Pregledni lanak UDK 2/Gibellini

Primljeno 14. 11. 2006.

Veronika Nela Gapar

Teologija u Rijeci, Tizianova 15, HR-51000 Rijeka vgaspar@rijeka.kbf.hr

Teoloke perspektive za XXI. stoljee

Rosino Gibellini, Teoloke perspektive za XXI. stoljee, preveo Stjepan Kuar, Kranska sadanjost, Zagreb 2006.
Saetak

lanak je pisan sa svrhom upoznavanja itatelja s temeljnim sadrajem nove knjige R. Gibellinija, Teoloke perspektive za XXI. stoljee. Ta se knjiga tematski nadovezuje na njegovu prethodnu knjigu, Teologija dvadesetog stoljea. Nakon panorame teoloke misli XX. stoljea, R. Gibellini se pita o zadaama i perspektivama teoloke misli u neposrednoj budunosti. Budui da je knjigu koju predstavljamo njezin autor R. Gibellini zamislio kao bilancu u perspektivi budunosti, bilancu koja se oslanja na teologiju XX. stoljea, u prvom dijelu lanka daje se prikaz etiri teoloka pravca XX. stoljea. Ostala tri dijela lanka prikazuju teoloke perspektive XXI. stoljea: perspektive teologije korelacije, perspektive teologije u doba mondijalizacije i perspektive teologije ekumenizma i meureligijskog dijaloga. Pri loge su napisali meunarodno poznati teolozi. Oni se u razmiljanjima kreu uzdu bitnih linija promiljanja koja su izronila tijekom XX. stoljea, napose pak u njegovim posljednjim desetljeima, i koje su otvorene daljnjem razvijanju na poetku XXI. stoljea.
Kljune rijei

Rosino Gibellini, teologija, bilance i perspektive, kontekstualnost, interdisciplinarnost i dijalog

Uvod

Teko je usporeivati vremen i razdoblja, jer svako je od njih neponovljivo, kao to su neponovljive i ljudske egzistencije u njih utkane. Mi ih ipak usporeujemo, jer smatramo kako u svemu ima poneka zajednika konstanta, neto to se provlai i ostaje kroz sve mijene. Uzevi to u obzir, mnogi istiu kako nijedno stoljee nije poznavalo tako dubokih promjen na svim podrujima zbilje, kao to je to sluaj s XX. stoljeem.1 To se najzornije vidi na polju prirodnih znanosti i njihove primjene u tehnici i tehnologiji. Zahvaljujui tim promjenama, mijenja se i ljudsko drutvo i kultura. Razumljivo je da su stoga, a i zbog svojih unutranjih razloga, drutvene i humanistike znanosti takoer
1

Britanski povjesniar Eric Hobsbawm, u svojemu dokumentiranome svesku Kratko stolje e, postavio je kronoloke granice XX. stoljea kao politikog fenomena s 1914. (Prvi svjetski rat) i s 1991. (pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog Saveza). Prema Hobsbawmu, pojam kratkoga stoljea, koje on rabi, potjee od Ivana Berenda, biveg predsjed-

nika Maarske akademije znanosti. No, ne samo s politike nego i s kulturalne i teoloke strane, moe se govoriti o XX. stoljeu kao o kratkom stoljeu. Usp. Eric Hobsbawm, Age of Extremes The Short Twentieth Cen tury 19141991, Penguin, New York 1994.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

986

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

doivjele duboke promjene. Nove metode istraivanja iznijele su na vidjelo i nove rezultate ili su, pak, stare spoznaje osvijetlile novim svjetlom. To je najoitije upravo u onim granama znanstvene djelatnosti koje dobrim dijelom ive od svoje vlastite prolosti misli se na filozofiju i teologiju.2 Pogledamo li s tog motrita na povijest teologije XX. stoljea, lako uoavamo njezine duboke mijene i traganja za novim polazitima i metodama u raspravi s duhom vremena i protiv njega. Upravo to nam je izvrsno i analitiki pokazala knjiga Teologija XX. stoljea.3 Njezin autor, Rosino Gibellini vrijedi kao jedan od najboljih poznavatelja kranske teologije XX. stoljea. Jrgen Habermas u zbirci lanaka pod naslovom Postmetafizika misao4 odreuje etiri pravca u razvoju filozofije XX. stoljea. Moglo bi se initi nategnutim usklaivanje, ali i u razvoju teologije XX. stoljea R. Gibellini prikazuje etiri teoloka pravca, primjenjujui ni skolastiku niti dijalektiku, nego perspektivistiku metodologiju. Rije je o teolokim pravcima koja obiljeuju tipologiju kako se pravi teologija, a da se ne iscrpljuje njezino utemeljenje, tematika i kontekstualnost.5 Nakon pregleda teoloke misli XX. stoljea, potrebno je suoiti se s izazovima to nam ih za budunost namee naa neposredna prolost, te pokuati naznaiti pravce istraivanja. Nova knjiga R. Gibellinija Teoloke perspektive za XXI. stoljee,6 eli nas informirati o najvanijim pitanjima i polazitima teoloke misli na prijelazu iz jednog stoljea u drugo. Prvi dio lanka govori o etiri teoloka pravca XX. stoljea. Premda su oni tema prethodne autorove knjige, on o njima iznova promilja i sintetiki ih prikazuje na poetku svoje nove knjige koju predstavljamo. Drugi dio lanka prikazuje sedam radova koji govore o perspektivama teologije korelacije. Nakon njih slijedi est radova o perspektivama teologije u doba mondijalizacije. Zadnju skupinu sainjavaju etiri rada s podruja ekumenizma i meureligijskog dijaloga.
1. etiri teoloka pravca kratkog stoljea

