Put u Vjenost

Vi znate, prijatelji moji, da ste bili okupljeni oko moje postelje u asu kada sam umirao. Gledali ste me sa uenjem kao da prvi put vidite ovjeka. Istina je da ste me tek tada iskreno voljeli. I ja sam tada bio sretan. Prvi put vidio sam prijatelje koji me zaista vole. Iskupili ste se oko mene bez zle slutnje u srcima, doli ste upravo onakvi kakve vas je Allah stvorio. Prvi put ste doli iz ljubavi prema meni, ne zbog mog bogastva, moje moi ili zbog mog postojanja meu vama. ak ni zbog mojih misli koje su oduevljavale neke od vas.

Taj trenutak ovjek doivi samo jedanput u svom ivotu, u asu kada umire. Koliko sam samo eljno oekivao ba ovaj trenutak. Ali ja poput svih onih koji nose ovu veliku nadu nisam doivio njeno ispunjenje ivei meu vama. Zbog toga sam plakao. Plakao sam zbog nedoivljenog prijateljstva, zbog nezahvalnosti ljudi. Tek oko moje smrtnike postelje kao da ste kajui se alili zbog nezahvalnosti nepokazanog prijateljstva. Na vaim licima se kao u ogledalu odslikavao jedan drugi ivot i ljepota. Na njima sam vidio ljudsko srce. Htio sam zamoliti Allaha da ova tri dana, u kojima ste mi iskupljeni oko moje postelje pokazali svjetove duha i ljubavi, pretvori u tri godine. Ali u asu kada sam ispustio svoju duu zavladao je takav mir i takva ljepota da je bilo suvino traiti ispunjenje bilo kakve druge elje. Kada sam vas naputao, silno sam udio za jednim viim, idealnim ivotom.

Ve mi je bio dosadio ivot ispunjen bolom i tugom. Bio sam umoran do te mjere da sam osjeao potrebu da se oslobodim postojanja i da se prepustim ivotu u vjenosti beskrajnih godina.

U predveerje treeg dana kada su mi blijede svjetiljke bile poput najsjajnijih zvijezda na nebu, kada sam se sa svima vama pojedinano oprostio, osmjehnuo sam se meleku koji je doao da me povede, a taj osmijeh na mom licu je bio poput osmijeha nevinog djeteta. Moje elo, na kome su ranije bili tragovi ivota, bljetalo je sada poput ela nevinog djeaka. Tada se pruila najdraa ruka i sklopila moje oi. Oslobodio sam se tijela i vinuo se poput ptice. Naas sam kruio iznad svoje glave bacajui posljednji tuni pogled na svoje prekriveno tijelo koje sam napustio. A potom sam se prepustio izaslaniku koji je bio pored mene i krenuo...

Iako sam napustio tijelo zadrao sam neka njegova stanja. Ja nisam bio sa itavim tjelom, ali neka njegova stanja me nisu jo naputala. A vi? Vi ste sa mojim tijelom uradili ono to niste s njim uradili dok sam bio iv: nadnosili ste se nad njim i plakali. Onda ste ga odnijeli na svojim ramenima. Vi mene niste vidjeli, ali sam zato ja vas gledao. I kada ste ga pohranili u zemlju od koje je ono i nastalo osjetio sam da je ono nalo sasvim novi ivot. Osjeao sam da moje tijelo pomijeano sa zemljom jo nosi dijelove mene. Iz ovoga susreta

ono je osjetilo slast kao nikad ranije u ivotu. Kako li je divno kada tijelo osjea sebe i kada se vraa sebi! Vi ste plakali zamnom je rniste znali kuda sam otiao, a ja sam zemaljski ivot ivio za ovakvu smrt.

Moja nada se ispunila. Kada sam bio meu vama, bojao sam se smrti poput vas jer sam vas volio i nisam elio da vas ostavim. Meutim, kada se nadnio nad mene melek smrti, vi niste primjetili osmijeh na mome licu, a ja vam opet nisam nita mogao rei o svom stanju. Moj odlazak od vas trajao je vrlo kratko. Nakon to je zakopano moje tijelo rekao sam izaslaniku: gdje sada idemo?

