Re u Kikindi, 25. septembra 1998.

pie: Dragan Nedeljkovi

itajui knjigu akademika Vasilija Krestia "Genocidom do velike Hrvatske" HRVATSKA PLESAN DUE Nesrea je imati takve susede i takvu brau
Kao istoriar, Vasilije Kresti sluga je istine. I on bi radije govorio i pisao o ljubavi, koje nikad dovoljno nije. Ali, mora da se odui istini, toj svetici i muenici, vazda gonjenoj, a od nauke slavljenoj... Delo Vasilija Krestia mora da dopre do srpskih srca i svesti. Mora da dopre do ruku i pameti onih to odluuju o sudbini naeg naroda a, "istina je hleb. Ona jaa duhove, a ne slabi ih, ona preobraava onoga koji se njome hrani, ali se sama ne pretvara u onoga koga hrani". Taj nasuni hleb istine svakom je potreban, a Srbima danas, u jeku tragedije koja nas pogaa, preko je potreban. O, ja bih tako rado da vam besedim vedro o ljubavi meu braom, a moram o mrnji. Naalost, i ona je, prisetimo se, na poetku poetaka: jer Kain ubi brata Avelja, i tako, krvavo, zapoe istorija ovekova, bratoubistvom. To je istina, a mi smo duni da od nje polazimo i nju traimo. Kao istoriar, i moj prijatelj Vasilije Kresti sluga je istine. I on bi radije pisao i govorio o ljubavi, koje nikada dovoljno nije, ali mora da se oduuje istini, toj svetici i muenici, vaz da gonjenoj, a od nauke slavljenoj. Ona je u temelju morala. Jer ta je moral? Govoriti istinu. ak i protiv sebe. "Najgora istina bolja je od najslae zablude" (Bjelinski); a mi Srbi smo slatkim zabludama plaali teak danak, i sad ispatamo. Prevarili smo se i prevarili su nas, a "prevareni trae istinu" - sad se seam rei Vesne Parun, dobre hrvatske poetese. Usamljeni putnik Istinu ete lako prepoznati jer e vam biti neprijatna Zbog slube istini Vasilije Kresti nije omiljen kod Hrvata, ali nije omiljen ni u svim srpskim sredinama, jo pijanim od zabluda; jer sad je droga mondijalizma zamenila drogu jugoslavizma i internacionalizma, a Vasilije Kresti na to esto upozorava svoje sunarodnike. I na njih i na njega mogao bi da se odnosi nauk Bleza Paskala: "Govoriti istinu- to moe koristiti onome kome se govori, ali je tetno za one koji je govore, jer tako navlae mrnju na sebe." A "istinu ete vrlo lako poznati po tome to e vam biti neprijatna"; stoga onaj koji putuje prema istini - najee putuje sam.

Srpska Dalmacija, Lika, Kordun, Banija... ume Gorskog Kotara, jezera srpskih Plitvica, bogatstva naih sunarodnika Slavonije i Baranje... crkve, manastiri, svetinje... sve to je izgubljeno! Ali, nikad ne sme biti zaboravljeno. Dokle god pamtimo, u srcu i mislima nosimo - nije sasvim izgubljeno! Kad sve prekrije zaborav, kad apatija nadvlada, kad se nada izgubi - tad nastupa smrt, ona smrt na koju mi nikako ne smemo pristati. Konanog poraza nema ako ljubav nije usahla i ako duh nije slomljen, ak o je duh jo uspravan i kao svetionik obasjava ono to je bilo, to jeste i to mora biti. Dok je duh neporaen, dok ljubavi ima, dok nas vera greje a istina pohodi - jo ima nade.

Nije lako biti sam! Ja se samoe bojim, ali znam: da je "prva dunost ovekova da pokori strah". "Kad obavljam svoju dunost, nita me se ne tiu dobre i loe posledice". Mislim da sam u tom smislu esto na istom putu sa Vasilijem Krestiem. I njega, i mene, i sve nas, i sve vas, obavezuju patnje naeg naroda s kojima smo suoeni, iako su nas ovde, u matici, one najtee, bar zasad, mimoile. esto se seam francuskog pisca ora Dijamela, kojega sam imao ast da ponekad sretnem. Rekao je: "Kad ovek jednom doe dotle da moe zamisliti patnje drugih, ve je preao prvu etapu na tekom putu svoje dunosti."