Prema R. Gibelliniju, XX. stoljee karakteriziraju etiri teoloka pravca koja meusobno ujedinjuje zajedniki zadatak da teologiju, u logici utjelovljenja i otkupljenja, stave u obranu i slubu svega onoga to je Humanum. Prvi se teoloki pravac XX. stoljea potvruje dijalektikom teologijom, iji je izravan nastavak K. Barthova teologija rijei, a koja se formalno pronalazi i na drugim podrujima misli, gdje se teologija fenomenoloki dri svoje teme, koja je rije Boja. Rije je, dakle, o Teologiji Boje rijei ili Teologiji kranske objave. One idu za tim da, s protestantskim teologom Karl Barthom, potvrde transcendenciju Boje rijei, ili s katolikim teologom Hans Urs von Balthasarom, neusporedivost kranske objave s obzirom na svaku filozofiju ili ljudsku mudrost. R. Gibellini istie da je za protestantskog teologa Karl Bartha Boja objava temelj koji nema nikakva drugoga temelja, nego je sama u sebi apsolutni temelj, a svoju zbiljnost i istinu ima posve i u svakom vidiku unutar same sebe. Isti pravac u teolokom promiljanju R. Gibellini otkriva i kod H. U. von Balthasara, prema kojemu se ne mogu pokazati kriteriji za opravdanje kranstva, nego ih ono ima u sebi i pokazuje iz sebe svoje opravdanje.7 U ovaj prvi teoloki pravac R. Gibellini smjeta takoer i evangelikog teologa Eberharda Jngela, koji predlae radikalnu teologiju objave, tj. govor o Bogu koji misli Boga polazei iskljuivo od njegove objave. Taj prvi teoloki pravac zaokupljen je, dakle, identitetom kranske vjere i specifinou kranskog diskursa. Prema R. Gibelliniju, Teologije identiteta ponovno se javljaju zadnjih desetljea XX. stoljea, u kontekstu postmoderne. Autor naznauje samo dva pravca: postliberalnu teologiju i teologiju

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

987

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

protumoderne. Naziv postliberalna uzima se kao znaajka one teologije u kontekstu moderne koja je ila za tim da bude u dijalogu s filozofijom i kulturom na zajednikoj osnovici racionalnosti, ili na temeljnome zajednikom religioznom iskustvu. R. Gibellini zakljuuje da te teologije identiteta imaju barthovski korijen,
ali se pokazuju profinjenijima s obzirom na svoj epistemoloki profil: utoliko, naime, to se predstavljaju kao neutemeljujue teologije, ali se u nainu ivljenja ljudi ipak svjesne pluralizma u koji se ukljuuje teoloki diskurs.8

Drugi teoloki pravac R. Gibellini naziva Teologije korelacije, a on prema njemu spaja sa zaokupljenou identitetom vanost kranskoga diskursa za egzistencijalnu, antropoloku, kulturalnu i iskustvenu ljudsku stvarnost. U taj teoloki pravac R. Gibellini smjeta egzistencijalnu teologiju Rudolfa Bultmanna, teologiju kulture Paula Tillicha, antropoloku teologiju Karla Rahnera, teologiju iskustva Edwarda Schillebeeckxa, ekumensku i meureligijsku teologiju Hansa Knga, te hermeneutiku teologiju Clauda Geffra i Davida Tracyja.9 U drugom teolokom pravcu teologija je, dakle,
zamiljena kao korelacija (suodnos) koji valja razvijati izmeu dva pola: s jedne je strane, pol objave i tradicije koja ju prenosi, s druge je egzistencijalan (Bultmann), kulturalan (Tillich), antropoloki (Rahner), odnosno iskustveni (Schillebeecky, Kng, Geffr, Tracy) pol.10

Ako se, dakle, prvi teoloki pravac, tj. teologije identiteta, dade predoiti u obliku kruga koji ima svoje sredite, objavu; u drugom teolokom pravcu, kome je vlastita metoda korelacije, teoloko se razmiljanje mora odvijati izmeu dva pola: istina kranske poruke i tumaenje te istine koje mora voditi rauna o situaciji u kojoj se nalazi naslovnik poruke. Mnoge teologije XX. stoljea dadu se odrediti kao teologije korelacije. Te su teologije, prema autoru, u bti sukladne gledom na metodu korelacije izmeu pitanja koje proistjee iz ljudskoga iskustva, te odgovora to ga formuliraju tradicija i kranska objava. No, korelacija izmeu pitanja i odgovora u svojem izvoenju treba biti kritika korelacija, to jest ta se korelacija dobiva ako se ljudsko pitanje moe suoblikovati kao radikalno pitanje o smislu stvarnosti i egzistencije. Taj nain teolokog promiljanja poprimio je naziv antropoloki obrat u teologiji. Antropoloki obrat u teologiji produbio je trei teoloki pravac u smjeru politike, s nakanom da razvije drutvene i politike sadraje kranske poruke. Kao najznaajnije predstavnike treeg teolokog pravca XX. stoljea,
2 5

Filozofiju se shvaa kao sustavnu refleksiju na ljudsko iskustvo, pri emu je iskustvo predmet, ali u neku ruku i svojevrsni nositelj refleksije, odnosno razmiljanja. Teologiju se, pak, shvaa kao sustavnu refleksiju na religiozno iskustvo, iju sr tvori odnos s Bogom u krilu zajednice vjernika. U tom smislu vrijedi takoer odredba kranske teologije kao refleksivnog oblika samorazumijevanja kranske religije.
3

Usp. R. Gibellini, Teologija dvadesetog sto ljea, str. 519520.

6

Rosino Gibellini, Teoloke perspektive za XXI. stoljee, Kranska sadanjost, Zagreb 2006.
7

Usp. ibid., str. 7.

8

Rosino Gibellini, Teologija dvadesetog sto ljea, Kranska sadanjost, Zagreb 1999.
4

Ibid., str. 11.

9

Usp. ibid., str. 12.

10

Usp. Jrgen Habermas, Il pensiero post-meta fisico, Laterza, Roma-Bari 1991.

