Professional Documents
Culture Documents
Den Berstin - Tajne Hrišćanskog Učenja - Info
Den Berstin - Tajne Hrišćanskog Učenja - Info
Den Berstin - Tajne Hrišćanskog Učenja - Info
priređivač
Den Berstin
s engleskog prevele:
Bojana Šobot
i
Gorana Čabrilo
STYLOS,
2008.
Naslov originala:
SECRETS OF THE CODE
The Unauthorized Guide to the Mysteries Behind
The Da Vinci Code
Knjiga prva
Drama o jeresi i istoriji ili drama o njoj i njemu
Deo prvi
Marija Magdalena i sveti ženski princip
Bog-muškarac i boginja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
Sofijino putovanje: Vekovima stara paganska boginja izgubljena u
savremenom hrišćanskom svetu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91
Putir i oštrica: Arheologija, antropologija i sveti ženski princip . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
Deo drugi
Odjeci skrivene prošlosti
Deo treći
Neka tajne ostanu tajne
Knjiga druga
Da Vinčijev kod
Deo prvi
Komentari
DRUGI DEO
ISPOD PIRAMIDE
Pariz
London
REČ PRIREĐIVAČA
Tajne hrišćanskog učenja: neautorizovani vodič kroz tajne koje se kriju iza Da Vinčije
v og koda predstavlja kratak pregled originalnih mišljenja, zapisa, odlomaka iz mnogih
knjiga, veb-sajtova, časopisa i razgovora sa ključnim piscima i naučnicima aktivnim u
svojim oblastima.
Ovo izdanje u mekom povezu predstavlja mnogo više od običnog preštampavanja
prvog izdanja u tvrdom povezu. Tri godine su prošle od prvog objavljivanja Da Vinčije
vog koda; dve su godine od kada su naše Tajne hrišćanskog koda stupile na scenu – i na
listu bestselera koju objavljuje list New York Times. Ipak, čini se da fenomen oko Da Vin
čijevog koda ne pokazuje znake jenjavanja. Sa filmskom verzijom u kojoj glavnu ulogu
igra Tom Henks i koja se u bioskopima može videti od marta 2006. godine, više ljudi
nego ikada postavljaće pitanja i uključiti se u potragu za odgovorima.
Zapravo, čini se da uticaj romana postaje sve veći i da dublje zalazi u kolektivnu
kulturnu psihu – a mi smo pokušali da svoje čitaoce povedemo sa sobom kroz ovo prera
đeno, dopunjeno izdanje Tajni hrišćanskog učenja. Šta je u ovom izdanju novo? Između
ostalog se ističe:
• Mini-biografija Dena Brauna, autora Da Vinčijevog koda, koja prati njegov intelek-
tualni razvoj i odgovara na često postavljana pitanja o tome gde dobija ideje, u šta
zaista veruje i šta pokušava da postigne zahvaljujući svojim romanima.
• Moderan pristup koji nam nudi nova saznanja o idejama, pitanjima, temama i simbo-
lima koji bi trebalo da se nađu u Solomonovom ključu, Braunovom još uvek neobja-
vjenom nastavku Da Vinčijevog koda. Dešifrujemo kodove koje nalazimo sakrivene
u Braunovim prethodnim romanima i „razgrađujemo“ njegove argumente, kako bi-
smo vam pokazali način na koji će on iskopati misterije rane američke istorije za svoj
sledeći roman, baš kao što je iskopao misterije ranog hrišćanstva za Da Vinčijev kod.
• Lovci na Gral modernog doba: osvrćemo se na stvarnu nauku i proučavanje novih
arheoloških otkrića i novih tumačenja drevnih dokumenata. Od Isusove genealogije
koja je nedavno otkrivena u Velsu, do najnovijih otkrića koja uključuju drevne reli-
kvije, prikazujemo vam mnoštvo novih teorija, ideja i nagađanja vezanih za Isusov
život i život u Svetoj zemlji pre dve hiljade godina.
• Da Vinčijev kod i jevrejska kultura: istaknuti rabin sa interesovanjem za mistično
daje svoje viđenje jevrejskih simbola i obreda o kojima se govori u Da Vinčijevom
kodu. Među njih spadaju oni od Kabale do svete ženske sile u vidu Šekine, od naga-
đanja da je Isus bio jevrejski rabin i pitanja da li bi u tom slučaju bio oženjen ili ne,
do tumačenja po kome je Davidova zvezda spoj putira i oštrice.
12 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
ni istom vrstom slova kao i knjiga u celini, uvodi i napomene koje daje priređivač i koji
prethode odlomcima, esejima ili intervjuima, istaknuti su primetno različitom vrstom
slova. Isti je slučaj i sa umetnutim delovima unutar odlomaka iz drugih knjiga. Sa druge
strane, uz goste saradnike, intervjue i delove prethodno objavljenih radova jasno su na
značena imena autora ili napomene o autorskim pravima i dozvole za korišćenje istih.
Ukoliko smo nenamerno izostavili bilo koje objašnjenje o poreklu materijala, ili na neki
drugi način pogrešno odredili bilo koji deo u tekstu, unapred se izvinjavamo.
Kroz čitavu knjigu nastojali smo da napravimo kratak odabir i odlomke mnogo obimni-
jih radova kako bismo svojim čitaocima omogućili da na kratko iskuse ono što je sadržano
u određenoj knjizi, ili steknu uvid o idejama pojedinih stručnjaka. Bilo je neverovatno
teško donositi ove uređivačke odluke i izostaviti tako mnogo izvrsne građe. Želimo da se
zahvalimo svim autorima, izdavačima, časopisima, veb-sajtovima, i stručnjacima koji
su nam za pisanje ove knjige nesebično stavili na raspolaganje svoj materijal. Želimo da
čitaoce podstaknemo da kupe knjige čiji se odlomci nalaze ovde, posete pomenute veb-
-sajtove i da mnoštvo ideja na koje se ovde osvrćemo potraže u originalnim izvorima.
Takođe bismo želeli da pažnju čitialaca usmerimo na još nekoliko knjiga koje je tim
„Tajni“ izdao nakon objavljivanja prvog izdanja Tajni hrišćanskog učenja. Prva je Tajne
Anđela i demona, koja rasvetljava istorijski lavirint zavera, zataškavanja i postojećeg
sukoba između nauke i religije kojih se dotiče roman Dena Brauna, Anđeli i demoni,
objavljen pre Da Vinčijevog koda. Takođe smo objavili Tajne udovičinog sina, Dejvida
A. Šugartsa, delo koje predstavlja fascinantnog „prethodnika“ narednoj Braunovoj knji-
zi, Solomonovom ključu. A uskoro ćemo objaviti i Tajne Marije Magdalene.
Svaka od naših knjiga takođe ima i svoj veb-sajt. Posetite nas na bilo kojoj od slede-
ćih adresa i podelite sa nama sopstvena razmišljanja, pitanja, traganja i istraživanja:
www.SecretsOfTheCode.com
www.SecretsOfAngelsAndDemons.com
www.SecretsOfTheWidowsSon.com
Marija Magdalena 63
Kakvo je vaše mišljenje o slici Marije Magdalene koju slika Da Vinčijev kod?
Da Vinčijev kod se zapravo služi fikcijom kao sredstvom za tumačenje istorijskih
nejasnoća i popunjavanje praznina. Ovakav pristup uspešno su primenjivali i neki drugi
– i bolji – romanopisci. Čarls Dikens, na primer. Ali ovakvog pristupa se vredi držati,
kada se oslobodimo Braunove tvrdnje da je ono o čemu piše istina. U skladu sa tim,
tvrdnja da su Isus i Marija Magdalena bili venčani jeste fikcija upotrebljena kako bi se
istakla osobitost njihovog odnosa. Međutim, Isus je takođe imao poseban odnos i sa
64 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
Neki biblijski tumači ovo ocenjuju kao pohvalu celibatu. I kada je na celibat gledano
kao na uzvišenije stanje u odnosu na bračni život u kasnijoj hišćanskoj tradiciji, Eusebi-
je Hijeronimo je sthove iz Jevanđelja po Mateju 19:10-12 mogao da shvati kao naznaku
da „Hrist voli device više nego druge“.
Moderni tumači biblijskih tekstova skloni su da prihvate ovakvo stanovište, tumače-
ći ovaj odlomak kao poziv na celibat za neke, ili da ga direktno povežu sa odlomkom iz
sedmog poglavlja Prve Pavlove poslanice Korinćanima, koja celibat izdiže iznad braka.
Ali u Jevanđelju po Mateju, evnusi, kao osobe koje su se same pokorile, suzdržavaju su
se od toga da postanu „veliki“ ili da imaju autoritet nad drugima. I dok Matej u svom
jevanđelju u poglavlju 20: 26-7 poistovećuje njihov status u okviru matejanske zajednice
sa statusom sluga ili robova, mogli bismo razmišljati o tezi da je evnuh u matejanskoj
zajednici bio savršen sluga. Evnusi u matejanskoj zajednici, svojevoljno se odrekavši
sve časti koja je dolazila od njihovih porodica, imovine i bogatstva, isključivo su lojalni
kraljevstvu. Na Petrovo pitanje „Eto smo mi sve ostavili i za tobom idemo: šta će dakle
biti s nama?“ Isus nudi položaj i moć ne u ovom svetu, već u narednom: „Uistinu vam
kažem da ćete vi koji za mnom idete, kada bude sin čovečiji u obnovljenju svih stvari
sedeo na prestolu slave svoje, sesti i vi na dvanaest prestola i suditi nad dvanaest kolena
Izrailjevih. I svaki koji radi imena moga ostavi kuću svoju, ili braću svoju, ili sestre
svoje, ili oca svoga, ili mater svoju, ili decu svoju, ili njive svoje, primiće sto puta toliko,
i naslediće žvot večni“ (19:27-30).
Mnogi veruju da nepotpuno Jevanđelje po Filipu govori kako je Isus Mariju Magdalenu
često ljubio u usta. Verujete li da je to istina? I, ukoliko je tako, kakvo je značenje toga?
Jevanđelje po Filipu zapravo je u mnogo boljem stanju od Jevanđelja po Mariji. Iako su
oba teksta objavljena u okviru iste zbirke tekstova, Biblioteke Nag Hamadi na engleskom
jeziku, oni pretpostavljaju postojanje različitih simboličkih svetova. Primera radi, ne treba
da pretpostavimo, samo zato što Jevanđelje po Filipu govori o muškarcima i ženama, da se
radi o stvarnim muškarcima i ženama. Drugo otkrovenje po Jakovu prenosi da je Isus
Jakova nazivao „voljenim“ i obećao mu dublje razumevanje stvari, koje ostali nisu pose
dovali. I u Prvom i u Drugom otkrovenju po Jakovu Isus i Jakov se ljube i grle, što je
pokazatelj njihovog posebnog odnosa. U takozvanom Tajnom jevanđelju po Marku, Isus
otkriva misteriju božjeg carstva mladiću koji mu je drag. U koptskom tekstu iz četrnaestog
veka, Pistis Sofija, Filip, Jovan, Jakov i Matej, zajedno sa Marjam (Marijom), pominju se
kao oni koji su bili Isusovi voljeni. Ovo najverovatnije ukazuje na njihovu posebnu spo
sobnost duhovne spoznaje. Lako je zamisliti da bi ostali bili ljubomorni na ovakve ljude.