Nije mi rekao - Tamo gdje ti sada hoe? nego - Tamo gdje si odranije elio, - a onda je dodao: -ivot koji si proivio bio je, uistinu, samo priprema za tvoj ivot ovdje. I ovdje e nai samo ono to si traio dok si ivio na zemlji. Priupitao sam ga: - A hou li nai sve to sam ranije bio traio? - Nai e sve ono to si traio sa dubokom vjerom, iskrenom ljubavlju i zanosom. Da, sve ono to si istinski traio, odgovori on. elio sam ranije da budem sa svojim roditeljima, sa tim dragim biima koja su koja su prije mene umrla. Ne znam kako sam mu priopio tu svoju elju, jer mi je on istog asa rekao:

- Ali ti si ve sa njima. Ostao sam zbunjen. Nisam vjerovao svojim oima. Ja sam zaista bio s njima. Bili su to oni.

Osjetila koja su mi pomogla u osvjedoenju da su to, zaista, oni, bila su daleko jaa od onih koja sam imao u onozemaljskom ivotu. A moji roditelji bijahu u najvelianstvenijem stanju, u likovima koji se mogu samo u snu vidjeti. Ali, da li sam ja to okom gledao, uhom sluao, rukom doticao. Ne. Sredstva moje spoznaje sada su postala moja svojina. Zahvaljujui tome sam vidio jae od oka, sluao bolje od uha i doticao snanije od ruke. Ovaj dar oslobodio me je osjeaja sumnje koju sam imao u zemaljskom ivotu. Ovdje nema mjesta sumnji. Ovdje je samo vjera ispunjena beskrajnom radou i ljubavlju, radou koja je postala moj vodi u spoznaji. A zemaljsko vrijeme koje je ilo i teklo i iji je svaki trenutak zamjenjivao onaj koji mu prethodi nije ovdje postojalo. Trenutak i vjenost su ovdje jedno i nikad se ne razdvajaju jedno od drugog. ivot je ovdje vjeni tok trenutka, u kome se ne zna za patnju i sumnju.

Upitao sam svog saputnika: - Ko su ti sretnici koji su zadobili ovaj vjeni ivot? - Oni koji su u zemaljskom ivotu nosili beskrajnu samilost i vjeru. Samo e oni ovdje postii ono to su eljeli. - A moja stalna elja je bila putovanje i to tiho putovanje, bez kraja sa meni dragim i milim. - Ti si ga ve zapoeo, ree on bez kolebanja. Koliko sam bio zbunjen. Prelazio sam ogromne daljine, a ipak sam bio sa svojim prijateljima, nisam inio ni jedan pokret, ni jedan in. U poetku sam pored puta vidio mnotva i gomile stvorenja bez ivota koja nisam mogao potpuno razaznati. - ta je ovo? - To su jadnici koji nisu razumjeli potrebu traganja za Istinom. Oni su bili obmanuti ivotom, materijalnim dobrima i preputeni svojim strastima. Bili su mrtvaci jo u zemaljskom ivotu, pa su takvi i ovdje. Oni nisu ustvari ni ivjeli, jer nisu tragali za Istinom. ivot na zemlji su proveli udovoljavajui samo svome tjelu. Potpuno su zanemarili svoje due, a hranili tijelo. Oni ne mogu nai vjeni ivot. - Ali kako? Kako da su oni koje su razdirale te sline elje bili mrtvi. Oni su na zemlji bili najispunjeniji ivotom. Zar mi nisi rekao da e ovdje svako nai ono to je na zemlji traio, a upravo su ovi najvie traili.

Na to mi on ree: - Ti grijei. Jo nisi razumio smisao traganja. Pohlepa nije traganje, jer pohlepan ovjek i onaj koji se itavim svojim biem baca na zemaljske koristi ustvari lien je svega i protiv je svega. On trai samo za sebe. On poinje sa oholou i obmanom i nastavlja s njima. Ova pohlepa je opasnija od neimatine, siromatva. A istinsko traganje je uranjanje u sve i traenje za sve. Mada nisam potpuno razumio ove njegove rijei rastuio sam se nad sudbinom ovih jadnika. Dalje sam upitao svog saputnika. - A kada emo izai pred Veliki sud koji e nam suditi. - Mi smo ve tamo. Pogledaj okolo sebe, ree on. I, zaista, bili smo na beskrajnom prostoru ije su strane bile ispunjene ljudskim povorkama razliitih identiteta i stanja. U sredini tog velikog prostora bilo je prostrano mjesto gdje je Sud pojedinano sudio svima. Svaki pojedinac je bio pozvan da se pojavi pred Sudom kada bi na njega doao red.

