Teorija knjievnosti Poezijom se u svakodnevnom govoru nazivaju knjievna djela napisana u stihovima.

Ipak postoje i neki prijelazni oblici proze i poezije te se radi toga ne moe rei da proza i poezija uvijek ine dva strogo dovojena i razgranicena nacina knjizevnog izrazavanja. S druge strane poezija ima i drugih karakteristika ozim stihovne strukture, koje je razlikuju od proze ipak stihovi su prirodni oblik poezije te je zbog toga poeziju razmatramo kao grupu djela pisanih u stihovima. Lirska poezija je poezija kojom pjesnik izraava unutarnja osjeanja ili stavove o neemu. Najglobalnija podjela: 1.emotivna 2.refleksivna misaona lirska poezija gr.lira instrument. Lirika je bila povezana sa izvoenjem uz muzike instrumente i plesove. Osjeaji u lirici se kreu u spektru svih moguih osjeanja u koja ovjek moe zapasti. Lirika najee govori o pojavama i svijetu na sveobuhvatan nain, ona nije analitina. Stavovi nisu onakvi kakve susreemo u nauci, lirika iznosi opi stav o svijetu. Sve o emu lirika govori izraz je neposrednog, trenutnog i osobitog iskustva u kojem se gube sve razlike izmeu objektivnog i subjektivnog, vanjskog i unutranjeg ja te se zbog toga lirska poezija smatra subjektivnom za razliku od epske poezije i proze. Lirska poezija se najee bavi:ljubavnom lirikom, religioznom, rodoljubnom, pejzanom i socijalnom. Prva meu pjesnikim vrstama je himna zaeta u grkoj knjievnosti, himne su uglavnom bile u slavu Boga a vremenom su postale u slavu nekoga ili neega to vrijedi ili to potujemo. Ton himne je lagan i svean, danas su najee nacionalne himne. Oda pjesme u slavu nekoga ili necega, posvecena je nekome ili necemu prema cemu se osjeca izrazito potovanje, ljubav, privrenost ili neka druga vrsta sklonosti, ton oda je naglaen i svecan. Elegija tubalica, elegija je pjesnika vrsta kojom se izraava tuga, najee zbog smrti neke drage osobe, tuga za poruenim domom,naputenim zaviajem, tuga bol i aljenje za neim nedostinim. Ditiramb- Ovom pjesnikom vrstom se izraava raspoloenje, oduevljenje i radost, radost ivljenja.To su pjesme veselog tona koje su u prvo vrijeme bile bahijske pjesme. Epigram prvobitno je oznaavao natpis u kamenu a kasnije vrlo kratku duhovitu i satirinu pjesmu u kojoj se krajnje saetim sadrajem i neoekivanim zakljukom iznenauje itatelj. Epitaf Oznaava nadgrobni natpis kojim se izraava odreeni stav prema ivotu i ljudskoj sudbini.esto je duhovit i satirian ali sadri i izvanredne primjerne koncizne misaone lirike. Idila- Lirska pjesma u kojoj se opisuju osjeanja vezana za ljpotu prirode, miran ivot u prirodi, veinom pastirski ivot. KARAKTERISTIKE EPSKE POEZIJE Epska poezija kao glavno obiljeje ima pripovijedanje i opisivanje to podazumjeva postojanje fabule i likova odnosno junaka. Fabula i lik su pored pripovjedaa konstitutivni

