1

DEKLERACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA U ISLAMU

UVOD

Dvadeseto stoljeće proteklog milenijuma, najkrvavije stoljeće u povijesti svijeta, s dva

svjetska rata i nizom lokalnih sukoba koji su odnijeli desetine miliona ljudskih života, možemo, s
aspekta dekleracija, povelja, rezolucija i konvencija proklamovanih na raznim nivoima, nazvati
stoljeće ljudskih prava. Naime, tek se polovinom dvadesetog soljeća u međunarodnom pravu prvi
put pojavljuju povelje o zaštiti ljudskih prava. Zbog činjenice da su napredne i razvijene zemlje
zapada, koje su zapravo najviše kršile temeljna ljudska prava, inicirale donošenje tih rezolucija,
ustalilo se opće mišljenje da su samo te zemlje i njihove demokracije istinski baštinici i zaštitnici
ljudskih prava. Države koje nisu pripadale zapadnoj civilizaciji isključivane su iz svih ozbiljnijih
rasprava o ljudskim pravima. Takav slučaj je i sa islamskim zemljama.
Paradoksalno je da se, u isto vrijeme dok se u Ujedinjenim nacijama donose razne
deklaracije i povelje o pravima čovjeka, islamske zemlje bore za svoju nezavisnost od kolonijalnog
ugnjetavanja istih država koje se na zapadu ponose svojom slobodom, demokracijom i poštivanjem
ljudskih prava.1 Razumljivo je stoga zašto islamski učenjaci i pravnici nisu bili skloni zapadnoj
demokratiji, niti su u to vrijeme mogli raspravljati o poštivanju ljudskih prava na način kako je to
učinjeno na Zapadu.
U današenje vrijeme, posebno nakon 11. septembra 2001. godine i tragičnih događaja u
New Yorku, zapadni teoretičari tvrde da su islam, s jedne strane, i demokratija i ljudska prava, s
druge, inkompatibilni; da je islam nehumana religija; da je žena u islamu sputana i da su njena
prava pogažena i ukinuta; da je islam religija rata i džihada, te da je kao takav islam nesposoban za
saradnju, mir i napredak. Međutim takve tvrdnje su neosnovane zbog toga što je islamski
civilizacijski genij oslanjajući se na sveti tekst Kur'ana i odredbe časnog Poslanika, kroz svoju
burnu povijest čuvao temeljna ljudska prava bez obzira na državno uređenje. Osmanska imperija
čuvala je prava svojih podanika i osiguravala njihovu provedbu.2 Osim toga, islam baštini temeljne

1
Islamske države sticale su svoju nezavisnost sljedećim redom: Egipat, 1922. godine, Irak i Saidijska Arabija 1932.
godine, Indonezija 1945. godine, Sirija i Liban 1946. godine, Pakistan 1947. godine, Sudan, Tunus i Maroko 1956.
godine, Melezija 1957. godine, Nigerija, Kuvajt i Somalija 1960. godine, te Alžir 1962. godine. Šire pogledati u
Grupa autora (2004), Atlas islamskog svijeta, Udruženje Ilmijje IZ u BiH, Sarajevo.
2
Vidi Bulaç, Ali (1995) Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, Ljiljan, str. 17., Sarajevo.
 2

dokumente za zaštitu ljudskih prava od kojih neki sežu čak do vremena Poslanika islama. Ti
dokumenti su:
• Medinski ustav ili Medinska povelja koju je sa stanovnicima Medine, grada države,
632. godine sastavio Muhammed, a.s., Božiji poslanik;
• Opća povelja o ljudskim pravima u islamu objavljena u Parizu 19. septembra 1981.
godine na sastanku UNESCO-a;
• Kairska dekleracija o ljudskim pravima u islamu usvojena 5. augusta 1990. godine u
Kairu na sastanku ministara vanjskih poslova Organizacije islamske konferencije;
• Arapska povelja o ljudskim pravima usvojena u Vijeću Arapske lige 15. septembra
1994. godine.
Analiza nevedenih dokumenata na osnovu relevantne litarature jasno će pokazati spojivost
islama i ljudskih prava čije poštivanje je jedan od načina poštivanja Boga Koji ta prava prema
islamskom učenju uspostavlja, a njihovo kršenje predstavlja grijeh.
No, prije nego što pređemo na razradu islamskih dekleracija o ljudskim pravima i njihovom
doprinosu stvaranju standarda koji su postali sastavni dijelovi Ustava islamskih država, ukratko
ćemo se upoznati s definsanjem pojma „ljudska prava“ i njegovim povijesnim razvojem unutar
zapadne civilizacije kako bismo mogli komparirati razvoj koncepta ljudskih prava u islamu i na
zapadu.

1. Ljudska prava, pojam, podjela i historijska geneza

Osnovna ljudska prava urođena su i jednaka za svakog čovjeka ili ženu bez razlike na
njihovu rasu, spol, boju kože, nacionalnost, religiju ili jezik. Ona nisu vezana za neko posebno
državno uređenje, niti ih bilo kakvo državno uređenje može ukinuti jer su ona starija od države
koja bi ih trebala štititi i osiguravati uvjete za njihovo uživanje. To znači da, recimo, pravo na život
nekome pripada zato što je ljudsko biće, a ne zato što je državljanin neke države ili pripadnik neke
religije, nacije ili pola. Ljudskim pravima ograničava se moć države, a sama ljudska prava
ograničena su poštivanjem prava drugih.
Sva ljudska prava su univerzalna, neotuđiva, neponištiva, nedjeljiva i međuzavisna.
a) Ona su univerzalna jer se odnose ne sve ljude bez obzira na njihove razlike po spolu, boji kože,
rasi, nacionalnosti, vjerskom ubjeđenju ili jeziku. Sve povelje koje razrađuju kataloge ljudskih
 3