Zašto je Crkva Mariju Magdalenu prikazivala kao bludnicu tolike godine? Smatrate
li da su iz ovog „zataškavanja“ izvukli bilo kakvu korist?
Po mom mišljenu, nije baš prikladno krenuti od „zataškavanje“ i „zavere“ kako bi se
razumela istorijska zabuna kada je u pitanju identitet Marije Magdalene. Moramo početi
primedbom da, pored Device Marije i Marije Magdalene, postoji još pet žena pomenutih
u jevanđeljima koje se takođe zovu Marija – upravo ova činjenica ostavila je ogroman
prostor za zabunu. Kako bilo, rani crkveni pisci nastoje da razgraniče ove žene u raspra-
vama o Mariji Magdaleni, kao što je to slučaj i sa istočnom pravoslavnom crkvom, koja
nikada nije pomešala ličnost Marije iz Magdale sa Marijom iz Vitanije, a kamoli sa ne
imenovanom grešnicom iz Jevanđelja po Luki (7:37-50). Zapravo, pravoslavna crkva
oduvek je u različite dane održavala proslave u čast različitih žena.
Tek je pred kraj šestog veka lik Marije Magdalene pomešan sa likovima Marije iz
Vitanije i neimenovane grešnice iz Jevanđelja po Luki. Papa Grgur Veliki stopio je u
jedan identitete tri različite figure iz jevanđelja. Od trenutka kada je papa Grgur identi-
tet Lukine grešnice nakalemio na ličnost Marije Magdalene, ona je preobražena u blud
nicu, u velikoj meri i zbog toga što su se gresi žena neizbežno tumačili kao gresi seksu-
alne prirode. Ukoliko je Marija Magdalena bila udata, ovakav greh mogao je biti protu-
mačen i kao preljuba. Ukoliko je bila neudata žena, njen greh je mogao biti shvaćen kao
razvrat, što je nosilo istu težinu kao i bludništvo.
Kakav je motiv Grgur imao da likove grešnica stopi sa likom Marije Magdalene?
Bilo bi to strašno pogrešno tumačenje istorije kada bi se na ovo gledalo kao na zave-
ru ili zlonameran čin od strane pape. Grgura je neophodno sagledati u kontekstu njego-
vog vremena – periodu ispunjenom snažnim potresima: invazije Germana, kuga i glad
bile su samo neke od najvećih nedaća sa kojima je morao da se suoči za vreme svog
Marija Magdalena 67
pontifikata, koje su od njega zahtevale da bude ne samo duhovni poglavar, već takođe i
politički vođa. U ovom periodu prelaza i nesigurnosti, Grgur je nastojao da stvori neki
vid stabilnosti i sigurnosti za svoju zajednicu. Tekst u kome Grgur stvara novi identitet
Marije Magdalene je propoved u kojoj je očigledno odgovarao na pitanja o identitetu
Marije Magdalene koja su postavljali pripadnici njegove zajednice, koji su, čini se, tra-
žili jasnoću u svojoj veri koja bi poslužila kao odbrana od odumirućeg sveta starog
Rima koji se rušio pod njihovim nogama. Činilo se da je Grgureva sklopljena figura
Magdalene mogla da ponudi odgovor na baš sva pitanja koja je hrišćanska zajednica po
stavljala, a koja su se ticala povezanosti jedne Marije sa drugom.
Ovakvo određenje Marije Magdalene postalo je prihvaćeno jer je zadovoljavalo du-
boko ukorenjenu potrebu, teološki govoreći. Marija Magdalena, sada preobličena u ve-
liku grešnicu, zauzela je ulogu velike svetice. Grgur je tvrdio da je ovo dostigla kroz
pokajanje, koje je u njenom slučaju bio pokajnički čin u kome je prala Hristova stopala
svojim suzama i sušila ih svojom kosom. Kako je sveta tajna pokajanja nastavila da biva
preformulisana i da joj se daje primat u srednjem veku i ranom modernom dobu, u skla-
du sa tim je rastao i lik Marije Magdalene kao svetice-grešnice. Imidž svetice-grešnice
postao je naročito važan u onim istorijskim trenucima kada je sveta tajna pokajanja
dolazila u prvi plan. Po mom mišljenju, imidž svetice-grešnice bio je zasigurno jedan od
razloga zbog koga je Marija Magdalena privlačila pažnju tolikog broja ljudi vekovima:
a običnim grešnicima ona je pružala nadu – kako muškarcima tako i ženama – da i za
njih možda postoji iskupljenje.
vama o Mariji Magdaleni i ostalim pitanjima koje pokreće knjiga. Ovde izdvajamo
ključne argumente iz unakrsne rasprave između Keneta L. Vudvarda i Karen King. Vud
vard je pomoćni urednik časopisa Newsweek. Kingova je profesor crkvene istorije na
Bogosloviji Harvardskog univerziteta.
Marija Magdalena bila je poznata kao „apostol nad apostolima“). Uspostavljanje sime-
trije između ličnosti iz Novog i Starog zaveta, predstavljalo je važan aspekat srednjeve
kovne biblijske egzegeze. U postojećem kontekstu, neki egzegeti usredsređuju se na
Knjigu izlaska 15:20-21, gde se Mirjam naziva „proročicom“ koja izraelske žene predvodi
u pesmi i igri. Onim feministima koji tragaju za bilo kakvim znakom ženskog vođstva
u hebrejskoj Bibliji (da ne pominjemo razlog za sopstvenu pesmu i igru), ovaj odlomak
je doveo do stvaranja njihove sopstvene priče. Kako se tamo pripoveda, Mirjam je sma-
trana proročicom, baš kao što je njen brat Mojsije smatran prorokom, što je dovelo do
rivalstva između Izraelaca okupljenih oko Mojsija i onih okupjenih oko Mirjam.
Ali – kako to već biva – muškarci priređivači Biblije izbrisali su priče o Mirjam kao
o vođi, za koje se veruje da su postojale u drevnoj usmenoj tradiciji. Šta više, nekolicina
naučnika feminista uporni su u tvrdnjama da su Izraelci zapravo stvorili društvo zasno-
vano na ravnopravnosti pre uspona kraljevstva sa muškarcima na čelu. Prema tome,
imamo klasičan slučaj patrijarhata – feminističkog ekvivalenta prvobitnom grehu – sa
uklonjenim dokazima o ženama u ulozi vođa, zapravo, o ženama u ulozi proroka. Na
sličan način, biblijski mit o prvobitnom Rajskom vrtu zamenjen je feminističkom ide-
jom o prvobitnom društvu zasnovanom na ravnopravnosti, koje su na kraju zataškali
muškarci, priređivači Knjige izlaska, ključnog događaja koji leži u osnovi judaizma.
Da li je išta od ovoga istina – ili čak verovatno – nije nešto o čemu bi obični novinar
trebalo da prosuđuje. Ipak, novinar bi mogao da napomene kako ne mnogo naučnika
koji izučavaju Bibliju, ni muškaraca ni žena, ne veruju mnogo u ova nagađanja. Dokaza
jednostavno nema, pa se zbog toga oni koji zagovaraju takva nagađanja oslanjaju na ono što
se naziva „retoričkom analizom“ biblijskih tekstova, pre nego na istorijske ili arheološke
dokaze. Novinar bi takođe mogao da napomene da u okviru religijskog feminizma, istini
tost ili neistinitost ovakvih nagađanja nije bitna. Prema tome, bar od sedamdesetih godina
prošlog veka, neke Jevrejke priređivale su feminističke svečane obrede, na kojima je poseb-
na čaša postavljana za Mirjam, pored one koja se tradicionalno postavlja za Iliju. Ne čine
one to zato što veruju da je Mirjam, poput Ilije, u celosti preneta na nebo odakle će se vra
titi kada za to dođe vreme, već da bi čitavu stvar učinile, ako baš hoćete, ravnopravnom.
Isti model pronalazimo i u novom feminističkom poimanju Marije Magdalene. Evo
kako ovde funkcioniše pripovedački okvir: rani pok ret na čijem se čelu nalazo Isus bio
je egalitaristički i uključivao je oba pola (iako neki od pripadnika druge generacije je-
vrejskih pobornika feminizma sada ovo odbacuju, čemu u prilog navode činjenicu da
ovo Isusa čini izuzetkom među jevrejskim muškarcima toga doba, pa prema tome i anti
– Semitom). Među ženama koje prate Isusa, Marija iz Magdale je najistaknutija: ona se
pominje češće (dvanaest puta) od bilo koje žene, osim Isusove majke. Najznačajnije
pominjanje je ono u Jevanđelju po Jovanu 20:11-18, kada se vaskrsli Isus ukazuje samo
Mariji i nalaže joj da prenese vest njegovim (muškim) apostolima. Otuda njena tradici-
onalna titula „apostol nad apostolima“.
Opet, svakom čitaocu Novog zaveta trebalo bi da bude jasno da su se žene koje su
sledile Isusa često ponašale više na način kako to dolikuje pravim učenicima, nego Isu-
sova izabrana dvanaestorica. Na primer, sažeta jevanđelja (po Marku, Mateju i Luki)
pominju da su jedino žene bile ispod krsta. (Jevanđelje po Jovanu pridodaje još i Jovana,
Hristovog voljenog učenika.) Ali mala grupa naučnika feminista – naravno onih koji su
učili i stekli kvalifikacije na Harvardskoj bogosloviji – idu mnogo dalje. Njihova tvrdnja
70 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
koja izaziva najveću pozornost glasi da je u okviru rane crkve postojala grupa Marijinih
sledbenika i grupa Petrovih sledbenika – ponovo, muškarci nasuprot žena, kao i u slu-
čaju Mirjam – i da su Petrove pristalice ne samo odnele pobedu, već i uklonile dokaze i
sećanje na Magdalenine pristalice iz Novog zaveta, kao i da su ukaljale Magdaleninu
reputaciju. Propoved koju je održao papa Grgur, 591. godine, često se navodi u prilog
potonje tvrdnje, kao da je on začeo anti-žensku tradiciju, označivši je retroaktivno kao
nešto u šta se ne sme sumnjati. Svaljivanje krivice na papu uklapa se tu u feministički
plan, dodajući i prizvuk osude crkvenih vlasti, i zapravo, prizvuk osude samog pape.
Ukratko, muško poglavarstvo ponovo je krivac.
Ali postoji razlika između dve Marije – Mirjam i Magdalene. Kako bi potvrdili svoje
viđenje, feministi koji staju u odbranu Marije Magdalene posežu za novim sredstvima.