Ibid., str. 12.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

988

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

R. Gibellini navodi Johana Baptista Metza i Jrgena Moltmanna.11 Politika teologija prihvaa opredjeljenje za ulazak u polje povijesti i postavlja problem odnosa izmeu teologije i prakse. Njezin glavni predstavnik, katoliki teolog Johann Baptist Metz, smatra da je kriza identiteta kranstva primarno kriza ne njegove poruke, nego njegovih nositelja i njegovih ustanova; jedni se i drugi suvie esto izmiu neizbjeno praktinom smislu poruke sme, pa tako nanose tetu djelovanju njezine razumljivosti. Drugi znaajan predstavnik politike teologije, protestantski teolog Jrgen Moltmann ustvruje da upravo latinskoamerika teologija osloboenja, crna teologija u Sjedinjenim Dravama, minjung teologija u Koreji, feministika teologija, te mnogi drugi oblici teologije pokazuju nunost i plodnost politike svijesti kranske teologije. R. Gibellini istie da politika teologija prihvaa izazove vremena; na prvome mjestu, nerazrijeeni sukob s problemima prosvjetiteljstva, zatim iskustvo katastrofe u Auschwitzu te, na kraju, uprisutnjivanje Treeg svijeta u svijet teologije. Funkcija teologije, prema J. Moltmann, trebala bi promiljati i podruja politikoga, kulturalnog, gospodarskog i ekolokog ivota nekog drutva, te u svakome od njih imati kritiko-proroku ulogu. etvrti teoloki pravac dvadesetog stoljea, prema R. Gibelliniju, ostvaruje se onime to se moe odrediti kao ulazak kranske teologije u doba mondijalizacije.
Jedan od pokazatelja tog okreta prema mondijalizaciji nazoan je u razmjetanju mjest na kojima se razrauje teologija, i subjekata koji je razrauju. Tako se raaju novi teoloki pokreti: teologija osloboenja u Latinskoj Americi; teologija inkulturacije u Africi; nova teologija religij u Aziji; feministika teologija u meunarodnom pokretu za emancipaciju en.12

Po tim pokretima povijest narod, u svojoj injeninosti, ulazi u krug teolokoga razmiljanja. Nastajale su takozvane kontekstualne teologije, jer su odreene drutvenim i kulturalnim kontekstom; samom svojom solidnom kontinentalnom prisutnou one pokazuju da su univerzalne teologije bile samo univerzalizirajue teologije koje su postavljale zahtjev za univerzalnou preko samoga njihova konteksta. Koristei se jednom intuicijom K. Rahnera, njegov uenik J. B. Metz predloio je periodizaciju povijesti kranstva u tri etape: prva traje samo jedno stoljee: to je stoljee u kojem kranstvo ivi u hebrejskom kontekstu i u kojem se stvaraju i uvruju kranski spisi Novoga zavjeta; slijedi razdoblje zapadnoga kranstva, u kojoj kranstvo prolazi kroz helenistiki, rimski, srednjovjekovni i zapadno-moderni svijet te dopire sve do nas. Ali s Drugim vatikanskim koncilom i ekumenskim pokretom zapoinje trea etapa, obiljeena zaokretom od zapadne Crkve prema svjetskoj Crkvi, koja je kulturalno policentrina i ijim su jasnim pokazateljem teoloka promiljanja Treeg svijeta. Dok su stoljeima, sve do II. vatikanskog koncila, teologiju obiljeavale u prvome redu teoloke kole, dotle u posljednjih pedesetak godina nemamo vie teolokih kola, no postoje teolozi i ini se da su razlike meu njima vee negoli su bile one izmeu raznih teolokih kola. Gibellini to dokumentira i u ovoj knjizi koju predstavljamo, Teoloke perspektive za XXI. stoljee. Prilozi katolikih autora jasno pokazuju kako se zadaa teologije i teologa ne svodi na tumaenje i, jo manje, na citira nje i ponavljanje dokumenata crkvenoga uiteljstva. Teolog ih ima u vidu, on ih ita i tumai, smjeta ih u njihov kontekst i u kontekst svoje suvremenosti, pokazuje im domete i granice, te ide dalje u svojim promiljanjima iskustva vjere i zadae Crkve u dotinome asu povijesti. Prilozi nekatolikih autora pokazuju kako je mogue zajedniki raditi i ii prema istome cilju: tumaenju kranske poruke za nae vrijeme tako da ona bude izvorom svjetla i buenjem nade za budunost ovjeanstva i svijeta.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

989

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

2. Perspektive teologij korelacije u XXI. stoljeu

Korak dvijetisuite godine. Napredak i ponor,13 naslov je rada protestantskog teologa J. Moltmanna. U svom promiljanju o teolokim perspektivama za XXI. stoljee, Moltmann prikazuje kulturalnu povijest Moderne, koja je u 19. stoljeu okarakterizirana kategorijom napretka, da bi se zatim u 20. stoljeu izokrenula u kategoriju ponora ili katastrofe. Budunost e u XXI. stoljeu, prema Moltmannu,
biti odreena s ta dva doba, koja nipoto nisu prola. Ona nas bacaju u nevjerojatna proturjeja. Tu je najprije XIX. stoljee: doba fantastinog napretka na svim ivotnim podrujima, od lokomotive do aviona, od telefona do interneta, od klasine fizike do teorije relativnosti, doba otkri i osvajanj. I tu je XX. stoljee: doba neusporedivih katastrofa. Verdun i Staljingrad, Auschwitz i Arhipelag Gulug, Hiroima i ernobil to su samo neka imena koja su dostatna za podsjeanje na nepredoive zloine protiv ovjeanstva u naprednom zapadnom i modernom svijetu. Oba ta doba prisutna su i danas: doba napretk i doba ponor. Danas globaliziramo napredni svijet XIX. stoljea, a ujedno su nadohvat ruke spremna sva sredstva za konano rjeenje pitanja ovjeanstva kroz masovna unitavanja, sredstva razvijena i primijenjena u 20. stoljeu.14

