'"Vf -\ ~

-' v*aDs..^J =

.!: \

<S <'>,V} ! ' ' .

'
:-'-,-: .:*-'--7.\-v'.ir:|
\S

^^M^-r&^vA ; ^m:'^$

O ^
"' ''^'"^X^'''-'^''

//f/ /*

Vjeran Kursar

Bosna i Hercegovina

Osmansko Carstvo je u 18. stoljece uslo ozbiljno uzdrmano najvecim porazom u svojoj dotadasnjoj povijesti. Taj vojni poraz, koji je uslijedio nakon neuspjele opsade Beca 1683., predstavljao je i tesku psiholosku traumu, jer su Osmanlije prvi put, nakon stoljeca osvajanja nevjernickih zemalja i gotovo neupitne premoci, dozivjele potpuni kolaps na bojisnici, a krscanske su snage, nakon osvajanja Madarske, Slavonije, dijelova Hrvatske, Like, Dalmacije, Peloponeza, Podolije i zapadne Ukrajine, prodrle duboko u unutrasnjost Balkana, zaposjevsi pri tome velike osmanske gradove poput Nisa, Skoplja, Prizrena i Vidina. Zemlja je bila poharana, veliki broj muslimanskog stanovnistva je stradao u borbama ili je odveden u ropstvo, a brojni su bili i ljudski gubici prouzrokovani gladu i epidemijama koje su uslijedile. I sam mirovni ugovor potpisan u Srijemskim Karlovcima 26. srpnja 1699.,1 kojim su neprijateljstva s clanicama Svete lige obustavljena, donio je jedan znacajan presedan. Naime, do toga datuma mirovni sporazumi s krscanskim drzavama za Portu nisu predstavljali nista vise nego privremenu (i u pravilu kratkotrajnu) obustavu neprijateljstava, koja bi u principu bila nastavljena cim bi osmanska drzava prikupila dovoljno sredstava za novi rat, u skladu s ideologijom gaze (osm. tur. gaza), stalnog rata s nevjernicima s ciljem sirenja islamskog teritorija. U Srijemskim Karlovcima, s druge strane, zakljucen je prvi sporazum kojim je mir ucvrscen na dulje ili neodredeno vrijeme,2 dok su politicke granice izmedu drzava prvi put striktno odredene i oznacene, a njihovo postovanje je zajamceno. Na ovaj nacin, ideologijagflze, koja je nosila osmanska osvajanja od samog nastanka drzave i predstavljala osmanski raison d'etre, bila je napustena u korist modernih principa medunarodnoga prava o politickim granicama i teritorijalnoj nepovredivosti suverenih drzava. Uvidjevsi vlastitu nemoc i nadmoc svojih europskih susjeda, osmanska vlast je dosla do zakljucka da ce upravo prihvacanjem spomenutih principa medunarodnog prava na najbolji nacin osigurati svoje granice.

Turska Hrvatska, Bosna i Hercegovina na zemljovidu austrijskog kartografa Francoisa fosepha Mairea iz 1774. godine (Osterreichisches Staatsarchiv, Bee: Kriegsarchiv)

1 Ovaj mirovni ugovor Osmansko Carstvo sklopilo je s Austrijom, Mletackom Republikom i Poljskom, dok je mir s Rusijom sklopljen separatno, 12. srpnja 1700. u Istanbulu.

Mirovni ugovor s Austrijom sklopljen je na 25 godina, s Rusijom na 30, a s Mletackom Republikom i Poljskom na neodredeno vrijeme.
2

VJERAN KURSAR / Bosna i Hercegovina

389

Upravno-administrativna podjela
U 18. stoljece bosanski ejalet (osm. tur. eyalet, provincija, najvisa vojno-upravna jedinica u Osmanskom Carstvu; susrece se i istoznacni naziv vilajet, osm. tur. vilayet, koji kasnije prevladava) ulazi teritorijalno okrnjen gubicima znatnih podrucja u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Slavoniji. U tim uvjetima neki sandzaci (osm. tur. sancak, zastava, naziv nize vojno-upravne jedinice) prestaju postojati, tako da se ejalet Bosna sada dijeli na pet sandzaka: bosanski, hercegovacki, kliski, zvornicki i bihacki, koji nedugo zatim biva ukinut, a njegov je teritorij pripojen bosanskom sandzaku. U ovo je vrijeme preneseno administrativno srediste bosanskog ejaleta iz Sarajeva u Travnik, sto utjece na ubrzani razvoj ovoga grada i njegov prelazak iz kategorije kasaba u sehir. Uz Travnik, ostala administrativna sredista sandzaka bila su Livno, Pljevlja i Zvornik. Izuzev sandzakbegova, koji su vrsili vojno-upravnu vlast u sandzacima, bosanski veziri su postavljali svoje povjerenike sa sirokim ovlastima - muteselime (osm. tur. mutesellim), u neke vaznije bosanskohercegovacke gradove, kao sto su Sarajevo, Banja Luka, Livno, Zvornik, Pljevlja, Mostar, Foca i Gacka. Broj i uloga muteselima, koji su bili imenovani iz redova lokalnih mocnika - ajana (osm. tur. ayari), porastao je u 18. stoljecu uslijed prebacivanja dijela upravnih funkcija s organa sredisnje vlasti na lokalnu razinu. Ajani su bili izvorno svi uglednici i pripadnici mjesne muslimanske elite iz redova vojske i administracije, uleme (vjerskih dostojanstvenika), bogatih trgovaca i najuglednijih predstavnika esnafa (cehova). Usporedo sa slabljenjem sredisnjih institucija i ucinkovitosti njihovih organa, u provincijama raste uloga ajana koji preuzimaju duznosti kao sto su ubiranje poreza i izvanrednih nameta uime pokrajinskih namjesnika i drzave, zakup drzavnih prihoda - malikana (osm. tur. malikdne), odrzavanje javnoga reda i mira, kao i vojna mobilizacija. Na taj nacin ovako angazirani ajani postaju organi lokalne uprave u kadilucima i nahijama te u znacajnoj mjeri zamjenjuju organe vlasti koji su ranije vrsili ove duznosti, npr. vojvode, kadije i si. Koncentracijom gospodarske i politicke mod u svojim rukama ajani s vremenom postaju sve neovisniji o sredisnjoj vlasti i skloniji zloupotrebama svoga polozaja, cemu je svakako doprinijela i nasljednost ajanske sluzbe. No ipak, u Bosni tijekom 18. stoljeca ne dolazi do otvorenog osporavanja autoriteta sredisnje vlasti od strane ajana, kao sto je to bio slucaj u nekim drugim dijelovima Carstva. Kada je rijec o organizaciji sudske vlasti, bosanski se ejalet dijelio na 38 kadiluka, u kojima su sudsku funkciju vrsili kadije (osm. tur. kadi), od kojih su neki na podrucju odredenih kadiluka imalii pomocnike - naibe (osm. tur. naib), koji su obavljali sudske poslove na teritoriju manjih sudskih jedinica - nahija. Sarajevski kadija imao je visi stupanj od ostalih i nosio je naslov mule (osm. tur. molld), a sarajevski se mulaluk sastojao od pet nahija.

Vojni ustroj. Ratovi

Cinjenica da je Bosna nakon Karlovackog mira postala najisturenija osmanska provincija u Europi uvelike je odredila i njezinu vojnu organizaciju. Duz granica, ali i u

