VJERA I KULTURA
Jao Hrvatskoj ako evanđelja
ne navješćujemo
Razgovor s Markom Franciškovićem povodom izlaska Hrvatske knjige opstanka
“Doista, jao nama Hrvatima, jao Hrvatskoj ako evanđelja ne
navješćujemo” – jedna je između rečenica obimne knjige Mar-
ka Franciškovića, povodom čijeg izlaska urednik razgovara s
njime.
P.: Marko, pišete već duže vrijeme za Zlatno pero izvanred-
ne i čitane eseje, a sada se nalazimo pred publikacijom vaše
prve, ali dominantne knjige, Hrvatske knjige opstanka – studi-
um rei civilis (studija o državništvu) u biblioteci Dvaju Srdaca.
Radi se o knjizi koja će imati preko osamsto stranica. Želim
vam se zahvaliti što ste tu fascinirajuću knjigu napisali, koja je
po meni jedna od najznačajnijih nastalih u Europi početkom
tisućljeća, i mogla je nastati samo iz uma i srca jednog Hrva-
ta, iskreno odanog Domovini i Kristu, ali nadasve ljubitelja
Istine.
Dakle, iz nužne potrebe opstanka Hrvatske, nastala je tako
obuhvatna vizija onoga što zovete “teokratskom idejom povije-
sti”, i za koju velite da je moderni čovjek treba spoznati. Što
je to, ukratko? Vi velite da je “područje državnosti/državništva
ono polje na kojem je sotonokraciji dopuštena sva silina djelovanja”.
Možete li to objasniti?
O.: Zahvaljujem. Točnije: Bogu hvala što su Njegovi tajan-
stveni putevi doveli do plodova. Kakvi su ti plodovi, plodovi
po kojima se mogu prepoznati lažni od pravih proroka, neka
presude oni koji se s njima (plodovima) susreću. Samo da se
zna i motiv stvaranja: svi su kršćani pozvani biti prorocima,
nema onoga koji je tog poziva oslobođen i zato sam po svo-
joj savjesti bio primoran napraviti najbolje što mogu. Sigurno
je da djelo nije savršeno, da je prepuno ljudskih slabosti, ali
upravo zato i predajem sve u Božje ruke, pa da On moje nedo-
statke Svojom svemogućnošću preobrati u vrline.
Teokratska ideja povijesti kao spoznajna nužnost nije ništa
drugo nego na drugačiji (složeniji) način opisana nužnost
kršćanstva; nužnost vjere u Isusa Krista, našeg Spasitelja. To
je kršćanstvo izraženo na području raznih ljudskih interesa
poput povijesti, politike, ekonomije, odnosno državništva kao
onoga što mora usklađivati sve te različite i ponekad supro-
stavljene interese.
Državništvo je primarno svjetovna kategorija i dio je ovo-
ga svijeta, pa je tako podložno i knezu ovoga svijeta. Crkva je,
s druge strane, primarno duhovna kategorija jer je Crkva mi-
stično tijelo Kristovo prisutno u svijetu. Crkvi je po tome što
je tijelo Kristovo dano da ostane slobodnom od kneza svijeta,
a to je i izričito naglašeno: “Ni vrata paklena neće je nadvladati”,
poručuje nam Gospodin. Ako ovo znamo, onda je jedino razu-
mno da se državništvo potčini Crkvi po pitanjima vjere, etike
i morala jer jedino se tako može oduprijeti navedenoj “svoj
silini djelovanja sotonokracije”. Drugog izlaza od pokoravanja
knezu svijeta nema osim ovoga, a taj izlaz naziva se teokraci-
jom; teokratskim državništvom; onim državništvom koje želi
ljubiti samo Istinu, koje žudi za Slobodom. Također znamo da
samo Istina oslobađa, da samo Istinom postižemo Slobodu. A
Sloboda sa velikim početnim slovom je od Solovljeva opisano
Bogočovječanstvo koje se procesom teokracijom ostvaruje.
P.: Na jednom drugom mjestu velite da je “nacizam daleko
nadmašio sve ostale sekularne ideologije kada se gleda razina
i intenzitet uvjerljivosti kojom je opčinio mase”. Uspoređujete
djelovanje nacizma na mase s lančanom reakcijom u procesu
25
nuklearne eksplozije...
O.: Nacizam u svojem radu operira s nacionalnim bićem
pa je po naravi nacionalnih ideala uzdignutiji prema više-
mu od vulgarnih materijalističkih dijalektika komunizma ili
liberalizma. Druga je stvar što nacizam tu uzdignutost naci-
onalnih vrijednosti prema višemu koristi u svrhe sukladne i
ostalim sekularnim varijacijama: komunizmu i liberalizmu.
Upravo zato što mu je uspjelo postići upregnuće inače uzvi-
šenih nacionalnih ideala, nacizam producira tako ogromnu
energiju u jako kratkom vremenskom periodu – sukladno
procesu u nuklearnoj fisiji. Dakle, ta uvjerljivost nacizma proi-
zlazi iz zloporabe nacionalnih ideala, ali to ujedno dovodi i do
još većih negativnosti, do još većeg zla. Ili, po onoj narodnoj:
“Tko visoko leti, nisko pada.”, a nacizam kroz upregnute nacio-
nalne vrijednote visoko i naglo uzlijeće te time još jače pada.
Budući da ne priznaje Krista, da ne zaziva Božansko milosrđe
(štoviše, izričito ga prezire), nema ga tko, ili što, na toj visini
održati.
P.: Kada smo kod pitanja laži, iznosite teologiju jezika zmi-
je, čiji je jezik račvasti, kao da ilustrira dvoličnost današnjeg
medijskog laganja. Spominjete “otvorenost za ulazak što veće
količine laži”, “vještinu laganja”, koja je usavršena u “drža-
vi koja je u službi laži”. Potom zaključujete: “Laž traži svoje
ustoličenje na vrhuncu moći, a to je moguće samo ako se u
potpunosti preuzmu sve pozicije istine.”. Na kraju otkrivate “no-
vodobnu religiju Holokausta”koja vodi “zakonom propisanoj
holokaustnoj religiji”. Objasnite ukratko čitateljima pred su-
sret s vašom knjigom, ove izvanredne i oštroumne definicije,
koje su meni osobno otkrile dubinu stvarnosti.
O.: Kada je državnim zakonima zabranjeno propitivati i
istraživati povijesne događaje, a istovremeno se dopušta, što-
više promovira se, najgora blasfemija, onda to znači da je na
djelu smišljena izgradnja đavolje države ili izgradnja “drža-
ve u službi laži”. Ne može se sjediti na dvije stolice isto kao
niti služiti dva gospodara – to znamo. Nije moguće istodobno
zbog zaštite osjećaja jednih zabranjivati nešto, a kada se neči-
ji tuđi osjećaji povređuju pozivati se na slobodu izražavanja
mišljenja. Država ovu dvoličnost, ovu račvastost zmijskog
jezika, ustoličuje kada odobrava i financira otvoreno antikr-
šćanske priredbe čiji se jedini smisao svodi na provokaciju
vjerskih osjećaja. Onda se tu provokaciju običava nazivati
progresivnošću, a istodobno se pod parolom “antisemiti svi i
svuda” histerično progone slobodnomisleći ljudi koji svojim
djelovanjem ugrožavaju Novi svjetski poredak.
Ide se i korak dalje, pa se zakonom izričito zabranjuje tzv.
“negiranje holokausta”. Dakle, kada bi sada neki vanzema-
ljac na osnovi proučavanja aktualnih zakona izvodio zaklju-
čak što je bila najviša vrijednost današnjeg Zapada, ispalo bi
da je to vjera u holokaustnu dogmu, dok bi vjera u Isusa Krista
bila daleko ispod na ljestvici vrijednosti. Kako može negiranje
holokausta nadvisiti negiranje uskrsnuća? Što se to dogodilo
s kršćanskim narodima kada njihove države ovako postavlja-
ju sustav vrijednosti? Jer, ono što cijenimo kao vrijedno, to i
štitimo, pazimo, njegujemo, a po tome se vjera u holokaust
nalazi bitno iznad vjere u Gospodina. Pri tome nije važno što
je sve izvedeno kroz kulturnu, medijsku i povijesno-znanstve-
nu manipulaciju i razne ostale prljave trikove. Da je bilo vjere
ništa od toga ne bi imalo ikakvog efekta.
 VJERA I KULTURA

Tu vidim i bitnu odgovornost službene crkvene hijerarhije

jer je nekako stalno prisutna praksa “zabijanja glave u pije-
sak” pred jasnim očitovanjima zla. Npr., kada se spominje Sv.
Maksimilijan Kolbe uvijek se naglašava samo njegovo muče-
ništvo i njegov rad na Marijinoj legiji, a nekako neformalno
se uvriježilo prešućivanje onoga što je bila osnovna motiva-
cija njegovog rada, pa po tome i mučeništva – aktivna borba
protiv judeo-masonerije koja je uzurpirala države, institucije
i ostale pozicije svjetovne moći. I to je točno ovim riječima
(judeo-masonerija) definirano – to je njegov izričaj kojim se
služio. Jednako je Sv. Maksimilijan još na početku 20. stolje-
ća ustanovio da je Zapadno društvo pod efektivnom judeo-
masonskom kontrolom. Kao da se netko unutar Crkve srami
javno naglasiti istinu da je Sv. Maksimilijan bio aktivni borac
protiv zla judeo-masonstva; da time on ne bi ispao nekakvim
čudakom; “osobenjakom ili unositeljem nereda”. Ova posljednja
etiketa od strane nekreativnih zavidnika zalijepljenja je vama
Bogdane, pa je sada i naglašavam da se vidi kako je i dalje
prisutno obilje mlakosti i zavidništva prema svatkome tko se
nečime ističe. Uostalom, Sv. Maksimilijan je govorio da Bog
šalje revolucije na Crkvu da bi je pročistio od u njoj prisutnih
zastranjenja, pa tako i sadašnje stanje općeg otpadništva od
vjere i Crkve treba očitati kroz djelovanje aktualne “demo-
kratske revolucije” ili “diktature relativizma”, svejedno. Ka-
zna za epidemiju mlakosti je došla kroz “mlaku revoluciju”
– kako bi se moglo opisati djelovanje liberalne demokracije.
