pocrveni jae od mogranja koji su ostali na posluavniku. Zar sam toliko porunjela? promuca. Vrlo dobro zna da nisi hladno odsijee Abou ali ena u nas ivi i die samo zato da bi se dopala mukarcu. Njeno tijelo mora biti kadionica sa skupocjenim mirisima kojima e se on opijati, harfa na kojoj e svirati, vrt narandi i rua po kojemu e etati njegova udnja. To Zobeidino oruje mora i ti nabaviti.. ili tanije, svoje vlastito usavriti. Tek tada e se moi ravnopravno nositi sa svojom suparnicom. Sjeti se gospe s crnim dijamantom koja je vladala nad jednim knezom. Sutra u te ja lino odvesti u jedan hamam i povjerit u te Fatimi koja se stara za enski odjel. To je najstranija starica koju poznajem i kraljica svodilja, ali umije bolje od ikoga da od mazge koja je vukui plug postala kost i koa stvori gizdavu kobilu sjajne dlake. A kako mi mnogo duguje, sigurno e od tebe stvoriti udo. Sada te moram ostaviti, idem da pregledam nekoliko bolesnika. Vidjet emo se ponovo veeras. On izae s uobiajenom dostojanstvenou, a Katerina osta da se pita nema li ona mazga koja je vukui plug postala kost i koa" neku vezu s njom samom. Ona je to radila tako vidljivo da su Gauthier i Josse istovremeno prasnuli u smijeh. Josseu su od smijeha navrle ak i suze. Nikad nisam naiao na tako zabavnog iicu! tucao je udarajui se po bedrima... 0!ho!ho! O!ho!ho!... Ne, zaista je to smijeno! Katerina je neko vrijeme gledala kako se dva mukarca na jastucima previjaju od smijeha i nije 234

znala da li da se naljuti. No smijeh je zarazan, pa mu ni ona ne odoli, nego im se i u tome pridrui. Videi je kako se od srca'smije, Gedeon pomisli da se i on mora ukljuiti u koncert: Ha! ha! h a ! . . . zakreti Nesssnosssna si, Ka . . . terrrino! iiivio . . . vojvoda!... Uutka ga jastuk koji je spretno hitnuo Gauthier.

Glava deseta FATIMA MASERKA Opruena na mramornom stolu prekrivenom crvenom pamunom ponjavom i trudei se da ni na ta ne misli, Kateriria se prepustila brizi Fatime i njenih pomonica. ak je i oi zatvorila kako ne bi morala gledati ispitujui pogled Fatimin, koja je bila jo runija nego to je nagovijestio Abou-al-Khayr. Bila je to golema Etiopljanka, crna kao tinta, a ini se i snana poput medvjeda. Crna gusta kovrdava kosa tek joj je poela sijediti, a bila je kratko odrezana kao u mukarca. U onim upljinama valjala su joj se dva krupna oka sa ukastim ronicama osutim crvenim ilicama. Kao i njene dvije pomonice bila je do pojasa gola, pa su joj poput lubenice ogromne i od znoja sjajne grudi teko poskakivale u ritmu pokreta. S vremena na vrijeme rasklapala je svoje debele crvene usne otkrivajui tako svoje blistavo bijele zube, a onda nastavljala da mijesi tijelo mlade ene ruetinama irokim kao pratljae. Kad je Katerina, briljivo ogrnuta velikom zelenom koprenom i pod linom pratnjom Abou-al-Khayra, na magarcu dojahala u hamam, Fatima se duboko poklonila, a onda s lijenikom stala razgovarati takvom brzinom da Katerina ne bi bila ni rijei razumjela da joj Abou nije prethodno ob236

jasnio na koji e nain opravdati prisustvo plavokose tuinke u svojoj kui. Zamisao je bila prosta, iako prilino udna kad se uvai lijenikova poznata nepovjerljivost prema enama: upravo je na jednoj berberskoj lai koja je pristala u Almeriji kupio tu lijepu plavokosu ropkinju raunajui kako e njome sladiti svoje stare dane kad je Fatima svojim nedostinim umijeem uini dostojnom kreveta jednog istananog pravovjernika. Zamolio je. gojaznu Etiopljanku da Katerinu dri uvijek daleko od drugih posjetiteljki jer se kako ree boji da e ga ljudi ogovarati kad se douje za tu njegovu uzbudljivu nabavku. Viei kako joj je prijatelj oborio pogled, a licu dao izraz skruene kreposti, Katerina umalo nije prasnula u smijeh, no Fatima je U tome vidjela istinski zanos. A moda je, zahvaljujui zamamnim zlatnicima to joj ih je obilato sasuo u ruku, zakljuila da je mudri Abou-al-Khayr jako zaljubljen i da ga, oito, ne treba. potcjenjivati. Premda se dri prezrivo i dostojanstveno, ipak je mukarac, kao i svaki drugi. I njemu je, dakle, jedna ljepotica mogla zavrtjeti glavom. S poslom se zapoelo odmah. Poto su je za tren oka do gola svukle dvije Maurkinje, isto toliko mrave koliko im je gospodarica bila gojna, Katerina se nae na drvenom stoiu u jednoj prostoriji mozaikom, potpuno zasienoj parom. Ostavili su je tu da se preznojava preko pola-sata, a onda su je napola onesvijetenu prenijeli na mjesto za masau gdje je stajala Fatima, podboena kao krvnik koji eka svoju rtvu. Poloili su je na stol prosto kao tijesto, a onda Fatima ne gubei ni asa navue grubu vunenu rukavicu, drugom rukom dohvati veliki zemljan lonac pun neke rie smjese i stade hitro da mae svoju gou. Mlada se ena zaas pretvori u nekakav kip od blata, slobodne joj ostadoe jedino oi i usta. Zatim Fatima uze da je trlja svojim snanim rukama, a onda je temeljito is237

peru, umotaju u finu vunenu plahtu i prenesu na drugi stol s ugraenim naslonom za vrat kako bi joj kosa mogla slobodno padati. Katerini nekoliko puta nasapunaju i isperu glavu, zatim je namazu mirisnim uljem, a onda je temeljito istrljaju, ponovo operu i najzad poprskaju jasminovom esencijom. itavo to vrijeme gojazna Fatima nije izustila ni rijei. Progovorila je tek onda kad se njena posjetiteljka, obuena u bijelu kunu haljinu od fine vune i glave umo-, tane u suhi runik, nala na poivaljci meu mekim jastucima. Fatima tada pljesne rukama i odmah se stvori jedan eunuh koji na oniski stoli uz poivaljku poloi irok bakreni posluavnik pun raznovrsnih jela. Kad on ue, Fatima i ne pokri pred njim svoju golotinju, samo Katerini pokae na pladanj. Pojest e sve to je na njemu. Sve? zbunjeno vikne mlada ena. Na posluavniku su se puile raznovrsne mesne pogaice, dvije zdjelice juhe, kiseli krastavii, preni patlidani, nekakav mirisav paprika i mnotvo medenih kolaia naikanih bademima. I Gauthieru bi sve to bilo previe! Nikako neu moi sve pojesti! ree ona glasom u kojemu se osjeao strah od krupne Fatimine pojave, no ova se na to i ne osvrne. Jest e polako, ali dokraja. Dobro me uj, Zorina Svjetlosti: tvoj mi te je gospodar Abou-al-Khayr povjerio zato da od tebe stvorim najljepu enu islama, a ja drim do svoga ugleda. Odavde nee izai dok ti tijelo ne postane opojno poput erbeta od rua. Neu odavde izai ponovi Katerina Kako to misli? Lijepo! Iz ove e kue ravno u krevet svome gospodaru, pa neka se s tobom sladi mirno e crnkinja. Do toga dana ovo e biti tvoj dom. Ovdje e te dvoriti, njegovati, paziti kao...
238

- Kao opanu gusku! plane Katerina Neu ja to, umrijet u od dosade. Nee zato imati vremena. Lijepa si, ali uasno mrava i koa ti je suha. Mnogo toga treba poduzeti. Uostalom, moi e etati u vrtu i naveer se hladiti na terasi, a s propisnim arom i pod dobrom pratnjom proetati s vremena na vrijeme i gradom. Vjeruj mi, nee imati kad da se dosauje! Inae, od tebe same zavisi koliko e ovdje ostati. to prije budemo gotovi, prije e i izai... premda nikako ne shvaam zato ti se toliko uri da ue u krevet starom lijeniku, koji ima dodue snaan um, ali nemono tijelo, pa mora da je kukavan ljubavnik. Jedi! Nakon te izriite zapovijedi Fatima izae, a Katerina osta ne znajui da li da se razbjesni, ili udari u smijeh. Kako se Abou usudio da je zatvori s tom enom? Dobro se uvao da joj ne oda kako e se k njemu vratiti tek poto opet povrati sve svoje drai, jer je dobro znao kako bi na to reagirala. Uostalom, nije bilo teko pogoditi kako ju je tom crnom mastodontu povjerio samo zato da bi je zatitio od njenih nepromiljenih postupaka, a sam dobio vremena za razmiljanje. U stvari, bilo je to lukavo. Najbolje e, dakle, biti da se pokori. Ona posluno smae sve to je bilo na posluavniku, zatim najprije s nepovjerenjem, a onda sa sve veim uitkom posre topao, jak i dobro zaeereni aj od metvice... i najzad spokojno zaspi. Kad se probudila, zatekla je pred svojim divanom Fatimu kako se smijei otkrivajui svoje bijele zube. Spavala si dva puna sata! saopi joj ona pobjedonosno i sve si pojela. Dobro si uradila. Vidim da emo se slagati. A sada moemo nastaviti. Dvije sluavke podignu je sa divana i oprezno kao kristalnu vazu odnesu u posebnu dvoranu gdje joj dvije specijalistkinje, s pomou smjese
239

od krea i utog sumpornog arsenika, odstrane sve suvine malje, a jedna vlasuljarka premaze kosu blagim rastvorom kane od ega joj ona poprimi zlatasto rii odsjaj. Nakon toga predadu je lino Fatimi, a ova joj itavo tijelo namae parfemiranim uljem i stade ga masirati. Katerina se sada opusti s oitim uitkom. Crne Fatimine ruke znale su biti neumoljivo tvrde, ali i zauujue njene. Da bi je nekako ohrabrila dok joj je energino mijesila trbuh, Etiopljanka izjavi: Kad obavim sve to je potrebno, moi e se uspjeno mjeriti s princezom Zobeidom, biserom harema. Katerina se na to ime trgne, a zatim oprezno, kao da tome ne pridaje vanost, upita: Zar je ti poznaje? ula sam o njoj govoriti. Kau da je vrlo lijepa. Svakako da je poznajem. Poslije jedne bolesti, traila je moje usluge. To je najljepa pantera na itavom Istoku. Okrutna je, divlja, strastvena, ali lijepa. O, da! udesno lijepa. Uostalom, toga je i svjesna. Zobeida se ponosi svojim savrenim tijelom i grudima po ijem bi se kalupu mogle livati kupe besprijekorna oblika... i nikako ih ne skriva. Po svojim odajama i u vlastitom vrtu kree se u sasvim prozirnom muslinu i kiti predivnim draguljima kako bi je njen ljubavnik sa zanosom promatrao. Katerinu odjednom neto stegne u grlu. Njen ljubavnik? Morala bih rei ljubavnici, jer se po bazarima govorka kako noiu, kroz tajna vrata, ee ue pokoji lijepi ratnik u princezine odaje da utai njenu ljubavnu glad. Ponekad se kau Zobeida zna nasladiti i kakvim lijepo graenim r o b o m . . . iji le kasnije nau u jarcima A1 Hamre... Katerini se smrkne, ali joj i laknu. Ako je, naime, Zobeida takva Mesalina, moi e joj oteti plijen lake no to misli... A opet, tko zna ne 240

eka li i Arnauda ista sudbina? Sreom, Fatima nastavi: Meutim, posljednjih nekoliko mjeseci, prestale su da o tome naklapaju blebetue to se okupljaju oko esama i karavan-saraja. Zobeida sada ima samo jednog ljubavnika, nekog franakog zarobljenika. Ludi za njim i vie nitko ne ulazi kroz tajna vrata koja vode u njene v r t o v e . . . Jesi li vidjela toga ovjeka? upita Katerina. Samo jednom. Lijep je, muevan, dostojanstven i utljiv. U izvjesnom smislu lii na Zobeidu. Grabeljivac j e . . . zvijer kao i ona. Ah! Kako strastvena i vatrena mora da je njihova ljubav, a tek milovanja . . . Bilo je to i vie nego je Katerina mogla otrpjeti. Prestani! vikne ona Nareujem ti da uti. Iznenaena neoekivanom srdbom svoje mirne goe, Fatima zastade i zagleda se u nju zbunjeno briui uljem zamazane ruke o svoju pamunu pregau. Mlada ena je oborila glavu i sakrila lice rukama da sakrije suze. Okruglo lice crnkinje najednom ozari smijeak. Uini joj se da shvaa razlog iznenadnog oajanja svoje pacijentkinje. Uvjerivi se da je nitko ne promatra, ona se prigne k njoj: Pogaam zato si se odjednom rastuila, Zorina Svjetlosti. Teko ti je kad pomisli na lijepog Zobeidina ljubavnika, dok e tebe milovati tek nemoni starkelja. A drim da ima i pravo, jer tvoja ljepota zasluuje bolju sudbinu nego to je krevet jednog lijenika Katerina podigne lice crveno i nateklo od plaa. Kako to misli? Eto tako! Znam ja. Kasno je da se o tome govori. Pogledaj samo kakvo ti je lice, ludice. Doi da te uljepam
16 Katerina, knjiga V

241

Kad padne no, kune se terase u Granadi pretvaraju u svjee i neobine vrtove. Pod svojim svijetlim ili tamnim arovima na kojima blistaju ljokice ili drago kamenje, ukoliko im jedino blago nije svjeina mladosti i ljepote, okupljaju se ene na svojim krovovima da se nadiu svjeeg zraka, grickaju slatkie i preko terasa malo popriaju. I naj priprosti ja sluavka dobiva tada doputenje da se poe malo osvjeiti. Mukarci radije odlaze na trg gdje razgovaraju, sluaju pripovjedae i smiju se doskoicama lakrdijaa, ukoliko im njihova posebna muslimanska sekta ne doputa i da zau u koju vrtnu kavanicu gdje pijuckaju vino i uivaju promatrajui igraice. Te veeri dok ju je Fatima pod nonim nebom udobno smjetala na more svilenih jastuka, Katerina je imala udan osjeaj kao da se izmijenilo itavo njeno bie. Najprije zato to je osjeala neku izvanrednu lakou i oputenost, ali i zbog lica koje je Fatima uinila nekako neobinim i privlanim. Vie od jednog sata ljenarila je u velikom bazenu punom tople vode, a jedna je robinja uala uz njegov rub i stalno je nudila oljutenim voem. Prije nego to su joj navukli neobinu odjeu, istrljali su joj zube specijalnom pastom, nacrvenili usne i napadno, ali vrlo privlano osjenali oi. Nokti su joj blistali poput dragulja, a osjeala se vrlo ugodno u ruiastim muslinskim dimijama sa zlatom izvezenim pojasom i kratkom satenskom haljetku pod kojim su joj i struk i trbuh ostajali goli. Raskoan ruiasti zar kojim se prije izlaska na krov morala prekriti, pridravala je na glavi mala okrugla kapica. Dugo su tako Fatima i njezina jedina goa sjedile i ut jele. Katerina je saznala da, zahvaljujui ludoj dareljivosti Abuovoj koja je i samu crnkinju zapanjila, nijedna ena nee ui u hamam dok se ona bude u njemu oporavljala. No je bila izuzetno blaga i mirisala na naranin cvijet i na jasmin. Gledan s terase, onako osvijetljen bezbrojnim uljanicama, grad je sa svojim ulii242

ama i jo otvorenim duanima izgledao nekako vilinski i doimao se svakoga tko je navikao na zamraene gradove Zapada, po kojima se ulice, ve s prvim mrakom, pretvaraju u razbojnika legla. Katerina ga je dugo promatrala kao zaarana. Do nje je, vjerojatno iz kafanske bate, dopirala tiha otegnuta glazba priguujui ubor oblinjeg potoka. No Katerinin pogled ubrzo skrene s grada i zaustavi se na golemoj palai koja je nadvisivala Fatiminu kuu. Ova posljednja stajala je uz obalu Darroa, na izlazu iz usjekline to ju je on izdubao izmeu uzvisine A1 Hamre, te breuljaka Albaicina i Alcazabe Kadime. Na sto i pedeset metara iznad nje ocrtavala su se u barunastom mraku neba duboka krunita palae. Na njoj nikakva svjetla, nieg to bi odavalo da je nastanjena, izuzev vrsta koraka nevidljivih straara. Katerina kao da osjeti prijetnju njenih nijemih zidina. Uinilo joj se da je odvraaju od nauma da im otme njihova zarobljenika... Kako Katerina dugo nije odvajala svoj zabrinuti pogled od one strmine, Fatima nakon izvjesnog vremena primijeti: Reklo bi se da te palaa privlai, Zorina Svjetlosti? O emu razmilja dok je gleda? Katerina smjelo odgovori: O princezinim ljubavnicima. O lijepom franakom zarobljeniku... Zna da smo iz istog kraja, prirodno je da se za njega zanimam. Fatima joj hitro zaepi usta svojom mesnatom rukom. Katerina u mraku opazi kako je EtiopIjanka od straha zakolutala oima. ' Zar ti je ivot ve dosadio? proapta ona Ako je zaista tako, bolje je da te odmah otpremim tvome gospodaru, jer terase su ovdje preblizu, a ve vidim afranasti zar Aje, ene bogatog trgovca mirodijama, najlajavijeg jezika u gradu. Stara sam i runa, no jo uvijek elim da udiem miris rua i jedem crni nugat. Zato je o tome opasno govoriti?
16

'

243

 Zato to je mukarac kojega si spomenula jedini u cijeloj Granadi na kojega nijedna ena u gradu ne smije ni u snu da pomisli, a kamoli da o njemu govori. Zobeiini su krvnici zarobljeni Mongoli, a dobila ih je na poklon od turskog sultana Murata. Oni umiju danima i danima odlagati smrt produujui rtvi agoniju, i bolje je izloiti se gnjevu samoga kalifa nego izazvati Zobeidinu ljubomoru. Toga bi se uvala i sama sultanija, arobna Amina. Ionako je Zobeida ve dovoljno mrzi, zato rijetko i boravi u A1 Hamri. A gdje onda stanuje? Fatima upre svojim debelim kaiprstom prema jugu gdje su se, izvan gradskih bedema, ocrtavali vitki paviljoni i zeleni krovovi jedne osamljene zgrade. inilo se da ona izrasta iz ogromnog vrta jer su se kronje drvea odraavale u blistavoj vodi. Ono je Alcazar Genil, privatna palaa sultanija. Lako ju je braniti i Amina se u njoj osjea sigurnije. Sultanije su ondje rijetko ivjele, no Amina zna koliko je opasna mrnja njene snahe. Istina, Muhamed je ljubi, ali on je isto toliko pjesnik koliko i ratnik, a sultanija je na oprezu zbog slabosti koju on pokazuje prema Zobeidi. Kad bi princeza dobila pristanak da je likvidira, ne vjerujem da bi je ona palaa mogla dugo tititi. Due no to misli. Jer tu je i ono . . . Sada ona upre prstom u nekakvo utvrenje nedaleko od medrese, naikano krunitima i osvijetljeno udubinama u kojima je gorjela vatra. Ono je oito uvalo prilaz junim vratima grada i doimalo se zaista ubojito. Ondje boravi Mansour-ben-Zegris, nesumnjivo najbogatiji ovjek u grau. Aminin je roak i ludo je u nju zaljubljen. Zegrisi i Banu Saradi dvije su najmonije porodice u Granadi i, dakako, u zavadi. Amina pripada Zegrisima, a to je razlog vie da je mrzi Zobeida koja titi Sarade. 'Te moe ni zamisliti koliko su nam nevolja donijele 244

svae tih dviju obitelji, i ako je kalif Muhamed dvaput gubio prijestol, zato mirne due moe kriviti Zegrise. A kad je tVei put doao na vlast, nije ih kaznio? Fatima slegne ramenima. Kako je mogao? Sultan Merinid, koji iz Feza vlada ogromnim prostranstvima monog Magreba, njegov je prijatelj. Pogubiti Zegrisa znailo bi opasno izazvati njegov gnjev i vrlo brzo ugledati pred naim bedemima divlje pustinjske konjanike. Ne, Muhamed je vie volio da se sa svojim neprijateljem nagodi. Mirna i dobra Amina vrlo je odana njegovoj obitelji, ali strastveno voli i svoga mua, pa je upravo to omoguilo sklapanje svojevrsnog mira. Eto zato Muhamed trpi da mu pred vratima ivi Mansour-ben-Zegris, spreman da svaki as ugriza kao bijesno pseto. Fatima uuti i razgovor se meu dvjema enama naas prekine. Katerina stade da razmilja o onome to je upravo ula. Ta, naoko sitna obavjetenja mogla bi izvrsno posluiti onome kome se uri da se upusti u opasnu avanturu. Ona ne propusti da upamti neobina imena: Amina, sultanija kojoj je Abou-al-Khayr spasio ivot, Mansour-ben-Zegris, zaljubljeni roak Aminin i najzad Saradi, suparnika obitelj koju titi Zobeida. Uze ih vie puta u sebi ponavljati kako bi bila sigurna da ih nee zaboraviti. Ve je bila zapoela jedno novo pitanje, ali joj rije prekide glasno hrkanje. Iscrpljena napornim radom toga dana, debela se Etiopljanka svalila na prostrte jastuke, irom otvorila usta, ruke prekrstila na svoj golemi trbuh i utonula u dubok san. Katerina se nasmijei a onda se i sama spusti na jastuke i nastavi da sanjari. Osam dana kasnije Katerina je bila kao preporoena. Miran, bezbrian i udoban ivot to ga je provodila kod Fatime, obilata hrana, dugoasno
245

ljenarenje sad u toploj, sad mlakoj, pa onda u hladnoj vodi bazena, a nadasve vjeti i nevjerojatno sloeni struni Etiopljankini zahvati, uinili su udo. Tijelo joj se opet zaoblilo, put raskono procvala, a koa postala fina i njena kao latice cvijeta. Ve se bila navikla i na neobinu tamonju nonju i u njoj se vrlo ugodno osjeala. Za to je vrijeme Abou-al-Khayr vie puta navraao da vidi kako napreduje oporavak. No Josse i Gauthier nisu ga smjeli pratiti. Posjeti su bili kratki i nekako slubeni jer on je uporno nastojao da izgleda nezainteresirano, kao da dolazi vidjeti dokle je uznapredovao popravak rijetkog predmeta koji mu je negdje uspjelo nabaviti. Iskoristio je pogodan trenutak da joj priapne kako jo nije smislio dobar izgovor da je uvede u palau, no da razmatra nekoliko mogunosti. Sve to, dakako, nije umirilo Katerinu koja se osjeala potpuno spremnom. Velika ogledala od izglaanog srebra to su se nalazila u dvorani za masau vraala su joj sada zamamnu sliku, pa joj se urilo da provjeri svoju novu privlanu mo. Ali Fatima, oito, jo nije bila zadovoljna. Strpi se! govorila je liei joj lice paljivo poput sitnoslikara. Jo nisi dosegla savrenstvo koje ja elim. Briljivo je u kui skrivala svoju lijepu gou, a kad bi joj dole posjete, mogle su joj prii jedino njene dvorkinje ili eunusi. Pa ipak, izlazei jednog jutra iz bazena, Katerina opazi kako Fatima ivo raspravlja s nekom staricom odjevenom u raskoan zeleni bokat. Oi su joj bile kao u lasice i drsko su pratile sve obline njena tijela. Mora da su se dvije ene otro prepirale, a Katerina bi se bila zaklela da je ona predmet svae, no starica je najzad potvrdno kimnula glavom i otila. Kad se Katerina htjela za nju raspitati, EtiopIjanka je samo slegla ramenima. Jedna moja stara prijateljica! No ako opet navrati, budi krotka i ljubazna, j e r . . . poeli li 246

krepkijeg gospodara nego to je tvoj lijenik, ona ti u tome i te kako moe pomoi. Fatima ne htjede rei nita vie, pa se ,,Zorina svjetlost" morala zadovoljiti tim zagonetnim rijeima kojima je, da pravo kaemo, morala nagaati smisao. Zar je Abou nije upozorio da je Fatima kraljeva svodilja. Zato ona, toboe ravnoduno, primijeti: Krepkijeg gospodara, svakako... no bila bih sasvim sretna ako bih njegovom pomoi mogla najzad upoznati krasote A1 Hamre. Ni to nije nemogue odvrati jatima nabusito, a Katerina ne htjede da i dalje navaljuje. Sutradan nakon stariine posjete, Fatima dopusti mladoj eni da izae na ariju. Voljela je, naime, da luta ivopisnim, beskonano dugim i pranim ulicama obrubljenim trskom, i nikako da se nagleda svih onih uda po duaniima. Fatima joj je to dva-triput bila dopustila, dakako pod arom i u nerazdvojivoj pratnji dviju sluavki i jednog eunuha koji je pod pazuhom nosio korba upleten od koe vodenog konja. Tako je bilo i jutros. Pod arom od prozranog satena boje meda, pod kojim su se vidjele jedino njene predivne oi, mlada se ena sa svojom uobiajenom pratnjom polako zaputila ka prodavaonicama svilene robe iji je niz zapoinjao na samom prilazu A1 Hamri. Spremao se neobino sparan dan. Grad je ovijala nekakva plaviasta magla i gotovo po svim uliicama graani su uvelike prolijevali vodu kako bi sprijeili dizanje praine i osvjeili zrak. Bilo je jo prerano. Razdanilo se prije dva sata, ali to je, uz relativno ugodno predveerje bilo jedino doba kad si se bez nelagodnosti mogao odrei kune hladovine. To, dakako, nimalo nije sprijeilo gomilu da u pazarne dane ne pohrli u Granadu. Izaavi iz jedne damije, Katerina je upravo prola ispod svoda kojim je zapoinjao predio grada s trgovakim radnjama i ve se otvorenim i suncu
247

izloenim prostorom zaputila ka Bab-al-Ajuaru, prvim vratima A1 Hamre, pred kojima su straarili gorostasni Nubijci, kadli joj nekakva kriava ratnika muzika propara ui. Jedna eta konjanika svirajui u gajde ili udarajui u talambase upravo je prola kroz vrata, na elu velikog naoruanog odreda. Tamnoputi vojnici divljih oiju s kopljima 0 bedru, jaui na brzim andaluzijskim konjima, okruivali su jednu skupinu raskono odjevenih jahaa, a svakome je na lijevoj ruci, obuenoj u crnu konatu rukavicu, stajao sivi ili bjelozor soko. Grabilicama su glave bile pokrivene sjajnogrimiznim svilenim kapicama, a skupocjena brokatna odjea jahaa i njihovo oruje ukraeno krupnim dragim kamenjem. Bez sumnje, bili su to visoki dostojanstvenici. Svima je lice bilo fino i ponosno, nosili su kratke crne brade i oi su im plamtjele kao vatra. Samo je jedan bio bez brade i bez turbana na glavi. Jahao je malo ispred ostlih, utljiv 1 ponosit, i neusiljeno obuzdavao svog razigranog konja koji je sjajem svoje bijele dlake privukao Katerinin pogled. Gotovo istog trenutka ona je opazila i jahaa te jedva priguila krik: u konju je prepoznala Morgana, a u jahau Arnauda . . . Dostojanstveno uspravan u svom izvezenom sedlu, nadvisujui za glavu ostale drugove, nosio je istonjaku odjeu od zlatom protkane svile koja je odskakala od ivahnih boja njegovih pratilaca. Bio je ogrnut irokim burnusom od fine bijele vune, nemarno zabaenim unazad. Njegovo lijepo lice otrih crta i zapovjednikog profila bilo je poneto upalo, ali prefinjeno i kao u Maura opaljeno suncem. Crne su mu oi jo plamtjele, kosa i dalje bila gusta i crna, ali se oko sljepooica ve stale hvatati sjedine. Katerinu kao da je netko prikovao za zemlju. Potresena do dna due, samo ga je gutala oima. A on se primicao na svojoj razigranoj kobili, ravnoduan, dalek, i jedino obraao panju na velikog sokola koji mu je stajao na aci te ga povremeno prinosio k licu kao da mu neto eli rei. Katerini
248

od uzbuenja zastade dah. Znala je da ivi u njenoj neposrednoj blizini, ali nai se s njim odjednom licem u lice, ponovo ga vidjeti tako izbliza, a opet tako nedostinog... Ne, za to nije bila pripremljena, tome se nije nadala. Nesvjesni drame koja se odigravala na nekoliko koraka od njih, jahai su proslijedili svojim putem. Upravo su zamicali za uglom jedne palae od crvenih opeka, iji su rijetki i vitki prozori bili provieni gustim reetkama, kad Katerina nagonski htjede jurnuti za visokom pojavom u bjelini koja je ve bila zala u jednu usku uliicu. No pograbie je i zadrae dvije snane ruke, a put joj preprijei eunuh koji se pred njom stvorio i izbezumljeno kolutao oima. Pustite me! promrmlja mlada ena. to vas je spopalo? Nisam ja zatoenica, mislim d a . . . Imamo izriito Fatimino nareenje ree jedna od ena ispriavajui se da te pod svaku cijenu sprijeimo u svemu to bi ti moglo ugroziti sigurnost. Htjela si pojuriti za prinevima... nije li tako? Zar je zabranjeno pogledati ih izblie? Svakako! Njihovi su vojnici brzi na sablji tim vie to prate i princezina franakog zarobljenika. Mogla ti je pasti glava prije nego bi ita i primijetila . . . a onda bi nam lea okusila Fatimine batine. Sluge su se vie bojale Etiopljanke, nego injenice da je ona mogla izgubiti i v o t . . . ali su u stvari bili u pravu. Kakvu bi nesmotrenost bila poinila da je nisu sprijeili? Bi li se bila suzdrala da ne vikne ime ljubljenog ovjeka i zar nebi strgla s lica zar kako bi je on prepoznao? A kad bi Zobeidu obavijestili o javnom skandalu, ne bi li to znailo njenu s m r t . . . a moda i njegovu? Ne . . . bolje da se zavrilo ovako! Ali, uasnog li trenutka. Jo uvijek drui od silnog uzbuenja, Katerina se polako okrene i ree s uzdahom:
249

 Vratimo se kui. Nemam vie volje da eem arijom. A ve je i tako zagrijalo. Ipak se zaustavi pokraj zida male damije sa zelenom kupolom... Dva prosjaka jedan visok i mrav, drugi nizak i bez jedne noge gledali su kako u daljini iezava buna povorka lovaca. Neke njihove rijei privukle su panju mlade ene. Princezinu franakom zatoeniku dosadile su krasote A1 Hamre. Jesi li vidio kako je natmuren? A koji bi ovjek, izgubivi dragocjenu slobodu, bio drukiji? Onaj je kaurin ratnik, vidi se to po njegovu dranju... A rat opija jae od ikakva pia. Sada ima samo ljubav. To je m a l o . . . Da bi mogla prislukivati, Katerina se pravila kao da joj se u nogu zabo trn. Dok su ga dvije ene traile kleei u praini, ona je paljivo napela ui. I najmanja rije u vezi s Arnaudom bila je dragocjena. Nastavak razgovora pokazao se jo znaajnijim jer je onaj prosjak dugonja ravnoduno produio: Govorka se i to da ga Zobeida namjerava otpremiti preko plavog mora. Nepregledne zemlje starog Magreba bit e svakako milije njegovu konju, a ondje ima i mnogo pobunjenih plemena. Sultan e, nema sumnje, pristati da uposli i ratnika krivo vjernika kad se radi o tako otmjenom gospodinu . . . i nee on biti prvi koji e prihvatiti pravu vjeru. Zar e na kalif pustiti da mu sestra otputuje? A tko se ikad smio usprotiviti Zobeidinoj volji? Jesi li vidio tko je postao uvar njena dragocjenog zaloga? Vezir Aben-Ahmed Banu Sarad lino . . . Ona e na put krenuti kad joj se prohtije, a njemu e sultan Merinid prirediti sjajan doek. No kako se pribliavala jedna grupa bogato odjevenih ena, dva prosjaka prekinu razgovor i salete ih kuknjavom nadajui se milostinji. Uostalom, Katerini je bilo dovoljno i ono to je ula.
250

Prije nego to su se njene uvarice uspjele pridii i zadrati je, ona navue skinutu papuu, te pridravajui objema rukama svoj iroki zar, potri to su je noge nosile Fatiminoj kui. Brbljanja dvaju prosjaka izazvala su u njoj panian strah. Mora da je franaki suanj pobudio zaista veliku znatielju kad su ljudi ve i po ulicama poeli s tolikim interesom govoriti o Arnaudu i na svakom uglu spominjati njegovo ime. Mora da je Zobeida stvorila od njega izuzetnu, gotovo legendarnu linost, koju je sada trebalo briljivo i uvati. Ako ta prokleta princeza odvede Arnauda u Afriku, opet e trebati poi za njim, izlagati se novim opasnostima gotovo bez ikakve zatite, jer u tajnovitim gradovima zemlje to je Magrebom zovu, nee vie biti kue Abou-al-Khayra ni pomoi dragog lijenika. Valja pod svaku cijenu to sprijeiti, to prije Arnauda oteti i najzad s njim pobjei... Naas doe u iskuenje da potri ravno k malom lijeniku, no znala je da je 011 u to vrijeme kod svojih bolesnika. Osim toga, uvarice hamama uhvatile bi je prije nego bi onamo i stigla. Zato, ona uleti u Fatiminu kuu i jurne u unutranje dvorite, zasaeno limunima, mogranjima i vinovom lozom. Meutim, neugodno iznenaena zastade pred samim stupovljem kojim je vrt bio okruen: Fatima nije bila sama. Obuena u neku neobinu prugastu haljinu duginih boja, s koprenom smotanom oko kovrdave kose u obliku mukog turbana, debela se Etiopljanka etkala uskim stazicama to su se ukrtavale oko sredinje, ruiaste esme. Pored nje Katerina ugleda onu istu staricu, samo to joj je brokatna odjea sada bila zagasito sljezove boje, izvezena velikim zelenim cvjetovima. Videi kako je Katerina, sva zadihana od tranja, zastala na ulazu u vrt, Fatima shvati da se neto dogodilo pa, ispriavi se svojoj posjetiteljki, urno prie mlaoj eni. to je? to ti se dogodilo? Gdje su ti uvarice? 251

 Dolaze za mnom. Dola sam da se od tebe oprostim, Fatimo, i da ti se zahvalim. Moram se vratiti svome .. gospodaru. Koliko ja znam, on nije dolazio da te povede. Da ga, moda, nisi srela? upita crnkinja s nevjericom u glasu. Nisam. No moram hitno njegovoj kui. Gle to ti se uri! Osim toga, lijenik Abou nije uope kod kue. Pozvan je u Alcazar Genil. Sultanija se za vrijeme kupanja ozlijedila. Ne smeta . . . zatei e me kad se vrati. Bit e to za njega ugodno iznenaenje. A za tebe? Hoe li te no koja te tamo oekuje ugodno iznenaditi? Krupne bijele oi crnkinje ispitujui se zagledaju u Katerinu. Ova obori pogled i pone se crvenjeti. Prije ili poslije! apne mlada ena poprativi t rijei nekom neodreenom kretnjom. Mislila sam polako e Fatima da si vie od iega eljela ui u A1 Hamru? Od te rijei Katerini se prekine dah, ali se prisili da pokae ravnodunost. Cemu sanjati? Tko se moe pohvaliti da su mu se snovi obistinili? Posluaj me i taj e san ostvariti bez odlaganja. Doi sa mnom. Ona uhvati Katerinu za ruku i htjede da je povede, no ova zastade, iznenada obuzeta nepovjerenjem. Kamo me vodi? K onoj eni koju vidi pokraj esme... i u A1 Hamru, ako to jo uvijek hoe. Ona starica je Morayma. Svatko je ovdje poznaje i trai jer ona upravlja Gospodarevim haremom. Neki dan te zapazila i zbog tebe je opet dola. Poi s njom, pa e umjesto starom lijeniku pripasti kalifu... Kalifu? ree Katerina bezbojnim glasom. Predlae mi da uem u harem? Instiktivno ve htjede s gnuanjem odbiti taj prijedlog, no onda joj na pamet padne jedna
252

Abou-al-Khayrova reenica: Zobeidine su odaje dio harema", a onda jo jedna: Gospodin Arnaud ivi u samom Zobeidinom vrtu, u posebnom paviljonu." Ui u harem, znailo bi pribliiti se Arnaudu. Boljoj se prilici ni u snu nije mogla nadati. Ona hrabro zatvori svoj duh strahu koji je govorio: usudi li se samo prii Zobeidinom zarobljeniku, samo rije s njim progovoriti, princeza e je izruiti svojim mongolskim krvnicima. Koliko je ve puta prkosila muenjima i smrti! Granadski krvnici ne mogu biti straniji od onih u Amboisi. A kad je Arnaud ve prepozna, borit e se u d v o j e . . . i umrijeti udvoje ako to ljude potrebno. Jer Katerina je iz sve due prizivala tu zajedniku smrt, ako je to bila cijena koju je imala platiti da se zauvijek pridrui svome muu. Stoput je bolje umrijeti s njim, nego ga prepustiti onoj eni. U svakom sluaju, tako e zaista biti najbolje... Odluka je bila donesena. Ona uspravi glavu, sretne zabrinuti Fatimin pogled i nasmjei joj se. Poi u s tobom i zahvaljujem ti. Jedino te molim da po nekome dostavi lijeniku pismo to u ti ga dati. On je bio tako dobar prema meni. Mogu to da shvatim. Abou e dobiti svoje pismo, ali doi, Morayma je ve nestrpljiva. Vidjelo se da se starica zaista ve poela uzrujavati. Odmakla se od esme na koju je dotada bila naslonjena i pojurila kao ena koja vie ne moe do gubi vrijeme. Videi je kako prilazi, Fatima hitro poput arobnjaka skine s Katerine afranasti zar. Odmah se u sunanoj svjetlasti prospu njene kose sa zlatnim odbljescima i otkriju se vitke obline, jedva skrivene irokim dimijama od blijedouta muslina i kratkim, zlatom izvezenim bolerom, iji je izrez bio tako dubok da su pri svakom pokretu mogle iskoiti bujne g r u d i . . . Katerina opazi kako su starici pod arom bljesnule oi i kako je nervoznom kretnjom zabacila muslin, otkrivajui svoje navorano, uto i ispijeno lice pohlepne idovke, prosto naikane nakitom.
253

Krezuba, upala usta razvukla je vie u grimasu nego osmijeh. Jedino su joj ruke s upadljivim prstenjem jo bile lijepe. Mora da ih je svakodnevno naj briljivi je mazala uljem i kremama jer im je koa bila njena, a pri svakom pokretu intezivno bi zamirisale. Meutim, kad te ruke stadoe da ispituju mekou njene koe na bokovima, Katerina zadrhta od gaenja. Moe biti mirna podrugljivo e Fatima savreno je glatka i fina. Vidim! odsijee druga i spretno rastvori mladoj eni bolero, obnai joj grudi pa ih pipne sa dva prsta da se uvjeri jesu li vrste. Prave ljubavne poslastice! doda Fatima bestidno kao trgovac koji hvali svoju robu. Koji ih mukarac ne bi poelio? Moe pretraiti, Morayma, svu zemlju: od ledenih krajeva na sjeveru, do arke p jeko vite pustinje i Herkulovih stupova na istoku, ali ni u velikoga kana nee nai savrenijeg cvijeta da ga ponudi svemonom vladaru pravovjernika! Umjesto odgovora, Morayma odobravajui kimne glavom, a zatim naredi Katerini: Otvori usta! Zato? usprotivi se mlada ena, ve zaboravljajui svoje razborite odluke kad vidje da s njom postupaju kao s obinim konjem. Da provjerim ne zaudara li ti dah! suho odvrati Morayma. Nadam se, eno da si popustljive i poslune udi. Ne bih eljela da kalifu ponudim nepokornu ili prkosnu djevojku. Oprostite! ree Katerina pocrvenjevi. Ona posluno otvori usta otkrivajui rumeno nepce i blistavo bijele zube, meu koje starica oprezno turi nos. Mlada se ena jedva svlada da ne prasne u smijeh, a starica zadovoljno pogleda u debelu Etiopljanku. ta joj daje da vae, stara vjetice? Dah joj ugodno mirie!
254

 Jasminov cvijet i klinace! gunajui e Fatima jer nije voljela da odaje svoje recepte, ali sa starom uvaricom harema nije bilo izmotavanja. Dakle, to si odluila? Povest u je. Hajde se spremi, eno, i pouri! Moram se hitno vratiti.. Ne oklijevajui ni asa, Katerina pokupi svoju odjeu i otra u sobu. Ona ostavi dvije ene da raspravljaju o onome to je Fatimi bilo najvanije: 0 cijeni koja je, svakako, morala biti znatno visoka. Moram nekako nadoknaditi lijeniku tetu! ula je kako vie krupna Etiopljanka. Kalif uvijek ima pravo da zapazi kakvu ropkinju. Njegovom podaniku mora biti ast da mu je ponudi... Kad su za njom zalupila vrata njene sobe, Katerina vie nije morala da slua. Bila ja sasvim ravnoduna na to cjenkanje. Vrlo dobro je znala da e Fatima najvei dio dobivena zlata turiti sebi u dep, a svojoj e muteriji sve obrazloiti viom silom i nezastarivim pravima suverena. Katerina brzo uzme list papira i pero te narka nekoliko rijei za Aboua obavjetavajui ga da odlazi u A1 Hamru, u harem: Sretna sam jer u se najzad pribliiti muu. Ne brinite zbog mene 1 sprijeite Gauthiera i Jossea da ne poduzmu neto nesmotreno. Nastojat u da doznate novosti, moda preko Fatime . . . ukoliko sami ne pronaete nain kako da uete u harem." Trgne je dozivanje koje je doprlo odozdo. Stara je Morayma bila kao na iglama. Ona u urbi turi pod pazuho zaveljaj s odjeom, dohvati zar to ga je maloprije imala na sebi i stigne u dvorite ba u tenutku kad je Fatima s neprikrivenom pohlepom brojila prilian kup zlatnika koji su svjetlucali na suncu. No tek to je tamo stigla, uvarica joj istrgne zaveljaj i s prezirom ga baci na zemlju. Sto e ti te prnje? Kad stignemo u palau, obui u te po gospodarevu ukusu. A sada hajdemo! Samo jo asak! zamoli Katerina Dopusti da se oprostim sa Fatimom. 255

 Nju e opet vidjeti. Ponekad je poslom pozivaju u harem. Kad se radi o ljepoti i ljubavi, ona svojim tajnama umije da stvara udesa. No Fatima je to ula, turila zlatnike u kesu od kozje koe pa onda prila dvjema enama. Gotovo materinskom briljivo.u, debela crnkinja namjesti Katerini zar a ova iskoristi taj trenutak i kriom joj turi u ruku pisamce za Aboua. Onda joj se u znak ohrabrenja nasmijei. Poi u susret svojoj sudbini, Zorina Svjetlosti. A kad jednom postane kalifova-miljenica, njegov skupocjeni dragulj, sjeti se Fatime. Budi bez brige obea Katerina tjerajui svoju igru dokraja. Neu te nikada zaboraviti. Te je rijei izgovorila .iskreno. Nemogue je bilo zaboraviti neobine, a opet ugodne dane provedene uz Etiopljanku. Najzad, Fatima joj. je bila dobra, iako je sve radila proraunato. Izvedoe dvije bijele mazge sa sedlima od crvene koe. Kad su'ih Katerina i njen novi mentor uzjahale, sve je na njima zabrujalo od pustih praporaca i zvonia. Morayma sada samo pljesnu rukama i ve iz oblinje uliice iskrsoe etiri Nubijca, do oiju odjevena u bjelinu. Isukae svoje sablje krivoije, oni stave dvije, ene u sredinu i povorka krene. Vruina je bila nesnosna. Usijani zrak je treperio, a sa gotovo bijelog neba .sunevi su zraci nemilosrdno egli po krovovima grada. No Katerina nije to ni zamjeivala. Do.krajnosti uzbuena, samo je mislila na palau u koju e, eto, najzad ui. Jo &e vie smanjuje udaljenost izmeu nje i Arnaua. Maloprije ga je vidjela, a sada e pokuati da s njim i razgovara, i nagovori ga neka se vrate u svoju zemlju. Nije htjela da razmilja o tome kakav e biti povratak. A ipak, kakve li sve potekoe nee iskrsnuti? Sve da im i uspije pobjei iz palae, trebat e se dovui do granice kraljevstva. A kad. je ve' i prijeu, hoe li time umai Zobeidinoj osveti i njenim udarcima? Sigurno ne. Izmeu njih 256

i gonitelja morat e biti milje udaljenosti. Brzi Muhamedovi konjanici, koji ionako esto ne potuju granice kraljevine Kastilije, uradili bi sve da ih uhvate. A onda, trebat e opet prevaliti itav onaj opasan put kroz Kastiliju, nailaziti na moda jo ubitanije klopke od onih u polasku... zatim prijei Pirineje, pune razbojnikih druina i Ne! Sve to sada nije vano. Jedino to valja misliti jest kako da opet zadobije Arnaudovu ljubav. Ono to se moe dogoditi kasnije nije zanimalo Katerinu. Prolazei, pozadi Morayme, ispod crvenog svoda Bab-el-Ajuara, Katerina osjeti ivu radost. Nubijski straari nisu ih u prolazu ni pogledali. Krenuli su zatim puteljkom to je krivudao jednom udolinom punom svjeih potoia i zasjenjenom srebrnolistim maslinicama, a onda se dosta strmo penjao prema visokim vratima kroz iji se duboki svod vidjela glomazna etvrtasta kula bez krunita. Taj impozantni portal, izduben u unutranjem krugu bedema, predstavljao je stvarni ulaz u palau. Naavi se pred njim, Katerina ugleda na jednoj bijeloj mramornoj ploi isklesanu ruku uprtu ravno u nebo. To su ruke pravde, a ruka simbolizira pet zapovjedi korana objasni Morayma. A one kule to ih vidi malo podalje to su zatvori. Bilo je to sve to je rekla, no Katerina je shvatila pravi smisao obavjetenja. I suvie je liio na opomenu, gotovo i prijetnju. Prijetei su se doimala i golema dvokrilna vrata, okovana eljezom i ojaana ogromnim zakovicama, to su se nazirala u dubini mranog trijema. Pred njima su straarili konjanici kojima su pod grimiznim burnusima blistale pancirne koulje, a iljasti ljemovi na glavi bili im nabijeni sve do divljih oiju. Kad se na Gospodarevu rije zatvore ta vrata, mora da je nemogue prijei preko debelih zidina. Ruiasta palaa, a i itav gradi to ga opasuju bedemi sad su se ve vidjele kue, mlinovi i sedam
17 Katerina, knjiga V

257

pozlaenih kupola, natkriljenih vitkim minaretom jedne impozantne damije sve mora da se odjednom nae kao u klopci iz koje se tako lako ne moe izvui, ukoliko moda ne otkrije tajanstvena vrata kroz koja Zobeidi dolaze ljubavnici na jednu no. Ali, ne krije li se iza te prie i neto drugo? Leevi to ih nalaze po jarcima mogli su biti bacani i sa visokih kula. Za to nisu bile potrebne uvene stepenice kojima su dolazili ljubavnici. Otre Katerinine oi ve su traile a to je dokaz da se osjeala nespokojnijom nego je i mislila neki skriveniji izlaz iz te velianstvene i prijetee palae, privlane i opasne kao otrovni cvijet. Ipak je sklopila vjee kako ne bi vidjela krvave glave neke su jo bile svjee stravino nasaene na kuke pobodene u zid. Ali, u trenutku kad je prelazila prag tog nepoznatog svijeta, mladoj se eni srce stislo od ledene jeze. Udahnula je duboko, stisla zube i zagledala se u pogrbljena lea Morayme i apsurdne zelene cvjetove na njenoj odjei. Uzmaknuti ne s m i j e . . . i to ba sada, a pogotovo ne iz tako niske pobude kao to je obian ivotinjski strah. Dugo je prieljkivala upravo ovaj trenutak . . . Ba tada, kao nekim udom, u mirisavoj kronji jo nevidljivih vrtova zapjeva slavuj. Pjev mu se dizao prema usijanom nebu ist kao planinski izvor. Slavuj u to doba dana i za najvee vruine? Katarini odmah laknu na srcu. Ona u tome vidje sretan predznak. Zato samo podbode svoju rnazgu i pouri da dostigne Moraymu koja je bila neto poodmakla. Naie jedan vrlo hladan tunel, pa okuka, zatim strmi put izloen pripeci, a onda se na zavoju ukau dvoja trokutasta izvijena i skladna visoka vrata. Morayma, koja je Katerinu saekala na vrhu uzbrdice, upre prstom u ona pred njima. Kraljevska vrata. Vode u araj, palau kalifovu. No ini emo radije ui kroz ona to ih 258

zovu Vinska vrata, pa emo preko gornjega grada, upravnog sredita A1 Hamre, stii pravo u harem. No budui da Katerina nije odvajala pogled od bedema koji je, na lijevoj strani, povezivao tri kule grimizne boje, starica se znaajno osmjehne. Ti nikada nee ondje kroiti. To je Alcazaba, tvrava koja A1 Hamru ini neosvojivom. Pogledaj onu golemu kulu nad provalijom! Divei se njoj, divi se i moi svoga budueg gospodara. A ono je Ghafar, glavno uporite nae obrane. esto e nou uti s njega zvono. No ti se nemoj preplaiti, Zorina Svjetlosti. Ono nee pozivati na uzbunu, ve samo davati znak da je dolo vrijeme za ponovo natapanje p o l j a . . . A sada pourimo. Sparina je nesnosna, a ja hou da bude svjea kada te gospodar ugleda. Katerina zadre. Oito, nee joj dati ni da estito odahne prije nego je predstave kalifu. No i u tome je, kao i u svemu ostalom, bila odluila da sve prepusti prirodnom toku dogaaja i da ih jednostavno to bolje koristi.

