Sadržaj

• Sadržaj

........................................................................................

.........1

• Uvod

........................................................................................

............2

• Romul

........................................................................................

..........3

• Numa

Pompilije..........................................................................

..........5

• Tul Hostilije

........................................................................................

..7

1
• Anko Marcije

.......................................................................................

• Tarkvinije Prisko

................................................................................10

• Servije Tulije

......................................................................................1

• Tarkvinije Oholi

..................................................................................13

• Zaključak

........................................................................................

....15

• Literatura

........................................................................................

...17

1
Uvod
Kada govorimo o povijesti općenito, uvijek se vraćamo na njezine
početke i s velikim zanimanjem pažljivo otvaramo oči pred izvorima s kojih je
potekla neka povjesna priča. Ali kada govorimo o povijesti jednog Rima, koji
je u knjizi povijesti čovječanstva zauzeo doista jedno važno poglavlje, ne
možemo ostati ravnodušni. Upravo je ovaj grad utjecao na antički svijet, a
samim time današnjim narodima, državama, značajnijim ljudima itd. ukazao
na važne segmente života. Neosporiva je činjenica da je upravo ovaj grad
imao snažan utjecaj na današnji način življenja, iako je i sam bio podvrgnut
utjecajima antičke Grčke i svojih susjeda Etruščana.

Nakon što je Romul zaorao brazdu budućeg grada 753. godine pr.Kr.
(godina koja se smatra godinom osnutka Rima), započelo je razdoblje
kraljevstva u kojem je državnom vladalo sedmero kraljeva. Oni su uspostavili
prve temelje kasnije jedne od najvećih svjetskih sila i obilježili ju. Romul, prvi
rimski kralj, pobrinuo se za državnu organizaciju, stanovništvo itd. dok su
kasniji kraljevi na sebi svojstven način učinili da se glas o snažnom Rimu
pročuje među sve narode i kraljevstva ondašnjeg svijeta. Kraljevi su bili
najviša upravna i pravosudna vlast, bili su vojskovođe u ratovima te su
upravljali dijelom državnog bogoslužja, vlast su dijelili sa senatom i
narodnom skupštinom. Razdoblje kraljeva trajalo je sve do 510. godine
pr.Kr. kada je, zbog revolucije, došlo do osnutka Republike.

U tablici je navedeno svih sedam kraljeva i razdoblje njihove vladavine:

1
Romul – 753.-716.pr.Kr.

1
Romul (lat. Romulus) bio je sin boga Marsa (bog rata) i Reje Silvije, Vestine
svećenice (vestalka)1.

Po ocu je bio potomak jednog od najmoćnijih bogova, a po majci potomak Jula

koji je trojanske doseljenike doveo u Italiju. Nije odrastao u kraljevskoj obitelji već
među pastirima. Naime, kada je vučicu privukao plač dječaka koji su se našli na
obali rijeke, položeni u košaru i nakon što su s njom bili neko vrijeme, uočio ih je
Faustul, pastir Amulijevih2 stada koji ih je smjestio u svoj dom te ih je sa svojom
ženom Akom Larencijom odgajao uz svojih 12 sinova.

Kada su saznali za svoje porijeklo, Romul i Rem su odlučili otići i osnovati grad
koji će biti veći nego ijedan drugi u to vrijeme. Međutim, pošto se nisu mogli
dogovoriti o nazivu grada, čekali su povoljno znamenje ptica. Remu se pojavilo 6, a
Romulu 12 jastrebova. Uskoro je došlo do sukoba u kojem je Rem kasnije izbugio
život. Na kraju, Rim je po Romulu dobio ime Roma ili Rim , a Romul je ujedno
postao i njegov prvi kralj.

Gesta koja je Romula proslavila kao iznimno lukavog i mudrog kralja bila je
famozna otmica Sabinjanki. Nakon što su Romul i njegovi prijatelji osnovali grad,
bilo je potrebno osigurati mu i budućnost koja je neostvariva bez žena. Pošto u
gradu nije bilo žena, Romul je organizirao veliko slavlje u čast boga Neptuna na koje
je pozvao okolna sela, među njima i Sabinjane. Na slavlju je bio prisutan i
sabinjanski kralj, Tit Tacije. Dok je slavlje bilo u tijeku, na Romulov znak, prisutni
mladići navalili su na sabinjanske djevojke te su ih silovali. Kasnije će, upravo zbog
ovog čina, doći do sukoba između Sabinjana i Rimljana. No, otete djevojke su kasnije
utjecale na odnos dvaju naroda čiji će kraljevi nakon pomirbe dijeliti rimsko
prijestolje. Romul je za svoje vladavine uspostavio senator i narodnu skupštinu
(comitia) te je uspješno vodio nekoliko ratova.