390

U potrazi za mirom i blagostanjen

unutrasnjosti, obnavljaju se i grade brojne tvrdave i drugi fortifikacijski objekti, izgraduju se putovi te se na razne nacine povecava obrambeni potencijal zemlje. Spahijska organizacija je prezivjela, no sada ona igra puno manju ulogu nego u ranijem razdoblju, i broji neke 3 tisuce timara sa 6 do 7 tisuca spahija. Glavnu ulogu u obrani Bosne preuzimaju kapetanije, ciji broj je tijekom 18. stoljeca narastao na 40. Za razliku od ranijeg razdoblja, kada su kapetanije postojale samo u granicnim podrucjima i uz rijeke, u 18. stoljecu su kapetanije s utvrdenim gradovima i palankama osnivane i u unutrasnjosti. Uskoro je velik dio zemlje bio pokriven mrezom kapetanija, dok je podrucje uz granicu prema Austriji i mletackim stecevinama bilo u potpunosti u nadleznosti kapetanija. Sredisnju vlast u kapetanijama obavljali su kapetani (osm. tur. kapudari), koji su vrsili prvenstveno vojnu sluzbu, ali se s vremenom sve vise uplecu i u redarstveno-administrativne poslove, kao sto su odrzavanje javnog reda i mira, provodenje sudskih odluka, izvrsavanje naredaba vezira i sandzakbegova na njihovom teritoriju te u odredenim slucajevima i prikupljanje poreza i zakup odredenih drzavnih prihoda (malikana). Kapetani su, kao i ostali vojnici, bili placeni od strane drzave (osm. tur. ulufeci), a njihove sluzbe bile su nasljedne. Upravo nasljednost sluzbe, kao i cinjenica da su putem prikupljanja i zakupa poreza i drugih drzavnih prihoda ostvarili veliku financijsku moc, pruzila je mogucnost nekim kapetanima da se uzdignu do razine feudalne gospode i ajana, sto su u simbolickom smislu oni i iskazivali uzurpiranjem titule beg, umjesto pripadajuce im nize titule aga. Velika gospodarska i politicka moc koja je proizlazila iz kapetanske sluzbe bila je ponekad uzrok borbi uglednika za kapetansku titulu, kao sto je to bio slucaj u vidoskoj (stolackoj) kapetaniji, gdje su se sredinom 18. stoljeca sukobile obitelji Saric i Rizvanbegovic, uz pobjedu potonjih. Krajem 18. stoljeca vojska kapetanija u Bosni brojila je oko 24.000 vojnika i predstavljala vrlo ucinkovitu zapreku austrijskim osvajackim aspiracijama tijekom toga stoljeca. Trecu komponentu vojne organizacije u Bosni cinili su janjicari sa sredistem u Sarajevu, gdje je stolovao njihov zapovjednik - zabit, zvan jos i janjicarski aga, a nalazio se pod kontrolom janjicarskog age u Istanbulu. Izuzev Sarajeva, u kojem ih je bilo vrlo mnogo, janjicari su se nalazili i u ostalim bosanskim gradovima, u ukupno 19 kadiluka. U ovo doba dolazi do naglog povecanja broja janjicara ulaskom u red pojedinaca mimo uobicajenog sistema regrutacije tzv. devsirme (osm. tur. dev$irme, prikupljanje; u nasoj literaturi srece se pod zlokobnim imenom danak u krvi). Tako u red ulaze prvo braca i rodaci pravih janjicara, a kasnije i gradsko stanovnistvo - obrtnici i trgovci - te na koncu cak i seljaci muslimani. Glavni motiv za ulazak nevojnickog elementa, raje (osm. tur. reaya, stado, oznacava podanike, za razliku od upravljacke klase - asker, vojska) u janjicarski red bio je stjecanje odredenih povlastica i neplacanje poreza. Ova tendencija janjicarizacije muslimanske raje, kojoj se vlast izricito protivila, opaza se od pocetka 18. stoljeca. Sredinom stoljeca dolazi do otvorene pobune seljastva koje zeli uci u redove provincijskih janjicara ili basa (baseskija) i na taj se nacin, kao svojevrsna narodna milicija, osloboditi nameta u korist drzavnih organa i vezira, prije svega zloglasnog taksita (pravim imenom imdad-i hazariye, mirnodopska pomoc) uvedenog 1720. Pobunu seljastva podrzali su sarajevski i mostarski janjicari, koji su u redove basa upisivali gotovo svakoga tko je to zelio, u principu sve odrasle za oruzje sposobne muslimane. Organi provincijske vlasti u suradnji s kapetanima naposljetku su, zahvaljujuci energicnoj akciji bosanskog vezira Mehmed-pase Kukavice, uspjeli ugusiti bunu 1756., nakon gotovo desetogodisnjeg otpora i bezvlada (1747-1756). Base su, rukovodeci

VIERAN KURSAR / Bosna i Hercegovina I 391

se vlastitim interesima, i inace svojim djelovanjem cesto izazivali vise stete i nereda nego koristi i reda, o cemu svjedoce podaci iz narativnih izvora. Vlast se nije mogla previse pouzdati u base niti po pitanju njihove vojne sluzbe. Jedan od razloga je svakako cinjenica da mnogi pripadnici janjicarskog reda nisu niti bili pravi profesionalni vojnici vec militarizirani trgovci, obrtnici i seljaci, a drugi vazan razlog je to sto za svoju sluzbu nisu bili u odredenim periodima niti placeni. Tako je 1771. kresevski Ijetopisac fra Marijan Bogdanovic zapisao da su sarajevski janjicari na poziv na rat protiv Rusije odgovorili sljedece: Kad nam se dadne placa od cetiri godine, tad cemo ici.3 Od sredine 17. stoljeca, u trenucima kada je to ozbiljnost situacije zahtijevala, pristupalo se mobilizaciji svih za oruzje sposobnih muslimana (nefir-i am). Mobilizaciju je proglasavao sam sultan kao vrhovni poglavar pravovjernih, a obrana islamske drzave (osm. tur. darul-islam, kucaislama) od nevjernika imala se shvatitikao osnovna duznost svakog muslimana. Tako je, prenosi nam fojnicki Ijetopisac fra Nikola Lasvanin, na vijecanju bosanskih prvaka pod predsjedanjem vezira Ali-pase Hekimoglua (u bosniziranoj verziji - Hecimovic) u Travniku 1737., uoci rata s Austrijom, zakljuceno da svak ima ustat na oruzje: i kadije, imami i spahije, tko god more sablju pasat. Akoli bi tko ostao, da se ima obisit o vrati svoje kuce...4 U slucaju opce mobilizacije Bosna je mogla sakupiti oko 60.000 boraca, cime je njezin obrambeni potencijal bio znatno uvecan. Povremeno prosirenje vojne obveze na cjelokupno muslimansko stanovnistvo bez obzira na stalesku pripadnost dodatno je doprinijelo povecavanju jaza izmedu konfesija u Bosni. Cinjenica je da su nemuslimani koji su bili pripadnici izvorno krscanskih vojnih i poluvojnih redova u osmanskoj sluzbi poput vojnika, martolosa i derbendzija, koji su igrali znacajnu ulogu u osvajanjima i stabiliziranju osvojenih teritorija na Balkanu i u srednjoj Europi tijekom tzv. klasicnog doba, do 18. stoljeca gotovo nestali ili su im redovi izgubili vojnu ulogu i pripadajuce povlastice. Pa ipak, i u ovome stoljecu nailazimo na iznimke. Tako su ponekad prilikom opce mobilizacije sarajevski pravoslavni esnafi (cehovi) morali slati svoje clanove za komoru i druge pomocne vojne redove ili im je ostavljena mogucnost otkupa od vojne sluzbe za odredeni novcani iznos. Prilikom dolaska brojnije vojske u Sarajevo srpska pravoslavna opstina bila je duzna osigurati dijelu vojnika smjestaj (konak). Prema vijesti fra Nikole Lasvanina, u za povijest Bosne presudnoj bitki za Banju Luku (1737), jedan je starovirac (pravoslavac) pokazao bosanskoj vojsci na celu s vezirom Ali-pasom Hekimogluom alternativni put kojim ce mimoici austrijske zasjede, zahvaljujuci cemu je osmanska vojska uspjela iznenaditi Austrijance. Sarajevski pravoslavni trgovci iskazali su se kao izdasni sponzori osmanske vojske, a dabro-bosanski mitropolit Melentije Milenkovic (1717-1740) za svoje je zasluge dobio pocasno zvanje serdar age od vezira Ali-pase, koji je na taj nacin namjeravao zadobiti povjerenje pravoslavnog stanovnistva. Prema mletackim vijestima, u bosanskoj vojsci bilo je i nemuslimana, iako je, doduse, na putu prema Banjoj Luci dio mobiliziranih krscana dezertirao. I katolici su bili duzni davati prinose za vojsku. Tako Ijetopisac fra Bono Benic biljezi da je sutjeski samostan za potrebe rata protiv Austrije 1737. dao svoj obol u sljedecem
Marijan Bogdanovic, Ljetopis kresevskog samostana, preveo Ignacije Gavran, Sarajevo - Zagreb 2003.,

175.
4 Nikola Lasvanin, Ljetopis, uredio i latinske i talijanske dijelove preveo Ignacije Gavran, Sarajevo - Zagreb 2003., 209.