1 7 *

Glava jedanaesta KRALJ PJESNIK Dugi haremski bazen u plavom i zlatnom mozaiku bio je utonuo u mirisavu maglicu kad je Katerina u nj ula. Oi su joj bile jo teke od sna i Morayma ju je morala malo gurnuti. Po zapovijedi stare idovke spavala je poslije ruka dva sata i jo joj je u uima zujalo. U dvorani, gdje je istovremeno brbljalo pedesetak ena, brujalo je kao u zavaenu golubarniku. itav niz robinja, ponajvie crnkinja, okruivao je bazen pun mlake vode u kojoj se praakala skupina lijepih djevojaka. Sve su se smijale, kriale, vikale i ponajvie prskale jedna drugu. Bazen je bio uzburkan kao da ga je zahvatila oluja, ali je voda bila tako prozirna da na tijelima kupaica gotovo nita nije ostajalo skriveno. U tom raskonom i draesnom okviru vidjele su se sve mogue boje puti: zagasito bronzana u afrikih djevojaka uskih bokova i iljatih grudi, njeno bjelokosna u Azijatkinja, ruiasto alabastarna u onih nekoliko Evropljanki, te zlaanouta poput ambre u Maurkinja. Katerina se nagleda crnih, riih, tamnocrvenih, ali i gotovo bijelih kosa, te oiju svih moguih nijansa, a naslua se i glasova najrazliitijih boja. No njen ulazak pod okriljem upravnice harema uutka sav taj svijet i naglo prekine komeanje u bazenu. Sve ene nepomino zastanu, svi se po260

gledi uprave prema doljakinji koju lino Morayma uze svlaiti, a Katerina se neugodno lecne kad u svih tih ena vidje potpuno isti izraz otvorenog neprijateljstva. Toga odmah postade svjesna i bi joj teko. Sve te neprijateljske oi koje su je paljivo ispitivale a ropkinje se u tome nisu razlikovale od svojih gospodarica pekle su je poput eravica. Meutim, i Morayma odmah osjeti napetost te ree strogim glasom: Ovoj je. ime Zorina Svjetlost, a kupljena je u Almeriji kao zarobljenica. Pazite da joj se ne dogodi nita neprijatno, inae e fijukati bi od ila voenog konja. Neu da znam ni za odvie klizav rub bazena, ni za to kako joj je za vrijeme kupanja iznenada pozlilo, ni za pokvaren eludac od previe pojedenih kolaa, ni za krovnu ogradu koja se iznenada sruila, ni za otrovnicu to je zalutala u vrtove, ni za bilo kakav nesretan sluaj. Nemojte to zaboraviti. A ti hajde da se okupa! apat nezadovoljstva doeka taj kratak govor koji Katerina saslua s izvjesnom jezom, ali nitko se ne usudi da prigovori. Dodirujui mirisavu kupku vrkom svoga stopala, Katerina je imala utisak da silazi u jamu punu otrovnica. Sva ta gipka i sjajna tijela podsjeala su na opasne gmizavce i inilo se da e iz njihovih svjeih usta svaki as trcnuti otrov. Nekoliko trenutaka plivala je bez oduevljenja. Podozrivo su joj se uklanjali, te ju je prola volja da produi kupanje u kojemu nije uivala. Ve se spremala da izae i prepusti se brizi dviju ropkinja koje su s debelim pamunim runicima spremno ekale, kadli opazi kako joj. se iskreno osmjehuje jedna plavua. Leala je na jastucima uz sam rub bazena. Tijelo joj je bilo punako i svjee, puno draesnih jamica, a put blistavo ruiasta. Ona joj nesvjesno prie. Djevojka se opet nasmijei, zatim se malo pridigne i prui Katerini ruku, neto preiroku za jednu enu.
261

 Lezi ovdje pored mene i ne obraaj panju na ostale. To se ponavlja kada god stigne neka nova. Shvatit e, u svakoj novoj drugarici vide opasnu suparnicu. Zato opasnu? Zar su sve te ene zaljubljene u kalifa? O Boe! Ne radi se o tome. . iako je on privlaan. Djevojka uuti. Instinktivno je prestala da govori arapski i nastavila francuski. Katerina se lecne. Ti si Francuskinja? upita je takoer na francuskom. P a . . . da! iz Sane. Rodila sam se u Auxonni. Ondje su me ree ona s tugom zvali Marija Vermeil. Ovdje me zovu Aja. A i ti si iz naih krajeva? Vie nego i misli! nasmijei se Katerina. Rodila sam se u Parizu, ali sam odgojena u Dijonu, gdje je moj ujak, Mathieu Gautherin drao trgovinu suknom u ulici Griffon, kd Grand Saint Bonaventure . . . Mathieu Gautherin? ponovi Marija zamiljeno. To mi je ime nekako poznato... Uostalom, smijeno je zaista, rto sve mi se ini da sam te ve negdje vidjela. Gdje li je, samo, to moglo biti? Odjednom umukne. Jedna lijepa Maurkinja, tijela poput zlaane bronze, prilazila im je skladno plivajui plavom vodom bazena. Na povrini se pojave dva zelena, zlatom proarana oka i s mrnjom oinu dvije ene. Marija odmah proapta: uvaj se one! To je Zor ah, sadanja favoritkinja. I sami leinari to krue oko kule u kojoj se obavljaju pogubljenja nisu tako beutni kao ta guja. Gora je i od princeze Zobeide koja se gnua podmuklosti u kojoj je Zorah prava umjetnica. Dopadne li se Gospodaru, svakom se zlu moe nadati od te Egipanke. Katerina nije imala vremena za raspitivanje. Ocijenivi, sigurno, da je dovoljno avrljala s 262

Ajom, Morayma je ve prilazila s dvjema robinjama. Produit emo s razgovorom kasnije apne joj Marija a onda, s mnogo draesti, skoi u mirisavu vodu tako blizu Zorahe da se ova morala baciti u stranu. Iako je bila ve gotovo suha. Katerina pusti da je dvije ene temeljito istrljaju, a zatim namau finim uljem, od ega joj tijelo poprimi blagi odsjaj svjetloga zlata. A kad je htjela da navue svilenu prugastu ganduru u kojoj je bila i dola, Morayma se tome usprotivi. Ne! Jo se nee obui. Poi sa mnom. U pratnji idovke, Katerina proe kroz vie prostorija sa toplim i hladnim kupkama, a onda ue u jednu odaju s finim arkadama, bogato ukraenu plavim, ruiastim i zlatnim arabeskama. U visini prvoga kata vidjela se galerija zatvorena pozlaenim kapcima, a pruala se du sva etiri zida. U lonicama izmeu kolona stajali su kreveti i sva sila raznobojnih jastuka. Pet-est krasnih djevojaka opruilo se na leajevima bezbrino i draesno, a bile su gole kao od majke roene. Morayma pokae Katerini krevet koji je jedini jo bio prazan. Lezi ondje! Zato? Vidjet e. Nee dugo potrajati. uli su se glasovi ena koje su, negdje skrivene, pjevale neku jednolinu, ali njenu pjesmu. U dvorani nije nitko razgovarao. Poto je Katerinu namjestila u zamamnoj pozi, Morayma je stala nasred odaje, gdje je u mramornom bazenu uborio vodoskok. Pogled je upravljala prema zatvorenoj galeriji kao da na neto eka. Katerina radosno pogleda u tom pravcu. Uini joj se da iza tankih letvica zlatne boje nazire neiji lik, ali tako nepomian da se zapita nije li rtva kakve obmane. Sva ta kupanja, taj spori otegnuti ivot, samo su pojaavali njeno nestrpljenje da se to prije sastane s muem.
263

Sto radi na tom divanu, okruena golim enama kao to je i sama? Na odgovor nije morala ekati dugo. Jedna je ruka izazvala ljubomoru bacivi neto to se dokotrljalo ba na Katerinin krevet. Katerina se hitro uspravi i zbunjeno pogleda. Kad opazi obinu jabuku i htjede da je podigne, Morayma je preduhitri i brzo je sama epa. Katerina primijeti kako je sva pocrvenjela od uzbuenja i kako joj sitne oi plamte od radosti. Gospodar je izabrao ba tebe! dobaci joj nadstojnica harema A tek si stigla! Jo noas imat e ast da se nae u kraljevskoj lonici. Doi, brzo! Jedva imamo vremena da te zato pripremim. Gospodaru se uri. Ne doputajui Katerini ni da se odjene, povue je i stade s njom trati odajama i hodnicima, sve dok ne stigoe do vrlo skromnog haremskog paviljona to ga je dodijelila svojoj novoj teenici. Katerina nije imala vremena ni da trai objanjenja. Kalifova nestrpljiva udnja izazvala je pravu pometnju i sada nije bio as za razmiljanje. Okruena itavom vojskom maserki, parfimerki, pedikerki, frizerki i odjevateljica, mudro im se prepustila. U svakom sluaju, moglo je biti koristi od tog pribliavanja kalifu... makar ono bilo i kakljivo. Tko zna nee li nad njim dobiti neku mo? A to se t i e . . . neizvjesnosti koje sa sobom donosi intimniji dodir s kraljem Granade, Katerina ih se vie nije mogla bojati. Ponajprije, tu zaista nema izbora. Svako odupiranje moglo bi potpuno unititi njene planove i ugroziti ivot Arnaudu,,njoj samoj i njihovim prijateljima. Osim toga, kad si u ratu, mora ga voditi potpuno i ne razmiljati ba mnogo o sredstvima. Kalif Muhamed VIII i Katerina su se gledali: on, sjedei podvijenih nogu na divanu prekrivenu svilenim ilimom, ona, stojei nekoliko koraka podalje, ogrnuta prozirnim ruiastim arom. U njegovim oima neprikriveno divljenje, u njenim
264

nepovjerenje protkano iznenaenjem. Bog zna zato moda zbog uznemirujue slike koju su joj doarali o Zobeidi mlada je ena bila uvjerena da e u njenu starijem bratu otkriti osorna, brutalna, cinina ovjeka, neku mjeavinu Gillesa de Raisa i La Tremoillea... A vladar koji ju je gledao nije ni po emu bio onakav kakvim ga je ona zamiljala. Moglo mu je biti trideset i pet ili etrdeset godina, i, to je neobino za jednog Maura, nije nosio turban, a gusta mu je kosa isto kao i kratka brada na suncem opaljenu licu bila tamnoplava. I svijetle, sive ili plave oi odskakale su od njegove tamne puti a kad se smijeio, otkrivao je neobino bijele zube. Muhamed hitrom kretnjom skloni svitak papira po kojem je perom od trstike pisao kad je mlada ena ula s Moraymom. utke ih je pratio pogledom dok su puteljkom, uz koji su rasli empresi i proticala voda, prilazile trijemu pod kojim je on sjedio. Dotle su morale dugo hodati, proi podno samih bedema, pa prijei jednu natkrivenu stazu prije nego su kroz vrtove stigle do ove palae utonule u rue, a kojima su bili naikani i breuljci oko A1 Hamre. Bio je to Djenan-el-Arif, Vrt arhitekta, gdje se ljeti kalif rado povlaio. Jo vie nego sam araj, bio je to dom rua i jasmina. Rue tamne poput grimiznog baruna, ili bijele sa srcem rumenim kao snijeg u zoru, preplavile su breuljak, ogledale se u bistroj vodi, osvojile stupove po trijemovima i mirisom ispunjavale plave noi osute zvijezdama. Oko te palae stvorene za ljubav bilo je neeg opojnog i Katerina osjeti kako joj se vjee sklapaju, sljepooice udaraju, a krv u ilama protie sve sporije. Muhamed nije odgovorio kad se Morayma niice bacila pred njega i izrazila radost nove odaliske to je izabrana ve prve noi, a utio je i kad mu je stala hvaliti ljepotu i umiljatost Zorine Svjetlosti, bisera iz zemlje Franaka, sjaj njenih
265

oiju nedokuivih poput ametista, gipkost njena tijela... A kad stara idovka ustade i htjede poskidati muslinske koprene uslijed kojih je mlada ena izgledala kao ruiasti lepravi omot, on je odlunom kretnjom zaustavi i naredi: Izai, Morayma. Pozvat u te kasnije... I oni ostadoe sami. Tada kalif ustade. Bio je manji nego je Katerina mislila. Noge su mu izgledale prekratke za snaan trup koji se vidio pod svilenom gandurom, na grudima otvorenom sve do struka. Nju je stegnuo irokim, zlatom izvezenim konatim pojasom koji je bio optoen krupnim etvrtastim smaragdima. Prilazei mladoj eni, on se nasmijei. Ne drci. Nita ti neu! Govorio je francuski i Katerina nije mogla prikriti iznenaenje. Ne drem. A i zato bih? No, kako to da znate na jezik? On se nasmije. Sada joj je priao tako blizu da je osjetila laki miris koe i verbene koji je izbijao iz njegove odjee. Uvijek mi je bilo drago kad sam mogao da obogatim svoje znanje, a putnici iz tvoje zemlje stalno su ovdje bili dobro primljeni. Kad god je to mogue, vladar mora da razumije podanike koji su mu upueni. Tumai su vrlo esto nepouzdani... ili plaeni. Jedan zarobljenik, tvoj zemljak i gotovo svet ovjek, pouio me je tom jeziku dok sam jo bio dijete... a ti i nisi prva ena koja je prela visoke planine i dospjela u ovu palau. Sjetivi se Marije, Katerina pomisli da je objanjenje vie nego prihvatljivo i zato ne odgovori. Meutim, dugi i tanki Muhamedovi prsti stali su da skidaju koprenu koja joj je pokrivala glavu i donji dio lica. Radio je to polako i paljivo, opreznou ljubitelja umjetnina koji otkriva neko skupocjeno, dugo eljeno djelo. Pod malom
266

okruglom kapicom, protkanom sitnim biserjem, pojavi se njeno lice uokvireno zlatoriom kosom, a onda i draesan dugi vrat. Pade zatim i druga koprena, pa jo jedna. Morayma, kao prava umjetnica, upuena u tajne mukareve strasti, namjerno je poveala njihov broj znajui koliko e njezin gospodar uivati u tome da skida jednu po jednu. Pod njima je Katerina imala samo nabrane dimije od isto takve koprene. Oko glenjeva bile su skupljene, a oko bokova privrene bisernim pletenicama. No mlada se ena nije micala. Prepustila se spretnim rukama koje su je sve njenije milovale to se tijelo vie otkrivalo. eljela je da se dopadne tom, uostalom, privlanom ovjeku koji je, izgleda, ve bio ponesen njenim draima. Bio je prema njoj tako paljiv i, najzad, traio samo jedan sat uitka... onog istog to ga je Gilles de Rais uzeo silom, Fero Ciganin doao do njega ljubavnim napitkom, ona ga sama umalo nije dala Peirreu de Brezeu, a tako spontano ga poklonila Gauthieru. Toliko je ve mukaraca prolo kroz njen ivot, a ovaj, sigurno, nije gori od drugih. Uskoro, muslinske su se koprene nale na lazurnim ploicama trijema, rasute kao ogromne latice rue. Sultanove su ruke sada milovale golu put, dugo se zadravale na pojedinim mjestima, ali on jo nije prilazio. Gledao ju j e . . . ak se i odmicao nekoliko koraka kako bi je bolje mogao promatrati u blagom svjetlu zlatnih svjetiljki objeenih o arkade. Dugo su ostali u tom poloaju: ona stojeki i bez stida pokazujui svoju raskonu ljepotu, on upola kleei nekoliko koraka podalje. Odjednom, iz mranih kronji visokih empresa u vrtu slavuj prospe itav vodopad skladnih istih tonova i podsjeti je na isto takav pjev koji je ula dok je kroz visoka crvena vrata ulazila u A1 Hamru. Tada, kao odgovor slavuju, razlijegne se u noi skladan Muhamedov glas:
267

,,U zoru, u vrtu sam brao ruu Slavuj me potrese svojim tunim glasom. I on poput mene eznui za ruom Od jecaja ne da svanut danu krasnom. Ja bez kraja lutam planim alejama Rob predivne rue i toga slavuja."

Stihovi su bili lijepi, a topli glas kalifov ulio im je posebnu dra, no pjesma ipak osta bez nastavka. Izgovarajui ih, Muhamed prie i posljednju rije stiha poljupcem utisne Katerini na usne, a onda je podigne i u naruju odnese u vrt. Rui je mjesto meu njenim sestrama apne joj zato u te u vrtu i ubrati. Uz mramorni bazen u kojemu su se ljeskale zvijezde bili su pod grmovima jasmina prostrti barunasti dueci i jastuci. Muhamed polegne Katerinu i onda prosto strgne sa sebe i baci ganduru. Teak pojas optoen smaragdima padne u vodu i iezne a da ga on i ne pokua uhvatiti. Kalif se samo svali na jastuke i privije k sebi uzdrhtalu mladu enu, nesposobnu da odoli neobinim draima toga ovjeka, arobnoj srei i tihoj muzici to su je izvodili slavuj i slapii vodoskoka odgovarajui jedno drugome. Muhamed je poznavao tajne ljubavnog umijea i Katerina se posluno stade unositi u njenu igru potiskujui u naletu uitka osjeaj krivice kojemu ljubomora dade ak i prizvuk radosti. Voda se u bazenu naas umiri i kao u ogledalu obasjanu mjeseinom odrazi sliku dvaju spojenih tijela. Podari vjetru struak rua ubranih na tvom l i c u . . . i udisat u miris staza kojima bude gazila" aptao je sultan Katerini u uho. Ti kao da si satkana od svih cvjetova ovoga vrta, Zorina Svjetlosti, i pogled ti je bistar kao ova prozirna voda. Tko li te je samo poduio ljubavi, o najmirsnija od svih rua?"...
268

Katerina u sebi blagoslovi jasmine koji su svojom sjenom zaklonili u tom trenutku njeno zbunjeno pocrvenjelo lice. Primjedba je bila umjesna. Ona je u ljubavi uivala, pa iako je srcem pripadala jednom jedinom mukarcu, tijelo joj se odzivalo na rafinirana milovanja kao savreno glazbalo pod prstima velikog umjetnika. Zato odgovori s izvjesnim licemjerjem: Koji uenik ne bi pokazao uspjeh s takvim profesorom? Tvoja sam robinja, gospodaru, i samo sam ti se pokorila. Zbilja? Oekivao sam vie . . . ali, sa enom kakva si ti, znam biti vrlo strpljiv. Nauit u te da me isto toliko voli srcem koliko i tijelom. Ovdje e ti jedina dunost biti da mi svake noi prui veu sreu nego one prethodne. Svake noi? A tvoje druge ene, gospodaru? Tko bi se mogao zadovoljiti neukusnim paprikaem ako je jednom okusio peene jarebice? Katerina se nasmijei, ali i odmah uozbilji. Sjetila se divljih oiju Egipanke Zorah, njenih opasnih zelenih zjenica. Podsjetile su je na oi one strane i nesretne Marije Comborn koja ju je htjela ubiti, pa ju je Arnaud proburazio maem kao divlju zvijer, to je u stvari i bila. Muhamed joj nudi poloaj favoritkinje, a Katerina je osjeala da Moraymine prijetnje nee Egipanku odvrtiti od zloina ako zbog Katerine kalif zaboravi svoje druge ene, posebno Zorah. Ukazuje mi veliku ast, gospodaru... zapone ona, ali se na kraju trijema pojave tada crvenkasta svjetla bakljonoa. Muhamed se osloni na lakat, namrti se i s vidljivom zlovoljom saeka da mu se priblie. Tko se to usuuje da mi smeta u ovo doba noi? Bakljonoe su pratili nekog visokog mravog mladia kratke crne brade, s turbanom od grimiznog brokata. Po njegovu oholu dranju i ras269

konoj odjei vidjelo se da je veledostojnik, a Katerina smjesta u njemu prepozna jednog od lovaca koji su tog istog jutra bili u Arnaudovoj pratnji. Tko je to? instinktivno upita ona. Aben-Ahmud Banu Sarad . . . na veliki vezir odvrati Muhamed. Mora da se neto ozbiljno dogodilo kad se usudio doi o v a m o . . . ovjek koga je Katerina upoznala u sasvim intimnim trenucima odjednom se pretvori u svemona kalifa, pred kojim se svatko, bez obzira na drutveni poloaj, mora baciti niice. Dok se mlada ena sklanjala za jastuke i nastojala mrakom sakriti svoj lik, koji mukarci nisu smjeli vidjeti, Muhamed je navukao svoju ganduru i ustao sa leaja. Kad su ga ugledali, bakljonoe su klekli, a veliki se vezir spusti na koljena i elom dodirne zemlju. U svjetlu baklji cijela njegova figura zablista kao golemi rubin, ali izraz njegovih oiju nije se dopao Katerini. Bio je prijetvoran, surov, opasan. to eli, Aben-Ahmede? Zato dolazi nou i ovako kasno? Samo me velika opasnost mogla dovesti k tebi, o gospodaru pravovjernika, i prisiliti me da oduzimam ionako rijetke trenutke tvoga odmora. Tvoj otac, hrabri Jusuf, preao je Djebel-al-Tarik1) na elu svojih berberskih konjanika i sada kree na Granadu. Pomislio sam da te o tome moram hitno izvjestiti... Dobro si uinio! A zna li se zato je moj otac napustio boravite? Ne, svemoni gospodaru! Ali, ako dopusti da ti tvoj sluga dade savjet, oprez nalae da mu u susret poalje izvidnike koji e istraiti njegove namjere. Nitko osim mene nema prava da ispituje namjere velikog Jusufa. On mi je otac, a i prijestol je bio njegov. Ako mu itko krene u susret
') Gibraltar. 270

bit u to samo ja, to zahtijevaju krvne v e z e . . . pogotovo ako Jusuf ovamo dolazi s ratnikim namjerama Ne bi li onda bilo bolje da se uva? Zar me dri enom? Naredi neka se osedlaju konji i spreme Mauri. Pratit e me samo pedeset ljudi. Samo toliko? Gospodaru, to je ludost! Ni jedan vie! Idi, kaem ti. Bit u u A1 Hamri za nekoliko trenutaka. , Priginjui lea i toboe pun potovanja, Aben-Ahmed se natrake povue, no Katerina u prolazu opazi kako su mu oi bljesnule opakom radosti kad je Muhamed najavio svoj odlazak. Ovaj je ekao da se vezir udalji, a onda priao svojoj novoj milosnici. Klekao je i stao gladiti njenu zamrenu kosu. Moram te ostaviti, udesna moja ruo, i zbog toga sam tuan. Ipak u pouriti kako bi to manje noi proteklo dok ti se ne vratim. Ne ide li u susret opasnosti, gospodaru? to znai opasnost? Vladavina svakim danom raa poneku. Ona je prisutna posvuda: u vrtu meu cvijeem, u kupi meda koju ti prua nevina djeja ruka, u opojnom parfemu . . . A moda si i ti samo opojna... i smrtonosna opasnost. A da li i vjeruje to to kae? Kad se radi o tebi, ne! Njenost ti je u oima, pogled odvie ist. Bolno je od tebe se odvajati. On uze da je strastveno i dugo grli, a zatim ustane i pljesne rukama. Kao nekom arolijom, iz mrane sjene empresa iskrsne gojazna prilika Morayme. Kalif pokae na mladu enu, jo uvijek uurenu meu jastucima. Povedi je u harem... i briljivo se o njoj staraj! Za moga kratkog odsustva nita joj ne smije nedostajati. Gdje si je smjestila? U malom dvoritu, pored kupaonica. Tada jo nisam znala
271

 Neka preseli u bive odaje Amine . . . Uputi joj sve potrebne sluavke a, nadasve, paljivo je uvaj. Glavom e mi jamiti za njenu sigurnost. U Morayminim oima Katerina proita strah. Rezultat je oito nadmaio njena oekivanja i idovka se nije nadala tako silnoj i otvoreno iskazanoj milosti. To se odmah osjetilo i po nainu na koji se obratila mladoj eni dok se Muhamed udaljavao trijemom. Katerina je u njemu otkrila neko novo potovanje i to ju je zabavljalo. Mora mi pronai koprene ree joj. Neu valjda obui ove jastuke . . . Idem da ih traim, Zorina Svjetlosti, a dotle se ne mii! Skupocjeni biser kalifov ne smije se vie zamarati. Za sve u se pobrinuti, a onda u pozvati nosae da te u nosiljci odvedu u tvoje nove o d a j e . . . Ona htjede da se udalji, ali je Katerina zadra. To ne! Hou da se vratim pjeice kako sam i dola. Volim ove vrtove, a i no je tako ugodna. No . . . reci mi, jesu li te moje odaje daleko od onih princeze Zobeide. Morayma se lecne i stade vidljivo drhtati. Na alost, nisu! Sasvim su blizu i upravo me to zabrinjava. Sultanija Amina pobjegla je iz njih ak u Alcazar Genil kako bi udaljenost izmeu nje i njene neprijateljice bila to vea. Ali na gospodar nee da shvati kako mu njegova draga sestra ni u emu nije slina. Paljivo se mora uvati da je ne rasrdi, Zorina Svjetlosti, inae e ti ivot visiti o k o n c u . . . a meni glava odmah otkotrljati pod krvnikovom sabljom. Naroito izbjegavaj line vrtove Zobeidine. Opazi li sluajno franakog odlinika u kojega je ona zaljubljena, okreni se, dobro se ogrni arom i bjei koliko te noge nose, ako ti je ivot drag. Ona sama stade trati kao da su joj ve za petama Zobeidini Mongoli. Katerina nije mogla obuzdati smijeh videi kako Morayma grabi u svojim velikim iljastim papuama kao preplaena 272

patka. Nova se favoritkinja nije bojala. Iznenada je dobila istaknuti poloaj i za svega nekoliko trenutaka nastanit e se u neposrednoj blizini svoje neprijateljice... i sasvim blizu Arnaudu. Moi e ga vidjeti, u to je bila sigurna, i na tu pomisao krv joj bre prostruji ilama. U meuvremenu, ve je zaboravila sate, iako prijatne, to ih je provela u tim vrtovima snova. Ljubavna no s Muhamedom bila je cijena koju je valjalo platiti kako bi najzad stigla do eljenog cilja. A konano, cijena i nije tako visoka . . . Nekoliko trenutaka zatim, ponovo ogrnuta u svoje tanke koprene, Katerina napusti Djenan-el-Arif, u pratnji Morayme koja je za njom veselo kaskala

Ve su noobdije bili oglasili pono, kad Katerina i Morayma uoe u harem pred kojim su straarili naoruani eunusi. itav labirint cvijeem obraslih trijemova, rasvijetljenih galerija i nasvoenih prolaza vodio je u prostrano poploano dvorite u kojemu su uzane aleje presijecale pravu gomilu biljaka i cvijea. Cijela jedna strana toga vrta, sa svim zgradama, bila je osvijetljena bezbrojnim uljanicama, dok je u dnu, nad jednim svodom gorjela samo jedna. Upravo se tamo zaputi Morayma. Dvije ene jedva dotle stigoe, kadli se iz harema zau uasna dernjava, stotina glasova, psovke pa ak i pla. Buna, otvorena pobuna! Morayma die glavu kao stari vojniki konj na zov trube, namrti se i proguna: Pjesma se ponavlja! Opet je Zorah dobila napad. O emu se radi? Egipankino mahnitanje! Kad gospodar odabere, za no-drugu umjesto nje, ona pobjesni. Tada mora da se na nekome ili neemu iskali. Uvijek je to neka ena koju tada izgrebe, izujeda, izvrijea. Umiri se tek onda kad potee krv.
18 Katerina, knjiga V

273

 A vi to doputate? ozlojeeno e K a terina. Doputam? Ne pozna ti mene. Poi sama u svoje odaje, vrata su ti onamo, a ekaju te i sluavke. Zaas u se vratiti da vidim kako si se smjestila. A vi doite sa mnom! Posljednje rijei bile su upuene dvama, p o put ebanovine crnim eunusima, koji su u kriavocrvenoj odjei straarili na ulazu u dvorite. Navikli na takve upade, oni iz pojasa izvuku bieve od konog remenja i krenu bez rijei. Katerina je gledala kako ure mirisnim alejama, neumitno kao sudbina k svojoj rtvi. Mlada ena nae se sama meu naraninim stablima s mesnatim sjajnim listovima. Radovala se tim trenucima samoe i nije urila da se vrati. No je bila tiha i zasiena ugodnim mirisima, a iz osvijetljenog dijela zgrade dopirala je priguena sjetna muzika. Upravo to mjesto privlailo je Katerinu kao magnet. Stajala je nepomino u sjeni drvea i nije s njega skidala oiju. Ondje su, nesumnjivo, Zo~ beidine odaje. Za to je bilo dovoljno pogledati onih desetak eunuha crnaca koji su bezbrino, ali paljivo straarili pod svodovljem. Za pojasom nisu nosili upleteni bi, nego iroke svijetle sablje koje nita dobra nisu obeavale onome tko bi se usudio pribliiti. Pa ipak, Katerina je gorjela od elje da vidi to se zbiva u onim odajama iz kojih je priguena svjetlo prodiralo kroz zvjezdaste listie jasmina, sve do crvenog pijeska u vrtu. Gotovo ivotinjski instinkt kazivao joj je da se iza one prepreke od mramora i cvijea nalazi Arnaud, i to tako blizu da bi mu ula glas samo kad bi progovorio. Osjeala je to po ludom udaranju srca, navali gorke ljubomore od koje se guila. Pod dojmom iznenadnog i silovitog bijesa, ve je i zaboravila sultanova milovanja i svela ih na puku formalnost. Sve je to bila siuna kukavna osveta, odvratna proraunatost u iju su se mreu uhvatila i njena nezadovoljena ula. Katerina sa zaprepatenjem
274

osjeti kako je izjeda divlja iskonska ljubomora, stara koliko i ljubav Nadjaavajui tihu pratnju glazbala, jedan enski glas razlijegao se u noi topao i eznutljiv i tako strastven da Katerina zastade kao ukopana paljivo oslukujui. Nije razumijevala znaenje tugaljivih rijei to ih je izgovarao onaj predivni barunasti glas, ali njena enstvenost i instinkt govorili su joj da je ono vatreni ljubavni zov. Sluala je neko vrijeme oarana tajnovitim glasom te nije ni primijetila kako su se u Zobeidinu paviljonu pogasila gotovo sva svjetla. U vrtu postade jo mranije, a onih nekoliko osvijetljenih prozora ocrtavalo se sada u njenoj ruiastoj boji. Pjevaica je bila spustila glas, pjevala gotovo apui. Ne mogavi vie odoljeti neobuzdanoj znatielji, Katerina se nesvjesno stade pribliavati princezinu paviljonu. Vie nije kontrolirala svoje postupke, nestalo je i svijesti o smrtnoj opasnosti kojoj se izlagala. Jedino ju je instinkt samoodranja riaveo da izuje papue i da se zaklanja za dbunje kako je ne bi opazili straari. Malo-pomalo prikrade se jednom prozoru i popne u kronju nekog egzotinog drveta koje je pred njim raslo. Trnje ju je nemilice bolo, ali ni glasa nije putala od sebe niti se osvrtala na povrede. Kad se nala u visini prozora i oprezno zavirila unutra, morala se ugristi za ruku kako ne bi viknula. Pravo pred sobom ugledala je Arnauda. Sjedio je podvijenih nigu na divanu presvuenom ruiastim brokatom, sav utonuo u jastuke. Leaj je ispunjao gotovo polovinu male prekrasne odaje koja je svojim, zelenim kristalom obloenim zidovima, podsjeala na unutranjost golemog dragulja. Njegova suncem opaljena koa, crna kosa i iroke, zlatom izvezene crne dimije, jedina odjea to ju je na sebi imao, neobino su odudarali od izrazito enstvenog ugoaja cijele sobe. Svojim irokim leima i snanim miicama
18

275

doimao se kao bojna sjekira meu ipkama. Pred njim je stajala robinja, do oiju prekrivena koprenom, i ponovo mu punila zlatan pehar im bi ga prazna odloio. Bio je ljepi no ikada. Meutim, Katerina opazi kako mu oi plamte i sa zaprepatenjem ustanovi da je napola pijan. Nekako joj se od toga smui jer nikada nije vidjela da joj je mua svladalo vino. Naime, onako zajapurena lica i zaarenih oiju podsjetio ju je na divljaki izgled Gillesa de Rais i zato joj se uini da pred sobom vidi stranca. No odmah prepozna i enu koja je do njega, gotovo zavaljena na jastuke, nehajno prebirala svojim dugim gipkim prstima po icama male okrugle gitare. Bila je to sama Zobeida... toliko lijepa da ti stane dah. Krupni biseri prekrivali joj vrat, ramena, ovijali joj vitke miice, glenjeve nogu, bilo ih je ak u njenoj raspletenoj crnoj kosi, a pod prozirnom odjeom cd zelenkaste gaze isticao se svaki oblik njena savrenog tijela. Katerinu spopadne bijes kad vidje da joj je suparnica jo zavodljivija nego onda kad se u prolazu samo naas sluajno bila otkrila. Opazi kako Zobeida ne skida oiju sa svoga zarobljenika, dok on za nju nije ni mario. Pogled mu je bio odsutno prazan te Katerina instinktivno pogodi da se opija namjerno i bez ikakva uitka. Odjednom uporna Arnaudova ravnodunost naljuti Maurkinju. Ona srdito odbaci glazbalo, rukom dade robinji znak da izae, a zatim ustane, primakne se svome ljubavniku i poloi glavu na njegova koljena. Katerina se lecne, no Arnaud ni da se pomakne. Nastavio je da uporno i polako prazni pehar, a Zobeida je silom htjela da se njome pozabavi. Opazi kako polako i mazno ovija svoje, draguljima ukraene ruke oko njegovih golih prsa, zatim ramena, pa oko vrata, i kako mu lice primie svojemu. Pehar je bio prazan, pa ga Arnaud prezrivo odbaci. Katerina zatvori oi jer se Zobe276

ida pridigla i utisnula mu na usne strastven poljubac. Gotovo istog trena tijela im se razdvoje. Arnaud skoi na noge i stade rukom brisati krv s usana za koje ga je Zobeida ugrizla. On odgurne princezu i ona se otkotrlja na ilim. Kujo! promrmlja. Nauit u te j a . . . On pograbi bi koji se nalazio na istom stoliu te oine Zobeidu po ramenima i po leima. Katerina se jedva suzdraa da ne krikne od straha zaboravivi potpuno na ljubomoru. Po njenu miljenju, Arnaudov postupak znaio je i njegovu smrt. Ponosna princeza nee otrpjeti toga ponienja. Pojurit e da udari u bronzani gong pokraj divana, a onda e dotrati eunusi i krvnici... Ali ne! Plaljivo stenjui, neukrotiva Zobeida dopuza preko ilima do bosih nogu svoga ljubavnika, uze ih ljubiti, rukama mu obgrli bedra i zagleda se u njega kao pokorna ivotinja. Mrmljala je Katerini nerazumljive rijei, ali malo-pomalo njihova zavodnika mo mora da je slomila mukarca. Katerina primijeti kako je njen mu ispustio bi, pograbio Zobeidu za kosu, podigao je i strastveno poljubio, a drugom, slobodnom rukom prosto strgao ono malo muslinske odjee to ju je princeza imala na sebi. Tako zagrljeni, svalie se na pod, dok se oko Katerine stadoe vrtoglavo okretati nebo, drvee i zidovi paviljona. Slomljena srca i gotovo bez daha, naslonila se na zid da se ne bi onesvijestila. Osjeala je kako iz nje prosto otie ivot i pomislila da e se sruiti mrtva na svega nekoliko koraka od tih bestidnika koji u gru strasti pomamno stenju . . . Zaslijepljena iskonskom mrnjom, ona nesvjesno potegne za svojim bodeom to ga je obino nosila o pojasu, a kad ga tamo ne nae, nervozno stade pipkati po svojoj mekoj muslinskoj odjei. Oh, da s nekakvim orujem moe, kao boginja osvete, skoiti pred svoga nevjernoga mua i kazniti tu bijednicu koja se usuuje obasipati ga
277

gnusnom ljubavi!. . Umjesto eljena oruja, ruka joj napipa otro trnje kupine i Katerina od boli prigueno krikne, a tako se odjednom i pribere. Istoga asa zauje buku glasova i uurbane korake, a razabere i unjkavi Moraymin glas, te se neopazice izvue iz skrovita, stade puzati izmeu drvea i stigne do sredinje aleje upravo kad i Morayma. Stara idovka sumnjiavo pogleda Katerinu. Odakle dolazi? Traila sam te . . . Iz vrta. No je tako ugodna, pa mi se nije dalo u kuu jedva izgovori mlada ena. Umjesto odgovora Morayma je uhvati za ruku i povede je k vodovodnoj kuli. Kad stigoe do rasvijetljene kolonade, ona pogleda svoju tienicu, namrti se i primijeti: Jako si blijeda! Da ti nije zlo? Ne, samo sam umorna. Zato onda nisi ve u krevetu? Hajde! Katerina se bez otpora dade voditi brojnim odajama koje gotovo i ne zapazi. Onako smuenoj, stalno joj je pred oima iskrsavao ljubavni prizor to ga je maloas ugledala. A Morayma, koja je oekivala da e Katerina klicati od radosti pred raskoi to ju je zaljubljeni kalif namijenio otkupljenoj robinji, nije mogla da shvati zato se ova, im je ula u sobu gdje ju je doekala cijela eta sluavki, odmah bacila na svilene dueke i briznula u gorak pla. Nadglednica harema bila je, meutim, dovoljno mudra da ne navaljuje s pitanjima. Odlunom kretnjom ruke jednostavno je otpremila sluavke, a onda sjela u podnoje kreveta i strpljivo ekala da oluja proe. Sve je to filozofski pripisivala snanim uzbuenjima napornog dana. No Katerina je plakala dugo, tako dugo da je jedino umor dokrajio njenu bol. im je prestala plakati, odmah je utonula u dubok s a n . . . A i Morayma je, neto ra278

slije, zaspala uurena pokraj nje. Nad Granadom je zamirala no, povremeno prekidana cinkanjem zvona koje je davalo znak da se kanali za navodnjavanje ponovo otvore. U sobi je bilo mnogo ena kad je Katerina otvorila oi jo nateene od plaa, ali ih je odmah i zatvorila, uvjerena da je sve to samo nastavak onog grozniavog runog sna. No dodir nakvaene svjee gaze s njenim vjeama uvjeri je da se vara I da je zaista budna. Doeka je umiljati glas: Hajde probudi se, Zorina Svjetlosti, biseru moj mili! Probudi se da vidi u kakvu si sjaju. Katerina s nepovjerenjem otvori oi. Sjaj o kojemu je bila rije predstavljala je itava gomila robinja koje su kleale po sobi, s rukama punim najraznovrsnijih stvari. Stavljale su preda nju svilenu i muslinsku odjeu svih moguih boja, teak zlatan nakit optoen krupnim draguljima, posudice parfema i rijetkih mirisavih ulja, dugorepe ptice kojima se perje blistalo poput dragog kamenja. No najprije je novoj favoritkinji upala u oi krupna Fatima koja je u vatreno crvenoj odjei sjedila na podu i s veselim smijekom doekala njeno buenje. Jedna je robinja svijetlosmee puti bila nagnuta nad Katerinom i kvasila j o j vjee. Primjetivi da je mlada ena gleda, Etiopljanka ustade i pokloni se tako servilno da je neukusnim paunovim perima kojima je bila zakitila kosu prosto pomela pod. to ti je sad? jedva ujno izgovori Katerina. Dola sam da pozdravim izlazee sunce, o krasotice! Po gradu se ni o emu ne govori doli o kalifovoj ljubimici, rijetkom dragulju koji sam ja imala ast otkriti... Pa sada, tek to je svanulo, dolazi po nagradu, zar ne?
279

