UVOD

O SOKRATU Izvori:
Platon (prije svega: Apologija, Kriton, Fedon, Symposion, Teetet i rani dijalozi). Ksenofont (Uspomene o Sokratu, Gozba, Apologija). Aristofan (Oblaci). Aristotel (Metafizika)

Literatura: Ivo Bruns, Izd. Meyer (IV, 427 i d., 435 i d.). Heinrich Maier,
Werner Jaeger, Gigon.

Biografski podaci (469.-399.): Sokratov je otac bio klesar, majka primalja. Nikako, dakle,
nije bio otmjena podrijetla, ali je bio graanin Atene. Vodei skroman ivot bio je materijalno neovisan zahvaljujui skromnom nasljedstvu i dravnoj potpori koju su dobivali svi Atenjani (kazalini novac i tomu slino). Izvravajui svoje vojne obveze, borio se kao hoplit1 u peleponeskom ratu kod Deliona i Amfipolija. Ispunjavajui neizbjene politike dunosti, predsjedao je Vijeem 406. godine i zalagao se za pravdu nasuprot podivljaloj gomili koja je zahtijevala pogubljenje vojskovoa poslije bitke kod Arginuskih otoka. Ipak, nikada nije traio znaajniji poloaj ni u dravi ni u vojsci. Njegova ena Ksantipa nije igrala nikakvu ulogu u tom ivotu.U ovom seminaru u vam probati to blie prikazati Sokrata i njegov ivot, te njegovo dijelovanje tokom njegovog ivotnog puta do same smrti. Uz samu usporedbu s drugim ljudima koji su djelovali na slian nain kao i on (Budha, Konfucije i Isus).

Hopliti su bili pjeaci iz 7. do 4. stoljea pr. Kr. koji su nosili teko oruje (ma ili koplje)

LJUDI SUDBINE: SOKRAT

Iz zapisa koji postoje govore da je Sokrat bio ruan, buljavih oiju. Imao je tupasti nos, debele usne i debelu trbuinu, a njegova zbijena tijelesna graa davala je nalik kao da je satir2 ili silen3. elina zdravlja i lakoom je podnosio sve vrste napora i hladnou.To je slika starijeg Sokrata, a o mladim danima nema ni rijei niti se spominje. Odrastao je u Ateni, monoj, bogatoj i procvjetaloj nakon perzijskih ratova. Bilo mu je gotovo etrdeset godina kada je zapoela tragedija peloponeskog rata (413.). Tek je od tog vremena postao poznatom javnom figurom. Najraniji dokument predaje Aristofanovi su Oblaci (423.) koji ga ismijavaju. Doivio je poraz, katastrofu Atene (405.). Njegov se duhovni razvoj moe otkriti samo posredno. Sokrat je poznavao filozofiju prirode Anaksagore i Arhelaja. Doivio je prodor sofistike i usvojio je njezinu vjetinu. Nije ga zadovoljilo ni jedno ni drugo. Filozofija prirode nije pruala pomo ovjekovoj dui. Dodue, sofistika je postavljanjem pitanja mogla mnogo postii. Ali u nainu na koji je to inila, grijeila je u novatorskom umiljenom znanju ili u nijekanju svake vrijednosti tradicije. U ovom vrtlogu miljenja Sokrat nije ponudio nikakvo novo uenje, pa ak ni uenje o odreenoj metodi, koja bi ve sama po sebi bila dovoljna. Kada je spoznao nesposobnost prirodne filozofije za prvotna pitanja, i kako je u sofistici uoio pokvarenost, znao je da ni neko drugo ogranieno miljenje nije ono pravo. No, ponijela ga je svijest o vlastitom pozivu, boanskom nalogu. Premda uvjeren u taj poziv kao to su to bili uvjereni proroci, ipak nije bio u posjedu objave poput njih. Nikakav mu bog nije naloio prenijeti ljudima to mu je on otkrio. Nije imao niega drugog do zadae da, jer je i sam ovjek, traga zajedno s ljudima. Sokratov razgovor bio je temeljna zbilja njegova ivota: razgovarao je sa zanatlijama, dravnicima, umjetnicima, sofistima, heterama. ivot je provodio, kao i toliki Atenjani, na ulici, na trgu, na vjebalitima, sudjelujui u gozbama.Bio je to ivot u razgovoru sa svim i svakim. Meutim, ta vrsta razgovora bila je Atenjanima neto posve novo, neuobiajeno: razgovor koji uzbuuje, uznemiruje, plijeni duu u samoj njezinoj biti. Ako je stvarnost razgovora bila ivotnim oblikom slobodnog Atenjanina, onda je razgovor sada, kao sredstvo Sokratovog filozofiranja, postao neim posve drugim. Iz same je naravi stvari za istinu neizbjeno da se otkriva samo pojedincu u zajednitvu s pojedincem. Da bi postao jasan, Sokratu su trebali ljudi, a bio je uvjeren kako je i on potreban njima. Ali prije svega mladiima. Sokrat je elio odgajati. Sokratovo odgajanje se nije temeljilo na nabacivanju svoga znanja i svojih spoznaja drugoj osobi nego u pomaganju da se ta osoba sama snae i pronae sebe u svemu tome otkrivajui im samo istinu. Dakle sokratovo otkrie da otkrivanje istine, dolazak u nedoumicu i prisila na razmiljanje i miljenje, esta postavljanja pitanja i suoavanje sa odgovorom i istina je ono to zapravo povezuje i zbliava ljude.

