Anne i Serge Golon

SADRAJ

PRVI DIO: DVOR UDESA ..............................................................3

01. Parika no .......................................................................................4 02. Dvoboj na groblju Saints-Innocents .....................................................9 03. Anelika u Calembredaineovoj vlasti Jeziva smrt fratra Bechera ............19 04. ivot prosjaka u kuli Nesle..................................................................29 05. Aneliku progoni policajac Desgrez ......................................................41 06. Ja sam vjetar ....................................................................................51 07. etnja na Novom mostu .....................................................................56 08. elja za Amerikom.............................................................................62 09. Ivan Truli, trgovac djecom ..................................................................64 10. Anelika trai svoju djecu ...................................................................68 11. Florimond kod Velikog Matthieua .........................................................74 12. Bitka na Sajmitu Saint-Germain .........................................................75 13. Anelika u Chateletu ..........................................................................83 14. Cantor u ciganskoj ergi .....................................................................86 15. Dramatina no u Jazbini Velikog Coesrea.............................................92 16. Utoite kod gazde Bourjusa ...............................................................98 17. Bludna no u Velikom Chateletu ..........................................................101

DRUGI DIO: GOSTIONICA "CRVENA KRINKA" .........................106

18. Anelika se udruuje s gazdom Bourjusom, peenjarom.........................107 19. Cvjetarlce na veeri kod gazde Bourjusa...............................................114 20. Ponovo u Louvreu Susret s Barkarolom ..............................................124 21. Anelika kod Drvoguza.......................................................................130 22. Gostionica "Crvena Krinka" postaje glasovita ........................................135 23. Kombinacije s okoladom Majordom Audiger udvara Aneliki ................143 24. Audiger zaprosio Aneliku u mlinici u Javelu..........................................149 25. Anelika se zaljubljuje u Stihoklepca ....................................................158 26. Mali rat zbog obrtnica.........................................................................165 27. Krvave orgije u "Crvenoj krinki" ..........................................................167 28. Tko li je ubojica malog prodavaa? ......................................................174 29. Anelika oajem obuzeta ....................................................................186 30. Grubost i pohota policajca Desgreza ....................................................190

TREI DIO: GOSPOE IZ ETVRTI MARAIS ..............................199

31. udne izjave kobasiara s trga Greve...................................................200 32. Anelikine trgovake sposobnosti ........................................................205 33. Napad drskog sluge Markiz de Montespan zatitio Aneliku ...................210 34. Princ de Conde predlae Aneliki da mu postane ljubavnicom..................217 35. Susret s Hortenzijom Senzacionalna partija hoke.................................224 36. Radosti i tuge u palai Beautreillis Joffreyeva sablast............................230 37. Tajne i otrovi u etvrti Marais..............................................................235 38. Raymond savjetuje Aneliki da oara Filipa du Plessisa...........................240 39. astohlepni snovi Posjeta vraari la Voisin ..........................................243 40. Opasna izjava ljubavi .........................................................................248 41. Molines sastavlja ugovor o braku .........................................................255 42. Molinesove udne rijei o grofu de Peyracu ...........................................261 43. Lica iz prolosti..................................................................................262 44. Audigerova drskost ............................................................................263 45. Oprotaj s Desgrezom........................................................................265 46. Povratak u Poitou ..............................................................................268 47. Anelika brani svoju djecu od Filipa .....................................................272 48. Surova brana no.............................................................................274 49. Anelika se ne predaje .......................................................................279 50. Anelika pred kraljem ........................................................................280

DVOR UDESA

1. PARIKA NO

Noas se Parizom provlai mrmor kopnjenja. Snijeg se topi po krovovima i du streha. Mjesec, mokar i ut, mrgodno motri oblake to prolaze ispred njega. Na trgu Greve se na sladunjavoj mjeseini njie novi objeenik. Sat na tornju Gradske vijenice odbija vrijeme. Pred malim Bogorodiinim kipom uguranim izmeu dvije unke, kobasiar, zajedno sa enom i djecom, nie devetnice, u svom duanu. takori glou u zidovima ili kroz blatnjave ulice, bezglavo jure zalijeui se u noge okanjelim prolaznicima koji uz povik straha suu maeve iz korica. Momak i djevojka, graanskog porijekla, izlaze iz Palae de Bourgogne1 i zabrinuto zure u mrane ulice. Prilazi im deparo Zeba i nudi usluge svog fenjera. Zaradit e tako koji novi pratei ih do trga Vosges. Dakako, ukoliko uz put ne sretne kojega od svojih drugova protuha. Tada e bez po muke ovaj graanski par olakati za kesu i ogrtae i poi zatim pod ruku do groblja Saints-Innocents, gde je Veliki Coesre, kralj atrovaca, zakazao zbor svojih podanika. U svom sklonitu u predgrau Saint-Martin Veliki Coesre se sprema da se uputi meu svoje podanike. Njegov idiot Balonja, sloio je u svoja kolica meke gospodske ogrtae to ih je nekoliko lopova donijelo sa svojih krstarenja. Njegov vrhovni savjetnik, Sjedobradi, obavjetava ga da valja rijeiti vrlo osjetljiv spor nastao izmeu dvojice prosjakih voa: izmeu Calembredainea koji nastava unutar nekadanjih opkopa zamka Nesle i Rodogonea Ciganina, koji stanuje u predgrau Saint-Denis. Calembradaine je jai jer je on svoju mo pruio nad svim parikim mostovima, nad vratima univerzitetske etvrti i nad obalama Sene, ali i Rodogoneova je mo strana jer on iza sebe ima sve cigane u gradu i sve tamnopute gatare. Jezivi ovuljak Ivan Truli vraa se pustim ulicama drei vrsto uza se jedno dijete. Platio je za nj dvadeset groa jednoj dadilji u "La Couche", gradskom nahoditu iza Notre Dame. Djetetu nije vie od est, sedam mjeseci. Lako e mu unakaziti noice ili ga osakatiti i zatim ga poslati u pronju s nekom od "markiza". Ukoliko ga prije toga ne prodadu vrau Lesageu i njegovoj mamici La Voisin. Njima su potrebna djeca; kolju ih za svoje crne mise. Ima vremena da se o tome odlui U posljednje vrijeme poslovi idu neto bolje. Jest, upravo otkad je nestalo onog popa Vincenta koji je kupio djecu ispred vratiju kua i slao ih bogzna gdje. Ivan Truli pospjei korak. Tu no treba da se odri glavni sastanak podzemne bratije na groblju Saints-Innocents. Mora poto-poto zgrnuti to vie novca. Kao da vremena nisu teka. Ali Rolin Klada je veliki princ i pravo je da mu se plaa danak. Na trgu Vosges se pod jednim balkonom dvojica tuku u dvoboju, a pod drugim nekoliko mladia pjeva serenadu. Arthemisa, Roxana, Gliceria, Grisolina, lijepe kurtizane u gradskoj etvrti Marais, stoje nalakene na prozore. U predgrau Saint-Antoine, u palai Beauvais, Kate oravica, razgre svoj krevet mladiu snanih miia, u kojega je tijelo glatko kao bjelekost, a brada se tek osula svijetlim maskom. Ba kao to je i eljela. Ona e ve tog pjevia, to se nespretno uzvrtio, pretvoriti u sjajnog ljubavnika. A uz to nema ni velikih zahtjeva. Gospoa de Beauvais s tugom u srcu misli na vojvodu de Guisea koji joj je velike novce izmamio, pa i na markiza d'Olonea koji se prolog mjeseca oenio. To ju je sjetilo okrutnog pamfleta "Povelja o mezimetu" to ga je o njoj napisao
1

Hotel de Bourgogne nekad rezidencija kraljeva. U vrijeme ove prie neka vrst kazalita.

onaj prostak Bussy-Rabutin2 za kojega svi tvrde da je vrlo duhovit. Izmeu Olonea i Guisea nalazi se Strvinac Beauvais. U tom gradiu, smjetenu u nekakvoj jarugi, zbog ega u njemu vlada vjeita polutama, zgrade su vrlo rune. Ne treba se uditi to su se plemenite i zasluene osobe zaustavile na tako neprivlanu mjestu ako se zna da je kroza nj vodio glavni put do grada Gospoe Ane, gdje se odvijala sva trgovina dok se gradila Tvrava Luj. Otkako je ova Tvrava stekla svoja prava, upravu gradia Beauvaisa nisu vie imali u svojim rukama znaajnije osobe, ve svijet niskog porijekla i neznanci koje grad uzdrava, mada nisu vrijedni svih onih novaca to se na njih troe. Ali taj svijet se stara da pjeadiju odri u najboljem stanju Gospoi de Beauvais umalo nije iscurilo i ono jedino oko od pustog plaa, a Luj XIV je poslao Bussy-Rabutina po trei put u Bastilju. Neto podalje tvrava Bastilja spava na dnu noi kao ogromna morska neman na dnu mora. Na bedemima vojnici zvuno mrcaju dok se uti mjesec zrcali u bronci malih topova. U zatvorima, zaboravljenim zatvorenicima dolaze u posjete takori crvenih oiju. U svojoj eliji gospodin de Bussy-Rabutin pie kralju poslanicu u stihovima molei ga da mu oprosti, dok njemu njegova roakinja gospoa de Sevigne pie iz svoje palae u Templeu: "Eto vas ponovo u zatvoru, dragi i jadni roae. Danas sam vidjela vau kerku. U dobrom je raspoloenju kao da vas vidi svakog dana, a mudra je kao da vas nikada ne vidi" U ulici Tourette Ninon de Lendos pie gospoi de Sevigne da bi preporuila udovicu Scarron: "Ona je, vrlo skromna ena koju biste vi mogli u svojoj kui upotrijebiti da prenosi nareenja sobaricama i slugama. Na nesreu lijepa je kao aneo, a duhovita da u udu razjapite usta. Nijedna je ena nee iz bojazni da je svi ljudi ne poele" Poto je peatnim voskom zapeatila svoju poruku kurtizana se rastee i zijeva. Nee li onaj strani markiz de Saucourt, koji je onim svojim licem obajsanim ivotnom radou i svojom neutoljivom poudom uspio rasplamsati strasti u svim gospoama, prezirno odbiti drai lijepe Ninon de Lenclos? Ve je pozno, a on jo nije stigao. Pa ipak, rado bi se bila prepustila toj silovitoj igri. Stigavi nedavno u Pariz, Saucourt je brzo izbio na glas zbog svog faunskog temperamenta. Mada zamuckuje, toliko je poduzetan u lonici da ga se ene ak pribojavaju. Ninon podilaze srsi straha i naslade. "Ah!" uzdie. "Samo da mi je okusiti novi uitak!" Prelazi u svoju kupaonicu gdje je eka puna kada tople vode iz koje se irio miris narane. Na mramornoj ploi stola sobarica je poslagala praak sa Cipra, miriljive masti iz Firenze i Rima, liila iz panjolske, mirise iz Nice i Genove, djeviansko mlijeko, kravlju mokrau, posude u kojima izgaraju mirisi Netko grebe dolje u dvoritu, na vratacima. On je Gospoa Scarron snatri u svom uskom krevetu, pod zatitom bedema Templea. Okrene se i tiho cvili. Sanja da je sigurna ruka miluje. Naglo se trgne iza sna jer je u mraku ula cerekanje Scarrona, bogalja. Zato sada, kad je on mrtav, strepi sjeajui se njegovih milovanja! Dok je bio iv, nije se bojala i nije joj bilo dosadno pored njega. Drugi su ljudi esto vrlo dosadni. Ali otkako je umro svi je gledaju sa saaljenjem i gaenjem zato to je bila enom onoga ovjeka. Sjeti se kako ju je on ponekad vukao svom leaju Istina, nije se otimala, a nije bilo neugodnije no s mnogim drugim mukarcima Ali kako da pred oima svijeta zbrie tragove tih sjeanja koje nitko ne pozna Sutra e, im svane, u crkvu, na misu, a poslije e krenuti u Louvre da kralju preda molbu. Kralj Luj XIV tri po krovovima Louvrea. A evo zato: njegovo velianstvo se htjelo poto-poto izjednaiti s markizom de Saucourtom. Nije mu vie dovoljno da infantkinja, njegova supruga, podie na nj svoje modre zaljubljene oi, da mu gospoa de Soissons dobacuje plamtee poglede i da mu se gospoa d'Orleans, lukava Henrietta, drsko osmjehuje. Kralj je bacio oko na gospoicu La Mothe-Houdancourt, kraljiinu dvorsku gospoicu. Ali veeras,

Bussy-Rabutin (1618-1693) francuski pisac.

uputivi se svojoj dragani u odaje dvorskih gospoica, Luj XIV se naao suelice odlunoj odbrani stroge gospoe de Navailles. Poto je bijedno udario u odstupanje, njegovo velianstvo je u svom kabinetu sazvalo Veliki ljubavni savjet u ijem su se sastavu nalazili, vojvoda de Lauzun, markizi de Guiche i de Vardes, i kraljev osobni sobar, Bontems. De Lauzun poznaje dobro mjesto. On tvrdi da se do odaje lijepih djevojaka moe stii jedino olukom, a poslije toga dimnjakom. - Nekako mi se ne sviaju takve ljubavne vratolomije - uzdie kralj pomalo u neprilici. Ali Peguilin, vojvoda de Lauzun, ga hrabri. Naposljetku, Veliki ljubavni savjet dospijeva na krov kroz vidjelicu na krovu. Put kojim im je proi nije ni irok ni siguran. - Ide sve kao po loju - primijeti kralj. - Ali za svaku sigurnost, ja u izuti cipele i ponijeti ih. Bontems cvili: - Oluci su vlani pa e se njegovo velianstvo prehladiti. - Kad se vratimo u moj kabinet, okrijepit emo se prenim kruhom i vinom odgovori kralj. - A sad se krovom moramo probiti do dimnjaka - objanjava de Guiche koji oprezno ide naprijed i istrauje teren. - Do vraga! - mrmlja kralj dohvativi se dimnjaka. - Ali ono najgore tek predstoji - ceri se de Vardes koji ve polako uvlai u dimnjak ljestvice spletene od konopa. - Naprijed, sire - Peguilin veselo bodri kralja - stigao je trenutak za juri. Ja u se prvi probiti u tvravu. - U redu, ali nemojte u njoj zasjesti kao pobjednik. - Ne bojte se, sire. ekat u da se najprije vi ukonaite. - Ja u ostati na bedemu tvrave - kae markiz de Vardes - nee biti previe dvojica da dre ljestvice. Zajedno s Bontemsom se prihvaam te dunosti. Peguilin de Lauzun koji se gotovo ve sasvim bijae spustio u otvor dimnjaka, izviri napolje svojim gaskonjskim nosom. - Otkako je de Vardes osvojio groficu Soissons, ograniio se samo na tu tvravu. - Koja je svima otvorena - dometne kralj. Markiz de Verdes eka da njegov preuzvieni gospodar nestane kroz otvor da bi potom slegnuo ramenima. Uz Bontemsovu pomo vrsto dri ljestvice od konopa koje se tresu pod teinom onih to silaze. Mjesec zaao za oblak te je dosta mrano. De Vardes podie usne nad zube i naceri se kao pas kad hoe da ugrize. Radi se ba o grofici de Soissons, onoj kurvetini! Ali svetog mu Denisa, zato ga proganja sjeanje na onu drugu enu, onu sa zelenim oima? Glupa pripovijest, zaista! U stvari, gospoica La Mothe-Houdancourt nije oekivala posjetu Luja XIV, a jo manje je Peguilina oekivala jedna druga dvorska gospoica kojoj ak ni imena nije znao. Ali nita nije slae od ljubavi i nitko se ne miri tako brzo sa sudbinom kao dvorske gospoice. Gospoica La Mothe stavi brzo ruku na usta da bi zadrala krik spazivi pred sobom svog kraljevskog ljubavnika, crnog kao da je dintnjiar. Nije uti ni najmanjeg uma, ne podie se ni najmanji uzvik. Ne zaboravimo da s lijeve strane, iza vrata, dopire hrkanje gospoe de Navailles, a da su nadesno vrata kraljiine sobe. Kraljica lei sama u svom velikom krevetu, eka kralja i trudi se da se odrve snu koji je sve vie obuzima. Kralj esto radi dokasna u no. Infantkinji Mariji Terezi se ini da uvijek na nj eka. Uza sve on je uvijek vrlo paljiv i lijep da ljepega ni u snu ne moe poeljeti. Marija Tereza se podie na lakat i promatra kako se u polumraku sobe vrzmaju dvije male prilike: njezin patuljasti par; oni su uvijek tu, vjerni i nespretni, tuni i smijeni, i jedno pored drugog lee u nekom od kutova zajedno s njezinim psiem.

Kraljica zamoli patuljicu da joj donese alicu vrlo guste okolade sa stuenim jajem i slamicu uz to. Polako e srkati tu tekuinu i pri tom mislila na panjolsku. Kralj je u zagrljaju gospoice La Mothe-Houdancourt. Ljubi je u njezino mlado lice i svu je ogaravi garom dimnjaka. Peguilin je, meutim, dosta uznemiren. Velike svijetle i ustraene oi njegove dvorske gospoice te njezino otimanje, odjednom ga zabrinue. A nije li, moda, prvi to e uputiti u ljubavne tajne ovu divnu saksonsku figuricu krhkih udova, koja se otimlje njegovu zagrljaju? - Recite mi, sreo moja - apue joj u uho - da niste moda jo uvijek djevica? Nevinace mu se nato grohotom nasmija u lice. Hajde, hajde, ve e se nekako sporazumjeti. Ona mu se ruga, eto to je. On i ne misli da gore na krovu de Vardes i Bontems zijevaju i drhte od hladnoe pridravajui ljestvice od konopa i da je vrijeme dragocjeno. Mora iskoristiti priliku, do avola! Hm, ve ide bolje. Curica je upravo divna. udno da je prije nikad ne bijae primijetio. Uza sve to, ima dojam da je poznaje vrlo dobro, a njezin mu smijeh zvui prisno, poznato. - Recite mi svoje ime, edo moje malo - moli je on prije no to e je napustiti. Ona ga lukavo gleda. - Prije mi vi recite svoje. - Pobogu, ja sam Peguilin. Zar me niste prepoznali? Ona se ponova nasmije. - Peguilin, dimnjiar! A zatim i ona djetinjom ozbiljnou pristaje da mu kae svoje ime: - Zovem se Marija Agneza de Sance. U svojim odajama u Louvreu gospodin Mazarin osjea da mu se primie posljednji trenutak. Danas je naredio da ga ponesu do palae u Novoj ulici na Malim poljanama, gdje je obiao divnu biblioteku u kojoj je Gabriel Nause sakupio trideset i pet tisua primjeraka dopremivi ih uz veliki troak iz Nizozemske, Flandrije, Engleske ili Italije. Poslije toga su ga odnijeli u njegove ogromne konjunice kojima se stranci dive kao osmom udu svijeta. On se smjekao gledajui prekrasne podsedlice svojih mazgi. Vezovi su na njima tako udesno izraeni da su mu neki redovnici stalno dodijavali ne bi li im ih on prepustio da njima ukrase oltare u svojim crkvama. Vrativi se u Louvre s te etnje, kardinal je izgubio svijest. Smrt nije daleko, on to vrlo dobro zna. Sad mu je napustiti sve te divne stvari koje su ga stajale tolikih napora i ponienja. Pored, kamina, gospodin Colbert, njegov prvi sekretar pie neto na malom stoliu. Guije pero kripi po papiru. Posljedni gosti to su se do kasna zadrali u apartmanima gospoe de Soissons napustili su Tuileries poto su svijee ve gotovo dogorjele. Pijanci se vuku ulicama predgraa Saint-Honore. Uz put bue i udaraju po vratnicama duana i gase ulina svjetla. A gospoa de Soissons kojoj svijest muti slatka omaglica zbog popijenog vina, odlazi u svoju sobu. Zahvaljujui njoj, Louvre je konano blistao u raskoi i srei. Svaki dan ples i sveanosti. A po noi uivanje u ljubavi. Krevet Olympije Mancini, vojvotkinje de Soissons, nikad nije prazan. Uza sve to, oblaii sitnih briga ponekad prekriju elo lijepe Talijanke. De Vardes? Hoe li je se zasititi ? Poto je morala prepustiti kralja arima svoje nepodnoljive sestrice Marije, Olympija je bila ponosna to je uspjela osvojiti i ukrotiti de Vardesa, onu zvjerku okrutnog osmijeha Ali od nekog vremena izgleda rastreseno, odsutno. Skuplja snagu. Nije vie bio previe osjetljiv na njezina zabadanja i njezine ljutnje. Mora poi do glasovite vraare La Voisin da se s njom malko posavjetuje. Ona e joj otkriti ime suparnice. A ako takva zaista postoji, toj nema ivota Naposljetku, je li de Vardes vrijedan svih tih briga! Ta ona eli osvojiti kralja! Valjda se ve zasitio svoje dosadne enice, infantkinje koja jo ni rijei nije znala kazati na francuskom i koja slijepo slua savjete svog jezuitskog ispovjednika. Ta nee

nikad imati nekog utjecaja na dvoru. Na dvoru Luja XIV vladat e njegova miljenica odreenog trenutka. Ali tko li e biti ta miljenica? Vojvotkinja de Soissons protee svoje lijepo tijelo zlaastog preljeva po plahti kreveta ukraenog grbom. Da, poi e do glasovite La Voisin. U nje ima droga kakvih god poeljeti moe i ona e joj, nema sumnje, pribaviti ono to je potrebno da bi otklonila nezgode prekida mjesenih ienja koja su ve dva mjeseca zaredom izostala. Nema ta, te su droge prilino neugodna sredstva, ali je mnogo neugodnije nositi dijete devet mjeseci, osobito onda kad se ima ljubomorna mua i ludu elju za zabavom. A kakav bi bio ivot bez mukaraca i njihovih zabava? Mada su, ako se dobro promisli, svi oni nalik jedan drugome i svi podjednako dosadni. Meu svima njima samo jedan joj je pribavio zaista nova uzbuenja. A da li je to, u stvari, i bilo ljudsko bie? Bijae to stvor tamne puti, utljiv, mahnit kao bik, blag kao vjetar, slijep i silovit kao stihija. Njegovi su zagrljaji u njoj budili bogzna kakva sve mitoloka sjeanja, uasna i zanosna u isto vrijeme. Vojvotkinju de Soissons proimlju srsi od tih sjeanja. Odjedared osjea kako su joj usta suha. Pridigne se na lakat i oslukuje. Ne, njezin crni rob je u tamnici i vie nee doi. Mranim hodnicima Louvrea nee vie prolaziti utljiva prilika crneva niti e bez uma otvarati vrata i osvajakim, prezrivim korakom kroiti prema bijeloj princezi koja ga eka. Kralj, a za njim Peguilin, izviruju iz dimnjaka. Obojica su vrlo dobro raspoloeni. Osobni kraljev sobar Bontems i markiz de Vardes kiu i nisu ba najbolje volje. Kralj Luj XIV tri krovom Louvrea. Kralj atrovaca, Veliki Coesre, ide na groblje Saints-Innocents da svojim podanicima kroji pravdu. No je stvorena za uivanja prineva i za zloine prosjaka i drugih zloinaca. Stari prepredenjaci i varalice sa sabljetinama o pasu, suhonjavi i bijedni likovi na takama, obraenici s velikim krunicama od imira, mladii u dronjcima modri od studeni, traljavci, varalice na kartama, kepeci, izlaze iz svojih smrdljivih jazbina i pokuavaju se probiti u grad kriom da ih strae ne primijete. Ali straarima i birima se ne ide na groblje Saints-Innocents. emu da tamo izlau svoju vlastitu kou kad mogu mirno puiti lulu u straarnici Chateleta. Du obala Sene laari i mornari, okupljeni oko vatara, vide kako obalom promiu tamne prilike. Ponekad se neiji obris izgubi meu teglenicama. Prosjaci to su izabrali prebivalite u ugodnoj toplini laa punih sijena bude se na zvuk otkucavanja ponoi sa sata oslikanog ljiljanima na tornju Palae pravde ili Gradske vijenice. Jer i zimi su itava brda dobroga sijena, koje ljeti mirie, naslagana na obalama Sene. Mnogo je sijena potrebno da se sve one konje nahrani. Ima vie konja nego ljudi u Parizu, stoga se posvuda i osjea toplo dahtanje konja po talama. Puki se pjesnik pruio izmeu konjskih kopita i trudi se da usne. Tono reeno izmeu kopita bronanog konja Henrika IV na Novom mostu. Nije mu ba toplo, ali kad kii trbuh mu kraljevskog konja prua dobar zaklon. Iz tog gnijezda Claude Le Petit promatra lupee kako prelaze preko Novog mosta. Oni ga poznaju i putaju ga na miru. Na Novom se mostu jate Prodavai melema i pomada, Vadizubi i novih pjesama pojci Knjiari, cjepidlake, i starih krpa trgovci. Ali sad je no i pojci su ustupili mjesto svijetu nonih protuha. Claude Le Petit opazi Calembredainea. Dronjav je i straan. Lana ekinja na glavi i ljubiasta oteklina to ju je esto lijepio na obraze daju mu jezovit izgled. Okruen je svojim pomonicima i svojim savjetnicima, svojim markizama. uvajte se, graani, to ste se veeras kasno zatekli na ulicama Pariza!

Noni Pariz je sjajno razbojite grabeljivaca koji prolaznicima skidaju ogrtae, otimaju kese i uz to ih premlate ili otprave na bolji svijet, noni Pariz je sjajno razbojite razvratnika koji ispadaju iz krama i javnih kua drei se za ruke i pjevajui. Noni Pariz je razbojite razbojnika, sretnih i slobodnih. Oni nou provaljuju kroz prozore, obijaju brave i pokupe sve to im dopadne ruku. Nedaleko od Novog mosta nekoliko kavgadija napada nenaoruana ovjeka. Drugi se sabljom brani sam od etvorice najmljenih ubojica. Le Petit, pjesnik s Novog mosta oslukuje i prepoznaje drage none umove svoga grada: itanje lopova, zveckanje maeva, viku pijanaca, jauke nesretnih rtava i njihovo dozivanje u pomo, oslukuje i smjeka se svoj toj zbrci u koju se s vremena na vrijeme umijea kretavi glas prodavaa oblatni ili duhana, neosjetljivi svjedok, a moda i sukrivac tih zloina. No zaista nije topla. Sa Sene se podigao otar vjetar. Claude Le Petit klizne iz svog zaklona. Odlazi pred vrata krama i peenjarnica da se nauije mirisa peenog mesa. U ulici Dolina bijede se nalaze peenjarnice. Iako je ve kasno, ulica je dobro osvijetljena, a na ranjeve nabodeni pilii uz pucketanje se okreu u dnu svake peenjarnice. Jedino posljednja u tom nizu peenjarnica je zamraena i u njoj nema nikoga. Gospoa Bourjus, gazdarica, umrla je veeras od crnih kozica. Gazda Bourjus plae pored njezina uzglavlja, u velikoj sobi na katu. Neak, Louis Chaillou, smueno mome to je nedavno kod njega osvanulo iz Toulouse, gleda ga s drugog kraja stola gdje stoje dva svijenjaka i granica imira u sudu punom posveene vode. No poimo dalje, gdje je toplije i veselije. Birtije i peenjarnice su zvijezde parikih noi, spilje mirisne i tople. U ulici Jednoroga nalazi se "eer", a u Vlasuljarskoj ulici se smjestile krme "Lavlja jazbina" i "Dobri djeaci", dok se u Ulici loih djeaka nalazi peenjarnica "Bogati radnik". Krme "Tri ekia", "Crna jelengljiva", "Zelena reetka" i jo neke nalaze se u Ulici zumbula, gdje se okupljaju kapucini, celestini i dominikanci, meu koje se umijeao, vansebna izgleda, i fratar Conan Becher. On se trudio da u vinu zaboravi plamen lomae.

2. DVOBOJ NA GROBLJU SAINTS-INNOCENTS

Anelika je kroz okno netremice motrila lice fratra Bechera. Nije se uope obazirala na rastopljeni snijeg to joj je s krova padao po ramenima. Stajala je tu u gluhoj noi, pripijena uz prozor krme "Zelena reetka". Fratar je sjedio netremice se zagledavi u daljinu i pijuckao iz kositrena vra to je stajao pred njim. Anelika ga je jasno vidjela usprkos debelu staklu prozora. Unutranjost krme bijae malko zadimljena. Fratri i sveenici, koji su predstavljali glavne goste u "Zelenoj reetki", nisu puili lulu. Dolazili su ovamo da togod gucnu, a nadasve da bi igrali damu3 i da se kockaju. Mlada ena, uza sve to to je bilo vrlo hladno, nepomino i tvrdoglavo se drala svog mjesta u eki. Odjea je na njoj bila jadna, sirotinjska, od grubog parheta. Glavu joj je pokrivala lanena kapica. Meutim, kad bi se vrata krme otvorila i snopom svjetla obasjala prag, moglo se nazrijeti njezino profinjeno lice izvanredne ljepote i vrlo blijedo, to je sve donekle bilo dokazom da je ena bila plemikog porijekla.

Dama vrsta igre; neto kao ah

Nije tome davno to je ova ena bila jedan od najljepih ukrasa raskonog dvora mladoga kralja Luja XIV, gdje je plesala u zlatom izvezenoj haljini, okruena blistavim pogledima oboavatelja privuenih njezinom ljepotom. Zvala se Anelika Sance de Monteloup. Kad joj je bilo esnaest godina, roditelji su je udali za znatnog velikaa iz Toulouse, grofa Joffreya de Peyraca. Koji su je to strani i nepredvidivi putevi sudbine doveli tu, u ovu no bijede, da nagnuta nad oknima jedne krme vreba ovjeka na kojega se ustremila sva njezina mrnja? Osmatrajui crte lica zloudnog fratra Bechera, Anelika je ponovo proivljavala krini put posljednjih mjeseci, groznu moru u kojoj se muila. Ponovo joj je iskrsavao pred oi grof de Peyrac, njezin mu, ovjek neobian i privlaan uza sve to to je bio bogalj na jednu nogu po emu je i dobio nadimak: Veliki epavac Languedoca. A bio je on, osim toga, i veliki uenjak, veliki umjetnik, veliki duh, jednom rijei u svemu velik. Pobuivao je u drugima sklonost i ljubav i njegova, u poetku rogobatna, njena enica, poslije se strasno zaljubila u nj. Ali je basnoslovno bogatstvo grofa de Peyraca izazvalo tuu zavist. Postao je rtva zavjere koju je i sam kralj, bojei se monoga vazala, podupro svojom monom rukom. Optuen kao vjetac, grof je najprije bio zatvoren u Bastilju, a zatim od nepravednih sudaca osuen na lomau, Anelika je na trgu Greve vidjela ovoga fratra kako na lomai spaljuje ovjeka kojega je ljubila! Vidjela je kako se plamen s lomae mijea sa zlatom sunanih zraka u kristalno istom jutru zimskog dana. Uspomene su bile jo svjee. Svi su je napustili, ostala je sama, bilo joj je sueno da netragom nestane, ona i njezina dva djeaka. Drage njukice Florimonda i Cantora sinue joj pred oima. Vjee joj zatrepere. Naas joj pogled napusti okno i glava joj nemono klone. Ne plae li Florimond u ovom trenutku? Moda, je doziva? Jadni anelak! Nema vie ni oca ni majke Ostavila ih je kod svoje sestre Hortenzije usprkos njezinu vikanju. Gospoa Fallot, ena dravnog branitelja, drhtala je pri pomisli da u svojoj kui dade zaklon potomstvu jednoga vjeca. Bila je izvan sebe i otjerala je Aneliku sa svog praga. Na sreu tu je bila Barba, sluavka velikoduna srca. Njoj e se smiliti jadni sirotani Anelika ponovo ivne. Ne, ona nije sasvim pobijeena. Jer jo neto je morala obaviti: fratar Becher mora umrijeti! Anelika nije zadrhtala. Jedino ona je znala zato redovnik Becher mora umrijeti. Za nju je on bio utjelovljenje svega onoga to je Joffrey de Peyrac za itava svoga ivota mrzio: ljudske gluposti, netrpeljivosti i ostataka srednjevjekovne sofistike od koje Joffrey beskorisno branjae nove nauke. Ali taj ogranien duh, koji se sasvim izgubio u mranim i prapotopnim labirintima dijalektike, taj je duh slavio pobjedu. Joffrey de Peyrac je bio mrtav. Ali prije no to e umrijeti on je pred glavnim vratima Notre Dame doviknuo Conanu Becheru: - Conane Becheru, za mjesec dana nai emo se pred Bojim sudom! Mjesec je bio na izmaku. - Grijei, curice, to noas tako dugo stoji na nogama. Zar nema novi od pet franaka da ga potroi unutra? Anelika se okrene u potrazi za stvorom koji joj bijae uputio te udne rijei, ali nikoga ne opazi. Odjednom se mjesec probije izmeu dva oblaka i ona primijeti kraj svojih nogu zdepastu priliku patuljia. On prema njoj podigne dva prsta ukrtena na neobian nain. Sjeti se da joj je crnac Kuasi-Ba jednoga dana pokazao taj isti znak kazavi joj: Ukrstim prste ovako, a moji mi prijatelji vele: Dobro, ti pripada naima! Nesvjesno napravi znak to joj ga bijae pokazao Kuasi-Ba. iroki osmijeh rascijepi patuljievo lice.

