Definicija govora Govor je djelatnost govorne osobe, koja se sastoji u upotrebljavanju jezika ili ma kojega njegova dijela u svrhu

uzajamnog djelovanja s drugim lanovima govorne zajednice.

Kultura Je sve ono to je, u nastojanju da pokori prirodu i prilagodi je svojim potrebama, stvorio ovjek svojim tjelesnim i umnim radom.

Govorni predstavnik Je ovjek koji ima jeziku sposobnost i znanje tog jezika, to mu omoguuje da se njime uspjeno slui te da na taj nain uestvuje u stvaralakim procesima i ostvarivanju komunikacije s drugim govornim predstavnicima toga jezika.

Govorna zajednica Je skup govornih predstavnika jednog jezika, pomou koga se oni meusobno sporazumijevaju u interakcijama svih vrsta.

Govorni dogaaj Je ukupnost komunikacijskih aktivnosti u ostvarenom procesu sporazumijevanja unutar jedne govorne zajednice.

Govorni in Je jedan iskaz ili saoptenje u okviri govornog dogaaja.

Govorna situacija Je nejeziki kontekst u kome se ostvaruje proces sporazumijevanja,odnosno govorni dogaaj.

Govorne uloge Su ispoljavanje razliitih drutvenih uloga ili funkcija, pozicija i sl. u kojima se govorni predstavnik nekog jezika nalazi dok govori, tj. za vrijeme ostvarivanje govornog dogaaja u kome uestvuje.

Kultura govora Je stepen usavrenosti vlastitog govora, tj. ovladavanja vjetinom pravilog, tanog i tenog iskazivanju vlastitih misli i osjeanja i uspjene komunikacije s drugim lanovima govorne zajednice.

Osnovna svojstva dobrog govora (nabrojati i objasniti) su: pravilnost, jasnoa, jezgrovitost, tenost i svrsishodnost. Pravilnost- podrazumijeva ispravnu i jasnu, razgovijetnu artikulaciju svih glasova jednog jezika i njihovo pravilo biljeenje odgovarajuim znakovima. Jasnoa- da bi komunikacija bila uspjena, poruke koje se upuuju ostalim uesnicima u procesu komunikacije moraju biti pravilne i jasne, inae ih oni kao primaoci nee moi protumaiti i do kraja shvatiti. Jezgrovitost- znai da treba izbjegavati suvino gomilanje rijei i upotrebljavati ih u mjeri u kojoj je neophodno da bi se potpuno izrazila ova ili ona misao. Tenost- znai govoriti bez zastoja, glatko, sreeno, skladno, povezano i jasno.

Svrsishodnost- govoriti svrsishodno znai govoriti s jasnim ciljem ta elimo da kaemo, strogo se drati predmeta o kome se govori i podesiti svoj nain govora datoj govornoj situaciji.

Polisemija je vieznanost rijei, npr. imenica glava osim osnovnog gornji dio ovjejeg i odgovarajui dio ivotinjskog tijela u kome je mozak, ima jo desetak drugih, razliitih znaenja.

Monosemija je jednoznanost rijei, npr. olovka i okolada imaju samo jedno znaenje.

Sinonimija (istoznanost ili slinoznanost) je pojava kada razne rijei razliito zvue, a isto ili slino znae, npr.hljeb i kruh.

Homonimija je podudaranje oblika rijei razliitog porijekla i znaenja. Homonimi isto zvue, a razliito znae, npr. kosa-vlas na ovjejoj glavi, kosa- alatka kojom se kosi, kosa- nagnuta strana brijega ili planine. Paronimija je pojava slina homonimiji, koja se uzima u 3 znaenja: izvoenje rijei od istog korijena; podudaranje u glasovnom sistemu uz razlike u govoru, akcentu ili kvantiteti; rijei sline po glasovnom sistemu.

Antonimija je suprostavljenost, suprotnost znaenja razliitih rijei, npr. dobro i zlo.

Enantiosemija je pojava da jedna rije ima 2 razliita, meusobno suprostavljena, suprotna znaenja, npr. oblilazak- oblilaenje i posjeta.

Rijei po svom znaenju ? (nabrojati i objasniti). deminutivi- znae neto umanjeno ( umanjenice) augmentativi- znae neto uveano ( uveanice) pejorativi- znae neto pogrdno ( pogrdne rijei) hipokoristici- znae neto drago, milo ( rijei odmila).

Fonema Glas i/li fonema je najmanja jedinica ljudskog govora. Fonema je glas koji ima diferencijalno-semantiku funkciju.

Birokratski jezik, njegovi izvori i karakter Izvori birokratskog jezika se nalaze u samom drutvu. Birokratski jezik je specifian jeziki varijetet kojim se slui, ili se sluila, birokratska kasta, ne toliko u komunikativnoj, koliko u ritualno- ideolokoj funkciji.

Obiljeja birokratskog jezika su: preopirnost, komplikovanost, neodreenost i stereotipnost.

Akcenatski takt je najmanja ritmiko-melodijska jedinica usmenog govora, koja se sastoji od jedne akcentovane rijei ili jedne akcentovane rijei i jedne ili vie neakcentovanih rijei i oblika rijei to se vezuju za nju i zajedno s njom ine jedinstvenu izgovornu cjelinu.

Komunikativni diskursi U komunikativne diskurse ubrajaju se govorni dogaaji koji imaju ustaljen formu u svakodnevnoj komunikaciji, kao to su pozdravljanje, obraanje i oslovljavanje, estitanja, privatni ( slubeni ili poslovni) telefonski razgovor, ili pak oni koji se odnose na verbalnu komunikaiju na javnom skupu: diskusija na sastancima i konferencijama, i rasprava na radiju i televiziji, parlamentarna debata itd.

Interpretativni i kreativni diskursi Za uee u verbalnoj komunikaciji potrebno se temeljito i sistematski pripremati. Jo vie truda i napora treba uloiti u pripreme za krativno, stvaralako izraavanje u okviru ekspresivnih diskursa, kao to su izraajno itanje, prepriavanje, recitovanje i dranje razliitih besjeda.

Izraajno itanje je umjetnika interpretacija teksta sredstvima usmenoga govora ili, konkretnije, pretakanje pisanoga teksta u odgovarajui govorni reljef kojim se sluaocima vjerno i ekspresivno prenose njegovi misaono-emosionalni sadraji kako bi ih oni do kraja shvatili i doivjeli.

Prepriavanje je vii kreativni, stvaralaki in, gdje se intepretator odvaja od teksta i svojim rijeima, uz upotrebu raspoloivih sredstava usmenog govora, oblikuje poseban govorni reljef pomou koga saoptava novu priu, koja s tekstom na koji se oslanja ima zajedniko samo faktografske detalje.

Recitovanje ili deklamovanje je govorna interpretacija knjievnog dijela u stihu, najee neke pjesme.