Istorija psihologije

Misli o psihikom ovjeku sreu se u najranijoj pisanoj i usmenoj zaostavtini ljudi, sve dokle dosee istorijsko pamenje. Ve u prvim predanjima, religijama, filozofijama, u magjji i, posredno, u umjetnikim tvorevinama postoji svijest o ovjeijem duhu kao dijelu kosmosa. Poslije nekoliko hiljada godina moderna psihologija ponovo se vratila tim tvorevinama traei u njima dokaze za svoje tvrdnje. Ve oko VI vijeka p.n.e. psiholoka misao dobija svoju sistematinost u okviru rane grke filozofije. Cijela priroda, ukljuujui i materiju, imala je svoju duu, jer je sve u kretanju, a to se ne moe zamisliti bez unutranjeg agensa. Tales je smatrao da magnet pomou svoje due privlai gvode. Po Heraklitu, sve je u vjenoj promjeni, a vatra je dua supstance, jer je u stanju da je mijenja. Cjelokupno saznanje mora proi kroz ula, kako su to mnogo kasnije tvrdili i engleski empiristi. Demokrit je opisivao glavu kao organ miljenja, a srce kao organ ljutnje. Pitagora se nije bavio ulima ve apstraktnim vrijednostima brojeva. Smatrao je da su tijelo i duh razliiti i da duh kasnije naputa tijelo, kako su to razradili hrianski filozofi. Neto prije Platona, Protagora je glasovitom izrekom ovjek je mjerilo svih stvari postavio problem subjektivnosti saznanja. Sa Platonom i Aristotelom poinje novo poglavlje drevne psihologije. Prema Platonu, ula su nepouzdana kao izvor saznanja i mogu dati samo aproksimacije. Konkretan podatak moe biti razliit, ali on e, blagodarei idejama, moi da bude valjano klasifikovan. Rasuivanje idejama daje pravo saznanje, a ne ulno opaanje. Aristotel je sistematizovao saznanja svoje epohe i u oblasti psihologije, nastojei da odri sve prilaze. Postoji pet osnovnih ula, ali i jo jedno, esto, koje kombinuje i usklauje rad prethodnih. ovjek se mora osloniti na svoja ula, ali ona mu nee mnogo vrijeeti ako su voena ravom logikom, kao to ni najbolja logika ne pomae ako je zasnovana na pogrenim zapaanjima. U oblasti uenja postavio je i klasine zakone asocijacija po slinosti, kontrastu i dodiru. Jasnije nego do tada govorio je o osjeanjima, a njegov pojam o katarzi, svojevrsnom oienju kroz identifikaciju sa junacima pozorine igre, nagovijestio je kasnija razmatranja nesvjesnog. Period nailaska hrianstva je ujedno i period kad psiholoka uenja bivaju izmjetena u religijske knjige. Ranija religijska uenja na Dalekom istoku prevashodno su se bavila psiholokim odnosom prema sopstvenom biu, konkretnom i transcendentnom svijetu, a sa izrazitim monoteistikim uenjima Bliskog istoka ti odnosi su jasno definisani u svetim knjigama. Snana vjerovanja ljudi pokrila su veinu psiholokih problema i dugo iza toga psiholoka razmatranja su ili izostala, ili su se nalazila pod okriljem religije i u njenoj slubi. Krajem IV i poetkom V vijeka sveti Augustin je u okviru hrianske teologjje (prije raskola na pravoslavlje i rimokatolicizam) ponovo postavio problem sokratovske ere (Poznaj samoga sebe) i ponovo se okrenuo samoposmatranju (introspekciji) kao glavnom izvoritu istina. Kao svjedok razvoja dezintegracionih procesa u velikom Rimskom carstvu, Augustin naglaava problem slobode volje, iz koje izviru svi

modaliteti ponaanja. Ona bi morala uspostaviti odnose samo sa transcendentalnim biem, a ne sa konkretnim iniocima ponaanja. Nekoliko vjekova kasnije, ali u duhu istog teolokog nasljea, Domentijan i Teodosije (sredina i kraj XIII, poetak XIV vijeka) iznosili su sline teze. One su vladale evropskom duhovnom scenom sve do dogmatskog raskida dvije crkve sredinom XI veka. Istona crkva ih je zadrala (zajedno sa osnovnom dogmom da Bog ne moe imati predstavnika na zemlji - papu - sa bojim atributima, jer bi on prekinuo transcendenciju i uveo prototip autoritarnih odnosa). U Zapadnoj crkvi razvijana je dogma okrenuta, izmeu ostalog, pitanjima konkretnog svijeta i u okviru toga pitanjima dinaminog razvoja materijalne civilizacije. Tu se preteno i razvila psihologija kao nauna disciplina. Vjesnik njenog izlaska iz kruga teologije bio je Toma Akvinski, teolog iz sredine XIII vijeka, na razmei dogmatskog raskola i renesanse. Vjera i volja i dalje stoje u sreditu duhovnog ivota, ali sada uz prisustvo razuma, iju je ulogu jo Aristotel naglaavao. Razum sa svojim rezonovanjem nije niemu suprotstavljen, i kao takav nadreen je svemu ostalom. Logika je formalne prirode i isto rezonovanje moe da obuhvati iracionalne sadraje (vjerovanja i htijenja) sa potpunom legitimnou zakljuivanja. Taj dio uenja Akvinskog postao je integralni dio naina miljenja Inkvizicije, a mnogo kasnije, u naem stoljeu, postao je dio tekuih ideologija, koje su svoje iracionalne sadraje zaodijevale u ruho racionalizma logike opravdanosti. Duh renesanse takoe je nastojao da stavi razum u slubu iracionalnih ideja. Spisi Makijavelija ne otkrivaju samo kako se razmiljalo o ovjeku i njegovom tadanjem drutvu, ve analitiki opisuju kako se formalno-logikim zakljuivanjem mogu braniti i sprovoditi iracionalni individualni prohtjevi. Poslije renesanse oivjela su stara pitanja o odnosu tijelo-duh i ulo-ideja. Dekart (prva polovina XVII vijeka) je formulisao dualistiki koncept ovjeka: postoji duh koji nema supstance i rasprostrtost, kao i tijelo koje je materijalne prirode i ima svoju ekstenziju. Duh je vjean i ima svoje transcendentne zakone kretanja, a tijelo je smrtno i podlijee mehanikim i fiziolokim zakonima. Stanje jednog i drugog moe biti pod meusobnim uticajem. Duh moe imati i nesvjesne oblike. Koncept dualizma i interakcije otvorio je metodoloke mogunosti za naine miljenja koji preovladuju i u savremenoj psihologiji, to neke i navodi na ocjenu da je Dekart utemeljiva moderne psihologije. Don Lok (druga polovina XVII v.) smatrao je da je ovjek tabula raza, odnosno neispisani list, koji biva popunjen ulnim utiscima, a ideje su samo njihova kombinacija. On je otvorio poglavlje, kasnije poznato kao engleski empirizam, s predstavnicima Hjumom, Milom i Bejnom, prema kome zakoni asocijacija imaju osnovnu ulogu u mentalnom razvoju, to priblino odgovara teorijama uenja u naem stoljeu. Kao protivtea tome javio se Berkli (poetak XVIII v.) sa tezom da se konana realnost moe shvatiti samo umom a ne ulnim podacima i neposrednim sredinskim uticajem. Iz tih uenja proizaao je osnovni problem psihologije prolog stoljea, definisan kao odnos duha i tijela, sa porukom o mudrosti tijela. Tada je, meu prvima, spektakularne oglede sa ekstirpacijom, odnosno vaenjem djelova nervnog sistema izvrio francuski fiziolog Flurens (prva polovina XIX v.), s namjerom da utvrdi meuzavisnost fiziolokog i psiholokog. Golubovi (sa kojima je kasnije radio i

Skiner) nijesu mogli da odravaju ravnoteu ili nijesu umjeli da samostalno polete (leeli su samo ako se bace iz ruke), u zavisnosti od toga koji im je dio mozga bio odstranjen. Uslijedile su analize ovjekovog centralnog nervnog sistema poslije utvrenog postojanja centara za govor i znaenje rijei, za motorne funkcije, izmjerena je brzina nervnog impulsa. Oko sredine stoljea pojavila se u Rusiji mala, ali izuzetno znaajna knjiga Seenova Refleksi velikog mozga, o fiziolokim osnovama psihikog ivota, koja e omoguiti kasniju pojavu Pavlova. Okretanje ka tijelu nije bilo toliko znaajno po prikupljenom znanju, koliko po metodolokoj orijentaciji. ovjek je oduvijek bio i prirodno (a ne samo drutveno) dat, psihologija je oduvijek bila barem djelimino prirodna nauka, a sada je, bavei se fiziologijom iz svog ugla, prihvatila i razvijala objektivne metode. Fehnerovi i Veberovi zakoni su u okviru psihofizike nastojali da kvantifikuju odnos izmeu veliine (fizikalistike) drai i odgovarajueg ulnog osjeaja. Uinjeni su i pokuaji mjerenja mentalne aktivnosti pomou kvantifikacije vremena reakcije na podsticaj. Tokom posljednje etvrtine prolog vijeka psihologjja ulazi u svoju akademsku fazu - razvija se preteno na univerzitetima. Fizioloka istraivanja su dostigla granicu tadanjeg tehnolokog razvoja, i psihologija se sada vie bavi istim mentalnim problemima, mada stalno nastoji da ih kvantifikuje. Ebinghaus je mjerio broj ponavljanja da bi se nauila lista besmislenih slogova (radi istog pamenja i zaborava), kao i vrijeme koje je proteklo do zaborava, da bi kvantifikovao i grafiki prikazao oba procesa. Vunt je osnovao slavnu laboratoriju u kojoj su vreni ogledi po ugledu na prirodne nauke, praeni introspektivnim iskazima subjekata. Vunt je izvrio irok uticaj na razvoj evropske i angloamerike psihologije. Tokom XIX vijeka postojale su uglavnom dvije psiholoke kole: funkcionalizam i strukturalizam. To ipak nijesu, u dananjem smislu, bile prave kole psiholozi su se vie razlikovali po metodolokoj orijentaciji (razlike su bile manje no danas), kao i po pretpostavkama koje su vie pomjerale naglasak u teorijskom miljenju no to su bile meusobno iskljuive. Krajem vijeka ve su se nazirali pravci novijih istraivanja, a poetkom naeg stoljea psihologjja se poela diferencirati u nove kole, radikalne po svojim uenjima, koje su se ne samo izmeu sebe znatno razlikovale, ve su otvoreno ili skriveno bile meusobno iskljuive. Veina pojmova i termina u savremenoj psihologiji potie iz tih kola. Najranije je teorijski konstituisana i sa najrazraenijom metodologijom se svojevremeno pojavila ruska, kasnije sovjetska fiziologija vie nervne djelatnosti. I. Pavlov je jo 1904. godine dobio Nobelovu nagradu za otkrie uloge psihikog u mehanizmima varenja (vie od pola vijeka to je bila jedina Nobelova nagrada u psihologiji i graninim oblastima). Sredinom stoljea kola je proglaena zvaninom drutvenom kolom, ali je kasnije taj stav preutno naputen. Izvrila je veliki, vjerovatno najvei uticaj na razvoj koncepta o savremenom ovjeku. Biheviorizam se razvijao preteno u SAD, pod znatnim uticajem koncepta i metodologije objektivistike psihologije (manje zvanian, ali prihvatljiviji naziv za fiziologiju vie nervne djelatnosti). Javio se nekoliko godina poslije ruske kole, ali je

tek 30-ih godina izaao u javnost sa spektakularnim rezultatima i dugo je ostao (sada neto manje) najrasprostranjenija kola u svijetu. Istovremeno se konstituisala psihoanaliza u okviru centralnoevropske i judeohrianske kulturne tradicije. Bila je razumljiva laikoj javnosti, posebno zbog dramatinih prikaza pojedinih sluajeva, a i mnogi kulturni i javni radnici bili su pod njenin uticajem, tako da je vei uticaj vrila na iroku no na profesionalnu javnost. Najapstraktnija i po broju pristalica najmanja kola bila je getalt psihologlja. Javila se kad i ostale, ali prvo u ekskluzivnim krugovima neokantovaca, a zatim u uskim profesionalnim krugovima, koji su, istina, pokuavali da je uine dostupnom iroj javnosti, ali bez veeg uspjeha. Kao izrazita otvorena (njemaka) kola, i njeni predstavnici su, slino psihoanalitiarima, morali da emigriraju sa pojavom nacizma (preteno u SAD). Tridesetih godina u Francuskoj i vajcarskoj obrazuje se i ubrzano razvija genetsko-strukturalistika kola (u polazitima je slina sa neto ranije razvijenom kolom kulturno-istorijskog prilaza u Sovjetskom Savezu). Iako u nazivu naglaava genetske komponente razvoja, u kasnijim fazama kola se vie bavila problemima ovjeka. U meuratnom razdoblju ponovo se aktuelizuju personalistiki i egzistencijalistiki prilazi u psihologiji, koji su kasnije, zajedno sa humanistikom psihologjjom, davali vidno obiljeje novijim metodolokim orijentacijama savremene psihologije. U drugoj polovini naeg stoljea javljaju se neo varijante prethodnih kola, sa dosta velikim meusobnim razlikama, zavisno od stanovita autora. U Sovjetskom Savezu razvija se i postaje sve vanija kulturno-istorijska kola, zaeta jo 30-ih godina, ali dugo u sjenci objektivistikih orijentacija zvanine psihologije. U SAD i u drugim sredinama javlja se humanistika psihologija, sa dosta neodreenom metodologijom i eklektikim odreenjem predmeta psihologije, tako da se ne moe nazvati pravom kolom, tim prije to tu orijentaciju preuzimaju i neki znaajni predstavnici drugih kola. Za sada ona se tumai vie kao protest protiv vrijednosnog zanemarivanja ovjeka u psihologiji. Od sredine prolog vijeka uoljivi su i pokuaji da se psihologija praktino ukljui u tokove drutvenog razvoja, naroito u vezi sa tekuom industrijskom revolucijom i novim pravcima razvoja civilizacije. Ti pokuaji nijesu imali veeg znaaja sve do pojave Bine-Simonovog testa (1905) za mjerenje opte inteligencije ece kolskog uzrasta, kojim se psihologija neposredno i iroko ukljuila u tadanju reformu kolstva u Francuskoj. Neto kasnije, mjerenjem sposobnosti vren je odbir ljudstva za gradski saobraaj u Njemakoj, a tokom I svjetskog rata u SAD je izvreno ispitivanje oko 2 miliona ljudi testovima Alfa i Beta da bi se izvrila selekcija za pojedine rodove vojske. Odgovornost takvih intervencija bila je velika, one su se na oigledan nain pokazale uspjenim, to je otvorilo put za iroko ukljuivanje psihologije u praktino niim ograniene oblasti drutvenog i individualnog ponaanja. Izmeu ostalog, naroito je znaajna bila intervencija u oblasti ljudskih sposobnosti, koje su u novim civilizacijskim uslovima postale kritina pretpostavka opteg drutvenog razvoja. Neposredno ukljuivanje psihologije u drutvene tokove otvorilo je iroke mogunosti

za razvoj psihologije kao profesije, u zavisnosti od ekonomskih i drutveno-politikih okolnosti.

PREDMET PSIHOLOGIJE Psihologija se ve na svom prvom koraku, tj. pri pokuaju da definie svoj predmet izuavanja, nalazi u nedoumici. Psiholozi se ne slau u tome ta treba da izuavaju. Moemo razlikovati tri osnovne koncepcije psihologije, odnosno tri definicije predmeta psihologije: 1) Prema prvom, klasinom shvatanju, psihologija je iskljuivo nauka o pojavama i procesima svijesti. Osnovna metoda takve psihologije je introspekcija. 2) Prema drugom, bihejvioristikom shvatanju, koje je oformljeno u drugoj deceniji ovog vijeka, psihologija je iskljuivo nauka o ponaanju organizama. Ponaanje se izuava na osnovu spoljanjeg, objektivnog posmatranja. 3) U treu grupu shvatanja svrstavamo razliite oblike ,,srednjih" i sintetikih" ili eklektikih" shvatanja. Prema ovoj grupi shvatanja, predmet psihologije su i svjesni procesi i spoljanja ponaanja; specifinne odredbe odnosa svjesnih procesa i spoljanjih ponaanja su razliite. Ovakve odredbe sreemo ve u samom poetku XX vijeka, u tzv. funkcionalnoj psihologiji. Strunjak iz neke druge oblasti, koji nije sklon psihologiji, moe da postavi skeptino pitanje: da li takva psihologija, koja jo ne zna ta treba da izuava, uopte predstavlja nauku? Prema jednom estom shvatanju, o nauci govorimo kada je odreen njen predmet, njene osnovne metode i kada je suma znanja organizovana u sistem znanja u kome ima vie saglasnosti nego raznovrsnosti. Psihologija nije uspjela da na jedinstven nain odredi ni svoj predmet. Kakva je to onda nauka? Na ovu zamjerku strunjaci odgovaraju na sljedei nain: iako se psiholozi ne slau u pogledu koncepcije predmeta psihologije, u okviru koncepcije koje se pridravaju oni postiu rezultate koji zasluuju ime nauke. Razlika izmeu introspektivne psihologije i bihejviorizma bila je tako velika da su neki autori predviali razdvajanje dva stanovita u dvije posebne nauke u nauku o svjesnim pojavama i procesima (psihologiju) i nauku o ponaanju (bihejvioristiku"). Meutim, bihejviorizam je ostao psihologija i u novije vrijeme postaje sve popustljiviji prema ispitivanju svjesnih procesa u sopstvenim okvirima. Koordinacija bihejvioristikih i introspektivnih pojmova stalno je vrena, naroito u srednjim", sintetikim" psihologijama. PSIHOLOGIJA KAO NAUKA O POJAVAMA I PROCESIMA SVIJESTI Kada se psihologija poetkom druge polovine XIX veka izdvojila u samostalnu naunu disciplinu, ona je bila nauka o pojavama i procesima svijesti. Njene osnovne metode su bile introspekcija i eksperiment, spojeni u eksperimentalnu introspekciju.

Tipine definicije psihologije izgledale su ovako: Viljem Dems pie (1890.god.) u svojim uvenim Principima psihologije: Psihologija je nauka o mentalnom ivotu, kako o njegovim pojavama, tako i o njegovim uslovima". Pod uslovima" Dems je mislio na nervnu osnovu psihikih procesa. Dejms Sali u knjizi Outlines of Psychology (1884. god.), esto korienom udbeniku onog vremena, pie: ,,Ja se drim starog shvatanja da se psihologija razlikuje od fizikih ili prirodnih nauka po tome to se bavi pojavama unutranjeg svijeta, pri emu upotrebljava svoju metodu ili instrument, naime introspekciju. Vilhelm Vunt, ovjek koji je takorei osniva psihologije kao posebne nauke, pie 1892 godine: Psihologija treba da istrauje ono to nazivamo unutranjim iskustvom tj. svoje osjeaje i osjeanja, svoje misli i htijenja - za razliku od objekata spoljanjeg svijeta koji predstavljaju predmet izuavanja prirodnih nauka. Nekad poznati psiholog G. T. Led pie: Psihologija je sistematski opis i objanjenje pojava svijesti kao takvih ta su u stvari te pojave, kao svjesna stanja, kako nastaju i kako slijede jedna drugu - to je prvenstveno predmet izuavanja psihologije". Bihejvioristi su esto introspektivnoj psihologiji pripisivali nenaunost, metafiziki karakter, uskost, Od svih tih zamjerki u potpunosti je opravdana samo jedna - uskost introspektivne psihologije. Nenaunost i metafizinost ne moe se pripisati osnivaima naune psihologije. Vunt i Tiener i drugi njeni glavni predstavnici stalno su bili preokupirani tenjom da od psihologije stvore empirijsku nauku, kao to su te sve druge prirodne nauke. Da bi bila takva nauka - psihologija je morala da okrene lea svim filozofskim, metafizikim teorijama i metafizikom nainu razmiljanja; morala je da se zasnuje na posmatranju iskustva - to iskustvo je bilo svjesno iskustvo individue, a metoda posmatranja je bila introspekcija. Pored toga, psihologija je morala da bude eksperimentalna. Za Vunta nauna metoda bila je isto to i eksperimentalna metoda. 1). Psihologija" je, po znaenju grke kovanice, nauka o dui. Ali ta je dua" u psihologiji kao nauci? Nauna psihologija ne izuava duu" u metafizikom smislu, u smislu neke nematerijalne supstance, u smislu nekog spiritualnog agensa koji se manifestuje u svjesnom doivljavanju - u htijenju, odluivanju, upravljanju panje, pokretanju tijela itd. Ali, isto tako, predmet kojim se psihologija bavi nije izluevina" mozga, kao to su eludani sokovi izluevine eluca. Sva takva shvatanja su filozofska i metafizika, a psihologija hoe da bude nauka i da se bavi pojavama koje se daju posmatrati. Zato psiholog-naunik mora da okrene lea svim takvim razmatranjima i da se usmjeri ka svom jedinom predmetu - pojavam i procesima svijesti koji su neto to svako moe da posmatra isto onako kao to moe da posmatra i pojave

spoljanjeg svijeta. Psihologija na taj nain postaje nauka bez due, nauka o pojavama koje su direktno pristupane posmatranju, te na taj nain postaje empirijska nauka. Pod svijeu Tiener podrazumijeva ukupnost svjesnih doivljaja u datom trenutku. Pod duhom" ili psihom" Tiener podrazumijeva ukupnost svjesnih doivljaja jedne individue, od njenog roenja. do. smrti. Kao to vidimo, dua kao supstanca rastoila se u sumu svjesnih stanja. Pod duhom", pie Tiener, podrazumijevamo ukupan zbir mentalnih procesa koje individua doivi u toku svog ivota. Ideje, osjeanja, impulsi itd, su mentalni procesi; ukupan broj ideja, osjeanja, impulsa itd. koje doivim u svom ivotu predstavljaju moj duh". Tiener se nije borio samo protiv metafizikih shvatanja duha ve i protiv zdravorazumskog. Zdravorazum ima tendenciju da duh smatra izvorom aktivnosti; duh se manifestuje u kretanjima, htijenjima, mislima itd. Uopte govorei, zdrav razum naginje stanovitu ,,da su pojedine aktivnosti manifestacije duha. Duh je, prema tome, neto nematerijalno, neto to lei iza svojih manifestacija. Kakva je on vrsta bia? Oigledno, neko drugo ljudsko bie, jedan unutranji ovjek koji obitava u spoljanjem ovjeku, jedan nematerijalan ovjeuljak koji ivi u glavi". Takvo shvatanje sadri jedno nenauno tumaenje, a ne nauni opis, Duh kojim se psihologija bavi mora biti takav da se moe opisati na osnovu posmatranih injenica". Psiholog treba da opisuje pojave iz svog domena ,,bez pretpostavke izvjesnog aktivnog i nepromjenljivog duha u pozadini pojava; za njega je duh samo obuhvatno ime za sve te pojave". Na ovaj nain shvaena je psiha" koju izuava psihologija. 2) Godine 1873-4.Vunt je u dva volumena izdao svoje Principe fizioloke psihologije. Ta knjiga se esto rauna kao nezvanini datum roenja psihologije kao samostalne nauke. Rad koji ove iznosim pred publiku predstavlja pokuaj da se izdvoji jedan nov nauni domen", pisao je Vunt. U tom radu Vunt je predlagao novu psihologiju" nasuprot staroj psihologiji, koja je stvarana u naslonjai filozofa. Nova psihologija mora biti bazirana na eksperimentu. Kao to je reeno, za Vunta, Tienera i neke druge njihove savremenike, nauna i eksperimentalno bili su sinonimi. Samoposmatranje bez pomoi eksperimenta ne moe dati naune podatke, smatrao je Vunt. Introspekcija postaje nauna metoda kad je vre dobro izvjebani ispitanici, pod kontrolisanim uslovima draenja, sa panjom upravljenom na unaprijed odreeni predmet posmatranja, pri emu ispitanik ne zna cilj ispitivanja, a pojava koju posmatra ne zavisi od njega, odnosno od njegove aktivnosti. Takav eksperiment Vunt je preuzeo iz fiziologije ulnih organa, koja je ve sredinom prolog vijeka postigla znaajne rezultate. (Sam Vunt je studirao medicinu i fiziologiju.) U Vuntovom tipu eksperimenta ispitiva kontrolie spoljanju dra, varira je, a ispitanik saoptava o svojim utiscima. Eksperiment je sasvim jednostavan. U Vuntovoj laboratoriji osnovanoj 1879. godine u Lajpcigu, prvoj psiholokoj laboratoriji na svijetu, u najveoj mjeri ispitivani su jednostavni psiholoki procesi; u prvom redu istraivanja su se odnosila na osjeaje i opaaje. Veberova i Fehnerova ispitivanja

pragova osjetljivosti za pojedina ula bila su intenzivno nastavljena. Analiza sloenih perceptivnih pojava na sastavne osjeajne komponente predstavljala je jedan od najvanijih zadataka novoroene psihologije. Vrijeme reakcije, prosto i sloeno, bilo je sljedei iroko istraivan problem Vuntove laboratorije. Opaanje dubine, ispitivanje polja panje, slobodnih asocijacija, izvjesna ispitivanja pamenja, ispitivanja osnovnih osjeanja, ispitivanja opaanja i procjenjivanja vremena - to je uglavnom bio repertoar nove eksperimentalne psihologije. Vunt jo smatrao da se u oblasti sloenijih psiholokih procesa, u prvom redu u oblasti miljenja, eksperiment ne moe primijeniti. Proces miljenja zavisi od samog subjekta; kad bi ovjek pokuao da samoposmatra sopstveni proces miljenja, on bi ga izmijenio, te ne bi vie imao ta da posmatra. Kada su poetkom XX vijeka psiholozi u Vircburgu pokuali da eksperimentalno ispituju miljene, Vunt se otro okomio na njih, a njihov eksperimentalni postupak nazvao lanim.Jedan od najdosljednijih Vuntovih nastavljaa - Tiener, takoe je eksperimentisao sa miljenjem. Sam Vunt je smatrao da se sloeniji psihiki procesi, koji su nedostupni eksperimentalnoj introspekciji, moraju prouavati na osnovu socijalnih produkata, kao to su jezik, umjetnost, mitovi,. moral, socijalni obiaji itd. 3). Vunt je bio ne samo psiholog ve i filozof (bez naroitog znaaja). Poslije osnivanja psiholoke laboratorije on je objavio niz filozofskih djela: Logiku (1880), Etiku (1886), Sistem filozofije (1889). Meutim, psihologija kao nauka, po Vuntu, treba da izbjegava filozofske probleme. Jedan od osnovnih filozofskih problema sa kojim se psiholog nuno sree je odnos duha i tijela, svijesti i nervnog sistema. Pojave koje psiholog introspekcijom posmatra su pojave svijesti. Da one postoje kao pojave iskustva, u to se ne moe sumnjati. Ali kakav je odnos svjesnih pojava prema nervnom sistemu? Vunt je u psihologiji eo da taj metafiziki problem izbjegne. On je usvojio tzv. sihofiziki paralelizam - uenje po kome postoji niz psiholokih, svjesnih pojava i njima odgovarajui paralelni niz fiziolokih promjena. Kakve je prirode odnos ta dva niza, to je pitanje na koje odgovor treba da da filozof, a ne naunik iz posebne naune oblasti, odnosno psiholog. Vuntov princip psiho-fizikog paralelizma ima empirijsko-psiholoki znaaj, i kao takav je potpuno razliit od izvjesnih metafizikih principa koji su ponekad bili oznaeni istim imenom, ali koji u stvari imaju jedno sasvim drugaije znaenje. Svi ti metafiziki principi su zasnovani na hipotezi o psihikoj supstanci. Svi oni pokuavaju da rijee problem odnosa tijela i duha, ili pretpostavljajui dvije realne postojee supstance sa razliitim atributima, ali koje su u svojim promjenama paralelne, ili, pretpostavljajui jednu supstancu sa razliitim atributima ije promjene meusobno idu zajedno. Ta se pretpostavka, meutim, ne moe dokazati i u primjeni na psihologiju vodi ka jednom intelektualizmu koji je suprotan svakom iskustvu. Psiholoki princip paralelizma, sa druge strane, polazi od pretpostavke da postoji samo jedno iskustvo, koje se, im postane predmet naune analize, u izvjesnim svojim djelovima moe tretirati na dva razliita nauna naina, posredno, pri emu se izuavaju predmeti do kojih smo doli zakljuivanjem, u njihovim objektivniih meusobnim odnosima, i neposredno, pri emu se izuavaju isti objekti onako kako su direktno dati, u svojim odnosima prema svim drugim sadrajima iskustva subjekta koji saznaje". Problem o kome se ove govori svakako je fudamentalan. Ako psihlogija ne ispituju nikakvu duu u smislu neke supstance, ve samo pojave svijesti, kakva je priroda tih

pojava, kakav je njihov odnos prema organskoj osnovi? Navedeno je detaljnije ovo Vuntovo shvatanje poto su se mnogi predstavnici introspektivne psihologije, nikako ne svi, drali ovog principa. Tiener je jedan od Vuntovih istomiljenika, ili, tanije reeno, slinomiljenika. Oigledno je da ovakvo rjeenje problema tei da izbjegne svaki filozofski duel oko pitanja bia i svijesti. U filozofiji takvo rjeenje svakako ne zadovoljava. Psiholozi-empiriari nijesu eljeli da budu uvueni u filozofske dileme. Naravno ne svi. Viljem Dems 1892. godine definisao je psihologiju kao nauku koja treba da da opis i objanjenje stanja svijesti kao takvih", pri emu je objanjenje video u fiziolokim procesima koji tee u osnovi svjesnih procesa, Rekli smo gore, pie Dems, da se moraju izuavati uslovi stanja svijesti. Neposredan uslov jednog stanja svijesti jeste aktivnost u nekom dijelu modane hemisfere. To tvrenje je potkrepljeno tolikim brojem patolokih injenica i lei u osnovi brojnih razmiljanja fiziologa, da medicinski obrazovanom ovjeku ono izgleda skoro aksiomatino". Vieemo kasnije da su i funkcionalisti zauzimali neto odreenije miljenje o ovom problemu. Kada se govori o osnivanju psihologije kao samostalne naune discipline, opis mora da bude potpuniji. Navedeni su izvjesni datumi: godina 18734. kada je izala prva knjiga koja tretira psihologiju kao posebnu nauku (Vuntovi Principi fizioloke psihologije); godina 1879. kada je Vunt u Lajpcigu osnovao prvu psiholoku laboratoriju. Nagovijeteno je da je eksperimentalna psihologija u neku ruku nastavak fiziologije ulnih organa, kao i radova Vebera i Fehnera na mjerenju pragova drai, nalaenju odnosa izmeu domena fizikog i psihikog. To su sve neposredno vane injenice. Ali, napominje sovjetski psiholog S. Rubintajn, nova psihologija" nije bila liena svake filozofske osnove, a filozofski korijeni potiu iz mnogo ranijih dana. Rubintajn smatra da je introspektivni pojam svijesti prvi definisao Dekart. Sam pojam duhovnog dobiva kod Dekarta novi sadraj. On se konkretno razlikuje od pojma due (psihe") kod Aristotela. Iz opteg principa ivota, kakva je bila kod Aristotela, dua, duh se preobraava u specijalni princip svijesti Dekart ne upotrebljava termin svijest, on govori o duhu, ali ga odreuje kao sve ono to se deava u nama tako, da to sami neposredno u sebi zapaamo. Drugim rijeima, Dekart uvodi princip introspekcije, samoodraza svijesti u samoj sebi. On polae na taj nain osnove introspektivnom pojmu svijesti...." Sa druge strane, veina psihologa introspekcionista XIX vijeka stoji pod uticajem, veim ili manjim, neposrednim ili posrednim, engleske empirijske psihologije, tj, pod uticajem asocijacionistike, atomistike i senzualistike teorije.

STRUKTURALNA PSIHOLOGIJA Nazive ,,strukturalna psihologija" i funkcionalna psihologija" skovao je Tiener; prvim je oznaio svoju psihologiju, drugim istovremenu, suparniku koncepciju psihologije. Dvije koncepcije psihologije Tiener je opisao i imenovao u dva lanka koja su objavljena u Psiholokoj reviji": Postulati Strukturalne psihologije, 1898. godine i Strukuralna i funkcionalna psihologija, 1899. godine.