Ona je mlaka, mekana, ali zato perfidna, suptilna i stoga više-
struko opasnija – poput “vukova u janjećoj koži”. Evo, pada mi
na pamet da je i vlč. Sudac očito nekima “unositelj nemira” pa
ga se stavlja u izolaciju, zabranjuju mu se javni istupi i sl. Tim
više zadaća odrađivanja borbe protiv zala modernog svijeta
pripada nama laicima, nama koji nismo neposredno podložni
pokoravanju crkvenoj hijerarhiji u svjetovnim djelovanjima
nego tu imamo punu slobodu, pa da onda svojim radom po- je nam moliti se za preobraćenje crkvene hijerarhije u ovim
mognemo i klerikatu. Jer, vlč. Sucu i svima drugima koji su stvarima, jer drugo nam ne preostaje – sva iskustva pokazuju
“opasni” hijerarhijske strukture mogu zabraniti javne nastupe da racionalnim uvjeravanjima ne dolazi do promjene u sta-
i oni se moraju pokoriti nadređenima u skladu sa zavjetom vovima. Samo molitva može postići to čudo koje je potrebno
poslušnošti, ali meni ili vama ne može neki biskup ili kardinal za prosvjetljenje i preobrazbu okoštalog birokratskog duha,
zabraniti da javno nastupamo i iznosimo svoje stavove. Mogu samo molitva...
nas ignorirati ili okarakterizirati “osobenjacima i unositeljima P.: Velite da laž, odnosno đavolja država, “želi izmjeniti
nemira”, ali to je sve, a dragi Bog biti će onaj koji će na kraju povijesno sjećanje”. Spominjete godinu 1586, kao “ulazak zlo-
presuditi pravedno – kako jedino i može biti. Druga je stvar duha u prostor povijesti i gubitak istinskog kršćanskog foku-
što time što smo od hijerarhije prezreni, jesmo ostavljeni u ve- sa”. To vodi sve do jasnog đavoljeg zahvata u povijest: ukla-
ćoj nemilosti svijeta, ovog judeo-masonski upravljanog svije- njanja Židova... “Krist i demokracija su nepomirljivi”, velite...
ta, što nam je otežano naše djelovanje, pa i sama egzistencija, O.: Ovako ide dokaz spomenute nepomirljivosti: demo-
ali i to je ono što će biti razvidno na posljednjem sudu. Povije- kracija = liberalizam = kapitalizam = idolopoklonstvo. Bilo
sna iskustva ovdje kao da nemaju nikakvog značenja. Sjetimo kakvo idolopoklonstvo, kao što bi trebalo znati, nepomirljivo
se samo kako je Ante Starčević ostavljen i prezren od ondašnje je s Kristom. Osim kumira novca, demokracija promovira i
crkvene strukture; koliku je nepravdu morao istrpjeti i, što je druge idole; poput divinizacije ljudske samodovoljnosti, ljud-
najgore od svega, koliko je zbog Strossmayerovog odbaciva- ske otuđenosti od Boga, itd. Demokracija i nije ništa drugo
nja Starčevićeve ideje hrvatska nacija propatila kroz praktički nego kroz državno ustrojstvo osmišljeno klanjanje ljudskoj
cijelo dvadeseto stoljeće. Povijest se ponavlja skoro na isti na- volji kao onoj prema kojoj se sve izvodi potpuno samostalno,
čin, samo sada prijete pogubnije posljedice. Zašto ova lekcija prema našim vlastitim htijenjima. Kakve to rezultate stvara
nije naučena? To mi je uistinu pravi misterij, ne mogu dokučiti vidljivo je na Zapadu koji na ovim principima djeluje: sve se
što je potrebno da se dogodi pa da se opet ne padne na testu kršćanske vrijednosti izokreću u svoju potpunu opoziciju, a
povijesti? Nažalost, aktualni primjer Domagoja Margetića i istodobno se takvim djelima daje opravdanje “jer su demokrat-
kako se službena hijerarhija ponaša kao da se ništa ne doga- ski legitimirani”. Sve što zadovolji demokratski formalizam
đa najbolje potvrđuje da smo kao borci za istinu i slobodnu prikazuje se kao nešto automatski opravdano, po nakaradnoj
Hrvatsku ostavljeni sami sebi i kako po ovim pitanjima ne logici da istina ovisi o trenutnim ljudskim hirovima. Što zna-
treba očekivati ikakvu pomoć sa strane Crkve kao institucije.* či ta demokracija? Zar to da, ako se većina izjasni da Boga
(*Na ovom mjestu je Marka ipak demantirao biskup Valentin nema, onda je to istinito? Takav “demokratski proces” negira-
Pozaić, koji je u ime Crkve, i snagom Crkve, čak i pravnom, nja Boga odigrao se u izboru Barabe nasuprot Isusa od strane
‘izvadio’ Domagoja Margetića iz zatvora, u trenutku kada je podivljale židovske svjetine.
njegov štrajk gladi trebao značiti sigurnu smrt. Opas. ured.) Taj obrazac podivljale svjetine je trajne naravi, jer je pove-
Ukoliko dođe, onda će to biti ugodno iznenađenje, ukoliko ne zan s manipulacijom ljudskim masama od strane povezanih
– bili smo na to i spremni, pa onda nismo ni razočarani. Osta- urotnika koji imaju određenu svjetovnu moć i utjecaj pa mogu

26
 VJERA I KULTURA
“navesti vodu na svoj mlin”. Problem današnjice je u tome što
su dekristijanizirane mase izmanipulirane tako da u Kristu, i
onome što je kristološko, vide prijetnju za sebe, za svoje “de-
mokratski izglasane ugode”. Nešto Božje nije čovjeku po volji,
pa onda “demokratskim procesom” tu smetnju proglašuje neva-
žećom, neobaveznom. Demokracija kao izraz ljudskih masa
nadređuje se Objavi; nadređuje se Stvoritelju i onome što je
On postavio kao poredak. Božji svjetski poredak ili poredak
svijeta po volji Božjoj, demokracijom se potpuno proizvoljno
mijenja, pa tako demokracija postaje osustavljeno uzdizanje
ljudske iznad Božje volje. Koliko ljudi, toliko bogova – to je
postulat demokratske idolatrije, a Božje je potčinjeno ljudsko-
me. Nebeski Jeruzalem potčinjen je pozemljarskom Babilonu
– to bi bila slika koja bi izrazila demokraciju u njenoj suštini.
P.: U prvom dijelu knjige posebno objašnjavate pojam taj-
nosti nasuprot povijesti. Postoji, velite, javna i tajna povijest, a
za ovu drugu, tajnu povijest, otkrivate da dugotrajno i planski
radi zavjerenički, iako su svi pristalice teorije zavjere margi-
nalizirani i ušutkivani. Otkrivate nam dugo i tajno planiranje
Zla...
O.: Ne priznajem teoriju zavjere, to je fraza koja je naprav-
ljena sinonimom za nečiju “nenormalnost”, da ne kažem men-
talnu poremećenost, ali zato znam za stvarnu praksu zavjere.
Iz životne stvarnosti oko koje nema spora samo naslućujem
kakva bi teorija mogla biti u svojoj stvarnosti, a mislim da
je čovjeku nemoguće potpuno spoznati tu teoriju jer je ona
neposredni proizvod đavolskog uma. Zato se za snalaženje
u namjerno stvorenoj konfuziji treba koristiti instrumentima
koji su jedino pouzdani, a to su Sveto Pismo i Sveta Crkva.
Drugo nam nije potrebno osim ovih nadnaravno osiguranih
orijentira. To je životno osiguranje kod osiguravajuće kuće
“Bog Otac, Sin i Duh Sveti”. Tko se drugi može legitimirati
boljim osiguranjem? Zar je Allianz, Euro– ili Croatia– osigura-
nje od ikakve pouzdanosti kada se podigne pogled od kumira
novca i osiljenih pozemljara prema nebu...
P.: Bitni segment teokracije nalazimo u ekonomiji, vi ste ko-
načno završili Ekonomski fakultet. Na šokantan način otkri-
vate nam lažnu ekonomiju, ili “ekonomiju laži”. Što to znači
“staviti novac u opticaj s metafizičkom svrhom”, i na koji se način
nasuprot ovom Zlu postavlja “kristocentrična ekonomija”?
O.: Staviti novac u opticaj s metafizičkom svrhom znači
raditi s novcem kao kršćanski čovjek, kao kršćansko društvo,
narod, nacija, država...Ako znamo svoje poslanje kao vjernici,
onda znamo i umijemo se koristiti sredstvima koja su nam na
raspolaganju, pa tako i novcem.
Ekonomija je postala toliko važnom zato jer je sekulariz-
mom izvedena institucionalno-kulturna promjena vrijed-
nosnih parametara: od duhovnog prema čisto materijalnom
usmjerenju. Sva današnja ekonomija je uklopljena unutar od
Marxa definiranih vrijednosnih parametara znanih pod na-
zivom “dijalektičkog i historijskog materijalizma”. U tom smislu
ova kapitalistička ekonomija je jednako marksistička kao i
boljševizam – u svojoj suštini jednako diviniziraju materijali-
zam i sve rade na osnovi isključovo materijalističkog pogleda
na svijet...Za ove tvrdnje nema boljeg dokaza od Kine gdje je
komunistička partija promotor radikalnog kapitalizma bez da
se dovodi u kontradikciju. Tako se u Kini može bez problema
zastupati partijska direktiva: “Veličanstveno je biti bogat”, jer
ona po naravi ne proturiječi prijašnjem maoističkom boljše-
vizmu.
P.: Po ovome je očito da današnja judeomasonerija ne trpi
Kristove ljude u sferi banaka i burzi. Pred mjesec dana je ra-
skomadan bankar Roveraro iz Opusa Dei. Vaša ideja Crkve i laika
daje ogroman impuls za borbu protiv ove uzurpacije držav-
nih resora, počev od financija, burzi i banaka, od strane nekr-
šćana, ili judeomasonerije, kako ih nazivate.
27
O.: Ne da judeo-masonstvo, kao sluga Zla, ne trpi Kristove
ljude, nego ne trpi ljude, ne trpi čovjeka kao čovjeka. Kristovih
se ljudi boji i zazire od njih, drhti pred njima jer su nemoćni
u sferi duha – mogu ubijati samo tijelo, dušu ubiti ne mogu.
Zato Kristovi ljudi, a to bi trebali biti kršćani, doslovce izbe-
zumljuju Zlo. Ali, nitko više ne izbezumljuje Zlo od Blažene
Djevice Marije, od Žene...Stoga manipulacija ljudima poseb-
no gravitira prema degradaciji Žene, Majke nebeske, i prema
svemu što je inverzno od Njenog primjera i Njenih poruka
kojima nam se obraća. Pri tome dovoljno je prihvatiti samo
one poruke koje je Crkva verificirala kao autentične, ne treba
ići dalje od toga. Samo te poruke (crkveno potvrđene) daju
nam usmjerenje prema tome kako biti Kristov čovjek i Kristov
narod...kako izgrađivati državu Božju, a kada se krene u tu
izgradnju, onda se neminovno dolazi do nužnosti istjerivanja
zlotvora iz uzurpiranih pozicija svjetovne moći, odnosno dr-
žave i državništva kao najbitnijeg izraza svjetovnog poretka.