Prezriv Katerinin ton ne ugasi Fatimin smijeak. Crnkinja je oito blistala od radosti koju nita nije moglo pomutiti. Nije tako, vjere mi! Donosim ti jedan poklon. Poklon? Tvoj vlastiti? Ne, nije moj, nego lijenika Aboua. Zna, Zorina Svjetlosti, mi uope nismo poznavali tu plemenitu duu! Na ime svoga prijatelja, Katerina se kao nekom arolijom trgne iz ravnodunosti. U onoj mjeavini srdbe, boli i odvratnosti to su joj ispunjali duu, sjeanje na Aboua djelovalo je utjeno. Ona se osloni na lakat, odgurnuvi robinju koja se malo odmakne. to time hoe da kae? Crna Fatimina ruka pokae na veliku pletenu koaru od slame, krcatu najljepeg voa to ga je Katerina ikad vidjela, a mnoga od njih bila su joj, dakako, nepoznata. Doao je ve u zoru i zamolio me da ti ovo predam. Zamolio te? Tebi ba ne bi morao biti zahvalan. Zar ga nisi prevarila? Upravo zato i tvrdim da je Abou-al-Khayr plemenita dua. Ne samo da se na mene ne ljuti nego mi je i prezahvalan za ono to sam uinila: Omoguila si mi", rekao je gotovo plaljivim glasom, da i nehotice usreim svoga kalifa, i odsada e se vladar pravovjernih sjeati u svojim molitvama lijenika Aboua koji se u njegovu korist odrekao dragulja neprocjenjive vrijednosti. A tebe moli blagoglagoljivo nastavi Etiopljanka da primi ovo voe i od svakog okusi, jer e ono ojaati tvoje srce zastraeno iznenadnom sreom, obnoviti tvoju snagu i uiniti te tako lijepom da e trajno ostati sretna. Ovo voe, kako on uvjerava, ima maginu mo, ali samo u odnosu na tebe. Fatima je samodopadno i dalje nizala kiene fraze, no Katerina je odmah shvatila da taj jutarnji poklon krije i neto vie od predivnog voa. Ona
280

se s naporom stade smijeiti, no jako JOJ se uriloda se to prije btarasi sve te eljadi, a najvie same Fatime Zahvali mom bivem gospodaru na dareljivosti. Reci mu da nikad nisam ni naas posumnjala u njegovu dobrotu i da u uraditi sve kako bih zauvijek osvojila srce onoga koga ljubim. Ako u tome ne uspijem, znat u da hrabro umrem ree ona govorei bez straha dvolino Videi da njena posjetiteljica nema namjeru da ode, a da su se i sluavke ukrutile s darovima, Katerina pozove Moraymu da prie i apne joj Jo sam umorna, Moraymo. Htjela bih spavanjem povratiti snagu i biti to ljepa kad se gospodar bude vratio. Moe li mi to omoguiti? Nita vie nije nemogue, o ruo nad ruama! Samo ti zapovjedi. Moi e da spava koliko god eli. Drago mi je kad vidim da postupa razborito, da se trudi kako bi se dopala. Daleko e stii! Ona prstom upre u jo nateene oi mlade ene. Srea da je gospodar jo odsutan. Tako e imati dovoljno vremena da opet zablista od ljepote. Hej, izlazite sve! Navrati opet do mene, Fatimo! ree Katerina krupnoj crnkinji, koja prilino razoarana stade da se povlai s ostalima. Ti e mi, nema sumnje, trebati i uvijek e mi biti drago da tevidim. Bilo je to dovoljno da se paunova pera, tuno objeena trenutak ranije, opet drsko usprave. Napuhujui se od ponosa i videi se ve pouzdanicom favoritkinje, a moda i budue sultanije ukoliko ova rodi kalifu sina, Fatima se dostojanstveno zaputi k vratima, a za njom i robinje koje su. donijele kraljeve poklone. A sada spavaj ree Morayma navlaei oko Katerinina kreveta ruiaste muslinske zavjese. I ne jedi previe voa doda kad vidje
281

da mlada ena posie za koarom Od njega se deblja ako se pretjera, osobito od smokava Misao osta nedovrena jer se Morayma bacila niice i elom dodirnula tlo Na pragu vrata sa skladnim maurskim lukom stajala je princeza Zobeida. Raeljana kosa padala joj je niz ramena. a na sebi je imala samo ganduru od plavkastozelenog brokata, stegnutu oko struka irokim zlatnim pojasom, no usprkos neglieu, njena vitka pojava doimala se dostojanstveno. Katerini udari krv u lice kad joj Morayma prigueno apne: Ustani i klekni! Dola je princeza . Nikakva sila ne bi bila navela mladu enu da uini to to se od nje trailo. Da se baci niice pred divljakinjom koja se usudila da joj otme mua? Ni najosnovniji instikt samoodranja ne bi je na ta prisilio. Tu je enu mrzila iz dna due. Naprotiv, drsko je podigla glavu i nepomino gledala kako joj ova prilazi sa srdbom u oima. Smiluj se . . . sebi i meni. Klekni! proapta Morayma sa strahom, a Katerina samo slegne ramenima. Meutim, Zobeida je ve prila krevetu. Iz njenih crnih oiju nestalo je zaas srdbe i one su znatieljno ispitivale mladu enu. Zar ne uje to ti se kae? Preda mnom se mora baciti niice! Zato? Ja te i ne poznam! Sestra sam tvoga gospodara, eno, i prema tome tvoja vladarica. U mome prisustvu samo si praina. Ustani i pokloni se do zemlje! Neu! odsijee Katerina. U krevetu mi je ugodno i ne namjeravam ustati. A tebi ne branim da sjedne. Ona opazi kako se lijepo lice smrklo i naas se poboja za svoj ivot, no Zobeida se svlada. Prezriv osmijeh nabra njene usne i ona samo slegne ramenima. Srea ti je udarila u glavu, eno, zato ti ovaj put opratam, ali znaj da u odsustvu moga brata ovdje vladam ja-. Uostalom, leala ti u 282

krevetu, ili kleala na koljenima, uvijek si prati pred mojim nogama. Ipak, pripazi da mi ubudue ukazuje duno potovanje jer bih drugi put mogla i ne biti strpljiva. Danas sam dobre volje I Katerina je s mukom obuzdavala bijes koji ju je podilazio. Dobre je volje? Znala je i predobro odakle joj takva popustljivost. Bilo je dovoljno pogledati princezin neglie, njenu razbaruenu kosu, a odavali su je i plavi podonjaci i odjea koju je nemarno navukla poto je tek ustala iz kreveta... Koliko je vremena prolo otkako se Arnaudu istrgla iz naruja? Princeza prekine ve munu utnju naglo prasnuvi u smijeh. Da se samo moe vidjeti! Lii na maku spremnu da ogrebe. Kad za mene ne bi bila neznanka, rekla bih da me, u stvari, mrzi. Odakle si svjetlokosa eno? Bila sam zarobljenica berberskih gusara koji su me nedavno prodali u Almeriji ree Katerina kao da odgovara nauenu lekciju. To ne kazuje nita o tvojoj domovini. Da nisi iz zemlje Franaka? Jesam! Rodila sam se u Parizu. Pariz! Putnici, koje moj brat s veseljem doekuje u svom domu, priaju kako je taj grad bio nekad jedinstven po bogatstvu i razvijenoj nauci, ali da iz dana u dan propada uslijed ratova i bijede. Nije li to razlog zbog kojega njegovi stanovnici odlaze u ropstvo? Bojim se da ne zna ba mnogo o mojoj zemlji ree Katerina suho. Uostalom, teko bih ti mogla to objasniti. Ne smeta! Uope me ne zanima. Osim rijetkih pojedinaca, i niste za drugo nego da budete robovi, a nikad neu shvatiti zato mukarci vole vau bijelu put i plavu kosu. Sve je to tako neukusno! Onda se Zobeida ravnoduno protegne pa okreui Katerini lea, poe prema vratima. Meutim, na pragu zastane i okrene se:
283

 Ah! Umalo ne zaboravih! Sluaj to u ti rei, eno, i nastoj da to upamti ako eli ivjeti. Zahvaljujui hirovitoj ljubavi moga brata, a budi sigurna da ona nee potrajati dugo, dospjela si u odaje jedne sultanije i u moju neposrednu blizinu. No ako ti i moe biti od toga da jo koju no raspaljuje kalifu ula, mojim se odajama ne pribliavaj To je doputeno samo posluzi i mojim uzvanicama. Zateknu li te da vrlja ovuda, umrijet, e! Katerina ne odgovori. Ona shvati da se ta pretjerana strogost odnosi na enu koja je dola iz Arnaudove domaje. Naas pade u iskuenje da svojoj suparnici otvoreno kae to o tome misli, no ipak se savlada. Zato da raspiruje opasan gnjev te djevojke? Arnauda joj nee povratiti prepirka sa Zobeidom. Ipak na kraju promrmlja: Zar u svojoj kui krije neku dragocjenost? Brbljiva si i odvie znatieljna, plavokosa eno! Moje je strpljenje pri kraju. Zahvali Alahii to ne elim raalostiti brata unitivi mu prerano igraku koja mu jo nije dosadila. No, pokrij oi i dri jezik za zubima ako nee da ti ga iupam. Slijepa i nijema, bila bi zaista dostojna onog oloa u Maristanu. I prisjeti se: ne prilazi mojoj kui! Uostalom . nee zadugo ostati u mom susjedstvu. A zato ne? Jer si me razoarala. O tebi su u palai priali uda, pa sam htjela da vidim tu izuzetnu ljepotu, a l i . . . Govorei tako, Zobeida se opet primakla Katerini. Njen oputen maji hod neodoljivo je podsjeao na crnu panteru. Sada se prignula, i mladoj se eni prekinuo dah. Princeza je, naime, uzela iz koare jednu krupnu sonu breskvu i pohlepne je zagrizla svojim otrim zubima. Ne znajui te je u koari sakriveno, Katerina se poboja da O V E to ne otkrije prije nje. Samo, je li pod voem, il: u nekome od njih? Nikad nisi mogao znati to Abou-al-Khayr smisliti. Raskolaenih oiju gledala je kako Zobeida jede breskvu i kako joj njer
284

sok curi niz prste. Kad je bila gotova, bacila je koticu na Katerinu, kao u kantu za otpatke, i udostojala se da zavri zapoetu misao: . . . Ali, nisi tako lijepa kako sam mislila. Ne zaista. Poznajem mnoge koje su daleko ljepe od tebe. Ponovo se sagnula, ovaj put odabrala jednu crnoljubiastu smokvu te s njom u ruci najzad izala. Bilo je krajnje vrijeme. Gotovo luda od srdbe, Katerina je ve bila dohvatila oveu slatku dinju, spremna da je baci na princezu. No ona je ve bila iezla, pa voe Katerini ispade iz ruku. Konano se i Morayma stenjui pridigla. Za itava razgovora niice je ostala na podu. Naime, Zobeida joj je zaboravila narediti da ustane. Zastraena Katerininom drskosti, vie je voljela ostati nezapaena na debelom svilenom tepihu, no od toga se sva bila ukoila. Alah! zastenja ona. Kosti mi pucketaju kao vinova loza u vatri. Kako si se usudila, Zorina Svjetlosti, prkositi stranoj Zobeii? Prosto se udim to si jo na ivotu. Mora da je naa princeza ugodno provela no kad je tako velikoduna. Posljednje rijei bile su za Katerinu i odvie bolne a da bi ih mogla otrpjeti. Odlazi! promrsi kroz zube Idi! Gubi mi se s oiju ako nee da se potuim kalifu im se vrati! Sto ti je? zaueno e stara idovka. Niim te nisam uvrijedila. elim mira, uje li. Mira! Nestani i ne vraaj se dok te ne pozovem! Ve sam ti rekla da elim spavati. Zar to nije jasno? Dobro . . . dobro . . . odlazim. udei se Ijutitom tonu nove favoritkinje, Morayma prosudi da je ipak pametnije povui se. im ostade sama, Katerina obuzda svoj gnjev i stade urno prazniti koaru odlaui voe na krevet. A bilo ga je zaista mnogo i morala je ii do dna
285

ako je eljela nai ni sama nije znala to. Abou-al-Khavr bio je oprezan ovjek. Uza same stijenke koare, Katerina pronae tri stvari od kojih joj jedna izmami uzvik radosti. Bio je to njen bode, vjerni drug iz najteih dana u ivotu. Uza nj otkri staklenu boicu u srebrnoj kutijici i pisamce koje odmah proita. Kada putnik zae u umu u kojoj rei zvjerad, treba mu oruje kojim e se braniti. Poinila si veliku ludost to si otila a da se prethodno nisi sa mnom posavjetovala; jer, ako ti ivot i ne bi postao tako blistav, bila bi svakako manje izloena. Bezuman je onaj tko hoe da prkosi Alahovoj volji, a ti si samo pola u susret svojoj sudbini. Tvoje sluge bde nad tobom u neposrednoj blizini. Josseu je uspjelo da se uvue u vezirovu gardu i sada ivi u Alcazabi, blizu palae. No Gauthieru teko pada uloga nijemog sluge koju sam mu namijenio u svojoj kui. Posvuda me prati, a ja se nadam da u vie puta posjetiti vladara pravovjernih kad se vrati s putovanja. Dotada nita ne pouruj. I strpljivost je oruje. U boici je otrov koji brzo djeluje. Mudar ovjek uvijek mora pretpostaviti da mu se naum moe izjaloviti... a princezini mongolski krvnici predobro znaju kako da iz jednog ljudskog tijela dugo izvlae patnju" . . . Naravno potpisa nije bilo. Katerina smjesta spali pismo na ugljevlju velikog bronzanog kadionika to je stajao nasred sobe. Istina, bilo je na francuskom jeziku, ali je oprez nalagao da ga uniti, s obzirom na iznenaenja kojih je palaa prepuna. Gledala je kako e papir savija, crni i pretvara u fini pepeo. Odmah joj je postalo lake pri dui. Sada, kad je naoruana, pomislila je kako su njeni i Zobeidini izgledi podjednaki, jer e moi i da ubije tu drznicu i zauvijek je istrgne iz Arnauova naruja, pa morala i sama odmah umrijeti. Stiui na grudi hladnu otricu bodea, Katerina se opet spusti na krevet. Morala je trezveno razmisliti o onome to nadolazi... 286

Glava dvanaesta PANTERA I ZMIJA uurena na ogromnom jastuku od izvezene koe, Marije, mlada francuska odaliska, pijuckala je erbet od rua, ljupko poput makice. Nijemo je promatrala Katerinu koja je, opruena na trbuh i s licem meu dlanovima, razmiljala o svojoj sudbini. Bilo je vrijeme podnevnog poinka i sva je palaa utonula u tiinu. Micale su se jedino robinje ija je dunost bila da ogromnim lepezama hlade usnule ljepotice. Napolju, kao da se drvee skamenilo od usijane jare. Posjeta Zobeidina, do koje je dolo prije tri dana, poremetila je sve Katerinine planove. Princeza je svojoj susjetki ne samo zabranila da se priblii njenim odajama nego je protiv nje poduzela i posebne mjere. Tako, kad mlada ena htjede izai iz odaja i s pratilicama poi u vrt, pred njom se ukrstie dva koplja, a jedan grleni glas zapovjedi joj da se vrati u svoju sobu. A kad se ona usprotivi toj prisilnoj izolaciji, eunuh, specijalno zaduen da je uva, objasni joj kako u kalifovu odsustvu favoritkinja mora biti danju i nou nadzirana, iz straha da je ne zadesi kakva nesrea. Nesrea? U vlastitom vrtu? Sunce pali, voda utapa, kukci bodu, otrovnica donosi smrt! odgovori crnac bez uzruja287

-vanja. Dobili smo izriita nareenja ostati u kui Do kada? Do gospodareva povratka

Mora

Katerina nije navaljivala. Osim toga, neuobiajena skrb Zobeidina s pravom ju je zabrinjavala, tim prije to se u pogledu princezinih osjeaja nije mogla obmanjivati, i ne poznajui je, Zobeida ju je instiktivno divlje mrzila. emu onda to brino uvanje, stroge zabrane izlaska? Zobeida nije mogla otkriti kakve je veze spajaju s Arnaudom. Za oholu princezu ona je bila samo jedna robinja vie, ena kao i sve druge, iako se vladarevim hirom trenutano uzdigla nad sebi ravne. Zar se toliko bojala da e se njen zarobljenik, im ugleda doljakinju, za nju odve zagrijati? Treba li njeno ponaanje pripisati iskljuivo injenici to Katerina pripada istom narodu kao i Arnaud? Normalno bi bilo da ve sam strah od krvnika dri favoritkinju daleko od princezine kue Ve tri dana uzalud se Katerinin duh upinje da nae odgovor na sva ta pitanja. Otkako je pokuala ispitivati Moraymu, ova je postala neobino utljiva, stalno se izvlai, pokuala se praviti beznaajnom, a kad bi pogledala u Katerinu, u oima joj se mogla proitati nada pomijeana s nesavladivim strahom. Posjeti su joj bili upadljivo kratki. Dola bi samo da pita ne eli li to mlada ena a zatim, s vidljivom urbom, odlazila. Katerina zaista nije znala to da o svemu tome misli, no ivei u stalnom strahu da se ne dozna kako su Zobeida i Arnaud najzad krenuli u daleke zemlje Magreba, malo-pomalo dola je do granica ivanog sloma. Osobito su nesnosne bile noi, za kojih joj je grozniava mata raspirivala ljubomoru, i Katerina je dolazila u iskuenje da poini bilo kakvu nepopravljivu ludost, no onda joj etvrtog dana doe Marija-Aja, iz opreza pokrivena arom, ali nasmijana.
1288

 Pomislila sam da se dosauje ree joj djevojka skinuvi koprenu a Morayma se nije ba mnogo protivila da doem ovamo. I eunusi su te pustili da proe? Zato ne? Imaju nareenje da ti zabrane izlaz, ali posjete moe primati. Marijina prisusnost razgali Katerinu. Djevojka j o j je bila sklona, uz to rodom iz Burgunije kao i ona. Sluajui je kako pria o svom ivotu, Katerina s iznenaenjem otkri kako u mnogo emu lii na njezin vlastiti. Naime, na svoju nesreu, ta lijepa kerka vinogradara iz Beaune zapela je za oko jednom naredniku vojvode Filipa, a kako mu je gospodar bio sklon, udovoljio je njegovoj molbi da mu Marija Vermeil postane suprugom. I tako, snjeni roditelji dobie nareenje da pripreme svadbu. Marija bi se time bila i pomirila, jer je narednik Colas Laigneau bio ljepukast mladi, da ve odavna nije bila zaljubljena u svoga roaka Jehana Goriota kojemu se zaklela na ljubav i vjernost. Jehan je bio prilian nevaljalac, uvijek bez 21 ovaca, ali nikad bez djevojaka, i stalno je matao o pustolovinama. Umio je da svojim izmiljenim priama tako zaokupi Mariju da je i sama poela sanjariti. Usprkos njegovim brojnim nevjerstvima, prosto ga je oboavala, pa kad je dolo vojvodino nareenje da se uda za Colasa, Marija je preklinjala Jehana neka je otme i pobjegne s njom u one sunane krajeve juga kojima joj je neprestano punio ui otkako mu je o njima priao neki putujui pjeva. Jehan je, na svoj nain, volio Mariju. Bila je lijepa i dobra. Strastveno ju je elio, a zagolicala ga je i pomisao da e je oteti drugomu. No trebalo je novaca. Tada su poinili neasno djelo: Marija je, dakako bez oeva znanja, uzela polovinu njegovih uteevina, a Jehan je orobio kuu sucu koji je toga dana skoknuo u Mersault da obie svoj posjed. Jo iste, mrkle noi dvoje ljubavnika krenu prema Sa6ni, no
49 Katetlna, knjiga V

289

Marija, koja se nadala srei, ubrzo doivi razoarenje. Dakako, Jehan ju je odmah pouio ljubavi i ona se na nju brzo privikla, no podavi se svome ljubavniku, izgubila je u njegovim oima svu vrijednost. Osim toga, salijetala ga je pretjeranom zaljubljenosti i najzad mu dosadila. Lijepe crnooke junjakinje ubrzo su privukle mladia te je neprestano mislio kako da je se otarasi. A pronaao je za to zaista najogavniji nain: svjestan mladenake ljepote i svjeine svoje zarunice, prodao ju je u Marselju nekom grkom trgovcu koji je djevojku nou ugrabio, ukrcao je na svoj brod pa je na tritu robova u Aleksandriji preprodao dobavljau granadskog kalifa. Eto, kako sam dospjela ovamo zakljui Marija prostoduno. esto sam poalila za onom nesuenom svadbom u Burgundiji... i za roditeljskim domom. Moda onaj Colas i nije bio lo mladi, mogla sam nai sreu. A Jehan? zagrije se Katerina i protiv svoje volje. Djevojine oi planu gnjevom. Sretnem li ga jednog dana, ubit u ga izjavi tako mirno da Katerina ni zaas ne posumnja u tu tvrdnju. Ohrabrena Marijinom povjerljivou, mlada ena stade i sama priati svoj ivot. To potraja prilino dugo, no Marija je saslua bez upadica. Tek kad njena nova prijateljica zavri svoju priu, ona uzdahne: Gotovo nevjerojatno! Znai, onaj zagonetni Franak je va mu? A ja sam t e . . . a ja sam vas drala sirotom kao to sam i sama. Sada znam gdje sam vas vidjela. Bilo je to na sajmu u Dijonu kamo me poveo moj otac. Bila sam jo jako mlada, no upamtila sam lik udesno lijepe i kao sunce blistave gospoe. Ne nalazi da sam se izmijenila? ree Katerina s gorinom. I nema razloga da me
290

oslovljava sa vi. Ne dijele nas vie nikakve ograde... Izmijenila? uozbiljeno e djevojka. Svakako da ste se izmijenili, no u ono vrijeme vaa ljepota i nije mogla doi do izraaja uslijed prebogata nakita . . . Sada je ona daleko oitija. U tome je jedina promjena. Molim te skromno e Katerina razgovaraj sa mnom kao sa sebi ravnom, ne kao sa gospoom iz visoka drutva. Budi mi prosto prijateljica, toliko mi je to potrebno. Marija najzad s radou prekide sa slubenim i poto led bi konano probijen, dvije mlade ene postadoe prisne, kao da ih povezuje krvno srodstvo. Iako je u posjete dola upola iz dokolice, upola iz znatielje, Marija sada posta Katerini odana duom i tijelom, spremna da s njom dijeli dobro i zlo. Obeaj da e me povesti sa sobom, ako uspije pobjei, a ja u uraditi sve da ti pomognem. Mora da strano pati zbog Zobeide. Ako ikad izaem iz ove palae i grada, kunem se da e i ti sa mnom. Djevojka sada prui svojoj novoj prijateljici nekoliko dragocjenih obavjetenja. Nalazi se u opasnosti ree joj. Ako se kalif ne vrati, dani su ti odbrojani. Zato se ne bi vratio? Jer ga veliki vezir Aben-Ahmed Banu Sarad silno mrzi i ezne za Zobeidom, kojoj je prije dolaska francuskog viteza bio ljubavnik. Uz to, eli se dokopati prijestola i oeniti se s princezom, a tobonji ratni pohod biveg kalifa Jusufa protiv vlastitog sina Muhameda, vie je nego sumnjiv. Ta dva mukarca se ne trpe, a Jusufu je vlast dosadila. ovjek mora biti naivan kao to je njegov sin, pa povjerovati kako on eli da mu otme prijestol kojega se dobrovoljno odrekao. Sve je to naivno, obina podvala Banu Saraa! Sve se bojim da e kalif upasti u dobro pripremljenu klopku.
19*

291

 Onda sam propala? ree Katerina problijedivi. Jo ne! Muhamed je naivan, ali hrabar. Iskusan je to ratnik i znat e se izvui. Zato se Zobeida zadovoljava da te samo nadzire. Ako joj se brat vrati, izgledat e kao da je, makar i neto pretjerano, bdjela nad miljenicom svoga ljubljenog brata. A ako stigne vijest da je kalif poginuo, nee ivjeti ni jedan sat. Zato? to sam joj skrivila? Ti, nita. No pobrinula se Egipanka Zorah. Pred princezom je ogavno puzava i zato u njenoj milosti. A kako Zorah pod svaku cijenu eli tvoju smrt, pokazala se neobino domiljatom... mogla bih rei gotovo genijalnom, jer je i ne znajui otkrila istinu! Kako to misli? Kalifu se usuuje protusloviti samo jedna osoba: Zobeida. Trebalo je, dakle, da upravo ona postane tvoja smrtna neprijateljica, a za to je postojalo samo jedno sredstvo izazvati ljubomoru na svakoga tko se priblii franakom kapetanu. Koristei se injenicom da si zarobljenikova zemljakinja, Zorah je nataknula princezi kako si u njega zaljubljena te pokuava da mu se priblii. Katerina krikne od straha pa drhtavom rukom odmah zakloni usta. Rekla je da . . . oh, Boe! Pa ja sarn propala! Kako je mogue da me ve nisu izruili? Mongolskim krvnicima? Poznajui Zobeidinu ud, Zorah se upravo tome i nadala. Ali princeza nije glupa. Ubiti u kalif ovu odsustvu onu u koju se on ve na prvi pogled tako strastveno zaljubio, znailo bi priznati svoje sudjelovanje u zavjeri Banu Sarada, odati kako se nadala da ga vie nee vidjeti iva. Ako se on vrati, nai e te nedirnutu, no budi sigurna da e brzo prestati njegova milovanja. Nee morati strahovati od krvnika, ali e ti se dogoditi kakva nesrea, tako vjeto upriliena da u Zobeidu nitko nee moi
292

posumnjati. Poznaje ona svoga orata i zna aa pod izvanjskom pjesnikom prefinjenosti krije divljaku okrutnost, dostojnu svoje sestre. Njegove su srdbe rijetke, ali opasne a i pomama za tobom, ako je vjerovati svemu ovome. Marija rukom pokae na jedan svitak papira u velurnom tuljku optoenom safirima, u kojemu je Muhamed svojoj miljenici slao pjesme. Posljednjih dana Katerina je isto tako primila bijeli ukras za kosu s krupnom kopom od ruiastih bisera te zlatnu krletku punu plavih papigica i jedno predivno umjetniko djelo: pauna od teka zlata, s rairenim repom izraenim od dragog kamenja. Sve je to prilino utjeno zakljui Marija. Ako nita drugo, svjedoi da je vladar pravovjernih jo na ivotu Neka ga Alah uva! Povjerljivi razgovor dviju ena prekinue robinje donijevi im ruak. No dok se Marija istinski obradovala biranim jelima koja su im sluili, Katerina je zapala u duboko razmiljanje pa je njena prijateljica nije htjela smetati. Poloaj joj je bio tei nego to je pretpostavljala. Svakog je trenutka mogla stii vijest o Muhamedovoj pogibiji a tada? Sam Bog zna koliko joj jo preostaje da ivi. Nee ak imati mogunost da obavijesti Arnauda i umrijet e u njegovoj blizini a da on za to i ne zna. A kako da i prijatelje dozove u pomo? Istina, Josse je meu kalifovim vojnicima u Alcazabi, ali kako da ga obavijesti? Hoe li moi poslati po Fatimu i predati joj pismo za Abou-al-Khayra? A da li e mu to pismo uope stii? I, najzad, uvijek ubitano pitanje: hoe li imati vremena? Marija je bila ispila erbet i ve prebirala krupne, od eera sjajne datulje, vrsto rijeena da Katerinu ne prekida u razmiljanju, kadli se ova naglo okrene i zagleda u djevojku. Kad je ve tako izjavi sabrano ne smijem gubiti ni asa. Jo danas treba prijei na djelo. to e poduzeti?
293

Katerina odmah ne odgovori. Prije nego e izrei odsudne rijei, zastade jedan trenutak oklijevajui, jer, najzad, stavlja na kocku vlastiti ivot, a ta djevojka ipak je gotovo neznanka. No Marija ju je gledala tako otvoreno i iskreno da Katerinino nepovjerenje odmah iezne. Ako se ne moe pouzdati u tu djevojku, onda zaista ne moe vie ni u koga. Osim toga, krajnji je as. Ona se odlui. Moram odavde izai, potraiti svoga mua. Razumijem. Ali kako? Jedino tako da .. Sto? Da zamijenimo odjeu, pa ti izae umjesto mene. Ova odjea ima i jednu prednost: zaista mora biti prepreden da otkrije tko se pod njom krije. Uz to, put nam je iste boje, a oi se ispod sputenih vjea i ne vide. Katerini srce stade kucati jae, ali pravilnije. Marija je pogodila i otvoreno ponudila ono to se sama nije usuivala zamoliti. Ona primi djevojku za ruku. Jesi li svjesna, Marijo, da time riskira ivot? Doe li netko dok ja budem odsutna . . . Rei u da si me napala i svezala. To se ovdje esto dogaa, a imamo i dovoljno fine, vrste tkanine. Ako netko naie, imat u sigurno opravdanje . . ili bar uvjerljivo. Ne doe li nitko, odrijeit e me kad se vrati, i nikome nita! A kako e objasniti moju odsutnost ako upadne Morayma? Kazat u da si htjela udahnuti malo svjea zraka jer je ovdje zaguljivo. I zato je trebalo da te sveem i uzmem tvoju odjeu? Zato ne? Kad bi samo znala to sve, iz dosade, ne smisle ene u ovom haremu, bilo bi ti jasno da se Morayma vie niemu ne udi. Ipak se uvaj. To to poduzima krajnje je opasno. Htjeti razgovarati s franakim vitezom isto je to i potraiti smrt. Ako te zatee Zobeida, nita te nee spasiti od njena gnjeva, ak ni pomisao da
294

te time izazvati brata. U takvim trenucima ona postaje gluha i slijepa za sve drugo. Ne mari! Tko ne riskira ne moe nita ni dobiti. Jedino me zabrinjava kako u se provui kroz strae. Zobeidin je vrt s druge strane njene kue, zar ne? A ula sam da moj mu ivi u jednom odvojenom paviljonu. Tako je. Nazivaju ga kneevom palaom jer ga je sultan Muhamed V dao sagraditi za svoga brata. Zidovi su mu uza sam rub jednog bazena. Franaki velika izlazi odande jedino u l o v . . . i uvijek pod dobrom straom. Zobeida se jako boji da enja za rodnim krajem ne prevlada u njemu mo njenih drai, pa mu je za uvara odredila velikog vezira. Mislila sam da je on u nju zaljubljen. I to je okrutnost dostojna Zobeide. Banu Sarad mrzi svoga suparnika i svakako namjerava da ga se rijei, im postane sultan, no zasada misli samo na to kako da ugodi princezi. Boljeg uvara nije mogla odabrati i ona to zna. Pored moje sobe nalaze se jedna vrataca. Uvijek su zakljuana, ali ih je s malo okretnosti lako otvoriti i obinim noiem. Ona vode u vrtove, a Zobeidin je od ostalih odvojen posebnim zidom. Meutim, on nije visok, pa netko tko je okretan moe lako da se preko njega popne hvatajui se za grane empresa koji tu rastu. Nakon svih nezgoda koje si dosad proivjela, to ti nee biti teko. Nee. No ako je lako prebaciti se preko zida, zato moj mu ne pobjegne? Jer kneevu palau strogo uvaju najvjerniji Zobeidini eunusi. Ima ih veoma mnogo, slijepo su odani, a sablje im strahovito sijeku. Nimalo utjeno, dakako, no Katerina ipak prijee preko te zabrinjavajue pojedinosti. Zatrai da joj Marija pomno objasni kako da najprije stigne do njene sobe a da na sebe ne svrati pozornost, pa odande do famoznih vrataca koja joj je mlada odaliska opisala do u tanine.
295

 Reklo bi se da ih dobro poznaje! primi jeti Katerina. U kalifovim vrtovima raste posebna vrst krupnih sonih ljiva, namijenjenih iskljuivo njegovu stolu... a ja sam veliki sladokusac. Katerina se nasmije i dvije prijateljice nastave da askaju ekajui da padne mrak. Plan koji su smislile nije se mogao izvesti za vidjela, ali od toga trenutka Katerini su sati sporoprolazili, tim vie to joj se urilo da pojuri k svome muu, a svaka nova no bila je za nju pravo muenje. Predobro je znala kako Zobeida provodi vrijeme nou. Smiraj dana donije joj istinsko olakanje. Kad se pojavie ropkinje nosei na pladnjima veeru, ona im naredi da sve odloe i smjesta se izgube. Doi emo ti pomoi da se spremi za spavanje, gospodarice ree glavna sluavka. Ne! Lei U sama. Prijateljica e jo neka vrijeme ostati sa mnom i ne elimo da nam itko smeta. Obavijesti Moraymu da mi veeras ne dolazi. Osim mira nita mi drugo ne treba. Moe ugasiti jedan dio svijea, prejako me svjetlo zamara. Kako zapovijeda, gospodarice! elim ti laku no. im se robinje izgubie ostavivi dvije ene u ugodnu polumraku, Katerina i Marija pojedu nekoliko pogaica od sjeckane janjetine i malo medenjaka a onda ponu da izvode plan. Najprije se svuku i zamijene odjeu. Katerina je uglavnom bila istoga stasa, ali neto mravija pa je morala oko struka pritegnuti Marijine plave muslinske dimije. Zatim od poderanih koprena naprave uzice, a Katerina onda poloi prijateljicu u svoj krevet i zavee joj ruke i noge. Ne zaboravi da mi zaepi usta! pripomene Marija inae sve ovo nee biti uvjerljivo. Prije nego joj drugarica zaepi usta svilenim zavojem, Marija preporui:
296

 Nikako ne skidaj zara, makar ti i smetao dok se bude prebacivala preko zida. Ne pokae li lice, prijestup e ti biti blai ako te uhvate. Dakako, neznatna olakavaj ua okolnost, ali mora uraditi sve to ti moe ii u prilog. A sada, neka te Bog uva! I tebe, Marijo. Budi spokojna, neu zaboraviti svoga obeanja, osim ako ne poginem. Razumije se. A sada mi prebaci zavoj i stegni! Poto se uvjerila da zatvorenici ipak nije neudobno, jer je u takvu poloaju morala ostati moda i vie sati, Katerina se prigne i poljubi je u elo a pri tom opazi kako su joj u mraku bljesnule oi. Zatim paljivo navue oko kreveta ruiaste zavjese i odmakne se nekoliko koraka da provjeri dojam. Laki svileni pokriva dopirao je Mariji do nosa, i u onako zamraenoj sobi iluzija je bila savrena. Katerina se pokrije plavim arom svoje prijateljice. Na sebi je imala jedino dimije i koulju kratkih rukava koja joj je jedva skrivala grudi a, usprkos kopreni, mogla se slobodno sluiti rukama. Ona apne zbogom pa se sigurna koraka uputi na vrata. Straari instinktivno ukrste koplja, no ona promrmlja oponaajui to je bolje mogla glas mlade djevojke: Vraam se kui. Pustite me da proem. Ja sam Aja. Jedan od eunuha okrene prema njoj svoje crno lice s plosnatim nosom i podrugljivo se zacereka: Dosta se kasno vraa, Ajo! to radi favoritkinja? Spava! ree Katerina zabrinuta tim neoekivanim pitanjem. Pusti me da proem. Moram se uvjeriti da nita ne iznosi ree on oslonivi koplje o zid. Favoritkinja je dobila bajoslovne dragocjenosti...
294

Crneve ruke uzee da je pipkaju tako dugo t indiskretno da se u mladoj eni porodi sumnja o navodno totalnoj impotenciji toga eunuha. Ve je znala da meu tim odvratnim biima ima i nepotpuno kastriranih, sa neobinim apetitima. Jedan od takvih mora da je bio i ovaj. A kad pokua da joj otkopa pojas i nastavi dublje sa svojim pretragama, ona planu: Ostavi me na miru, inae u vikati! Tko e te uti? Moj je drug gluhonijem i mrzi ene. ut e me favoritkinja! smjelo e Katerina. Ona mi je prijateljica. Doi e ako viknem, a onda ti se zlo pie. Sigurno e od kalifa traiti tvoju glavu a on joj nee uskratiti tako neznatan poklon. Vie se ovjek ne moe malo ni naaliti... Hajde prolazi i nestani to prije. Jo emo se mi vidjeti. . Ona ne saeka da joj to ponovi, ve pritegne svoj zar i zae u mrano dvorite. Bez zastajkivanja proe kroz vrt, zatim jednom reetkasto-ograenom sjenicom i nae se usred harema, u Dvorani dviju sestara", nazvanoj tako po dvjema ogromnim simetrinim ploama koje su u njoj sainjavale glavni ukras. Tek tu je poinjala opasnost jer je u blistavoj, zlatno-crveno-plavo iaranoj dvorani s visokim kupolama bilo okupljeno mnogo ena. Zavaljene na jastuke, ilime ili divane, askale su, grickale slatkie ili dremuckale. Neke su tamo i spavale jer nisu imale svoje posebne sobe. Sve se to doimalo raskono, toplo i ivopisno. Katerini laknu kad vidje da nijedna ne obraa na nju panju. U haremu su se ene zanimale jedna za drugu tek onda kad bi neka od njih bila pozvana kalifu. Inae im je ivot svima prolazio jednolino: u dokolici i dosadi. Katerina proe kroz dvoranu ponavljajui u sebi upute to joj ih je dala Marija. Morala je
298

paziti da ne zaluta, a isto tako da se kree sigurno kako ne bi izazvala podozrivost. Bilo je dovoljno da se dri niza stupica na ijem je kraju zapoinjao pravi biser itave A1 Hamre, a posebno harema. Tu je stajala cizelirana esma od b i j e l a mramora, a iz drijela dvanaest, u o k r u g poredanih mramornih lavova trcali su uvis blistavi vod o s k o c i i padali u kanalie koji su u obliku perzijskog kria bili izdubeni u crvenom tlu i obloeni Z e l e n i m i zlatnim emajliranim ploicama. Tiinu vrta, zasienog mirisom velikih stabala naranaa, jedino je naruavalo jecanje fontana i tih ubor vode to se neprestano prelijevala preko njihova ruba. Mjesto je bilo tako krasno da je Katerina usprkos urbi naas zastala s udivljenjem. Zamislila je kako ona i Arnaud uivaju sami u tim krasotama... Kako lijepo mora da je voditi tu ljubav, sluati pjev vodoskoka pa onda usnuti pod nebom m e k i m poput baruna, dok se u b l a g o j svjetlosti k r u p n i h zvijezda ljeskaju na trijemovima crepovi. No Katerina nije dola da tamo sanjari. Ona se trgne i neujno poput sjene obie skladne arkade. Ni ive due nije bilo u dvoritu u kojemu su mramorni lavovi na svojim ukoenim apama stajali kao na strai. Na toj je strani bila i soba u kojoj je stanovala Marija. Lako ju je pronala, ali umjesto da u nju ue, ona se zaputi mranim, neupuenom gotovo nevidljivim hodnikom i najzad ugleda mala vrtna vrata. Mjesto je bilo mrano. Podalje objeena uljanica bacala je nesigurno svjetlo pa je mlada ena stala da trai bravu nervozno pipkajui. Kako da otvori ta vrata kad se nita ne vidi? No malo-pomalo oi joj se priviknu na polumrak i ona razabere obrise brave. Najprije izvue eljezni zasun, a onda i bravu, sasvim jednostavne izrade, turi otricu bodea i s radou osjeti kako je kljocnula. Vrata od cedrovine neujno se otvore i pred njom se ukau golemi vrtovi utonuli u pomrinu.
299