Kod jedne maine moemo da razlikujemo njenu strukturu i njenu funkciju. Pod strukturom podrazumijevamo sastavne djelove maine i odnose koji postoje izmeu tih djelova. Pod funkcijom podrazumijevamo radnje koje obavljaju djelovi i namjenu svakog pojedinog dijela. Slino, moemo da govorimo o strukturi oka i funkciji oka. Pod strukturom oka podrazumijevamo sve sastavne djelove oka i njihove meusobne odnose; pod funkcijom oka podrazumijevamo operacije koje oko u cjelini vri i koje svaki njegov svaki posebni dio vri, kao i optu namjenu oka. U ovom posljednjem smislu funkcija oka je vienje, tj. obavjetavanje o spoljanjem svijetu koji se pred ovjekom nalazi..U biologiji razlikujemo strukturalne i funkcionalne nauke. Anatomija je strukturalna nauka, filozofija je funkcionalna. Isto tako, u psihologiji moemo da razlikujemo strukturu i funkcije svijesti. Pod strukturom svijesti podrazumijevaju se sastavni djelovi svijesti i njihovi uzajamni odnosi. Pod funkcijom svijesti podrazumijeva se ono to svijest ini i ono emu ona slui. I strukturalne i funkcionalne nauke su.potrebne i znaajne. Ali prvenstvo moraju imati strukturalne nauke - dok ne znamo dobro strukturu pojava, ne moemo da izuavamo njihove funkcije. Psiholog-strukturalista pokuava.da otkrije ta postoji u svijesti i u kom kvantitetu, ne emu to to postoji slui". Tiener je, pored toga, smatrao da interesovanje za praktine vrijednosti i ciljeve ne predstavlja pravu, istu" nauku. Tri pitanja koja se u nauci postavljaju: ta?", kako?", zato?", u Tienerovoj psihologiji dobijaju sljedea znaenja. Pitanje ,,ta?" znai ta su elementi? Na to pitanje se odgovara analizom sloenog na prosto. Pitanje kako?" znai Kako se elementi kombinuju?" Odgovor na to pitanje zahtijeva otkrivanje zakona po kojima se iz elemenata izgrauju cjeline. Zakoni asocijacija su oni na koje se psiholozi obino pozivaju. Na pitanje zato?" Tiener daje objanjenja ukazivanjem na nervne strukture i nervne procese. Konano, treba da upoznamo elemente iz koji se sve u psihikom ivotu izgrauje. Kao i Vunt, Tiener razlikuje tri vrste elemenata: osjeaje, predstave (,,images) i osjeanja (prijatnosti i neprijatnosti). Osjeaji imaju sljedee atribute: kvalitet, intenzitet, trajanje (,,protenzitet") i jasnou (atenzitet- jasnou koja je vezana za pojavu panje). Pored ovih primarnih postoje i atributi drugog reda, koje imaju samo neki osjeaji, kao to je, na primjer, prostornost. Predstave se ne razlikuju mnogo od osjeaja. Razlike su uglavnom kvantitativne; predstave su manje ive, manje intenzivne, siromanije detaljima itd. Osjeanja prijatnosti i neprijatnosti su za Tienera posebni elementarni doivljaji, koji se ne mogu svesti na osjeaje. Tiener nije prihvatio Demsovu teoriju emocija, po kojoj je emocija svijest o unutranjim tjelesnim promjenama, odnosno suma senzacija, osjeaja koji potiu iz unutranjosti uzbuenog organizma.. Meutim, kasnije su u Tienerovoj laboratoriji izvrena izvjesna introspektivna ispitivanja osjeanja u kojima su ova opisana kao svijetli dodiri" i tamni pritisci"(Nejf). Kao to vidimo, ulna, senzorna komponenta svijesti bila je dominantna u Tienerovoj psihologiji. Tiener je odluno odbacio ,,bespredstavne misli" koje su lanovi vircburke psiholoke kole otkrili; te nove neulne" sadraje Tiener je svodio na teko

uoljive predstave i kinestezike senzacije. Tiener je govorio da njegovi elementi nijesu statike jedinice, ve procesi. Oni sainjavaju mozaik, ali mozaik u pokretu. Cjelokupna struktura duhovnog ivota moe se svesti na sklopove i kombinacije tri elementa. Sudei po broju elemenata njegovo uenje je veoma jednostavno. Ali u detaljima, u analizi sloenih pojava na proste sastavne djelove, Tienerova psihologija je sloena. Nekoliko primjera treba da daju bar povrni utisak Tienerove psihologije na djelu. Osvrnimo se, najprije, na Tienerov tretman pojave panje. U njemu se lijepo oituje Tienerova nauna orijentacija, Tienerov pozitivizam, njegovo iskljuivo pozivanje na posmatranje i izbjegavanje svega to bi podsjealo na neku metafiziku ili impliciralo neku duhovnu, aktivnu supstancu. U procesu panje zdrav razum i psiholozi esto vide izvjesnu ,,mo paenja" ili ,,akt panje". U Tienerovoj psihologiji, koja opisuje sadraje svijesti, nema mjesta. za moi", akte" funkcije". Nauna psihologija moe da prihvati samo ono to se moe direktno posmatrati. Prema tome, panja u naunoj psihologiji moe biti samo ono to se samoposmatranjem u iskustvu moe otkriti. ta se u iskustvu mijenja sa paenjem ili odsustvom panje? Tienerov odgovor je: mijenja se jasnost sadraja. Panja ne moe biti nita drugo do jasnost odreenog sadraja. Kao to smo rekli, jasnost je jedan od atributa osjeaja. Panja, prema tome, ima atributivni status. Izvjesni djelovi neposrednog iskustva su jasnije opaeni, drugi manje jasno. Pojava panje nije nita drugo do ovaj raspored jasnosti u iskustvu. Kasnije je Tiener jasnost. koja je identina sa panjom nazvao atenzitetom. U oblasti miljenja Tiener se nije interesovao za probleme koji danas najvie interesuju psihologe, za tok mislene aktivnosti, za faktore koji odreuju tok i uspjenost misli, za sposobnost miljenja, za vaspitanje i vjebanje miljenja itd. Tiener se prvenstveno interesovao za sadraje mislene aktivnosti. Kao to je reeno, on je misao kao svjesni sadraj sveo na niz brzih, nejasnih predstava i kinestezike senzacije iz raznih tjelesnih miia, prvenstveno iz govornih organa. Svaka izgovorena rije ili reenica ima svoje znaenje. Svaki ton koji ujemo, svaki vizuelni utisak koji vidimo za nas neto znai. um koji ujem, na primjer, za mene znai prolazak tekog kamiona pored kue. Za mog komiju moe da znai i vie: prolazak kamiona sa dizel-motorom ili kamiona marke Mercedes. Problemu znaenja Tiener je priao sa sadrinske strane: koji elementi svijesti nose" znaenje rijei ili opaaja? Tiener je znaenje sveo na kontekst u kome se pojedini psihiki elementi nalaze, mada je smatrao da se znaenje moe zasnivati i na nesvjesnim, fiziolokim procesima. Na primer, jedna percepcija znai opasnost" ako se odvija u kontekstu (a) kinestetikih senzacija koje su vezane za tendenciju bjeanja, i (b) organskih i afektivnih procesa koji karakteriu emociju straha. U drugom kontekstu ista ulna percepcija ima drugo znaenje. Emocije kao to su strah, gnjev, zavist itd. su kompleksi koji se sastoje iz organskih senzacija, predstava i jednostavnih osjeanja. (neprijatnosti). Jedna od najrazvijenijih oblasti psihologije XIX veka svakako je oblast psihologije

ula. i opaanja. Radovi iz ove oblasti predstavljaju prirodan nastavak radova iz fiziologije ula. Pored toga, opaajni procesi su najlaki za eksperimentisanje i samoposmatranje. Program introspektivne psihologije uopte i posebno Tienerove psihologije svakako da je bio najuspjeniji upravo na domenu psihologije ula. Mi opaamo ogroman broj sloenih ulnih utisaka veliki broj boja i oblika, raznovrsne kone percepcije, kao to su vlano, rapavo, glatko, mekano, elastino itd.; ujemo i razlikujemo- muzike instrumente i ljudske glasove, razlikujemo i volimo veliki broj raznovrsnih ukusa itd. Kako se to opaajno bogatstvo ostvaruje?. Svakako da ovjek nema toliko ula koliko ima raznovrsnih utisaka. Koliko ula ima? Koliko je osnovnih, elementarnih ula i osnovnih elementarnih osjeaja dovoljno da se doivi beskrajna opaajna raznovrsnost? Pred ovakvim prirodnim pitanjima program Vuntove i Tienerove psihologije predstavlja sasvim prirodan odgovor. Sloeno treba analizom ralaniti, treba izvriti analizu, vivisekciju''' svijesti da bismo doli do posljednjih psiholokih elemenata. Mentalna hemija" ni u jednoj drugoj oblasti nije bila tako uspjena kao u oblasti ulnog saznanja. Ona je dovela do rezultata bez kojih se dananja psihologija ne moe ni zamisliti. Moda je upravo dominantan poloaj psihologije ula dao opti karakter klasinoj introspektivnoj psihologiji. Zakljuak o strukturalnoj psihologiji Tiener se interesovao, kako je on govorio, za istu nauku. Naunik mora da bude nezainteresovan. On mora da odbaci svako razmatranje koristi i praktine vrijednosti. Njega ne interesuje efekat svjesnih procesa i njihova struktura. Tiener je bio netolerantan na miljenja da psihologija treba da pomogne nesrenim ili bolesnim ljudima. Qn se malo interesovao za eiju i ivotinjsku psihologiju, za podatke koje je davala psihopatologija. Njegov interes bio je usmjeren na generalizovanu, optu svijest odraslog normalnog ovjeka. Druge psiholoke discipline za njega su vrijeele ukoliko su mogle da daju podatke koji su se odnosili na taj predmet istraivanja. Tiener je, najblae reeno, bio skeptian i uzdran prema oblastima psihologije e se ne moe izuavati svijest na osnovu samoposmatranja. Pokret mentalnog testirarija za njega nije predstavljao pravu nauku, naravno nauku u njegovom smislu. Kada se bihejviorizam pojavio, on je smatrao da taj pravac moe da doprinese razumijevanju tjelesnog funkcionisanja, ali da je on potpuno irelevantan za psihologiju. Tiener je bio svjestan nekompletnosti psiholokog znanja, ali je smatrao da napredovanje treba da ide u pravcu koji je njegova psihologija oznaila. Promjene programa psihologije nijesu dolazile za njega u obzir. Istrajan nauni rad u zapoetom pravcu, prema njegovim rijeima, vie vrijedi od proklamovanja razliitih psiholokih revolucija. Ovakva psihologija svakako je bila uskogruda. Nju nije nosila. opta struja amerike psihologije, koja je imala ivotnije i praktinije ciljeve za psihologiju. Iako je Tiener uivao veliki ugled, on je formalno bio u izvjesnoj mjeri izolovan od ostatka amerikih psihologa. Poslije jednog sukoba on je naputio lanstvo u Amerikom psiholokom udruenju; kasnije mu je opet pristupio, ali nije posjeivao njegove sastanke. Njegova grupa istomiljenika i saradnika, poznata pod nazivom eksperimentalisti",

redovno se sastajala i aktivno radila. lanovi grupe pomalo su se smatrali izabranom psiholokom elitom koja se bavi istom i nezainteresovanom naukom. Psihologiji ove vrste bilo je sueno da vremenom izumre. Njeni uski okviri i njena istota koja je sputavala irinu interesovanja bila je jednostavno prevaziena novim napretkom znanja i novim poljima interesovanja. Poslije smrti Tienera, godine 1927, ona je tako rei neujno nestala. Istoriari psihologije ocjenjuju da je Tienerova zasluga ne u udaranju temelja buduem razvoju psihologije, ne u inspiraciji novih istraiivanja, ne u zasnivanju teorija, ve u izazivanju razliitih protesta. Ti protesti stvorili su nove kole, nove pravce koji su psihologiju unaprijedili i obogatili. Tienerova strukturalna psihologija, po miljenju takvih istoriara, znaajna je po tome to je jasno pokazala slabosti i uskosti jednog psiholokog pristupa. Ona predstavlja neuspjeh, ali neuspjeh koji je mnoge stvari dobro osvijetlio. Ta psihologija pomogla je njenim protivnicima da iskristaliu svoje pojmove i formuliu svoja tvrenja; ona je bila dobra osnova za kontrastiranje i na taj nain odreivanje drugih shvatanja. Njoj su se suprotstavili najprije funkcionalisti, zatim skoro u isto vrijeme bihejvioristi (zbog predmeta ispitivanja i upotrebe introspekcije) i getaltisti (zbog atomizma, elementarizma i asocijacionizma). Dinamiki pravci u psihologiji, pravci koji stavljaju naglasak na vanost motivacionih faktora u ljudskom ponaanju (Mek Dugal, Vudvort, razliite varijante psihoanalize), ukazali su na njen veliki nedostatak, na preerani intelektualizam, na zanemarivanje pokretakih snaga ovjeka, U Njemakoj, kao reakcija na Vuntovsku introspektivnu psihologiju javila se tzv. duhovnonauna psihologija. Filozof Viljem Diltaj ukazao. je na neivotnost zvanine psihologije, na njenu nedoraslost i nesposobnost da se bavi sloenim pojavama duhovnog ivota. On je zato povukao granicu izmeu prirodno-naune i duhovno-naune psihologije. Prva se bavi jednostavnim procesima i objanjava ih na isti nain kao to i druge prirodne nauke objanjavaju pojave iz svog domena. Druga pokuava da razumije duhovni ivot kulturnog ovjeka, ali razumijevanje se ne moe postii analizom pojedinih jednostavnih psihikih procesa (opaanja, miljenja, emocija) kao to ini prirodno-nauna psihologija; ve upoznavanjem odreene individue i njenog linog svijeta vrijednosti, odnosno upoznavanja optih drutvenih vrijednosti koje individual usvaja i kojima u svom ivotu tei itd.

2. FUNKCIONALNA PSIHOLOGIJA Funkcionalna psihologija je jo uvijek nauka o svijesti, ali ona nije samo to; ona je i nauka o ponaanju. Funkcionalna psihologija vie ne posmatra svijest izolovano od uslova pod kojima se javlja i funkcija koje vri u adaptaciji individue na spoljanju i socijalnu sredinu. Funkcionalista eli da studira mentalne procese ne kao elemente koji se kombinuju u cjeline, ve kao aktivnosti koje imaju praktine posljedice", pie Edna Hajdbreder. Funkcionalista je primarno zainteresovan ne na sadraje svijesti, ve za njene funkcije. Pojam funkcije svakako je kljuan za funkcionalnu psihologiju. Rakmik, jedan od

uenika Tienerovih, analizirao je engleske i amerike udbenike onog vremena da bi otkrio sva znaenja koja se terminu funkcija" pridaju. On je otkrio da se taj termin upotrebljava uglavnom na dva naina: 1. da oznai operaciju, aktivnost koja se vri. Pod funkcijom u ovom smislu podrazumijeva se proces koji se odigrava u jednom dijelu maine, ili cijeloj maini, proces koji se odvija u pluima za vrijeme disanja, proces koji se odvija u oku za vrijeme gledanja, najzad, proces ili aktivnost koja se odvija u svijesti dok mislimo itd. 2. Pod funkcijom u drugom smislu podrazumijeva se namjena, svrha (efekat, korist) koja se jednom operacijom postie. U tom smislu funkcija oka je vienje, funkcija disanja oksidacija u krvi, funkcija miljenja prilagoenje fizikoj ili socijalnoj sredini. Drugi vaan javni nastup funkcionalne psihologije predstavlja Ejndelov govor pred Amerikim psiholokim udruenjem, prilikom njegovog izbora za predsjednika 1906. godine. U svom govoru (odnosno u kasnije publikovanom lanku) Ejndel je suprotstavio funkcionalnu psihologiju strukturalnoj. 1. Strukturalizam se interesuje za svjesne sadraje; funkcionalizam za operacije. Strukturalist hoe da analizira svjesna stanja na osnovne elemente; funkcionalista eli da otkrije kako se mentalni procesi odvijaju i do kakvih posljedica dovode. 2. Ejndel istie adaptivnu vrijednost psiholokih procesa. Psihiki procesi nijesu nastali kao luksuz prirode, ve kao sredstvo najefikasnije adaptacije. Da nije imao nikakvu adaptivnu vrijednost, psiholoki ivot se ne bi pojavio, ni odrao. Uticaj Darvinove evolucione teorije na funkcionalizam je oigledan. Psihiki procesi osposobljavaju organizam da se prilagodi uslovima spoljanje sredine, fizike i socijalne. Funkcionalisti pokuavaju da to pokau za svijest u cjelini, kao i za posebne psihike procese. Svijest se javlja onda kada uroeni ili automatizovani mehanizmi nijesu dovoljni. Na primjer, svijest se javlja kada se jedna navika stvara; kad se navika dobro savlada, ona se automatizuje i vri bez uea svijesti. Kada se organizam nae u novoj situaciji u kojoj stare navike vie ne pomau, javljaju se svjesni procesi. Spoljanji znak svjesnih procesa uopte je selektivna varijacija reakcija na drai". Svijest je u sutini sinonimna sa adaptivnim reakcijama na nove situacije. Ponaanje u kome uestvuje mentalna aktivnost je tipino adaptivno ponaanje, Opta funkcija svijesti u ponaanju je selektivna akomodacija". 3) Funkcionalista tei ne da rastavi svjesno i tjelesno, ve da ih sto vie spoji. Takva tendencija proistie iz usvojenog darvinistikog stanovita. Ako pojava svijesti ima neku adaptivnu funkciju, onda mora postojati uska veza izmeu fizikog i psihikog. Ejndel ne eli da zauzima neko odreeno metafiziko stanovite u pitanju odnosa svijesti i tijela; za njega ta veza mora da je bliska, ali otvorena za razliita filozofska tumaenja. Jedina metafizika pretpostavka koja je sadrana u funkcionalistikom shvatanju jeste ta da se svijest ne moe tretirati kao epifenomen, kao uzgredna, neuticajna pojava koja prati nervnu aktivnost. Tako shvaena svijest ne bi imala nikakvu adaptivnu vrijednost.

Harvej Kar u svojoj Psihologiji" (1925. godine) usvaja, bez mnogo diskusije, stanovite da je mentalna aktivnost psihofizika. Terminom mentalno" oznaava se cjelokupni i jedinstveni proces - fiziki i psihiki. Taj jedinstveni proces je psihiki u tom smislu to individua obino zna ono to ini, ta eli, ta hoe; on je u isto vrijeme i fiziki u tom smislu to predstavlja reakciju ih aktivnost fizikog organizma. Kar ne pokuava da objasni vezu izmeu fizikog i psihikog; on je jednostavno usvaja na ranije opisan nain. On ne eli da se uplie u filozofske probleme, odnosno ne eli da o njima kao naunik diskutuje.

PSIHOLOGIJA KAO NAUKA O PONAANJU Psiholozi koji su eli da reformiu klasinu psihologiju bili su uglavnom nezadovoljni uskou njenog naunog programa. Votson je klasinu introspektivnu psihologiju eo potpuno da diskvalifikuje, oglaavajui sam njen predmet i njenu osnovnu metodu ispitivanja nenaunom. Dragim rijeima, Votson je bihejvioristiku revoluciju u psihologiji sprovodio u ime naunosti psihologije. Staroj psihologiji Votson je uputio ove osnovne metodoloke primjedbe. Pojave svijesti su pojave koje se zbivaju u glavi jednog ovjeka; njih niko drugi ne moe da posmatra. Pojave svijesti su, dakle, privatne, a nauka se bavi samo onim to je javno i svima pristupano. Drugim rijeima, samo ono to vie posmatraa moe neposredno i istovremeno da posmatra, te i potvrdi, moe biti predmet naunog ispitivanja. Ovaj kriterijum naune objektivnosti je temelj bihejvioristike metodologije i bihejvioristike teorije uopte. Introspekcija koja obavjetava o privatnim zbivanjima u svijesti jednog ovjeka ne moe biti nauna metoda; ona ne daje podatke koji se mogu od strane drugih posmatraa posmatrati i potvrditi. Introspekcija je veoma nepouzdana metoda koja u razliitim psiholokim laboratorijama daje sasvim suprotne rezultate. Ovo je kritiki dio Votsonovog manifesta - pozitivni dio bihejvioristikog programa izgleda ovako: 1. Psihologija je iskljuivo nauka o ponaanju, ne samo nauka o ponaanju ovjeka ve i o ponaanju niih organizama. Ponaanje se, prije svega, sastoji u spolja vidljivim miinim reakcijama. Ove mogu biti sasvim proste, ali i veoma sloene. Pored toga, postoje miine reakcije u unutranjosti organizma, reakcije koje spolja nijesu vidljive, bar ne nepotpomognutim ulima. Te reakcije nazvane su skrivenim" ili implicitnim reakcijama. Takve reakcije su, na primjer, pokreti govornih organa, reakcije srca, krvnih sudova, unutranjih lijezda i raznih organa itd. Iako su spolja nevidljive, te reakcije se u principu mogu objektivno posmatrati. Potrebno je samo da imamo odgovarajue instrumente. Na osnovu implicitnih reakcija Votson. je pokuavao da objasni, odnosno da na njih svede sloenije vrste psihikih procesa. Tako se, na primjer, za njega miljenje sastoji u implicitnim pokretima govornih organa. 2. Bihejviorista koristi samo objektivne metode posmatranja. Prije svega, spoljanja

posmatranja ponaanja pod eksperimentalnim uslovima. Zatim, registrovanje razliitih reakcija odgovarajuim aparatima. Votson usvaja i metodu testova, ali ih ne shvata kao mentalne" testove. Naroit naglasak stavljen je na Pavlovljevu metodu uslovnih refleksa. 3. Svi bihejvioristiki pojmovi zasnivaju se posmatranju ponaanja. Otuda su osnovni bihejvioristiki pojmovi dra i reakcija - bezuslovna i uslovna reakcija, kao i pojam navike. 4. Cilj bihejvioristike psihologije je otkrivanje zakona ponaanja, otkrivanje S - R veza, tj. utvrivanje zavisnosti ponaanja od odreenih spoljaniih uslova. Votsonova panja je na periferiji organizma; on nee da od mozga pravi neki feti. Bihejviorista kontrolie spoljanje uslove i vidi kako od njih zavisi ponaanje. To je sve to njega interesuje. Otuda se bihejvioristiko uenje naziva periferalizmom. 5. Ali, utvrdivanje zakona ponaanja nije cilj za sebe. Na osnovu poznavanja zakona ponaanja mogue je predviati budue ponaanje ljudi, pa ak i kontrolisati ljudsko ponaanje. Votson je, kao to se vidi, obeavao i praktinu korist od bihejvioristike psihologije.

SREDNJI PUT SHVATANJA PREDMETA PSIHOLOGIJE Opte odreivanje predmeta nauke je suvie iroko. Jedan isti opti predmet razliiti psiholoki pravci tretiraju na razliite naine. Svaki posebni pravac interesuje se za neki posebni aspekt istog opteg predmeta, pristupa mu sa drugaijim modelom miljenja", sebi postavlja drugaije ciljeve ispitivanja ukratko, usvaja jedan specifian nauni program. Psihologija kao nauka o svijesti nije jedna psihologija, nije jedan pravac u psihologiji, nije jedan psiholoki sistem. Pojave i procese svijesti ispituju razliiti psiholoki pravci i ispituju ga na razliite naine. Sam pojam svijesti u tim razliitim psiholokim pravcima drugaije se opisuje i shvata. a) Jedni psiholozi se interesuju za sadraje svijesti (strukturalisti); drugi za procese i funkcije svijesti (funkcionalisti). Jedni se interesuju za opte zakonitosti svjesnih procesa (strukturalisti, funkcionalisti), drugi za unutranji ivot pojedinaca (idiografski orijentisani fenomenolozi). b) Pristup svjesnim pojavama kod jednih je analitian (strukturalisti), kod drugih je globalan, holistian". Model miljenja prvih je mentalna hemija" ili mentalna anatomija", druge u istraivanju iskutva rukovodi model polja" (getaltisti). c) Cilj jednih je da upoznaju strukturalne osobine svjesnih sadraja, cilj drugih je da razumiju ponaanje i prilagoavanje ovjeka fizikoj i drutvenoj sredini (neki funkcionalisti), dok je cilj treih ne samo objanjenje ve i razumijevanje unutranjeg svijeta pojedinaca (neki psiholozi fenomenolozi i egzistencijalisti, naroito u oblasti

psihoterapije). Nema, dakle, jedne psihologije svijesti, ve veliki broj takvih psihologija. Takoe nema ni samo jedne koncepcije o prirodi svijesti. Nedostaci jedne psihologije svijesti ne moraju da budu i nedostaci drugih psihologija svijesti. tavie, jedna moe biti otro suprotstavljena drugoj. Prema tome, ako danas ne moemo da prihvatimo tzv. klasinu ili strukturalnu introspektivnu psihologiju, to ne znai da ne moemo da prihatimo introspektivnu psihologiju uopte, odnosno da ne moemo da prihvatimo pojave i procese svijesti kao predmet izuavanja ove nauke. Jedan nauni program, jedan pristup pojavama i procesima svijesti moe biti nepotpun, pogrean, prevazien. Drugi pristup to ne mora da bude.

PSIHOANALIZA Psihoanaliza je naziv uenja koje je krajem XIX vijeka zasnovao Sigmund Frojd. Za godinu nastanka psihoanalize uzima se obino 1895. kada je Frojd, zajedno sa tada uvenim bekim ljekarom Brojerom, objavio Studije o histeriji. Ovo djelo oznaava poetak psihoanalitike kole zato to su u njemu sadrani sljedei stavovi koji obiljeavaju psihoanalizu u obliku koji e joj dati Frojd: 1. Istie se znaaj nesvjesnih procesa. Nesvjesno sainjava stvarnu sutinu psihikog ivota , a svjesni fenomeni su samo njegove manifestacije, a glavnu ulogu u nesvjesnim procesima igra seksualni nagon. 2. Seksualni momenti igraju dominantnu ulogu u neurotinim aberacijama. Frojd je prvo vjerovao da stvarna traumatska seksualna iskustva i zavoenja u ranom djetinjstvu imaju funkciju uzroka. Potom je, na osnovu podataka iz sopstvene terapijske prakse, bio prinuen da zakljui da je po pravilu rije o fantaziranim (umiljenim) seksualnim zloupotrebama u djetinjstvu. To ga je dovelo do shvatanja da se o seksualnosti moe govoriti i kod ece. 4. Traganje za porijeklom simptoma odraslih pacijenata vodilo je u djetinjstvo. To je bio podsticaj za tezu da se da su dogaaji iz djetinjstva presudni za formiranje osobina neke linosti. 5. Otkrie transfera u terapiji. Transfer je pojava da bolesnik u toku analize pripisuje svoje elje, misli i osjeanja terapeutu. Te elje i osjeanja po pravilu su u vezi sa eljama i osjeanjima toga pacijenta iz perioda djetinjstva. U terapijskom transferu pacijent se prema terapeutu ponaa onako kako se u djetinjstvu ponaao prema osobama iz svoje okoline. Na taj nain analiza ponaanja u terapijskoj situaciji dozvoljava rekonstrukciju pacijentove rane prolosti. Zbog irine i raznovrsnosti uenja psihoanaliza se esto podvodi pod optiji izraz dubinska psihologija. Manje je opravdano, mada je jo uvijek realno obuhvatanje psihoanalize terminom dinamika psihologija. U dubinske psihologije svrstavaju se uenja koja su bliska psihoanalizi (prije svega, analitika i individualna psihologiia),

dok dinamika psihologija moe obuhvatiti razliite kole. Presudan uticaj na oca psihoanalize Sigmunda Frojda bio je onaj francuske kole, i to arkoa, kod koga je Frojd bio na specijalizaciji i koji je ukazivao na nesvjesnu prirodu histerije i na ulogu potiskivanja, a zatim i uticaj Bernema, kod koga se takoe Frojd usvravao i koji je razvio tehniku hipnoze i sugestije u otkrivanju nesvjesnog. Glavni Frojdov doprinos u metodologiji, koji je fundamentalno uticao na cjelokupnu psihologiju, tie se odnosa prema rijei i znaenju. U skladu sa antikom filozofijom i hrianskim religijama, u psihoanalizi je rije dobila status logosa. Ona je ne samo bila u stanju da opie psihiki sadraj (to se podrazumijevalo u introspekciji), ve je mogla da iskae nesvjesno i imala je terapeutsku mo. Upravo u periodu kada je u psihologiji i klasinoj psihopatologiji (psihijatriji) rije postajala suvina, Frojd ju je istakao u prvi plan i postavio za osnov psihoanalize. Na poetku svoje terapeutske prakse Frojd je koristio hipnozu, ali je ubrzo umjesto hipnoze uveo tehniku slobodnog asociranja. Ona se temelji na ovim principima: a) od pacijenta se trai da odbaci svaki kritiki stav i da saopti sve to mu padne na pamet, pa makar ta misao bila muna, glupa, ocjenjivana kao nevana i sl; b) materijal koji se tako dobije, treba protumaiti pacijentu. U toku psihoanalitike terapije treba otkriti smisao tih slobodnih i naoko nevezanih asocijacija. Tumaenje mora da bude uvrijemenjeno, tj. do njega mora da doe onda kada je pacijent spreman da ga primi, jer osoba kojoj bi se razjanjenje prosto saoptilo ne bi doivjela promjenu. Snove je Frojd tumaio kao pokuaj da se zadovolje uklonjene elje, prognane iz svijesti u toku budnog ivota. Samo u malom broju snova elja je oigledna snjevau. U veini sluajeva ona je preruena i svijesti neprepoznatljiva da bi se izbjegla moralna osuda. Znatan dio tih elja je seksualne ili agresivne prirode. Tako postojanje sna pokazuje da nesvjesno ima stalnu tenju da se izrazi. Mada je psihoanaliza imala spektakularno uspjene sluajeve izljeenja, njene terapeutske metode u cjelini gledano nijesu se pokazale naroito uspjenim zbog nekoliko inherentnih ogranienja. One su orijentisane uglavnom prema neurozama, zahtijevaju inteligentne i visoko obrazovane pacijente, postupak dugo traje, vrlo je skup i njegovi ishodi nijesu uvijek izvjesni. Sam Frojd je pri kraju ivota uviao ta ogranienja i naglaavao da je psihoanaliza prije svega preventivna i kulturoloka disciplina Najpoznatiji predstavnici klasine psihoanalitike kole su Frojd, Jung i Adler.

JA PSIHOLOGIJA Javljanje nove teorije o ja, koja se katkada naziva ja-psihologijom, nesumnjivo predstavlja najizraeniji put razvoja psihoanalitike teorije poslije Frojdove smrti. Iako je Frojd smatrao ja izvriocem ukupne linosti, bar kada se radi o zdravoj osobi, on mu nikada nije dodijelio autonoman poloaj; uvijek je ostalo potinjeno eljama ono.

U svojoj konanoj izjavi o psihoanalitikoj teoriji Frojd (1940) je ponovio ono to je vie puta ranije rekao: Najstariji dio (ono) duevnog aparata ostaje najvaniji tokom itavog ivota. Ono i njegovi instinkti izraavaju pravi cilj ivota pojedinog organizma. Ove se ne postavlja pitanje ta Frojd misli o odnosu izmeu ja i ono: ono je glavni lan ortakluka. Nasuprot Frojdovom stavu, imamo stav nekih psihoanalitikih teoretiara koji tee da poveaju ulogu ja u ukupnoj linosti. Voa nove teorije o ja je Hajnc Hartman. Ova nova teorija o ja ne obuhvata samo grau kao to je razvoj naela realnosti u djetinjstvu, integrativne ili sintetizujue funkcije ja, njegove pomone procese opaanja, pamenja, miljenja i djelanja, kao i odbrane, nego - to je mnogo vanije - uvodi pojam autonomije ja. Rasprave o autonomnim funkcijamaja obino poinju navoenjem jednog od Frojdovih posljednjih lanaka u kome je pisao: Ali mi ne smijemo previeti injenicu da su ono i ja originalni i da ne znai da mistino precjenjujemo nasljee ako smatramo vjerovatnim da su jo prije postojanja ja odreeni njegovi potonji pravci razvoja, tendencije i reakcije. Polazei od ovog citata, Hartman pretpostavlja da u ranom ivotu postoji jedan nediferencirani stupanj u kojem se oblikuju i ono i ja. Ja ne nastaje iz uroenogono ve svaki sistem ima svoje porijeklo u urodenim predispozicijama i svaki od njih ima svoj nezavisni pravac razvoja. tavie, tvrdi se da ja procesi djeluju pomou neutralizovane seksualne i agresivne energije. Ciljevi ovih ja procesa mogu biti nezavisni od isto instinktivnih ciljeva. Odbrane ja ne moraju biti po svom karakteru patoloke ili negativne; one mogu sluiti zdravim ciljevima pri oblikovanju linosti. Hartman vjeruje da odbrana moe postati nezavisna od svog porijekla u borbi s instinktima i da slui funkcijama prilagoavanja i ustrojstva. Ja teoretiari takoe pripisuju ja sferu osloboenu od sukoba. To znai da neki procesi ja nijesu u sukobu sa ono, nad-ja ili spoljnjim svijetom. Ovi ja procesi takoe mogu biti nespojivi jedan s drugim, tako da osoba mora da odlui koji je od nekoliko puteva najbolji za rjeenje problema ili za neko prilagoavanje. Paralelno sa pojavom ovog novog shvatanja o autonomnom ja raslo je interesovanje za funkcije prilagoavanja ja, to e rei za neodbrambene naine pomou kojih ja izlazi na kraj sa realnou ili sa onim to je Frojd nazivao testiranjem realnosti. Za djelotvorno prilagoavanje svijetu ja ima na raspolaganju saznajne procese opaanja, pamenja i miljenja. Jedna od posljedica ovog novog naglaavanja saznajnih procesa ja jeste pribliavanje psihologiji, kretanje. Meu vodeim linostima ovog gledita o prilagoavanju janalaze se Rapaport , Dil i Klajn. Harvardski psiholog Robert Uajt smatra da pored vlastite unutranje energije, koju ima ja, postoje takoe unutranja ja zadovoljenja nezavisna od ono ili instinktivnih zadovoljenja. Ova autonomna ja zadovoljenja su istraivanje, manipulisanje, kao i djelotvorna sposobnost izvoenja zadataka. Jo radikalniju verziju ja psihologije iznio je britanski psihoanalitiar Ronald Ferbern. On vjeruje da ja postoji pri roenju, da ima svoj vlastiti dinamiki sklop i da je izvor

vlastite energije. U stvari, postoji samo ja; ono nema. Glavne funkcijeja su da trai, nalazi i ustanovljava odnose sa objektima u spoljnjem svijetu. Ove funkcije mogu se posmatrati kod novoroenadi ubrzo poslije roenja, kao to pokazuju posmatranja Melanije Klajn i njenih saradnika. Ako nema ono da se sukobljava sa ja, ta je prema ovoj teoriji o odnosima sa objektima izvor sukoba? Sukobi nastaju iz razliitih iskustava pojedinca sa objektima. Interakcija malog eteta i majke, na primjer, donosi katkada zadovoljenje, a katkada osujeenje. Zbog toga dijete razvija ambivalentna lli konfliktna osjeanja prema majci. Ambivalencija karakterie mnoge nae odnose sa objektima u svijetu. Ovaj smjer tretiranja ja kao autonomnog sistema, ije je porijeklo paralelno saono i koje je obdareno autonomnim funkcijama i energetskim izvorima, nije ostao bez prigovora drugih psihoanalitiara. Naht, na primjer, osuuje ovu novu ja psihologiju i smatra je sterilnom i nazadnom. Psiholog Robert R. Holt izvrio je kritiku procjenu pojma ja, autonomije izloenog u radovima Hartmana i Rapaporta, i zakljuio da on nee imati vano mjesto u psihoanalitikom miljenju. Holt pie: Umjesto toga glavnu panju treba usmjeriti na opisivanje relativne uloge nagona, spoljnjih drai i pritiska i raznih unutranjih sklopova koji odreuju ponaanje, kao i na njihova sloena meusobna djelovanja. Moglo bi se primijetiti da je to tano ono to je Frojd govorio i radio itavog svog ivota. Nova teorija o ja dopala se mnogim psiholozima zbog toga to se usredsreuje na tradicionalni predmet psihologije - na opaanje, pamenje, uenje i miljenje. Privlai takoe zbog toga i to naglaava karakteristine procese i ponaanje normalne osobe, za razliku od devijantnih procesa i ponaanja populacije pacijenata. Osim toga, ja teorija tei vie da naglaava racionalne, svjesne, konstruktivne aspekte ljudske linosti, za razliku od naglaavanja nesvjesnog i iracionalnog kod klasinih psihoanalitiara. Konano, ja teorija se smatra vie humanistikom od ortodoksne psihoanalitike teorije.