U potrazi za mirom i blagostanjem

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu (foto: Vjeran Kursar) Dok narodna predaja smjesta nastanak sarajevske pravoslavne crkve u vrijeme vezira Gazi Husrev-bega (1521-1541), a gradnju pripisuje Andriji, bratu legendarnog Kraljevica Marka, prvi pisani spomen o crkvi potjeceiz 1616., kada se fermanom dozvoljava obnova izgorjele crkve. Ta vijest, kao i raniji spomeni pravoslavnih svecenika u Sarajevu, upucuju na zakljucak da je pravoslavna crkva u Sarajevu postojala vec u 16. stoljecu. Za razliku od brojnih sakralnih objekata ostalih konfesija, pravoslavna crkva nije izgorjela prilikom pustosenja Sarajeva 1697. od strane trupa Eugena Savojskog, vec je bila samo opljackana, dok su vrjedniji predmeti na vrijeme bill sklonjeni na sigurno. Zgrada crkve u danasnjim dimenzijama (izuzev visine) potjece iz 1730., kada je crkva obnovljena na temelju fermana, prijevarom (vjerojatno podmidvanjem) u vedm dimenzijama nego sto su bile prijasnje. Crkva je oduvijek bila ogradena visokim zidovima (duvarima), cime se zeljela izbjed bilo kakva zalba lokalnoga muslimanskog stanovnistva pod izlikom provokacije.

obliku: i dadosmo nasijem ovdje - izvan sto smo s vilajetom dali u opcinu - dzematlijam: cetiri puske, dvije sablje, oku baruta, sinik psenice, konja za komoru, tri sindzirlije, dvije kabanice i jos dosti stosta.5 Kovaci iz Kreseva i Fojnice moral! su iskovati sidra za pontonski most na Savi u istom ratu (1737-1739). Godine 1739. Lasvanin nam donosi pripovijest o krscanima dezerterima. Naime, katolik Pavao Pilesevic iz Kotora i njegovi drugovi pravoslavne vjeroispovijesti odlucili su napustiti red sejmena (osm. tur. seymen, pucka varijanta izraza sekbdn, psetar, izvorno rod janjicarske vojske) placenicke seoske i gradske milicije, ukoji su se nedavno prijavili, zbog male place a manje hrane. Lasvanin dalje pripovijeda ovo: I zato ih Turci obmetnuse da su izdajnici i, kako rekoh, dovedose pasi. Koji poce govoriti: 'Poturcite se, da vam prostim zivotf I Pavlov drug, hrkac (pravoslavac, Srbin, op. a.), od prve se rici poturci i zataja Hristusa. A Pavo rece: 'Necu!' Odvedose ga Turci u sindzir (osm. tur. zincir, lanci, op. a.) i za tri dni nagovarase da se poturci. A on, tvrd u viri pravoj, katolicanskoj, ne kti zatajati svoga Isukrsta. Zato zapovidi pasa krvoliji da mu odsice glavu.6 Godine 1768., prema vijestima fra Marijana Bogdanovica i fra Bone Benica, veliko uzbudenje medu pripadnicima obiju krscanskih vjeroispovijesti izazvala je sultanska naredba o oduzimanju oruzja od nemuslimana (tekst fermana prenosi kronicar Muvekkit). Ovdje je potrebno istaknuti da sama cinjenica da nemuslimani posjeduju oruzje, a prema vijestima nasih Ijetopisaca oruzje su otvoreno posjedovali ne samo svjetovnjaci nego i samostani i manastiri, stoji u kontradikciji s odredbama serijatskog prava, kojima je to izricito zabranjeno, izuzev u iznimnim slucajevima. Tim povodom pronesene su i fantasticne glasine da ce uslijediti opci pomor krscana, ali i realniji zakljucci da slijede zabrane koristenja sedla, odjece satkane od odredenih tkanina i boja, sto je takoder imalo uporiste u odredbama serijata. Na koncu se,

Bono Benic, Ljetopis sutjeskogsamostana, uredio i latinske i talijanske dijelove preveo Ignacije Gavran, Sarajevo - Zagreb 2003., 138.
J 6

N. Lasvanin, Ljetopis, 216.

VJERAN KURSAR / Bosna i Hercegovina I 393

~.^ V-J-*.-v^v-^> up,/--*** Vv,x, ^_- ^ - W^,t ^.^^ ^j^^^ ^ . ^.w^p^^.

Prijepis fermana sultana Selima III. iz 1795. godine (Istanbul, Ba^bakanlik Osmali Arsivi, Cevdet, Adliye, dosya 35, gomlek 2096) Tekst fermana sultana Selima III. (1789-1807) izdan po predstavd redovnika iz samostana u Fojnici, Kresevu i Sutjesci sazima cjelokupnu problematiku odnosa bosanskih franjevaca i osmanskih vlasti. Usprkos postojanju brojnih uredbi kojima su prava i obveze bosanskih franjevaca i katolika uopce bile regulirane, pocevsi od ahdname sultana Mehmeda II. Osvajaca izdane po osvajanju Bosne 1463., preko fermana iz 1600., do dviju bujruldija bosanskog vezira Ali-pase Hekimoglua iz 1736. i 1737/1738. te sultanskih uredbi iz 1765/1766. i 1783. godine, nizi organi lokalne vlasti u Bosni - vojvode, muteselimi i drugi zvanicnici nerijetko su djelovali protivno slovu navedenih isprava. Franjevci su bili prekomjerno novcano globljeni pod izgovorom protuzakonitog popravka samostanskih zgrada, placali su tzv. krvarinu u slucaju nerijesenih ubojstava ili ranjavanja u blizini samostana, globljeni su i zbog drzanja propovijedi i bogosluzenja, prisiljavani su placati neke rajinske poreze iako su od toga bili oslobodeni, itd., a povrh svega, pravo ubiranja poreza od katolika prisvajali su i pravoslavni patrijarh i vladike. Unatoc odredbama sredisnjih vlasti da se takve zloupotrebe ne cine i da se franjevci kao podanici Carstva moraju zastititi, ucestalost predstavaka upucenih sredisnjoj vlasti u Istanbul kao i bosanskim vezirima, upucuje na zakljucak da su u praksi sultanske i vezirske naredbe imale relativno kratkotrajan ucinak i da nisu u potpunosti postivane od strane lokalnih vlasti.

- ^

r^1*5^^

"

prema franjevackim vijestima, nista od navedenog nije dogodilo, a sama zabrana je defacto dokinuta u travnju naredne godine dozvolom da putnici i trgovci imaju pravo nosenja oruzja. Doduse, sarajevski kronicar Mula Mustafa Baseskija, koji takoder spominje ferman o oduzimanju oruzja od raje, izvjestava da je krscanima i Zidovima iste godine bilo zabranjeno nosenje odrectene odjece i obuce, no i ta je odredba ubrzo ukinuta. U ovoj prici je najzanimljivija reakcija krajiskih kapetana, koji su, prema Bogdanovicevim rijecima, odgovorili da se granice ne mogu odrzati bez krscanskog oruzja pa su tako izlozili Carigradu; ne zna se kako ce se urediti.' Krscanski obol u osmanskim ratovima potvrduje i Baseskija, koji javlja da je uoci Dubickog rata 1788. samo iz Sarajeva i sarajevske nahije mobilizirano 200-300 krscana. lako su Osmanlije nakon svrstavanja velikog dijela krscanskog stanovnistva uz neprijatelja u 17. stoljecu, a posebno tijekom Beckoga rata (1683-1699), imali realne osnove za nepovjerenje, vidi se da se ipak nisu mogli u potpunosti odreci vojnih i paravojnih usluga tog segmenta stanovnistva. S druge strane, krscansko stanovnistvo je tijekom 18. stoljeca uglavnom ostajalo lojalno osmanskoj vlasti za vrijeme neprijateljskih upada i ratova na bosanskom tlu, ne zeleci iznova staviti na kocku vlastitu egzistenciju. Povremenih slucajeva izdajstva, poput svrstavanja manjeg dijela srpskog stanovnistva uz neprijatelja ili kolaboracije trojice franjevaca s Austrijom tijekom Dubickoga rata (1788-1791), ponekad je bilo, no oni su bili rijetki i ograniceni, dok se vecina stanovnistva nije odazivala na pozive upucene od strane Austrije ili Mletacke Republike. Neki franjevci, poput apostolskog vikara u Bosni i naslovnog biskupa Trapezunta fra Augustina Botosa Okica (1733-1799), bili su naklonjeni Austriji i davali su utociste njenim spijunima, no, treba spomenuti i to da su bosanski franjevci, barem jedanput, vrsili obavjestajne radnje i u korist Osmanskoga Carsrva. Naime, prema pisanju fra Marijana Bogdanovica, bosanski vezir Silahdar