Katerina hitro ue. Nikoga nije bilo u blizini pa ona s uitkom stade da gazi po mekom pijesku aleja. Ubrzo ugleda i kronje empresa i zid kojim je bio odvojen privatni posjed Zobeidin, a sudei po tek dovrenim radovima, podignut sigurno zbog prisutnosti franakog velikaa. Mlada se ena popne bez potekoa. Sauvala je gipkost i okretnost kakvu je imala dok je sa svojim prijateljem Landryjem Pigasseom trala parikim alima i penjala se po crkvenim tornjevima koje su zidari tada gradili. Stigavi navrh zida, Katerina se ogleda. Na kraju jednog bazena u kojemu se ljeskala voda opazi vitak trijem a uza nj jednu etvrtastu kulu u kojoj su takoer bile privatne odaje Zobeide. Pozadi su se nejasno ocrtavali breuljci Granade jer je ta kula bila sagraena na samom bedemu. Pod trijemom kojim su vrljale robinje gorjela su svjetla. Katerina skrene pogled udesno. Srce joj zaigra kad na prilinoj udaljenosti primijeti paviljon, nazvan kneevom palaom. Prepoznala ga je po Marijinu opisu. Uokviren empresima i stablima limuna, ogledao se sa svojim stupovima i otmjenom vidjelicom u bazenu mirne vode okupane mjeseinom. I ondje su gorjela svjetla, pa mlada ena ugleda prijetee siluete eunuha i njihove svjetlucave sablje. Ulazili su i izlazili iz kue sporim, odmjerenim, gotovo mehanikim korakom, a u vodi bazena punog lopoa odraavali su se njihovi uti turbani i iroka izvezena odjea. Katerina se naas zagleda u paviljon ne bi li opazila dobro poznati lik. Kako da zna je li Arnaud zaista ondje i potpuno sam? Kako da ue u onu malu palau ako on noas nee iz nje izlaziti? Sve sama pitanja bez odgovora! No odavna navikla da izbjegava gorua pitanja i da sudbini preputa ishod svojih pothvata, Katerina se prebaci preko zida i neujno dodirne zemlju. Jedan trenutak zastade ne znajui kuda da krene. Prijetei izgled eunuha koji su straarili pred paviljonom upozoravao ju je da se odvie 300

ne pribliuje. S kule je dopirala tiha muzika, dok je u maloj palai sve bilo tiho. Kako da pogodi gdje se nalazi Arijaud? Stigavi do mee jednog niza empresa, nadvitih gotovo preko samog ruba velikog bazena, jedva se svlada da ne klikne od radosti: pod trijemom kule pojavio se Arnaud, potpuno sam. Odjeven u iroku bijelu ganduru, stegnutu u struku zlatnim pojasom, polako se zaputio k vodi i sjeo na mramorni rub bazena. Sada nije bio pijan, no Katerini se stisne srce kad opazi da ga mui samoa i dosada. Nikada ga nije vidjela tako natmurena, a u svjetlu uljanice objeene u neposrednoj blizini vidjela se svaka crta na njegovu l i c u . . . Dakle, sam je, zaista sam! Zar je mogla poeljeti bolje prilike? Ona skine papue koje su joj u hodu jo uvijek smetale i potri... Dvije je ruke brutalno pograbe upravo u trenutku kad stie do osvijetljenog prostora pred bazenom. Od naglog uzbuenja i straha ona krikne i Arnaud se okrene. Instinktivno pokua da se istrgne iz crnih ruku koje su je uklijetile, no izdade je snaga. Eunusi koji su je epali bili su dva gorostasna Sudanca, a svladati ju je mogao i samo jedan, i to jednom rukom. Od silna straha ipak nije nita vidjela osim svoga mua. Bio je tu, sasvim blizu. Ustao je i stao prilaziti. Katerina htjede viknuti njegovo ime, no guio ju je zar koji su joj Sudanci pritegli oko vrata. Uz Arnauda odjednom se stvori blistava prilika Zobeie. Ugledavi princezu, Sudanci se ukoe kao i njihova uhienica, a Zobeida im se obrati: to se dogodilo? emu ta vika? Uhvatili smo neku enu to se krila u vrtu, o Svjetlosti! Popela se preko zida i slijedili smo je sve dovde. Privedite j e . . . Htjela-ne htjela, Katerinu do vuku pred noge Zobeidi, prisile je da klekne i ostane u tom poloaju. Odmaknuvi se nekoliko koraka, Arnaud je prezrivo razvukao usne i namrtena gledao pri301

zor. Dok ga je gledala, Katerini je srce ludo udaralo u grudima. Oh, da moe viknuti njegovo ime, skloniti se u njegovo naruje! No time bi dovela u smrtnu opasnost i sebe i njega. Ona zau kako ape: Pusti je! Sigurno je kakva znatieljnica ili prosjakinja iz gornjega grada. Nitko nema prava da ulazi ovamo suho odsijee Zobeida. Ta e ena platiti za svoju pogreku. Nije to samo znatieljnica uplete se jedan od Sudanaca. Takve ne nose oruje, a kod ove smo nali ovo. Katerini se ote uzvik gnjeva. Dok se branila od napadaa, nije ni primijetila da su joj oduzeli bode. Sada ga je eunuh na svom crnom dlanu pruao princezi. Ova se prignula da vidi to joj to nudi, no Arnaud je bio bri. Skoio je, epao oruje i stao ga promatrati s velikim uzbuenjem. Pogled mu pade na Katerinu koja je jo uvijek kleala. Odakle ti ovaj bode? upita on promuklo. Od silna uzbuenja nije bila u stanju da odgovori, samo ga je svojim raskolaenim plavim oima prosto gutala i preklinjala. Ve je bila i zaboravila Zobeidu iji plamtei pogled nije obeavao nita dobro. Maurkinja se direktno obrati svome. zar obi j eniku: Zar poznaje to oruje? Odakle? Arnaud ne odgovori. On se ponovo zagleda u tamnu priliku to je kleala na pijesku i tako ga vatreno gledala. Katerina opazi kako je odjednom problijedio. Prije nego ga je u tome mogla sprijeiti, on je pojurio i strgnuo joj plavu koprenu. Katerino! proapta To si ti! Ti na ovom mjestu? Da, Arnaude... ree tiho. Zaista sam ja! 302

Uslijedi kratak, ali predivan trenutak za kojega oboje zaboravie sve osim goleme radosti to se nakon toliko prolivenih suza i tolikih patnja opet nalaze zajedno. Za njih su prestali da postoje Mauri koji su ih okruivali, i ta ena to ih je sve bjenje gledala, i opasnost to se nad njih nadvila. Svega je nestalo. Nali su se sami usred svijeta bez ivota, ivi su bili jedino njihovi nerazdvojni pogledi i srca to su ponovo zakucala istim ritmom. Nesvjesno djenuvi no za pojas, Arnaud prui ruke i pomogne svojoj eni da ustane. Katerino! apne on s neizrecivom njenou. Katerino . . . ljubavi moja! Bile su to rijei od svih najdrae, rijei koje nikad nije zaboravila, a samo ih je on znao izgovoriti .. . Katerini srce gotovo zamre. No trenutak milosti ve je proao. Zobeida skoi hitro poput pantere i razdvoji ih. Kakve su to rijei vikne ona na francuskom, od ega se Katerina lecne. Zove se Zorina Svjetlost i robinja je, otkupljena od gusara. Prilenica je moga brata, njegova nova fa~ voritkinja. Sva njenost koja je maloas bila ozarila grube crte Arnaudova lica odjednom iezne. S munjom u svojim crnim oima on vikne: Zove se Katerina de Montsalvy! To mi je . . . sestra! Oklijevanje kojim je izrekao rije sestra bilo je neprimjetno i kratko kao otkucaj srca, no dovoljno dugo da vitez osjeti opasnost. Priznati da mu je Katerina ena znailo bi smjesta i bez milosti osuditi je na smrt. Predobro je poznavao divlju Zobeidinu ljubomoru. Istovremeno, on je pogledom nareivao Katerini, a ujedno i molio, da ne opovrgne njegovu tvrdnju. No Arnaud je nepotrebno strahovao. Premda bi Katerina s najveim uitkom bila istakla svoje suprunitvo i s njim se kao kamenom nabacila na svoju suparnicu, nije joj bilo ni na kraj pameti da zbog jedne rijei glupo izgubi ivot. Uostalom, je li Zobeida
303

povjerovala u tu nedunu la? Stiui oi mjerkala je naizmjence oboje suprunika ne skrivajui ni svoje uenje ni nepovjerenje. Tvoja sestra? Ne lii na tebe! Arnaud slegne ramenima. Kalif Muhamed ima plavu kosu i svijetle oi, a zar ti ipak nije brat? Nismo od iste m a j k e . . . Ni nas dvoje! Otac nam se dvaput oenio. Zanima li te jo neto? Ton je bio ponosit i odsjean. ini Se da je Arnaud nastojao iskoristiti prednosti koje su proizlazile iz senzualne i gotovo ropske ljubavi njegove milosnice. No Zobeida je nagonski mrzila tu enu i bila je bijesna to se pribliila mukarcu nad kojim je ona zadobila vlast prolivi toliko krvi. Zato hladno odgovori: Doista bih htjela da znam jo neto. Na primjer, da li se plemkinje u Francuskoj potucaju morima i pune'trita robova? Kako je tvoja Sestra dospjela ovamo? Na ovo pitanje odgovori Katerina nadajui se da Arnaud nije bio nesmotren u svojim povjerljivostima. * Da bi ozdravio od jedne opake bolesti, moj s e . . . brat jo davno bio zaputio na grob jednog velikog sveca, kojega ljudi potuju od pamtivjeka. No ti moda i ne zna to. je to svetac? Mjeri rijei ako hoe da te strpljivo sasluam! odvrati Zobeida. Svi Mauri znaju za Boanergesa1), Gromova sina, koji ih je munjom naas bio zaprepastio. Dakle sabrano nastavi Katerina moj je brat otputovao, a mi u Montsalvyju mjesecima nismo za njega uli. Uvijek smo se nadali da e se vratiti, ali on nije dolazio. Tada sam odluila da i ja poem da se pomolim na grobu onoga koga ti naziva Gromovim sinom. Nadala sam se
J) Sveti Jakov dobio je taj nadimak poslije bitke kod Clavijoa gdje je, prema legendi, razbio Saracene.

304

da u uz put doznati neto o bratu, i zaista, naila sam na. njegova slugu koji je uspio pobjei kad si ti zarobila Amauda. On mi je ispriao kakav ga je udes snaao. Ovamo sam dola da potraim onoga koga smo ve bili oplakali. . Mislila sam da su te uhvatili gusari i prodali u Almeriji. Zaista sam bila prodana spremno laga Katerina ne elei da u stvar uplie Abou-al-Khayra samo, bila sam uhvaena na granici ovoga kraljevstva, a ne od gusara. Dopustila sam da se to vjeruje kako ne bih sve morala nadugo objanjavati ovjeku koji me je otkupio. Potresne li prie! primijeti sarkastino Zobeida. Njena sestra daje se u potragu za ljubljenim bratom, a da bi to sigurnije uspjela, rtvuje se u tolikoj mjeri da dospijeva u krevet samom kalifu Granade. Napominjem kako se u tome pokazala toliko spretnom da je postala glavna favoritkinja, miljenica gospodareva, najljepi dragulj harema . . . Uuti! surovo je prekinu Arnaud, koji je postajao sve bljei to je Zobeida dalje govorila. Kad je malo prije Maurkinja prvi put spomenula kalifov izbor, Arnaud, jo uvijek pod dojmom radosnog iznenaenja, nije ni pazio na smisao njenih rijei. No sada je u potpunosti shvatio to one zapravo znae i Katerina se prestraila srdbe koju je proitala na licu svoga mua. On se okrene. Je li to istina? upita tako strogo da mlada ena zadrhta. I predobro je poznavala Arnaud ovu nepomirljivu ljubomoru a da ne bi zastrepila videi kako se odjednom smrknuo i stao stiskati zube. No zlobni Zobeidin osmijeh potpuno joj vrati samopouzdanje. Ispitivati je zapovjednikim tonom i k tome u prisustvu djevojke koja mu je ve mjesecima ljubavnica, ipak je malo previe! Ona podigne glavu i izazovno pogleda muu u oi:
20 Katerina, knjiga V

305

* Ziva istina! smireno e ona. Na neki sam nain morala stii do tebe. U ovakvu sluaju svako je sredstvo dobro . . . Misli? ini se da zaboravlja... Izgleda da zaboravlja ti! Smijem li te upitati to radi ovdje? Bio sam zarobljen. Za to si morala uti ako si srela Fortunata... Zarobljenik se nastoji dokopati slobode . . . to si ti poduzeo da je stekne? Ovo nije mjesto, a ni vrijeme da o tome raspravljamo! Prilino neuvjerljiv izgovor! J a . . . Dosta! nestrpljivo ih prekine Zobeida. Vai me se obiteljski poslovi ne tiu! Gdje mislite da se nalazite? Upadica je bila vrlo nezgodna i Arnaud se razbjesni. A tko si ti da se u ovo uplie? I u vas i u nas obiaji daju mukarcu punu vlast nad enom njegova plemena. Ova je moje krvi, zato imam pravo da je pozovem na odgovornost zbog njena ponaanja. Njena ast je i moja, pa ako ju je uprljala... Kretnja kojom je popratio svoje rijei bila je tako prijetea da Katerina instinktivno ustukne. Arnaudovo se lice izobliilo, nosnice mu problijedjele i stale podrhtavati, u oima mu se mogla proitati spremnost da ubija. Mlada ena odjednom klone pred sebinim bijesom prevarena mujaka. Kako ne moe shvatiti da se toliko nastrahovala, naplakala, napatila dok je do njega stigla. Ali ne! Njemu je sve to mrtvo slovo, jedino je vano da joj je tijelo bilo poklonjeno vladaru-pjesniku... Skrivena prijetnja u Arnaudovu dranju zapanjila je i samu Zobeidu. Takav bijes nije mogao biti hinjen, pa ako je maloas jo i mogla posumnjati u tu prelijepu sestru, koja kao da je s neba pala, Maurkinja stade raunati kako e se gnjevom svoga ljubavnika nje otarasiti. Neka 306

je u nastupu bijesa ubije i sve e biti u redu! Kalifu nee ostati drugo nego da se pokloni pred povrijeenom asti jednoga brata. Ona se opet obrati Arnaudu s jedva vidljivim smijekom na lijepim rumenim usnama. Pravo ima, plemeniti gospodine! ast tvoje obitelji tie se samo tebe. Preputam ti da sam odlui to e biti s ovom ovdje. Ako je kazni, ne boj se kalifova bijesa. On e pokazati razumijevanje za takvu osvetu... a i ja u se za tebe zauzeti. Ona rukom dade znak Sudancima da se udalje, a Htjede i sama uraditi isto, kadli Morayma dotra bez daha. Kad ugleda princezu, stara e idovka baci niice, a prethodno srdito pogleda Katerinu. Zatim poeka da joj se postavi pitanje, to Zobeida odmah i uini. to eli, Morayma? Zato si tako uzbuena? Ustani! Nadzornica harema poslua i odmah upre prstom u Katerinu. Ova je ena pobjegla iz svojih odaja poto je svladala i vezala jednu svoju drugaricu, a onda obukla njenu odjeu. Vidim da se drznula uvui se u tvoju kuu, o Svjetlosti! Dopusti da je odvedem i kaznim kako zasluuje: biem! Princeza se pakosno nasmijei. Biem? Jesi li poludjela, Morayma? Pa da kalif, kad se uskoro vrati, otkrije tragove na tijelu kojim jedva eka da se opet sladi? Ne, prepusti je m e n i . . . Odsada e iz ovih paviljona izlaziti jedino onda kad je se moj brat zaeli. Vidi, ona je plemkinja, dolazi iz zemlje Franaka i vlastita je sestra moga ljubljenog gospodara. Zato mi je draga i unaprijed u se lino za nju brinuti. Ubudue, dvorit e je moje vlastite sluavke, kupati je i mazati mirisima, neka joj tijelo bude kao pjesma kad se njen gospodar bude njime opijao u ruinjacima Djenan-el-Arifa . . . Nesumnjivo, Zobeida je majstorski znala dolijevati u vatru ulje. Svaka njena rije bila je 20 307

sraunata tako da u Arnauu podjari smrtonosni bijes. I zaista, Katerinin suprug stade podrhtavati, stiskati ake, napet kao tetiva luka. Zobeida mu se zavodniki osmjehne. Sada vas ostavljam. Postupi kako misli da ti dunost nalae, ali nemoj da dugo ekam. Bez tebe mi je svaki trenutak beskonano dug i dosadan... A onda e mijenjajui ton Ostavi ih i ti, Morayma, ali se ne udaljuj. Kad plemeniti "gospodin bude s njom gotov, postarat e se da smjesti tu e n u . . . kako dolikuje njenu poloaju i potrebama! Katerina se od srdbe ugrize za usne. emu se nada ta krvolona maka? Da e je Arnaud ubiti? Preporuujui Moraymi da joj nae prikladan smjetaj, sigurno je mislila na kakvu tajnu podzemnu grobnicu do koje ni leinari ne mogu doprijeti? Otkako je povjerovala da je Arnaudova sestra, Zobeida ju je zamrzila moda jo i vie, nesumnjivo zbog uspomena koje ih povezuju, a njoj su nedostupne. Mora da je ta ena ljubomorna ak i na prolost. Zato, kad se Maurkinja bezbrino zaputi u svoju sobu i proe pored Katerine, ova joj Ijutito dobaci: Nemoj da se prerano veseli, Zobeido! Jo nisam mrtva. Rijetko se u naoj zemlji dogaa da brat ubije sestru ili mu enu. Svi konci sudbine u Alahovim su rukama! Svejedno je da li e ivjeti ili umrijeti. Ali, da sam na tvom mjestu, ja bih izabrala smrt, jer ostane li na ivotu, nikakva izgleda nema da umakne udesu. Bit e robinja meu robinjama, dodue, okruena raskoi i ljubavlju dok se bude dopadala, ali jadna i odbaena im kucne tvoj as! Dosta je rijei, Zobeido! prekinu je Arnaud osorno. Ovdje samo ja znam to mi je initi. Odlazi! Jedva priguen podrugljiv smijeh, zatim uanj svilenih papua po mramornom podu i princeza iezne. Arnaud i Katerina naoe se sami, licem u lice.. 308

Neko su vrijeme utjeli oslukujui glasove u toj neprijateljskoj palai i Katerina s gorinom pomisli kako je drukije zamiljala njihov ponovni susret. Onako, da, kad je maloas strgao s nje zar i jedva se savladao da je ne zagrli! No sada, otrovne Zobeidine strelice bolno su pogodile Arnauda do u samo srce. Sad e poeti jedno drugo ujedati, neumoljivo i uporno kao neprijatelji... Zar su se zato traili, ljubili, prkosili ljudima, ratovima, kraljevima, olujama koje bi i jae od njih bile pomele? Kakve li bijede! Katerina se nije usuivala pogledati u oi svome muu koji ju je promatrao s rukama ukrtenim na prsima. Previe se bojala da u njenim oima ne opazi suze. Predosjeala je da se sprema bitka i uzimala kratak predah, oekujui da moda on prvi progovori. No on je utio raunajui kako e moda utnja iznervirati mladu enu. I zaista, ona prva napadne. Izazovno podiui glavu, ona pokae na bode o Arnaudovu pojasu. Zato ne izvri nareenje? Zar ti nije jasno reeno to treba da uradi? Izvuci taj bode, Arnaude, i ubij me! Priznajem da sam kriva. Zaista sam se podala Muhamedu, ali to je bio jedini nain da s.tignem o v a m o . . . a drugog puta nisam znala. A Breze? Zar je i s njim sve bilo neizbjeno? Katerina duboko uzdahne. Nastavi li tako nizati optube, borba e biti teka. No ona se prisili da ostane mirna i nastavi odmjerenim tonom: Ma to ti mislio, Breze mi nikada nije bio ljubavnik. Htio me uzeti za enu. U jednom trenutku gotovo sam i pristala. Bilo je to odmah po padu La Tremoillea i vie nisam mogla izdrati. Osjeala sam neodoljivu potrebu za mirom, njenosti, zatitom. Ti i ne zna kakvo mi je bilo lanjsko proljee ni kako sam skupo platila nau pobjedu. Da nije bilo Brezea, krvnici gospoe La Tremoille bili bi me prosto raznijeli...
309

Ona naas uuti kako bi savladala uzbuenje to ga je u njoj izazvalo sjeanje na one jezive trenutke, a onda uzdahne i promuklim glasom: Breze me spasio, titio, pomagao mi da se osvetim, borio se za tebe, a kako je vjerovao da si mrtav, nikakva zla nije vidio u tome da mi ponudi brak. On je dobar i odan ovjek.. Kako ga brani! prekine je Arnaud s gorinom. Pitam se zato se nisi povela za tom svojom slabosti... Ponajprije zato to su me u tome sprijeili! odgovori Katerina osjeajui kako je ponovo spopada bijes. A zatim doda, otvoreno priznajui svoju krivicu: Da nije bilo Cadeta Bernarda, moda bih bila i pristala da se za njega udam, no kunem se Bogom da kad je on otiao u Montsalvy da potrai onu pergamenu i odnese je kralju, Pierre de Breze nije imao nikakva razloga da povjeruje kako u se za njega udati. Uostalom, im sam doznala za taj neshvatljivi postupak, zauvijek sam s njim prekinula. Zanimljiva i potresna pria! suho primijeti vitez. A to si radila nakon toga raskida? Katerina se jedva obuzda da ne plane. Arnaudov agresivan i inkvizitorski ton ljutio ju je vie od samih rijei. Nekako je predobro igrao ulogu brata kojemu je povrijeena ast pa neumoljivo trai da mu se o svemu poloi raun, a zaboravljao je ljubav koja ih ve godinama spaja. Pa ni u pism" to joj ga je ostavio na odlasku iz Montsalvyja nije bilo toliko gorine i zlovolje. Naprotiv, bilo je puno dobrote i ljubavi, moda zato to je vjerovao da su mu zbog strane gube dani obrojani pa je, zahvaljujui vrstoi i plemenitosti svoga karaktera, naao snage da joj uputi rijei razumijevanja i pratanja. No sa zdravljem i ivotom, Arnaudu se vratila i nepomirljivost i ona uasna ud zbog koje se Katerina ve toliko napatila... 310

Ona se savlada, ak mu se i nasmijei premda umorno i s tugom a onda njeno prui ruku. Doi! Zato da stojimo pod ovim trijemom gdje nas svatko moe uti. Gle, na kraju bazena, kraj onog kamenog lava koji kao da utjelovljuje svu razboritost ovoga svijeta . . . U mraku nije mogla da vidi kako je smijeak ozario Arnaudovo lice. Zar osjea toliku potrebu za razboritou? upita on. Po boji njegova glasa ona shvati da mu srdba jenjava,i to joj uli novu nadu. Uostalom, dao se odvesti bez otpora. Koraali su neko vrijeme bez rijei, a kad stigoe na kraj bazena, Katerina sjede na njegov blistavi rub i leima se osloni o mramornog lava. Arnaud ostade stojei. Suelice njima, na plavoj pozadini neba blistali su ruiastim sjajem trijem i kula, nestvarni kao privienje i lepravi kao san. U palai su utihnuli gotovo svi glasovi, jedino su, izgleda, ivjele none ptice i vodoskoci u vrtu. Tada lahor namreka u bazenu vodu i zamuti skladnu sliku palae koja se u njoj odraavala. arobna ljepota A1 Hamre ponovo raznjei Katerinu. Ovo je mjesto stvoreno za sreu i l j u b a v . . . zato da ovdje zadajemo bol jedno drugome? Nisam zato prevalila tolike milje . . . No Arnaud se jo nije dao smekati. On podigne nogu na mramorni rub bazena i ree ne gledajui u Katerinu: Ne pokuavaj da mi duh povee cvjetnim stazama poezije. Oekujem da mi u tanine ispria to se dogodilo otkako si napustila Carlat. Duga je -to pria uzdahne mlada ena. Mislila sam da e se zadovoljiti da ti kasnije u miru ispriam. Zar zaboravlja da sam ovdje u opasnosti? Moda ti i nisi, ali ja sigurno jesam. Zato ti? Zar nisi kalifova ljubimica? odvrati on zajedljivo. Ako mene titi Zobeida, ne vidim tko bi se usudio da tebe dirne.
311

Katerina okrene glavu da sakrije izraz patnje, Ti uvijek zna to treba rei kad nekome hoe zadati bol, zar ne? proapta ona s tugom. No budui da si sada sasvim drugi ovjek, i povjerenje je u tebi umrlo, onda uj kad ba eli... Amaud pograbi Katerinu za rame i snano ga stisne. Dosta je smicalaca, Katerino! Pokuaj shvatiti kako je neophodno da sve doznam. Kako objasniti injenicu da mi je ena bie koje sam najvie volio na svijetu najprije potraila utjehu u naruju moga brata po oruju, a onda dola da svoje tijelo proda jednom inovjercu? A zar si ti postupio drukije? razbjesni se Katerina. Kako naziva to to ve mjesecima radi u Zobeidinu krevetu? ; .A sino sam, uje li, vidjela kroz prozor svojim roenim oima. A to si to vidjela? upita on bahato. Vidjela sam kako se zagrljeni valjate po podu. Najprije si je oinuo biem, a zatim na njoj utaio svoju pohotu... ula sam kako stenje, brojila tvoje poljupce. Liili ste na ivotinje zaokupljene lovinom. Ogavno! Uostalom, bio si pijan . . . a ja sam poeljela da umrem. uti! Nisam znao da si tamo! izlane on udesnom mukom logikom a ti, zar si radila neto drugo u Djenan-el-Arifu? A znala si da sam tu, sasvim blizu t e b e . . . Blizu mene? bijesno e Katerina Svakako, ali u Zobeidinu krevetu, zar ne? I samo si na mene mislio, na svoju jedinu? Ni sama ne vjeruje u to to kae! Trebalo je da nekako prevladam bijes koji bi me spopao kad god bih se sjetio tebe, zamiljajui kako te Breze dri u naruju, a ti mu se smijei, nudi svoje u s n e . . . i ostalo. Tijelo ene slino je boci vina: ono moe da pokloni trenutak zaborava... Predugo traju ti tvoji trenuci! Moda je bilo i drugih, dostojnijih naina da trai zaborav izlane Katerina odbacujui svaki oprez. Zar
312

nisi mogao pokuati da pobjegne, da se vrati u Montsalvy, k svojima? Pa da bude optuena za bigamiju i spaljena na lomai? Da sam te manje volio, ne bi me toliko izjedala ljubomora... U svakom sluaju, nisam mogao dopustiti da umre. I upravo si zato odsjeno e Katerina i namjerno ignorirajui oitovanje ljubavi vie volio da i dalje trai zaborav u krasotama one palae i zagrljaju svoje ljubavnice, zaboravljajui da si vitez kranin, a ona inovjerka, te si vrijeme provodio u lovu, vinu i ljubavi... O tome nije bila rijei u tvom oprotajnom pismu. U stvari, da nisam srela Fortunata, lako se moglo dogoditi da te poem traiti u Svetu Zemlju, jer, bez obzira na injenicu da si u meuvremenu mogao ozdraviti, vjerovala sam da eli umrijeti za Boga kad ve nisi mogao za svoga kralja. Da mi ne eli predbaciti i to to sam jo iv? To bi zaista bio vrhunac. Zato nisi nastojao pobjei? Pokuao sam to hiljadu p u t a . . . ali se iz A1 Hamre ne moe pobjei. Ova palaa, zaklonjena runjacima i stablima naranaa, bolje je uvana nego najsigurnija kraljevska tvrava... u svakom se cvijetu krije neije oko ili uho, u svakom grmu poneki dounik. Uostalom, kad si susrela Fortunata, on ti je morao kazati kako sam mu pomogao pobjei iz Toleda i kakav sam mu zadatak dao . . . Jest! rekao mi je kako si ga uputio k svojoj majci da joj javi tvoje sretno ozdravljenje. . . . i kako sam u Granadi dopao ropstva. Trebalo je da joj diskretno kae istinu o tvojoj preudaji jer ja sam u nju vjerovao i zamoli je da o svemu obavijesti glavnog zapovjednika Richemonta koji bi, nema sumnje, viteki uvao tajnu, a onda sultanu u Granadu uputio izaslanike da uz otkupninu ishode moje osloboenje. Zatim bih, pod tuim imenom, bio otiao u Svetu Zemlju ili Papinsku dravu i vie nitko ne bi uo za
313

m e n e . . . ali bih barem zavrio ivot na nain dostojan sebe i svoga imena. Fortunat mi o svemu tome nije rekao ni rijei. Jedino se potrudio da mi u lice saspe svu svoju mrnju, ali i radost to zna da si najzad sretan pored princeze inovjerke u koju si strastveno zaljubljen. Glupan! I usprkos tome, nastavila si da me "trai? Ma to ti mislio, mi pripadamo jedno drugome. Radi tebe sam se svega odrekla, ali ne zato -da bi te dobila neka druga . . . Zato si grlei kalifa sigurno osjeala osvetniku radost, zar ne? tvrdoglavo e Arnaud. Moda! prizna Katerina. Zaista me savjest manje grizla, jer molim te da uvai kako je dalek put od hospicija u Roncevauxu, gdje sam srela Fortunata, do ovoga prokletog grada. I ja sam imala dovoljno vremena da najprije samo zamiljam ono to sam kasnije, zahvaljujui svojoj zloj srei, morala gledati vlastitim oima. Ne vraaj se opet na to! Ponovo napominjem da oekujem tvoje objanjenje. emu? Ti ionako ni za to nee da zna, nikakvi te se razlozi ne tiu. Potrebno je, zar ne, da u tvojim oima svakako ispadnem kriva kako ti sam ne bi morao osjeati grinju savjesti. I to jednostavno zato to me vie ne voli, Arnaude, i to si se toliko vezao za onu djevojku da zaboravlja kako sam ti ja e n a . . . i kako imam sina. Nita ja ne zaboravljam! povie Arnaud namjerno podjarujui u sebi srdbu koju je iznenadno podsjeanje na djeaka znatno ublailo. Kako bih zaboravio svoje dijete? Ono je dio mene samog kao to sam i ja dio svoje majke. Katerina je bila ustala pa se dvoje suprunika ustremilo jedno na drugo poput ratobornih pjetlia. Svaki je od njih traio na protivniku ranjivije mjesto kako bi ga to sigurnije pogodio, ali kao to je sjeanje na Michela upola razorualo Arnauda, tako je i spominjanje Izabele de Montasalvy 314

razorualo Katerinu. Bila je kivna na mua koji ju je tako duboko razoarao, no odvie ga je voljela a da i sama ne bi osjetila bol zbog udarca to mu ga je sada morala zadati. Oborivi glavu, ona proapta: Nema je vie,. Arnaude! Ve sutradan po Mihajlovu tiho se ugasila. A jo uoi toga dana doivjela je veliku radost da vidi na okupu sve nae vazale, koji su tom prilikom proglasili Michela vlastelinom Montsalvyja... Ona te voljela i molila se za tebe do posljednjega daha. Boe, kako je bila muna tiina slijedeih trenutaka! Jedino ju je naruavalo brzo i isprekidano .Arnaudovo disanje. On nita nije govorio, pa Katerina podigne glavu. Njegovo lijepo lice bilo je kao od kamena. Nepomian, odsutan pogled nije odavao ni iznenaenje ni boli, samo su mu krupne suze tekle niz zagasite obraze. Katerinu to potrese pa ga njeno uhvati za ruku. Arnaude! proapta ona. Da samo zna... On je odluno, ali bez srdbe prekine: A tko uva Michela? dok si ti potuca svijetom upita bezbojnim glasom kao da trai sasvim beznaajno obavjetenje. Sara i Bernard de Calmont d'Olt, montsalvyjski upnik... A isto tako Saturnin i Donatienne... te svi itelji Montsalvyja kojima se malo-pomalo vraa ivotna radost i sretni su to su tvoji vazali. Zemlje se opet obrauju, a blizu junih vrata opatijski redovnici grade nov dvorac kako bi i on i selo mogli odoljeti u sluaju novih opasnosti... Dok je Katerina govorila, pred suprunicima kao da je odjednom iezao arobni, a ipak tuinski svijet. Umjesto ruiaste palae, bujnog raslinstva i usnulih voda, pred njima se sada pruila stara Auvregne s vjetrom ibanim zaravnima, plavim daljinama, divljim brzacima, dubokim crnim umama, oporom zemljom na kojoj udesno sve uspijeva i blista srebrom, zlatom i dragim
315

kamenjem. Uini im se kao da vide stada riih goveda, tvrdoglave ali ponosne seljake, uivaju u svjeim zorama, grimiznim zalazima sunca, blagim predveerjima promatrajui duge pramenove magle to se penju uz padine starih, ugaslih vulkana... Pod dodirom Katerinine ruke, Arnaud zadre. Prsti im se, pipkajui poput slijepca, potrae i zapletu. Osjetivi topli i tvrdi Arnaudov dlan, Katerina plane iznenadnom radosti. Zar te vie ne privlai rodni kraj? Nema tamnice iz koje se ne bi dalo pobjei, osim iz groba proapta Katerina. Vratimo se kui, Arnaude, preklinjem te . . . On i ne dospe da joj odgovori. udesnog privienja odjenom nestade, njihov se zanos ugasi. Predvoena mnotvom eunuha i bakljonoa, Zobeida se u pratnji Morayme pojavi pred trijemom i zaputi ka bazenu. Voda se okupa crvenim svjetlom, no odjenom iezne, ruke maloas spojene naglo se rastave. Crne Zobeidine oi zaustave se najprije na Katerini a zatim se upitno zagleda u Arnauda. Po namrtenim obrvama kojima je popratila taj pogled, Katerina shvati kako se Maurkinja udi to je jo vidi. ivu. Uostalom, odmah je i kazala to misli: Znai, oprostio si svojoj sestri, plemeniti gospodine! Bez sumnje, imao si za to razlog. Uostalom doda ona sa sraunatom zlobom to me i veseli, jer si tako zaduio moga brata. Upravo su javili da se vraa. Sutra, a moda jo i noas, vladar pravovjernih pojavit e se u A1 Hamri. Dakako, prva e mu misao biti da vidi svoju miljenicu... Katerina s tugom opazi kako svaka Zobeidina rije rui sve emu se upravo bila ponadala. Arnaud je vie nije drao za ruku i pogled mu je ponovo planuo srdbom. Neumitna zbilja opet je zagospodarila, kalif i njegova sestra nisu se dali izbrisati. Ipak, Katerina nastavi da se bori. 316

 Arnaue! uze ga ona preklinjati. Imam jo toliko toga da ti kaem . . . To e mu ispriati kasnije! A sada, odvedi je, Morayma, i postaraj se da spremna doeka povratak moga plemenitog brata. Kamo je vodi? osorno upita Arnaud. Hou da znam! Sasvim blizu. Dodijelila sam joj sobu koja gleda u ovaj vrt. Vidi kako sam dobra! Primam tvoju sestru u svoj dom kako bi je mogao vidjeti kada god zaeli. To ne bi bilo mogue u haremu kamo ti je pristup zabranjen... A sada, pusti je neka ide. Kasno je no, ne moemo do zore razgovarati. Oh, kako joj je samo glas umiljat i uspavljujue uvjerljiv! Tko bi i naas mogao posumnjati da u sebi krije sutu podmuklost i mrnju. No Arnaud je ipak poznavao Zobeidu. Odjednom si tako pomirljiva. Nekako ti ne prilii. Princeza samo slegne ramenima pa e blago: Sestra ti je, a ti si moj oboavani. Time je sve kazano, Rijetko se dogaa da normalan mukarac ne nas jedne laskanju, zato Katerina sa zebnjom poali u tom trenutku to je i Arnaud takav, jer se vidjelo da je u prilinoj mjeri ostao naivan. Bilo je oito da mu godi umjeren Zobeidin ton. No Katerina se nije dala zavarati. im se Maurkinja pravi tako slatka, znai da treba udvostruiti budnost, jer ta iznenadna blagost ne sluti na dobro. Istna, smijeak joj i glas odaju ljupkost, ali oi sijevaju hladnom proraunanosti. Brojna iskuenja nauila su Katerinu da ita iz pogleda, da razotkriva neprijateljske namjere. Usprkos svom stravinom boravku i patnjama u bolnici za gubavce, usprkos fizikoj i duhovnoj klonulosti, Arnaud nikada nije protiv sebe imao toliku gomilu jakih protivnika s kakvim mu se ena morala boriti. U njegovoj potenoj i plemenitoj dui teko
317

su mogli da izazovu sumnju blag osmijeh i mila rije, pogotovo ne jedne ene . . . Katerina ipak posluno krene za Moraymom. Noas je reeno sve to je trebalo kazati. U daljini se okrene da jo jednom vidi Arnauda i lakne joj kad opazi da je on prati pogledom. Mukarac mora da sam upravlja svojom sudbinom... i ako je dostojan sebe, ne smije nikome dopustiti uje li da se postavi izmeu njega i njegove savjesti... Soba je zaista gledala neposredno u vrt. S uska, ali udobna kreveta na koji ju je poloila Morayma, Katerina je izmeu dva vitka stupica mogla vidjeti kako se na mjeseini ljeska u bazenu voda. Uvodei je u tu malu odaju, Morayma nije propustila da joj svrati pozornost na otmjenu rasko, kristalom i cedrovinom obloenih stijenki sljezove i zlaane boje. Moda i nije tako upadna kao tvoj dosadanji stan, ali je namjeten s vie istananosti. Zobeida ne voli velike odaje. Ovdje ti nita nee nedostajati, a imat e utisak da boravi u vrtu. Stara se idovka mnogo trudila, da Katerini doara prednost ovoga novog smjetaja. Umirujui nju, nije li pokuavala umiriti sebe? Moda! To joj je, nema sumnje, i. te kako bilo potrebno, jer se vidjelo da pod svojom izvezenom koprenom afranove boje drhti kao prut. Katerina je pokua navesti da to prizna. Zato se toliko boji, Morayma? Od ega strahuje? A to ja da se bojim? primijeti ona sasvim neuvjerljivo Jednostavno,... hladno mi je. Po ovakvoj vruini? Zamro je i lahor to se do maloprije jo osjeao. I lie je na drveu sada nepomino. Ipak mi je hladno... zimogrozna sam! 318

Govorei to, ona do Katerinina uzglavlja poloi zdjelicu mlijeka koje mlada ena pogleda s iznenaenjem . . . ta e mi mlijeko? U sluaju da oedni. Osim toga, mora ga mnogo piti kako bi ti koa postala glatka i sjajna. Katerina uzdahne. Ba je to bio trenutak da misli na svoju put. inilo se da u toj palai misle jedino na tajne ljepote, i doe joj preko glave ta njena uloga luksusne ivotinje koju maze, kljukaju, kinure a sve radi gospodareva uitka. im se kratkonoga Morayma udaljila, Katerina stade da razmilja o svome novom poloaju. Nije strahovala zbog neposredne blizine Zobeidine. Princeza e, o tom nema sumnje, dobro razmisliti prije nego bilo to poduzme protiv one koju dri sestrom svoga ljubavnika. Nju je zabrinjavao Arnaud. Kako li je, samo, udan i zbunjen! Kad ju je maloas prepoznao, ni trenutka nije posumnjala kako se istinski obradovao i kako je jo uvijek ljubi. Ima spontanih oduevljenja koja ne varaju. No Zobeida je svojim otrovnim podvalama utrnula tu radost kao plamen na svijei, pa je Arnaud odmah zaboravio kratki trenutak sree, a duu mu je zapljusnula ljubomora i bijes prevarena mua. Sva srea pomisli s tugom Katerina da ne zna i za neke druge zgode: Onu s Ferom u ciganskom taboru, te onu s Gauthierom u dvorcu C o k a . . . A morat e mu i ubudue ostati nepoznate, inae Katerini nikad spokoja ni sree. Zauvijek bi je napustio . . . Umor i uzbuenje to ih je toga dana proivjela sklope joj najzad oi, ali ona ne utone u dubok san koji ve za nekoliko sati vraa izgubljenu snagu. Spavala je nemirno i svaki se as trzala, a podsvijest joj je radila ivlje no ikada. Intuitivno je slutila opasnost kojoj, naravno, nije mogla dokuiti izvor, ali se ona neumoljivo pribliavala. Odjednom se probudi sa udnim osjeajem guenja i uspravi se u krevetu. Sva se kupala 319

"U

znoju, a srce joj je l u d o udaralo. Mjeseina j e upravo bila prosula svoje zrake po oploenom podu sobe. Mladoj eni ote se krik uasa: dolje, u snopu blijeda svjetla, gmizala je tanka svjetlucava crna zmija i polako se primicala njenu krevetu. Katerina u trenu shvati kako to ne moe biti sluaj. Zdjelicu joj je postavila Morayma uza samo uzglavlje... a mlijeko neodoljivo privlai zmije. Pa i urba s kojom se Morayma udaljila i njen oiti strah govorili su Katerini da je sve to bilo smiljeno i unaprijed pripremljeno . . . Ogavna ivotinja to joj se pribliavala vlastita je Zobeidina ruka, smrt u svom najrunijem obliku.

S oima koje tek to joj nisu iskoile od straha, Katerina je gledala kako se zmija primie i grevito na gole grudi pritiskala svileni pokriva. Osjeala je kako joj niz lea curi leden znoj. Nikad dotad nije znala za takav strah, tako potpunu ukoenost itava svoga bia. Opinilo ju je dugo crno tijelo koje se polako kretalo na podu i prilazilo sve blie. Liilo je to na jeziv san, a ona se nije usuivala viknuti. Zmija nije bila -velika, ali joj se vidjela iroka plosnata glava, trokutasta i ogavna, i povik bi samo mogao pospijeiti ujed. A koga i da zove? Katerina se nije varala u pogledu namjera one koja joj je uputila toga stravinog glasnika smrti. Nitko ne bi dotrao na njenu viku . . . Stajala je, tako, sama kao na stratitu, zatiena jedino komadom svilene tkanine, nemona ak i da zatvori oi kako ne bi vidjela groznu ivotinju. Njen smueni duh sjeti se Arnauda. Umrijet e na svega nekoliko koraka od njega, a sutra, kad otkriju njeno ve hladno tijelo, Zobeida e se sigurno dugo ispriavati i licemjerno je aliti. Sve su odaje okrenute prema vrtu. Kako je mogla znati da e zmija ui ba u tu sobu? I Arnaud e, moda, povjerovati... A kako je zmija sad ve stigla do podnoja kreveta, a ona u smrtnom 520

strahu oajniki za njim osjetila potrebu, Katerina zajeca: Amaude! Arnaude, ljubavi moja.. . I udo se dogodi. Katerina pomisli da je od straha zaista poludjela kad vidje kako je on iskrsao iz mraka, kao dobri duh u nekoj istonjakoj prii. Jednim jedinim pogledom on obuhvati i Katerinu koja se od straha bila uurila na samom uzglavlju kreveta, i zmiju to je ve bila podigla svoju ogavnu plosnatu glavu. Hitro trgne iz pojasa bode, pograbi haljinu prebaenu preko jednog stoca, zguva je u klupko i baci se svom teinom na kobru. Zmija je smjesta uginula. Tano odmjeren udarac bodeom pogodio ju je podno same glave i gotovo je odvojio od tijela koje se odmah smirilo. Arnaud se pridigne na jedno koljeno i pogleda svoju enu. U svjetlu mjeseine on opazi njeno nasmrt blijedo lice. Ruke su joj i dalje grevito stiskale pokriva i drhtala je kao list na vjetru. Da je umiri, on njeno stade aptati: Ne boj se vie! Gotovo j e . . . Ve sam je ubio. No ona kao da ga i nije ula. Potresena uasnim strahom do dna svoga bia, stajala je raskolaenih oiju i cvokotala zubima, nesposobna da ita kae. Arnaud se zabrinuto spusti do nje na krevet. Katerino, odgovori mi, molim t e . . . Nita ti se nije dogodilo?! Ona otvori usta, ali nijedna rije ne prijee preko usana koje su grevito podrhtavale. Dolazilo j o j je da zaplae, no ni to nije mogla, samo se s takvim strahom i bolom zagledala u mua da je on instinktivno uze u naruje. U njemu se probudi duboko saaljenje kad osjeti kako se uza nj privija poput zaplaena, nemona djeteta. Stisne je jo jae ne bi li osjetila njegovu zatitniku snagu te prestala da drhti. On njeno stade milovati plavu glavu, priljubljenu uz njegovo rame.
21 Katerina, knjiga V

321

 Sirotice! Tako si se prepala! Ona bijednica! Znao sam da je kadra svata uiniti, zato sam i bio na oprezu... ali, da e smisliti takvu podlost! Umiri se! Sada sam t u . . . Branit u te! Zajedno emo pobjei i vratiti se kui. Ljubim t e . . . Posljednje rijei dole su same od sebe, sasvim prirodno, i Arnaud im se nije zaudio. Njegove srdbe i ljubomore nestalo je odjednom kad je maloas, gonjen nekim podsvjesnim strahom, obilazio ovaj dio vrta te zauo kako Katerina apatom izgovara njegovo ime. Ve je s praga opazio kako prema krevetu njegove ene gmie duga crna zmija. Strah to ga je tada osjetio najbolje mu je posvjedoio koliko je jo uvijek ljubi. A sada, dok je u njegovu naruju drhtala kao bolesna ptica, shvatio je da se meu njima zaista vie nitko nee moi isprijeiti, da je njihova ljubav mogla izazivati boli, prolaziti kroz mnoga iskuenja, ali nikada zavriti potpunim raskidom. Bili su jedna dua u dva tijela, i Arnaud je dobro znao da nikad ne bi imao snage da Katerinu odbaci. Hir koji je rodila dosada, ali i duboka radost kad je doznao da ne boluje od gube, hir koji ga je odveo u naruje Zobeidi, postajao je postepeno, navikom, svojevrsnom potrebom za odravanjem tjelesne ravnotee, no to je osjeanje zaista siromano u poreenju sa sreom koja ga proima dok ovako grli Katerinu. A ona se svojim drhtavim rukama grevito privijala uza nj, mrmljala mu u uho rijei bez logine veze, te je naas pomislio da je zaista p o ludjela. Sluaj! preklinjao je Pogledaj me! Reci da li me prepoznaje! Ona potvrdno kimne glavom, pa se on malo sabere i nastavi da joj miluje kosu. Umiri se, draga! apne joj prestani da se b o j i . . , to ne bih uradio samo da doe k sebi! Osjeao se strano nespretan, nemoan pred tim biem to se u tako jadnom poloaju hvata ZZ2

za n j e g a . . . A onda, Katerina odjednom brine u pla. On shvati da je spaena, da se avet ludila povlai, pa uze da je ziba kao djetece. Plai! ree joj njeno dokraja se isplai, to e ti donijeti olakanje... Crni oblaci straha prometnue se u pravi potop. Nikada Katerina nije plakala kao u tom trenutku. Sa suzama otjecale su i patnje, strepnje, oajanja koja su se mjesecima u njoj skupljali. Plakala je od sree, olakanja, nade, ljubavi, pa i zahvalnosti to je najzad dola pod drago okrilje. Iezlo je sve prolost i sadanjost a ostala samo ugodna toplina oboavanog mukarca, onaj udesni osjeaj sigurnosti koju joj je on znao pruiti. Malo-pomalo, pla je prelazio u divnu ugodnost. Katerina se polako umirila.