- I ti si jedna od naih! Ba sam to i mislio. Ali ne sjeam te se. Pripada li Rodogoneu Ciganinu, starom vojniini Ivanu Bezuhom, Modrome Marincu ili Gavranu? Anelika ne odgovori ve se okrene i ponovo netremice zagleda kroz prozor u priliku Conana Bechera. U jednom se skoku patuljak nae na izboini prozora. Svjetlo koje se probijalo iz krme osvijetli njegovu krupnu glavurdu prekrivenu dozlaboga prljavom ekinjom. Ruke je imao okrugle i debeljkaste, a stopala vrlo mala. Na nogama je imao cipele od platna, ba kakve djeca nose. - Koga, dakle, gleda tako netremice? - Onoga tamo, to sjedi u uglu. - Misli li da e ti onaj stari kostur, ije jedno oko poprijeko gleda ono drugo, platiti mnogo za tvoj trud? Anelika duboko uzdahne. ivot je odjednom ponovo uzeo maha u njoj. Najzad je znala to joj je initi. - Onog ovjeka tamo - ree - moram ubiti! Patuljak joj odmah hitrom rukom proe oko pasa. - Pa ti uope nema noa! Kako e ga onda ubiti? Tek sada mlada ena paljivo osmotri tog udnog prikana koji je izbio iz zemlje kao kakav takor, kao jedna od onih odvratnih ivotinja to su s nadolaskom noi sve vie osvajale ulice Pariza. Anelika je dugo lutala bez cilja mranim i zasnjeenim ulicama posrui kao da je pijana. Silan nagon mrnje, nagon lovca doveo ju je pred krmu Zelena reetka, u koju se fratar Becher uvukao potaknut eljom da u piu zaboravi lomau to ju je sam potpalio. Ona ga je odmah prepoznala. - Doi sa mnom, markizo - grubo ree patuljak skoivi na zemlju. - Hajdemo na groblje Saints-Innocents. Tamo e se sporazumjeti s drugovima kako da se rijei tog svog takora. Ona bez oklijevanja poe za njim. Kepec je iao naprijed gegajui se. - Zovem se Barkarola! - nakon aska utnje - Zar ne, vrlo draesno ime, isto tako draesno kao i ja? Hu!Hu!Hu! Patuljak je radosno huhucao, potom je zanosno poskoio i okrenuo se u zraku, a onda umijesio grudu od snijega i blata i zviznuo je u prozor jedne kue. - A sada magla, ljepotice moja - nastavi pourujui - inae e nam se na glave sruiti sadraj svih vrana dobrih graana kojima ne damo da u miru knjavaju. Tek to je to dorekao kadli se s bukom, otvori prozorski kapak. Anelika skoi u stranu da bi izbjegla najavljenom kupanju. Patuljak odjednom iezne. Anelika je ila, pa ila. Stopala su joj upadala u blato, a haljina joj bila gotovo mokra. Ali ona nije osjeala studeni. Tihi zviduk privue njezinu panju prema otvoru kanalskog odvoda. Patuljak se pojavi izbivi napolje iz rupe. - Oprostite mi to sam vas napustio ne pozdravivi vas, markizo. Otiao sam po svog prijatelja Ivia Drvoguza. Iza njega se izvukla iz otvora kanala jo jedna sitna prilika. Ali pridolica nije bio patuljak ve bogalj, krnjadak, ovjek poloen na veliku drvenu dasku; vorugavim je akama stiskao drvene ruice. Odupirui se o njih kretao se naprijed. Ta nakaza podigne na Aneliku svoj ispitljiv pogled. Lice je njegovo imalo ivotinjski izraz i bilo prekriveno bubuljicama. Rijetku je kosu briljivo skupio na blistavoj lubanji. Njegovo se odijelo sastojalo od neke vrsti mundira od modroga sukna, na kojem su rupice za dugmad i posuvraci na rukavima bili ukraeni zlatnim vrpcama. Vjerojatno je nekad pripadao nekom oficiru plemiu. Visoki ovratnik i besprijekorna kravata upotpunjavali su izgled tog neobinog tipa. Poto je dugo mjerio mladu enu, Drvoguz hrakne i bezobrazno pljucne u nju. Ona ga zaueno pogleda, a zatim upljuvak obrie grudom snijega. - U redu - primijeti bogalj zadovoljno. - Njoj je, dakako, jasno s kim govori. - S kim govori? Hm! Pa i to je, u stvari, neki nain govora! - povie Barkarola.

A zatim prsne u svoj huhutavi smijeh: - Hu! Hu! Alaj sam duhovit! - Dodaj mi eir - ree Ivi Drvoguz. Stavi na glavu svoj eir ukraen kicoki udeenim perom, a zatim dohvati drvene ruke i stavi se u pokret. - to hoe? - upita poslije nekog vremena. - Htjela bi umlatiti nekog fratra. - U redu. A kome pripada? - To jo nisam doznao Kreui polako naprijed, drugi su im se pripadnici podzemlja pridruili. Isprva su se uli piskavi zvuci koji su dopirali s mranih uglova ulica, s obala rijeke ili s kraja dvorita. Potom se pojavie prosjaci dugih brada, bosonogi, u irokim dronjavim ogrtaima, starice nalik na svenjeve prnja, vezane pagom i debelim krunicama, slijepci i epavci koji su svoje take nosili na ramenima da bi to bre hodali, te grbavci koji nisu imali vremena da poskidaju svoje grbe. Pokoji istinski bijednik i pokoji pravi bogalj pomijeao se s tim mnotvom lanih prosjaka. Anelika je tekom mukom razumijevala taj njihov jezik prepun nekih udnih rijei. Na jednom im se uglu prikljui grupica razbijaa koji su osvajaki micali briima. Njoj se u prvi mah uini da su to vojnici ili gradski straari, ali se ubrzo uvjerila da su to prerueni lupei. Pred vujim oima pridolica Anelika odjednom uzmakne. Baci oko sebe pogled i vidje da je sa svih strana opkoljena tim groznim tipovima. - Kao da te je strah, ljepotice? - primijeti jedan od lupea obuhvativi je rukom oko struka. Ona odgurne njegovu ruku. A kako je ovjek i dalje nasrtao, ona ga pljusne. Oko nje se stvorila mala guva. Pitala se to li e joj se sada dogoditi. Nije ju bilo strah. Mrnja i bijes to su joj ve dugo razdirali duu zgusnue se u strahovitu elju da grize, da amara, da kopa oi. Dospijevi na samo dno pRoyalije, ona se vrlo brzo prilagoavala sredini, zvijerima koje su je okruivale. Ivi Drvoguz, onaj neobian stvor, svojim autoritetom i svojim mahnitim rikanjem ubrzo je uspostavio red. Taj ljudski krnjadak je imao neobino dubok glas od kojega zadrhtae svi prisutni te ih on na kraju potoni svojoj volji. Svojim estokim rijeima smiri svau. Pogledavi razbijaa to ju je izazvao, Anelika primijeti da mu je lice obliveno krvlju i da jednom rukom pritie oi. Ostali su se smijali. - Ha, ha, ha! Curica te udesila za vrbicu! Anelika se zatee kako se i sama smije, izazivaki, to je nemalo iznenadi. Zar zbilja ivot nije bio muniji na dnu pakla? Strah? ta je strah? Osjeaj koji ne postoji. Taj osjeaj je jedino ispunjao dobre iparike graane koji drhte sluajui kako pod prozorima prolaze protuhe na putu za groblje Saints-Innocents gdje e vidjeti svoga vladara, Velikog Coesrea. - A kome ona pripada - priupita jo tkogod. - Nama! - zarie Drvoguz. - Imajte to na umu! On je iao ispred svih. Nijedan od svih tih protuha, ma kako brze noge imao nije pokuao da pretekne bogalja. A kako je uliica bila strma, dvojica lanih vojnika koje se u podzemlju nazivalo vojniinama poure i podignu drveni podnoak na koji je poloen Drvoguz i ponesu ga. Vonj te etvrti je bivao sve prodorniji, sve muniji: meso i sirevi, te povre trulilo je po kanalima. Otuan zadah raspadanja osjeao se posvuda. Bijae to etvrt trnica nad kojom se nadvio straan mesoder: groblje Saints-Innocents. Anelika jo nikad nije bila na groblju Saints-Innocents, iako je to jezivo groblje bilo najpopularnije mjesto ljubavnih sastanaka Pariana. Tu su se ak sastajale i velike gospoe to su dolazile da u knjiarama ili duanima, smjetenim ispod kosturnica, kupe knjige ili rubeninu.

Za dana se moglo svaki dan vidjeti otmjenu gospodu i njihove ljubavnice kako etaju ispod arkada i vrhovima svojih tapova odmiu u stranu lubanje ili razbacane kosti, dok su se mimo njih vukli sprovodi pjevajui psalme. Nou su se na to povlateno mjesto, gdje po tradiciji, nitko nije mogao biti uhien, sklanjali varalice, lupei, a razvratnici su dolazili ovamo da s bludnicama uivaju u razvratu. Kad su stigli pred zid podignut oko groblja, zid ruevan na vie mjesta tako da je lako bilo prodrijeti unutra, na glavnom se ulazu pojavi jedan od zvonara odjeven u crnu dugaku halju ukraenu mrtvakim glavama, ukrienim goljenicama i srebrenim suzama. Spazivi skupinu novodolih protuha, ne uzbudivi se, ree: - Htio bih vas obavijestiti da je u Gvoarskoj ulici umro neki ovjek i njegovi bi eljeli da sutra nekoliko siromaha prisustvuje sprovodu. Svaki e dobiti deset novia, a uz to i kutu ili crni ogrta. - Poi emo, poi - povie nekoliko bezubih starica. I gotovo bi odmah bile i pole da se postave pred kuu u Gvoarskoj ulici, ali ih sa svih strana obasue pogrdnim rijeima, a Ivi Drvoguz ponovo zarie i stane ih grditi na pasja kola. Do vraga, kako se usuuju misliti na sebe i na svoje poslove dok ih Veliki Coesre eka! Koji je vrag nanio te starice ba na njega! Kao da nestaju dobri stari obiaji Starice se zbune i obore glave tresui svojim bradicama. Potom se svi, tko kroz ovu, a tko kroz onu rupu, uvukoe u groblje Najavljiva smrti se udalji drmusajui zvoncetom. Zaustavljao se na raskrima i, diui lice prema Mjesecu, pjevuckae alobne pjesme: Probudi se, o usnuli svijete, I Bogu se moli za svoje mrtvace Razrogaenih oiju Anelika je kroila ogromnim prostorom napuenim mrtvacima. Ovdje i tamo zjapile su velike zajednike rake, ve napola pune tjelesa uivenih u mrtvake ponjave. Rake su ekale nove poiljke mrtvaca, ekale su da ih napune pa onda zatvore. Ponegdje je nadgrobni kamen, a ponegdje ploica, postavljena u razini tla oznaavala grob poneke sretnije obitelji. Saints-Innocents je bilo groblje sirotinje. Bogate se pokapalo na groblju Saint-Paul. Mjesec koji je na koncu zagospodario na vedrom nebu, osvjetljavao je sada tanak sloj snijega koji je pokrivao krov crkve i okolnih zgrada. Studen je ublaavala odvratni zadah, na koji se nitko nije obazirao. ak i Aneliki je bilo svejedno to je zrak bio zasien kunim isparavanjima. Ono to je najvie privlailo Anelikin pogled i do te je mjere pogodilo da joj se inilo da sanja, bijahu etiri galerije koje su, polazei od crkve, tvorile ogradni zid groblja. Prizemni dio tih zdanja, sagraenih u srednjem vijeku, sastojao se od jednog trijema sa svodovima na lukove, gdje su, im bi svanulo, piljari izlagali svoje proizvode u koarama. Iznad tog trijema nalazila su se potkrovlja pokrivena krovnim crijepom. Ta su potkrovlja sa strane groblja poivala na drvenim stupovima i ostavljala prazne meuprostore izmeu krovita i svodovlja. Sav taj prostor bijae pun kostiju. Tisue i tisue mrtvakih lubanja i raznih dijelova kostura tu su bile nabacane na hrpu. U tim hambarima smrti dupkom punim grozne etve, nevjerojatne gomile lubanja to ih je propuh suio, a vrijeme mrvilo u prah, predstavljale su izvanredan prizor za poglede i razmiljanja ivih. Svuda su se pored grobova vidjele hrpice kostura ili jezive bijele kugle lubanja koje su grobari brino sakupili da bi ih sutradan smjestili u hambare iznad trijema. - to je to je ono? - promuca Anelika kojoj se inilo da sve to to vidi ne pripada stvarnosti te se poboja da nije enula umom. Sjedei na povienom humku jednoga groba patuljak Barkarola ju je sa zanimanjem promatrao.

- Kosturnice - odgovori - kosturnice groblja Saints-Innocents. Najljepe kosturnice u Parizu. Poslije aska utnje nadoda: - A ti, djevojko, odakle ti dolazi? Ti, ini se,nikad nita dosad nisi vidjela. Ona sjedne pored njega. Poto je maloprije, a da ni sama nije toga bila svjesna, vojniini noktima raskrvarila lice, svi su je putali na miru i nitko joj se vie rijeju nije obratio. A kad bi je koji znatieljan ili pohotan pogled okrznuo, ubrzo bi se digao neiji glas i izvijestio: - Ivi Drvoguz kae da pripada nama! Prste k sebi djeaci! Anelika nije ni primijetila da se prostor oko nje, jo poluprazan kad su stigli, malo-pomalo punio odrpanom i stranom gomilom. Kao opinjena je promatrala kosturnice. Nije znala da je taj tuan obiaj skupljanja kostura bio karakteristian samo za Pariz. Sve velike crkve u glavnom gradu nastojale su da se u tome takmie sa Saints-Innocents. Aneliki se taj obiaj inio stranim, dok ga je Barkarola smatrao velianstvenim. On proaputa. Smrt te na kraju izazove. A strano je napustiti svijet i ne znati kamo e stii! Anelika se polako okrene prema njemu. - Da nisi moda pjesnik? - Nisu to moje rijei ve Stihoklepeve. U njoj ponovo uskipi bijes. - Pozna li ga? - Dakako da ga poznam! To je pjesnik s Novog mosta! - I njega moram ubiti! Patulji poskoi kraj nje poput abe. - ta? Ne priaj kojeta. On mi je drugar. On se ogleda oko sebe u potrazi za svjedocima i pri tom stavi prst na sljepooice i usukne njime. - Sestrica je aknuta! Ona bi sve potamanila! Odjednom se podie urnebesna buka. Gomila se razmakne da bi propustila neobinu povorku. Na elu se nalazio vrlo visok i vrlo mrav stvor. Svojim bosim nogama je sitno kaskao po blatnjavom snijegu. Gusta sijeda kosa mu je padala po ramenima, ali lice mu je bilo glatko. Reklo bi se neka stara ena. Moda, uostalom, i nije to bio mukarac iako je imao hlae na sebi i kabanicu svu u dronjcima. Ispupenih jagodica, oiju sivkastih i sumornih na dnu udubljenih duplji, to je stvorenje sasvim izgubilo oznake spola, kao to ih kostur izgubi, a na ivi je kostur i podsjeao u tom turobnom prizoru. Nosio je dugo koplje s ijeg je vrha visila mrcina krepana psa. Pored njega je onizak ovjek, okrugla i osava lica, vitlao metlom. Poslije ta dva udnovata barjaktara iao je svira vergla. On je ustro okretao ruicu svoga instrumenta. Taj je glazbar osobito upadao u oi po tome to je na glavi imao ogroman slamnati eir koji ga je gotovo do ramena progutao. Ali on je na prednjoj strani probuio rupu kroz koju su se sjajila dva podrugljiva oka. U njegovoj je pratnji bio djeak koji je strahovitim udarcima mlatio po dnu bakrenog kotlia. - Hoe li da ti kaem imena ove trojice glasovitih velikaa? - upita Barkarola Aneliku. I doda namignuvi joj: - Ti pozna na znak, ali ja vidim da ti nisi od naih. Oni to ih naprijed vidi to su ti Veliki Eunuh i Mali Eunuh. Veliki Eunuh ve godinama umire, a nikako da umre. Mali Eunuh je uvar ena Velikog Coesrea. On nosi oznake kralja Thunesa. - Zar metlu?

- ut'! Ne smij se! Ona metla je dobra da se u istoi odri kua. Dakle, iza ovih ide Thibault vergla i njegov pa Linot. A naposljetku evo i milosnica kralja Thunesa. Pod prljavim kapicama, na koje pokaza prstom, imale su nateena lica i velike podonjake kao bludnice. Neke su jo uvijek bile lijepe, a sve su drskim pogledima gledale naokolo. Jedino je prva djevojka, gotovo djevojica, sauvala izvjesnu svjeinu: Usprkos studeni, ona je ponosno razgolila svoje mlade i razvijene grudi. alim su nastupali bakljonoe, muketiri s maevima, prosjaci i lani hodoasnici svetog Jakova. Na kraju se, uz cviljenje tokova, pojave jedna kolica koja je ispred sebe gurao orija mutna pogleda i ispupenih usnica. - Balonja, idiot Velikog Coesrea - primijeti patulji. Iza idiota, na kraju, povorke, iao je nekakav tip bijele brade. Na sebi je imao crnu halju depova punih smotuljaka pergamene. O pasu mu visite tri ibe, rog za mastilo i nekoliko guljih pera. - Ovo je Sjedobradi, desna ruka Velikog Coesrea, onaj koji stvara zakone u kraljevstvu tunskom. - A gdje je Veliki Coesre? - U kolicima. - U kolicima? - ponovi Anelika udei se. Zatim se podigne na prste da bi bolje vidjela. Kolica se zaustave pred podijem podignutim usred groblja. Na podij je vodilo nekoliko stepenica, a odozgor bijae natkriljen krovom u obliku piramide. Idiot Balonja se sagne i neto uze u kolicima, a zatim poe uza stepenice i sjedne na njihov vrh i postavi neto na koljena. - Boe, Boe! - promrmlja u udu Anelika. Konano je vidjela Velikog Coesrea. Taj stvor je bio prava nakaza: na grozan grudni ko nastavljale se slabane i bijele noice, ni due ni snanije no to su u djeteta od dvije godine. Snanu mu glavu pokrivae crna i ekinjava kosa uvijena u prljavi dronjak koji mu je skrivao gnojne kraste po glavi. Oi, duboko uvuene ispod upavih obrva, blistaju okrutnim sjajem. Imao je pozamane crne brkove na krajevima zavinute popuf kukice. - He! He! - cerekao se Barkarola uivajui u Anelikinu iznenaenju. - Vidjet e, djevojice da kod nas mali vladaju velikima. Zna li tko e najvjerojatnije postati Veliki Coesre kad Rolin Klada otegne papke? I na uho joj apne: - Drvoguz. Pa nastavi kimajui glavom: - To ti je prirodni zakon. Treba imati mozga da bi se vladalo nad podzemljem, a u dugonogih pameti nema. ta ti misli o tome, Brzonogi? Oslovljeni Brzonogi se osmjehne. Sjeo bijae na rub jednog groba i jednom rukom pritisnuo prsa kao da ga bole. Bio je jo vrlo mlad. Izraz njegova lica bio je blag i priprost. Odgovori slabanim glasom: - Ima pravo, Barkarola. Bolje je imati glavu nego noge, jer ako te noge izdadu, nita ti vie ne ostane. Anelika se u udu zagleda u duge i miiave noge mladieve. On se tuno osmjehivao. - Oh! Jo uvijek ih imam, ali jedva da jo mogu njima micati. Nekad sam bio lakej kod gospodina La Sablierea. Jednoga sam dana pretrao preko dvadeset milja i srce mi je poslije toga popustilo. Odonda gotovo ni hodati vie ne mogu. - Ti vie ne moe hodati zato to si previe trao - povie patuljak i prevrne se u zraku. - Hu, hu, hu! Ala je to smijeno! - Zavei, Barkarola! - zagrmi neiji glas. - Ti nas zajebava. Jedna ruka dohvati patuljia za kabanicu i gurne ga na gomilu kostiju. - Ovaj krljavac je dozlaboga dosadan, zar ne, ljepotice? ovjek to se umijeao na tetu Barkarole nagne se prema Aneliki. Umorna od pustih nakaznosti i grozota, pristalost pridolice ugodno je djelovala na mladu

enu. Nije dobro razabirala njegovo lice, sakriveno sjenom eira ukraenog tankim perom. Ipak je nazirala pravilne crte njegova lica, velike oi i usta lijepo uobliena. Bio je to mladi u punoj snazi. Tamnoputa ruka mu je poivala na drku kratkog bodea to mu je visio o pasu. - Kome pripada, lijepo moje edo? - upita je umiljatim glasom u kojemu se osjeao laki naglasak stranca. Ona ne odgovori ve se prezirno zagleda u daljinu. Naprijed, na stepenice podija, pred Velikog Coesrea i njegovog orijakog idiota bi stavljen bakarni kotli po kojemu je maloprije pa Linot nemilice bubinjao. A eljad podzemlja je ila k tom kotliu, jedan po jedan, i u nj polagala danak to ga je njegov vladar od njih traio. Svakome je bilo odreeno da plati prema svojoj specijalnosti. Patuljak koji se ponovo pribliio Aneliki potiho ju je obavjetavao o naslovima svih tih prosjaka koji su, otkada postoji Pariz, ozakonili izrabljivanje milosra svojih blinjih. Pokazao joj je ripodes, prosjake pristojno odjevene koji pruaju ruku kao da se toboe srame. Ovi priaju prolaznicima kako su nekada bili asni ljudi, ali su im u ratu popaljene kue, a imovina opljakana. Mercandiers tvrde da su prije bili trgovci koje su drumski razbojnici opljakali. Convertis skrueno priznaju da ih je pogodila boja milost i ele se obratiti na katoliku vjeru. A poto prime nagradu za svoje obraenje, odlaze u drugu upu da se ponovo obrate. Vojniine i podrugljivci, to jest nekadanji vojnici, mole milostinju vrhovima svojih maeva, prijetei i tjerajui strah u kosti dobrim graanima, dok siroad, djeca koja se dre za ruke i pri tom plau od gladi, nastoje da ih ganu. Svi ti bijednici su se pokoravali Velikom Coesreu zato to on odrava red meu protivnikim bandama. Novii, kude pa ak i zlatan novac je zveio u kotliu. ovjek u kojega je put bila nalik na koricu izgorena kruha nije ni asa Aneliku putao s oiju. Ponovo joj se primakne i rukom joj dotakne rame, meutim ona napravi pokret kao da e se povui, te on brzo ree: - Ja sam Rodogone Egipanin. Pod mojom je komandom u Parizu sedam tisua osoba. Svi cigani koji ovuda prou plaaju mi namet, a takoer i sve tamnopute ene to iz dlana itaju budunost. Ne bi li htjela biti jedna od mojih djevojaka? Ona ne odgovori. Mjesec je putovao iznad crkvenog zvonika i iznad kosturnica. Pred podijem su u mimohodu prolazili pravi i lani bogalji, oni koji su se sakatili namjerno da bi izazvali suut i oni koji su naveer odbacivali take i arpije. Stoga su se njihove jazbine i zvale Dvor udesa. Stigavi na groblje iz Skitnike ulice, Kairskog prolaza, iz predgraa Saint-Denis, Saint-Martin, Saint-Marsel, iz ulica Jussienne i Sveta Marija Egipatska, krastavi, onemoali, kukavni, izmueni, ti tobonji bolesnici koji su dvadeset puta na dan padali mrtvi kraj zatitnog kamena na oku kue poto su prije toga uzicom vezali ruku da bi zaustavili kucanje bila, sada su bacali jedan za drugim svoj obol pred stranog malog idola ijoj su se vlasti pokoravali. Rodogone ponovo stavi ruku Aneliki na rame. Ovaj put ona se ne usprotivi. Ruka je bila topla i iva, a njoj je bilo hladno! ovjek je bio snaan, a ona slaba. Okrene oi prema njemu i u sjeni eira potrai crte njegova lica koje nije u njoj izazivalo gaenje. Vidjela je kako se sjaji bijela pokost njegovih, dugih ciganskih oiju. On promrsi kletvu i teko se nasloni na nju. - A ne bi li ti postala markiza? Jest, ja mislim da e ba to postati! - Hoe li mi pomoi da ubijem jednog ovjeka? - upita ona. Bandit zabaci unatrag glavu i zaceri se okrutnim i neujnim smijehom. - Deset, dvadeset njih, ako bude htjela. Samo mi ga pokai, a ja ti se kunem da u mu jo prije jutra utrobu rasuti po ulici. Rodogone pljune u ruku i potom joj je prui. - Deder udri da se slae! Ali ona svoje ruke povue za lea, a glavom odmahne: - Ne jo.

Ciganin jo jednom opsuje, a onda se odmakne od nje, ali ne putajui je s oiju. - Ba si tvrdoglava. Ali ja te hou i imat u te! Anelika proe rukom preko ela. Tko joj je ve kazao te rijei, i opake i poudne? Nije se vie sjeala. U meuvremenu je izbila svaa izmeu dva vojnika. Poto je zavrio mimohod bogalja i prosjaka, pred podijem su stali promicati najgori lupei glavnog grada. Osim depara i kradljivaca ogrtaa bilo je tu i ubojica po narudbi, razbojnika i obijaa meu koje su se umijeali propali studenti, lakeji, stari robijai, te itava gomila stranaca koje su tu izbacila ratna vremena: panjolci, Irci, Nijemci, i vicarci, pa ak i Cigani. Na tom glavnom sastanku podzemlja bilo je mnogo vie ljudi nego ena. Svi nisu bili prisutni. Mada je groblje Saint-Innocents bilo vrlo prostrano, jo uvijek je bilo premaleno da primi sve obespravljene i sve parije grada. Odjedared pomonici Velikog Coesrea otvore sebi put udarcima iba kroz gomilu i pou prema grobu na koji je Anelika bila naslonjena. Njoj je bilo jasno da su nju traili tek kad je vidjela da su se ti neobrijani ljudi zaustavili pred njom. Te je pomonike predvodio Iveta Sjedobradi. - Kralj Thunesa pita kome ova ovdje pripada? - upita Sjedobradi pokazavi prstom na nju. Rodogone odlunim pokretom rukom opae mladu enu. - Ne mii se - apne joj - ja u sve urediti. I povue je prema podiju vrsto je stegnuvi uza se. On je drskim i sumnjiavim pogledima ibao po gomili kao da se bojao nee li mu neki neprijatelj oteti plijen. Na nogama je imao izme od odline koe, a kabanica mu je bila bez zakrpa. Anelika je sve te pojedinosti zapaala a da uope nije bila svjesna toga. Taj ovjek nije u njoj izazivao strah. On je bio vian da zapovijeda i da se bori. Anelika se potinila njegovoj moi kao ena koja ne moe ivjeti bez gospodara. Naavi se pred Velikim Coesreom, Egipanin istegne vrat to je vie mogao, zatim pljune i ree: - Ja, vojvoda od Egipta, uzimljem ovu ovdje za markizu. I irokim zamahom ruke baci u kotli punu kesu. - Ne moe - javi se iza njih miran i grubi glas. Rodogone se naglo okrene. - Calembredaine! Nekoliko koraka podalje, na mjeseini, stajao je ovjek ije lice bijae obiljeeno ljubiastom oteklinom, onaj isti ovjek koji se ve dvaput, cerei se, isprijeio Aneliki na putu. Bio je visok kao i Rodogone, ali snanije grae. Kroz dronjke njegova odijela vidjele su se snane miice i dlakava prsa. vrsto ustoboen na razmaknutim nogama, palcima zadjenutim za konati opasa, netremice je i izazivaki promatrao Ciganina. Njegovo snano tijelo je izgledalo mlae od jezovita lica, nad kojim se nadvio busen sivih kosa. Kroz prljavi uparak blistalo je jedino oko. Drugo je skrivao crni povez. Mjesec ga je sasvim osvijetlio. Iza njega se blistao snijeg po krovovima kosturnica. ,,Oh! Groznoga li mjesta! pomisli Anelika. Groznoga li mjesta! Ona se baci prema Rodogoneu. Vojvoda Egipta u tom trenutku obaspe itavom bujicom uvreda beutnog protivnika. - Pseto, kukin sine, kopile avolje, strvino ovo nee po tebe dobro zavriti. Jedan od nas dvojice je suvian - Zavei! - odgovori Calembredaine i pljucne u pravcu Velikog Coesrea. ini se da je to bio izraz potivanja. Calembredaine potom baci u kotli neto teu kesu od one to ju je prije toga bacio Rodogone. Iznenadan smijeh potrese bijednog patuljia to je sjedio na idiotovim koljenima. - Vraka elja me spopala da ovu ljepoticu stavim na licitaciju - povie otrim i kretavim glasom. - Neka je svuku do gola kako bi joj mladii mogli prosuditi drai. Zasad Calembredaine vodi. Na tebi je red, Rodogone.