Kao što feministička hermeneutika sumnje – proučavanje Biblije zasnovano na nepove-
renju prema onome što su pisali muški autori – nalaže da tekstu Novog zaveta, budući
da su ga pisali muškarci, nije verovati baš iz tog razloga, tako da se feministička herme-
neutika ponovnog pronalaženja – u ovom slučaju, ponovnog pronalaženja potisnutih
dokaza o postojanju pristalica Marije Magdalene – mora okrenuti drugim izvorima. Ovi
izvori predstavljaju raznovrsne tekstove koji se nisu našli u Novom zavetu, kakav je usta
novljen u 4. veku. A sama činjenica da su ih iz njega isključili muškarci na crkvenim po
ložajima, čini ove dodatne tekstove još merodavnijim za naučnike čiji je cilj da pokažu
da je muško poglavarstvo potisnulo žensko vođstvo u okviru crkve. Među ovim tekstovi
ma, Jevanđelje po Mariji je najvažnije; ono što u njemu nalazimo kao da je delo autora
koji je doktorirao na Harvardskoj bogosloviji.
Dokumenti iz 2. veka, Jevanđelje po Mariji, Jevanđelje po Filipu (u kome se Isus i
Marija ljube), kao i ostali apokrifski tekstovi pojavili su se prekasno da bi pružili pouz-
dane istorijske podatke o Isusu, Petru ili Mariji Magdaleni. Ali oni zagovaraju ono što
su neke skupine – tradicionalno smatrane gnosticima – doživljavale kao priču o Isusu i
njegovim sledbenicima...
Karen King, profesor na Harvardskoj bogosloviji, tvrdi da postoji povezanost izme-
đu Jevanđelja po Mariji, koje veliča Mariju Magdalenu, i Pavlove poslanice Timoteju,
koja savetuje ženama da se ne oglašavaju u crkvi. Njen argument glasi da su oba nastala
otprilike u isto vreme, 125. godine n.e., i da skupa oslikavaju rat između polova koji je
besneo u okviru Crkve. Međutim, ona donekle na svoju ruku navodi vreme nastanka
dvaju tekstova. Niko ne zna kada su oni napisani, ali neki naučnici Timoteja svrstavaju
u devedesete godine novog veka, dok drugi tvrde da je Jevanđelje po Mariji nastalo u
kasnom – a ne ranom – drugom veku. Kingova do krajnosti razvlači ove datume, kao
dva kraja police za knjige između kojih se ne nalazi ništa – kako bi išli u prilog njenim
tvrdnjama. Ukratko, nova Marija Magdalena je stari gnostik.
Čak i tada, koliko je verodostojna pretpostavka da je odbacivanje gnosticizma od
strane Crkve, u svim njegovim oblicima, zapravo bio rat polova? U svom čvrsto uravno-
teženom „Uvodu u Novi zavet“, pokojni naučnik Rejmond E. Braun pravi sažetak toga
kako su sveti spisi koje su pisali hrišćani čuvani i prihvaćeni – i koji su kriterijumi ko-
rišćeni? Neki od njih bili su to da su poticali od apostola, stvarno ili navodno, kao i to
da su bili u skladu sa pravilima vere. Nijedan od njih nije se ticao pola. Osim toga, ne
postoji razlog zbog koga bi se verovalo da su čitave hrišćanske zajednice koristile Je
vanđelje po Mariji ili Jevanđelje po Filipu kao merodavne tekstove. Da, bili su oni u
Marija Magdalena 71
upotrebi, ali isti je slučaj sa mnoštvom knjiga iz moje lične biblioteke, od kojih nekoliko
uključuje gnostička jevanđelja, ali to me ne čini gnostikom...
Nekoliko godina čuvao sam antologiju odabrabih dela iz različitih svetskih religija
koja na svojim koricama poziva čitaoce da među njima pronađu one koje koje im se naj-
više dopadaju i tako „stvore sopstveno Sveto pismo“. To što je neko upakovao ovaj ma-
terijal, pomislio sam, ukazivao je na jedan vetar koji duva u izmešanim vremenskim
prilikama savremene američke religije. Pretpostavka na kojoj se ovo zasniva je da su svi
sveti spisi jednake vrednosti i da čitalac ima slobodu da svetima smatra one koje mu
lično najviše gode... Ovo je krajnost u potrošački orjentisanoj religiji, naravno, i ima
dodatnu prednost u tome što ne mora da počiva na autoritetu bilo koje verske zajednice,
po pitanju toga koji tekstovi se smatraju svetima, a koji ne.
Nešto slično se, mislim, događa i sa gnostičkim tekstovima koji sirot u Mariju Mag-
dalenu podržavaju u ulozi koja joj je poverena kao vođi crkve – i, ako je verovati autor-
ki Lin Piknet, kao „skrivenoj boginji hrišćanstva“. Bar jedan broj naučnika feminista
koji gnostičke tekstove stavljaju u istu ravan sa onima iz Novog zaveta, može da tvrdi da
su u ranom periodu hrišćanske istorije oni bili dostupni pripadnicima hrišćanske vere,
koji su ih povremeno čitali. Iz ovoga očito sledi to, da ukoliko vam se ne dopada ozvani
čeni kanon, vi onda stvorite sopstveni. Ukoliko je Jevanđelje po Mariji jednako mero-
davno kao i, recimo, Jevanđelje po Marku, onda Marija Magdalena, naravno, može biti
šta god današnji feministi požele da ona bude.
Ukoliko bih sam pisao priču o Mariji Magdaleni, mislim da bi bila usresređena na
sledeće: da je mala skupina visokoobrazovanih žena odlučila da svoju karijeru posveti
delima gnostičke književnosti otkrivenim u prošlom veku, otkriću koje je obećavalo
nastanak novog akademskog polja specijalnosti, u okviru više nego dovoljno iscrpljene
oblasti izučavanja Biblije, na kome bi mogle da izgrade sopstvenu karijer u. Postale su
stručnjaci za ovu književnost, kao što su neki postali stručnjaci za biologiju raka samca.
Ali za razliku od onih koji proučavaju morske desetonožne ljuskare, neke od njih su se
poistovetile sa predmetom svoga izučavanja – u pojedinim slučajevima, možda, zbog
toga što nisu imale drugu religijsku zajednicu osim one sa kojom su delile ista akadem-
ska interesovanja; neke druge zbog toga što su se pobunile protiv bilo koje autoritativne
verske zajednice u okviru koje se u početku izrodilo njihovo interesovanje za religiju.
A naredni korak? On samo što nije tu, u obličju nove knjige harvardskog profesora
Karen King, Šta je gnosticizam?, koja za cilj ima da ukaže na ogromnu raznovrsnost u
okviru gnosticizma – istinskog i pluralističkog gnosticizma – što je u redu – ali takođe
i na oslobađanje gnostika od njihovog suprotstavljanja pravovernom hrišćanstvu, razla
žući na taj našin kategoriju jeresi. Ukratko, ukoliko nema greške, onda bilo šta može biti
istina. Kako tipično američki. Kako sadržajno i neosuđujuće. I u ovom dobu postmoder-
nizma, tako svojstveno sadašnjici. U ovakvoj vrsti okruženja, čak se i ličnost Marije
Magdalene može pretvoriti u bludnicu, kako bi se o tome polemisalo.
72 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
Nedavna otkrića nude bogatstvo primarnih dela koji pružaju sliku o višestranoj prirodi
ranog hrišćanstva i nude alternativna viđenja. Oni nam takođe pomažu da shvatimo one
koji su odneli pobedu jer su njihove ideje i rituali dobili svoje obličje kao proizvod ovih
ranohrišćanskih rasprava.
Kada sagledamo lik Marije Magdalene u ovom novom kontekstu lakše nam je da
shvatimo kako je pogrešan prikaz nje kao bludnice mogao biti izmišljen i kako je mogao
biti toliko rasprostranjen na zapadu više od milenijuma bez postojanja bilo kakvih do-
kaza koji bi to podržali. Nekoliko novootkrivenih dela prikazuju je kao učenika prema
kom je Isus imao najviše naklonosti kao i omiljenog apostola posle vaskrsnuća. U Je
vanđelju po Mariji, recimo, ona smiruje ostale kada su uplašeni i govori im o posebnom
učenju koje je Isus preneo samo njoj. Ovaj tekst tvrdi da ju je Isus potpuno poznavao i
da ju je voleo više nego druge apostole. On se takođe oslanja na verovanje da je Petar bio
u sukobu sa Marijom, što je tema o kojoj An Brok, na vrlo istančan način, piše u svojoj
novoj knjizi, Marija Magdalena, prvi apostol: borba za prevlast.
Ali u ovim novootkrivenim knjigama, Marija, kao apostol, jamči istinitost teološkog
stanovišta koje je poraženo u borbi da postane pravoverno. Jevanđelje po Mariji, recimo,
predstavlja radikalno tumačenje Isusovog učenja kao puta ka unutrašnjoj duhovnoj spo-
znaji, ne kao apokaliptičnog otkrovenja; ono prihvata Isusovu smrt i vaskrsnuće, ali opo
vrgava stav da su patnja i smrt put ka večnom životu; ono takođe odbacuje besmrtnost
fizičog tela, tvrdeći da će samo duša biti spasena; ono daje najjasniji i najubedljiviji argu
ment napisan tokom ranog hrišćanstva u korist priznavanja žena kao vođa; ono oštro
kritikuje nelegitimnu moć i utopijsku viziju duhovnog savršenstva; ono osporava naše
idealističko viđenje postojanja saglasja među prvim hrišćanima; i ono od nas zahteva da
ponovo donesemo sud o onome na čemu počiva autoritet crkve. Sve napisano u ime žene.
Zahvaljujući Jevanđelju po Mariji vidimo da su vođe crkve, načinivši od Marije
Magdalene bludnicu pokajnicu, mogle ostvariti dva cilja odjednom. Uspeli su da uma-
nje značaj Marije Magdalene kao nekog ko može podržavati ulogu žene kao vođe, a
istovremeno su mogli da podriju vid teologije koji je uzdizao njeno ime – teologije koju
su crkveni oci osudili kao jeres.
Vudverd je sasvim u pravu da otkriće ovakvih izvora dovodi u pitanje tradicionalnu
sliku hrišćanske istorije, istorije po kojoj je Isus pravo učenje preneo muškim apostoli-
ma koji su ga u neizmenjenom obliku dalje preneli biskupima koji su nastavili njihovu
misiju. Čistota ovog jevanđelja osigurana je posebno kroz Nikejski kanon i prihvaćeno
tumačenje biblijskog kanona.
Iako novi tekstovi ne ukazju na „rat među polovima koji je besneo“ u ranoj crkvi, oni
pružaju dokaz da se jedno od pitanja, o kojima se raspravljalo, ticalo uloge žene kao
vođe. U Jevanđelju po Mariji, Petar je oslikan kao prek – kao što je prikazano i u mno-
gim događajima iz jevanđelja koje su ušle u Novi zavet. Ovde je on ljubomoran na Ma-
riju i odbija da poveruje da bi Isus njoj preneo posebno učenje. Ovaj prikaz izgleda na-
goveštava da hrišćani koji, poput Petra, odbacuju pravo žene da propoveda čine to iz
ljubomore i nedostatka razumevanja.
Zahvaljujući Jevanđelju po Mariji saznajemo za još jedno gledište, zastupano u
drevnim raspravama, koje je bilo izgubljeno gotovo dve hiljade godina. Pomoću njega
možemo bolje da shvatimo previranja u ranom hrišćanstvu, ali ni ovo viđenje nije takvo
da ne podleže kritici. Na primer, viđenje koje nalazimo u Jevanđelju po Mariji, u kom
74 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
se telo odbacuje kao nesuštinski deo bića, veoma je problematično za današnji femini-
zam, koji u velikoj meri uzdiže ljudsko telo.