Gandijem je bio oaran moj uitelj Romen Rolan. "Na je svet ve umoran od mrnje" - govorio je Mahatma. "Mrnja se mrnjom ne ukida; mrnja se ukida lju bavlju" - opominje drugi Indus, a slino misli i Buda, verujui da samo blagost brie svaku mrnju i da, ako elimo biti sreni, ne mrzimo one koji nas mrze. Jovan Dui, suoen s naim dolinama plaa, i znajui dobro naeg Kaina, belei u "Blagu cara Radovana": "Ljudi koji mrze to su najpre glupaci, a zatim kukavice, ali nikada heroji." I mi smo svedoci da je mrnja zarazna, zaraznija od ljubavi. Za velik deo Hrvata upravo to vai: njih povezuje i na okupu dri mrnja, pre svega mrnja prema bratu Srbinu; mrnja ih ujedinjuje mnogo vre od ljubavi. A mrnju prati zavist, taj veiti "plesan due": Hrvati svaki uspeh Srba doivljavaju kao svoj poraz Do nae brae i suseda, koji se neumorno potvruju kao nai najvei neprijatelji, oigledno ne dopiru ni hrianske zapovesti, ni zaveti humanista. Oni su ispevali "Danke, Deutschland", vezujui se pritom za nacistiko naslee, a ne klasino, romantiarsko i humanistiko, prebogato u nemakom pesnitvu, umetnosti i filosofiji. Gluvi su na ilerovu opomenu, ili se prema takvima kao iler, s cinizmom odnose: "Kad mrzim, oduzimam sebi neto; kad volim, postajem bogatiji za ono to volim. Pratanje je ponovno nalaenje otuene svojine - mizantropija produeno samoubistvo; egoizam najvea beda jednog stvorenja." Mrnji prethodi i stalno je prati - zavist, taj "plesan due", nepomirljivija od mrnje, zavist koja i nije nita drugo do mrnja na tui podvig, ili sreu, ili nadmonost blinjega. Tako su Hrvati svaki uspeh Srba doivljavali kao svoj poraz; a radovali su se nesrei Srba: ak i u krugovima oko trosmajera i Rakog pobeda Bugara nad Srbijom slavljena je kao hrvatski trijumf. A nekad je Emil Verharen, pre Velikog rata oduevljeni pesnik evropskog jedinstva, pozivao narode naeg kontinenta: "Divite se jedni drugima!" Jer narod nije narod i "ovek nije ovek ako ne ume iskreno da se divi delima drugog oveka", pa i drugog naroda. To divljenje, ak i velikom delu ljutog protivnika, jer dobro delo prevazilazi sve nas, deo je humanistike tradicije, jedno je od najplemenitijih oseanja, koje su negovali Gete i Tomas Man, pored ostalih. Zacelo, nismo imali sree sa braom i susedima. Ne samo sa Hrvatima nego i sa Slovencima, kojima smo pomogli da stanu na sopstvene noge, da se, uz pomo Srba, naih herojskih predaka i naega vitekog kralja, domognu svoga univerziteta i svoje akademije, najzad i drave, da bi na kraju za sve to, i zbog svega toga, postali neprijatelji nai. Neto nije u redu sa psihom takvih ljudi i naroda. Prelistavam ovih dana slovenakog spisatelja Edvarda Kocbeka i zaustavljam se, zaprepaen, pred njegovom "mudrou": "Uistinu, nema nieg sablanjivijeg od ljubavi i ljudskijeg od mrnje..." Sve sam odmah razumeo: i nau ljubav, kojom smo ih sablaznili, i njihovu mrnju, kojom su nam uzvratili za nae rtve i dobrotu. Jugoslovenstvo kao hrvatska opsena: Srpski patrijarh ustoliio hrvatskog bana Sad hajdemo u istoriju, dugu i munu, voeni Vasilijem Krestiem i sopstvenim gorkim saznanjima. Recimo najpre da je bilo i svetlih trenutaka u hrvatsko-srpskim odnosima. 1848. srpski patrijarh Josif Rajai ustoliio je hrvatskog bana Josipa Jelaia. Bilo je i bratske saradnje za koju su se Hrvati opredeljivali kad bi im bilo preteko i kad im je srpska pomo bila neophodna. Tad bi priznali postojanje i prava srpskog naroda; ali im bi opasnost prola, okrenuli bi list. Narodnjaci, bliski trosmajeru, prijateljski bi se pribliili Srbima samo kad bi izgubili nadu. Ali ni tada nisu zaboravljali svoje velikohrvatske ciljeve. Jedan od tih ciljeva je bio istisnuti srpski uticaj u Bosni i Hercegovini i osvojiti te zemlje za Hrvatsku. Veto su nas opsenjivali jugoslovenstvom: jer tom idejom, idejom jugoslovenstva, trebalo je uspavati i ponititi srpstvo. Zaneti jugoslovenstvom, divnom zamisli, Srbi nisu nalazili prave odgovore na hrvatska licemerja i podvale. A kad bi se prenuli iz sna o jedinstvu i srei, sutina svih progrma