O Romulovoj smrti postoje dvije verzije: patricijska (artistokratska) i

plebejska (pučka). Aristokrati tvrde da je Romul živ uznesen na nebo na ognjenim
kolima boga Marsa dok je jednom (točnije 17. ožujka nepoznate godine) prinosio
žrtvu na Marsovu polju, kod Koprejskih močvara. Cijeli taj događaj bio je popraćen
vjetrom i pljuskom i odonda ga nitko nije vidio.

Druga pak, plebejska verzija govori kako su Romula ubili rimski patriciji jer je
navodno htio ograničiti njihovu moć. Rimljani su ga zato pokopali na rimskom
Forumu. Kasnije je proglašen bogom pod imenom Kvirin (Quirinus) te postaje
zaštitnikom grada.

1
kolegij svećenica koje su štovale Vestin kult. Vestalke postaju kao djevojčice koje moraju imati oba
roditelja. Svećenička služba traje 30 godina, a nakon toga se mogu udati. Do tada moraju ostati
djevice, ne smiju se ktiti i moraju čuvati plamen grada. U slučaju kršenja nekih od pravila, žena se živa
sahranjuje.
2
mlađi sin kralja Proka koji je naredio da Reja Silvija i njezini sinovi, Romul i Rem, budu
bačeni u rijeku.

1
 U cijeloj priči koja se veže uz Romula, velika zanimljivost je ta da njegovim
imenom počinje i završava povijest antičkog Rima. Posljednji rimski car svojem je
imenu pridružio Romulovo ime, a zvao se Romul August (Romulus Augustus).
Međutim, jako je važno naglasiti činjenicu da je Romul u potpunosti i bez sumnje
mitološka osoba. Vjeruje se da Rim zapravo niti nije bio osnovan već da je i prije
postojao, a nastao je stapanjem latinskih naseobina čiji su stanovnici zavladali
sabinjanskim i drugim naseljima na području današnjeg Rima. O mitološkom
aspektu Romulove ličnosti svjedoči i sam naziv grada. Naime, smatra se kako je Rim
dobio ime po Romulu. Međutim, Romul je navodno izvedenica od riječi Rim koja je
vjerojatno etruščanskog porijekla. U prilog mitskom Romulu ide i sam osnutak grada
te Romulova tzv. grobnica koja je 1899. godine otkrivena na sjeverozapadnoj strani
Foruma. Tijekom iskopavanja utvrđeno je da je to samo kenotaf3.

Bilo kako bilo, postojao ili ne, Romul je odigrao najvažniju ulogu, odradio je
ono što su mu bogovi namjenili i za što je bio predodređen. Nakon njegove smrti (ili
misterioznog nestanka) gradom su zavladali nemiri i razdori te je došlo vrijeme da
se izabere njegov nasljednik.

Numa Pompilije – 715.-673.pr.Kr.

3
simbolična grobnica

1
 Numa Pompilije (lat. Numa Pompilius) bio je Romulov nasljednik i drugi
rimski kralj.

Po nekoj čudnoj podudarnosti rođen je upravo istog dana kada je Romul

zaorao brazdu budućeg grada. Bio je
sabinjanin, a vladao je punih 43 godine.
Segment kojem se Numa najviše
posvećivao i na što je najviše obraćao
pažnju, bila je rimska religija. Čak se
vjerovalo da ga je u vještinu vjerovanja
i služenja bogovima uputio sam
Pitagora. Međutim, to je nemoguće jer
je Numa živio krajem 8. stoljeća pr. Kr.,
a Pitaroga je u Italiji djelovao tek
sredinom 6. stoljeća pr.Kr. Numa
simbolizira vjerski život u Rimu te se
pokušava odmaknuti od tradicije koju je
Romul utemeljio na državnoj i vojničkoj
djelatnosti. Također, već se usmjerava
na manje koristoljubivo poznavanje
natprirodnih istina.