To je nešto poput svjetovnog egzorcizma, egzorcizma koji iz-
bacuje protubožje snage iz pozicija moći i utjecaja.
O spomenutom ubojstvu ne znam ništa konkretnije, ali
ovako izdaleka, čisto intuitivno, izgleda mi da je ovaj nesret-
nik nastradao kao žrtva marketinga za film Da Vincijev kod.
Naime, vijest je bila plasirana točno onako kako bi to trebalo
napraviti kada bi se htjelo neukim i naivnim masama diskret-
no potvrditi navodnu stvarnost filma i romana kroz stvarna
ubojstva koja se zbivaju u sadašnjem vremenskom periodu.
Sve u stilu: “Evo, pogledajte ljudi kako je Opus Dei sumnjiv, kako
je svetost Crkve sumnjiva i sl.”
P.: Vaša opsežna “studija o državništvu”se sastoji od dva
dijela: Misao i Organizacija. U Organizaciji (države) analizira-
te, definirate, dajete vizije ukupno 19 ministarstva, od mini-
starstva financija do ministarstva zdravstva. U prvom dijelu,
govoreći o “obliku vlasti”dajete nenadmašan portret “dra Tu-
đmana kao obnovitelja hrvatskog državništva”, objašnjavate
nam što je “tuđmanizacija, detuđmanizacija i retuđmanizaci-
ja”. Kada to čovjek pročita, divi se vašoj načitanosti, darovito-
sti, smislu za sintezu...Pogotovo kod pojedinosti Tuđmanovih
grešaka, kao njegovog prihvaćanja uloge novca kod Čikaške
škole ekonomije Miltona Freedmana. Zatim, za vas, odnosno
ideju teokracije, je presudna uloga Vladara.
O.: Misao i organizacija mogu biti sintetizirani samo kroz
snažnu ljudsku veličinu, tj. kroz ljudsku vrijednost. Drugačije
ne ide, nema mjesta razvodnjavanju kroz diobu odgovornosti
na više mjesta, jer onda odgovornosti više ni nema. Također
nema ni potrebne djelotvornosti i otvaraju se vrata nastupu
anarhije...Tuđman je dobar primjer kako je bolje biti na pozi-
ciji apsolutizma s nedovoljno dobro razrađenim planovima,
nego imati najbolje planiranje, a nemati mogućnosti njihovog
sprovođenja u djelo...U svakom slučaju, snažno liderstvo je
presudno za nacionalni opstanak, za usmjerenost države pre-
ma državi Božjoj...
P.: Sva poglavlja vaše knjige počinju mnogobrojnim cita-
tima iz Evanđelja, odnosno Biblije (uključen je cijeli Stari za-
vjet). Bilo vam je očito stalo sve temeljiti na Svetom Pismu,
Božjoj objavi, pokazati da su vaša temeljitost i revnost za isti-
nu bazirani na istinskom Izvoru Riječi.
O.: Upravo tako. Također se želi pokazati kako su doslov-
ce svi odgovori na naše potrebe sadržani u Svetom Pismu.
Nadam se da će to privući one koji nisu upoznati sa Svetim
Pismom da se zainteresiraju za njegov sadržaj, kada već nije
sustavom odgoja i obrazovanja učinjeno potrebno upozna-
vanje ljudi sa Biblijom. Kako netko sebe može smatrati aka-
demski obrazovanim čovjekom, a da nije proučio Bibliju? Pri
tome ne treba podrazumjevati da samo čitanje i studiranje
Biblije znači i vjeru, nego se radi o pitanju opće kulture koju
mora poznavati i ateist, i agnostik, ukoliko uopće žele smisle-
 VJERA I KULTURA
no opravdati svoje stavove. No, to je dio sveukupne propasti
Zapada koji je Bibliju spremio na police i pustio da se na nju
nakuplja prašina.
P.: Bilo bi dobro citirati vaše misli poput “Antikrist je nosi-
telj svih izbornih lista demokratskog sustava, jer kroz demokraciju,
ma kakva ona bila, na kraju on dolazi kao izborni pobjednik...”.
O.: Držati se demokracije kao nečega što je konačni izraz
društveno-političkog uređenja i kojemu nema alternative je
besmisleno, a ukoliko se na tome inzistira onda je to jedan-
ko onim idejama o mogućnosti čovjekovog samospasenja,
čovjekovog samoizbavljenja. To je na koncu i ideja budućeg
natčovjeka koji je sam sebe usavršio, a demokracija predstav-
lja ovu ideju prenesenu na kolekivitet: mase ljudi se izborima
usavršuju i nemaju potrebe za Spasiteljem; nemaju potrebe za
Božjom pomoći, jer s vremenom ljudi postaju savršenima, po-
staju bogovima. Jasno je da na kraju ovakve zablude ne može
proizići nitko drugi doli Antikrist kao pobjednik u “demokrat-
skom procesu”. I to veliki izborni pobjednik kojeg će svijet uz-
dignuti na tron. Kako drugačije i može biti? Jer Antikrista će
svijet slaviti i on će izražavati udovoljavanje željama svijeta;
demokratskog svijeta, da budem precizniji.
P.: Vratimo se na prvo poglavlje drugog dijela Hrvatske knji-
ge opstanka (HKO): Ministarstvo financija. Citirate Spenglerovu
definiciju povijesti: “Povijest je ukupnost onoga što nije u odnosu
s matematikom”. Dakle, kao da bi današnja judeomasonerija
koja je pretvorila Hrvate u roblje preko burzi i banaka, htje-
la, krivo tumačeći povijest, sve dovesti do nekakve sotonske
matematike. U tome se ističu “nedopustivost kamate”, “za-
blude zaduživanja stranim novcem”, “nebuloznost uzimanja
stranih zajmova”, “nadnaravna sprega kapitala i kriminala”.
Glavnim svjetskim kriminalcem s pravom nazivate Sjedinje-
ne Američke Države: Wall Street, Pentagon, CIA-u, FBI, NSA,
DEA, dakle sve ono iz čega je izrastao Dan Browne, glavni
obmanjivač svjetske literature. Objašnjavate nam smisao i ulo-
gu banaka i burzi. Za burze velite da predstavlja “onaj drugi
stup na kojem se uzdiže masonska velevlast”, a glavni joj je grijeh:
neprimjerena dobit od trgovine. Govorite o ulozi burze u pro-
pasti Španjolske, i uzdignuću Engleske, otkrivate da je Hitler
financiran od judeo-masonskih krugova, jer: “Hitler je rat, a
rat je nužnost kapitala u bankama i burzama”. Čestitam vam
na darovima Duha Svetoga koji su vam omogućili da nam sve
ovo otkrijete, dok hrvatski intelektualci, pa i katolički, više ne
znaju gdje se nalaze.
O.: Vidite, “ugledni ljudi”, ljudi od moći koji se okupljaju
u svojim ložama ili klubovima, što su više na svojoj hijerar-
hijskoj ljestvici moći ulaze u zonu koja se označava različitim
obredima inicijacije. Svakakvi su ti obredi, ali sve se svodi na
štovanje lažnog boga, idola, kumira, a to znači da su antikr-
šćanski i antikristovski u svojem usmjerenju. To znači da služe
izgradnji đavolje države, htjeli to oni, ili ne. Isti su principi i
kod onih koji spadaju u tzv. “organizirane kriminalce”, i kao
takvi su javno percipirani od narodnih masa. Ti su obredi
manje komplicirani, jednostavniji, ali i u toj sažetosti vidi se
jednakoobraznost, pa tako npr. inicijacija u sicilijansku mafiju
uključuje spaljivanje slike sveca na svojem dlanu. Time kao da
sam đavo govori inicijantu: “Naš si, povezani smo, pazimo jedni
na druge, samo trebaš obredno spaliti sveca. To je ono što nam je
svima zajednički nazivnik – spaljivanje svetaca, spaljivanje svetosti
na koju su ljudi pozvani.” Isto vrijedi i za masone, ili svaki drugi
oblik uzurpiranja prostora koji je predviđen ekskluzivno za
Crkvu. Ništa ne može zamijeniti Crkvu i sve što pretendira
da to učini, i sve što to čini predstavlja direktno služenje in-
teresima Zla.
Rat, a pod ratom se ovdje misli na konvencionalnu di-
menziju rata – ratovanje ubojitim oružjima – rat je prisutan i
u ekonomiji. Rat je posljedica ljudske grešnosti, rat je najprije
28
pokrenut onda kada je Kajin ubio Abela – brat ubija brata. To
je rat o kojem se ovdje primarno misli. Taj je rat stavljen u
funkciju kapitala kroz njegovu potrošačku narav. Rat nasto-
ji kroz uništavanje ostvariti svoje ciljeve, a uništavanje je su-
kladno potrošnji. Nema suštinske razlike između uništavanja
i potrošnje. Budući da je rat najrazvijenije uništenje u kojem
čovjek upreže sve snage u svoje djelovanje, dolazi do toga da
rat najbolja potrošnja te svojim radom pogoduje kapital-inte-
resu ili profitu: onoj matematičkoj jednadžbi o kojoj se u knjizi
govori. Treba samo pogledati tko su potpisnici svih ratnih za-
jmova unazad pet stotina godina. Treba pogledati ratne troš-
kove i gdje se slijevaju silni brojevi; u kojem pravcu oni idu.
Ono što je ovdje znakovito je da se ti podaci o kretanju pro-
fitnih brojeva javno pokazuju, a nitko, ili nitko na javnoj sce-
ni (političkoj, medijskoj, znanstvenoj, bilo kojoj, čak i estrad-
noj), ne uviđa ovaj realitet. Čak se javno hvale oni koji u svemu
profitiraju i svoja “postignuća” oglašavaju kao dokaz svojeg
dobrog rada. Jer rad se u ovom posrnulom vremenu smatra
dobrim ukoliko povećava profitnu brojku. Tako zlotvori svo-
jim javnim hvalisanjem privlače slabe k sebi i prizivaju ljude
da im se priključe, da im daju povjerenje jer oni su “ljudi od
povjerenja”. Prizivaju ljude da im nakon povjerenja u njih
kao “dobre i uspješne” povjere i svoj novac, budući oni znaju
“tajnu” najboljeg povećanja novca samog od sebe. Realno, oni
upravljaju najvećim poslom krivotvorenja novca uopće zami-
slivog, i to na način da kroz ulaganje u rat najviše zarađuju.
