Istinske ljubavne prie

Douglas Sadao Aoki

(s engleskog preveo Zoran Varga) Nikada neu nasjesti modernoj ljubavi D. Bowie (1983)

meriki profesor engleskog, Daniel Cottom (1989) pripovijeda o poduavanju i apsolutnom stupnju udnje:
Zagonetka [je] da studenti koje poduavam imaju openito vie potekoa s nastojanjima da diskutiraju o pojmu udnje nego s diskutiranjem o Bogu ili dravi. ak i bez obzira to je veina uenika na fakultetu gdje poduavam politiki konzervativna i vie nego samo nominalno religiozna, veina ih je sposobna promatrati politika i religijska uvjerenja kao povijesne konstrukte (barem za potrebe predavanja) s lakoom koja nestane kada ih zamolim da razmotre kako, zato i za im ljudi ude. (str. 126)

Cottom jasno kae da spominjanjem udnje misli na ljubav kao i njegovi studenti. Ne postoji razlog misliti kako su ti uenici mistiniji ili romantiniji od vas ili mene ili bilo koga drugoga, ali ipak smatraju ljubav neim to je iznad prosto ljudskog ili boanskog i svakako kao neto to je iznad svake potrebe za raspravom. U popularnoj kulturi Zapada to uzdizanje je dovoljno openito da se smatra truizmom. Paradoks je u tome da je takva apsolutna ljubav u isto vrijeme potpuno subjektivna. Da budem jasniji, ljubav se zbog svoje suptilnosti podreuje i najponiznijem srcu. Prije nekoliko godina, kada je filmski Forrest Gump izjavio: Moda nisam pametan, ali znam to je ljubav, postao je ne samo romantini ueni glupan ve i tako privlaan obian ovjek da je njegov istoimeni film zaradio 674 milijuna dolara irom svijeta. ini se da mi kao ljudi trebamo ljubav da bude i transcendenatalna i radikalno demokratina. Posljedica je da se predajemo podmukloj krunoj politici ljubavi. Uvijek iznova sluamo kako je ljubav individualna i subjektivna, pa svaki ljubavnik moe tvrditi da je strunjak, ali takoer kako je ljubav univerzalna, sveta i zbunjujua, pa tako svaki ljubavnik mora biti i onaj koji tumai tajne. Potpuna rasprenost autoriteta ljubavi koju mi poput Forresta Gumpa uzimamo kao fundamentalno pravo ne samo da ozakonjuje nae vlastite glasove ve i utvruje nau neovisnost i oslobaa nas bilo kakve potrebe da se opravdavamo. Demokracija ljubavi uzrokuje njezinu transcendentalnost, njezino relativiziranje posveuje ju kao istinu i svaki od nas proizlazi kao njezin zakoniti hermeneutiar.

30

Naravno, unato naem zastupanju univerzalnog pristupa ljubavi, ak i najliberalniji meu nama ne mogu priznati autentinost svaije invokacije ljubavi, pa ak ni svake vlastite invokacije. Romantine nezgode su uobiajeni poredak stvari; svi smo mi platili cijenu ljubavnih pogreaka. Ipak, poticaj demokratizacije doivljene strasti dovoljno je snaan da njegova istina, koliko god bila nestabilna, bude prihvaena kao uobiajena injenica: ako nita drugo, ljubav se razumije sama po sebi. Ono to je neoekivano jest injenica da zagovaranje tolikih istina ipak stvara priliku da se ljubav misli. Ako ne moe postojati jedinstveni vanjski autoritet i ako elimo biti u mogunosti rei ita o naim strastima, obvezni smo protumaiti njezina znaenja, tekstove, discipline i zastranjivanja ali to je nemogu zahtjev. Unos o ljubavi u popisu Bartlettovih poznatih citata (Bartletts Familiar Quotations) obuhvaa nekih 18 odlomaka gustog tiska, a ak niti urednici ne bi tvrdili da je katalog sveobuhvatan. Dakle, dilema se postavlja na sljedei nain: iako ba svatko ima autoritet govoriti o ljubavi, svako govorenje o ljubavi mora se pokazati nedovoljnim. Prema tome, poetna ideja se takoer sama predstavlja: moda se ljubav sastoji u samoj nemogunosti svoje artikulacije. Iako ne moemo rei to ljubav jest, jo uvijek moemo rei to ona nije i knjinino istraivanje bi sigurno to potvrdilo. Ipak, suhoparno prouavanje na udan nain utjelovljuje diskurzivne nejasnoe ljubavi i samim tim premouje razlike izmeu bjelokosne kule i svijeta koji se uzdie i sputa oko nje. Sveuilite je blagoslovljeno izvanrednim autorima i zagaeno osrednjim, a situacija nije nita bolja izvan vrata kampusa iako su akademski obrazovani graani posebni zbog svoje sklonosti prema krivom prepoznavanju izdavakog potencijala kao talenta za pisanje. Ali temeljito pretraivanje arhiva i prelistavanje stalka s estitkama dijele istu fundamentalnu logiku jer, koliko god bili nejednaki u ozbiljnosti, svako je potraga za rijeima nekoga drugog. To je posebno tako na Valentinovo i u svakoj drugoj prilici koja slii valentinovskim zavoenjima. Zahtjev da iskaemo ljubav rijeima nagoni nas na krivotvorenje bez obzira na nae spisateljske talente. Ne moramo biti filolozi da bismo obznanili kako su naa ljubavna pisma neizbjeno prisvajanja naih pisanih uzora jer nastojimo dokazati da znamo to ljubav jest ne tako da ju izraavamo sami, nego radije prepoznavanjem kada je netko drugi ve uinio isto. Rei Volim te nikad nije bilo originalno, pa je imitiranje ljubavi uvijek bilo neizbjean oblik laskanja. Akademski obrazovani graani vide sebe iznad klieja popularne kulture, ali bez obzira na to kopiramo li Goethea ili Jima Morrisona jo uvijek smo plagijatori (i uzimajui u obzir da se ovaj lanak vrti oko citata, kriv sam po istoj toki optunice). No, ako je ljubav obiljeena ili valoriziranjem ili izbjegavanjem injenice da njezina imitacija zauzima mjesto njezinog razvoja, niti mi niti nae ljubavi nisu nuno umanjene samom tom injenicom. Moda poniznost priznavanja da mi nismo najbolji autori naeg srca oplemenjuje nae individualne i nerazumljive strasti. U isto vrijeme takvo priznanje ima za posljedicu to da netko drugi poznaje nae najintimnije i najprivatnije osobnosti mnogo bolje od nas samih. Jo gore, veinu vremena taj netko nije samo drugi, ve tako pretjerano naglaen drugi. To je netko tko nas nikad nije upoznao, netko tko nikad nee znati da smo postojali. Kao to popis autora u Bartlettu i kao to duhovi Goethea i