prava bez obzira da li su usvojene na Generalnoj skupština UN-a ili u Vijeću Arapske lige
počinju podsjećanjem na univerzalnost ljudskog roda: “Svi ljudi su…”3 “Ljudi jesu …”4 “Svi
ljudi imaju pravo…”5 itd.
b) Ljudska prava su neotuđiva i nerazdvojiva od pojedinca. Nisu stvar zasluge ili nagrade i ne
mogu se pokloniti niti oduzeti.
c) Ona su neponištiva i nikakav kralj, skupština ili vlada ne mogu ih suspendirati niti dokinuti.
d) Ljudska prava su nedjeljiva i međusobno zavisna tako da se jedna grupa prava ne može
postizati na račun druge grupe.6
Osnovna načela ljudskih prava proklamovana svim poveljama su sloboda i jednakost. Sloboda
je osnovno, prirodno i urođeno pravo svakog čovjeka. Sva ljudska bića rađaju se slobodna i
nikome nije dozvoljeno da bespravno liši slobode ili porobljava drugog čovjeka. “Sloboda ljudi je
sveta…”7 “Sva ljudska bića rađaju se slobodna…”8 “Svi ljudi su po prirodi slobodni…”9
Jednakost podrazumjeva jednakost spolova, jednakost pred sudom, u mogućnostima i pravima bez
segregacije, rasne diskriminacije i spolnog omalovažavanja. “Sva ljudska bića rađaju se slobodna
i jednaka u dostojanstvu i pravima.”10 “Svi ljudi imaju jednako pravo…”11 “Svi pojedinci su
jednaki pred zakonom bez razlike između vladara i pojedinca.”12
Uvidom u međunarodne dokumente kojima se garantuju i štite ljudska prava dobijamo listu
apsolutnih prava u koja spadaju: pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg
postupanja, zabrana ropstva i ropskog položaja, zabrana ponovnog suđenja već osuđenih ili

3
URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument2.htm Virginia Bill of Rights
(1776.) član 1.
4
Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Dekleracije o pravima čovjeka i
građanina (1789), čl. 1., Školske novine, str. 14., Zagreb.
5
Vidi URL:http://w1.umn.edu/humanrts/instree/arabcharter.html, Povelja o ljudskim pravima (1994), član 1., Vijeće
Arapske lige.
6
Rudić, Marija (2001) Ljudska prava – priručnik za nastavnike, Beogradski centar za ljudska prava, str. 7. vidi
URL:http://www.bgcentar.org.yu.
7
Vidi URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument-8htm Opća povelja o ljuskim
pravima u islamu (1981), član 2.
8
Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Opće dekleracije o ljudskim
pravima (1948), član 1, Školske novine, str. 14., Zagreb.
9
URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument2.htm Virginia Bill of Rights
(1776) član 1.
10
Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Opće dekleracije o ljudskim
pravima (1948), član 1, Školske novine, str. 14., Zagreb.
11
URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument2.htm Virginia Bill of Rights
(1776), član 16.
12
Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Kairska dekleracija o ljudskim pravima,
član 19., Pravni centar, str. 281., Sarajevo.
 4

oslobođenih povodom istog krivičnog djela, sloboda misli, svijesti i vjeroispovijesti, prava
porodice i djeteta, pravo na državljanstvo i političku participaciju.13

1.1. Geneza razvoja ljudskih prava na Zapadu

Na osnovu načela slobode i jednakosti tokom stoljeća iskristalisan je katalog ljudskih prava
koja su stalno evoluirala i neprekidno se nadopunjavala. Prvi dokumenet kojim je sputana do tada
neograničena moć monarha bila je Velika karta sloboda (Magna carta Libertatum) koju je 1215.
godine važećom proglasio engleski kralj Johan. Naime, kralj je u to vrijeme razrezivao izuzetno
visoke poreze, pa su ljuti i izrevoltirani velikodostojnici sačinili i na pragmentu napisali povelju
kojom se ograničava moć vladara. Ovom poveljom međutim ne priznaju se ljudska prava osoba
već se određena prava monarha sputavaju.14 Nakon toga, proteklo je nekoliko stotina godina do
Habeas Corpus dokumenta kojeg je 1679. godine usvojio engleski parlament, a kojim su regulisne
lične slobode građana i zakonitost u krivičnom postupku. Doba priznavanja ljudskih prava
državnim aktima započinje s Američkom i Francuskom revolucijom koje u svojim ustavima ističu
slobodu i jednakost kao temeljne vrijednosti ljudskog roda.
“Ljudi se rađaju i ostaju uvijek slobodni i jednaki u svojim pravima. Društvene se razlike
mogu temeljiti samo na općoj koristi.”15
Ostale države slijede primjer Amerike i Francuske i u svoje ustave ugrađuju stavke koje se
odnose na poštivanje i garantiranje ljudskih prava.
Poslije Drugog svijetskog rata i strahota kojima su bili izloženi jevreji, romi, ali i svi ostali
narodi pod fašističkom strahovladom, formorane su Ujedinjene nacije u cilju održavanja mira i
sigurnosti, razvijanja prijateljskih odnosa među narodima, poštivanju načela ravnopravnosti i
samoodređenja naroda i rješavanja međunarodnih sporova ili situacija koji bi mogli dovesti do
narušavanja mira.16 Generalna skupština UN-a je 10. decembra 1948. godine usvojila Univerzalnu
dekleraciju o ljudskim pravima koja predstavlja najvažniji dokument o ljudskim pravima i

13
Rudić, Marija (2001) Ljudska prava – priručnik za nastavnike, Beogradski centar za ljudska prava, str. 10. vidi
URL:http://www.bgcentar.org.yu.
14
Vidi Pirenne, Henri (2005) Povijest Europe, Marjan tisak, str. 170-171., Split.
15
Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Dekleracije o pravima čovjeka i
građanina (1789), Školske novine, str. 14., Zagreb.
16
Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Povelje UN-a, Školske novine, str.
20., Zagreb.
 5

najbitniji međunarodni dokument 20. stoljeća na osnovu kojeg je nastao čitav niz dokumenata i
institucija za zaštitu ljudskih prava.