Ali ovo treba sažeti na simboličku dijalektiku, pa sve opisati
kao puštanje ljudske krvi za korist kapitala. Rijeke ljudske krvi su
puštene kako bi se maksimalizirala kapital-dobit, a ona sila
koja to potiče i koji profitira – svoja djela definira kao pra-
vedna, legitimna, opravdana...Stoga stvarno boli kada postoji
uopće itko tko može zagovarati ideju da nacionalna politika
treba nasljedovati svijet podčinjen kapital-interesu. Boli zato
jer kada se to zagovara kao nacionalni interes, onda se zagovara
nacionalno uništenje. Ne može biti drugačije jer kapital-intere-
sni svjetonazor, tj. štovanje novca, štovanje Mamona, pred-
stavlja ono što je bezbožno, protubožje. Znajući da bezbožnici
i svi protivnici Boga sigurno propadaju u bezdan, znamo da
je put bezboštva put nacionalne propasti. Jednostavno, nema
razdvajanja nacionalnih interesa od Božjih interesa. Nacional-
ni interesi potpuno su sadržani u Božjim interesima, jednako
kako Svevišnji, kao Ljubav naspram čovjeka, zastupa sve nje-
gove (čovječje) najbolje interese.
Postoji javno vidljiv kontinuitet u interesu kapitala i rata
na način da se na krvi ostvarena kapital-dobit kontinuirano
sljeva u jednom pravcu, u ruke stalno istih struktura. Od ba-
naka Genove i Venecije, i ratovima koje su one u iskoristile
za svoje uzdignuće (križarski pohodi koji su preusmjereni na
kršćane – uništenje Zadra ili Carigrada, osmanlijska osvajanja,
itd.), pa do investiranja u otkrivanje Novoga svijeta koje nije
bilo ništa drugo nego veliki ratni pohod europskih sila koje su
se u svojem neznanju podložile novčanim interesima. Iz toga
razdoblja izrasta najprije Velika Britanija, a potom i SAD, kao
baze za ovladavanje svim osvojenim područjima, u konačnici
cijelim svijetom. Cijelo vrijeme koriste se ratovi za umnaža-
nje profitnih brojki, i cijeli se proces profitabilnosti kapitala
ratovima može jasno pratiti. Ipak, 20. stoljeće je ono koje se
ovom povezanošću rata i profita daleko najviše okoristilo. Što
je i razumljivo, jer je tada kapital već ostvario globalizacijsku
razinu, pa se globalnim ratom najbolje okoristio. Kontinuitet
se lijepo proteže od Burskog rata kao preludija “stoljeća rata”,
preko I. i II. svjetskog rata, hladnog rata unutar kojeg se odi-
gravaju neprekinuti lokalni ratovi većeg i manjeg intenziteta
ili opsega. Dvadeseto stoljeće završava, i novo počinje onako
kako je to po logici razvoja kapitala prema beskonačnosti pri-
mjereno, te se proglašenjem “rata protiv terorizma” ušlo u ovaj
 VJERA I KULTURA
treći milenij. Rat protiv terorizma znači da je kapital na cijeloj
zemaljskoj kugli uveo trajno ratno stanje; stanje kojemu nika-
da neće biti kraja jer bi objava kraja rata loše djelovala na burzovne
indekse. Zato toliko galame iz Bijele kuće kada se govori o po-
vlačenju iz Iraka, ili uopće o promjeni ratno-huškačkog kursa
djelovanja. Kapital interes ne podržava ukinuće tog rata, a po-
vlačenje vojske SAD iz Iraka predstavljalo bi poraz u ratu koji
ne poznaje poraze jednako kako ne poznaje ni pobjednike, ili
sam kraj: rat je postao neprekinutim, a preko kapitala na bur-
zama simbiozno povezan s globalnom ekonomijom. Zato rat
protiv terorizma ne poznaje vremenska ili teritorijalna ogra-
ničenja. Sve si on dopušta: otići 15.000 kilometara daleko i
upadati u blatne kuće po selima Afganistana ili provaliti kroz
bilo koja vrata na području Zapada. Svačiji dom i svačija osob-
na sloboda direktno je ugrožena onime što sebi prisvajaju oni
koji su objavili “rat protiv terorizma”. Još je više od osobne
ugrožena nacionalna sloboda, a to je zato što je nacija prirodna
obrana od ugroze osobnih sloboda. Tu vrijednost nacionalnog
identiteta nikako da shvate utopijski anacionalisti ili nadna-
cionalisti, internacionalisti..., cijela ta sljedba slijepaca koja se
iz neshvatljive tvrdoglavosti odriče nacionalnog osjećaja, pre-
zire ga, mrzi ga, percipira ga kao nešto što je uzrok, a ne kao
ono što je rješenje svjetske poremećenosti (jedno od rješenja u
sklopu sveopćeg kristološkog razriješenja). Nema slobodnog poje-
dinca bez postojanja slobodnih nacija. Iz razloga što strujanje
slobode, a sloboda je trajno dinamička i izvire iz Stvoritelja,
na osobnoj razini dolazi odozgora, sloboda se prima kroz naci-
onalnu razinu koja je ono što je u većoj sukladnosti prema ne-
beskom poretku. Kraljevstvo božje, ili Božja država, ostvaruje
se kroz nacionalna djelovanja kao izraze dominantnih osobnih
djelovanja obuhvaćenih nacionalnom odrednicom. Kao što je
Crkva ovdje da posreduje u duhovnom odnosu čovjeka s Bo-
gom, država kao izraz nacionalnog razuma, ili razuma nacije,
posreduje u svjetovnom odnosu čovjeka s Bogom. Podrazu-
mijeva se da je ono državno-svjetovno podređeno crkvenom-
29
duhovnom u smislu davanja vrijednosnih parametara – to je
spomenuta ideja teokracije. To je puno iskorištenje postojanja
nacije kao nečega što ima svoju vrhunaravnu ulogu. Propada
nacija koja sebe vidi kao smisao, jednako kao što propada čo-
vjek koji samo sebe vidi kao smisao svojeg postojanja.
P.: Vaša vizija Hrvatske je visoka. Hvala vam na njoj. Hr-
vatska je po vama “sjeme buduće kristocentrične ekonomije”, za
koju imamo vojevati, jer ekonomija je rat, koji traje 24 sata.
Može li to Hrvatska?
O.: Ne samo da može Hrvatska, nego to mogu svi naro-
di svijeta. Mišljenje o ekskluzivnim mogućnstima Hrvatske
je umišljenost na tragu cionističke umišljenosti da je nekima
dano poslanje oduzimanja slobode svima ostalima za svoju
egoističnu korist. Ja sam orijentiran na Hrvatsku zato jer me
Providnost tu postavila, tu mi je dano da se borim za kraljev-
stvo nebesko. Da sam kojim slučajem ukorijenjen u neki drugi
narod, tada bi bio potpuno preokupiran problematikom tog
naroda...Svi narodi mogu biti Božjim narodima u smislu da
Mu služe. Svi koji su kršteni pozvani su ostvariti svoju sve-
tost: i osobnu i narodnosno-nacionalnu. Mogućnost dakle nije
upitna, upitna je volja da se mogućnost ostvari. Volja je neiscr-
piva kada izrasta iz vjere, a znamo da je dovoljno imati samo
zrnce vjere i sve nam je omogućeno. Ne može biti jednostavni-
je i jasnije. Svako kompliciranje ove bistrine odraz je mlakosti,
uplašenosti, lijenosti, pa se raznim izgovorima želi opravdati
svoje propuste, svoje nedjelovanje.
P.: Fascinantne su vam definicije uloge drugih država. Ja-
pan je za vas “najvredniji rob kapitalizma”. Chavez, predsjed-
nik Venezuele, je istinska osobnost od koje se može što šta
naučiti...
O.: Ne toliko naučiti u smislu onoga što konkretno Chavez
radi kao ekonomist ili gospodarstvenik, nego da radi onako
kako je to primjereno državniku: suvereno, neovisno, slobod-
no. Naime, Venezuela i Hrvatska nisu isto, svaki je narod jedin-
stven, svaki je teritorij jedinstven, pa su i konkretna djelovanja
specifična, ali ono što je svim narodima zajedničko je neotuđi-
vost slobode, tj. suvereniteta koji predstavlja izraz nacionalne
slobode na definiranom teritoriju. Da Chavez počinje primje-
njivati najosnovnije postulate kristocentrične ekonomije poput
utemeljenja valute na ljudima i prostoru (zemlju i moru), a ne
na ovisnosti o dolarima (ali i bilo kojoj stranoj valuti), onda bi
višestruko multiciplirao vrijednost venezuelanske nacional-
ne proizvodnje, posebno prihoda od nafte. No, već i samom
nacionalizacijom “stranih ulaganja” učinio je svojem narodu
veliku stvar i spriječio odljev nacionalnog bogatstva izvan Ve-
necuele, što samo dodatno potvrđuje da je manje bitno puko
teoretiziranje od konkretnog djelovanja. Chavez radi vođen
prirodnim instinktom i najosnovnijim zdravim razumom – ne
dopušta da mu svoje interese nameće Bijela kuća, MMF, WTO,
ili bilo tko drugi. On je onaj koji donosi odluke, radi po svome
i koristi poziciju državnog suvereniteta onako kako je to i pri-
mjereno. Naravno, da bi se to moglo, mora se biti jakim čovje-
kom, slabićima ovdje nema mjesta, a to ujedno objašnjava za-
što je Chavez iznimka u svijetu tehnokrata i partitokrata bez
karaktera i karizme. Posebno ako ga se usporedi s “našim”
vlastodršcima koji ne znaju za ništa drugo osim sluganstva. U
tome smislu, da je Tuđman radio slično kako sada radi Cha-
vez, Hrvatska bi sada bila među najprosperitetnijim zemljama
Europe. To je bila jedna velika propuštena prilika, no krenulo
se putem velike rasprodaje nacionalnog blaga i posljedice su
nam vidljive. Ono čemu Chavez sada najviše doprinosi je da
svojim primjerom pokazuje kako je nacionalizacijom svu tu
kriminalnu rasprodaju vrlo jednostavno poništiti – samo treba
shvatiti pojam državnog suvereniteta. Chavez hrvatskom naro-
du pokazuje kako je nacionalizacija otetog nacionalnog imet-
ka jedna od osnova državne nezavisnosti jer ne može netko
 VJERA I KULTURA
drugi raspolagati i upravljati ekonomskim tokovima – time se
politika lišava temeljnih poluga za provođenje svojih ciljeva.