SPAJANJE PSIHOANALIZE I PSIHOLOGIJE Psihoanaliza i psihologija imaju zajedniku osnovu u nauci devetnaestog vijeka, ali one su ostale nezavisne jedna od druge niz godina zbog njihovih razliitih interesovanja. U svojim ranim godinama psihologija se bavila istraivanjem elemenata i procesa svijesti. Osjeaj, opaaj, pamenje i miljenje bili su glavni predmet njenog interesovanja. S druge strane, psihoanaliza je bila psihologija nesvjesnog; njena interesovanja su bila upravljena na podruja motivacije, emocija, sukoba, neurotinih simptoma, snova i crta karaktera. Osim toga, psiholoka nauka je rasla u akademskoj i laboratorijskoj sredini, dok se psihoanaliza razvijala u klinikoj sredini; tako su predstavnici ove dvije discipline imali malo meusobnih dodira. Jaz izmeu dvije discipline postepeno se poeo smanjivati i poslije drugog svjetskog rata ubrzano su se razvijala meusobna proimanja psihologije i psihoanalize. Frojdovska psihologija je sada jedno od dominantnih gledita akademske

psihologije. Sakov i Rapaport i Hol i Lindzi iznijeli su razloge zbog kojih se posljednjih godina psihologija i psihoanaliza pribliavaju. S jedne strane psihoanaliza, koju je Frojd uvijek smatrao granom psihologije, pokazala je vie interesovanja za normalno ponaanje, to je kulminiralo stvaranjem ja psihologije. Na stepen napredovanja psihologiziranja psihoanalize ukazuje naslov knjige eseja u ast oca ja psihologije, Hajnza Hartmana. On glasi: Psihoanaliza: opta psihologija. Nazivanjem psihoanalize optom psihologijom izlazi se iz okvira koji je za nju traio Frojd - da je ona dio a ne itava psihologija. Psihologija je sa svoje strane poela da se interesuje za motivaciju i linost, a poslije drugog svjetskog rata razvilo se podruje klinike psihologije. Mnogo relevantnog za svoja nova interesovanja psiholozi nalaze u psihoanalizi. Jo prije rata pojedini psiholozi, kao Kurt Levin i Henri Mari, vrili su empirijska istraivanja koja su se odnosila na psihoanalizu i dijelom bila inspirisana njome. U drugoj polovini tridesetih godina injeni su napori na zbliavanju Halove teorije potkrepljenja i aspekata psihoanalize od strane psihologa kao to su Nil Miler i Hobart Maurer, a Robert Sirs doveo je vie eksperimentalnih psihologa u vezu sa Frojdovim shvatanjima linosti. Nedavno su neki psiholozi u Pijaeu pronali koristan most prema psihoanalizi. S teorijske strane David Rapaport (1959, 1960) ukazao je na ispreplijetenost pojmovnog modela psihoanalize sa brojnim tradicionalno psiholokim pojmovima. U stvari, Rapaport je bio jedna od kljunih linosti u rastuem zbliavanju psihoanalize i psihologije. Klajn, Erikson i drugi priznali su Rapaportov veliki uticaj na njihovo miljenje. Za smanjivanje jaza koristan je bio i simpozijum u kome su uestvovali psiholozi i psihoanalitiari zainteresovani za ispitivanje uzajamnih odnosa dva podruja. Jedan od najvanijih inilaca koji je doprinio bliim odnosima izmeu psihologije i psihoanalize sigurno je bila mogunost ponuena psiholozima da steknu kompetentnu obuenost u psihoanalizi od kvalifikovanih psihoanalitiara. Psihoanalitiki institut i ustanove kao Meningerova klinika u Topeka, Kanzas, kao i Ostin Rigs Centar u Stokbridu, Masausets, posle drugog svjetskog rata otvorili su svoja vrata odabranim doktorima psihologije. Prije toga psihoanalitiko obuavanje bilo je dostupno samo osobama sa medicinskim obrazovanjem. Tako je bar bilo u Sjedinjenim Dravama. Monopolisanje psihoanalize od strane medicinske profesije je ironija s obzirom na injenicu da se sam Frojd strogo protivio tome da psihoanaliza postane iskljuivo medicinska specijalnost i energino se zalagao za otvorenost psihoanalitikog obuavanja. Mnogi rani psihoanalitiari nijesu bili ljekari. Psiholozi koji su proli psihoanalitiko obuavanje vraali su se zatim na univerzitete i bili u prilici da ponude svojim studentima bolje razumijevanje psihoanalize i sa vie naklonosti. Oni su takoe inicirali istraivake programe koji su imali psihoanalitiku orijentaciju. Ne treba previeti ni ulogu koju je odigrao Nacionalni institut za mentalno zdravlje Odjeljenja za zdravlje, obrazovanje i socijalno staranje. Institut je obezbijedio zamanu svotu novca za obuavanje i istraivanje u psihoanalitiki orijentisanoj psihologiji. Pitanje je da li bi tako krupan korak u zblivanju dva podruja mogao biti uinjen bez ove finansijske podrke.

NEOANALITIKE TEORIJE Najpoznatiji predstavnici tzv neoanalitike kole su: Adler, From, Hornaj i Saliven. ERIH FROM Erih From je roen 1900. godine u Frankfurtu, Njemaka. Studirao je psihologiju, filozofiju i sociologiju na univerzitetima u Hajdelbergu., Frankfurtu i Minhenu. Poslije odbrane doktorata na Hajdelbergu, 1922. godine, bio je na psihoanalitikoj praksi u Minhenu i na uvenom Berlinskom psihoanalitikom institutu. Preao je u SAD 1933. godine kao predava na ikakom psihoanalitikom institutu, a zatim je otvorio i privatnu praksu u Njujorku. Predavao je na veem broju univerziteta po SAD i u Meksiku. From je umro 18. marta 1980. godine u vajcarskom gradu Lokarnu, e je ivio poslednjih godina ivota. Njegove knjige nijesu privukle samo panju strunjaka iz oblasti psihologije, sociologije, filozofije i teologije, nego i ire italake publike. Inspiraciju za pisanje je nalazio u svom bogatom poznavanju istorije, sociologije, knjievnosti i filozofije. Na Froma su snano uticala djela Karla Marksa, a naroito jedan od njegovih ranih radova, Ekonomsko-filozofski rukopisi, koji je nastao 1844, a koji je From uvrstio u svoju knjigu Marksovo shvatanje ovjeka (1961). U S onu stranu okova iluzija (1962), From poredi Frojdove i Marksove ideje, zapaajui neslaganja meu njima, u elji da uspostavi sintezu ova dva mislioca. From smatra Marksa temeljnijim misliocem od Frojda i koristi se psihoanalizom samo da bi popunio praznine kod Marksa. On je napisao (1959) vrlo kritiku, ak poleminu, analizu Frojdove linosti i njegovog uticaja, dok je, nasuprot tome, o Marksu napisao isti hvalospjev (1961). Mada ne bi bilo pogreno nazvati Froma marksistikim teoretiarem linosti, on lino vie voli oznaku dijalektiki humanista. Sutinska tema svih Fromovih tekstova je da se ovjek osjea usamljeno i izolovano zbog toga to je odvojen od prirode i drugih ljudi. Momenat izolacije ne moe se nai ni kod jedne druge ivotinjske vrste; to je specifino ljudska situacija po kojoj se ovjek izdvaja od ostalih vrsta. Dijete, na primjer, stie slobodu od prvobitnih veza sa svojim roditeljima, a posledica toga je da se osjea izolovano i bespomono. Rob konano izbori za sebe slobodu, da bi se naao preputen sam sebi u preteno neprijateljskom svijetu. Kao rob je pripadao nekome i imao osjeanje povezanosti sa svijetom oko sebe i drugim ljudima, iako nije bio slobodan. U svojoj knjizi Bjekstvo od slobode (1941), From razvija tezu da je ovjek, kako je sticao sve veu slobodu kroz istoriju, postajao sve usamljeniji u isto vrijeme. Sloboda tako postaje neto negativno od ega ovjek pokuava da pobjegne. Ima li odgovora na ovu dilemu? ovjek moe ili da se ujedini sa drugim ljudima u duhu ljubavi i zajednitva, ili da nae sigurnost u potinjavanju autoritetu, ili u saobraavanju sa drutvom. U prvom sluaju ovjek koristi svoju slobodu da bi

razvijao bolje drutvo, a u drugom - da bi vezao sebi ruke na lea. Bjekstvo od slobode pisano je u sjenci nacistike diktature i pokazuje da je ovaj oblik totalitarnog dutva bio privlaan ljudima zato to im je nudio novu sigurnost. Ali, kako je From isticao u sljedeim svojim knjigama (1947, 1955, 1964), bilo koja forma drutva feudalizam i kapitalizam, faizam i socijalizam ili komunizam - predstavlja pokuaj da se rijei bazina protivrjenost ovjeka. Ova protivrjenost sastoji se u tome to je ovjek istovremeno i dio prirode, i odvojen od nje, to je istovremeno i ivotinja i ljudsko bie. Kao ivotinja, ovjek ima odreene fizioloke potrebe koje se moraju zadovoljiti. Kao ljudsko bie, on posjeduje samosvijest, razum i matovitost. Doivljaji koji su samo ljudski su osjeanja njenosti, ljubavi i strasti; stavovi interesovanja, odgovornosti, identiteta, integriteta, ranjivosti, prevazilaenja i slobode; i vrijednosti i norme (1968). Te dvije strane ovjeka, ivotinjska i ljudska, ine osnovne uslove ljudske egzistencije. Razumijevanje ljudske due mora se zasnivati na analizi ljudskih potreba koje proistiu iz uslova njegovog postojanja. Koje su to specifine potrebe koje izrastaju iz uslova ljudskog postojanja? Ima pet potreba: potreba za povezanou, potreba za prevazilaenjem, potreba za ukorijenjenou, potreba za identitetom i potreba za orijentacionim okvirom. Potreba za povezanou (koja se, takoe, naziva i okvirom posveivanja u Revoluciji nade, 1968) proistie iz nepobitne injenice da su ljudi, postajui ljudi, iupani iz primarnog ivotinjskog jedinstva s prirodom. ivotinju priroda oprema da uspjeno izlazi na kraj sa uslovima ivota, koji je ekaju, dok su ljudi, sa svojom moi miljenja i matanja, izgubili tu blisku meuzavisnost sa prirodom. Umjesto ovih instinktivnih veza koje sa prirodom imaju ivotinje, ljudi su prinueni da stvaraju svoje sopstvene odnose, meu kojima najvie zadovoljenja pruaju oni koji su zasnovani na produktivnoj ljubavi. Produktivna ljubav uvijek podrazumijeva meusobnu brigu, odgovornost, potovanje i razumijevanje. Tenja za prevazilaenjem odnosi se na potrebu ovjeka da se izdigne iznad svoje ivotinjske prirode, da postane stvaralac, umjesto da ostane samo stvor. Ako se stvaralake tenje sputaju, ovjek postaje ruilac. From istie da ljubav i mrnja nijesu dva suprotstavljena nagona; i jedno i drugo su odgovori na ovjekovu potrebu da prevazie svoju ivotinjsku prirodu. ivotinje ne mogu ni da vole ni da mrze, a ljudi mogu. Konano, ljudima je potreban i koordinantni sistem, stabilan i usaglaen nain opaanja i poimanja svijeta. Orijentacioni okvir koji ljudi razvijaju moe biti prvenstveno racionalan, prvenstveno iracionalan ili moe imati elemente i jednog i drugog. Za Froma su ove potrebe isto ljudske i isto objektivne. One se ne mogu nai kod ivotinja, niti su izvedene iz onoga to ljudi kau da ele. Isto tako, ove potrebe nijesu tvorevina drutva; one su se utkale u ljudsku prirodu tokom evolucije. Kakav je onda odnos drutva prema specifinim ispoljavanjima tih potreba? From smatra da su praktini naini na koje neko ostvaruje svoje potencijale odreeni drutvenim aranmanima pod kojima on ivi. Neija linost se razvija u skladu sa mogunostima koje mu konkretno drutvo prua. U kapitalistikom drutvu, na primjer, neko moe da stekne osjeanje linog identiteta time to e se obogatiti, ili

da razvije osjeanje ukorijenjenosti postajui pouzdani namjetenik velike kompanije u koga se ima povjerenja. Drugim rijeima, neije prilagoavanje drutvu obino predstavlja kompromis izmeu unutranjih potreba i spoljanjih zahtjeva. On ili ona razvija svoj socijalni karakter da bi zadovoljio ili zadovoljila zahtjeve drutva. From je otkrio i opisao pet tipova socijalnog karaktera kakvi se mogu nai u dananjem drutvu: primalaki, eksploatatorski, skupljaki, trgovaki i produktivni. Ovi tipovi predstavljaju razliite naine na koje se jedinke mogu odnositi prema svijetu i jedna prema drugoj. Jedino poslednji od ovih tipova moe se, po Fromovom miljenju, smatrati zdravim i jedino takav karakter izraava ono to je Marks nazivao slobodnom svjesnom djelatnou. Produktivna linost je kadra da bude nezavisna, aktivna i spontana ne samo u fizikom radu nego i u svakoj drugoj sferi. Takva linost u svom ponaanju prema drugima i samom sebi zauzima potpuno autentian stav. Ostali karakteri mogu da se oznae kao neproduktivni. Primalaki ili receptivni karakter do znanja i svega drugog to mu treba dolazi na potpuno pasivan nain. Ovakve osobe osjeaju da je njihov osnovni cilj da budu voljene, a ne da i same vole. Odlike ovakvih ljudi su submisivnost i sebinost. Sakupljaki karakter je bio najprisutniji u srednjoj klasi XIX vijeka, dok je receptivni posebno vaan u XX vijeku. Sakupljaki tip tei da prikupi to vie materijalnih dobara, moi i ljubavi, i ne eli da ita od toga dijeli sa drugim ljudima. Svaka novina ili promjena ih teko pogaa. Takvi pojedinci su tvrdoglavi, rigidni i sumnjiavi, a u blaim oblicima rezervisani i oprezni. Kod izrabljivake linosti postoji uvjerenje da ona sama ne moe nita da proizvede ve da moe dobiti neto samo ako to uzme od nekog drugog. To ne moraju biti samo materijalne stvari ve i ideje. Agresivnost, arogancija i egocentrinost su upadljive odlike ovakvih osoba. Trgovaki tip je prvenstveno zainteresovan za utisak koji ostavlja na druge ljude i za veze koje ima sa vanim ljudima. Svoju vrijednost i vrijednost drugih ljudi ocjenjuje kao to bi se procjenjivala vrijednost neke robe na tritu. I ovaj tip socijalnog karaktera, kao i receptivni, produkt je savremenog kapitalistikog drutva u njegovim najrazvijenijim formama. Svaki pojedinani ovjek je mjeavina ovih pet tipova ili orijentacija prema svijetu, mada jedna ili dvije orijentacije mogu biti kod svake osobe istaknutije nego ostale. Tako je moguno da neko bude ili produktivno-skupljaki tip ili neproduktivnoskupljaki tip. Produktivno-skupljaki tip moe biti osoba koja zgre posjede ili novac da bi bila produktivnija; neproduktivno-skupljaki tip moe biti osoba koja zgre radi zgrtanja, bez ikakve koristi za drutvo. Kasnije (1964) je From opisao i esti par tipova karaktera - nekrofilni, koga privlai smrt, nasuprot biofilnom, koji je zaljubljen u ivot. From istie da ono to bi moglo izgledati kao neka slinost izmeu ove formulacije i Frojdovih instinkata ivota i smrti

nije, u stvari, nikakva slinost. Za Frojda su i instinkti ivota i instinkti smrti ugraeni u ljudsku biologiju, dok je za Froma biofilija, to jest strasna ljubav prema ivom i ivotu jedini prvobitni potencijal. Smrt je sekundarna i javlja se tek kada su ivotne (biofilne) snage osujeene. Sa stanovita ispravnog funkcionisanja odreenog drutva od apsolutne je vanosti da se karakter eteta skroji prema potrebama drutva. Zadatak roditelja i kole je da uine sve kako bi dijete eljelo da postupa onako kako mora da bi se dati ekonomski, politiki i drutveni sistem odrao. Tako u kapitalistikom sistemu elja za tednjom mora biti usaena u ljude kako bi postojao kapital potreban za irenje privrede. Drutvo koje je uvelo sistem kreditiranja mora da obezbijedi uslove da ljudi osjeaju unutranju prinudu da svoje raune plaaju na vrijeme. From daje brojne primjere tipova karaktera koji se razvijaju u demokratskom, kapitalistikom drutvu (1947). Time to ljudima postavlja zahtjeve koji su suprotni njihovoj prirodi, drutvo sputava i osujeuje ljude. Ono ih otuuje od njihove ljudske situacije i onemoguuje im ispunjenje osnovnih uslova postojanja. I kapitalizam i komunizam, na primjer, pokuavaju da naprave robota od ovjeka, roba nadnice, da ga ponite kao jedinku; i ovi sistemi esto uspijevaju da oeraju oveka u ludilo, antidrutvene postupke ili samounitavajue ponaanje. From se ne ustruava da itavo drutvo igoe kao bolesno ako ne uspijeva da zadovolji osnovne potrebe ljudi (1955). From takoe istie da, kad god se drutvo mijenja u nekom vanijem smislu - kao to se dogodilo na prelasku iz feudalizma u kapitalizam, ili kada je fabrika proizvodnja zamijenila pojedinanog zanatliju - svaka takva promjena obino proizvodi pomjeranja i u socijalnom karakteru ljudi. Stara struktura karaktera ne odgovara novom drutvu, to doprinosi jo veem osjeanju otuenja i oajanja jedinke. ovjek je odsjeen od svojih tradicionalnih veza i, dok ne puti nove korjene i ne razvije nove odnose, on ili ona se osjeaju izgubljeno. Tokom takvih prelaznih perioda ovjek postaje sklon raznim ljekovima koji nude spas od usamljenosti. Problem ovjekovih odnosa sa drutvom dosta brine Froma i on mu se stalno vraa. From je vrsto uvjeren u istinitost sljedeih postavki: 1) ljudi imaju sutinsku, uroenu prirodu; 2) drutvo stvaraju ljudi da bi ispunili tu sutinsku prirodu; 3) nijedno dosad izmiljeno drutvo ne zadovoljava osnovne potrebe ljudskog postojanja; 4) mogue je stvoriti takvo drutvo. Za koju vrstu drutva se From zalae? To je drutvo ... u kome se ovjek odnosi prema ovjeku s ljubavlju, u kojem je ovjek ukorijenjen u vezama bratstva i solidarnosti...; drutvo koje mu prua mogunost prevazilaenja prirode stvaranjem, a ne razaranjem, u kome svako stie osjeanje svoga ja na taj nain to se doivljava kao izvor svojih moi, a ne time to se saobraava drugima, u kome postoji sistem za orijentaciju i posveivanje, koji ne trai od ovjeka da iskrivljava stvarnost, niti da se klanja idolima. From ak predlae i ime za ovo savreno drutvo: Humanistiki komunitarni socijalizam. U takvom drutvu bi svako imao jednaku mogunost da postane potpuni ovjek. Nee biti nikakve usamljenosti, nikakvog osjeanja izolovanosti, nikakvog oajanja. Ljudi bi pronali novi dom koji je po mjeri ljudske situacije. Takvo drutvo

bi ostvarilo Marksov cilj pretvaranja otuenja jedinke u sistemu privatnog vlasnitva u novu mogunost za samorealizaciju jedinke kao drutvenog, produktivno aktivnog ljudskog bia u socijalizmu From je proirio svoj nacrt idealnog drutva i time to je precizirao program po kome bi i nae sadanje drutvo zasnovano na tehnici moglo da se humanizuje. Fromova shvatanja je otro kritikovao ar. Mada su se Fromova shvatanja razvila iz njegovih zapaanja tokom psihoterapije i iz njegovih raznovrsnih tiva u oblastima istorije, ekonomije, sociologije, filozofije i lijepe knjievnosti, on je preduzeo i jedno empirijsko istraivanje velikog opsega. From je 1957. godine zapoeo sociopsiholoku studiju meksikanskog sela da provjeri svoju teoriju socijalnog karaktera. Uvjebao je meksike anketare da primjenjuju jedan dubinski upitnik iji rezultati se mogu tumaiti i analizirati kao pokazatelji vanih obiljeja motivacije i karaktera, Taj upitnik bio je dopunjen i Rorahovim mrljama koje otkrivaju jae potisnute stavove, osjeanja i motive. Oko 1963. podaci su bili prikupljeni, a 1970. su objavljeni rezultati /From i Makobi (Fromm, Maccobv), 1970/. Otkrivena su tri glavna tipa socijalnog karaktera: produktivno-skupljaki, produktivno-eksploatatorski i neproduktivno-primalaki. Prvom tipu pripadaju zemljoposjednici, drugom trgovci, a treem siromani radnici. Poto ljudi sa istim sklopom karaktera privlae jedni druge kao brani partneri, ova tri tipa ine prilino vrstu klasnu strukturu na selu. Prije nego to je uticaj tehnike i industrijalizacije dospio do sela, postojale su svega dvije klase: zemljoposjednici i seljaci. Produktivno-eksploatatorski tip je postojao jedino kao vrsta zastranjivanja. Meutim, ba tom tipu ljudi je palo u dio da, na svoju ruku, uine dostupnim za seljake plodove tehnikog napretka, postajui istovremeno simboli progresa i razvoja i voe u lokalnoj zajednici. Oni su pruali i jeftinu zabavu u formi bioskopa, radija, televizije i raznih roba fabrike izrade. Kao posljedica toga siromani seljaci su bili odvojeni od svojih tradicionalnih kulturnih vrijednosti, a da nijesu stekli neke naroite prednosti tehnike civilizacije. Ono to su stekli bilo je blijedo u poreenju sa onim to su imali ranije: bioskop je zamijenio svetkovine, radio lokalne muzikante, konfekcijska odjea runo tkane haljetke, a industrijski proizveden namjetaj i oprema za domainstvo sve ono to su ranije runo izraivali. Teite studije, meutim, bilo je na ilustrovanju Fromove teze o tome da karakter (linost) utie na drutvenu strukturu i drutvenu promjenu, trpei istovremeno i njihov privatni uticaj.

KAREN HORNAJ Karen Hornaj je roena u Hamburgu, Njemaka, 16. septembra 1885. godine, a umrla je u Njujorku 4. decembra 1952. godine. Medicinsko obrazovanje stekla je na Berlinskom univerzitetu i radila je na Berlinskom psihoanalitikom institutu od 1918. do 1932. godine. Analizirali su je Karl Abraham i Hans Sahs, dvojica vrlo uglednih uitelja psihoanalize u Evropi onog vremena. Na poziv Franca Aleksandera dola je u Sjedinjene Amerike Drave, e je bila zamjenik direktora ikakog psihoanalitikog instituta tokom prve dvije godine. U Njujork se preselila 1934. godine i otvorila privatnu praksu, uz nastavu na Njujorkom institutu za psihoanalizu.

Nezadovoljna ortodoksnom psihoanalizom, ona je zajedno sa istomiljenicima osnovala Udruenje za unapreenje psihoanalize i Ameriki institut za psihoanalizu. Bila je dekan tog instituta sve do svoje smrti. Hornajeva smatra da njene ideje spadaju u granice frojdistike psihologije i ne pridaje im znaaj nekog potpuno novog pristupa razumijevanju linosti. Njene pretenzije su da oisti slabosti iz Frojdovog miljenja - slabosti koje, po njenom miljenju, vuku korjen iz njegove mehanicistike i biologistike orijentacije - kako bi psihoanaliza ostvarila do kraja svoje mogunosti kao nauka o ovjeku. Moje uvjerenje, jezgrovito iskazano, glasi da psihoanaliza treba da preraste svoje granice odreene time to je bila instinktivistika i genetika psihologija. U toj reformi je otila toliko daleko da je i sama mogla da postavi pitanje da li je to jo uvijek psihoanaliza. U jednom svom djelu ona ovako odgovara: Poto mnoga moja tumaenja odstupaju od Frojdovih, neki itaoci se mogu zapitati da li je ovo jo uvijek psihoanaliza. Odgovor zavisi od toga ta se smatra bitnim u psihoanalizi. Ako neko vjeruje da se njena sutina utvruje na osnovu skupa svih teorija koje je Frojd iznio, onda ono to je izneseno u ovoj knjizi nije psihoanaliza. Ali, ako se povjeruje da sutina psihoanalize lei u osnovi koncepcije koja se odnosi na ulogu nesvjesnih procesa i nain na koji oni dolaze do izraaja, i u obliku terapeutskog lijeenja koje ove procese dovode do svijesti, onda je ono to ja iznosim psihoanaliza. Hornajeva jako zamjera Frojdu na pojmu zavisti zbog nemanja penisa kao odluujuem iniocu u psihologiji ene. Frojd je, da se podsjetimo, zapazio da osobeni stavovi i osjeanja ena, kao i njihovi najdublji sukobi, izviru iz njihovog osjeanja genitalne manje vrijednosti i njihove ljubomore prema mukarcima. Hornajeva smatra da je sasvim apsurdna teza da jedinka koja je anatomski pripremljena za specifine enske funkcije nije i psihiki pripremljena za to ve je obdarena eljom za svojstvima suprotnog pola. Ona vjeruje da je enska psihologija zasnovana na nedostatku samopouzdanja i preeranom naglaavanju ljubavnog odnosa, to ima vrlo malo veze sa anatomijom polnih organa U pogledu Edipovog kompleksa, Hornaj smatra da to nije seksualno-agresivni sukob izmeu eteta i njegovih roditelja, nego strepnja koja izvire iz osnovnih poremeaja u etetovim odnosima sa majkom i ocem (na primjer, zanemarivanje, prezatiivanje, strogo kanjavanje). Agresija nije uroena, kako je Frojd tvrdio, nego je sredstvo za zatitu ovjekove sigurnosti. Narcizam nije stvarno ljubav prema sebi, nego naduvavanje i precjenjivanje sebe usljed osjeanja nesigurnosti. Hornaj je, takoe, kritina prema sljedeim Frojdovim pojmovima: prinuda ponavljanja, ono ja, nad ja, strepnja (anksioznost) i mazohizam. Na pozitivnoj strani, Hornaj cijeni kao najvanije doprinose Frojda njegove teorije o duevnom determinizmu, nesvjesnoj motivaciji i emotivnim, neracionalnim, motivima. Najvaniji pojam Hornajeve je pojam bazine strijepnje (anksioznosti), koji definie kao ... osjeanje koje ima dijete da je izolovano i bespomono u potencijalno

neprijateljskom svijetu. irok spektar inilaca iz okoline moe da proizvede ovu nesigurnost u etetu: neposredna ili posredna dominacija, nemar, nepredvidljivo ponaanje, nepotovanje etetovih pojedinanih potreba, odsustvo stvarnog voenja, potcjenjivaki stav, previe ili premalo divljenja, odsustvo pouzdane topline, nunost da se staje na stranu jednog ili drugog roditelja u svai, previe ili premalo odgovornosti, prezatienost, izdvojenost od druge ece, nepravda, diskriminacija, neodrana obeanja, neprijateijska atmosfera itd. itd Uopte uzev, sve to remeti sigurnost eteta u odnosu na njegove roditelje proizvodi bazinu strepnju. Nesigurno, nespokojno dijete razvija razliite taktike pomou kojih e izlaziti nakraj sa svojim osjeanjem izdvojenosti i bespomonosti. Ono moe razviti neprijateljstvo i teiti osveti prema onima koji su ga odbacili ili maltretirali. Ili moe postati preerano pokorno i posluno da bi povratilo ljubav koju osjea da je izgubilo. Ono moe razviti jednu nerealnu, idealizovanu predstavu o sebi, da bi kompenzovalo svoje osjeanje manje vrijednosti. Dijete moe pokuati da potkupi druge da ga vole, ili se moe sluiti prijetnjama da ih primora na to. Ono se moe preputiti samosaaljenju da bi pridobilo simpatije drugih. Ako dijete ne moe da dobije ljubav, ono moe teiti sticanju moi nad drugima. Na taj nain ono nadoknauje osjeanje bespomonosti, nalazi oduka neprijateljstvu i u stanju je da iskoriava ljude. Ili dijete postaje veliki takmiar kome je vanije da pobijedi nego da neto postigne. Ono moe okrenuti svoju agresiju unutra i potcenjivati se. Svaka od ovih taktika moe da postane manje-vie trajno tkivo linosti; odreena taktika moe, drugim rijeima, da preuzme ulogu nagona ili potrebe u dinamici linosti. Hornajeva izlazi sa spiskom od deset potreba koje su steene kao posljedica pokuaja da se nae reenje za tekoe u ljudskim odnosima. Ona ove potrebe naziva neurotinim, jer predstavljaju iracionalna rjeenja problema. 1. Neurotina potreba za naklonou i potvrivanjem. Ova potreba se odlikuje neogranienom eljom da se zadovolje drugi i da se ivi prema njihovim oekivanjima. Osoba ivi za dobro miljenje drugih i krajnje je osjetljiva na svaki znak odbacivanja ili odsustva prijateljstva. 2. Neurotina potreba za partnerom koji e preuzeti brigu o neijem ivotu. Osoba sa ovakvom potrebom je parazit. Ona ili on precjenjuju ljubav i uasno se plae da ne budu naputeni. 3. Neurotina potreba da se svoj ivot ogranii na uske okvire. Takva osoba ne postavlja zahtjeve; zadovoljava se malim, vie voli da ostane neprimjetna; skromnost cijeni iznad svega. 4. Neurotina potreba za moi. Ova potreba se izraava u udnji za moi radi moi,u sutinskom nepotovanju drugih, u neogranienom velianju snage i preziru prema slabosti. Ljudi koji se plae da otvoreno dre vlast mogu pokuavati da nadziru druge preko intelektualnog iskoriavanja i superiornosti. Jedna varijanta nagona moi je i potreba da se vjeruje u svemo volje. Takvi ljudi misle da mogu da

postignu bilo ta samo ako napregnu svoju snanu volju. 5. Neurotina potreba da se iskoriavaju drugi. 6. Neurotina potreba za ugledom. Neije miljenje o samome sebi odreeno je koliinom javnih priznanja koja je dobio. 7. Neurotina potreba za divljenjem drugih. Ljudi sa ovom potrebom imaju naduvanu predstavu o sebi i ele da im se ljudi dive zbog toga, nezavisno od stvarnih osobina. 8. Neurotina ambicija za linim postignuem. Takve osobe ele uvijek da budu najbolje i gone sebe ka sve veim postignuima usljed bazine nesigurnosti u sebe. 9. Neurotina potreba za samodovoljnou i nezavisnou. Poto su se razoarali u pokuajima da nau tople, zadovoljavajue odnose sa ljudima, ovakvi ljudi se odvajaju od drugih i odbijaju svako vezivanje za bilo koga ili bilo ta. Postaju samotnjaci. 10. Neurotina potreba za savrenstvom i nepogreivou. Uplaeni da ne naprave greku ili da ne budu kritikovani, ljudi sa ovom potrebom pakuavaju da se oklope sa svih strana, da ne moe da im se stavi zamjerka. Oni stalno tragaju za svojim propustima, kako bi mogli da ih prikriju prije nego to ih drugi otkriju. Ovih deset potreba su izvori iz kojih nastaju unutranji sukobi. Neurotina potreba za ljubavlju, na primjer, je neutaiva; to vie neurotik dobije, to vie eli. Zato nije nikada zadovoljan. Isto tako, neurotina potreba za nezavisnou ne moe nikad biti zadovoljena, jer drugi dio linosti neurotiara eli da bude voljen i oboavan. Tenja za savrenstvom je izgubljen sluaj od poetka. I sve ostale potrebe su nerealne. Kasnije je Hornaj (1945) razvrstala ovih deset potreba u tri grupe: 1) kretanje ka ljudima (na primjer, potreba za ljubavlju); 2) kretanje od ljudi (kao potreba za nezavisnou) i 3) kretanje protiv ljudi (potreba za moi). Povodljiv tip ljudi ine oni pojedinci kod kojih postoji kretanje ka ljudima. Ovakve osobe pokazuju potrebu za naklonou, odobravanjem i posebnu potrebu za partnerom. Ovom tipu je neobino potrebno da bude voljen, da neko za njim udi, da mu okolina odobrava, da ga cijeni, da bude znaajan za druge. Osoba pokuava da ivi prema oekivanjima drugih, esto do te mjere da gubi uvid u sopstvena osjeanja, razvija jake inhibicije prema kritici, izdavanju nareenja, ambicioznosti i sl. Iako ima jaka osjeanja da je bespomona (to iskreno priznaje drugima), druge doivljava kao superiornije. Ona potpuno iskljuuje agresivne crte, tj potiskuje svoje agresivne tendencije. Potiskuje sve to lii na dominaciju, mada se potajno divi dominantnim osobama. Grupa I, povladljivi tip, manifestuje sve crte preko kojih se kree prema ljudima. On pokazuje izrazitu potrebu za naklonou i odobravanjem i posebnu potrebu za partnerom - a to e rei prijateljem, ljubavnikom, muem ili suprugom koji su spremni da ispune sve ono to on oekuje od ivota, da preuzmu odgovornost za

dobro i zlo, pri emu uspjena manipulacija postaje njegov glavni zadatak. Ovakve potrebe imaju karakteristike zajednike svim neurotinim crtama; to znai one su kompulzivne, indiskriminantne, a ako su osujeene raaju anksioznost ili obeshrabrenost. One funkcioniu gotovo nezavisno od unutranje vrijednosti ostalih koji su u pitanju i od stvarnog osjeanja odreene osobe prema drugima. Meutim, ove potrebe se izraavaju na razne naine, a svi se koncentriu oko elje za ljudskom intimnou i elje za pripadanjem. Zbog indiskriminantne prirode svojih potreba, povladljiv tip bie sklon da precjenjuje svoju duhovnu srodnost i interese zajednike sa ljudima oko njega, a da zanemaruje faktore koji stoje na putu. Njegovo pogreno, i ovako izraeno, rasuivanje o ljudima ne potie od neznanja, ludosti, ili nesposobnosti da zapaa, ve je odreeno njegovim kompulzivnim potrebama. On se osjea - kao to je to jedan bolesnik ilustrovao crteom - kao beba okruena stranim i opasnim ivotinjama. Siuna i bespomona, ona stoji u sredini slike, a oko nje su ogromne pele spremne da je acnu, pas koji bi je mogao ugristi, maka koja bi mogla da se baci na nju, i bik koji bi je mogao probosti. Dakle, stvarna priroda drugih bia oevidno nije vana; pa ipak - ukoliko su agresivnija i opasnija utoliko je njihova naklonost neophodnija. Uopte reeno, ovom tipu je potrebno da je voljen, uen, eljen, omiljen, da se osjea prihvaenim, da je dobro doao, da mu se odobrava, da ga cijene, da je potreban, da je znaajan za druge, naroito za izvjesnu osobu; da mu se pomae, da je tien, da neko brine o njemu, da ga neko vodi. Kada se u toku analize bolesniku predoi kompulzivni karakter ovakvih potreba, on e vjerovatno potvrditi da su ovakve elje savim prirodne. Naravno, on je ovdje na odbrambenom terenu. Sem kada se radi o licima ije je cjelokupno bie tako izvitopereno sadistikim crtama, da je elja za naklonou priguena svim moguim funkcionisanjima, dobro je ako pretpostavimo da svako bie ba eli da se osjea voljenim, da pripada, da mu se pomogne itd. Ono u emu bolesnik grijei jeste njegovo tvrenje da sva njegova pomamna trka za naklonou i odobrovanjem potie od istinske potrebe, a u stvari je taj istinski dio strahovito potisnut njegovom nezasitnom udnjom da se osjea bezbjedno. Potreba da se ova udnja zasiti toliko je prinudna da je sve to on ini orijentisano ka njenom ispunjenju. U ovom procesu on razvija izvjesne kvalitete i stavove koji modeliraju njegov karakter. Neki od njih mogli bi se nazvati omiljenou; on je osjetljiv na potrebe drugih - u okviru onog to je u stanju da emocionalno razumije. Na primjer, mada je vjerovatno da e sasvim prenebrei elju nekog povuenog lica da bude usamljeno, on e uoiti potrebu nekog drugog za saaljenjem, pomoi, odobravanjem itd. On pakuava da ivi automatski prema iekivanjima drugih, ili prema onom za ta vjeruje da su njegova iekivanja, esto do te mjere, da izgubin uvid u svoja sopstvena osjeanja. On postaje nesebian, samoportvovan, bez zahtjeva izuzev svoje bezgranine elje za ljubavlju. On postaje povladljiv, pretjerano paljiv unutar svojih moguih granica razuman, blagorodan, plemenit. On ne vidi injenicu da u svom srcu mnogo ne brine za druge i da eli da na druge gleda kao na dvolinjake i koristoljupce. Meutim - ako smijem da upotrijebim jasne izraze za ono to se odvija nesvjesno - on samog sebe ubjeuje da svakog voli, da su svi ljudi simpatini i estiti, a ta zabluda ne samo da raa duboka razoarenja, ve doprinosi i njegovoj optoj nesigurnosti.