Prosjaci radosno vrisnue. Grozne se ruke prue prema Aneliki. Ali Egipanin je gurne iza sebe i trgne bode. Uto se Calembredaine sagne i okruglim predmetom pogodi protivnika u zglavak. Taj se predmet otkotrlja i Anelika na svoj uas opazi da je to ljudska lubanja. Egipaninu ispadne bode iz ruke. Calembredaine dohvata protivnika oko pasa. Dva se razbojnika stegnue da su im kosti pucale, ali odmah se sruie u blato. To je bio znak za opi ljuti boj. Predstavnici pet ili est suparnikih parikih razbojnikih druina bacie se jedni na druge. Oni to su imali maeve ili bodee udarie nasumce i krv je iknula. Drugi su se ugledali na Calembredainea te grabili sa zemlje lubanje i bacali ih na protivnike kao kakve lopte. Anelika se skokom nae u guvi s namjerom da umakne. Ali snane ruke je dograbe i odvedu pred podij gde su je drali pomonici Velikog Coesrea koji je, okruen svojom tjelesnom straom, frui svoje crne brkove beutno promatrao tok bitke. Sjedobradi pokupi sa zemlje kotli i vrsto ga stegne uza se. Idiot Balonja i Veliki Eunuh zlurado su se smijali. Thibault svira vergla je okretao ruicu svoga instrumenta i pjevao kao da je pomahnitao. Gurane, gaene stare prosjakinje su siktale kao zmije. Anelika opazi starca, koji je imao samo jednu nogu, kako snanim udarcima svoje take mlati Drvoguza po glavi, kao da u nju zabija avle. Meutim ga jedan od protuha proburazi maem i starac se srui preko bogalja. Barkarola i ene Velikog Coesrea su se sklonili na krov jedne kosturnice odakle su, grabei u ogromnim zalihama mrtvake lubanje, uzeli na nian mjesto bojnog metea. Svoj toj pomahnitaloj vici i urlanju, svom tom cviljenju pridruila su se sada dozivanja stanovnika susjednih ulica koji su s prozora gledali na to vrzino kolo vjetica. Oni su zazivali Bogorodiino ime i dozivali straare. Mjesec se polako sputao iza obzorja. Rodogone i Calembredaine su se jo uvijek borili poput bijesnih pasa. Udarci su slijedili za udarcima. Bili su podjednake snage. Iznenada se razlijee uzvik uenja. Rodogone je nestao kao nekom arolijom. Ta neobina pojava unese strah i pomutnju meu gledatelje, sve same bezbonike. Ali uto zaue kako Rodogone doziva. Calembredaine ga jednim udarcem bijae otpremio na dno skupne grobnice. Doavi k svijesti meu leinama, molio je da ga izvuku odande. Grohotan se smijeh razlijee najprije meu najbliim gledaocima, a potom se kao val rairi na ostale. Zanatlije i radnici iz oblinjih ulica sluali su, oznojenih ela, taj urnebesan smijeh koji se nadovezao na ubojniko vriskanje. ene po prozorima kriale su se u strahu. Odjedared srebreni zvuk zvona najavi Zdravomairiju. Strana bujica grdnji i sramotnih rijei ispuni sivu no nad grobljem, dok su sa svih crkava u gradu brujali jutarnji pozdravi Bogorodici. Trebalo je bjeati. Kao zli duhovi koji se boje svjetla, svijet podzemlja je naputao groblje Saint-Innocents. U toj zori, prljavoj i smradnoj, tek malko naetoj kao sukrvica ruiastim mrljama, Calembredaine je stajao pred Anelikom i promatrao je smijui se. - Tvoja je - ree Veliki Coesre. Anelika ponovo skoi i htjede bjeati prema ulazu u groblje. Ali je silovite ruke dograbe i prikriju na mjestu. Prljava joj krpa zaepi usta. Otimala se i otimala dok nije izgubila svijest.

3. ANELJKA U CALEMBREDAINEOVOJ VLASTI JEZIVA SMRT FRATRA BECHERA

- Niega se ne boj - ree Calembredaine. Sjedio je na jednom stocu pred njom, a ogromnim se akama odupro o koljena. Plamen svijee sa srebrnog svijenjaka to je bio postavljen na pod borio se s blijedom svjetlou dana. Anelika se pomakne i opazi da lei na leaju krcatom ogromnim koliinama ogrtaa koji su se razlikovali i po kakvoi tkanine i po boji. Bilo ih je vrlo raskonih, od baruna, ukraenih zlatom, pa do onih kakve nose mladi gospodiii kad s gitarom odlaze pod prozore svojih dragana, pa drugih od tekog parheta, irokih kakve nose putnici ili trgovci. - Niega se ne boj Aneliko - ponovi razbojnik. Ona ga je gledala razrogaenim oima. Da nije moda poludjela? On je govorio narjejem kojim se govori u Poitouu i ona ga je razumjela. ovjek podigne ruku prema svom licu i jednim jedinim trzajem otkine ljubiastu izraslinu to mu je presjecala obraz. Protiv volje ona ispusti nervozni krik. Ali on je ve odbacio unazad prljavi eir, a zajedno s njim i upavu periku. Na kraju razvee crni povez to ga je preko oka nosio. Pred Anelikom je stajao mladi tvrdih crta lica. Kratka i crna kosa mu se kovrdala na etvrtastom elu. Uvuena pod guste obrve dva kestenjasta oka su je motrila paljivo i s oitim izrazom tjeskobe. Anelika se rukom uhvati za grlo. Osjeala je da se gui. Kao da joj je krik zaglavio u grlu. Naposljetku stane sricati slogove kao gluhonijemo eljade koje mie usnama, a ne uje zvuk vlastitoga glasa: - Ni ko la. Laki osmijeh rairi mladieve usne. - Jest, ja sam. Prepoznala si me, dakle? Ona baci pogled na prljavi svlak to je sada leao na podu pored stoca: periku, crni povez - Jesi li ti onaj to ga zovu Calembredaine? On se isprsi i snano se udarivi po prsima koja odjeknue, povie: - Jest, ja sam Calembredaine, glasoviti lola s Novog mosta. I ja sam postao netko i neto otkako smo se zadnji put vidjeli, a? Anelika ga je utke promatrala. Jo uvijek je leala ispruena na leaju nainjenom od starih ogrtaa; nije bila kadra, da se pomakne. Gusta magla kao dim probijala se u prostoriju kroz reetke na prozoru u polakim kolutima. Moda joj se zbog toga to bie u dronjcima, taj Herkul odrpanac. crnog i neobrijanog lica koji se tukao u prsa i pri tom vikao: Ja sam Nikola Ja sam Calembredaine inio kao neko privienje to ga je njezina mata stvorila. Imala je dojam da e se ponovo onesvijestiti. On se, meutim, uetao uzdu i poprijeko ne putajui je ni asa s oiju. - U umama se moe izdrati dosta dobro dok je toplo - nastavio je on svoju priu. Radio sam s krijumarima soli. Poslije sam naiao na jednu bandu u umi Mercoeur. Banda se sastojala od nekadanjih plaenika, od nekadanjih seljaka sa Sjevera, odbjeglih robijaa. Bili su dobro organizirani. Pridruio sam im se. Pljakali smo namjernike na cesti to od Nantesa vodi za Pariz. Ali u umi se moe izdrati dok je toplo. Poetkom zime treba se skloniti u grad. Nije to lako Okrenuli smo na Tours, pa na Chateaudun. Tako smo, eto, stigli pred Pariz. Kolike li smo nevolje doivjeli sa ovim lovcima na prosjake i razbojnike. Stalno su ti za petama! Kad bi koga uhvatili na gradskim vratima, obrijali bi mu obrve i pola brade i onda ga otjerali. Lijepi moj prijatelju, vrati se na selo, vrati se na svoje

zapaljeno imanje, na svoja opustoena polja, na mjesta gdje si se do juer borio. A mogao si dospjeti i u Opu bolnicu ili Chatelet, ukoliko si u depovima imao komad kruha to ti ga je dala pekarica, a dala ti ga je jer ti ga je morala dati. Ali ja sam pronaao putove da se uvuem u grad: pronaao sam podrume koji su od jedne kue vodili u drugu, kanale koji svravaju u jarcima, teglenice zaleene du itave Sene, poevi tamo od Saint-Clouda. S jedne teglenice na drugu i tjeraj! Jedne smo noi, nee mi vjerovati, svi uspjeli ui u Pariz; kao takori Ona e nato neodreeno: - Kako si mogao pasti na tako niske grane? On se nadnimi nada nju lica zgrena od bijesa. - A ti? Anelika pogleda svoju razdrapanu haljinu. Rasputena i nepoeljana kosa virila joj je ispod platnene kapice kojom je u zadnje vrijeme pokrivala glavu po uzoru na ene iz naroda. - Nije to isto - odgovori. Nikola zakripi zubima i zarei kao razbjesneli pas: - Ej, sada je gotovo isto. uje likuko! Mlada ena ga je promatrala. Na usnama joj se pojavi neka vrsta dalekog osmijeha Bio je to ba on. Ponovo ga je vidjela kako stoji na suncu ispruivi prema njoj svoju ogromnu ruetinu punu umskih jagoda. A na licu mu onaj isti opaki, osvetljivi izraz Malo-pomalo joj se vraao u sjeanje. Tako se saginjao Onaj Nikola kad bi bio u neprilici, jo seljak, ali ve stvor koji ne pristaje u krasotu proljetnog umarka Silovit kao ivotinja kad se tjera. Pa ipak je stavio ruke iza lea da ne bi upao u iskuenje da je dograbi i siluje: Kazat u ti Samo si ti postojala u mom ivotu Ja sam kao netko tko nije na svom mjestu te se vrzma i amo i tamo ne znajui ni sam zato. Moje jedino mjesto si bila ti Prilino krasnorjeiva ljubavna izjava za jednog seljaka. U stvari, njegovo pravo mjesto bilo je upravo ono na kojem se sada naao: straan i bezoan voa razbojnika u glavnom gradu Voa nitarija koji radije otimlju drugima nego da u znoju lica svoga zarauju za ivot. To se moglo nazrijeti jo u ono vrijeme kad je naputao svoje stado da bi ukrao doruak drugim pastiriima. A Anelika mu je bila pomonik. Ona se jednim, trzajem uspravi na leaju i netremice se unese svojim zelenim pogledom u njegove oi: - Zabranjujem ti da me vrijea. Ja nikada nisam bila tvoja kuka! A sad mi donesi da neto pojedem. Gladna sam! Zaista, nenadana glad joj je zahvatila tijelo i svrdlala u crijevima. Nikolu Calembredainea kao da je zbunio njezin napad. - Ne mii se - ree - odmah u se pobrinuti za jelo. Dohvativi eljeznu polugu, udari po gongu od bakra koji se poput sunca sjajio na zidu. Umah na stepenicama odjekne bat cokula i na odkrinutim se vratima pojavi ovjek zauena lica. Nikola ga pokae Anelici: - Predstavljam ti Bljezgara, jednoga od mojih deparoa. No prije svega o njemu treba rei da je savren glupan. Prolog mu je mjeseca polo za rukom da ga pribiju na stup sramote. Stoga sam ga zadrao ovdje da mi kuha dok muterije po trnicama ne zaborave oblik njegova nosa. Poslije emo mu staviti vlasulju i dati karice. A onda jao kesama! to ima u loncu, nitarijo? Bljezgar umrkne, a zatim rukavom koulje obrie zabaljeni nos. - Svinjske noice, efe, i uz to kupusa. - Ti si svinja - zarie Nikola. - A to ti se ini, hoe li to jelo biti po volji jednoj gospoi, a? - Ne znam, efe. - Neka donese - nestrpljivo se javi Anelika. Gotovo se onesvijestila outjevi miris jela. Zaista je bila neugodna ta glad koja ju je spopadala u najvanijim i najdramatinijim trenucima njezina ivota. I to je u veoj nevolji bila, veu je glad osjeala!

Kad se Bljezgar vratio nosei drvenu zdjelicu punu kupusa i hladetine, pred njim je kroio Barkarola. Po svom obiaju ovaj skoi uvreten, a potom se okrene k Aneliki i nakloni joj se poput kakva dvoranima to je, s obzirom na njegove okrugle noice i ogroman mu eir, bilo vrlo smijeno vidjeti. Njegovo uasno runo lice zrailo je bistrinom uma, pa ak i izvjesnom ljepotom. Moda je zbog toga, usprkos svojoj nakaznosti, odmah postao simpatian Aneliki. - ini mi se da nisi ba previe zadovoljan svojom novom ljubavlju, Calembredaine - ree Barkarola i namigne mu. - Ali to li e na ovo kazati markiza Poljaka? - Zavei gubicu, gnjido! - zarei ef. - Kojim pravom ti ulazi u moju odaju? - S pravom vjernoga sluge koji je zavrijedio nagradu, efe. Ne zaboravi da sam ti upravo ja doveo ovu lijepu djevojku koju si ve odavna vrebao po svim parikim uglovima. - Dovesti je na groblje Saints-Innocerats! Ti se moe pohvaliti svojom lukavou! Malo je trebalo pa da je Veliki Coesre sebi uzme, a Rodogone Egipanin umalo mi je nije ispred nosa odnio. - Pa trebalo je da je nekako zaradi - odgovori patulji Barkarola koji je morao sasvim zabaciti glavu unazad da bi gledao u lice Nikolu. - Kakvog bih ja efa imao kad se on ne bi tukao za svoju markizu! Samo ne zaboravi da jo nisi platio sav miraz. Nije li tako, ljepotice? Anelilca nije nita ula jer je halapljivo jela. Patuljak ju je samilosno promatrao. - Najukusniji dio svinjske noice su sitne kosti - ljubazno primijeti. - ovjek ih s uitkom isisa, a potom ispljune. Osim tih sitnih kostiju ostalo ne vrijedi bogzna koliko. - to si htio kazati tvrdnjom da miraz jo nije plaen? - upita ga Calembredaine namrtivi obrve. - Do vraga! Mislio sam na tipa kojega ona hoe da ucmekamo! Na fratra razrokih oiju! Nikola se okrene k Aneliki. - Je li to istina? Da li se ti slae s tim? Ona je prebrzo jela. Najela se i sad je u itavom tijelu osjeala neobinu malaksalost, stoga se ponovo prui po ogrtaima. Na Nikolino pitanje odgovori zatvorenih oiju. - Jest, treba ga ubiti! - I pravo je - povie veselo patuljak - da krv poprska svadbenu no prosjaka! Hu! Hu! Fratrova krv! Patuljak tresne jezivu psovku, nato mu se ef zaprijeti akom te on strugnu uza stepenice. Calembredaine udarcem pete zatvori rasklimana vrata. Nato se priblii udnovatom leaju na kojemu se nalazila mlada ena i podboivi se akama, dugo je promatrae. Naposljetku ona otvori oi. - Je li istina da si me dugo vremena slijedio po parikim ulicama? - upita. - Odmah sam te pronaao. Ta moe i zamisliti, zahvaljujui svojim ljudima, ja sam vrlo brzo obavijeten o svima doljacima i znam bolje od njih koliko dragulja posjeduju i kako se ulazi u njihovu palau kad sat odbiija pono na tornju straarnice na trgu Greve. Ali ti si me vidjela onaj put u gostionici Tri ekia - Prostae! - apne ona i najei se pri tom. - Zato si se smijao gledajui u mene? - Jer mi se odjedared uinilo da e ubrzo postati moja! Ona ga hladno pogleda, zatim slegne ramenima i zijevne. Nije se bojala Nikole kao to se bojala Calembredainea. Ona je uvijek s njim radila to je htjela. Bojati se mogla samo ljudi koje nije poznavala dok su bili djeca. San joj je zaklapao oi. Ponovo upita nesigurnim glasom: - Zato zato si napustio Monteloup? - E ovo je da ovjek svisne - povie on prekriivi ruke na prsima - Zato? Zar misli da sam ja umirao od elje da me stari Guillaume nabode na koplje poslije

onog to je meu nama bilo'? Napustio sam Monteloup na dan tvoje svadbe. Zar si i to zaboravila? Jest, ona je to sasvim smetnula s uma. Pod sputenim vjeama naviralo je sada sjeanje i ona osjeti miris vina i slame, osjeti teinu snanoga Nikolina tijela na svojemu i ono muno uvstvo urbe, i bijesa to su je prekinuli prije vremena. - Ah! - povie on gorko. - Moe se rei da ja za tebe nisam nita znaio. Prirodno, ti me se sigurno nikad za svih ovih godina nisi ni naas sjetila, a? - Pa i nisam - odgovori ona nehajno. - Ta imala sam preega posla no da mislim na slugu s oeva imanja. - Kuko! - povie on izvan sebe. - Pazi dobro to govori. Sluga s imanja tvoga oca sada je tvoj gospodar. Ti mi pripada. I dok je on dalje tako vikao, ona je zaspala. Njegov glas ne samo da joj nije smetao ve je u njoj budio uvstvo grube, ali blagotvorne zatite. On odjednom umukne. - Evo - izusti ispotiha - ba kao nekad kad bi zaspala na mahovini usred naih svaa. Pa, spavaj, ljubljena moja. U svakom sluaju, ti mi pripada. Je li ti hladno? Hoe li da te pokrijem? Ona mu gotovo neprimjetnim pokretom vjea potvrdno odgovori. Nikola potrai vrlo raskoan plat i baci ga preko nje. Zatim je polako i gotovo sa strahom pomiluje po elu. Ta neobina soba bijae zaista vrlo udnovata. Sagraena od ogromnih stijena, kao stare kule, bijae okrugla. Svjetlo se unutra probijalo kroz malo okance ispresijecano eljeznim motkama. Bila je dupkom puna najrazliitijih predmeta od vrlo finih ogledala uokvirenih ebanovinom ili bjelokou, pa do starih zaralih eljeznih predmeta te alata kao to su ekii, pijuci, oruje Anelika se protegne. Napola budna u udu je gledala naokolo. Potom je ustala i dohvatila jedno ogledalo. U njemu se odrazi lik neke nepoznate djevojke okrutnih i suvie upornih oiju, kao to su oi u opake make dok vreba na svoj plijen. Veernja svjetlost se u sumpornim preljevima odraavala na njezinoj nepoeljanoj kosi. Brzo odbaci od sebe ogledalo prestraivi se. Ta ena lica kao u progonjena stvora, izgubljena izraza, nije bila ona! to se s njom dogaalo? Zato su u toj okrugloj prostoriji bili svi ti predmeti? Maevi, kuhinjsko posue, neseseri, koveii puni marama, lepeza, rukavica, nakita, tapova, glazbenih instrumenata, jedno grijalo za krevet, hrpe kosa, a nadasve ti platevi i ogrtai koji su, prebaeni jedni preko drugih, bili krevetom na kojemu je ona spavala. Meutim, jedan vrlo graciozan ormari s pretincima izraen od egzotinog drva s otoka kao da se udio to se nalazi meu tim vlanim zidovima. Ona osjeti za pasom neki tvrdi predmet. Potegne konati drak i izvue napolje dug i iljati bode. Gdje li ga je ve vidjela? U jezovitom i teskobnom snu, kad se ono Mjesec poigravao mrtvakim lubanjama. ovjek tamne puti ga je drao u ruci. Zatim mu je bode ispao i Anelika ga je pokupila iz blata kad su se on i Calembredaine dohvatili i sruili na zemlju. Drala je u ruci bode Rodogonea Egipanina. Ponovo ga gurne u prsluac. Trudila se da sredi zbrku u glavi. Nikola! Gde je Nikola? Potri k prozoru. Izmeu eljeznih preaga na oknu opazi Senu, njezine lijene vode, boje apsinta pod naoblaenim nebom, opazi onaj neprestani pokret amaca i teglenica. Na drugoj strani rijeke, utonuloj ve u sumrak, prepozna sjene Louvrea i Tuileriesa. Pogled na te graevine izazva u njoj sjeanje na njezin bivi ivot, i to je se strano kosne. Bila je uvjerena da je poludjela. Nikola! Gdje je Nikola? Baci se k vratima i, naavi ih zatvorenim i zakljuanim dvostrukim kraunima, stane po njima bijesno lupati. Urlajui je dozivala Nikolu zarivi nokte u gnjilo drvo. Klju zakripi u bravi i pred njom se pojavi ovjek crvena nosa. - Kog si se vraga tako razgalamila, markizo? - upita je Bljezgar.

- Zato su ova vrata bila zatvorena? - Ne znam. - Gdje je Nikola? - Ne znam. Gledao ju je neko vrijeme, a onda joj predloi: - Doi da vidi prijatelje, to e te smiriti. Ona poe za njim po zavojitim stepenicama od kamena, vlanim i mranim. to je nie silazila sve je jasnije razabirala viku, grohotan smijeh i dernjavu djece. Najzad se nae u prostranoj dvorani na lukove, punoj svijeta. Najprije joj upadne u oi Drvoguz na velikom stolu, postavljen tamo kao komad govedine na tanjur. U dnu dvorane gorjela je vatra. Na kamenom ognjitu je sjedio Brzonogi i nadzirao lonac. Neka debela ena je upala patku, dok je druga, mlaa, drala polugolo dijete meu koljenima i brisala mu ui. Po slami na podu posvuda se pruili starci i starice, pokriveni dronjcima i prljava djeca koja su se s psima naganjala za otpatke hrane. Nekoliko je ljudi sjedilo oko stola na starim bavama koje su im sluile umjesto stolica. Igrali su na karte ili pijuckali i puili. Kad je Anelika ula, sve se oi okrenu k njoj. Nasta muk meu tim bijednicima. - Doi naprijed, djevojice - pozove je Drvoguz poprativi svoje rijei sveanim pokretom. - Ti si druica naeg efa Calembredainea. Prema tome dugujemo ti potovanje. Hej, vi tamo, bre se diite i dajte jednu stolicu markizi! Jedan to je puio lulu laktom gurne susjeda. - Nema ta, djevojka je bez greke! Calembredaine je ovaj put dobro izabrao, gotovo bolje od tebe. ovjek kojemu bijahu upuene te rijei priblii se Aneliki i primi je za bradu umiljatim, i odlunim pokretom u isti mah. - Ja sam Lijepi Djeak - ree. Ona mu bijesno skine ruku. - Zavisi od ukusa. Dvoranom se razlegne smijeh. Prisutnima se uini vrlo duhovitim njezin odgovor. - Ne zavisi - primijeti Drvoguz guei se od smijeha - rekao ti je svoje ime. Lijepi Djeak, tako ga zovu. Deder, Bljezgaru, daj djevojci da neto popije. Bogami, meni se ona svia. Stavie pred nju veliku au na kojoj bijae utisnut grb nekog plemia iju je palau vjerojatno posjetila Calembredaineova razbojnika druina u noi bez mjeseine. Bljezgar je napuni do vrha crnim vinom, a uz put napuni i ostale ae. - U tvoje zdravlje, markizo! Kako se zove? - Anelika. Grohotan i pijani smijeh druine ponovo odjekne ispod svodova. - Ovo je da crkne od smijeha! Anelika?! Ha! Ha! Ha! Nema ta, pravi pravcati aneo! Ovoga kod nas jo nije bilo A zato i ne bi? Na koncu konca zato i mi ne bismo bili aneli? Budui da je ona naa markiza U tvoje zdravlje Markizo anela! Smijali su se i pri tom se udarali po stegnima to je proizvodilo zvuke sline jezovitom i zaglunom bubnjanju. - U tvoje zdravlje, markizo! Deder, pijpij, do vraga! No ona je sjedila nepomino, vodei oima po pijanim i neobrijanim licima to su se naginjali sa svih strana prema njoj. - Pij ve jednom! - zaurla Drvoguz svojim stravinim glasom. Ona se izazivaki zagleda u nakaznog oveuljka ni ne zaustivi. Zavlada tiina nabijena prijetnjom. Najzad Drvoguz uzdahne i rastuena izgleda promatrae svoje drugove. - Nee da pije! ta li joj je? - ta li joj je? - ponavljali su ostali za njim. - Lijepi Djeae, ti se razumije u ene, pokuaj je udobrovoljiti. Lijepi Djeak slegne ramenima.

- Gomilo glupana - prezrivo lane - zar ne vidite da od ove nikad nita neete vikom postii? I sjedine pokraj Anelike i polako je pomiluje po leima kao to se miluje dijete. - Ne boj se, nisu oni opaki, zna. Prave se vani da bi prestraili graane. Mi smo te ve zavoljeli. Ti si naa markiza. Markiza anela! Zar ti se ne svia? Markiza anela! Ipak, nije li to lijepi naziv? A i pristaje ti, i tvojim lijepim oima. De, napij se, lijepo moje. Vino je dobro. Jedna bava je na svojim vlastitim nogama dola od luke Greve sve do kule Nesle. Tako ti je to kod nas. Ovo je Dvor udesa! Mladi joj primakne au usnama. Nju nekako potakne njegov muki i umiljati glas. Uze au i ispije. Vino je zaista bilo dobro. Ugodna toplina joj prostruji tijelom. Odjedared joj se sve uini jednostavnijim i manje stranim. Popije jo jednu au, a potom se laktom osloni o stol i stane promatrati oko sebe. Bogalj ju je promatrao sumornim pogledom, kao morsko udovite nepokretno na dnu mora. Moda mu je nareeno da motri na nju? Ali ona nije ni mislila bjeati. A kamo bi i otila? Naveer su se vraali u svoja sklonita prosjaci i prosjakinje koji su bili pod Calembredainovom zatitom. Bilo je mnogo ena koje su u naruju nosile bolesnu djeicu ili novoroenad umotanu u krpe. Ova su stalno potiho kmeala. Jedno od ove djece, kojemu je itavo lice bilo u gnojnim mjehurima, bi izrueno eni to je sjedila pored ognjita. Ova spretnim i brzim trzajem poskida kraste s djetetova lica, mokrom krpom prijee preko sitnog lia koje sad bijae glatko i zdravo. Na kraju mu majka prui punu dojku. Anelika se trgne na taj prizor. Drvoguz se osmjehne i objasni svojim muklim glasom: - Kao to vidi, kod nas se brzo ozdravlja. Ne mora poi u procesiju da bi vidjela udesa! Ovdje se dogaaju svakog dana. Vrlo je lako mogue da u ovom trenutku neka dobra i milosrdna gospoa pria: Oh, draga, vidjela sam jedno dijete na Novom mostu. Lice mu je sve sami gnojni mjehuri. Koje li bijede! Jasno, dala sam milostinju bijednoj mu majci!" I te su bogomoljke vrlo zadovoljne. A djetetu nije bilo nita. Majka mu je na lice zalijepila malo suhog kruha natopljenog medom, da bi se privukle muhe Gle, stigao je Mija Smrt. Moe sada otii Iznenaena, Anelika se upitno zagleda u nj. - Nije potrebno da razumije - promrmlja bogalj. - Mi smo se sporazumjeli s Calembredaineom. Mija Smrt, koji je upravo uao u tom trenutku, bijae suiavi panjolac. Bio je tako mrav da su mu zailjena koljena probila hlae. Taj se bijedan otpadak s bojnih polja u Flandriji uza sve to pravio neboja i razmetao svojim dugim crnim brkom, perjem okienim eirom i sabljetinom to ju je nosio preko ramena, a na kojoj je bilo nabodeno pet ili est crknutih mieva. Za dana je panjolac prodavao nekakav praak za ubijanje glodavaca, dok je nou upotpunjavao svoje mrave prihode stavljajui u Calembredaonovu slubu svoje znanje maevatelja. On vrlo dostojanstveno pristane da popije au vina. Potom stane gristi komad repe dok su se neke starice svaale oko njegove lovine: prodavao je svakog mia za dva novia. Poto je primio novac, Mija Smrt dohvati svoju sablju i njome pozdravi prisutne, a zatim je spremi u korice. - Spreman sam - ree u zanosu. - Odlazi - Drvoguz e Aneliki. Zauzevi odbrambeni stav, ova htjede neto upitati, no odmah odustane od te namjere. Uto i drugi mukarci poustaju, takozvani vojniine, to jest bivi vojnici naviknuti na pljaku i bitke kojima je teko padao nerad mirnih vremena. Ona odjednom opazi da je sa svih strana okruuju ti zlikovaki likovi. Na sebi su imali razderane uniforme na kojima su se jo vidjeli porubi i pozlate, oznake regimenti u kojima su sluili.

Anelika privue ruku k boku, pa je zatim gurne pod prsluac gdje bijae sakrila Egipaninov bode. Bijae odluila da e, ako ba bude morala, skupo prodati svoju kou. Ali bodea pod prsluoom ne nae. Plane, a bijes joj jo vie raspali popijeno vino: - Gdje je moj no? - Evo ga - javi se odmah Bljezgar svojim unjkavim glasom. I prui joj no nevina izraza na licu. Anelika se zbuni: kako joj je mogao izvui iz prsluca no a da ona to uope nije osjetila? Ponovo u prostoriji odjekne urnebesan smijeh, grozan smijeh prosjaka i razbojnika, smijeh koji e itav ivot proganjati Aneliku. - Sjajna lekcija, curice! - povie Drvoguz. - Nauit e da potiva Bljezgarove ruke. Svaki je njegov prst pravi arobnjak. Propitaj se kod domaica na trnici ta o tome misle. - Lijep je ovaj bode - primijeti jedan od vojniina dohvativi ga. Ali poto ga je dobro osmotrio, baci ga na stol obuzet strahom: - Ta to je no Rodogonea Egipanina! S mjeavinom nemira i potovanja svi se zagledaju u bode koji se svjetlucao na svjetlu votanica. Anelika uze bode i ponovo ga sakrije pod prsluac. Imala je dojam da je taj pokret posveuje u oima onih bijednika. Njima nije bilo poznato kako je ona dola do tog trofeja jednog od najopasnijih neprijatelja njihove druine. Tajna je djelovala na njih: okruila ju je aureola slave. Ivi Drvoguz propita: - Hej, ova naa Markiza anela je jaa no to se ini. Ona izie praena pogledima potovanja i divljenja. Naavi se napolju, Anelika vidje kako se u gotovo mrkloj noi koi uruena kula Nesle. Zakljui da se prostorija u koju je bijae smjestio Nikola Calambredaine nalazila na samom vrhu i da je sluila kao spremite za stvari to ih je njegova banda krala. Jedan od vojniina joj ljubazno objasni kako je Calembredaineu palo na pamet da se neki lanovi bande smjeste u staroj srednjovjekovnoj kuli usred Pariza. Zaista je ta kula bila idealno sklonite za protuhe. Dvorane napola u ruevinama, bedemi u raspadanju, klimavi tornjii pruali su sklonita na kojima su im ostale bande po predgraima uveliko zavidjele. Pralje, koje su dugo vremena suile rublje po krunitima kule Nesle, morale su pobjei pred stranom najezdom. Nitko nije ni mislio odatle istjerati lupee koji su vrebali na koije iz predgraa Saint-Germain skrivajui se ispod mostia to su, slini samarima, bili podignuti iznad nekadanjih jaraka. Svrilo se na tome da je svijet smatrao okolicu kule Nesle, u samom srcu Pariza, vrlo opasnim mjestom. Ponekad se zvuk violina u Tuileries, s druge strane Sene, mijeao sa zvukom gusala starog Urlikala ili s pripjevima Thibaulta verglaa uz iju su svirku prosjaci plesali i orgijali. U maloj luci gdje se prodavao ogrev, a koja se nalazila nedaleko od kule, laari snize glas primijetivi na obali opasne prilike. Nije se vie moglo izdrati na tom mjestu, govorili su izmeu sebe. Kad e ve jednom gradski suci narediti da se porue stari bedemi i otjera sav onaj olo? - Gospodo, da ste mi zdravo - pozdravi ih Mija Smrt pribliivi im se. - Ne biste li bili dobri pa nas prevezli do obale Gesvres? - Imate li novaca? - Imamo ovo - odgovori panjolac prislonivi mu na trbuh vrh svoga maa. ovjek pomirljivo slegne ramenima. Svakog su dana imali pune ruke posla s lupeima koji su se skrivali u laama, krali robu i traili da ih se prevaa na drugu stranu, i to badava, kao gospoda. Kad je laara bilo vie, izbijale su krvave guve, u kojima su sijevali noevi, jer taj svijet to je ivio na vodi nije ba bio obdaren vrlinom strpljivosti. Te veeri, meutim, trojica mornara to su kraj upaljene vatre bdjeli pokraj teglenica, shvatie da je bolje ne zametati kavgu. Jedan se mladi na znak svoga

gospodara die i, ne ba sasvim uvjeren, odrijei jedan amac na koji poskakae Anelika i njezini mrki drugovi. amac proe ispod lukova Novoga mosta i u blizini Mosta Notre Dame pristane uz obalu Gesvres. - Ba ti hvala, djetence - ree Mija Smrt mladome laaru. - Ne samo da smo ti zahvalni, ve te putamo da se vrati natrag, iv i zdrav. Jedino e nam posuditi svoj fenjer. Vratit emo ti ga kad se sjetimo Ogroman luk na kome je poivala obala Gesvres tek je nedavno sagraen. Bio je to grandiozan posao, pravo remek-djelo u obraenom kamenu. Prodrijevi unutra, Anelika zauje um obuzdane rijeke. Ona ju je svojim silovitim tokom podsjetila na riku oceanskih valova. Buka koija koje su prolazile iznad njih sliila je na daleku grmljavinu i jo vie pojaavala taj dojam. Hladna i vlana, ta je grandiozna rupa, izdvojena u srcu Pariza, ini se, bila navlas stvorena zato da poslui kao sklonite svim zloincima velikoga grada. Lupei prooe njome s kraja nakraj. Skaui su se prebacili preko tri ili etiri mrana prijelaza, koji su bili otvoreni zato da bi mesnicama u ulici Stari fenjer posluili kao kanali za otjecanje, i u kojima je kljuala bujica krvi. Vie naprijed nailazili su na druge prijelaze, uske i smrdljive, na stepenice skrivene u zavojima kua, na nasipe gdje su im stopala do gleanja upadala u blato. Kad su se ponovo nali na parikim ulicama, bijae gluha no. Anelika nije bila kadra da kae gdje se nalazi. Jest, tu je bio mali trg s jednom esmom u sredini s koje se razlijegao mrmor vode. Odjedared se u blizini javi Nikolin glas. - Jeste li vi, mladii? Je li i djevojka s vama? Jedan od vojnika okrene fenjer prema Aneliki. - Evo je. Ona opazi visoku priliku i jezovito lice razbojnika Calembredainea. Zatvori oi obuzeta uasom. Iako je znala da je to bio Nikola, ipak je onako preruen u njoj pobuivao strah. ef rukom spusti fenjer. - Kog vraga nosa tu dimljivku? Gospodinu je sada neophodno svjetlo da bi hodao! - Nisam htio svriti u Senu na obali Gesvres! - bunio se ovjek to je nosio fenjer. Nikola zgrabi grubo Aneliku za ruku. - Ne boj se, srdace! Ti vrlo dobro zna kako u stvari izgledam - podrugivao joj se. - Ti, Zimovko, postavi se s druge strane ulice, iza kamena meaa. Ti, Martine, ostani sa mnom. Ti, Goberte, poi tamo dolje. Ostali neka vrebaju na raskrima. Barkarola, jesi li ti na svom mjestu? Jedan glas koji kao da je dolazio s neba odgovori: - Tu sam, efe. Patuljak se bijae uurio na tabli okaenoj nad jednim duanom. Od trijema u kojemu se nalazila zajedno s Nikolom, Anelika je mogla vidjeti usku uliicu u svoj njezinoj duljini. Nekoliko fenjera, objeenih ispred bogatijih kua, slabo su je osvjetljavali. Na njihovu je odsjevu sredinji potoi pun otpadaka bio nalik na gadnu zmijurinu. Duanii zanatlija bili su dobro zatvoreni. Svijet je lijegao. Iza prozorskih su stakala promicali okrugli plamici votanica. Jedna ena je otvorila prozor da bi ispraznila vedro na ulicu. ulo se kako prijeti djetetu to je plakalo da e pozvati opata Bourrua. Bijae to bauk onog vremena, bradati opat, prialo se, koji je prolazio svijetom s vreom na leima da bi u nju trpao zloestu djecu i odnosio ih. - Sad u ja tebi pokloniti opata Bourrua! - promumlja Nikola. Potom nadoda napetim i tihim glasom: - Sad u ti platiti miraz, Aneliko. Takav ti je obiaj kod nas prosjaka. ovjek plaa da bi dobio svoju dragu. Isto kao kad se kupuje ono to se eli imati.