elementi strukture epske poezije. Epsku pjesmu za razliku od lirske moemo prepriati jer je karakterie pripovijedanje. U epskoj poeziji su stalno prisutni odreeni karakteristini junaci. U odreenim periodima epika je preovladavala ali lirike ima kvantitativno mogo vie unutar knjievnog stvaralatva. Epika mora voditi rauna o objektivnosti i mora biti u dosluhu sa stvarnou. Epske tehnike su odreeni postupci koji su karakteristini za epiku openito: 1.kompozicija svaka epska pjesma u strukturalnom obliku predstavlja kompoziciju, djelo sastavljeno od vie dijelova, epizoda. Epizode su zasebni dijelovi koji se mogu izdvojiti kao samostalni.Kompozicija je raspored odreenih veih dijelova unutar cjeline epskog djela 2. retardacija usporavanje, U epici je uoljivo usporavanje odnosno odgaanje kraja, usporavanja radnje ili kazivanja Najea sredstva retardacije su : digresije, ponavljanja i epizode. 3. ponavljanje je dakle podvrsta retardacije odnosno sredstvo retardacije, postie se formulainim izrazima, stajaim epitetima. Ponavljanja su sredstva usporavanja ali i povezivanja cjelina unutar epske poezije. 4.digresija- Udaljavanje od glavne teme, navoenje sporednih injenica, te vraanje na glavnu temu.Prekidanje niti izlaganja radi retardacije. 5.epizoda- takva digresija koja se moe izdvojiti iz cjeline djela a da se sacuva njena cjelovitost poetka, sredine i zavretka. JEDNOSTAVNI PROZNI OBLICI Pod prozom podrazumjevamo sve to nije pisano u stihu. Proza je uvijek okrenuta saopavanju i za razliku od poezije doivjela je ekspanziju. Odluujuu ulogu za njen razvoj imalo je uspon romana. Prozne vrste se mogu podjeliti na jednostavne i sloene prozne oblike. Jednostavni su oni koji izraavaju odreenu ivotnu pojavu i prepoznatljivi su kao zasebne smislene cjeline: 1.Mit- Prozni oblik kojim se opisuje nain odnosa prema ivotu i svijetu. Za mit se kae da je njegov pogled na svijet sveobuhvatan.Mitovi uglavnom govore o nastanku, porijeklu svijeta ili o porijeklu odreenih naroda. Mitovi su uglavnom utkani u kulturu velikog broja naroda. Oni uvijek sadre vana pitanja o smislu, o postanku itd... 2.Legenda-prozna vrsta koja opisuje ivot nekog pojedinca koji treba posluiti kao uzor. Uglavnom se opisuju pojedinci koji bi trebali posluiti kao primjer naroitog karaktera. 3.Bajka- U bajci se mijea nadprirodno i prirodno, stvarno i izmiljeno. Za bajke je karakteristian formulaian nain pripovijedanja, ustajeni likovi, postupci, funkcije likova isl. Pored narodnih bajki koje su nastale kao proizvod usmenog narodnog stvaralatva postoje i umjetnike bajke koje su pisali ili piu autori. 4. Saga Sage su duge prie koje govore o ivotu neke porodice i karakteristine su za Skandinavsko podruje. 5.Vic- Vrlo kratka prozna forma koja ima za cilj izazivanje kominog efekta. Dovode se u vezu suprostavljena znaenja rijei, situacije i sl. Te je za njihovo razumjevanje potrebno poznavati kontekst. 6.Zagonetka Poiva na postavljanju pitanja na koje je teko nai odgovor. 7.Poslovica (aforizmi, sentence, izreke,maksime, gnome, krilatice) Poslovicama se izraavaju odreene zakonitosti ivotnih pojava, ljudskog ivota, prirodnih zakona. Poslovice imaju ritam a nekada i rimu.

EPSKE VRSTE Razlkujemo usmenu i pisanu epsku poeziju kao i epsku pjesmu i ep.Epska pjesma je epsko poetsko djelo manjeg obima a ep djelo veeg obima. Takoer se govori i o epsko-lirskim pjesmama koje ujedinjuju karakteristike obe vrste.