31

Morrisona svjedoe, logina konana toka te pretjeranosti je kad moramo priznati da nau vlastitu istinsku ljubav najtonije iskazuju mrtvi. Kao da konstantno oekujemo da eruptira u nekom ljudskom biu Budui da je tema ljubavniki diskurz, bilo bi primjereno konzultirati ovjeka koji je napisao knjigu. Roland Barthes (1978) se ne srami iznijeti istinu o ljubavi: Svaka jezina epizoda koja se odnosi na osjeaj istine koji zaljubljeni subjekt doivljava mislei na svoju ljubav, bilo da vjeruje da samo on vidi voljeni objekt u njegovoj istini, bilo da definira posebnost vlastitog zahtjeva kao istinu od koje ne moe odustati. (str. 229; 2007, str. 200) Takav imperativ nemogunosti odustajanja jo je jedan nagovjetaj beskompromisnih uvjeta zakona. Ako uvidimo da Barthes i mi ne govorimo o vjenoj ljubavi izvan povijesti, ve prilino specifinoj modernoj ljubavi, tada Milan Kundera (1991) postaje znaajan: Biti apsolutno moderan znai nikada ne preispitivati sadraj modernosti i sluiti joj kao to netko slui apsolutnom, to jest bez ustruavanja. (str. 138) Neovisno o Kunderinom uvjerenju, ili zbog njega, vremensku liniju moderne ljubavi nije lako odrediti. On se poziva na Rimbaudov slogan o potrebi da se bude apsolutno moderan, koji je objavljen 1873 (1993), a datum se dobro podudara s pokretanjem modernizma. S druge strane malo je vjerojatno da je Rimbaudov ideal modernog jednak onome Davida Bowiea. tovie, iako su nas mnogi komentatori pored Habermasa proglasili ili postmodernima ili post-postmodernima, popularni diskurzi ljubavi ostaju odluno ukorijenjeni u konvencionalno modernistikim senzibilnostima. Ljubav, ili barem ljubav koje se veina nas ne eli odrei, ekstremno je odluna u decentriranju ili dekonstrukciji. To je strast koja definira i, kao to antropologinje Lila Abu-Lughod i Catherine Lutz (1990) primjeuju, strasti su posljednja uporita naturaliziranog sebstva (str. 1). A strast pod pritiskom nastoji traiti milost transcendentalne utjehe. Ako je istinita tvrdnja da u rovovima nema ateista, tada je zasigurno istinito i da ne postoje postmodernisti koji se zaljubljuju preko uiju i i prijete samoubojstvom jer su odbijeni. Romansa i pothvati vezani uz nju su stvoreni za pisanje majstorskih humanistikih diskurza na temu (Aoki, 2000). Na taj nain moderna ljubav definirana je manje po svojoj godini proizvodnje nego po odbijanju da prui plodove bilo kojem buduem nasljedniku postmodernizma. Iz tog razloga ljubav potencijalno zadrava poznate oblike ideolokog subjekta. U lacanovskim terminima, imaginarno uvrenje sebstva takozvani zdravi samoprikaz ili ego zamijenjen za subjekt upisano je ispod povrine posredstvom simbolikog poretka moderne ljubavi. Paradoksalno je, ako se pridravamo Barthesovih i Kunderinih osvrta, da moderna ljubav odbija uope priznati svoju modernost. Umjesto toga inzistira na tome da je bezvremena, esencijalna i prirodna. Otkriva se ne samo u pismima Abelarda i Heloise ve i u mnogo drevnijim priama, iako je sjevernoamerika verzija paljivo eklektina, u tenji da tapka oko Symposiuma i drugih homoerotinih romanci.

32

No kako su Cottomovi studenti otkrili, strastvena transcendencija moderne ljubavi biva pritisnuta u svojoj artikulaciji. Ako istina ljubavi nee uroditi plodom, na isti nain nee se lako odrei niti rijei. Istinske ljubavne prie pokazale su se vrlo tekima za ispriati. Julia Kristeva (1983/1987) zna koliko tekima, piui,
Bez obzirana to koliko daleko sezala moja ljubavna sjeanja, imam potekoa priati o njima. Vezuju se uz uzdizanje iznad eroticizma koji je podjednako neumjerena srea kao i to je ista patnja; oboje pretvaraju rijei u strast. Jezik ljubavi je nemogu, manjkav, aluzivan u istom trenutku kada bismo htjeli da bude izravan; on je let metafora on je knjievnost. (str. 1)

Popularni i struni diskurzi tradicionalno na slian nain poistovjetili ljubav s poetikom. ak su i psiholozi, koji meu drutvenim znanstvenicima najvre inzistiraju na znanstvenim uvjerenjima, priznali prevlast knjievnosti kada je u pitanju ljubav i oni redovito priznaju da nikada nee moi zamijeniti nae najbolje pisce. Ljubav postavlja jednu vrstu granicu klinike/istraivake metode istine. Narav te granice se jasno vidi, ili barem djelomino, u metaforikom preokretu koji prepoznaje Kristeva (1983/1987), jer jezik ljubavi se ini najnemoguijim, najmanjkavijim i najaluzivnijim kada se usporeuje s uvrijeenim socioznanstvenim standardima jasnoe, pristupanosti i funkcionalnosti (iako se takoer mora rei da se pjesnici redovito oslanjaju na psiholoke spoznaje kada je u pitanju ljubav, pa tako granica djeluje u oba smjera). Ljubav je strukturirana u metaforikim izrazima jer nije odreena niti jednim izravnijim nainom. Simbolini poredak moderne ljubavi tako postaje nedosljedan, onemoguen obavljati svoju komunikativnu zadau. Ta iskustvena nejasnost sugerira da je ljubav unato svojim zloglasnim estokim i materijalnim uincima bolje figurirana u negativnim nego pozitivnim terminima. Kljuna figura je prekid: Ljubav nastupa na scenu kao poar koji izbija na pozornici kazalita: ona je prekid.(Schneider, 1991, str. 33) To je razlog zato svaki javni ili privatni diskurz koji idolizira komunikaciju, kao to su psihologija ili pop-psihologija, mora klonuti pred aporijom ljubavi i pribjei ironino mranjakim taktikama kao to su ustupanja mjesta poeziji i priznanja neizrecivosti. Ljubav uvodi mogunost da se moe komunicirati samo preko neuspjeha komunikacije, ili barem preko velianstvenog i elegantnog neuspjeha. Ipak, ono to je privlano u klonulosti govora jest kako on ostaje proet isekivanjem i nadom. Da parafraziram Hannah Arendt (1968) - mi koji uglavnom nismo niti pjesnici, niti historiari ipak utiremo put poeziji, kao da konstantno oekujemo da eruptira u nekom ljudskom biu (str. 21). Kristeva (1983/1987) objanjava to na sljedei nain:
Ljubav je stoga prekid i erupcija; ona je talionik kontradikcija i nesporazuma u isto vrijeme beskonanost znaenja i okultizacija znaenjaGovorimo li o istoj stvari kada govorimo o ljubavi? I o kojoj tono stvari? Kunja ljubavi stavlja jednoglasnost jezika i njegovu referencijalnu i komunikativnu mo na test. (str. 2)

