Junak naeg doba

Mihail Jurjevi Ljermontov

Slavica Grgi, 2.B Bibliografski podaci: Izdava: kolska knjiga Godina i mjesto izdavanja: 1974., Zagreb Biografski podaci:

02. lipnja 2008.

Mihail Jurjevi Ljermontov (rus. , Moskva, 15. listopada 1814. - Pjatigorsk, 27. srpnja 1841.), ruski pjesnik. Roen i odrastao u Moskvi, Ljermontov je napustio moskovsko sveuilite i stupio u gardijsku vojnu akademiju u Petrogradu. Potresen Pukinovom smru napisao je pjesmu "Smrt pjesnika", zbog koje je uhien po carevoj naredbi premjeten na Kavkaz. Pomilovan je, ali zbog dvoboja sa sinom francuskog zastupnika ponovno je premjeten na Kavkaz. Nije se uspio osloboditi vojne slube i posvetiti iskljuivo knjievnom radu. Godine 1841., doavi u sukob s kolegom iz vojne kole, oficirom Martinovom, ubijen je u dvoboju, u dobi od 26 godina. Kao romantik pjevao je o ljudima snanih strasti, o proslavljenim junacima i ruskoj prolosti. Osuuje drutvo kakvo poznaje, te slavi potenje i snane karaktere. U romanu "Junak naeg doba" prikazuje zatvoren krug plemikog drutva, junaka iji je "portret sastavljen od poroka sveg naeg pokoljenja".

Biljeke tijekom itanja : Predgovor Dosta su ljude kljukali slatkiima; od toga im se pokvario eludac potrebni su gorki ljekovi, opore istine. U predgovoru spominje zanimljivu stvar, kako zapravo itatelji obino ni ne itaju predgovore, te kritizira mlado itateljstvo. Govori kako knjigu ne treba shvatiti doslovno, kako su ju shvatili oni neki lakoumni itatelji i asopisi. ini mi se da u citatu implicira na bezbrinost tadanjeg drutva (srednjeg stalea) i politiku situaciju u dravi. Prvi dio Bela Tada mi se ukaza pred oima prilino zanimljiv prizor prostrana saklja1, kojoj su krov podupirala dva aava stupa, bila je puna svijetla. Na sredini je pucketala vatrica naloena na zemlji, a dim koji je vjetar vraao kroz badu irio se uokolo kao gusta koprena. (...) Nismo imali kud, uurili smo se pokraj vatre, pripalili lule, a ubrzo je ajnik veselo propitao. Na putu u Stavropolj sreu se dva putnika, te prisiljeni vremenskim nepogodama, odlue prenoiti u jednoj kolibici, domu ondanjih seljaka. Dok su se bolje upoznavali i pili aj, poinju prepriavati prie... Zove se Bela rekoh mu. I zaista je bila ljepotica: visoka, vitka, oi crne ko u divokoze, naprosto su prodirale ovjeku u duu. Peroin se neto zamislio i nije odvajao oiju od nje, a i ona je njega poesto pogledala ispod oka. Ali, nije se samo Peroin mogao nagledati krasne kneginjice iz kuta sobe motrila su je jo 2 oka, netrimice, vatreno.