Time se politika lišava svakog smisla i postaje ispraznom de-
magogijom – postaje ovime čemu sada svjedočimo. Zbog toga
što su mediji u službi stranih interesa Chaveza se uglavnom
prešućuje, previđa, ridikulizira i omalovažava, ali uzalud im
trud, jer prvi plodovi Chavezove snage i hrabrosti vidljivi su
u njegovom susjedstvu, pa je tako Bolivija pod novoizabra-
nim predsjednikom Moralesom izvršila nacionalizaciju svojih
prirodnih resursa, onih koje su kroz korumpirane bolivijske
strukture eksploatirali tzv. “strani investitori”. Svjetski silnici
iz financijske internacionale sada su već u panici pred dalj-
njim širenjem ovog obrasca po Latinskoj Americi, i to s pu-
nim pravom, jer korumpirani režimi koje su instalirali nemaju
snage i sposobnosti dugoročno se oduprijeti ovome trendu.
U biti istim obrascem sprege korumpiranih političkih elita i
globalnih centara moći dogodila se privatizacija u Hrvatskoj,
kao i širom svijeta, uključujući i Zapad. Razlika je samo u ra-
zini očitosti pljačkanja naroda, da li je pljačka sofisticirana kao
na Zapadu, ili brutalna kao u ostatku svijeta. Opće načelo je
da cijeli svijet postane privatno vlasništvo jedne uske skupine lju-
di. Da se tim otimačima oduzmu sredstva njihove svjetovne
moći potrebni su državnici sukladni Chavezu, ali nipošto ne
stati na tome nego treba uvijek težiti boljemu i višemu cilju. To
znači samo jedno: težiti Kristu, Njega nasljedovati i po Njemu
sve mjeriti – tada ne možemo zastraniti.
P.: O poglavlju o Ministarstvu prehrane, poljoprivrede,
ribarstva i šumarstva nam objašnjavate da je “hrana oružje”,
Ne samo afere, nego i razvoj kulture zabave u Izraelu tijekom
60-tih pokazuje da iza nove države stoji američka Big Brather-civi-
lizacija, i da tu nema nikakvog Domoljublja i religijske ozbiljnosti.
Ovaj plakat pokazuje noćne vlakove za one koji će između Tel-Avi-
va i Haife weekendom lumpovati. Samo su Amerikanci i Englezi
tome mogli naučiti Židove.
30
dok je “Sveta Euharistija najvrednija hrana”. Govorite o “pod-
valama civilnog društva na tom sektoru”.
O.: Ideja civilnog društva je ideja slabljenja društva u volji
za svakim otporom naspram osvajača, tj. kako bi se društva
lakše oblikovala prema zakulisnim ciljevima. Planirano sla-
bljenje društva korespondira s onime što se radi na polju pre-
hranjivanja ljudi. Naravno da je za djelotvorni monopol nad
količinama i sadržajima prehrane najosnovnije svoriti mo-
nopol u proizvodnji hrane...Tako se hrana koristi kao oružje
u službi pokoravanja čovječanstva. Na svim se područjima
vezanim uz proizvodnju hrane i prehranjivanje ide prema
potpunoj monopolizaciji, a biotehnologija GMO-a (genetskih
manipulacija) predstavlja upravo ono što savršeno koristi
ovim ciljevima. GMO tehnologija prevladava najveću prepre-
ku monopolizaciji prehranjivanja – samu živu materiju; biljke
i životinje. Monopoli prisutni u novčarstvu, trgovini, mediji-
ma, energiji, tehnologiji i sl. samo se savršeno nadopunjavaju
monopolom GMO tehnologije nad živim svijetom i sve se pre-
obličuje u nešto što je tako ružno da je grozno i pogledati tu
sliku...Kao što je grozno pogledati Sotonu onakvim kakav on
je – izuzetno ružan, estetski potpuno odbojan čovjeku.
P.: Potom slijede Ministarstvo unutarnjih poslova, te Mi-
nistarstvo obrane, koje je posebno dugačko. Tu NATO vojsku
definirate kao “buduću vojsku Antikrista”, a Hrvatskoj predla-
žete Novu vojnu krajinu (NVK), kao pripremu za totalni rat.
Kristocentrična ekonomija, i teokracija su tako najuže poveza-
ne s obrambenim ratom. Kao da vam je Hezbollahova vojska
aktualni primjer obrane naroda od judeomasonski potkova-
nog cionizma?
O.: Hezbollah i njegov uspjeh u obrani od izraelske agre-
sije je više potvrda da je obrambena koncepcija predstavljena
u mojoj knjizi načelno ispravna i predstavlja ono što tehnološki
jači, ali duhovno slabiji suparnik nije u stanju probaviti. Uzor,
ako neki određeni i postoji, više je prisutan u onome prin-
cipjelnome kod koncipiranja svake nacionalne obrambene
strategije nakon promjene društveno-političkog uređenja, jer
ta promjena podrazumijeva i promjenu vanjskopolitičke stra-
tegije. Npr., kao što je učinio Napoleon kada je preuzeo vlast
nad Francuskom: izveo je detaljnu reformu oružanih snaga u
skladu s potrebama i mogućnostima. Također, Napoleonova
revolucionarna vojska koja je porazila cijelu Europu pokaza-
la je dominantnu vrijednost ljudskog faktora, tj da veliki broj
angažiranog ljudstva producira nadmoćnu snagu. Samo treba
imati potrebno znanje da se raspolažući ljudski faktor pravil-
no upotrijebi; da se dogodi kvantiteta kvalitete. Suhi brojevi
sami za sebe ne postižu ništa ako nema ljudskog duha iza
njih. Posebno je pitanje u koju se svrhu upotrebljuje postignu-
ta snaga. Svrhe mogu biti samo dvije: Božje ili protubožje.
Ima još jedan moment koji je sada prisutan na bojnom po-
lju, a to je da je tehnologija dovela do toga da je sva uprav-
ljačka elita, i vojna i civilna jednako, izložena preciznim i vrlo
ubojitim djelovanjima. Cilj je potpuno ukloniti sam vrh za-
povijednog lanca, potpuno obezglavljenje društvenog tijela,
ali još je više cilj da se ovom realnošću preventivno djeluje te
unaprijed obeshrabre potencijalni oponenti. Svakako da ova
metoda ima znatan efekt kod najvećeg broja današnje vlasto-
držačke elite kojoj je njihova ugoda i komfor na prvom mje-
stu, pa im nije na kraju pameti toga se odreći, sklanjati se po
nekakvim zabitima i strepiti za život. Oportunije im je svoje
podanike predati moćnom silniku i zadržati svoje pozicije.
Liderstvo Hezbollaha pokazuje jedan potpuno drugačiji pri-
mjer i time posramljuje sve slugane svijeta, pa time i ove naše
domaće slugane. Vjerovatno su zato i svi tako jedinstveni u
neosnovanim optužbama protiv Hezbollaha kao nekakvih
terorista koji nemaju legitimitet. Hezbollah nema legitimitet
svoje borbe u tzv. “međunarodnoj zajednici” jednako kako u
 VJERA I KULTURA
svojoj oslobodilačkoj borbi, niti Hrvatska nije imala legitimitet
u beogradskoj čaršiji i njihovim velikosrpskim aspiracijama
(ali ne zaboravimo da nam je i taj “svijet” odricao pravo na
postojanje i obranu). I mi smo bili označeni raznim epitetima
poput fašista, nacista, paravojnih formacija, separatista, itd.,
i da smo bili poraženi budite sigurni da bi nam se sudilo po
kratkom postupku upravo na osnovi ovih etiketa. Tragično je
da je dopušteno da se suđenje ipak događa, i to na liniji upravo ove
izvrnute logike: Haag samom svojom optužnicom kristalno
jasno osporava legitimitet hrvatske oslobodilačke borbe...
P.: U Ministarstvu odgoja i obrazovanja nenadmašno pišete
o židovstvu. Priznajem da sam beskrajno mnogo naučio iz
tih stranica. Objašnjavate korijene “židovske intelektualne
nadmoći”, a uzroke nedjelotvornosti našeg školstva nalazite
u zlu sekularizma. Na ovom mjestu prvi puta dolazi do izra-
žaja zaprepašćujući vizionarski element/sloj HKO: predlažete
Sveučilišni znanstveni distrikt (SDZ) u Korenici, kao hrvatsku
verziju Harvarda, Cambridgea ili Yalea, iz koje ne bi izlazili
antihrvatski profesori.
O.: Opet se sve svodi na prihvat Božje Objave kao onoga
što nam je dano na najbolju korist. Ne prihvatiti tu ponudu
predstavlja ludost, i to veću od ludosti ludih djevica, jer one
su u svoj svojoj ludosti ipak tražile ulje za svoje svijeće. Ova
ludost kao da odbija pruženo ulje za rasvijetljenje mraka ne-
znanja u kojemu se nalazimo. Teško je to shvatiti, ali tako je...
Ono što mogu osobno svjedočiti je da žalim što nisam bio od
samog početka svojeg spoznanja sebe upućen gdje se nalazi
Istina. Ne govorim o sakramentima, koje se može primiti i ni-
šta od toga blaga ne iskoristiti, nego se govori upravo o onome
što se naučava kroz sekularizirano odgajanje preko državnih
institucija, medija, kulture....
Odgojno-obrazovni program sada prisutan je toliko štetan
po društvo da u svojoj štetnosti očituje intelekt. Doslovce sve
novitete koje se u Hrvatsku uvodi pod pojmovima nekakvih
“reformi” može se definirati kao one po čovjeka, obitelj i naci-
ju štetne. Primjer i dokaz: iako načelno uvođenje informatičke
nastave predstavlja nešto dobro, u ovakvom sustavu većina
stečenog znanja koje se prima koristi se u svrhe povećanja
potrošačkog nagona, a takva potrošačka obuzetost (opsjednu-
tost!) radi za kapital. Ljude se pretvara u radnike kapitala, a
informatika, ovako iskorištena, postaje nešto štetno. Informa-
tika je uporabljena tako da se iz nekadašnje surove eksploata-
cije manualnog rada u industrijskoj revoluciji, sada došlo do
stanja surove eksploatacije cjelokupne srednje klase. Svi nego-
duju kako je nestala srednja klasa, a ne vidi se da je ona kroz
informatičko upregnuće po razini eksploatacije izjednačena s
radničkom klasom. Informatika znači matematiku, pa je tako
daljnja kontrola nad upregnutima masama ljudi postala pita-
nje matematičke jednadžbe u kojoj se uvijek traži što veći po-
zitivni broj. Pozitivni predznak ispred broja predstavlja profit.