Glava trinaesta OSUDA Pla se polako prekidao, sve vie slabio i Katerina se najzad umirila. Disanje joj je postalo ravnomjerno, suza vie nije bilo na njenu licu. Neko vrijeme ostala je priljubljena uz mua, sretna to uje kako mu udara srce, i gledala vrt okupan mjeseinom. Niega u tom trenutku nije bila svjesna doli ruke koja je njeno milovala njenu kosu, kako je i sama toliko puta znala initi drei njega u krilu. Bilo je tako ugodno osjeati uza se Arnauda, udisati- njegov zdravi dah, pogotovo zato to ga je tako dugo drala zauvijek izgubljenim. Malo-pomalo, neka udna opojnost stade kolati ilama mlade ene. Toliko se sree u njoj nakupilo da se nekako morala preliti. Ona uspravi glavu i jo vlanim usnama poljubi Arnauda u vrat. Od toga poljupca on zadre i osjeti kako se odjednom u njemu budi udnja. Katerina to primijeti pa instinktivno stade usnama prelaziti s njegova vrata na lice i usne. On pone uzvraati. Pohlepom gladnika zaepi joj usta tako dugim poljupcem da im se od njega oboma raspali krv. Arnaudove ruke kliznu Katerininim leima i on shvati da je potpuno gola. Polako stade odmicati svileni pokriva, a ona mu u tome i pomogne,
324

eljna da se to prije poda. Odgurnuta nestrpljivim pokretima njenih nogu, padne najzad i posljednja plahta i pokrije na podu tijelo zmije koju je Katerina ve zaboravila. ivot je ponovo u njoj kljuao, ljubavni oganj palio joj utrobu. Ona se odvoji od Arnauda i zavali na lea izlaui se svjesno mjeseini da je on bolje vidi. Reci mi jesam li jo uvijek lijepa proapta, unaprijed sigurna da e on to potvrditi. Kai da li me jo uvijek ljubi. Ljepa si no ikada, avolice! I toga si svjesna. A da li te ljubim? Hajde' reci! Znam, vidim da me ljubi . . . Zar se ja ustruavam da to kaem? Oboavam te, lijepi moj gospodaru... Volim te vie od iega na svijetu! Katerino! Ona mu se primakne ne" bi li Savladala i tu posljednju prepreku, njeno ga zagrli i prosto ga izludi dodirima svoga tijela. Bila je odvie zamamna, a on samo mukarac. I ne pokuavajui da shvati kojim se udom maloas ubogi stvor premetnuo u aluujuu sirenu, on prizna da je pobijeen i opet je privine k sebi. Ljubav; m o j a . . . stade joj aptati u uho . . . mila moja Katerino . . . eno moja! I uslijedi ono to je bilo neizbjeno. Predugo je oboje ekalo da obnove divnu ljubavnu igru. Da se u tome trenutku stala nad njima ruiti i sama ruiasta palaa, to svejedno ne bi sprijeilo Katerinu da se poda svome muu. Pomamna ljubav potraj a dugo i oni sasvim zaboravie na opasnosti skrivene meu tim blistavim zidovima, svjesni jedino neuporedivih uitaka to su ih zajedno otkrivali. Bili bi se tako ljubili satima da se odaja iznenada nije ispunila svjetlou, a kretav glas Ijutito povikao: Je li rooskvrnue franaki obiaj? ini mi se da je to neobino ponaanje za jednog brata i sestru.; 325

Dvoje ljubavnika naglo se razvojie. Arnatfd skoi na noge, a Katerina se sledi od straha kad ugleda izoblieno lice Zobeide koja je stajala nasred sobe, dok su dva eunuha pozadi nje drali baklje. Princezu je bilo teko prepoznati. Od mrnje joj se iskrivilo lice, a inae zlaana put. posivjela joj kao pepeo. Oi su joj plamtjele, a stisnute ake jasno govorile kako je spremna da ubija. Stiskala je zube tako jako da su joj se rijei s mukom probijale. Okrenuvi Katerini lea, ona se s bijesom obrati Arnaudu: Zavarao si m e . . . ali ne sasvim, kako si mislio. Osjeala sam da izmeu tebe i te ene postoji i neto vie od krvne veze. Znala sam to po svojoj mrnji. Da ti je sestra, bilo bi prirodno da za nju osjetim simpatiju, no ovu sam zamrzila na prvi pogled. Zato sam je i nadzirala . . . Arnaud nogom odmakne pokriva i otkrije crno tijelo zmije. Samo nadzirala? Objasni mi onda ovo! Da nisam stigao na vrijeme, sada bi bila mrtva. I htjela sam da umre jer sam slutila da neeg ima meu vama. Bila sam u to sigurna... Dola sam po njezin le .. a zatekla v a s . . . razumije li? Prestani da vie! prezrivo e Arnaud. Zar sam ja tvoje vlasnitvo? Dere se tu kao kakva puanka kada zahtijeva da joj se vrati mu to ganja djevojke. to si ti meni? Nita, inovjerka iji sam zarobljenik! Arnaue! apne zabrinuto Katerina videi kako joj je neprijateljica problijedjela. uvaj se! i No Zobeida se i ne osvrne na njenu upadicu. A ova. bijela ena predstavlja ti mnogo, zar ne? Ona mi je supruga1. mirno odvrati plemi Moja ena pred Bogom i ljudima. A kad ve hoe da zna, imamo i sina u svojoj zemlji. Sada shvati ako moe. 326

Usprkos njihovu munom poloaju, Katerina osjeti silnu radost. Bila je sretna to je rije supruga" dobacio kao uvredu njenoj suparnici. Da shvatim? Gorak osmijeh iskrivi ionako izoblieno princezino lice, a glas joj postade prijetei sladunjav. Shvatit e ti, milostivi gospodine. I sam si rekao da si moj zarobljenik, a to e i ostati... bar dotle dok mi ne dosadi. to si oekivao kad si mi pobjedniki saopio da ti je ta ena supruga? Da u ja zaplakati od tronutosti, staviti njenu ruku u tvoju, otvoriti pred vama vrata A1 Hamre i dati vam do granice pratnju zaelivi vam svaku sreu? Da si dostojna svoje krvi, keri atlaskih ratnika, zaista bi tako postupila. Majka mi je bila robinja, turkmenska princeza. Otkupio ju je veliki kan i poklonio mome ocu. Bila je plahovita kao stepska ivotinja i morao ju je vezati da bi je obljubio. Upoznala je samo nasilje i ubila se odmah po mome roenju videi da sam djevojica. A ja liim na nju, znam samo za krv. Ova ti je ena supriiga, tim gore po nju. to joj namjerava uiniti? Hladni Zobeidin pogled odjednom ivne i ona stade da se smije nervozno, gotovo luaki. Odmah u ti rei. Dat u je golu privezati u dvorite robova neka se njome naslauju itav dan i itavu no. Zatim e je na bedemu pribiti na kri, da joj se na suncu malo ispri i popuca koa koju toliko voli, a onda e je prihvatiti Yan i Kong. Samo, umiri se, ive e to i gledati. To e biti tvoja kazna. Drim kako poslije toga nee vie poeljeti da je usporeuje sa mnom, jer moji se krvnici dobro razumiju u posao. Hej, vas dvojica, odvedite tu enu! Katerini zamre srce. Ona instiktivno prui ruke prema muu kao da trai njegovu zatitu. Eunusi nisu stigli ni da se maknu. Arnaud je s kreveta pograbio bode i postavio se izmeu
327

Katerine i robova. Lice mu je od bijesa bilo crveno,, no u glasu mu se osjeala ledena mirnoa. Da je niste ni dotakli! Prvi koji prie bit e odmah mrtav. Eunusi zastadoe kao ukopani, ali Zobeida prasne u smijeh. Kako si glup! Viknut u . . . i dotrat e strae. Bit e ih stotina, dvjesta, trista... koliko god budem htjela. Mora priznati da si pobijeen. Prepusti je njenoj sudbini, a ja u se pobrinuti da je zaboravi. Uinit u te kraljem . . . Zar me zbilja misli primamiti takvim razlozima? podrugljivo e Arnaud. I jo kae da sam glup? Glupa si sama . . . Prije no to ikome uspije i da se makne, on pograbi Zobeidu i privue je k sebi drei je jednom rukom za oba zglavka. Drugom rukom prinese otricu bodea princezi pravo pod grlo. Pozovi sada i svoje armije, Zobeido! Vikni ako smije, no to e biti tvoj posljednji k r i k . . . Ustani, Katerino, i obuci se . . . Sada emo pobjei. A l i . . . kako? Vidjet e. Uradi kako sam rekao. A ti e nas, princezo, mirno povesti do onih tajnih vrata koja tako dobro poznaje. Napravi li samo jedan pokret ili pokua viknuti, bit e odmah mrtva . . . Nee stii daleko promrsi Zobeida. Jo u gradu e te uhvatiti. To je moja stvar. Naprijed! On je oprezno izgura iz sobe, a za njima krene i prestravljena Katerina. Uplaeni tim jezivim prizorom, eunusi skoe u stranu i pobjegnu. Tako sve troje stignu u vrt. Katerini se pothvat uini ludim, unaprijed osuenim na neuspjeh. U stvari, ona se nije p o bojala za sebe kad je maloprije Zobeida sa sadistikim uivanjem opisivala muke koje joj je pripremila. Zar Morayma nije najavila skori kalifov povratak? Mora da je u svom bijesu Zobeida na to zaboravila... Zaudo, Arnaud pogodi misao svoje ene: 328

 Vara se, Katerino, ako misli da bi strah od brata sprijeio ovu furiju da te ne ubije. Kad je opsjednu njeni demoni, niti se boji niti je u stanju da rasuuje. I zasita, usprkos nou to ga je osjeala pod grlom, Zobeida zasike: Neete stii daleko . . . Umrijet ete . . . A onda, sasvim izgubivi prisebnost, iznenada stade da se otima iz Arnaudovih ruku i da vie: U pomo.!.. U pomo! Bila bi tako i nastavila, no viku joj odjednom prekide uasno hroptanje. Bode se zabio duboko. Zobeida bez glasa klizne iz Arnaudovih ruku i pade na zemlju. U njenim irom otvorenim oima vidjelose silno iznenaenje. Katerina se zaprepasti. Ubio si je! : promuca izgubljeno. Sama se u b i l a . . . Nisam ni namjeravao da je probodem. Ostadoe tako jedan trenutak pokraj lea, a onda Arnaud prui eni ruku. D o i ! . . . Valja misliti na bijeg. Mora da su eunusi ve dali znak za uzbunu. Ona bez oklijevajna prihvati pruenu ruku te se stanu provlaiti izmeu grmova i cvjetnih lijeha. No bilo je prekasno. Arnaud je imao pravo: jedina- mogunost bila je u tome da im Zobeida pod prisilom pokae tajni prolaz, a sada je i ta prilika propala. Svitalo je, i u vrtu je ve nastalo komeanje. Sa svih strana uli su se koraci, dozivanje. Opkoljeni suprunici zastanu ne znajui kuda da krenu. Prekasno je! promrsi Arnaud. Nemamo toliko vremena da u trku stignemo do bedema gornjeg dijela grada. Pogledaj! Sa svih strana pristizali su eunusi sa svojim sabljama krivoijama koje su svjetlucale u izlazeern suncu. Pozadi gustog dbunja gdje su Montsalvyjevi ostavili Zobeidin le ve su se uli prodorni krici Jooj! Aooj" kojima su robinje i posluga obavezno izraavali svoju tugu.
329

 Propali srao! trezveno zakljui A r naud. Preostaje nam jedino da hrabro doekamo smrt. Ne odvoje li me od tebe, drim da u znati umrijeti ree Katerina stiui jae svoga supruga. Nee to biti prvi put da zajedno gledamo smrti u oi. Sjeti se Rouena . . . Nisam zaboravio! odvrati Arnaud s jedva vidljivim osmijehom. No ovdje nema Jeana Sona da nam pritekne u p o m o . . . Ali je tu Abou-al-Khayr, te Gauthier i Josse, moj konjuar koji se u A1 Hamru uvukao kao kalifov vojnik! Nismo sasvim sami. Arnaud pogleda svoju enu s udivljenjem. Josse? Tko je sad to? Neka parika skitnica koji je poao na hodoae da dobije oprost za poinjene grijehe . . . Jako mi je odan. Usprkos neposrednoj opasnosti i prijeteim sjenama iji se krug oko njih neminovno zatvarao, Arnaud se nasmije. Uvijek me neim iznenadi, Katerino! Da sretne i samog Sotonu, draga, ti bi mu oko vrata prebacila uzicu i poao bi za tobom posluno kao pas. A vidim da si ovamo dovukla i onu miiavu i tvrdoglavu normandijsku grdosiju Gauthiera. Iskuaj sada svoju mo i na onima! doda on ozbiljnim glasom pokazujui na gonitelje koji su se ve pribliavali. Dvije odvojene grupe prilazile su sada suprunicima koji su neodluno zastali izmeu bazena i jednog grma rua. Na elu jedne od njih Katerina i Arnaud opaze eunuhe, maloprijanje bakljonoe, a za njima desetak ena koje su nosile princezino tijelo. Drugu je predvodio veliki vezir Aben-Ahmed Banu Sarad. Katerina ga prepozna po njegovu turbanu od grimizna brokata. Pravo kae! proapta ona. Zaista smo propali. Onaj te mrzi, a nikakva razloga nema ni da voli mene .. . 327

Dvije se grupe spojie prije nego stigoe do suprunika. Banu Sarad se zagleda u tijelo uvijeno u plave koprene to su ga ene poloile preda nj. a onda se mirno zaputi k njima. Katerina se instiktivno priljubi uz Arnauda koji je obujmi oko ramena. Smrt koju im je donosio taj mladi i dostojanstveni mukarac uini joj se stranijom od one to bi je bio izazvao ujed kobre, moda zato jer je muno umrijeti ba sada kad su, nakon tolikih patnja, najzad opet nali ljubav i sreu. Lijep je bio vrt u svjetlu jutarnjeg sunca. Cvijee to ga je no osvjeila inilo se jo sjajnije, a plaviasta se voda arobno ljeskala u bazenima. Odsutan i teak pogled Banu Sarada zaustavi se na Arnaudu. Princezu si ubio ti, zar ne? Jest, ja! Htjela je smaknuti moju enu, zato sam je ubio. Tvoju enu? Ovo je moja supruga, Katerina de Montsalvy. Dola je za mnom izlaui se najveim opasnostima. Veliki vezir ironino pogleda Katerinu svojim crnim oima i ona se zacrveni. Taj ju je mukarac bio zatekao u kalifovu naruju pa mu je spominjanje. opasnosti moralo neizbjeno izgledati smijenim. Zastidjela se jer je podsmijeh bio upuen Arnaudu. Nesumnjivo, imao si za to razlog primijeti Banu Sarad no tim si ubojstvom prolio krv samog vladara pravovjernih, i zato e umrijeti. Neka bude! Oduzmi mi ivot, ali pusti moju enu na slobodu. Ona je neduna. Ne! ivo se usprotivi Katerina vjeajui se za mua. Ne odvajaj nas, vezire! Ako on umre, i ja u. O vaoj sudbini neu odluiti ja uplete se Banu Sarad. Kalif se pribliava gradu i za nepun sat ve e biti u A1 Hamri. Prebrzo si zaboravila, eno, da pripada njemu.
331

On prekide razgovor odlunom kretnjom na to iz njegove pratnje prie nekoliko vojnika. Usprkos vici i oajnikom otimanju, oni odvoje Katerinu i predadu je haremskim enama, a Arnaudu veu ruke za leima. Odvedite je u njene odaje preporui veliki vezir sa dosadom u glasu i pazite na nju. I pobrinite se da uuti! Uutjet u zavie Katerina sva izvan sebe kad vidje da je Arnaud vezan i opkoljen straarima ako dopusti da ostanem pored njega i ako mene vee! Budi hrabra, Katerino preklinjao je Montsalvy Tvoja mi je hrabrost potrebna. Zaveite joj usta! naredi Banu Sarad. Ta je vika nepodnoljiva. ene se na nju obore kao roj osa i gotovo je zague. Smjesta joj oko usta priveu jedan povoj, drugim joj sputaju ruke, pa jo jednim noge, a onda je kao zaveljaj podignu na ramena i krenu s njom prema sultanijinim odajama iz kojih je sino izala s tako velikom nadom. Bila je toliko bijesna da nije mogla ni plakati. Hoe li Bog dopustiti tu nepravdu? Zar Arnaud mora umrijeti zato to je ubio onu krvolonu luakinju koja je njoj spremala najstranije muke? N e . . . to nije mogue niti moe biti mogue. Ona bolno iskrivi vrat i okrene se da jo jednom vidi svoga mua. Njegova otmjena pojava jasno se ocrtavala u jutarnjem svjetlu i on je, okruen sabljama, koraao prema zatvorima uspravno 1 ponosito, usprkos svezanim rukama. Srvana tugom, Katerina brine u gorak pla. Spasit u te . . . obea ona apui. Pa morala se kalifu baciti pred noge, puzati pred njim u praini, izmolit u za tebe pomilovanje... Bila je spremna da opet poini bilo kakovu ludost. Ipak, dobro je znala da odsada postoji i jedna cijena na koju Arnaud nikada ne bi pristao zato da se njemu spasi i v o t . . . Ponovo ju je osvo332

jio i pripada samo njemu. Dok su je nosili, ona zau u plavom jutru reski zvuk svirala i udaranje bubnjeva kojima je gomila popraala svoje klicanje. To se Muhamed vraao u Granadu.

Kad su predveer doli po Katerinu da je odvedu kalifu, u njoj se opet probudi nada. Meutim, dan nije niim ohrabrivao. Pred njenim odajama straa je bila pojaana, a uobiajena povorka robinja i slugu svedena na jednog jedinog eunuha koji joj je oko podneva donio na posluavniku ruak. Nijedna ena nije navraala, ak ni Morayma. Katerinu je osamljenost zabrinjavala vie zbog Arnauda nego nje same. Po toj se strogosti moglo naslutiti da se nita dobro ne sprema njenu muu. Moda e joj biti i tee iznuditi za njega pomilovanje,nego to je u poetku mislila. Neposredno pred kalifov povratak ula se u palai buka, a zatim je sve utihnulo. S vremena na vrijeme doprla bi do Katerine prodorna kuknjava Zobeidinih narikua i uzrujala je svojom izvjetaenou. Tko bi iskreno mogao oplakivati onu okrutnicu i krvolonu enu? to li e samo pretrpjeti Arnau zato to je od nje oslobodio svijet? Katerinu je ljutilo to ne dolazi Morayma. ega se mogla bojati ta stara lua? A bila joj je toliko potrebna. Trebalo je pod svaku cijenu obavijestiti Abou-al-Khayra da je Arnaud u smrtnoj opasnosti. Nee li kalif, u nastupu gnjeva, narediti da ga odmah smaknu? Moda je, dok ona sada brine, Arnaud ve i prestao da ivi? Tu misao mlada ena divlje potisne. Ne, nemogue je da je mrtav. Ona bi to osjetila cijelim svojim biem. Od pusta strahovanja Katerina je ve bila na rubu ivanog sloma kad se na pragu sobe najzad pojavi Morayma. Doi! ree samo. ? Gospodar hoe da te vidi. 333

 Konano si dola! vikne mlada ena i hitro ustane, spremna da poe sa svojom paziteIjicom. ekala sam te itav dan i Suti! osorno je prekine stara idovka. Zabranjeno mi je da s tobom razgovaram. I da nisi pokuala bjeati jer bi ti to bio kraj. Zaista, pred vratima je ekalo desetak eunuha s isukanim sabljama. Doli su da sprovedu Katerinu. Morayma je paljivo pokrije arom i napomene: Dri se to moe ponizni je, Zorina Svjetlosti. Ne vodim te u Djenan-el-Arif, nego u Mechouar, palau u kojoj gospodar obavlja svoje vladarske dunosti. Silno je ljut i alim te jer e iskusiti njegov gnjev. Ne bojim se! ponosno odvrati Katerina. Poi naprijed, ja u za tobom! Eunusi se postave s jedne i s druge strane i povedu je kroz harem do vrata kroz koja je u palau ulazio samo kalif. Dok je prolazila, svuda su se znatieljno, a esto i sa zlobom na licu, okupljale ene. Zorah je sijevnula svojim zelenim oima i pljunula. Na izlazu iz Dvorita lavova bilo ih je toliko da su eunusi jedva prokrili put. ene nisu htjele da se sklone. Doe i do guve, a Katerina ba tada zauje kako joj na francuskom netko apue u uho: Odveli su ga u Ghafar. Neposredne opas- _ nosti nema! Ona se u znak zahvalnosti osmjehne, uvjerena da vidi Mariju koja se odmah pomijeala s ostalima. Nitko drugi i nije mogao biti. Katerini lakne. Znai, Arnauda su zatvorili u kulu Alcazabe... do smaknua nee doi tako brzo. Udarajui balacima svojih sabalja i bievima, eunusi prokre put do vrata kroz koja se ulazilo u oba krila palae. Pred njima su stajali maurski straari pod ljemovima i s kopljima u ruci. Doimali su se prijetei i dostojanstveno, kao prava prethodnica Pravde... S onu stranu, vrata nalazio se velianstven ograen trijem, sav od bijelih
334

mramornih ipaka, a unutar njega bazen s bistrom zelenkastom voom, opasan dvostrukim redom mirisave mirte. Tii nije bilo ljupkih grmia ni ugodne hladovine kao u Djenan-el-Arifu: jedino naoruani straari postrojeni sve do otvorenog impozantnog salona to se vidio sasvim u dnu, pod masivnom etvrtastom kulom, i sva sila dostojanstvenika i slubenika u raskonoj odjei. Pred dvoranom z;a prijem ambasadora, Katerinu napuste i straari i Mo.rayma. S uskih prozora provienih raznobojnim staklima, prigueno svjetlo padalo je pravo na irok i zlatan prijestol optoen draguljima. Na njemu je sjedio kalif i gledao kako mu prilazi mlada ena. "Vladar je na glavi imao turban od zelene svile, s privrenim ogromnim smargadom. U ruci je drao zlatom ukraeno ezlo od svinute bambusovine. Katerinu zazebe u srcu kad srete njegov hladan pogled. Stie do prijestola, dvojica slugu u dugim svilenim haljinama uhvate je za ramena i prisile da se baci na koljena. Tada je napusti i posljednja nada. Niemu se nije mogla nadati od ovjeka koji je unaprijed dri krivom. Poeka da on prvi progovori' gledajui mu pravo u oi. On rukom dade znak da ih ostave nasamo, pa kad i posljednji sluga izae, zapovjedi: Skini zar! Hou da ti vidim lice. Uostalom . . . i nema pravo da ga nosi. Nisi od naih. Ona s veseljem poslua pa odmah i ustane, rijeena da ife pogazi svoj ponos. Ne uspije li joj spasiti Arnauda, vrsto je odluila prisiliti Muhameda da i nju baci u istu tamnicu. Bijela koprena klizne niz njena ramena i ona sretne ljutit vladarov pogled. * Tko ti je dopustio da ustane? Ti! Rekao, si da nisam od vaih. Slobodna sam ena i plemikog roda. U mojoj zemlji i kralj mi se obraa s potovanjem. Muhamed se malo nagne, a njegova senzualna usta razvuku se u podrugljiv i prezriv osmijeh.
335

 A je li te tvoj kralj posjedovao? Ja jesam. Kakvo potovanje mogu osjeati prema tebi? Zar si me, o moni kalife, pozvao samo zato da mi to kae? Ne vidim od toga koristi, osim ako ne eli uivati vrijeajui jednu enu. Mogao sam te, zaista,, dati smaknuti bez rijei, no htio sam da te opet vidim . . . ako ni zbog ega, a ono da utvrdim koliko si vjeta u laganju. A zato da laem? Pitaj, gospodaru a ja u odgovarati. Zena moga drutvenog poloaja ne lae. Nastade tajac. Naviknut da pred sobom vidi samo ponizne robinje, dokona i mekoputna bia kojima je poziv k njemu predstavljao vrhunac sree, Muhamed je ljuti to i sa uenjem gledao tu enu koja je, ne pokazujui straha, ali ni drskosti, stajala pred njim ponosno i dostojanstveno usprkos svom tekom poloaju. Uostalom, ton koji je poprimao njihov razgovor ulijevao je mladoj eni hrabrost. Uspije li joj da tako i nastavi, gotovo na ravnoj nozi, mogao bi se nai neki izlaz . . . Muhamed iznenada prijee u napad: Kau da je franaki v i t e z . . . ubojica moje ljubljene sestre, tvoj mu? upita s hinjenom ravnodunou. Istina je. Onda si mi slagala! Nisi robinja koju su Berberi prodali u Almeriji. Rekli su ti la, gospodaru! Toga od mene nisu u o . . . jer za to nisi ni pitao. Sada ti lino mogu rei: zovem se Katerma de Montsalvy, vlastelinka sam od Chataigneraiea a dola sam ovamo po mua kojega mi je tvoja sestra otela. Otela? esto sam viao toga ovjeka. Imao sam utisak da se on pomirio sa sudbinom i . . . prihvatio bezumnu ljubav koju je Zobeida za njega osjeala. Zar ima zarobljenika koji se ne nastoji pomiriti sa svojom sudbinom? A to se. ljubavi tie, gospodaru, ti koji mijenja ene, a da za njih nita 336

ne osjea, bar bi ti morao znati da mukarac to ini ne razbijajui mnogo glavu. Kalif iznenada baci bambusovo ezlo, simbol moi koji mu je sada smetao, i uzvrpolji se na prijestolu. Katerina u njegovim svijetlim oima proita tugu. Zar tako gleda na stvari? ree s gorinom. U svega nekoliko dana poklonio sam ti toliko ljubavi da sam od tebe smio oekivati vie njenosti. Na trenutak sam povjerovao kako sam u tebi otkrio ono to sam odavno prestao traiti. Znai da si u mome zagrljaju osjeala to i svaka robinja? Ne! zaista si me usreio poteno prizna Katerina. Nisam te poznavala i ugodno sam se iznenadila to si upravo takav. Oekivala sam neto strano, a pokazao si se njean i paljiv. A kad se ve prisjea, zato ne bih priznala da je ona no s tobom provedena zaista bila divna? Zar ti nisam obeala da neu lagati? Muhamed hitro ustade i prie Katerini. Njegovo zagasito lice obli se rumenilom, a oi mu zaplamsaju. Kad je tako apne on uzbueno zato ne nastavimo ondje ge smo stali? Sve moe biti kao i prije. Jo uvijek pripada meni te lako mogu zaboraviti obaveze koje te veu uz toga ovjeka. Od ara koji je izbijao iz kalifovih rijei Katerina zadrhta. Ljubav posljednja mogunost, a ona je vie nije mogla prihvatiti. Zato umorno odmahne glavom i umiljato odgovori: Ja ne mogu. Rekla sam da mi je mu. Brak nam je blagoslovio sveenik u naoj zemlji, i zato sam njegova ena sve dok nas smrt ne rastavi. A to e se brzo dogoditi. Uskoro e biti slobodna, ruo predivna, i zapoet e nov ivot. Sve to si dosad upoznala, izgledat e ti ruan san. Uinit u te sultanijom, to znai kraljicom svega to ivi i die. Imat e sve to zaeli, a vlast e ti biti i vea od moje, jer e vladati nada mnom.
22 Katerina, knjiga V

337

Muhamedovo se lice odjednom ozari, kao onomad u vrtu pored raspjevanih vodoskoka. Katerina s tugom shvati kako je zaista ljubi te je spreman i na mnoge rtve, osim dakako one koju od njega trai. Naravno, bilo bi lako lagati mu, pustiti ga da vjeruje u tobonju ljubav, no osjeala je da to ne bi spasilo Arnauda i on joj ne bi oprostio tu novu nevjeru. Obeala je da e biti iskrena, i ostat e takva dokraja. Najzad, moda taj ovjek, koji joj se uvijek inio dobrim i pravednim, nae u sebi dovoljno plemenitosti da se pokae velikodunim . . . Nisi me razumio, plemeniti gospodine ree ona s tugom ili pak nisi htio da me razumije. Kad sam radi svoga mua dola ak dovde, izlaui se tolikim opasnostima, znai da sam ga ljubila... vie od iega na svijetu. Rekao sam ti da nee zadugo biti tvoj mu. Zar si se zakleo da e ga pogubiti? Ali, plemeniti gospodine, ako me doista toliko ljubi, ne moe me natjerati u oajanje. Zar vjeruje da bih te nakon njegova smaknua mogla voljeti, dopustiti da me miluju tvoje jo krvave ruke? Odjednom joj padne na um plemenita i luda misao, ali neposredna opasnost koja je prijetila Arnaudu nije ostavljala izbora. Imala je pravo da se za njega rtvuje, a ovaj je ovjek dovoljno ljubi te moe prihvatiti njenu ponudu. Sluaj! ree ona vatreno. Ako me zaista ljubi, ne moe dopustiti da se izmeu nas uvue jedno grozno sjeanje. Pokloni mome muu slobodu, naredi da ga otprate da granice kraljevstva, a ja u ostati uza te dokle god bude elio. Sada je svjesno govorila neistinu, jer je dobro znala da e, ako prihvati, ona sve uraditi da pobjegne, a i Arnaud e poduzeti sve kako bi je oslobodio. No trebalo je dobiti na vremenu, a nadasve, sprijeiti da Arnaud ne bude odmah pogubljen. Ona polako prie Muhamedu i instinktivnom koketnou zapahne ga parfemom, usu338

divi se ak da ga uhvati za miicu. Do vraga i skrupule! Arnaudov ivot je iznad svega. Posluaj me, milostivi gospodine, udovolji mojoj molbi uze ga preklinjati Pomiluj moga mua! Kalif se zagleda u kronje drvea to je raslo u vrtu i odvrati hladno: Ja nemam prava da ga pomilujem. Zaboravlja da je ubijena bila moja sestra i. da cijelo kraljevstvo trai glavu ubojice. Da itava Granada hoe osvetiti svima mrsku Zobeidu, u to je Katerina vie nego sumnjala. Ipak, ona izbjegne takav razgovor jer nije bio trenutak da se raspravlja o omiljenosti pokojnice. Bilo joj je dovoljno to je Muhamed zadrhtao na dodir njene ruke. Onda mu omogui da pobjegne! Nitko ti lo nee moi predbaciti. Da pobjegne? Katerina opazi kako ju' je oinuo pogledom hladnim poput elika. Zar ne zna da veliki vezir lino nadzire uznika? Pored dvadeset maurskih vojnika koji ga ne putaju s oiju, pred elijom straare i ljudi vrhovnog kadije, jer sani Alah zahtijeva krv ubojice granadske princeze. Da bih mu omoguio bijeg, morao bih ukloniti sve one l j u d e . . . a time bio doveo u pitanje svoj prijestol. Sto je on dalje govorio, Katerina je sve vie gubila nadu. Odjednom je shvatila da je borba uzaludna, da e on neprestano pronalaziti nove izgovore, jer ne eli izrei pomilovanje. Oito, A r nauda je vie mrzio zato to je njen mu, nego zbog Zobeide. Ipak, jo jednom pokua da ga umeka. Tvoja sestra ree mu otvoreno htjela me predati robovima, zatim, poto bi me svi silovali, golu izloiti na gradske bedeme i tek onda izruiti me svojim mongolskim krvnicima. A ti kae da me ljubi. Rekao sam ti da ga ne mogu pomilovati!
339

 To nije mogue! Jesi li ti ovdje gospodar, ili nisi? A zar i Zobeida nije bila samo e n a . . . i to jedna od onih to su tako omrznute da ni ljudima tvoga plemena nita ne znae. I jo bi htio da povjerujem kako veliki kadija, vjerski poglavar Granade, trai krv moga mua. Zobeida je bila krvi Prorokove! plane Muhamed. A tko prolije Prorokovu krv, mora umrijeti. Zloin je i tei kad je ubojica inovjerac. Ne trai od mene nemogue, Zorina Svjetlosti! Zene se ne razumiju u poslove mukaraca. Katerina se lecne od prezira koji osjeti u njegovu glasu. Ipak, ti koji si toliko m o a n . . . da hoe . . . Ali neu! On se naglo okrene i unese joj se u lice, sav crven od srdbe. Zatim nesvjesno uze njene ruke i stade ih ljutito stiskati. Zar ne shvaa da svojim molbama jo vie podjaruje moj bijes? Zato svoju misao ne izrekne do kraja i ne kae otvoreno: oslobodi ga jer ga ljubim i nikad ga se neu odrei! Oslobodi ga jer elim da ostane i v . . . makar i pod cijenu tvojih poljubaca! Ludo! Upravo ga zato i mrzim,jer ga ti ljubi, a manje mi je do toga da osvetim sestru. Sada ga mrzim, uje li, cijelim svojim biem jer mu je uspjelo da zadobije ono za to bih dao sve na svijetu... Zar vjeruje da e u tome lake uspjeti ako ga dade pogubiti? upita Katerina hladno. Mrtvaci imaju mo veu no to moe i pretpostaviti. Suprugu Arnauda de Montsalvjr jo bi i mogao zadrati kao zarobljenicu, ali ne i njegovu udovicu. U prvom redu zato to ga ja ne bih nadivjela, ali, kad bih i bila prisiljena da i dalje ivim, uasavala bih se pred tobom jer bi bio uprskan krvlju . . . Ona se naglo istrgne iz njegovih ruku, ustukne nekoliko koraka i stade da ga izazovno gleda. Bilo je neobino vidjeti koliko ih je srdba inila slinima. Njegova ogorenost podsjeti je na slijepu 340

strast svih onih mukaraca koji su u nju bili zaljubljeni ili protiv kojih se borila. A uvijek je iz te borbe konano izlazila kao pobjednik. Od trenutka kad bi zaljubljeni mujak prestao da se poziva na njeno srce, ona se pred njim osjeala snana. No varala se kad je pretpostavila da e i Muhamed ispoljiti istu takvu slabost. Dosada je imala posla s pripadnicima svoje rase, a ovaj je drukiji. Dijelio ih je itav jedan svijet i prijeio da se razumiju. Kalif se tekom mukom obuzda i primiri. On okrene Katerini lea, sjedne na prijestol i opet uzme odbaeno ezlo, kao da u tom simbolu svoje moi trai zatitu od pretjerane privlanosti ene. Katerina protrnu od njegova otra pogleda i smijeka od kojega mu zablistae zubi. Muhameov osmijeh vie ju je plaio nego njegov bijes. Nee ti umrijeti, Zorina Svjetlosti! progovori on blago. Ne zovi me vie tako! plane mlaa ena. To me uasava. Ime mi je Katerina. Nisam navikao na takva gruba imena, no uradit u kako eli. Dakle, ti nee umrijeti... Katerino, jer u se potara ti da ti se za to ne ukae prilika. I posjedovat u te kada god mi se prohtije. ekaj . . . ne istravaj se! Neu uprljati ruke krvlju toga m u a . . . jer, ubit e ga ti sama. Katerini zamre srce. Uini joj se kao da nije dobro ula, pa upita: to si rekao? Nisam sasvim razumjela. Ubit e ga svojom krasnom, njenom rukom. A sada sluaj! U ovom asu tvoj se mu nalazi u tamnici. U njoj e ostati sedam dana, dok o zalasku sunca njegova rtva ne bude sveano sahranjena. Toga istog dana i on e umrijeti, kako bi i rob mogao pratiti svoju gospodaricu, a Zobeida u grobu mogla gledati krvave ostatke svoga ubojice. Dotada e mu biti uskraeno i jelo, i pie, i san, neka narod vidi to e nakon moga bijesa ostati od jednog franakog viteza. No sve te muke nisu nita u poreenju s onima to e 341

ih morati pretrpjeti prije nego umre. Naoigled nebu, itavu narodu i krvnicima, stotinu e puta poaliti to se rodio ukoliko Ukoliko to? apne Katerina gubei dah. Ukoliko mu ti ne prikrati muke. Jer i ti e biti prisutna, ruo predivna, i odjevena kako dolikuje sultaniji. A imat e pravo da dokraji njegove muke udarcem istog onog bodea kojim se'sam posluio. Dakle, to je smislio kako bi joj nanio bol? Ogavan izbor da sama ubije oboavanog ovjeka, ili da satima slua kako jaue podnosei muke. Oh, Boe! Kako bi mogla prekinuti ivot od kojega zavisi i njen vlastiti? Ona proapta tuno i jadno, vie kao za sebe: Blagoslovit e smrt koju mu zada moja ruka. Ne vjerujem. Jer e znati da e nakon toga biti moja. Saopit e mu da emo se jo iste veeri vjenati. Na kalifovu lijepu licu itala se takva okrutnost da Katerina sa gaenjem okrenu glavu. I jo kau da si dobar, plemenit, velikoduan! Kako te slabo poznaju! Ipak, ne veseli se prije vremena. Ni ti mene ne poznaje! I bol ima granice. Znam! Rekla si da e sebi dokrajiti ivot. Ali ne prije nego kucne as mukama, jer tko bi ih onda prikratio tvome muu kad tebe vie ne bi bilo? Zbog njega e, mila gospo, morati ivjeti. Ona ga izgubljeno pogleda. Kakvu ljubav osjea za nju taj mukarac? Zaklinje se kako je ljubi, a trenutak zatim okrutno je i hladnokrvno m u i . . . No vie nije bila u stanju ni da rasuuje ni da se bori. Nada ju je ostavljala. A opet, nemogue je da negdje u dnu srca toga ovjeka, uz to i pjesnika, nije zapretana i neka iskra samilosti. Ona se Polako spusti na koljena, obori glavu i stade aptati:
342

 Preklinjem te, plemeniti gospodine. Gledaj! Pred tvojim sam nogama. Nemam vie ni ponosa ni samoljublja. Ako me imalo ljubi, ne dopusti da ovoliko trpim. Ne moe me e.suditi na ivot koji bi ubudue predstavljao za mene samo patnju, ne eli valjda da pod tvojim krovom polako umirem. Ako ne moe ili nee da mome muu pokloni ivot, onda dopusti da mu se pridruim, da s njim podijelim i muke i smrt, a ja ti se kunem Bogom da u te u trenutku smrti blagoslivljati... Instinktivno stade prema njemu moleivo pruati ruke, podigne i lice koje je od suza bilo i dirljivo i .lijepo, no, protivno oekivanju, Muhamed se jo vie razljuti. Ustani! ree on suho. Uzalud se ponizuje. Rekao sam to sam ti imao rei. Ne! Toliko okrutan ne moe biti. to e ti moje tijelo, ako ti i duu ne mogu pokloniti? Smiluj mi se . . . Ne mui me! Ona rukama zakloni lice, dok je napolju zalazio krvavi kolut sunca. S oblinjeg minareta, mujezinov glas stade pozivati vjernike na veernju molitvu i nadjaa Katerinin oajniki pla. Ve se inilo da e se Muhamed ganuti, no onda opet sasvim zagospodari sobom. Ljutitom kretnjom pokae na vrata i dobaci osorno: Odlazi! Uzalud ovdje trati vrijeme. Od mene nita nee dobiti. Vrati se u svoje odaje, a ja moram na molitvu. Katerinine suze zamijeni iznenadni bijes. Ona hitro ustane i osine kalifa pogledom punim mrnje. Ide da se pomoli? ree s krajnjim prezirom. Umije dakle i moliti? Ne zaboravi onda, milostivi gospodine, objasniti svome bogu kako namjerava unititi vezu dvaju bia prisiljavajui enu da ubije svoga mua. Ako se on s time sloi, znai da se zaista razlikuje od jedinog i pravog Boga . . . i da svatko ima bogove kakve i zasluuje. Nemarno prebacivi preko sebe zar, ona izae i ne okrenuvi se. Napolju je ve ekala Morayma
343

i njena pratnja. Dugi zeleni vrt naglo se praznio jer su mukarci odlazili u damiju. Ostala su jedino etiri vrtlara da sporim kretnjama dovre potkresivanje grmova mirte. Jedan od njih, gorostas Maur, nakalja se kad Katerina proe pokraj njega. Nesvjesno okrene glavu, pogleda ga i umalo ne poskoi. Pod bijelim turbanom i crnom bradicom prepoznala je Gauthiera. Pogledi im se sretoe, no niti se ona zaudila niti se smjela zaustaviti. Morala je proslijediti, a tobonji se vrtlar i sam polako zaputio za svojim drugovima u damiju. Katerina je u svoju pozlaenu tamnicu stigla ipak s velikim olakanjem u dui. Nije mogla shvatiti na koji se nain Gauthier uvukao meu poslugu A1 Hamre, no kad je ve tu, onda je to svakako zasluga Abou-al-Khayra. Sigurno se morao praviti gluhonijemim, no tako se kao nemusliman nee izlagati opasnostima. Saznanje da je on u njenoj blizini toliko je utjeilo Katerinu da bi najradije bila zaplakala od radosti. Tjeilo ju je to e je u toj prokletoj palai tititi koliko god bude mogao. A onamo u Alcazabi je Josse, pomijean s vojnicima.,. Moda je i u Ghafaru, blizu Arnauda. Meutim, Katerinu opet poie strah. Prije svega, on ne pozna Arnauda, a zatim, na koji nain da Parianin ublai zatvoreniku muke? Katerini su u uima jo odzvanjale Muhamedove rijei: Sedam dana bit e mu uskraeno i jelo, i pie, i san." Kakva li e podrtina od ovjeka biti Arnaud nakon tih dugih dana muenja! I zar e zbilja biti potrebno da svom suprugu sjuri u srce bode koji ga je toliko puta zatitio i obranio? Od same te pomisli, mladoj se eni uini da e joj srce prepui. Znala je da e iz sata u sat, iz dana u dan, u duhu proivljavati sve patnje ljubljenog o v j e k a . . . A onda joj padne na pamet utjena misao i ona se sama sebi zakune: Skratit u mu muke, a zatim u i sebe probosti. 344

Kad se Katerina nala u svojoj sobi, Morayma, koja joj dotada nije uputila ni rijei, Pogleda je s nekakvom nedoumicom i ree: Odmori se. Za jedan sat doi u po tebe. Zato? Da te odvedem kupaicama. Odsada e svake noi gospodaru u krevet. Nee valjda rei da to on hoe. Rije joj zastade od negodovanja, ali Morayma samo slegnu ramenima, s fatalizmom svojstvenim njenoj rasi. Njegovo si vlasnitvo, i on te e l i . . . Zar ima ita prirodnije? Kad ve ne moemo izbjei sudbini, mudrost nam nalae da joj se bez roptanja p o k o r i m o . . . I ti vjeruje da u ja to i prihvatiti? A to ti drugo preostaje? Lijepa si, i gospodar te na svoj nain ljubi. Moda e ti uspjeti da odagna njegovu s r d b u . . . Katerinin divlji pogled pokaza joj koliko je takvo ohrabrenje bilo neumjesno, zato prosudi kako je bolje da izae, i m ostade sama, zatoenica se baci na krevet i s bijesom stade da misli na ono to je jo oekuje. Kad se samo sjeti koliko je povjerenja imala u kalifa koji tako okrutno s njom postupa! Zaista je dostojan svoje sestre Zobeide. Ona u- njemu otkri istu njenu osornost, jednako divlju ljubomoru, pa ak i krajnju sebinost. Zobeida je mislila da e Arnaud pustiti neka Katerina umre, da e je pored nje brzo zaboraviti, a Muhamed se ponadao da e je osvojiti onog istog asa kad joj mua osudi na beskonane muke. Naravno, Katerina je vrsto odluila da se uporno brani, ali njen je krvnik raspolagao svim sredstvima da je u tome onemogui. Nema sumnje, smijat e se njenim pokuajima da mu se o d u p r e . . . a ona nema ni snage da se ubije. S tugom izvue boicu otrova to joj ga je poslao Abou-al-Khayr a skrivala ga je za jednom ploicom u zidu. Kad bi samo mogla dostaviti polo345

vicu svome muu, ostatak bi bez oklijevanja sama ispila... No to je nemogue. Zato e morati ivjeti kako bi sprijeila da krvnici ne mue Arnauda... Kad je onaj isti eunuh od jutros neujno uao nosei na pladnju novi obrok, ona se trgne i sakrije boicu u aku. Iznenadi se kad on, umjesto na oniski stoli na podu, poloi posluavnik na krevet, sasvim blizu nje. Ve htjede da ljutito odbije jelo za kojim nije osjeala potrebu, no crnac je nekako znaajno pogleda te iz rukava izvue tanki svitak papira i spusti ga na pladanj. Zatim se nakloni i izae hodajui propisno, natrake. Katerina urno odvije papir i s velikom radou proita onih nekoliko redaka to joj ih je uputio njen prijatelj lijenik: Onaj tko spava, ne zna ni za patnju ni za ono to se oko njega dogaa. Ueereno voe kojim e te svaku veer posluivati, donosit e ti nekoliko sati tako vrstog sna da te nitko i nita nee moi probuditi." U poruci vie nieg nije bilo, no Katerina je u' dui arko zahvaljivala svome vjernom prijatelju koji joj je, samo njemu poznatim sredstvima, tako paljivo uvao. Odmah je shvatila: kad Morayma bude naveer dolazila da je povede kalifu, zatei e je kako spava tako vrsto da e se on i na silu morati odricati svojih elja. A tko bi mogao da posumnja u odlino slatko od rua bez kojega se u Granadi ne moe ni zamisliti malo bolja veera. Katerina opet spremi boicu u tajno skrovite i prie posluavniku. Morala se prihvatiti i drugih jela kako ne bi izazvala sumnju. Iako nije bila gladna, ona silom pojede od svega pomalo. Na kraju proguta i nekoliko liica pomenutog mirisavog elea a onda se oprui na krevetu s osjeajem potpunog uspjeha. I previe se pouzdavala u svoga prijatelja Aboua a da se ne bi u cijelosti 346

pridravala njegovih uputa, gotovo sigurna da on ne misli samo na nju. Kad je ve tako dobro u sve upuen, sigurno zna u kakvu se stranom poloaju nalazi i Arnaud. Svojevrsni dokaz bila je i Gauthierova prisutnost meu vrtlarima A1 Hamre. Malo-pomalo Katerinina ivana napetost stade poputati i njenim tijelom ovlada zagonetna droga sakrivena u ueerenom vou.