Numa Pompilije u narodu je ostao

zamapćen kao vrlo dobar, miran i mudar vladar. Bio je jednostavan čovjek, uvijek
predan vrlini i obrazovanju. Živio je na selu, vrlo povučeno, a državnički ga poslovi
nikada nisu zanimali. Čudno je to kako je upravo on bio predviđen za jednog od
rimskih kraljeva unatoč tome što se nije smatrao
pozvanim na takvu službu. Kada su mu jednom
donijeli vijest da je izabran za kralja, njegovi
glasnici i suradnici nisu mogli ni slutiti koliko će
truda i napora trebati bili uloženo da ga se
nagovori na pristanak, tj. da prihvati prijestolje i
da postane kralj. Numa je uporno odbijao, ali je
pristao tek na temelju povoljnog božanskog
znamenja.

Numina vladavina bila je obilježena

mirom, ali i značajnom produktivnošću koju je

1
dokazao u organizaciji kako državnog tako i vjerskog aspekta. Za svoje je vladavine
podigao Janusov4 hram.

Svećeničke dužnosti podijelio je na nekoliko kolegija5 te mu je također

pripisano stvaranje flamina6, od kojih je jedan vršio Marsov, a jedan Jupiterov kult.
Stvorio je kolegij Salijaca i ustanovio “pontifex maximus”7. Reformirao je kalendar
čiji je cilj bilo usklađivanje sunčevih i mjesečevih ciklusa. Uz to je reformirao vojsku,
smanjio broj aktivnih vojnika, podigao je hramove itd.

Doista je vidljivo koliko je Numa kao prioritet postavio vjerski život rimskih
građana. Svaki njegov potez i odluka imali su težinu i što je najbolje, udario temelje
religije budućeg grada. Pokazao je kako posvećivanje vjerskom životu nije ništa
manje važnije od uistinu važnih državničkih potreba i ciljeva. U svakom slučaju, 43
godine Numine vladavine zapamćene su po jednostavnosti, plemenitosti i miru
(kojeg će u kasnijem razvitku Grada biti sve manje i manje).

4
Janus (Ianus), bog „početaka“, vrata; vrlo staro i značajno božanstvo koje je posjedovalo
svog flamina. Njegovo porijeklo i priroda su vrlo nejasni. Najvjerojatnije se radi o „demonu
povezivanja“, indoeuropskog porijekla. Prikazuje ga se s dva lica, a asimilirao se s nekim
etruščanskim božanstvom istočnjačkog porijekla.
5
izraz koji obilježava zakonom priznato udruženje magistrata jednakih po činu (npr.kolegij
dva konzula) ili svećenika koji obavljaju isti kult (kolegij pontifeksa, augura, itd.), kolegij
igrača, pjesnika, mladići pod pokroviteljstvom careva...
6
kolegij svećenika vrlo starog porijekla. Postoji 15 flamina vezanih za 3 vrhovna božanstva
(Mars, Jupiter, Kvirin) i 12 koji služe drugim bogovima. Najveći je Jupiterov flamin koji je
vrhovni bog, a predstavlja „pontificis maximi“.
7
starješina koji brine o točnosti obreda

1
Tul Hostilije – 670.-639.pr.Kr.
Tul Hostilije (lat. Tullus Hostilius) bio je treći rimski kralj i nasljednik Nume
Pompilija. Za kralja je izabran od strane narodne skupštine. Gradom je vladao 32
godine nakon kojih je u narodu ostao zapamćen po ratobornom duhu i stalnim
vođenjem ratova.

Uz njegovu obitelj veže se jedno poznato ime, a to je ime Hosta Hostilija.