Tu je svojim jezikom, licem, mesom i koom priznavao grijehe koje je poinio u zemaljskom ivotu. Tu nije bilo nikakve potrebe za nekim drugim svjedocima jer je svaka i najmanja estica govorila kada bi doao red na nju. tavie, sam dogaaj i sam ovaj in su dovoljno govorili. Kada je doao red na mene pozvan sam ka mjestu obrauna koje sam maloas posmatrao sa strahom i zabrinutou. I zaista, moji grijesi su sami govorili, a ja? Ja sam se stidio. Svi oni kojima sam zlo ranije uinio su se sada oko mene okupili. Najvie sam se stidio onih kojima sam nepravdu uinio. Ah...Boe. 'Koliko sam samo nepravde uinio, a da to nisam ni znao. Ja sam sebe smatrao milostivim. Koliko sam samo nepravde poinio jezikom, ako ne rukom, srcem, ako ne jezikom. Od alosti i velikog stida od onih kojima sam napravdu uinio poelio sam da sam ja bio od onih kome je nepravda nanesena u zemaljskom ivotu, umjesto to sam je ja inio

drugima. Poelio sam na komade da budem isjeen prije nego to sam nepravdu uinio.' Jedini Sudija koji je tog dana imao vlast znao je i vidio moje stanje. On je moje grijehe stavio na jedan tas, a na drugi je stavio moju ljubav i samilost. Posljednji je prevagnuo... Tada me je stigao veliki oprost. A onima kojima sam u zemaljskom ivotu uinio nepravdu bili su zadivljeni i zapanjeni ovim oprostom. I oni su mi oprostili. Tako sam proao Veliki sud na kome niko ko je zasluio vjeni ivot nijeostao bez velikog oprosta i pomilovanja. ak i onima koji su se i sami zauzimali za grijehe drugih bio je neophodan ovaj veliki oprost podaren od Allaha Milostivog. I nakon to sam dokuio tajnu spasa due zapoeo sam ivot koji ne poznaje vrijeme i putovanje koje ne poznaje mjesto. Putovanje koje u zapoeti poslije ovoga je samo za one koji su sauvali svoje due, dok grijenici to ne zasluuju.

- A ta je grijeh? - priupitah. Moje pitanje kao da ga iznenadi. - A zar nisi primjeivao kako si se osjeao poslije uinjenog grijeha. Zar te grijeh nije slamao. Kad bi se pribrao i razmislio vidio bi da je grijeh poniavanje due, njezin potpuni poraz i potiranje. Tamo gdje dua doivi ponienje tu je grijeh. Stoga grijesi koji ne uniavaju duh, koji su rezultat pogreaka bie oproteni, a svi grijesi koji to ine nee biti oproteni. Tamo gdje dua ivi u miru i spokoju tu nema grijeha. Grijeh zapoinje onda kada dua doivi potres, kada izgubi iskrenu vjeru i pouzdanje u samu sebe.

I sam grijeh u zemaljskom ivotu je vrsta patnje koja povlai za sobom niz drugih patnji, jer sve stvari u zemaljskom ivotu su simboli i sjenka svega postojeeg u vjenom svijetu u koji se dolazi nakon smrti. I zato patnja koju dua trpi na zemlji je samo sjenka i jedan vid istinske patnje koja e kasnije uslijediti. Koliko ste vi samo bili poneseni dennetom izmeu ostalog i zbog toga to e u njemu biti voa i pia poput vaeg i mladalakih ari, mada je dennet, kao uostalom i dehennem, vama predstavljen na vama najrazumljiviji nain. Istina je, meutim, da su sva ova uivanja neznatna u poreenju sa istinskim dennetskim slastima, koja se ne daju opisati, a koja su dio vjenog ivota zajedno sa miljenjem osloboenim sumnje i nesigurnosti, te kretanja koje nije ogranieno prostorom i vremenom.