Ep ( gr.epos- rije,pria), od osbitog je znaaja jer sadri sve karakteristike epske poezije. Epovi ili epopeje oslikavaju iroku sliku ivota naroda, zahvaenu preko reprezentativnih heroja i dogaaja sudbinskih za opstanak itavih naroda i zajednica. Ponekad se izrazom epopeja zamjenjuje izraz ep a ponekad on ipak oznaava takav ep koji daje najiru sliku ivota, obiaja, misli i naina vjerovanja odreenog naroda. Najvaniji za razvoj pojedinih knjievnosti su herojski epovi ili epopeje, uz njih jo razlikujemo religiozne epove, idilske epove i ivotinjske epove te razlikujemo komini, didaktiki i romantini ep. Epska pjesma Obimom je manja od epa te epske pjesme obrauju neki pojedinaan manji dogaaj a ne sveobuhvatno sudbonsono zbivanje za odreeni narod kao to to ini ep. Poema Fabularni elementi se isprepliu s neposrednim lirskim izricanjem, a motivi poevzuju, osim fabularnim vezama i asocijativnim nizanjem karakteristinim za lirsku poeziju. U novije vrijeme poema oznaava krau stihovnu vrstu u kojoj se isprepliu karakteristini elementi lirske i epske poezije. Pojmu poeme najvie odgovaraju pjesnike forme nastale u periodu romantizma. Romanca- Pjesma koja ima karakteristike i lisrkih i epskih pjesmi.Njeno porijeklo je u panjolskoj pa je odreeni odnos prema panskom folkloru zadrala i unutar drugih knjievnosti.Njena je tema redovno ljubavna, ubrzanog su ritma i vedrog sadraja mada su prijanje romance opisivale i tragine dogaaje. Balada Nastala u Provanci, Francuskoj pokrajini. Postoji i drugi tip balade nastao u kotskoj. Slina je romanci ali od nje se razlikuje tematikom i tonom.Balada pjeva o stradanjima i nesreama, polaganijim ritmom uz tunu intonaciju. Unutarnja nelagoda karakterie njene junake a tragina smrt je redovito njen zavretak. PJESME ORIJENTALNOG PORIJEKLA Gazel vrsta pjesme koja je nastala u arapskoj poeziji ali su je proslavili perzijski pjesnici adi i irazi u 13.odnosno 14.stoljeu. Sastoji se od pet do petnaest dvostiha i istom rimom provedenom kroz sve strofe po shemi aa ba ca da itd...Bejt je naziv za taj dvostih koji je glavna metrika jedinica u divanskoj poeziji. U poetku je to bila ljubavna pjesma melanhonikog tona koja je izraavala tugu zbog rastavljenosti od voljenog bia a onda se sve vie ispunjavala izraavanjem mistine ljubavi prema Bogu. Gazel je naroito koriten u tesavufskoj poeziji, u sufizmu koji nastoji spoznati skriveno znaenje ovog svijeta te se zato izraava u alegorijama simbolima i zagonetkama. Savfet beg Baagi, Goete... Rubaija- ( arap. Rubai etverostih) Kratka je pjesma od etri stiha sa rimom aaba. Po sadraju je najee bekrijsko-erotske inspiracije to je pribliava anakreontici. Popularizovao ju je pjesnik Omer Hajam u 11 st.

Kasida- Dua pjesma koja je nastala meu arapskim beduinima i koja je uz gazel bila najomiljeniji pjesniki oblik u divanskoj poeziji. Sastoji se od najmanje 15 a najvie 99 dvostiha koji se rimuju kao u gazelu aa ba ca da. Moe imati karakter pohvalne pjesme ali i pjesme kojom se neto kudi, pjesme u slavu znamenitih ljudi ali i tubalice. U engleskoj poeziji njen oblik je imitirao Tenison. Mesnevija Duga pjesma komponovana u nerimovanom dvostihu. Rumijeva Mesnevija je sastavljena od 25.000 stihova, uzor je mnogim orijentalnim pjesnicima koji su svoje pouke i razmiljanja spjevali u takve stihove. Mistiko-didaktiki spjev. Nazira- Pjesma spjevana po uzoru na nekog drugog pjesnika ali i sa vlastitim sadrajem. Ona nema svoju formu ve je preuzima od svog uzora. Ali ve ta metatekstualna operacija ini je posebnom vrstom pjesme. Ilahija Pobona pjesma u slavu vjere u Boga, napisana i pjevanja s ciljem pridobijanja Boije milosti, esto s izrazima dervike mistike ljubavi prema Bogu. Muhamed Hevaji Uskufi i Abdulvehab Ilhamija. Pantun Malajski pjesniki oblik koji se sastoji od vie katrena, rimovanih po shemi ab ab. Pjesma se zavrava istim stihom kojim i poinje na osnovu posebnog naina ponavljanja stihova. Evropske pjesnike je s ovim oblikom u 19 stoljeu upoznao francuski orijentalist Ernest Fuine. Viktor Igo-ova zbirka pjesama Istonjake pjesme je pisana u obliku pantuna. Haiku- Kratka japanska pjesma nastala u 13 i 14 stoljeu koja se sastoji od 17 jiona ( japanskih grafikih simbola za izgovorene slogove) , podjeljenih u tri stiha po shemi 5 7 5. Ona sugerie neku sliku iz prirode ili neku situaciju koja je nabijena asocijacijama i koja navodi na