To je značenje matematičko-profitne funkcije u koju je u svje-
tovnoj uređenosti – tj. državi – upregnut svaki obitavajući po-
jedinac. Eto dokle dovodi krivo usmjeren odgoj i obrazovanje za
koje je odgovorna država. Učenje informatike bez prethodnog
učenja vrijednosti i spoznavanja onoga što je vrijedno, onoga
što je dobro, lijepo – etično i estetično...Država je odgovorna
za naciju kojoj služi, a da bi se ta odgovornost mogla dobro
odraditi mora se posegnuti za savršenstvom. Savršenstvo, to
je ono na što svaki odgoj i obrazovanje mora ukazati. Tada se
može ići na ostala područja interesa, ali u čovjeku ipak uvijek
ostaje makar i zaboravljena spoznaja o Stvoritelju kao savr-
šenstvu. Sada te vrijednosti ne da se ne predstavljaju, nego se
izokreću, i nameću se doslovne suprotnosti – antivrijednosti.
Najbolji primjer od oprečnosti Bogu i usmjerenosti đavlu je
kada se obitelj kao sakralna zajednica muškarca i žene pre-
tvara u profanu zajednicu muškarca i muškarca / žene i žene.
31
Jedino što je ovdje nejasno je što od ovih dviju tzv. “obitelji”
predstavlja veću bezumnost. Da li je veće bezumlje u muška-
raca koji se “žene” muškarcima ili u žena koje se “udaju” za
žene? No, kome je uopće dano da zna tajnu opozitnog spola,
no možda je ta tajna i ono što izaziva, ono što privlači? Ali, to
je ionako jedno od onih pitanja na koje je nemoguće odgovo-
riti, a nije ni potrebno jer nam je za problematiku državništva
posve dovoljno znati da je jedna opcija nebeska, a da je dru-
ga paklenska. To je primljena vrijednost koju nam Savršenstvo
šalje i od te vrijednosti nema ni najminimalnijeg odstupanja.
Odstupanje uopće nije ni moguće, a da bi se istovremeno osta-
lo podloženo volji Božjoj. Jedno ne ide s drugim, pa tako i
đavolsko izobličenje vrijednosti ne ide s vrijednošću naučava-
nom od Učitelja.
P.: Vizionarski sloj HKO se dalje očituje u viđenju hrvatske
željezničke mreže kao povezivanju hrvatskih otoka s gradovi-
ma (Ministarstvo prometa i veza). Otkrivate nam vezu između
preuzimanja banaka s preuzimanjem hrvatskih telekomuni-
kacija od strane stranaca. Doista, ti računi “T-Coma”i “Opti-
ma-Coma”nisu normalni...
O.: Da, razni “comi” proizvode nacionalnu komu količi-
nom kapitala koju isisavaju iz Hrvatske, a ista je stvar s banka-
ma i svim ostalim stranim elementima pod etiketom “strateš-
kih partnera”, “investitora”, “stranih ulagača” i sl. Hrvatska
je stvarno “ukomirana” kada nema najosnovnijeg suglasja pa-
meti i snage pa da se oslobodi ovog vampirizma kojima nam
se svima oduzimaju naše materijalne vrijednosti. Naših ruku
rad se pohlepno krade i istovremeno nam se smiju u lice kroz
svoje reklame kojima nas uvjeravaju kako su izuzetno dobri.
Pogledajte samo te reklame za te “come”: to je vizija potrošač-
kog raja; čarobni svjetovi sreće, ljubavi, sigurnosti, optimiz-
ma...Da, Hrvatska koja ovo trpi je jedna ukomirana Hrvatska, tj.
nekakva “H-Com” u stranom vlasništvu.
Što se tiče željeznice, to je stvar od najveće strateške važno-
sti za opstanak države kao funkcionalnog organizma. Želje-
znica je odgovor, i to posve realan, jedan dostižan odgovor, na
naftnu ovisnost, ali željeznica postiže i bitno smanjenje ukupne
razine troškova produkcije na nacionalnoj razini. Strateškom
orijentacijom na željeznicu za najmanje dvadesetak puta se
smanjuju svi troškovi transporta, a koji su sada ukomponirani
u sve hrvatske proizvode. Ovaj pristup povećanja produktivi-
teta i smanjenja troškova smatram superiornijim u odnosu na
sadašnji koncept (po obrascu MMF-a i Svjetske banke, tj. glo-
balizma) gdje se sve svodi na obezvređivanje ljudskog rada.
Uopće, na obezvređivanje ljudskog života kao takvog. Ljudski
život postao je vrijednost koja se stalno obezvređuje i to je jed-
na od neospornih karakteristika globalizma, pa ako je tako,
tko imalo razuman može prihvatiti globalizam? EU ili “euro-
atlantske integracije” su sastavni dio šire globalizacijske slike,
pa su sukladno tome jednako nerazumne opcije. Nerazumne
i nacionalno pogibeljne...
P.: Čitatelja će posebno zabaviti poglavlje o Ministarstvu
zaštite okoliša, urbanizma i arhitekture. Donosite viziju Zagreba
kao velegrada u totalnoj opreci s Bandićevom praksom (bez
vizije). Zalažete se za gradnju crkve Presvetog Srca Isusova i
Marijina nad rijekom Savom, na mjestu koje povezuje stari s
novim Zagrebom(!). Govorite o estetici Dvaju Srdaca, jer, “tlače-
ni smo estetikom koja je nadahnuta samim zlom”. Potom do-
dajete: “Euharistijska kultura je jedina kultura koja koja stalno
ostaje kulturom.””Kultura koja nema taj učinak na ljude da
ih navede da proslavljaju Boga, nije kultura.”Onda aktualnih
“pola ure kulture” i nisu kultura, zar ne?
O.: Sigurno nisu, ali barem pokazuju načelno stanje ak-
tualne ne-kulture, a potrebno je biti u tijeku i s ne-kulturom
kako bi se znalo istu poništiti kada se bude u mogućnosti.
Spomenuti gradonačelnik ima viziju, samo što je to jedna
 VJERA I KULTURA
egocentrična vizija o sebi samome, a Zagreb je ovdje samo ko-
risno sredstvo za ostvarenje te vizije. Nešto korisno se tu us-
put i ostvari, nije pošteno poricati ičije zasluge, ali ovdje je više
riječ o tome da se do sada tako slabo radilo da je i najmanje
ostvarenje prilično vidljivo. Ipak, na strateškoj razini negativ-
nosti daleko nadvladavaju korisnosti, pa tako i ova “zagre-
bačka bajka” ništa suštinski ne mijenja. Zato tu, u sadašnjem
pristupu urbanizacije, nema ničega uzvišenog, plemenitog,
vrijednog, nego se sve svodi na plitki oportunizam. Zar može
to stvoriti nešto vrijedno spomena ili se sve svodi na inten-
zivno pretvaranje Zagreba u još jedan klon “modernih svjet-
skih gradova”. U stvari, gradova lišenih vlastitog kreativnog
stvaralaštva u smislu vlastitog odrastanja, već se sve svodi na
šablonu “poslovnih tornjeva” ili “trgovačkih šoping centara”
oko kojih se nekontrolirano šire sirotinjska naselja koja posta-
ju leglima kriminala i anarhije. Sukobi u Parizu su posljedica
ovakvog društvenog koncepta, kapital orijentiranog društve-
nog inžinjeringa...Svi gradovi svijeta koji su pokleknuli pred
globalizmom imaju jednaku estetsku dimenziju, tj. u njiho-
vom slučaju to znači urbanističko osmišljavanje i arhitekturni
izražaj potpuno potčinjen kapital-interesu.
Osim Zagreba, još se više brige treba posvetiti gradovima
na Jadranu, a koji predstavljaju potencijal kojim se može osi-
gurati prosperitet i blagostanje generacijama iza nas, a da bi
sve to bilo realno ostvarivo potrebna je jaka država; jako dr-
žavništvo. Zbog hrvatskih potencijala tim je više odgovornost
na svatkome tko sada izbjegava raditi punom snagom, punim
rizikom – tj. “neziheraški”, na promjeni ovoga puta u nacio-
nalni nestanak.
P.: Nadasve je uzbudljivo poglavlje o Ministarstvu pravosu-
đa i uprave, gdje otkrivate da je “neovisno sudstvo besmislica
na istoj razini kao i zaduživanje države”. Spominjete “teokrat-
ski Ustav”. Što je to?
O.: Neovisno sudstvo nije ništa drugo nego mit moder-
nog vremena, vremena bezbožništva, ovog novopoganskog
vremena. To je mit koji odrađuje istu ulogu kao što su grčki
mitovi imali ulogu u svoje vrijeme – da se zadovolji određe-
na mistička potreba prisutna unutar ljudskog bića. Budući
je dekristijanizacijom upražnjen jedan veliki prostor, na slo-
bodno mjesto tako lagano sjedaju različite supstitucije (u biti
kultovi, idolopoklonstvo). Kod velikog broja ljudi je fraza o
neovisnom sudstvu “pogodila žicu” i drže se tog idola tako
da postaju doslovno sumanutim kada taj mit propovijedaju
u svojem “vjerskom zanosu”. To bi mogla biti ista ona žica
koja je zatitrala u farizeja i njihovom cjepidlačenju oko odno-
sa prema Zakonu. Na zanosu ovog idola “slijepe pravde” na
kraju su izmišljene na tisuće detaljnih propisa koji pokušavaju
zakonski predvidjeti sve detalje ljudskog življenja. Sve postaje
nakaradno, ali i više od toga, postaje opasno, štetno, pogubno
za čovjeka i društvo u cjelini. Teokratski ustav i cijeli koncept
ide u suprotnom pravcu od ovoga, i umjesto produkcije, poti-
če radikalnu redukciju zakonske legislative.
P.: U poglavlju Ministarstvo obitelji i socijalne skrbi opisujete,
do krajnosti argumentirano, kako je “aktualna reforma miro-
vinskog fonda” samo još jedna u nizu pljački.
O.: Ustvari, i nije više toliko aktualna...Bila je u vremenu
kada sam pisao ovo poglavlje, dok je sada uglavnom izvedena
prema obrascu danome od financijske internacionale. Ono što
je sada aktualno je to da se na Zapadu, koji je našim “mozgo-
vima” poslužio kao referenca za dokazivanje naciji navodne
ispravnosti njihovog koncepta, pod prisilom globalizma ruši
taj isti mirovinski sustav i sva obećanja i velike garancije se
malo po malo degradiraju. Ispunjavaju se one odredbe miro-
vinskog ugovora koje su “pisane sitnim slovima” i zbog “više
sile” iznuđuju se stalne izmjene svih tih “sigurnih fondova” i
“zagarantiranih prava”. Umjesto da mirovinska politika ima
32
oslonac na ljudskom biću, na životu, ona je u ovome konceptu
kapital-interesa svedena na pouzdanje u brojevne apstrakcije.