Naime, za Romulove vladavine, sabinjanska i rimska vojska spremala se na
međusobni napad. Neposredno prije početka borbe, jedan jedini Rimljanin je
pohitao prema neprijateljskoj strani i započeo famoznu borbu sa sabinjanskim
ratnikom koji je imao slične ideje kao i taj hrabri ratnik rimske vojske čije je ime bilo
Hostije Hostilije.
Činjenice govore da su od sedam kraljeva jedino Romul i Tul Hostilije bili
Rimljani. Što je vrlo zanimljivo, upravo bi se između Tula i Romula mogla povući
paralela s obzirom da su obojica udvostručili broj stanovnika u gradu, organizirali su
rimsku vojsku, a i misteriozna smrt jedna je od njihovih karakteristika.
Kada govorimo o Tulu, možda najvažnija stvar koja se veže za njegovu
vladavinu jest to da su Rimljani po prvi put u svojoj povijesti teritorij grada proširili
izvan gradskih zidina. Razorio je glasoviti grad Alba Longa8. U početku je njezine
pripadnike smatrao saveznicima, no nakon izdaje Metije Fufetija, njihovog vođe, Tul
se razočaran okrenuo protiv svojih navodnih suradnika. Nakon napada na Albu
Longu, Tul grad razara do temelja, a njezine preživjele stanovnike dovodi u Rim čime
udvostručuje broj građana u Gradu. Albanski vođa uskoro je uhvaćen i biva rastrgan
konjima čime je platio svoju izdaju. Također je važno spomenuti kako je Tul neke
bogatije pripadnike sada razorenog grada prihvatio u Senat, no nepoznat je razlog
tog Tulovog čina. Ipak, kao mogćui razlozi navode se uspostavljenje mira među
albanskim građanima, njihova povezanost s glavnim gradom ili jednostavno
povećanje grada, kako navodi Tit Livije.
Uništenje Albe Longe smatra se činjenicom s obzirom na to da se na svih
sedam kraljeva gleda kao na legende. Tada se poteže pitanje tko je i kada zapravo
uništio ovaj grad kojeg je prema Vergiliju, osnovao Eneidin sin Jul? Smatra se da su
to najvjerojatnije bili Latini, a ne Rimljani koji bi uništenje zemlje svog porijekla

8
prema rimskom povjesničaru Titu Liviju, Enejin sin Aksanije Jul osniva novi grad Alba Longu.
Na prijestolju tog grada izmijenit će se dvanaest kraljeva. Vladavina prve jedanaestorice
protječe u blagostanju, ali kada kraljevstvo naslijeđem prijeđe na braću Numitora i Amulija,
počinju se pojavljivati nesuglasice. Amulije, mlađi brat, dijeli čitavu baštinu na dva dijela,
stavivši na jednu stranu kraljevstva čast, a na drugu blago i zlato za koje se vjerovalo da
potječe iz Troje. Numitor izabire krunu, a Amuliju pripadne svo blago te on lako otme
kraljevstvo svome bratu, ubije njegova dva sina, a kći jedinicu Reu Silviju učini Vestinom
svećenicom kako nikada ne bi imala potomke. Ali sudbina je htjela drukčije.

1
smatrali bogohulnim činom. No, primanje bogatih građana Albe Longe u Senat
govori kako je taj grad možda ipak osvojio Tul Hostilije.

Smrt Tula Hostilija

Smrt Tula Hostilija slična je Romulovoj jer je smrt obojice obavijena velom
tajne. Zadnje godine Tulove vladavine strašna je pošast zadesila grad. Rimsko-
albanski građani smatrali su tu pojavu kao božansku kaznu zbog svih Tulovih loših
postupaka, grijeha i uznosite arogancije. Uskoro, Tula je zadesila teška, nepoznata
bolest. Kada je pokušao izvršiti obred u Jupiterovu hramu, Tul je ubijen gromom. Još
je jednom smrt rimskog kralja bila okružena misterioznošću.

Nakon njegove smrti, na prijestolje dolazi Anko Marcije.

1
 Anko Marcije - 640. –
616. pr. Kr.

Anko Marcije (lat. Ancus Marcius) četvrti je rimski kralj i nasljednik

ratobornog Tula Hostilija.

O njegovom životu i djelovanju kao kralj ima izrazito malo podataka, ali
i ono što se o njemu zna , značajno je za Rim i
njegovu bogatu povijet. Anko Marcije bio je sin
Marcija II. i njegove žene Pompilije. Najčešće mu se pridodaje karakteristika
koja je posebno opisivala drugog kralja, Numu Pompilija. Sam Anko pozivao
se na njegovu ličnost, vladavinu i ideje koje je i sam slijedio i nastajo ih
provesti među građanima i svim stanovnicima Rima. To svjedoči činjenica
da se najviše posvećivao održavanju mira i vjerskom obrazovanju. Prema
tradiciji, napisao je pravilnik religijskih obreda .