razmiljanje, uglavnom u duhu zen budizma. Najslavniji haiku pjesnik je Matsuo Bao. Ovaj oblik je u 17 stoljeu poeo privlaiti panju evropskih i amerikih pjesnika imainizma, a posebno popularnim ga je uinio Ezra Palhud. U adaptaciji te izvanredno zbijene forme evropski i ameriki pjesnici se slue tercetom sastavljanim od peterca, sedmerca i peterca te ako se na taj oblik dodaju jo dva sedmerca nastaje druga tradicionlana japanska pjesnika forma anka. Veina ovih tradicionalnih lirskih vrsta pokazuje tenju ka strogoj ureenosti jezika, to nas upozorava da je u tradiciji lirskog pjesnitva, kao jedno od osnovnih obiljeja lirske strukture bila upravo usmjerenost na organizaciji jezikog izraza. Pri tome je metrika reguliranost stiha, strofe i rime predstavljala temeljne principe te organizacije. POZITIVIZAM Pozitivizam je jedna od prvih metoda prouavanja knjievnosti nakon klasinog perioda. Metodologiji prouavanja knjievnosti se kroz povijest pristupalo na razliite naine. Pozitivizam u prouavanju knjievnosti se oslanjao na pozitivizam u filozofiji koji tei da se spoznaja izvodi iz injenica koje su iskustveno provjerljive. Sam pozitivizam u prouavanju knjievnosti polazio je od slinih postupaka i elio je kazati da se smisao knjievnog djela moe objektivno utvrditi na osnovu injenica iz autorovog ivota. Pozitivizam je u tom smislu razvio tri postavke, a to su:

1. Biografizam ogleda se u detaljnom proucavanju biografije autora i dovoenja u vezu sadraja djela sa biografijom autora, npr. ako su u djelu tuni tonovi u vezu se dovodi teak ivot autora. 2. Historizam- ogleda se u tome da se knjievno djelo prouava u okviru historijskih okolnosti u kojima je djelo nastalo. 3. Psihologizam- polazite koje tvrdi da je potrebno prouavati psihologiju autora kako bi se razumjelo knjievno djelo. Neki od autora su razvili i neto drugaija uenja u okviru pozitivizma, tako da je poznato uenje Hippolyte Taine-a koji je razvio uenje o rasi, sredini, trenutku koje kae da se knjievno djelo treba promatrati u duhu toga kojem narodu autor pripada i u kojoj je kulturnoj sredini nastalo te u kojem je historijskom trenutku to djelo nastalo. Pojedine kritike na raun pozitivizma: U mnogim literaturama prve polovine 20 st., kada je u knjievnosti stavljan snaniji naglasak na tekst, u poststrukturalistikom duhu, na pozitivizam se gledalo kao na metod koji nije prikladan za prouavanje knjievnosti. Meutim kritika je bilo i ranije, na prelazu sa 19-tog na 20-ti vijek. Willhel Bilthey je insistirao na tome da se pri prouavanju knjievnosti treba voditi rauna o duhu vremena, to e rei da svaka povijesna epoha nosi svoje specifine karakteristike stvaranja, te se odatle moe govoriti o romantizmu, realizmu itd...Te speciinosti se ogledaju i u drugim sferama umjetnosti kao to je kiparstvo, slikarstvo itd... Snane kritike na raun pozitivizma iznio je Benedetto Croche, Italijan, poznati estetiar. On je kao temeljno polazite za doivljavanje knjievnog djela uzimao intuiciju ( unutranji doivljaj prilikom itanja djela) Po njemu je intuicija, kao unutranji doivljaj, jedino valjano i neophodno mjerilo za razumjevanje, vrednovanje knjievnog djela. Savremene knjievne teorije se sukobljavaju sa teorijama pozitivizma one dokazuju da se ne moraju koristiti tehnike pozitivizma pri prouavanju djela, to istovremeno svjedoi o ilavosti pozitivizma, tj.njegovoj postojanosti. Nemogue je pozitivizam u potpunosti potisnuti jer je uvijek privlano zaviriti u to pod kojim okolnostima i u kojim uvjetima je nastalo neko djelo. RUSKI FORMALIZAM Pod ruskim formalizmom se ne podrazumjeva samo jedan pristup prouavanju knjievnosti. Ruski formalisti su nakon oktobarske revolucije 1917. razvili vie uenja. Svi oni su nastojali da znanost o knjievnosti izvode kao samostalnu znanost iz aspekta sociolokih i filozofskih uenja. Oni su htjeli prikazati da se prouavanje knjievnosti moe bazirati kao zasebna znanost. Njena metoda se naziva formalna metoda. Jedan od najznaajnijih formalista je uveni Roman Jakobson, koji je smatrao da je glavna odlika knjievnosti literarnost, a pod tim je podrazumjevao knjievni oblik tj.ono to knjievnost ini knjievnou. On je elio pokazati kako od jezikog materijala nastaje knjievno djelo, nije se elio baviti lingvistikim pitanjima knjievnosti niti estetikim pitanjima. Odatle je temeljni pojam oko kojeg se kree uenje formalista u knjievnosti tzv.