- U stvari, jedino svoje dragane mi kupujemo - primijeti jedan od razbojnika i zacereka se. Nikola ga psovkom uutka. Odnekud doprije um koraka. Razbojnici umuknu i ukrute se. Polako izvuku maeve iz korica. Neki ovjek se pribliavao skaui s jedne kamene ploe na drugu trudei se da u lokvicama na ulici ne zablati svoje cipelice visokih peta i manom okiene. - Nije on - apne Nikola Calembredaine. Njegovi ljudi ponovo utaknu svoje maeve u korice. Prolaznik zauje zveckanje oruja, trgne se, te, primijetivi nekoliko prilika to su se micale pod trijemom, nagne u bijeg urlajui: - Lopovi! Ubojice! Noni razbojnici! Ubie me! - Prokleti idiot - gunao je Zimovka vrlo neraspoloen s druge strane ulice. - Kad se jednom desi da nekoga pusti da mirno proe, pa mu ak ni ogrta ne skine, onda ti se raznjae kao pravi magarac! Lud svijet! Lagani zviduk doprije s druge strane i on uuti. - Gledaj tamo, Aneliko, gledaj tko dolazi! - apne Nikola i snano stisne ruku mlade ene. Smrznuta, nita ne osjeajui, pa ni snaan stisak njegove ruke. Anelika je ekala. Znala je to e se dogoditi. A to to e se dogoditi bilo je neumitno. I neophodno da se dogodi. Njezino je srce moglo ponovo oivjeti tek poslije toga. Jer u njoj je ve sve bilo mrtvo i jedino je mrnja imala mo da sve to ponovo oivi. Pod utim svjetlom uline lampe ona opazi dva fratra kako idu drei se pod ruku. Odmah je u jednome od njih prepoznala Conana Bechera. Drugi, debeljukast i brbljiv, neto je govorio na latinskom razmahujui naveliko rukama. Mora da je bio malko naljoskan, jer je svaki as vukao svog druga prema zidu kua, a onda mu se ispriavao i odvodio ga nasred ulice i silio ga da hoda blatnjavim potoiem. Anelika zauje rezak glas alkemiarev. I on je govorio na latinskom, ali silovito, kao da prosvjeduje. Stigavi do trijema, stane se derati na francuskom kao da je poludio. - Dosta mi je, fra Amboise! Vae teorije o krtavanju u masnoj juhi isto su krivovjerje! Ni jedan sakramenat ne moe biti svet, ako je voda koja se pri tom upotrebljava izmijeana s neistim elementima, kao to su, u ovom sluaju, ivotinjske masti. Krtavati masnom orbom! Kakvog li svetogra! A zato da ne krtamo crnim vinom, kad ste ve toliko zaintaili? Pa to bi bilo sjajno budui da vam se, kako se ini, mnogo svia. I cimnuvi estoko, mravi se franjevac oslobodi ruke fra Amboisea, koji se za nj bijae kao iak prilijepio. Debeljkasti fratar mucae unjkavim glasom pijanca: - Oe, raalostili ste me Jao! Ba sam vas elio uvjeriti Odjedared otro krikne: - Ah! Ah! Deus coeli!4 Gotovo u istom trenutku Anelika se mogla uvjeriti da je fra Amboise bio kraj njih ispod trijema. - U vae ga ruke predajem, prijatelji - apne prebacivi se s najie latintine na atrovtinu. Conan Becher se okrene: - ta se dogodilo? Ali mu rije zapne u grlu kad je nesiguran pogled bacio po pustoj ulici. - Fra Amboise - zazove - fra Amboise gdje ste? Njegovo mravo vansebno lice kao da se udubilo jo vie, oi mu iskoile iz duplji i uli su kako teko die idui polako naprijed i bacajui oko sebe uasnute poglede. - Hu! Hu! Hu! Eto, to je patuljak Barkarola stupio na poprite zlokobno se glasajui poput none ptiurine. On se presavije preko metalne ploe na kojoj je bio ispisan naziv radnje i ona zakripi. On se spretnim skokom ogromne abetine stvori pred nogama fratra Bechera. Ovaj se trgne i priljubi uza zid.
4

Boe na nebesima

- Hu! Hu! Hu! - ponovi patulji huhukanje. Barkarola se u paklenom plesu stane vrtjeti oko svoje rtve. Skakao je oko njega uvreten, pozdravljao ga beei se i kreveljei, a sve je to pratio besrambim pokretima. Smantao je fratra podiui oko njega pravu paklenu buku. Uto iz mraka izie jo jedno uasno stvorenje cerekajui se pri tom: nekakav grbonja krivih nogu. Koljena su mu se dodirivala, dok su mu noge i stopala bila isuvie raskreena tako da je hodao naglim i jezivim trzajima i vrckanjem. Ali njegovo nakazno tijelo bilo je upravo adonski lijepo prema uasnom mu licu. U stvari, na elu je imao udnu mesnatu izraslinu, koja se klatila i bila crvene boje. Krkljanje to se otelo iz fratrova grla nije vie imalo nieg ljudskog. - Aaaaaah ! Vragovi! - zaurla. Njegovo dugo tijelo se presavije i on padne na koljena na blatnjavu ulicu. Oi mu iskoile, a lice mu postalo uto kao vosak. Izmeu njegovih usnica to mu ih je grozan strah razvalio, tresli su se dva reda pokvarenih zuba. Vrlo polako, kao u kakvoj mori, on podigne kotunjave ruke s razmaknutim prstima. Jezik mu se jedva pokrene. Najzad izusti: - Milost Peyrac! To ime izgovoreno usnama omraenog stvora, zarije se Aneliki u srce poput bodea. Ludilo to je proimalo taj nestvaran prizor zahvati Aneliku. Ona divljaki zaurla: - Ubij ga! Ubij ga! Odjednom ugrize Nikolu za rame a da ni sama nije bila svjesna svoga postupka. Nikola se oslobodi odgurnuvi je, a potom iz korica isue mesarski no kojim bijae oboruan. Ali se odjednom grobni mir uvue u uliicu. ulo se kako Barkarola govori: - to je ovo sad? Fratrovo se tijelo opustilo na bok, podno zida. Razbojnici se primaknu blie. Nikola se sagne i podigne nepokretnu glavu. Donja vilica se objesi i pri tom se ogromna usta razvale u posljednji tjeskobni pokret. Oi su mu ve bile ukoene i zamuene. - Za nas tu vie nema posla. Mrtav je! - ree Calembredaine. - A da ga nismo ni dotakli - dometne patuljak - zar ne, Kukmave, da ga uope nismo dotakli? Samo smo se kreveljili da bismo mu utjerali strah u kosti. - I tako dobro si to izveo da je crko Crko od straha. - Ba smijeno - zakljui Barkarola. Jedan se prozor otvori. Neiji glas podrhtavajui upita: - ta se dogodilo? Tko to govori o vragovima? - Podbrusimo pete - naredi Calembredaine. - Tu za nas vie nema posla. Kad su Pariani ujutro pronali mrtvo tijelo redovnika Bechera a da na njemu nije bilo znakova niti od udaraca niti rana, sjetie se rijei vjeca to je iv spaljen na trgu Greve: " Conane Becheru, za mjesec dana te pozivam na sud Boji" Potraie kalendare i utvrdie da se mjesec navravao upravo tog dana. Bez prestanka se kriajui, stanovnici ulice Trenjik, blizu Arsenala, priali su o udnim krikovima to su ih te noi trgli iz prvoga sna. Moralo se platiti dvostruku cijenu grobaru koji je pokopao prokletoga fratra. A na grob mu je stavljen ovaj epitaf: Ovdje poiva otac Conan Becher, obraeni franjevac, koji je izdahnuo muen od neistih sila posljednjega dana mjeseca oujka 1661. Banda Nikole Calembredainea, glasovitoga razbojnika, provela je no pijui po krmama. Obreli su se u svim birtijama kolikogod ih je bilo izmeu Arsenala i Novog mosta. Jatili su se oko jedne ene pomodrela lica i raspletenih kosa. Tjerali su je da pije. No vie nije bila crna ve crvena, crvena kao vino, plamsala je poput poara. Stolovi su se ruili, vatre na ognjitima okretale su se oko svojih ognjenih osovina, podovi su se podizali u susret tavanicama!

Anelika je bila pijana kao ep. Najzad povrati. elo nasloni nia stol; u glavi joj se rodi misao, a zatim je dugo i oajno muila: "Izgubljena sam! Izgubljena sam!" Odlunim pokretom ruke Nikola je uspravi, a zatim je promatrae uznemiren i u udu. - Zar ti je slabo? U stvari, jo nita ni popili nismo Moramo proslaviti nau svadbu Opazivi, meutim, da je sasvim klonula i zatvorila oi, on je podie u naruaj i izie. No je bila hladna, ali toplina to je strujala s Nikolinih prsiju je ugrije i ona se osjeala bolje. Leei izmeu kopita bronanoga konja, pjesnik s Novog mosta opazi glasovitog razbojnika kako, lako kao kakvu lutku, u naruju nosi bijelu priliku rasputenih kosa. Kad je Calembredaine kroio u prostranu dvoranu prizemlja u kuli Nesle, jedan dio njegovih prosjaka i njegovih prosjakinja okupio se bijae oko pucketave vatre. Jedna od ena skoi na noge i viui kao da je pomahnitala, baci se na nj: - Izdajnie! Uzeo si drugu! Prijatelji su mi to javili. A ja sam u meuvremenu satirala svoje zdravlje s bandom razvratnih muketira.. Ali ja u te kao svinju zaklati, a i nju takoer! Nikola polako postavi na pod Aneliku i prisloni je uza zid da ne bi pala. A zatim izmahne svojom ruetinom i djevojka se sloi kao klada. - A sad dobro otvorite ui - ree Nikola Calembredaine - ova ovdje - i pri tom pokae prstom Aneliku - pripada meni i nikome drugome. Oni koji se usude da je dotaknu ili oni koji pokuaju da joj bilo ime dojauju, imat e sa mnom posla. Znate to to znai, zar ne? A to se tie markize Poljaka Dograbi djevojku za skut bluze i pokretom odlunim i prezrivim odgurne je prema skupini mladia to su igrali na karte. - moete s njom raditi to vas volja. Zatim se Nikola Merlot, porijeklom iz Poitoua, nekadanji pastir, a sad vuk, likujui okrene prema eni koju je oduvijek ljubio, a koju mu je sudbina sada vratila.

4. IVOT PROSJAKA U KULI NESLE

Calembredaine uze ponovo Aneliku na ruke i stane se uspinjati uza stepenice kule. Uspinjao se polako da se ne bi spotaknuo. Od ispijenog mu se vina jo uvijek maglilo u glavi. Ta sporost je davala sveani izgled njegovu uspinjanju. Anelika se prepustila stisku njegovih monih miica. U glavi joj se malko vrtjelo zbog zavojitih stepenica. Stigavi navrh, Nikola Calembredaine udarcem noge otvori vrata prostorije gdje su se nalazile pokradene stvari. Zatim poe k bijednom leaju napravljenom od ogrtaa, spusti Aneliku na nj kao kakav paket i uz to povie: - Red je na nama dvoje sada. Pokret i pobjedniki smijeh to je rascijepio Nikolino lice koje se sjajilo u polumraku, trgoe Aneliku iz pasivne ravnodunosti koja bijae njome ovladala jo dok su bili u posljednjoj krmi. Poto bijae povratila, sasvim se otrijeznila i ona sada skoi i potri prema prozoru zgrabivi za eljezne motke a da ni sama nije bila svjesna onoga to radi. - A to si ti - povie iznad ramena - to si mislio kazati onim svojim glupavim: "Red je na nama dvoje sada?" - Ja ali htio sam rei - mucao je Nikola potpuno zbunjen.

Ona mu se podrugljivo nasmije. - Da ne misli moda postati mojim ljubavnikom, ti, Nikola Merlote? On se stvori pored nje u par neujnih koraka. elo mu se nabra od ljutine. - Ne mislim - odgovori suho - ve sam siguran. - To emo vidjeti! - Nema se tu ta vidjeti. Ona ga izazovno odmjeri pogledom. Crvena svjetlost s vatre to su je laari zapalili dolje na obali Sene, podno same kule, obasja ih obadvoje. Nikola duboko uzdahne. - Sluaj - otpoe muklim i prijeteim glasom - obraam ti se zato to se o tebi radi i to treba da shvati. Ti nema prava da mi uskrati ono to od tebe traim. Tukao sam se za tebe, ubio sam onoga tipa po tvojoj elji. Veliki Coesre te je meni izruio, prema tome, sve je u najboljem redu to se tie zakona podzemlja. Ti mi pripada. - A ako ja ne prihvatim zakone podzemlja? - Onda e umrijeti - odgovori on i neto kao blijesak sijevne u dnu njegovih oiju. - Od gladi ili od neeg drugog. Ostavit e kou, ne obmanjuj se. Uostalom, nita ti drugo i ne preostaje. Zar ne shvaa - nastavi i prisloni svoju stisnutu aku na sljepooicu mlade ene - zar ti ovom tvojom malom grofovskom tikvicom nisi jo shvatila to je izgorjelo na trgu Greve zajedno s vjecem, tvojim muem? Sve to te je prije dijelilo od mene! Sluga i grofica vie ne postoje. Ja sam Calembredaine, a ti ti vie nita nisi. Tvoji su te napustili. Oni tamo na onoj strani Isprui ruku i pokae na drugoj strani Sene ogromno zdanje Tuileriesa i hodnike Louvrea u kojima su mirkala svjetla - Ni za one tamo vie ne postoji. Sad zna zato pripada podzemlju jer je podzemlje domovina naputenih Ovdje e se uvijek nai neto da pojede. Bit e zatiena. Bit e osveena i pruit e ti se pomo. Ali ne misli na izdajstvo Zauti. Bio je malko zadihan. Osjeala je na svome ramenu njegov vrui dah. Mada ju je jedva dodirivao, osjeala je kako ar njegove elje u njoj raspaljuje neke mutne poare. Vidje kako otvara svoje velike ruke, vidje kako ih podie da bi je zgrabio, i kako zatim uzmie ne usuujui se da to uini. Uze tada da je moli apatom na narjeju njihova sela. - Ljubavi moja, ne budi opaka sa mnom. Zato si takva? A nije li, u stvari, sve vrlo jednostavno? Ovdje smo sami kao neko. I siti smo i gasni. A to da drugo radimo do da se ljubimo? Ne misli mi, valjda, rei da me se boji! Anelika prasne u smijeh i slegne ramenima. On nastavi: - Onda? Doi! Sjea li se? Mi smo se uvijek dobro slagali. Stvoreni smo jedno za drugo, edo moje malo. Nita se ne moe protiv neega kao to je ovo Znao sam da e mi jednoga dana pripasti. Nadao sam se. A sad je, vidi, stigao taj trenutak! - Ne - otpovrne ona tvrdokorno odmahujui svojom dugom kosom popadalom po ramenima. Odjednom on pomahnita: - uvaj se. Mogu te i silom imati, ako mi bude volja - Pokuaj. Oi u ti iskopati noktima. - Naredit u svojim ljudima da te dre - zaurla. - Podlae! Obuzet oajem, on se utee stranim psovkama. Ali ona jedva da ga je i ula. ela naslonjena na vrste eljezne ipke na prozoru, kao zatvorenik koji je izgubio svaku nadu, Anelika osjeti kako je svladava umor. "Tvoji su te napustili" Kao odjek na tu Nikolinu reenicu, odjeknue joj u sjeanju druge rijei, otre kao krvnika sjekira: "Neu da o vama vie ita ujem. Morate nestati. Nikakva naziva, bez imena, bez iega." Pred njom uskrsne Hortenzija, kao zmija, sa svijenjakom u ruci: - Odlazi! Odlazi!

Nikola je imao pravo. Nikola Calembredaine, orija plahovite i divlje krvi, koji se iza njezinih lea tresao i kleo da se od njegovih kletvi moglo sruiti i staro stijenje kule Nesle. Njegovi su dronjci imali grozan zadah grada, ali njegova je put, moda, ako je stisne estoko, ako silovito zagrize u nju, imala nezaboravan ukus Monteloupa! Odjednom se pomiri sa sudbinom, proe ispred njega i stane drijeiti prsluac stigavi pored leaja. Potom otkopa suknju i pusti je da padne na pod. Bila je u koulji. asak je oklijevala. Studen ju je ujedala po tijelu, ali joj je glava gorjela. Skine na brzinu taj posljednji komad odjee i gola se prui preko pokradenih ogrtaa. - Doi - pozove ga mirnim glasom. utio je kao bez daha. Njezina mu se pokornost inila sumnjivom. Priblii se motrei je s nevjericom. Polako se poe oslobaati dronjaka to ih je imao na sebi. U trenutku ostvarenja njegovih najnevjerojatnijih snova, Nikola, nekadanje sluine, tresao se od uzbuenja. Nejasna svjetlost s vatre zapaljene vani na obali Sene bacala je na zid njegovu ogromnu sjenu. - Doi - ponovi ona - hladno mi je. I ona je, u stvari, drhtala, moda zbog studeni, a moda ju je njegovo ogromno tijelo, golo i zastalo, ispunjalo nestrpljenjem i strahom. Vujim se skokom baci na nju. Stezao ju je rukama da su joj kosti pucale, a uz to je isputao krikove izmijeane s rijeima: - Ah! Ovaj put je divno. Kako je divno! Moja si! Nee mi vie umai, moja si! Moja! Moja Moja! - ponavljao je skandirajui svoj muki delirij. Zahvaen estinom udnje on ju je uzeo kao da je ubija. Nakon nekog vremena ona je ula kako uzdie poput nasiena psa. - Aneliko. - Satro si me - tuila se ona. Zatim se umota u ogrta i zaspe. Jo ju je dvaput uzeo u toku noi. Obamrla, ona se trzala iz dubokog sna da bi postala rtvom tog mranog stvora koji ju je grabio uz puste psovke, a potom je silom uzimao muklo uzdiui da bi zatim klonuo pored nje mumlajui rijei bez ikakva smisla. U zoru ga probudi apat neijih glasova. - Calembredaine, pouri - govorio je Lijepi Djeak - moramo na dernek u SaintGermain da izravnamo raune s vraarama Rodogonea Egipanina, koje su prijavile starog Urlikala i staru Urlikalicu. - Evo me odmah, ali ne pravi buke. Mala jo spava. - Nitko u to i ne sumnja! Puste li buke noas u staroj kuli Nesle! takori nisu mogli spavati. Nema ta, poteno si zapeo! Smijeno je da ti ne moe uivati u ljubavi a da se ne dere? - Umukni! - gunao je Calembredaine. - Markiza Poljaka ti i nije previe zamjerila. - Moram ti priznati da sam na dlaku izvrio tvoje nareenje itavu sam je no milovao zato da je ne spopadne volja da vam doe ovamo gore u posjetu s mesarskim noem. Dokaz da se na tebe ne ljuti ba mnogo, jest u tome to te dolje eka s punom zdjelom kuhanog vina. - U redu, a sada izai! Poto je Lijepi Djeak otiao, Anelika malko rastvori vjee. Nikola je bio ve na nogama, u dnu prostorije, odjeven u svoje odijelo od samih krpetina. Bio joj je okrenut leima i nagnut nad jednom krinjom u kojoj je neto traio. ena s imalo iskustva otkrila bi odmah zato je on savio lea. On je oito bio u velikoj nedoumici. Najzad zatvori koveg i, stiui u ruci neki predmet, vrati se prema Aneliki, koja se ponovo pravila da spava. Nikola se nagne nad nju i zovne je tiho:

- Aneliko, uje li me? Moram poi. Ali bih ti prije htio kazati Htio bih znati Da li se mnogo ljuti zbog onoga to se noas dogodilo? Nije moja krivica. Bilo je jae od mene. Ti si tako lijepa Jesam li te zbilja ozlijedio? Poslat u ti Velikog Matthieua s Novog mosta, hoe li? Da te lijei? On poloi svoju hrapavu ruku na bijelo rame koje se bijae pomolilo ispod ogrtaa te ona nije mogla susprei drhtaj. - Odgovori mi. Primijetio sam da ne spava. Gledaj to sam izabrao za tebe! Jedan prsten, pravi prsten. Odnio sam ga jednom trgovcu na Obali zlatara da ga procijeni Gledaj ga Nee ga? Evo, ostavit u ga ovdje pored tebe Reci mi to bi ti se svialo. Hoe li pruta? Odlinog pruta? Jo je nenaet, jutros su ga donijeli. Digli su ga nekom kobasiaru na trgu Greve dok je ovaj promatrao kako vjeaju jednog od naih drugova Hoe li novu haljinu? Imam ih nekoliko Odgovori mi ili u se naljutiti. Ona ga pogleda izmeu razbaruene kose i odgovori nabusito: - Hou kabao pun vrue vode. - Kabao? - ponovi on zateen. Sumnjivo je promotri. - A to e ti voda? - Da se operem. - Dobro - odgovori on razuvjeren. - Poljakinja e ti ga donijeti. Trai sve to eli. Ako ti togod ne bude po volji, rei e mi kad se vratim. Prebit u boga u njima. Zadovoljan to je ona ipak neto poeljela, okrene se prema venecijanskom ogledalu naslonjenom na rub ognjita i uze stavljati na obraz prit od obojenog voska, koji mu je sluio da nagrdi svoje lice. Anelika naglo sjedne na leaju. - E to ne moe! - odluno ree. - Zabranjujem ti, Nikola Merlote, da se preda mnom pojavi s licem prljava i smrdljiva starkelje. Inae neu dopustiti da me jo takne. Njegovo tvrdo lice obiljeeno zloinakom rabotom osvijetli izraz djetinje radosti. - A ako te posluam hoe li mi onda dopustiti? Ona naglim pokretom pokrije lice skutom jednog ogrtaa da bi sakrila uzbuenje to ga je u njoj pobudio sjaj u oima razbojnika Calembredainea. Jer on ju je gledao poznatim joj pogledom maloga Nikole, lakoumnog i nestalnog, u koga nije loe srce kako je o njemu govorila njegova jadna majka. Bio je to pogled Nikole koji se saginje nad tijelom svoje sestre koju su vojnici silovali. Francino, Francino, dozivao ju je. - Hoe li onda dopustiti da te jo ljubim? - aputao je. Ona mu se sada osmjehivala prvi put otkako su se na onako udan nain susreli. - Moda. Nikola sveanim pokretom isprui ruku i pljune na pod. - Onda se kunem da me ti vie nikad nee vidjeti pod likom Calembredainea makar me uhode uhvatile i oprale mi lice nasred Novog mosta. I on gurne u dep vlasulju i povez. - Preruit u se dolje. - Nikola - zazove Anelika - noga mi je ozlijeena. Gledaj. Moda bi mi je Veliki Matthieu, o kojemu si maloprije govorio, mogao izlijeiti. - Navratit u do njega. I naglo dograbi rukama bijelu noicu i poljubi je. Kad je on iziao, ona se sklupa i pokua ponovo zaspati. Hladnoa ponovo stegne, ali ona je bila dobro pokrivena pa je nije osjeala. Blijedo zimsko sunce lijepilo je u obliku pravokutnika svoju svjetlost na zidove. Iako joj je itavo tijelo bilo bolno i umorno, Aneliku je u tom trenutku proimao neki osjeaj sree. Dobro je, mislila je. Ovo je kao kad se utai glad ili e. Poslije ne razmilja nita. Divno je nita ne misliti. Pored nje je blistao dijamant na prstenu. Osmjehne se. Bilo kako bilo, tog e Nikolu uvijek za nos vui!

Kad se Anelika kasnije prisjeala toga vremena to ga je provela meu oloem parikog podzemlja, esto je mrmljala odmahujui glavom: "Bila sam luda! U stvari, samo zahvaljujui tom svom ludilu mogla je ivjeti u tom groznom i kukavnom svijetu. Ili jo bolje, zahvaljujui istupjelosti osjeaja, nekoj vrsti ivotinjskog sna. Svi njezini pokreti i svi njezini ini pokoravali su se dnevnim potrebama; htjela je jesti, htjela je da joj bude toplo. elja za zatitom gonila ju je na tvrde Nikoline grudi, u njegove grube zagrljaje kojima se posluno preputala. Nekad je uivala u najfinijem rublju, u izvezenim pokrivaima, a sad je spavala na naslagama ukradenih ogrtaa koji su bili proeti vonjom svih mukaraca Pariza. Postala je plijenom jednog prostaka, ovjeka koji se iz sluge prometnuo u razbojnika, ljubomornog primitivca koji se silno ponosio time to je postao njezinim gospodarom. A njoj ne samo da se nije gadio, nego je i sama donekle uivala u silovitim osjeajima to ih je on gajio prema njoj. Predmeti kojima se sluila, hrana koju je jela, bili su plod kraa, a moda ak i zloina. Njezini su prijatelji bili ubojice i bijednici. Njezina skrovita bedemi, strme obale i duplje. Na kraju, njezin jedini svijet strano i gotovo nedostino podruje na kojemu se nalazio Dvor udesa, gdje su se oficiri Chateleta i vojnike strae usudili jedino za dana obreti. Isuvie malobrojni u poreenju sa stranom vojskom obespravljenih koji su u ono vrijeme predstavljali jednu petinu parikog stanovnitva, preputali su ovima no da za mraka rade to ih je volja. Uza sve to, poto bi promrmljala: Bila sam luda, Anelika bi ponekad s nostalgijom mislila o onom vremenu kad je pored slavnog Calembredainea vladala nad starim bedemima i nad mostovima Pariza. Nikolina je bila ideja da lupei i protuhe njemu odani "okupiraju ostatke starih bedema to ih je nekada August Filip podigao oko srednjevjekovnog Pariza. Ve etiri stoljea su kamene gradske zidine bile razruene. Opkopi na lijevoj obali bijahu gotovo sasvim nestali, a oni na desnoj jo su postojali, u ruevinama, obrasli brljanom, ali puni rupa i savrenih skrovita. Da bi ih zaposjeo, Nikola Calembredaine je vodio dugu, tajnu i upornu bitku. Taktiku je izradio Drvoguz, njegov savjetnik, i to spretnou dostojnom nekog potenijeg pothvata. Najprije su poslali u napad opor djece pune buha. Ona su se utaborila ovdjeondje zajedno sa svojim dronjavim i bijednim majkama, enama koje nijedan pandur nije bio u stanju otjerati a da ne izazove pobunu itave etvrti. Poslije toga su na poprite izili prosjaci. Starci i starice, bogalji, slijepci koji su se s malim zadovoljavali, nekom rupom u stijenama s kojih je kapala voda, s kutom u podstepenitu, nekadanjim udubljenjem za kipove, nekim kutkom u podrumu. Najzad su vojnici sa sabljama i pukama kratkih cijevi i punih zaralim avlima na silu zauzeli najbolja mjesta, kule i podzemne hodnike i prostrane dvorane jo u dobrom stanju istjeravi iz njih u par sati obitelji zanatlija i radnika koji se bijahu ponadali da su tu nali krov nad glavom uz jeftinu cijenu. Znajui da nemaju sve papire iste pred vlastima, ti se jadnici nisu usudili prijaviti olo to ih je otjerao, ve su bili sretni kad su mogli odvui koji dio namjetaja da pri tom nisu dobili sabljetinu u trbuh. Ti kratki ratni pohodi nisu uvijek bili jednostavni. Bilo je meu stanovnicima bedema goropadnika, to jest lanova drugih bandi podzemlja koji nisu htjeli prepustiti svoje brloge. Dolazilo je do groznih sukoba, a dokazi o njihovoj estini bili su vidljivi po leinama u prnjama to ih je Sena u zoru izbacivala na svoje obale. Najtee je bilo osvojiti staru kulu Nesle to se sa svojim stoerima, irokim krunitima dizala nad okukom Sene i nekadanjim jarcima. Ali kad su se tu smjestili, koje li divote! Pravi pravcati zamak ! Calembredaine je tu udario svoje sjedite. Tada su drugi voe podzemlja opazili da je taj pridolica meu braom stavio pod svoj nadzor itavu sveuilinu

etvrt, drao pod sobom okoli starih vrata Saint-Germain, Saint-Michel i SaintVictoir sve tamo do obala Sene i palae Tournelle. Studenti koji su rado odlazili na Pre-au-Cleres5 da se tuku, graani koji su u nedelju radosni odlazili da pecaju glavoe u nekadanjim jarcima, lijepe gospoe eljne da posjete svoje prijateljice u etvrti Saint-Germain ili da odu na ispovijed u Val-de-Grace6 trebali su samo pripremiti svoje novanike. itav opor prosjaka bi iskrsao pred njima, zaustavljao im konje, pritijesnio koije u uske prolaze vrata ili mostova podignutih nad jarcima. Seljaci ili putnici, koji su dolazili izvana, morali su platiti jednom uvozninu prijeteim vojnicima koji bi im se isprijeili kad su ve dobrano uli u Pariz. Olo pod zapovjednitvom Nikole Calembredainea oivio je gradske zidine nekadanje tvrave Filipa Augusta te se kroz njih bilo isto tako teko probiti kao u vrijeme kad su se tu nalazili pokretni mostovi. Bio je to sjajno izveden pothvat u kraljevstvu Thunes. Mudro i gramljivo udovite to je tim kraljevstvom upravljalo, Veliki Coesre, odnosno Rolin Klada, nije se umijeao. Calembredaine je kneevski plaao. Njegov smisao za jasne poteze u bitki, smjelost njegovih odluka kojima je upravljao Drvoguz, ovjek genijalnih organizatorskih sposobnosti, inile su ga svakim danom sve monijim. Jednom u kuli Nesle, brzo su zauzeli i Novi most, povlateno mjesto u Parizu, gdje se uvijek motalo mnotvo veselih danguba kojima su depari s takvom lakoom rezali kese da se majstorima tog posla kao to je bio Bljezgar gadilo stavljati ruku na njih. Bitka za Novi most je bila krvava i trajala je nekoliko mjeseci. Pobijedio je Calembredaine jer je on sa svojima drao sve uokolo. On je po starim teglenicama izvan upotrebe, privezanim za svodove ili stupove mosta, rasporedio svoje prosjake koji su se pravili da spavaju, a u stvari su tu straarili irom rastvorenih oiju. Bazajui smjelo parikim podzemljem u drutvu Brzonogog, Barkarole ili Drvoguza, Anelika je malo-pomalo otkrila itavu mreu prosjakih i pljakakih punktova to ih je njezin nekadanji drug u igri tako briljivo organizirao. - Ti si lukaviji no to sam mislila - ree mu jednoga dana. - Ponekad se i neka dobra misao zame u tvojoj glavurdi. I rukom mu pogladi kosu. Ona se rijetko preputala takvim njenostima, koje su njega neobino uzbuivale. On je privue i posadi sebi na koljena. - udi se Nisi to oekivala od seljaine kao to sam ja? Ali ja seljaina nisam nikad bio, nikad nisam htio biti I prezrivo pljune na pod. Sjedili su ispred velike vatre u velikoj prostoriji pod kulom Nesle. Tu su se okupljali Calembredaineovi sljedbenici i gomila odrpanaca to su dolazili da se dodvoruju tom samodrcu prosjaka i protuha. Kao i svaku veer taj se smrdljivi i buan olo vrzmao po prostoriji u kojoj je sve jealo od djeje dernjave, od podrigivanja, od psovki, od nazdravljanja bakrenim aama, u kojoj se osjeao onaj nepodnoivi vonj starih prnja i vina. Taj skup je predstavljao najodabranije drutvo meu podanicima slavnog nevaljalca, koji je nastojao da na njegovu dvoru bude uvijek otvorenih baava i mesa na ranju. Te su podanosti drale na uzdi najusijanije glave meu njegovim ortacima. U stvari, kad kia i vjetar zavija, kad su ulice puste, kad se plemiu ne da u kazalite, a graaninu u krmu, to bi bolje mogao raditi vojnik praznog eluca do da ode do Calembredainea da ga kod njega napuni. Dvoguz bi se postavio na stol drskou ovjeka efova povjerenja i zauzimao dranje neshvaenog mudraca. Njegov drugar Barkarola skakae naokolo uvreten srdei dozlaboga one koji su igrali na karte. Mija Smrt je prodavao izgladnjelim
5 6