razoaranih Srba, osobito posle 1880. bila je: zatita srpskog imena, to jest borba za nacionalni opstanak. Pred Prvi svetski rat, a osobito pod utiskom srpskih pobeda u Balkanskim ratovima, dolo je do pozitivnih promena u znatnom delu hrvatskog graanstva, koje odbacuje fanatiku iskljuivost i priznaje nacionalnu individualnost Srba. Zlatno doba u pribliavanju dvaju naroda desilo se u vreme Hrvatsko-srpske koalicije, od 1905. do 1918. koje je zavreno ujedinjenjem 1. decembra osamnaeste, stvaranjem prve zajednike drave. Ali se demon mrnje brzo probudio! Genocid pripreman est stolea: Da li su Hrvati Azijati Posle genocida nad Srbima u vreme Pavelieve NDH, i poslednjeg, u Tumanovo doba, namee se pitanje: kako je taj grozni zloin bio mogu i zato se desio? Vasilije Kresti smatra da se na to pitanje moe odgovoriti samo ako se suivot Hrvata i Srba prati tokom poslednjih pet -est stolea, od petnaestog do pod kraj dvadesetog veka, od trenutka kad su se Srbi zatekli sa Hrvatima u istoj dravnoj zajednici.

Bitno je da znamo ko nam je sused i brat i da izgradimoneophodne odbrambene mehanizme, ali nikad ne oponaajui nae najvee neprijatelje, ni u niskim oseanjima, ni u prljavom govoru. Mi taj renik mrnje treba da odbacimo kao zlo i greh, izraz ludila i teke bolesti, sa velikim aljenjem to je sve to pokuljalo u naoj blizini i u jeziku koji je na. Zacelo je velika nesrea imati takvog suseda i brata.

Krestieve analize su minuciozne, uvek zasnovane na dokumentima. Omoguujui injenicama da one govore, autor je osigurao punu naunu objektivnost ovog svog dela. Istraivanja Krestievih prethodnika ne odlikuje takva uzorna temeljitost: Vaso Bogdanov je mrnju Hrvata prema Srbima, pa i genocid, objanjavao estojanuarskom diktaturom kralja Aleksandra Karaorevia. Drugim reima Srbi su najkrivlji za hrvatsku mrnju i njihove porive za osvetom - tumaenje krajnje neuravnoteeno, jednostrano i pristrasno. Temeljitost pokuaja Duana Popovia samo je prividna: on pokuava da dokae da Hrvati nisu isti Sloveni nego su pomeani sa divljim Azijatima, pa je genocidnim radnjama nad Srbima dola do izraaja, zloinima sklona, azijatska krv.

Graniari sa teritorije Vojne krajine, 1742. godine: austrijski oficir, Slavonac, Lianin, Banijac, Varadinac, Karlovanin

"Prvi i najvei, ali, na alost, doskora usamljeni prodor u saznavanju istine o uzrocima genocida u ustakoj NDH nainio je Viktor Novak knjigom Magnum crimen. Njome je obuhvatio, kako u naslovu kae, "pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj", jer katolikim klerikalizmom mnoga zla je mogue objasniti. - Kresti je ostvario nameru da u istraivanjima ide dublje, sve do 16. i 17. veka, kad su Srbi, pod pritiskom Turaka, poeli masovno da naseljavaju hrvatske zemlje. "Pojavom "pravoslavnih izmatika" na tlu Hrvatske iskrsla su mnoga pitanja verskog, socijalnog i ekonomskog karaktera.