knjievni postupak, a kao bit knjievnog postupka ruski formalisti vide zauenost ili uenje. Pod zauenosti/ uenjem ruski formalisti podrazumjevaju neuobicajen nacin upotrebe rijei odnosno jezika, koji sam po sebi pokazuje da je rije o knjievnom djelu a ne o svakodnevnom jeziku. U tom smislu se na knjievnost ne gleda kao na spoznaju svijeta u uobicajenom smislu rijeci, vec kao na osobit nacin vienja svijeta. Formalisti su pravili razliku izmeu fabule i siea. Formlaisti su smatrali da se promjena stilova u knjievnosti deava na osnovu nacela kontrasta, a to znaci da nakon sto odreeni stil postane tako uobicajen da vie ne izaziva divljenje pri recepciji, onda se javlja novi stil koji je drugaciji od prethodnog i iznenauje odnosno zacuuje citaoca. Ovo ucenje je suprotno pozitivizmu koji kaze da se novi stil javlja kao proizvod novih drustvenih okolnosti, novih stanja u kojima se autor naao. Formalisti tvrde da se stil javlja iskljucivo kao suprotnost prethodnom stilu. Vremenom je i ruski formalizam dosao pod udar kritike, a ona se odnosila na cinjenicu da ruski formalizam, kao odlucujuci cinilac u knjievnom oblikovanju, uzima knjievni postupak te da se uopce ne bave idejom NOVA KRITIKA U AMERICI I ENGLESKOJ Nova kritika je nastala kao rezultat, reakcija na to da se relevantnim za citanje djela uzimaju biografija autora, njegov ivot, psihologija isl. Novi kritiari se koncentriraju na tekst knjievnog djela te u njemu nastoje pronaci knjievne vrijednosti. Na nove kriticare su utjecali stavovi T.C. Elliota, mada ga neki i samog ukljucuju u kriticare. On se zalagao za tzv. impersonalnost pjesnitva a samim tim i za novo shvatanje tradicije. On tvrdi da se u pjesnickom djelu ne pjavljuje pjesnik vec samo pjesnistvo i samim tim skrece paznju na pjesnicko djelo. Sto se tice odnosa pjesnika i tradicije, pjesnik uvijek udovoljava zahtjevima tradicije ali nosi i neke promjene, sto ce kazati da pjesnik nije oslobodjen od uticaja tradicije ali nije ni njen potpuni zarobljenik. Stavljajuci tekst u srediste interesovanja, novi kriticari su insistirali na pomnom citanju close reading. Pod tim se podrazumjeva da se kriticar koncentrira na svaki izraz i sva moguca dalja znacenja izraza. Na taj nacin knjizevna kritika ce se baviti iskljucivo knjizevnim vrijednostima a ne kulturnim ili historijskim vrijednostima koje ono ukljucuje. Zasluga novih kriticara je u tome sto su snazno skrenuli paznju na tekst.