Nadanja, koja pokazuju prema budunosti novog tisuljea, J. Moltmann naziva mostovima budunosti, jer ih valja graditi preko ponor unitenj to smo ih iskusili u XX. stoljeu. Zapravo su to ista ona nadanja koja su u XIX. stoljeu dozvala u postojanje moderni svijet demokratska i industrijska revolucija ali sada su to nadanja koja zbog proivljenih negativnih iskustava moraju biti razboritija. Tada, prema Moltmannu,
stvorenje nee biti samo ouvano kako se do sada konzervativno govorilo nego e se dalje razvijati prema svome cilju. Zemlja je, naime, odreena da bude zajednikom kuom sviju zemaljskih stvorova15

Govorei o budunosti demokratskog i znanstveno-tehnikog projekta, Moltmann u treem dijelu svog rada istie da se kategorija napretka ponovno javlja u ralambama novijih dogaaja, te uspijeva premostiti prostor prema otvorenoj budunosti, ulazei u novo tisuljee bez arogancije, ali i bez oajanja, u znaku kranske nade. Drugi rad u Teolokim perspektivama za XXI. stoljee djelo je Wernera Jeanronda. U radu naslovljenom Hermenutiki znaaj teologije16 autor daje nacrt filozofskog razvitka hermeneutike sve do Hansa Georga Gadamera i Paula Ricura, kao i skicu razvitka teoloke hermeneutike do Claude Geffrea i Davida Tracyja, te potom prelazi na neke hermeneutike probleme koji bi poetkom novoga stoljea mogli biti posebno znaajni za budunost kranske teologije. Meu njima, istiu se govor o Bogu koji postaje govorom o je ziku o Bogu, te tumaenja Biblije i teologije s namjerom njihova prerastanja u pluralno, kontekstualno i interkulturalno tumaenje. Odgovorna teologija, svjesna svoje hermeneutike znaajke, prema Jeanrondu,
nikada nee moi zahtijevati od sebe manje negoli je potovanje prema drugome ovjeku, potovanje prema vlastitoj drugosti koja se hoe pokazati, potovanje prema promjeni i poto11 14

Usp. ibid., str. 16.

12

Ibid., str. 30.

15

Ibid., str. 19.

13

Ibid., str. 50.

16

Jrgen Moltmann, Korak dvijetisuite godine. Napredak i ponor, u: Teoloke perspekti ve za XXI. stoljee, str. 2950.

Werner Jeanrond, Hermeneutiki znaaj teo logije, u: Teoloke perspektive za XXI. sto ljee, str. 5172.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

990

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

vanje prema radikalnoj drugosti Boga, drugosti koja se objavila u naem obzoru razumijevanja, te je u nama ljudima probudila enju za dubljim poniranjem u boansku tajnu.17

Autor treeg rada u Teolokim perspektivama za XXI. stoljee jest Edmund Arens, predstavnik nove politike teologije. Noviji razvitci politike teologije. Kritika snaga javnoga govora o Bogu,18 naslov je rada u kojem autor objanjava poetke i razvoj toga novog smjera u teologiji. Arens zagovara razvijanje u smjeru javne, kritike i komunikativne teologije i smatra da su njezine glavne sastavnice: znanost, Crkva i drutvo, zato to se u njima povezuju razliite dimenzije kritike teologije, Crkve, znanosti i drutva. Komunikativna dimenzija politike teologije, prema autoru,
slui priopavanju evanelja i razvijanju njegove stvaralako-osloboditeljske, prorokokritike, anmnetiko-solidarne i prema sporazumijevanju orijentirane pomirbene sile. Ona cilja na komunikativnu vjersku praksu To je praksa solidarnosti, pravednosti i sporazumijevanja, praksa koja svoju mjeru uzima na Isusovoj praksi i koju nastoji uprisutniti u solidarnoj i kritikoj suvremenosti. Takvo kristopraktino uprisutnjivanje dogaa se u osobnoj, drutvenoj i politikoj praksi nasljedovanja.19

Takva teologija, zakljuuje E. Arens,

istodobno je zainteresirana za razgovor s drugim znanostima te se trudi oko sporazumijevanja s njima na temelju uzajamnog priznanja i kritike. Ona napose zahvaa u drutvena razraunavanja oko temeljnih pitanja ljudskoga ivota i suivota.20

Slijede dva rada posveena moralnoj teologiji. Prvi je rad napisao Marciano Vidal, docent moralne teologije u Madridu i u Rimu. Njegov rad naslovljen Novije preobrazbe i perspektive za budunosti u teolokoj etici,21 ima dva komplementarna cilja: s jedne strane, nainiti bilancu situacije u teolokoj etici unutar katolicizma; s druge strane, pruiti jednu perspektivu ove teoloke discipline za prvu treinu XXI. stoljea. Prema M. Vidalu, perspektiva moralne teologije ovisi jednako o postignuima koja se trebaju uvrstiti, kao i o ogranienjima koja trebaju biti razrijeena. Promiljajui budunost teologije morala, autor se usredotouje na tri njezina zadatka: povratak evaneoskim i teolokim izvorima, metodoloke promjene u istraivanju i predlaganju moralne istine, te orijentacija sadraja prema programu solidarnoga ovjeanstva. S tom linijom autonomnog morala u kranskom kontekstu konvergira i drugi rad iz moralne teologije, naslovljen Slika ovjeka i ljudsko dostojanstvo. Kranska perspektiva bioetike.22 Rad je napisao Dietmar Mieth. On u svome radu traga za temeljnim etikim naelom ljudskoga dostojanstva, koje treba voditi razmiljanje i djelovanje u podruju bioetike. Mieth polazi od toga da se kranska perspektiva u bioetici odnosi na poticaje za otkrivanje etikih problema i na etiki djelotvorne motive. Pritom autor istie da je religioznim iskustvima zajedniko to da se u njima radi o smislu etinoga, o motivaciji za etiko djelovanje i o pravom postupanju s etikom u kontekstu vjere. To se, prema njemu, pokazuje na religioznim uvjerenjima koja kao takva ne zamjenjuju utemeljenj, nego ih mogu pratiti i pojaavati. D. Mieth zakljuuje da meusobni odnos slike ovjeka i ljudskoga dostojanstva pokazuje uzajamne implikacije antropolokoga i etikog. Stoga ni moralna filozofija u smislu utemeljenja normi, niti etika dobroga ivljenja, ne mogu se odrei razmiljanj o religioznoj konstituciji ovjeka. esti rad u Teolokim perspektivama za XXI. stoljee usredotoen je na pitanje koje se u biblijskim znanostima provlailo XX. stoljeem. Rije je o traganju za povijesnim Isusom. To se pitanje otvorilo ulaskom povijesno-kritike metode u biblijske znanosti. Zadnjih desetljea XX. stoljea nastupila je trea