Međutim, pošto su susjedni narodi još

uvijek bili pod dojmom nasilne i ratoborne
vladavine Tula Hostilija, dolazak novog kralja koji
se poziva na mirno vođenje grada smatrali su
kao slabost rimske moći. U tome su vidjeli
idealnu priliku kako bi uzdrmali rimsku vlast.
Iako se sam Anko Marcije nije htio baviti
ratovima i raznim opasnostima zbog svojih
pacifističkih uvjerenja, bio je primoran braniti
grad od neprijatelja. Tako su, primjerice gradovi
Politorij i Medulija postali dio Rima (baš kao i
stanovnici Albe Longe).

Anko Marcije za grad je poduzeo i druge značajne pothvate: Rimu je

pripojio male okolne naseobine, sagradio je glasovitu luku u Ostiji, podigao je
most Sublicio (lat. pons Sublicius, ponte Sublicio), most preko rijeke Tiber,
sagradio je akvedukt (vodovod) “Aqua Marcia” te je 625. godine pr. Kr. utemeljio
prvi javni zatvor podno Kapitolija, porazio je Latine i smjestio ih na padine
Aventina.

1
 Upravo zbog ovakve
vladavine Anka Marcija koji je
pokazao snažnu povezanost s
Numom Pompilijem, grad je
iznimno ojačao te su se
granice još više proširile.

Tarkvinije
Prisko - 616. –
578. pr.Kr.
Tarkvinije Prisko (lat.
Tarquinius Priscus) bio je peti
rimski kralj i prvi među posljednja
tri koji nisu bili Rimljani već
Etruščani. Poznatiji je i kao Tarkvinije I.

Tit Livije nas obaviještava da je pravo ime Tarkvinija Priska zapravo bilo
Lukumon čije ime obilježava etruščanski politički
položaj „vođe“. Potjecao je iz etruščanskog grada
Tarkvinija. Bio je ekstremno bogat što je, po njegovu kasnijem dolasku u Rim,
privuklo pažnju ondašnjeg stanovništva.

Tarkvinije je bio sin Demarate koji je bio Korinćanin te je Tarkviniju upravo

zbog tih razloga zabranjen pristup političkim uredima vlastitog grada. Uskoro
emigrira u Rim gdje će učvrstiti svoje prijateljstvo s Ankom Marcijem. Kralj ga je

iznimno favorizirao, a kada je umro, narod ga je, privučen njegovim

govorništvom, dostojanstvom i prvenstveno bogatstvom, izabrao za kralja. No, prije
nego što je zauzeo prijestolje, spriječio je sinove Anka Marcija (čiji je Tarkvinije
ujedno bio odvjetnik) da zauzmu prijestolje prijevarom.

Smatra se da je vodio ratove protiv Latina. Pošto su mu se pripisivale

izražene vojne sposobnosti, uskoro ih je morao dokazati u ratu protiv Sabinjana, a
kasnijei protiv vlastitih Etruščana. Tako se i za njegove vladavine rimski teritorij još
više povećao. Nakon svake borbe, u grad je donosio bogat ratni plijen. Udvostručio
je centurije na 1.800 osoba, a Senat je povećao za 100 novih članova.

Tarkvinije je vladao vrlo okrutno i oholo. Kada je htio mijenjati ustav, jedan
mu je svećenik rekao da Romulov ustav ne smije mijenjati bez privole bogova,

1
odnosno bez povoljnog znamenja ptica9. U Rimu je bio običaj prije svake važne
odluke savjetovati augure. Prisko je omalovažavajućim tonom rekao svećeniku neka
priupita ptice je li moguće ostvariti ono što on zamisli u svojoj glavi. Augur upita
ptice i vrati se s pozitivnim ogovorom. Kralj mu tada reče: „Prereži, dakle, škrama
ovaj brus, jer to sam mislio“. Svećenik uze škare i prereza kamen na dva dijela.
Rimljani su potom, u sjećanje na ovaj čudesan događaj, podignuli kip u čast tog
svećenika, a brus i škare pohranili u kip.

Također, za njegovog vladanja gradu podignuta su prva velika svetišta, a

najvažnije od svega, podignut je hram boga Jupitera, Najboljeg i Najvećeg na brdu
Kapitolu, koji će postati simbol rimske moći. Međutim, Tit Livije nas uvjerava da je
Tarkvinije taj hram obećao bogovima, ali da je hram izgrađen do kraja tek pod
vodstvom Tarkvinija Oholog. Tako je na Kapitolu ustanovljen kult božanskog
trojstva10.