Livada na kojoj su se odravali dvoboji. 2 Glasoviti samostan u Parizu

staricama svoj lov. Thibault, vergla, okretao ruicu svoga vergla podgrugljivim pogledom virei kroz pukotine na svom slamnatom eiru na oi nabijenom, dok ga je Linot, djeai aneoski blagih oiju, pratio udarajui u jedan tanjur. Stara je Urlikalica plesala sa starim Urlikalom, a odsjev s vatre je bacao po zidovima njihove teke i nezgrapne sjene. Taj prosjaki par, govorio je Barkarola imao je u sve jedno oko i tri zuba. Stari Urlikalo je bio slijep i udarao je po nekakvoj kutiji preko koje bijahu nategnute dvije ice. On je taj svoj instrumenat nazivao violinom. Jednooka i zdepasta Urlikalica sa svojom sijedom kosom, gustom i zamrenom poput stupe, koja joj je bjeala ispod prljavog turbana napravljenog od krpa, pucketala je kastanjetama i skakutala debelim i nateenim nogama, umotanim u nekoliko pari arapa. Barkarola je o njoj uz ostalo tvrdio da je sigurno nekad bila panjolka Zbog toga je ona i imala kastanjete. Uem krugu Calembredaineovih prijatelja pripadao je i uvijek zadihan Brzonogi, bivi lakej-tekli. A tom su krugu pripadali jo i grbavac Tabelot; Bljezgar; depar; Mudrica, plaljiv i bogobojazan, to mu nije smetalo da sudjeluje u svim provalama i pljakama u tue kue, Lijepi Djeak kojega su uzdravale bludnice i koji bi, kad se lijepo dotjerao, i samog kralja zaveo u bludnju. Tu je bilo i nekoliko bludnica od kojih su neke bile pokorne kao ivotinje, a druge otre kao harpije, par pelivana, te nekoliko pokvarenih slugu koji su krali svoje gospodare i onda rasprodavali pokradeno. Propali studenti koji su silom svog siromatva dospjeli meu podzemni olo i u toj se sredini sasvim iskvarili. U zamjenu za sitne usluge oni su dolazili da se kockaju s lupeima. Ti mladii koji su govorili latinski nazivani su nadministrima i oni su sastavljali zakone za Velikog Coesrea. Jedan od njih je bio i Velika Vrea to je, preruen u fratra, uvukao u stupicu Conana Bechera. Varalice koji su ivjeli na naun tueg milosra: bogalji, slijepci, oni to su padali po ulicama hinei da umiru, svi su se oni skrasili u palai Nesle. Stare zidine koje su bile svjedokom razvratnih orgija kraljice Margerite de Bourgogne i ule hropac mladia udavljenih poto bi ih se zasitila, na kraju su svog zlosretnog vijeka primile u svoja njedra najgore otpatke postojanja. Bilo je tu i pravih bogalja, idiota, poluludih stvorova, nakaza kao to je bio Kukmavac s onim svojim eonim crvuljkom koji je u Aneliki izazivao osjeaj gaenja, zbog ega je Calembredaine na kraju tog nesretnika otjerao. Prokleti svijet: djeca koja vie nisu izgledala djeca, ene koje su se podavale ljudima na podu pokrivenom slamom, starci i starice u kojih su oi bludile kao u izgubljenih pasa. Uza sve to meu tom je gomilom vladala prava pravcata nepatvorena bezbrinost i zadovoljstvo. Bijeda je podnoljiva samo onda ukoliko je potpuna i ukoliko pogaa one koji ne znaju za bolje ivljenje. Za taj svijet to je ivio na Dvoru udesa nije postojala ni prolost ni budunost. Mnogi mladii zdravi, ali lijeni jo se i ugoje od nerada. Glad i hladnoa su za slabie, za one koji su na njih navikli. Zloin i prosjaenje jedini zadaci. Nesigurna sutranjica nije nikoga zabrinjavala. Vrlo vano! Neprocjenjiva vrijednost te nesigurnosti je sloboda, pravo da se tamani vlastite buhe sjedei na suncu i kad ti je volja. Neka samo doe uhoda zaduen da bdije nad sirotinjom! Neka samo grade bolnice i sirotita velike gospoe i njihovi duobrinici! Prosjaci nee nikad u njih, jedino ako ih silom natjeraju, mada im tamo bijae osiguran dnevni obrok. Kao da Calembredaineov stol, opskrbljivan od njegovih lupea to su stalno oblijetali teretne brodice na Seni, nije bio najbolji, oni su se motali oko duana finih jestiva i oko mesnica i napadali seljake koji su ili na trnicu. *** Pred pucketavom vatrom naloenom od ukradenog ogrjeva Anelika se naslonila na Calembredaineova tvrda bedra. U itavu njegovu tijelu nije bilo ni za uncu sala. Nekadanji djeak koji se penjao po stablima kao vjeverica postao je pravi Herkul, klupko snanih i gustih miia. U njegovim irokim leima moglo se naslutiti

seljako porijeklo, ali je isto tako bila istina da je on ve odavno otresao ilovau sa svojih cokula. Bio je on gradski vuk, spretan i hitar. Kad je svoje ruke stezao oko Anelike, ona je imala dojam da ju je stegao elini obru koji nijedna snaga nije mogla raskinuti. Prema raspoloenju, ona se otimala ili je majom njenou prianjala svoj obraz uz njegov neobrijani. Svialo joj se kad bi u njegovim oima divlje zvijeri opazila zasljepljujui sjaj i dokaz o svojoj moi. On se pred njom nije usudio pokazati zakrinkana lica. Crte lica Nikole iz Monteloupa su je potinjavale njegovoj vlasti vie no to je i mislila. Kad bi joj on aputao, na narjeju kojim su se kao djeca sporazumijevali, rijei to se apuu pastiricama u slami plasta, grozne je okoline nestajalo. Bijae to za nju kao neko opojno sredstvo, neto to je blailo njezine duboke rane. Ponos to ga je taj ovjek osjeao dok bi je uzimao, bio je u isto vrijeme uvredljiv i potresan: - Bila si plemkinja Bila si mi nedostupna - esto je ponavljao - a ja sam govorio: Imat u je Znao sam da e doi Sad mi pripada. Ona ga je vrijeala, ali ga se nije bojala. Jer istina je da se ne bojimo osoba koje smo poznavali dok su bili djeca. Najtee se zaboravljaju zgode iz djetinjstva. Prisnost to ih je vezivala imala je isuvie duboke korijene. - Zna li na to sam mislio? - ree Nikola - Svi planovi s kojima sam se nosio ovdje, u Parizu, podsjeaju me na nae pustolovine i pothvate to smo ih poduzimali. Pripremali smo ih dugo prije no to smo pristupili njihovu ostvarenju, sjea li se? Nita! Kad sam se dao na to da organiziram sve ovo, ponekad bih govorio. Prekine se da bi razmislio. Jezikom ovlai usne. Djeak imenom Flipot, sklupan kraj njegovih nogu, prui mu au vina. - Ba dobro - promrmlja Calembredaine vraajui praznu au - pusti nas da razgovaramo. - Vidi - nastavio je - ponekad sam sebi govorio: ta bi uradila Anelika? Kako bi ona to rijeila u svojoj maloj glavi? I to mi je pomagalo Zato se smije? - Ne smijem se ve se smijeim, i to zato to sam se sjetila naeg posljednjeg pohoda koji nije ba slavno zavrio. Kad se ono bijasmo uputili u Ameriku i nasukali se ravno u opatiji Nieul. - Tako je! Prava glupost! Taj put nisam smio poi s tobom Ponovo se zamisli. - Nisu u tebe bile ba sjajne ideje u ono vrijeme. Ti si rasla, izrastala u enu. enama nedostaje zdrave pameti Ali zato one imaju neto drugo - pridometne i bezobrazno se nasmije. Ustruavao se, a onda pokua bojaljivo da je pomiluje promatrajui je krajikom oka. Anelikina snaga je bila u tome to on nikada nije znao kako e biti doekani njegovi ljubavni pokuaji. Ona mu je znala zbog jednog poljupca skoiti u oi zaagrenih zjenica kao u bijesne make, prijetei da e se baciti s vrha visoke kule i vrijeajui ga pri tom jezikom piljarica, jezikom koji je vrlo brzo nauila. itave dane je bila najeena, hladna. Videi je takvu, Barkarola se uznemireno vrpoljio, a Lijepi Djeak zamuckivao. Calembredaine bi u takvim danima okupljao svoju bandu. Svi su bili ustraeni i pitali su se to bi mogao biti uzrok njezine zlovolje. U drugim je meutim trenucima znala biti ljubazna, nasmijana, gotovo njena. Ponovo ju je nalazio: bila je to ona, njegov san oduvijek. Djevojica Anelika, bosonoga, razderane haljinice, kosa punih slamica, Anelika koja je trala naokolo po puteljcima. A potom bi postajala pasivna, kao odsutna, pokoravajui se svemu to je od nje traio, ali tako ravnoduno da ju je on putao, uznemiren i s nekom nejasnom bojazni u dui. udna je zaista bila ta ena, Markiza anela! U stvari, ona nije radila iz rauna. Njezini uzdrmani ivci bacali su je iz pustog oaja i uasa u utljivu, gotovo sretnu klonulost. Ali njezin joj je enski nagon ukazivao jedini mogui nain obrane. Kao to je podjarmila seljaia Merlota, sad

je podjarmila razbojnika u kojega se pretvorio; as prevelikom pokornou, a as grubou izbjegavala je opasnost da postane njegova robinja i rtva. Drala ga je u svojoj vlasti vie milou svojih pristanaka nego tvrdoom svojih odbijanja. Strast je Nikolu svaki dan sve vie razdirala. Taj opasan razbojnik ije su ruke bile krvave od mnogih zloina, tresao se od pomisli da bi joj se mogao ne militi. Tu veer, videi da Markiza anela nije bila mrgodna lica kao ponekih dana, stane je milovati nadimljui se od ponosa. Ona se priljubila uz njegovo rame poput povijue, prezirui krug pijanih i nacerenih vinopija oko sebe. Dopustila mu je da joj razmakne prsluac i da je estoko ljubi u usta. Njezin smaragdni pogled strujio je izmeu vjea, izazivaki i dalek. Osjeajui u sebi svu dubinu svoga pada, ona je uivala u tome da svima pokae kako pripada opasnom gospodaru. Te su majstorije tjerale u straan bijes Poljakinju. Biva Calembredaineova ljubavnica nije se ba lako mirila s tim to je bila istisnuta, a utoliko se manje mirila to ju je Calembredaine, okrutan kao svi silnici, imenovao Anelikinom slukinjom. Ona je bila ta koja je morala svojoj suparnici nositi navrh kule toplu vodu da se opere, nevjerojatan obiaj u podzemlju o kojemu se govorilo sve do predgraa Saint-Denis. U svom bijesu Poljakinja je svaki put polovicu kipue vode prolila po nogama. Ali takva je bila mo nekadanjeg sluge nad njegovim podanicima da se ona nije usudila rije rei u lice onoj koja ju je istisla iz srca njezina ljubavnika. Anelika je ravnoduno primala i usluge i bijesne poglede crnomanjaste djevojke. Poljakinja je bila vojnika bludnica, jedna od onih koje vojnike prate u ratne pohode. Vie je bitaka vidjela nego neki stari najamnik vicarac. Mogla je priati o topovima, arkebuzama i kopljima nadugo i nairoko jer je imala odnose sa svim vojnikim rodovima. Tvrdila je da je ak i oficirima odlazila, i to zbog njihovih lijepih oiju i ufitiljenih bria jer u te su ljubazne gospode depovi najee bili prazniji nego u obinoga vojnika pljakaa. Za jednog pohoda vladala je nad itavom jednom pukovnijom Poljaka, odakle je i dobila nadimak. Za pasom je nosila noinu koju je potezala u svim moguim prilikama. Prialo se da se njom dosta dobro slui. Naveer, poto bi istrusila par aa vina, Poljakinja bi se razveselila te stala priati o pljakama i poarima. - Ah! Lijepa ratna vremena! Govorila sam vojnicima: Vojsko, za poljupce u vam biskati buhe Poslije toga je pjevala vojnike pjesme i grlila bive vojnike. Svrilo bi na tome da bi je istjerali nogom u tur. Tada bi, pod pljuskom i zimskim vjetrom, markiza Poljaka trala du Sene i pruala ruke prema Louvreu nevidljivom u noi. - Hej! Velianstvo! Hej! Kralju! - vikala je - kad e nam dati rat? Divan rat! ta radi tamo, u svojoj rupi, lijenino? Kakav si mi ti, do vraga, kralj bez bitaka! Kralj bez pobjeda! Kad je bila trijezna, Poljakinja je zaboravljala svoja ratna raspoloenja i mislila je samo na to kako da ponovo sebi privue Calembredainea. Da bi to postigla, upinjala je svu domiljatost svoje prirode bez skrupula i sav svoj vatreni temperamenat. Po njezinu miljenju Calembredaine e se brzo zasititi djevojke koja se nikad ne smije i ije su oi ponekad izgledale kao da vas ne vide. U redu, bili su zemljaci. To stvara vrste veze, ali ona je dobro poznavala Calembredainea. Nee mu ona biti dovoljna. Naposljetku, ona, Poljakinja, bi se zadovoljila da ga dijele napola. Dvije ene nisu mnogo za jednoga ovjeka. Veliki Coesre ih je imao est! Sukob je bio neizbjeiv i na kraju izbije. Bio je kratak, ali estok. Jedne veeri Anelika poe u posjetu Drvoguzu koji je nastavao nekakvu jazbinu blizu Mosta Saint-Michel. Odnijela mu je par kobasica. Drvoguz je bio jedini od itave bande prema kojemu je pokazivala izvjesni obzir. S panjom se ophodila

prema njemu to je on, uostalom, kesei svoju gubicu svadljiva buldoga, primao kao najprirodniju stvar na svijetu. Tu veer, poto je sumnjivo onjuio kobasice, netremice promatrae Aneliku i potom je upita: - Kamo e sada? - U Nesle. - Ne idi tamo. Uz put se zaustavi kod krmara Rameza na Novom mostu. Calembredaine se nalazi tamo s drugovima i s Poljakinjom. Poeka trenutak kao da joj je elio dati vremena da razmisli o onom to joj bijae kazao, a onda znaajno doda: - Jesi li shvatila to ti je raditi? - Ne. Spustila se bijae prema njemu na koljena kao obino da bi bila u istoj visini s tim krnjatkom od ovjeka. Pod i zidovi njegove jazbine bili su od nabijene zemlje. Jedini predmet u toj rupi bio je konati koveg u kojemu je Drvoguz drao svoja etiri odijela i tri eira. On je veliku brigu posveivao oblaenju svoje polovice tijela. Jazbinu je osvjetljavao iak ukraden u crkvi i privren na zid, krasan zlatarski rad u pozlaenom srebru. - Ui e u krmu - objanjavao je Drvoguz profesorski je pouavajui - a kad bude vidjela to Calembredaine i Poljakinja rade, uzet e to ti dopadne aka: neki sud, bocu i tresnut e ga po glavi. - Koga? - Pa Calembredainea, do vraga? U takvim se sluajevima ne treba obazirati na djevojku. - Imam uza se no - ree Anelika. - Ne diraj ga, ne zna se njim sluiti. A osim toga, najbolja lekcija podzemnom takoru koji vara svoju markizu jest bum po glavi, vjeruj mi! - Ba me briga to me ona seljaina vara - odgovori Anelika osmjehujui se prezrivo. Oi Drvoguzove sijevnue ispod upavih obrva. Polako joj ree: - Nema pravo Kazat u ak: ti nema izbora. Calembredaine je moan meu naima. Dobio te je. Uzeo te je. Nema vie prava da ga prezire. Nema vie prava da mu dozvoli da te prezire: On je tvoj ovjek. Aneliku prooe jeuri bijesa i nekog gluhog sladosteaa. U grlu ju je steglo. - Neu - procijedi promuklim glasom. Bogalj prasne u gorki smijeh. - Niti ja nisam htio kad mi je u Nordligenu topovsko zrno odnijelo obadvije noge. Nije me pitalo za miljenje. Ne moe se vraati na takve stvari. Treba se prilagoditi, to je sve Trebalo je nauiti kako se hoda na drvenom tanjuru Na svjetlosti ika isticale su se sve bubuljice na krupnom licu Drvoguza. Anelika pomisli kako on lii ogromnoj jelengljivi, gljivi izrasloj u mraku i vlazi zemlje. - Naui jednom i ti kako treba ivjeti meu prosjacima - nastavio je da je podbada tihim glasom. - Uini kao to ti kaem, inae te smrt eka. Ona izazovnim pokretom, zabaci unatrag kose. - Ne bojim se smrti. - Ne govorim ti o smrti onoj, o smrti tijela - gunao je bogalj - nego o onoj drugoj, goroj, o unutarnjoj smrti Odjedared bijesno plane: - Sili me da govorim velike gluposti. Trudim se da te urazumim, do vraga! Nema prava pustiti da te jedna Poljakinja zgnjei! Nema prava Ti ne. Jesi li razumjela? Zarije joj u lice platneni pogled. - Deder, ustani i poi. No prije mi dodaj bocu i au. Tamo su u uglu. Poto je au razom napunio, ree: - Ispij ovo odjednom i onda odlazi Udri snano, ne ustruavaj se. Poznajem ja Calembredainea dobro. U njega je tvrda tikva!

Stigavi pred krmetinu Overnjanina Rameza, Anelika se zaustavi na pragu. Unutra je bilo zadimljeno. Dimnjak je slabo vukao te je itav prostor bio ispunjen gustim dimom. Nekoliko radnika nalakeni na klimave stolove utke je pilo. U dnu lokala, ispred ognjita, Anelika osmotri etiri vojnika, uobiajenu tjelesnu gardu Calembredaineovu: Zimovku, Goberta, Riqueta, arapara, a zatim Barkarolu, koji se bijae popeo na stol, te Bljezgara, Mudricu, Veliku Vreu, Miju Smrt i na kraju Nikolu na ijim je koljenima Poljakinja pijanim glasom pjevala. Tog je Nikolu ona iz dna due mrzila, tog Nikolu s groznim preruenim licem Calembredainea. Bio joj je dovoljan jedan pogled na taj prizor kao dodatak gutljaju to joj ga je dao Drvoguz da u njoj raspali elju za borbom. Brza joj ruka dohvati s jednog stola potei sud od kositra i ona poe prema skupini. Svi su bili isuvie pijani da bi je vidjeli i prepoznali. Naavi se iza Nikole, skupi svu snagu i udari naslijepo. ulo se kako je Barkarola iz punih plua izdahnuo ,,Hu. Zatim Nikola Calembredaine posrne i padne s glavom naprijed meu cjepanice na ognjitu povukavi za sobom i Poljakinju koja se poe derati kao da je deru. Nasta neopisiva guva. Ostali gosti poskakae napolje. ulo se kako viu: ubojstvo. Vojnici povadie svoje maeve, a Bljezgar dohvati Nikolu i pokua ga povui s ognjita. Poljakinji se kosa upalila. Barkarola potri na drugi kraj stola na kojemu se kooperio, zgrabi pokal s vodom i istrese ga djevojci na glavu. Odjednom neiji glas povie: - Magla, brao! Panduri! Izvana dopre bat koraka. Jedan narednik Chateleta se pojavi na pragu s pitoljem u ruci i viui: - Ruke uvis, razbojnici! Ali uslijed gustog dima i gotovo potpunog mraka u lokalu, on je izgubio prilino na vremenu. Lupei dohvate nepokretno tijelo svoga voe, odvuku ga u stranji dio krme i kliznu na drugi izlaz. - Pouri, Markizo anela! - zaurla Velika Vrea. Ona skoi preko prevaljene klupe u nastojanju da im se prikljui. Ali je neija ruka vrsto zgrabi, a jedan glas povie: - Uhvatio sam drolju, narednie! U istom trenutku Anelika vidje Poljakinju kako je kraj nje podigla bode. Gotova sam, pomisli Anelika u vrtlogu misli i slika. Sjeivo sjevne kroz mrak. Pandur to je drao Aneliku presavije se nadvoje i pade na tlo u hropcu. Poljakinja baci stol u noge pandurima koji bijahu pritrali, gurne Aneliku prema prozoru i obje iskoe kroz prozor na uliicu. Pucanj pitolja odjekne iza njihovih lea. Malo poslije toga dvije ene dostignu grupu Calembredaineovih momaka u blizini Novoga mosta. Bijahu se zaustavili da bi doli do daha. - Uf! - uzdahne Zimovka briui rukavom elo - ne vjerujem da e za nama u potjeru sve dovde, ali ovaj je blaeni Calembredaine skalupljen od olova, asna rije! - Nisu valjda nikoga ukebali? Gdje si, Barkarola? - Uvijek tu! Poljakinja objasni: - Bijahu epali Markizu anela, ali ja sam ubila pandura. Udarila sam ga u trbuh. Ovaj ne prata. I pokae bode zamrljan krvlju. Skupina ponovo stavi put pod noge u pravcu kule Nesle. Uz put su im se prikljuili svi drugovi koji su se u taj sat vrzmali oko svog najdraeg mjesta. Vijest je ila od usta do usta. - Calembredaine, slavni lupe! Ranjen!

Velika Vrea pokua objasniti: - Markiza anela ga je tekom posudom odalamila po glavi zato to je milovao Poljakinju. - I pravo je! - prihvatie svi s odobravanjem. Jedan predloi: - Idem po Velikog Matthieua. I u trku ga nestane. Kad su stigli u kulu Nesle, poloe Calembredainea na stol u velikoj dvorani. Anelika mu se priblii i strgnuvi mrsku joj krinku, stane pregledavati ranu. Uznemirila se videi ga onako nepomina i oblivena krvlju. Nije imala dojam da ga je odvie snano udarila. Pa i vlasulja ga je morala donekle zatititi. Ali je dra vra, kojim ga je udarila, malko kliznuo prema sijepooici. Osim toga, pao je u vatru i izgorio elo. Ona naredi: - Stavite vodu da se ugrije. Nekoliko djeaka pouri da izvri nareenje. Znali su svi za njezinu maniju prema toploj vodi, a osim toga nije to bio trenutak da joj se usprotive. Udesila je Calembredainea dok se sama Poljakinja nije usudila sprovesti u djelo svoje prijetnje. Uinila je to nikome nita ne govorei, ba u pravi trenutak I pravo je uinila Svi su joj se divili i nitko nije alio Calembredainea, jer se znalo da je u njega tvrda glava. Odjedared se napolju zauju zvuci glazbenih instrumenata. Vrata se otvore i na njima se pojavi Veliki Matthieu, nadrizubar s Novog mosta. Usprkos poznom satu on nije zanemario da se okiti nabranom ogrlicom, da na se natakne molare i doe uz prataju cimbala i truba. Veliki Matthieu, kao i svi drugi arlatani, s jednom je nogom bio u parikom podzemlju, a s drugom u predsoblju prineva. Svi su bivali jednaki pred klijetama vadizuba. A pred bolju su svi bivali slabi i lakovjerni: i najbezobzirniji plemi i najodvaniji razbojnik. Spasonosne zubne paste, ljekoviti napici, udotvorni melemi stvorili su od Velikog Matthieua univerzalnog ovjeka. Za nj je Stihoklepac sastavio pjesmicu koju su verglai pjevali po uglovima ulica: Budui da mu je znan uzrok svake boli, propisat e isti lijek i ivini i ljudskom stvoru On je lijeio i bludnice i lupee da bi zadobio njihovu sklonost, a i zbog svoje uroene ljubaznosti, a lijeio je mone zbog asfoljublja i pohlepe. Mogao je napraviti munjevitu karijeru meu velikim gospoama koje je on prijateljski tapao po ramenima. Jednakom se prisnoeu odnosio i prema njihovim visostima i prema kurvama i djevojicama. Ali on je proputovao itavu Europu i odluio je da svoje dane zavri na Novom mostu i da ga nitko od njega nee otrgnuti. Promatrao je jo uvijek nepokretnog Nikolu ne krijui pri tom svog zadovoljstva. - Do vraga, koliko li je krvi iz njega istoilo! Jesi li ga ti ovako udesila? - upita on obrativi se Aneliki. Prije no to je ona dospjela odgovoriti, on je sigurnom rukom dohvati za bradu i ispitljivo joj se zagleda u usta. - Niti jednog pokvarenog zuba - ree razoarano - A da vidimo neto nie. Jesi li trudna? I rukom joj pritisne trbuh takvom snagom da je ona kriknula. - Nisi. Sanduk je prazan. A da vidimo jo nie Anelika izbjegne tom pregledu odskoivi u stranu. - avolji sljeparu! - zaurla bijesno. - Nismo te ovamo zvali zato da mene pipa, ve da se pobrine za ovog ovjeka ovdje - Ho! Ho! Ho! Markizo - kesio se Veliki Matthieu. - Ho! Ho! Ho! Ho! Ho! Njegovo hohotanje je bivalo sve bunije te se na kraju inilo da e svojim smijehom sruiti tavanicu pridravajui pri tom tripu s obadvije ruke. Bijae on ovjek orijakog rasta, zajapuren u licu, uvijek ogrnut u redingot od naranastog i poput paunovog perja azurnog satena. Ispod perom zakienog eira nosio je

periku. Kad je tako dotjeran silazio meu svijet podzemlja, meu sive prnje i odvratne rane, blistao je kao sunce. Poto se do mile volje nasmijao, primijeti da je Nikola Calembredaine doao k svijesti. Sjedei na stolu, na licu mu se ocrtavao opaki izraz pod kojim se skrivala i neka nelagoda. Nije se usudio pogledati Aneliku. - Koga se vraga smijete, gomilo govana - promrmlja. - Bljezgaru, idiote, ponovo ti je zagorjelo meso. Ovde smrdi na peeno svinje. - Kojeta! Ti sam si peeno svinje - rikne Veliki Mattlneu briui s lica suze rupiem na kockice. - I Poljakinja takoer! Gledajte! Pola mu je lea ispeeno. Ho, ho, ho! I stane se smijati jo bunije nego prije. Smijali su se do sita te noi u kuli Nesle, suelice Louvreu.

5. ANELIKU PROGONI POLICAJAC DESGREZ

- Pogledaj naas ovamo - ree Bour Aneliki - vidi li onog ovjeka to hoda blizu vode, sa eirom nabijenim na oi i ogrnuta u plat sve do brkova? Jesi li ga prepoznala? A? Vidi, to ti je uhoda. - Kako zna? - Ne znam. Osjeam. I vojnik poea svoj nos koji je bio kao u svih pijanaca; gomoljkast i grimizan te je po tome i prozvan Bourom. Anelika se oslonila o ogradu sedlastog mostia podignutog nad jarkom pred kulom Nesle. Blijedo je sunce razgonilo maglu to je ve nekoliko dana visila nad gradom. Suprotna obala rijeke se jo nije vidjela, ali u zraku se osjeao blagi dah proljea. Nekoliko odrpanih djeaka lovilo je ribu u jarcima, dok je na obali rijeke konjuar prao konje poto ih je prije napojio. ovjek na kojega je Bour pokazao svojom lulom imao je izgled nekoga tko se mirno uputio u etnju, graanina koji je htio protegnuti noge prije ruka etajui obalom Sene. Gledao je slugu kako timari konje i s vremena na vrijeme podizao glavu prema kuli Nesle, kao da ga zanima ta stara ruevina, taj ostatak iz negdanjih vremena. - Zna li koga trai? - ponovo se javi Bour zapuhnuvi Anelikino lice dimom estokog duhana. Ona se malko odmakne. - Ne znam. - Tebe. - Mene? - Da, tebe, Markizo anela. Aneliki se na licu ocrta nesiguran osmijeh. - Ti si matovit. - to to sam ja? - Nita, nita. Htjela sam rei da tebi svata pada na pamet. Nitko mene ne trai. Nitko na mene ne misli. Ja vie i ne postojim. - Mogue da je tako kao to kae. Ali zasad sam miljenja da vjerojatno pandur Martin vie ne postoji Sjea li se, tamo kod Rameza Overnjanina, Velika Vrea ti je doviknuo: Pouri Markizo anela! Bit e da je to ostalo u uima pandura kad su opazili Martina s rasparanim trbuhom. Oni su odmah pomislili da ga je sigurno Markiza anela ubila. I sad te trae. Ja to znam zato to se mi stari vojnici sretnemo pri ai vina sa svojim starim ratnim drugovima koji su preuzeli slubu u Chateletu. I tako kojeta doznamo.