2. Islamske dekleracije o ljudskim pravima

Prije nego što pristupimo analizi dokumenata o ljudskim pravima nastalih u okrilju
islamske civilizacije potrebno je razjasniti povjesne okolnosti njihovog nastanka i razvoja kao i
uticaj Kur’ana i kolonizacije17 islamskog svijeta na poimanje ideje o ljudskim pravima. Pažljivi
promatrač vjerovatno će primjetiti da su islamske dekleracije o ljudskim pravima, ako se izuzme
Medinska povelja, usvojene kasno.18 Četiri su razloga za to:
1. Stoljećima je Kur’an, od Boga objavljena riječ, smatran osnovnim Tekstom kojim se
garantiraju i štite sva ljudska prava kasnije usvojena na zapadu. Prema islamskom učenju
univerzalna ljudska prava, nepovrediva i neotuđiva od svakog čovjeka, u koja spadaju pravo na
život, vjeru, imetak, čast i porodicu, sloboda, jednakost ukidanje rasnih razlika, prava žena,
djece i manjina, regulisana su i garantovana osnovnim vjerskim propisima.19 Stoga nije bilo
potrebe da se pravi poseban katalog ljudskih prava i da na taj način koncept ljudskih prava
izgubi svoju duhovnu dimenziju. Jak uticaj kur’anskog teksta na formiranje islamskih
dekleracija o ljudskim pravima prisutan je u svim kasnijim poveljama, a posebno u Općoj
povelji o ljudskim pravima u islamu koja je u potpunosti utemeljena na Svetom tekstu.
2. Drugi razlog koji smo spomenuli u uvodu jeste strah islamskog svijeta od “zapadne
demokracije” koja je kroz kolonizaciju pokazivala svoje najcrnje lice. Islamski svijet je na
svojoj koži jako dobro iskusio zapadnjačko poimanje ljudskih prava. Sve do današnjih dana
uticaj pojedinih zapadnih zemalja (slučaj Alžira i Francuske) na unutrašnje uređenje nekih
islamskih država veoma je bitan. Poznavajući to, čini se veoma opravdanom odbojnost
islamskog svijeta ka zapadnjačkom poimanju ljudskih prava.
3. Iako je kolonizacija učinjena pod plaštom “civilizovanja” neciviliziranih naroda,20 ipak
kolonizatori nikada nisu ozbiljno nastojali da u islamskom svijetu zavedu poimanje
17
Nema ni jednog ozbiljnog intelektualca koji ne ukazuje na ključnu ulogu kolonizacije islamskog svijeta na modernu
muslimansku misao.
18
Opća povelja o ljudskim pravima u islamu usvojena je tek 1981. godine.
19
Uzmimo na primjer hadž, peti temelj islamskog obredoslovlja, koji je najočitiji primjer ukidanja rasnih, polnih,
jezičkih i nacionalnih razlika u okrilju islama.
20
Sindrom koji prati Europu od starih Grka koji su ne-Grke smatrali barbarima, pa preko Rimskog carstava, Arijevske
Njemačke itd.
 6

demokratije sa slobodnim, višestranačkim izborima. Više su im odgovarali marionetski režimi

koje su držali u šaci i preko kojih su posredno kontrolisali državu i njene prirodne resurse.
Vlast u islamskim državama, ako se izuzme Turska i Iran nakon revolucije 1979. godine,
nikada nije bila u rukama naroda. Ta činjenica koja ilustruje savremeni islamski svijet jeste
ključni razlog zašto su se dekleracije o ljudskim pravima u okvirima islamske civilizacije
usvajale dosta kasno i zašto je provođenje ovih dekleracija više formalno nego stvarno.
4. Islamske dekleracije pojavljuju se kao odgovor na sve učestalije osude islama kao jedinog
krivca za tešku političku, ekonomsku i vojnu situaciju u kojoj se nalazi islamski svijet.
Rasprave o inkompatibilnosti islama i demokracije, ljudskih prava i sloboda rezultirale su
intelektualnim buntom u islamskih zemalja koje su u vrlo kratkom roku na različitim nivoima
usvojile nekoliko dekleracija duboko ukorjenjenih u islamski vjerozakon.