Ovi kvaliteti nijesu tako dragocjeni kao to to samoj linosti izgleda, naroito zbog toga to ne potiu od sopstvenih osjeanja ili rasuivanja, ve se drugima slijepo predaje sve ono to se eli od njih - a zbog toga to je linost duboko poremeena ako se uzvraanje ne ostvari. Nadjaavajui ove karakteristike, stoji grupa iji je cilj da izbjegne namrgoena lica, razmirice i rivalstvo. Takva osoba tei da potini samu sebe, da zauzme drugo mjesto, ostavljajui drugima da se istaknu; ona e djelovati smirujue, pomirljivo i - u najmanju ruku svjesno nee gajiti nikakvu mrnju. Bilo kakva elja za osvetom ili trijumfom tako je duboko priguena da se sama osoba esto udi kako se tako lako izmiruje i kako se nikada ne ljuti dugo. U ovom kontekstu je vana i njena tndencija da automatski podnese grdnju. Opet sasvim bez veze sa njenim stvarnim osjeanjima - a to znai: da li se zaista osjea krivom ili ne - ona e samu sebe optuiti prije nego druge i teie da sebe paljivo ispita ili se opravda pred oevidno neopravdanim kritikovanjem ili oekivanim napadom. Prelaz od ovakvih stavova prema definitivnim inhibicijama je neprimjetan. Poto je svako agresivno ponaanje tabu, stvaraju se inhibicije prema isticanju, kritici, zahtjevima, davanju nareenja, ostavljanju utisaka i prema stremljenjima ka ambicioznim ciljevima. Zbog toga to je njen ivot u cjelini orijentisan prema drugima, njene inhibicije je takoe esto sprijeavaju da ugaa samoj sebi, i da u takvim postupcima uiva. Ovo moe ii tako daleko da svaki doivljaj koji nije sa nekim podijeljen - bilo to objed, izloba, muzika ili priroda - postaje beznaajan. Nije ni potrebno naglaavati da ovako kruto ograniavanje od uivanja ne samo to osiromauje ivot, ve ini da zavisnost od drugih postaje sve vea. Pored idealizacije kvaliteta koje smo naveli ovaj tip ima izvjesne karakteristine stavove prema samom sebi. Jedan od njih je sveobuhvatno da je takva osoba slaba i bespomona ja sam sirota i mala. Kada se preputi sopstvenim izvorima osjea se izgubljenom, kao amac otrgnut od svojih sidrita, ili kao Pepeljuga iupana iz krila svoje arobne kume. Ova bespomonost je djelimino stvarna; svakako da osjeanje da se ni pod kakvim okolnostiima ne moe boriti ili takmiiti ba podstie stvarnu slabost. Osim toga takva osoba svoju bespomonost iskreno priznaje i sebi i drugima. Ona takoe moe biti dramatino naglaena u snovima. Osoba joj esto pribjegava kao sredstvu apela ili odbrane: Morate me voljeti, tititi me, pratati mi, ne smijete me ostavljati, jer sam tako slaba i bespomona. Druga karakteristika je posljedica tendencije samopotinjavanja. Osoba uzima zdravo za gotovo da je svako drugi nadmoniji, da su drugi privlaniji, inteligentniji, obrazovaniji, dragocjeniji od nje. Postoji stvarna osnova za ovo osjeanje, a sastoji se u tom to takvoj osobi nedostaje samopouzdanje i vrstina, koji oteuju njene kapacitete; ali ak i na podrujima gdje je takva osoba nesumnjivo sposobna, ona e zbog osjeanja inferiornosti - bez obzira na njene kvalitete - imati vie povjerenja u druge ljude nego u samu sebe. U prisustvu agresivnih ili arogantnih osoba njeno osjeanje sopstvene vrijednosti jo vie je mui, ali kada je sama, ona pokazuje tendenciju ne samo da potcjenjuje svoje kvalitete, talente i sposobnosti, ve isto tako i svoja materijalna dobra.

Trea tipina crta je njena opta zavisnost od drugih. To je njena nesvjesna tendencija da sebe smatra onakvom kakvom je drugi smatraju. Njeno samopotovanje zavisi od odobravanja ili neodobrovanja drugih, njihove naklonosti ili nenaklonosti. Zato je za nju svako odbacivanje stvarna katastrofa. Ako neko propusti da joj uzvrati poziv, ak i ako shvati opravdanost takvog odbijanja, ipak e, u saglasnosti sa logikom posebnog unutranjeg svijeta u kojem ivi, barometar njenog samopotovanja pasti na nulu. Drugim rijeima, svaka kritika, odbijanje ili naputenost uasna su opasnost, i ona ulae najponiznije napore da ponovo zadobije naklonost lica koje joj je moglo tu panju uskratiti. Njeno okretanje i drugog obraza ne potie ni od kakvog misterioznog mazohistikog nagona ve je samo logina posljedica onog to takva osoba moe da uradi na temelju svojih unutranjih postavki. Sve ovo doprinosi stvaranju njenih posebnih gledita. Zavisno od opte zrelosti osobe sva ova gledita su manje ili vie lucidna i uvjerljiva. Ona su orijentisana ka dobroti i saaljenju, ljubavi, plemenitosti, nesebinosti, blagosti; takva osoba gnua se uobraenosti, ambicije, nemilosrdnosti, beskrupuloznosti i postizanja moi mada istovremeno ovakvi atributi mogu potajno izazvati njeno oboavanje jer predstavljaju snagu. Agresivan tip ima potrebu da se istie, postie bilo kakav uspjeh, priznanje ili presti. Kod njega preovlauje kretanje protiv ljudi. Njegov agresivni stav je ponekad potpuno manifestovan, ali je ee prikriven glazurom utivosti i blagonaklonosti. On ne eli da prizna bilo koju vrstu straha i koristi drastine mjere da bi savladao strah u sebi. Ovakvi ljudi nijesu skloni da priznaju greke. Kao to se povodljivi tip dri uvjerenja da su ljudi fini, iako je neprestano uvjeravan dokazima o protivnom, tako agresivni tip uzima zdravo za gotovo da je svako neprijateljski raspoloen i odbija da prihvati protivno. Za njega je ivot borba svih protiv svakog, a na kraju preovlauju zle sile. Izuzeci koje smatra moguim rijetko se javljaju i on ih prima sa rezervom. Njegov stav je ponekad sasvim oevidan, ali ee je prekriven glazurom blage utivosti, blagonaklonosti i dobrog drugarstva. Ovakav stav moe biti makijavelistiko ustupanje cjelishodnosti. Meutim, kao po pravilu, takav stav je sastavni dio pretenzija, istinskih osjeanja i neurotinih potreba. elja da drugi vjeruju da je on dobar drug moe biti kombinovana sa izvjesnom koliinom stvarne dobrotvornosti sve dok neko ne pone sumnjati u to da on stoji na vrstim temeljima. Elementi neurotine potrebe za ljubavlju i priznanjem mogu se koristiti u agresivne svrhe. Ovakav stav povladljivom tipu nije potreban, jer se njegova gledita ionako uvijek poklapaju sa hrianskim vrlinama ili sa drutveno usvojenim gleditima. U osnovi, njegove potrebe potiu iz osjeanja da je svijet poprite na kojem, u Darvinovom smislu, jaki unitavaju slabe, i da samo najsposobniji mogu da preive. Ono to najvie doprinosi da ovjek opstane uglavnom zavisi od civilizacije u kojoj osoba ivi; ali, nemilosrdno hrljenje za sopstvenim interesom u svakom sluaju je vrhovni zakon. Zato njegova primarna potreba postaje potreba ovladavanja drugim. Varijacije u sredstvima ovog ovladavanja su bezbrojne. To moe biti neobuzdana primjena sile, indirektno manipulisanje preko pretjerane brinosti ili obavezivanjem

ljudi. Takav tip moe najvie voljeti silu kamufliranu dostojanstvom. Moe da taktizira i intelektom, ukljuujui uvjerenje da se sve moe rijeiti rezonovanjem ili opreznou. Specifini oblik ovladavanja djelimino zavisi od prirodne sposobnosti svake osobe. Djelimino on predstavlja i fuziju konfliktnih crta. Na primjer, ako je osoba istovremeno sklona izdvajanju ona e se uvati svake direktne dominacije, poto bi je ona dovela u suvie tijesan kontakt sa drugima. Ako je prikrivena potreba za ljubavlju velika moe se opredijeliti za indirektne metode. Ako tei da iza dostojanstva manifestuje silu, onda je to znak prisustva sadistikih crta, poto se takav metod sprovodi upotrebom drugih za postizanje sopstvenih ciljeva. Istovremeno on ima potrebu da se istie, postie bilo kakav uspjeh, presti ili priznanje. Ukoliko uspjeh i presti znae snagu u konkurentskom drutvu, udnje su djelimino orijentisane ka sili. Meutim, one su takoe i subjektivno osjeanje snage preko spoljanje afirmacije, spoljanjeg odobravanja i nadmonosti. I ovdje je, kao i u povodljivog tipa, teite pomjereno van same linosti; razlika je samo u afirmaciji koju on eli od drugih. U stvari, i jedan i drugi stav podjednako predstavljaju promaaj. Kada se ljudi ude zato nijesu uspjeli da se iole manje osjeaju nesigurnima, oni time pokazuju svoje psiholoko neznanje, ali injenica da to oni ine ukazuje do koie se mjere uspjeh i presti najee cijene. Ogromna potreba da se iskoriavaju drugi, da se nadmudre i da se upotrebe za sopstvene ciljeve dio je ove slike. Na svaku situaciju ili odnos gleda se sa ovog stanovita: ta mogu da dobijem iz toga? - bez obzira da li se radi o novcu, prestiu, kontaktima ili idejama. Samo osoba je, svjesno ili polusvjesno, ubijeena da svi drugi postupaju ovako, zbog ega cijeni injenicu da ovo postie efikasnije od ostalih. Kvaliteti koje razvija ovakva osoba gotovo su dijametralno razliiti od kvaliteta koje razvija povodljivi tip. Osoba je uporna i postojana, ili bar djeluje tako. Sva sopstvena osjeanja i osjeanja drugih ona smatra ogavnom sentimentalnou. Ljubav za nju ima nitavnu ulogu. Ona se nikada ne zaljubljuje, nikada nema neku aferu, ne udaje se ili eni, jer je za nju najvanije da ima eminentno poeljnog partnera, koji e svojom privlanou, drutvenim prestiom ili bogatstvom moi da pobolja njen sopstveni poloaj. Ona ne nalazi nikakvog razloga da bude dobra prema drugima. Zato bih se ja brinula - neka se brinu sami o sebi. Priom o starom etikom problemu o dvije osobe na splavu, sa kojeg se samo jedna moe spasti, ovakav tip bi, naravno, kazao da e pokuati da spase svoju sopstvenu kou - jer ne bi htio da bude lud i dvolian. On ne eli da prizna bilo koju vrstu straha i ak e upotrijebiti drastine mjere da bi strah savladao. On e se, na primjer, prisiljavati moda da stanuje u praznog kui, iako se strahovito plai lopova; on e moda insistirati da jae konja sve dok ne savlada strah od konja; eventualno e gaziti kroz barutine za koje zna da su pune zmija da bi se oslobodio straha od njih. Dok povodljivi tip tei da djeluje pomirljivo, agresivni ini sve to moe da bi bio dobar borac. On oprezno i otroumno iznosi svaki argumenat, a odstupie od njega samo onda ako drugim argumentom moe potvrditi da je ipak u pravu. Najbolje e se osjeati kada je pritjeran uza zid i kada nema nikakve mogunosti sem da se bori. Nasuprot povodljivom tipu, koji se plai da pobijedi u nekoj igri, ovakav tip teko podnosi poraz i neopozivo eli pobjedu. Isto tako on je spreman da optuuje druge kao to je povodljivi tip gotov da okrivljuje samog sebe. Ni u jednom sluaju

razmatranje krivice nema nikakvu ulogu. Kada povodljivi tip priznaje krivicu, to ni u kom sluaju ne znai da je on i uvjeren u nju, ve da eli da djeluje pomirljivo. Slino ovome agresivni tip nije ubijeen da je neko drugi pogrijeio; on smatra da je u pravu jednostavno zbog toga to mu je potrebno ovo tlo subjektivne izvjesnosti; potpuno isto kao to je nekoj armiji potrebno sigurno uporite sa kojeg e izvesti napad. Priznati greku, ako to nije apsolutno neophodno, za ovog tipa znai krajnje pokazivanje slabosti, ili ak neoprostivu ludost. U skladu sa njegovim stavom je da se mora boriti protiv pakosnog svijeta i da treba da razvije otar smisao za realizam - naroite vrste. On nikada nije tako naivan da u drugih previdi bilo kakvu manifestaciju ambicije, pohlepe, neznanja ili bilo ega drugog to bi moglo sprijeiti ostvarenje njegovih ciljeva. Kako su u konkurentskoj civilizaciji ovakvi atributi mnogo ea pojava od stvarnog potenja, on smatra opravdanim to to je jedino on realan. Naravno da je on u stvari isto toliko jednostran kao i povodljivi tip. Jo jedan vid njegovog realizma je naglaavanje znaaja planiranja i opreznosti. On kao svaki dobar strateg u svakoj situaciji oprezno procjenjuje sopstvene anse, snage svojih neprijatelja i eventualne klopke. Poto uvijek ima potrebu da sebe predstavlja najjaim, najotroumnijim ili najtraenijim, on pokuava da razvije efikasnost i izvornost koje su potrebne da bude takav. Smislom i inteligencijom koje ulae u svoj postupak moe postii da postane veoma cijenjen slubenik ili da postigne uspjeh u svom poslu. Meutim, utisak koji ostavlja da je duboko zainteresovan za svoj rad u izvjesnom smislu je varljiv, jer je za njega rad samo sredstvo da se doe do izvjesnog cilja. On ne osjea nikakvu ljubav za ono to radi i on od posla nema nikakvog stvarnog zadovoljstva - a to je injenica koja je u skladu sa njegovim pokuajem da iz svog ivota potpuno iskljui osjeanja. Ovo guenje svakog osjeanja ima dvostruki efekat. Sa stanovita uspjeha, ono je nesumnjivo cjelishodno, jer ga osposobljava da funkcionie kao dobro podmazana maina, koja neumorno proizvodi robu koja e ga uiniti monijim i pruati mu sve vei presti. Ovdje se mogu umijeati i osjeanja koja bi ga, razumljivo, mogla navesti da djela uz manje oportunistikih prednosti; ona bi mogla uiniti da napusti tehniku kojom se tako esto koristio na putu ka uspjehu; ona bi ga mogla odmamiti od njegovog posla u carstvo uivanja u prirodi ili umjetnosti, ili drugarstva sa prijateljima, umjesto sa osobama koje samo korisno slue njegovom cilju. S druge strane, emocionalna pusto koju donosi priguivanje osjeanja, umanjie kvalitet njegovog djela; izvjesno je da e ona svakako ograniiti njegovo stvaralatvo. Agresivni tip izgleda kao potpuno neinhibirana osoba. On moe izraavati elje, moe izdavati nareenja, izraavati bijes, braniti se. Meutim, on nije nita manje inhibiran nego povodljivi tip. Za nau civilizaoiju nije velika prednost to nas njegove posebne inhibicije odmah ne pogaaju. One lee u emocionalnoj sferi i tiu se njegovog kapaciteta da osjeti prijateljstvo, ljubav, naklonost, saosjeajno razumijevanje i nezainteresovano uivanje. Ovo posljednje on bi smatrao traenjem vremena. On o sebi lino misli da je jak, estit, realistian, to je sve tano ako se stvari posmatraju na ovaj nain. Prema ovakvim postavkama njegovo potovanje samog

sebe je strogo logino, jer za njega bezobzirnost predstavlja snagu, nedostatak potovanja drugih - ast, a uporna trka za sopstvenim ciljevima - realizam. Njegov stav o svojoj estitosti proizilazi djelimino iz mudrog razgoliavanja postojeih dvolinosti. Na entuzijazam za neto, na filantropska osjeanja i slino, on gleda kao na istu pretenziju; on moe da uoi i usvoji drutvenu svijest ili hrianske vrline u onom smislu u kojem se one najee predstavljaju. Njegova gledita izgraena su na temelju filozofije dungle. Mo daje pravo. Dolje humanost i milosre! Homo homini lupus! Ovdje se javljaju gledita koja se mnogo ne razlikuju od onih kojima su nas tako temeljno uili nacisti. Povuenom tipu pripadaju one osobe kod kojih dominira orijentacija od ljudi. Neurotino povlaenje od ljudi nije istovjetno sa povremenim javljanjem elje za samoom. elja da se bude sam izraz je neurotinog povlaenja samo ako postoji nepodnoljivo naprezanje i neugodnost pri druenju sa ljudima, i ako se samoa vidi kao nain da se ta neprijatnost izbjegne. Najupadljivija osobina ovog tipa je opta otuenost od ljudi. Njihova osnovna ivotna potreba je dranje emocionalnog odstojanja izmeu sebe i ostalog svijeta. Kada im se okolina namee doivljavaju anksioznost. Kao po pravilu, ovakva osoba voli da radi, spava i jede sama. Ona ne voli da dijeli doivljaje sa drugima. Ovakve osobe su sposobne da sebe posmatraju sa objektivnim interesovanjem kao da je rije o nekom drugom. Civilizacija u kojoj ivimo toliko nam je nametnula spoljne vidove ivota da nam je ostavila malo razumijevanja za ovu potrebu, ali mogunosti njenog ispunjenja naglaavale su filozofije i religije svih vremena. elja za toliko vanom usamljenou ni u kom sluaju nije neurotina; naprotiv, veina neurotiara udaljava se od sopstvenih unutranjih dubina, a nesposobnost za konstruktivnu samou sama po sebi je znak neuroze. elja da se bude sam indikacija je neurotinog povlaenja samo onda ako postoji nepodnoljivo naprezanje pri druenju sa ljudima, i ako je samoa na prvom mjestu sredstvo da se izbjegne to naprezanje. Izvjesne osobine jako povuene linosti tako su karakteristine da su psihijatri skloni da ih smatraju osobinama koje iskljuivo pripadaju povuenom tipu. Najoevidnija od njih je opta otuenost od ljudi. Pomenuto svojstvo je u ovog tipa naroito uoljivo jer ga on posebno naglaava, no u stvari njegova otuenost nije nita vea od otuenosti ostalih neurotiara. Za dva tipa o kojima smo raspravljali, na primjer, bilo bi nemogue dati opti zakljuak o tome koji je otueniji. Jedino moemo rei da je ova karakteristika u povladljivog tipa prikrivena i da je on iznenaen i zastraen kada je otkrije, poto zbog svoje pasionirame potrebe za bliskou vjeruje da ne postoji nikakav jaz izmeu njega i ostalog svijeta. Otuenost od ljudi je iznad svega indikacija da su ljudski odnosi poremeeni. To je sluaj kod svih neuroza. Opseg otuenosti vie zavisi od jaine poremeenosti nego od posebnog oblika neuroze. Druga karakteristika, koja se esto smatra svojstvenom ovom povlaenju, jeste otuenost od samog sebe, a to e rei otupjelost za emocionanlni doivljaj, neizvjesnost o tome ta smo, ta volimo, mrziimo, elimo, emu se nadamo, od ega strahujemo, ta nas revoltira i u ta vjerujemo. Ova samootuenost takoe je zajednika svim neurozama. Svaka neurotina osoba lii na avion kojim se upravlja sa tolike daljine da se izgubi veza s njim. Povuene osobe sasvim lie na zombe za

vrijeme maijanja na Haitima - one su mrtve, ali ih maije oivljavaju: one rade i funkcioniu kao iva bia, ali nema ivota u njima. Drugi, opet, mogu imati relativno bogat emocionalni ivot. Poto postoje ovolike varijacije, pojavu samootuenosti ne moemo gledati iskljuivo kod povlaenja. Ono to je zajedniko svim povuenim osobama neto je sasvim drugo. To je njihova sposobnost da same sebe posmatraju sa nekim objektivnim interesovanjem, kao to bi se posmatralo umjetniko djelo. Najbolji nain da to opiemo moda je ako kaemo da oni imaju isti posmatraki stav prema samima sebi kao i prema ivotu uopte. Oni su esto izvanredni posmatrai procesa koji se zbivaju u njima. Izvrstan primjer za ovo je udno razumijevanje simbola snova koje oni esto pokazuju. Njihova osnovna unutranja potreba je da postave emocionalno odstojanje izmeu sebe i ostaloga svijeta. Da se izrazimo preciznije: to je njihova svjesna ili nesvjesna odlunost da se nipoto emocionalno ne angauju ni u ljubavi, ni u borbi, ni u saradnji ili takmienju. Oni oko sebe izgrauju neku vrstu maginog kruga kroz koji niko ne moe da prodre. Eto zato, povrno uzeto, oni mogu da idu u korak sa ljudima. Kompulzivni karakter ove potrebe pokazuje se u njihovoj anksioznoj reakciji kad im se okolina namee. Sve potrebe i kvaliteti koje oni stiu usmjereni su ka ovoj vanoj potrebi da ne buu u neto upleteni. Meu najupadljivijim je potreba za samodovljnou. Njen najpozitavniji izraz je snalaljivost. Agresivni tip takoe tei da bude snalaljiv - ali mu je duh drugaiji; za njega je najvanije da probija svoj put u neprijateljskom svijetu i da u toj borbi poraava druge. Duh povuenog tipa slian je duhu Robinzona Krasoa: on mora da bude snalaljiv da bi ivio. To je jedini nain na koji moe da nadoknadi svoju izolovanost. Svjesno ili nesvjesno ograniavanje potreba jeste nepouzdaniji nain da se odri samodovoljnost. Raznolike tenje u ovom pravcu bolje emo razumjeti ako se podsjetimo da je ovdje osnovni princip da se ni za koga i ni za ta nikad ne postane toliko vezan da bi taj ili to postali neophodni. Ovo bi eljenu usamljenost izloilo opasnosti. Bolje je nemati nita nego se izloiti ovakvoj opasnosti. Na primjer: povuena osoba moe biti sposobna za stvarno uivanje, ali ako to uivanje na bilo koji nain zavisi od drugih, ona vie voli da ga se lii. Ona moe osjetiti zadovoljstvo veeri provedene u drutvu prijatelja, ali mrzi optu udruenost i drutvene funkcije. Slino tome, ona izbjegava takmienje, presti i uspjeh. Jelo, pie i ivotne potrebe ona je sklona da ogranii i odrava ih na odreenoj skali koja od nje nee zahtijevati da izgubi suvie mnogo vremena ili energije da bi zaradila novac za njih. Osoba moe biti duboko ozlojeena zbog bolesti jer smatra da je ponienje zavisiti od drugih, na ta ga ona prinuava. Ovakva osoba moe nastojati da o svakom predmetu stekne znanje iz prve ruke: prije e se odluiti da sama sazna, vidi ili uje, na primjer, neto to je rijeeno ili pisano o Rusiji, ili o Americi ako je stranac, nego to e prihvatiti ono to su o tome drugi kazali. Ovakav stav bio bi sjajna unutranja neizvjesnost kada ne bi bio tako preeran da se, recimo, odbija pomo vodia u nepoznatom gradu. Druga i izrazitija je potreba ovakve osobe za povuenou. Ona lii potrebi ovjeka

koji u hotelskoj sobi sa svojih vrata rijetko uklanja natpis nemojte me uznemiravati. ak se i na knjige moe gledati kao na nametljive, kao na neto to dolazi spolja. Svako pitanje koje joj se postavi o njenom linom ivotu moe je potresti; ona eli da se obavije velom tajanstvenosti. Jedan bolesnik koji je imao etrdeset pet godina rekao mi je da ga ideja o Bojem sveznanju jo uvijek ljuti kao onda kada mu je majka govorila da Bog moe kroz prozorske kapke vidjeti kako on gricka svoje nokte. Ovo je bio bolesnik sasvim suzdrljiv u iznoenju ak i najbeznaajnijih pojedinosti iz svog ivota. Povuena osoba moe se izuzetno uzbuditi ako je drugi uzmu takvu kakva jeste - jer se zbog ovog osjea zgaenom. Kao po pravilu, ona voli da radi, spava i jede sama. Potpuno protivno povodljivom, ovaj tip ne voli da dijeli nikakav doivljaj - druga osoba bi mogla da je uznemiri. ak i kada slua muziku, eta ili razgovara sa drugima, njeno stvarno uivanje nastupa tek kasnije, retrospektivno. Samodovoljnost i usamljenost su njena najjaa potreba, potreba za krajnjom nezavisnou. Ona sama svoju nezavisnost smatra kao pozdtivnu stvar. Nesumnjivo, ta osoba i ima nekakvu vrijednost, jer, bez obzira na njene nedostatke, povuena osoba ipak nije slijepi automat. Njeno slijepo odbijanje saradnje, zajedno sa njenom udaljenou od konkurentske borbe, prua joj izvjestan integritet. Njena obmana je u tome to ona na ovu nezavisnost gleda kao na cilj sam po sebi i zanemaruje injenicu da vrijednost te nezavisnosti u krajnjoj mjeri zavisi od onoga za ta e se ona upotrijebiti. Njena nezavisnost, kao i izdvojenost iji je ona dio, imaju negativnu orijentaciju; njen cilj je da ne bude pod uticajem, obuzdavana, sputavana ili pod obavezom". Svaka od ovih grupa predstavlja neku bazinu orijentaciju prema drugima i sebi. Hornajeva u ovim razliitim orijentacijama nalazi podlogu za unutranje sukobe. Sutinska razlika izmeu normalnog i neurotinog sukoba je u stepenu. ...Nesklad izmeu sukobljenih strana je mnogo manji kod normalnih osoba nego kod neurotiara. Drugim rijeima, svako ima unutranje sukobe, samo to ih neke osobe - prvenstveno zbog doivljavanja odbacivanja, zanemarivanja, prezatienosti ili neke druge vrste roditeljskog maltretiranja u ranom djetinjstvu - imaju u izrazitijem vidu. Dok normalan ovjek ove sukobe moe da rijei na taj nain to e objediniti tri orijentacije, jer one nijesu meusobno neuskladive, neurotiar mora - svoje vee bazine strijepnje - da koristi iracionalna i vjetaka rjeenja. On ili ona svjesno priznaju samo jednu od tendencija, a odriu ili potiskuju druge dvije. Ili jedinka stvara jednu idealizovanu predstavu o sebi, u kojoj protivrjene tendencije navodno iezavaju, mada u stvarnosti i dalje postoje. U kasnijem djelu Hornaj ima mnogo vie da kae o nezgodnim posljedicama koje proistiu iz razvoja nerealne slike o sebi i iz pokuaja da se ivi u skladu sa ovom idealizovanom predstavom. Tenja za slavom, osjeanja samozadovoljstva, morbidne zavisnosti od drugih ljudi i samoponienja - samo su neke od nezdravih i razornih posljedica koje izrastaju iz idealizovanog ja. Tree rjeenje koje neurotiari koriste za svoje unutranje sukobe je da ih prenesu napolje. ovjek, u stvari, misli: Ja ne elim da iskoriavam druge ljude, oni hoe da iskoriavaju mene. Ovo rjeenje stvara sukobe izmeu osobe i spoljanjeg svijeta.

Svi ovi sukobi se mogu rjeavati ili izbjei ako je dijete odraslo u kui e ima sigurnosti, povjerenja, ljubavi, potovanja, trpeljivosti i topline. Prema tome, Hornaj ne vjeruje, kao Frojd i Jung, da je sukob ugraen u prirodu ljudi, te da je stoga neizbjean. Sukob izrasta iz drutvenih uslova. Osoba koja e vjerovatno postati neurotina je ona koja je na izrazit nain doivjela kulturom odreene tekoe, i to u veini posredstvom ranog iskustva.

HARI STEK SALIVEN Hari Stek Saliven roen je u Norviu, u saveznoj dravi Njujork (SAD), 21. februara 1892. godine, a umro je 14. januara 1949. godine u Parizu. Medicinu je zavrio na ikakom koledu za medicinu i hirurgiju 1917. godine i sluio je vojsku tokom prvog svjetskog rata. Poslije rata bio je na poloaju u Federalnom odboru za profesionalno obrazovanje, a zatim u Slubi za narodno zdravlje. Saliven je 1922. godine preao u vaingtonsku Bolnicu sv. Elizabete, e je pao pod uticaj Alansona Vajta, jednog od vodeih amerikih neuropsihijatara toga doba. Od 1923. do poetka tridesetih godina bio je vezan za Medicinski fakultet Univerziteta Merilend i za Bolnicu eparda i Enoh Prat u Tausonu. Tokom ovog perioda svog ivota Saliven je izveo ona istraivanja izofrenije po kojima je stekao ugled kao kliniar. Naputio je Merilend da bi otvorio ordinaciju na Park aveniji, u centru Njujorka, s namjerom da prouava opsesivne procese kod pacijenata koji dolaze u ordinaciju. Nekako u to vrijeme otpoeo je i sa zvaninim psihoanalitikim egrtovanjem kod Klare Tompson, uenice Sandora Ferencija. To nije bio Salivenov prvi dodir sa psihoanalizom. Jo kao student medicine je uzimao asove kolske psihoanalize. Predsjednik Zadubine Viljema Alansona Vajta postao je 1933. godine i ostao na tom poloaju do 1943. Uestvovao je 1936. godine u osnivanju Vaingtonske kole za psihijatriju pri Zadubini i bio njen prvi direktor. asopis Psihijatrija poeo je da izlazi 1938. sa ciljem da iri Salivenovu teoriju meuosobnih odnosa. Bio je u prvoj redakciji asopisa, a kasnije i glavni urednik sve do svoje smrti. Saliven je radio kao konsultant za Sistem selektivne slube od 1940. do 1941. godine; uestvovao je tokom 1948. godine u UNESKOvom projektu o napetostima, koji su inicirale Ujedinjene Nacije u elji da proue napetosti koje utiu na meunarodno razumijevanje; iste godine bio je imenovan u Pripremni odbor za Meunarodni kongres za duevno zdravlje. Saliven je bio nauni dravnik, koliko i ugledni propagator psihijatrije, predvodnik jedne znaajne kole za obrazovanje psihijatara, izvanredan terapeut, vispreni teoretiar i plodni istraiva na podruju medicine. Svojom ivahnom linou i originalnim miljenjem privukao je mnoge ljude da mu postanu sljedbenici, uenici, kolege i prijatelji. Pored Alansona Vajta, najznaajniji uticaj na Salivenov intelektualni razvitak imali su Frojd, Adolf Mejer i ikaka socioloka kola. Saliven je osjeao posebnu bliskost sa Edvardom Sapirom koji je bio jedan od pionira vee saradnje izmeu antropologije, sociologije i psihoanalize. Saliven je poeo da formulie svoju teoriju meuosobnih odnosa 1929. godine i dogradio je sredinom tridesetih godina ovog vijeka.

Tokom ivota Saliven je objavio samo jednu knjigu u kojoj je izloio svoju teoriju (1947). Meutim, on je imao obiaj da pravi vrlo razraene biljleke, a njegova predavanja studentima Vaingtonske kole za psihijatriju bila su magnetofonski snimana. Njegove biljenice i trake sa predavanja prikupljene su poslije njegove smrti u Zadubini Vilijema Alansona Vajta. Od te grae je sastavljeno pet knjiga Hari Stek Saliven bio je tvorac novog gledita koje je poznato pod imenom Meusobna (interpersonalna) teorija psihijatrije. Njena glavna odlika u odnosu na teoriju linosti je da se linost shvata kao relativno trajan sklop meusobnih situacija koje se ponavljaju i karakteriu ljudski ivot. Linost je hipotetika sutina koja se ne moe izdvojiti iz meusobnih situacija, meusobno ponaanje je sve to se moe posmatrati kao linost. Shodno tome, isprazno je, vjeruje Saliven, govoriti o jedinki kao predmetu prouavanja, poto pojedinac ne postoji niti moe da postoji nezavisno od svojih odnosa sa drugim ljudima. Od prvog dana ivota beba je dio medusobne situacije i tokom itavog ivota ostaje u drutvenom polju. ak i pustinjak koji je digao ruke od drutva nosi sa sobom u divljinu ili pustinju sjeanja na ranije line odnose, koji nastavljaju da utiu na njegovo miljenje i djelanje. Mada Saliven ne odrie vanost nasljeu i sazrijevanju u obrazovanju i oblikovanju organizma, on vjeruje da ono to je izrazito ljudsko predstavlja proizvod drutvenih sadejstava. Sem toga, meusobna iskustva jedne osobe mogu da mijenjaju njeno ili njegovo isto fizioloko funkcionisanje, tako da ak i organizam gubi status biolokog entiteta i postaje drutveni organizam sa svojim socijalizovanim nainom disanja, varenja, vrenja nude, cirkulacije krvi i tako dalje. Za Salivena je psihijatrija kao nauka povezana sa socijalnom psihologijom, a njegova teorija linosti nosi peat njegove velike sklonosti ka sociopsiholokim pojmovima i promjenljivima. On pie: Opta nauka psihijatrije ini mi se da pokriva velikim dijelom isto podruje kao to je i ono koje se prouava u socijalnoj psihologiji, jer nauna psihijatrija se mora definisati kao prouavanje meuosobnih odnosa, a to na kraju krajeva trai upotrebu one vrste pojmovnog okvira kaju danas nazivamo teorijom polja. Sa tog stanovita, linost se posmatra kao hipotetina. Ono to se moe prouavati je sklop procesa koji karakteriu meudejstvo linosti u odreenim situacijama, ili poljima, koji se ponavljaju, a ukljuuje i posmatraa. Sklop linosti Salivenu nije nikad dovoljno isticanja da je linost isto hipotetiki entitet, jedna iluzija, koju je nemogue posmatrati i prouavati odvojeno od meuosobnih odnosa. Jedinica prouavanja je meuosobna situacija, a ne osoba. Ustrojstvo linosti sainjeno je prije od meuosobnih nego od intrapsihikih dogaaja. Linost se ispoljava jedino kad se osoba ponaa u odnosu na jednu ili vie drugih jedinki. Ovi ljudi ne moraju uopte da budu prisutni. U stvari, oni ak mogu da budu i sasvim izmiljeni ili nepostojei likovi. ovjek moe imati odnos i prema narodnom junaku, ili prema liku iz stvaralake mate kao to je Ana Karenjina, prema precima ili prema

jo neroenim potomcima. Psihijatrija je prouavanje pojava koje se odigravaju u meuosobnim situacijama, u rasporedima sastavljenim od dvije ili vie osoba meu kojima sve osim jedne mogu biti manje-vie potpuno izmiljene. Opaanje, pamenje, miljenje, matanje i svi ostali psiholoki procesi su meuosobne prirode. ak su i snovi meuosobni, jer obino odraavaju odnose snijevaa sa drugim ljudima. Mada Saliven priznaje linosti samo hipotetiki status, on ipak tvrdi da je to dinamiki centar razliitih procesa koji se odigravaju u nizu meuosobnih polja. Sem toga, on daje poseban znaaj nekima od ovih procesa, imenujui ih i definiui neka od njihovih svojstava. Najvaniji su dinamizmi, personifikacije i kognitivni procesi. DINAMIZMI Dinamizam je najmanja jedinica koja se moe koristiti u prouavanju jedinke. On se definie kao relativno trajan sklop transformacija energije, koje stalno iznova karakteriu organizam u njegovom trajanju kao ivi organizam. Jedna transformacija energije je bilo koji vid ponaanja. Moe biti otkriven i javan, kao to je govorenje, ili sakriven i privatan, kao to je miljenje ili matanje. Poto je dinamizam sklop ponaanja, koji traje i ponavlja se, on je vrlo slian navici. Salivenova definicija dinamizma dosta je udno sroena; on kae da je to jedan koverat pun beznaajnih djeliminih razlika. Ovo znai da se jednom sklopu moe dodati novi elemenat, a da se ne promijeni sklop u cjelini sve dok taj novi sastojak koverta nije znaajno razliit od ostalih koji su ve u njemu. Ako je znaajno razliit, onda mijenja stari sklop u neki novi. Na primjer, dvije jabuke mogu prilino razliito da izgledaju, ali da se ipak prepoznaju kao jabuke, jer razlike meu njima nijesu toliko vane. Meutim, jedna jabuka i jedna banana razliite su po znaajnim odlikama, te shodno tome ine dva razliita sklopa. Ovi dinamizmi koji odlikuju neije meduosobne odnose karakteristini su za ljude. Na primjer, neko se, po navici, moe neprijateljski ponaati prema odreenoj osobi ili grupi ljudi, i to e biti izraz dinamizma zlovolje. ovjek koji je sklon uspostavljanju lascivnih odnosa sa enama ispoljava dinamizam poude. Dijete koje se boji nepoznatih ljudi ima dinamizam straha. Bilo koja naviknuta reakcija prema jednoj ili vie osoba - u vidu osjeanja, stava ili otkrivene radnje - ini dinamizam. Svi ljudi imaju iste bazine dinamizme, ali nain ispoljavanja dinamizma varira, zavisno od situacije i ivotnog iskustva jedinke. Dinamizam obino koristi posebnu zonu tijela - kao to su usta, ruke, mar i polni organi - preko koje taj dinamizam sadejstvuje sa okolinom. Takva zona se sastoji od prijemnog aparata (receptori) za primanje drai, djejstvenog aparata (efektori) za izvoenje radnje i veznog aparata (eduktori) u centralnom nervnom sistemu, koji povezuje receptore sa efektorima. Tako, kada se sisa prinese bebinim ustima, ona nadrauje osjetljive slojeve usana, koji odapinju impulse niz nervne puteve do motornih organa usta i tako proizvodi pokrete sisanja. Veina dinamizama slui da se zadovolje osnovne potrebe organizma.