Ubrzo, pošto su sinovi Anka Marcija sada već odrasli, smatrali su da je vrijeme
da im se ustupi prijestolje. I tako su, po naredbi Marcijevih sinova, dvojica
zemljoradnika sjekirama ubili Tarkvinija Priska. No, njegova žena Tanakvila,
zahvaljujući svojoj domišljatosti, izborila se da kraljevine postanu Marcijevi sinovi,
već Servije Tulije.

9
Svećenici su tumačili volju bogova prema letu ptica.
10
Jupiter, Junona i Minerva

1
 Servije Tulije - 578. –
534.pr.Kr.

Servije Tulije (lat. Servius Tullius) bio

je šesti rimski kralj i drugi kralj etruščanskog
porijekla. Vladao je 44 godine i uz Romula i
Numu smatra se jednim od utemeljitelja
rimske države. Smatralo se da je rođen kao
rob, ali se i pričalo da je oženio kći Tarkvinija
Priska (kojoj je također ime bilo Tarkvinija) kojeg je naslijedio nakon atentata 579.
godine pr.Kr.

Bio je prvi kralj koji na prijestolje nije došao odlukom naroda ili Senata već
putem nasljedstva, ali i zbog oštorumnosti i mudrosti žene pokojnog Priska,
Tanakvile. Također, jedne noći dok je kao dijete spavao, navodno je bio okružen
vatrenom aurom što je kraljici Tanakvili bio povod da zaštiti Servija. I tako je Servije
bio odgojen na kraljevskom dvoru kao princ. Naime, uz njegovo se porijeklo vežu
mnoga pitanja. Tit Livije je smatrao da Servije nije rođen kao rob i da je njegova
majka bila kraljica etruščanskog grada kojeg su jednom zauzeli Rimljani. No, u prilog
Titu Liviju ne ide i etimologija njegova imena. Ako malo bolje promotrimo korijen
riječi „Servije“, tj. Servius, primjećujemo da se u njegovu imenu krije imenica
servus, -i, m. što znači „rob“. Kako se cijela priča o kraljevima i rimskom kraljevstvu
od samog osnutka Rima do Republike bazira na mitologiji, mogli bismo zaključiti da
njegovo ime ujedno predstavlja jednu Servijevu karakteristiku, a ta je da je Servije
ipak bio rođen kao rob. No, to će pitanje još uvijek ostati bez svog pouzdanog
odgovora.

Servije Tulije učvrstio je upravu i političku organizaciju Rima te je pokrenuo

nekoliko graditeljskih projekata. Također, proširio je grad i reformirao ustav. Ostao je
zapamćen i kao branitelj ljudskih prava. No, njegova 44-godišnja vladavina završena
je urotom 535. godine pr.Kr. vođena Tarkvinijem Oholim i njegovom ženom Tulijom
koja je bila Servijeva kći. Naime, Servijeve dvije kćeri oženili su Priskovi unuci, Lucije
i Aruns. Lucije ubija svoju ženu, a Tulija svog muža Arunsa. Nakon toga, Lucije i Tulija

1
postaju par. Nakon nekog vremena spremaju urotu protiv kralja tako što će Lucije
ubiti Servija, a Tulija će se probinuti da ubojstvo u očima javnosti ispadne kao
slučajnost tako da preko njegova mrtva tijela prođe kočija. Tako je urotom završila
vladavina kralja Servija Tulija kojeg
nasljeđuje Tarkvinije Oholi.

Tarkvinije Oholi –
535. - 510. pr.Kr.
Lucije Tarkvinije Oholi (lat.
Lucius Tarquinius Superbus) bio je
posljednji, sedmi rimski kralj
etruščanskog porijekla. Bio je sin
Tarkvinija Priska i muž Tulije, kćeri
Servija Tulija. Vladao je 25 godina, tj.
do osnutka Republike 510. godine pr.Kr. Iako je se radi o samo 25 godina vladavine,
uspio je pokazati svoju aroganciju i oholost (zbog čega je i dobio nadimak
“Superbus”, tj. Oholi). Kao što je već poznato, bio je jedan od organizatora urote
protiv oca svoje žene i pretposljednjeg kralja, Servija Tulija.