2.1. Medinska povelja

Medinska povelja je najstariji pisani Ustav u povijesti koji je imao zakonsku snagu.21 Sastoji se od
52 člana koji su regulisali odnose unutar novoformirane zajednice u Medini koju su sačinjavali
muslimani, Arapi-politeisti i Židovi. Nakon što se preselio iz Meke u Medinu Muhammed, a.s.,
nastojao je da formira jaku zajednicu koja nije bila vezana krvnim i plemenskim vezama, već joj je
osnova bila vjerovanje u Jednog Boga. Da bi to uradio 622. godine (1. godine po Hidžri) sačinio je
sporazum između muhadžira,22 ensarija23 i Arapa koji su bili politeisti. Taj sporazum, koji po
većini istraživača,24 u početku nije uključivao jevreje, postao je temeljni akt novoformiranog grada
države, Medine. Nakon što je pozicija muslimana u Medini ojačala pobjedom na Bedru sačinjen je
aneks Medinskoj povelji koji se odnosio na jevreje stanovnike Medine.25

2.2. Karakteristike Medinske povelje

21
Prije nje su postojale razrade određenih Ustava (Aristotel), ali oni nikada bili oživotvoreni.
22
Muhadžiri su muslimani koji su učinili hidžru (preselili se) iz Meke u Medinu.
23
Ensarije su muslimani stanovnici Medine koji su pružili utočište doseljenicima iz Meke.
24
Vidi Hamidullah, Muhammed (1983) Muhammed, a.s., - Život, Starješinstvo IZ u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, str.
174-177., Sarajevo.
25
Ibid, str. 174-177.
 7

Medinskom poveljom uspostavljaju se: odbarana, zakonodavstvo, sudstvo, te prava i obaveze

njenih građana koji se smatraju jedinstvenom zajednicom – ummetom u odnosu na sve druge ljude.
“Evo šta je Poslanik, Muhammed, propisao vjernicima i poslušnicima iz redova Kurejšija
i Jetriba, kao i onima koji su ih slijedili, te su im se kasnije priključili i borili se na njihovoj strani.
Oni sačinjavaju jednu zajednicu (umma) izvan ostalih ljudi.”26
Ta zajednica svoje postojanje temelji na vjeri u Jednog Boga, pravu, zakonu, solidarnosti i
milosrđu koji su iznad krvnih i plemenskih veza što je do tada nezabilježeno među arapima.
“Bogobojazni vjernici moraju se suprostaviti nasilniku ili onome ko snuje nepravdu ili
zločin, krši prava i unisi nemir među vjernike. Neka svi dignu ruku na takvoga, pa bio on i sin
jednog od njih.”27
Poveljom su udareni temelji vladavine prava. Svi građani imaju ista prava i dužnosti i bez
obzira na društveni položaj ili materijalno bogatstvo (čl. 15) dužni su poštivati odredbe Ustava i
prema njima se ravnati. Niko, pa čak ni Božiji Poslanik nije iznad ustava zajednice. U slučaju
sudskog spora suprostavljene strane obratit će se sudiji, Poslaniku Muhammedu. Time je učinjen
revolucionarni korak u uspostavljanju vladavine prava jer se pravni poslovi ne ostavljaju pojedincu
da ih riješava već brigu o njima preuzima zajednica.28
Drugi dio Povelje reguliše odnose muslimana i jevreja koji su živjeli u Medini. Židovi s
muslimanima tvore jedinstvenu političku zajednicu čiji je Ustav Medinska povelja. Oni imaju ista
prava kao i muslimani i slobodni su da ispovijedaju svoju vjeru. “Židovi iz plemena Banu Auf
tvorit će zajednicu s vjernicima; židovi neka slijede svoju vjeru, a muslimani svoju, bez obzira da
li se radi o njima samima ili o njihovim klijentima.”29 Židovi su dužni zajedno s muslimanima
učestovati u odbrani Medine i pri tom sami snositi svoje troškove. Muslimanima nije dopušteno
pomagati neprijatelje židova, niti je židovima dopušteno pomagati neprijatelje muslimana
(Kurejšije). Muhammed, a.s., je sudija u svim sporovima među onima na koje se odnosi Povelja,
ali će židovima suditi prema njihovom zakonu objavljenom u Tevratu. Onaj ko krši propise
Povelje gubi pravo na zaštitu i čini to na vlastitu odgovornost.

26
Ibid., Medinska povelja, član 1-2., str. 178.
27
Ibid., Medinska povelja, čl.13., str. 182.
28
Hamidullah, Muhammed (1983) Muhammed, a.s., - Život, Starješinstvo IZ u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, str.176,
Sarajevo.
29
Ibid., Medinska povelja, čl. 25, str. 184.
 8

“Ne smiju se štititi ni Kurejši, ni njihovi pomoćnici ni oni koji im pružaju pomoć. Neka židovi i
muslimani priskoče jedni drugima u pomoć protiv sakoga ko napadne Jetrib.”30
Pravni je izvor Medinske povelje običajno pravo koje je važilo među Arapima, a ne kur’anski
tekst, što je veoma bitno jer ističe zemaljsku dimenziju organizacije vlasti u islamu koja nije od
Boga dirigovana već počiva na ljudskim sporazumima i ugovorima. To se ističe u svim članovima
koji se odnose na otkup ratnih zatvorenika i plaćanje krvarine. Već u četvrtom članu stoji: “Benu
Aufci će na isti način kao i do sada i kao što je to kod njih običaj…”31
Značaj Medinske povelje i njenu važnost za razumjevanje političkog prularizma i zaštite ljudskih prava istako
je savremeni turski sociolog Ali Bulaç koji smatra da je: „Medinska povelja koju su prihvatili i potpisali muslimani,
jevreji i mušrici, predstavlja prvi pravni dokument uopće pisan na temelju jednakih prava za sve i zaštite demokratskih
vrijednosti i taj je dokument daleko stariji od onih koji se pojavljuju u 17. i 18. stoljeću. Očigledna specifičnost
Medinske povelje je u tome što ona daje prednost vjerskim, pravnim i kulturnim posebnostima, pretežira pluralistički
model i taj pluralizam stavlja pod ustavnu garanciju.“32
Na kraju vrijedno je napomenuti da je Medinska povelja priznata i od neislamskih autora, te je stoga svoje
mjesto našla i na zanimljivoj internet stranici na kojoj se nalaze Ustavi većine država svijeta.33