ODNOS MODERNIZAM-POSTMODERNIZAM Postmodernizam se javlja ezdesetih i sedamdesetih godina prolog stoljeca, kao poseban pogled na svijet. Postmodernizam se moe ogledati i u drugim sferama umjetnosti kao to su arhitektura, slikarstvo,primjenjene umjetnosti itd... Modernizam Forma (povezana, zatvorena) Namjera Plan Hijerarhija Umjetnicki predmet-zavrseno djelo Modernisticki i postmodernisticki roman Modernisticki roman je bio roman koji je pretendirao na zaokruzenost, kompaktnost, cjelovitost, na to da prica bude ispricana od pocetka do kraja, da predstavi odredjeni svijet, ideju. Nasuprot tome postmodernisticki roman, umjesto standardizirane forme, gajio je antiformu. Postmodernizam nije htio prihvatiti niti jednu formu kao obavezujucu, on se ustvari bori protiv forme, eksperimentie. FRAGMENTACIJA ( mogue je da je rekao Pragmentacija ) Fragmentacija je jedna od osnovnih strategija postmodernizma. Lio Tar ( Liotar) jse borio protiv velikih narativa, velikih prica a velike price predstavljaju neke sveprisutne istine, sveobuhvatne istine, globalna slika svijeta. Postmodernisti tvrde da to ne postoji i da se svijet moe vidjeti samo u fragmentu a ne u cjelini. Tako je i u postmodernistickom romanu vise cijenjen eksperiment nego zavrseno djelo. Jedan od poznatih romana postmodernizma je roman Ako jedne zimske noci neki putnik... autora Itala Calvina. Ovaj roman je napisan od niza drugih romana koji su opet nedovrseni i iz njih desifrira pojedine rijeci ili fraze. I sami naslov kao i roman su na neki nacin nedovrseni. Ne mozemo uopce reci o cemu roman govori, nema teme. U postmodernistickim romanima imamo opredjeljenje da se insistira na oznacitelju a ne na oznacenom, oznacitelj je slika a oznaceno realnost. Spomenuta postmodernisticka strategija kaze da slika ne predstvalja realnost te se time ne treba zamarati vec se treba igrati njome. Autoreferecijalnost je takoer prisutna u postmodernistickom romanu, roman sam skrece paznju na svoju literalnost, odnosno na to da je on knjizevno djelo. Npr. Autor poziva citaoca da nesto razumije, prekida pripovijedanje i okrece se necemu izvan literalnog djela. Hibridnost je jos jedna od karakteristika postmodernistickog romana. Ona se moze ogledati u dvije stvari: 1. Mijesanje stvarnog i realnog ( npr. san se prikazuje kao realnost) 2. Mijesanje zanrova-tako npr. roman Umberta Ecoa Ime ruze, nosi odlike i detektivskog,psiholoskog i alegorijskog. Postmodernizam antiforma (nepovezana, otvorena) igra slucajnost anarhija proces-izvodjenje, dogadjanje

Jedna od odlika postmodernistickog romana je i intertekstualnost. Modernisticka djela nastoje biti tekst sam za sebe, odnosno monoloski tekst, dok su postmodernisticka djela dijaloska. U njima se preklapaju razliciti tekstovi, odnosno postmodernisticko knjizevno djelo je metatekst koji predstavlja repliku niza drugih metatekstova. Intertekstualnost se ogleda na razlicite nacine, npr. PASTI- oznacava koristenje fraza, motiva, slika iz drugih djela i to svjesno da bi se rekreirala odredjena atmosfera. To postoji i u modernizmu mada se u modernistti to rade krijuci.