Za svoje osiguranje budućnosti izabrati brojevne apstrakci-
je nasuprot konkretnog čovjeka nije drugo do li glupost. Još
gore, izabiru se brojevi nad vlastitim potomstvom, i to ide to-
liko da se interesi brojeva suprostavljaju stvaranju potomstva,
pa tako ti interesi potiču redukciju u stvaranju potomstva – u
biti onoga jedinoga što predstavlja sigurni mirovinski fond. Da-
kle, ova pljačka nacije nadilazi puko otimanje materije, ona
se odnosi i na pljačkanje nacionalne životne supstance, njene
biološke osnove. I to je ono što najviše poziva na hitno dje-
lovanje da bi se sve to spriječilo...Evo, sada imamo “Plivu”
kao slučaj kada nacija opet mirno “uživo” gleda vlastito pot-
kradanje. Ima tu i elemenata nacionalnog mazohizma što nije
nešto previše nevjerovatno jer je mazohizam oblik seksualne
nastranosti, a nastranost brzo ulazi kada se društvo odvrne
od sljeđenja Božjih zapovijedi.
P.: Finale knjige je rezervirano za posebno nadahnute ese-
je o Ministarstvu iseljeništva, Ministarstva za autohtone Hrvate
izvan domovine (gdje definirate BiH), te Ministarstva vanjskih
poslova. U ovom poslijednjem otkrivate krunsku spoznaju “Je-
ruzalema kao gravitacione točke svjetske politike”, tzv. “jeru-
zalemsku nužnost”, u odnosu na koju se hrvatske integracije
nekad i sad moraju postaviti. Priznajem da ste me s tim ana-
lizama fascinirali...
O.: Oko Jeruzalema se vrte primarne svjetske silnice dobra
i zla, odnosno ono što predstavlja svjetovni izraz tih silnica
koje su duhovne naravi...Svjetovnim parametrima gledano
radi se samo o “suhoj” geopolitici, ali da bi se moglo u toj geo-
politici vući uistinu prave poteze mora se imati prikladnu du-
hovnu nadgradnju. Samo se tako može relevantno govoriti o
tome kakvu državu želimo i kojoj svrsi ona treba poslužiti...
P.: Finale je knjige i svojevrsna teodiceja, ili otkrivenje Zla.
Velite da je osovina “London-Washington-Tel Aviv osovina
Zla”. Da li je tu očiglednu istinu hrvatski intelektualci vide, ali
se boje da je izreku, ili je posrijedi blokada kršćanskog uma,
ili možda naprosto kukavičluk želje da se ne izaziva, i živi
dobro?
O.: Prvo definirajmo pojam intelektualca. Po meni, inte-
lektualci su u iznimno malobrojni, nema ih puno za vidjeti, a
to je zato što intelektualcem mogu priznati samo onoga koji je
svoj talent poklonjenog intelekta iskoristio da stane na stranu
Gospodinovu, na stranu Istine. Zato, s druge strane, ima cijela
vojska uzurpatora toga naziva, tako da je pojam intelektualca
postao sinonimom malograđanske mlakosti. To su “lutke od
krvi bez trunke ideje” – kako se izrazio jedan poeta. Stoga je
bolje ne nazivati sebe intelektualcem jer se time indirektno prika-
zujemo kao dio spomenutih uzurpatora, tih malograđanskih
intelektualaca koji slave mlakost kao vrlinu. Bolje je identifi-
cirati se kao kršćanin i tako odrediti ono najbitnije u nama,
a ako smo intelektualno obdareni, to će ljudi već prepoznati.
Time se izbjegava nepotrebna konfuzija i povlače se jasne gra-
nice između različitih, a nepomirljivih tabora: onog nebeskog
i onog pozemljarskog. Ova jasnoća je nužna zato da se na-
rodnim masama pokaže nešto konkretno, nešto nepomućeno,
nešto uistinu vrijedno, a što bi onda one mogle prihvatiti kao
svoju životnu opciju, kao vrijednost koju mogu slijediti. Svaki
kompromis predstavlja slabost, predstavlja propast, i to treba
već jednom shvatiti te se tako i ponašati. Ovdje se radi o odgo-
vornosti (intelektualca-kršćanina) da svojom jasnom legitima-
cijom povede svoje bližnje u pravcu spasenja. Uostalom, reče-
no nam je da treba govoriti da, da i ne, ne, a što je više od toga
od đavla je, pa govorimo onda tako kako nam je naloženo.
Ovo što se smatra hrvatskim intelektualcima odvraćeno je
od istine jednako kao što su odvraćeni i tzv. intelektualci Za-
pada. U biti, hrvatski intelektualci po svojoj štreberskoj naravi
 VJERA I KULTURA
samo kopiraju zapadnjačke uzore iz kojih crpe svoju glavnu
inspiraciju. Radi se o običnom konformizmu i nepostojanju
unutarnje snage da se odupre prividno nesavladivim silama
modernog svijeta. Jasno je da unutarnja slabost, to što se ma-
nifestira kao kukavičluk pred svijetom, dolazi od odbacivanja
kršćanskog svjetonazora. Zato i jest moguće da ti hrvatski “in-
telektualci” tako zaneseno prigrljuju ovu nakaradnu tvorevi-
nu kakva je EU.
Uostalom, tko je gazda u kući, u ovoj EU kući? – EU plaća
ratnu odštetu Libanonu za ono što je Izrael uradio. I još se
u EU-u mora razmišljati onako kako se to odredi u Tel Avi-
vu, Washingtonu, Londonu...Već je spomenut besmisao za-
konskog proganjanja nečega poput “negiranja holokausta”.
Samo po ovom pitanju vidi se potpuna intelektualno-moralna
kapitulacija Zapada, tj. Europe...I, sad, Hrvatskoj se ovakav
nakaradni poredak nudi kao perspektiva. Odricanje od suve-
reniteta, a suverenitet označuje nacionalnu slobodu, je suština
EU-a. Na nikakav način nije moguće pristati na ne-slobodu jer
je sloboda dar Ljubavi, pa se iz ne-slobode dalje lako ide u Ne-
ljubav (tj. od Krista ka Antikristu). Kao što je, kada se jednom
ubije, drugi put već puno lakše ubiti. Odricanje od suverenosti i
predstavlja ubojstvo, tj. samoubojstvo, pa se tako kroz put koji
počinje pokorenjem Ne-slobodi na koncu dolazi do nestanka,
do smrti. Zato svatko tko iz bilo kojih motiva navija za Hrvat-
sku unutar EU, usmjerava naciju u smrt. Zato na hrvatskoj
kulturnoj, medijskoj i ekonomsko-političkoj sceni ne može biti
nikakvog kompromisa s EU pitanjem. To znači pravo jedin-
stvo Hrvatske: kada je nacija jedinstvena po ovoj vrijednosnoj
vertikali, jer samo horizontalna povezanost nije dovoljno jaka
da nacija opstane. Što više, ako nema ove vertikalne nacio-
nalne jedinstvenosti, horizontalne nacionalne veze počinju
degenerirati i s vremenom postaju dodatnim uzrocima na-
cionalnog razaranja. Ovakav poduhvat ostvarenja vertikalne
nacionalne jedinstvenosti predstavlja puno iskoračenje iz Tu-
đmanove sjene, jer se od njegovog dobrog državništva uzima
ono najbolje (tj. nasljeđena horizontala) i dalje unapređuje
vertikalnim učvršćenjem. Ono što je ovdje od nacionalnog
pitanja, ili “pitanja hrvatskog opstanka”, je pitanje vremena,
jer ono je sada kritično. Tuđmanova horizontalna ostavština,
ostavljena bez vertikalne potpore i izložena udarima upravo
iz navedenih točaka moći vertikale, nema više puno vremena.
Već su i previše prisutni svi znakovi koji pokazuju svekoliko
pucanje na horizontalnoj poveznoj razini. I radi se tu i o onom
najdoslovnijem pucanju iz oružja koje je prisutno u društvu.
Kada nema prikladne vertikalne podrške, onda se oružje, koje
bi u jedinstvenoj naciji bilo korišteno samo na nacionalnoj
razini u sukobu s izvanjskom osvajačkom silom, okreće pre-
ma unutra i napadaju se svoji bližnji. U suštini, to je stanje
latentne anarhije, samo je medijskom kontrolom prikriveno.
To je prividno kontrolirana anarhija, ili kontrolirani kaos, što
je oprečnost samo po sebi, jer kaos označava sve ono što nije
pod kontrolom...
P.: U finalu vaše knjige su me impresionirali portreti dr-
žava-susjeda Hrvatske, posebno Crne Gore, u čijoj malenosti
ste prepoznali posebno poslanje. Imate viđenje jedinstva pra-
voslavno-katoličke polutke Europe (tu surađujete sa mnom i
ZP-om), te vidite nasuprot judeomasonskom REDU IZ KAO-
SA – RED IZ LJUBAVI. Imamo li šanse?
O.: Ništa drugo nemamo vrijednoga na ovome svijetu
osim pružene realne šanse da budemo Božji ljudi, tj. Božji
narod u kontekstu državništva. Ukoliko odaberemo biti Bož-
jim, ništa izvanjsko nam ne može taj odabir zakinuti – to je
moguće samo našoj slobodnoj volji. Što kršćani imaju osim
šanse da budu primljeni u Kraljevstvo Božje? Cijeli je svijet
pod knezom ovoga svijeta, ali pruženu šansu spasenja knez
ne može ničime osporiti. To je i smisao Kristovog otkupljenja
33
naših grijeha na križu – pružanje čovjeku nove prilike za po-
vratak u Eden.
Katoličko-pravoslavna alijansa je jedna od nužnosti za pora-
žavanje Zla, to ne bi trebalo biti upitnim. Pitanje je samo kako
to postići. Sadašnja je situacija takva da se u Moskvi iskazuje
jedna neshvatljiva nepristupačnost po tome pitanju. To je to-
liko izraženo da se čovjek mora pitati koji su motivi onih koji
se tako postavljaju? To stanje tumačim boljševičkim (KGB) in-
filtriranjem u Rusku pravoslavnu crkvu, a da je to izvršeno
nema spora. Zato smatram da RPC svoju neovisnost od bolj-
ševizma može dokazati samo jednim postupkom – onime koji
boljševizam nije mogao smisliti: pristankom uz Rim; Vatikan.