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

991

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

faza tog pitanja, obiljeena mnogostrukou izvora napose idovskih, pluralnou metodologija, te razliitim i brojnim rezultatima. Sve to suoblikuje treu fazu koju prikazuje padovanski bibliar Giuseppe Segalla u radu Trea potraga za povijesnim Isusom i njezina postmoderna paradigma.23 Autor predstavlja paradigmu tree potrage u njezinoj historiografskoj, metodolokoj i teolokoj konfiguraciji. Prema njemu, trea potraga za povijesnim Isusom odraava negativne i pozitivne vidove postmoderne tako da u njoj stvara posebnu sliku. Segalla pie:
Raznovrsnost i sloenost tree potrage dobro odgovara sloenom obzoru postmoderne s fragmentacijom specijalizacij, metod i istin, te sa susljednom slabou misli i nesigurnou same istine.24

U negativnom vidu, trea potraga za povijesnim Isusom odraava fragmentarnost istraivanja i, kao posljedicu, fragmentarnost Isusovih likova koje su predstavili razni povjesniari. Pozitivno, pak, u treoj potrazi za povijesnim Isusom oituje se vea zauzetost za dokumentarne izvore i za kritiku argumentaciju, koja takoer podlijee kritici, prema tome i opovrgavanju; osim toga, za to se istraivanje zanima sve vie i sama teologija. Rije je, dakle, o novoj paradigmi koju Segalla sintetiki prikazuje u njezina tri oblika: historiografskome, metodolokom i teolokom obliku. Sedmi rad u Teolokim perspektivama za XXI. stoljee pripada podruju sustavne teologije i to temi imenovanja ili nazivanja Boga u prelasku od moderne k postmodernoj. Napisao ga je sjevernoameriki teolog David Tracy i svoj rad naslovio Forma i fragment: povrat skrivenoga i nedokuivog Boga.25 Tracy upozorava da je moderna teologija gurnula na rub dvije tradicije: realizam kria, koji priznaje Boju skrivenost, i apofatiku teologiju, koja izlae Boju nedokuivost. Prema njemu, valja prekinuti s tom marginalizacijom. U lanku, naime, Tracy pokazuje kako razmiljanje o Bogu izvodi prelazak od forme k fragmentu, te se treba potruditi oko prikupljanja fragmenata i ponovnog stjecanja zaboravljenih, ili marginaliziranih tradicija o skrivenome i nedokuivom Bogu. To upravo ini postmoderna teologija, koja je prema autoru, poteno, premda koji put i oajniko, nastojanje da se Boga ponovno uje kao Boga: mrvei modernu povijesnu svijest, razobliujui preuzetnosti moderne racionalnosti i zahtijevajui pozornost prema svima onima koje je moderni projekt zaboravio ili gurnuo u stranu.
17 22

Ibid., str. 72.

18

Edmund Arens, Noviji razvitci politike teologije. Kritika snaga javnoga govora o Bogu, u: Teoloke perspektive za XXI. sto ljee, str. 7392.
19

Dietmar Mieth, Slika ovjeka i ljudsko dostojanstvo. Kranska perspektiva bioetike, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 219232.
23

Ibid., str. 91.

20

Giuseppe Segalla, Trea potraga za povijesnim Isusom i njezina postmoderna paradigma, u: Teoloke perspektive za XXI. stolje e, str. 233258.
24

Ibid.
21

Ibid., str. 234.

25

Marciano Vidal, Novije preobrazbe i perspektive za budunost u teolokoj etici, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 187217.

David Tracy, Forma i fragment: povrat skrivenoga i nedokuivog Boga, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 259282.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

992

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

3. Perspektive teologije u doba mondijalizacije

Prvi rad koji tematizira kontekstualnu teologiju naslovljen je Situacija i zadae teologije osloboenja.26 Autor je rada peruanski teolog Gustavo Gutirrez. Svojim doprinosom Gutirrez upozorava na tri velika suvremena izazova vjere i u njima prisutnog novog hermenutikog polja koje se teologiji otvara za promiljanje njezina govora o Bogu upuena ljudima naega vremena: izazov modernog i takozvanog postmodernog svijeta; siromatvo dviju treina ovjeanstva, te religijski pluralizam i meureligijski dijalog, koji ga slijedi. Gutirrez istie da je drugi izazov u sreditu njegova teolokog istraivanja i obrazlae zato:
Niz povijesnih dogaaja u pedesetim i ezdesetim godinama XX. stoljea (dekolonijalizacija, nove nacije, narodni pokreti, bolje poznavanje uzrok siromatva itd.), uzdu i poprijeko planete, uinili su prisutnima one koji su uvijek bili odsutni iz povijesti ovjeanstva ili, da budemo toniji, koji su bili nevidljivi za nain kako se stvarala povijest u kojoj se samo jedan njezin dio, naime, zapadni svijet, predstavljao kao pobjednik na svim poljima. To je povijesna injenica nazvana upad siromaha.27