M. Bogdanovic, Ljetopis kresevskog samostana, 113.

394

I Upotrazizamiromibiagostanjem

Mehmed-pasa je 1768. naredio franjevcima, uz prijetnju smrcu, da na mletackom teritoriju prikupe informacije o vojnim pripremama Mletacke Republike vezanim uz crnogorske nemire izazvane pojavom laznog ruskog cara Scepana Malog. Bogdanovic pritom iznosi sve teskoce polozaja u kojem su se nasli, izmedu, kako kaze, Scile i Haribde: Najprije, ostati ce nam vrlo tezak obicaj da uvijek za vrijeme rata sluzimo kao uhode, sto od fratara u Bosni nisu nikada trazili. A zatim, ako Mletacka Republika sazna za tu tajnu, kamo ce uhoda otici?... Napokon, ako svi krscanski vladari i prema tome cijelo krscanstvo sazna da redovnici obavljaju takvu sluzbu, sto ce biti s nasim Redom? Kamo ce tadakrenuti jadni Bosanci, koji sisu mlijeko poboznosti, znanja i obrazovanja po cijeloj Italiji?8 Ipak, kako se pasin zahtjev nije mogao odbiti, poslan je jedan franjevac iz Fojnice, fra Vinko Vicic, na toboznje lijecenje u Split da sazna sto se prica o ratu. Nakon trodnevnog boravka u Splitu Vicic se vratio, a potom je izvjestaj poslan veziru u Travnik. Nakon burnog 17. stoljeca, niti pocetak 18. stoljeca nije donio puno mira. Vec 1714. godine Osmansko Carstvo ulazi u rat s Mletackom Republikom, u koji se kao mletacka saveznica 1716. ukljucuje Austrija. Ovaj rat, koji je zavrsen mirom u Pozarevcu 21. srpnja 1718., donio je Bosni nove teritorijalne gubitke u korist susjeda. Austrija je dobila pojas bosanskog teritorija od usca Drine u Savu do Novog na Uni u sirini od 10 km, koji je ukljucivao gradove Bijeljinu, Brcko, Jasenovac, Dubicu, Novi, Bosanski Brod, Kostajnicu i Furjan. Mletacka je Republika stekla Imotski kotar i Cacvinu, cime je nova granica Dalmacije pomaknuta do vrha Dinare, no izgubila je Gabelu. Novi rat s Austrijom uslijedio je 1737. kada se Bosna uspjela samostalno obraniti pod Banjom Lukom i potisnuti austrijske snage. Mirom u Beogradu (1739) Bosni je vracen sav teritorij izgubljen u prethodnom ratu (izuzev Furjana). Uslijedilo je gotovo pedesetogodisnje mirno razdoblje, koje je okoncano Dubickim ratom (1788-1791). Na samom pocetku ovoga rata austrijski car Josip II. uputio je proklamaciju muslimanskom stanovnistvu, kojom mu, u duhu patenta o toleranciji, jamci osobnu sigurnost i jednakost u pravima s ostalim austrijskim podanicima, kao i slobodu vjeroispovijesti, dok vjerskim dostojanstvenicima obecava placu iz drzavne blagajne. Muslimansko se stanovnistvo nije pokolebalo i pruzilo je snazan otpor osvajacu, koji je uspio, uz dosta muke, zauzeti jedino Dubicu, Novi, Gradisku i Cetin. Mirom u Svistovu 1791. Austrija je dobila Cetin, Lapac, Srb i pojas zemljista ispod Pljesevice i kraj Plitvickih jezera, cime je granica izmedu Hrvatske i Bosne i Hercegovine zadobila danasnji oblik. Dubicu, Novi i Gradisku Austrija je bila duzna vratiti Bosni, sto je ucinila tek 1797. Bosanska vojska je u znatnom broju sudjelovala i u ratovima Osmanskog Carstva s Rusijom i Perzijom. Tako je u ratu s Perzijom okoncanom 1727. sudjelovalo 5200 Bosnjaka, od kojih se tek njih petstotinjak vratilo u domovinu. Godine 1736., uoci napada Austrije na Bosnu, 8 do 10 tisuca bosanskih vojnika upuceno je na pohod protiv Rusije. Vecina ih je nastradala u tvrctavi Ozi (Ocakov), a prezivjeli zarobljenici, njih 1340, oslobodeni su tek 1742. Bosnjaci se sve vise bune protiv sudjelovanja u ratovima izvan granica Bosanskog ejaleta, a manjku discipline, neodazivanju na poziv za pohod i dezertiranju, pridonijela je svakako i neredovita isplata placa. Narocito veliki broj vojnika je dezertirao s bojisnice tijekom rata protiv Rusije (1768-1774), koji je zavrsio katastrofalnim porazom

M. Bogdanovic, Ljetopis kresevskog samostana, 105.

VJERAN KURSAR / Bosna i Hercegovina

395

Osmanskog Carstva i potpisivanj em vrlo nepovolj nog mira u Kiiciik Kaynarci (1774). Bogdanovic daje dosta podataka o prikupljanju vojske za pohod 1769. (unovaceno je 5000 vojnika), kao i o samome pohodu i samovoljnom napustanju ratista od strane vojnika: Mnogi su bosanski vojnici vele, zbog nestasice hrane u taboru, pobjegli svojim kucama, mnogi su poginuli a neki su se age vratili u ovo vrijeme. A zasto su se vratili, kadjos prijeti rat, prilicno je nejasno...9 Ove vijesti potvrduje i kasniji kronicar Muvekkit, koji javlja da su se neki vojnici stacionirani u Hotinu (Hocim) i okolici, zbog sirenja lazi od nekih uhoda [...] bez ikakve nuzde, vratili svojim krajevima.10 Godine 1771. Baseskija javlja da od dvadeset do trideset novoimenovanih aga, koji su trebali sakupiti vojsku za pohod protiv Rusa, zbog neisplacenih proslogodisnjih placa na pohod odlazi njih samo tri do cetiri, s izgovorom da se ferman odnosi samo na Rumeliju, a da Bosna u njemu nije spomenuta...n Na koncu na pohod nisu otisli cak ni spahije. Osim sto je vodio ratove s velikim krscanskim silama, bosanski vezir bio je prisiljen u vise navrata intervenirati i protiv Crnogoraca, koji su svojim hajduckim akcijama u istocnoj Hercegovini te ustancima protiv osmanske vlasti, cesto povezani s Rusijom, predstavljali sve vecu prijetnju stabilnosti Bosne i Hercegovine.

Stanovnistvo. Demografske prilike

Relativno cesti i iscrpljujuci ratovi, redovito praceni pojavama gladi i epidemijama kuge, negativno su utjecali na demografske prilike u Bosni i Hercegovini. Migracije i gubici stanovnistva nastali tijekom Beckoga rata u velikoj su mjeri pogodili kako nemuslimane - katolike, pravoslavce i Zidove, tako i muslimane. Prodor austrijske vojske pod vodstvom princa Eugena Savojskog u Bosnu do Sarajeva 1697. potaknuo je iseljavanje velikog broja katolickog stanovnistva iz sredisnje i sjeverne Bosne prema novoosloboctenim krajevima u Slavoniji i Hrvatskoj. U velikom broju katolici su se, ponajprije s podrucja zapadne Hercegovine, iseljavali i prema mletackom teritoriju u Dalmaciji. Rezultat ovih migracija, koje su bile poticane od strane mletackih i austrijskih vojnih zapovjednika cesto u suradnji s franjevcima, bio je drastican pad broja bosanskih katolika. U prvoj cetvrtini 18. stoljeca u Bosni ih je zivjelo tek oko 30.000. Potom slijedi razdoblje demografskog oporavka, dijelom potpomognuto i useljavanjem iz Dalmacije, posebice krajem stoljeca, tako da je prema podacima iz izvjestaja apostolskog vikara Grge Ilica 1798. u Bosni i zapadnoj Hercegovini broj katolika porastao na 82.422. Razlog tome bila je i cinjenica da su iseljavanja i demografski gubici izazvani narednim ratovima na bosansko-hercegovackom tlu bili relativno mali i imali lokalni karakter.

M. Bogdanovic, Ljetopis kresevskogsamostana, 135. 10 Muvekkit, Salih Sidki Hadzihuseinovic, Povijest Bosne, sv. 1, preveli Abdulah Polimac, Lamija Hadziosmanovic, Fehim Nametak i Salih Trako, Sarajevo 1999., 550. 11 Baseskija, Mula Mustafa Sevki, Ljetopis (1746-1804), preveo Mehmed Mujezinovic, 2. izdanje, Sarajevo 1987., 102.
9

396

U potrazi za mirom i blagostanjem

Veliko iseljavanje tijekom Beckoga rata ostavilo je bosanske katolike bez drustvene i gospodarske elite, koja je tijekom 17. stoljeca igrala glavnu ulogu u bosanskoj trgovini. U 18. stoljecu znacajnijih katolickih trgovaca nema, a katolici opcenito nestaju iz gradova, tako da, prema popisu apostolskog vikara Pavla Dragicevica iz 1744., samo 10% katolika zivi u gradovima. Vaznija katolicka urbana sredista bila su stari rudarski gradovi Fojnica, Kresevo, Kraljeva Sutjeska i Vares. Uz relativnu stagnaciju rudarstva kao glavne gospodarske grane, dolazi do porasta prerade rude i proizvodnje metalnih proizvoda, koji se plasiraju na domace, ali i na inozemno trziste. Zbog rada u rudnicima katolicka raja u ovim gradovima bila je oslobodena odredenih podavanja i uzivala je nesto povoljniji polozaj od ostalih katolika. No, gledano u cjelini, katolici u 18. stoljecu ipak predstavljaju najsiromasniju konfesionalnu skupinu u Bosni.