Dok se tako ne zbije nema osnova za mišljenje da je RPC oslo-
bođena od uprave bivšeg KGB-a, odnosno onih mračnih sila
koje stoje iza svega. Ako ništa drugo, ti toliko kontroverzni
“Plavi svećenici”, svojim postojanjem ističu upravo ovo pita-
nje o tome tko to upravlja RPC-om. To, uostalom, na svoj na-
čin traži i Fatimska poruka: da se Rusija preobrati Njoj, Gospi
Fatimskoj. Time bi se istodobno Rusija priklonila Svetome
Ocu i Rimokatoličkoj Crkvi. Kroz Gospu koja se spustila na
Zemlju povezuje se na Zemlji razdijeljena Crkva Jedna. Kako
će to konkretno biti realizirano ne može se egzaktno tvrditi,
ali po jednoj kristološkoj logici kojom sam se vodio izveo sam
neke pretpostavke koje bi se mogle realizirati. Odnosno, na
kojima bi trebalo aktivno raditi kako bi se (eventualno) rea-
lizirale...Naravno da se sve predaje u Božje ruke i prihvaća
Njegova sveta volja...
P.: Na kraju: čast mi je da u biblioteci Dvaju Srdaca izlazi je-
dan takav izraz hrvatskog religijskog genija. Bojite li se hrvat-
skog jala, vi koji toliko ljubite svoju Domovinu, i sve najbolje
vrijednosti hrvatstva i Katoličke crkve kroz stoljeća? Bojite li
se hrvatskog sluganstva? Bojite li se za život, u trenutku dok
je jedan drugi svjedok, Domagoj Margetić, u remetinečkom
zatvoru?
O.: Bog je velik, nema većega od Njega, pa tako ni hrvatski
jal nije problem...Sve se da srediti uz Božju pomoć, a ono što
se traži je da su djelatno prisutni Božji ljudi koji su Njegovo
sredstvo za promjene i najneizglednijih situacija...
Sluganstva se ne bojim, nego samo gadim. Odvratno je
to sluganstvo zato jer je odraz gaženja prve Božje zapovjedi
– onaj koji služi Bogu ne može nitkome drugome služiti, ne
može biti sluganom. Pogotovo ne na način da radi protiv do-
bra svojih bližnjih...
Za život ne treba brinuti onda kada ga stavimo u službu
Gospodinovu. Ta istina oko odnosa prema životu definitiv-
no nije dovoljno prisutna u svijesti modernog čovjeka, pa se
tako sada Zapadnjaci iščuđuju nad islamistima koji ne žale
svoje živote za njima svete ciljeve. Upravo taj procijep između
hedonističkog egocentrizma i herojskog samožrvovanja stva-
ra nepremostivu barijeru između te dvije strane u sukobu, a
istovremeno navješćuje i konačnog pobjednika. Upravo stoga
moramo istrajati na svojim kršćanskim temeljima u njihovoj
nepomućenosti. Tako se istodobno rješavaju dva problema: iz
sigurnog poraza ide se u pobjedu, ali daje se i osnova za okon-
čanje sukoba, prekid ovog nametnutog rata civilizacija. Nai-
me, uspostava mira, ili barem prekida ratnih djelovanja, nije
moguća među stranama koje se ne mogu međusobno shvatiti
– kako je slučaj sada sa sekularnim Zapadom i islamistima.
Naprotiv, kršćanski Zapad jedini ima mogućnost komunicira-
nja i okončanja ovog besmislenog “rata protiv terorizma”.
Što se tiče Margetića, a već sam ga spomenuo u jednom
drugom kontekstu na početku razgovora, njegova sudbina je
nešto što pokazuje da je bilo posve primjereno u knjizi nazvati
dominantne hrvatske novinare običnim šljamom hrvatskog
naroda. No, ono što je dobro u svemu ovome sramotnome što
se dešava oko Margetićevog mučeništva za istinu, je to da nesta-
 VJERA I KULTURA
je svake potrebe za obzirom prema hrvatskom novinarstvu
jednom kada se dođe u poziciju da ih se odstrani s njihovih
pozicija. Sami su si napisali optužnicu i sami su se odredili
kao oni koje odgovorno državništvo za sveopću nacionalnu
korist mora ukloniti sa medijske scene. Državništvo podrazu-
mijeva snažne i odlučne poteze kojima se i neugodne zadaće
odrađuju bez okljevanja i jeftine sentimentalnosti – takvi koji
su plačljivci neka se ne pačaju državništva. Jednako kako i ge-
neral mora imati jakost da pošalje svoje ljude u akcije za koje
je jasno da su krvave. Ukoliko je opterećen tim očito izvjesnim
žrtvama nije za mjesto generala, jer ta opterećenost dovodi
do toga da se žrtve umnožavaju zbog njegovog nekvalitetnog
rada. Čak se usuđujem tvrditi da ova potreba za “velikim hr-
vatskim čišćenjem” vrijedi i na puno široj osnovi od hrvat-
skog novinarstva, jer prodane novinarske duše samo su sjena
prodanih vlastodržačkih duša. Svi skupa nisu podnošljivi za
zdravo nacionalno tkivo, predstavljaju parazite, nametnike,
štetočine – one koji svojim djelovanje neposredno rade na na-
cionalnom uništenju i moraju biti tretirani kao takvi. Neki su
lijekovi gorki, ali su nužni ukoliko se želi ozdraviti, pa tako
ne uzeti lijek zato jer nije ukusan predstavlja neodgovornost
Ljubavnik Sofije
(život i djelo V. S. Solovljeva) (3.)
Adolfo Asnaghi
(A. Asnaghi: A’amante della sofia, Vita e pensiero di V. S. Solov’ev; Collana a cura del
Centro di Studi Ecumenici Giovanni XXIII, Priorato di S. Egidio, Bargamo, 1990.)
Vrijeme rasta
Djetinjstvo i mladost ne obično, kakve je živio mali Volođa,
dodirnut neobičnim snovima koji su ga poticali da se izolira
i također nastavi u budnom stanju svoje fantazije, preobra-
žavajući osobe koje su ga okruživale, osobito voleći foklorne
pjesme, narodne, videći heroja u krepkom snažnom kočijašu,
duge brade.
Posjedovao je neku vrst njuha za uokvirivanje onoga što
mu se ukazivalo na horizontu, sve do pridavanja vlastitih
imena jednako predmetima. Nazivao je grišom list papira (de-
minutiv od Grgur, Gregorije) i andrjušom pisaljku (deminutiv
od Andrija); stoga pozadi svih stvari njemu se činilo da izvi-
re kao neki vitalni fluid, i tu se skrivalo, zajedno sa životom,
jedno značenje koje biva otkriveno i objavljeno. Kada je imao
oko šest, sedam godina, volio se praviti španjolskim vitezom,
izvrćući rukave vojničke pelerine na ramena, i pripovijedajući
sestri Nađi, koja je bila godinu i pol starija, epske avanture na
pozadini Kastilje. Vjerojatno su ga španjolski pjezaž i njegove
osobnosti ganuli, dok mu je pripovijedan život Svete Tereze
Avilske. Objašnjenje je došlo od jedne Sololjevljevjeve ljubi-
teljice, madame Loiseau, rođene kontese Vojnović, Hrvatice
pravoslavne vjere.
Došao je također trenutak religijskog zanosa, u kojem je
sanjao da postaje monah i naposljetku podnosi mučeništvo,
čuvši da se govori o antikristu i misleći na njegov skori po-
javak.
34
prema bolesnom tijelu. Ili, kako se kaže: “Na ljutu ranu, ljutu
travu.” Kome milo, kome pravo, ali tako je...
Bogdane, na kraju dopustite da izrazim zahvalnost za
omogućavanje suradnje sa Zlatnim perom, časopisom kojeg
smatram jedinstvenim i neponovljivim po svojem sadržaju.
Siguran sam da će povijest na Zlatno pero gledati kao na jedan
tračak svjetlosti u sveopćem mraku hrvatskog kulturno-me-
dijskog stvaralaštva. Znam koji rad stoji iza objavljivanja sva-
kog novog broja i koliko je poteškoća potrebno uvijek iznova
savladavati da bi časopis kontinuirano izlazio. Ovaj rad na
Zlatnom peru je jedan dobar primjer kako je čovjek, njegov rad,
njegova kreativnost, ali i predanje svega skupa Bogu u ruke,
ono što je nadređeno kapitalu ili bilo kojem drugom kumiru,
a ta ideja čovjekovog primata nad kapitalom je u osnovi kri-
stocentrične ekonomije.
Svakako da bez vjernih čitatelja ne bi bilo ni ovog konti-
nuiteta i oni predstavljaju nerazdvojivu cjelinu s časopisom,
pa se i svima njima od srca zahvaljujem. Pozivam sve da se
svim svojim ljudskim mogućnostima molimo i radimo za bo-
ljitak hrvatskoga naroda i hrvatske države, pa ono što nam
Bog dade prihvatimo bez posustajanja u vjeri.
Tako da poslije, s takvim idejama u glavi, Volođa se po-
čeo mučiti da je bio spreman trpjeti, sve dok otac, koji se nije
izravno okupirao njegovim odgojem, nego koji je sve pratio
intervenirajući u krucijalnim momentima, nije odlučio umek-
šati ponešto fanatični ekskluzivizam dječakov; i za blagdan
Svetog Vladimira, imendan Volođin, pokloni mu, zajedno s
nekim biografijama svetaca, knjigu nazvanu Olimp, pozlaćenu
sjajnim figuracijama grčkih božanstava, muških i ženskih.
Antička ljepota se počela miješati s asketizmom i Vladimir
bi joj sačuvao odsjaj tijekom cijelog života, nalazeći u klasič-
nom elementu jedan instrument, ne nedostojan da se približi
i interpretira sveto.
U poeziji će se nadasve otkrivati ova veza, koja je doslov-
ce učinila da pobjesni prijateljica Anna Fedorovna Aksakova,
udovica znamenitoga slavofila Ivana S. Aksakova, i kćerka
pjesnika F. I. Tjučeva, kada se je upoznala s paralelom izraže-
nom od Vladimira o uskrslome Kristu i Adonisu koji se diže
iz groba. Solovljev je trebao pismeno objasniti da se radilo o
jednostavnom književnom pozivanju i, da bi se bolje oprav-
dao, pribjegao je jednom sirijskom Adonaju čije je ime sličilo
židovskom Adonaju.
Kako se ne sjetiti poezije njemačkog naslova Das Ewig-We-
ibliche u kojoj Solovljev podsjeća na demone boli, za njih neo-
čekivano, prouzrokovano ukazanjem na bijeloj morskoj pjeni,
između Amatunte i Pafa, crvenkaste zablještenosti, ružičaste
ljepote, zaprepaštujućeg tijela vječno ženskog, to jest Sofije siš-