Naravno da sporno pitanje o ulozi žene kao vođe nije isčezlo. To nije samo sporno
pitanje iz davne prošlosti. U današnje vreme, pobornici feminizma rade na tome da
istinitu priču o Mariji Magdaleni, kao i ostala alternativna gledišta iz prošlosti, čuju – ne
samo oni koji su pročitali delo Nova katolička enciklopedija iz 1967. godine, već takođe
i širok krug javnosti. S druge strane, obrazovani ljudi koji se ovim bave kao i ostali koji
smatraju ova nova dela izazovnim nastoje da ih odbace kao jeres i da marginalizuju
njihov uticaj u današnjim sporovima. U tom slučaju, činilo bi se da je čitava ova pomet-
nja oko Marije Magdalene samo još jedna faza u dugoj istoriji razmirica među hrišćani
ma. Zašto bi iko na to obraćao pažnju?
Evo razloga: budući da toliko toga u hrišćanskom verovanju i verskim obredima
počiva na tvrdnjama koje se temelje na istoriji, tačno viđenje istorije od suštinskog je
značaja. Jedan od kriterijuma za valjanu istoriju je da se u obzir uzmu svi dokazi, a da
se pri tom ne obezvređuju delovi koji nam se ne sviđaju ili se neosnovano u prvi plan
ističu oni delovi koji nam se sviđaju. Bez obzira na to da li verske zajednice prihvataju
ili odbacuju učenja za koje se saznalo u ovim novootkrivenim tekstovima, hrišćani će
bolje razumeti sopstvenu tradiciju i predanije joj se obavezati ukoliko imaju uvid u ta-
čan istorijski prikaz početaka hrišćanstva.
Šta više, uzimajući u obzir značaj religije u današnjem svetu – posebno istaknutom
u povezanosti religije sa nasiljem – verujem da je važno za nehrišćane kao i za hrišćane
da prihvate da sve verske tradicije imaju više viđenja i da nude različite mogućnosti kako
Marija Magdalena 75
pristupiti složenim problemima današnjice. U tom smislu, tradicija nije konačna, već se
neprestano nadograđuje jer se vernici oslanjaju na prošlost da bi se nosili sa sadašnjošću...
Zbog toga religija nije jednostavno data – neke stvari se mogu jednostavno prihvatiti ili
odbaciti. Religije stalno nalaze nova tumačenja... Tačan istrojski prikaz neće osigurati
liku Marije Magdalene da ne bude i dalje obeležavana žigom bludništva zarad dokaziva
nja nečega u debatama, kao što je to bio slučaj dugi niz vekova – ali on vraća bar jedan
deo dostaojanstva ovoj značajnoj Isusovoj učenici.
Kada je, i zašto, Crkva počela da preispituje svoj prikaz Marije Magdalene kao
bludnice i pokajnice?
Ne znam kada je, precizno, Crkva počela da uvažava Mariju Magdalenu kao važnog
Isusovog učenika, a ne kao „posrnulu ženu“ . Ipak, sumnjam da je do ove promene doš-
lo sazrevanjem katoličkog naučnog tumačenja Biblije, do koga je došlo nakon što je
papa Pije XII poslao svoju encikliku Divino Afflante Spiritu, 1943. godine. To je podsta-
klo katoličke stručnjake za proučavanje Biblije da se posluže istim kritičkim naučnim
sredstvom kojim su se koristili protestantski stručnjaci za Bibliju još od kraja 19. veka.
Zašto toliko mnogo ljudi danas u Mariji Magdaleni vidi tako privlačan lik?
Verovatno zbog toga što su bili otuđeni od Crkve zbog njenog negativnog, krutog i
kritički raspoloženog pogleda na ljudsku seksualnost. Razmišljanje o Mariji Magdaleni
pokreće pitanje o Isusovoj seksualnosti i takođe navodi ljude da iznova razmisle o polo-
žaju žena u okviru crkve. Da je Isus bio oženjen, to bi potkopalo vekovne predrasude o
seksualnoj intimnosti.
Izjavili ste na ABC televiziji, u specijalnoj emisiji pod nazivom Isus, Marija i Da
Vinči, kao i u našem prethodnom intervjuu, da Isusov status božanstva ne bi bio ugro
žen u slučaju da je bio oženjen. Možete li da objasnite zašto?
Ne želim da budem neozbiljan, ali zašto da ne? Poslanica Jevrejima (4:15) govori da je
Isus u svemu bio poput nas, osim po pitanju greha. Da li je greh stupiti u seksualni odnos
u braku?
Takođe ste izjavili da, ako je Isus ikada i bio oženjen „najjednostavnije rešenje“ bilo je
da se baš Marija Magdalena navede kao njegova nevesta. Zašto baš Marija Magdalena?
Zato što je ona bila njegov učenik, žena sa kojom je tokom svog života bio najviše
blizak. Za razliku od muškaraca koji su se poneli kao kukavice, ona i još nekoliko žena
ostale su uz njega do samog kraja. Ona je ta koja ga je, prema bar tri verovanja iz Novog
zaveta, prva videla nakon vaskrsnuća. Takođe je morao da je upozori da ga „ne dodi
ruje“, jer se još uvek nije uzdigao do svoga Oca na nebu.
Ako bismo ovu raspravu stavili u odgovarajući kontekst, da li bi u tom slučaju sve
vodeće religijske ličnosti toga vremena bile oženjene?
Verovatno ne baš svi, ali svakako većina. Jasno je da su neki od apostola bili oženje-
ni, ukjučujući i Petra.
Pošto ste to spomenuli, kakve su šanse, po vašem mišljenju, da je i sam Isus bio ože
njen?
Ne postoji dokaz da je Isus bio oženjen, i postoje bar tri razloga koji ne idu u prilog
ovoj hipotezi. Pre svega, jevanđelja ne pominju brak. Kao drugo, antierotske predrasude
u crkvama Novog zaveta javile su se u hrišćanstvu veoma rano, tako da bi se moglo
pretpostaviti da ukoliko je Isus i bio oženjen, širenje ovakvih tvrdnji bilo bi odlučno za
ustavljeno. Kao treće, kada je Sveti Pavle zatražio lično pravo da se oženi (Prva poslani
ca Korinćanima 9:5), zašto se nije pozvao na Isusov brak kako bi potkrepio svoje argu-
mente?
Den Braun tvrdi da je, pre Nikejskog sabora, Isus smatran smrtnikom, a ne božan
stvom. Prema tumačenju ovog romanopisca, drugim rečima, Isus je proglašen božan
stvom. Kada je Sabor izglasao njegov status Sina Božijeg, 325. godine n.e. Da li je Den
Braun u pravu? Ako jeste, kakvo je bilo alternativno verovanje koje nije prihvaćeno?
Ne, Den Braun nije u pravu. Sabor je glasao protiv rane hrišćanske sekte zvane ari-
janizam, koja je zagovarala da Isus nije bio „ništa više“ do najuzvišenijeg među ostalim
bićima. Nikejski sabor proglasio je da Isus nije bio poput ostalih ljudskih bića, već je
„stvoren“ iz večnosti kao Božiji sin. Drugim rečima, da je bio načinjen od „iste materi-
je“ kao i Bog Stvoritelj. Crkva nije definisala božanski status Hrista sve dok ovo raspro-
stranjeno crkveno verovanje nije otvoreno dovedeno u pitanje, kao što je to učinio arija-
nizam. A ovde primenjeni princip takođe važi i za ostala načela vere.
U Da Vinčijevom kodu, Braun se iznova i iznova vraća temi svetog ženskog principa
– činjenici da su, pre uspona monoteizma, drevni narodi obožavali boginje jednako kao
i bogove. On tvrdi kako je katolička crkva potiskivala ideju da su ženski duhovi poput
78 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
Kako se ideja svetog ženskog principa razlikuje od načina na koji vidimo da većina
religija pretpostavlja primat muških božanstava?
Sve više i više postajemo svesni da božanstvo koje zovemo „Bogom“ zapravo ne
izgleda kao muška figura duhovnog vođe na svodu Sikstinske kapele u Vatikanu. Goto-
vo dva milenijuma hrišćani su predstavljali Boga isključivo muškim obličjem, koristeći
muške zamenice kada govore u Tvorcu. Ali ako o tome porazmislimo, shvatamo da Bog
nije muško. Boga ne možemo okarakterisati po polu, Bog je tvorac čiji pol ne možemo
sagledati, i to premašuje našu sposobnost da spoznamo Boga. Zbog toga mi Boga ogra-
ničavamo obraćajući mu se kao muškarcu. Bog nije ni muško ni žensko, i to je razlog
zašto je Jevrejima uvek nalagano da Boga nikad ne predstavljaju na slikama. Ali hrišća-
ni su odbacili ovu ideju i dodelili Bogu i Isusu imena „Otac“ i „Sin“. Kada su grčke reči
za „Sveti duh“ prevedene na latinski, postale su muškog roda: Spiritus Sanctus. Čitavom
trojstvu je počev od 5. veka širom zapadne Evrope pripisivan je muški rod.
Sveti ženski princip je ono drugo lice Boga koje se tokom više od dva milenijuma
koliko traje hrišćanstvo nije poštovalo – u svakom slučaju, ne kao ravnopravno. Devica
Marija svakako je otelotvorenje jednog aspekta „Boga“ kao ženskog principa: blagoslovena
Marija, koja nas zastupa na prestolu svog sina. Ali u hrišćanstvu, obrazac sjedinjavanja
muškarca i žene, princip iz kog se rađa život na zemlji, ne slavi se, čak ni ne priznaje.
Verujem da treba da povratimo značaj izgubljenog ženskog principa na svakom ni-
vou: fizičkom, psihološkom, emotivnom i duhovnom. U velikoj meri smo osiromašeni
gubitkom neveste i ikone svetog zajedništva na šta je svaki hrišćan trebalo da ima pravo
po rođenju. Pretrpeli smo gubitak Erosa/međuodnosa i povezanosti sa ženskim principom
– telom, emocijama, intuitivnošću, srodnošću svega živog, blagoslova lepote i obilja
planete.
bračnih odaja širila se na useve i stada, i na ljude u njihovom okruženju. Slični običaji
poznati su bili u različitim liturgijama širom Bliskog istoka. Pesma nad pesmama je
skraćena verzija stare liturgijske poezije iz obreda hieros gamos Izide i Ozirisa. Kralj
uvek biva pogubljen i njegova nevesta ga traži, oplakujući njegovu smrt, i na kraju se
sjedinjuje sa njim. U Pesmi nad pesmama, miris koji nevesta koristi je nard [espik, istoč-
njački parfem ili milo] koji se povija oko mladoženje za svečanom trpezom. I u jevanđe-
lju, opet se pominje nard kojim Marija pomazuje Isusa, i miris koji „ispunjava kuću“
(Jovan 12:3).