I sada kada sam zapoeo putovanje u vjenost bio sam bez vodia. Da. Bio sam saam, ali nisam znao to je to samoa, jer ovdje nema razlike izmeu neega i svaega. Ovdje sam vidio da sve ivi u najljepem i mom srcu najdraem stanju. ovjek je govorio sa svim stvarima i sve to postoji govorilo je sa ovjekom. Ovdje jedan ovjek moe obuhvatiti itavo brdo, tei sa vodom i istovremeno je posmatrati, letjeti po zraku namirisan mirisom rue. Neki su bili ispruenih krila ka oblacima dok su sjedili na velikom izvoru u podruju ume mirisnih strana. Tu su posmatrali lijepa lica i udisali miomiris cvijea. Sve je to bilo u bliz ini hladne vode koja je dolazila iz najveih dubina i bila poput ustreptale svjetlosti.

Ovdje su pred sobom imali sve likove koje su tako strasno eljeli vidjeti. Doekali su da budu u drutvu - odabrane, asne skupine koju su prieljkivali itavog ivota. Napokon svi su nali vjeno uivanje u svemu to su voljeli i eljeli i iju su vlast samo malo osjetili. ivei na zemlji pronali su put kako da svoja tijela prenesu u svijet duha i da dokue svijet vjenih istina pa makar to bilo i iz daljina kroz neznatan otvor. Ovo su bile due onih iji ibadeti nisu bili iz straha i navike, ve iz dubokog razmiljanja, ljubavi i zanosa. Oni su sebe svjesno pripremali za ovaj dan. Svi njihovi poslovi i pokreti na zemlji bili su ibadet, jer uistinu vjeni ivot nije nita drugo do nuna posljedica stalne, neprekidne pripreme ovjeka u zemaljskom ivotu. On nije prizor koji se u jednom trenutku otkriva iza zastora. ovjek ovdje nastavlja istim putem kojim je doao otuda. Tragove koje smo ostavili do nae smrti su samo korijen u stablu koje e nastaviti da raste i poslije smrti, njegove grane i plodovi su ustvari grane i plodovi stabla koje smo posadili u zemaljskom ivotu. Dua nastavlja u svom sazrijevanju koje je bila dostigla neposredno pred smrt. Dakle, najvea je mudrost upoznati valjan put do smrti i ii njime. Ili kako ree jedan od mudrih: spoznati kako umrijeti . Sve stvari i pojave koje sam vidio u svijetu dua to su stigle na obalu spasa ne mogu se opisati. vidio sam ljude i brda kako se zabavljaju, vodoskoke kako sa ljudima razgovaraju. Njima se donose da kuaju svakovrsna ukusna pia mada se tamo ne osjea e. gledao sam due koje su postigle ono to su eljele kako polove po prostranim daljinama sa kapljicama kie, koje su padale na njih, a koje su bile poput bljetavih pahuljica snijega.

Vidio sam ume kako se talasaju, ume u koje od iskona nije kroila n oga nijednog grijenika.

Sa njima se mijeaju zrake zelene svjetlosti pune mirisa, uronjene u hiljade svjetova. Vidio sam kako je ovdje svaka dobra dua bila poput ogromnog sunca u preostalim svjetovima ljubavi i zanosa, u svjetovima jasnog znanja, razbukatale ljubavi i beskrajne nade. Ponekad doivljaj samo dijela ljepote punio je itav ovaj svijet ljepotom, a ponekad raanje neke velike uspomene zasipalo je svjetlou sve njegove strane. Bilo je to zbog toga to svaki ibadet na zemlji pretvara sve u vjenost. I ovaj dennet je mjesto pripremljeno za one koji su i u najmanjim stvarima nalazili mir i spokoj, a nije mjesto za one neutoljivih potreba i prohtjeva. Vidio sam kako oni koji su bili strpljivi zauzimaju ovdje najpoasnija mjesta. Dio ljepote otrpljenja dakako osjeao sam i ranije u zemaljskom ivotu. Meutim, najradosniji trenuci moga ivota bili su trenuci dubokog razmiljanja kao vanjskog odraza meg duhovnog spokojstva. Vidio sam ovdje milost koja se prosipala sa najviih visina, vidio sam beskonanu milost koja se prosipala na prostore koji i sami nisu imali kraja.

Prisustvovao sam mjestima gdje se okupljaju vjerovjesnici i Bogu dragi ljudi. Ovdje sam otkrio mudrost zakonitosti svemira, te jedine nadnaravne pojave (mu'dize) koju ste vi poznavali u zemaljskom ivotu. Ovdje sam se osvjedoio da je Allah Milostivi pravedno odredio sudbine. Moda vi i niste znali da je Allahova pravda bila na najbolji nain razdijeljena u zemaljskom ivotu.