2.3.Opća povelja o ljudskim pravima u islamu

30
Ibid., Medinska povelja, čl. 43 i 44. str. 186.
31
Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Medinska povelja, Pravni centar, str. 285.,
Sarajevo.
32
Bulaç, Ali (1995) Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, Ljiljan, str. 16. Sarajevo.
33
URL: http://www.constitution.org/cons/medina/con-medina.htm
 9

Opća povelja o ljudskim pravima u islamu usvojena 19. septembra 1981. godine (21. zul-
kade 1401. godine po Hidžri) na sastanku UNESCO-a u Parizu, predstavlja prvi savremeni
zančajniji pokušaj islamskih učenjaka da odgovore na brojne debate o nespojivosti islama i
ljudskih prava. Dekleracija je pripremljena na inicijativu Islamskog savjeta i njegovog generalnog
sekretara Salema Azzama. U preambuli Dekleracije navode se osnovni razlozi za njeno usvajanje:
ljudska prava su neodvojiva od islama i imaju Božansko porijeklo; ona štite čovjekovo
dostojanstvo i čast; borba protiv kolonijalizma i neokolonijalizma i bilo kakve okupacije je
dozvoljena:
“Islam je čovječanstvu dao idealan kod ljudskih prava prije hiljadu i četiri stotine godina.
Svrha ovih prava jeste ukazivanje časti i digniteta čovječanstvu, te ukidanje eksplatacije, tlačenja i
nepravde. Ljudska prava su u islamu duboko ukorjenjena u shvatanju da je Bog, i Bog jedino,
autor Zakona prava i da je On izvor svih prava.”34
Bog je, dakle, ustanovio neotuđiva ljudska prava i podario ih čovjeku jer:
“…je ljudski razum bez pomoći Božije nesposoban da korača najboljim putem…Budući da
im je podareno porijeklo u Božanskom, niti jedan vođa, niti jedna vlada, niti jedna skupština niti
bilo koji drugi autoriteti/vlast ne smije ograničiti, poništiti niti narušiti ni na koji način prava
dodijeljena od Boga ”35
Poštivanje ljudskih prava vodi izgradnji društva čije osobine su:
a) jednakost u pravima bez diskriminacije na osnovu porijekla, rase, pola, boje, jezika ili
religije i zaštita od tlačenja, tiranije i ropstava,
b) vlast je povjereno dobro, a ne privilegija, a vladar i podanik jednaki su pred zakonom,
c) svi imaju iste šanse,
d) porodica je osnova tog društva te stoga brižno čuvana i njegovana.36
Opća povelja o ljudskim pravima u islamu sastoji se od 23 člana kojima se garantuju i štite
građanska, socijalna, kulturna i politička prava. Svaki član potkrijepljen je citatom iz Kur’ana ili
hadisom iz neke od priznatih sunijskih zbirki tradicije.37 U odnosu na Univerzalnu dekleraciju o
ljudskim pravima usvojenu u UN-u 1948. godine, razlikuju se sljedeća prava:

34
Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Pravni centar, str. 160., Sarajevo.
35
Vidi URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument-8htm preambula Opće
povelje o ljudskim pravima u islamu.
36
Ibid., preambula Opće povelje o ljudskim pravima u islamu
37
U povelji su korišteni hadisi iz sljedećih zbirki tradicije: Sahih – El-Buhari i Muslim, Sunen – Ebu Davud, Et-
Tirmizi, En-Nesai i Ibn Madže, Musned – Ahmed.
 10

• pravo na zaštitu čovjekovog života i njegovog tijela nakon smrti: “Materijalno i duhovno
postojanje čovjeka je zaštičeno; zakon ga štiti za vrijeme života i nakon smrti.” (čl.1)
• pravo na odbranu države u slučaju agresije: “Ni jedan narod ne smije napasti na slobodu
drugog naroda. Napadnuti narod ima pravao odgovoriti napadu u ime svoje odbrane i
svoju slobodu osvojiti na bio koji način.”38 (čl. 2)
• pravo na zaštitu od zloupotrebe vlasti: “Svako ima pravo da bude zaštičen od provođenja
samovolje vlasti nad njim.” (čl. 6)
• pravo na zaštitu časti i dobrog glasa: “Zabranjeno je otkrivati nečije mahane i potkopavati
njegovu ličnost i moral.” (čl. 8)
• prava manjina na ekonomsku, religijsku, kulturnu i sudsku samostalnost. (čl. 10)
• socijalna prava: prava siromašnih na posjed bogatih; zabrana: prevare, rizičnih poslova,
eksplatacije, monopola, kamate i lažnih reklama. (čl. 15)
• porodična prava: muž izdržava suprugu i djecu; roditelji imaju pravo na imetak djeteta.
(čl.19)
• prava supruge: čuvanje bračnih tajni. (čl. 20)
Iako nije imala nikakvu zakonsku snagu Opća dekleracija o ljudskim pravima u islamu
izazvala je različite kritike među intelektualnim krugovima istoka i zapada koje su se kretale od
žestokog i neprimjerenog napada do odobravanja i prihvatanja. Među određenim islamofobičnim
krugovima Dekleracija je tumačena kao:
“…pokušaj islamskih militanata da naprave islamsku dekleraciju o ljudskim pravima u kojoj
su izostavili sve slobode i prava koja su u suprotnosti s islamskim vjerozakonom.”39
S druge strane savremeni islamski učenjak Muhamed Arkoun odobrava napore Islamskog
savijeta da kroz Opću dekleraciju o ljudskim pravima u islamu afirmira islamsko stajalište o
problemima savremenog doba i smatra da se:
“Velika vrijednost ove dekleracije sastoji u tome što ona izražava shvatanja, načine mišlenja i
zahtjeve koje muslimani savremenog doba počinju prihvatati. Historičari mogu prezreno govoriti
o anahronizmu projektiranja modernih pojmova/koncepata unatrag u doba utemeljenja, u mitsko
doba islama; pravnik može naglašavati etički idealizam članaka koja su mrtva slova na papiru,