Ako hoemo shvatiti smisao teologije osloboenja, onda, prema Guttirezu treba biti istaknuto da siromatvo, oblikuje hermeneutiko podruje koje vodi k ponovnomu iitavanju biblijske poruke i puta kojim trebaju poi Isusovi uenici.28 Prema Guttirezu, temeljna ideja ne samo kranskog ivota nego i teolokog promiljanja trebala bi biti opcija za siromane. Pravac afrike teologije prikazao je teolog iz Konga, Sylvain Kalamba Nsapo. Njegov rad Sadanje tendencije afrike teologije29 kritiki prikazuje razliite razine inkulturacije Evanelja u afrikim kulturama, te pokazuje kako se teoloki projekt inkulturacije povezuje s projektom osloboenja, te u najnovije doba s projektom rekonstrukcije. Sylvain Kalamba Nsapo posebnu pozornost u svome radu daje pitanju metode u teolokome podsaharskom svijetu. Autor pie:
Spremni smo za radikalni epistemoloki prekid koji e iz zalaganja uiniti prvi teoloki in to uvodi i kritiko promiljanje o povijesnoj praksi Treega svijeta.30

Teoloko promiljanje o Crkvi predstavlja vladajuu tendenciju afrike teologije i njezin istinski doprinos teologiji cijele Crkve. Nakon prikaza kontekstualne teologije u Latinskoj Americi i Africi, slijedi rad indijskog teologa Michaela Amaladossa. U svom radu Zajedno prema kraljevstvu. Pojavljivanje azijske teologije,31 Michael Amaladoss skree pozornost na specifini znaaj azijskih teologija:
Zahvaljujui budizmu i Yogi, s jedne strane, te kineskoj viziji sklada i indijskome idealu cjeline, s druge strane, azijski pristup teolokomu razmiljanju razlikuje se od onoga europskog utemeljenog na racionalnoj i dihotomnoj grko-rimskoj kulturi (dvojstvo Boga i svijeta, ovjeka i prirode, duha i tijela).32

Budui da su azijske religije manje institucionalne, Amaldoss misli da je dolo vrijeme kada treba priznati i potivati razlike i kada istina ne smije biti zamijenjena njezinim izraajima, a nijedna formulacija ne treba se smatrati normativ nom. Istina kao odnos izmeu onih koji komuniciraju moe biti pluralistika, a da se zbog toga tu ne radi o relativistikoj tvrdnji,33 zakljuuje Amaladoss. Za njega rjeenje nije u nametanju, nego u potivanju razlike i pluralizma kao obogaujuih, napose kada svi surauju u izgradnji ljudske zajednice. Pluralizam, pak, na svim razinama ini dijalog nainom i putem ivljenja. Jedno od inovativnijih teolokih gibanja druge polovine XX. stoljea jest feministika teologija, ije posljednje razvitke prikazuje britanska teologinja

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

993

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

Elizabeth Green u svom radu Na raskrsnici putova. Feministika teologija na poetku XXI. stoljea.34 Svrha ovog rada nije toliko u davanju prikaza aktualne teoloke feministike produkcije, koliko u usredotoenosti na enu kao subjekt teolokog promiljanja o Bogu, te evidencija rasprave koja se kree oko nekih metodolokih i pojmovnih vorita koja e, prema E. Green, obiljeiti budunost feministike teologije u XXI. stoljeu. U korijenu feministike kritike lika Boga Oca nalazi se pitanje teolokog jezika i naina kako on funkcionira. Razmak koji dijeli Boga od naih jezinih konstrukcija, prema E. Green, daje feministikoj teologiji mogunost da se ogleda i s drugima nainima izricanja Boga. Lik boanske Mudrosti, za feministike teologinje koje se smjetaju unutar hebrejske ili kranske predaje, postaje izvorom enskih slika koje, posredovane feministikom hermeneutikom, mogu destabilizirati iskljuivo muke metafore Boga. Temeljni doprinos teolokog promiljanja o pitanju Bogu unutar feministike teologije E. Green vidi u isticanju injenice da Bog ima mnogostruki identitet, koji je izraen i na enski nain. Meu najnovijim kategorijama koje su ule u teoloko promiljanje, ubrajaju se i postmoderna i globalizacija. Pod mnogim vidicima one tvore nov epohalni kontekst i nove izazove za teologiju. Te su kategorije prisutne i kritiki djelatne u mnogim poglavljima ove knjige, ali su izriito tematizirane u dva zavrna rada. Sjevernoameriki teolog Robert Schreiter, u radu Postmoderna teologija i onkraj nje u svjetskoj Crkvi,35 ilustrira prelazak od moderne k postmodernoj, te pokazuje razliitost teolokih odgovora na njezin izazov. Schreiter polazi od injenice da naziv postmoderna u teologiji dri na okupu razliite, kojiput i proturjene diskurse. Oni se razlikuju u svojem iitavanju moderne kao i u onome to smatraju odgovorom to ga valja dati na njihove analize. Budui da nema suglasnosti s obzirom na razvrstavanje tih diskursa, kao ni u tome kako se oni uzajamno odnose, Schreiter u svom radu prikazuje promiljanje s obzirom na to kako bi se mogli razvrstati ti odgovori na modernu i na njezine granice. Prema njemu, postoje tri glavne struje diskursa o modernoj koji, uzeti zajedno, tvore ono to se naziva postmoderna: ponovno prisvajanje predmoderne; prihvat i privoenje prosvjetiteljskoga projekta njegovu dovrenju, te razradba posljedica koje proizlaze iz granic moderne. Svaka od te tri struje usredotouje se na neku od toaka gdje prosvjetiteljski projekt nije ispunio svoje obeanje, ili je ak skrenuo s puta. Svaka od tih struja hrani se iz razliitih izvora, a Schreiter se u svom radu ograniuje na one koji su za njih najvaniji.
26

Gustavo Gutirrez, Situacija i zadae teologije osloboenja, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 93111.
27

loke perspektive za XXI. stoljee, str. 151 169.