33

Povoljni paradoks je to to sama potekoa u iskazivanju ljubavi moe ljubav uiniti realnijom. Iritantni procvat znaenja poklapa se s rasporedom oko matovitog stvarnog posrednika. Potrebno nam je samo usporediti Shakespeareov ljubav je duh sazdan od vatre s definicijom ljubavi Harta Cranea kao izgorene ibice koja pluta u pisoaru. Ove metafore omoguuju da se ljubav obuhvati na odreeni nain, ali to ne znai da je ona shvaena, pa ak niti da je na svom mjestu. Krenemo li od Shakespeara do Cranea, referent ljubavi ostaje vatra, ali njezina realizacija u naim ivotima preuzima onaj poznati postupni pad od duha prema pisoaru. Tijelo ljubavi; Rije-tijelo
Kao presjecite tjelesne strasti i idealizacije ljubav je [nedvojbeno] privilegirano iskustvo za bujanje metafore (apstraktno za konkretno, konkretno za apstraktno) kao i za inkarnaciju (postajanje duha Rije-tijelo). Kristeva (1983/1987, str. 95)

Ljubav uzrono povezuje poetiku i tijelo. Njezini tropi oznauju putenost ilustriranu figurom voenja ljubavi. Kljuno priznanje je da svi tropi jesu figure govora, pa tako specifinost voenja ljubavi upuuje na opu i ljudsku konkretnost retorike. Sam izraz figura govora implicira da svaki trop aludira, na neki nain, ne samo na materijalno tijelo ve, preciznije, na ljudsku figuru. Figuracija je uvijek bila sredstvo kojim se diskurz otkriva (Ricoeur, 1978). Sposobnost (figurativna) tropa da materijalizira diskurz je razlog zato su oni strateki vani u diskurzivnoj proizvodnji drutvenih odnosa; u tim tropikim operacijama retorika prekorauje retoriku kako bi se suoila ne samo s psiholokim ve i drutvenim datostima. Umjesto da bude retorika apstrakcija, pribjegavanje ljubavi tropima pokazuje se kao njezino osnovno materijalno utjelovljenje. Pristupiti ljubavi skretanjem njezinog diskurza stoga uope ne predstavlja negiranje tijela, nego prije drugaije itanje tijela ljubavi. To svakako jest razilaenje s pretpostavkom da je ljubav prirodna, jer je utjelovljenje presudno razliito od prirodnosti (Abu Lughod & Lutz, 1990, str. 12). Foucault (1971/1977) je opazio da je tijelo podruje diskurzivne discipline; stoga ono nije niti stalno niti djeviansko, ve promjenjivo i ispresijecano. Tijelo moe biti prirodno roeno, iako se to ne dogaa esto u bilo kojoj kulturi institucionalizirane medicinske tehnologije, ali je bez obzira na to ono uvijek neprirodni efekt. Tijelo nije potpuno smjeteno ni u sferu fiziologije niti potpuno izvan sfere povijesti. Foucault primjeuje da tijelo djeluje pod velikim brojem razliitih reima i reguliraju ga razliiti drutveni ritmovi, no ono takoer konstruira varijabilne i arolike otpore. Prijeporna toka ovdje jest da se tijelo ljubavi opire upravo svojoj eksplicitnoj artikulaciji. Unato tome tijelo ljubavi ima vlastiti glas ne samo u banalnom smislu, ve i specifinosti tog glasa zahtijevaju panju.
Ritmovi glasa povezani su s tijelom; dijele udio u univerzalnim tkanjima tijela, no nisu jednaki kao ona. Ako glas utihne, nastaje tiina koju treba oslukivati

34

i ona na neki nain sudjeluje u istom ritmu i istom intimnom znaenju. Povezani s povijestima, kulturama i odreenim ivotima, glasovi, tiine i njhova znaenja nikada ne mogu biti potpuno univerzalno jednaki, ali ini se da nas pozivaju da nastanimo neko zajedniko mjesto. (Wing, 1992, str. x)

Bit ljubavi je nain kako ona potie fundamentalne ljudske veze spajanje na zajednikom mjestu preko ritmova svojih utnji i neuopavanja svoga znaenja. Jednako kao to su utjelovljenje i priroda nesvodivi jedno na drugo, tako su takoer nesvodivi i iskustvo i znaenje utjelovljenog osjeaja. Bez obzira na to proizlazi li osjeaj iz nutrine ili izvan tijela, je li konstruiran kao racionalan ili iraconalan, najindividualnija znaenja uvijek su drutveni produkti. Osobno ovisi o kolektivu. Kao to Geertz pie,
Postignue funkcionalnog, dobro ureenog i jasno artikuliranog emocionalnog ivota u ovjeku nije jednostavno stvar domiljate instrumentalne kontrole, vrste pametnog hidraulinog inenjerstva djelovanja. Naprotiv, u pitanju je davanja specifine, eksplicitne, vrsto odreene forme openitom, difuznom i neprekinutom toku tjelesnog uzbuenja; nametanja kontinuiranoj mjeni u sposobnosti osjeanja kojoj smo nasljedno podreeni u prepoznatljivom, znaajnom poretku, kako ne bismo samo mogli osjeati, ve i znati to osjeamo i kako postupamo sukladno tome. (str. 81)