U sedam od ukupno osam tesktova gde su nabrojane žene koje su pratile Isusa, Ma-
rija Magdalena se spominje na prvom mestu, pa ipak, njen položaj „prve dame“ kasnije
je opovrgnut. Crkvenim ocima iz 4. veka odgovaralo je da zvanično uzdignu Isusovu
majku kao „Theotokos“ (onu koja je rodila boga, Majku božiju) ali da zanemare njegovu
nevestu/voljenu. Posledica toga je iskrivljena slika osnovnog uzora života na našoj pla-
neti – „svete zajednice“ odanih partnera.
Marija i Isus
Oživljavanje drevnih kultova plodnosti?
Margaret Starberd
Rani hrišćanski prikazi Device i njenog deteta rađeni su po uzoru na daleko starije prikaze
egipatske boginje Izide, Sestre-Neveste boga Ozirisa, koja na krilu dži sveto dete Horu-
sa, boga svetlosti. Ritualna poezija iz kulta Izide i Ozirisa paralelna je sa Pesmom nad
pesmama, u pojedinim delovima i doslovno. I lunarne boginje i boginje Zemlje starog
sveta često su prikazivane kao tamnopute, kako bi se ženski princip predstavio napore-
do sa solarnim/muškim, dualitetom specifičnim za rane civilizacije Sredozemlja. Mno-
ge boginje prikazivane su kao crne, a navodimo imena samo nekolicine: Inana, Izida,
Sibel, Artemida.
Za najranije hrišćane, boginja u jevanđeljima bila je Marija Magdalena, čije je ime
„Magdalena“ značilo „uzdignuta“ ili „osmatračnica, uporište“...
Nakon vrhunca koji je doživela u 12. veku, jedinstveni značaj Marije Magdalene u
zapadnoj Evropi postepeno je degradiran, počev od sredine 13. veka – datuma koji se
prilično upečatljivo podudara sa Albigenskim krstaškim pohodom na Katare i pristalice
„Crkve ljubavi“. Uspon inkvizicije u 13. veku zlokobno je uzimao maha u južnim delo
vima Francuske, kao odgovor na nekoliko varijanti hrišćanstva okrenutih jevanđelju,
popularnih jeretičkih sekti koje su ozbiljno ugrožavale hegemoniju Rimske crkve. U
saradnji sa francuskim kraljem, papa je pokrenuo pohod na jeretike iz grada Albi, krva-
vi rat razaranja koji je trajao generacijama, brišući čitave gradove i uništavajući kultur-
ni procvat oblasti poznate pod imenom Langdok.
U istom periodu, prelepi i značajni epiteti koji su nekada pripisivani ženi iz Magdale,
prebačeni su na Blagoslovenu Devicu Mariju, a crkve su podignute u čast „Naše Gospe“,
koja je tobožnje uvažavana kao majka Isusova, kao istaknuti nosilac arhetipskog žen-
skog principa – „jedina od svog pola“. Kipovi i slike Device su se namnožili, najčešće
sa detetom u krilu, podsećajući na egipatske kipove Izide i Horusa. Od sredine 13. veka
„,glas Neveste“ postepeno je ugušen, iako se šuška o tome da su masoni u Evropi oču-
vali istinsku veru i njene simbole ugradili u samo kamenje svojih gotskih katedrala...
Pomazanje Isusa u jevanđeljima jedna je imitacija obreda kulta plodnosti koji je bio
rasprostranjen na drevnom Bliskom istoku. Sipajući svoj dragoceni melem od narda po
Isusovoj glavi, žena koju je tradicija odredila kao „Magdalenu“ („veliku“!) izvodila je
čin istovetan bračnom ritualu hieros gamos – obredu pomazanja odabranog Mladože-
nje/Kralja koji je izvodila žena kraljevske krvi koja je predstavljala Veliku Boginju!
Sam Isus je znao za ovaj obred i priznavao ga, u kontekstu njegove uloge žrtvovanog
kralja: „Ona pomaza unapred telo moje za ukop“ (Marko, 14:8b). Oni koji su iz jevanđe-
lja čuli priču o pomazanju za vreme gozbe u Vitaniji, sigurno su obred prepoznali kao
ceremonijalno pomazanje Svetog Kralja, baš kao što bi prepoznali „ženu sa posudom od
alabastera“, koja je do grobnice u vrtu došla trećeg dana kako bi dovršila pomazanje pre
pokopa i oplakivala svog namučenog Mladoženju. Zatekla je prazan grob...
U paganskim obredima koji se pominju u drevnim mitovima, Boginja (Sestra-Neve-
sta) odlazi do grobnice u vrtu kako bi oplakivala smrt svoga Mladoženje, ali na sopstvenu
radost saznaje da je vaskrsnuo. „Ljubav je jača od smrti“ dirljivo je obećanje koje nalazi
84 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
mo u Pesmi nad pesmama i sličnoj ljubavnoj poeziji Bliskog istoka koja slavi ove drevne
obrede Svetog braka...
Sangraal
Srednjevekovni pesnici koji su pisali u 12. veku, kada su legende o gralu izbile na povr-
šinu evropske književnosti, pominju „Porodicu grala“, navodne čuvare putira, koji su
kasnije proglašeni nedostojnima ove časti. Naučnici koji izučavaju gral ponekad dovode
u vezu reči sangraal i gradales, koja je kako se čini označavla „pehar“ „,plitak tanjir“
ili „lavor“ na provansalskom jeziku. Ali takođe se tvrdi da ako se reč sangraal rastavi
posle slova g, dobija se sang raal, što na starofrancuskom znači „kraljevska krv“.
Ovo drugo izvođenje iz francuske reči sangraal izuzetno je provokativno, a možda
i prosvetljujuće. Iznenada smo suočeni sa potpuno novim značenjem znane nam legen-
de: umesto pehara ili putira, priča nam sada govori da je Marija Magdalena donela
„kraljevsku lozu“ na južnu obalu Francuske. Druge legende pripisuju Josifu iz Arima-
teje zasluge da je Isusovu krv doneo u Francusku u nekoj vrsti plovila. Možda je to zai-
sta bila Marija Magdalena, pod zaštitom Josifa iz Arimateje, koja je donela kraljevsku
lozu kralja Davida do južne obale Francuske.
Merovinška veza
Postoje dokazi koji tvrde da je kraljevska krv Isusa i Marije Magdalene na kraju potekla
venama merovinških monarha u Francuskoj. Ime Merovinga sami po sebi moglo bi da
bude lingvistički fosil. U tradiciji koja okružuje porodicu Franaka pominje se predak
Merovi. Ali reč Meroving može se rastaviti na slogove među kojima se lako razaznaju
mer i vin, Marija i loza. Ovako rastavljena, može se posmatrati i kao aluzija na „Mariji-
nu lozu“ ili možda „lozu Majke“.
Kraljevski amblem merovinškog kralja Klodovika bio je fleur-de-lis (iris). Latinski
naziv za irisov cvet, koji samoniklo raste u zemljama Bliskog istoka, glasi gladiolus, ili
„mala sablja“. Fleur-de-lis sa tri latice francuske kraljevske kuće jeste simbol svega
muškog. Zapravo, to je grafički prikaz svečanosti obrezivanja u kome su sadržana sva
obećanja koja je Bog dao Izraelu i kući Davidovoj. Tomas Inman naširoko raspravlja o
muškoj pirodi „cveta svetlosti“ u svom radu iz 19. veka, Drevni paganski i moderni
hrišćanski simbolizam. Gotovo je zabavno to što je ovaj isti muški simbol „,male sablje“,
međunarodni amblem mladih izviđača!
Sveti ženski princip 85
Da Vinčijev kod ne samo da se nalazi na vrhu listi bestselera širom sveta od kada se
pojavio u proleće 2003. godine – već je zaista postao kulturološki fenomen. Čemu pri
pisujete uspeh romana Dena Brauna, a osobito neprekidnu opčinjenost religijskim te
mama koje je Den Braun pokrenuo?
Ideja o „Svetom jedinstvu“ Hrista i Marije Magdalene u srcu hrišćanstva očigledno
ima veoma dubok odjek. U ovom trenutku krize Rimokatoličke crkve, mnogima je ja-
sno da ova institucija ima jednu fundamentalnu grešku – otuđivanje svoje doktrine i
hijerarhije od Ženskog principa. Zajednica zasnovana na principu jednakosti u kojoj su
otelotvorena prosvetljena učenja njenog „Rabina Ješue“ postala je ozbiljno izobličena
tokom dva milenijuma svoje istorije.
Iznenada počinjemo da se pitamo postoji li još nešto što su zaboravili da nam saopšte.
Den Braun uvažava uticaj vašeg rada – naročito dela Žena sa posudom od alabaste-
ra – na razmišljanja koja su izneta u romanu. Koliko im je bio veran – naročito kada su
u pitanju sveti brak i Marijino bekstvo u Francusku da bi osnovala kraljevsku lozu?
Oni koji čitaju moje knjige svesni su da se u svojim radovima ne bavim obnovom
jedne elitne loze, već se fokusiram na uspostavljanje ravnoteže između muškog i žen-
skog principa / Logosa i Sofije. Verujem da priče i legende o detetu Isusa i Marije Mag-
dalene – princezi zaključanoj u kuli ili izgubljenoj usled nepažnje – oslikavaju narodno
sećanje na „zajednicu“ arhetipske Neveste i Mladoženje. „Dete“ je dokaz da je zajedni-
ca postojala na svim nivoima: fizičkom, psihološkom, metaforičnom. Bilo je to najviše
partnerstvo „božanskih upotpunjenja“, koje nam omogućava da Boga zamislimo kao
Jedinstvo koje voli.
Da li je „Kod“ imao uticaja na vas lično? Da li ste osetili bilo kakav zazor od bučnih
kritika na račun teologije iznete u Da Vinčijevom kodu? Šta mislite o pozivu biskupa
bliskog Vatikanu da ljudi sve u svemu ne bi trebalo da ga čitaju?
Kada sam napisala Ženu sa posudom od alabastera, dala sam je svom rimokatolič-
kom pastoru na čitanje pre nego što sam je poslala izdavaču. Njegov odgovor je glasio:
„Ovo bi moglo izlečiti Crkvu“. Mora da je osetio da bi ponovni povratak Neveste obno-
vio „pustu zemlju“, baš kao što tvrde legende o gralu. Ostali sveštenici i prelati odobrili
su i prihvatili moju viziju „Svetog jedinstva“, pa mi upućuju pozive da govorim u izne-
neđujućem i sve većem broju vodećih hrišćanskih crkvi današnjice. Takođe, dobijam
86 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
stotine pisama putem elektronske pošte svake nedelje od ljudi, među kojima su mnogi
katolici i drugi hrišćani, koji mi se zahvaljuju na mom radu. Usudila bih se da pretpo-
stavim da kardinal kome se pripisuje da je oklevetao Da Vinčijev kod još uvek nije
pročitao moje knjige.
A kada je u pitanju naučno izučavanje? Da Vinčijev kod je pok renuo obilje izučava
nja i komentara. Da li je bilo koje od njih dovelo do toga da promenite sopstvene stavo
ve? Ako jeste, šta i na koji način?
Neko me je nedavno upitao da li sam u svojoj novoj knjizi Marija Magdalena, neve
sta u izgnanstvu, promenila svoje stavove. Odgovor glasi ne. Govorim istu stvar samo
glasnije, sa više dokaza, više srednjevekovne umetnosti, više primedbi i dokumentacije.