Broj pripadnika drugih dviju velikih konfesionalnih skupina, muslimana i pravoslavaca, tesko je tocnije odrediti buduci da nemamo pouzdanih izvora i popisa demografskog karaktera, poput izvjestaja katolickih apostolskih vikara o broju bosanskih katolika, na temelju kojih bi takav zakljucak bilo moguce napraviti. Prema broju od 60.000 muslimana sposobnih za oruzje u slucaju mobilizacije krajem 18. stoljeca, moze se pretpostaviti da bi ukupan broj stanovnika islamske vjeroispovijesti mogao biti nesto preko 300.000. To je jos uvijek manje nego stoljece ranije, usprkos znatnom priljevu muslimanskih izbjeglica iz oslobodenih krajeva Hrvatske, Slavonije, Madarske i Dalmacije. Ovdje treba napomenuti da su demografska recesija i stagnacija bili uzrokovani velikim ljudskim gubicima muslimana na bojistima kako u Bosni tako i izvan nje. Uz to, valja naglasiti da su muslimani bili u vecem broju pogodeni epidemijama kuge i drugih zaraznih bolesti, i to iz dva razloga: prvo, kao pretezno gradsko stanovnistvo vise su obolijevali od drugih, dok su sela u kojima su zivjeli krscani zbog izoliranosti bila manje pogodena od gradova; s druge strane, dok su krscani bjezali od kuge i poduzimali odredene mjere za obranu od crne smrti, muslimani su bili u velikoj mjeri skloni fatalistickom poimanju posasti kao Bozje volje kojoj se ne moze umaci. Broj pravoslavaca u 18. stoljecu bio je dvostruko veci nego stoljece ranije, i priblizio se jednoj trecini ukupnog bosanskog stanovnistva. Pravoslavni je korpus, unatoc iseljavanju tijekom Beckoga rata, ali i kasnije, bio u stalnom porastu zahvaljujuci neprekidnom priljevu novih useljenika iz pasivnih krajeva, prije svega Crne Gore, koje lokalni zemljoposjednici - cifluk-sahibije, u znatnoj mjeri angaziraju na ciflucima u sredisnjoj i istocnoj Bosni, posebice u drugoj polovici stoljeca. Izuzevzemljoradnje na ciflucima te stocarstva kao tradicionalnog vlaskog zanimanja, Srbi pravoslavci su se u ranijem razdoblju bavili i transportom robe iz Bosne i Hercegovine prema Dubrovniku i ostalim jadranskim lukama, u najvecoj mjeri u korist dubrovackih trgovaca. U 18. stoljecu ovi nosaci-prijevoznici i gonici stoke prerastaju u samostalne trgovce, i, zajedno s obrtnicima, od kojih su najistaknutiji bili sarajevski curcije (krznari), postaju nosioci bosansko-hercegovacke trgovine s jadranskim lukama, od Trsta preko Zadra i Splita do Dubrovnika, ostvarujuci pri tome goleme profite. Dok su u 17. stoljecu u bosanskoj trgovini dominirali Dubrovcani, bosanski katolici

VIERAN KURSAR / Bosna i Hercegovina

397

i muslimani, u 18. stoljecu primat stjecu pravoslavni trgovci, a nesto kasnije u istom stoljecu pridruzuju im se i Zidovi. Prilikom austrijskog pustosenja Sarajeva 1697. stradao je, odnosno bio odveden u ropstvo znatan broj zidovskog stanovnistva, a njihova sinagoga i Siyavus-pasina daira (svojevrsnighetto) u kojoj su zivjeli bili su spaljeni. U 18. stoljecu Zidovi obnavljaju svoj hram i nastambu, a njihovbroj postupno raste. Zidovi u Sarajevu imaju svoju opcinu na celu s rabinom i hahambasom, koji ih predstavljaju pred osmanskim vlastima, kao i skolu. Uskoro se naseljavaju i u kucama izvan Siyavus-pasine daire, a 1768. osnivaju novu zidovsku opcinu u Travniku. Uloga Zidova u privrednom i novcarskom zivotu osmanske Bosne s vremenom jaca te ih biljezimo kao ugledne trgovce, poduzetnike i novcare, ali i kao lijecnike i Ijekarnike. lako je tijekom 18. stoljeca u Bosni i Hercegovini ocita tendencija ka zatvaranju granica etno-konfesionalnih skupina prema vanjskom svijetu, produbljivanju jaza medu njima i konfrontaciji, ipak se mogu zamijetiti i odredene pojave u suprotnosti s opcim trendom. Unatoc opcem nepovjerenju izmedu clanova razlicitih vjerskih zajednica, svakodnevni zivotni uvjeti i geografske datosti ponekad su usmjeravali ljude razlicitih religija jedne prema drugima. Franjevci su uvijekimali, ili su se trudili steci, dobronamjerne susjede muslimane, koji su ih mogli stititi i zastupati njihove interese, doduse, obicno uz naknadu. U trgovini, poslovnim i slicnim poduhvatima za partnere ili izvrsioce cesto su imali inovjernike. Franjevci su cesto bili pozivani u muslimanske kuce da lijece bolesnike, unatoc svojoj krivoj vjeri. Kako se moglo vidjeti, krscani su povremeno bili novaceni u osmansku vojsku bez obzira na svoju vjersku drugost, koja, s druge strane, nije smetala niti druzinama s onu stranu zakona. Tako se, u suprotnosti s mitologiziranom i ideologiziranom predodzbom hajduka kao narodnih boraca protiv Turaka, u hajduckim skupinama koje pljackaju i muslimane i krscane bez razlike, nerijetko uz krscane nalaze i sami Turci, tj. muslimani. Sve pojave koje su mogle predstavljati opasnost gubitka konfesionalnog identiteta, bilo putem prelaska na drugu vjeru, bilo padom u vjerski sinkretizam, nailazile su na najzescu osudu od strane vjerskih elita. Takve prakse, poput sklapanja konfesionalno mjesovitih brakova, vjencanja pred serijatskim sudom koji je tolerirao razvod braka i mnogozenstvo, i stoga privlacio odrecteni broj krscana, ili patrijarhalnih obicaja poput otmica djevojaka, slavljenja krsnog imena i krsne slave, pobratimstva i posestrimstva, sisanog kumstva, i slicno, bile su zajednicke i muslimanima i pravoslavnim krscanima, i stoga su bile zabranjivane uz prijetnju crkvenog prokletstva. No, sudeci prema ucestaloj pojavi ovih zabrana u franjevackim izvorima, moze se pretpostaviti da su ove prakse uhvatile korijena i medu katolickim stanovnistvom. S druge strane, franjevci su poticali prakse koje su razlikovale katolike od ostalih, od razine obreda i kalendara do podrzavanja izvorno nekrscanske tradicije tetoviranja katolika u srednjoj Bosni. Da strahovi katolickih vjerskih glavara nisu bili neutemeIjeni s^edoce podaci iz narativnih izvora koji u ovome razdoblju, kada masovne islamizacije poput one iz 16. stoljeca nema, navode relativno brojne slucajeve prelaska nemuslimana na islam, ukljucujuci i pripadnike klera. No, to nije bio problem iskljucivo nemuslimanskih vjerskih elita, jer su neke potencijalno sinkretisticke prakse iz pucke kulture privlacile i clanove muslimanske zajednice, tako da u izvorima nalazimo analogue osude i zabrane izdane od strane muslimanske vjerske hijerarhije. Jos je 1702. Porta poslala Sejha Muhammeda u pratnji trojice kolega u Bosnu

398

U potrazi za mirom i blagostanjem

sa zadatkom vracanja na pravi put musliraanskog stanovnistva, koje je zapostavilo vjerske duznosti i propise, poput molitve, posta i hadza (hodocasca u Meku). Konkrean slucaj zabiljezen je u sarajevskom sidzilu (sudskoj knjizi) sredinora 18. stoljeca, u kojem se muslimanima izricito zabranjuje sudjelovanje u rajinskom (nemuslimanskom) slavljenju velikog puckog podrijetlom predkrscanskog praznika, poznatog kao dan sv. Jurja ill Durda (Jurjevo ill Durdevdan) u katolickoj i pravoslavnoj tradiciji, nyevrn-i Hizir (ill Hizir-Hyas, 'Ederlez') u muslimanskoj tradiciji.