Naseljeni na posedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, Srbi su bili izloeni dvostrukom pritisku; pritisku pokmeivanja i "unijaenja", ili pokrtavanja. Slobodni ljudi, verni imenu i pravoslavnoj veri: razlike balkanskih "kozaka" i "muika" I, naravno, Srbi su se tome oduprli elei da ostanu slobodni ljudi, preteno teaci, sa obavezom da budu i vojnici-krajinici, koji brane granicu od Turaka, vazda verni svom imenu i svojoj pravoslavnoj veri. U Krajini koja je trajala preko tri veka, kao zasebna oblast pod neposrednom upravom Bea, Srbi su stekli naroita prava koja su proisticala iz tekih dunosti: da vazda budu spremni prolivati krv u odbrani hrianstva. To je izazivalo mrnju feudalnih gospodara, i hrvatskih i ugarskih, pa i zavist hrvatskih seljaka, koji su bili kmetovi, to jest neslobodni - odnos koji delimino podsea na razliku izmeu kozaka i muika u Rusiji. Kaem delimino, jer su i kozaci i muici bili pravoslavni, pa nije bilo povoda za verske mrnje, dok su hrvatski stalei i tada bili poznati po mrzeem verskom fanatizmu. Ve 1608. godine hrvatski sabor donosi zakon, do kojega je naroito stalo zagrebakim biskupima, koji u Hrvatskoj javna prava priznaje samo katolicima, drei se gesla: ija zemlja onoga i vera. Upravnik zagrebake biskupije Ambroz Kuzmi, kivan to pravoslavni Srbi nisu duni da plaaju katolikoj crkvi razne dabine, u izvetaju od 13. novembra 1700, pie da bi bilo bolje "Vlahe vse poklati nego ztaniti", tj. nastanjivati - poklati pravoslavne Srbe zato to nisu bili katolici i kmetovi. Ali, "nezvane goste", "uljeze", ipak je, od najgorega, titio beki Car jer su mu bili neophodni za odbranu carstva: oni su svoje povlastice zasluivali prolivajui svoju krv. U osvit 18. stolea, opijeni klasnim i verskim interesima, hrvatski feudalci su ve bili spremni na genocid ija je meta srpsko pravoslavno stanovnitvo. A u Evropi, kojom se esto zaklinju Hrvati, to osamnaesto stolee bie doba prosveenosti, to jest antiklerikalizma i velikog oslobaanja od feudalnih predrasuda, doba graanske revolucije koja e proglasiti prava oveka, dok je u Hrvatskoj i dalje vladao najcrnji mrak. Re "poklati", naravno Srbe, ponavljae se tokom decenija i vekova, pa e do klanja i doi im tu mogunost istorijske prilike i neprilike dozvole. Drei se naela " podeli, pa vladaj!", politiki i vojni krugovi austrijskog carstva ne malo su doprinosili da se odnosi izmeu Srba Krajinika i hrvatskih feudalaca zaotravaju do nepomirljivosti. Hrvati kao centrifugalna sila trojedine Kraljevine Marija Terezija i Josif Drugi silno su se trudili da vienacionalnu, vieversku i viejeziku carevinu uine to jedinstvenijom, nameui germansko vostvo i nemaki jezik. Germanizaciji su se najee odupirali Maari, koji su u sopstvenim okvirima vrili maarizaciju, pre svega Slovena. Talas je iao dalje: Hrvati su to isto inili u trojednoj kraljevini, vrei nasilnu kroatizaciju i pokrtavanje Srba. Jer i u Hrvatskoj, kao i u Maarskoj, treba da postoji jedan jedini politiki ili diplomatiki narod: samo hrvatski odnosno maarski, u koji svi drugi narodi treba da se utope, gubei svoje ime i svoja nacionalno-verska prava, da bi tek na taj nain stekli prava graanska. Osnov sukoba Hrvata sa Srbima jeste uporno insistiranje Hrvata na svome dravnom i istorijskom pravu, kojim ele ponititi prirodna i etnika prava Srba u Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji. Hrvatska opsesija je Pacta conventa iz 1102 sa Ugarskom, sa kojom su se, 1527 nali u sklopu austrijskog, habsburkog carstva. Hrvati su sve to vreme dokazivali da su u okvirima i Ugarske i Austrije sauvali svoju dravnu posebnost. Ukoliko je hrvatska dravnost bila manja utoliko su je Hrvati upornije branili, pokuavajui da dokau i ono to je teko ili nemogue dokazati: neprekidnost ili kontinuitet hrvatske dravnosti. I kad su se nali u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, politika Hrvata bila je i dalje proeta feudalnim duhom, to jest istoricizmom i dravnim pravom, bez obzira na stvarne etnike odnose i prirodna stanja zemalja u kojima su se, u meuvremenu, ukorenili dru gi narodi, na primer, vrlo brojni Srbi. Navikli da se veito bune, ak i kad imaju sva prava, Hrvati su u novoj jugoslovenskoj dravi, koja je bila i njihova, delovali kao ruilaka, centrifugalna sila. Hrvatomanija trosmajerovaca i starevievaca Bilo je meu Hrvatima i iskrenih Jugoslovena; oni nisu pristajali uz fanatike iz kojih je kuljala mrnja. U te dosledno humane spadaju, u 19. stoleu: Imbro Ignatijevi Tkalac, koji je smatrao da se budunost