Emocija, miljenje i tijelo su nerazmrsivo zapetljani. Od pojmova koje osjeaj podrazumijeva u suvremenom diskurzu, ljubav posebno dobro odgovara ovoj analizi, jer zaljubljivanje je definitivno iskustvo osjeaja kao neeg novog (Averill, 1986, str. 115). Iz toga proizlazi trajna privrenost prvim ljubavima. Na taj nain ljubav je paradigmatina u svojem strukturiranju logike i diskurza; ima nedvojbenu racionalnost. Kako Langer pie (1953), Kontinuitet misli je ono to sistematizira nae emocije u stavove sa vidljivim tonovima osjeaja i postavlja utvrenu perspektivu za individulane strasti. Drugim rijeima: vjetinom naih misli i mate mi nemamo samo osjeaje, ve ivot osjeaja. (str. 372) Iz tog razloga osjeaj ne moe biti niti izdvojen niti dekontekstualiziran kao stvar; mora biti proivljen kroz misli i matu. Tada ljubav, osjeana tako intimno kroz tijelo, mora postati i uvjerenje i filozofija i logika u svojoj osjetljivosti na kulturalne i diskurzivne formacije. Prema Geertzu (1973),
Razvoj, odravanje i razlaganje raspoloenja, stavova, osjeajnosti itd. koji jesu osjeaji u smislu stanja ili situacija, a ne dojmova ili motiva ne konstituiraju osnovnu privatnu aktivnost ljudskih bia nita manje od direktnog miljenja () Dijete broji na prste prije nego pone brojiti u glavi; osjea ljubav na koi prije nego ju osjeti u svom srcu. Nisu samo ideje kulturni artefakti u ovjeka, ve i emocije. (str. 81)

35

Pomak od znaenja ljubavi doticanjem tijela ka osjeanju ljubavi u figurativnom smislu jest diskurzivni rad materijalnog preko tijela kako bi proizveo eljenu realnost tropa. ak ni openiti pojam tijela nije tako jednoznaan kako se moe isprva initi. Tradicija nam tako govori. Jo od stoika rije tijelo koristila se u najirem smislu za oznaavanje svakog oblikovanog sadraja (Deleuze & Guattari, 1987, str. 86). Fiziko ili drutveno ili tekstualno tijelo jest tijelo, ak i ako je bestjelesno tijelo bez tijela ili barem tijelo koje u sebi nosi mnogo tjelesnosti i oblikovnosti. Sam po sebi jezik je prototip mogue suptilnosti utjelovljenja (Lacan, 1966/1977, str. 87). Ljubavniki diskurz potvruje Lacanov naglasak na prevlasti oznaitelja nad oznaenim jer, protivei se suvremenoj opsesiji, ljubav nikada nije zadovoljena jednostavnim znaenjem stvari. eznemo za ugodnim beznaajnostima u lacanovskim terminima, oznaitelji koji funkcioniraju upravo zbog toga, jer nemaju oznaenog. Tako plagijariziramo ljubav ne samo zato to nismo geniji ve i zato to smo (nesvjesno) dovoljno pametni da shvatimo da su forma citata i forma njegovog ponavljanja ono se stvarno rauna. Rei volim te samo jednom, bez obzira kako elegantno, nikada ne moe biti dovoljno. Oznaitelj je materijalan jednako kao i dodir ljubavi i samo preko njezine mnogostruke prisutnosti mogue je apstraktno znaenje ljubavi uiniti uvijek uvjerljivim. To je pomak izmeu osjeanja ljubavi na koi i osjeanja u srcu, ostvarenog jedino zbog podudaranja putenog i kulturalnolingvistikog tijela. Pokuati locirati osjeaje ili emocije ekskluzivno u jednom ili drugom postaje besmisleno. Naposljetku, iako pitanje nalazi li se konani izvor ljubavi u prirodnom tijelu ili jeziku u krajnjoj liniji moe ostati bez odgovora, ono takoer moe biti i nevano. Ljubav se intenzivno posreduje kroz diskurz - tako intenzivno da potjera za podrijetlom postaje suvina. Ona je, da se vratimo Foucaultovim terminima (1971/1977),
pokuaj da se uhvati tona bit stvari, njihovih najiih mogunosti i njihovih paljivo zatienih identiteta. Ta potraga pretpostavlja postojanje nepokretnih oblika koji prethode vanjskom svijetu sluajnosti i uzronosti. Potraga je usmjerena prema onome to je ve bilo ondje, slici pradavne istine Ipak, postoji, neto sveukupno drugaije iza stvari: ne bezvremenska i esencijalana tajna, ve tajna da stvari nemaju bit ili da je njihova bit istkana komad po komad od stranih oblika. (str. 142)

Foucault pie o povijesnom, a ne o organskom podrijetlu, ali logiku podrava tijelo i ba kroz taj logiki paralelizam elim eksploatirati Foucaulta. Naravno, njega zanima stvaranje posebne vrste subjekta pod posebnim uvjetima ekonomskih, politikih i medicinskih reima. On rijetko govori o ljubavi, ali ono to kae o poretku stvari esto se tumai kao da je cijelo vrijeme upuivao na ljubav. Koristiti ga na ovaj nain moe biti jednako nepravedno prema prihvaenim standardima kao i prema njegovim vlastitim namjerama, ali koristiti ga doslovno za druge svrhe samo nastavlja moju osnovnu strategiju citiranja. Kao to maksima kae, svaki citat se nalazi izvan konteksta. Tako rekontekstualizirana foucaultovska geneaologija prua povijesni trop: on radi iz sadanjosti kako bi istraio uvjete pojave radije nego da trai isto, udaljeno podrijetlo: tzv. pradavnu istinu. Analogno tome moemo radije nastaviti traiti diskurzivne uvjete