Glava etrnaesta ALAHOVI BUBNJEVI Kad je danja sparina stala poputati, svjetina se poela okupljati podno dviju crvenih kula to uokviruju ulaz u' palau, pred vratima nazvanim Sedam katova". Nalazio se tu veliki otvoren prostor, odreen za vjebanje kalifovih vojnika i odravanje javnih sveanosti. Pod bedemima A1 Hamre bile su podignute drvene tribine za publiku, a posebno za kalifa i njegove dostojanstvenike, to se vidjelo po raznobojnim svilenim draperijama. Meutim, naroda je bilo toliko da je na juri zauzeo sva mjesta pa su mnogi morali stajati. Nekoliko dana ranije, duobrinici i prosjaci krstarili su gradom objavljujui posvuda da vladar pravovjernih upriliuje toga dana sveanu sahranu svoje ljubljene sestre, i da e tom prilikom biti smaknut i inovjerac koji ju je ubio. U odreeno vrijeme sjatio se itav grad: mukarci, ene, djeca, starci sve se to ispremijealo u jednu arenu gomilu koja se stalno kretala i vikala. Sa oblinjih planina spustili su se seljaci, a njihove elabe zemljane boje zapaale su se kao smee mrlje meu crvenom, bijelom, plavom ili naranastom odjeom graana. Svi su prstom pokazivali na nekoliko eta plaenika, dovedenih iz Magreba. U perin skupljena kosa poigravala im je
348

po crnim ogrtaima koji su na lenoj strani imali utkan svijetli skrletni etverokut, a neki su nosili tamnomodru odjeu i lice im je bilo zastrto koprenom kao u ena. Onako zagonetni, sa titovima obloenim oslikanom koom, doimali su se moda stranije i od samih maurskih konjanika pod blistavim ljemovima. itav gornji grad bio je siao u sveanoj odjei protkanoj srebrom ili zlatom, ime su se osobito isticali imami koji su ve bili zauzeli mjesta na tribini vrhovnog kadije. Gotovo posvuda vrzmali su se dvorski robovi s prstenom u uhu, upadni zbog njihove odjee kriavih boja, i nasmijani kao djeca ekali da priredba pone. Vladalo je ope sajamsko raspoloenje. Sigurni da e tamo nai zahvalnu publiku, na vjebalitu su se pred poetak priredbe bili okupili svi gradski zabavljai. Pelivani, pripovjedai koji svoje dosjetke poprauju isprekidanim udaranjem u uski bubanj, crni kosmati krotitelji zmija to se pomamno vrte maui svojim opasnim, tienicama, pa akrobati savitljiviji i od samih zmija, kazivai budunosti s vrbovim koarama punim crnih i bijelih koljaka, pjevai koji nosnim glasom poput mujezina sriu odlomke iz korana ili pjevaju ljubavne pjesme, stari sjedobradi pa jaci s kojih visi crno remenje a kreveljenje im izaziva buran smijeh, te nasrtljivi hitroprsti prosjaci svi su oni podizali crvenu prainu koja je mirisala na konjsku balegu i slamu. Izmeu krunita, nad samim ulaznim vratima A1 Hamre, pojavi se nekoliko ljudi. Na elu im se nalazio neki dugajlija u prugastoj naranastoj haljini, a ostali su s potovanjem skrstili ruke i, ini se, ekali njegova nareenja. Oko golemog trga odredi konjanika pod iljatim ljemovima, ovijenim bijelim trakama, zauzeli su svoja mjesta. Na kulama rode su spokojno drijemale na jednoj nozi. Za to vrijeme, u palai sultanija ene su pod Morayminim grozniavim nadzorom dotjerivale
349

Katerinu koja je oito bila ravnoduna. Stajala je nasred odaje, okruena mnotvom svilene odjee, koprena, otvorenih krinjica, boica sa skupocjenim mirisima i bez rijei putala da je oblae, nepomina poput kipa. Jedino se ula vika uvijek nezadovoljne Morayme i srditi uzdasi sluavki. Dok se obraala enama koje su Katerinu od glave do pete odijevale zlatom, Morayma se doimala kao sveenica za vrijeme obreda. Papue su bile od fine koe ukraene zlatom i smaragdima, dimije od zlatna muslina, a i kouljica koja joj je sputavala grudi, takoer od zlatna brokata. Ostalo je bio nakit: narukvice gotovo do miica, teki kolutovi oko glenjeva, ogrlica iji su krupni smaragdi padali sve do grudi upola obnaenih dubokim dekolteom, i najzad, prekrasan, irok i teak pojas, pravo remek-djelo perzijskog zanatstva, optoen dijamantima, rubinima i smaragdima, a kojim je Morayma sa strahopotovanjem opasala mladu enu oko bokova. Time to ti alje ovaj pojas, gospodar otvoreno pokazuje namjeru da se tobom oeni. Ova dragocjenost koju je za svoju suprugu bio naruio bagdadski kalif Harun-al-Raid, pravi je biser njegove riznice. Kad je palaa u Bagdadu bila opljakana, pojas je za svoju miljenicu kupio kordovski emir Abd-er-Rahman II. Velika Rodrigue de Bivar, nazvan le Cid, poklonio ga je svojoj supruzi oni Ximeni, ali je nakon njene smrti opet bio otet. Sve su ga sultanije nosile na dan vjenanja . . . Morayma ubrzo umukne, jer Katerina nije uope sluala. Ve itav tjedan ivjela je poput mjeseara u nekakvu polubudnom stanju od ega najprije Moraymu, a potom i cijeli harem spopade praznovjeran strah. Neobian i dubok san u koji je od hapenja svoga mua zapadala svaku veer, najprije je Muhameda ljutio, a zatim ga dovodio u nedoumicu i neko nespokojstvo. Nita nije moglo da je razbudi iz toga sna koji je trajao vie sati, te se inilo da sama Alahova ruka sklapa zatvo350

renici vjee. Dakako, u poetku su zaista sumnjali u neku drogu, ali nieg neobinog nije se moglo zapaziti u ponaanju mlade ene koju su inae strogo nadzirali. Odatle je Muhamed zakljuio da je to poruka s neba. U suprugu ubojice ne smije dirati sve dotle dok je njen zakoniti vlasnik u ivotu, zato je ve nakon tree veeri prestao da je trai. No prekomjerno praznovjerna Morayma, uz to kao prava Judejka sklona egzoteriji, nije bila daleko od toga da novu favoritkinjU dri za neobino bie. Njene dugoasne nijeme utnje inile su joj se znakom da je opsjednuta nevidljivim biima. Istinu govorei, Abou-al-Khayrova droga sve' je udnije djelovala na Katerinin mozak. itave dane ivjela je u nekakvoj duhovnoj omaglici koja je imala barem tu prednost to je potiskivala strah i ublaavala tugu. Da nije bilo toga, moda bi i poludjela, toliko je naime bila nepodnoljiva pomisao da Arnauda mui glad, .e i nesanica u zloslutnoj kuli A1 Hamre. Pa ipak, zabrinuta umrtvljenou svojih utila, posljednjih dviju veeri nije ni okusila ueereno voe i samo se pretvarala, da spava. Htjela je da. na dan smaknua sve njene snage budu potpuno netaknute. Morayma na kraju zacrni Katerini vjee i prekri je arom, tako da je najzad liila na neobina, tuinskog kumira. Vrijeme je da krenemo.. proapta i prui joj ruku da je izvede iz sobe. No Katerina odbi pruenu ruku. Bila je uvjerena da put kojim je krenula vodi u smrt, da joj je kucnuo posljednji as i da je sav taj nakit na njoj samo rtveni ukras. Domalo e udarcem bodea pritedjeti Arnaudu duga i ogavna muenja, a onda e oruje okrenuti protiv sebe i svemu e biti kraj. Due e im se zajedno vinuti u toplo plavo nebo, prema suncu to e uskoro zai za one sjenovite planine, i zauvijek e se sjediniti osloboene bola, sumnje, ljubomore, dok e. u rukama njihovih krvnika ostati tek kukavna nepomina
351

tijela. Kad se sve uzme u obzir, da, to je sretan dan, jer ni ona, a. bez-sumnje ni Arnaud, ne-tee vie ni za im doli za vjenim poinkom. Kad se budua sultani ja, okruena enama i u pratnji mnogobrojnih eunuha pojavila pred tribinom, kalif i njegova svita ve su bili zauzeli svoja mjesta. Bezbrojni zabavljai svjetine prestali su da izvode ale, no.,jo nije zavladala tiina. Do krajnosti uzbuen narod: brbljao je poput jata razdraenih svraka. Njegov^ panju zaokupi naas pojava favoritkinje. Meu tiirf ljupkim enama pod plavim, ruiastim, afrattastim 'ili zelenkastim arovima ona se doimala nekako uzvieno i nedokuivo, a pod naborinia,-,njene zlaane koprene vidjelo se kako blistaju dragulji. Katerina se utke zaputi prema tribini i sjedne na mjesto neto nie od kalifova. Sjedite je bilo podstavljeno svilom a nekoliko ga je stepenica dijelilo od improviziranog mjesta zbivanja; I Muhamed je utke gledao kako mlada ena prilazi te nervozno gladio bradu. Pogledi im'' se sretoe, no on prvi ponikne kad u Katerininimoima opazi divlji bljesak. Od toga se namrti pa onda zagleda u skupinu, mladih berberskih pjevaa koji su se upravo pojavili uz zvukove neke tugaljive pjesme. Obueni u duge bijele haljine, krcati nakita i nalieni poput' djevojaka, a oko struka i ela opasani crvenim svilenim uzicama, ti lijepi efebi imali su prefinjena lica, eznutljive oi i tajanstven osmijeh. Hitro poskakujui, razbludno su se njihali u bokovima te neobinim i vrlo sloenim pokretima oponaali sam ljubavni akt. Jedni su otegnuto pjevali iz glave .pratei se oporom svirkom svojih instrumenata, dok su drugi udarali sebi takt pucketajui-bronzanim kastanjetama. Ti dvosmisleni plesovi smuie se Katerini i ona okrenu glavu, zbog ega je mladi plesai pogledaju s mrnjom. Nije mogla da podnese njihove izvjetaene pokrete ni njihovu mekoputnu enstvenost na toj posmrtnoj sveanosti. Jer to je za352

ista bilo svetkovanje smrti. Gomila se i okupila zato da vidi krv. Odjednom, s kraljevske damije oglasi se zlokobno udaranje bubnjeva. Njihova tutnjava zaglui i plesae te se zadihani bace na zemlju i ostanu nepomini, a zamre i njihova raspojasana svirka. Polako se na palai otvore vrata i sveana povorka krene. Naprijed su ili svirai i bubnjari, a za njima dvadeset robova s nosiljkom na kojoj je bilo poloeno Zobeidino tijelo, balzamirano i prekriveno dugom grimiznom koprenom. Pratila ga je cijela eta sveenika u bijelim haljinama, a za njima su ili crnci eunusi, predvoeni gorostasnim Sudancem bronzane puti, koji je u znak alosti nosio sablju s otricom nadolje. Pojava njene neprijateljice razbudi Knterinu iz prezrive ravnodunosti u koju je bila zapala. Zobeida je bila mrtva, no njena je mrnja jo ivjela i Katerina ju je osjeala na sebi. Hladan bijes obuzme je kad ugleda ukoeno tijelo kojemu e do nekoliko trenutaka morati rtvovati Arnauda, a zatim i samu sebe. U meuvremenu, robovi su poloili nosiljku na nekakav oniski stol pred tribinom. Kalif, a za njim se povede Banu Sarad i mnogi dostojanstvenici, ustane i zaputi se da oda posljednju poast posmrtnim ostacima svoje sestre. I opet Katerina htjede da skrene pogled, no neto je od toga odvrati. Ona osjeti kako je netko uporno promatra i instinktivno se okrene u tom pravcu. I zaista, meu kalif ovom pratnjom ugleda Abou-al-Khayra. Visoki i pleati kapetan maurske garde sve je dotad zaklanjao njenu priliku njena prijatelja. Pod svojim omiljenim velikim turbanom naranaste boje lijenik ju je netremice promatrao, a kad im se pogledi najzad sretoe, Katerina primijeti kako joj se kriom nasmijeio i glavom dao znak da slijedi njegov pogled. Meu svjetinom stajao je u prvim redovima dugonja Gauthier i skrtenih ruku uspjeno izigravao znatieljnika. Jo uvijek s vrtlarskom pregaom i nekakvim unjastim pustenim eirom nabijenim na oi, doimao se mirno i sabrano,
23 Katerina, knjiga V 353

kao da je doao na veselicu, a ne na pogubljenje, A onda Abou-al-Khayrov pogled skrene na jednu grupu maurskih konjanika, meu kojima Katerina, ne ba lako, prepozna Jossea pod ljemom s dugim pozlaenim iljkom. Suncem opaljen kao i drugi, lica obrasla u crnu bradicu, drao se u sedlu sigurno i uspravno, te je s kopljem u ruci izgledao isto tako divlje i ratniki kao i njegovi drugovi. Niim se nije od njih razlikovao 1 Katerina se zaudi lakoi kojom je biva skitnica igrala svoju ulogu. Prividno, uope se nije zanimao za ono to se oko njega dogaa i pazio samo da mu konj bude poravnat s ostalima. ivotinja, je zaista bila krajnje nemirna, propinjala se i da jaha nije bio spretan, sigurno bi dolo do metea. Kad vidje svoja tri prijatelja, Katerina seopet ponada. Znala je da su hrabri, odani, spremni na sve samo da spase nju i Arnauda, i ta njihova odlunost uli joj novu snagu. Zar smije oajavati pored takvih ljudi? im stigoe posmrtni ostaci princezini, zapoe dugotrajna ceremonija. Najprije uslijedi pjevanje, zatim obredne igre pa bekonano dug govor jednog impozantnog starca snjeno bijele brade, koji je bio visok i suh kao topola zimi, a pod gustim bijelim obrvama blistao mu fanatian pogled. Katerina se odmah dosjeti da je to vrhovni kadija, a kad on uze zazivati srdbu Alahovu i kalifovu na inovjerca koji se usudio dii. svoju bezbonu ruku na Prorokova potomka, ona zarine sebi nokte u dlan. Kad je nakon posljednjeg prokletstva najzad uutio, Katerina shvati da je Arnaudu i njoj kucnuo posljednji as. Iskra nade koju su svojim prisustvom bili upalili njeni prijatelji opet se u g a s i . . . to mogu njih trojica protiv tolikog mnotva? Tu su svjetina, dvorjanici, v o j n i c i . . . i tolika mrnja na krivovjernika, tako zvjerska radost to mu se blii kraj. Preostao je jedino Bog. Katerina se u duhu obrati Gospodu, Bogorodici u Puyju, svetom Jakovu u Compostelleu i uputi im kratku, ali arku molitvu. 354

 Daj mi jo malo snage, Boe preklinjala je. Samo toliko snage i odvanosti da mogu zamahnuti bodeom! Gore, na bedemu, bubnjevi su opet poeli udarati. Katerina pretrnu. Njihovo sporo udaranje uini joj se zlokobnim, kao da u njemu uje kucanje srca koje tek to-nije stalo. Ba toga asa kalifovi su krvnici dva po dva stali izlaziti iz palae. Bili su impozantni, miiavi, crni kao ugljen. Na njima su bile koulje zavrnutih rukava i iroke ute dimije s crvenim vezom. Nosili su svu silu neobinih naprava, od kojih Katerina problijedi, i lanano se porazmjestili oko zborita potiskujui nagrnulu svjetinu s kojom su straari teko izlazili na kraj. Istovremeno, jedna skupina do pojasa golih robova urno je pred. Muhamedovom tribinom podizala prostrano onisko stratite zabivi po sredini drveni kri slian onom jeruzalemskom, samo neto nii, kako bi krvnici mogli na njemu muiti osuenika. Nisu zaboravili donijeti i posue sa eravicom u koje u muitelji odmah zavukli raznolike eljezne ipke, tipaljke i klijeta. Oarana je gomila bez daha pratila te kobne pripreme, a onda buno pozdravila dolazak jednog gorostasnog pogrbljenog crnca, suhog poput ebanovog drveta. On je prilazio polako, nosei o ramenu vreu u koju e nakon smaknua turiti pogubljenikovu glavu i pokazati, je, kalifu prije nego bude zabodena na kuli Palae pravde. Bio je to Bekir, zapovjednik krvnika i uvaena osoba, to se vidjelo i po njegovoj odjei od grimizne, srebrom izvezene svile. On se dostojanstveno pogne na stratite, ukruti se pa skrstivi ruke uze da eka osuenika. Bubnjevi se opet oglase. Katerini se uini a e se pod arom uguiti. Ugrize se za ruku samo da ne bi kriknula, toliko su joj ivci bili napeti. Pogledom je izbezumljeno traila Abou-al-Khayra, no lijenik je oborio glavu i inilo se kao da spava. Izgledao je tako nemoan i usamljen meu onim prenadraenim ljudima da je Katerinu spopao at* 355

strah. Hoe li on i druga dvojica neto poduzeti? Bila bi to ludost jer bi svi zaglavili. Zaista nema smisla... Ne! Pametnije je umrijeti. Ali smjesta! Ona se zagleda u gomilu. A dolje, Gauthier je stajao nepomino kao kip. Katerina ga u takvom poloaju vidje i onda kada vrata na A1 Hamri kripnue i po trei put. Podno ruiastih zidina, izmeu vratnica okovanih eljezom, upravo se pojavio osuenik. Nesposobna da se obuzda, Katerina skoi na noge i krikne od uasa. Blijed i gotovo gol, izuzev neke prnje oko bokova, Arnaud je pod tekim okovima teturao na suncu kao pijan. Iako su mu ruke bile vezane na leima, lice obraslo u bradu a pogled zbunjen, ipak se oajniki upinjao da u ovom posljednjem trenutku izgleda dostojanstveno. No onda se spotakne o jedan kamen i padne na koljena. uvari ga opet podignu na noge. Nesanica i glad uinili su svoje, pa su straari morali osuenika podravati dok je silazio kosinom. Morayma se uhvatila za Katerinu i oajniki pokuavala natjerati je da sjedne, no mlada ena, ukoena od uasna bola, nita nije ula ni vidjela doli ono visoko, suncem opaljeno tijelo koje su Mauri vodili na muenje. U meuvremenu, Muhamed je smrknuto gledao Katerinu i nije s nje skidao oiju. Morayma joj apne: Preklinjem te, Zorina Svjetlosti, saberi se. Gleda te gospodar. Neka gleda! promrsi mlada ena. Zar je to vano? Njegov gnjev moe da se jo jae srui na osuenika... sa strahom izgovori stara idovka. Vjeruj mi! Ti ga otvoreno izaziva. Mogunici se znadu okrutno osvetiti za nanesena ponienja. Znaju to dobro ljudi moje rase. Katerina ne odgovori, ali uze to na znanje. ta onda ako joj u svom bijesu kalif uskrati obeanu milost i sprijei je da svom ljubljenom skrati uasne muke to ih daju naslutiti ogavne sprave krvnika? Ona se polako spusti na sjedite, no i356

tavo joj je tijelo nervozno podrhtavalo. Imala je utisak da umire i svjesno se stala boriti protiv nesvjestice. Sva se pretvorila u oi i uprla ih u ovjeka koji je odlazio u smrt. Ve su ga krvnici podigli na stratite i natjerali da se rairenih ruku nasloni na kri. Istoga trena neto zvizne zrakom. Svjetinom se prolomi pljesak, a Arnaud muklo zastenje. Pred kalifovom tribinom stajala su dva strijelca i odande avolski vjeto odapeli svoje strelice koje su se Arnaudu zabile pravo u dlanove i tako ga prikovale za kri. On problijedi i leden znoj potee mu licem. ene doekaju prizor histerinim i j u " ! . . . ju"! dok je sunce na zapadu oblailo nebo grimizom. Katerina skoi na noge i krikne. Jedan od krvnika upravo je iz erave izvukao usijanu eljeznu ipku te, ohrabren oduevljenim povicima gomile, stao prilaziti osueniku. Katerina se bijesno ote iz ruku Morayme, koja uzalud pokua da je zadri, i otra pravo Muhamedu. Svjetina naglo uuti, a krvnik iznenaeno zastade. to hoe ta raskono odjevena ena s kojom e se, kako je itav grad govorio, kalif jo iste veeri vjenati? Katerina vikne prodorno i s optubom u glasu: Zar je to, kalife, ono to si mi obeao? Zato ne ispuni zadanu rije ukoliko uope zna to to znai? Govorila je francuski trudei se jo jednom da potedi ovjeka od kojega zavisi i njena i Arnaudova sudbina. Ako ga pred njegovim narodom ponizi, posljedice e, svakako, biti strane... No kalif se dobroudno nasmijei i zubi mu zablistaju: Htio sam samo vidjeti kako e reagirati, Zorina Svjetlosti. Smije izvriti ono to sam ti dopustio, dakako, ako to eli . . . On ustade i zapovjedniki pogleda svjetinu koja je ekala: ujte svi, o vjerni podanici Granae! ena koju vidite preda mnom postat e jo veeras mojom suprugom. Njoj sam poklonio svoje srce, a za
357

svadbeni dar i povlasticu da vlastitom rukom zada smrt ubojici moje ljubljene sestre. Pravo je da ubojice jedne ene i umre od enine ruke! Negodovanje puanstva potraja samo asak, jer su pred tribinom strijelci ve bili napeli svoje lukove. Kad govori kalif, protivljenja ne smije biti. Moleivi Katerinin pogled potrai Abou-alKhayra, no lijenik se nije ni micao. Jasno se vidjelo da spava, i srce mlade ene ispuni se gorinom: naputa je u presudnom trenutku. I on je poput drugih, ivot mu je miliji od prijateljstva... Meutim, prie jedan rob, klekne i podigne prema njoj zlatan posluavnik na kojemu je zlokobno blistao bode Montsalvyjevih. Katerina ga nekako s uitkom pograbi, navikla' da joj se u potrebi nae pri ruci. Najzad, on e osloboditi i nju i' Arnauda. Ona se ponosno uspravi, oine Muhameda bijesnim pogledom, a onda izazovno strgne sa sebe zlaani zar i otkrije lice: - Ne zaboravi,, sultane, da ja nisam ni tvoje narodnosti ni tvoje vjere! Zatim se dostojanstveno okrene i ponosno za!puti ka stratitu. Naprijed! Kucnuo je najznaajniji trenutak n ivotu. Zaas e se njena dua pridruiti Arnaudovoj pa e se, tako sjedinjene, zajedno vinuti u zlaanogrimizno nebo, laganije i od onih crnih ptica to sU se gore iznenada pojavile . . . Svjetina je utjela, i -nehotice oparana lijepom enom koja, eto, prilazi raspetom ovjeku da mu zada s m r t . . . Rijedak je to i velianstven prizor za tako uljuen i prefinjen narod i, svakako, vredniji od divljakog uivanja u tuim mukama. Ali, raspeti Arnaud podigne glavu. Sasvim pri svijesti i potpuno sabran, on najprije pogleda Katerinu a zatim kalifa. Ja odbijam takvu vrst milosti, o moni sultane! Brza smrt koju mi tvojim' doputenjem moe zadati ta ena, samo bi me obeastila. Koji
58

3bi vitez dostojan svoga imena pristao da umre od ruke jedne ne? A jo manje ako je ona njegova vlastita supruga. Jer, pored sramote nanesene meni, ti bi i njenu savjest opteretio zloinom navodei je da ubije vlastitog mua. ujte me svi! razlijegnu se gomilom snaan osuenikov glas. Ta sveano odjevena i zlatom okiena ena, koju va sultan veeras namjerava odvesti u svoju lonicu, moja je supruga i majka moga sina. Moj o m smru on je oslobaa svih obaveza. Znajte i to da sam Zobeidu ubio samo zato da nju zatitim od muenja i sprijeim da je gnusni robovi ne uprljaju silovanjem. Ubio sam Zobeidu i time se ponosim, jer nije ni zasluila da ivi. No, ja odbijam da umrem od ruke jedne ene. Odstupi, Katerino . . . ! Arnaude! molila je mlada ena izbezumljeno Preklinjem te . . . u ime nae ljubavi. Ne! Zapovijedam ti da se povue... i da ivi radi naeg sina! Da ivim? Zar ne zna da to ne mogu? Pusti da bode sve dokraji, inae . . . Meutim, dva su straara pratila mladu enu i ve je pograbili za ruke. Muhamed je osjetio da e, poto ubije Arnauda, i sebe usmrtiti. Njegov ljutiti uzvik bio je nadjaan Arnaudovim glasom koji je od bolova neto oslabio, ali jo uvijek odzvanjao krajnje odluno: Naredi krvnicima da priu, o kalife! Pokazat u ti kako jedan Montsalvy doekuje smrt! Neka Bog titi moga kralja i bude milostiv mojoj dui! Ve na izmaku snaga, Katerina se niice baci na zemlju. Hou da umrem s tobom! Hou. . Na jedan kalifov mig, krvnici se opet prihvatie sprava za muenje. Muevne rijei osuenikove izazvae komentare, uenje, gotovo saaljenje . . . A onda, iznenada, opet se sa bedema A1 Hamre zau udaranje bubnjeva. 359

Sve se glave podignu, svi se ukoe, jer bubnjanje koje se sada ulo, ni po emu nije liilo na preanje. Bilo je silovito, brzo, u nekakvu ludom ritmu. Istovremeno, s utvrda palae razlegne se dernjava, pla, povici bijesa, zapomaganje, ali i pobjedonosno klicanje. Kalifov dvor i nepregledna gomila preneraeno zastanu oekujui ni sami nisu znali to, jedino se Abou-al-Khayr stao najzad micati na tribini i zijevati ne osvrui se na protokol... Gotovo istog trenutka, Josse popusti uzde svom usplahirenom konju, kojega je dotad s mukom obuzdavao, i natjera ga na straare koji u neredu stanu uzmicati izazivajui opi mete. Gauthier kao da je samo na to i ekao. Obarajui sve oko sebe, on pobije straare koji su odravali kordon a zatim pojuri ka stratitu. Gorostas je bio pobjesnio. Obuzet onim svojim poznatim gnjevom koji ga je spopadao im bi borba poela, zaas je oborio Katerinine uvare, zatim krvnike, pa ak i ljudeskaru Bekira koji se, ispljunuvi vlastite zube, odjednom naao pod kopitima Josseovog konja. A ovaj se tako propinjao da su lubanje samo prskale. Katerina sa zaprepatenjem osjeti kako ju je netko pograbio za ruku i stao vui. Doi! mirno e Abou-al-Khayrov glas. Onamo te eka konj. Istovremeno, strgavi s nje zlaanu koprenu, on joj preko lea prebaci ogrta koji je kao nekim udom izvukao iz njedara. A l i . . . Arnaud? Za njega e se pobrinuti Gauthier. I zaista, gorostas je upravo izvukao strelice kojima je Arnaud bio pribit na kri, zatim oputeno tijelo kao zaveljaj prebacio preko ramena i ve pojurio sa stratita. Josse, koji je gotovo ve obuzdao svoga konja, stvorio se odjednom pred njim vodei za uzdu i jednog kulaa snanih sapi, kao stvorena za borbu. Usprkos teretu koji je nosio, gorostas spretno skoi u sedlo a onda ostrugama podbode ivotinju. Kao vihor konj pojuri 360

kroz obezglavljenu gomilu ne tedei u prolazu nikoga. Vidi da mu nismo potrebni ree lijenik sabrano. A to se zapravo dogaa? Nita naroito! Svojevrsna mala revolucija. Objasnit u ti kasnije. U svakom sluaju, trenutano smo zaposlili kalifa. A sada iskoristimo ovaj as dok nitko na nas ne obraa panju i krenimo. I zaista, na popritu je vladala opta pometnja. Borba se vodila gotovo posvuda. ene, starci, djeca, profesionalni zabavljai, ulini prodavai sve je to bezglavno bjealo pred kopitima usplahirenih konja. Dvorska straa borila se sa etom u crno odjevenih i zakrinkanih konjanika koji su, ne zna se otkud, iznenada banuli. Nisu bile poteene ni tribine i Katerina opazi kako Muhamed uspjeno odolijeva napadaima. Povici bijesa mijeali su se s jaucima ranjenika i samrtnim hroptanjem. Pod grimiznim nebom ve su se pojavili leinari kruei sve nie. Dua cijele pobune, voa crnih konjanika, kojima se pribliilo i nekoliko zakrabuljenih ljudi koji su dotad njukali meu svjetinom, bio je visok, koat, tamnoput mukarac s turbanom ukraenim napadno velikim i lijepim turbinom. Udarao je maem kao arhanel osvetnik i skidao glave kao klasove ita. Prije no to je uz pomo Abou-al-Khayra uzjahala na konja i odjurila, Katerina je opazila kako je poginuo i veliki vezir. I njemu je zagonetni konjanik odrubio glavu a zatim je hitro objesio o svoje sedlo. Sa kraljeve damije u Al-Hamri i dalje se ulo udaranje"bubnjeva . . . Gradom je zavladala panika. Dok se s Abou-al-Khayrom na konju probijala uliicama, Katerina je nailazila na prizore koji su podsjetili na njeno djetinjstvo u Parizu. Posvuda se vodila borba
361

i prolijevala krv. Bilo je opasno prolaziti ispod terasa jer su s njih dolijetali najrazliitiji predmeti, a ponekad bi se u prestravljenoj gomili razabrala strana prilika pokojeg od onih zakrabuljenih konjanika. Tada bi u svjetlu uljanice, jer se ve stala sputati no, bljesnula sablja, a zatim bi uslijedio samrtniki krik. Meutim, Abou-al-Khayr nije se zaustavljao. Pourimo! stalno je ponavljao. Moe se dogoditi da prije vremena zatvore gradska vrata. Kamo me vodi? upita Katerina. U Alcazar Genil, kamo je Gauthier odveo i tvoga mua. A l i . . . zato? Strpi se jo malo, rekao sam da u ti sve objasniti... Pouri' Sav taj mete, vika, opasnost nisu mogli da umanje Katerininu duboku radost. Ona je slobodna, a isto tako i Arnaud. Nestalo je groznog muilita, a njenu razigranom srcu kao da je topot konja veselo udarao takt. Najzad su potjerali u galop, ne osvrui se na one koje su pri tom obarali. Zaas su pojurili kroz juna vrata koja su, sreom, jo bila otvorena, a onda pod njihovim kojima zatutnji most, prebaen preko bistre zapjenjene vode Genila. Uskoro pod jednom damijicom s bijelom kupolom iskrsnu iroka ograda i zelene kronje drvea, a pozadi njih dvije oniske zgrade s nekakvom kulom u sredini. Do njih je vodio trijem s lijepim velikim stupiima. Neke sablasne prilike, vjerojatno straari, muvali su se pred ulaznim vratima koja su se hitro otvorila kad je Abou-al-Khayr, zaklanjajui usta rukama, viknuo na jedan poseban nain. Konji s jahaima prosto ulete kroz vrata i zaustave se pred stupovima trijema obraslog rascvalim jasminom. Za njima se hitro zatvore i zamandale teka vrata. Silazei s konja, Katerina jednostavno padne u naruje Gauthiera koji je ve bio dotrao. Obu362

zet silnom radou, on ze prihvati, gotovo ponese, zaboravljajui na uobiajenu suzdrljivost. ivi ste! povie. I slobodni! Neka je hvala Odinu i Thoru Pobjedniku koji su vas vratili k nama. Ve danima premiremo od straha. Ona e s nestrpljenjem i zabrinutou: Gdje je Arnaud? Tu je. Pruaju mu pomo... Nije valjda . . . Ne usudi se da nastavi s pitanjima. Ta vidjela je kako je Gauthier izvadio strelice iz prebitih ruku, i krv koja je tada iz njih iknula, i nepokretno tijelo Arnaudovo kad se Normananin njime uprtio. Ni govora! Samo je' malaksao uslijed gubitka krvi. Umijee gospodina Abou-al-Khayra dobro e mu doi. Hajdemo k njemu! ree lijenik silazei s golemog konja tako nespretno da mu se turban udno nakrivio. Uzevi Katerinu za ruku, on krene za Gauthierom kroz jednu ogromnu dvoranu velianstveno ukraenu intarzijama raznobojnih cvjetova i galerijom s malim nadsvoenim prozorima. Ploice od crna mermera sjale su na podu kao jezero u noi, a svuda uokolo bili Su debeli sagovi svih moguih boja. Neto podalje, vidjela su se otvorena vrata odajice u kojoj je, na svilenom dueku, leao Arnaud. Uza. nj je stajala heka nepoznata ena i Josse, jo uvijek u svojoj bojnoj opremi. Videi Katerinu, Parianin razvue usta u irok osmijeh, no ona se ne osvrne ni na njega ni na enu, nego odmah klekne do svoga mua. Bio je u nesvestici. Na njegovu nategnutu i vrlo blijedom licu oi su bile zatvorene i upale. Svileni madrac i sag na podu bili su uprljani krvlju s njegovih ranjenih ruku, no ona je ve prestala tei. Disao je isprekidano i jedva ujno. .Mislim da e ostati na ivotu! javi se neki ozbiljni, Katerini nepoznat glas. 363

Mlada ena okrene glavu i sretne pogled neobino crnih oiju. Pogledavi sada prvi put onu koja joj se obraala, ona primijeti da je to mlada i vrlo lijepa ena. Na njenom ponosnom licu bili su iarani nekakvi neobini tamnomodri znakovi. Videi da je doljakinju to iznenadilo, ena se osmjehne: Ovako su obiljeene sve ene s Velikog Atlasa. Ja sam Amina. Poi sa mnom, lijenik se sada mora pozabaviti bolesnikom. Abou-al-Khayr ne voli da se ene upliu u njegov posao. Katerina se i protiv volje nasmijei. Najprije zato to je Aminina ljubaznost bila zarazna, a onda i zbog toga jer su je njene rijei podsjetile na prvi susret s maurskim lijenikom. Bilo je to u krmi tik uza cestu to vodi u Peronne. Katerina i njen ujak Mathieu nali su ondje ranjenog Arnauda a Abou-al-Khayr ga je tada lijeio. Poznajui udesnu vjetinu svoga prijatelja, ona bez opiranja poe za domaicom, tim spremnije kad joj Gauthier u prolazu napomene: Ja u ostati pored njega . . . Dvije ene se udalje i sjednu uz kanal kojim je posred vrta protjecala voda. S jedne i druge strane rasle su rue, a vodoskoci su prpono uborili te zaas nisi vie osjeao ni umora ni danje sparine. Svileni jastuci boje okolnog cvijea bili su poredani u kamenoj ogradi, a do njih Veliki svijenjaci od pozlaene bronze i. zlatni posluavnici krcati slatkia i svakodnevnog voa. Amina pozove Katerinu da sjedne pored nje poto prethodno dade sluavkama znak da ih ostave nasamo. Malo-pomalo ove se pod svojim prozirnim koprenama izgubie, neke u kui, neke u gustoj sjeni vrta. Neko vrijeme dvije su ene ut jele. Iscrpljena onim to je upravo proivjela, Katerina je nesvjesno uivala u tiini mirisavog vrta i vedrom miru koji je izbijao iz njene susjede. Poslije uasne tjeskobe i smrtnoga straha od kojega joj se sto 364

tinu puta inilo da e svisnuti, Arnauovoj je supruzi izgledalo da se nalazi u raju. Nestalo je smrti, straha, ak i zabrinutosti. Mu e joj biti spaen i izlijeen... U to je bila sigurna. Videi da joj je goa utonula u razmiljanje, sultanija malo poeka, a zatim ree obazrivo pokazujui na posluavnik: Mora da si umorna i iscrpljena. Odmaraj se i jedi! Nisam gladna odvrati Katerina smijeei se. No zanima me kako sam dospjela ovamo. Sto se zapravo dogodilo? Kad si me tako velikoduno primila, valjda mi hoe to rei? A zato da se prema tebi odnosim neprijateljski? Moda zato to te moj mu htio uzeti za svoju drugu enu? Po naem zakonu moe da ih ima koliko god eli a . . . ako te zanimaju moji lini osjeaji, onda znaj da mi je ve odavno ravnoduan. Ipak se govori da se vrlo dobro slaete. Prividno. Moda mu je zaista do mene stalo, ali njegova nevjerojatna slabost prema Zobeidi, lakoa kojom se mirio s njenim raskalanostima pa i zloinima, a ili su tako daleko da je pokuavala i mene likvidirati, ubili su malo-pomalo ljubav u mome srcu. Ovdje si dobro dola, Zorina Svjetlosti, pogotovo otkako znam to si sve prepatila. Plemenito je i lijepo kad se ena izlae tolikim nedaama radi voljenog mukarca. Tvoja me sudbina potresla, zato sam i pristala da Abou-al-Khayru pomognem u njegovu naumu. Oprosti to navaljujem, ali to se zapravo dogodilo? Veseo osmijeh otkri bijele Aminine zubie. Ona svojim njenim prstima dohvati lepezu od fina, zlatom oslikana palminog lia i stade se lagano hladiti. Ovog trenutka, plemeniti Mansour ben Zegris upravo pokuava oteti Muhamedu granadski prijestol. A l i . . . zato? 365