38
Osiguravanje prava narodu Palestine za oslobodilačku borbu protiv Izraela.
39
URL:http://www.secularislam.org/humanrights/compatible.html.
 11

koja se čak otvoreno krše u svim islamskim zemljama. Takva uzrujavanja i postupci isuviše su
olahki…”40

2.4. Kairska dekleracija o ljudskim pravima

Rezolucija broj 49/19 o Kairskoj dekleraciji o ljudskim pravima usvojena na 19.

kenferenciji ministara vanjskih poslova (zasjedanje o miru, međuzavisnosti i razvoju) država
članica Organizacije islamske konferencije (OIC)41 koja je održana u Kairu od 9-14. muharema
1411. godine po Hidžri (31.06-05.08. 1990.) predstavlja važan pokušaj kodifikacije šerijatskih
načela u oblasti ljudskih prava i sloboda.42 Sastoji se od 25 članova kojima su regulisana raznolika
prava koja prepoznaje i garantuje šerijat. U preambuli Dekleracije izražava se nada da će ona
služiti kao opšti vodič državama članicama na polju ljudskih prava.43 Nakon toga idealizira se
povijesna uloga islamskog Ummeta koji je jedini u stanju da osigura riješenja za hronične
probleme materijalističke civilizacije. Ljudska prava i slobode sastavni su dio islama i pošto imaju
Božansko ishodište nikome nije dozvoljeno da ih u cijelini ili djelimično suspenduje, krši ili
ignoriše. Čak šta više, poštivanje ljudskih prava predstavlja akt pobožnosti, a njihovo
zanemarivanje ili kršenje gnusni grijeh. Iako se ne navode konkretni kur’anski pasaži kojima se
utemeljuje porijeklo ljudskih prava, za razliku od Opće dekleracije o ljudskim pravima u islamu,
oni se nalaze utkani u sve stavke Kairske dekleracije. Upućenom je lahko prepoznati kur’ansku
osnovu prvog člana, ali i ostalih dijelova Dekleracije, u kojem se proklamuje da niko nema
prednost nad drugim izuzev na osnovu pobožnosti i dobrih dijela.44 Prava žena izjednačena su s
pravima muškaraca (čl. 6) s tim da je suprug zadužen za izdržavanje i blagostanje porodice.
Nasljedno pravo zagarantovano je članom 7. Regionalnim problemima koji opterećuju islamski
svijet: pitanje Palestine, kolonizacija i krščanske misionarske aktivnosti široko su obuhvaćeni
Kairskom dekleracijom.
“Ljudska bića rađaju se slobodna i niko nema prava da ih porobljava, muči, tlači i
iskorištava, jedino se Uzvišenom Bogu duguje pokornost. Kolonijalizam svih vrsta potpuno je
40
Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Pravni centar, str. 160., Sarajevo.
41
Organizacija islamske konferencije je međuvladina organizacija koja okuplja 57 država članica. Osnovana je u Rabatu
25. septembra 1969. godine nakon što su cionisti zapalili džamiju Mesdžidul-aksa, s prioritetnim ciljem zaštite
Mesdžidul-akse. Šire o Organizaciji islamske konferencije pogledati na URL:http://www. oic-oic.org/
42
Karić. Enes, navedeno djelo str. 275-283.
43
Tekst označen kurzivom preuzet iz Kairske dekleracije o ljudskim pravima. Vidi URL:http://www.oic-oci.org/.
44
Aluzija na 13. ajet sure Al -Hugurat.
 12

zabranjen budući da je to jedan od najgorih oblika porobljavanja. Narodi koji pate pod
kolonijalnim jarmom imaju puno pravo na slobodu i samoodređenje. Sve države su dužne da
podrže borbu kolonizovanih naroda za uklanjanje svih oblika kolonizma i okupacije, a sve države
imaju pravo da očuvaju svoj nezavisni identitet i vrše kontrolu nad svojim socijalnim i prirodnim
izvorima bogatstva.”45 “Zabranjen je bilo koji oblik prinude ili iskorišćavanje siromaštva ili
neznanja pojedinaca u namjeri da se prevedu u drugu vjeru ili u ateizam.”46
Osnovna i neotuđiva prava na život, vjeru, porodicu, čast i imovinu (čl. 18) zagarantovana
su svakom ljudskom biću. Nikome nije dozvoljeno da špijunira drugog, niti da prlja njegovo ime.
Svi imaju pravo na političku aktivnost i vođenje javnih poslova (čl. 23). Na kraju Dekleracije u
posljednja dva člana (čl. 23 i 24) eksplicitno se navodi da su: “…sva prava i slobode sadržane u
ovoj dekleraciji podvrgnuta islamskom šerijatu. Islamski šerijat je jedini izvor za tumačenje i
pojašnjavanje bilo kojeg člana ove dekleracije.”
Kairska dekleracija predstavlja snažan moralni poticaj državama potpisnicama da
garantuju i štite proklamovana ljudska prava i na žalost nema zakonsku snagu. Međutim
Deklaracija je važna zbog činjenice da u islamskom svijetu sve više zaživljava diskurs o ljudskim
pravima, te je opravdano očekivati da će prava koja su uistinu univerzalno proklamovana kroz
Kur’an i Poslanikov sunnet, postati stvarnost islamskog svijeta.