- Neka! - iza njih se oglasi Calembredaine. - Ne moramo se zbog toga zabrinjavati. Da hoemo, lako bismo onog momia okupali u Seni. A ta nam mogu? Jedva ih je stotinjak, a nas I on ponosno razmahne rukom, kao da je u svojoj ruci skupio vaskoliki grad. Uzvodno, tamo s Novog mosta, vika se arlatana probijala kroz sumagiicu. Jedna koija stupi na most. Oni se pomaknu u stranu. Ali ve pri kraju mosta konji posrnue jer im se jedan od prosjaka baci pred kopita. Bio je to Crni Kruh, jedan od Calembredaineovih prosjaka, starac sijede brade, smijeno nakinuren debelim islima i koljkama. - Milost! - monotonim glasom zavapi - imajte milosti prema bijednom hodoasniku koji se zbog zavjeta uputio u Compostellu, a nema vie sredstava da nastavi svojim putem. Udijelite koji novi, a ja u se moliti za vas na grobu svetoga Jakova. Kojia ga estoko oplete biem. - Natrag, avolji prosjae! Gospoa proturi glavu kroz prozor. Plat joj se rastvori i otkrije skupocjeni nakit oko njezina vrata. - Lorraine, to se dogodilo? Potjerajte malo bre te svoje konje! Htjela bih prisustvovati veernjici u opatiji Sant-Garmain-des-Pres. Nikola napravi nekoliko koraka i stavi ruku na ruicu od vrata. - O pobona gospoo - ree i skine izbueni eir - zar ete vi to idete na veernjicu odbiti milostinju ovom bijednom hodoasniku koji ide u daleku panjolsku da se moli Bogu? Gospoa pogleda ekinjavo lice to se pred njom pojavilo u sumraku, odmjeri tog tipa kroz iju su se podrpanu odjeu vidjeli miii borca i koji je za pasom imao mesarski no. Gospoa razjapi ogromna usta i udari u dreku: - U pomo! Uboji Bour je ve uperio ma u koijaev trbuh. Crni Kruh i Flipot, jedan od djeaka to su dotad pecali u jarcima, zaustavie konje. Mudrica je trei pristizao. Calembredaine je uskoio u koiju i grubom rukom guio enino dozivanje u pomo. Odjednom povie Aneliki: - Daj rubac! Hej, tvoj rubac! A da ni sama roje znala kako, Anelika se nae u koiji, osjeti miris pudera, svile, lijepih sukanja obrubljenih zlatnim vrpcama. Calembredaine joj istrgne rubac s vrata i stane ga gurati gospoi u usta. - Mudrico, pouri! Skini prsten! Oduzmi novac! ena se estoko otimala. Mudrica se poteno znojio i bio u velikoj neprilici dok je eni poskidao dragulje, zlatni lani, ogrlicu koja se sastojala od zlatnog medaljona i prilinog broja krupnih dijamanata. - Pomozi mi, Markizo anela - jadikovao je. - Ne snalazim se meu svim tim stvaricama. - Pouri, svravaj ve jednom - mumljao je Calembredaine - izmie mi, kao jegulja klizi! Anelikine ruke brzo pronau kopu. Bilo je vrlo jednostavno. Ta i ona je nekad nosila slian nakit. - Oini, koijau! - Bour se razdera svojim podrugljivim glasom. Koija se zakotrlja niz predgrae Saint-Germain uz veliku kripu kotaa. Koija je bio sretan to se izvukao samo s neto straha te je kao lud tjerao. Malo poslije toga plemenita je gospoa uspjela izvaditi zapua iz usta te ponovo udari u dreku. Anelikine ruke su bile pune zlata. - Donesi svijeu - povie Calembredaine. U prostoriji kule Nesle okupie se oko velikog stola i promatrahu bljesak nakita to ga je Anelika na nj poloila.

- Sjajan prepad! - Crni Kruh e dobiti svoj dio, on je prvi poeo. - Bilo je, meutim, opasno - primijeti Mudrica. - Jo se vidjelo. - Prilika kao to je ova bila, znaj, ne smije se propustiti, idiote, nesposobnjakoviu. Nema ta, velika si eprtlja. Da ti markiza nije priskoila u pomo I Nikola pogleda Aneliku i pri tom se osmjehivao nekim udnim, pobjednikim smijekom. - I ti e dobiti dio - promrmlja. I dobaci joj zlatni lani. Uasnuta, ona ga ne htjede. - Ipak - dometnuo je Mudrica - bilo je opasno. Budui da se pandur nalazio tek par koraka daleko, nije sve skupa ispalo loe. - Bila je magla te nije nita vidio. A ako je to uo, onda sigurno jo tri. A ta je i mogao uiniti? Samo jednoga od njih me je strah. Ali njega ve dugo vremena nije vidjeti. Nadajmo se da ga je tkogod umlatio u nekome uglu. teta. Rado bih mu zavrtio vratom. Njemu i njegovu prokletom psu. - Ej! Pas! Pas! - povie Mudrica razrogaivi oi. - Ovdje me je ve drao I rukom se uhvati za grlo. - ovjek s psom - proaputa Calembredaine zatvorivi oi - sad se sjeam: jednoga dana sam te video u njegovu drutvu blizu Malog mosta. Poznaje li ga? Primakne se Aneliki i rastreseno je pogleda prije no to e se prijetei naceriti. - Ti ga pozna. To je sjajno. Sada si jedna od naih, te e nam pomoi da ga ucmekamo, zar ne? - Napustio je Pariz. Nee se ovamo vie vratiti, u to sam sigurna - odgovori Anelika bezbojnim glasom. - Naprotiv, vratit e se Calembredaine potvrdi glavom, a svi ostali za njim. Bour je mrmljao tunim tonom: - ovjek s psom se uvijek vraa. - Hoe li nam pomoi, a? Nikola uze sa stola zlatni lani. - De, uzmi ga, lijepa moja. Zasluila si ga. - Neu! - Zato? - Zato to mi se zlato ne svia - otpovrne Anelika osjetivi kako joj tijelom, prolazi grevit drhtaj - groza me hvata kad vidim zlato. I izie ne mogavi vie podnijeti taj pakleni obru. Napolju vie nije bilo bira. Anelika poe uzdu obale. Iz magle boje kiljevca izbijale su ute toke fenjera ovjeenih na pramcima teglenica. ula je nekog laara kako udeava gitaru i pjevui. Ubrzo se nala na kraju predgraa, gdje se osjeao dah polja. Zaustavila se: magla i no priguili su svaki zvuk. ula je jedino um vode, dolje ispod sebe, kako mrmori u traku udarajui o amce na vezu. Poput djeteta prestraena tiinom, ree ispod glasa: - Desgrez! Neiji glas je tiho zborio iz njedara noi i vode: Kad se nad Pariz spusti no, nas dvojica krenemo u lov. Silazimo na obalu Sene, obilazimo oko mostova i pilona, lutamo starim opkopima, provaljujemo u smrdljive jazbine u kojima se skriva ta gamad! Prosjaci i razbojnici ovjek s psom e se vratiti ovjek s psom se uvijek vraa A sad je, gospodo, doao trenutak da se uje velianstven glas, glas koji je, neokaljan besramnou ljudskih djela, oduvijek usmjeravao k razboru misli svojih vjernika ovjek s psom e se vratiti ovjek s psom se uvijek vraa

Anelika ukrienim rukama snano stisne svoja ramena da bi prignjeila krik koji joj je nadimao grudi: Tiina joj odgovori, grobna tiina poput snjene tiine u noi kad ju je Desgrez napustio. Tiina hladna kao smrt kojoj su je svi prepustili. Napravi nekoliko koraka prema rijeci. Odjednom joj stopala propadnu u mulj. Zatim joj zglavke zapljusne voda. Studen joj prostruji itavim tijelom Moda bi Barkarola kazao: Jadna Markiza anela! Mora da joj se nije milila smrt u hladnoj vodi. Njoj koja je bila luda za toplom vodom! Neto se pomae u traku. Neka ivotinja? Vjerojatno takor? upa mokrih dlaka okrzne Aneliku po listovima. Krik gaenja joj se ote iz grla. Naglo uzmakne i trkom se uspe uza strmu obalu. Pande joj dohvate suknju. takor joj se penjao uz tijelo. Ona naslijepo udari ne bi li ga se oslobodila. ivotinja se javi kretavim krikom. Anelika odjednom osjeti oko vrata stisak dvije male smrznute ruke. Iznenaena, povie: - to je ovo? takor nije. Putem za vuu laa prolazila su dva laara nosei fenjer u ruci. Anelika im se obrati: - Hej, laari, posudite mi fenjer. Dva se ovjeka zaustave i sumnjiavo je osmotre. - Lijepe li enske! - rei e jedan. - Ne mii se - upozori ga drugi - to ti je Calembredaineova prijateljica. Budi miran, ako ne eli da te zakolju kao svinje. Na ovu je ljubomoran. Pravi Turin - Uh! Ta ovo je opica - povie Anelika koja naposljetku razazna ivotinju to joj se uspela na ramena. Majmuni ju je i dalje grevito stiskao oko vrata svojim dugim i tankim rukama dok su je njegove crne i prestraene oi gledale gotovo ljudskim izrazom. Iako je bio odjeven u hlaice od ruiaste svile, estoko se tresao od hladnoe. - Ne pripada li moda vama ili nekom od vaih drugova? Laari odmahnu glavom. - Ne, nikome od naih. No moda je vlasnitvo nekog od onih arlatana sa sajma na Saint - Germainu. - Nala sam je dolje, blizu rijeke. Jedan od ljudi okrene fenjer u pravcu to ga je ona pokazala. - Netko je tamo - ree. Primakoe se i otkrie isprueno tijelo nekog ovjeka. Izgledalo je kao da spava. - Hej, ovjee! Prehladno je ovdje za spavanje! A kako se ovjek ne pomae, okrenue ga i prestraeno povikae jer je ovjek preko lica imao krinku od crvenog baruna. Po prsima mu polegla duga bijela brada. Stoasti eir okien crvenim vrpcama, izvezena torba, hlae od baruna stegnute oko nogu ofucanim i blatnjavim vrpcama pripadali su talijanskom pelivanu, jednom od onih to dolaze iz Pijemonta i kolaju od sajma do sajma pokazujui ivotinje i izvodei razne vjetine. Bio je mrtav. Otvorena usta bila su mu ve puna mulja. Stalno se drei Aneliki oko vrata majmuni je isputao bolne krikove. Mlada ena se sagne i starcu skine crvenu krinku. Pokae se staro i mravo lice. Smrt mu je izranila tijelo. Oi staklaste. - Da ga bacimo u vodu? Ne preostaje nam drugo - ree jedan od laara. Ali drugi preko ela i prsiju napravi znak kria i ree da bi trebalo poi do opata u Saint-Germain-des-Pres i kranski pogreb upriliiti jadnome tuincu. Anelika ih tiho napusti. Kimala je glavom prisjeajui se. Prvi put je vidjela ubijenog starca u krmi Tri ekia. Majmuni je nasmijavao goste oponaajui ih pri jelu i piu. A Gontran je kazao pokazavi sestri starog Talijana: Gledaj koje li divote, - crvena krinka i svjetlucava brada! Sjeti se takoer da je gospodar zvao majmunia imenom Piccolo.7 - Piccolo!
7

Talijanski: mali

Majmuni tuno zakrijeti i jo se jae privine uza nju. Tek mnogo kasnije Anelika je primjetila da dri u ruci crvenu krinku. *** U meuvremenu je gospodin Mazarin umro. Poto se preselio u Vincennes, poto je svoje bogatstvo uruio kralju, koji taj poklon nije htio primiti, kardinal je napustio ovaj ivot kojemu je on znao pravu vrijednost jer je dobro upoznao razne njegove izglede. Strast koja ga je najvie itava ivota zaokupljala, tu vlast, predao je svom kraljevskom tieniku. Prvi ministar podigne prema kralju svoje poutjelo lice i apui mu prenese kljue apsolutne vlasti: - Bez prvog ministra, bez ljubimaca. Vi jedini budite gospodar A potom neosjetljiv za suze kraljice majke Talijan ispusti duu. Westfalski mir s Njemakom. Pirinejski sa panjolskom, Sjeverni mir sklopljen pod vodstvom Francuske bdjeli su pored njegova uzglavlja. Mali kralj iz vremena fronde, iz vremena graanskog rata i inozemnih ratova, mali kralj ijoj su kruni neko zaprijetili moni velikai dok je on lutao od grada do grada, sad je ve izgledao kao kralj nad kraljevima. Luj XIV je naredio da se za kardinalovu duu sav narod moli etrdeset sati. On je obukao korotu i sav se dvor morao ugledati na nj. Po itavu su se kraljevstvu aputale molitve pred oltarima za duu omraenoga Talijana. Mrtvaka zvonjava je dva dana bez prekida odzvanjala pod nebom Pariza. Poto je prolio posljednje suze iz svojih mladih oiju, kojima on vie nee putati na volju, Luj XIV se prihvatio posla. Susrevi u predsoblju predsjednika Sveenikog udruenja, koji ga je upitao kome e se ubudue obraati kad se bude radilo o pitanjima koja je dotada obino rjeavao gospodin kardinal, kralj mu odgovori: Meni, gospodine nadbiskupe Nema vie prvih ministara nema vie svemonih ljubimaca Drava sam ja, gospodo! Zaprepateni ministri su uspravno stajali pred mladim kraljem. Njegova sklonost prema uicima bijae pobudila nade u njihovim srcima. Kao potinjeni inovnici, oni su mu podnosili svoje spise. Dvor se skeptiki smijuljio. Kralj je napravio program u koji je ukljuio, sat po sat, sve ono ime se naumio baviti: plesovi i ljubavnice, ali nadasve posao, intenzivan, stalan, savjestan. Svijet je odmahiva glavom. Nee to dugo potrajati. Potrajalo je pedeset godina. *** S druge strane Sene glas o kraljevu postojanju dolazila je u kulu Nesle preko Barkarolinih brbljarija. U stvari, on je, kad ne bi znao to e, oblaio na sebe odijelo dvorskih budala iz XVI stoljea, naikao se zvoniima i perima, i tako nakinuren otvarao vrata muterijama jedne od najpoznatijih vraara parikih. - Poznajem sve lijepe gospoe to skrivene pod krinkama i velovima dolaze k njoj Spominjao je imena i iznosio pojedinosti o njima. Anelika ih je poznavala sve do jedne te nije ni posumnjala da su najblistavija imena iz kraljeve blizine esto navraala u sumnjivu jazbinu vraare. Ova se zvala Katarina Mauvoisin, ali je bila bolje poznata pod nadimkom Voisin. Barkarola je tvrdio da je bila opasna i vrlo spretna. Suuren poput abe kraj svoga prijatelja Drvoguza, Barkarola je isprekidanim reenicama otkrivao Aneliki, na mahove znatieljnoj a na mahove ustraenoj, tajne spletke i uasan arsenal nevaljaltina i mistifikacija pri kojima je bio prisutan. Zato su se ti prinevi i te velike gospoe iskradali u sivim ogrtaima iz Louvrea, skriveni pod krinkama? Zato su urili kroz blatnjave uliice Pariza i kucali na

vrata jedne jazbine, koja im je otvarao grozan patuljak? Zato su povjeravali svoje najintimnije tajne uima jedne napola pijane enetine ? Zato to su eljeli neto to nisu mogli postii novcem? eljeli su ljubiti kao to mladost ljubi, zrele su ene eljele zadrati ljubav svojih ljubavnika koji su im izmicali, a ambiciozne, nikad zadovoljne u svojoj ambiciji, htjele su se popeti jo vie, uvijek jo vie Traili su od Katarine Voisin ljubavne napitke koji su okivali srca, traili su droge to zaluuju polni nagon i ula. Drugi su traili nasljedstvo starog strica koji nikako da umre ili se htjeli rijeiti staroga mua, suparnika ili suparnice, djeteta koje se trebalo roditi. Voisin je vrila pobaaj, Voisin je bila trovaica i vraara, Voisin je mogla sve. ta su jo htjeli? Pronai blago, razgovarati s vragom, vidjeti nekog tko je ve umro, ubiti na daljinu posredstvom vraanja. Dosta je bilo otii do Katarine Voisin. U pitanju je bila samo cijena, a Voisin e nai pomagae, uenjaka koji pravi otrove, lakeja ili sluavku koji kradu pisma, pokvarenog popa koji ita crne mise8 pa ak i dijete potrebno za krvavu rtvu, dijete kojemu bi utjerali dugu iglu u vrat i onda mu pili krv. Dospjevi na Dvor udesa, to jest na samo dno podzemlja, poslije osude svoga mua krivo optuenog za vraanje, Anelika je kroz Barkarolino prianje otkrila da postoje osobe koje se zaista bave vraanjem. On joj je razgrnuo zastor nad uasnim iskrivljivanjem vjerskih osjeaja. Nekakav Ivan Truli prodavao je vraari Voisin djecu za rtvovanje. Uostalom, njegovim je posredstvom Barkarola i dospio za vratara u vraarinu kuu. Ivan Truli je volio posao dobro obavljen, ozbiljan, organiziran do u sitnice. Pri svakom susretu s tim groznim tipom Anelikiu su podilazili srsi groze. Kad bi se kroz razbijena vrata uvukao u veliku dvoranu kule Nesle, taj ovuljak blijeda lica i zamuenih oiju kao u krepane ribe, ona bi se stala tresti kao prut na vodi. Ni zmije se ne bi vie prestraila. Ivan Truli je trgovao djecom. Na izvjesnom mjestu u predgrau Saint-Denis, ba u dijelu grada gdje je bilo sjedite Velikog Coesrea, bio je nekakav kuerak od blata o kojemu su ak i oni najokorjeliji govorili u po glasa. Dan i no je iz tog kuerka dopirao pla nevine nejaadi. Nahoad i ukradena djeca su svravala tu. Najmanjima bi iaili ruke i noge i onda ih iznajmljivali prosjacima kojima su se ovi sluili da bi izazvali suut ljudi. Djeacima i djevojicama ljupke spoljanosti poklanjana je velika briga da bi ih se jo u njenoj dobi prodalo bogatim razvratnicima koji su ih kupovali za svoje grozne uitke. Najsretniji su bili oni to su ih kupovale nerotkinje eljne da uju djeji smijeh uz svoje ognjite ili da zadovolje uznemirena mua. Drugi su opet htjeli, tobonjim potomstvom osigurati kakvo nasljedstvo. Pelivani i arlatani kupovali su za sitne novce zdravu djecu da bi ih nauili raznim vjetinama. S tom bijednom robom odvijala se stalna i ogromna trgovina. Tih malih rtava je umiralo na stotine, ali ih je jo uvijek dosta bilo. Ivan Truli je bio neumoran. Obilazio je dojilje, svoje ljude je slao po selima, skupljao naputenu djecu, potplaivao slukinje u djejim obdanitima i sirotitima, otimao male Savojce i Overnjane koji su dolazili u Pariz sa svojim koferima, sa svojim dimnjiarskim alatom ili priborom za ienje izama i tu zauvijek nestajali. Pariz ih je gutao kao to je gutao slabe, siromane, osamljene, nemone, neizljeive bolesnike, starce, vojnike bez penzije, seljake to ih je rat otjerao s njihovih imanja, propale trgovce. Podzemlje je sve njih primalo na svoje grozne grudi i svakome davalo vjekovima ozakonjena zanimanja i izvore prihoda. Jedni su postajali padaviari, drugi su se posveivali kraama. Starci i starice su za novac sudjelovali u pogrebnim povorkama. Djevojke su se odavale prostituciji, a majke su prodavale kerke. Ponekad bi neki velika pribjegao uslugama
8

Sluba u ast vraga.

plaenih ubojica da bi se rijeio kojega od svojih neprijatelja. Ili bi u dogovoru s Dvorom udesa organizirali neku pobunu kojoj je bio cilj da potpomogne neku spletku na kraljevu dvoru. Plaen da vie i da vrijea, olo se svim svojim snagama bacao u mete. Okruen sa svih strana prijeteim licima odrpanih protuha, mnogi ministar je mislio da e sada biti baen u Senu, te je, videi grad u plamenu pobune, poputao pod pritiskom svojih neprijatelja. A u predveerje velikih blagdana, navijetanih velikom zvonjavom, moglo se vidjeti pokojeg crkvenog prelata kako se mota oko opasnih skrovita u gradu. Sutradan e gradskim ulicama proi moi ovoga ili onoga sveca. Kanonici tih svetaca su eljeli da naruenim udom pobude vjeru u gomilama. A gdje da nau te udom izlijeene bogalje ako ne na Dvoru udesa? Tobonji slijepac, gluhonijemi ili uzeti prosjak postavio bi se na mjesto kojim je imala proi procesija i odjednom bi, lijui suze radosnice, stao vikati da je ozdravio. Tko kae da su stanovnici u kraljevstvu Thunes samo badavadili? Nije li Lijepi Djeak muku muio s itavom plejadom prostitutki koje su mu, dodue, donosile svoje zarade, ali je on zauzvrat morao odravati mir meu njima i kraom pribavljati haljine potrebne im u njihovu poslu? Bour, Gobert i ostali vojnici esto su se vraali u svoje jazbine bez ikakve lovine poto bi itavu no proveli vani smrzavajui se na studeni. Kolike li je sate trebalo provesti u eki, koliko vike i neprilika doivjeti da bi se nekome skinuo ogrta? A zar je zabavnije u nastupu tobonje padavice usta zabalaviti pjenom od sapuna i previjati se na zemlji pred besposlenim blesavcima? A osobito kad vas na kraju tog puta eka smrt, pusta smrt u traku pored rijeke ili, jo gore, muenje u zatvoru Chatelet, muenje koje ti rastrga ivce i izbei oi, a na kraju vjeala na trgu Greve, vjeala koja u kraljevstvu Thunes nazivaju: Penji se tuna srca. Pod zatitom Calembredainea i zahvaljujui prijateljstvu Drvoguza, Aneilika se u kraljevstvu Thunes osjeala i slobodnom i sigurnom. Ona je bila nedodiriva. Platila je svoj danak postavi prijateljicom jednog razbojnika. Zakoni podzemlja su otri. Znalo se da Calembredaineova ljubomora nee oprostiti nikome te se Anelika usred gluhe noi mogla nai pored grubih i opasnih ljudi, kao to su bili Bour i Gobert, sigurna da joj se nita neugodno nee dogoditi. Ma kakve ona elje pobuivala, dok ef nije skinuo zabranu, ona osim njemu nikome nee pripadati. I tako je njezin ivot, bijedan naizgled, gotovo u potpunosti proticao u spavanju i u besciljnim lutanjima Parizom. Za jelo se uvijek neto nalo za nju, a u kuli Nesle ona bi na povratku zatekla upaljenu vatru. Mogla se pristojno odjenuti jer su lopovi ponekad donosili pokoju lijepu haljinu od koje se irio miris bogia i lavande. Ali joj nije bilo do toga. Stalno je imala na sebi istu haljinu od smeeg sera na kojoj se suknja poela krzati. A glavu je takoer pokrivala istom platnenom kapicom. Poljakinja joj je poklonila poseban pas da bi sakrila bode to ga je nosila ispod prsluca. - Ako hoe, nauit u te kako da se njime slui - predloila joj je jednoga dana. Poslije onog dogaaja s pokalom od kositra i ubijenog pandura, izmeu njih se uspostavio odnos potivanja, gotovo prijateljstva. Za dana je Anelika rijetko izlazila i nije se udaljavala od kule. Nagonski je prihvatila nain ivota svojih novih drugova, kojima su graani, trgovci i panduri, po preutnom sporazumu, prepustili no. Takve se jedne noi prolost vratila k njoj, i tako je okrutno prodrmala da umalo nije svisla. Calembredaineova je banda opljakala jednu kuu u predgrau Saint-Germain. No je bila bez mjeseine, ulica jedva osvijetljena. Kad je Razbibrava, djeak okretnih prstiju, uspio razbiti zasun na vratima za sluinad, uli su u kuu ne vodei mnogo brige o oprezu

- Kua je velika. U njoj stanuje samo jedan starac i jedna sobarica koja prebiva na gornjem katu - objasni Nikola. - Kneevski emo obaviti ovaj posao. Poto je upalio fenjer s prikrivenim svjetlom, povue ih za sobom u veliki salon. Crni Kruh koji je tu dolazio esto prositi, dao mu je toan raspored prostorija. Anelika je pola s njima. Nije joj bilo prvi put to je sudjelovala u slinim pustolovinama. U poetku je Nikola nije htio voditi upozoravajui je: - Mogao bi te tko udariti! Ali je ona bila tvrde glave. Nije radi krae odlazila s njima, ve zato su joj se sviali mirisi uspavanih kua: tapiserija, ulatenog pokustva, mirisi kuhinje i kolaa. Dodirnula bi poneku sitnicu, a onda je ponovo vraala na njezino mjesto. Nikada u njoj nije odjeknuo glas koji bi joj kazao: A ta ti radi ovdje, Aneliko de Peyrac? Osim one noi kad je Calembredaine opljakao kuu starog uenjaka Glazera, u predgrau Saint-Germain. Te noi je Anelika na jednoj konzoli primjetila svijenjak. Ona pripali svijeu na fenjeru lopova koji su u meuvremenu punili svoje vree. Primijetivi zatim vrataca u dnu prostorije, polako ih gurne pobuena znatieljom. - Sto mu muka! - apui se javi Mudrica iza njezinih lea - to li mu je ovo sada? Plamiak sa svijee se odrazi na velikim staklenim bocama dugih ispusta. Posebno su upadali u oi ispremotane bakrene cijevi, sudovi od emajla s latinskim napisima, obojene boice svake veliine. - to li mu je ovo? - ponovi Mudrica zaprepaten. - Ovo je laboratorij. Anelika polako poe naprijed i zaustavi se pred jednim stolom od opeka na kojemu se nalazila jedna grijalica i jedna retorta. Njoj nije izbjegla niti jedna pojedinost. Tu se nalazio i jedan omot zapeaen peatnim voskom na kojemu proita: Za gospodina de Saint-Croix. Te u otvorenoj kutiji nekakav bijeli praak. Anelikine nosnice zadru. Miris joj nije bio nov. - A ovo? - pitao je Mudrica. - Nije li ovo brano? Mirisom podsjea na bijeli luk. Uze prstima zeru tog praka i prinese ga ustima. Nagonskim pokretom ona mu zadri ruku. Iskrsne joj pred oima lik Fritza Hauera kako vie Gift, grindige Frau! 9 - Mudrico, pusti. To je otrov, arsen! Mudrica se ogleda oko sebe prestraenim oima. - Otrov! - ponovi uznemireno. Uzmaknuvi, srui jednu retortu koja uz kristalan zvuk prsne na tisuu komada. Uljezi navrat-nanos napuste laboratorij. Salon je bio prazan. Poto su opljakali to se opljakati dalo, ostali su napustili kuu. ulo se nabadanje tapa na gornjem katu. Staraki se glas spusti niza stepenice. - Marija, opet ste zaboravili zatvoriti make. Pa to je nepodnoljivo. Moram sii da vidim. Nagnuvi se potom prema predvorju, povie: - Jeste li to vi, Saint-Croix? Doli ste po formulu? Anelika i njezin drug poure prema kuhinji, a odatle kliznu u ostavu kroz ija su razvaljena vrataca nestali lopovi. Pretravi dio puta, zaustave se u maloj uliici. - Uf - uzdahne Mudrica. - Gadno sam se prestraio. Da smo znali da emo upasti u kuu nekog vjeca! Samo da nam ne navue nevolju na vrat! A gdje su drugi? - Bit e da su krenuli drugom ulicom. - Pa mogli su nas i priekati. Ne vidi se prst pred nosom. - Zaboga, Mudrico, prestani ve jednom s jadikovkama! Ljudi tvoga soja morali bi vidjeti nou kao danju. Ali on je zgrabi za ruku. - Sluaj! - ta je?
9

Otrov, milostiva gospoo.

- Ne uje? Sluaj - ponovi on neopisivim uasom u glasu. Odjednom zakrklja: - Pas! Pas! I bacivi vreu na zemlju, udari u trk. Ovom jadniku nisu svi kotai na mjestu, ree Anelika u sebi i sagne se da pokupi lupeovu vreu s plijenom. Uto i ona zauje neki um koji je dolazio s dna utljivih uliica. inilo joj se da uje lak i brzi galop koji se sve vie primicao. Odjedared opazi psa na drugom kraju ulice kako poput bijele sablasti juri dugim skokovima. Obuzeta naizrecivim strahom, Anelika potri to je noge nose. Trala je kao luda. Nije marila za lou kaldrmu koja joj je lomila stopala. Bila je kao slijepa. Osjeala se izgubljenom i htjede vrisnuti, ali iz grla nikako da istisne glasa. ivotinja joj se u skoku baci na ramena i ona se licem zabije u blato. Na leima osjeti teinu, a na vratu pritisak vilice s poput avala otrim deraima. - Sorbona! - povie. A patom tie ponovi: - Sorbona! Na kraju polako, polako okrene glavu. Dakako, bila je Sorbona jer ju je odmah ispustila. Anelika podie ruku i pomiluje krupnu glavu danske doge koja ju je u udu njukala. - Sorbono, moja draga Sorbono, gadno si me prestraila. Zna, nije to od tebe lijepo. Pas je iznenada po licu lizne svojim hrapavim jezikom. Anelika se tekom mukom podigne. Pri padu se prilino ugruvala. Odjednom zauje bat koraka. Krv joj se zaustavi u ilama. Sorbona. to je znailo Dezgrez. Nikad jedno bez drugog. ovjek s psom se uvijek vraa! Anelika brzo skoi na noge. - Nemoj me odati - molila je tiho obrativi se psu. - Nemoj me odati! Imala je tek toliko vremena da se skrije u kutu jednih vrata. Srce joj je tuklo kao da e prsnuti. Ludo je eljela da to ne bude Dezgrez. Ta on je morao napustiti grad. Nije se mogao vratiti. Pripadao je pokopanoj prolosti. Koraci odjeknue sasvim blizu. Zaustave se. - Hej, Sorbono - odjekne Desgrezov glas - to ti se dogodilo? Nisi uspjela zgrabiti drolju? Aneliku je naprosto boljelo srce od pustog lupanja u prsima. Taj poznati glas, glas njezina odvjetnika: ,,A sad je, gospodo, doao trenutak da se uje velianstveni glas, glas koji je, neokaljan besramnou ljudskih djela. No je bila gluha i mrana kao ponor. Nita se nije vidjelo; samo par koraka ju je dijelilo od Desgreza. Ona je ula njegove pokrete, nasluivala njegovu zbunjenost. - Prokleta Markiza anela - povie otro - nije reeno da emo je jo dugo traiti. Hajde, Sorbono, ponjuider, ovo, ponjui. Drolja je pogodila kao nikad kad je u koiji ostavila svoj al. S ovim nam ne moe pobjei. Doi, vratimo se k vratima kule Nesle. Tamo joj poinje trag, siguran sam u to. I udalji se zvidukom dozvavi psa koji bijae zaostao. Aneliki je znoj curio niza slijepoonice, a noge su pod njom drhtale. Na kraju se odvai i napravi nekoliko koraka van svoga skrovita. Ako se Desgrez sada mota oko vrata Neslea, bit e bolje da se tamo ne vraa. Valja joj se probiti do duplje Drvoguza i zamoliti ga da je primi na konak za tu no. Usta su joj bila suha. Zauje ubor vode s neke esme. Mali trg na kome se nalazila nejasno je obasjavala svjetlost jednog fenjera objeenog iznad duana mjeovite robe. Anelika se pribliila esmi i uroni u svjeu vodu svoje od blata prljavo lice. Zatim uzdahne s olakanjem. Dok se uspravljala, jedna je ruka vrsto obuhvati oko pasa, a druga joj grubo zaepi usta.