Kao odgovor kritičarima koji tvrde da ne postoji dokaz da je između Isusa i Marije
Magdalene postojao intiman odnos, obezbedila sam dodatnu gomilu posrednih dokaza
u korist „Svetog braka“. Moj rad se ne bavi ovom ili onom činjenicom, već čitavim sku-
pom činjenica koje čine mozaik koji potvrđuje Jedinstvo u srcu hrišćanske mitologije.
Postoji li još neki dokaz – ili nešto što bi razotkrilo priču – o Magdaleninom putova
nju u Egipat, a potom i u Francusku, ili o nastavljanju loze?
Obzirom da ne postoje dostupne istorijske činjenice, svi pobornici različitih teorija
oslanjaju se na grupu legendi, predanja i glasina. Kada sam napisala uvodni deo Posude
od alabastera, koji predstavlja fikciju, rekla sam da je Josif iz Arimateje Mariju Magda-
lenu odveo na sigurno u Egipat. Moja teorija zasnivala se na tri elementa: „bekstvu
Svete porodice u Egipat“ iz Jevanđelja po Mateju; Knjizi proroka Osije 11:1 „,I ja iz
Egipta zazvah sina svog“; i činjenici da se u francuskoj tradiciji Sara, čije ime na hebrej-
skom znači „princeza“, zove „Sara Egipćanka“. U knjizi Marija Magdalena, nevesta u
izgnanstvu, objavila sam fotografiju molitvene prostirke, verovatno iz 2. veka, na kojoj
su prikazani izgnani hrišćani, među kojima su majka i dete sa oreolima, kako putuju u
čamcima, a uz nju i priču o tome kako su na neverovatan način ovi predmeti preživeli.
Kada se, kako u vašem radu tako i u romanima, javi tema arhetipa i simbolizma,
osećamo li to uticaj Karla Gustava Junga?
Pominjem Karla Junga u svojim knjigama kada raspravljam o integraciji muškog
„Logos“ i ženskog „Eros“ principa koje implicira „Sveto jedinstvo“. Mislim da bi Karl
Jung bio potpuno ushićen kada bi saznao da je Velika tajna skrivana u zapadnoj civiliza
ciji bila „Sveto jedinstvo“ Isusa i Magdalene. Zapravo, u Aionu, Jung tvrdi da se „Biće“
često poima kao kraljevsko, izvrsno ili kao Božanski par. Svako od nas u sebi objedinju-
je sposobnosti za koje su zadužene i „leva“ i „desna“ strana mozga. „Sveto jedinstvo“
predstavlja pomirenje ovih zamišljenih „suprotnosti“, integrisanih u celinu.
Den Braun veliki naglasak stavlja na gnostička jevanđelja. Osim što ste ih navodili
kao dalji dokaz o ulozi svete zajednice, malo ste pisali o gnosticizmu. Kakvi su vaši sta
vovi o gnostičkoj tradiciji?
Mislim da su se gnostički tekstovi (125-300 god n.e.), uz mogući izuzetak Jevanđelja
po Tomi, javili suviše kasno. Većina kasni bar tri ili četiri generacije. Javili su se suviše
kasno da bi bili originalno svedočanstvo o vezi između Isusa i Marije Magdalene. Izno-
seći dokaze za „Sveti brak“, isključivo se oslanjam na hrišćanski kanon. Gnostička je-
vanđelja rečito potvrđuju svedočanstvo kanonskih tekstova da je Marija Magdalena bila
istaknuti i najomiljeniji od svih Isusovih sledbenika, ali za ovim podatkom nema potre-
be da tragamo dalje od hrišćanskih jevanđelja.
Jedna grupa gnostičkih izvora tvrdi da je primila tajno učenje od Isusa, kroz Jakova i
kroz Mariju Magdalenu. Pripadnici ove grupe molili su se i božanskom Ocu i božanskoj
Majci: „Od Tebe, Oče, i kroz Tebe, Majko, dva besmrtna imena, Roditelji božanskog
bića, i ti koji na nebu živiš, i predstavljaš ljudski rod, a moćnog si imena...“
Pošto se u Knjizi postanja dalje kazuje kako je čovečanstvo stvoreno u obličju „muš-
karca i žene“ (1:27), neki su zaključili da Bog, po čijem smo liku i mi sačinjeni, mora
takođe biti i muško i žensko – i Otac i Majka.
Na koji način ovi tekstovi daju sliku božanske Majke? Ne nailazim na jednostavan
odgovor, jer se tekstovi sami po sebi izuzetno razilaze. Ipak, mogli bismo dati prikaz tri
najvažnije karakterizacije. Na prvom mestu, nekoliko grupa gnostika opisuju božansku
Majku kao deo prvobitnog para. Valentin, učitelj i pesnik, polazi od premise da je Bog
u biti neopisiv. Ali smatra da se božansko može zamisliti kao dvojnost; ono se, u jednom
svome delu, sastoji od Neopisivog, Dubine, Prvobitnog Oca; dok drugi čine Milost, Ti-
Sveti ženski princip 89
šina, Utroba, i „Majka svih postojećih“. Valentin smatra da je Tišina prikladan sastavni
deo Oca, određujući prvi deo kao ženski, a drugi kao muški, usled gramatičkog roda
grčkih reči. On dalje govori o tome kako Tišina, poput utrobe, prima seme Neopisivog
izvora; iz ovoga ona rađa sve emanacije božanskog bića, raspoređenih u skladne parove
muških i ženskih energija.
Sledbenici Valentinovi molili su joj se za zaštitu kao Majci, i kao „mističnoj, večnoj
Tišini“. Primera radi, čarobnjak Markus obraća joj se kao Milosti (u grčkom, ženski rod
glasi charis): „Neka te Ona koja je ispred svega postojećeg, nepojmljiva i neopisiva Mi-
lost, ispuni i u tebi uveća njeno lično znanje“. U svom tajnom slavljenju mise, Markus
uči da vino simbilozira njenu krv. I dok se prinosi pehar sa vinom, on se moli da „Milost
poteče“ kroz sve one koji ga okuse. Prorok i vizionar, Markus se nazivao „utrobom i
primaocem Tišine“ (kao što je ona primila Oca). U proviđenjima koje je doživeo, kako
kaže, božansko biće javljalo se u ženskom obličju.
Još jedan gnostički zapis, poznat pod nazivom Velika objava, koji Ipolit citira u svo-
me delu Pobijanje sve jeresi, objašnjava poreklo univerzuma na sledeći način: Iz moći
Tišine pojavi se „velika sila, Um univerzuma, koji upravlja svim stvarima, i muško je...
drugo...velika Inteligencija... je žensko koje stvara sve“. Na osnovu roda grčkih reči za
„um“ (nous – muški rod), i „inteligencija“ (epinoia- ženski rod), autor objašnjava da je
otkriveno da ove sile, udružene u jednu celinu „čine dvojnost... ovo su Um i Inteligenci-
ja, i oni se mogu jedno od drugog razdvojiti, pa ipak su jedno, koje nalazimo u stanju
dvojnosti“. To znači, kako gnostički učitelj objašnjava, da
koji pogrešno rođenje od device pripisuju Mariji, Isusovoj majci, koja kao da je začela
bez Josifa: „Oni ne znaju šta govore. Kada je još žena začela sa ženom?“ Umesto toga,
tvrdi on, rođenje od device odnosi se na to misteriozno jedinstvo dvaju božanskih sila,
Oca Svih i Svetog Duha.
Pored večne, mistične Tišine i Svetog duha, određeni gnostici daju treće viđenje
božanske Majke: kao Mudrosti. Ovde grčki oblik za „mudrost“ u ženskom rodu, sophia,
jeste prevod hebrejskog oblika ženskog roda, hokhmak. Rani tumači razmatrali su zna-
čenje pojedinih delova iz Biblije – na primer, izreku iz Poslovica da „Mudrošću je Gos-
pod zemlju osnovao“. Može li Mudrost biti ženska sila u kojoj je božansko stvaranje
„začeto“? Prema jednom učitelju, činjenica da u engleskom jeziku isti oblik reči ozna-
čava i začeće i razumevanje9 – fizičko i intelektualno – nagoveštava ovu mogućnost:
„Misao [ennoia] je ženskog roda, jer... [to] je moć začeća/razumevanja“.
Bog-muškarac i boginja
Intervju sa Timotijem Frikom
U ovom intervjuu, Timoti Frik uvodi jedan deo argumenata iznetih u delu Isus i izgublje
na boginja, čiji odlomci upravo slede. Frik, zajedno sa svojim saradnikom i stalnim ko
aut orom Piterom Gandijem, predstavlja ključnog tvorca tvrdnje koja glasi da je sistem
verovanja izvornih hrišćana bio potpuno srušen, kada je Rimsko carstvo ustanovilo hri-
šćanstvo kao zvaničnu veru. Verovanja ranohrišćanskog pokreta u gnostičko iskustvo
mističnog prosvetljenja i mističnu zajednicu boga muškarca (Isusa) i boginje (Marije
Magdalene) predstavljala su takvu pretnju učenju Rimske crkve, da su morala biti brutal
no ugušena. Boginja, kao i gnostička tradicija, izbrisana je tada iz hrišćanskih dokume-
nata, verovanja i verskih obreda. Za prvobitne hrišćane, kako to Tibing objašnjava Sofi
u Da Vinčijevom kodu, vezano za napore Sionskog priorata da održi u životu tradiciju
Boginje, Marija Magdalena predstavlja „Boginju, Sveti gral, Ružu i Božansku majku“.
Timoti Frik je diplomirao filozofiju. Piter Gandi je magistrirao na temu klasičnih civi
lizacija, pri čemu njegovu usku stručnost čine drevne religije paganskih misterija. Ko-
autori su dela Isus i izgubljena boginja: tajna učenja prvobitnih hrišćana, kao i knjige Isu
sove misterije: da li je „pravi Isus“ paganski bog? kao i više od dvadeset drugih knjiga.
svesti koja poima i biva svedok toka prikaza koje nazivamo životom. (Život, ili Zoe, još
jedno je od imena hrišćanske boginje). Sofiju su već poštovali jevrejski i paganski mi-
stici još i pre nastanka hrišćanstva.
Sofijino putovanje
Vekovima stara paganska boginja izgubljena u
savremenom hrišćanskom svetu
Timoti Frik i Piter Gandi
U ovom odlomku iz Frikovog i Gandijevog dela Isus i izgubljena boginja, autori prate
tradiciju boginje sve do grčkih mitova i jevrejskih izvora. Prikaz svoje boginje oni grade
na citatima iz Starog zaveta, grčkim mitovima i paganskim predanjima koji obuhvata-
ju sve od Helene Trojanske preko Platonovog viđenja Psihe kao žene, do Eleuzinskih
misterija koje su redovno oživljavale mit o Demetri i Persefoni. Na samom kraju, oni
nalaze ime boginje čak i u legendi o uspavanoj lepotici.