Satiri (gr. , styros - , Styroi) u grkoj mitologiji poluljudi su i poluivotinje koji opsjedaju ume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na razliite naine, ali najei je prikaz satira kao mitolokog bia koje je napola jarac, a napola ovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni nego su polubogovi 3 Silen , boanstvo povezivano s plodnou koji je bio na elu satira

LJUDI SUDBINE: SOKRAT

Sokratovo traenje istine i uenje se ne temelji na propagandi ili utjerivanjem, ne osniva nikakvu svoju kolu niti stranku niti poziva na udruenje ljudi. Nema reformni program za dravu niti sustav znanja. Kao to je sam izjavio ne obraa se publici i skuptini - uvijek se obraa pojedincu. Ako je filozofija uenje onda Sokrat nije filozof. U sklopu grke povijesti filozofije kao povijesti teorijskih pozicija za njega nema mjesta. Sokrat je bio bitak-na-putu u miljenju sa znanjem neznanja. Sokratovo miljenje prelazi sve okvire, noeno je istinom koja je dotaknuta samo u formama znajueg neznanja, noeno je vjerom da se istina i stvarnost ukazuju samo potenom miljenju. To je Sokratova specifinost i znaenje: on radikalizira kritiku do kraja, a ipak ivi pod apsolutnom instancijom, koja se moe zvati istina, dobrota, razum. Jaspers, 2008,17. to god se u realnosti dogodilo, ovdje ostaje za njega vrsto stajalite. Ono se ne rasplinjava u beskonanoj metamorfozi stvari. No kada doe do nesree, kada se na nj srui nepravda i uniti ga vlastiti polis, onda on potpuno ivi prema aksiomu: bolje je podnositi nepravdu nego je nanositi. Tako je Sokrat 399. godine doveden pred sud pod optubom: Sokrat se ogrijeio o zakon jer ne vjeruje u bogove domovine, poklonik je vjerovanja u neku novu vrstu demonskog, kvari omladinu. Sokrat je, oigledno, desetljeima ignorirao optube. Za njegova ivota nije postojala literatura koja bi branila njegovu filozofiju. On sam nije napisao nijednu rije. Sokratova smrt odredila je njegovu sliku i njegov utjecaj. On je muenik filozofije. Ali je i sud o pravnom ubojstvu najveeg graanina Atene dovoen, jednako tako, u pitanje: Sokrat se, navodno, bez tekoa mogao spasiti odgovarajuom obranom. Prkosei ljudskoj snazi, Sokrat je namjerno ismijavao suce. Nije htio izbjei pogubljenje lako izvodivim bijegom. Nije pokazao nikakvu spremnost na priklanjanje nepisanim konvencijama zajednice. Sokrat je sam izazvao svoju smrt, on je nju traio; nije rije, dakle, ni o kakvom pravnom ubojstvu ve o pravnom samoubojstvu. Platonovo opisivanje Sokrata i njegove smrti je labud koji umire pjevajui. Labud koji je osjetio blizinu smrti i pjevao iz sve snage, radujui se to se pribliavaju Bogu jer su njegove sluge.