- Tu smo, ljepotice! - javi se Desgrez. - Zar misli da me se tako lako moe zavarati? Anelika se pokua osloboditi, ali ju je on tako snano stisnuo da je pri najmanjem pokretu kriknula od bola. - Ne, ne, droljice moja, nema nita od bjeanja! - primijeti Desgrez malko se smijui. Zapljusne je poznat miris njegove iznoene odjee: konatog opasaa, mastila i pergamene, duhana. Bio je to odvjetnik Desgrez, sa svojim nonim licem! Klonula je muena jednom jedinom milju: Samo da me ne prepozna Umrijet u od sramote Samo da mi je pobjei prije no to me prepozna! Drei je jo uvijek samo jednom rukom, Desgrez prinese zvidaljku k ustima. Odjeknue tri prodorna zviduka. Nekoliko trenutaka poslije toga pet ili est ljudi izbije iz oblinjih uliica. ulo se zveckanje ostruga i remenova o kojima su visjeli maevi. Bili su to panduri. - Mislim da sam uhvatio ptiicu - vikne Desgrez. - Bogami, plodna no. Uhvatili smo dva lopova koji su bjeali na onu stranu. Ako uz to privedemo jo i Markizu anela, mogli bismo kazati, gospodine, da ste nas dobro vodili. Vidi se da dobro poznate jazbine. - Pas nas je vodio. Zahvaljujui vratnoj marami ove ptiice, on nas je morao dovesti na pravo mjesto. Ali, ima neto to jo nisam shvatio. Umalo mi nije umakla. Poznajete li vi ovu Markizu anela? - Ljubavnica je voe bande Calembredainea. Nita drugo o njoj ne znamo. Jedini na ovjek koji ju je vjerojatno vidio izbliza sad je mrtav. To je bio straar Martin. Ona ga je ubila u jednoj krmi. Nema druge, treba strpati u zatvor curu to ste je uhvatili, gospodine. Ako je ovo ona prava, gospoa de Brinvillier e je prepoznati. Bio je jo dan kad su lopovi napali njezinu koiju te je dobro vidjela djevojku koja se s njima nalazila. - Nema ta, ne fali im odvanosti! - promumlja jedan od straara. - Niega se vie ne boje ti razbojnici. Napasti na koiju efa civilne policije usred bijela dana, usred Pariza! - Platit e oni to, ne boj se! Anelika je sluala rijei to su joj oko uiju zujile trudei se da ostane nepokretna u nadi da e Desgrez olabaviti stisak. Onda e se ona u dva skoka nai pod zatitom mrkle noi i nestati bez traga. Bila je sigurna da je Sorbona nee progoniti. A nee je valjda dostii ti teki ljudi sapeti u svoje uniforme? Ali kao da bivi odvjetnik nije bio sklon da ispusti svoj plijen, naprotiv vjetom rukom stane je pretresati. - to li je ovo? - povie. Ona osjeti kako su mu se prsti uvukli ispod njezina prsluca. On kratko zvidne. - Bode, bogami, pravi pravcat bode, vjerujte mi, a ne tek obian noi. U stvari, djevojice moja, ini mi se da ti nisi ba krotke udi. Stavi bode Rodogonea Egipanina u dep i nastavi da je pretrauje. Ona se trgne kad se njegova tvrda i topla ruka nala na njezinoj dojki i askom se zaustavila. - Kako li ti lupa srdace! - rugao se Desgrez upola glasa. - Evo jo jedne kojoj savjest nije ista. Odvedimo je pod fenjer duana da vidimo kako izgleda. Ona se jednim trzajem uspije osloboditi, ali je odmah deset eljeznih ruku dohvati i po njoj zabubnja tua udaraca. - Droljo! Hoe da ponovo trimo za tobom! Dovuku je do svjetla. Desgrez je grubo zgrabi za kosu i iskrene joj unazad lice. Anelika zatvori oi. Moda je nee prepoznati onako blatnjavu, poprskanu krvlju i zatvorenih oiju. Tako je snano drhtala da su joj zubi zvokotali. inilo joj se da su je vjekovima drali izloenu svjetlu ulinog fenjera. Na kraju je Desgrez ispusti uz razoarano mumljanje. - Prokletstvo! Nije ona, nije Markiza anela. Straari prokunu svi u isti mah. - Kako znate, gospodine? - usudi se jedan postaviti pitanje.

- Ve sam je vidio. Jednoga dana su mi je pokazali na Novom mostu. Ova joj djevojka lii, ali nije ona. - Pa ipak, povedimo je sa sobom. Moda emo od nje izvui kakvo obavjetenje. Desgrez je izgledao zbunjen i rasijan. - Uostalom, bilo je u svemu ovome neto to mi nije bilo jasno - javi se zamiljenim tonom. - Sorbona se nikad ne prevari. U stvari, pas nije napao ovu djevojku, ve ju je pustio na miru nekoliko koraka od sebe. A to je siguran znak da je ne smatra opasnom. Na kraju zakljui uz smijeak: - Ovdje smo izvisili, ali, na sreu, vi ste uhvatili dvojicu lupea. Gdje su izvrili provalu? - U ulici Mali lav, kod nekog starog ljekarnika koji se zove Glazer. - Vratimo se tamo, moda emo nai neki trag. - A to emo s djevojkom? Desgrez kao da je oklijevao: - Pitam se ne bi li bilo bolje pustimo li je da ode svojim putem. Sad kad sam joj vidio lice, vie ga neu zaboraviti. Moda e mi jednom biti od koristi. Bez prigovora straari puste mladu enu i nestanu u mraku zvekui ostrugama. Anelika klizne iz kruga svjetla. Hodala je tik uza zid kua. U mraku joj je bilo lake pri dui. Uto razazna bijelu mrlju pored esme i zauje Sorbonino laptanje. Pio je. Pored psa se nazirala Desgrezova sjenka. Anelika se ponovo ukruti. Vidjela je kako je Desgrez pomaknuo kraj svoga ogrtaa i neto bacio prema njoj. - Dri - ree bivi odvjetnik - vraam ti tvoj no. Nisam nikad nijednu djevojku okrao. Osim toga, bode bi mogao biti od koristi gospoici koja se u ovaj sat eta naokolo. Pa, laku no ljepotice. Budui da je Anelika utjela, on dometne: - Nee da mi poeli laku no? Ona skupi svu svoju hrabrost i jedva ujno apne: - Laku no! Sluala je kako po zvunoj kaldrmi kuckaju krupne bakane policajca Desgreza. Zatim se naslijepo uputi ulicama Pariza.

6. JA SAM VJETAR

Zora ju je zatekla na mei Latinske etvrti, u blizini Benardinske ulice. Iznad krovova mrkih kola i internata nebo se poelo bojiti ruiastim tonovima. U vidjelicama su treperili odsjevi svijea. Upalili su ih studenti koji su rano ustali. Uz put je susretala mladie koji su se vraali kui, zijevajui, mutnih pogleda, poto su napustili javne kue gdje su milosrdne prostitutke nekoliko sati ljuljukale njihova mlada tijela. Prolazili su tik uz nju dobacujui joj bezobrazne rijei. Imali su prljave ovratnike, bijedna odijela od iznoenog sera natopljenog vonjom mastila, te crne arape koje su im plesale oko mravih listova. Zvona s kapelica su se poela javljati. Anelika je posrtala od umora. Bila je bosa jer je uz put izgubila cipele. U lice joj se urezao izraz tuposti. Dospjevi na obalu Tournelle, osjeti miris svjeega sijena. Prvo proljetno sijeno. Teglenice su bile tu, vezane jedna uz drugu, sa svojim miriljivim i lakim teretom. S njih je pariku zoru zapljuskivao topao uh tamjana, mirisi tisua osuenih cvjetova, obeanje lijepih proljetnih dana koji su se ve utjeli u zraku.

Ona se spusti do rijeke. Na nekoliko koraka od nje laari su se grijali oko vatre te je nisu primijetili. Ue u vodu i pope se na pramac jedne teglenice a zatim se s osjeajem zadovoljstva uvue u sijeno. Ispod cerade miris je bio jo opojniji: vlaan, topao, nabijen olujom kao ljetni dan. Odakle li je dolo to rano sijeno? S tihog i bogatog polja, s polja plodnog i izloenog suncu. To je sijeno podsjealo na prozrane krajolike vjetrom suene, na svijetla nebesa i na tajnovite zatvorene doline koje pohranjuju toplinu i njome hrane zemlju. Anelika se prui po sijenu ukriivi ruke na prsima. Zatvorila je oi. Uronila je u sijeno, davila se u njemu. Zaplovila je na oblaku proetom krhkim i snanim mirisima. Nije vie osjeala bolnoga tijela. Monteloup ju je zgrabio i nosio na svojim grudima. Zrak je imao okus cvijea, ukus rose. Vjetar ju je milovao. Polako je plovila u smjeru sunca. Naputala je no i njezine uase. Sunce ju je milovalo. Ve je davno nije nitko tako milovao. Bijae postala plijenom divljega Calembredainea. Bila je druica vuku koji joj je ponekad uspijevao svojim kratkotrajnim zagrljajem izmamiti krik ivotinjskog sladostraa, krkljanje mahnite zvijeri. Ali njezino je tijelo zaboravilo drai milovanja. Okrznuti cvijetom osjetljivost puti Dugi srsi koji se ire i plave slasu preputeno tijelo Ona je plovila prema Monteloupu i u sijenu osjeala miris malina. Njezine usijane obraze, njezine suhe usne voda s potoka je plavila svojim svjeim proticanjem. Otvarala je usta i uzdisala: Jo! U snu su suze tekle Aneliki niz lice i gubile se u njezinoj kosi. Nisu to bile suze bola, ve prevelike sree. Protezala se i sva preputala ponovo naenim uicima, preputala se uljuljkivana tihim glasovima polja i uma koji su joj odzvanjali u uima: Ne plai. Ne plai, draga. Nije to nita. Zlo je prolo. Ne plai, jadnice! Anelika otvori oi. U polumraku ispod cerade, ona opazi ispruenu u sijenu pored sebe neiju priliku. Dva nasmijana oka su je promatrala. Ona promuca: - Tko ste vi? Neznanac stavi prst preko usana. - Ja sam vjetar. Ja sam vjetar porijeklom s jednog dijela polja u Berryju. Kad su kosili sijeno, pokosili su i mene s njim. Gledaj i uvjeri se da sam zaista pokoen! On brzo klekne i izvrne svoje depove. - Ni prebijene pare! Niti jednog novia! Potpuno pokoen! Zajedno sa sijenom. Stavili su me na teglenicu i evo me u Parizu. udna pustolovina za poljski povjetarac. - Ali - zausti Anelika i prijee jezikom preko usana kao da skuplja misli. Mladi je imao na sebi crno istroeno odijelo, na par mjesta poderano. Oko vrata je imao ovratnik od dronjava platna. Opasa njegova haljetka jo vie je isticao njegovu mravost. Ali lice mu je bilo izraajno, gotovo lijepo uprkos blijedoi gladua. Duga i uska usta kao da su bila stvorena zato da stalno govore i da se smiju svemu i niemu. Crte lica su mu bile stalno u pokretu. Kreveljio se, smijao, beio na sve mogue naine. Pramen kose boje lana padao mu je na oi i njegovoj udnoj fizionomiji davao izraz seljake naivnosti s kojom je bio u oitoj suprotnosti lukavi izraz njegovih oiju. Dok ga je Anelika promatrala, on se raspriao, nadugo i iroko. - ta e povjetarac kao ja raditi u Parizu? Ja koji sam navikao da puem u ivice, puhat u u suknje gospoa i dobit u pljusku. Popovima u otpuhnuti eire i bit u izopen iz crkve. Zatvorit e me u zvonike Notre Dame, a ja u u nevrijeme pokrenuti zvona. Koje li sablazni! - Ali - ponovi Anelika i pokua se pridii. On je brzim pokretom ruke opet polegne. - Ne mii e Mir! Sigurno neki malo luckasti student, pomisli Anelika. On ponovo legne i, podigavi ruku, pomiluje ju po obrazu.

- Ne plai vie - apne. - Ali ja ne plaem - odgovori Anelika. Uto primijeti da joj je lice obliveno suzama. - I meni se svia spavati u sijenu - dometne mladi. - Kad sam kliznuo pod ceradu, tu sam tebe naao. Plakala si u snu. Pomilovao sam te tada da bih te utjeio, a ti si rekla: Jo! - Ja? - Ti. Obrisao sam ti lice i primijetio da si vrlo lijepa. S ljepotom tvoga nosa mogu se usporediti jedino koljke s morske obale. Zna, one tako bijele i tako fine koljke da izgledaju prozirne. Tvoje su usne kao latice krobuta, a vrat ti je okrugao i gladak Anelika je sluala kao u polusnu. Zaista, takvih rijei ve dugo nije ula. inilo joj se da dolaze iz velike daljine. Poboja se da joj se ne ruga. Kako je mogao rei da je lijepa kad se ona osjeala sva izguvana, prljava, okaljana zauvijek tom stranom noi u kojoj je postala svjesna da vie nikad nee moi pogledali u lice svjedoke svoje prolosti. On nastavi da joj brzo ape: - Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti. Tvoje su grudi toliko lijepe da se mogu jedino sa samima sobom usporediti. Reklo bi se da su graene tono po udubljenju mukareva dlana, a na vrhu im je krasan pupoljak, kakvi se vide posvuda u prirodi kad osvane proljee. Tvoja bedra imaju oblik vretena, tvoja bedra su glatka kao svila. Trbuh ti je kao jastuk od bijele svile, pun i napet na koji bih rado poloio lice. - Ba bih rado znala. - ree Anelika namrtivi obrve - kako ste doli do tih zakljuaka? - Dok si spavala, ja sam te dobro osmotrio - Drznie! ae pohotljivi! avolji podanie! - uti! Ne vii tako jako! Zar zbilja hoe da nas laari bace u vodu? A to ste se toliko raz gnjevili, lijepa gospo? Kad netko na dragulj naie na putu, zar je pravo da ga ne pogleda? Ta htio bi znati je li od pravoga zlata, da li je zaista lijep kao to izgleda, ukratko, htio bi znati je li vrijedan da ga podigne ili je bolje da ga ostavi tamo gdje ga je naao? Rem passionis suae bene eligera princepa debet, mundum examinandum.10 - A da niste vi sluajno princ u koga su uprte sve oi? - Anelika e podrugljivo. Neznanac nabra vjee u iznenadnom uenju. - Ti, dakle, razumije latinski, mala lupeice? - A vi ga govorite iako ste prosjaana Student je grickao donju usnu. Oito, bio je zbunjen. - Tko si ti? - upita je blago. - Ima krvava stopala. Mora da si dugo trala? Tko te je toliko prestraio? A budui da ona nije nita odgovorila, on dometne: - Uza se ima no. Strano je to oruje! Egipatski bode. A zna li se njime sluiti? Anelika ga je kroz trepavice lukavo promatrala. - Moda. - A tako! - povie on i malko se odmakne od nje. Izvue jednu vlat iz sijena i uze je grickati. Plave mu oi dobie zamiljen izraz. Ubrzo je ona imala dojam da on vie i ne misli na nju ve da mu misli blude u nedostinim predjelima. Tko zna, moda je mislio na zvonike Notre Dame gdje ree da bi ga mogli zasunjiti? Ukrueno i odsutno njegovo isuvie blijedo lice izgledalo je starije. Ona opazi tragove uvelosti u uglovima njegovih vjea. Samo bijeda ili razuzdanost mogu tako obiljeiti ovjeka u punoj snazi. Uostalom, on kao da i nije imao dobi. Njegovo mravo tijelo u isuvie irokom ruhu izgledalo je nestvarno. Ona se poboja da on zaista nije privienje te ga dirne u ruku. - A tko ste vi? - apne.
10

Latinski: Princ mora paljivo birati ono to mu se svia, jer ga svi gledaju.

Lice mu oivi i on okrene k njoj oi koje kao da i nisu stvorene za danju svjetlost. - Ve sam ti kazao. Ja sam vjetar? A ti? - Ja sam lahor. On prasne u, smijeh i primi je za ramena. - ta rade vjetar i lahor kad se sretnu? On ju je polako pritisnuo. Anelika primijeti da ponovo lei u sijenu a nad nju, sasvim blizu, nadnijela se njegova iroka i ulna usta. Laki se pregib ocrtavao na njegovim usnama. Taj ju je izraz prestraio, a da ni sama nije znala zato. Bilo je u tom izrazu i poruge i okrutnosti. Ali pogled je neznanev bio blag i nasmijan. Ostao je tako nagnut nad njom dok ona nije prva privuena tim zovom, napravila pokret prema njemu. Sad on napola polegne po njoj i poljubi je. Poljubac dugo potraja, koliko i deset poljubaca kad se polako otkinu i ponovo spoje. Za ogrubjela Anelikina uvstva, bio je taj poljubac kao povratak ljeta. Oivio je nekadanje uitke sasvim drugaije od grubog uitka to joj ga je pruao nekadanji sluga - a ipak s koliko ara! - i kojemu je on naviknuo. Maloprije sam bila dozlaboga umorna, a sad vie nisam. Moje mi tijelo vie ne izgleda jadno i tuno. Nisam, dakle, potpuno umrla Malko se promekolji u sijenu sretna to je u bubrenoj upljini osjetila snano buenje elje, buenje koje e se ubrzo pretvoriti u otro razdiranje. ovjek se donekle ispravi i, oslonjen o lakat, nastavio je da je promatra smijeei se uz to. Ona nije bila nestrpljiva, paljivo je pratila strujanje topline koja joj se razlijevala tijelom. Jo malo i on e je ponovo poljubiti. Imali su vremena napretek, itav boji dan su imali na raspolaganju njih dvoje koji ionako nisu imali nikakva posla. - udno - promrmlja on - ima u tebi profinjenosti velikih gospoa to nekako nije u skladu s tvojim prnjama. Ona se osmjehne. - Zbilja? A vi, dakle posjeujete velike gospoe, gospodine nadodvjetnie? - Ponekad. I on je suhim cvijetom pakaklje po vrhu nosa, a zatim objasni: - Kad mi u elucu previe krulji poem k gazdi Georgesu, vlasniku kupki svetog Nikole da mu ponudim svoje usluge. A tamo dolaze velike gospoe da dometnu malko papra svojim ljubavnim pustolovinama. Dakako, ja nisam prostak kao Lijepi Djeak, a usluge ovog mog jadnog i neishranjenog kostura stoje manje od usluga dlakavog i snanog nosaa koji smrdi po luku i crnom vinu. Ali drugaije strijele ja napinjem u svoj luk. Da, draga moja curice. Nitko u Parizu ne zna vie od mene duhovitih priica pikantnog sadraja. Mojim se gospama te priice mnogo sviaju zato to uzbuuju i stvaraju dobro raspoloenje. Ja do suza znam nasmijati lijepe kurve. enama se iznad svega svia veselost. Hoe li da ti ispriam zgodicu o ekiu i nakovnju. - Zaboga, ne, ne - povie Anelika - meni se ne sviaju zgodice te vrste. On je izgledao ganut. - Ti si srdace! udno malo srdace! Zaista neobino! Ja sam se ve susretao s velikim gospoama koje su bile vie nalik na prostakue, ali nikad jo s prostakuama koje bi bile nalik na velike gospoe. Ti si prva. Ti si lijepa kao san. Sluaj! uje li zvonjavu sa Samaritane na Novome mostu? Uskoro e podne. Hajdemo na Novi most, tamo emo ukrasti nekoliko jabuka za ruak, hoe li? I rukovet cvijea u koji e ti zagnjuriti svoju lijepu njukicu? Sluat emo Velikog Matthieua kako se razbacuje velikim rijeima i gledat emo verglaa kako podstae svog svisca da plee I rugat emo se panduru koji me posvuda trai da bi me objesio. - A zato bi vas objesili? - Ali zar ti, dakle, ne zna da me hoe objesiti? - upita je on udei se. "Ovaj je zaista lud, ali i zabavan", pomisli Anelika.

Ona se stane protezati. eljela je da je on ponovo miluje, ali njega kao da su odjednom zaokupile druge misli. - Sad se sjeam - ree on iznenada - ve sam te vidio na Novom mostu. Ne pripada li ti moda Calembredaineovoj bandi, bandi glasovitog lupea? - Istina je, pripadam Calembredaineu. On ustukne davi licu smijean izraz straha. - Ajme! Ajme! U to sam se ovo opet uvalio, ja nepopravljivi enskar? A da ti nisi sluajno ona Markiza anela na koju je na lupe onako ludo ljubomoran? - Jesam, ali - Boe, kako su nesavjesne ove ene! - po vie on potresno. - Nisi li mi to mogla kazati prije, bijednice? Zar ti je ba stalo da vidi kako tee ova moja sukrvica to mi kola u ilama? Ajme! Ajme! Calembredaine! Evo ti moje sree! Pronaao sam enu koju sam itav ivot traio i ta onda pripada Calembredaineu No nije vano! Ipak je ivot od svih ljubavnica jo uvijek ljubavnica koja je najvrednija oboavanja. Zbogom, ljepotice! Dograbi stari stoasti eir kakve su nosili uitelji i nabije ga na svoju plavu upu, a zatim klizne ispod cerade. - Budi dobra - apne joj na odlasku smijeei se - pa ne reci nita svom gospodaru o mojoj drskosti Da, ja ve vidim da nee nita rei. Ti si divna, Markizo anela Ja u misliti na tebe do onog dana kad me objese pa ak i poslije toga Zbogom! ula je kako gaca po blatu podno teglenice, a zatim ga vidje kako pod suncem tri obalom. Sav ogrnut u crno ruho, sa onim svojim stoastim eirom, mravih nogu, izbuena ogrtaa koji je vijorio na vjetru, on je bio nalik nekoj neobinoj ptiurini. Laari koji su ga primijetili kad je naputao teglenicu stadoe za njim bacati kamenje. On okrene prema njima svoje blijedo lice i prasne u grohotan smijeh. Potom ga nestane kao da je u zemlju propao.

7. ETNJA NA NOVOM MOSTU

To fantastino privienje razvedrilo je Aneliku i potislo u njoj sjeanje na gorki susret to ga je u toku noi imala s Desgrezom. Bolje da vie i ne misli na to. Poslije, kad se malko oslobodila stranog osjeaja o svom dubokom padu, ona je ponovo razmiljala o Desgrezu te se pitala: Da li me je noas prepoznao? Sigurno nije. Ne bi mi bio vratio bode Ne bi mi bio govorio onim krajnje prostakim tonom Ne, nije me prepoznao Bila bih umrla od sramote! Odmahne glavom i proelja prstima kosu da bi je oistila od suhih vlati trave. O tome e kasnije razmiljati. A zasad ne smije razbiti ar trenutka. Ote joj se uzdah izvjesnog aljenja. Da li je zbilja bila gotova da se iznevjeri Nikoli? Markiza anela slegne ramenima, a na usnama joj se pojavi opaki osmijeh. Nije se moglo iznevjeriti ljubavniku njegova kova. Nita je nije vezivalo za Nikolu osim bijede i ropstva. Pa nainu kako se onaj mladi maloprije povukao jo jednom je mogla izmjeriti mo zatite kojom ju je taj bandit okruio u svijetu parikog podzemlja. Bez njega i bez njegove tiranske ljubavi, ne bi li ona bila pala jo na nie grane? Zauzvrat prepustila mu je svoje divno, svoje savreno tijelo za kojim je oduvijek udio. Bili su kvit. Ona bi se bez ikakva ustruavanja bila s drugim uspustila u njena milovanja kojih gotovo bijae zaboravila slast. Ali onaj je pobjegao; bilo je bolje

da je tako zavrilo. Ona ne bi bila u stanju i dalje podnositi Calembredainea ukoliko bi ovoga no zauvijek umirio ivahnog brbljivca. Andelika prieka trenutak prije no to e i sama kliznuti s hrpe sijena. Dotakne vodu i osjeti da je hladna, ali ne ledena. Ogledavi se oko sebe, zaslijepi je svjetlo. Bi joj jasno da je to proljee. A nije li onaj student priao o cvijeu i vou na Novom mostu? Andelika primijeti da je granulo proljee kao udarcem udotvornog tapia. Zamagljeno nebo bijae ruiastim velom prekriveno. Sena se caklila u svom srebrenom oklopu. Lae su plovile njezinom glatkom i mirnom povrinom. ulo se uranjanje vesala. Nie niz rijeku, pratljaama pralja odgovaralo je tiktakanje mlinova smjetenih na laama. Sakrivi se pogledu, Andelika se umije u hladnoj vodi koja joj razigra krv. Poto se obukla, poe obalom i stie na Novi most. Neznaneve rijei su trgnule iz zimskog mrtvila Anelikin duh. Ona je sad prvi put vidjela Novi most u svoj njegovoj ljepoti, sa onim njegovim divnim lukovima i onom njegovom samoniklom ivou, veselom i neumornom. Novi most je bio najljepi pariki most, i najdrai, jer je on najbre povezivao dvije obale Sene s otokom na kojemu bijae smjeten Cite. Tu je vladala vjeita graja, tu se mijeala vika sitnih zanatlija, mamljenja arlatana i vadizuba, pripjevi pjesama, zvonjenje Samaritane, moljakanja prosjaka. Gomila koja je dolazila, odlazila, zaustavljala se, ponovo se vraala, uvijek se obnavljala u poslovnoj uurbanosti, znatieljna, eto to je bio Novi most. Andelika se umijea meu gomilu i poe izmeu dva reda duana i izloga. Ila je bosonoga, razderane haljine. Izgubila je kapicu te su joj se duge kose pozlaene suncem rasule po ramenima. Ali sve to nije bilo vano. Na Novom mostu su bose noge promicale pored krupnih bakandi zanatlija i crvenih potpetica gospode. Ona se zaustavi pred vodovodnim rezervoarom Samaritane da bi pogledala vjeto nainjen sat koji je pokazivao ne samo sate ve dane i mjesece te je stavljao u pokret svu silu zvona koja konstruktor, kao dobar Flamanac, nije zaboravio ugraditi. Na proelju tog monumentalnog rezervoara koji je snabdjevao vodom Tuileries i Louvre, u reljef je bio utisnut jedan prizor iz evanelja: Samaritana kako daje piti Isusu kraj Jakovljeva zdenca. Andelika se potom zaustavi pred svakim duanom, pred prodavaem igraaka, peradi, ptiica, mastila i boja, pred pokazivaem marioneta, strigaem pasa, varalicom na kocke. Ona opazi Crni Kruh i njegove koljke, Miju Smrt i njegov ma s jadnom lovinom, te starog Urlikala i staru Urlikalicu na uglu Samaritane. Usred jedne skupine zijaka stari je slijepac strugao po svojoj violini dok je baba krijetala neku ganutljivu priu u kojoj je bilo rijei o objeenima, o leinama kojima su gavrani kopali oi i kojekakvim jo grozotama. Svijet je sve to sluao sagnute glave i briui oi. Vjeanja i procesije su bili najljepi prizori za pariki puk, prizori koji nisu mnogo stajali, a svatko se mogao uvjeriti da svaki ovjek ima i tijelo i duu. Mamica Urlikalica je pjevala svoju pjesmicu s puno ara: Sad sluaj, svijete, to ti zborim Jednom kad poem U opatiju Penji se tuna srca Za te u da se molim U asu kad isplazim jezik. Toliko je rastvarala usta da se vidjelo do samog joj drijela. Jedna joj je suza curila iz jedinoga oka i gubila se u borama njezina lica. Bila je strana, vrijedna divljenja Kad je otpjevala pjesmicu, zavrivi posljednji stih jo kretavijim tonom, opljune debeli palac i stane dijeliti letke kojih je nosila itav snop ispod pazuha, viui:

- Tko jo nema svog objeenika? Stigavi do Anelike, radosno povikne: - Hej, Urlikalo, djevojka je ovdje! Tvoj je ovjek sasvim poludio od jutros. Pria da te je onaj prokleti pas sigurno zadavio. Govori kako e povesti sve prosjake Pariza u juri na Chatelet. A markiza mirno eta po Novom mostu! - A zato da ne etam? - bunila se Anelika oholo. - A zar se vi ne skitate okolo? - Ja radim - odgovori starica. - Ti ne moe ni zamisliti koliko nosi ova pjesmica. Stalno govorim Stihoklepcu: Dajte mi objeenike! Nita se ne isplati bolje od objeenika. Dri, hoe li jedan letak? Poklanjam ti jer si ti naa markiza. - Za vas e veeras biti kobasica u kuli Nesle - obea joj Anelika. I udalji se zajedno s drugim besposliarima itajui letak: Sad sluaj, svijete, to ti zborim Jednom kad poem U opatiju Penji se tuna srca Za te u da se molim U asu kad isplazim jezik. U uglu pri dnu letka bio je potpis koji je ona ve otprije poznavala: Stihoklepac. Anelika osjeti kako joj je srce uskipjelo starom mrnjom. Pogleda prema bronanu konju na bedemu jer bijahu joj rekli da se Stihoklepac s Novog mosta ponekad uspinjao gore da bi spavao konju meu kopitima. Lupei su potivali njegov san. A to i ne bi kad ionako nije nita imao. Bio je siromaniji od najsiromanijeg prosjaka, uvijek gladan, uvijek ganjan i uvijek spreman da izazove sablazan koja se potom poput otrova irila Parizom. "Kako to da se jo nije naao nitko da ga ubije? pomisli Anelika. Da ga sretnem, ja bih ga s uitkom ubila. Ali prije toga bih mu htjela kazati razlog Zguva letak i odbaci ga u potoi. Proe jedna koija. Ispred nje su jurili sluge koji su se pri trku bacali poput vjeverica. Bili su velianstveni u svojim svilenim livrejama i eirima okienim perjem. Gomila je pokuavala pogoditi tko se nalazi u koiji. Anelika je promatrala trkae i sjeti se Brzonogog. Dobar bronani kralj Henrik IV blistao se na suncu i osmjehivao se nad crvenim i ruiastim suncobranima ispod sebe. itav su bedem, u stvari, zaposjeli trgovci naranaa i cvijea. Jedan jedinstveni krik je nudio zlatne plodove: - Portugal! Portugal! Prodavaice cvijea na Novom mostu dolazile su ovamo ve zarana i tu se smjestile. Sputale su iz Ulice rukovet cvijea u samoj blizini Saint-Julien-lePauvrea, gdje se nalazilo sjedite njihova ceha ili iz ulice Suho drvo gdje su se cvijeem snabdijevale u vrtovima provansalskih fratara. Nosei koarice pune tuberosa, rua i jasmina, mlae su se prodavaice kretale meu mnotvom da bi posuvratke prolaznika zakitile cvijeem, dok su starije uvale tandove u zaklonu crvenog suncobrana. Jedna od tih mamica zamoli Aneliku da joj pomogne praviti kitice, a kako se Anelika pri tom pokazala dosta vjetom, prodavaica joj dade dvadeset novia. - Za naunicu mi izgleda prestara - ree joj poto je pogledom odmjerila nju i njezinu bijednu haljinu - ali jednoj bi djevojici trebalo dvije godine da naui praviti kitice kao to ih ti pravi. Ne bi li ti sa mnom radila? Lako emo se sloiti. Anelika odmahne glavom, stisne dvadeset novia u aci i udalji se nekoliko puta pogledavajui onih nekoliko novia to joj ih je dala prodavaica. Bio je to prvi novac to ga je sama zaradila. Kupi dva utipka i pojede ih. Zatim se umijea meu besposliare koji su se na sva usta cerili pred kolicima Velikog Matthieua. Sjajan je bio Veliki Matthieu! Ustoliio se suelice kralju Henriku IV ijega se ni osmijeha ni veliajnosti nije bojao. Uspravljen na svojim kolima ravne podloge i s etiri kotaa okruena prirujem mnotvu se obraao gromovitim glasom koji je odjekivao s jednog do drugog kraja Novog mosta. Njegov poseban orkestar sastavljen od tri glazbenika: trubaa, bubnjara i jednog cimbalista, pratio je

njegovu govoranciju i zagluivao jauke nesretnika kojima je vadio zube takvom grajom da je ovjeka od nje boljela glava. Velikom Matthieuu, zanesenjaku, upornom, izvanrednom ovi i snagom i spretnou, nije mogao odoljeti niti najtvrdoglaviji zub pa makar on morao pokleknuti pacijenta i sa zemlje ga trgnuti u zrak svojim klijetima. Poslije toga je izmuenu rtvu slao krmaru da kod njega rakijom ispere usta. Izmeu jednog klijenta i drugog Veliki Matthieu se, s perom zataknutim, za eir, s dvostrukim nizom zuba preko svog odijela od atlasa, sa velikom sabljom koja mu je tuckala po petama, pomicao s jednog kraja svojih kola do drugog hvalei svoje veliko znanje, izvrsnost svojih droga, praaka, lijekova za mazanje svih vrsta, kuhanih na tihoj vatri s mnogo maslaca, ulja, voska i pokoje nekodljive trave. - Vi vidite, gospoe i gospodo, najveu linost planete, virtuoza, feniksa u svojem zanatu, uzora medicinske nauke, u direktnoj liniji nasljednika Hipokrata, istraivaa prirode, bia svih univerziteta, vi vidite svojim vlastitim oima ljenika metodinog, galenskog, hipokratskog, patolokog, kemijskog, spagirijskog, empirijskog. - Ja lijeim vojnike radi svoje priroene ljubaznosti, siromahe radi ljubavi Boje, a trgovce radi njihovog novca. - Ja nisam ni doktor ni filozof, ali moja pomada vrijedi isto toliko koliko i doktori i filozofi. Iskustvo znai vie no znanje. Ovdje imam jednu pomadu od koje bijeli put: bijela je kao snijeg, mirisava kao balzam i mous - Imam i mast od neprocjenjive vrijednosti jer, sluajte me dobro, ljubavnici i ljubavnice, ova mast uva one koji je upotrebljavaju od otrih izdajnikih bodljika ljubavi. I podigavi ruku u poetskoj pozi stane recitirati: Kupuj, svijete, bre-bolje uvaj sebe od nevolje Ovaj praak uda ini Mudrost daje magarini ast lupeu, a nevinost krivcu Ljubavnika staroj eni Zaljubljivom starcu ljubavnicu Znanje silno svakoj beni Posljednje stihove Veliki Matthieu izrecitira zakolutavi oima. Anelika prasne u smijeh. On je primijeti i prijateljski joj namigne. "Nasmijala sam se. A zato sam se nasmijala? pitala se Anelika. Ta nema ni glave ni repa ono to on govori! Ali njoj je bilo do smijeha. U tom trenutku jedan ovjek prijee preko mosta i pridrui joj se. - Lijepa djevojko - ree joj - vidim da si vesele naravi, a osim toga ne ini mi se da ivi u lasti i masti. Ne bi li htjela zaraditi dvadeset livara? - A na koji nain? - upita ona poto ga je odmjerila. - Moj gospodar je plemeniti stranac koji prvi put dolazi u Pariz. Tako je nestrpljiv da upozna intimne drai Parianka te mi je odmah naredio da mu pronaem veselu i lijepo graenu druicu s kojom bi proveo no. Doao sam na Novi most jer znam da nema mjesta gdje bi se moglo bolje odabrati. Dobit e cipele, haljine, dobar ruak i dvadeset livara. Moram dodati da moj gospodar nije neki starac ve mlad ovjek privlana izgleda mada poneto krupan. Svia li ti se moj prijedlog? - Ba nimalo. - Hoe li da se sporazumim s tvojim zatitnikom? Anelika ispusti tihi zviduk kao to rade lanovi podzemlja kad ih neto zadivi. - Ti barem nisi stranac. - Ne, nisam - ree sluga. - Ja sam ba iz Pariza. Ali sam ve tri godine u slubi jednoga Nijemca. Rat me je odvukao tamo, ni sam ne znam kako. Upravo sam se vratio i ovo mi je prvi ponovni susret s Novim mostom.