2.5.Arapska povelja o ljudskim pravima

Rezolucijom 5437 na 102. redovnoj sjednici Vijeća Arapske lige47 15. septembra 1994.
godine usvojena je Arapska povelja o ljudskim pravima. Ova Povelja sastoji se od 43 člana
podijeljenih i tri djela. Postoji nekoliko ključnih detalja u kojima se Arapska povelja razlikuje od
ranijih regionalnih dokumenata o ljudskim pravima usvojenih u okrilju islamske civilizacije:
1. Vjeće Arapske lige ne poziva se samo, kako je to bilo uobičajeno, na islamski diskurs o
ljudskim pravima, nego u prvi plan stavlja arapsku naciju i arapski svijet koji je kolijevka

45
Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Kirska dekleracija o ljudskim pravima, član
11., Pravni centar, str. 275-283., Sarajevo.
46
Ibid., član 10.
47
Arapska liga je neformalno ime za Ligu arapskih država. To je dobrovoljna asocijacija nezavisnih država čije
stanovništvo uglavnom govori arapski jezik. Arapsku ligu su 1945. godine u Kairu osnovali Egipat, Irak, Libanon,
Saudijska Arabija, Sirija, Jordan i Jemen. U članstvo Arapske lige do danas primljene su 22 zemlje čiji je osnovni cilj
jačanje veza između država članica, koordinacija njihovih političkih stavova i promicanje zajedničkih interesa. Šire o
Arapskoj ligi vidjeti na URL:http://www.arab.de/arabinfo/league.htm
 13

religija i rodno mjesto civilizacija.48 Islamski šerijat tek je jedan od izvora Povelje zajedno s
drugim od Boga objavljenim religijama.
2. Primjetan je blagi zaokret ka prihvatanju zapadnih izvora ljudskih prava katalogiziranih u
Univerzalnoj povelji o ljudskim pravima (1948) i Paktovima koji su iz nje proistekli:
“Potvrđujući principe Povelje Ujedinjenih naroda (1945) i Univerzalne dekleracije o ljudskim
pravima (1948) kao i odredbe internacionalnog Pakta o građanskim i političkim pravima
(1966) i Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima…”49
3. Nekoliko članova Povelje (čl.5, čl.7, čl.18, čl.20, čl.24, čl.26, čl.33 i čl.34 ) doslovno su
preuzeti iz Univerzalne povelje o ljudskim pravima (1948). Osim toga, Arapska povelja u
potpunosti slijedi pregled ljudskih prava na način kako je to učinjeno u Univerzalnoj povelji o
ljudskim pravima (1948), a koja je podijeljena na građanska (od 5. do 18. člana), politička (od
19. do 24. člana), ekonomska (od 25. do 34. člana) i kulturna prava (čl. 35 i 36).
4. Treći dio Povelje veoma je bitan i interesantan. Naime, ovim dijelom Arapske povelje
regulisan je rad Ekspertnog odbora za zaštitu ljudskih prava pri Stalnom odboru za ljudska
prava Vijeća Arapske lige. Ovaj Odbor koji se sastoji od 7 članova iz različitih država
potpisnica Povelje zadužen je da prati provedbu odredbi Arapske povelje o ljudskim pravima
kroz izvještaje koje su države potpisnice Povelje dužne dostavljati periodično svake tri godine
ili po potrebi.
Arapskom poveljom se ne garantuju neka nova ljudska prava u odnosu na dekleracije prije nje.
Uglavnom se ranije usvojena prava razrađuju i proširuju. Tako je npr., smrtnoj kazni i načinu njene
primjene posvećeno tri člana Povelje (čl. 10, 11, 12), dok se, recimo, pravima porodice bavi samo
38. član.
Arapska povelja o ljudskim pravima predstavlja još jedan značajan korak ka afirmaciji i
potvrđivanju ljudskih prava unutar islamskog civilizacijskog kruga. U odnosu na ranije dokumente
s njom je učinjen zanačajan iskorak naprijed ka zbližavanju islamskog i zapadnog poimanja
ljudskih prava i njihovih izvora. Isprepletenost islamskih nečela i zapadnog prava pobuđuju nadu
da će se savremeno poimanje islama integrisati u sve moderne civilizacijske trendove na način da
čuva temeljnu kur’ansku poruku, a da u isto vrijeme bude aktuelno u svijetu današnjice.

48
Tekst označen kurzivom preuzet je iz Arapske povelje o ljudskim pravima (1994)
Vidi URL:http://w1.umn.edu/humanrts/instree/arabcharter.html
49
Ibid.
 14

6.6. Zaključak

Pojačan interes za razumijevanje ljudskih prava i usvajanje niza dekleracija u posljednjih