36

pojave ljubavi nego da pokuavamo izolirati njezino terminoloko podrijetlo. Postoji sretna sluajnost kod Foucaulta (1971/1977) u vezi s tim pitanjem, jer se njegov opis povijesti jednako snano pripisuje pojmu ljubavi (i time ne samo da sugerira povijest ljubavi, kao paralelu povijesti seksualnosti, ve radije odreenu zamjenu povijesti ljubavlju): Konkretno tijelo razvoja sa svojim trenutcima intenzivnosti, lomovima, produenim periodima grozniave agitacije, iezavajuim magijama; i samo bi metafiziar traio njegovu duu u dalekoj idealnosti podrijetla. (str. 145) Na taj nain tijelo ljubavi je plodonosno traeno u komplikacijama njegovog diskurza. 200 milijuna Amerikanaca eli ostaviti neke stvari u ivotu tajnom Jedino je razumno da su iz tog razloga studenti Daniela Cottoma reagirali na nain kako su reagirali. Ipak, moda je njihova nemogunost da raspravljaju o udnji potpuno odbijanje razmiljanja o ljubavi. Njihove duboko osjeane istine tada bi bile izleti iz znanja u tajnu i oni sami bi bili manje energine verzije amerikog senatora Williama Proxmirea koji je rekao: Vjerujem da 200 milijuna Amerikanaca eli ostaviti neke stvari u ivotu tajnom () a odmah na samom vrhu popisa stvari koje ne elimo znati je zato se mukarac zaljubljuje u enu i obrnuto (Rubin, 1988, str. x) Proxmireova gorljiva udnja za neznanjem je podmuklo slojevita, jer se sigurno vie na popisu stvari koje on ne eli znati nalaze odgovori na pitanja zato se mukarac zaljubljuje u mukarca, ili ena u enu, ili odrasla osoba u dijete. Moda nije znanje ono od ega Cottomovi studenti bjee ve epistemologija nakon svega, oni polau pravo na njihovo vlastito znanje. U njihovim vlastitim umovima istina ne postoji, ak i ako je osigurana neracionalnim sredstvima poput instinkta, inspiracije, zdravog razuma ili proivljenog iskustva. alosno zadovoljavajua jednostavnost nastaje iz toga, kao to opaa Cottom (1989). On kae da studenti na njegovim satovima o Velikim oekivanjima,
upitani o nainu na koji Pip opisuje svoje osjeaje Volio sam je jednostavno zato jer sam je smatrao neodoljivom uvjeravali su [Cottoma] da je ljubav jednostavno ponekad takva - nelogina. Ti studenti su dakako nehotice ponavljali mudrost brojnih profesora knjievnosti. (str. 115)

Cottom (1989) primjeuje da postoji pretpostavka da ljubav, na odreeni nain, objanjava samu sebe: ljubav je ljubav (str. 115). Ljubav definirana vlastitim identitetom to je ne plus ultra tautolokog zatvaranja. Neke stvari su jednostavno ono to jesu i ne mogu biti objanjene. Postoje legije uenika neobjanjive ljubavi i izjanjavaju se na temelju neodobravanja pretjeranog intelektualiziranja. Prihvaaju popularno odvajanje srca od glave, kao da se ljubav i njezine posljedice mogu uredno skicirati prema topografiji tijela. Anatomizacija strasti sreuje dugi slijed pojmova: logos, bit, jasnoa, hladnokrvnost, pravda, miljenje, trezvenost i istoa s jedne strane; patos, nadopuna, zamraenje, vruina, predrasuda, afekt, strast i zaraza s druge. Taj serijski binarizam je stara iscrpljena igra emocije protiv misli, tijela protiv

37

uma (Taussig, 1992, str. 147), ali sama banalnost svjedoi o njenoj izdrljivosti. Upravo preko takvog nasrtljivog variranja kartezijanskog dualizma istina ljubavi i stvara svoju narav. Diskurzivni manevri slijede iz toga: emocionalno i iracionalno se uruavaju jedno u drugo kada su u opoziciji s racionalnim. Paralelno s tim, privilegija je rasprena odabirom strasti iznad kognicije, prirode iznad teorije i osjeaja iznad diskurza. Slijedom te strategije, ispravan modus ljubavi postaje nepriznavanje (npr., reci mi to osjea, ne to misli). Zadaa postaje okrenuti se od hirova uma prema jasnoi srca. U arobnjaku iz Oza, Strailo i Limeni su u razliitima potragama. Ali razlika izmeu glave i srca je potkopana vlastitim jezikom, jer rije svojeglav sugerira, kao to Byatt (1990) pie: U isto vrijeme akutnu osjetilnu budnost i njezinu opoziciju, zadovoljstvo mozga suprotstavljenog utrobi iako je jedno implicirano drugime, kao to dobro znamo, kada funkcioniraju. (str. 471) U svakom sluaju, to je u konanici jedna od pouka Oza, budui da Strailo i Limeni zavre traenje vlastitih udnji na istom mjestu, iako ostaje dvojbeno to je i gdje se tono to mjesto nalazi. Je li to mjesto Smaragdni grad i, prema tome, potpuno iluzorno mjesto jer nema mjesta kao to je dom? Ili je to mjesto ve unutar Limenog i Straila, izgubljeni objekti koji ude da budu ponovno pronaeni? Ili je to varljiva udobnost rijei kojima lani arobnjak prakticira pravo arobnjatvo? Volimo dobre, nijeme vojnike ak je i transparentnost srca teko podnijeti, jer artikulacija ljubavi se okree protiv svoje neprozirnosti. Na primjer, godine 1971, Anthony Burgess preradio je Cyrana de Bergeraca za izvedbu u Minneapolisu. On i redatelj zajedno su se sloili da su bile potrebne radikalne promjene, uzimajui u obzir vremensku udaljenost izmeu 1897. i 1971, Pariza i Minneapolisa, francuskog i engleskog. Burgess (1991) se prisjea odreenih povijesnih pomaka u modernoj ljubavi:
Od svih likova u drami najmanje zadovoljavajui lik modernoj publici ispala je Roxane () Ona voli Christiana, ali ga odbija, jer joj se ne moe udvarati dosjetljivim i poetskim jezikom. To se moe initi krajnje nemogue u dobu koje nalazi vrlinu u iskrenoj nerazgovijetnosti, i reeno mi je da naem ispriku za to gotovo patoloko odbijanje dobrog nijemog vojnika ija ljepota, prema njezinom vlastitom priznanju, ispunjava Roxanino srce ushitom. (str. vi)