Ono što je Tarkvinija snažno opterećivalo bila je spoznaja da nije naslijedio

prijestolje i tako postao kraljem. Uza sve to, još ga je više uznemiravala spoznaja da
je na prijestolju sin roba.

Tada je sazvao Senat i proglasio se kraljem. Uz pomoć svoje žene, kćerke

Servija Tulija, osmislio je urotu, tj. ubojstvo kralja koju su realizirali njegovi plaćanici.
No, kako bi još više dokazao svoju nadmoć i nedostižnost, dao je ubiti još nekoliko
ključnih članova Senata koji su podržavali Servija Tulija.

Uz Tarkvinija se veže i priča o Sibilskim knjigama11. Naime, priča govori

kako je jednom jedna starica, za koju se pretpostavljalo da je Sibila12 Kumska,

11
U Sibilskim knjigama skupljena su najvažnija proročanstva. Knjige su bile smještene u podrumu
kapitolskog hrama, a čuvao ih je svećenički red od 15 članova. Kasnije su uništene u požaru. Senat je
kasnije dao nalog da se skupe nova proročanstva u mjestima koja se smatraju sjedištima sibila.
Skupljeno je oko 1000 proročanstava koja su pohranjena 74.god.pr.Kr. u novi kapitolski hram. Da bi se
spriječila zlouporaba Sibilinskih knjiga, August ih je prenio u Apolonov hram na Palatinu.
12
Sibile su žene koje u ekstazi predskazuju strašnje događaje. Posrednice su između bogova i ljudi,
najčešće tumače Apolonovu volju. Nisu besmrtne, ali žive duže od ljudi. U početku je postojala samo
jedna, a kasnije se govori o 2 do 10 sibile.

1
Tarkviniju ponudila devet knjiga po vrlo
visokoj cijeni. Tarkviniju je to bilo preskupo i
nije ih htio kupiti na što je starica prve tri
bacila u vatru. Tada mu je ponudila preostalih
šest za istu cijenu. Tarkvinije se ponovno nije
složio s ponuđenim iznosom pa je Sibila u
vatru bacila još tri knjige. Tada mu je
ponudila posljednje tri po istoj cijeni. Kada je
Tarkvinije napokon pistao kupiti knjige, dao
starici novac koji bi inače dao za devet
knjiga. Od tog trenutka, knjge su postale
jedne od najvažnijih u povijesti Rima.

25 godina Tarkvinijevog vladanja

gradom bilo je obilježeno velikim
krvoprolićem i nasiljem. Vodio je ratove
protiv Latina i Etruščana, a nižim je klasama
oduzeo oružje te im dao nalog da rade na

izgradnji velikih monumentalnih građevina (nekima je pak dao da rade na važnim

javnim/državnim poslovima). Brak njegova sina za kći Oktavija Minila iz Tuskula
značilo je i savezništvo koje mu je osiguralo snažnu pomoć na bojnom polju. No, čin
silovanja Lukrecije njegova sina Seksta Tarkvinija značilo je i pobunu koju je vodio
Lukrecijin nećak Lucije Junije Brut (Lucius Iunius(Junius) Brutus). Pobuna je
naposljetku rezultirala progonstvom cijele kraljevske obitelji, pa tako i Tarkvinija
Oholog. Nakon što je napustio Rim zbog vlasitith nedjela i nedjela svojih sinova,
pokušao je ponovno steći povjerenje i savezništvo nekih etruščanskih vladara i, iako
je bilo nekih naznaka, sav trud Tarkvinija Oholog pokazao se kao uzaludan.

Nakon ekscentičnog Tarkvinija Oholog, nastupa jedno novo razdobolje, a to je

radobolje Republike koje će u mnogočemu obilježiti daljni razvitak rimske povijesti.