 Da bi osvetio mene. On, naime, vjeruje da sam na umoru. Ne, ne gledaj me tako nastavi Amina smijeei se. Nita mi nije, ali, lijenik Abou je proirio vijest da je veliki vezir, koji je zbog Zobeidine smrti gotovo poludio od tuge, naredio da me otruju, kako bih moju neprijatelj icu mogla pratiti u carstvu mrtvih umjesto da se veselim njenoj smrti. A Monsour ben Zegris je u to povjerovao? Jutros je ovamo dojurio sav izvan sebe. Zatekao je moje sluavke kako od tuge trgaju svoje arove, sluge koji bolno nariu, a mene, opruenu na krevetu i blijedu kao smrt. Ona naas uuti da bi se nasmijeila Katerini, a onda e predviajui njeno novo pitanje: Abou-al-Khayr je veliki lijenik. Iako me Mansour pogledao tek izdaleka, nije ni naas posumnjao. Tada je i napad na A1 Hamru bio odluen. Abou, koji dobro poznaje Mansoura, savjetovao mu je da to izvede za vrijeme pogubljenja, jer e kalif, dvor i jedan dio trupa biti tada izvan tvrave. Tako je bilo i dogovoreno, pa kad su bubnjevi s kraljevske damije stali pozivati na uzbunu, Abour-al-Khayr je zijevanjem dao znak tvojim slugama. Ostalo ti je poznato... Katerina je najzad shvatila. Abou je skovao zavjeru i upleo Mansoura kako bi se u opoj guvi omoguilo da osuenik pobjegne. Neka je hvala Bogu uzdahne ona koji je mome muu dao snage da izdri sve one muke i ostane na ivotu} Katerina za svojim leima zauje tanki lijenikov glas okrene se. Abou-al-Khayr je upravo bio oprao ruke te sputajui zavrnute rukave priao i sjeo pokraj njih na jastuke. Nije ni bio toliko slab koliko si pretpostavljala, ili se moglo zakljuiti iz njegova dranja, draga prijateljice. Moralo se nekako zavaravati tamniare. ree on njeno hvatajui vrcima
36S

prstiju jedan kolai s kojega se cijedio med i pojede ga ne prosuvi ni kapi. Kako to mislite? upita Katerina instinktivno prelazei na francuski. Da, nije mnogo jeo, ali je dobijao netovode zahvaljujui Josseu koji se u Ghafaru smjenjivao na strai. I to je najvanije, mogao je da. spava. Kako ti je u posljednje vrijeme prijalo^ slatko od rua? Izvrsno! No mislila sam da je straarima bilo izriito nareeno da pod svaku cijenu onemogue zatvoreniku spasavanje i da je vrhovni kadija poslao vlastite ljude neka to provjere. Abou-al-Khayr se nasmije. Kad ovjek spava tako vrsto da ga nitko i nita ne moe probuditi, a vi dobijete zadatak da ga u tome sprijeite, najbolje je da stvar zabaurite, ako ne elite da vas kazne ili vam se narugaju. Kadijinim ljudima draga je vlastita koa kao i svakom smrtniku. Tvoj je suprug spavao pune tri noi. Ta nije valjda i on dobijao slatko od rua? To ne, ali mu je sredstvo za spavanje donosio Josse u sitnom mjeiu voe, skrivenom pod turbanom. Naravno, time mu nije mogao sasvim utaiti e, no bilo je dovoljno da mu se ne pomuti pamet. A kako mu je sada? Spava, a uza nj je Gauthier. Dao sam mu kozjeg mlijeka s medom, a zatim ponovo sredstvo za spavanje. A l i . . . njegove ruke? Ne umire se od prebijenih ruku ako se: krv na vrijeme zaustavi i rane odmah ponu lijeiti. A i ti bi se morala odmoriti. Ovdje ste sigurni ma kakav bio ishod borbe. A tko e pobijediti? Tko to moe predvidjeti? Mansourov udar bio je izveden na brzinu. Istina, prednost mu je bila u iznenaenju a i njegovi pustinjski ratnici 36 T

najhrabriji su na svijetu. No njih je malo, a kalifovih straara ima bezbroj. Dakako, vie od pola grada je uz Mansoura. Ali, ako jedan od njih pogine? upita Katerina s instinktivnim strahom. Zar ste mrnju meu tim ljudima raspirili samo zato da nas spasite? Zasluujemo li da se zbog nas rtvuju toliki ljudski ivoti? Amina blago i nekako utjeno poloi ruku na Katerinino rame. Izmeu moga roaka Mansoura ben Zegrisa i vladara- pravovjernih rat nikad i ne prestaje. Plane zbog sitnice... a onda se na neko vrijeme prekine. Ponekad se kalif mora udaljiti kako bi gradu ostavio vremena da se umiri. Dokle god bude iv, Mansour nee moi osvojiti prijestol. To ne bi dopustila ulema 1 ... No bude li Mansour pobijeen, to e se s njim dogoditi? opet upita Katerina i nehotice zainteresirana tim ovjekom, okrutnim i krvolonim, dodue ' ta nije li pred njenim oima odsjekao Banu Saradu glavu? ali kojemu i ona i mu duguju ivot. Imala je utisak da je sauesnik u prevari kojoj je on bio rtva. Abou-al-Khayr slegne ramenima i opet se poslui kolaima. Ne brini! Nije on tako glup da bi se dao uhvatiti. Nismo prekomjerno izloili njegov ivot. Bude li pobijeen, pobjei e preko mora, u Fez, gdje ima palau i posjede, a onda e se do nekoliko mjeseci vratiti s novim, snagama, drskiji nego prije. I sve e poeti iznova. No, ovaj put morat e se uvati Banu Sarada. Zbog Zobeidine smrti upola je poludio. Veliki vezir je poginuo ree Katerina. Vidjela sam kako mu je neki crni konjanik s krupnim rubinom na turbanu odsjekao glavu, a zatim je objesio o svoje sedlo. i* *) Ulema je naziv za muslimansko ueno sveenstvo. 368

Ona sa zaprepatenjem opazi kako se Abou-al-Khayrovo lice ozarilo radou. Mudrac je rekao da je runo veseliti se smrti svoga neprijatelja... ali moram priznati da za Aben-Ahmed Banu Saradom nikako neu plakati. Da je kojom sreom uplete se sultanija s iznenadnom estinom Mansour istovremeno mogao pobiti i cijelu njegovu obitelj! No ini se da se ta eljad mnoi kao kunii... Zadovoljimo se onim to jest i nadajmo se da... Rije mu iznenada prekine jaka lupa na ulaznim vratima. S druge strane visokoga zida uli su se povici i dozivanja. Opet uslijedi ono neobino glaenje kao u uka, kojim je maloprije i lijenik bio najavio svoj dolazak. Robovi smjesta potre. Golema, bronzanim zakovicama uvrena vrata okrenue se bez kripe na svojim arkama, no ljudi koji su ih otvorili jedva su uspjeli odskoiti u stranu kako ih ne bi pregazila jedna grupa zakrabuljenih konjanika to su poput vihora uletjeli u dvorite. Predvodio ih je onaj ovjek s rubinom, i Katerina odmah skrene pogled u stranu. Naime, o unkau njegova sedla jo je visila vezirova glava sa zatvorenim oima. Ne pokazujui ni najmanjeg iznenaenja, Amina ustane, pokrije se svojim blijedoljubiastim, zlatom izvezenim arom, te nepomino zastane pored jednog grma rua. Kad je ugleda, crni konjanik osta kao ukopan. Pod njegovim tankim briima Katerina zapazi lijepa, ali okrutna usta, a na licu, mravu kao u nevesele ptice, dva divlja oka. Mansour ben Zegris prosto se svali s konja i zaputi k Amini poput automata. Na tri koraka od nje, on se zaustavi i najzad progovori: iva si? Kakvim udom? Spasio me Abou-al-Khayr mirno odvrati sultanija. Velik je to lijenik. Jedna od njegovih droga nadjaala je otrov. ,
24 Katerina, knjiga V

369

 Alah je velik! uzdahne Mansour s takvim zanosom da Katerina jedva suspregne smijeak. U tom ratniku fanatina lica kao da je bila dobra mjera naivnosti. Oito, moglo mu se se velikom lakoom tota nabajati. To, dakako, ne znai da Abou-al-Khayr nije zaista uivao velik ugled. No ve su se crne oi Mansourove zagledale u Katerinu iako je mlada ena, povodei se za Aminom, zakrila svoje lice. Neobian izgled neznanke nesumnjivo je iznenadio tamnoputog viteza jer on upita: Tko je ta ena? Nikad je nisam vidio. Jedna bjegunica! Bijela Muhamedova favoritkinja. Dok si se ti borio, lijenik Abou omoguio je bijeg njoj i njenu muu, onom osueniku koji je ubio Zobeidu. Na Mansourovu licu moglo se proitati neskriveno iznenaenje. Oito, on nita nije znao o Katarini i Arnaudu. Kakva je to sad pria? to sve to ima da znai? Katerina osjeti kako se pod svojim upola prozirnim velom sultanija smijei. Sasvim sigurno, ona je poznavala i najskrivenije reakcije svoga zakuastog oboavatelja i poigravala se njime s nevjerojatnom lakoom. To znai odvrati ona nekako dostojanstveno da se kalif spremao da prekri sveti zakon i otme tue dobro. Ova je ena, izlaui se velikim opasnostima i patnjama, dola iz svoje daleke franake domaje da oslobodi svoga mua kojega je Zobeida drala kao zarobljenika. No njena je ljepota izazvala Muhamedovu pohotu. Franaki je vitez ubio Panteru zato da svoju suprugu spasi od smrti koja joj je prijetila. Neosporno, njegovi zakljuci bili su vrlo jednostavni: tko god je kalifu neprijatelj, njemu je obavezno prijatelj. Pogled mu se razvedri i bljesne simpatijom. Gdje je franaki vitez! upita.
370

 Ovdje. Lijenik Abou pruio mu je Pomo. Sada spava. Mora bjeati. I to jo noas. Zato? upita sultanija. Tko e ga ovdje traiti? Kalifovi vojnici. Muhamed je pobjesnio kad je saznao za smrt onoga psa ija glava visi o mom sedlu, a pogotovo kad je vidio da su umakli favoritkinja i ubojica njegove sestre. Noas e pretraiti svaku kuu u Granadi, a i Ijetnjikovce u okolini Nee potedjeti ni tvoj dom, princezo! Zivnihni sultanijin pogled malo se smrai. Dakle, tvoj je pokuaj propao? A to si drugo mogla pomisliti kad si me ovdje ugledala? Da ti moda donosim kalifovu krunu? Ne, mojim je ljudima potrebna okrepa, a i ja prije bijega moram nekako prikupiti snagu. Moja je palaa ve u rukama neprijatelja. Sretan sam to te nalazim ivu, no moram bjeati. Ako tvoji tienici ele Muhamedu umai, treba da jo noas napuste Granadu jer ih kalif trai upornije nego mene sama. Katerina je s opravdanim strahom pratila kratak razgovor izmeu Amine i Mansoura. Svakom njihovom rijei rastao je u njoj umor. Opet e morati bjeati, ponovo se kriti... a pod kakvim okolnostima! Kako da njen ranjeni mu napusti Granadu, kad mu je Abou dao sredstvo za spavanje? Upravo htjede upitati sultani ju, no ona progovori prva, s prizvukom srdbe u glasu: Zar me opet ostavlja, Mansoure? Kada u te ponovo vidjeti? Tko ti prijei da ne krene sa mnom? Zato da ostane uz ovjeka koji ti je donio samo razoaranja i boli? Zna da te ljubim i da te mogu usreiti. Veliki sultan obradovao bi se tvome dolasku . . . On ne bi prihvatio brakolomnicu. Dok god bude Muhamed iv, morat u ostati. A feada, poa*
371

brini se da vas to prije razdvoji more. Kojim putem namjerava krenuti? Preko Motrila? To bi bilo najjednostavnije! No tamo e me najprije i traiti. Ne, poi u u Almeriju. Put je mnogo dui, ali princ Abdalah mi je prijatelj, a u luci me eka i vlastita laa. Povedi onda Franka i njegovu suprugu. Krenu li sami, Muhamedovi konjanici brzo e ih uhvatiti. Ovako, s tobom, imaju izgleda... Kakva? Ovoga trenutka sigurno ve jure glasnici s njihovim opisom u sva pogranina mjesta i l u k e . . . Ja u se nekako izvui jer posvuda imam saveznike, prijatelje, sluge, ali, za njihovu kou ne bih dao mnogo. elei Katerini utedjeti neizbjena strahovanja, Abou-al-Khayr se uplete: ekaj malo, plemeniti Mansoure! Ti samo pristani da. ih povede, a ja u se pobrinuti da ih sakrijem. Pala mi je na pamet jedna misao. Uostalom, i ja u s vama ako doputa. Dokle god moji prijatelji ne budu konano izvan dometa kalifovih krvnika, ja se neu vratiti kui. Lijenik je govorio s tako iskrenom velikodunosti i istinskom plemenitou da Mansour nije mogao odbiti. Pa dok je Katerina iz zahvalnosti blago stiskala ruku svome prijatelju, on promrsi: U redu! postupi kako si naumio, lijenice Abou, ali znaj ovo: ja odlazim iz palae ve za pola sata. Upravo toliko je potrebno da se okrijepe moji ljudi i konji. Ne budu li tvoji tienici do tad spremni za put, ostat e ovdje. To je sve! AboU-al-Khayr se utke nakloni. Mansour se okrene i zaputi k svojim konjanicima koji su, s uzdama u ruci, ekali pred vratima, nepomini I smrknuti. On im uputi nekoliko rijei i oni se tiho raziu prostorijama za poslugu. Tada se lijenik obrati Katerini i Amini i ree: Doite, ne preostaje nam ba mnogo vremena. 372

No, prelazei preko praga Palae, Katerina se neega sjeti. Ona hitro otpae uveni Harun-al-Raiov pojas i > prui ga sultaniji. Uzmi ga ree on pripada tebi. Ni za ivu glavu ne bih ga ponijela sa sobom. Svojim njenim prstima Amina najprije prijee preko golemih dragulja, a onda proapta s tugom u glasu: Kad sam se prvi put njime opasala, povjerovala sam da je to okov sree.. .-Kasnije sam shvatila da je samo okov, i to vrlo teak. Veeras sam se ponadala da e moji okovi najzad puknut i . . . Na alost, jo su tu, a ti mi donosi i dokaz. Ne mari! Svejedno ti h v a l a . . . Dvije ene bile su ve krenule za lijenikom u Aminine odaje, kadli se pojave dvije crne, visoke i snane robinje upola vukui neku enu u crnini, koja se otimala kao furija. Zatekle smo je pred vratima! izjavi jedna robinja. Vikala je kako eli vidjeti lijenika Aboua, za. kojega su joj u njegovoj kui rekli da je o v d j e . . . Pustite je naredi Abou, a zatim e obraajui se doljakinji: to hoe?" No ova i ne odgovori. Upravo je prepoznala Katerinu, a onda s radosnim povikom pojuri k njoj skinuvi svoj crni zar. Najzad sam te pronala! Zar nisi bila obeala da nee otii bez mene? Marijo! povie mlada ena s radou i sa stidom, jer je, zaokupljena vlastitim jadima, bila zaboravila i nju i zadano obeanje. Kako si uspjela pobjei i tko ti je pomogao da stigne ovamo? grlei je. Vrlo lako! Kao i drugi, trebalo je d a . . . da prisustvujem smaknuu. Ni zaas nisam s tebe skidala oiju i vidjela sam kako si pobjegla s lijenikom. Na trgu je vladao takav mete da mi nije bilo teko pomijeati se s gomilom koja je bjeala sna sve strane. Straari I eunusi imali su Vanijeg posla nego da paze na nas. Pola sam 373

Abouovoj kui, u nadi da u te tamo zatei, no rekli su mi da je on otiao k bolesnoj sultaniji Amini, te mora da je u Alcazar Genilu. I tako, evo me tu! Valjda se ne ljuti to sam dola? doda mala s iznenadnom zabrinutou. Zna, toliko sam eljela da se. vratim u Francusku! Ne treba mi svila ni kadifa. Radije u djeci brisati nos, kuhati i prati sue, nego u onoj zlatnoj krletki zijevati od dosade, okruena histerinim enkama. Katerina ne odgovori, nego opet zagrli djevojku i veselo se nasmije. Pametno si postupila i molim te da mi oprosti to nisam odrala rije. A nisam ni ja sasvim kriva . . . Znam. No glavno je da smo opet zajedno! . . . Kad budete gotove s uzajamnim ispriavanjem u ali e Abou-al-Khayr prisjetite se, molim vas, da vrijeme leti, a da Mansour nee ekati.

Glava petnaesta MAGDALENA Pola sata kasnije, eta koja se tiho iskrala iz Alcazar Genila niim nije liila na onu to je, neto ranije, pod zapovjednitvom stranoga Mansoura bila onamo ula. Tamnoputi konjanici zakrabuljena lica premetnuli su se u obine kalifove straare, zamijenivi. crne selhame bijelim burnusima. I sam Mansour predao je svoje zlatom izvezene haljine i bajoslovni rubin Amini, te obukao jednostavnu oficirsku odjeu. S vojnicima su se pomijeali Gauthier i Josse sa ljemovima nabijenim sve do oiju i nisu se odvajali od nosiljke koja je sa sputenim svilenim zavjesama ila u sredini. U nosiljci je leao Arnaud jo uvijek u nesvijesti, a briljivo su ga njegovali Abou-al-Khayr, Katerina i Marija. Dvije ene bile su odjevene kao sluavke iz boljih kua, pa dok je ranjenika Marija hladila lepezom, Katerina je njegove povojima zavite ruke drala u svojima. Jedna mu je osobito gorjela od groznice, i Katerina je sa strahom zagledala u njegove zatvorene oi i, zasada, nepokriveno lice. Jer Abou-al-Khayrova majstorija sastojala se u tome to je Arnauda obukao u raskone enske haljine, najdulje koje su se uope mogle nai. Umotan u iroke koprene od lakog plavog satena sa zlatnim prugama, onako
37-5

u dimijama i sa izvezenim papuama na nogama,, vitez je zaista liio na staru bolesnu damu. Ta smijena odjea malo je razgalila Katerinu kojoj su ivci bili prenapeti, a njihov nagli bijeg pretvarala u svojevrsno veseo izlet na kojemu i ljubav treba da kae svoje. No nadasve je bio vaan odlazak, injenica da naputaju taj neobian i opasan grad iz kojega su, jo naas, imali tako malo izgleda da izau. Zato, smjetajui se na leaj u nosiljci, ona smireno upita Mansoura: to emo rei ako naiu kalifovi ljudi? Da pratimo staru princezu Zeinabu, baku emira Abdalaha, vladara Almerije. Ona se vraa na svoj dvor, nakon posjete naoj sultaniji, svojoj staroj prijateljici. - I oni e vam povjerovati? A tko bi se usudio poricati? prekide ih Abou-al-Khayr. Princ Abalah je tako uvredljiv da je i sam kalif, njegov roak, neobino oprezan kada s njim ima posla. Almerija je naa najvanija luka. A prirodno je da, kao lijenik, i ja pratim ovu plemenitu gospu zakljui on smjetajui se i sam u vozilo. Sada je eta tiho jahala u noi, i samo se uo prigueni topot konja. U nedalekom gradu i dalje je vladao mete. Sva su svjetla bila upaljena, na bedemima je u loncima gorjela vatra, pa je Granada u mraku svjetlucala kao golemi roj krijesnica. Slika koju je kroz razmaknute zavjese Katerina promatrala s uitkom i nekako slavodobitno, bila je prekrasna, no inila ju je stranom vika i buka to se razlijegala preko visokih zidina. Ondje su se prolamali jauci, bievi su udarali po- leima savijenim od straha, ljudi su umirali... Do mlade ene dopre gunavi Mansourov glas: Ono kalif sreuje raune. Ubrzajmo malo kretanje! Ako me prepoznaju, morat emo se boriti, a samo nas je dvadesetak. ' "
376

 Zaboravljate, gospodine, da smo i mi tu! hladno e Gauthier koji je jahao sasvim uz nosiljku, tako blizu da ga je Katerina mogla dodirnuti samo da je pruila ruku. Moj drug Josse umije da se bori, a ja slobodno mogu rei za sebe da vrijedim za desetoricu. Mansour odmjeri gorostasa svojim crnim oima, a Katerina osjeti da se najzad razvedrio jer je smireno odgovorio: Onda recimo da nas ima trideset i jedan, i neka nas Alah uva! On ponovo ode na elo male kolone koja ubrzo utone u mrak prostranog ladanja. Svjetla Granade postepeno stadoe zamirati. Neupuenome gotovo nevidljiv, put se odjednom pretvori u strminu, a kad zamakoe za jednu njenu liticu, grad za njima sasvim ieze. Putovanje e biti muno primijeti Josse s druge strane nosiljke. Morat emo prelaziti preko visokih planina. No zauzvrat, tamo emo se lake moi braniti. Odjednom, odsjena zapovijed prekine tiinu noi i eta se zaustavi. Katerina se odmah zabrine i razmakne zavjese, poto prethodno sa zebnjom pogleda u Arnauda. Na svu sreu, on je i dalje spavao, neosjetljiv za ono to se oko njega zbiva. Kamenite strmine nestade i oni opet ugledae Granadu. Jasno se vidjela i Aminina palaa, gdje su na krunitima bijelih zidina gorjele svjetiljke. Do Katerine dopre Mansourov glas u kojemu se i protiv njegove volje osjeala zabrinutost. Bilo je krajnje vrijeme. Pogledajte! Jedna eta konjanika u bijelim ogrtaima i s bakljama u ruci koje su u nonom povjetarcu treperile kao iskrice, u galopu je prelazila preko rimskog mosta i zaustavljala se pred vratima Alcazar Genila, sva ovijena prainom. U ruci stjegonoe ponosno se vijala zelena kalifova zastava. Vojnici prosto ulete kroz teka rastvorena vrat a . . . Katerinu podiu srsi. Zaista je bilo krajnje
377

vrijeme. Da su se u palai zadrali samo jo nekoliko minuta, sve bi poelo iznova: strah, mora i najzad smrt. Opet se zau Mansourov glas: ' Predaleko smo a da bi nas mogli opaziti. Neka je blagoslovljen Muhamed, jer bi ih na svakoga od nas sada bilo pet! Katerina pomoli glavu kroz zavjese i obrati se zapovjedniku: A to e biti s Aminom? Zar ona nije u opasnosti? ega se ima bojati? Kod nje nita nee nai. Odjea mojih ljudi ve je zakopana u vrtu, a svaka bi njena ena i sluge radije sebi odsjekli jezik, nego da je izdadu. Pa ako Muhamed ak i posumnja da mi je pomogla, odbit e i samu pretpostavku da je mogla i vama pomoi, i nita nee protiv nje poduzeti. Narod je oboava, a mislim da je i on jo uvijek ljubi. Meutim zakljui Mansour s iznenadnim bijesom jednog e mi je dana morati prepustiti. Jer ja u se vratiti, i to moniji nego ikada. A tako mi Alaha, moj povratak oznait e i njegov kraj. Toga dana u ga ubiti! Tvrdokoran princ utke podbode konja i stade se uspinjati prvim gorskim ogrankom. eta bez rijei krene za njim, ali sada mnogo sporije i opreznije. U nosiljki je bilo mrano kao u rogu, a sparina tako muna da Abou-al-Khayr razmak.ne i privrsti zavjesu. Nema straha da e nas netko prepoznati, a moi emo disati apne on. U polumraku, Katerina opazi kako mu zablistae zubi te shvati da se on smijei, i to joj uli novu snagu. Ona bojaljivo opipa Arnaudu elo. Jo uvijek je gorjelo, ali ne tako suho kao prije. Sada se orosilo kapljicama znoja, a poeo je i dilati dublje i pravilnije. vrsto je spavao. Osjetivi u dnu due traak sree, Katerina se uuri uz mua i zatvori oi.
378

Do napada je dolo dva dana kasnije, usred planine. Sunce je upravo izlazilo. Bjegunci su se opet bili uspjeli visoko nad dolinom Genila i kretali puteljkom uza sam rub dubokog klanca u kojemu se pjenuao potok. Zrak koji je u visini Granade gotovo usijan, ovdje je bio znatno svjeiji. Osjeala se blizina snijega, a puteljak kao da se htio probiti kroz jednu vrtau okomitih stijenki nad kojima su se dizala tri visoka vrhunca. Mansour upre prstom u najljepi od njih. Zovu ga Mulhacen jer se u njemu krije grob kalifa Mulaja Hacena. Ondje mogu da ive jedino orlovi, leinari i ljudi uvenog razbojnika Farada Jednookog. Dovoljno smo jaki da bismo se bojali jednog bandita prezrivo e Gauthier. To emo jo vidjeti! Kad Faradu ustreba novaca, on se ponekad stavi u slubu kalifa, a tada udruen s graniarima postaje vrlo opasan. Posljednji kosi zraci sunca obasjavali su bijele burnuse i pozlaene ljemove tobonjih kalifovih vojnika, pa ih je lako bilo uoiti meu crnim hridinama. I zaista, odjednom se razlee tako divlja i prodorna vika da konji stadoe posrtati. Jedan cd njih se prope i zbaci jahaa koji se s jezivim krikom strmoglavi u duboki klanac. Ozad svake hridine iskoi pokoji ovjek, pa kao da cijela gora oivi i srui se na malobrojnu etu. Bili su to loe odjeveni brani, gotovo u dronjcima, no sablje su im sjale vie i od njihovih otrih zubi. U napad ih je, s uasnom dernjavom, poveo neki nagreni mravko kojemu je za prljavim turbanom bio zataknut struk orlovih pera, a preko jednog oka nosio je zamazan povez. Jednooki Farad! viknu Mansour. Okupite se oko nosiljke! U rukama ratnika odmah bijesnu sablje. Gauthier potjera konja hotei da se bori uz zapovjednika, a Josseu dovikne: titi nosiljku!
379

No zavjesa se na njoj razmakne i pojavi se Arnaud, ogurnuvi prije toga Katerinu koja pokua da ga molbama zadri. Konja mi dajte, i oruje! povika. Ne! krikne Katerina jo nisi za borb u . . . Odvie si slab. Tko kae? Zar misli da tu skrtenih ruku gledati kako ih oni pogani ubijaju? Vrati se unutra i ne mii se! naredi joj osorno. A ti, prijatelju Abou, pripazi da ne poini kakvu ludost. S bijesnom nestrpljivou on potrga plave koprene u koje je bio umotan i ostane samo u muslinskim dimijama i prsluku, preuskom za njegova iroka ramena. Konja i oruje, brzo! vikne on opet. - Evo oruja mirno e Josse pruajui mu vlastitu sablju. Vi ete se bolje od mene posluiti tom mesarskom sjekirom. A uzmite i moga konja. A kako e ti? Ne brinite! Idem ja po onoga to je zbacio jahaa. Arnaude! prestraeno vikne Katerina. Preklinjem t e . . . No on je nije sluao. Ve je bio u sedlu te se podboVi ivotinju svojim golim petama, zaas naao uz Mansoura i Gauthiera koji su se bijesno borili, jedan protiv desetorice. Njegov dolazak djelovao je kao grom iz vedra neba. Ta ljudina u enskoj odjei koja je nasrtala jezivo kriei, zaprepastila je neprijatelja, a Mansour se time okoristi, jedva suspreui smijeh. Takav prizor zanese i Katerinu pa se, zaboravljajui trenutano strah, i sama stade veselo smijati. U onim hlaama poput suknje Arnaud je zaista bio neoborljiv. No to potraje samo asak. Katerina se odmah svali na jastuke i izgubljeno pogleda u Abou. Poludio je! bzdahne Katerina. Kako e izdrati u toj borbi, a prije dva d a n a . . . Kroz ta dva dana, on je samo jeo, pio i odmarao se odvrati lijenik prebirui zrna svo380

je krunice od jantara. Tvoj mu je izvanredno snaan. Nisi valjda mislila da e, i ne trenuvi, sluati zveket sabalja. Divlji ratniki poklici u njegovim su uima isto to i blagi zvukovi lutnje ili harfe. A l i . . . njegove ruke? Rane se, kako si vidjela zatvaraju. Ako mu iz njih opet pone tei krv, on zna da u je ja zaustaviti. Sa smijehom ohrabrenja, Abou-al-Khayr nastavi da tiho zaziva Alaha i njegova proroka Muhameda za sretan ishod borbe koju je, nakon asovite radosti, Katerina sada pratila sa zebnjom. Izgledalo je da banditima nema broja. Navirali su kao mravi i sa svih strana nasrtali na Mansourove konjanike, no ta eda pustinje i Velikog Atlasa umjela su da se bore, bar isto tako dobro kao i planinski razbojnici. Okupili su se oko nosiljke kao neprobojan zid i Katerina se nala u sredini kovitlaca u kojemu su sablje sijevale kao munje. Malo podalje, Mansour,. Arnaud i Gauthier borili su se poput lavova. Obarali su protivnike kao muhe. Katerina zauje kako se Arnaud smije i to je malo razljuti. Tek tamo je bio u svom pravom elementu. Nikada. pomisli ona s ogorenjem nije bio tako sretan kao usred boja. ak ni u mome naruju ne osjea toliko zadovoljstvo." Do nje dopre snaan, prodoran glas: Nee mi umaknuti, Mansour ben Zegrise! im sam saznao za tvoj bijeg, odmah, sam shvatio da e nastojati stii u Almeriju ovim teko prohodnim putem, i pao si mi ravno u klopku . . . To je Farad izrugivao svome neprijatelju. I taj je oniski ovjek bio opasan ratnik, pa se izmeu njega i Mansoura zapodjela okrutna borba. U klopku? odvrati princ prezrivo. Jako si umiljen. Znao sam da se zadrava u ovim krajevima i ne bojim te se. No vara se ako se nada zlatu i dragom kamenju. Imamo jedino svoje s a b l j e . . .
381

 Zaboravlja 11a svoja glavu! Kalif e mi za nju dati deset puta toliko zlata koliko ona tei i najzad u se pobjedniki vratiti u Granadu. Granadu e pobjedniki moi promatrati tek onda kad ti glava bude trunula na njenim bedemima. Nastavak prepirke, izgubio se u' zveketu oruja. Katerina se bila uurila uz Mariju pa su obje sa strahom pratile tok bitke. Ako nas opet uhvate proapta djevojka tebi se nita nee dogoditi jer te Muhamed l j u b i . . . no mene e predati krvnicima i nabiti na,kolac. Nee nas vie uhvatiti odvrati Katerina s pouzdanjem koje ni sama nije osjeala. Dan se brzo gasio i padine su poele tamnjeti. U suncu su se rvenjela jo jedino snjegovifa bila. U jednom i drugom taboru smrt je sijala.prazninu. Ponekad se u opoj graji uo oajniki krik, znak da se neki konj zajedno s jahaem strovalio U bujicu. Mansour, Arnaud i Gauther jo uvijek su se borili nanosei zarobljenicima teke gubitke, dok je na strani bjegunaca palo samo pet ljudi. No borba nije prestajala. Ve se stala hvatati i no, a Katerina je od ivane napetosti zabijala sebi nokte u dlanove samo da ne pone vikati. Pokraj nje Marija je jedva disala uprijevi pogled u ratnike iji bi poraz imao za nju kobne posljedice. Abou-al-Khayr se i dalje molio . . . A onda, razlegnu se itsovremeno dva krika, jeziva i jednako bolna. Katerina prosto iskoi iz nosiljke, zaboravljajui na: svaku opasnost, Jednim snanim udarcem sablje, Arnaud je upravo rasjekao glavu Faradu Jednookom koji se sruio poput klade. No mlada ena jedva ga. i pogleda, zaokupljena stravinim prizorom: Gauthier jo uvijek u sedlu, ali s kopljem zabodenim usred grudi, strahovito je urlao. Kad im se pogledi sretoe, Katerina U oima svoga prijatelja proita golemo iznenaenje, a onda se Normananin svali na zemlju kao gromom oboren hrast.
382

 Gauther! povie mlada ena - Oh, Boemoj!. Ona pritri i klekne Pokraj njega, no Arnaud, koji je ve bio sjahao i dojurio, makne je u stranu. ekaj! Ne dotii ga! Kad na njegov poziv dotra Abou-al-Khayrs. on samo nabere obrve, prignu se i rukom opipa srce gorostasu kojemu je iz usta tekao tanak mlaz krvi. Jo je iv ree lijenik. Trebat e vrlo oprezno izvui prokleto oruje. Hoe li to moi dok ga ja budem pridravao? upita on Montsalvyja. Umjesto odgovora, ovaj bez oklijevanja strgne povoje sa svojih ranjenih ruku a zatim vrsto prihvati koplje, pa dok je Abou oprezno razmicao rubove rane, Katerina je okrajkom svoje koprene brisala krv koja se oko njih kupila. Sad! ree lijenik Ali polako, veoma polako! Naa neopreznost mogla bi ga usmrtiti. Arnaud stade izvlaiti. Palac po palac ubojito oruje izlazilo je iz g r u d i . . . Katerina suspregne dah bojei se da svaki slijedei Gauthierov udisaj ne bude i posljednji. Suze su je zasljepljivale, no ona ih je hrabro zadravala. Najzad, koplje sasvim izae i Arnaud ga ljutito odbaci. S pomou tampona to ih je Marija na brzinu napravila od platna koje joj se u tom asu nalo pri ruci, lijenik hitro zaustavi novu navalu krvi, prouzrokovanu izvlaenjem oruja. Oko njih je vladala tiina. Ostavi bez svoga voe, razbojnici su se razbjeali, a Mansoru i nije bilo do toga da ih progoni. Preivjeli branitelji utke su se vraali i u krugu okupljali oko ranjenika. Mansour mirno obrie svoju sablju prije no to je zakai za pojas, a zatim se nagne nad ranjenika. Kad srete Arnaudov pogled, on ree: Hrabar si ratnik, plemeniti inovjere, no i tvoj je sluga junak. Ostane li iv, tako mi Alaha,
383

uzet u ga za porunika. Hoe li ti uspjeti da ga spasi, lijenice? Abou, koji je svojom poznatom spretnou i uz Katerininu pomo razgolio ranjeniku grudi, s nevjericom odmahne glavom, a mlada ena premre od tuge kad opazi da se on i dalje zabrinuto mrti. Spasite ga! molila je gorljivo. Ne smije umrijeti... Ne takvi kakav je o n . . . ini mi se da je rana preduboka! tiho e Abou. Uradit u to budem mogao. No valja ga maknuti odavde. Nita se ne v i d i . . . Prenesimo ga u nosiljku - ree Arnaud. Neka me avo odnese, ako vie u nju uem! Bos s i . . . i gotovo gol prekine ga Katerina a jo nisi ni ozdravio. Ne mari! Uzet u opremu nekog poginulog borca. Odbijam da i dalje nosim ove smijene enske prnje. Zar se ne bi moglo upaliti kakvo svjetlo? Jo daui od borbe, dva ratnika stanu paliti baklje. Drugi, krajnje oprezno podignu Gauthiera te ga, pod paljivim nadzorom Aboua, prenesu u nosiljku. Tamo su se pod madracima, nalazili lijekovi i hrana to ih je uvijek dalekovidni lijenik spremio prije polaska na put. Snjeni vrhunci sablasno su se isticali u noi. Podigao se i vjetar i stao zavijati klancem kao ranjeni vuk, a poela se osjeati i hladnoa. Moramo se negdje skloniti zau se Mansourov glas. Kretati se po ovakvoj pomrini uz rub provalija, isto je to i samoubistvo, a ni Faradevih se razbojnika vie ne treba bojati. Hajte, momci, maknite te leeve s puta! Dugo je Katerina sluala pljuskanje vode u zapjenjenoj bujici kojom su, sada zdrueni u smrti, i prijatelji i neprijatelji odlazili na svoje posljednje putovanje. Arnaud, koji se na trenutak bio izgubio, vratio se obuen od glave do pete. Nosio je bijeli burnus i na glavi ljem. 384

Na ledenom planinskom vjetru baklje su brzo dogorijevale. Predvoena svjetlonoama, kolona s najveim oprezom krene opasnim putom, a Mansour, vodei svoga konja za uzdu, poe naprijed da potrai bilo kakav zaklon. Na zaelju je sasvim sporo ila nosiljka kako bi ranjenik mogao mirno leati. Potpomognut Katerinom i Marijom, Abou mu je neprestano pruao potrebnu njegu. Na svu sreu, uskoro se pred njima ukaza crno drijelo jedne peine, dovoljno iroko da propusti nosiljku s koje su prethodno bili ispregnuti konji. U nju se sklone i ljudi i ivotinje. Odmah upale vatru oko koje se svi okupe, a Arnaudu se pridrui i Katerina im vie nije bila potrebna Abouu. Poto Gauthieru previ ranu, lijenik mu dade i sredstvo za spavanje, no groznica je rasla i Abou nije skrivao svoje strahovanje. Moda e njegovo snano tjelesno ustrojstvo uiniti udo ree on videi da je mlada ena istinski tuna ali se u to ne usuujem vjerovati... Duboko potresena, ona sjedne uz mua i poloi glavu na njegovo rame. On je njeno zagrli i ogrne svojim burnusom, a zatim joj se zagleda u oi pune suzdranih suza. Plai, mila apne joj. Ne obuzdavaj se. To e ti donijeti olakanje. Zna, ja shvaam tvoju b o l . . . Na trenutak, kao da je oklijevao, no onda je jo jae privije k sebi i odluno ree: Nekada sam, sad ti mogu priznati, bio na njega ljubomoran... Njegova psea odanost i uporno nastojanje da te na svakom koraku titi, ili su mi na i v c e . . . A onda, dolo je vrijeme kad sam mogao hladno da rasuujem... Bez njegove pomoi moda se vie nikada ne bismo nali zajedno. Shvatio sam da grijeim. Njegova ljubav prema tebi bila je drukija nego sam ja zamiljao. On te oboavao kao sveticu . . . Katerina zadre i osjeti kako joj srce zamire. Pomamna no u Coki iskrsne joj pred oi tako vjerno i ivo da je zapljusne val stida i gri25 Katerina, knjiga V

385

rije savjesti. Doe joj da se svega toga oslobodi, da odmah prizna kako joj je Gauthier bio ljubavnik, kako je uivala u njegovu naruju. Arnau.de apne ona moram ti r e i . . . On joj zatvori usta njenim poljupcem. Ne! Nita ne k a z u j . . . Nije sada vrijeme za ispovijesti ili kajanja... Gauthier je jo iv, a Abou e moda uiniti udo u koje ni sam ne vjeruje. Pod irokim burnusom, njihova priljubljena tijela uzajamno su se grijala i Katerina u tom sigurnom i dragom okrilju nae utjehu svojoj ojaenoj dui. Da mu sada sve prizna, to bi rekao Arnaud? Kako bi postupio? Naravno, odmah bi je odgurnuo od sebe i srce bi joj se sledilo. A tako se ugodno osjea pokraj njega! Oh, kako je sretna to mu se opet vratila snaga te je titi i ljubi kako samo on umije. Ona zanosno uze izranjenu ruku svoga mua i poljubi je. Rane su se na njoj ponovo bile otvorile^, no krv se sasvim osuila. Ljubavi m o j a . . . proapta ona Tako te ljubim! On ne odgovori nego je stisne jo jae, da. ju je skoro zaboljelo, i Katerina osjeti kako se bori protiv napasne poude . . . Smrknuto je prelazio pogledom preko tajanstvenih i utljivih lica Mansourovih ratnika. Okupljeni oko vatre, sjedili su nepomino i zagonetno, a u svjetlu plamena, njihova mrka put poprimala je plaviast odsjaj. Nitko nije gledao suprunike. Oni koji su iz boja izali netaknuti, viali su rane svojim drugovima, ali nitko nije razgovarao. Svi ti ratnici jo su podrhtavali od tek zavrenog okraja, ali, od djetinjstva naviknuti na ivotne opasnosti, nisu gubili ni trenutka, nego su spokojno obnavljali izgubljenu snagu. Zar je itko mogao biti siguran da ga slijedei boj ne eka ve u toku noi? Neobina, gotovo nestvarna slika koju su oni pruali mora da je ve dugo progonila Katerinu. Ta no usred planine bila je kao odmor u nekoj 386

peini nastanjenoj divovima, onim duhovima iz istonjakih pria to ih je. sluala kod Fatime i u haremu... Uskoro se pored vatre stvori visoka Mansourova pojava. Katerini nepoznatim jezikom on neto priapne svojim ljudima, zatim polako obie vatru, prie Arnaudu i sjedne. Jedan od slugu koji su ga pratili iznese pred njega datule i banane. Maur ih sa smijekom uzme i ponudi viteza. Bio je to njegov prvi znak panje, no njime je Arnauda priznao sebi ravnim. Arnaud se zahvali naklonom. Ratnici plemii poznaju se ve pri prvom udaru sabljom jednostavno objasni Mansour. Ti si nam ravan! I opet zavlada tiina. Ljudi su se krijepili jelom, no Katerina se niega i ne dotakne. Neprestano se okretala prema nosiljci koju su poloili na ulazu u peinu. U svjetlu jedne uljanice Abou-al-Khayr bdio je nad bolesnikom. S vremena na vrijeme doprlo bi do mlae ene tiho stenjanje od kojeg joj se svaki put bolno stiskalo srce. Za koji as Arnaud e smijeniti Aboua kako bi se on malo odmorio, a s njim e poi i ona. No unaprijed je znala da e biti prava muka gledati gorostasa ija je rana moda smrtonosna, a ona nema moi da mu pomogne... Planinom se razlegne urlik vukova i Katerina zadre. Jo jedan lo predznak! Nasluujui tugu mlade ene, Arnaud se sagne apne joj tiho, ali vatreno: Nikada vie nee biti izloena patnjama, ljubavi m o j a , . . Nikada vie nee osjetiti hladnou, glad ni strah. Kunem se Bogom da u ostatak ivota utroiti samo na to da zauvijek zaboravi ono to si pretrpjela. Kad je pet dana kasnije eta pobunjenika stigla u Almeriju, Gauthier je jo bio iv, no bilo je oito da se postepeno gasi. Usprkos grevitim nastojanjima Abou-al-Khayra, Katerine i A r i* 387

nauda, ivot je malo-pornalo otjecao iz njegova dinovskog tijela. Nita se vie ne da uiniti prizna najzad lijenik. Moemo jedino da odlaemo posljednji trenutak. Zapravo, bio bi umro jo one noi kad je dopao rane, da mu tjelesno ustrojstvo nije tako snano. Osim t o g a . . . doda nakon kraeg razmiljanja on i ne pokuava da ivi. Prua mi otpor. Kako to mislite? upita Katerina. Zapravo, on nee da ivi! Reklo bi se da je sretan to e umrijeti. Nikad nisam vidio ovjeka koji tako spokojno oekuje smrt. Ali ja hou da on ivi! pobuni se mlada ena. Morate ga prisiliti! Nita ne moe izmijeniti. To je injenica. Drim da on svoju ulogu na ovom svijetu smatra zavrenonf otkako si opet nala svoga mua. elite li r e i . . . da ga vie ne zanimam? Po mome miljenju, zanima ga i odvie. I upravo zato, pretpostavljam, sretan je to e umrijeti... Katerina ne odgovori. Shvatila je lijenikovu misao. Sada, kad se opet pridruila svome muu, Gauthier je drao kako u njenu ivotu vie za njega nema mjesta, a moda nije imao hrabrosti da im bude drug i u srei kao to je u danima tekih iskuenja dijelio s njima nesreu... Mogla je to da shvati, premda je sada sebi predbacivala kao zloin onu no u Coki. Spaavajui ga od ludila, podigla je izmeu sebe i njega nepremostivu zapreku. Bilo je neizbjeno da Gauthier zauvijek napusti suprugu Arnauda de Montsalvy. Kako. dugo e jo ivjeti? upita ona. Abou slegne ramenima. Tko to moe znati? Moda nekoliko dana, no prije bih rekao samo nekoliko sati. Naglo s l a b i . . . a toliko sam se uzdao u djelotvornu mo koju nad ranjenicima ima more! More! Katerina ga zaueno i gotovo s nevjericom stade promatrati s jednog breuljka. Pru388

alo se unedogled blistavo, svileno, raskono modro a sunce kao da je po njemu prosulo dijamante. Utisnulo se u svijetlu obalu meko poput kosa ene i u golemi grad1) izvanredne bjeline, nad kojim se krilio isto tako bijel utvreni dvorac. U luci su veselo poskakivale lae raznobojnih jedara a tamnozeleni listovi palmi njihali su se na morskom povjetarcu suprotstavljajui svoju umirujuu boju zasljepljujuem plavetnilu neba. Grad je predstavljao produetak jedne iroke doline, krcate gajeva limuna i naranaa, i Katerini se uini da ni u snu nikada nije vidjela takav pejza. More to ga je nekad u Flandriji, uz vojvodu Filipa promatrala s praznovjernim strahom, bilo je sivozeleno i po njemu su se propinjali zapjenjeni valovi, a katkada je poprimalo boju uvele trave i nepomino pokrivalo dune s kojih je vjetar raznosio pijesak. Zaboravljajui naas svoju tugu, ona uhvati Arnauda za ruku. Gledaj! To je zacijelo najljepe mjesto na svijetu. Zar ne bismo bili presretni kad bismo ovdje mogli zajedno ivjeti! No on samo odmahne glavom, a oko usana mu se pojavi, Katerini tako poznat izraz strogosti. U pogledu kojim je obuhvatio udesno lijepi pejza moglo se proitati izvjesno negodovanje. Ne! Tu ne bismo bili sretni. Toliko se razlikuje od onoga na to smo navikli. Nismo mi stvoreni za tu privlanu, ali mekoputnu zemlju u kojoj se iza ljupkosti kriju okrutnost, porok, divljaki instinkti i vjera u boga koji nije na. Da bi mogao ivjeti u zemlji islama, najprije mora osvajati, ubijati, ruiti, a zatim vladati. Tek tada je ivot mogu ljudima kao to smo m i . . . Vjeruj mi, naa opora stara Auvergna, ako se jednoga dana u nju vratimo, pruit e nam daleko vie istinske sree.
J) U ono vrijeme Almerija je bila vrlo velik grad, vaniji i od same Granade.