32

Ibid., str. 99.

28

Ibid., str. 169.

33

Ibid., str. 100.

29

Ibid.
34

Sylvain Kalamba Nsapo, Sadanje tendencije afrike teologije, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 113149.
30

Elizabeth Green, Na raskrsnici putova. Feministika teologija na poetku XXI. stoljea, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 172185.
35

Ibid., str. 136.

31

Michael Amaladoss, Zajedno prema kraljev stvu. Pojavljivanje azijske teologije, u: Teo

Robert Schreiter, Postmoderna teologija i onkraj nje u svjetskoj Crkvi, u: Teoloke per spektive za XXI. stoljee, str. 379394.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

994

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

Radom Prijedlog univerzalnog programa kranstva u doba globalizacije,36 Johann Baptist Metz zakljuuje knjigu promiljanjem o kulturalnom kontekstu budunosti kranstva u dobu globalizacije, koje je takoer doba pluralizma religija i kultura. Metz polazi od konstatacije nekih kako je nae vrijeme ve dugo postkransko vrijeme, u kojem se kranstvo moe gledati jo samo s lea, pri emu bi jedni bili alosni, drugi ironini, a moda veina ravnoduna. Meutim, Metz u svom radu govori o vremenu je li o onom jo-modernom ili postmodernom, to on ostavlja po strani i neodlueno u kojem kranstvo valja gledati u lice, a ne u lea, ako se jo hoe govoriti o sposobnosti za budunost ljudi i ovjeanstva. To je za Metza upravo nae vrijeme. Prijedlog njegova rada jest da se stavi u korelaciju budunost ovjeanstva s budunou kranstva. Taj prijedlog, za Metza, izraava zadau koja obvezuje i oekuje kransku teologiju. Ta je zadaa prisutna i u etiri sljedea rada predstavljena u narednom dijelu lanka, koji govori o perspektivama teologije ekumenizma i meureligijskog dijaloga.
4. Perspektive teologij ekumenizma i meureligijskog dijaloga

Grki teolog Yannis Spiteris napisao je rad Pravoslavna teologija ponovno otkriva svoju prolost. Teologija Otaca ponovno predloena dananjem ovjeku.37 Na poetku autor daje obvezatno razjanjenje samog naslova svoga rada. Spiteris istie da pravoslavna teologija u prvom redu ne postoji, stoga to ne postoji jedna jedina pravoslavna Crkva, nego razne crkve sa svojim tradicijama i sa svojim posebnostima, takoer i u teolokom razmiljanju. S druge strane, nastavlja Spiteris, ne postoji niti slubena pravoslavna teologija XX. stoljea, jer od vremen velikih ekumenskih koncila, zajednikih sa Zapadom, ne postoji neko ivo uiteljstvo u pravoslavnim crkvama koje bi predlagalo slubeni nauk. Jedini izvor to ga Pravoslavni posjeduju u stvarima nauka i autoriteta zajedniki su im s ostalim kranima: Biblija i Crkveni oci. Iz toga je oito da je nemogue odrediti neku poziciju koja bi bila specifino pravoslavna na temelju onoga to je zajedniko s ostalim kranima. Pravoslavna je specifinost u razliitom tumaenju zajednikih izvora bez posjedovanja neke specifine vlastitosti. Stoga Spiteris zakljuuje da je prvotni cilj pravoslavne teologije ponovno otkrie Crkvenih Otaca, gotovo iskljuivo onih grkih. U ostvarenju tog cilja pravoslavni su teolozi, nadahnjujui se na grkim ocima, predloili sljedee teme: Ponovno otkrie teologije iskustva, ili gnoseoloki problem; Ponovno otkrie Trojstva, ili kranski personalizam; odnos izmeu Boga, svijeta i ovjeka; Ponovno otkrie trinitarno-sakramentalne naravi Crkve. Nakon prikaza tih tema, Spiteris istie da je teologija jedna, teologija nepodijeljene Crkve, a teoloko gibanje to ga njegov rad prikazuje u pravoslavnim teolokim krugovima nazvano je neopatristikom. Dvadeseto stoljee donijelo je nesluen ekumenski napredak, ali cilj jo nije postignut. Stoga Peter Neuner u radu Hod ekumenizma u XX. stoljeu,38 prikazuje pretpovijest, nastanak i razvoj ekumenskog pokreta s ciljem da promiljanje o postignutim uspjesima uini tokom polazita za daljnji razvitak u XXI. stoljeu. Premda Katolika crkva nije lanica Ekumenskog vijea Crkava, autor u svome radu istie da je ona svakako dijelom ekumenskoga pokreta, te stoga prikazuje i njezin doprinos ekumenskom pokretu. U posljednjem odlomku govori o nekim dogaajima to usmjeruju ekumenski hod po svojoj metodi. Povrh ekumenizma, za teologiju je vano i dijaloko sueljavanje s azijskom milju i njezinim govorom o Bogu i posljednjoj zbiljnosti. O tome u knjizi govori Hans Waldenfels, u radu Istok i Zapad. Kranska teologija i azijska mi-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

995

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

sao.39 U pogledu na kranstvo u okruju azijske misli, autor pokazuje da su azijske religije u velikoj mjeri djelatne sve do u svakidanji ivot ljudi, te da one ne zrae toliko svojim naukom i svojom istinom koliko praktinom korisnou, koja se u prvome redu odnosi na imanenciju svijeta, a manje poziva na okret prema transcendenciji. Pojavne i izraajne oblike boanskoga u azijskim religijama karakterizira relativnost. Nejasnoa je obiljeje i temeljnog pitanja mogunosti objave Boga i onoga to je boansko. Stoga Waldenfels na kraju svoga rada zakljuuje da bi se u kontekstu azijskih kultura sadraj kranske vjere trebao promiljati na novi nain, jer susret razliitih religija ukazuje na postojanje razliitih slika o ovjeku i Bogu kao i mogunost razliitog poimanja njihova odnosa. Sueljavanje i dijalog s religijama pridonijeli su, u kranskoj teologiji, razradbi prvih nacrta teologije religij. O perspektivama teologije religij u XXI. stoljeu pie Claude Geffr, u radu naslovljenom Prema novoj teologiji religija.40 Dijalogizirajui s teolozima poput J. Dupuisa, H. Knga, R. Panikkara i D. Tracya, autor istie da
na poetku XXI. stoljea najvei izazov kranskoj teologiji nije toliko mnogostrukost religioznosti sinkretistikog ili ezoterijskog tipa, koju pokriva komotna etiketa New Agea, koliko je to pluralnost velikih nekranskih religija koje su nam sve bolje i bolje poznate i koje esto pokazuju svoju obnovljenu ivotnost.41