Personifikacije. Personifikacija je predstava koju jedinka ima o sebi ili drugome. To je sloenost osjeanja, stavova i shvatanja koji izrasta iz iskustva sa zadovoljavanjem potreba i strepnjom. Na primjer, beba gradi personifikaciju dobre majke dok je majka hrani i brine se o njoj. Svaki meuosobni odnos koji u sebe ukljuuje zadovoljstvo ima tendenciju da formira povoljnu sliku o izazivau tog zadovoljstva. Na drugoj strani, bebina personifikacija rave majke proistie iz doivljaja sa njom koji su joj stvarali strepnju. Majka koja strepi biva personifikovana kao rava majka. Konano, ove dvije personifikacije majke, zajedno sa bilo kojim drugim personifikacijama koje se mogu formirati (kao to je zavodljiva majka, ili prezatiujua majka), stapaju se u jedno, inei sloenu personifikaciju. Ove slike, koje vuemo u naim glavama, rijetko su adekvatni opisi osoba na koje se odnose. One su, prije svega, nastale da bi se izalo na kraj sa odreenim ljudima u nekim, prilino izdvojenim, meuosobnim situacijama. Ali, kad se jednom uoblie, one obino dugo traju i utiu na nae stavove prema drugim ljudima. Tako osoba koja personifikuje svog oca kao malicioznog i tiranskog ovjeka moe da projektuje ovu istu personifikaciju u druge starije ljude, kao to su, na primjer, nastavnici, policajci i poslodavci. Shodno tome, neto to slui svrsi smanjivanja strepnje u ranom dobu moe kasnije da ometa razvijanje meuosobnih odnosa. Ove strepnjom obojene slike iskrivljavaju ovjekova shvatanja o onim ljudima koji mu kasnije bivaju znaajni. Personifikacije samoga sebe, kao to su dobri ja i ravi ja, ponaaju se po istim naelima kao i personifikacije drugih ljudi. Personifikacija dobrog mene nastaje iz meuosobnih doivljaja koji donose neku nagradu, a personifikacija ravog mene iz situacije koje stvaraju strepnju. I kao i personifikacije drugih ljudi personifikacije samoga sebe su sklone da ometaju objektivnu samoprocjenu. Personifikacije koje su zajednike veem broju ljudi nazivaju se stereotipiina. Ovo su jednoglasno usvojena shvatanja, tj. ideje koje su iroko prihvaene meu lanovima nekog drutva, i prenose se s koljena na koljeno. Primjeri uobiajenih stereotipa u naoj kulturi su rasijani profesor, razbarueni umjetnik i tvrdoglavi direktor. Saznajni procesi. Salivenov osobeni doprinos u pogledu mjesta saznanja u stvarima znaajnim za linost predstavlja njegova trolana klasifikacija doivljavanja. Doivljaj se, kae on, odvija u tri vida: prototaksikom, parataksikom i sintaksikom. Prototaksikim dooivljajem se moe smatrati niz trenutnih stanja osjetljivog organizma . Ova vrsta doivljaja slina je onome to je Dejms nazivao tokom svijesti, sirovi osjeti, predstave i osjeanja, koji protiu umom ulnog bia. Ova stanja nemaju nikakve nune veze meu sobom, niti posjeduju bilo kakvo znaenje za osobu koja ih doivljava. Prototaksiki vid doivljavanja nalazi se u najiem obliku tokom prvih mjeseci ivota i predstavlja neophodan prethodni uslov za pojavu druga dva vida doivljaja. Parataksiki vid miljenja sastoji se od uvianja uzronih povezanosti dogaaja koji se odigravaju istovremeno, a ne stoje ni u kakvoj logikoj vezi. Poznati eki pisac, Franc Kafka, slika jedan zanimljiv sluaj parataksikog miljenja u jednoj od svojih kratkih pria. Neki pas koji je ivio u tenari okruenoj visokom ogradom mokrio je jednog dana u trenutku kada je preko ograde ubaena kost. Pas je pomislio: Moje

mokrenje uinilo je da se pojavi ta kost. Otada, kad god bi mu se prohtjelo da neto pojede, on bi podigao nogu. Saliven vjeruje da vei dio naeg miljenja ne prelazi i nivo paratakse; mi vidimo uzrone veze meu doivljajima koji nemaju apsolutno nikakve veze jedan s drugim. Sva sujevjerja su, na primjer, sluajevi parataksikog miljenja. Sintaksiki, trei i najvii vid miljenja, sastoji se od jednoduno prihvaene simbolike aktivnosti, posebno od rijei. Jednoduno prihvaeni simbol je takav simbol oko kojeg se grupa ljudi slae da ima ustaljeno znaenje. Rijei i brojevi su najbolji primjeri takvih simbola. Sintaksiki vid doivljaja proizvodi logiki red meu doivljajima i omoguuje ljudima da opte jedni s drugima. Pored ove formulacije vidova doivljavanja, Saliven je isticao i vanost predosjeanja u saznajnom funkcionisanju. ovjek, osoba, ivi sa svojom prolou, sadanjou i susjednom budunou, koje su sve jasno vane za objanjenje njegove misli i akcije . Predosjeanje zavisi od neijeg sjeanja na prolost i tumaenja sadanjosti. Mada dinamizmi, personifikacije i saznajni procesi ne iscrpljuju spisak sastavnih djelova linosti, oni jesu najvanija strukturalna svojstva Salivenovog sistema. Razvoj linosti Saliven izdvaja est stupnjeva u razvoju linosti, koji prethode zavrnom stupnju zrelosti. Ovih est stupnjeva karakteriu zapadnoevropske kulture i mogu biti sasvim drukiji u drugim drutvima. To su: 1) stupanj odojeta, 2) djetinjstvo, 3) djeatvo, 4) predmladalatvo, 5) rana mladost, i 6) pozna mladost. Period odojeta protee se od roenja do pojave artikulisanog govora. To je period u kome je zona usta primarno podruje meudjejstva bebe sa okolinom. Dojenje prua bebi njene prve meuosobne doivljaje. Elemenat okoline koji se izdvaja od ostalih tokom ovog stupnja je ono to snabdijeva gladnu bebu hranom, bilo da se radi o bradavici majinih grudi ili cucli na flaici sa hranom. Beba razvija razliita shvatanja o dojci/cucli, zavisno od svojih doivljaja s njom. To su: 1) dobra dojka/cucla, koja je signal za dojenje i znak da predstoji zadovoljstvo; 2) dobra, ali ne i zadovoljavajua dojka/cucla iz situacija kada beba nije bila gladna; 3) pogrena dojka/cucla, koja ne daje mlijeko i signalizuje odbacivanje i nunost traganja za drugom dojkom, cuclom; 4) rava dojka/cucla strepljive majke, koja signalizuje izbjegavanje. Ostala karakteristina svojstva stupnja odojeta su: 1) pojava dinamizma apatije i somnolentnog izdvajanja; 2) prelaz sa prototaksikog na parataksiki vid saznanja; 3) orgnizacija personifikacije majke rave, strepljive, odbacujue i osujeujue, na jednoj, i dobre, oputene, prihvatajue i zadovoljavajue, na drugoj strani; 4) organizacija doivljavanja kroz uenje i nastajanje rudimenata ja-sistema; 5) izdvajanje sopstvenog tijela bebe, tako da ona ui da zadovoljava svoje napetosti i nezavisno od majinskog tijela - na primjer, sisanjem palca; 6) uenje koordinisanih pokreta koji angauju ruku i oko, ruku i usta, uho i glas.

Prelaz od bepstva u djetinjstvo omoguen je uenjem jezika i organizovanjem doivljaja na sintaksiki nain. Djetinjstvo se protee od pojave artikulisanog govora do raanja potrebe za drutvom za igru. Razvoj jezika dozvoljava, meu ostalim, i stapanje razliitih personifikacija - na primjer, dobre i rave majke - i objedinjavanje ja-sistema u skladniji sklop. Ja-sistem poinje da razvija pojam o svom polu: djeai se poistovjeuje sa ulogom mukarca, kako je propisuje drutvo, a djevojica sa enskom ulogom. Raenje simbolike sposobnosti omoguuje etetu da se igra odraslog - Saliven ove igre naziva dramatizacijama - i da povede rauna o razliitim radnjama, vidljivim i nevidljivim, koje slue za izbjegavanje kazne i nespokojstva - to Saliven naziva preokupacijama. U djetinjstvu se zbiva i jedan dramatian dogaaj koji Saliven naziva zloudnim preobraajem, a u pitanju je osjeanje da dijete ivi okrueno neprijateljima. Ovo osjeanje, ako postane dovoljno jako, moe da onemogui etetu da pozitivno odgovara na naklonost koju drugi ljudi ispoljavaju prema njemu. Zloudan preobraaj remeti etetove meusobne odnose i nagoni ga da se izdvoji. Dijete kao da kae: Nekad davno sve je bilo divno, ali tada nisam morao /morala da imam posla sa ljudima. Osjeanje okruenosti neprijateljima izazvano je bolnim doivljajima s ljudima, koji izazivaju strepnju, a moe da dovede i do sputanja na manje opasan, nii stupanj odojeta. Tokom djetinjstva javlja se i sublimacija koju Saliven definie kao nenamjernu zamjenu jednog sklopa ponaanja, koji nailazi na strepnju ili se sukobljava sa jasistemom, drugim drutveno prihvatljivijim sklopom aktivnosti, koji zadovoljava one djelove motivacionog sistema koji su stvarali neprilike. Viak napetosti, koji se ne isprazni sublimacijom, troi se u simbolikim izvoenjima, kao to je, na primjer, snijevanje. Stupanj djeatva se protee uglavnom na period poetka osnovne kole. To je period u kome se postaje drutveno bie, u kome se stiu iskustva drutvenog potinjavanja autoritativnim linostima van porodice, u kome se stie takmiarski duh i smisao za saradnju, u kome se ui znaenje bojkota, poruge i osjeanja zajednitva u grupi. Djeak, odnosno evojica, ue da ne obraaju panju na one spoljanje okolnosti koje ga/je ne zanimaju, da upravljaju svojim ponaanjem uz pomo unutranjeg nadzora, da formiraju stereotipne stavove, da razvijaju nove i uspjenije naine sublimacije, i da jasnije razlikuju matu od stvarnosti. Najvei dogaaj u ovom razdoblju je pojava ideje o orijentaciji u ivotu. Neko je orijentisan u ivotu onoliko koliko je uspio da formulie - ili se lako moe navesti da formulie (ili je stekao uvid u) - podatke sljedee vrste: objedinjavajue tendencije (potrebe) koje obino karakteriu neije meusobne odnose; okolnosti koje su pogodne za njihovo zadovoljavanje i od strijepnje relativno slobodno pranjenje; manje-vie udaljene ciljeve za koje e biti spreman, da bi im se pribliio, da odloi aktuelne mogunosti zadovoljstva ili jaanje svog ugleda. Relativno kratak period premladalatva obiljeen je potrebom za bliskim odnosom sa vrnjakom istog pola, drugarom u koga se moe imati povjerenja i sa kojim se zajedniki mogu preuzimati zadaci i rjeavati tekoe u ivotu. Ovo je krajnje

znaajan period, jer obiljeava poetak pravih ljudskih odnosa sa drugima. U ranijim etapama razvoja meuosobna situacija se odlikovala zavisnou eteta od odrasle osobe. Tokom premladalatva dijete poinje da formira odnose sa vrnjacima, u kojima ima jednakosti, uzajamnosti i recipronosti meu uesnicima. Bez najboljeg druga/drugarice, dijete u ovom uzrastu postaje rtva oajne usamljenosti. Glavna muka u periodu rane mladosti je razvijanje sklopa heteroseksualne aktivnosti. Fizioloke promjene u pubertetu doivljavaju se od mladog ovjeka kao osjeanja poude; iz ovih osjeanja nastaje dinamizam poude i poinje da se ugrauje u linost. Dinamizam poude ukljuuje prvenstveno zonu polnih organa, ali u seksualnom ponaanju uestvuju i druge zone meudjejstva, kao to su usta i ruke. Postoji odvojenost erotske potrebe od potrebe za bliskou; erotska potreba se okree prema nekom lanu suprotnog pola kao prema objektu svog zadovoljenja, dok potreba za bliskou ostaje vezana za lana svog pola. Ako ove dvije potrebe ostanu zajedno, mlada osoba ispoljava homoseksualnu, umjesto heteroseksualne orijentacije. Saliven istie da mnogi sukobi u mladosti proistiu iz suprotstavljenih potreba za seksualnim zadovoljenjem, sigurnou i bliskou. Rana mladost traje sve dok osoba ne pronae neki stabilan sklop izvoenja, koji e zadovoljiti njene polne nagone. Pozna mladost se iri od sklapanja poeljne polne aktivnosti, preko bezbrojnih vaspitnih i obrazovnih koraka, do ustanovljenja potpuno ljudskog i zrelog repertoara meuosobnih odnosa kakve omoguavaju dostupne mogunosti, line i kulturalne. Drugim rijeima, period pozne mladosti ini prilino produeno uvoenje u privilegije, dunosti, zadovoljstva i odgovornosti drutvenog ivota i punoljetstva. Tada se itav spektar meuosobnih odnosa postepeno uobliava, i sve vie raste sintaktiki vid doivljavanja, koji omoguuje irenje simbolikih horizonata. Ja-sistem se stabilizuje, ue se efikasnije sublimacije za napetosti i ustanovljavaju jae mjere bezbjednosti protiv nespokojstva. Kada se osoba uspne uz sve ove stepenice i konano dostigne stupanj odraslosti, ona je u stvari bila transformisana, uglavnom uz pomo meuosobnih odnosa, od ivotinjskog organizma u osobu. ovjek nije ivotinja zaodenuta civilizacijom i ljudskou, nego ivotinja koja je tako drastino izmijenjena da prestaje da bude ivotinja i postaje ljudsko bie ili - ako ba hoete -oovjeena ivotinja. inioci razvoja. Mada Saliven odluno odbacuje bilo kakvu okorjelu instinktivistiku doktrinu, on ipak priznaje znaaj nasljea za obezbjeivanje nekih sposobnosti, meu kojima je najvanija sposobnost prihvatanja i razraivanja doivljaja. On, isto tako, usvaja i pravilo da vjebanje ne moe imati uinka ako sazrijevanje nije postavilo strukturalne temelje.Tako dijete ne moe da prohoda dok njegov miini i kotani sklop ne dostignu dovoljan stepen razvoja da ga mogu odrati u uspravnom poloaju. Nasljee i sazrijevanje obezbjeduju bioloku grau za razvoj linosti, tj. za razvoj sposobnosti, prije dispozicija i sklonosti, dok kultura - koja operie preko sistema meusobnih odnosa - ini vidljivim sposobnosti i ostvarena izvoenja (transformacije energije) pomou kojih osoba postie cilj smanjenja napetosti i zadovoljenja potreba.

Prvi vaspitni uticaj ostvaruje nespokojstvo koje primorava mladi organizam da razlikuje poveavanje od smanjivanja napetosti i da usmjerava svoju aktivnost prema ovom posljednjem. Drugi veliki.vaspitni uticaj je uticaj pokuaja i uspjeha. Uspjeh, kao to su mnogi psiholozi pokazali, ima tendenciju da ini upeatljivom onu aktivnost koja je dovela do zadovoljenja. Uspjeh se moe izjednaiti sa postizanjem nagrada - majinim osmijehom ili oevom pohvalom, a neuspjeh sa dobijanjem kazne - majina namrtenost ili oeva grdnja. ovjek moe takoe da ui oponaanjem i zakljuivanjem; za ovaj poslednji nain uenja Saliven usvaja ime koje mu je dao arls Spirman: obrazovanje odnosa. Saliven ne vjeruje da je linost konano uspostavljana u ranim uzrastima. Ona se moe mijenjati u bilo kom uzrastu, zavisno od novih meusobnih situacija koje nastaju, jer je ljudski organizam krajnje plastian i podloan oblikovanju. Mada je kretanje naprijed uenjem i razvojem ono to pretee, ipak se dogaaju i nazadovanja (regresije) kad bol, strepnja i neuspjeh postanu nepodnoljivi. Karakteristina istraivanja i metode iastraivanja Hari Stek Saliven je, kao i drugi psihijatri, sticao empirijsko znanje o linosti, a naroito sa izofreniarima i sluajevima opsesivnih neuroza. Kao mladi psihijatar Saliven je shvatio da metod slobodnih asocijacija ne daje zadovoljavajue rezultate sa izofreniarima, jer budi suvie veliku strepnju. Probao je i na druge naine, ali se uvijek raala velika strepnja koja je stajala na putu optenja izmeu pacijenta i terapeuta. Usljed toga je Saliven postao zainteresovan za prouavanje sila koje oteavaju ili olakavaju optenje izmeu dvojice ljudi. Pritom je otkrio da je u odnosu sa pacijentom psihijatar mnogo vie nego posmatra: on ili ona je takoe i vitalni uesnik u jednoj meusobnoj situaciji. Psihijatar ima svoje sopstvene bojazni sa kojima treba da izae na kraj, svoje vjetine i line tegobe. Rezultat ovog otkria bilo je Salivenovo razvijanje shvatanja o terapeutu kao posmatrau koji uestvuje. Teorija meuosobnih odnosa stavlja snaan akcenat na metod posmatranja sa ueem i sve podatke dobijene iz drugih izvora smatra sporednim. A ovo sa svoje strane znai da je vjetina u voenju psihijatrijskog intervjua licem u lice, osoba naspram osobe, od temeljne vanosti Na drugom mjestu Saliven je pisao: Vapijua je potreba za posmatraima koji su u stanju da posmatraju i svoje sopstveno posmatranje. Intervju. Psihijatrijski intervju je Salivenov izraz za meuosobnu situaciju licem u lice, koja se odigrava izmeu pacijenta i terapeuta. Moe biti jedan ili vie intervjua koji se proteu na dui period vremena. Saliven definie intervju kao sistem ili niz sistema meuosobnih procesa koji nastaju iz posmatranja sa uestvovanjem, tokom kojeg intervjuer izvlai odreene zakljuke o intervjuisanom. Kako se intervju vodi i kako intervjuer dolazi do zakljuaka koji se odnose na pacijenta - to je predmet Salivenove knjige Psihijatrijski intervju (1954). Saliven dijeli intervju na etiri stupnja: 1) zvanini poetak, 2) napipavanje, 3)

detaljno eljanje i 4) zavrnica. Intervju je prvenstveno govorno optenje izmeu dvije osobe. Ne samo ono to neko govori, nego i kako govori - intonacije, brzina i druge forme izraavanja - predstavlja vaan izvor informacija za intervjuera. Ispitiva treba da motri na fine promjene u pacijentovom izgovoru (tj. na promjene u glasnosti govora), jer ovi znaci esto otkrivaju bitne podatke o onome to pacijenta najvie mui, kao i o promjenama stava prema terapeutu. U poetnom dijelu intervjua ispitiva ne treba da postavlja previe pitanja; bolje je da se dri mirno i vie posmatra. U toj fazi on treba da otkrije razloge zbog kojih je pacijent doao i poneto o prirodi njegovih problema. Saliven prilino izriito odreuje ulogu terapeuta u situaciji razgovora sa pacijentom. Terapeuti nikada ne smiju da zaborave na injenicu da ive od svoje strunosti u oblasti meuosobnih odnosa i da, prema tome, pacijent ima prava da oekuje da e neto nauiti to bi moglo dobro da mu doe. Od prvog razgovora s terapeutom pacijent treba tako da se osjea, a kasnije ga treba ohrabrivati u tome tokom itave terapije. Jedino ako ima takav stav, pacijent e iznijeti podatke iz kojih terapeut moe da izvue realne zakljuke o nainu ivota koji uzrokuje tegobe za pacijenta. Naravno, psihijatri ne smiju da koriste svoje struno znanje za sticanje line koristi, zadovoljstva ili ugleda na tetu pacijenta. Intervjuer nije ni prijatelj, ni neprijatelj, ni roditelj, ni ljubavnik ili ljubavnica, ni ef, ni namjetenik - mada pacijent moe da mu pripie jednu ili vie od ovih uloga u svom izvitoperenom, parataksikom miljenju; intervjuer je samo strunjak za meuljudske odnose. Stupanj napipavanja se koncentrie na otkrivanje ko je pacijent. Ispitiva to postie intenzivnim eprkanjem po prolosti, sadanjosti i budunosti pacijenta. Ove injenice o pacijentovom ivotu spadaju u rubriku linih ili biografskih podataka. Saliven nije pristalica brzog i odsjenog ispitivanja, uz pridravanje standardnog niza pitanja. Naprotiv, Saliven se zalae protiv toga da pacijent pria trice i kuine. Pacijent mora da naui da je to ozbiljan razgovor u kome nema vremena za gubljenje. Isto tako, ispitiva ne smije da biljei nita tokom razgovora sa pacijentom, jer mu biljeenje odvlai panju i sprjeava proces optenja meu ljudima. Saliven ne vjeruje u formule kao to je direktno ohrabrivanje pacijenta u stilu samo priajte sve to vam padne na pamet. Umjesto toga, terapeut treba da iskoristi praznine u pacijentovom sjeanju da ga naui kako se slobodno asocira. Na taj nain pacijent najprirodnije prihvati ovu, inae neuobiajenu i udnu formu razgovora, jer osjeti sve njene prednosti i bez ikakvog teorijskog objanjenja njene svrhe. Krajem prva dva stupnja intervjua terapeut bi trebalo da ima ve nekoliko radnih hipoteza o pacijentovim tegobama i njihovim izvorima. Tokom stupnja detaljnog eljanja psihijatar pokuava da procijeni koja od njih je ispravna. On to ini sluanjem i zapitkivanjem. Saliven predlae oblasti u kojima naroito treba proeljati pacijenta - sticanje higijenskih navika, stav prema svom tijelu, kako jede, ambicija i seksualno ponaanje - ali opet podvlai da se niega ne treba kruto pridravati.

Dok god sve ide glatko ispitiva nije svjestan podvodnih struja u intervjuu, od kojih je jedna od najvanijih kako stav samog ispitivaa utie na pacijentovu sposobnost optenja. im doe do poremeaja u procesu optenja, intervjuer mora da se zapita: ta sam to rekao ili uradio to je toliko onespokojilo pacijenta? Uvijek je prisutna velika mjera recipronosti izmeu dvaju stranaka angaovanih u intervjuu - Saliven koristi izraz reciprona emocija - te svaka od njih stalno odslikava oseanja one druge. Terapeuti su duni da prepoznaju i nadziru svoje sopstvene stavove u interesu maksimalnog optenja. Drugim rijeima, oni nipoto ne smiju da zaborave svoju ulogu strunog posmatraa sa ueem. Serija intervjua se privodi kraju nekom vrstom zavrne rijei intervjuera o tome ta je saznao, kojim putem dalje pacijent treba da ide i ta ga vjerovatno oekuje u ivotu ako krene tim putem. itajui Salivenove mudre opaske o intervjuisanju, ovjek stie utisak da on smatra intervju ogromnim izazovom posmatraevoj objektivnosti u toku posmatranja s ueem. itaocu e moda biti zanimljivo da uporedi ovaj tip intervjua, za koji se zalae Saliven, sa irokim spektrom metoda intervjuisanja, koji se mogu nai u metodolokim prirunicima Makobijevih i Kenela i Kana , ili sa metodama klinikog intervjuisanja o kojima se govori u knjizi Kliniki intervju, koju su uredili Feliks Doj i Vilijem Marfi. Istraivanje izofrenije. Salivenov glavni istraivaki doprinos psihopatologiji sastoji se se od niza lanaka o etiologiji, dinamici i lijeenju izofrenije. Ove studije su uraene najveim dijelom u vrijeme njegovog angamana u Bolnici eparda i Enoh Pret, u Merilendu, i objavljene u psihijatrijskim asopisima od 1924. do 1931. godine. One otkrivaju Salivenov veliki talenat za uspostavljanje kontakta sa psihotiarem i razumijevanje njegove due. Sposobnost uivljavanja bila je vrlo razvijena crta Salivenove linosti i on ju je koristio na najbolji mogui nain u prouavanju i lijeenju rtava izofrenije. Za Salivena ovi nesrenici nijesu bili izgubljeni, beznadeni sluajevi koje treba zatvoriti u najzabitije blokove duevnih bolnica; njima se moe uspjeno pomoi ako je psihijatar spreman da bude strpljiv, da posmatra i razumije. Dok je radio u Bolnici eparda i Enoh Pret, Saliven je imao poseban blok za svoje pacijente. To je bio samo jedan apartman sa dvije spavae sobe i dnevnom sobom, e je moglo da se smjesti est mukih izofreniara. Ovaj blok bio je izdvojen od ostalih djelova duevne bolnice i tu je radilo est bolniara koje je Saliven sam izabrao i obuio. Uveo je obiaj da je bolniar uvijek s njim u sobi dok razgovara s pacijentom, jer je primijetio da to prija pacijentima. Bolniarkama - u stvari, enama uopte - nije bio dozvoljen pristup u ovaj blok. Saliven je vjerovao u efikasnost homogenog bloka e su svi pacijenti istog pola, istih godina i sa istim psihijatrijskim problemom. Dodajmo tome da je Saliven umio i druge da podstakne na istraivaki rad u oblasti meuosobnih odnosa. Ne samo psihijatre, nego i istraivae iz drutvenih nauka. Mnoge od ovih studija objavljene su u asopisu Psihijatrija, koji je i bio pokrenut uglavnom zato da bi irio i razvijao Salivenove ideje. Ove treba pomenuti i tri knjige koje prilino duguju Salivenu. U dijelu Optenje - drutvena matrica psihijatrije (1951) Ru i Bejtson primjenjuju Salivenove pojmove na probleme ljudskih odnosa i

meusobne veze linosti i kulture. Frida From-Rajhman u svojoj uticajnoj knjizi Naela intenzivne psihoterapije (1950) razradila je mnoge od Salivenovih ideja o terapeutskom procesu. Studija o duevnoj bolnici Stentona i varca vrlo jasno razotkriva one vrste meuosobnih situacija kakve postoje u duevnim bolnicama i djelovanje takvih situacija isto toliko na osoblje koliko na pacijente. Salivenovo nastupanje u ulozi politikog psihijatra bilo je, takoe, oigledno u nekim od njegovih istraivakih aktivnosti. On je vjerovao da ovjek mora da slui da bi mogao da prouava. Sa arlsom S. Donsonom radio je istraivanje o Crncima na Jugu, a sa E. Franklinom Frejzerom o vaingtonskim Crncima (Saliven, 1984). Tokom rata se bavio razvijanjem metoda za razvrstavanje regruta, za podizanje borbenog morala i za efikasnije rukovoenje. A ve smo pomenuli njegovu zainteresovanost za izgradnju svijeta bez napetosti i sukoba meu narodima. Od sve etiri teorije koje su izloene u ovom poglavlju, Salivenova meuosobna teorija je vjerovatno izazvala najvie istraivanja. Jedan od razloga za to nalazi se moda i u tome to je Saliven koristio objektivniji jezik kada je izlagao svoju teoriju, tako da je bilo lake premostiti jaz izmeu teorije i posmatranja. Saliven je vodio rauna da njegove pojmovne konstrukcije uvijek budu vrsto povezane sa empirijskim posmatranjem, pa nije ni udo to su njegova razmatranja djelovala kao opisivanje ponaanja stvarnih ivih ljudi iz prve ruke. I pored apstraktnosti njegove misli, on nikad nije odlazio previsoko u oblake da bi izgubio kontakt sa konkretnim, moglo bi se ak rei, svakodnevnim dranjem ljudi. Meuosobna teorija je fabrika ovozemaljskih naunih tvrenja koja mame i ohrabruju na empirijsko provjeravanje.

BIHEVIORIZAM Biheviorizam (engl. Behavior = ponaanje), preovlaujua psiholoka kola u zapadnoj civilizaciji, u osnovnim orijentacijama jedan od najuticajnijih naina miljenja u savremenoj psihologiji. Nastao u SAD poetkom dvadesetog vijeka, u okviru opte orijentacije ka objektivistikoj psihologiji (zaete u Evropi i sadanjoj Rusiji), sa odbacivanjem stanja svijesti i samoposmatranja kao predmeta istraivanja i metode, i zahtjevom da psihologija mora biti objektivna nauka, slina prirodnim naukama. Predmet istraivanja moe biti samo ponaanje, koje se moe opisivati u objektivnim terminima, a metodoloka orijentacija mora biti eksperimentalna, takoe u objektivnim terminima. Nije od znaaja ta subjekt misli, ve ta ini. Nova shvatanja dobro su se uklapala u razvoj filozofije pragmatizma. Prve oglede izvrio je Amerikanac Torndajk polazei od shvatanja da su sloeni procesi uenja i rjeavanja problema instrumentalnog karaktera. Stavljena u kavez, iz koga moe izai i dohvatiti hranu (podmiriti svoje potrebe) samo ako prethodno rijei postavljeni problem (pritisne odgovarajuu papuicu i otvori vratanca), maka se ponaa instrumentalno i po zakonu efekta: emituje bezbroj nasuminih pokreta i kroz pokuaj i pogreku rjeava problem, dio ponaanja koji ostvaruje korisne

posljedice ostaje u repertoaru a ostalo se gasi i iezava. Isti model vai i za ljude: dovoljno je znati objektivne uslove i motivaciona stanja da bi se izvrila predvianja, osnov svake nauke. Don Votson, kao osniva biheviorizma, proirio je i radikalizovao objektivistike eme. Cjelokupno ponaanje i sadraj linosti odreeni su spoljnim uslovima i ako znamo njih znamo i sve ostalo. Subjektivni iskazi, na primjer o ljubavi, nemaju nikakve vrijednosti, oni su u nauci zbunjujui, jer za svakoga predstavljaju neto drugo. Eksperimentator je taj koji e subjektu, na osnovu njegovog objektivnog ponaanja, rei da li, eventualno koliko i na koji nain, voli, i to u okviru standardizovanog pojma ljubavi. Treba samo pronai osnovne jedinice ponaanja i zakone njihovog povezivanja (asocijacije). U te svrhe idealno se uklapala metoda uslovnog refleksa, ona koja je ve predstavljala sredinje mjesto u ruskoj objektivistikoj psihologiji, kasnije u sovjetskoj fiziologiji vie nervne djelatnosti. Dvadesetih i tridesetih godina radikalni koncepti ranog biheviorizma znatno su modifikovani ugraenjem u teorijski model svrhovitosti ponaanja, to je zaobilazni izraz za namjeru i volju, koje su mentalne a ne objektivne prirode, kao i posredujuih (intervenirajuih) varijabli (po Tolmanu i Halu). Ponaanje se ne moe razumjeti samo kao grenje miia jer u osnovi njegove organizacije, kao njegovo unutranje - a ne spoljanje - obiljeje stoji svrha oko koje je ono strukturisano. Takoe, veza stimulus-reakcija ne bi mogla da objasni sav varijetet ponaanja ako se ne bi uzelo u obzir cjelokupno iskustvo konkretnog pojedinca, sa njegovim motivacionim strukturama i dinamikim modalitetima, to se sve operacionalizuje u specifine posredujue promjenljive, vaee za svaku specifinu i konkretnu operaciju. Svojim sadrajima one posreduju izmeu stimulusa i odgovora prevodei spoljni realitet i njegov uticaj i sa svoje strane utiui na sadraj datih (izazvanih) odgovora, to je takoe znailo zaobilazno uvoenje mentalistikih sadraja u bihevioristike eme. Krajem 30-ih godina Barous Skiner je uveo nove koncepte i taj teorijski model preovlauje u amerikoj psihologiji sve do 70-ih. Neki smatraju da je taj korak znaio povratak izvornom biheviorizmu, a neki ga shvataju kao konstituisanje neobiheviorizma (zapoetog sa Tolmanovom svrhom). Deklarativno, Skiner je odbacio svaki mentalizam, ali to ga je primoralo da isprazni teorijski model i da ga postavi kao istu tehnologiju ponaanja, koja naknadno ipak moe, i mora, biti razmatrana spornim terminima. Cjelokupno ponaanje podijelio je na respodentno, koje odgovara starom biheviorizmu (nije ga osporavao i nije se njime mnogo bavio), i na operativno ponaanje, psiholokih prouavanja. Okruen sredinom organizam emituje operante (odgovore), ije izvore ne znamo (i ne treba da znamo, kako bismo izbjegli mentalistike konstrukte) i potkrepljujui jedne a ne potkrepljujui (ili negativno potkrepljujui) druge, moemo izvui i dobiti bilo koji oblik ponaanja. Idui za svojom uspjenom i monom tehnologijom, Skiner je izazovno tvrdio da tabu kategorije slobode i dostojanstva nijesu nita drugo do naueni oblici ponaanja. Gotovo istovremeno kada se pojavila zastraujua vizija svijeta u Orvelovom djelu 1984, dobijena takoe jednom tehnologijom ponaanja, Skiner je objavio (1948. god.) utopijski roman Drugi Volden, u kome je opisao idealno drutvo zasnovano na tehnologiji i psiholokim principima slinim onima iz 1984, ali ove

primijenjenim u dobrom obliku, sa plemenitim svrhama i ishodima. Mada je skinerizam teio hermetinosti kole (osnovali su svoje drutvo, sa jednim glavnim i nekoliko satelitskih asopisa), uprkos uticajnom Amerikom psiholokom drutvu i mnogim optim psiholokim asopisima, on je poeo da se raslojava, poput prethodnih biheviorizama. Sa jedne strane, potencijalni mentalni sadraji postali su izraeniji u bihevioralnoj terapiji i biofidbeku, a sa druge strane, amerika objektivistika psihologija poela se vie okretati fiziolokim stranama psiholokih mehanizama, to je poelo da lii na fizioloki imperijalizam, kroz koji je sovjetska psihologija uglavnom ve prola.