Duh Burgessovog problema odjekuje u prozainijem tekstu, onom koji se pretvara da priznaje vlastiti neuspjeh: Nemam rijei kojima bih izrazio kako osjeam. Unato njegovom poricanju, to je velikim dijelom igra rijeima koja se moe parafrazirati kao govorim ti koliko te volim tako to ti ne mogu rei koliko te volim. To je samo jedan primjer kako iskrena nerazgovijetnost ini vjerodostojnim nijemi emocionalni rjenik. Iako je ta istina prikazana kao istinitija, jer pripada prirodnom srcu, Burgessovo iskustvo sugerira njezinu neizbjenu diskurzivnu proizvodnju. Ono to je istinski govorilo Francuzu s

38

kraja stoljea pokazalo se kao jednostavno neurotino Amerikancima iz 1970ih, posebno uz modernistiku sklonost da se lociraju stavovi unutar psihe. Naravno, Cyranova elokvencija nije potpuno izgubljena kod suvremene publike. ak i oni Amerikanci i Amerikanke iz 1990-ih koji su bili ganuti do suza najnovijom filmskom verzijom s Gerardom Depardieuom tono su ga odredili kao komad koji predstavlja odreeno razdoblje, pa su se tako izvan kinodovorana sami mogli zaljubiti u dobre, nijeme vojnike. Znali su da je hvalisava poetika Cyrana bila uvjerljiva jedino u knjizi, na pozornici ili ekranu; znali su da njihove vlastite ljubavne prie moraju biti hvaljene drugim mjerilima. Ali kao to Hayden White (1989) opaa: Prie se ne pronalaze, ve priaju ili piu. A to se tie problema istinite prie, to je praktiki kontradikcija u pojmovima. Sve prie su fikcija. to naravno znai da one mogu biti istinite jedino u metaforikom smislu i u smislu u kojem figura govora moe biti istinita. Je li to dovoljno istinito? (str. 27) Za razliku od Roxane i Pariana 19-og stoljea, oni koji vole dobre, nijeme vojnike dovoljno su dirnuti iskrenom nerazgovijetnou; to je dovoljno istinito. Sada inzistiram da ne predlaem ovo kao lo nain za voljeti nekoga ili nii nain od Cyranovog ili Burgessovog ili bilo koje cjepidlake; umjesto toga, moja poanta je da legitimiziranje nerazgovjetnosti kao istinitog, neizgovorenog glasa ljubavi rekapitulira uzdizanje tajne kao njezinog epistemolokog stanja. Stoga, otklon od umjetnog obuzdavanja jezika ide prema zamraenju istine i dalje prema materijalizaciji strasti. Kristevino uvjerenje da je jezik ljubavi let metafora dovodi nesumnjivo do zakljuka da svaka ljubavna pria moe biti istinita samo u metaforikom smislu. Pod takvim otrim kritikama, ljubav je jedino mogua u smislu da nije shvaena ili, preciznije, do granice da je tajna sama po sebi prihvaena kao najbolje razumijevanje ljubavi. Zavravamo sa suvremenim apelom kao to ga biljei Julian Barnes (1990), vjerujui da: Tajna onog to par jest, gotovo je jedina istinska tajna koja nam preostaje i kada nju privedemo kraju, vie nee biti potrebe za knjievnou ili, to se toga tie, za ljubavlju. (str. 226) Ili uzmimo u obzir kako Raymond Carver (1987) u O emu govorimo kada govorimo o ljubavi potie izranjanje ljubavi iz dijaloga o tajnama, ali i iz dijaloga o dubokoumnom uenju. Ono to Barnes i Carver otkrivaju je kako nerazgovjetnost ljubavi rekonfigurira znanje i mo kao reime tajne i istine. U ovoj daljnjoj reviziji Foucaulta jedino besraminije ime od jedine istinske tajne za bezvremensku i esencijalnu tajnu bilo bi Jahve. Ljubavne prie su uzdignute do statusa svetoga kada nam doputaju da prepoznamo istou i preciznost ljubavi dok uredno drimo njezino razumijevanje na beskonanoj udaljenosti. Posljedini paradoks je da dubokoumna, neizreciva tajna osigurava uinkoviti sistem specifinih znanja i praksi. Stoga, iako znamo da se zaljubljivanje ne moe objasniti, takoer znamo i da bi osoba X bila savrena za osobu Y jer imaju toliko toga zajednikog. Unato ugodnoj retorici, odobravanje onoga to dijelimo uvijek ocrnjuje razliku i zato uvijek podcrtava drevnu i trajnu sumnju u drugo, bez obzira na to je li njezina ili njegova drugost obiljeena rasom, klasom, vjerom ili bilo kojim drugim odreenjem.