- kua kavkaskih gortaka

Ovdje vidimo koliko brzo teku zapleti. Pisac nije ni do kraja opisao Belu, ve se dogaa neto, neto odmah remeti tu idilu. Nije ju ni pogledao kako sada, ve mu ju netko eli preoteti. Mnogo je krasotica u naim aulima, Zvjezde im sjaju u pretamnim oima. Voljeti te djevojke zavidna je sudba, Al' je ljepa od nje junaka sloboda. Za zlato e kupit i etiri ene, Al' dobrome konju nema prave cijene. Ni za vjetrom stepskim zaostati nee, Od dobroga konja nema bolje sree. Kazbiu Azamat i mnogi drugi turci nude velike nagrade zauzvrat njegova konja, prekrasnog pastuha. No on je neumoljiv, ni ponude poput 1000 kobila zauzvraz samo jednoga pastuha ne uspijevaju ga odvojiti od vjernog druga, crnog arapskog pastuha. Zakrijesile se oi mladom Tatarinu, a Peorin kao da to i ne vidi; ja ponem o neem drugom, ali on odmah okree razgovor na Kazbieva konja. Tako se to ponavljalo svaki put kad bi Azamat doao. Nakon tri tjedna poeo sam primjeivati kako Azamat blijedi i vene, ba kao to biva od ljubavi u romanima. Peorin je odluio dobro unoviti svoje sposobnosti uvjeravanja i zavaravanja. Nakon nekoliko tjedana konstantnog hvaljenja Karaoza, Kazbieva pastuha, dok nije doveo Azamata do toga da poda i ruku svoje sestre Bele zauzvrat za konja. U daljini se uzvitlala praina Azamat je jahao uzagrepce na hitrom Karaozu; Kazbi je u trku izvadio puku iz navlake i opalio. Naas je zastao, dok se nije uvjerio da je promaio; zatim je ciknuo, udario pukom o kamen i razbio je na komadie, svalio se na zemlju i zajecao kao dijete... Peroinov plan je uspio. Pod bilo koju cijenu, uspio je dobiti Belu. Jadnom Kazbiu svi snovi su bili uniteni, vie nije imao svog najboljeg prijatelja. Sumnjam da e takva ''ljubav'' koja se temlji na spletkama i prijevarama ikada upaliti. Da, priznala nam je da je jo od onog dana kad je prvi put ugledala Peroina esto on njoj dolazio u san, i da nikad nijedan mukarac nije na nju ostavio takav dojam. Da, bili su sretni! Kasnije pisac zainteresirano upituje pripovjedaa, Maksima Maksimovia, je li taj par ikad doivio ljubav i sreu. Na ope iznenaenje, je, otkriva nam da su zapravo bili veoma sretan par. Moda ipak postoji ljubav na prvi pogled. Ipak, sjetimo se njihovog prvog susreta.
Treba da znate da je Kazbi uvrtio sebi u glavu da je Azamat toboe s oevim znanjem ukrao njemu konja, bar je tako predminjevam. I eto, zato ga je jednom doekao u zasjedi pokraj ceste, na oko tri vrste od aula; starac se vraao kui nakon uzaludnog traganja za kerkom; momci su

mu bili zaostali, bio je ve sumrakm, jahao je zamiljeno korakom, kad odjednom Kazbi izleti ko maka iz grma, skoi iza njega na konja, oboti ga udarcem kinala na zemlju, zgrabi uzde pa bjei!

Jedni uivaju, dok drugi pate. Zanimljiva je karma dananjeg drutva. Jedna tragedija isprepletena s drugom. Ba kada sam pomislila kako je pria gotova i ipak netko u njoj sretno zavrio, ne zadugo nakon to se druina poela spremati na put i naila na velike snjene planine i doline, Maksim otkriva da to nije kraj. Svako zlo za svoje dobro! rekoh sjedajui uz vatru. Sad ete mi barem ispriati do kraja svoju priu o Beli; uvjeren sam da ono nije kraj. Da, nije ovo kraj. Iako zasnovana na krvi, ova ljubav je i mene toliko oarala da mi se dopala kao prava i iskrena ljubav. Jer kako se kae, u ljubavi i ratu u nema pravila. No nesrea ih je pratila od poetka. Jednog toplog dana, dok je odmarala noge na potoku, doao je Kazbi i oteo ju. Brzo su to primjetili straari i Peroin i Maksim, koji su tada ba bili u lovu. U opoj pucnjavi Bela biva ranjena. Patila se dva dana, ljubavnici se nisu odvajali jedni od drugoga, dok Perin nije ostao sasvim sam, ostavljen da pati i tuguje. Drugi dio Maksim Maksimovi Oprostismo se prilino hladno. Dobri Maksim Maksimovi postao je pravi tvrdoglav i sitniav kapetan! A zato? Zato to mu je Peroin, iz rastresenosti ili iz nekog drugog razloga, pruio ruku, a on je htio da ga zagrli. alosno je gledati kako mladi gubi svoje najljepe nade i snove, kako pada pred njim ruiast veo kroz koji je gledao sva ljudska djela i osjeaje, iako ostaje nada da e stare zablude nadomjestiti novima, koje e biti isto tako prolazne, ali i isto tako slatke... Ali ime da ih ovjek nadomjesti u godinama Maksima Maksimovia? Htio ne htio, srce mu otvrdne a dua se zatvori... Ovime Ljemontov zavrava svoj doivljaj, zavrava opisivanje sluajnog susreta starih prijatelja te poinje Peroinov dnevnik. Sva to predstavlja na zanimljiv i saet nain, te kako i sam napominje, bez suvinih detalja opisivanja planina i ravnica. Ovdje, osim opisivanja Peroinovog ponaanja, kratko i jasno donosi svoju psiholoku analizu dogaaja te svoj osobni filozofski zakljuak. Specifino je po tome to donosi sve potrebno, nije prekratko da zaboravimo, a nije niti predugo da se izgubimo u tome. Zato mislim da u ovome djelu zatomljuje potrebe svih, od avanturista, neobrazovanih itatelja, do onih koji trae ipak vie. Peroinov dnevnik Predgovor itajui vie puta ove zapise, osvjedoio sam se u iskrenost onoga koji je tako netedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povijest ovjekove due, pa bila to i najsitnija dua, gotovo da je korisnija i zanimljivija od povijesti cijelog naroda, pogotovo kad je povijest due plod do kojeg je doao zreo ovjek promatrajui sama sebe, i kad ju je 5