Religijski pluralizam, prema njegovu miljenju, ima tendenciju postati obzorom teologije XXI. stoljea, te nas poziva da iznova promotrimo velika poglavlja cijele kranske dogmatike. To je odgovor na neosporivu povijesnu situaciju i to je, takoer, posljedica glavne intuicije II. vatikanskog koncila, koji je po prvi put u povijesti rimskoga uiteljstva donio pozitivan sud o nekranskim religijama. Geffr, nakon isticanja novosti meureligijskog dijaloga, primjeuje kako se on podudara s planetarnim dobom ovjeanstva. Pritom prikazuje napore novije teologije da ozbiljno uzme pitanje religijskog pluralizma kao teoloko pitanje i odredi teoloki temelj meureligijskog dijaloga. To je i prigoda za razmiljanje o razvitku teologije religij, koja je od teologije spasenja onih koji ne vjeruju zakoraknula k teologiji religijskog pluralizma i meureligijskog dijaloga.
Zakljuak

Rosino Gibellini, ravnatelj izdavake kue Queriniana (Brescia), priznat je kao jedan od najboljih poznavatelja kranske teologije XX. stoljea. 1992. godine napisao je studiju42 u kojoj je prikazao povijest kranske misli XX.
36 39

Johann Baptist Metz, Prijedlog univerzalnog programa kranstva u doba globalizacije, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 395407.
37

Hans Waldenfels, Istok i Zapad. Kranska teologija i azijska misao, u: Teoloke per spektive za XXI. stoljee, str. 337357.
40

Yannis Spiteris, Pravoslavna teologija ponovno otkriva svoju prolost. Teologija Otaca ponovno predloena dananjem ovjeku, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 283316.
38

Claude Geffr, Prema novoj teologiji religija, u: Teoloke perspektive za XXI. stoljee, str. 359377.
41

Ibid., str. 359.

42

Peter Neuner, Hod ekumenizma u XX. stoljeu, u: Teoloke perspektive za XXI. stolje e, str. 317336.

Knjiga je doivjela pet izdanja na talijanskom, a prevedena je s talijanskog na njemaki, francuski, panjolski i engleski to bez sumnje svjedoi o njezinoj kvaliteti. 1999. godine objavljena je u Kranskoj sadanjosti.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 104 God. 26 (2006) Sv. 4 (985996)

996

V. N. Gapar, Teoloke perspektive za XXI. stoljee

stoljea u njezinim najznaajnijim momentima, izdvojivi najzahtjevnije tematike i najvanije tekstove koji oznauju njezin put. Analizirajui sedamnaest napisanih radova u novoj knjizi R. Gibellinija, moe se zakljuiti da su sva etiri teoloka pravca prolog stoljea, dakako s razliitim naglascima, prisutna u promiljanju perspektiva teoloke misli za XXI. stoljee. U tim perspektivama, moglo bi se govoriti o tri teoloka pravca: perspektivama teologije korelacije, perspektivama teologija u doba mondijalizacije, te perspektivama teologije ekumenizma i meureligijskog dijaloga. Svi radovi dakako, u razliitoj mjeri pokazuju prepletenost teoloke i filozofske misli kao i rezultata raznih grana znanosti s teologijom. Time je na svoj nain dokumentirana otvorenost i interdisciplinarnost teologije, to je od presudne vanosti za teologiju i njezin dijalog s drugim znanostima. Ta dijaloginost teologije i teologa sve se vie namee kao neophodan uvjet njezine budunosti. Dakako, to su specijalizacije ue, tee je odgovoriti tom zahtjevu; unato tomu, neophodno je ustrajati u dijalokoj razmjeni misli, pogleda i rezultata, te suraivati na zajednikim projektima gdje je to mogue. Mali koraci mogu voditi daleko naprijed, u zajedniku budunost. Teoloki radovi sabrani u ovoj knjizi uvjerljivo pokazuju u tome smjeru, svjedoei o temeljnoj perspektivi teologije u XXI. stoljeu: u logici utjelovljenja i otkupljenja, staviti se u obranu i u slubu svega onoga to je Humanum.
Veronika Nela Gapar

Theological Perspectives for the 21st Century

Summary

This article aims to introduce the readership to the basic content of R. Gibellinis latest book en titled Theological Perspectives for the 21st Century, which is, thematically speaking, an extensi on of his previous book, bearing the title Theology of the 20th Century. Following the panorama of theological thought in the 20th century, R. Gibellini turns to the tasks and perspectives of theology and its reflections in the near future. Considering that Gibellini conceived the book here presented as a balance from the perspective of the future, a balance that draws on the theology of the 20th century, the first section of the article brings an overview of the four theological currents of the 20th century. The other three sections centre on the theological prospects of the 21st century: the prospects of the theology of correlation, the prospects of theology in the era of globalisation, and the prospects of the theo logy of ecumenism and interreligious dialogue. The book was contributed to by internationally renowned theologians. Their reflections follow the significant lines of thought that emerged during the 20th century in general and its last decades in particular, and that are open to further development at the beginning of the 21st century.
Key words

Rosino Gibellini, theology, balance and prospects, contextuality, interdisciplinarity and dialogue