GETALT PSIHOLOGIJA Getalt psihologija je konstituisana poetkom dvadesetog vijeka u okviru neokantovskog filozofskog drutva u Njemakoj, u duhu tradicionalnih veza evropske psihologije i filozofije. Getalt, oblik, oblije, osnovni pojam getalt psihologije. Ukazuje na postojanje jedinstvenih objektivnih i psiholokih fenomena koji se ne mogu svijesti na svoje djelove. Getalt ima tri osnovna svojstva: 1) Cjelina. Sve to se deava u cjelovitosti ne zavisi od prirode djelova i njihovih kombinacija,ve je odnos suprotan: osnovne osobine pojedinanih djelova zavise od prirode cjeline. Cjelina je uvijek data prije djelova. Drvo postoji prije svega kao drvo, pa tek onda kao skup lia i drugih djelova. I opaaj drveta je prvo dat kao cjelina, pa tek poslije analize uoava se lie i stablo. To isto vai i za linost ili bilo koji drugi fenomen. 2) Struktura, koja daje preovlaujue svojstvo cjelini, jer je organizuje na neki nain. Odreeni drutveni prostor uvijek predstavlja cjelinu po sebi, ali nije svejedno kakva mu je unutranja struktura, kako je organizovan i eventualno kako je reorganizovan - kako je promijenio svoju strukturu. Potencijalni fond rijei kod jednog pjesnika i kod nekog inovnika moe biti isti, ak i same rijei koje ine leksiki fond mogu biti istovjetne, ali nije svejedno koja je njihova struktura i kako su organizovane. Pojam o strukturi moe se shvatiti kao konkretan relacioni sistem (kao takav se esto i koristi i uao je u iru psiholoku upotrebu), ili kao apstrakcija koja nije neposredno data, ve o kojoj zakljuujemo na osnovu psiholokih ishoda. 3) Lik, konfiguracija takoe odreduje getalt, jer se i sa neznatnim izmjenama moe radikalno izmijeniti. Postoji dinamika sprega svih djelova cjeline i promjena u jednoj taki mijenja itav sistem odnosa. Getalt faktor, uslov koji doprinosi organizaciji i opaanju cjeline. Ako bismo imali dva niza utih i plavih kruia, boja bi imaia ulogu getalt faktora jer bi oni, zbog razliite boje, bili opaeni kao izdvojeni nizovi. Ako bi predmeti bili razliitog oblika

(kruii i kvadrati) onda bi djelovao jo jedan faktor i cjeline bi bile jasnije izdvojene. Getalt kvalitet, osobine fenomena u odnosu na cjelovitost, strukturu i konfiguraciju, od kojih zavisi dobar ili rav getalt. Ako one konvergiraju, dobija se pregnantna forma i dobar getalt, koji se kao takav perceptualno namee, dajui poseban kvalitet. To su zatvorene, kompaktne forme, koje se izdvajaju iz ostalih sila polja i djeluju organizaciono samo u okviru sopstvenih granica. Dobar getalt je povoljno razrijeio vaan getalt princip odnosa maksimuma i minimuma. Pregnantna forma i rjeenje tog principa nalaze se u mjehuriu od sapunice: to je idealno zatvoreni oblik, razgranien od svih ostalih sfla polja, koji u sebi sadri odnos maksimalne zapremine uz minimalni mogui omota. Ravnotea tog odnosa je apsolutna i ako bi se i najmanje naruila, sistem sila bi se raspao, jer moe postojati ili u svom idealnom obliku, ili nikako. Ti odnosi ine okosnicu umjetnikih djela. U likovnim umjetnostima oni su neposredno dati, u muzici su neto skriveniji zbog vremenske dimenzije organizacije, a u knjievnosti se javljaju u sloenijim vidovima zbog uloge sematikog polja, ali svuda se dobar geltalt prepoznaje po tome to ne trpi nikakvu, ni najmanju promjenu. Rav getalt je nekoherentan, dezorganizovan i ne mijenja se znatno ako mu se neto promijeni, doda ili oduzme, ali moe postati dobar ako se reorganizuje, to se ini tokom izrade umjetnikog djela. Tako, npr. vojna kamuflaa tei ravom getaltu, oduzima objektu znaenje, utapa ga u ostale sile polja i dezorganizuje percepciju posmatraa. Osnovni poetni problem i danas jeste centralni problem getalt psihologije i tie se aktuelnih pitanja savremene psihologije: kako jedan niz tonova postaje melodija, dajui jedinstveni getalt koji se ne mijenja, bez obzira kako se transponuje. Objektivno, tonovi su razliiti ako se zvide, sviraju na nekom instrumentu ili pjevaju, mogu se mijenjati jo na mnogo naina (oktave, ritam), ali e oni uvijek biti psiholoki opaani kao jedinstvena cjelina. Objanjenje je naeno u relacijama izmeu elemenata (tonova), koje su odreene cjelinom (getaltom) a ne u samim elementima koji se mogu mijenjati a da getalt ipak ostane isti, ukoliko su relacije ostale iste. Osnovna orijentacija kole je ka cjelini psihikog i njegovoj autonomiji, a nasuprot asocijacionizmu (elementarizmu) i psihikoj determinaciji (objektivistikim psihologijama, posebno biheviorizmu, kao i psihoanalizi), to nije bilo u duhu vremena koje je gradilo analitiku sliku determinisanog ovjeka. Getaltisti spadaju u najobrazovanije psihologe, njihovi pojmovi su apstraktni, nijesu lako i iroko potroljivi, to je takoe jedan od uslova njihove nepopularnosti. Tokom evropske krize, 30-ih godina dvadesetog vijeka i kasnije, uglavnom su zautali, ili su preli u SAD, ali tamo, za razliku od psihoanalitiara, nijesu dobro proli. Ostvarili su izvjestan uticaj, koji se sada iz SAD vraa u Evropu u obliku getalt terapije. Njihov najvei i nesporni uticaj na opta psiholoka znanja je u oblasti percepcije, zatim miljenja, posebno produktivnog, stvaralakog miljenja, koje se ne moe razumjeti bez getalt principa, kao i u oblasti pamenja. Savremena teorijska misao o umjetnosti takoe je pod znatnim uticajem getalt pojmova. Nain miljenja u getalt psihologiji razlikuje se od ostalih kola i po tome to se ne oslanja na jedan jedini princip ili mali broj pojmova. Ona pretpostavlja mnogobrojne

principe, od kojih neke naziva zakonima, a teorijska zgrada se sastoji od mnogih i razuenih pojmova. Getalt terapija, testovi percepcije zasnovani na getalt principima odmah su nali svoju primjenu u dijagnostici neurofiziolokih oteenja. Precrtavanje ili dovravanje zapoetih figura (poto je postupak standardizovan) i sada daje ponekad bolje dijagnoze od najsavrenijih elektronskih aparata. Uticaj getalt shvatanja o cjelovitosti organizma lako je prepoznatljiv u modernoj medicini i psihopatologiji. U tim okvirima 60-ih i 70-ih godina dvadesetog vijeka razvila se posebna getalt kola psihoterapije koja psihiki poremeaj posmatra kao poseban oblik dezorganizacije i strukturalne nesimetrije, a u terapeutskom postupku nastoji da posebnim tehnikama reorganizuje linost i postigne dobar unutranji getalt.

ORGANIZMIKA (HOLISTIKA) TEORIJA Jo od vremena kada je Dekart u sedamnaestom vijeku ralanio pojedinca na dvije zasebne cjeline, duu i tijelo, koje se, dodue, nalaze u stalnom sadejstvu, i od vremena kada je Vunt u devetnaestom vijeku, priklonivi se tradiciji britanskih asocijacionista, podrobno ralanio svijest svodei je na pojedinane ulne osjeaje, osjeanja i predstave, ne prestaje se sa pokuajima da se dua i tijelo ponovo ujedine i da se organizam shvati kao jedinstvena, ustrojena cjelina. Jedan znaajan pokuaj te vrste koji je privukao brojne sljedbenike poslednjih godina jeste organizmiko ili holistiko stanovite. Ovo stanovite izraeno je u pishologiji Adolfa Mejera, u medicinskoj orijentaciji poznatoj pod nazivom psihosomatika i u znaajnom radu Kogila koji se odnosi na razvoj nervnog sistema u vezi sa ponaanjem (1929). Najznaajniji prethodnici organizmikog shvatanja u medicini su Hjulings Dekson, vrsni engleski neurolog (1931) i Klod Bernar, uveni francuski fiziolog (1866). Jan Smats, junoafriki dravnik i vojskovoa, uiva ugled vodeeg filozofskog zagovornika organizmike teorije, a njegova poznata knjiga Holizam i evolucija (1926) bila je od velikog uticaja. General Smats skovao je rije holizam polazei od grke rijei holos, to znai potpun, cio, itav. U psihologiji, predstavnici organizmike teorije su J. R. Kantor , R. H. Viler , Hajnc Verner , Gardner Marfi i Karl Roders. Organizmika teorija nala je okrepljenje u epohalnom lanku Dona Djuia Pojam refleksnog luka u psihologiji. Aristotel, Gete, Spinoza i Vilijem Dejms navode se kao imena onih koji su bili okrilje iz kojeg je stasala organizmika teorija. Iako svi ovi autori nijesu predstavnici potpuno razvijene organizmike teorije, njihova shvatanja upravljena su u tom pravcu. Blisko povezan sa organizmikim shvatanjem je getalt pokret u psihologiji, koji su osnovali Verthajmer, Kofka i Keler. Neposreno pred poetak prvog svjetskog rata ovi autori ustali su protiv one vrste duevne analize koju su vrili Vunt i njegovi sljedbenici. Ovaj pokret zalagao se za novu vrstu analize svjesnog doivljaja. Polazei od opaajnog polja kao cjeline, oni su ili u pravcu razlikovanja are i pozadine, a zatim su izuavali svojstva svakog od ovih inilaca, kao i njihove

uzajamne uticaje. U oblasti uenja oni su doktrinu o asocijaciji zamijenili pojmom uvianja. Osoba rjeava zadatak kao smisaonu cjelinu a ne dio po dio. Iakoje getalt psihologija imala ogroman uticaj na savremenu misao i bez sumnje je bliska organizmikoj teoriji, ipak se, strogo uzev, ne moe poistovijetiti sa organizmikom psihologijom. Razlog tome je to je getalt psihologija, kakvu su razvili Verthajmer, Kofka i Keler, nastojala da svoju panju usmjeri na pojave svjesnog opaanja, dok je imala malo ta da kae o organizmu ili linosti kao cjelini. Organizmika teorija pozajmila je mnoge svoje pojmove od getalt psihologije, tako da su ta dva stanovita u vrlo prijateljskim odnosima. Organizmiku psihologiju moemo shvatiti kao proirenje getaltistikih naela na organizam kao cjelinu. Vodei predstavnik organizmike teorije bio je Kurt Goldtajn, ugledni neuropsihijatar. Najveim dijelom na osnovu svojih posmatranja i ispitivanja vojnika u prvom svjetskom ratu koji su zadobili povrede mozga, kao i svojih ranijih prouavanja govornih poremeaja, Goldtajn je doao do zakljuka da se nijedan simptom koji pacijent ispoljava ne moe protumaiti jedino kao posledica odreene organske lezije ili oboljenja, ve se mora posmatrati kao manifestacija cjelokupnog organizma. Organizam se uvijek ponaa kao jedinstvena cjelina, a ne kao niz izdvojenih djelova. Dua i tijelo nijesu zasebne cjeline, niti se, pak, dua sastoji iz nezavisnih psihikih moi ili elemenata, a tijelo iz nezavisnih organa ili procesa. Organizam je jedinstvena cjelina. Ono to se zbiva u jednom njegovom dijelu utie na cjelinu. Psiholog prouava organizam iz jednog ugla, fiziolog ga prouava iz drugog. Meutim, obje ove nauke treba da djeluju unutar okvira organizmike teorije poto se svaki dogaaj, bio on psiholoki ili fizioloki, zbiva u kontekstu itavog organizma, izuzev ukoliko je vjetaki izdvojen iz tog okruja. Zakoni koji vae za cjelinu upravljaju i funkcionisanjem razliitih djelova te cjeline. Otuda je potrebno otkriti zakone koji upravljaju dejlovanjem cjelokupnog organizma kako bi se moglo razumjeti djelovanje bilo kog sastavnog lana. Ovo je osnovni cilj organizmike teorije. Glavna svojstva organizmike teorije koja su od znaaja za psihologiju osobe su: 1. Organizmika teorija naglaava jedinstvo, zdruenost, doslednost i koherentnost normalne linosti. Ustrojstvo je prirodno stanje organizma; odsustvo ustrojstva je patoloko stanje i obino nastaje usljed surovog ili prijeteeg djelovanja spoljanje sredine ili, pak, usljed nepravilnosti unutranjih organa. 2. Organizmika teorija polazi od organizma kao ustrojenog sistema kojeg zatim podrobno ispituje ralanjavajui cjelinu na njene sastavne djelove. Jedan dio ili lan nikada se ne istre iz cjeline kojoj pripada i ne izuava se kao zasebna sutina, ve se uvijek posmatra kao nerazdvojni dio sveukupnog organizma. Predstavnici organizmike teorije smatraju da je nemogue razumjeti cjelinu na osnovu neposrednog izuavanja izdvojenih djelova i segmenata, i to zbog toga to cjelina djejstvuje u skladu sa zakonima koji se ne nalaze u pojedinanim djelovima. Atomistiko stanovite je, po njihovom uvjerenju, naroito nepodesno, jer ono najprije svodi organizam na njegove sastavne djelove, a zatim pretpostavlja postojanje nekog ustrojitelja koji date elemente zdruuje u ustrojenu cjelinu. Organizmika teorija ne iziskuje postojanje takvog ustrojitelja, poto je ustrojstvo

ugraeno u sistem od samog poetka i nije dozvoljeno da se zdruenost ili integrisanost organizma izgubi ili uniti postupkom analize. 3. Organizmika teorija podrazumijeva da pojedinca pokree jedan vladajui nagon, a ne mnotvo nagona. Goldtajnov naziv za ovaj vladajui motiv je samoostvarenje, ili samoaktualizacija, koji znai da ljudska bia neprestano tee ostvarenju svojih prirodnih mogunosti na svaki raspoloiv nain. Ova samost svrhe usmjerava ivot pojedinca i obezbjeuje mu jedinstvo. 4. Iako organizmika teorija ne posmatra pojedinca kao zatvoren sistem, ona nastoji da do krajnosti umanji rani i usmjeravajui uticaj spoljanje sredine na normalni razvoj i da naglasi znaaj prirodnih potencijala organizma za izrastanje. Organizam vri izbor svojstava iz sredine na koja e odgovarati, a sredina - sem u rijetkim i abnormalnim okolnostima - ne moe da prisili pojedinca da se ponaa na nain koji je stran njegovoj prirodi. Ukoliko organizam ne moe da vri nadzor nad sredinom, on e pokuati da joj se prilagodi. Opte uzev, predstavnici organizmike teorije su ubjeenja da e prirodne mogunosti organizma, ukoliko im sredina omogui neometani razvoj, proizvesti zdravu, integrisanu linost, mada zlosreni sredinski uslovi mogu u bilo koje vrijeme razoriti ili osakatiti osobu. U organizmu nema nieg po prirodi ravog, ve ga neodgovarajua sredina moe uiniti ravim. U ovom smislu organizmika teorija ima mnogo zajednikog sa shvatanjima francuskog filozofa an ak Rusoa koji je smatrao da su ljudska bia po prirodi dobra, ali se mogu izopaiti u sredini koja im uskrauje mogunost da djelaju i razvijaju se u skladu sa svojom prirodom. 5. Predstavnici organizmike teorije esto primjenjuju naela getalt psihologije, ali ipak smatraju da je zaokupljenost getalt psihologa izdvojenim funkcijama organizma, kao to su opaanje i uenje, suvie uska kao osnov za razumijevanje sveukupnog organizma. Organizmika teorija proirila je taj osnov obuhvatajui njime sve ono to organizam jeste i to on ini. Iako mnogo toga u organizmikoj teoriji podsjea na uenje Levina, Levinova topologija je ipak strogo psiholoka po svom karakteru i ne obuhvata cjelokupnost biolokog organizma. 6. Prema shvatanju predstavnika organizmike teorije, vie se moe nauiti opsenim prouavanjem samo jedne osobe nego brojnim istraivanjima jedne izdvojene psiholoke funkcije kod vie pojedinaca. Iz tog razloga organizmika teorija je obino popularnija meu klinikim psiholozima, koji se zanimaju za cjelokupnu osobu nego meu psiholozima eksperimentalne usmjerenosti, koji se prvenstveno zanimaju za pojedinane procese ili funkcije, kao to su opaanje i uenje.

EGZISTENCIJALNA PSIHOLOGIJA Prvih godina poslije zavretka drugog svjetskog rata, najprije u Evropi a ubrzo zatim i u SAD, na sebe je skrenuo panju popularni pokret poznat pod imenom egzistencijalizam. Pokret je izrastao iz francuskog Pokreta otpora njemakoj

okupaciji, a njegova dva najistaknutija predstavnika bili su an Pol Sartr i Alber Kami. Sartr je bio briljantni diplomac Sorbone, koji e kasnije postati priznati filozof, pisac i politiki novinar. Kami, rodom iz Alira, proslavio se kao romansijer i esejista. Obojici je bila dodijeljena Nobelova nagrada za knjievnost, mada je Sartr odbio da je primi. Kamijev ivot tragino se zavrio u automobilskoj nesrei kada je imao etrdeset i est godina. Kao to se esto dogaa sa avangardnim pokretima koje prihvati heterogena grupa ljudi - umjetnici, pisci, intelektualci, svjetenstvo, studenti, disidenti i pobunjenici raznih vrsta - egzistencijalizam je imao mnogo razliitih znaenja. Kami je ak poricao da je egzistencijalista. Popularna osnova egzistencijalizma, njegovi kliei, parole i mnogobrojni rascjepi, lako su mogli da dovedu do iscrpljenja i nestajanja pokreta ve nakon nekoliko godina, kao to je bio sluaj sa mnogim drugim intelektualnim ludorijama. injenica da nije doivio ovakvu sudbinu, ve da je ojaao i postao mona sila moderne misli, ukljuujui psihologiju i psihijatriju, moe da se pripie otkriu da egzistencijalizam ima postojanu tradiciju, vrlo impresivne pretke i solidne savremene predstavnike, uz Sartra. Najistaknutija linost prolosti egzistencijalizma je danski ekscentrik Seren Kjerkegord (1813-1855). Ovaj filozof je bio plodan, strastven pisac polemika, i njegove knjige sada predstavljaju neku vrstu svetih spisa egzistencijalizma. Dugaak spisak drugih slavnih imena, ukljuujui Niea, Dostojevskog i Bergsona, takoe spadaju u genealogiju egzistencijalizma. Od modernijih tu su Berajev, Hajdeger, Jaspers, Kafka, Marsel, Merlo-Ponti i Tilih, koji su se takoe poistovijetili sa egzistencijalistikim pokretom. (Knjiga Vilijama Bareta Iracionalni ovjek predstavlja izvanredan uvod u egzistencijalizam.) Egzistencijalnu psihologiju, kao i psihoanalizu, zapoeli su ljekari u Evropi, pa je zatim bila izvezena u SAD. Za razliku od psihoanalize, meutim, egzistencijalna psihologija nije morala da proe kroz mnoge godine akademskog odbacivanja i otre kritike od strane amerikih psihologa prije nego to je bila prihvaena ili makar tolerisana. Gotovo odmah je imala uticaja na miljenje i praksu jednog broja psihologa, i bila je jedan od glavnih uticaja koji su doveli do pojave novih pogleda i tehnika, naroito na podruju savjetovanja i psihoterapije. Djelimino se razlika u reakcijama na psihoanalizu i egzistencijalnu psihologiju moe pratiti do promjena opteg stanja psihologije izmeu 1910 i 1950. Psihologiju su 1910. stvarali psiholozi pri univerzitetima, ije su aktivnosti bile isto naune i teoretske. Veliki broj psihologa se 1950. godine bavio primijenjenom psihologijom. Oni su, zbunjeni, zakljuivali da mnoge stvari koje su u koli uili nijesu sasvim vane ili primjenjive u njihovom poslu. Poeli su da trae pogodnije stavove i znanja i vjerovali su da su ih nali u psihoanalizi i egzistencijalnoj psihologiji. Isto tako, 1950. godine mnogi su ameriki psiholozi osjeali da je bihejviorizam okovao psihologiju i da se iz vida izgubio ovjek i ljudske vrijednosti. Ovi disidenti su egzistencijalizam vieli kao neto to nudi osnovu za humanistiki orijentisanu psihologiju. Egzistencijalna psihologija jo po neemu podsjea na psihoanalizu; osnovali su je psihijatri, kao i izvjestan broj drugih teorija linosti. Intenzivan rad sa ljudima na mjestima za terapiju izgleda da daje prednost razvoju irokih zamisli o ljudima. Meutim, za razliku od psihoanalize, koja se vrsto zasnivala na nepopustljivom

pozitivizmu nauke devetnaestog vijeka, egzistencijalna psihologija je izrasla iz filozofije i nastavila da odrava bliske veze sa svojim filozofskim korijenima. Imajui u vidu ove dvije orijentacije - nauka naspram filozofije - psihoanaliza je blia bihejviorizmu a egzistencijalna psihologija je blia getalt psihologiji. Tu evropsku egzistencijalnu psihologiju mnogi ameriki psiholozi oduevljeno su prihvatili, i ne moe se poricati da njen uticaj raste. Meutim, nije izbjegla kritikama. Jedna se kritika zasniva na injenici da je amerika psihologija vodila teku borbu da se oslobodi dominacije filozofije. Poto su uspjeli da dobiju nezavisnost, mnogi se psiholozi snano opiru novom savezu sa filozofijom, naroito sa filozofijom koja otvoreno priznaje svoje gaenje prema pozitivizmu i determinizmu. Najmanje sedamdeset godina amerika psihologija je pokuavala da postane potovana nauka. Provjera hipoteza paljivo planiranim eksperimentima koji se izvode pod kontrolisanim uslovima i sloeni statistiki prorauni podataka - sve je to usaeno u sistem razmiljanja gotovo svakog novog diplomca psihologije. Godinama je psihoanaliza bila smatrana nenaunom, dok su je akademski psiholozi - to jest neki psiholozi - prihvatili tek kada su njene hipoteze poele da budu provjeravane pod kontrolisanim eksperimentalnim uslovima. Mnogi psiholozi osjeaju da egzistencijalna psihologija predstavlja tragini raskid sa naukom, to ugroava nauni status psihologije koji je steen uz tolike tekoe. Na ovu e kritiku egzistencijalni psiholozi odgovoriti da postoje mnoga nauna i filozofska gledita. Svaka nauka, ukljuujui i psihologiju, prihvata odreenu filozofiju, bilo da se to podrazumijeva ili ne. Objektivno, pozitivistika psihologija zasniva se na kartezijanskoj filozofiji; egzistencijalna psihologija zasniva se na Hajdegerovoj ontologiji. Obje su jednako filozofske i jednako naune. Egzistencijalna psihologija ne skriva neprijateljstvo prema onoj vrsti eksperimenata koja tretira osobu kao stvar, koja se gura i vue po laboratoriji. Ova vrsta naune manipulacije i iskoriavanja ne samo da degradira ljudska bia, ve su i rezultati dobijeni ovakvim ispitivanjima esto ili vjetaki ili beznaajni. Razumijevanje cjelokupne osobe na osnovu fenomenoloke analize, naspram predvianja i kontrole ponaanja kroz eksperimentalno istraivanje prilino dobro saima protivnike pozicije egzistencijalistike psihologije i naune psihologije. (U knjizi Bihejviorizam i fenomenologija, moe da se nae iva rasprava o relativnim zaslugama i nedostacima fenomenologije i bihejviorizma, koju vode tako poznati psiholozi kao B. F. Skiner, Karl Roders, Sigmund Koh i R. B. Meklod.) Egzistencijalna zamisao koja budi najjau opoziciju naunih psihologa je sloboda pojedinca da bude ono to on/ona eli da bude. Ova zamisao, ako je istinita, prirodno e obesmisliti psihologiju koja se zasniva na strogoj deterministikoj zamisli ponaanja. Jer, ako su ljudi slobodni da biraju svoju egzistenciju, tada su sva predvianja i kontrola nemogui a eksperimenti imaju ogranienu vrijednost. Egzistencijalna psihologija odbacuje - bar implicitno - evolucionu doktrinu koja je bila jedan od glavnih stubova nosaa amerike psihologije. Egzistencijalisti tvrde da su ljudi jedinstveni meu svim stvorenjima na zemlji; oni se ne mogu smjestiti u filogenezu ivotinjskog svijeta a da im se ne razore ljudske osobine. ovjek nije

ivotinja kao druge ivotinje; zbog toga nije prihvatljivo uoptavati nalaze do kojih se dolazi eksperimentalno sa ivotinja na ljude. Egzistencijalna psihologija priznaje da ljudska egzistencija ima osnovu - to jest nasljee ili sudbinu - ali ljudi su slobodni da od ove osnove umnogome naprave ono to izaberu, to drugim vrstama nije mogue. Egzistencijalna psihologija je bila optuena da je subjektivistika i solipsistika. ak je i Karl Jaspers, jedan od vodeih egzistencijalista, smatrao da postoji opasnost da sklizne u istu subjektivnost. Bos insistira da bie-u-svijetu nije ni idealizam niti subjektivizam. Ljudski um ne stvara stvari niti su one nezavisne od ovjeka. Ljudi i stvari koje oni otkrivaju ili osvjetljavaju meusobno su zavisni jedni od drugih za svoju egzistenciju. Egzistencijalnu psihologiju su kritikovali zbog korienja jezika koji mnogi psiholozi smatraju poetskim i ezoterinim. U bliskoj vezi sa ovom kritikom stoji i druga koja tvrdi da egzistencijalni psiholozi samo toe staro vino u nove lijepe boce. Koriste se nove rijei da bi se objasnile stare poznate zamisli. Ameriki psiholozi, ak i mnogi od onih koji su naklonjeni egzistencijalnoj misli, pokuavaju da prevedu nazad nove termine u poznate fraze. Ovo vrijea evropske egzistencijalne psihologe koji tvrde da je egzistencijalna psihologija potpuno nov nauni poduhvat - mada ima dugu filozofsku istoriju - i da svaki pokuaj da se ona asimiluje u jedno od starijih psiholokih gledita predstavlja veliku greku. Osnivai egzistencijalne psihologije, na primjer, preziru njeno kooptiranje od strane amerike humanistike psihologije. U radovima egzistencijalista osjea se jak prizvuk etikog zalaganja, nata mnogi psiholozi stavljaju primjedbu. Pojam transcendencije, kao i pojam sublimacije (Frojd), podrazumijeva da ljudi imaju niu i viu prirodu i da treba da prevaziu osnovnost ako ele da postanu istinski ljudski. Egzistencijalisti neprestano govore o odgovornosti pojedinca za njegovu/njenu sopstvenu egzistenciju, to otvara vrata moralizovanju i kanjavanju kada se osoba ne ponaa odgovorno. Neki egzistencijalni psiholozi ak koriste religiozne zamisli, kao to je Bog ili Boja glava, to daje osnova oponentima koji ih optuuju da pokuavaju da uvedu religiju u psihologiju. Egzistencijalni psiholozi, ili neki od njih, rei e da je to upravo ono to psihologiji treba, ako je potrebno da ima ikakvo stvarno znaenje za ljude. Bilo kakva da e biti budunost egzistencijalne psihologije - a sada se ini da ima dovoljno zamaha i vitalnosti da traje jo dugo - ona je ve obavila jednu vanu ulogu. Ta uloga je bila da spase psihologiju od davljenja u moru teorija koje su izgubile dodir sa svakodnevnim svijetom i sa datostima doivljaja. Vratite sa samim stvarima, opominje Huserl, otac moderne fenomenologije. Djeluje osvjeavajue i oivljujue zapaati, opisivati i analizovati ponaanje i doivljaj bez optereenja apstraktnim, previe uoptenim hipotezama. (Hipoteza moe da bude potvrena ili nepotvrena, ali ne moe da prui nove uvide). Egzistencijalizam pomae da se ponovo oivi nauka za koju mnogi smatraju da je u teoretskom smislu bila na izdisaju. Ovo se postiglo insistiranjem na strogom korienju fenomenoloke metodologije. Egzistencijalizam je pokuao da vidi ta zapravo postoji i da opie ljudsku egzistenciju konkretnim terminima.

S druge strane, poto se ini da je ljudsko bie ivotinja koja teoretizuje, nije iskljueno da egzistencijalna psihologija nee uspjeti da izbjegne razvijanje sopstvene teorije o ljudima. Mogue je da e se pokazati da je i ta teorija isto toliko ograniavajua koliko je smatrala da su ostale. Bos je sigurno svjestan ove mogunosti. On pie: Mogu samo da se nadam da egzistencijalna psihologija nikad nee da se razvije u teoriju u modernom znaenju prirodnih nauka. Sve to egzistencijalna psihologija moe da doprinese psihologiji jeste da poui naunike da se zadre kod doivljenih injenica i fenomena i onih fenomena koji mogu da budu doivljeni, da dopute ovim fenomenima da saopte svoje znaenje i poruku nauniku i da na taj nain budu pravedni prema objektima koje skreu - ukratko, da ponovo postanu objektivniji (lina poruka). Kakva god da je budunost egzistencijalne psihologije, bilo da se okameni u teoriji, ili piscima, budui usvojena zbog posebnih interesa, sada je jasno da ona nudi temeljan nov nain prouavanja i shvatanja ljudskih bia. Iz tog razloga ona zasluuje najveu panju onih koji ozbiljno prouavaju psihologiju.