naroda i drave ne utemeljuju na starim hartijama, nego na snazi ivoga naroda; Andrija Torkvat Brli, koji se suprotstavljao hrvatomaniji i trosmajerovaca i starevievaca; Avgust enoa, po kome je i srpski narod politiki koliko i hrvatski. Te dve linije, demokratska i reakcionarna, sukobljavae se sve do raspada Jugoslavije. Mranjaci su oigledno prevagnuli: po njima, u Hrvatskoj postoje samo Hrvati - svaki Srbin je Hrvat, ali Hrvat nikako ne moe biti Srbin. Ako se ne odreknu svoje vere, Srbi mogu u Hrvatskoj opstati jedino kao pravoslavni Hrvati. Srpsko ime se igoe, brie ili izostavlja: ne priznaje se Srpsko-pravoslavna crkva, nego se ona naziva Grko-istonom ili Grko-nesjedinjenom. Na sve naine vri se satanizacija Srba, za koje se izmiljaju najpogrdniji nazivi. Kad "Jugoslaven" Josip Juraj trosmajer propoveda jedinstvo, to podrazumeva utapanje srpstva u hrvatstvo, pravoslavlja u katolianstvo. U ime tog lanog jedinstva, ni trosmajer i njegovi sledbenici ne doputaju postojanje srpskih ustanova i drutava na tlu hrvatskih zemalja - stav koji e primeniti i hrvatski komunisti, u ime isto tako lanog bratstva-jedinstva. Vuk Karadi je igosan, jer govori o Srbima triju zakona, iji je jezik tokavski. Bie napadani i zastupnici Srba u saboru, koji ine prema Hrvatima najvei greh ukoli ko, u strahu od asimilacije i hrvatizacije, nee da se odreknu svoga srpskog imena, recimo u nazivu jezika - srpskohrvatski ili hrvatsko-srpski. igosani su bili, kao provokatori, kao smutljivci i sejai razdora srpski prvaci: Jovan Suboti, Svetozar Mileti, Stevan Nikolajevi, Mihailo Polit-Desani, Svetozar Kuevi, samo zato to su branili princip potpune politike individualnosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Sloga vola i njegovog mesara: Pesniku Ivanu Mauraniu sm etali su i mrtvi Srbi Po mranom baronu Dragojlu Kulanu, Srbi ne smeju traiti od Hrvata priznavanje svoga imena "jer time itu nau smrt". "U hrvatskim zemljama - nalazimo u listu "Hrvatstvo" uvodnik "Na program" - priznajemo samo jedan politiki narod: hrvatski, samo jednu dravnu zastavu: hrvatsku, samo jedan slubeni jezik: hrvatski", pa i samo jednu veru - katoliku: "Tuj Krist, a tamo Antikrist." Jaz izmeu Hrvata i Srba je nepremostiv. "A tko je taj jaz dosele premostio? Kada i gdje? Imali ste dosta vremena. Pa gdje je sloga? Onakovu slogu kakovu neki Srbi hoe s vami uglaviti, takovu moe postii svaki vol sa svojim mesarom. Treba samo da mu glavu dade pod sjekiru. Takove sloge naprosto ne trebamo, jer bismo prestali biti ono to jesmo i to hoemo da budemo - Hrvati." Eto, to je jezik hrvatskog nacionalnog programa, koji nije sazdan za samo jedan trenutak, nego se on ispunjava i danas. Kresti utvruje da je mladi Svetozar Markovi dobro prozreo namere Hrvata, pa i licemerje biskupa trosmajera. Ni na ta upozorenja kratkovida srpska politika nije obraala dunu panju. Jakovu Ignjatoviu su takoe bile jasne zle namere Hrvata, ali ni njegove opomene nisu sluane, pa ih sad, kad o njima Kresti pie, doivljavamo kao otkrivenje. I o Ivanu Mauraniu, sjajnom pesniku "Smrti Smail -age engia", imali smo predrasuda srodnih onima u pogledu "Jugoslavena" trosmajera. Kao hrvatski ban, Maurani se surovo obraunavao sa Srbima koji su osnivali srpske organizacije i isticali srpska znamenja: mnogi su i zgubili slubu i bili pohapeni u Pakracu, Karlovcu, Osijeku, Daruvaru, dok je u Sremu poduzeo sve to mu u moi bee da suzbije plimu srpske svesti. Sam pomen srpskog imena smatran je prestupom, jer cilj je bila etniki ista Hrvatska. I mrtvi Srbi su smetali: svedoanstvo o krajnjoj netrpeljivosti prema Srbima nalazimo, na primer, u pismu Dragutina Jagia iz 1901, povodom smrti i sahrane kralja Milana u manastiru Kruedol:

"Da je na nae bilo, mi bi bili Milana dali mrtva 'per ub' ekspedirati jo dalje od Biograda, jer i mrtvi Srbi jo nam ine u Hrvatskoj smetnju i svau." Ludilo u kojem ima sistema: Hrvatska od Nemake do Macedonije Takvi izrazi patoloke mrnje izazivali su otpor zdravih Hrvata; a plemenita strankinja, prijatelj na ega naroda Mis Adelina Paulina Irbi, napisala je: "Jedini motiv tome gonjenju nalazi se u neovenoj mrnji Hrvata sprou Srba. Kao to katolici u Bosni idu na ruku Turcima protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Maarima, opet protivu Srba." A najrevnosniji sejai mrnje bili su Eugen Kvaternik i Ante Starevi, ubrzo prihvaeni kao najvei hrvatski rodoljubi i tvorci nacionalnog programa, iji je osnovni smisao mrnja prema Srbima i istrebljenje Srba. Celo jedno poglavlje Vasilije Kresti je posvetio "otporu hrvatizaciji" i glavnim zatonicima toga otpora. Mrane sile su, meutim, neumorno radile, jer mrnja ima ogromnu pogonsku snagu, bez prestanka ponavljajui:

Privilegije cara Leopolda, Srbima u Habzburkoj monarhiji, 1695: Privilegije su raale zavist izmeu Srba-vojnika i Hrvata-kmetova, slobodnih ljudi i robova

"Milom ili silom Srbe treba iskorjeniti"; Srbi su ljute zmije "od kojih si tek siguran onda kada im satre glavu". Srbi moraju biti uniteni da bi se stvorila velika Hrvatska: ne od Drave do mora, nego od salcburtirolskih Alpa do Kosova i Albanije - "svuda e se viti zastava iste, neoskvernjene Hrvatske"! Oslunimo pravaki list "Hervatska", 1871, programski lanak "Koja je prava hervatska politika i tko je zastupa", proet paranoidnim ambicijama i zloduhom hrvatskog dravnog i istorijskog prava: "Zemlje to ih obuhvaa derabno pravo Hervatah, po historiji i po narodnosti, prostiru se: od Nemake do Macedonije, od Dunaja do mora, a po dananjih posebitih provincijalnih imenih, sledee su: Juna tajerska, Koruka, Kranjska, Gorica, Istra, Hervatska, Slavonija, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Cerna Gora, Hercegovina, Bosna, Raka, Serbia - ter ove ukupno jesu preko 4000 etvornih miljah, a stanovnici im broje oko 8 milionah duah." Da, to lii na ludilo, ali u tom ludilu ima sistema. Genocid u slubi velikohrvatske ideje: Hrvati jedinstveni u ostvarenju velikohrvatske ideje, bez obzira na ideoloke i politike razlike Ludilo - poznato je to - ima neobinu snagu. Fiksirajui takav cilj, mrane sile su ga neumorno ostvarivale i gotovo ostvarile, ba u nae dane. Zato je Krestievo delo naslovljeno: "Genocidom do velike Hrvatske". U Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji ostalo je sasvim malo Srba posle Tumanove "oluje" i "bljeska". Preostaju da se osvoje, po tom suludom nacionalnom programu: Bosna i Hercegovina do Drine i preko Crne Gore, iliti "crvene Hrvatske", do Kosova i Albanije (ovo poslednje nije ni Paveliu