39

Paralelno s Cottomovim pedagokim iskustvima, veina mojih studenata (i kolega) na uvodnim sociolokim kolegijima vjeruju da je smatrati nekog privlanim ili neprivlanim zbog boje koe, kosih oiju ili neke druge vidljive razlike, jednostavno aluzija i nema nita s rasizmom koji oni energino osuuju. Iako endogamija ostaje klasini antroploki primjer kulture na djelu, ograniavati ljubav na neiju takozvanu vlastitu vrstu pretpostavlja neovisnost kulture u dva suprotna smjera: kao apsolutno osoban izbor i kao apsolutno openiti princip. U svakom sluaju, ljubav prua priliku ak i sociolozima da budu samodopadni u svojem antisociologizmu. Moj inae otrouman prijatelj jednom je predloio sociobioloko objanjenje: Davno prije, ono to nije bilo poput nas najvjerojatnije nas je eljelo pojesti. Moda to ne bi trebalo biti iznenaenje, jer svaka dobra tajna je pokretana istinskim strahom. Kljuni zaokret je da je ljubav istodobno valorizirana kao most preko najireg i najdubljeg ponora kulturalne razlike. Romeo i Julija ostaju romantina ikona ak i za generacije koje se u svojim uenjima ljubavnih pripovijesti oslanjaju na Prijatelje i Dr. Phila. Zavodljivost drame osvjetljava kako bi okrutno Montagi i Kapuleti porekli da imaju ita zajedniko. Nairoko poznata, najnovija reinkarnacija ljubavnika ije se zvijezde isprepleu bili bi svakako Admira Ismi i Boko Brki, Muslimanka i Srbin pokoeni snajperskom vatrom na mostu u Sarajevu 1993. godine. Istodobna idealizacija moderne ljubavi preko endogamnih vjerovanja i egzogamnih parabola potvruje da ona funkcionira kao primjerak Dravnog Ideolokog Aparata, ali to ne znai da moe biti svedena na jednostavnu lanu svijest. Umjesto toga, ta logika odraava verziju lacanovskog mota, Je sais bien, mais quad mme (str. 148): Znam jako dobro da je temelj ljubavi na identitet, no najistinskiji oblik ljubavi prelazi nae najfundamentalnije razlike; Znam jako dobro da je Cyrano sama inkarnacija ljubavi, no ipak volim svog nijemog dobrog vojnika vie od ikoga; Znam jako dobro da se ljubav opire svakom razumijevanju, ali ipak znam njezinu bit. Na taj nain moderna ljubav karakterizirana je kao nemogunost bez muke zdruena sa svojom transcendencijom. Lacan (1999) zloglasno izjavljuje da ne postoji seksualni odnos, to popularna kultura prevodi kao Mukarci su s Marsa, ene s Venere, bestseler Johna Graya (1992). Rodna neusporedivost prepoznata je kao diskurzivna podjela, iako je Gray bio siguran da istinsko prihvaanje razlike vodi prema iskrenoj i osjeanoj komunikaciji ak i izmeu retoriki udaljenih planeta. Povremeno heteroseksistika podloga postavlja vrstu granicu valorizaciji onoga to nam je zajedniko, jer taj kriterij neumoljivo vodi ka zakljuku da ene moraju biti partneri koji vie obeavaju i obrnuto za mukarce. Nain na koji se razlike razvrstavaju na dobre i loe i nain na koji se to razvrstavanje prihvaa, konstituiraju modernu politiku ljubavi. Cottom (1989) prua dio potrebne prespektive o diskurzu o Marsovcima i Venerijankama kroz alu koju prepoznaje kao istodobno seksistiku i feministiku:
-ato ene imaju vagine? -Da bi mukarci razgovarali s njima. (str. 9).

40

Komunikacija je takozvano rjeenje koje redovito ne uspijeva nasloviti (a) kako su naizgled spojeni subjekti ustvari neprirodno smjeteni u razliitim pozicijama samim komunikacjskim inom i (b) kako je komunikacija redovito simptom prikrivenijeg problema od onoga kojeg ona rjeava. To ilustrira kako politika ljubavi na specifian nain izranja pretpostavljajui da se uzdie iznad politike, kao to je u pretpostavljenoj demokraciji ljubavi. Vie je toga u osloboenju nego u osjeaju oslobaanja faisti takoer imaju orgazme (Cottom, 1989, str. 5). I faisti bivaju voljeni; ak ni najjai kritiari Georgea W. Busha nee raspravljati o tome kako je nemogue da Laura Bush voli njega, iako bi mogli diskutirati o mudrosti toga. Zapravo, zamah moderne ljubavi koji unosi malodunost je razumljiv u nainu kako faizam, jednako kao suvremene demokracije, odrava sebe samo dotle dokle je demagog, kao inkarnacija nacije, duboko i istinski voljen. Sve to sam uinio bilo je uzaludno Ljubavne prie koje sam ovdje ispriao ne mogu zadovoljiti. One ak ni ne otvaraju poetak pokrivanja podruja a opet, podruje ne bi moglo biti pokriveno niti na 10 000 stranica. Ipak, mora se priznati da tajna i njezina transcendencija oito nisu jedini naini iitavanja znanja o ljubavi. One su jednostavno ogranieni diktati konteksta, a kontekst ljubavi je dokazano bezgranian. Stoga Roland Barthes (1978) predlae drugi kontekst i drugo itanje:
Zato bih o ljubavi mogao govoriti ako hou i cijelu godinu, pa ipak bih se mogao nadati samo tome da u njezin pojam uhvatiti za rep: u bljeskovima, formulama, neoekivanim izrazima, rasprenim po velikoj struji Imaginarnog; ja sam na loem mjestu ljubavi, njezinom zasljepljujuem mjestu: Najmranije mjesto, kae jedna kineska poslovica, uvijek je ispod svjetiljke. (str. 59; 2007, str. 62)

Tajna nas, izgleda, zadirkuje ovdje; iako ljubav ostaje sjenovita i mrana stvar, sada nam prua primamljive natuknice i tragove, zavodljive bljeskove i iznenaenja. U ljubavnikom diskurzu, tajno mjesto je zasljepljujua tama i ono to je otkriveno jest zaokret prema onoj najdosadnijoj romantinoj metafori: Ljubav je slijepa. Poevi s iskustvom profesora, nisam siguran je li ironino ili pristalo zavriti sljepoom i narazgovijetnou. Moda takve figure neuspjeha ispisuju neizbjenu zavrnu stavku svakog pokuaja da se nauavanje primijeni na ljubav. Ipak, ako zaljubiti se znai stvoriti religiju iji je bog pogreiv (Maurois, 1964, str. xiv), tada postoji definirajua ustrajnost i vjera u sam neuspjeh. Stoga je najprimjerenije da zadnje rijei budu rijei nekog drugog:
Jo nisam mogao znati da su me moja milovanja, moje oboavanje i kada sam se pomaknuo - moja novootkrivena savjesnost brige, uinila ljubavnikom. Ali znao sam da je sve to sam uinio bilo uzaludno, da zapravo nisam mogao popraviti: samo sam radio ve spomenute pokrete iscjelitelja, drsko. Osjetio sam kako moje vlastite kosti stare nasuprot tvrdoi poda i diu za nas oboje ( ) Okusio sam vlastitu tajnu. Na tom mranom putu, meu mojim nestalim bogovima, zapoeo sam svoj rad u svijetu. (Whittier, 1989, str. 279)