ISTONA PSIHOLOGIJA Pokuaji da se uoblii sistematsko razumijevanje ovjekove linosti i ponaanja nijesu se izvorno javili sa savremenom zapadnom psihologijom. Naa formalna psihologija, stara oko sto godina, samo je skoranja verzija poduhvata koji je vjerovatno star koliko i ovjekova istorija. Teorije linosti o kojima je bilo rijei u drugim poglavljima proizvod su evropske i amerike kulture i predstavljaju samo jedan od skupova bezbrojnih psihologija koje su artikulisali ljudi mnogih vremena i mjesta. Dok su psihologije nekih kultura i epoha u najboljem sluaju bile neodreeni skupovi narodne mudrosti kombinovane sa matovitim mitovima, drugi narodi su razvili teorije linosti koje su poput naih teorija bile razraene i dobro zasnovane na empirijskim posmatranjima. Jedan od najbogatijih izvora takvih dobro uoblienih psihologija jesu istone religije. Sasvim nezavisno od kosmologije i dogme vjerovanja, veina glavnih azijskih religija kao sr imaju psihologiju malo poznatu masama vjernika, ali dobro poznatu odgovarajuim profesionalcima, bilo da je rije o jogijima, kaluerima, ili svjetenicima. To je praktina psihologija koju najpredaniji primjenjuju da bi vaspitali sopstvena srca i due. Kao to postoje brojne teorije linosti u zapadnoj civilizaciji, brojne su i istone psihologije. No dok meu religijama u kojima su sadrane istone psihologije postoje bitne razlike u vjerovanjima i pogledu na svijet, meu samim psihologijama su razlike mnogo manje. Od zajednikih odlika nalazimo fenomenoloki metod: sve ove psihologije tee da opiu prirodu pojedinevog neposrednog doivljaja. Zaista, neki od ovih sistema se usredsreuju na tehnike meditacije koje omoguuju ovjeku da jednostavno posmatra tok svoje svjesnosti, dajui mu tako jedan nepristrasan pogled na tok doivljaja. Dalje, sve ove psihologije smatraju da su ljudi manjkavi, takvi kakvi su, i istiu jedan idealan modus

bivstvovanja koji moe postii svako ko se trudi. Put ka tom preobraaju uvijek vodi preko dalekosenih promjena linosti, tako da bi idealna svojstva mogla postati trajne crte. Konano, sve istone psihologije se slau da je meditacija glavno sredstvo preobraaja samstva. U budizmu, koji je sve do XX vijeka bio najbrojnija religija na svijetu, ta psiholoka naela iskazao je njegov osniva, Gautama Buda (ivio od 536438. god. p. n.e.). Tokom 2500 godina, od vremena kad je on ivio naovamo, njegovi osnovni psiholoki uvidi razvijeni su u razliite sisteme teorije i prakse u razliitim ograncima budizma. Izmeu dvanaestak ogranaka koliko ih danas postoji, najuticajniji su: theravada u zemljama jugoistone Azije, kineski 'an (potisnut u NR Kini), zen u Koreji i Japanu i tibetanske sekte. U Indiji dva najistaknutija kodifikatora psiholokih naela razvijanih u hinduistikim kolama joge bili su Patanjali i ankara. U islamskom svijetu sufiji su djelovali primjenjujui psihologiju. Meu Jevrejima grupa koja se najvie bavila duevnim preobraajem bili su kabalisti . Slinosti izmeu ovih psihologija su u odreenom kontrastu sa prividnim razlikama u vjerovanjima i teologijama tih vjeroispovijesti. Jedna od najsistematinijih meu ovim psihologijama potie iz klasinog budizma. Ova psihologija - nazvana na pali jeziku iz Budinog vremena, abhidhamma (ili abhidharma na sanskrtu), to znai najvie uenje - izlae Budine izvorne uvide i ljudsku prirodu. Poto potie iz osnovnih Budinih uenja, abhidhamma, ili psihologija koja joj je vrlo slina, nalazi se u jezgru svih razliitih ogranaka budizma. Od svog najpunijeg razvitka tokom prvog milenijuma posle Budine smrti, ona je najveim dijelom sauvana nepromijenjena kao dio Pali kanona theravada budista. Osnovni tekstovi abhidhamme - iako prevedeni - nalaze se u skoro istom obliku u budistikim spisima Tibeta i Kine. Mnoga naela abhidhamme nijesu samo vezana uz budizam nego predstavljaju psiholoka uenja zajednika svim istonim vjerama. Kao prototip azijske psihologije abhidhamma nas suoava sa nizom pojmova u razumijevanju duevne aktivnosti, koji se znaajno razlikuju od pojmova teorija prikazanih u drugim poglavljima. Ta azijska psihologija pokazala se izrazito trajnom, opstojei vie od dvije hiljade godina. U poreenju s tim, zapadne teorije linosti su sasvim mlade. U sutini, svaki istonjaki sistem meditacije prenijet na Zapad - transcendentalna meditacija, zen i slini - potie iz ove ili neke druge veoma sline psihologije. Ali ove skoranje pojave nijesu nikako prva rasijavanja istonih psihologija na Zapadu. Od vremena Grka i Rimljana zapadni mislioci su bili pod uticajem istonih filozofija. Osim toga, Aleksandar Veliki (356323. p. n.e.) i njegova vojska osnovali su kraljevine koje su zahvatale i dobar dio sjeverne Indije, dok su ideje i razliite tehnologije putovale evroazijskim drumovima kojima je prenoena svila, a ti putevi su bili nekoliko vjekova stari jo u vrijeme Aleksandra. Jedan od ranih filozofa ija misao ima srodnih crta sa psiholokim shvatanjima istonih mislilaca njegovog vremena bio je Plotin (205270). Rimljanin porijeklom, a roen u Egiptu, Plotin je 242. god. otputovao u Persiju i Indiju da prouava tamonje filozofije. Njegove ideje udarile su ig na shvatanja hrianskih mistika vjekovima kasnije. Plotin je zacrtao svijet iskustva s one strane ulne stvarnosti, u odnosu na koji je svijet uobiajenog iluzoran. Prema njegovoj teoriji pojedinac se mogao razvijati ka savrenstvu

odvajajui svoju duu - tj. svjesnost koja opaa kroz ula, ali ne ukljuuje sama ula - od tijela. Na taj nain pojedinac nadilazi samosvijest, vrijeme i mjesto, doseui neizrecivo Jedno u stanju ekstaze. Plotinova verzija ekstaze saglasna je sa klasinim indijskim tekstovima kao to je Patanjalijeva Yoga sutra, e se kae da e pojedinac koji moe da nadie uobiajene granice tijela, ula i duha postii izmijenjeno stanje ekstatikog jedinstva sa Bogom. Ovo isto uenje postalo je dio hrianske psihologije koja se u jednom ili drugom obliku javlja u uticajnim spisima egipatskog Sv. Antonija , Sv. Jovana Krstitelja i Majstora Ekharta, da navedemo samo neke. Sa usponom prirodnih nauka pozitivistiki pristup je poeo da dominira u zapadnoj nauci i filozofiji. Za napredne mislioce mistiki aspekt religije - ako ne i sama religija izaao je iz mode. Zapadna psihologija ima korijene u pozitivistikoj tradiciji i veina ranih psihologa se okrenula interesovanjima koja su se razlikovala od interesovanja religioznih mistika. Sa devetnaestim vijekom istona misao je imala manjeg uticaja na sazrijevajue psihologije tog vremena, nego na filozofe i pjesnike. Spisi transcendentalista, kao to su Emerson i Toro, kao i poezija Volta Vitmena, proeti su rijeima i pojmovima Istoka. Viljem Dejms, najistaknutiji psiholog Amerike u 19. vijeku, bio je izrazito zainteresovan za religije, i istone i zapadne. On se sprijateljio sa Vivekanandom, indijskim svamijem koji je proputovao Amerikom poslije svog govora na Prvom svjetskom kongresu religija odranom 1893 u ikagu. Religijsko i okultno je fasciniralo Dejmsa; njegova knjiga Oblici religijskog iskustva ostaje klasino djelo u oblasti psihologije religije. Poto je istona misao preteno religijska, nauna nastrojenost moderne psihologije navela je veliku veinu zapadnih psihologa da zanemare uenja onih koji se na Istoku bave odgovarajuim zanimanjem. Jedan od razloga zbog kojih su se zapadni psiholozi u novije vrijeme zainteresovali za istone teorije je to to se one dijelom bave onim podrujem doivljaja koje su nai teoretiari u velikoj meri zapostavili. Dobro poznat je sluaj kanadskog psihijatra R. M. Baka. Njegovo iskustvo je vezano za posjetu Engleskoj 1872: On i dvojica njegovih prijatelja proveli su vee itajui Vordsvorta, elija, Kitsa, Brauninga i posebno Vitmena. Rastali su se u pono a njemu je predstojala duga vonja ezama. Bio je oputen i smiren, duboko pod utiskom misli slika i emocija izazvanih itanjem i razgovorom te veeri. Osjeao je tihu smirenu radost. Najednom, bez ikakvog nagovjetaja, on se naao, kao da je utonuo, u oblaku vatrene boje. Za trenutak je pomislio da je rije o vatri - o nenadanom poaru velikog grada. Zatim je shvatio da je po srijedi unutranja svjetlost. Neposredno zatim obuzelo ga je oduevljenje, ogromna radost praena jednim intelektualnim prosvetljenjem koje je nemogue opisati . Kasnije Bak je o svom iskustvu govorio kao o bljesku kosmike svijesti, to je izraz koji je ameriki pjesnik devetnaestog vijeka Volt Vitmen pozajmio iz indijske vedantinske filozofije, a Bak potom usvojio. Upotrijebivi taj istonjaki pojam u tumaenju svog neobinog duevnog stanja, Bak je bio jedan od prvih koji su se okrenuli Istoku u tenji da razumiju one duhovne aspekte o kojima su zapadne psihologije imale malo toga da kau. Psiholoke teorije Bakovog vremena, za stanja u koja je on uao te noi, nijesu imale drugih etiketa do etiketa iz domena

psihopatologije. Novije interesovanje za istone psihologije moda dijelom proistie iz sve vee uestalosti doivljaja o izmijenjenim stanjima svijesti, poput Bakovog, sa kojima se nae psiholoke teorije ne bave. Nae sadanje psiholoke teorije mogu malo da kau o tim stanjima - bilo da su ona izazvana drogama, meditacijom ili drugim sredstvima - tako da to bude saglasno sa doivljajem osobe koja ih doivljava. Mnoge istone psihologije nude puteve razumijjevanja izmijenjenih stanja svijesti, koji daju smisao ovim, esto zbunjujuim, doivljajima. Osim to se istone psihologije bave stanjima svijesti i zakonima koji vladaju njihovim promjenama, one sadre i uobliene teorije linosti. Cilj istonih psihologija je da izmijene svijest pojedinca kako bi se prevazila ogranienja nametnuta postojanjem navika koje ine samu linost. Svaki tip linosti treba da prevazie razliite smetnje kako bi postigao osloboenje od ovih ogranienja. ISTONE PSIHOLOGIJE I ZAPADNE TEORIJE LlNOSTI Meu savremenim tvorcima teorija linosti, K. G. Jung je vjerovatno najbolje poznavao istone psihologije. Bio je bliski prijatelj indologa Hajnriha Cimera, a sam je bio autoritet za mandale, koje predstavljaju sredinji motiv u veem dijelu sakralne umjetnosti Istoka. Jung je napisao predgovore za Suzukijevu i Vilhelmovu knjigu. Jung je takoe autor komentara uz prevode Evansa-Venca Tibetanske knjige u Velikom osloboenju i Tibetanske knjige mrtvih, dva vana djela u psiholokom kompendijumu tibetanskog budizma. Jungov prijatelj i susjed, Herman Hese, irio je Istonu misao posredstvom svojih novela Sidarta i Putovanje na Istok. Svojom iscrpnom analizom istonih religija Jung je posegao u sadraje tue pozitivistikoj nauci. Mada je takoe upozorio i na opasnosti za zapadnjaka koji bi utonuo u istone tradicije, Jungovi tekstovi predstavljaju glavni most izmeu psihologija Istoka i Zapada. Osim Junga, istone psihologije su svoje prodore na Zapad ostvarile kroz uticaj na teoretiare sa holistikim stanovitem, kao to su Anal i Maslov, na humaniste Bubera i Froma, na egzistencijalistu Bosa i na novi talas nadlinosnih (transpersonal) psihologa. Na primjer, Maslov je iscrpno itao istonu literaturu, a Buber, From i Bos su imali line susrete sa uiteljima sa Istoka. Buber je poznavao radove uitelja hasidizma, koji su predstavljali mistiku struju u judaizmu. From je vodio dugotrajan dijalog sa budistikim uiteljima; njegov Zen budizam i psihoanaliza predstavlja koautorstvo sa Suzukijem, iskusnim istraivaem i znalcem zena, kao i Riardom De Martinoom, profesorom religije. Medard Bos, uticajni vajcarski psiholog egzistencijlistike orijentacije, bio je pozvan u Indiju da odri predavanja iz oblasti psihijatrije, e je imao priliku da se sretne sa indijskim posveenicima. Osjeajui da terapije zapadnog tipa nijesu u stanju da prue prosvjetljujue uvide takve snage koji bi se mogli porediti sa onima koje daju metode istonog tipa, on je potraio vostvo u indijskoj tradiciji. Bos nije bio impresioniran zapadnjacima koje je sretao, a koji su samo navukli odore indijskih posveenika; otkrio je da su se nakljukali indijskim formulama mudrosti, ali da su inae ostali neizmijenjeni, jer te formule nijesu istinski ukljuili u svoju egzistenciju.

Meutim, indijski mudraci koje je sreo ostavili su na njega dubok utisak: Bjehu to egzaltirani likovi mudraca i posveenika, od kojih je svaki bio iv primjer mogunosti ljudskog rasta, zrelosti i postignua nepomuenog unutarnjeg mira , radosne osloboenosti od krivice i proiene nesebine dobrote i smirenosti... Ma kako paljivo da sam posmatrao njihov dnevni ivot, bez obzira na njihovu spremnost da mi priaju o svojim snovima, nijesam mogao u najboljima izmeu njih uoiti ni traga sebinosti bilo koje vrste ili svjesno prikrivene sjenke (Boss, 1965, str. 187188). Iz ovih susreta Bos je stekao uvjerenje da su u svijetlu uenja i ponaanja istonjakih znalaca, metode i ciljevi zapadne psihoterapije neadekvatni. U poreenju sa stepenom samoproienja koje iziskuju istonjake discipline, ak i najbolji zapadni teaj analize nije mogao vie od uvodnog teaja. Zapravo, prema Bosovom gleditu, zapadni jogiji u koje se on toliko razoarao, mogli su imati koristi od psihoanalize sprovedene u vidu priprema za njihovo dalje vjebanje u sklopu istonjakih disciplina. Italijanski psihijatar Alberto Asooli sloio bi se sa Bosovim odreenjem odnosa zapadnih terapija i istonjakih disciplina. Asoolijeva (1971) psihosinteza nudi irok spektar terapeutskih metoda koje se najprije bave fizikim smetnjama ovjeka - naroito psihosomatskim poremeajima - zatim psihikim poremeajima, da bi se na kraju vrhunile u duhovnim vjebama. Pri kraju ezdesetih godina Gardner i Lois Marfi objavili su knjigu Azijska psihologija (1968) koja predstavlja zbirku tekstova odabranih iz starih spisa Indije, Kine i Japana. Prireivai su tu knjigu vieli kao dio iz niza knjiga usmjerenih na to da se uoblii jedna univerzalna psihologija - prihvaena od svih ljudi i koja bi se jednako mogla upotrijebiti kako u pristupanju poslednjim pitanjima, tako i u onome to je vezano za svakodnevnicu. Ono to je opte u ovim psihologijama iz razliitih zemalja nijesu odreenja njihovih teorija ponaanja ve prije pokuaji da se razvije sistematsko uenje o duevnom ivotu. Pristup azijskih psihologija zasniva se na samoposmatranju i napornom samoistraivanju, za razliku od zapadnih psihologija koje se vie zasnivaju na posmatranju ponaanja. Marfijevi su istraivali svaki izvod iz azijskih tekstova da bi ustanovili ono to je tu psiholokog karaktera. Svaki izvod nudi neku vrstu psiholokog uvida, bilo da je posrijedi gledanje na duevne procese, teorija linosti, ili model motivacije. Istovremeno sa uoavanjem razlika izmeu azijskih psihologija, Marfijevi su zakljuili da su, u sutini, one reakcije na ivot, odnosno shvatanje da je ivot ispunjen patnjom i osujeenjima. Ove psihologije, smatraju Marfijevi, kao zajedniko sredstvo prevazilaenja ometenosti, preporuuju disciplinu i samonadzor, koje mogu donijeti osjeaj neograniene ekstaze koja se moe nai unutar samstva osloboenog linih tenji. U zavrnom razmatranju prireivai biljee da se psiholoka interesovanja Istoka i Zapada odista brzo zbliavaju. Riard Olpert , bolje poznat kao Ram Das, doveo je u vezu istone religije i zapadnu psihologiju. Olpert, koji je tokom ezdesetih godina bio saradnik Timoti Lirija , radio je kao psihoterapeut i istraiva u oblasti razvojne psihologije na Harvardu i bio jedan od ranih eksperimentatora sa psihodelikim drogama. On je napustio akademsku karijeru da bi se posvetio psihodelicima, ali se razoarao u droge,

smatrajui da one ne dovode do trajnih pozitivnih promjena linosti. Otputovao je u Indiju 1966, radio tamo sa joginom po imenu Nimkaurari Baba i vratio se idue godine u SAD kao Ram Das. Od tada je Ram Das uradio dosta na prevoenju istone misli na zapadne psiholoke termine. Ram Das smatra da se meditacijom i drugim duhovnim disciplinama mogu izazvati terapeutske promjene linosti kakve nije mogue postii drogama. On takoe naglaava vanost duhovnog rasta i da je ivot isprazan bez svijesti o duhovnim vrijednostima. U svojoj knjizi Budi sada ove iznio je svoj preobraaj od psihologa u jogina, a Jedina igra je zapis govora koje je drao terapeutima u psihijatrijskim bolnicama. Obje knjige su pridobile pristalice meu psiholozima i podstakle njihovo interesovanje za istone psihologije. Godine 1971. posthumno je objavljena knjiga Abrahama Maslova. Godinu dana prije smrti Maslov je pretrpio skoro smrtonosan srani udar. Oporavivi se, on je pourio da sredi i promisli svoje glavne doprinose teoriji linosti. Jedan od rezultata njegovog napora bio je tekst pod naslovom Teorija Z u kome je postulirao stepen zdravlja u punoj mjeri ljudski vie nego iko ko ga je do tada opisao. Ovi samoostvarujui transcendentalci su ljudi koji, po njegovom opisu, izgledaju kao idealni tipovi potpuno zdravih ljudi u istonim psihologijama. Iako Maslov ne navodi nijednog istonog psihologa kao izvor svojih ideja, on slobodno koristi istone pojmove u svom razmatranju, nazivajui, na primjer, terapeuta na nivou teorije Z, pored ostalog, i taoistikim vodiem, guruom, bodhisatvom i sadikom, to su u istonim tradicijama sve nazivi za mudraca ili sveca. Skoro je sigurno da je Maslov nezavisno razvio svoj novi pojam zdravlja, asimilujui djelove istonih psihologija koliko su se uklapali u njegovo miljenje. Nije vjerovatno da je on prouavao bilo koju od istonih kola sa namjerom da pozajmi njene pojmove. Ista posthumno izdata knjiga sadri i tekst u kome Maslov izlae i novo vienje svoje ranije knjige Religije, vrijednosti i vrhunski doivljaji. U ovom tekstu on je protiv onih koji bi mogli uspostaviti vrhunski doivljaj kao cilj za sebe ili se okrenuti od svijeta radi romantinog traenja: Velika pouka pravog mistika ... da je sveto u obinom, da se moe nai u svakodnevici, u komijama, prijateljima i porodici, u sopstvenom dvoritu, i da putovanje moe biti bjekstvo od suoavanja sa svetim - ta pouka se moe lako izgubiti iz vida. Ove on kao da podsjea na istone psihologije uviajui kako vrijednost tako i trud potreban za ono to naziva doivljaj ravni: ... Doivljaj ravni moe se postii, nauiti i dosei dugim, tekim zalaganjem ... Prolazni uvid je svakako mogu u vrhunskim doivljajima koji, uostalom, mogu ponekad doi bilo kome. Ali, sasvim je druga stvar... tako da kaemo, zauzimanje stanita na visokoj ravni. To prerasta u doivotno pregnue. Tart i Ornstajn, poput mnogih transpersonalnih psihologa, preuzimaju rije od poetnog zapaanja Viljema Dejmsa: Naa normalna budna svijest... je samo poseban tip svijesti, pri emu oko nje, odijeljene od nje najtanjim zastorom, lee potencijalni oblici potpuno drugaije svijesti. Istraujui takva razliita stanja svijesti, psiholozi kao to su Maslov, Tart i Ornstajn otkrivaju nove mogunosti za rast linosti. Meutim, oni esto nalaze da su nova podruja u koja prodiru, psiholozi Istoka mnogo prije istraili i oznaili.

ABHIDHAMA: ISTONJACKA TEORIJA LlNOSTI Abhidhama je razvijena prije petnaest i vie vjekova u Indiji, ali dananji budisti to uenje i dalje primjenjuju na razliite naine kao vodi u razumijevanju due. Ova psiholoka teorija potie neposredno iz uvida Gautame Bude iz petog vijeka p. n. e. Budina uenja su se razvila i evoluirala u razliite pravce, uenja i kole budizma procesom slinim, na primjer, onom kojim se Frojdova misao razvila u razliite kole psihoanalize. Poput drugih istonih psihologija, abhidhama sadri predstavu o idealnom tipu usavrene linosti oko koje je izgraena analiza funkcionisanja due. Kako kae savremeni budista Bhiku Njanaponika, u budistikom uenju dua je polazna, sredinja i, u osloboenom i proienom duhu sveca, kulminirajua taka. (Odlian opis abhidhame dat je u Govindinoj knjizi Psiholoki stav rane budistike filozofije.) Jedna vjerovatno apokrifna pria karakterie abhidhamin izrazito analitiki stav prema osobi. Lijepa mlada ena se zavadila sa muem i ila je putem natrag kui svojoj porodici. Prola je pored kaluera obuena kao nebeska nimfa, dok je ovaj skupljao milostinju. Kaluer, koji je u to vrijeme bio usredsrijeen na prirodu ljudskog kostura, ugledao ju je i zapazio bjelinu njenih zuba. Malo kasnije naiao je njen mu u hitnji i upitao: Potovani gospodine, da li ste moda vieli jednu enu? Kaluer je odgovorio: Bjee li to mukarac il' ena to proe, ne vieh, do to da ovim irokim putem prode vrea kostiju (Buddhaghosa, 1976, 22). Poto je stari kaluer meditirao nad jednim od 32 aspekta tjelesnosti - tj. nad kosturom - njemu je lijepa ena po tome ostala u utisku. Izotrenim osmatranjem u meditaciji kaluer je bio u stanju da se toliko odijeli od sastavaka tijela i due da nijedan od njih nije za njega imao veu vrijednost od drugog. Sa tog stanovita neije kosti su jednako vrijedne panje koliko i njegove ili njene misli. Ovaj stepen krajnje odijeljenosti odraava duh abhidhame po tome kako ona prikazuje i ralanjuje ljudsku linost. Ono to mi oznaavamo rijeju linost najpriblinije odgovara u abhidhami pojmu atta, ili samstvo. No sredinja premisa abhidhame je da uopte nema stalnog samstva, ve samo impersonalnog agregata procesa koji nastaju i prestaju. Postavka linosti ishodi iz proimanja ovih impersonalnih procesa. Ono to izgleda kao samstvo jeste ukupan zbir djelova tijela, misli, osjeaja, elja, sjeanja itd. Jedina trajna nit u psihi je bhava, kontinuitet svijesti u vremenu. Svaki naredni trenutak nae svjesnosti je oblikovan prethodnim trenutkom i sa svoje strane odreuje trenutak koji slijedi; bhava povezuje jedan trenutak svijesti sa onim koji slijedi. Sopstvo ili samstvo moemo identifikovati sa psihikim funkcijama kao to su nae misli, sjeanja, ili opaaji, no sve ove pojave su dio stalnog toka. Ljudska linost, veli abhidhama, je poput rijeke koja ima trajan oblik, koja je prividno jedan identitet, iako nijedna kap nije ona ista koja je bila trenutak ranije. Sa tog stanovita, nema inioca izvan ina, onog koji opaa izvan opaanja, nema svjesnog subjekta iza svijesti. Po rijeima Bude (Samyutta-Nikaya, 1972, I, 35): Kao to rije kola nastaje

Kad se djelovi sastave Tako i pojam bia Kad su sastavci prisutni. Prouavanje linosti u budizmu ne bavi se skupom postuliranih entiteta, kao to su ja ili nesvjesno, ve serijom dogaaja. Osnovni dogaaj je tekui odnos duevnih stanja spram ulnih objekata - na primjer, udnja (duevno stanje) spram lijepe ene (ulni objekat). Duevno stanje ovjeka predstavljaju stalan tok od trenutka do trenutka; uestalost promjene mjeri se mikrosekundama. Osnovni metod koji abhidhama nudi za ispitivanje brojnih promjena due, jeste samoposmatranje, neposredno i sistematsko posmatranje sopstvenog doivljaja. Bez ovakve paljive introspekcije ovjek je sklon da misli da neko stanje, na primjer elja, moe dugo potrajati bez prekida, ali abhidhama kae da stvari ne stoje tako. Na primjer, ak i kad je neko u naponu strasnog ljubavnog odnosa, e udnja izgleda preovlaujua, abhidhama ukazuje na to da ako bi neko briljivo osmatrao svako naredno duevno stanje, primijetio bi da je udnja zapravo ispresijecana bezbrojnim drugim osjeanjima koja dolaze i odlaze. No, ne samo da se ovjekova osjeanja mijenjaju od asa do asa, nego i ulni objekti. ovjek bi mogao pomisliti da je ljubljena osoba jedina predmet panje u ljubavnom odnosu, dok bi neposredno posmatranje njegovog toka svijesti otkrilo da pored toga i drugi brojni objekti okupiraju njegovu duu i ula. To mogu biti i razliiti prijatni osjeaji, razliiti bliski i daleki zvuci, kao i izbor mirisa, ukusa i prizora. Pored toga, sluajna sjeanja, planovi i druge misli ispreplijetae se sa ovim predmetima ula. . .. Pored objekata pet ula, abhidhama dodaje i misli, tj. duh koji misli sa rauna kao esto ulo. Tako, kao to zvuk ili prizor moe biti objekt duevnog stanja, tako misao - na primjer, misao treba da iznesem ubre - moe biti objekt duevnog stanja odbojnosti (averzije). Svako duevno stanje je sastavljeno od sklopa svojstva koja se nazivaju duevnim faktorima i svojom kombinacijom odreuju dato stanje. Po uenju abhidhame postoje 53 kategorije takvih duevnih faktora, a u drugim budistikim kolama broj se penje do 175. U bilo kome duevnom stanju nahodi se samo podsklop faktora. Jedinstven kvalitet svakog duevnog stanja odreen je time koji su faktori kombinovani. Odbojnost prema iznoenju ubreta mogla bi, na primjer, biti sloenija kombinacija nego to je obina odbojnost; tuce ili vie drugih duevnih faktora - kao to je na primjer pogrena predstava o tome kako izgleda iznosenje ubreta - mogu se kombinovati sa samom odbojnou. Duevna stanja dolaze i odlaze na pravilan i zakonit nain. Kao i zapadni psiholozi, teoretiari abhidhame vjeruju da je svako duevno stanje dijelom i pod uticajem biolokih i situacionih faktora, pored toga to predstavlja i nastavak prethodnog psiholokog momenta. Svako stanje sa svoje strane odreuje posebnu kombinaciju faktora u narednom duevnom stanju. Duevni faktori su klju za ono to se naziva karmom. U abhidhami karma je tehniki naziv za naelo po kome je svaki in motivisan duevnim stanjem koje lei u njegovoj osnovi. U abdhidhami, kao i mnogim istonim psihologijama, dato ponaanje je u sutini etiki neutralno. Njegova etika priroda se ne moe odrediti ako se ne uzmu u obzir motivi linosti koja djela. Djelanje nekoga ko ima negativnu postavu duevmh faktora - ko, na primjer, djela iz zloe ili sebinosti - zlo je, mada

sam in posmatrau ne mora izgledati ni dobar ni rav. hammapada, zbirka stihova koji se pripisuju Gautami Budi, otpoinje isticanjem uenja o karmi koje potie iz abhidhame: Sve to jesmo rezultat je onog to smo mislili: to je zasnovano na nalm mislima i sainjeno je od naih misli. Ako ovjek govori ili djela sa ravim mislima, bol ga prati kao to toak prati nogu goveeta koje vue kola... Ako ovjek govori ili djela sa istim mislima, srea ga prati poput sjenke koja ga nikad ne ostavlja (Babbitt, 1965, str. 3). Abhidhama povlai razliku izmeu duevnih inilaca koji su kusula - zdravi, isti - i akusula - neisti, nezdravi. Veina opaajnih, saznajnih i afektivnih duevnih inilaca uklapa se u jednu ili drugu od ovih grupa. Do sada o tome ta je zdravo ili nezdravo dolo se empirijski, na osnovu kolektivnog iskustva velikog broja ranih budista koji su upranjavali meditaciju. Njihov kriterijum je bio to da li neki duevni inilac potpomae ili ometa njihove pokuaje da smire svoj duh u meditaciji. Oni inioci koji su ometali meditaciju bili su oznaeni kao nezdravi, a oni koji su pomagali kao zdravi. Pored ovih faktora, postoji sedam neutralnih svojstava prisutnih u svakom duevnom stanju. Apercepcija (phassa) je obina svijest o objektu, opaanje (sanna) je njeno vezivanje uz neko od ula, htijenje (etana) je uslovna reakcija koja prati prvo opaanje nekog objekta, osjeanje (vedana) je senzacija koju izaziva objekat, usredsrijeenost (ekaggata) je usredsreivanje panje, spontana panja (manasikara) je nevoljno upravljanje panje privuene objektom, a duevna energija (jivitindriva) daje snagu i objedinjuje drugih est inilaca. Ovi inioci obezbjeuju osnovni okvir svijesti u koji se ovi inioci utiskuju. Odreena kombinacija faktora koja se utiskuje u ovaj okvir mijenja se od asa do asa. Evo sada pregled ovih duevnih inilaca: Nezdravi inioci Sredinji nezdravi inilac, zabluda, jeste opaajnog karaktera: zabluda (moha) se odreuje kao zatamnjenost duha koja dovodi do pogrenog opaanja objekta svijesti. Zabluda se u abhidhami smatra osnovnim vidom neznanja, primarnim korijenom ljudske patnje. Ta greka u opaanju istinske prirode stvari - jednostavna nesposobnost da se vidi jasno, bez jednostranosti ili predrasude bilo koje vrste jeste sr svih nezdravih duevnih stanja. Zabluda, na primjer, vodi pogrenom gledanju ili brkanju (ditthi). Pogreno gledite jeste pogrena kategorizacija. Djejstvo ovih inilaca je jasno u sluaju paranoika koji, u zabludi, nekog ko mu ne eli zlo smatra preteim svrstavajui tako drugu osobu kao dio uobraene zavjere protiv sebe. Navode se rijei Bude, koji kae da dok je ovjekov duh pod uticajem pogrenog gledita ma ta on inio ili ma emu teio samo e ga voditi nepoeljnim, neprijatnim i neprihvatljivim stanjima, jadu i patnji (Anguttara Nikaya, 1975, I, str. 23). Meu pogubnim pogrenim gleditima koja je Buda izriito kritikovao jeste jedna od rairenih pretpostavki mnogih zapadnih teorija linosti, naime, da postoji fiksirano samstvo ili ja (ego). U abhidhami se smatra da nema samstva nego samoodravajueg procesa fizikih i duevnih fenomena koji stalno nastaju i odmah

zatim nestaju (Nyanatiloka, 1972, str. 25). Smuenost (vicikiccha) oznaava nesposobnost da se odlui ili donese ispravan sud. Kad taj faktor vlada neijim duhom on je ispunjen sumnjom, i u krajnjem sluaju, postaje paralisan. Drugi nezdravi inioci vezani za saznanje su bestidnost (ahirika) i bezobzirnost (anottappa); ti stavovi doputaju osobi da zanemari miljenja drugih i svoje sopstvene pounutrene standarde. Kad ovi inioci prevladaju, osoba posmatra zle postupke bez grie savjesti i otuda je sklona da se runo ponaa. Zapravo, ovi inioci su pretpostavke duevnih stanja koja lee u osnovi bilo kojeg zlovoljnog postupka. Drugi nepovoljan faktor koji moe izazvati rave postupke je sebinost. Sebini interes nagoni osobu da sagledava objekte iskljuivo kroz ispunjenje sopstvenih elja ili potreba. Spajanje ova tri mentalna inioca u jedan - bestidnost, bezobzirnost i sebinost - nesumnjivo je osnova za dobar dio ljudskog zla. Ostali nezdravi inioci su afektivni. Uznemirenost (uddhacca) i briga (kukkucca) su stanja rastresenosti, skruenosti i mozganja (ruminacije). Ovi inioci stvaraju stanje strepnje, glavnu crtu veine duevnih poremeaja. Drugi niz nezdravih inioca odnosi se na prianjanje: pohlepa (lobha), krtost (macchariya) i zavist (issa) oznaavaju razliite vrste prianjanja uz objekt, dok je odbojnost (dosa) negativna strana prianjanja. Pohlepa i odbojnost su prisutne u svim negativnim duevnim stanjima i uvijek se povezuju sa zabludom. Dva poslednja nezdrava inioca su lijenost (thina) i tromost (middha). Ovi faktori daju rigidnost duevnim stanjima. Kad ovi negativni inioci preovlauju, duh i tijelo osobe su skloni tuposti. Zdravi inioci Svaki od nezdravih inilaca je u suprotnosti sa zdravim iniocima. inioci su ili zdravi ili nezdravi; nema sredine. Po abhidhami, sredstvo da se postigne zdravo duevno stanje jeste zamjena nezdravih inilaca njihovim suprotnostima. Naelo koje to omoguuje je slino recipronoj inhibiciji koja se koristi u sistematskoj desenzitizaciji, e oputanje inhibira svoju fizioloku suprotnost, tj. napetost . Svakom negativnom mentalnom iniocu odgovara pozitivan inilac koji ga potire. Kad je odreeni zdravi inilac prisutan u duevnom stanju, nezdravi inilac koga ovaj potiskuje ne moe da se javi. Sredinji zdrav inilac je uvid (panna), suprotnost zablude. Uvid, u smislu jasnog opaanja objekta onakvog kakav je on doista, potiskuje zabludu, tj. osnovni nezdravi inilac. Ova dva inioca ne mogu koegzistirati u jednom duevnom stanju: tamo e je jasnost nema zablude, niti tamo e je zabluda moe biti jasnosti. Panja (sati) je kontinuirano jasno shvatanje objekta; ovaj vaan lan uvida odrava jasnost u duhu osobe. Uvid i panja su primarni zdravi inioci; kada su oni prisutni u duevnom stanju, i ostali zdravi inioci takoe tee da se pojave. Prisustvo ova dva zdrava inioca dovoljno je da potine sve nezdrave inioce. Neki zdravi inioci iziskuju odreene okolnosti da bi se javili. Par kognitivnih inilaca umjerenost (hiri), koja inhibira bestidnost i uviavnost (ottappa), suprotnost bezobzirnosti, dolaze do duha samo kad se javi misao zbog postupka. Umjerenost i uviavnost su uvijek povezane sa pravinou (cittujjukata), stavom ispravnog suda.