polo za rukom jer su se Italijani ispreili u Crnoj Gori, na Koso vu i Metohiji. Treba oteti i Srem, sve do Zemuna, pa i Baku sa Somborom i Suboticom. Baranja je ve oteta. To je nacionalni program od kojega se ne odustaje. A za to vreme Srbi nemaju nikakvog programa; srpska ideja se raspala i srpstvo se naglo regionalizuje. Uporno ispunjavanje tog hrvatskog nacionalnog programa jeste "nepresuni izvor sukoba". On se moe ostvariti samo putem genocida, a ta zamisao o genocidu sazrela je jo u okvirima Austrougarske. Naime, genocid je neodvojiv od velikohrvatske ideje u ijoj je slubi. To je, ukratko, istorijska stvarnost s kojom smo bili, jesmo i biemo suoeni. Taj program je glavni uzronik raspada prve i druge Jugoslavije, jer Hrvati su ga sprovodili dosledno, bez obzira na ideoloko politike razlike, sve do komunista i, danas, Tumana. Ko to zna, a Vasilije Kresti je obilno dokumentovao svaku svoju re i svaku tvrdnju, njemu je savreno jasno ko je kriv i za tragediju koja je zadesila Jugoslovene, najvie Srbe, i za rat, koji Srbi nisu eleli nego im je on nametnut . I samo slepi i glupi, zlonamerni i naivni to ne shvataju, pa su skloni da za sva zla okrivljuju sopstveni srpski narod. Jezik mrnje: Blatniskoti, nakot zreo za sjekiru, Vlasi, prodane mjeine, dotepanci... Uz filosofiju mrnje, Hrvati su stvarali i renik mrnje, o kome moramo bar neto rei. Mrnja im je potpaljivala matu da izmilja to jae, to pogubnije rei, takve kakve sprski narod gotovo i ne poznaje, jer to nije u naoj prirodi. (Nas zapljuskuje druga sramota - odvratna psovka, izraz nemoi da se stvari valjano i tano izraze). I u nas, nesumnjivo, ima i onog nacionalizma koji se granii sa ovinizmom, pokadto imenovanog faizmom. Hrvati, meutim, govore, i svet govori o hrvatskoj demokraciji; a ja kaem, odmeravajui svaku re: i srpski faizam je znatno manje netolerantan od hrvatske demokracije, jer to je stvar mentaliteta. U srpskom karakteru je trpeljivost, ponekad na nau, ne malu, tetu i po cenu gubljenja naela. Taj mentalitet, oblikovan od iskljuivih klerikalaca, za koje su pravoslavni Srbi "izmatici", glavna je prepreka i demokratiji i humanosti; on se ogleda u jeziku mrnje, koji emo samo malo osvetliti, tedei vae ivce.

Jerko Tomi, u emisiji emitovanoj 20. avgusta 1996. rekao je o Srbima da su "neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje; da su trgovci svinjama; etnika gamad; da su gori od stoke; srbadija prljave ape, sotonskidoboari; da su civilizacija ranja i rakijetine; krezubi monstrumi, prljave ubare, jad, bjede, ubrad; da su srboetniki vampiri; ljudsko zlo, horde, bolest, guba, neslani jovani, bjesne razularene etnike zvjeri; tepih nacizma; da su u Hrvatsku doli prije sto godina; da su slizani s Turcima; da su potamanili Jevreje jo prije dolaska Nijemaca u Beograd... Emisija se zvala "Kuda srpska horda proe".

"Vlahe sve poklati!" - kae visoki slubenik Zagrebake biskupije Ambroz Kuzmi, 13. novembra 1700. u pravakoj i franko-fortumakoj tampi Srbi nikad nisu nazivani svojim pravim imenom, ve raznim pogrdnim imenima: Vlasi, Cigani, grko-istonjaci, izmatici, Skipetari, Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vlaki, nakot vjere pravoslavne, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gdje im mjesto nije... Ante Starevi za Srbe ima samo pogrde: "Blatni skoti", "gnusna ropska stvorenja", "nakot zreo za sjekiru", "prodane meine", "pseta austrijska", "pseta pustjena s verige", "smee" itd. Hrvat koji bi priznavao Srbe i o njima se pristojno izraavao smatran je izdajicom. Hajka na Srbe: Zagrebake "vartolomejske noi" Radi stvaranja etniki iste Hrvatske i jedinstvenog hrvatskog politikog naroda, itav kolski sistem je, od 1874, bio podreen hrvatizaciji. irilica, ako nije bila zabranjivana, na razne najgrublje naine je potiskivana i izbacivana. Srpski nacionalni simboli, zastava i grb, zabranjivani su ili nasilno unitavani, kao npr. za vreme posete cara Franje Josifa Zagrebu, kad su Srbi primili vladaoca u svojoj crkvi, istakavi srpsku zastavu. Prilikom obeleavanja jubileja Jovana Jovanovia Zmaja u Zagrebu, izbili su neredi, divljaki pogromi, skrnavljenja srpskih znamenja. Vrebala se zgodna prilika za izgrede i pljake, koji podseaju na pogromaka zlostavljanja Jevreja, u zem ljama gde je najgnusniji antisemitizam vrljao. Veliki pogromi, pustoenja i paljenja srpske imovine i prave hajke na Srbe, koji bi se okonali