pisao bez isprazne elje da izazove samilost ili divljenje. Drugi predgovor, predgovor pred Peroinovim dnevnikom. Ovim citatom otkriva neto to je jo i danas najvei misterij ovjekova dua. Otkrili smo rengen, telefon, posjetili smo Mjesec, no jo uvijek ne znamo kako ovjekov um, dua i osjeaji, dapae, kako cijelo ljudsko bie funkcionira. Zanimljivo je koliko ljudi mogu biti prilagodljivi, fleksibilni, a osim toga ovaj nam dnevnik pokazuje kako se sudbina poigrava s osjeajima jednog mladog ovjeka i to se sve zbiva u njegovoj glavi. (I. Tamanj) Dugo je jo na mjeseini treperilo bijelo jedro meu tamnim valovima; slijepac je svejedno sjedio na obali, a najednom mi se uini da ujem neto kao jecanje slijepi je djeak uistinu plakao, dugo, dugo plakao... raalostih se. I zato me usud morao baciti u mirno kolo potenih krijumara? Kao kamen baen u nepomuen izvor, poremetio sam njihovo spokojstvo i, kao kamen, umalo to i sam ne odoh na dno! Pisac nam odluuje donijeti samo dva dijela Peroinova dnevnika, sa poetka i pred kraj njegova ivota. Dok je bio u nekom odmoritu i ekao potanski brod, jedne je veeri, kako nije mogao spavati zbog slike slijepog djeaka koja ga je pratila, kroz prozor ugledao grupicu ljudi kako neto potajno vadi iz amca. Otktio je da su neto kriumarili. Jedna od djevojaka iz te druine, koja nije imala niti 18 godina, pokuala ga je zavesti, odvui na amac i pokuati utopiti, jer se bojala da ih nee odati. No kada su se nali na amcu, on ju je uspio svladati, te se ona gotovo utopila u hladnome moru. Odluuje pobjei, jer vidi da je pogrijeio, da je samo donio nesreu u mirno mjestace. (II. Kneginjica Meri svretak Peroinova dnevnika) Kad je otiao, srce mi se steglo od slinoga jada. Je li nas usud opet sastavio na Kavkazu, ili je navla dola ovamo, znajui da e me ovdje sresti?... I kako emo se drati kad se sretnemo?... I je li to ona?... Slutnje me nikad nisu varale. Nema valjda ovjeka na svijetu nad kojim prolos ima takvu vlast kao nada mnom. U razgovoru s mladim doktorom Vernerom saznaje da se ovdje nalazi i jedna njegova poznanica, jedina ena koja mu je uspjela oteti srce. Prepoznaje ju po upeatljivom madeu na desnom obrazu. vrsto je obujmih i dugo tako ostadosmo. Napokon se usne pribliie i stopie u vreo, opojan poljubac; ruke su joj bile hladne kao led, a glava je gorjela. Veru susree na izvoru. Kako su bili sami, nakon obostranih ispovjedi, nisu mogli izdrati nagonu strasti i dopustili su si ono zbog ega su dosad uspijevali ivjeti. Doznaje da se Vera ponovo udala, no to ga ne dira mnogo. Zna da njeno srce kuca samo za njega, znao je to kad ju je prvi put vidio nakon toliko vremena. U peini nas je zatekla oluja i zadrala jo oko pola sata. Vera me nije tjerala da se zaklinjem na vjernost, nije ma pitala jesam li volio druge 6