Pregnuca franjevaca
U okolnostima u kojima u Bosni 18. stoljeca katolicka svjetovna elita nije postojala, posve je razumljivo da su se bosanski franjevci, kao de facto jedina organizirana snaga katolickog stanovnistva, nametnuli kao odlucujuci cimbenik ne samo u vjerskim pitanjima vec i na kulturnom, pa i, u odredenoj mjeri, politickom planu. U organizacijskom pogledu, najveci dio Bosanskog ejaleta, konkretno cijela Bosna i zapadna Hercegovina, bio je pod crkvenom jurisdikcijom franjevacke provincije Bosne Srebrene. Istocna Hercegovina nalazila se pod jurisdikcijom trebinjskog biskupa, koji najcesce nije rezidirao na podrucju svoje dijeceze, vec se nalazio izvan granica Osmanskoga Carstva, sto je doprinijelo marginalizaciji ondasnjeg katolicanstva. Posljedice Beckoga rata negativno su se odrazile i na katolicke ustanove u Bosni i Hercegovini, tako da je od deset samostana koje su franjevci posjedovali u 17. stoljecu, u narednom stoljecu nastavilo djelovati samo njih tri - u Kresevu, KraIjevoj Sutjesci i Fojnici. Nakon Karlovackog mira samostani i zupe provincije Bosne Srebrene na teritoriju Dalmacije i Slavonije nasli su se izvan granica Osmanskoga Carstva, sto je dovelo do odredenih organizacijskih pitanja, koja su rijesena odcjepljenjem dalmatinskih franjevaca od matice Bosne 1735. te razdvajanjem bosanske od slavonske male brace 1757. Uz tri samostanske crkve - sv. Duha u Fojnici, sv. Katarine u Kresevu i sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, na podrucju osmanske Bosne djelovale su jos svega dvije crkve - sv. Ive u Podmilacju kraj Jajca i sv. Mihovila Arkandela u Varesu, kojima jos treba pribrojiti cetiri crkvice u istocnoj Hercegovini koje su prezivjele potres 1751. Na podrucju kresevske, sutjeske i fojnicke kustodije (distrikta) nalazilo se sest rezidencija (kuca), i to u Varesu, Travniku, Sarajevu, Ivanjskoj, Tuzli i Jajcu, te ukupno 32 zupe. U istocnoj Hercegovini nalazile su se jos cetiri zupe s malim brojem vjernika. U sklopu redovnickih kuca postojale su kapele u kojima su se odrzavale ceremonije, dok su u zupama u kojima nije bilo ni crkve ni

Natpis o obnovi fojnickog samostana i crkve 1798. godine temeljem dozvole sultana Selima III. (foto: Vjeran Kursar) Sukladno odredbama serijatskog prava, nove crkve nisu se smjele podizati, a stare i trosne crkve smjele su se obnavljati samo pod uvjetom da budu obnovljene u istim dimenzijama i izgradene od istog materijala kao i ranije. Sama procedura za dobivanje dozvole za obnovu crkve bila je do zadnjeg trenutka neizvjesna, dugotrajna i skupa, a izuzev dozvole samoga sultana, valjalo je pribaviti i dopustenja sejhulislama kao vrhovnoga vjerskog autoriteta, bosanskog vezira, kao i lokalnog kadije te izvrsiti provjere i mjerenja objekata od strane komisija imenovanih od lokalnih vlasti. Ferman za obnovu fojnickog samostana i crkve izdan je 1797., nakon - prema rijecima fra Ivana Mircete - gotovo tridesetogodisnjeg nastojanja fratara da dobiju dozvolu kod osmanskih vlasti u Bosni i na samoj Porti u Istanbulu. Uz velike troskove, temeljita obnova crkve i samostana uspjesno je obavljena, cak i, prijevarom, u nesto vecim dimenzijama nego ranije.

VJERAN KURSAR/ Bosna i Hercegovina I 399

rezidencije, mise sluzene na otvorenom - na groblju, u sumi, nekoj privatnoj kuci ili kakvom drugom prikladnom mjestu, uz upotrebu improviziranoga prijenosnog oltara (altareportatile). Medu pukom su, kao svojevrsna ispomoc franjevcima, djelovali i popovi glagoljasi, koji su cinili oko 10% ukupnoga klera u Bosni Srebrenoj. Kako su se glagoljasi nalazili pod ingerencijom dalmatinskih biskupa, oni postepeno pocinju djelovati u skladu s interesima svojih poglavara, tako da krajem 18. stoljeca dolaze u sukob s franjevcima i uskoro bivaju potisnuti iz Bosne. Bosanski franjevci bill su jedini predstavnici Katolicke crkve u Bosni koji su imali zakonski reguliran polozaj. Ahdnama sultana Mehmeda Osvajaca iz 1463. bila je izvor svih franjevackih prava i privilegija te je kao temeljni pravni akt sluzila kao osnova za izdavanje svih kasnijih fermana i dokumenata kod osmanskih drzavnih institucija. lako temeljna prava franjevaca i katolika na slobodu vjeroispovijesti nisu bila izravno osporavana, sporovi s pravoslavnim vladikama koji pokusavaju u fiskalnom pogledu podvrgnuti katolike, dugotrajne i skupe procedure oko izdavanja dozvola za popravak crkava, oslobodenje od nekih protupravnih nameta i slicni sporovi, iziskuju od franjevaca dosta financijskih sredstava i diplomatske vjestine u odnosima s nizim lokalnim vlastima, vezirom u Travniku i mulom u Sarajevu, kao i sa samom Portom. U tome oni nerijetko traze i pomoc domacih trgovaca s vezama u Istanbulu, kao i dubrovackih, austrijskih i francuskih diplomata na Porti. Za usluge pruzene prilikom procedure za izdavanje dugo ocekivanog fermana 1784., bosanski franjevci su predlozili Propagandi vjere u Rimu da imenuje vitezom dubrovackog konzula na Porti, gospara Duru Curica. Uz svoju osnovnu dusebriznicku djelatnost, franjevci su ostavili vazan trag i u prosvjeti i kulturi katolika Bosne i Hercegovine. Izuzev djela homiletskog (propovjednickog) i katehetskog karaktera namijenjenih pastoralnom radu i obrazovanju franjevackog podmlatka, franjevacki autori pisu i djela iz podrucja osnovne naobrazbe (pocetnice ili bukvare), jezikoslovlja, pjesnistva, medicine i lijecenja Ijekovitim biIjem (tzv. likaruse), ltd. Franjevci su, osim latinskim, svoje radove pisali i narodnim jezikom (nazivaju ga bosanskim, ilirskim, slovinskim, hrvatskim, itd.) upotrebljavajuci dva pisma - latinicu i bosancicu, cime su dali obol hrvatskoj knjizevnosti, pa i standardizaciji hrvatskog jezika uopce. Ovdje je potrebno posebno istaknuti fra Stipana Margitica (u. 1714) i njegovu Izpovijed krstjansku (prvo izdanje objavljeno je u Mlecima 1701. godine), u narodu zvanu Stipanusa, koja je jedno od najpopularnijih franjevackih djela uopce te je kao takvo dozivjelo nekoliko izdanja tijekom 18. stoljeca. S historiografskog stajalista posebno su znacajni franjevacki Ijetopisi iz pera fra Nikole Lasvanina (1703-1750) za fojnicki samostan, fra Bone Benica (1708-1785) za sutjeski samostan i Ijetopis fra Marijana Bogdanovica (1720-1772) za samostan u Kresevu. Ovi Ijetopisi, osim podataka znacajnih za lokalnu povijest tamosnjih katolika u 18. stoljecu, daju i vazne podatke za povijest Bosne i svih njenih stanovnika uopce, dok

Slika Bosanska kmljica Katarina sa sv. Franjom daruje kresevski samostan Majci Bozjoj, rad nepoznatog majstora iz 1750. godine, Muzej franjevackog samostana i crkve u Kresevu (foto: Vjeran Kursar) Osim umjetnickih djela narucivanih od europskih, poglavito talijanskih, ali i dalmatinskih majstora, u bosanskim samostanima se rjede nailazi i na radove domacih franjevackih slikara, poput fra Mine Cuica, fra Pavla Tokmacica, fra Tome Salatica i fra Franje Petrusica. U to vrijeme bosanski franjevci su se u najvecem brqju skolovali na sveucilistima u Italiji, gdje su neki od njih izucili i slikarstvo kod lokalnih majstora. Osim nesumnjive umjetnicke vrijednosti, slika Bosanska kraljica Katarina sa 51: Franjom daruje kresevski samostan Mfl/ri Bozjoj dragocjenaje i kao povijesni izvor jer prikazuje kako je najvjerojatnije izgledao kresevski samostan s crkvom prije velikog pozara 1765. Danasnje zgrade bosanskih franjevackih samostana s crkvama potjecu u najboljem slucaju iz sredine 19. stoljeca.