genocidom, da nije bilo makar i dvoline carske vlasti i hrvatsko-srpske koalicije, dogaali su se: 1895, za vreme posete cara, 1899, povodom Zmajevog jubileja, 1900, zbog rasprave u Saboru o srpskim zahtevima; 1902. tri dana je rulja razarala srpske stanove, duane, ustanove - ranjeno je stotinak lica, tih "vartolomejskih" dana i noi; slino se ponovilo 1908 -9, pred aneksiju Bosne i Hercegovine i posle nje, a 1914. sve je spremno za istrebljenje i pokolj Srba, povodom Sarajevskog atentata. Ispunjeno predizborno obeanje Franje Tumana: "Tlo Krajine bie crveno od krvi!" Genocid 1941-1945. je logiki ishod svih tih zlodela, a secesija 1991, i rat koji je usledio, zakljuak je i kruna svega: konani izgoni irilice, promena naziva jezika, JAZU pretvorena u HAZU, srpske kue spaljivane, imanja oteta. Kolika je bila mrnja na Srbe u Hrvatskoj, a nije sluajno reeno da vee mrnje u Evropi nema i nije bilo, pokazuje obeanje Franje Tumana u predizbornoj borbi: kad on bude postao predsednik Hrvatske "tlo Krajine e postati crveno od krvi". Takve grozne izjave padale su na plodno tle, jer Hrvati su odavno prieljkivali ratni pir i konano su ga doiveli i ostvarili. Decenijama je samo srpsko ime u Hrvatskoj znailo politiki prestup, a sad je doao trenutak da se ne samo ime nego i srpsko stanovnitvo zatru. Jer hrvatska politika misao je ostvarljiva samo unitenjem Srba . "Destrukcija srpskog imena u Hrvatskoj - pie Vasilije Kresti - uvek je bila praena neprestanim javnim isticanjem da su Srbi izdajnici, da su remetilaki inilac hrvatskog drutva i hrvatske politike, da su "narodna neprilika", da su hajduki i razbojniki narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je "Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu", jer u njemu je "krvlju uvjetovano raspoloenje za zavjere, revolucije i prevrat". Ovako su rueni i satanizovani Srbi u prolosti, a tako , i jo gore, satanizuju ih i danas, pod hadezeovskom vlau dr Franje Tumana. Jerko Tomi, u emisiji "Kuda srpska horda proe", emitovanoj 20. avgusta 1996, o Srbima je rekao "da su neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje; da su trgovci svinjama, etnika gamad; da su gori od stoke, srbadija prljave ape, sotonski doboari; da su civilizacija ranja i rakijetine, krezubi monstrumi, prljave ubare, jad i beda, ubrad, srboetniki vampiri, ljudsko zlo, horde, bolest, guba, neslavni jovani, bijesne razul arene etnike zveri, tepih nacizma, da su u Hrvatsku doli pre sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili Jevreje i pre dolaska hitlerovaca u Beograd!" Ako se jedna sredina - zakljuuje Kresti - u ovom sluaju hrvatska sredina, sistematski, smiljeno i u duem periodu napaja ovakvim i slinim ocenama, onda je prirodno da ona, teko indoktrinisana, lako doe do zakljuka da po svaku cenu Srbe treba unititi". Tu predstavu o Srbima Hrvati su sistematski prenosili irom sveta, bacajui seme zla za demonizaciju Srba. "Moja je zemlja oduvek davala, i u ime bratstva pratala, pratala" Kako je uzviena pesnikinja, iju stogodinjicu roenja ovih dana obeleavamo, koja je u prethodno smutno vreme, kada je takoe nad nama nebo bilo zatvoreno, pevala: "Verujem! Moja zemlja propasti nee. Iz smrti za slobodu sloboda uvek nie, kao to iz cvetnog semena mora nii cvee, i kao to se iz gnezda uvek izlee ptie. Moja zemlja je nauila da pati, muenica je oduvek bila, oduvek komadana; ona zna, jednog dana opet e postojati; ve je razmahnula krila. Nae zemlje nestati nee; o bratstvu ona je uvek snevala, odricala se zbog njega i ispatala. Moja je zemlja oduvek davala, i u ime bratstva pratala, pratala.

Moja zemlja propasti nee; uvek je proroica bila; sred neprijateljskih tamnica i iba, u sva vremena crna, kad narodi po mogli blude, pastiri iz naih koliba, kao kukolj od zrna, odvajali su od istina misli lude." Tako peva narodni pesnik, pesnik ljubavi prema zaviaju i otadbini, ljubavi kojo m obuhvata i oveanstvo. U nas, Srba, ne znam da postoji vokabular mrnje prema drugim narodima. A to se naih suseda tie, o kojima istine govori i samo injenica, izlae akademik Vasilije Kresti, mogli bismo i dalje, navoditi renik mrnje, jer on je beskrajan kao to je Kainova mrnja nemerljiva i nezaustavna. Bitno je da znamo ko nam je sused i brat i da izgradimo neophodne odbrambene mehanizme, ali nikada ne oponaajui nae najvee neprijatelje, ni u niskim oseanjima, ni u prljavom govoru. Mi taj renik mrnje treba da odbacujemo kao zlo i greh, izraz ludila i teke bolesti, sa velikim aljenjem to je sve to poelo.