1
Zaključak
U jednom od svojih djela, Ciceron veliča i uzvisuje Romula zbog njegove
osjetljivosti na geografski položaj grada; hvali njegov čin i osobu jer je odabrao
savršeno mjesto za osnutak grada. Romul je zaorao brazdu na najboljem mogućem
mjestu koje su bogovi predodredili. Da je u kojem slučaju to učinio u blizini mora,
grad bi bio izložen stalnim neprijateljima s mora, nemirima, skupocjenoj robi koja bi
rezultirala skupocjenom trgovinom, raskoši i sl. Uistinu, Ciceron nas je uvjerio u
važnost Romulove osobe.
No, pogledamo li realno na ove 243 godine kroz koje su sedmorica kraljeva
pokazali moć Rima, ali i svoju vlastitu moć upravljajući gradom, možemo zaključiti
da je Rim svoju dugogodišnju moć započeo na jedan doista zanimljiv način. Među
ovom „veličanstvenom sedmoricom“ mogu se uočiti različiti karakteri, interesi,
težnje, propusti itd. Sve je pokrenuo Romul, zaoravši brazdu i okupivši narod koji će
postati svjedocima svog vremena. Numa Pompilije svojim je životom i vladanjem
gradom ukazao na važnost vjerskog života koji predstavlja važan životni segment
svakog velikog Rimljana te je aktualizirao pacifističke načine riješavanja sukoba.
Njegovu veličinu i važnost okrunio je i Anko Marcije koji se pozivao na njegovu
ličnost i dijelo. Tul Hostilije, uz Romula jedini Rimljanin, pokazao je kako i poprilično
trivijalne stvari mogu proširiti granice grada. Dva famozna Etruščana, Tarkvinije I. i
Tarkvinije II., otac i sin, svojom su nasilnom vladavinom pokretali grad i donosili mu
budućnost. Svoje su misli doslovno provodili u djelo, bez ikakvih razmatranja i
previranja. Prema tome, na jednom mjestu, u 243 godine kraljevstva, nalazimo
različitosti; i dobre i loše postupke i principe.
Nadalje, postavljamo dva važna pitanja: kolika je pouzdanost ovih podataka s
obzirom na mitološko obilježje ovog razdoblja i koliko je Rim uistinu originalan?
Promatrajući živote pojedinih kraljeva, nailazimo na neutemeljnosti. Je li Romul
uistinu prvi rimski kralj, je li Rim dobio ime po Romulu ili Romul po Rimu, je li Romul
umro ili je čudesno uznesen na nebo, je li Servije Tulije rođen kao rob ili je bio sin
kraljice? Jesu li svi ovi kraljevi doista postojali? Što svjedoči novčić s likom Anka

1
Marcija (slika u poglavlju o Anku Marciju)? U povijesti se iznova priča o vladavini
sedam kraljeva, ali koliko se u obzir uzima mitološka strana te priče, daje se na
raspolaganje struci.
S obzirom na to da su od sedam samo dva kralja bila Rimljani, postavlja se
pitanje jedinstvenosti i originalnosti grada Rima. Već je poznato kako su na rimsku
kulturu i religiju utjecali Grci i susjedni Etruščani. No, kao što je vidljivo, takvih je
ujecaja bilo i u politici. Numa kao Sabinjanin i posljednja tri Etruščana vodili su grad.
Što to govori, daje se na subjektivnu procjenu svatkome tko dođe u doticaj s pričom
o sedam kraljeva.
Ono što je sigurno, svaki kralj dao je nešto gradu Rimu, a što se krilo iza
svakog njihovog poteza i čina, koja misao i želja, nama, ljudima 21. stoljeća, ostaje i
ostat će nepoznato. Ipak, znamo jedno: bilo je sedam rimskih kraljeva.

1
Literatura:
1. časopis Nova Akropola, 2007. „Rimsko carstvo“, broj 27., Zagreb, 16.-18. str.

2. Grimal, P., 1968. „Rimska civilizacija“, „Jugoslavija“, Beograd

3. Zamarovsky, V., 2004., „Junaci antičkih mitova“, Dušević & Kršovnik, d.o.o.,
Rijeka

4. http://duerrholz.de/latein-welt/geschichte/koenigszeit/, 20. prosinca 2007.

5. http://ancientworld.net/_aw/Post/342917, 21.prosinca 2007.

6. http://italycyberguide.com/History/factspersons/ancus.htm, 21. prosinca

2007.

7. http://crystalinks.com/priscus.html, 23. prosinca2007.

8. http://historie-fr.com, 29.prosinca 2007.

1
Napomena:

Zbog nedostatka literature na hrvatskom jeziku, tekstovi su prevađani s engleskog,

njemačkog i francuskog jezika. Moguće da u tekstu postoje krivo prevedena imena nekih
osoba, mjesta, itd. Također, za neke kraljeve nije postojao izvor slika koje prikazuju njihove
portrete.