Hrišćanska boginja
Mit o bogu-muškarcu Isusu pravilno se može razumeti jedino naporedo sa mitom o bogi
nji Sofiji. Nakon toliko vekova hrišćanstva kojim su dominirali muškarci, istovremeno
je i šokantno i ohrabrujuće saznanje da se boginja nalazi u samom njegovom srcu. Ona je,
92 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
Jevrejski izvori
Egzegeza o duši [jedno od najintrigantnijih izgubljenih jevanđelja pronađenih među
knjigama Biblioteke Nag Hamadi] skreće pažnju na neke od jevrejskih mitoloških mo-
tiva, koje razvija u mitu o Sofiji. Citira Jeremiju, u kome bog pominje Izrael, kao izgu-
bljenu boginju:
Šta izraz „Egipćani, snažna tela“ označava, ako ne svet tela i carstvo čula i
ovozemaljskih dela, kojima je psiha zagađena?
Sveti ženski princip 93
Prvobitno su bili spojeni jedno s drugim dok su bili sa Ocem, pre nego je žena
na stranputicu navela muškarca, koji joj je brat. Ovaj brak ponovo ih je spoio,
i psiha je spojena sa svojim pravim ljubavnikom.
Mit o Heleni
Kao i u slučaju priče o Isusu, najznačajniji izvor za mit o hrišćanskoj boginji je paganska
mitologija. Egzegeza o duši poredi hrišćanski mit o Sofiji sa Homerovim prvim priča-
ma, Ilijadom i Odisejom, u kojima je Helena oteta i mora biti spašena. Prema Pitagorej-
cima, Helena je simbol psihe i njena otmica predstavlja pad psihe u otelovljenje...
Mit o Heleni bio je od važnosti za prve hrišćane...Namerno oponašajući mit o Isusu i
boginji, veliki majstori među gnosticima poistovećivali su se sa ulogom spasitelja koji je
došao da otkrije gnozis svojim izgubljenim sledbenicima, čiji je simbol Helena/Sofija.
Platonov Fedon
U svome delu Fedon Platon nam daje prikaz pada i iskupljenja Psihe, kojim su se nesum
njivo poslužili prvi hrišćani kada su stvarali sopstvenu verziju mita o izgubljenoj boginji:
Psihu telo odvlači u sferu promenljivog, gde ona zbunjeno luta. Svet se okreće
oko nje, a ona je poput pijanca pod njegovim uticajem. Ali pošto se povratila,
ona razmišlja. A zatim prelazi u carstvo čistoće, večnosti, besmrtnosti i nepro
menjivosti, koje su joj bliske. Kada je svoja i ništa joj ne smeta ili je sprečava,
ona je uvek sa njima. Kada odstupi od svog pogrešnog puta i poveže se sa ne
promenjivim, i sama je nepromenjiva. Ovakvo stanje Psihe naziva se Sofija.
Mit o Afroditi
Paganski mit o boginji Afroditi priča u osnovi istu priču kao i kasniji hrišćanski mit
o izgubljenoj boginji. Kao i Sofija, Afrodita ima bezgrešnu i posrnulu prirodu. Plotin
[egipatsko-rimski filozof iz 3. veka n.e.] objašnjava da je u suštini ona „Afrodita sa neba“,
94 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
ali „ovde se pretvorila u bludnicu“. On piše da „Zevs predstavlja svest, a njegova ćerka
Afrodita koja je iz njega proizašla, jeste Psiha“, komentarišući kako je
u prirodi Psihe da voli Boga i čezne da sa njim bude jedno u plemenitoj ljuba-
vi kćeri prema plemenitom Ocu. Ali rođena kao ljudsko biće, i primamljena
čarima ove sfere, nalazi drugog ljubavnika, smrtnika, napušta svog oca i do-
življava pad. Ali jednog dana, zamrzevši svoju sramotu, ostavlja zemaljska
zla, još jednom se obraća svome Ocu i nalazi mir. Istinsko dobro Psihe leži u
njenoj odanosti Svesti, sa kojom je u rodu. Za nju zlo počiva u strancima koji
je često posećuju. Ali pretpostavimo da je Psiha dosegla najviše, ili još pre da
joj je ono otkrilo svoje prisustvo. I dok je tog prisustva, sve različitosti blede.
To je poput stapanja ljubavnika i njegove voljene. Kada jednom dosegne ovo,
ne bi se menjala ni za šta u čitavom univerzumu.
Približio sam rubu smrti, i stupio na prag Persefonin, i ponesen kroz sve ele-
mente, vratio sam se iznova u svoje stanje bezgrešnosti.
Hrišćanski pisac Ipolit opisuje učenja o poniranju i uzdizanju Psihe kao misteriju otkri-
venu onima koji su „posvećeni najvišem stepenu Eleuzinskog obreda“ i iznosi da su
pripadnici Nasenske škole [gnostičke sekte iz perioda vladavine Hadriana (110-140. go-
dine n.e.) koja je verovala u božansku prirodu zmije i upražnjavala misteriozne obrede
posvećene Velikoj Majci] hrišćanskog gnosticizma razvili svoja učenja upravo iz ovog
izvora.
Platon nam govori da ime „Persefona“ potiče od oblika sophe i znači „mudra“, tako
da je izvedena od istog korena kao i reč „Sofija“. Persefona, poznata kao Kore, u znače-
nju „kći“ ili „devojčica“, predstavlja posrnulu psihu. U hišćanskim Delima Tominim,
psiha nosi ime Kore. Demetra znači „Majka“. Ona je Nebeska kraljica koja predstavlja
čistu psihu.
U mitu, Demetrinu kći Persefonu oteo je Had, bog podzemnog sveta. Ovo predstav-
lja pad u otelovljenje. Pre nego bi prošli inicijaciju, svi koji bi pristupali Eleuzinskim
misterijama morali su da oponašaju tugu koju su Demetra i Persefona osetile nakon što
su ih razdvojili. Ovo predstavlja iskustvo poznato kao metanoia koje proizilazi iz tuge
zbog razdvajanja od svoje najdublje prirode i iz stanja izgubljenosti u svetu. Hermes
odlazi u podzemni svet kako bi oslobodio Persefonu i vratio je njenoj majci Demetri.
Ovo predstavlja izbavljanje psihe od poistovećivanja sa obodom kruga sopstvenog bića
i ponovno spajanje sa njenom istinskom prirodom smeštenom u centru.
Sveti ženski princip 95
Ipak, Had je u tajnosti Persefoni dao da pojede seme nara, tako da je zbog toga što je
pojela ovo seme, morala da se vraća u podzemni svet i tu provodi trećinu svake godine.
Seme nara predstavlja seme budućih života koje stvaramo u ovom životu, koji nas vra-
ćaju u ljudsko otelovljenje kako bismo nastavili putovanje buđenja. Ovo predstavlja ono
što su drevni narodi nazivali „sudbinom“, koja se u modernom žargonu spiritualnih
krugova naziva „karmom“. Motiv vraćanja u podzemni svet na „trećinu svake godine“
aluzija je na trostruku prirodu Bića: Svest, psiha, telo. Trećina našeg identiteta – telo –
nalazi se u podzemnom svetu.
Figure Demetre i Persefone Grci su razvili iz drevne egipatske mitologije. Porfirije
[paganski mislilac, 232-303. god. n.e.] nam govori da je egipatska boginja Izida ekviva-
lent i Demetre i Persefone. U egipatskoj mitologiji, viši i niži vidovi boginje predstavlje-
ni su u liku Izide i njene sestre Neftis, supruge zlog boga Seta, koji je, kao i Had, bio
oličenje materijalnog sveta.
Ovi egipatski mitovi bili su glavni izvor onoga što će postati hrišćanski mit o izgu-
bljenoj i ponovo pronađenoj boginji. Iako je ova dugoprisutna priča potpuno izbačena iz
hrišćanstva, odžala se u bajkama kakva je Uspavana lepotica. Kao što joj ime govori,
Uspavana lepotica jeste prikaz psihe koja je usnula u svetu. Priča je prikazuje kao prin-
cezu koja je zbog kletve zauvek usnula, zarobljena u mračnom zamku okruženom du-
bokom neprohodnom šumom, ali koju na kraju spašava njen ljubavnik, junak princ.
Boginja u jevanđeljima
U hrišćanskom mitu o Sofiji, boginja, koja predstavlja psihu, jeste centralna figura, dok
je njen brat-ljubavnik, koji predstavlja Svest, samo sporedna ličnost. U mitu o Isusu, ovo
je upravo obrnuto. Bog-muškarac je centralna ličnost. Ipak, mit o izgubljenoj boginji
daje važno podznačenje priči o Isusu, koje bi bilo očigledno pripadnicima hrišćanstva
koji su poznavali obe alegorije. Mit o Sofiji razjašnjava Isusov mitski zadatak – on do-
lazi kako bi izbavio svoju sestru-ljubavnicu Sofiju, psihu izgubljenu prilikom poistove-
ćivanja sa telom. „Hrist je došao radi nje“, iznosi se u Trodelnom traktatu [još jednom
od Gnostičkih jevanđelja iz Nag Hamadija].
Devica i bludnica
U jevanđeljima Devica Marija i Marija Magdalena predstavljaju uzvišeniju Sofiju i po-
srnulu Sofiju. Nazivaju ih istim imenom kako bi naglasili činjenicu da u mitološkom
pogledu one predstavljaju dva vida iste ličnosti. Kao i u mitu o Sofiji, prva Marija je
devica, kao i Sofija kada je živela uz svoga Oca, a druga je bludnica koju iskupljuje njen
ljubavnik Isus, kao Sofija kada je bila izgubljena u svetu.
Na boginju kao na majku i bludnicu aludira se u genealogiji koja je za Isusa stvorena
u Jevanđelju po Mateju. Kako bismo očekivali, ova genealogija prati mušku liniju, ali
odstupa od ovog modela kako bi posebno pomenula četiri poznate jevrejske „posrnule
žene“. Tamara je bila prostitutka iz hrama. Rut je učestvovala u bestidnom seksualnom
iskorišćavanju. Bitsava je počinila preljubu sa kraljem Davidom. Rava je bila gospoda-
rica javne kuće. U Knjizi izlaska koja predstavlja alegoriju, kada Isus / Jošua stiže u
96 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
Obećanu zemlju on izbavlja bludnicu Ravu, koja simbolizuje psihu, iz opasanog grada
Jerihona, koji simboliše telo. Određeno imenujući Ravu kao pretkinju Isusa Hrista
Jevanđelje po Mateju ukazuje na mitološko podudaranje između ove priče i priče iz je-
vanđelja po kojoj Isus izbavlja bludnicu Mariju Magdalenu.
Marija Magdalena, kao žena koja predstavlja Isusovu sestru-ljubavnicu Sofiju, jeste
„voljeni učenik“ koga dosledno prikazuju hrišćanski tekstovi kao nekoga ko je sa Hri-
stom imao veoma blizak odnos. Jevanđelje po voljenom učeniku (takođe poznato i kao
Jevanđelje po Jovanu) [još jedno gnostičko delo] prikazuje Isusa i Mariju kao toliko bli
ske, da mu za vreme Tajne večere, ona leži u krilu. Jevanđelje po Filipu govori kako ju
je Isus „voleo više od ostalih učenika i često ju je ljubio u usta“. U Jevanđelju po Luki
Marija svojom kosom briše Isusova stopala. Prema jevrejskom zakonu, samo je muž
mogao videti ženinu kosu raspuštenu, a ako bi žena raspustila kosu pred drugim muškar
cem, ovo se smatralo neprikladnim i moglo je postati osnov za zakonski razvod. Ovaj
događaj bi, u tom slučaju, mogao biti sagledan kao prikaz Isusa i Marije ili kao muža i
žene, ili kao sladostrasnih ljubavnika koji su slabo marili za moralnu uglađenost.