LJUDI SUDBINE: SOKRAT

Ni u koje vrijeme se nije bojao smrti ve je govorio kako je samo njegova sudbina pomaknula vrijeme odlaska. Premda Sokrat nije ostavio nikakvo djelo, nikakvo uenje,a najmanje neki sustav, zapoeo je najjai pokret grke filozofije. On traje sve i danas. U epohi prosvjetiteljstva Sokrat stoji u znaku mislioca neovisnosti i moralne slobode. Sokrat se spominje zajedno s Kristom. Sokrat i Krist zajedno se suprotstavljaju grkoj religiji. Sokratova samospoznaja je put spoznaji boga. Sokrat je uvidio da se ovjek moe usuditi pribliiti boanskom samo sa istim duhom, neuprljan zemaljskim osjeajima. Sokratovo miljenje prelazi sve okvire, noeno je istinom koja je dotaknuta samo u formama znajueg neznanja, noeno je vjerom da se istina i stvarnost ukazuju samo potenom miljenju. Budui da nije ostavljao nikake zapise i da se samo spominje u raznim razgovorima i pjesmama, da imamo opise Aristotela, Platona i drugih, postavlja se pitanje o njegovom postojanju ali zahvaljui Platonu i opisima, Sokrat ima vie izgeda od Konfucija, Isusa ili Budhe da je postojao. Zato se Sokrat spominje s Budhom, Konfucijem i Isusom? - zato to su sva etvorica pridonjela razvoju kasnije filozofije. Sokrat je napredovao miljenjem, kod Budhe je to meditacija i odgovarajui nain ivota, kod Konfucija obrazovanje koje je vie od pukog uenja, a kod Isusa predavanje Bojoj volji bez osvrtanja na svijet. Sokrat i Isus su umrli nasilnom smru zbog sila ovoga svijeta; Budha je izveden na svoj put kroz stvarnost umiranja; Konfucije je vidio smrt, a da joj nije pridavao bitan znaaj. Svi oni odnose se prema smrti i patnji kao prema pravom fundamentalnom stanju ljudskog opstanka. Sokrat i Isus su kao povijesna stvarnost izrasli do uzora kakvi su postojali u mitu i pjesnitvu u drevna vremena. Ljubav prema neprijatelju: etvorici sudbonosaca ukazuje se univerzalno ovjekoljublje bez ostatka. Sokrat kae u Kritonu: Ako netko doivi zlo, nepravedno je uzvratiti zlom. Onaj koji je doivio nepravdu, ne smije ponovno napraviti neto nepravedno.

LJUDI SUDBINE: SOKRAT

Usporedimo Isusa i Sokrata: Isus pouava objavljivanjem Radosne vijesti, Sokrat uvlaenjem u miljenje. Isus zahtijeva vjerovanje, Sokrat dijalektiku miljenja. Isus djeluje neposrednom ozbiljnou, a Sokrat neizravno, ak i kroz ironiju. Isus iznosi to je spasenje, Sokrat povod da se za njim traga. Zato su ba Sokrat, Budha, Isus, Konfucije imali tako djelotvoran utjecaj, a ne drugi? Ono malo u to povijesna kritika ne dira ini to neshvatljivim. Ovi su ljudi bez svjetovne moi, bez demagokih i sofistikih arolija duhovno osvojili ljude kroz odricanje, trpei i sami. Oni djeluju i kasnije protiv prikrivanja i izvrtanja koja razaraju, oni postaju polazite novih pokreta zahvaljujui ponovnom sluanju njihovog izvornog glasa. Njihova se veliina pokazuju u tome to ne prestaju djelovati. Njih etvorica su svojim vjerovanjima i nastojanjima u samog ovjeka doveli sami sebe do savrenstva svojih umova, a takoer ujedno i pojedince koji su vjerovali i traili istinu poput njih. Isus je patio u svojem ivotu ali nikad nije traio svoje spasenje nego je uvijek tragao za istinom i pokuavao kroz svoju patnju doi do razumnog rijeenja, a tako i Sokrat premda mu je naneena velika nepravda on nije traio izlike ili osloboenje ili neto drugo nego je pokuavao izvui iz toga svega pravu bistrinu i istinitu realnost.

ZAKLJUAK
Sokratovo miljenje kao filozofija s postavljanjem pitanja o svemu, kao instanca na putu za pronalascima odgovora o kojima nita ne zna, u svjetovnom kao umni razgovor nadilazi sve postojee. I kao takav ostaje sve do danas gdje se i mi danas zapitamo dali su takvi ljudi kao to su Sokrat, Budha , Konfucije i Isus zapravo postojali ili su to samo prie i mitovi, koji nam pokuavaju uljepati prolost ovjeanstva. Pratei Sokratovu filozofiju miljenja i postavljanja pitanja moramo i mi sami sebi postaviti pitanje u to vjerujemo i koja je zapravo istina jer samim postavljanjem pitanja potiemo sami sebe na uenje i razmiljanje, a time i sami sebe poboljavamo kao osobe. Svaka osoba ili ovjek na ovom svijetu je jedinka sama za sebe i svi se razlikujemo, ali kad je pitanje znanja i elje za istinom mislim da bi svi trebali biti isti, da bi svaki ovjek trebao imati volju i elju za svojim razvijanjem i napredovanjem da postane bolji i kompletniji kao osoba. Jer osoba koja je spremna za svaku nedau i svaki dogaaj kao i sam Sokrat postaviti pitanje zato se to dogodilo i razvijati misli i straivati pravu dubinsku istinu je sposoban opstati. Sokratu , Budhi, Konfuciju i Isusu kao >>Ljudima sudbine<< moemo zahvaliti jer su postavili temelje dananje filozofije jer su ve u ono vrijeme dokazali da su ljudi bia koja su sposobna traiti znanje i dobiti istinsku spoznaju o ivotu, da nisu samo ovce koje e slijepo pratiti neije naredbe.

LITRATURA
Jaspers, Karl (2008), Ljudi sudbine (Sokrat, Budha, Konfucije, Isus), Zagreb:AgfM http://hr.wikipedia.org/wiki/Sokrat