STRUKTURALIZAM Strukturalizam u proucavanju knjizevnosti je pocivao na poznatim postavkama Ferdinanda de Saussure-a. Prije svega rijec je o razlikama jezika i govora, oznacitelja i oznacenog. Insistirali su na autonomiji knjizevnih djela, to ce reci da tumacenje djela ne treba ovisiti o stvarnosti. U tome su bili na tragu onoga sto su zastupali i ruski formalisti i novi kriticari. Julij Lotman je znacajni teoreticar koji se uspostvaio strukturalnom poetikom u okviru koje se knjizevno djelo promatra kao model stvarnosti. Boris Uspenski je govorio da o knjizevnosti ne treba govoriti knjizevnim jezikom nego treba ustanoviti posebnu terminologiju i metodologiju kao u prirodnim znanostima. Strukturalisti su u svemu htjeli da vide strukturu. Smatrali su da je djelo autonomno i da ga treba analizirati samo sa stanovista strukture. PSIHOANALITICKA KRITIKA Psihoanaliticka kritika, kao model u knjizevnoj teoriji, uspostavila se na poznatim Frojdovim psihoanalitickim postavkama. On je u okviru svoje psihoanalize zastupao misljenje da knjizevna djela mogu posluziti za razrjesavanje unutarnje napetosti. Citalac moze da se prepozna u odredjenim likovima u djelu i da se na taj nacinoslobodi trauma, to je on nazvao katarzom. Carl Gustav Jung- Razvio je ucenje o arhetipu pod cime podrazumjeva odredjene motive, ideje, likove, koji su prisutni u razlicitim epohama ljudske povijesti u knjizevnosti. Medznun i Lejla, Romeo, Julija, Odisej... Northrop Fry- Anatomija kritike U tom slozenom djelu, on je zelio pronaci pravila koja upravljaju knjizevnim stvaralastvom u razlicitim epohama. Poststrukturalizam: Predstavnicima poststrukturalizma u knjizevnoj kritici u uzem smislu smatraju se samo pristalice skole tzv dekonstrukcije, koju je utemeljio Jacques Derrida. Njihova temeljna metoda vise nije strogo znanstvena u smislu jedne posebne znanosti kao to je lingvistika u strukturalizmu vec oni polaze od najsirih kulturnofilozofskih teza koje nastoje primjeniti u pojedinacnoj analizi knjizevnih djela. Jezik je shvacen kao beskrajno kretanje i svojevrsna igra u kojoj se odnosi oznacitelja i oznacenog stalno mijenjaju. Smatraju da treba odustati od davanja primarne vaznosti znaku.

Feminizam Feministicka knjizevna kritika pociva na stanovistu da je kultura uglavnom patrijarhalno obojena pa time i knjizevnost. Prigovaraju da je jezik ustvari muski jezik, te su oni odatle razvili ideju o tzv zenskom pismu. U okviru koje zastupaju to da knjizevna djela mogu biti citana i pisana iz zenske perspektive. Insistirale su na tome da se uvede razlika izmedju pojmova pol i rod. Pol je, po njima, bioloska odlika, a rod je kulturoloki kontekst u okviru kojeg se zena uvijek smatra podredjenom u odnosu na muskarca. Poznate feministicke autorice su : Wirginia Woolf, Helen Cixous, Julija Kristeva. POSTKOLONIJALNA KRITIKA Postkolonijalna kritika se etablirala kao kriticki pokret, ne samo u knjizevnosti vec i u politickim naukama, sociologiji itd... Osnovno polaziste postkolonijalne kritike jeste kritika i demaskiranje europocentricnog pogleda na svijet. To znaci da zapadnjacke vrijednosti predstavljaju normu. Najpoznatiji autori su Homi Bhabha, Edward Said Orijentalizmi. Oni su nastojali pokazati netacnost i ideolosku kontaminiranost zapadnih pogleda prema svemu sto je nezapadnjacko. Tako nastoje ukazati da se u zapadnjackoj knjizevnosti, nezapadnjacki likovi prikazuju kao Drugi, manje vrijedni i cudni.

NARATOLOGIJA Temelj naratologije je uspostavio Tzevan Teodorov Gramatika Decamerona. U tom djelu je zelio uspostaviti gramatiku teksta, odnosno pokazati strukturalne odlike teksta. Iako se nije smatrao naratologom, velika inspiracija za naratologiju je bio Vladimir Propp sa svojim djelom Morfologija ruske bajke, u tom djelu je analizirajuci ruske bajke, utvrdio da postoje odredjene konstantne funkcije u tim bajkama-podli lik, podredjeni i posteni itd... Naratologija je veoma popularna. Jonathan Cooler. Uspostavio je distinkciju izmedju price (story) i diskursa, koja odgovara odprilike razlici izmedju fabule i sizea ruskih formalista. Znacajno mjesto u naratologiji zauzima proucavanje naratora, pripovjednog glasa u tekstu.Prema tome razlikujemo: Autodijegeticki- autor koji je izvan teksta Heterodijegeticki autor koji je izvan teksta Bave se proucavanjem tzv.pripovijedne instance- deikse.