Sa punim zanosom i slau razmiljao sam o Dobru koje lei u svakom istinskom djelu. Saznao sam da je zemaljski ivot koga ste vi smatrali nesreom i boli ustvari samo most ka punom smislu i mudrosti. I ba zbog toga sam se odmarao na mostu preko koha se dua vraa Allahu Voljenom. Izbavio sam se od samoe koja ubija, od samoe koja je bila moja najvea patnja u zemaljskom ivotu i koja me je razapinjala izmeu svih stvari i bia, odvajajui me i od mene samog. Ja meu vama ne imadoh iskrenog druga. Provedoh ivot saam, a meu vama, kao rob bola. Bijah saam noima i danima, u djetinjstvu i na samrtno j postelji, u svojoj sobi i meu ljudima, i onda kada bijah obmanjivan i kada bijah hvaljen, a i u tuini i meu prijateljima, meu onima koji plakahu i koji se veseljahu. Bijah saam, svuda bijah saam. Ovoj samoi ne naoh lijeka na zemlji, kao da mi je ona bila sudbina odreena. I zato esto prieljkivah smrt kao izbavljenje. Te sam se bolesti tek ovdje oslobodio.

I konano, silno poeljeh da vidim Stvoritelja i Gospodara koji mi je omoguio da svega nekoliko puta budem pred Njim u zemaljskom ivotu. Tada nisam osjeao patnju i iekivanje. U tom asu pored mene se ponovo pojavi moj saputnik melek koga upitah: - A gdje je On? - A zar ga ne vidi? -ree on.

- Ova bia koja posmatram su su ista ona koja sam gledao na zemlji, ali su ona sada bila savrena u svom konanom obliku. A gdje je Stvoritelj i Gospodar ovih bia. Jer sve ima svoga gospodara i ja sada tragam za Stvoriteljem i Gospodarem ovih bia...

Ali vodi me je uutkao. Kao da htjede ovu moju zapitanost omalovaiti ree mi glasom u kome se osjeala i samilost i zbunjenost i prijetnja: - ta ti je? Jesi li pri pameti? Zar je mogue da postoji neto osim Njega. Na ove rijei sam doao sebi. Da. Sve je On - Allah. Ranije nisam poklanjao punu panju tome da u svemu to postoji lei Njegova mo. A sada sam bio pod okriljem pune Allahove prisutnosti. Iz mene je provalilo: - O Boe! I gle...kao da itav svemir, sve to postojae bi obuhvaeno ovim, i kao da mi se sve odazva, sva bia i sve stvari rekoe: - Kai! Ali, ne da govorim, kao ljudsko bie ve kao beskonano osjeanje i bezgranina mo. Kod Njega vrijeme ne tee, a On ispunjava sav prostor. Ne postoji novo i staro, drugo i slino, poetak i kraj, uzrok i posljedica, raanje i umiranje. Ne postoji nijekanje niti sumnja.

Bio sam u srei i radosti, u radosti onoga koji se raa za vjenost, radosti kojoj nema ravne na zemlji, ali radosti bez glasa, pokreta i vanjskog povoda...Kao da se sva stvorenja raaju ba u tom trenutku i kao da sva njihova radost ispunjava moju duu i izvire iz nje. Ova radost i sva ova bia me ponesoe, ali kuda jer ovdje nema daljina. I u jednom asu sve postojee se pretvori u velianstven prizor u koji se i ja utopih. Razmiljao sam, ali ono o cemu razmiljah, bio je On. Naao sam, ali ono sto naoh bijae On. U kakvom to ja stanju bijah i gdje bijah? Da li postojah? Sve sam to zaboravio. jer sve bijae iezlo. I ja sam bijah odsutan od sebe, poput Musaa, alejhis-selam, na Turi-Sinaju i Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, na miradu, bijah u svijetu u kome nema vre mena i prostora. Tamo postojae samo On - Allah Svemilosni. Allahumme salli 'alaa sejjidina Muhammedin nurul~envari, ve sirril~esrari, ve sejjidil~ebrari, ve 'alaa aalihi ve sahbihi edme'in. O Allahu blagoslovi naeg odlinika Muhammeda koji je svjetlo svih svjetala, tajna svih tajni i voa svih odabranih, i njegovu familiju i sve mu drugove.
Pripremio: Ebu Irfan Ibn Nuuri 27/04/2006