ene otkako smo se rastali... Predala mi se ponovo isto onako bezbrino kao nekad i neu je iznevjeriti. Znam da emo se uskoro opet rastati, moda i zasvagda poi emo svatko svojim putem do groba; ali e uspomena na nju ostati netaknuta u mojoj dui; uvijek sam joj to govorio i ona mi vjeruje, iako tvrdi suprotno. Mislim da ovaj citat govori sam za sebe... Bio sam raspoloen, pa sam improvizirao kaojakakve neobine zgode; kneginjica je sjedila suelice meni i sluala moje budaltine s takvom dubokom, napetom, pa ak i njenom pozornou da me spopao stid. Nakon to ju je spasio od napada pijanog udvaraa Grunickog, ona se polako, postupno zaljubljuje u Peroina, dok ve bolesna Vera pati gledajui kako joj ljubav ivota otima neka grofica Meri. Finta la commedia!2 rekoh doktoru. On mi nita ne odgovori, samo se, uasnut, okrene od mene. Slegnuh ramenima i naklonih se svjedocima Grunickog. Silazei stazicom, spazih meu pukotinama stijena okrvavljeni le Grunickog. I nehotice zamirih... Nakon romantine veeri koju je proveo s Verom, Peroin se sputa niz balkon i biva uhvaen kod balkona kneginjice Meri. Grunicki zabunom misli kako je on pijunirao kneginjicu Meri, dok Peroin ne moe rei istinu. Zbog toga dolazi do dvoboja koji zavrava pogubno za Grunickog. Peroin je to vrlo smiljeno iscenirao da u sluaju smrti bilo kojeg od suprostavljenih nitko ne bi bio okrivljen, sve bi izgledalo kao sluajna smrt. Moda malo isprovociran izjavama Grunickog, Peroin hladnokrvno povlai obara. No nimalo ne opravdavam njegov postupak. Rastajemo se zauvijek; ipak, moe biti siguran da nikad neu voljeti nikog drugog dua mi je istroila na tebe sva svoja blaga, sve svoje suze i nade. Kad se vratio iz dvoboja, dobio je dva pisma, od doktora i od Vere. Vera je tada ve otila jer je njezin mu saznao za Peroina, dvoboj i sve ostalo. Ona ima osjeaj da se vie nee vidjeti, iako to prieljkuje. Peroin odmah sjeda na konja i iba za Verom, no iznemogli konj pada blizu cilja. Izmuen i naputen, Peroin zaspe na travi, a zatim se vrati u Kliskovods. Tamo objanjava kneginjici da se cijelo vrijeme samo poigravao s njom. Nije naao niti traak ljubavi za nju. Trei dio Fatalist I kako onda da ovjek ne postane fatalist? Ali, tko moe pouzdano znati vjeruje li u neto ili ne vjeruje?... Koliko puta varljiv osjeaj ili greku razuma smatramo uvjerenjem! Ja najradije u sve sumnjam ta sklonost uma ne smata odlunosti karaktera; naprotiv, to se mene tie, uvijek odvanije idem naprijed kad ne znam to me oekuje.

Komedija je svrena!

Opis likova : Grigorij Aleksandrovi Peorin Zvao se Grigorij Aleksandrovi Peorin. Bio je deko i pol, mogu vam re, samo malko udan. Tako naprimjer, po kii, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu nita. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetri, veli da se prehladio; lupne li kapak na prozoru, strese se i problijedi; a na moje je oi nasrtao sam na vepra; koji put ne moe izvui iz njega ni rijei, a ponekad, kad se raspria, da pukne od smijeha... Da, gospodine, vrlo neobian i po svoj prilici, bogat ovjek. ________________________________________________________________________________ Vrsta djela: psiholoki roman Mjesto radnje: - toplice (ponovni susret s Verom) () a priznajte i sami da vas armijska pjeaka odora koju e vam saiti ovdje, u toplicama, nee uiniti nimalo zanimljivim Vrijeme radnje: radnja se vjerojatno odvija u 18. stoljeu