nekoliko decenija potvrđuje nastojanja islamskih intelektualaca da se uključe u savremene tokove
života i mišljenja jer je pitanje ljudskih prava na globalnom nivou jedno od temeljnih pitanja koja
opterećuju svijet. Dokumenati kojima se garantuju ljudska prava u islamu nedvosmisleno pokazuju
da je napredni zapadni svijet na tragu onoga čemu teži islam.
Osnovni prigovori vezani za robstvo, prava žena i ozakonjenje prava na teritoriji islamskih
država polahko blijede. Naime, analiza povelja o ljudskim pravima u islamu pokazala je očitu
evoluciju prava žene koja se u Općoj povelji o ljudskim pravima u islamu (1981) spominje samo
kao supruga, a već Kairskom poveljom (1990) njena prava su izjednačena s pravima muškaraca:
“Žena je ravna muškarcu u ljudskom dostojanstvu”,50 da bi Arapskom poveljom (1994) svaka vrsta
diskriminacije žena (čl. 2) bila strogo zabranjena. Prigovori vezani za ropstvo više nisu aktuelni jer
je ropstvo ukinuto u svim islamskim zemljama. I na kraju smatrati da su islamske povelje o
ljudskim pravima „mrtvo slovo na papiru“ koje ne štiti nikakav državni zakon znači ne poznavati
stvarnu situaciju vezanu za zakonodavstvo islamskih zemalja. Ustavi islamskih zemalja51 štite
ljudska prava i građanima je omogućeno da traže pomoć države u čuvanju i ispunjavanju tih prava.
To su činjenice.
Onome ko tvrdi da se uprkos navedenim zakonskim aktima ljudska prava očito krše u
islamskim zemaljama, može se odgovoriti: „U kojoj se državi ne krše ljudska prava? Zar nije
dovoljan nedavni primjer nehumanog, zvjerskog i gnusnog ponašanja američkih i britanskih trupa
u zatvorima Iraka i njihovo bestijalno zlostavljanje zatvorenika? Gdje su nestali članovi raznih
povelja i dekleracija kojima se zabranjuje mučenje i nečovječno tretiranje zatvorenika? Amerika i
Velika Britanija su vodeće nacije naprednog zapadnog svijeta i to se njihovim časnicima i
vojnicima ne bi smjelo dešavati.
50
Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Kirska dekleracija o ljudskim pravima, član
6., Pravni centar, str. 278., Sarajevo.
51
Uzmimo na primjer državu Katar. Ustav države Katar, koja je po društvenom uređenju tradicionalna monarhija,
garantuje građanska, ograničena politička, socijalna i kulturna prava svojim građanima. Tako se u Ustavu nalaze
članovi koji štite ljudska prava: Svi građani su jednaki u opštim pravima i dužnostima. Svi su jednaki pred zakonom.
Nema diskriminacije na osnovu pola, porijekla, jezika i religije. Lična sloboda je zagarantovana. Niko ne smije biti
mučen niti ponižavan; privatnost je zagarantovana itd. Sve su to članovi Univerzalne dekleracije o ljudskim pravima
(1948) ili bilo koje islamske dekleracije. Osim toga, nije zabilježen niti jedan slučaj da su se međunarodne organizacije
oglašavale u vezi s kršenjem ljudskih prava u ovoj zemlji. Dakle, brojne rasprave o nužnosti postojanja demokratskog
sistema kroz koji bi se osigurala ljudska prava nisu uzimale u obzir velikopoštivanje ljudskih prava u Osmanskoj
državi, ali i u savremenim islamskim monarhijama. Osim ovog primjera pogledati Ustave ostalih islamskih država.
 15

Osnovna poruka Medinske povelje usvojene prije 1400. godine jeste prihvaćanje izvora prava
koji nisu u suprotnosti s islamskim šerijatom. Božiji Poslanik sastavio je Povelju na osnovu
običajnog prava koje nije bilo u suprotnosti s izvorima islama. To je jasana poruka intelektualcima
današnjice koje su raspeti između savremenih problema i tradicionalnih izvora da preuzimaju sva
plemenita nastojanja čovječanstva bez obzira s koje strane svijeta dolazila. Sve islamske
dekleracije o ljudskim pravima garantuju prava identična pravima bilo koje druge povelje o
ljudskim pravima. To je posebno vidljivo u Arapskoj povelji o ljudskim pravima koja je dobrim
dijelom utemeljena na Univerzalnoj dekleraciji o ljudskim pravima. Zapravo, po principima i
načelima koja proklamuje i pravima koja garantuje i štiti sasvim je moguće preuzeti gotovo cijeli
tekst Univerzalne dakleracije o ljudskim pravima (1948) i na njemu napisati islamska povelja.
Islamski svijet ima potencijala, duhovnog i materijalnog, i obilje povijesnog iskustva da
ponovo postane vodič čovječanstvu u zaštiti ljudskog dostojanstva, časti ugleda i prava. Pitanje je
samo da li će muslimani znati prepoznati snagu koju im islam pruža i pravilno je iskoristiti na
dobrobit čovječanstva?
mr. hfz. Elvir Duranović
LITERATURA

1. Bulaç, Ali, (1995) Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, Ljiljan, Sarajevo

2. Grupa autora (2004), Atlas islamskog svijeta, Udruženje Ilmijje IZ u BiH, Sarajevo.
3. Hamidullah, Muhammed, (1983) Muhammed, a.s., - Život, Starješinstvo IZ u BiH,
Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo.
4. Karić, Enes, (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Pravni centar,
Sarajevo.
5. Pirenne, Henri, (2005) Povijest Europe, Marjan tisak, Split.
6. Rudić, Marija, (2001) Ljudska prava – priručnik za nastavnike, Beogradski centar za
ljudska prava, vidi URL:http://www.bgcentar.org.yu.
7. Skok, Dobriša, (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Školske novine,
str. 20., Zagreb.
8. URL:http://w1.umn.edu/humanrts/instree/arabcharter.html. Arab charter of human rights
(1994).
9. URL:http://www.secularislam.org/humanrights/compatible.html.
 16

10. URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument-8htm
Opća povelja o ljudskim pravima u islamu (1981).
11. URL: http://www.constitution.org/cons/medina/con-medina.htm.
12. URL:http://www.oic-oci.org/ Cairo charter of human rights (1990)
13. URL:http://www.arab.de/arabinfo/league.htm.
14. URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/ dokument2.htm
Virginia Bill of Rights.