400

U potrazi za mirom i blagostanjem

O L UM

Convenfus $ UTTISX^S PcrR.PE BoruTBenicA *$& Brov3* CustoeJcm tcMedbim,x lk Anno

l^oc inca in opMUnfa c/mre socles, mini run invcnies: ust si fc ttoit piiiieri'ffc j l ' ( i f 4cliivt)' Provi, *M.R.P. ex M'n PrSft Phil/ppo at Ocdievjfl,li.c csctemtt pcstdfe erudite' aijeito,iicce<&i'i*,* c^nni^iimvcme*.

su opisi nekih povijesnih zbivanja, poput buna muslimanskog seljastva i uspona vilajetskih ajana, od neprocjenjive vrijednosti kao povijesni izvor za povjesnicare ovoga razdoblja. S druge strane, djelo fra Filipa Lastrica Ocevca (1700-1783) Epitome vetustatum Bosnensis Provincial (Preyed starina Bosanskeprovincije, prvo izdanje objavljeno je 1762. u Mlecima) predstavlja s metodolosko-kritickog stajalista novinu u pristupu pisanju bosanske povijesti. Osim toga, Lastric se, pisuci neke tekstove o Bosni, istaknuo kao suradnik talijanskog povjesnicara Danijela Farlatija (Illyricum sacrum), a suradivao je i s madarskim bibliografom Alexisom Horanyom (Memoria Hungarorum). Franjevci su bili na glasu kao dobri lijecnici, i kao takvi su nerijetko angazirani i oci strane muslimana, ukljucujuci i osmansku elitu i drzavne sluzbenike. Pritom je vazno spomenuti da je prvi bosanski diplomirani lijecnik bio fra Franjo Gracic (u. 1799), koji je zavrsio studije u Austriji i Italiji. Sveukupno se, kada je rijec o pregnucima franjevaca u Bosni 18. stoljeca, bez ikakve dvojbe moze kazati kako su oni predstavljali najsnazniji, zapravo i jedini pravi oslonac opstojnosti i ocuvanja vjerskoga identiteta katolickoga stanovnistva na ovim prostorima.

Naslovnica Ljetopisa sutjeskog samostana fra Bone Benica (foto: Vjeran Kursar) Franjevacki Ijetopisi 18. stoljeca - Ljetopisfojnickog samostana fra NikoleLasvanina (1703-1750), Ljetopis sutjeskog samostana fra Bone (Bonaventure) Benica (1708-1785) i Ljetopis kresevskogsamostana fra Marijana Bogdanovica (1720-1772) - s kulturno-povijesnog stanovista predstavljaju prvorazredne izvore za proucavanje povijesti, kulture, vjere i jezika bosansko-hercegovackih katolika. Oni tematski cesto zahvacaju i sire izvan vlastitih etnokonfesionalnih okvira i pri tome pruzaju dragocjene opise dogadaja vaznih za povijest Bosne i Hercegovine kao cjeline u 18. stoljecu. Ljetopis sutjeskog samostana iz pera fra Bone Benica je najvrjedniji i izvornom gradom najbogatiji franjevacki Ijetopis 18. stoljeca, osobito za razdoblje od sredine 18. stoljeca do autorove smrti 1785. Izuzev dijelova pisanih talijanskim i latinskim jezikom, najved dio Ijetopisa pisan je bosancicom, zbog cega je djelo vazan izvor i za proucavanje povijesti i razvoja hrvatskoga jezika. Sam autor bio je istaknuti clan bosanske franjevacke obitelji i obavljao je istaknute duznosti u franjevackoj provinciji Bosni Srebrenoj, od duznosti gvardijana samostana u Kraljevoj Sutjesci, Kresevu i Fojnici do duznosti definitora, kustosa i provincijala Bosne Srebrene.

VJERAN KURSAR / Bosna i Hercegovina

401

Izvori i literatura

Neobjavljeni izvori:
Orijentalna zbirka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb: Zbirka rukopisa, Ahmad al-Mostari, Fetdva-yi Ahmadiyye, br. 1523 ibr. 1871. Arhiv franjevackog provindjalata Bosne Srebrene, Sarajevo: Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae, sv. I-II. Orijentalni institut, Sarajevo: Mostarski sidzili, br. 2 i br. 3. Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo: Sarajevski sidzili, br. 3-39. Basbakanhk Osmanh Arsivi, Istanbul: Bosna Ahkam Defterleri; Miihimme Defterleri; $ikayet Defterleri; Maliyeden Miidewer; Hatt-i Humayun. Turk Tarih Kurumu, Ankara: Saraybosna S. eriyye Sicilli, Y-514.

Objavljeni izvori:
Baltic, Jako: Godisnjak od dogadaja crkvenih, svjetskih ipromine vrimenau Bosni 1754-1882., Sarajevo 1991. Baseskija, Mula Mustafa Sevki: Ljetopis (1746-1804), preveo Mehmed Mujezinovic, 2. izdanje, Sarajevo 1987. Batinic, Mijo Vjenceslav: Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, StarineJAZU, sv. 17, Zagreb 1885., 77-150. Benic, Bono: Ljetopis sutjeskogsamostana, uredio i latinske i talijanske dijelove preveo Ignacije Gavran, Sarajevo - Zagreb 2003. Bogdanovic, Marijan: Ljetopis kresevskog samostana, preveo Ignacije Gavran, Sarajevo - Zagreb 2003. Dakovic, Luka: Prilozi za demografsku i onomasticku gradu Bosne i Hercegovine (I). (Na osnovupopisa katolickog stanovnistva 1743. godine), Sarajevo 1979. Jelenic, Julijan: Izvori za kulturnu povijest bosanskihfranjevaca, Sarajevo 1913. Jelenic, f.: Spomenici kulturnog rada Bosne Srebrenicke, Mostar 1927. Kemura, Sejfuddin: Turski dokumenti za povijest bosanskih katolika iz sidzila kutubhane Careve dzamije u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, god. 21, Sarajevo 1909., 559-576. Kemura, S.: Biljeske izproslosti bosanskih katolika i njihovih bogomolja po turskim dokumentima, Sarajevo 1916. Kemura, S. - Corovic, Vladimir: Prilozi za historiju pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini u XVIII i XIX stoljecu, Glasnik Zemaljskog muzejaBosne i Hercegovine, god. 24, Sarajevo 1912., 412-441. Kresevljakovic, Hamdija: Cefilema sarajevskih krscana i?, 1788., Prilozi za orijentalnu flologiju, god. 3-4, Sarajevo 1952-1953., 195-214.

Lastric, Filip: Pregled starina Bosanske provincije, uredio Andrija Zirdum, preveli Ignacije Gavran i Simun Simic, Sarajevo - Zagreb 2003. Lasvanin, Nikola: Ljetopis, uredio i latinske i talijanske dijelove preveo Ignacije Gavran, Sarajevo - Zagreb 2003, Matasovic, fosip: Fojnicka regesta, Spomenik Srpske kraljevske akademije, knj. 67, drugi razred 53, Beograd 1930., 59-432. Muvekkit, Salih Sidki Hadzihuseinovic: Povijest Bosne, sv. 1-2, preveli Abdulah Polimac, Lamija Hadziosmanovic, Fehim Nametak i Salih Trako, Sarajevo 1999. Novljanin, Omer - Hadzinesimovic, Ahmed: Odbrana Bosne 17361739 (Dvije bosanske kronike), preveli Fehim Nametak i Lamija Hadziosmanovic, Zenica 1994. Sidzil Blagajskog kadije: 1728.-1732. godine: regesta, obradio Hivzija Hasandedic, Mostar 2009. Sidzil Tesanjskog kadiluka: (1740-1752), prevela i obradila Hatidza Car-Drnda, Sarajevo 2005. Skaric, Vladislav: Popis bosanskih spahija iz 1123./1771. godine, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, god. 42, Sarajevo 1930., 1-100.