Drugi zdrav inilac je sigurnost (saddha), uvjerenost zasnovana na ispravnom opaanju. Ova grupa duevnih inilaca - umjerenost, uviavnost, pravinost i sigurnost - zajedno tvore ispravno ponaanje kako sa linog tako i drutvenog stanovita. Splet nezdravih inilaca sainjen od pohlepe, krtosti, zavisti i odbojnosti moe biti potisnut zdravim iniocima neprianjanja (alobha), neodbojnou (adosa), nepristrasnou (tatramajjhata) i prisebnou (passadhi), koji reflektuju fiziku i duevnu smirenost koja izrasta sa povlaenjem osjeanja prianjanja. Gornja etiri inioca zamjenjuju stav zahvatanja ili odbacivanja sa ravnodunou spram bilo kojeg objekta koji bi se mogao javiti u svijesti osobe. Nezdravi inioci kao to su pohlepa, egoizam, zavist i odbojnost mogu, na primjer, nagoniti osobu da udi za bolje plaenim poslom i poslom koji donosi vie ugleda, osjeanje zavisti prema nekom ko ima takav posao ili prezir spram sopstvenog nieg poloaja. Suprotni, zdravi inioci, kao to su prisebnost, neprianjanje, neodbojnost i nepristrasnost, na drugoj strani navode osobu da odmjeri prednosti plate i prestia naspram nedostataka, kao to su vei pritisak i stres, i da pravino uporede snage koje su nekog vodile ka takvom poslu i slabosti koje dovode do toga da neko radi loije nego to bi trebalo. Konano, ova etiri zdrava inioca omoguuju ovjeku da odvagne prednosti svog posla, njegove nepogodnosti, sopstvene sposobnosti i mogunosti da ostvari bolji poloaj unutar okvira tih sposobnosti. to je jo vanije, nepristrasnost omoguuje ovjeku da cijelu situaciju razmotri hladno, da se ne osjea nesrenim to nema bolji posao, da ne omrzne svoj sadanji posao niti da se sa oajavanjem preputi i prihvati nepogodan posao. etiri zdrava duevna inioca doputaju ovjeku da prihvata stvari kakve jesu, ali i da preduzima primjerene promjene. U abhidhami tijelo i duh se smatraju povezani. Iako svaki inilac utie i na tijelo i na duh, posljednji niz zdravih inilaca je jedino izriito opisan sa svojim fizikim i psihikim efektima. To su vedrina (ahuta), gipkost (muduta), prilagodljivost (kammannata) i umjenost (pagunnata). Kad se ovi inioci uspostave osoba misli i djela sa prirodnom oputenou i lakoom, optimalno koristei svoje sposobnosti. Oni potiskuju nezdrave inioce tromosti i lijenosti koji dominiraju duhom u stanjima kao to je depresija. Ovi zdravi inioci omoguuju ovjeku da se duevno i fiziki prilagoava promjenljivim uslovima, da se suoava sa moguim izazovima. U psihodinamici abhidhame zdravi i nezdravi inioci djeluju meusobno inhibitorno; prisustvo jednih potiskuje druge. Ali, ne postoji uvijek odnos jedan-prema-jedan izmeu zdravih i nezdravih inilaca. U nekim sluajevima jedan zdrav inilac moe inhibirati niz nezdravih inilaca - na primjer, samo neprianjanje inhibira pohlepu, zavist i odbojnost. Takoe, neki kljuni inioci mogu inhibirati cijelio niz suprotnih inilaca - na primjer, kad postoji zabluda nijedan pozitivan inilac se ne moe javiti. ovjekova karma odreuje da li e u njegovom iskustvu preovlaivati zdrava ili nezdrava stanja. Posebno kombinacije inilaca su izraz biolokih i situacionih uticaja koliko su i ostaci iz prethodnih stanja duha. inioci se obino javljaju kao pozitivna lli negativna grupa. U bilo kojem duevnom stanju inoci koji ga ine javljaju se sa razliitom snagom; onaj koji je najjai odreuje doivljaj i postupke osobe u datom trenutku. Mada mogu biti prisutni svi negativni inioci, stanje moe biti razliito s

obztrom na to da li duhom vlada, na primjer, pohlepa ili lijenost. Otuda hijerarhija snage inilaca odreuje da li e dato stanje biti negativno ili pozitivno. Kada se odreeni inilac ili niz inilaca javljaju esto u duevnim stanjima linosti oni onda postaju crta linosti Ukupna suma najeih duevnih inilaca neke osobe odreuje kojem tipu linosti e ona pripadati. TIPOVI LINOSTI Model tipova linosti koje nudi abhidhama neposredno proistie iz naela da se duevni inioci javljaju sa razliitom snagom. Ako nekom osobom po pravilu vlada odreen inilac ili niz inilaca, oni e odrediti linost, motive i ponaanje. Osobenost duevnih inilaca neke osobe odreuje individualne razlike linosti, osim irokih kategorija koje odreuju osnovne tipove linosti. Jedan od najeih tipova je osoba u kojoj preovlauje zabluda, takoe i osoba ispunjena mrnjom, u kojoj preovlauje odbojnost, kao i strasna osoba u kojoj je jaka pohlepa. Pozitivna je inteligentna osoba u kojoj su jaki sabranost i uvid. Shvatanje motivacije u abhidhami potie iz analize duevnih inilaca i njihovog uticaja na ponaanje. Duevna stanja nagone osobu da tei nekoj stvari i izbjegava drugu. Duevna stanja rukovode svakim inom. Ako duhom vlada pohlepa, to e postati preovlaujui motiv i ovjek e se ponaati u skladu sa tim, teei da prisvoji objekat pohlepe. Ako je egoizam snaan inilac tada e osoba podlei samovelianju. U ovom smislu tip linosti je istovremeno i motivacioni tip. Visuddhimagga je prirunik zasnovan na abhidhami iz petog vijeka n.e. za one koji upranjavaju meditaciju. Jedan odjeljak u njemu je posveen prepoznavanju osnovnih tipova linosti, s obzirom da svaki tip linosti iziskuje postupak koji e odgovarati njegovim dispozicijama. Jedan od metoda koji se tu preporuuje za ocjenjivanje tipa linosti je paljivo posmatranje stava i kretanja osobe o kojoj je rije. Na primjer, strasna ili senzualna osoba je graciozna u hodu, osoba koja mrzi vue noge u hodu, a zabluela grabi brzo. Za ovo postoji i pjesmica: Trag noge strasnoga je so prazninom u sredini, Kod neprijateljski nastrojenoga vue se trag iza otiska. Otisak zabludeloga je zbrzan ... U vezi s tim veli se da Buda ostavlja ujednaen trag, jer mu je duh smiren a tijelo uravnoteeno. Autor Vishuddhimagge uvia da je svaki detalj iz ivota klju za otkrivanje karaktera. Ovaj prirunik iz petog vijeka daje sa zavidnom potpunou i profil ponaanja za svaki tip linosti. Senzualna osoba, kae se tu, je ljupka, utiva i ljubazno odgovara kad joj se obratimo. Kad odlaze na spavanje takve osobe paljivo prireuju krevet, lako lijeu i malo se pokreu tokom spavanja. Svoje poslove obavljaju briljivo; iste ujednaenim i ravnomjernim pokretima i obavljaju posao dokraja. Uopte uzev, one su vjeti, uglaeni, isti i paljivi radnici. Obuene su uredno i sa ukusom. Kad jedu,

daju prednost lakoj slatkoj hrani koja je dobro kuvana i posluena na raskoan nain. Jedu polako, u malim zalogajima i uivaju u ukusu. Kad vide neki lijep predmet zastaju da mu se dive, privuene su njegovim dobrim stranama i ne zapaaju njegove mane. Naputaju ga sa aljenjem. Negativno je to to su ove osobe esto izvjetaene, nepouzdane, zaludne, gramzive, nezadovoljne, lascivne i frivolne. Mrzovoljne osobe, nasuprot, stoje kruto. Pripravljaju krevet nemarno i na brzinu, spavaju ukruene i bijesno odgovaraju kad su probuene. Kad rade grube su i nemarne. Kad iste metla pravi otar kripei zvuk. Njihova odjea je obino tijesna i nedovrena. Kad jedu daju prednost zainjenoj hrani otrog i kisjelog ukusa. Jedu brzo, ne zapaajui ukus, mada ne vole hranu blagog ukusa. Nezainteresovane su za lijepe predmete i zapaaju i najmanje nedostatke previajui prednosti. esto su bijesne, pune zlobe, nezahvalne, zavidne i zle. Trei tip linosti se razlikuje od ova dva. Zabluela osoba stoji nemarno. Krevet joj je prljav, spava raskrijeeno, teko se die i sa gunanjem. U radu su zabluele osobe nevjete i brljive. iste nezgrapno i mjestimino, ostavljajui djelove ubreta za sobom. Odjea im je zarozana i prljava. Ne mare ta jedu i jee sve to stignu. Brljive su u jelu, stavljaju velike komade hrane u usta te se ubrljaju hranom po licu. Ne znaju da li je neki predmet lijep ili nije, ali vjeruju u ono to im neko drugi kae i s obzirom na to hvale ili kude. esto su trome i lijene, lako im skrene panja i predaju se smetenosti i kajanju, ali mogu biti i tvrdoglave i nepopustljive. Visuddhimagga specifikuje optimalne uslove koji treba da se uspostave za svaku osobu odreenog tipa kad poinju sa meditativnom praksom. Prvi cilj u njihovom vjebanju je da se osujete njihove dominantne psiholoke tendencije tako da im se duh uravnotei. Iz tog razloga svakom tipu se odreuju uslovi koje ovaj ne bi odabrao kad bi sam birao. Kuica u koju se smjeta senzualna osoba treba, na primjer, da bude od prua, prljava i zaputena, puna slijepih mieva, previsoka ili preniska, sa pustom okolinom, ugroena blizinom lavova i tigrova, sa blatnjavom razrovanom stazom i valjivim leajem i sjeditem. Treba da bude runa i neprivlana, izazivajui odbojnost im se pogleda . Visuddhimagga navodi i detalje ostalih prilika koje su odgovarajue za senzualnu osobu: Odjea je oparanih ivica sa koncima koji vise, grubog tkanja kao kudelja, uprljana i teka za noenje. Njemu odgovarajua posuda je runa glinena posuda ili teka gvozdena, odbojnog izgleda kao lobanja. Put kojim treba da skuplja milosre je odbojan, bez naselja u blizini i razrovan. Naselje odgovarajue njemu je ono u kome se ljudi muvaju okolo kao da ga ne primjeuju. Oni koji treba da mu se nau pri ruci treba da budu neprivlani, neljubazni i u prljavoj odjei, smrdljivi i odvratni, da mu hranu i pirina donose kao da ga uvrjedljivo gaaju time. Odgovarajua hrana je sainjena od lomljenog pirina, ustajalog putera, prokisle kae i sosa od starog povra, ili bilo ega ime se moe napuniti stomak (Buddhaghosa, 1976, str. 109 110). Uslovi koji odgovaraju za mrzovoljnu osobu su, nasuprot tome, prijatni, ugodni i olakavajui koliko je to mogue. Za zabluelu osobu prilike treba uiniti jednostavnim i jasnim i jednako prijatnim i ugodnim kao i za zlovoljnu osobu. U

svakom sluaju okolinu treba podesiti tako da inhibira onaj duevni inilac koji obino vlada datim tipom linosti: na taj nain senzualna osoba e nai malo toga za svoju udnju, zlovoljna za mrnju, a za zabluelu osobu stvari su postavljene jasno. Ovaj program podeavanja okoline sa ciljem da se podstie duevno zdravlje je antiki prethodnik onoga to moderni zastupnici slinih planova nazivaju terapija miljeom. Buda je takoe vidio da razliiti tipovi ljudi imaju vie sklonosti za razliite vrste meditacije i otuda je smislio irok raspon metoda meditacije, podeenih za razliite tipove linosti. ZDRAVA LINOST I DUEVNI POREMEAJ inioci koji ine neije duevno stanje od asa do asa odreuju duevno zdravlje. Operacionalna definicija duevnog poremeaja je, prema abhidhami, jednostavna: to je odsustvo zdravih i prisustvo nezdravih inilaca. Svaka varijanta duevnog poremeaja potie od uticaja odreenog nezdravog inioca na duh. Poseban karakter svakog nezdravog inioca dovodi do odreenog poremeaja na primjer, egoizam je u osnovi radnji koje su iskljuivo okrenute sopstvenom interesu, a u zapadnoj psihologiji ih nazivamo sociopatskim ponaanjem; uznemirenost i briga ine strijepnju kada je u sri neuroza; odbojnost i briga ine strijepnju koja je u sri neuroza; odbojnost vezana uz odreeni objekat ili situaciju jeste fobija. Kriterijum duevnog zdravlja je podjednako jednostavan: ono je odreeno prisustvom zdravih inilaca i odsustvom nezdravih inilaca u duevnoj ekonomiji date osobe. Osim to potiskuju nezdrave inioce, zdravi inioci takoe i obezbjeuju duevnu sredinu neophodnu za grupu pozitivnih afektivnih stanja koja se ne mogu javiti u prisustvu nezdravih inilaca. Pored ostalih, to su samilost (karuna) i radost za druge (mudila) - tj. zadovoljstvo zbog sree drugih. Normalna osoba je spoj zdravih i nezdravih inilaca u protoku duevnih stanja. Vjerovatno svako od nas ima periode potpuno zdravih i nezdravih stanja kako se odvija na tok stvari. Meutim, veoma malo ljudi ima samo zdrava duevna stanja, stoga smo u ovom smislu svi nezdravi. I zaista, u jednom tekstu se navode rijei Bude koji kae za normalne ljude svi svjetovnjaci su poremeeni. Cilj psihikog razvia, po abhidhami, je proirenje zdravih stanja - i odgovarajue tome, suavanje nezdravih stanja. Kad je dostignut vrhunac duevnog zdravlja u duhu se vie uopte ne javljaju nezdravi inioci. Mada je to ideal kome se tei, on se, naravno, rijetko ostvaruje. Jedan od razloga to malo ljudi ostvaruje idealno duevno zdravlje jeste djelovanje latentnih tendencija u duhu (anusaya) usmjerenih duevnim stanjima. One lee uspavane u duhu dok ih pogodna prilika ne izdigne na povrinu. Izmeu nezdravih inilaca sedam su posebno snani kao anusaya: pohlepa, pogreno uvjerenje, zabluda, odbojnost, sumnja, umiljenost i uznemirenost. Dok u iskustvu osobe postoji zdravo duevno stanje anusaye miruju, ali one nikad nijesu daleko da bi se u pogodnom trenutku javile. Krajnji kriterijum punog duevnog zdravlja je brisanje anusaya iz duha, ime se otklanjaju ak i tendencije koje dovode do nezdravih stanja duha. U abhidhami anusaya je najpriblinija zapadnom pojmu nesvjesnog.

Kao pregled duevnih svojstava koja doivljavamo od asa do asa abhidhamina lista duevnih inilaca nipoto nije iscrpna. Mogunosti i kategorizacije duevnih stanja su bezbrojne i teoretiari abhidhame ne pretenduju na to da ponude iscrpni pregled. Ali njihova je analiza svrhovita; njihove kategorije su podeene da budu pomo osobi u prepoznavanju, i time nadzoru kljunih stanja, tako da ova na kraju moe da se oslobodi nezdravih stanja. Aktivan budista se upuivao u koordiniran program nadzora sredine, ponaanja i panje da bi dostigao krajnji cilj, tj. plato zdravih duevnih stanja. Na klasinom budistikom putu osoba koja bi teila ovom platou zdravlja ukljuila bi se u kontrolisanu okolinu manastira, regulisala svoje ponaanje preuzimajui 227 zavjeta kaluera i, kao najvanije, meditirala. MEDITACIJA: PUT KA ZDRAVOJ LINOSTI Kad se ljudi srode sa kategorijama zdravih i nezdravih duevnih inilaca tako da mogu da ih vide na djelu u sopstvenom duhu, otkrie da jednostavno saznavanje da je neko stanje nezdravo malo ili nita ne znai u smislu njegovog otklanjanja. Na primjer, ako osoba ne trpi prevlast nezdravih inilaca u duhu ili ako eli da oni nestanu time samo dodaje odbojnost i elju toj psihikoj smjei. Strategija koju abhidhama nudi za postizanje zdravih stanja nije ni direktno traenje ni odbojnost prema nezdravim stanjima. Preporueni pristup je meditacija. Govoriemo o dvije metode meditacije. Prvi metod se sastoji u usredsreivanju duha, a drugi podrazumijeva zauzimanje neutralnog stava spram bilo ega to dolazi i odlazi u toku svjesnosti. Prvi se naziva usredsreivanje, a drugi postojana panja. (Buddhaghosina Visuddhimagga daje najpotpuniji opis sistema meditacije o kojima je ove rije.) Usredsreivanje i izmijenjena stanja svijesti . Prilikom usredsreivanja vjeba se trudi da svoju panju vee za jedan objekat ili taku. Tokom razvijanja usredsrijeenosti on se trudi da nadie ono to mi smatramo normalnim granicama zadravanja jednog objekta u svijesti. Viljem Dejms je, pokuavajui da jednu misao zadri u duhu, istakao da niko ne moe odrati panju kontinuirano na objektu koji se ne mijenja. Ali to je upravo cilj vjebaa. Usredsreivanje na nezdrav inilac, kao to je udnja, vodie uznemirenosti i rastrzati duh. Usredsrijeivanje na zdrav inilac potpomae produbljivanju usredsrijeenosti. Kako se snaga usredsrijeivanja produbljuje vjebaev duh postaje sve stabilniji, a nezdravi inioci ukljuujui uznemirenost i rastrzanost - bie potiskivani. Sa dosta vjebe - preteno jednostavnim vraanjem panje na objekat usredsreivanja kad god odluta - vjeba moe dosegnuti taku na kojoj ove smetnje usredsrijeivanja bivaju prevladane. Kad se to dogodi, u jednom trenutku usredsrijeenost primjetno biva pospijeena i duhom ovladava niz zdravih inioca koji vezuju panju za objekt meditacije. Ovi inioci ukljuuju vezanu i trajnu panju (vicara i vitakka) koji odravaju duh kontinuirano usredsrijeen na jedan objekat. Ostali inioci su osjeanja radosti (piti), snage (viriya) i smirenosti (uphekha). Ipak, na ovom stupnju - koji se naziva pristupno usredsreivanje - ti inioci fluktuiraju u jaini. Sa produenim usredsrijeivanjem fluktuiranje prelazi u stabilnost i vjeba doivljava potpun raskid sa normalnom svijeu. Ovo izmijenjeno stanje svijesti naziva se jhana (samadhi, u nekim drugim

budistikim i hinduistikim uenjima). U jhani normalno opaanje i misli potpuno prestaju. U prvoj jhani vjeba je potpuno usredsrijeen na objekat tako da izgleda kao da se duh stapa s njime. Osjeaj stapanja je praen blaenstvom, radou i nestajanjem svih drugih misli i osjeanja. Postoji sedam nivoa jhane iznad ove prve i svaki predstavlja intenzivniju i suptilniju usredsrijeenost. U viim stupnjevima jhane osjeaj blaenstva biva zamijenjen mirnoom. Po izlasku iz jhana postoji pratei efekat koji inhibira nezdrave inioce, a zdravi inioci dominiraju. to dublja jhana, to je uspjenija eliminacija nezdravih duevnih inilaca iz vjebaevog duha. Kako se efekti jhane gube, nezdravi inioci se ponovo vraaju da bi zaposjeli vjebaev duh. Kao i sa drugim izmijenjenim stanjima svijesti, efekti jhane se povlae tako da se ponovo uspostavljaju ranije navike. Postojanost panje: put promene linosti. Za razliku od metode usredsreivanja, kad koristi postojanost panje, vjeba ne ulae napor da regulie tok svijesti. Dok se upranjava ovaj tip meditacije cilj je da se ostvari puna svijest o svim sadrajima duha. Umjesto da bude upleten u bilo koju misao ili osjeanje, vjeba tei da uspostavi stav neutralnog svjedoka svega toga. U svojoj uvodnoj fazi ovaj pristup ima kao posljedicu postojanost panje e se vjeba suoava sa svakim doivljajem, svakim duevnim dogaajem, kao da se oni zbivaju po prvi put. Vjeba ograniava panju na golo registrovanje svakog narednog trenutka svijesti. Ako se javi sljedujui niz asocijacija, kategorizacija ili afektivnih reakcija vjeba i to pretvara u objekat gole panje. On to niti odbacuje niti prati, ve isputa iz svijesti poto je registrovao. Svakom predmetu svijesti pridaje podjednaku vrijednost; nita ne izdvaja kao kognitivnu figuru niti prenosi u osnovu. Veoma je teko, naroito u poetku, prekinuti na ovaj nain navike opaanja i miljenja. Vjeba stalno biva uvuen u jedan ili drugi niz misli doputajui da mu se razbije postojanost panje. Postojanost panje je najbolja kad je vjebaeva usredsrijeenost dovoljno jaka da odri registrovanje opaanja i misli, ali ne toliko jaka da ove zaustavi. Kako vjebaeva postojanost panje napreduje normalna iluzija duevnog kontinuiteta i razboritosti se slama; osoba postaje svjesna nasuminih i odjelitih jedinica od kojih duh kontinuirano gradi stvarnost. Kad je postojanost panje tako jaka da se nastavlja bez ijednog trenutka zaboravnosti, nastupa drugi stupanj u ovom procesu nazvan uvid (vipassana). Put uvida je obiljeen sve finijim i tanijim opaanjem rada duha. Vjeba uvia da je duh u stalnom protoku i svjedok je bezbrojnih kombinacija duevnih inilaca koji protiu. Ovo svojstvo stalne promjene i impersonalnosti navodi na kraju ovjeka da poeli da izbjegne iz svijeta doivljaja. Uvid tada kulminira u potpunom prestanku duevnih procesa u nibbani, tj. u onome to je poznato kao nirvaniko stanje. Za osobu koja je u nirvani nema nikakvog doivljaja, ak ni blaenstva niti smirenosti. To je stanje praznije nego jhana. U abhidhami se kae da nirvana donosi radikalne i trajne promjene duevnih stanja. To je put ka zdravoj linosti. Iako je nirvana kljuni korak, ona nije kraj na putu abhidhame. Znaaj nirvane po linosti je u njenim prateim efektima. Za razliku od jhane, koja ima kratkotrajan efekat na linost vjebaa, za linost posle nirvanikog

iskustva kae se da je nepovratno izmijenjena. Prvi doivljaj nirvane inicira niz promjena koje konano vode do take e nezdravi inioci sasvim prestaju da se javljaju u duevnim stanjima. Ne samo da pri tom nema nezdravih inilaca, nego su izbrisane sve anusaye, tj. latentne tendencije koje bi potencijalno mogle voditi javljanju nezdravih inilaca. Ovaj preobraaj svijesti je postepen. Kako vjebaev uvid jaa i kako ovaj postie nirvanu sve vee dubine, grupe nezdravih inilaca bivaju potpuno inhibirane. Konano se nijedan nezdravi inilac nee pojaviti u bilo kojem duevnom stanju te osobe. Vjeba koji dosegne tu taku naziva se arahat, doslovno, vrijedan hvale. ARAHAT: IDEALNI TIP ZDRAVE LINOSTI Arahat u abhidhami otjelovljuje sutinu duevnog zdravlja. Crte linosti arahata su trajno izmijenjene; svi motivi, opaaji i postupci koji su ranije bili pod uticajem nezdravih inilaca nestaju. Johanson je u dijelu Psihologija nirvane iz literature abhidhame izdvojio crte linosti arahata. Njegova lista ukljuuje sljedee: 1. odsustvo: pohlepe za uicima; strijepnje, kivnosti, ili straha bilo koje vrste; dogmatizama kao to je ubjeenje da je ovo ili ono istina; odbojnosti prema gubitku, osramoenosti, bolu ili krivici; osjeanju udnje ili bijesa; patnje; potrebe za prihvatanjem, zadovoljstvom ili hvalom; elje za bilo im preko osnovnih i neophodnih sredstava; kao i 2. prisustvo: nepristrasnosti spram drugih i spokoja u svim okolnostima; ivahnosti i smirene radosti bez obzira kako obine ili prividno dosadne bile prilike; snane suuti i naklonosti; brzog i otrog zapaanja; sabranosti i vjetine u preduzimanju akcija; otvorenosti prema drugima i razumijevanja za njihove potrebe. Pominjanje snova na nekoliko mjesta u abhidhami sugerie i jedno drugo neobino svojstvo arahata. Smatra se da postoje etiri tipa snova. Prvi se javljaju u vezi sa nekom organskom ili miinom smetnjom i obino sadre snane fizike senzacije kao to je padanje, leenje ili osjeaj da nas neko juri. None more spadaju u ovu kategoriju. Drugi tip snova u vezi je sa dnevnim aktivnostima ili ehoima prolih iskustava. Takvi snovi su obino realni. Trea vrsta snova je poput aktuelnog dogaaja onako kako se dogodio, slino Jungovom naelu sinhroniciteta. Posljednja vrsta snova su vidoviti koji tano predskazuju dogaaje koji e se zbiti. Kad arahat sanja to su uvijek vidoviti snovi. Buda je bio u stanju da tumai simbole u svojim snovima, mada u abhidhami ne postoji formalni sistem analize simbola. Neposredno prije svog prosvjetljenja Buda je imao niz ivih snova koji su predskazali njegovo prosvjetljenje, uenje koje e potom iriti okupljanje uenika i razvoj budizma poslije njegove smrti. Mada arahat moda izgleda kao ovjek vrline, iznad onog to se vjeruje da je mogue sa stanovita drugih teoretiara linosti ije smo ideje ve prikazali, on otjelovljuje karakteristike zajednike idealnom tipu linosti u skoro svim azijskim psihologijama. Arahat je prototip sveca, prototip upadljiv prije svega po tome to ga nema u zapadnim teorijama linosti. Tako radikalan preobraaj linosti prevazilazi

ciljeve i oekivanja naih psihoterapija. Sa stanovita veine zapadnih teorija linosti, arahat izgleda suvie dobar da bi postojao; njemu nedostaju mnoge karakteristike koje ove teorije smatraju priroenim ljudskoj prirodi. Ipak, arahat ima nekih slinosti sa potpuno ostvarenom linou opisanom u tekstovima Maslova i Rodersa. No arahat je idealan tip, krajnja taka postepenog preobraaja koji svako moe preduzeti i u kome svako moe makar malo napredovati. Otuda kaluer ili laik ne mora postati svetac preko noi, ali moe doivjeti sopstveno mijenjanje tako da zadobije veu proporciju zdravih duevnih stanja. (Onaj ko eli da zadovolji interesovanje za budistiku meditaciju ili da uporedi ovaj sistem sa drugim sistemima nai e detaljnije izlaganje i poreenja kod Golemana, 1977.)

SADANJE STANJE I OCJENA Abhidhama ne govori o mnogim pitanjima koja su vana za zapadne teoretiare linosti. Na primjer, tu nema rijei o uticaju dogaaja iz djetinjstva na linost, niti se govori o periodima ivota od djetinjstva do starosti. Jedan od razloga je moda to to se budistiko poimanje ivotnog vijeka radikalno razlikuje od zapadnih pojmova. Po budisti, ovjekov ivot je samo jedan lan u kontinuiranom lancu reinkarnacija. Kao to svaki psiholoki momenat oblikuje slijedei, tako svaki ivot utie na slijedee utjelovljenje te osobe. Iz tog razloga budisti pridaju posebnu vanost duevnom stanju osobe u trenutku smrti, jer se smatra da to u velikoj mjeri odreuje psiholoki status osobe u trenutku njenog sljedeeg roenja. Abhidhama je nijema i kad je rije o drugim znaajnim pitanjima zapadne teorije linosti. Ona se ne bavi polnim razlikama linosti, niti izgleda da su ove bile osnova pristrasnosti u ranom budizmu. Biljeei ivote mudraca iz Budinog vremena, Pali kanon navodi otprilike isto toliko ena arahata koliko i mukaraca. Druge teme koje interesuju teoretiare linosti a ne javljaju se u abhidhami jesu to da li su crte linosti nasledne ili zavise od odgoja, zatim uloga kulture u oblikovanju linosti i pitanje odnosa duha i tijela - mada, kao to smo vieli, abhidhama smatra da su duh i tijelo na neki nain povezani. Dok smo mi na Zapadu skloni da istone psihologije smatramo za onostrano orijentisane, abhidhama se opire ovom stereotipu. U stvari, Buda je rekao da je beskorisno nagaanje o drugim domenima bivstvovanja i zasnivao je svoje uenje na iskustvu obinih ljudi. Njegova izriita uloga je bila u tome da spasi ljude od bijede ivota, a abhidhama je teorijska konstatacija prirode ljudske patnje i onoga ime se ona privodi kraju. Drutvena briga je podvuena u mahajana budizmu, ogranku koji se proirio kroz sjeverni dio budistikih zemalja od Tibeta do Japana. Svaki budista mahajanske orijentacije uzima zavjet da e pripomoi izbavljenju svih ivih bia iz bijede. Mada sredstva za to variraju od kole do kole unutar mahajane, sve prihvataju polaznu orijentaciju ljudske situacije kako je ona izraena u abhidhami. Psihologija abhidhame je u sutini fenomenoloka, tj. opisna teorija unutranjih stanja. Samo osoba koja se podvrgne potrebnom treningu i prateim doivljajima moe u punoj mjeri takvu teoriju provjeriti. Tamo e se bavi izmijenjenim stanjima u

meditaciji, abhidhama - prema Tartovoj definiciji - predstavlja nauku o specifinom stanju, tj. skup znanja dobijenih analizom, eksperimentisanjem i razmjenom unutar odreenog stanja, u ovom sluaju meditativnog stanja. Glavna zamka za fenomenoloke teorije i nauke o specifinim stanjima jeste samoobmana. Osoba moe sebe ubijediti da je u pitanju jedno stanje, dok je zapravo u pitanju neko drugo; u odsustvu neke druge evidencije koja bi to ispravila, greka e se nastaviti. Iz tih razloga teorija kao to je abhidhama iziskuje provjere svojih hipoteza, utoliko ukoliko njena predvianja uopte mogu biti provjerena sa take gledita spoljnog posmatraa. To je relativno teko kada je rije o suptilnim duevnim promjenama od asa do asa. Meutim, mogue je testirati opise koje daje abhidhama o promjenama proisteklim iz intenzivnog usredsreivanja, na jednoj strani, ili iz sistematske postojanosti panje, na drugoj strani. Abhidhamini opisi jhane govore o izmijenjenim stanjima koja se zbivaju samo tokom same meditacije. Karakteristike arahata su vezane za promjene linosti koje prate prelaz u trajno izmijenjeno stanje koje postoji nezavisno od same meditacije. Eksperimentalna istraivanja sprovedena na indijskim jogijima, japanskim majstorima zena i amerikim vjebaima daju osnove za takvu ocjenu abhidhamine verzije meditacije i njenih efekata. Ranih ezdesetih godina grupa istraivaa iz Indije iznijela je elektroencefalografske podatke o indijskim jogijima u dubokoj meditaciji (Ananda i dr., 1961). Jogiji su ostvarili duboko usredsrijeeno stanje koje nazivaju samadhi, u kome osoba osjea ekstazu ali je zatvorena za spoljne nadraaje - stanje poput jhane u abhidhami. Tokom samadhija jogiji su bili izloeni nekolikim jakim nadraajima, ukljuujui bliceve, glasne treske, kao i dodire vruom cijevi, ali EEG je pokazivao da to nije prekinulo njihovo meditativno stanje. U novije vrijeme su iz Japana stigli izvjetaji o EEG korelatima zen majstora koji su meditirali koristei tehniku postojanosti panje. (Kasamatsu i Hirai, 1966; Hirai, 1974.) Majstori su bili izloeni stalnim ponavljanim nadraajima, kao to su kljocanje, neutralni zvuci i afektivno jake rijei. Za razliku od jogija, koji nijesu reagovali ak ni na vrlo jake nadraaje, ovi vjebai su stalno i ujednaeno registrovah svaki zvuk. Na posljednji zvuk u dugoj seriji oni su reagovali kao i na prvi, a jednako su reagovali i na neutralne zvuke kao i na emocionalno nabijene rijei. Svaka od ovih studija izgleda da potvruje predvianja abhidhame o rezultatima pojedinih meditativnih postupaka. Jogi koji veba usredsreivanje ulazi u izmijenjeno stanje e su svi spoljni nadraaji blokirani, a abhidhama to predvia za jhanu. Na drugoj strani, zen kaluer koji upranjava postojanost panje biljei svaki nadraaj sa jednakim zanimanjem, to abhidhama vezuje za ovu vrstu meditacije. Za linost nijesu od znaaja ovi privremeni efekti, ve trajne promjene. Mnogo toga moe izazvati dramatine ali kratkotrajne promjene u linosti - psihedelike droge su jedan od primjera za to. Ali te promjene moraju potrajati da bi imale nekog znaaja za linost. Abhidhama smatra da meditacija moe izazvati trajne promjene u linosti. Skoranja empirijska istraivanja linosti vjebaa potvruju glavno predvianje, tj. opadanje negativnih i poveanje broja pozitivnih psiholokih stanja. Na primjer, naeno je da su vjebai u odnosu na nevjebae znatno manje strepljivi, zatim imaju manje psihosomatskih smetnji, vie pozitivnih raspoloenja i manje su neurotini prema Ajzenkovoj skali. Vjebai takoe pokazuju poveanje nezavisnosti

od situacije, tj. unutarnju kontrolu; spontaniji su i imaju veu sposobnost uspostavljanja prisnog kontakta, vie prihvataju sebe i u veoj mjeri imaju stav samopotovanja ; ostvaruju vei stepen saosjeanja s drugom osobom ; imaju manji strah od smrti. Iako ove studije nijesu bile specifino smiljene da bi provjerile stavove abhidhame o uticaju meditacije na linost, njihovi podaci idu u pravcu potvrde njene glavne premise: da meditacija smanjuje negativna stanja i uveava broj pozitivnih. U svom udbeniku iz psihologije, Viljem Dejms je zabiljeio vrijednost vjebanja panje: Sposobnost voljnog vraanja odlutale panje, nanovo i nanovo, je korijen razboritosti, karaktera i volje. Niko nije compos sui ako to nema. Obrazovanje koje bi razvijalo ovu sposobnost bilo bi obrazovanje par excellence. Ali, lake je odrediti ovaj ideal nego dati praktina uputstva da se on ostvari. Iako je voljno vraanje odlutale panje osnovni korak u meditaciji, Dejms oigledno nije bio svjestan da je vjebanje koje je preporuio postojalo u istonim psihologijama. Mada su Dejmsu bili poznati neki aspekti istone filozofije, nije udno to on nije znao za njihove psihologije. Veina amerikih teoretiara linosti nije znala za ove istone psihologije. To je razumljivo ako se ima u vidu da su one doskora bile nedostupne onima koji nijesu itali pali, sanskrit ili druge jezike kojima su izloene ove psihologije. Pored toga, i kad su prevedene na engleski ove psihologije su rijetko kao takve i identifikovane i ee su smatrane religijskim uenjima. Kad je ranijim teoretiarima linosti, kao to je Frojd, skretana panja na ove psihologije, one su bile odbacivane. Frojd, koji je proizaao iz pozitivizma nauke devetnaestog vijeka, imao je negativan stav prema ovim istonim uenjima. Na primjer, u svom uvodu u delu Nelagodnost u kulturi, Frojd govori o tome kako je primio pismo od francuskog pisca Romena Rolana, dobitnika Nobelove nagrade za knjievnost, koji je postao uenik velikog indijskog sveca Sri Ramakrine. Rolan je opisao osjeanje neeg bezgraninog i nesputanog, smatrajui to fiziolokom osnovom dobrog dijela mudrosti misticizma. Ovo osjeanje jedinstva sa univerzumom Frojd je okarakterisao kao okeansko i, priznajui svoju zbunjenost i nemogunost da takvo okeansko osjeanje nae u sebi, protumaio taj doivljaj u maniru usaglaenom sa njegovom teorijom. Frojd je rekao da okeansko osjeanje potie od osjeanja svemoi koje je pretvaranje u suprotnost eijeg osjeanja bespomonosti. Ovo osjeanje bespomonosti on je smatrao genetikim izvorom religije. U skladu sa tim antireligijskim nagnuem Frojd je pisao: Ideja da ljudi dobijaju znak o njihovoj vezi sa svijetom oko njih putem neposrednog osjeanja koje je od poetka upravljeno na tu svrhu zvui tako udno i tako se loe uklapa u tkanje nae psihologije da je opravdano ako se pokua otkriti psihoanalitiko - tj. genetiko - objanjenje takvog osjeanja. Reagujui na ovaj nain na Rolanov neuobiajen doivljaj, Frojd je izrazio stav koji je od tada postao pretpostavka za mnoge, ako ne i veinu onih koji su se nadovezivali na psihoanalitiku lozu koju je on osnovao. Na primjer, Franc Aleksander je u tekstu pod naslovom Budistiko vjebanje kao vjetaka katatonija, odrazio Frojdova osjeanja. Sa stanovita psihoanalize Aleksander je budistiku meditaciju ocijenio kao libidinalno, narcistiko okretanje ka unutra, vrstu vjetake izofrenije.

Djelo Karla Junga pokazuje da je on bio mnogo bolje obavijeten o istonim psihologijama nego to su to bili Frojd i Aeksander. Meutim, veina zapadnih teoretiara linosti bila je nesvjesna ak i injenice da postoje istone psihologije poput abhidhame. ak i da im je panja bila skrenuta na ove psihologije, vjerovatno je da bi veina teoretiara umanjila njihovu valjanost zbog nekog od brojnih razloga. Na primjer, za bihejvioristu psihologija poput onih sa Istoka bila bi neprihvatljiva zbog svog introspektivnog, fenomenolokog karaktera. Bihejvioristiko stanovite je da se unutarnji doivljaj ne moe nauno istraivati i otuda se psihologija ne moe zasnivati na samoposmatranju. U svojoj ranoj fazi bihejviorizam je vodio rane bitke sa Tienerovim introspekcionistima, koji su imali stanovita vrlo slina abhidhami: da je svijest mogue neposredno posmatrati, da je ona sastavljena od jedinica koje se mogu opisati i da je posao psihologa da sprovede analizu do njenih komponenti. Istiui bihejvioristiku poziciju, Votson je emfatino kritikovao introspekcioniste koje je optuio da su ono to se ranije nazivalo dua sada zamijenili svijeu: Izgleda da je dolo vrijeme da psihologija mora da odbaci svako pozivanje na svijest; da se vie ne zavarava mislei da ona duevna stanja pretvara u predmet posmatranja. Ovaj antiintrospekcionistiki stav bihejviorista svakako bi ih vodio tome da osporavaju valjanost istonih psihologija. Kako savremeni psiholozi budu obraali panju na antike istone psihologije poput abhidhame, predubjeenja spram njih, poput onih koja imaju bihejvioristi, trebalo bi sve manje da znae. Istone psihologije dolaze iz tradicije koja je u velikoj mjeri religijska i metafizika, ali koja je takoe zasnovana na posmatranju i neposrednom doivljaju. Zapadna psihologija, s druge strane, dolazi iz preteno filozofske i naune tradicije. Svaka od njih ima njoj odgovarajui domen, kao i svoja ogranienja; istone psihologije, poput naih, jesu teorije ljudskog ponaanja vrijedne potovanja. Porast interesovanja za istonu psihologiju pokazuje da ona konano zasluuje nae potovanje.