41

LITERATURA: Abu-Lughod, L. Janet & Lutz, A. Catherine, Emotion, discourse, and the politics of everyday life, u: C. A. Lutz & L. Abu-Lughod (ur.), Language and the politics of emotion, UK, Cambridge Universitiy Press, 1990, str. 1-23. Aoki, Douglas, Rembrances of love past, u: Journal of Historical Sociology, 13(1), 2000, str. 1-9. Arendt, Hannah, Men in dark times, am. prijevod C .Winston i R. Winston, Orlando, FL: Harcourt Brace, 1968; Ljudi u mranim vremenima, na srpski prevela Jasmina Teanovi, Gornji Milanovac, Deje novine, 1991. (originalno djelo objavljeno 1959). Averill, R. James, Acquisition of emotions in adulthood, u: R. Harr (ur.), The social cnstruction of emotion, Oxford, UK, Basil Blackwell, 1986, str. 98-118. Barnes, Julian, A history of the world in 101/2 chapters, New York, Vintage, 1992; Povijest svijeta u 10 i poglavlja, prevela Lada Silain, Zagreb, Celeber, 2004. Barthes, Roland, A lovers discourse: Fragments, New York, Hill and Wang, 1978.; Fragmenti ljubavnog diskursa, s francuskog prevela Bosiljka Brlei, Zagreb, Pelago, 2007. Bowie, David, Modern love, na Lets dance [CD], UK, Virgin Records, 1983. Burgess, Anthony, predgovor za Cyrano de Bergerac, ur. E. Rostand, prijevod na engleski Anthony Burgess, London, Nick Hern, 1991, str. i-xi. (originalno djelo objavljeno 1897). Byatt, A. S., Possession: A romance, New York, Vintage, 1990; Zaposjedanje: romansa, prevela Tatjana Juki, Zagreb, Vukovi & Runji, 2008. Carver, Raymond, What we talk about when we talk about love, u: G. Chipps & B. Henderson (ur.), Love stories: For the time being, Wainscott, NY, Pushcart, 1987; O emu govorimo kada govorimo o ljubavi, prevela Ivana ojat, Osijek, Nakalda Eos, 2003. Cottom, David, Text & culture: The politics of interpretation, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1989. Deleuze, Gilles i Guattari, Felix, A thousand plateaus: Capitalism & schizophrenia, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1987. Foucault, Michel, Nietzsche, geneaology, history, u Language, counter-memory, practice, am. prijevod D. F. Bouchard i S. Simon, str. 139-64, Ithaca, NY, Cornell University Press, 1977. (originalno djelo objavljeno 1971). Geertz, Clifford, The interpretation of cultures, New York, Basic Books, 1973. Gray, John, Men are from Mars, women are from Venus, New York HarperCollins, 1992; Mukarci su s Marsa, ene su s Venere: prirunik za bolje razumijevanje meu spolovima, 6. izd., preveo Damir Bilii, Zagreb, Algoritam, 2001.

42

 Kristeva, Julia, Tales of love, am. prijevod L. S. Rouidiez, New York, Columbia Univesity Press, 1987. (originalno djelo objavljeno 1981.) Kundera, Milan, Immortality, New York, Grove, 1991.; Besmrtnost, prevela Sanja Milievi Armada, Zagreb, Meandar, 2002. Lacan, Jacques, On feminine sexuality, the limits of love and knowledge: The seminar of Jacques Lacan, t. XX, reizdanje iz 1972-1973, am. prijevod B .Fink, New York, Norton, 1999. (originalno djelo objavljeno 1975.) Lacan, Jacques - esej The funnction and field of speech and language in psychoanalysis, u Ecrits: A selection, am. prijevod A. Sheridan, str. 30-113, New York, Norton, 1977.; Spisi: izbor, na srpski preveli Radoman Kordi, Danica Mijovi, Filip Mijovi, Beograd, Prosveta, 1983. (originalno djelo objavljeno 1966.) Langer, Susanne, Feeling and form: A theory of art, New York, Scribnet, 1953. Maurois, Andr, predgovor u J. L. Borges (ur.), Labyrinths: Selected stories & other writings, am. prijevod S. Mangan, New York, New Directions, 1964, str. ix-xiv. Ricoeur, Paul, The metaphorical process as cognition, imagination, and feeling, u S. Sacks (ur.), On metaphor, Chicago, IL, University of Chicago Press, 1978. Rimabud, Arthur, Une saison en enfer, Paris, Gallimard, 1973.; Sezona u paklu u Poezija, priredio i preveo Zvonimir Mrkonji, Zagreb, Konzor, 1997. Rubin, Zick, predgovor u R. J. Sternberg i M. L. Barnes (ur.), The psychology of love, New Heaven, CT, Yale Univesity Press, 1988, str. vii-xii. Schneider, Monique, Monique Schneider u R. Mortley (ur.), French philosophers in conversation, Boston, Routledge Kegan Paul, 1991. Taussig, Michael, The nervous system, Boston, Routledge Kegan Paul, 1992. White, Hayden, Figurnig the nature of times deceased: Literary theory and historical writing, u R. Cohen (ur.), Future literary theory, New York, Routledge Kegan paul, 1989, str. 19-43. Whittier, G. B., Lost time accident, u G. D. Chipps i B. Henderson (ur.), Love stories: For the time being, Wainscott, NY, Pushcart, 1989, str. 257-79. Wing, Betsy, A translator's imaginary choices, u H. Cixous (ur.), The book of Promethea, am. prijevod B. Wing, Lincoln: University of Nebraska Press, 1992, str. v-xiv. (originalno djelo objavljeno 1983.)

43

O AUTORU: Douglas Sadao Aoki (1955) je profesor na odsjeku za sociologiju na Sveuilitu Alberta u Edmontonu (Kanada). Podruja interesa su mu psihoanaliza kulture, uenje teorije i teorija tijela. Radio je na razliitim projektima o kojima je objavio strune radove: Teaching as Killing, or Why Professors Deserve to Be Beaten, Using and Abusing French Discourse Theory: Misreading Lacan and the Symbolic Order, The Price of Teaching: Love, Evasion and the Subordination of Knowledge, Remembrances of Love Past. Profesor Douglas Sadao Aoki (u posljednje vrijeme samo Doug) bio je oduevljen injenicom da e njegov rad biti preveden na hrvatski jezik. BILJEKA O PREVODITELJU: Zoran Varga roen je 5. sijenja 1987. godine u Bjelovaru. Nakon nezanimljivog razdoblja osnovne i srednje kole, upisuje studij anglistike i komparativne knjievnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje trenutano izdrava prvu godinu dvopredmetnog diplomskog studija (britanska knjievnost na odsjeku za anglistiku i komparativna knjievnost). Nerado govori o vlastitim interesima, jer ne vidi razlog zato bi te podatke dijelio s drugim osobama: onaj tko e biti zainteresiran, potrudit e se i pitati. U podtekstu predznaci modernizma, eksperimenta i jo nekih pojmova koje nije uputno spominjati pred irokom publikom.

Zona Onih koji vjeruju u ljubav

44