Literatura:
Barun, Andelko: Svjedoci i ucitelji. Povijestfranjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo - Zagreb 2003. Basagic- Redzepasic, Savet Beg: Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine (Odg. 1463. -1850.), Sarajevo 1900. Bejtic, Alija: Bosanski namjesnik Mehmed pasa Kukavica i njegove zaduzbine u Bosni (1752-1756 i 1757-1760), Priloziza orijentalnufilologiju, god. 6-7, Sarajevo 1956-1957., 77-114. Bejtic, A.: Jevrejske nastambe u Sarajevu, u: Spomenica 400godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu 1566-1966, glavni urednik Samuel Kahmi, Sarajevo 1966., 23-32. Dzaja, Srecko M.: Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini naprijelazu iz 18. u 19. stoljece. Dobafra Grgellijica Varesanina (1783-1813), Zagreb 1971. Dzaja, S. M.: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463. -1804., preveo Ladislav Z. Fisic, Mostar21999. Hadzibegic, Hamid: Glavarina u Osmanskoj Drzavi, Sarajevo 1966. Hadzijahic, Muhamed: 0 manjinskim etnickim skupinama u Bosni i Hercegovini u XVIII i XIX stoljecu, do okupacije 1878., Prilozi Institutaza istoriju, Sarajevo 1981., 203-220. Hadzijahic, M.: Rudarstvo i metalurgija u Bosni u XVIII. i XIX. stoljecu do 1878., Acta historico-oeconomica lugoslaviae, sv. 9, Zagreb 1982., 53-73.

402

I Upotrazizamiromiblagostanjem

Handzic, Adem: Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-pasa, Priloziza orijentdnufilologiju, god. 5, Sarajevo 1954-1955., 135-180. Hickok, Michael Robert: Ottoman Military Administration in Eighteenth-Century Bosnia, Leiden - New York - Koln 1997. Hrabak, Bogumil: Kuzne radnje u Bosni i Hercegovini 1463-1800., Istorijski zbornik, god. 2, br. 2, Banja Luka 1981., 5-41. Hrvatska knjizevnost Bosne i Hercegovine odXIV. do sredine XVIII. stoIjeca, uredio Ivo Pranjkovic, Sarajevo 2005. Hrvatska knjizevnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do konca XIX. stoljeca, uredio Marko Karamatic, Sarajevo 2006. Jelenic, Julijan: Kultura i bosanskifranjevd, sv. 1-2, Sarajevo 1990. Koller, Markus: Bosnien an der Schwelk zur Neuzeit. Eine Kulturgeschichte der Gewalt (1747-1798), Miinchen 2004. Kresevljakovic, Hamdija: Gradska privreda i esnafi u Bosni i Hercegovini (od 1463 do 1851), Godisnjak Istoriskog drustva Bosne i Hercegovine,god. I.Sarajevo 1949., 168-209. Kresevljakovic, H.: Bosanski pasaluk u XVIII. stoljecu, u: Historija naroda Jugoslavije, uredili Branislav Durdev et al, sv. 2, Zagreb 1959., 1318-1341. Kresevljakovic, H.: Kapetanije u Bosni i Hercegovini, 2. izdanje, Sarajevo 1980. Moacanin, Nenad: Turska Hrvatska, Zagreb 1999. Moacanin, N.: Exposing Existing Fallacies Regarding the Captaincies in the Bosnian Frontier Area Between the 16th-18th Centuries, u: Constructing Border Societies on the Triplex Confinium, uredili Drago Roksandic i Natasa Stefanec, Budimpesta 2000., 75-89. Moacanin, N.: A propos dune publication sur la Bosnie ottomane, Tunica, god. 33, Pariz 2001., 379-384. Moacanin, N.: Hrvati pod vlascu Osmanskoga Carstva do razdoblja reformi u Bosni i Hercegovini (1463.-1831.), u: Holjevac, Zeljko - Moacanin, N.: Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlascu Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku, Zagreb 2007., 108-175. Moric, Levy: Sefardi u Bosni. Pribghistoriji Jevreja na balkanskom poluotoku, prevela Ljiljana Masai, Klagenfurt 1996. Nikic, Andrija: Hercegovackikatoliciizmedu 1683. i 1735. godine, Mostar 1988. Pelidija, Enes: Bosanski ejalet od Karlovackog do Pozarevackog mira: 1699-1718, Sarajevo 1989. Pelidija, E.: Banjalucki boj iz 1737. Uzroci iposljedice, Sarajevo 2003.

Samardzic, Radovan: Bosna i Hercegovina u XVIII veku, u: Istorija srpskog naroda, knj. 4, torn 1, uredio Slavko Gavrilovic, Beograd 1986., 432-497. Samardzic, R.: Srbi u Turskom Carstvu 1699-1716. Bosanski pasaluk 1699-1714., u: Istorija srpskog naroda, knj. 4, torn 1, uredio Slavko Gavrilovic, Beograd 1986., 19-30. Skaric, Vladimir: Srpski pravoslavni narod i njegova crkva u Sarajevu u 17. i 18. vijeku, u: Izabrana djela, knj. 2, Sarajevo 1985., 5-158. Stoianovich, Traian: The Conquering Balkan Orthodox Merchant, The journal of Economic History, god. 20, br. 2, Santa Clara, CA I960., 234-313. Suceska, Avdo: Malikana (dozivotni zakup drzavnih dobara u Osmanskoj drzavi), Prilozi za orijentdnufilologiju, god. 8-9, Sarajevo 1958-1959,111-142. Suceska, A.: Taksit (prilog izucavanju dazbinskog sistema u nasim zemljama pod turskom vlascu), Godisnjak Pravnogfakulteta u Sarajevu, god. 8, Sarajevo I960., 339-362. Suceska, A.: 0 nastanku cifluka u nasim zemljama, Godisnjak Drustva istoricara Bosne i Hercegovine, god. 16, Sarajevo 1965., 37-57. Suceska, A.: Ajani. Prilog izucavanju lokalne vlasti u nasim zemljama za vrijeme Turaka, Sarajevo 1965. Suceska, A.: Seljacke bune u Bosni u XVII i XVIII stoljecu, Godisnjak Drustva istoricara Bosne i Hercegovine, god. 17, Sarajevo 19661967., 163-207. Suceska, A.: Polozaj raje u Bosni u XVIII stoljecu, Dijalog, br. 6, Sarajevo 1978., 55-72. Sabanovic, Hazim: Bosanski pasaluk. Postanak i upravna podjela, Sarajevo 1982. Sljivo, Galib: Bosna i Hercegovina 1788-1812, Banjaluka 1992. Traljic, Seid: Trgovina Bosne i Hercegovine s lukama Dalmacije i Dubrovnika u XVII i XVIII stoljecu, u: Pomorski zbornik. Povodom 20-godisnjice Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942-1962, gl. urednici Grga Novak i Vjekoslav Mastrovic, knj. 1, Zagreb 1962., 341-371. Zecevic, Selma: Missing Husbands, Waiting Wives, Bosnian Muftis: Fatwa Texts and the Interpretation of Gendered Presences and Absences in Late Ottoman Bosnia, u: Women in the Ottoman Balkans. Gender, Culture and History, uredili Amila Buturovic i Irvin Cemil Shick, London - New York 2007., 335-360. Zirdum, Andrija: Filip Lastric - Ocevac 1700-1783. Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb 1982.

VIERAN KURSAR / Bosna i Hercegovina

403

U POTRAZI ZA MIROM IBLAGOSTANJEM

Hrvatske zemlje u 18. stoljecu

Urednica izdanja LOVORKACORALIC

MATICA HRVATSKA ZAGREB 2013.

M A T I C A

H R V A T S K A

BIBLIOTEKA POVIJEST HRVATA SvezakV U potrazi za mirom i blagostanjem Hrvatske zemlje u 18. stoljecu

Glavna urednica ROMANA HORVAT Urednik biblioteke ZORAN LADIC Urednica izdanja LOVORKA CORALIC Recenzenti FANICELIO CEGA TRPIMIRMACAN Povjerenstvo Matice hrvatske IGORZIDIC ZORISLAV LUKIC DAMIRZORIC

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske Ilustracija na naslovnici: Zemljovid Dalmadje iz 1792. godine (autor: Giovanni Maria Casini, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb) CIP zapis dostupan je u racunalnom katalogu Nacionalne i sveudlisne knjiznice u Zagrebu pod brojem 840171 ISBN 978-953-150-974-9 (svezak V)

s.rj

...-''

' a '{

'^ >?
s<c<
i-w S
SiTte

TKOH

ci
0.
-Jo

XO

'*<
fc
*"w;

TT
yry
<. *

,f
""/"tfaj

./tlftj

rpanois w n anwaz aasxvA>iH

lAHfNVlSOOVia I

MOHIW vz izvaiod n