Kroz izvršavanje svog zadatka, Isus se sreće sa različitim ženama koje predstavljaju
Sofiju i simbolišu stupnjeve napredovanja u buđenju psihe. Jednom prilikom Isus spaša-
va neku preljubnicu od kamenovanja do smrti, ističući da niko od onih koji su je optu-
žili ni sam nije bezgrešan. Ovo je aluzija na posrnulu Sofiju koju zloupotrebljavaju oni
koji se upuštaju u preljubu sa njom. Žena u ovoj priči jeste bespomoćna žrtva, koja na
sopstveno iznenađenje biva spašena. Ovo predstavlja ranu fazu buđenja, u kojoj otelo-
tvorena psiha dobija pomoć koju nije tražila od samog Bića, koju ona doživljava kao
„milost“.
Jednom kasnijom prilikom, Isus sreće Samarjanku preljubnicu, koja predstavlja po-
srnulu Sofiju. Isus joj otkriva da je on Hrist i nudi joj „vodu života“. Ova priča vodi
odnos između Sofije, koja predstavlja psihu, i Isusa, koji predstavlja Svest, korak dalje.
Ovde Isus otvoreno nudi učenje koje vodi gnozisu, predstavljenom u vidu vode večnog
života, i otkriva da je on Hrist. To predstavlja stanje u kome sledbenici naziru svoju
istinsku prirodu po prvi put, i shvataju mogućnost saznanja. Ovaj prizor odigrava se
kraj Jakovljevog studenca, stvorenog tako da bi podstakao aluziju na mit o Sofiji. U je-
vrejskoj mitologiji, Rebeka, majka Jakovljeva, izvlači vodu iz ovog studenca, što, kako
nam Filo govori, simboliše primanje Sofijine mudrosti.
U narednoj epizodi, srećemo se sa dve važne figure Sofije, Martom i njenom se-
strom Marijom. Njihov brat Lazar je preminuo, ali njih dve veruju da bi ga Isus spasio,
samo da je bio prisutan. Dirnut njihovom verom, Isus odlazi u pećinu u kojoj je Lazar
pokopan i čudom ga diže iz mrtvih. U ovoj izuzetnoj pričici Lazar predstavlja fizičko [tj.
materijalno, telesno] stanje spiritualne smrti u podzemnom svetu. U život ga vraća moć
Hristova, koji predstavlja Svest, kroz veru Martinu i Marijinu, koje predstavljaju psihič
ku i duševnu fazu buđenja...
Još jedna značajna epizoda odigrava se prilikom Isusove posete Lazarevoj, Martinoj
i Marijinoj kući. Marta i dalje poslužuje, dok Lazar, probuđen iz mrtvih, sedi za stolom.
U međuvremenu, Marija uzima veoma skupoceno milo i pomazuje Isusa, tako ga zva-
nično čineći „Pomazanim“ ili Hristom/Kraljem. Ovi događaji prikazuju stadijum u
kome sledbenici nisu više duhovno mrtvi u telesnom stanju, što je predstavljeno kroz
vaskrslog Lazara koji jede za stolom. Oni su uključeni u psihički proces buđenja, prika-
zan kroz Martu koja poslužuje, i dovoljno su uznapredovali do duševnog nivoa buđenja,
da bi jasno prepoznali svoj pravi identitet kao Svest, predstavljenu kroz Marijino poma-
zanje Isusa kao Hrista/Kralja.
Isus je prikazan kao onaj koji je iz „Marije koja se zove Magdalena“ isterao „sedam
demona“. Broj sedam je značajan. U gnostičkom mitskom prikazu, kosmos ima sedam
nivoa, koje čine sunce, mesec i pet vidljivih planeta. Oni su nekada zamišljani kao se-
dam demonskih sila koje mogu da nas zarobe u materijalnom. Iznad njih nalazi se og
doad ili „osmi“, predstavljen u vidu zvezdanog neba, koje je mitološki dom boginje.
Gnostičko putovanje u vidu buđenja iz otelovljenja ponekad se shvata kao savlađivanje
merdevina sa sedam nivoa kako bi se dosegnuo ogdoad. To što je Marija oslobođena
sedam demona, predstavlja pomoć koju joj je Isus pružio u savlađivanju ovih sedam
stepenika koji vode do neba.
Vrhunac priče o Isusu čini Marija Magdalena, koja pronalazi praznu Isusovu grobni-
cu i kojoj se vaskrsli Hrist prvoj ukazuje. Ovo predstavlja završetak procesa inicijacije.
Za gnostike telo je „grobnica“ u kojoj postojimo kao duhovno mrtvi. Marijino pronala-
98 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA
ženje prazne grobnice predstavlja razumevanje da ono što nas čini nije fizičko telo. Njen
susret sa vaskrslim Hristom predstavlja shvatanje da naša suštinska priroda jeste Svest
o Bogu.
Nakon ovoga Marija predstavlja mudru psihu, koja istinski zavređuje da nosi ime
„Sofija“. Kako se iznosi u Razgovoru sa spasiteljem, Marija je sada „žena koja u potpu-
nosti razume“. U Jevanđelju po Mariji vaskrsli Isus Mariji otkriva Unutrašnje misterije
hrišćanstva, koja ostalim učenicima otkriva ova tajna učenja. Oni zatim odlaze da pro
povedaju „jevanđelje po Mariji“. Uprkos mizoginiji onih koji su doslovno tumačili hri-
šćanske svete spise, tradicija Marije Magdalene kao apostola apostolarum, „apostola
nad apostolima“, održala se kao katolička doktrina sve do danas.
Oni ukrašavaju stolicu ili četvrtasti tron, preko njega prebacuju plašt, i u odre-
đenom svečanom trenutku, na njega spuštaju hleb i nude ga u Marijino ime; i
svi uzimaju komad ovog hleba.
Činom u kome se svečano jede hleb i pije vino, bog-muškarac i boginja, koji pred-
stavljaju Svest i psihu, sjedinjuju se u mističnom braku. Od očiglednog je značaja to što
Isus na Tajnoj večeri održava proslavu u čast svete pričesti, dok mu „voljeni učenik“
Marija Magdalena prisno leži u krilu.
Nešto ranije, Isus čudesno pretvara vodu u vino, za vreme ceremonije venčanja u
Kani, što prema hrišćanskim gnosticima predstavlja mistični brak. Voda koja se pretva-
ra u vino jeste drevni simbol koji predstavlja ekstatičko opijanje duhovnog preobraže-
nja. Tvorci priče o Isusu pozajmili su ovaj motiv iz paganske mitologije, po kojoj bog-
mučkarac Dionis pretvara vodu u vino na svom venčanju sa Arijadnom. U hrišćanskoj
verziji ove priče, Isus nije prikazan kao mladoženja. Ipak, u Novom zavetu Isus sam
sebe naziva „mladoženjom“, a tako ga često oslovljavaju i drugi...
U jednoj intrigantnoj nekanonskoj hrišćanskoj priči, Isus Mariju Magdalenu odvodi
na planinu, gde se jedna njegova polovina pretvara u ženu, sa kojom on vodi ljubav.
Penjanje uz planinu drevna je slika penjanja duhovnim putem ka Nebu. Slika Isusa koji
od svoje polovine stvara ženu aluzija je na mit iz Knjige postanja, u kome je Eva stvore-
na od Adamove polovine, što predstavlja Svest koja se materijalizuje u vidu psihe. U
hrišćanskoj paraboli, Isus (Svest) pokazuje Mariji (posrnuloj psihi) magičnu ženu (višu
psihu), koja jeste Marijina prvobitna priroda. Isus zatim sa tom ženom vodi ljubav, pred-
Sveti ženski princip 99
Kratak pregled
• Hrišćanski mit o izgubljenoj boginji može se pridružiti mitu o Isusu. Isus i boginja
predstavljaju Svest i psihu, ili duh i dušu. Boginja je prikazana kao neko ko ima dve
strane, koje označavaju čistu i otelotvorenu psihu. Na ove dve strane može se gleda-
ti kao na dva kraja poluprečnika kruga koji čini biće, pri čemu je jedan povezan sa
Svešću u centru, a drugi sa telom na samom obodu kruga.
• Mit o Sofiji pripoveda o padu psihe u otelovljenje i izbavljenju koje donosi njen lju-
bavnik-brat, koji predstavlja Svest. Sofijin pad, pokajanje, izbavljenje i brak znače
telesno, psihičko i duševno stanje svesnosti kroz koju učenik prolazi na svom putu
spoznaje gnozisa.
• Mit o Sofiji daje podznačenje priči o Isusu. Dve najznačajnije figure Sofije u jevan-
đeljima su dve Marije, Isusova majka-devica i njegova bludna ljubavnica, uzvišenija
Sofija i posrnula Sofija...
Putir i oštrica
Arheologija, antropologija i sveti ženski princip
Den Berstin
U svom poznatom delu, Putir i oštrica: naša istorija, naša budućnost, Rajen Ajzler po-
stavlja arheološke i istorijske temelje centralnoj ulozi boginje i ženskog principa u ranoj
kulturi – ulozi koju su, kako ona tvrdi, kasnije crkvene vlasti marginalizovale, implicit-
no uspostavivši dominaciju, sistem u kome dominiraju muškarci i krutost. Ajzlerova je
jedan od osnivača Centra za izučavanje partnerskih odnosa, koja zagovara način života
zasnovan na „skladu sa prirodom, nenasilju, kao i polnoj, rasnoj i ekonomskoj jednako-
sti“. Njena knjiga pominje se na spisku literature koju je Den Braun koristio za Da
Vinčijev kod i predstavlja izvor podataka za neke od rasprava u Da Vinčijevom kodu po
pitanju simbola i prikaza kulture boginje kroz istoriju.
„Postoji obilje dokaza da je spiritualnost, a naročito spiritualna vizija, karakteristič-
na za mudre proroke, nekada dovođena u vezu sa ženom“, piše Ajzlerova. „Iz mesopo-
tamijskih arheoloških zapisa saznajemo da je Ištar iz Vavilona... i dalje bila poznata kao
Gospa vizije, Ona što upravlja proročištima, i Proročica. U Egiptu, gde postoji mnoštvo
dokaza o snažnim kraljicama i ženama faraonima, zapisi pokazuju da je „slika kobre
bila hijeroglifski znak za reč boginja i da je kobra bila poznata kao Oko, uzait, simbol
mistične spoznaje i mudrosti...“
Okrećući se Grčkoj, Ajzlerova ističe da je „slavno proročko svetilište u Delfima po
dignuto na mestu na kome se prvobitno nalazilo svetilište posvećeno boginji. Pa i u doba
stare Grčke, pošto je postalo svetilište boga Apolona, još uvek je progovaralo ustima
žene“.
100 TAJNE HRIŠĆANSKOG UČENJA