389

On se kiselo nasmijei, poljubi je u oi i ode da se pridrui Mansouru. eta se bila. zaustavila na tom sjenovitom breuljku radi vijeanja. Katerina naas ostavi Gauthiera, izae iz nosiljke i priblii se mukarcima. Mansour je prstom pokazivao na bijelu tvravu to se dizala nad gradom. Ono je Alcazaba. U njoj vrlo esto boravi princ Abdalah, radije nego u svojoj palai pokraj mora. Tek mu je petnaest godina, no ivi samo za oruje i za rat. Ovdje se vie ne mora bojati kalifa ree on Arnaudu. A to namjerava poduzeti? Potraiti neku lau koja e nas prevesti u nau zemlju. Vjeruje li da je to mogue? Dolje u luci imam ih dvije. Jednom u krenuti u Afriku da tamo skujem plan za osvetu, a druga e tebe i tvoje drugove prebaciti do Valencije. Otkako nas je Cid odanle istjerao doda on sa gorinom islamski brodovi ne pristaju vie u tu luku, ak ni radi trgovanja, dok mi esto primamo strane trgovce. Kapetan e vas iskrcati na obalu. U Valenciji e lako nai lau koja e te odvesti u Marselj. Arnaud potvrdno kimne glavom. U Marselj u, posjedu kraljice Jolande, koja je i grofica od Provanse, zaista e biti kao da je ve kod kue i Katerina po njegovu smijeku osjeti koliko ga ta misao veseli. Najzad e se vratiti starom ivotu koji je zauvijek drao svrenim, svojim ratnim drugovima, bojevima jer, u dnu svoga bia, mlada je ena sumnjala da e se on zadovoljiti mirnim ivotom u dvorcu Montsalvy koji su redovnici upravo sada obnavljali... Meutim, s Arnaudovog lica nesta smijeka i na njemu se pojavi zabrinutost. Hoemo li moi krenuti jo noas? emu tolika urba? Abdalah e te bratski primiti, kao to bih i sam uradio da te sa sobom mogu povesti u Magreb. Prihvati njegovo gostoprimstvo, tako e ti islamski svijet ostati u manje neugodnoj uspomeni.
390

 Ja sam ti zahvalan. Budi uvjeren. Mansour, da u se tebe uvijek rado sjeati, ako i ne ba itava Islama. Samo te je nebo k meni poslalo i zato sam mu zahvalan. Ali, tu je ranjenik... Nema mu spasa. uli ste ta je kazao lijenik. Znam. No moda izdri dok ne stignemo u Francusku. Katerina se sva raznjei. Ta fina panja prema priprostom Gauthieru duboko je potrese. Nema sumnje, Normananin e umrijeti, no Montsalvy ne eli da njegovo tijelo ostavi u zemlji nevjernika. Ona pogleda mua oima punim zahvalnosti. Nakon krae stanke Mansour polako odgovori: iv u nju nee stii. Ipak, shvaam tvoje razloge, brate. Jo noas moja e laa isploviti... A sada krenimo! On ponovo uzjae, a Katerina se vrati u nosiljku gdje se Gauthier trenutano bio osvijestio. Svakim satom disao je tee i hripavije. Tijelo mu se postepeno smanjivalo, a olovna boja njegova lica svjedoila da se nad njim ve nadvila sjenka smrti. On prepozna Katerinu i ona mu se nasmijei. Gledaj! ree njeno i razmakne zavjesu kako b'i mogao pogledati napolje. Eno tvoga dragog mora o kojem si mi toliko priao. U njegovoj blizini sigurno e ozdraviti... On odrino odmahne glavom, a ve bijele usne razvuku mu se u smijeak. Ne! Ovako je mnogo bolje. Umrijet u. Ne govori tako! njeno se usprotivi Katerina. Mi emo te njegovati i . . . Ne! Nema smisla lagati! Znam to me eka i . . . sretan sam. A l i . . . morate mi neto obeati. Sve to zaeli. On joj dade znak da prie. Katerina se sagne toliko da uhom gotovo dodirne usta umirueg. Tada on proapta: Obeajte... da nikad nee doznati to se dogodilo... u Coki! To bi ga povrijedilo... a
391

ionako je bilo samo djelo milosra. Ne bi imalo smisla... Katerina se uspravi i zanosno stisne goruu ruku, oputenu na madracu. Ne ree vatreno nije bilo milosreS Uradila sam to iz ljubavi. Kunem ti se, Gauthiere, svime na svijetu. Podala sam ti se one noi svim svojim srcem i bila bih nastavila da si to elio. Vidi nastavi ona jo tiim glasom toliko si me iada usreio da sam naas bila dola u iskuenje da i ne krenem u Granadu . . . Ona uuti. ..Izmueno lice Gauthierovo ozari se neizmjernom sreom i postade tako lijepo i njeno kao nikada prije. On se nasmijei zadovoljno poput djeteta i prvi put nakon one sretne noi Katerina u njegovim svijetlim oima proita istu onakvu- zanosnu strast. Moda si se zbog onoga i pokajala, ljubavi moja, no zahvaljujem ti za ovo to si sada rekla. Umrijet u sretan... tako sretan. A kako se mlaa ena spremala da moda jo jednom prosvjeduje, on apne ve zamiruim glasom: Ne reci nita vie . . . Ostavi me. Htih bih razgovarati s lijenikom... a ne preostaje mi ba mnogo vremena. Z b o g o m . . . Katerino! Ti si mi u ivotu bila jedina ljubav. Mladoj eni doe da svisne od bola, no ipak mu ispuni elju. Naas se zagleda u njegovo lice i sklopljene oi koje se vie moda i nee otvoriti. Opet se sagne i s bezgraninom njenosti poloi svoje usne na njegova hladna usta, a onda se obrati Mariji koja je iz prikrajka nepomino pratila njihov razgovor: Pozovi AbouaLOn ide pjeice uz nosiljku. Ja u sii. Povorka se zaista kretala korakom jer je na prilazu bijelom grau cesta bila potpuno zakrena. Mora da je bio pazarni dan, zato je i u luci bilo dvostruko ivlje. Marija dade znak da je razumjela i pozove lijenika, a Katerina hitro skoi iz no392

iljke kako bi sakrila suze koje su joj navirale. Arnau je jahao uz Mansoura nekoliko koraka podalje. Ona ga pozove s takvim bolom u glasu da se on naglo zaustavi, pogleda njeno lijepo, suzama okupano lice te joj, nagnuvi se preko sedla, prui ruku. Doi! ree samo. On je podigne sa zemlje, smjesti prea se i obujmi je oko pasa. Mlada ena priljubi lice uz njegove grudi i brine u nezadriv pla. Arnau jedino upita: Zar se blii kraj? Nesposobna da bilo ta kae, ona kimne glavom a on e: Plai, ljubavi moja! Plai koliko god moe. Za onakvim ovjekom to nikada nee biti previe. U zaglunoj lukoj vrevi, meu bezbrojnim prodavaima riba, koljki, naranaa, povra, voa, mirodija, koji su sjedei na zemlji uz krcate koare pozivali kupce, Mansourova je eta, nastojei da stigne do laa u pristanitu, muno krila prolaz nosiljki u kojoj se Gauthier pomalo gasio. Meu mnotvom ribarskih amaca svih moguih veliina bilo je i nekoliko tekih trgovakih brodova, a meu njih su se utisnule dvije berberske galije, vitke poput leoparda. Mansour ih rukom pokae Arnaudu. Eno mojih laa! Montsalvy se utke nasmijei. Shvatio je da Ben Zagris, uz svoje misteriozne posjede u Magrebu najvei dio prihoda izvlai iz gusarenja. Bile su to lae podeene za napad i prihvaanje plijena, zato ga obuze nemir na pomisao da e se Katerina i Marija ukrcati na te plovee grabeljivce. Tko moe biti siguran da kapetan, kad ve bude na puini, nee promijeniti pravac i otploviti u Aleksandriju, Candiju ili Tripoli, gdje bi na tritu robova nesumnjivo najljepa gospa Za 393

pada postigla vrlo visoku cijenu? Skora Gauthierova smrt tota e izmijeniti. Ostat e samo Arnaud i Josse da brane dvije ene od cijele jedne posade, jer Abuu e se vratiti u Granadu im laa digne sidro. Kad kule pred almerijskom lukom ostanu za njima, nijedan se muslimanski glas nee dii da brani kaure od pohlepe Berbera. Naravno, Arnaud nije sumnjao u potenu namjeru Mansourovu, no gusar umije da lae, vara, ubje u j e . . . Reis koji zapovijeda laom jednostavno e izvijestiti da je on svoj zadatak izvrio i nitko vie nee razbijati glavu time to se moglo dogoditi s Montsalvyjevima . . . Obuzet tim mranim predosjeajima, Arnaud instinktivno privine Katerinu na grudi, no ona ostade hladna. Toga asa promatrala je irom otvorenih oiju jednu lau koja je upravo ulazila u kanal i pitala se vidi li dobro ili sanja. Ta se laa razlikovala od onih to su se natisle u luci. Umjesto vitkih trobridnih jedara imala je jedno, golemo i etvrtasto, s plavim i crvenim prugama, a mornari su ga upravo sputali jer je pristajanje u luku zadatak veslaa. Bila je to golema trbuasta galija sa visoko uzdignutom i kao krinjica cizeliranom krmnicom, no Katerinu su vie od izgleda lae zaokupili stjegovi koji su se vijorili iznad polukoa. Na jednom od njih, a bio je zlatobojan i sa srebrnim prugama, vidjele su se oslikane tri crne i tri crvene koljke. Ona je dobro poznavala te grbove. Jacques Coeur! uzvikne. To je sigurno njegov brod. Sad se i Arnaud zagleda u lijepu lau, no njegovu panju privue jedan drugi, vei stijeg, onaj to se vijorio iznad ostalih. Anuvinski ljiljani, sicilski visuljci, aragonski prutii i jeruzalemski krievi! apne on. Amblemi kraljice Jalan de * . . Tom laom sigurno stie neki poslanik. Zagrljenim suprunicima srce zagira od radosti*. Ta laa sama za sebe donosila im je itavu 394

njihovu domovinu, a takoer i prijateljstvo, vjernost, dostojanstvo . . . Boje su blistale na ljetnom suncu. Na toj lai ve e biti kod k u e . . . Drim ree Arnaud Mansouru da za nas nee morati opremati brod. Onaj koji upravo stie vlasnitvo je jednog naeg prijatelja i sigurno vozi nekog izaslanika moje zemlje . . . Trgovaki brod primijeti Ben Zegris s izvjesnim prezirom, ali se odmah ispravi: No dobro naoruan!" I zaista, na bokovima su mu zjapila drijela est lumbarda. Magdalena, tako mu je bilo ime, nije ni pokuala da pristane uz obalu. Stigavi usred luke, ona baci sidro i spusti u more amac, dok se na gatu ve okupljala gomila znatieljnika i brojni slubenici s turbanima. Mansourova eta i nosiljka odjednom se nau u toj ljudskoj bujici koja se stiskala i gurala kako bi to bolje vidjela neoekivane doljake. U meuvremenu, amac je hitro prevozio na kopno tri mukarca. Jedan je na glavi imao turban, a druga dvojica izvezene kape. Meu tom dvojicom Katerina odmah prepozna onoga koji je bio vii rastom. Prije nego ju je Arnaud uspio sprijeiti, ona se otme iz njegova naruja i skoi na zemlju. Gurajui se i rukama i nogama tako silovito da se svjetina morala razmicati,- ona stigne na obalu upravo u trenutku kad je amac pristajao. A kad Jacques Coeur skoi na gat, ona mu se baci oko vrata smijui se i plaui istovremeno. On je odmah ne prepozna i ve htjede da odgurne tu nametljivu i prainom prekrivenu muslimanku. No to potraja samo tren. im ugleda njeno lice, on problijedi. Katerino! povie sa zaprepatenjem. Nije mogue! Jeste li to vi? Ta jesam, prijatelju, j e s a m . . . i sretna sam to vas vidim! Moj Boe! Samo nebo vas alje! To je tako lijepo, tako divno, t a k o . . .
95

Vie nije ni znala to govori, obuzeta silnom radosti od koje bi i staloeniji ovjek izgubio glavu. No Arnaud potjera konja te se i sam stvori pred njima. Skaui iz sedla i on gotovo padne u naruje ii Jacquesu koji se malo lecne od zagrljaja toga maurskoga konjanika, no odmah ga prepozna. Eto i vas, gospodine Arnaude! povie. Nevjerojatne li sree! Tko bi i mislio da u vas nai im se iskrcam na kopno. A znate li da je ovime moja misija zapravo i zavrena? Kako to? A to mislite zato sam ovdje? Doao sam po vas. Zar na mojoj lai niste opazili kraljevske grbove? Izaslanik sam vojvotkinje kraljice, a dolazim granadskom kalifu sa zahtjevom da pusti na slobodu vlastelina od Montsalvyja i njegovu suprugu . . . Dakako, u zamjenu vraam mu jednog od njegovih najboljih vojskovoa koji je, na svoju nesreu, bio zarobljen na obalama Provanse. U neku ruku, radi se o zamjeni... Riskirali ste ivot! uzvikne Katerina. Pa i nisam! nasmijei se Jacques Coeur. Brod mi je naoruan, a uz to, ovdje ljudi potuju izaslanike i stalo im je do trgovine. Otkako putujem Sredozemljem, navikao sam na sinove Alaha i izvrsno se s njima sporazumijevam. Veselju triju prijatelja kao da nije bilo kraja. Smijali su se, govorili svi odjednom, zaboravili ak na one koji su bili s njima. Pitanja su se izmjenjivale tako brzo da i nije bilo mogue na njih odgovarati, a opet, svatko je htio da sve dozna i to odmah. Prva se pribrala Katerina, jer je preko lea Jacquesa i Arnauda, dok su se oni uzbueno grlili, opazila Abou-al-Khayra koji je iz nosiljke bio pomolio glavu i zabrinuto ih gledao. Ona odmah sebi predbaci to je samo i na trenutak zaboravila prijatelja koji je bio na umoru. Vjeajui se Jacquesu Coeuru o ruku, ona ga gotovo silom odvoji od svoga mua.
396

 Jacques! uze ga Preklinjali. mora nas odmah odavde odvesti... i to smjesta... jako je hitno! A l i . . . zato? Ona mu ukratko sve ispria, a trgovevo suncem opaljeno lice odjednom se rastui. Jadni Gauthier! proapta. I on je, dakle, samo ovjek. A mislio sam da mu ni smrt ne moe nauditi... Odmah emo ga prenijeti na brod, neka ispusti duu na tlu vlastite domovine . . . Pa neka je to tlo i drveno, bolje je od ove tue zemlje. Obraajui se svojim pratiocima, jednom ivahnom debeljku s pisaim priborom i pergamenom o pojasu dakle vjerojatno nekakvu sekretaru te gospodinu s turbanom koji je dostojanstveno i ravnoduno stajao pozadi njega, on ree ovom posljednjem: Gospodine Ibrahime, evo vas najzad kod kue. Nije ni potrebno da vodim pregovore oko vaeg osloboenja jer sam otprve naiao na svoje prijatelje.'Vi ste, dakle, slobodni. Zahvaljujem ti na panji, prijatelju... Znao sam da se pored tebe nemam ega bojati, no bio si tamniar kakvim se rijetko koji uznik moe pohvaliti. Zato sam i poao s tobom bez straha. Dali ste mi rije da neete pobjei i ja sam vjerovao. odvrati trgovac dostojanstveno. Zbogom, gospodine Ibrahime! Zarobljenik se duboko nakloni i urno se izgubi u gomili koju su Mansour i njegovi ljudi morali sada potiskivati kako bi nosiljki prokrili put. Mornari Jacquesa Coeura vrlo paljivo podignu Gauthiera koji vie i nije dolazio k sebi. Bljetavo sunce osvijetli njegovo upalo, gotovo mrtvako lice u koje se ljudi zagledaju s praznovjernim strahom. Odnesu ga u amac u koji se ukrca i Abou-al-Khayr. 397

 Ostat u uza nj dok god ne izdahne objasni on. Uostalom, ne namjeravate valjda odmah otploviti? Ne odvrati Jacques Coeur. Tek prekosutra. Kad sam ve tu, htio bih iskoristiti priliku i povesti tovar svile, rezbarenog pokustva, mirodija, pozlaenog posua i onih divnih pergamena od koe saharske gazele koj su pravi specijalitet ove zemlje. Katerina se umalo ne nasmije, Jacques je, dakako, doao da trai njih i izvjesio je na jarbolu poslaniki stijeg, no osjeaji nikad u njemu nisu mogli ubiti trgovca. Ako je na putovanje i krenuo iz prijateljskih pobuda, zato da iz njega ne izvue i neku d o b i t . . . Dok je amac s ranjenikom odmicao prema brodu, da bi se zatim vratio i po njih, a Arnaud se sveano opratao od Mansoura, ona upita: Kako ste, prijatelju, zapravo saznali da smo ovdje? Duga je to pria. Ali, ukratko, za moj dolazak imate zahvaliti gospoi Chteauvillain. Izgleda da ste je napustili usred planine, no ostavili ste joj titonou gospodina Arnauda i od njega je uspjela sve doznati. Zatim je odmah krenula natrag, pravo u Angers vojvotkinji-kraljici i sve joj ispriala. Mene je izvijestila upravo kraljica Jolanda i zajedno smo upriliili ovo putovanje. Nevjerojatno! povie Katerina preneraeno. Ermengarda?... A htjela me vezanu uputiti vojvodi. Moda! Sve dok je iskreno vjerovala da je to za vas najbolje rjeenje. No od trenutka kad ste tvrdoglavo bili odluili da se dadete u potragu za gospodinom Arnaudom, zarekla se da e vam u tome pomoi. Ona nadasve eli da budete sretni i ne moete zamisliti koliku je guvu izazivala sve dok nisam otplovio. Uostalom, dosta me muke stajalo dok sam je uspio odvratiti da ne krene sa mnom.
398

 Draga Ermengarda! uzdahne Katerina. s iskrenom njenou. Izvanredna je to ena. U svakom sluaju, pothvat je bio riskantan. Kako je mogla znati da u pronai Arnauda, pa ak i to da u iva i zdrava stii u Granadu? Jacques Coeur slegne ramenima i Podrugljivose nasmijei. Znai da vas dobro pozna. Da vam je mu dopao zarobljenitva i u srcu Afrike, vi biste ve pronali nain kako da ga odande izvuete. Dakako zakljui on u tom bih sluaju ja morao prevaliti daleko vei p u t , . . Neto prije zore, Gauthier umre u salonu na krmnici kamo ga je Jacques Coeur dao smjestiti, licem okrenut prema puini kojom vie nee zaploviti. Agonija je bila teka. Oteena plua teko su hvatala zrak i samo su gorostasovo ustrojstvo i neobina tjelesna snaga produavali iscrpljujuu i unaprijed izgubljenu borbu sa smru, inei je jo okrutnijom. Okupljeni oko njega, Katerina, Arnaud, Abou-al-Khayr, Josse, Marija i Jacques Coeur promatrali su, nemoni i duboko potreseni, tu posljednju bitku to ju je Gauthier vodio u dubokoj nesvjestici. Lica upalih od zamorna bdijenja, obaviti dimom uljenica koje su se puile, molili su Boga da prekine taj patniki glas koji je na nepoznatom jeziku tuio i zazivao tajanstvena nordijska boanstva to ih je Normananin oboavao itava ivota. Na palubi okupljeni mornari napeto su iekivali, svjesni da se u zatvorenoj kabini odigrava njima nepoznata drama. Najzad, posljednji trzaj, uzdah koji je zapravo bio hropac, i gorostasovo se tijelo umiri. Tiina, sve dotad naruavana tekim hripanjem umirueg, postade jo munije. Usidrena laa koja je svojim lakim ljuljanjem zauvijek uspavala Gauthiera tuno zacvili, a odgovori joj promuklo krianje galebova.
399

Katerina shvati da je sve gotovo. Priguujui jecaj, ona njeno zaklopi oi svome prijatelju a zatim se primakne Arnaudu koji je pri vine na grudi kako bi sakrila svoje zaplakano lice. Da se odupre uzbuenju koje ga je guilo, Jacques Coeur se nakalje i ree: im grane sunce, tijelo emo mu po mornarskom obiaju sahraniti u morskim dubinama. Molitvu u oitati ja. Ne! usprotivi se Abou-al-Khayr. Dao sam mu obeanje da u lino nadzirati njegovu sahranu. Molitve nee biti, a rei u ti kako mora postupiti. Kad je tako, poite sa mnom. Izdat emo potrebna nareenja. Njih dvojica izau, a odmah zatim zauje se kako s komandnog mosta Jacques daje posadi znak da se okupi. Palubom su ve odzvanjali uurbani koraci mornara. Katerina pogleda svoga mua, a on je uze za ruku i odvede do kreveta na kojemu je leao Gauthier. Oboje kleknu i usrdno se stanu moliti Bogu da se smiluje ovjeku koji nikada nije u njega vjerovao. Za njima se povedu Josse i Marija a Katerina, usprkos svojoj boli, primijeti kako zaplakani Parianin dri za ruku Mariju, koju je oito uzeo pod svoju zatitu. Ona pomisli kako je to moda poetak iznenada naene sree i kako se njih dvoje nalo, nakon zlosretnog potucanja svijetom. Iz razmiljanja je trgne Arnaud koji je sveanim glasom izgovarao za pokojnika molitvu pa se i Katerina u tome pridrui svome muu. Tri sata kasnije, itava se posada Magdalene okupi na palubi. Uz tuno brecanje brodskog zvona, Arnaud de Montsalvy po uputama Abou-al-Khayra pristupi najzad neobinom obredu: Laa je polako naputala luku vukui za sobom malu jedrilicu punu slame na kojoj je, umotano u platno, lealo Gauthierovo tijelo. Pod kulom na samom izlazu iz luke, Montsalvy skoi u amac i podigne jedro koje se na vjetru odmah nadme,
400

a zatim, prihvaajui se za ue kojim se krhka barjca drala lae, vrati se na Magdalenu i presijee ue. Kao da je gurnuta nevidljivom rukom, barka poskoi i jurne naprijed ostavljajui za sobom CEvenu trupinu lae na kojoj su mornari naas prestali veslati. Posada je nijemo gledala kako pored njih promie pokriveno tijelo pokojnika. A onda, uzimajui iz Abouovih ruku velik jasenov luk, Arnaud zatakne goruu strelicu i napne miice. Strelica poleti i zabije se usred amca u kojemu slama odmah plane. Za tren oka, brodicu ovi plamen i ona, noena vjetrom koji jo jae raspiri vatru, lagano zaplovi prema puini... Arnaud spusti luk i pogleda Katerinu koja je stisnuta srca i ne shvaajui pratila taj neobian ceremonijal. U oima svoga mua ugleda dvije krupne suze, a onda, on promuklo apne: Tako su, nekad tajanstvenim putom labudova, zapovjednici brodova sablasti odlazili na drugi svijet. Posljednji Viking dobio je pogreb kakav je elio . . . A onda, guei se od uzbuenja, Arnaud trkom sie u svoju kabinu. Sutradan u zoru Magdalena razapne svoje plavo-crveno jedro u svjeem jutarnjem vjetru i Jacques Coeur isplovi sa svojom galijom. Priljubljena uz mua; koji je i nju ogrnuo svojom kabanicom, Katerina je gledala kako se udaljuje u zelenilo utonuli bijeli grad i jo uvijek pogledom pratila naranasti turban Abou-al-Khayra u pristaninoj vrevi. Teko joj je bilo da se odmah nakon Gauthierove smrti rastane jo i s tim starim prijateljem ijom je zaslugom opet nala sreu, no lijenik je bio prekinuo njeno uzbuenje. Mudrac je rekao: Odsutnost postoji samo u duama onih koji ne umiju, da vole. Ona je ruan san iz kojega se ujutro probudimo i odmah ga zaboravimo." U vaoj neobinoj zemlji ima jo toliko obiaja koje moram prouiti. Zatim se okrnuQ i bez rijei otiao.
X Kjaterina, knjiga V

401

Kad se vie nita nije vidjelo osim nejasne slike bijeloga grada, u kojemu bi na trenutak bljesnuli pozlaeni krovovi damija, Katerina se okrene prema pramcu broda. utei poput razdrte svile, njegova teka trupina sjekla je beskrajno plavetnilo mora koje se u daljini spajalo s nebom. Nad njima su kriei kruili galebovi. A onamo, s druge strane vodenog beskraja, nalazi se voljeno tlo Francuske, nasmijani Michel, dobroudno Sarino lice, uljave ruke i odani pogledi itelja Montsalvyja. Katerina digne glavu i opazi kako se i Arnaud zagledao u puinu. Eto se vraamo apne ona. Vjeruje li da je to zauvijek? Om joj se, osmjehne na svoj poznat nain, istovremeno njeno i podrugljivo. Vjerujem, ljubavi moja, da je doao kraj dugim i opasnim putovanjima gospoe Montsalvy. Dobro otvori oi! Ovo je posljednje. Magdalena se ve dohvatila puine. Snaan vjetar nadme njeno jedro i ona poput osloboene ptice poleti plavim valovima.

EPILOG

Glava esnaesta VRIJEME LJUBAVI Ve od rane zore dva brata laika izmjenjivala su se na tekom zvonu opatije Montsalvy, koje nije prestajalo da veselo pozdravlja svanue radosnog dana. Ruke su im bile tako umorne da im je poslije velike mise opat Bernard de Calmont morao poslati pojaanje. Jedva su se drali na nogama, no valja rei i to da nikada nisu bili sretniji. Istovremeno, sa bedema su neprestano odjekivale trube. U veliki obnovljeni dvorac koji se sa bijelim kulama ponosno dizao iznad dubokih dolina ve su tri dana stizale nosiljke i konjanici, koije i vitezovi, paevi i sluavke, a itavo je selo padalo s nogu od umora. Govorilo se da je gospoa Sara, koja je u dvorcu zapovijedala sluavkama, sobaricama i kuharicama, usprkos svom iskustvu, prosto izgubila glavu, da se morala rekvirirati gostinjska zgrada u opatiji, pa ak i pojedine kue u selu, jer nije bilo lako smjestiti sav taj svijet. No sada je sve bilo u redu pa je raskonu povorku koja se iz crkve vraala u dvorac svuda doekivala nepomuena srea. itavo je selo bilo okieno, od temelja do krovova kua. Iz krinja s mirazom bila su izvuena najljepa sukna i tapete te ukraeni kasnim jesenskim cvijeem i zelenilom. Svatko se kooperio u nedjeljnoj, esto izve405

zenoj odjei od fine vune ili platna, a na glavama su se drsko herile vunene kape i bijele lanene povezae. Djevojke su kosu povezale novim vrpcama, a momci svoje kape kicoki natukli na oi, te su se tako gutali pogledima da se lako moglo zakljuiti kako e, poslije plesa, im padne no, okolne ume oivjeti od parova. Ukratko, bila je to najvea sveanost to ju je Montsalvy doivio u nekoliko posljednjih desetaka godina. Slavilo se istovremeno ope blagostanje, sveano otvorenje novoga dvorca i konaan povratak Arnauda i Katerine na njihov posjed, a najzad, i krtenje male Izabele, kerkice koju je mlada ena upravo bila rodila. S okolnih posjeda udaljenih i dvadeset milja sjatilo se sve plemstvo. Prstom su pokazivali na velikae koji su doli sa dvora da pozdrave gospodare maloga grada. A nali su se tu i kraljevi kapetani i buno se veselili to opet vide svoga ratnog druga kojega su odavno drali mrtvim. No najvie su se svi ponosili kumovima. Oni su ili na celu povorke, odmah iza novoroeneta koje je gospa Sara, sva u grimiznom barunu i flandrijskim ipkama, ponosno nosila u naruju. estiti itelji Montsalvyja, zateeni i pomalo zbunjeni, bacali su se pred njima na koljena, no bili su neobino ponosni na ast koja se ukazuje njihovu kraju. Ne prua se ovjeku svaki dan prilika da u srcu Auvergne pozdravi jednu kraljicu i vrhovnog zapovjednika vojske. Jer, kuma je bila kraljica Jolanda Anuvinska, velianstvena i lijepa pod blistavom krunom i zlatom izvezenom crnom koprenom, a kum, Richemont, sav u zlatu i plavom barunu, s kapom ukraenom krupnim biserima pod kojima se isticalo njegovo lice puno brazgotina. On je pod ruku vodio kraljicu preko sagova kojima je bila prekrivena itava ulica, a po njima je padala kia cvjetnih latica kojima su ih u prolazu zasipale djevojke. Oboje su smijekom i mahanjem ruke uzvraali pozdrave puku koji im je buno klicao, 406

sretni to svojim prisustvom mogu uveliati tu seosku sveanost. Za njima su ile poasne dame i meu njima gospoa Richemont, sva zastrta raznobojnim blistavim velovima, prebaenim preko visoko zaeljane kose. A onda su slijedili velikai stroga lica i s njima uveni i strani La Hire koji se upinjao da izgleda ljubazno, pa upadljivi Poton de Xaintrailles u raskonoj odjei od zelena, zlatom izvezenog baruna. Ali najljepa je, svakako, bila gospa Katerina i svi su se u Montsalvyju s pravom time ponosili. Otkako je prije vie mjeseci pobjedonosno vratila Arnauda zemlji njegovih otaca, sva je nekako procvala i postala ljepa no ikada. Pokreti su joj postali Ijupkiji, a svaki osmijeh pjesma. 0 da, srea joj je prijala! U zlatnoj-plavoj haljini i dugoj muslinskoj kopreni koja joj je padala niz ramena izgledala je kao prava vila. Zaista je od svih bila najljepa a u to je, izgleda, bio uvj.eren 1 Arnaud dok ju je ponosno vodio' pod ruku. On je-obukao odijelo od crnog velura, ukraen jedino tekim lancem od rubina, kao da i jednostavnou svoje odjee jo vie eli istai njen sjaj. Dobroduni seljaci sasvim su se raznjeili videi kako se neprestano pogledaju i osmjehuju jedno drugome kao mladi zaljubljenici. Pravo uzevi, Katerina nikada nije bila tako sretna; Taj oktobarski dan 1435. godine bio je zaista najljepi u njenu ivotu jer je oko nje okupio sve one koje je voljela. Vraajui se okienom ulicom u Montsalvy, ona je s veseljem mislila na to kako je u dvorcu oekuje majka, s kojom se sastala nakon tolikih godina, i ujak Mathieu, dodue star, ali jo uvijek io i ivahan, jer je od svog dolaska danima samo bazao okolicom, u drutvu starog suca Saturnana od kojega se nije odvajao. Jedino sestra Loysa nije dola, ali redovnice su zatvorene u samostanu i vie ne pripadaju svijetu. Ona je ve est mjeseci bila opatica benediktinki u, Tartu, pa je preko
407

glasnika samo uputila blagoslov novoroenom Katerininom djetetu. Na to misli? iznenada upita Arnaud koji je ve nekoliko trenutaka sa smijekom promatrao svoju enu. Na sve ovo na nas dvoje! Jesi li zbilja mogao vjerovati da emo jednoga dana doivjeti takvu sreu? Imamo sve: lijepu djecu, odline prijatelje, dom, poasti, ak i veliki imetak . . . A za sve su imali zahvaliti Jacquesu Coeuru. Novac dobiven od uvenog crnog dijamanta on je tako izvrsno ulagao da je najzad donio basnoslovan imetak. Stvarajui vlastitu budunost, uporedo s naumom da ekonomski podigne i itavu zemlju, krznar iz Burgesa, koji je imao dobrih izgleda da postane francuski ministar finansija, stostruko je svojim prijateljima uzvraao dobroinstva tp ih je za tekih vremena od njih primao. Ne! poteno prizna Arnaud. Nikad ne bih ni pomislio da je tako neto mogue. No, draga, zar ipak nismo i zasluili? Toliko smo se napatili, osobito t i . . . Vie na to i ne mislim. Jedino alim to i tvoja majka, gospa Izabela nije tu . . . Nije ni odsutna. Uvjeren sam da nas vidi i uje s onog nedokuivog mjesta na kojemu se sigurno opet sastala s plemenitim Gauthierom... Uostalom, zar je nismo ponovo utjelovili? To je bila istina. Novoroena Izabela nimalo nije liila na svoju majku. Imala je kao i baka velike plave oi i zapovjedniki profil. Montsalvyjevih, a kosa joj je bila crna kao u oca. Sara je tvrdila da e sigurno ispoljiti i njegovu naprasitu i neukrotivu ud. Ako joj i za trenutak zakasni dati mlijeko uzdisala je biva ciganka, sada unaprijeena u odgojiteljicu prodere se da ti puknu bubnjii. Toga asa mala Izabela vrsto je spavala u naruju te izvanredne ene, sva utonula u svilu i ipke. Njoj kao da nije smetala zagluna buka svi408

rala i gajdi. Spokojno je svojom aicom stisla Sarin palac i ni topovi je ne bi bili probudili. Ali nije mogla odoljeti pred nasrtajem dviju osoba koje su je saletjele im se s povorkom pojavila u dvorcu, gdje je pred ulazom ekala okupljena posluga. Bili su to trogodinji djeai sjajne zlaane kose i jedna visoka i krupna dama, sva u grimizu i zlatu: Izabelin brat Michel i gospoa de Chateauvillain, poasna kuma. Usprkos obazrivom, ali energinom Sarinom protivljenju te glasnoj vici Michela koji je i sam htio uzeti u ruke Izabelu, Ermengarda iznese pobjedu, pa sa svojim trofejom, koji se sada stao derati, pojuri u bijelu, tapetama obloenu dvoranu u kojoj je ve ekao sveani ruak. Za njom krenu kum i kuma, a s njima i itava povorka, te se dvorcem uskoro razlegnu povici, smijeh i akordi lutnje kojima su muziari pratili gozbu. Pod vodstvom Jossea, dvorskog upravitelja, i njegove ene Marije, itavo se selo okupilo za dugim stolovima u velikom dvoritu. Na mnogobrojnim vatrama pekli su se ovnovi i itava brda peradi, a pod drveem u vonjaku, ve na prve zvukove glazbe, mladost se hvatala u kolo, dok su podrumari stalno otvarali nove bavice vina i jabukovae. Istovremeno, u sveanoj sali dvorca zapone gozba kakvu Overnjani ne pamte. Najprije zaredae bezbrojna jela od pateta, divljai, riba, paunova serviranih sa itavim perjem, mladih veprova koji su s netaknutim kljovama leali na pladnjima preko jabuka i pistaa, a nadjeveno im meso irilo golicav miris rijetkih mirodija..Zatim sluge stadoe iznositi torte, ueereno voe, nugate, kreme i razne poslastice, a sve se to obilno zalijevalo panjolskim vinima i malvazijom. A onda, iznenada ustade Xaintrailles i zamoli za tiinu. Drei u ruci punu au, on pozdravi kraljicu i vrhovnog zapovjednika vojske, a zatim se obrati domainima: 409

 Prijatelji! ree on snanim glasom. S doputenjem njena velianstva kraljice i monsinjora vrhovnog zapovjednika elim izraziti nau sreu to danas prisustvujemo uskrsnuu Montsalvyja, a ujedno i obnovi nae zemlje. Posvuda u Francuskoj rat jenjava. Englezi se jo dre na nekim mjestima, ali nee zadugo. Mir koji je u Arrasu na kralj sklopio s vojvodom burgundskim moda i nije uzoran, no on e dokrajiti nemilosrdno razraunavanje meu graanima iste zemlje. Nema vie pristaa Armagnaca ni Burgunana! Sada smo svi samo vjerni podanici kralja Karla Pobjedonosnog, neka mu Bog dade zdravlje i snagu! Arnaue, brate! nastavi on. Drali smo te izgubljenim, no ti si nam se vratio i zato smo sretni. Nije potrebno da ponavljam to za tebe osjeam. To ti je odavna poznato, pa emu da d u l j i m , . A l i vi ste, Katerino, noena ljubavlju i izlaui se najveim opasnostima tragali za svojim muem do samog praga smrti. Hrabro ste nastavili Montsalvyjevu borbu do konanog unitenja naeg zloduha La Tremoillea i pomogli nam da dovrimo djelo Djevice Orleanske. Zato vam moram rei koliko vas svi mi volimo i kako smo sretni to smo danas vai gosti i, dakako, vai vjerni prijatelji. Rijetki bi mukarci pokazali takvu hrabrost, a jo su rjei oni ije bi srce ostalo vjerno toliki niz beznadnih godina! Doao je kraj onim nebrojenim crnim danima to ste ih morali proivjeti. Pred vama je dug ivot koji e ispuniti srea i l j u b a v . . . a i ugodna dunost da jednu cijelu generaciju uzornih Montsalvyja podignete na noge. Gospodo, i vi krasne gospe, molim vas da sada ustanete i zajedno sa mnom nazdravite srei Katerine i Arnauda de Montsalvy! Neka nam dugo i sretno ive najhrabriji od svih kranskih vitezova i najljepa gospa Zapada! Buno klicanje koje je pozdravilo posljednje Xaintraillesove rijei, odjeknu obnovljenim svodovima velikog zamka i pomijea se s radosnim 410

povicima seljaka, te se itav utvreni gradi stade oriti od veselja. Blijeda od uzbuenja, Katerina htjede ustati i zahvaliti se na dirljivom priznanju, no to je za nju bilo i previe. Snaga je izdade i ona se uhvati muu za rame kako ne bi pala. Oh, Boe, to je i previe. proapta. Kako da ovjek izdri toliku radost? Mislim ree on da e se na nju vrlo brzo naviknuti. Bila je ve kasna no kada su, nakon plesa. Katerina i Arnaud stigli u svoju sobu, u junoj kuli. Posvuda u dvorcu umorne sluge spavale su ondje gdje ih je zatekao san. Kraljica i vrhovni zapovjednik vojske povukli su se u svoje odaje mnogo ranije, no po mranim zakucima jo su se mogli vidjeti okorjele ispiuture koji su na svoj nain zavravali tako rijetku gozbu. U dvoritu se jo plesalo oko umiruih vatara, uz pjesmu najizdrljivijeg grla. Kao i drugi, i Katerina je bila umorna, ali joj se nije spavalo. Nije htjela da njenu duboku radost odmah prekine san. Sjedei u podnoju kreveta sa zavjesama od plavog damasta, gledala je kako Arnaud pouruje sobarice da izau. Zato ih otputa? upita ona. Bez njihove pomoi nikad se neu osloboditi ove odjee. Zar nisam ja tu? ree on s podrugljivim smijekom. Vidjet e kakva sam tek ja sobarica. Skinuvi urno kaput koji odmah baci u kut, on stade hitro vaditi ukosnice iz njene visoke pune. Radio je to s takvom lakoom i spretnou da se Katerina nasmijeila. Istina, spretan si isto toliko koliko i Sara. Poekaj, jo nisi vidjela. Ustani! Ona poslua i ve htjede da mu pokae gdje e haljinu najprije raskopati i koje vrpce odrijeiti, no on uhvati za rub izreza i naglo ga po411

vue. Plavi saten podere se od vrha do dna a s njim i koulja od batista. Katerina zlovoljno vikne i nae se gola kao od majke roena. Jedino su joj na nogama ostale plave svilene arape. Jesi li poludio, Arnaude? Tako divnu haljinu! Upravo zato! Ne smije dvaput obui haljinu u kojoj si doivjela takav trijumf. Zadrat e je kao uspomenu... a uz to doda on uzimajui je u naruje i strastveno je ljubei dugo bi trajalo to raskapanje. Uspomena" odleti na pod, i Katerina se s uzdahom sree odmah opusti. Arnaudu su usta bila topla i malo je mirisao na vino, no Katerini se svejedno prekine dah. Ljubio ju je sporo i znalaki, nastojei da u njoj razbudi pohotu koja e je premetnuti u bahantkinju bez stida i suzdrljivosti. Jednom ju je rukom privijao uza se, a drugom polako milovao njena lea, bokove, zatim grudi, pa onda sve nie prema blagim oblinama trbuha. I Katerina je ve brujila kao harfa na vjetru. Arnaude... aptala mu je u uho * a l i . . . molim t e . . . On joj rukama obujmi glavu zaranjajui prste u njenu svilenu kosu i malo je odmakne kako bi joj vidio lice u punoj svjetlosti. Moli me za to, draga? Da te ljubim? Upravo se na to i spremam. Ljubit u te, mila, sve dok ne izgubi dah i ne pone moliti za milost... elim te, kao da mi i nisi ve poklonila dvoje djece. Istovremeno, on je polako stade pregibatl unazad, sve dok joj koljena ne klecnue te se zajedno s njim ne svali na medvjee krzno pred kaminom, a onda je vrsto obujmi. Eto! sad si moja zarobljenica i vie mi nee umai! No ona je ve ovijala ruke suprugu oko vrata i traila njegova usta. 412

 1 ne elim da umaknem, ljubavi moja. Grli me i ljubi dok ne zaboravim da postojim, dok se ne spojimo u jedno bie. Ona primijeti kako mu se gri od sunca opaljeno lice. Poznavala je taj gotovo bolan izraz koji je poprimao kad god bi ga obuzela pouda, zato se pripije uz njega da osjeti svaki djeli njena tijela. Sad Arnaud izgubi glavu, pa se u toploj sobi dugo nije nita u.lo doli tiho stenjanje strau ponesene ene. Dok je, malo kasnije, Arnaud blaeno dremuckao, Katerina iznenada upita: O emu ti je La Hire govorio za vrijeme plesa? Je li istina da e na proljee opet morati u boj? On napola otvori jedno oko, slegne ramenima pa uhvativi za jedan kraj medvjee krzno na kojemu su jo uvijek oboje leali", ogrne sebe i pomalo uzdrhtalo tijelo mlade ene. Englezi jo dre neke utvrene gradove. Dokle god su u naoj zemlji, morat emo se boriti... Ona odmah plane, obuzeta starim i suvie bolnim strahovanjima. Neu te pustiti, ne elim ponovo ostati sama. Pronala sam te nakon tolikih muka, i zade?at u t e . . . Ona ga ogrli poput djeteta, kao da se boji da tog istog asa ne iezne. On pogladi njeno lice i njeno je poljubi. Katerina u mraku opazi kako mu zasjae bijeli zubi i shvati da se on smijei. Zar misli da bih te ja htio napustiti, noi i noi provoditi bez tebe, tvojih oiju i tijela? Vojnik sam i moram slijediti svoj poziv. Ali, kad ve krenem, i ti e sa mnom . . . Borbe s neprijateljem traju samo est mjeseci, a u pozadini fronta uvijek se nae kakav dvorac. Tamo e me ekati i vie se neemo odvajati... nikad vie. Gotovo je sa suzama, prolo je doha strahovanja i patnje. Dolo je vrijeme i za ljubav. Ni trenutka neemo propustiti 1 413

KAZALO P R V I DIO: S HODOASNICIMA U COMPOSTELLE Glava Glava Glava Glava prva: Samostan Aubrac druga: Rubini Svete Foy trea: Burgundski poslanik etvrta: Roncevaux 5 7 31 58 73 97 99 126 148 169 209 211 236 260 287 324 348 37& 403 405

DRUGI DIO: SJENE PROLOSTI Glava Glava Glava Glava peta: Kavez esta: Smrt jednog grenika sedma: Alkemiar iz Coke osma: Proljetna no

TREI DIO: AL HAMRA Glava Glava Glava Glava Glava Glava Glava

deveta: Kua Abou-al-Khayra deseta: Fatima maserka jedanaesta: Kralj pjesnik dvanaesta: Pantera i zmija trinaesta: Osuda * etrnaesta: Alahovi bubnjevi petnaesta: Magdalena

EPILOG

Glava esnaesta: Vrijeme ljubavi

r. JULIETTE BENZONI

KATERIN/

VRIJEME LJUBAVI

OTOKAR KEROVANI RIJEKA