I ogleda se oko sebe u zanosnom divljenju. Anelika iskoristi taj trenutak i uroni u gomilu. Na malom podiju neki starac s drvenom nogom trudio se da privue znatielju prolaznika. - Doite pogledati crvenog ovjeka. Najneobiniji prirodni fenomen. ini vam se da ste vrlo mudri zato to ponekad sretnete ovjeka crne koe. Ali ima li neto svakodnevnije od onih Marokanaca kojima nas je Veliki Turin preplavio? Ja u vam, meutim, pokazati nepoznatog ovjeka iz nepoznatog svijeta, htio sam kazati iz Amerike, udnovate zemlje iz koje sam i ja sam doputovao. Rije Amerika zadri Aneliku ispred podija. Lakrdija s drvenom nogom bio je postariji ovjek, neobrijane brade, s crvenim rupcom na glavi. ini se da mu nije bilo stalo da se kao i drugi arlatani i nadrilijenici na Novom mostu okiti odvratnim prnjama. Njegova vrlo prljava koulja na crvene i bijele crte, pokrpani prsluk, glas i isprekidan i slab, nisu privlaili gledatelje. Na jednom mu je uhu visio zlatni prsteni. - Ja sam stari mornar, putovao sam svijetom na kraljevskim laama i mogao bih vam kojeta ispriati o nepoznatim zemljama. Ali vidim, gospoe i gospodo, da vam se uri. Bilo kako bilo, ja nisam sa svojih putovanja donio samo uspomene, ve i ovaj neobian fenomen koji sam ja sam zarobio tamo u Americi. tapiem je pokazivao na neku vrst sklonita zatvorenog jednom ceradom, gdje se nalazio sav arsenal njegove demonstracije. - Crveni ovjek, gospoe i gospodo, crveni ovjek! Anelika baci nekoliko novia to joj bijahu preostali u drveni anak ispred podija. Jo se neki besposliari ugledaju na nju. Kad je bogalj ocijenio da je skup gledatelja dovoljno velik, teatralnim pokretom povue ceradu. U dnu zaklona nalazio se kip naizgled od crvene opeke, kojemu su oko glave i bedara bila pobodena pera. Kip se pokrene, napravi nekoliko koraka i nae se na suncu. Svijet zaamori. Nema sumnje, bio je to ovjek. Imao je nos, usta, ui ukraene kolutiima, dugoljaste oi koje povedoe po ljudima odsutan pogled, imao je ruke, noge. Put mu je bila boje prilino tamnog bakra, ali po miljenju gledatelja ne ba tamnija no to je put u ponekih talijanskih ili panjolskih brana. Ukratko, izuzev pera koja su mu izbijala iz bedara i glave, na ovjeku crvene koe nije bilo nieg posebice neobinog. Poto su ga dobro pogledali i poto su izmijenili miljenja o tom fenomenu, dangube se raziu, a stari mornar naredi fenomenu da se povue u zaklon. Potom bez urbe usitni malko duhana, uvalja ga u kuglicu i stane ga vakati. Anelika zastade kraj podija. Vjetar koji je puhao sa Sene i koji joj je poigravao kosom pojaa iluziju o beskrajnim prostranstvima to ih je u njoj rastvarala rije Amerika. Sjeti se svog brata Josselina, vidjela je ponovo kako podie na nju svoj blistavi i divlji pogled i ape joj: Ja odoh na more! Jedne veeri je doao pastor Rochefort, sjeo je u kuhinju s djecom Sance koja su se okupila oko njega zinuvi svojim zauenim oima. Josselin Raymond Hortenzija Gontran Anelika Madelon Denis Marija-Agneza Kako su bila lijepa djeca Sance u svojoj nevinosti, u neznanju to im je spremala sudbina! Sluali su stranca, a njegove su rijei oduevile njihova srca. Ja sam samo putnik, znatieljan sam da vidim druge zemlje, goni me elja da upoznam mjesta gdje nitko ne trpi od gladi i ei i gdje se ovjek osjea slobodnim. Tamo sam shvatio kako su svemu zlu krivi ljudi bijele puti, jer ne sluaju rije Gospodnju, ve je izobliuju. Gospod nije naredio da se ljudi ubijaju i unitavaju, ve da se ljube! Anelika naas zatvori oi. Kad ih je ponovo otvorila, opazi na par koraka od sebe, u guvi na Novom mostu Bljezgara, Veliku Vreu, Boura, Goberta, Lijepog Djeaka i jo neke kako je promatraju. - Sestrice - pozdravi je Bour uzimajui je za ruku - idem zapaliti svijeu Vjenom ocu od Saint-Pierreiaux-Boeufs. Mislili smo da te vie nikad neemo vidjeti.

- Bili smo sigurni da si dospjela u Chatelet ili u Opu bolnicu. - Ukoliko te nije proeralo ono pae, prokleto bilo. - Uhvatili su Razbibravu i Mudricu. Jutros su ih objesili na trgu Creve. Okruie je. Eto, ponovo je gledala njihova zlokobna lica, sluala njihove pijane glasove, a osim toga, osjetila lance podzemlja koje nije bilo mogue razbiti u jednom jedinom danu. Pa ipak, poslije dana koji je ona nazvala dan lae sa sijenom ili dan Novog mosta ponikne u njoj kao neka nada. Nije jo znala kakva. Ne izlazi se iz podzemlja tako lako kao to se u nj ulazi. Na kraju, i nije se osjeala tako nesretnom. Nije bila gladna, studen je nije ubijala, a uz to je proljee bilo na pragu. Bour je govorio: - A sad emo se proveseliti, ljepotice. Zna li zato usred bijela dana etuckamo po Novom mostu? Jer mali Flipot treba da izvede svoje remek-djelo kao depar. Flipot, jedan od mrkavih djeaka iz kule Nesle, s obzirom, na okolnost zamijenio je svoje dronjke s odijelom od ljubiastog sera. Na nogama je imao cokule u kojima se dosta teko kretao. Imao je ak i ovratnik od nabranog platna te je, s torbom od plia u kojoj su toboe bile knjige i pera, mogao s dosta vjerojatnosti proi za sina kakva zanatlije koji markira iz kole i zabavlja se pred kazalitem lutaka na Novom mostu. Bljezgar mu je davao posljednje upute. - Sluaj me dobro, djeaiu. Danas se ne radi samo o tome da preree vrat kesi, kao dosad Mi bismo htjeli vidjeti da li si kadar izvui se iz guve i kidnuti s ukradenim. Jesi li razumio? - Jesam - odgovori Flipot useknuvi se nervozno i poto je nekoliko puta rukavom obrisao nos. Lopovi su paljivo promatrali prolaznike. - Pogledaj, tamo, onog lijepog gospodina s onom ljupkom gospom. Idu pjeice. Prava srea. Vidi li onog bogatuna to dolazi prema nama, Flipote? Zaustavili su se pred Velikim Matthieuom. Sad je pravi trenutak! Uzimaj karice, djeae i hajd u berbu. Sveanim pokretom ruke Bljezgar urui djeaku par briljivo zailjenih karica i gurne ga u gomilu. Njegovi su se pomagai ve umijeali meu gledatelje pred kolima Velikog Matthieua. Bljezgar je paljivim okom slijedio pokrete svoga uenika. Odjedared udari u dreku: - uvajte se, gospodine! Gospodine! Ej, odrezae vam kesu, monsinjore! Neki prolaznici pogledae u smjeru njegove ruke i uzee trati. Bour se derao kao da ga kolju: - Knee, uvajte se. Jedan vas djeak hoe da pokrade! Plemi segne za kesom na kojoj se nalazila Flipotova ruka. - Deparo! - zaurla. Njegova druica krikne. Guva se tu stvori uas i strahovita. Gomila je vikala, gazila, ljudi su jedni druge hvatali za vrat i davili se dok su Calembredaineovi ljudi svojim vikanjem i upozorenjima nastojali jo vei mete stvoriti. - Uhvatio sam ga! - Tu je! - Hvataj ga! Bjei! - Eno ga tamo! - Ovamo narode! Izgaena djeca su plakala. ene su padale u nesvijest, Gomila je isprevrtala tandove. Crveni suncobrani su letjeli u Senu. Trgovci voa stadoe tui jabukama i naranama, da bi se obranili. U guvu se umijeaju psi dovedeni na ianje strigaima. Njihove prilike kovrdave dlake jurile su svijetu meu nogama reei i s pjenom oko usta.

Lijepi Djeak je letio od jedne ene do druge. Grabio je oko pasa graanke, ljubio ih u usta i milovao na najbezoniji nain pred ustraenim oima njihovih mueva koji su uzalud pokuavali da ga dohvate. Udarci su, meutim pogaali druge, a ovi se svetili trgajui vlasulje obeaenim muevima. U tom razbjenjelom ljudskom uraganu Bljezgar i njegovi pomonici sjekli su kese, praznili depove, skidali ljudima ogrtae dok je Veliki Matthieu s vrha svojih kola uz dreavu i urnebesnu pratnju svog orkestra, maui svojom sabljetinom rikao: - Udrite, djeaci! Razgibajte se malko! Dobro je to za zdravlje! Anelika se bijae povukla na stepenice nasipa odakle je promatrala sav taj mete. Uhvativi se za ogradu, smijala se i smijala. Od smijeha su joj suze izbile na oi. Dan je divno zavravao. Ba je to i trebalo da dade oduka svojoj elji da se smije i da plae, elji koja ju je muila otkako se probudila u teglenici sa sijenom, pod neznanevim milovanjima. Opazi staru Urlikalicu i starog Urlikala, kako vrsto pripijeni jedno uz drugo, plutaju na razbjenjelim valovima bitke, kao ogroman ep prljavih dronjaka. Smijeh je u njoj sve jae bujao i gotovo je guio. Skoro joj je slabo bilo od tog smijanja. - Zar je ovo zaista tako smijeno, djevojko? - javi se lijeno neiji glas iza nje. Jedna je ruka uhvate za zglavak. Zbira ne vidi, ali ga zato osjea rekao je Bour. Od one noi Anelika je nauila da nanjui s koje strane dolazi opasnost. I dalje se smijala, neto manje, dodue, i nastojei dati svom licu nevini izraz. - Pa zaista je smijeno. Tuku se kao ludi, ni sami ne znaju zato. - Ali ti, moda, ipak zna zato, a? Zamamno se smijeei Anelika se nagne prema birovu licu. Odjedared mu rukom snano dohvati nos, iskrivi mu nosnu hrskavicu i dok je on zbog bola zabacio glavu unazad, ona ga sjeivom dlana udari u Adamovu jabuicu koja mu bijae iskoila napolje. Tom ju je grifu nauila Poljakinja. Od udarca bir ne izgubi svijest, ali je udarac ipak bio dovoljno snaan da bir ispusti svoj plijen. Oslobodivi se, Anelika poskoi i odjuri kao gazela. Svatko se svojim putem vraao u kulu Nesle. - Dobili smo kiu batina - ree Bljezgar - ali kojeg li cara, prijatelji dragi, kojeg li cara! Na stol su pljutali maevi, ogrtai, dragulji, zveee kese. Pun modrica kao boina guska, Flipot je ipak uspio sauvati kesu gospodina kojega mu bijahu pokazali. Primio je mnoga estitanja i jeo sa starijima za Calembredaineovim stolom.

8. ELJA ZA AMERIKOM

- Aneliko - aptao je Nikola - Aneliko, da te nisam pronaao - ta bi se dogodilo? - Ne znam. Privue je k sebi i stegne tako snano da se inilo da e je zgnjeiti na svojim snanim grudima. - Oh! Molim te - uzdahne ona i izvue se iz zagrljaja. Kroivi prema prozoru, nasloni elo na njegove eljezne preke. U mirnoj vodi Sene ljeskale su se zvijezde to su mirkale u dubokoj modrini nebeskog svoda. Zrak je bio zasien mirisima badema koji su cvjetali u vrtovima i ograenim dvoritima predgraa Saint-Germain.

Nikola joj se priblii prodirui je oima. Nju gane postojanost njegove strasti. - ta bi bio uradio da se nisam vratila? - Zavisi. Da su te uhvatili biri, sve bih svoje prosjake bio stavio u pokret. Stavio bih pod prismotru zatvore, bolnice Omoguili bismo ti bijeg. Da te je pas zadavio, posvuda bih traio psa i gospodara mu i ubio bih i jednoga i drugoga. A da si Glas mu postane promukao. - A da si otila s nekim pronaao bih te i onoga zadavio. Ona se osmjehne. U sjeanju joj iskrsne blijedo, podrugljivo lice. Ali Nikola je bio lukaviji no to je ona pretpostavljala, a ljubav mu je uz to izotrila nagon. - Ne misli da mi moe lako umai - nastavi on prijeteim tonom. - Meu oloem nema nevjere kao u dobrom drutvu, a ako se to dogodi, nevjera se plaa ivotom. Nigdje se ne bi mogla skloniti. Brojni smo i moni. Pronali bismo te pa sklonila se ti u crkvu, samostan ili na kraljevski dvor. Dobro smo organizirani, dobro zna. A ja uivam u organiziranju tunjava. Rastvorivi poderanu koulju, pokae joj mali ljubiasti znak pored lijeve sise. - Gledaj, vidi li ovo? Moja majka mi je uvijek govorila. To je znak tvoga oca. Jer moj otac nije bio onaj debeli seljak, ia Merlot. Ne. Majka me je dobila prije no to se udala. Zaela me je s nekim vojnikom, oficirom na visokom poloaju. Nije mi nikad rekla njegovo ime, ali bi ponekad grdila iu Merlota kad bi me ovaj htio tui: Ne diraj ga. U njegovim ilama tee plemenita krv. Nisi ovo znala, zar ne? - Kopile nekog vojniine! Ima se ime i ponositi! - primijeti ona prezrivo. On joj estoko stisne ramena svojim herkulskim rukama - Ponekad bih te zdrobio kao lenjak. U svakom sluaju, obavijetena si. Ako mi se iznevjeri. - Ne boj se. Meni dostaju tvoji zagrljaji. - Zato si tako opaka? - Zar da traim vie? Morala bih biti od nekog posebnog materijala nainjena. Kad bi ti mogao biti bar malko njeniji. - Kako, ja da nisam njean? - zarie Nikola - ja koji te oboavam! Ponovi jo jednom da nisam njean! I prijetei podigne ruku. Ona mu se unese u lice i otro krikne: - Da me nisi dotakao, smrdljive! Prostaino. Sjeti se Poljakinje. On polako spusti ruku. Nato duboko uzdahne promatrajui je srdita lica. - Oprosti mi. Uvijek si jaa od mene, Aneliko. Osmjehne joj se i nespretno prui prema njoj svoje ruke: - Ipak doi. Trudit u se da budem njean. Ona pusti da je prevrne na leaj i ravnoduna i pasivna prepusti se zagrljajima na koje se ve bijae navikla. Kad je ugasio elju, ostao je jo neko vrijeme stisnut uz nju. Anelika je osjeala na svojem obrazu njegovu poput etke tvrdu kosu. On ju je kratko iao zato da bi mogao nositi vlasulju. Najzad e rei muklim glasom: - Sad znam. Nikada ti nee biti moja. Meni nije samo do ovoga. Ja bih i tvoje srce htio. - Ne moe sve imati, dragi moj Nikola - otpovrne Anelika sabranim glasom. Nekad si imao dio moga srca, sad ima itavo moje tijelo. Nekad si bio moj prijatelj Nikola, sad si moj gospodar Calembredaine. Ti si ubio ak i sjeanje na ljubav koju sam nekad, kao dijete, osjeala za tebe. Ali sam uza sve to vezana za tebe, na drugi nain, zato to si snaan. Lupe se nakostrijei. Zatim proguna i uzdahne: - Pitam se neu li jednoga dana biti prisiljen da ak i tebe ubijem. Anelika zijevne. San ju je hvatao. - Ne govori gluposti. Kroz prozor su zvijezde osule tokicama povrinu pokradenih ogledala.

Jednolian kreket aba u jarcima podno kule nije ni naas prestajao. Iz dubina ruevina dopirali su razliiti umovi, zlosretniji: daleki povici jednoga pijanca, pla djece, glodanje takora. Prolu su no te grozne zvjerice crvenih oiju nagrizli glavu jednom djetetu. - Nikola - odjednom e Anelika. - to je? - Sjea li se da smo htjeli otputovati u Ameriku? - Sjeam. - A kad bismo sada zaista krenuli? - Kamo? - U Ameriku? - Jesi li luda? - Nisam, budi bez brige u zemlju gdje nema ni leda ni gladi... gdje je ovjek slobodan. Te nastavi gorljivo: - ta nas ovdje eka? Tebe zatvor, muenje na kotau, robija ili vjeala. A mene A to mene eka, mene koja nita nemam, ako ti jednoga dana nestane? - Kad ovjek dospije na Dvor udesa, ne smije nikad misliti na ono to ga eka! Sutranjica ne postoji. - Tamo bismo moda dobili badava jo neobraenu zemlju. Obradit emo je svojim rukama. Pomogla bih ti. - Ali jesi li ti poludjela? - grmne u nastupu ponovnog bijesa. - Maloprije sam ti objasnio kako ja nisam seljak. Zar misli da bih ja otiao i prepustio Rodogoneu Egipaninu klijentelu s derneka Saint-Germain ? Ona ne odgovori. Vrati se u svoju bezvoljkost. Gunao je jo neko vrijeme: - enske stvari! Kad im neto padne na pamet. Bijesno se prevrtao sad na jednu, a sad na drugu stranu. Nikako da se smiri. Jedan glas mu je stalno ponavljao. to te eka? Penji se tuna srca? Jest, pa ta onda? Gdje bi se jo moglo ivjeti, osim u Parizu? U proljetnoj noi iroka prsa Nikole Calembredainea su se napinjala od suzdranih uzdaha. Gledao je usnulu Aneliku. Muen ljubomornom, htio ju je probuditi jer se ona, u snu, smijeila. Sanjala je da plovi preko oceana na brodu punom sijena.

9. IVAN TRULI, TRGOVAC DJECOM

Jedne ljetne veeri Ivan Truli se uvue u jazbinu Nikole Calembredainea u kuli Nesle. Doao je u posjetu nekoj eni koju su zvali Fani Nosilica. Imala je desetoro djece i iznajmljivala ih je sad ovome sad onome. ivjela je uglavnom od te sinekure; prosjaenju se odavala jedino radi zabave, a prostituciji iz navike, to, dakako, nije bilo na tetu njezinih sposobnosti da raa, naprotiv. Ivan Truli je doao da rezervira dijete to ga je ona oekivala. ena ga upozori kao prava trgovkinja: - Za nj e mi platiti vie jer e biti epav na jednu nogu. - Kako zna? - Onaj to ga je napravio bio je epav. - Ova vrijedi para, ha, ha, ha - rugala se Poljakinja tresui se od smijeha. - Ba si sretna kad zna tko ga je napravio. Jesi li sigurna, da se nisi sluajno zbunila? - Ja, ja mogu birati - odgovori Nosilica dostojanstveno.

I uze vrtjeti vreteno prljave vune. Bila je ona radina ena koja nije mogla stajati prekrienih ruku. Majmuni Piccolo skoi na ramena Ivanu Trulom i naglo mu iupa uperak kose. - Prokleta betijo! - povie Truli branei se eirom. Anelika je bila zadovoljna postupkom svoga miljenika koji nije krio odvratnost to ju je osjeao prema toj krvopiji male djece. Ali budui da je on bio opasan tip, u velikoj milosti Velikog Coesrea s kojim je dijelio prebivalite, ona pozove k sebi majmunia. Ivan Truli je, eui lubanju, na pasja kola proklinjao majmunia. On je ve dojavio Velikom Coesreu: Calembredaineova je eljad bezobrazna i opasna. Vjeruju da su svemoni, ali prije ili poslije ostale glaveine podzemlja e se pobuniti protiv njih. A taj dan - Doi, popij au vina - ree mu Poljakinja da bi ga udobrovoljila i zaimaom mu napuni au kuhanim vinom. Ivanu Trulom je bilo uvijek hladno, ak i usred ljeta. Mora da mu je u ilama tekla riblja krv. Uostalom, imao je sivozelene oi i ljepljivu i hladnu kou kao riba. Poto je popio, grozan mu osmijeh razvue usne iza kojih se pojavi niz pokvarenih zuba. U tom trenutku ue Thibault, vergla, u pratnji malog Linota. - Aha, evo lijepoga djeaka - povie Ivan Truli trljajui ruke. - Thibaulte, ovaj put je odlueno, kupit u ti ga i dat u ti - dat u ti pedeset livara. itav imetak! Starac baci smeteni pogled kroz rupu na svom slamnatom eiru. - A to bih ja uradio s tih tvojih pedeset livara? A osim toga, tko e mi svirati trubu kad ga vie ne budem imao? - Pa nauit e drugog djeaka. - Ovaj mi je unuk. - Kojeta. Zar mu ne eli sreu? - odgovori omraeni ovjek predusretljivo se smjekajui. - Pomisli, tvoj e unuk hodati odjeven u barun i ipke. Govorim ti istinu, Thibaulte, znam kome u ga prodati. Bit e miljenik jednog princa, a ako bude sretan, moe dospjeti i do najveih poloaja. Ivan Truli pomiluje djeaka po kestenjastim kovrdama njegove kose. - Da li bi ti se svialo, Linote, imati lijepa odijela, jesti do mile volje u zlatnim tanjurima i krckati peene bademe? - Ne znam - odgovori djeak iskrivivi usne. Nije nikako uspijevao zamisliti neto tako divno budui da je, hodajui za djedom, poznavao samo bijedu. Kroz poluotvorena vrata sunana zraka osvijetli njegovu zlatnu put. Imao je guste trepavice, oi crne i velike usne crvene kao trenje. Svoje prnje je nosio ne bez drai. ovjek bi pomislio gledajui ga da je to neki mali gospodii preruen u prosjaia. Zbilja je bilo udno da je na onom ubritu mogao izniknuti taj divan cvijet. - Hajde! Hajde! Nas dvojica emo se brzo sloiti - ree Ivan Truli i svojom bijelom rukom ogrli djeaka oko ramena. - Doi, lijepi moj djeaiu, doi, janjece! - Ali ja se s tim ne slaem - bunio se starac podrhtavajui itavim tijelom. Nema prava uzeti mi unuka. - Neu ga uzeti, kupit u ga. Pedeset livara, je li pravo ili nije? A osim toga, budi miran inae nee dobiti nita, jesi li razumio? Odgurne starca i poe prema vratima vukui za sobom Linota. Pred vratima naie na Aneliku. - Ne moe ga odvesti sa sobom bez Calembredaineova doputenja - ree mu ona vrlo mirno. I uzevi za ruku djeaka, ponovo ga uvede unutra. Poput voska blijedo lice Ivana Trulog posta jo bljee. Nekoliko trenutaka nije mogao doi do daha. - Tako dakle! Tako dakle! Uze stolac. - Pa dobro, ekat cu Calembredainea!

- Moe ti ekati koliko te volja - primijeti Poljakinja - ali ako ona nee, nee dobiti djeaka. On ini sve to ona hoe - zakljui ona napola s mrnjom, a napola s divljenjem. Calembredaine i njegovi ljudi vrate se tek kad je pala no. Najprije pie, a poslije e govoriti o poslovima. Dok je on obilato gasio e, zauje se kucanje na vratima. U podzemlju nisu bili naueni na takvu pristojnost. Svi se pogledaju. Bour izvue sablju i poe da otvori. enski glas upita izvana: - Je li tu Ivan Truli? - Uite - ree Bour. Baklje od smole, zabodene u eljezne prstenove na zidu, osvijetle ulazak djevojke umotane u plat i jednoga sluge u crvenoj livreji koji je nosio koaricu. - Bili smo u predgrau Saint-Denis i tamo te traili - objasni djevojka obraajui se Ivanu Trulom - ali su nam rekli da si kod Calembredainea. Zbog tebe smo se danas napjeaili. A da i ne spominjem da su od Tuilleriesa do Neslea dva koraka, i da bismo ovamo zaas bili doli. Dok je govorila, otvorila je ogrta te poravnala ipke na svom prslucu na kojemu se blistao zlatni krii, objeen oko vrata na vrpci od crnog baruna. Ljudi sijevnue oima na pokrupnu djevojku kojoj je lijepa kapica od ipaka jedva obuzdavala plamenoriu kosu. Anelika se povue u mrak. Kapljice znoja joj orose sljepooice. Prepoznala je Bertillu, sobaricu grofice de Soissons. Bertilla je nekoliko mjeseci prije toga bila posrednikom pri prodaji Kuasi-Ba. - Ima neto za mene? - upita je Ivan Truli. Izgleda punog obeanja, djevojka podigne tkaninu to je pokrivala koaricu koju je lakej postavio na stol i iz nje izvue novoroene. - Evo - ree. Ivan Truli je sumnjiavo promatrao novoroene. - Debeljkast, dobro graen - ree kreveljei se - Ne mogu ti zaista dati vie od trideset livara. - Trideset livara! - povie djevojka uvrijeena. - uje li, Jacinthe? Trideset livara! Ali jesi li ga barem pogledao? Ti zaista nisi u stanju procijeniti robu koju sam ti donijela. Odmota povoje u koje dijete bijae umotano i gologa prinese svjetlosti baklji. - Gledaj ga dobro. Dijete se jedva i micalo probueno iza sna. - Ovo je sin jednoga Maura - apne djevojka - mjeanac crno-bijeli. Zna li kako postanu krasni mulati, imaju put kao zlato. Rijetki su. Poslije kad mu bude est ili sedam godina za skupe e ga novce prodati kao paa. Djevojka se opako zacereka. - Tko zna, moda e ga ak prodati njegovoj majci, grofici de Soissons! Oa Ivana Trulog zablistae pohlepom. - U redu - odlui dat u ti sto livara. - Sto pedeset. Truli digne ruke u zrak. - Hoe da me upropasti. Ti i ne misli koliko e me stajati novaca da ga odgojim, osobito ako treba da bude snaan i debeo. Iza toga je slijedilo muklo prepiranje. Da bi dala to vie maha svom jeziku Bertilla poloi dijete na stol. Svi se sjatie i promatrahu dijete ne bez izvjesnog straha. Nije bio drugaiji od bilo kojeg novoroeneta, jedino mu je put bila neto crvenija. - A tko mi jami da je zaista mjeanac? - upita Ivan Truli u pomanjkanju boljih argumenata. - Kunem ti se da mu je otac bio crnji od stranjice lonca. Fani Nosilica krikne od straha. - Oh! Ja bih bila umrla od straha! Kako je mogla tvoja gospodarica!

- Ne pria li se da je crncu dovoljno enu pogledati u oi pa da zanese? - upita Poljakinja. Sobarica prasne u pohotan smijeh. - Pa pria se Pa i ponavlja se od Tuileries do kraljeve palae otkako je primijeeno da je moja gospodarica u drugom stanju. To je naklapanje dospjelo ak u kraljevu sobu. Njegovo velianstvo je reklo. Zbilja? Onda mora da se crnac svojim okom duboko zagledao u nju! Kad je poslije sreo moju gospodaricu u predsoblju, okrenuo joj je lea. Zamislite kako li se razljutila de Soissons. Ona koja je uvijek gajila nadu da e ponovo staviti na nj svoju apicu! Ali kralj je bijesan otkada sumnja da je ovjek crne koe zbog istih razloga kao i on leao u njezinu krevetu. A za nesreu ni mu ni njezin ljubavnik, ona sitna svinja markiz de Vardes, nee da na sebe uzmu oinstvo. Meutim, moja se gospodarica uvijek znala izvui iz neprilika pa e i sada uiniti kraj traevima. Prije svega slubeno e roditi tek u prosincu. Bertilla sjedne i ogleda se oko sebe s likujuim izrazom na licu. - Natoi mi jednu au, Poljakinjo, pa u vam ispriati kako e se stvar odvijati. Evo. Nita strano. Valja samo brojiti na prste. Crnac je napustio slubu u veljai. Ako ona rodi u prosincu, onda on ne moe biti otac, je li jasno? Tada e ona malko proiriti haljinu i tuit e se: "Oh, draga kako je nemirno ovo dijete. Ne mogu se maknuti. Ne znam da li u veeras biti u stanju doi na kraljev ples! Poslije u prosincu uz veliki publicitet emo roditi, u samim Tuileriesima. Ivane Truli, imat e priliku da nam proda dijete roeno toga dana. Nije vano tko e mu biti otac. Najvanije je da se ukloni sumnju na crnca. Svi znaju da od prole veljae vesla na kraljevim galijama. - A zato je na galijama? - Zbog neke prljave zgode vraanja. Bio je pomonik nekom vjecu spaljenom na trgu Greve. Iako je sobom potpuno vladala, Anelika se nije mogla suzdrati a da ne baci pogled na Nikolu. Ali on je ravnoduno jeo i pio. Ona se jo vie povue u mrak. Spopala ju je elja da napusti dvoranu, ali ju je u isto vrijeme morila elja da to vie uje. - Dakako, prljava zgoda - nastavi Bertilla spustivi glas - taj crni vrag je znao arati i zato su ga osudili. Zato vraara Voisin nije htjela nizato na svijetu pomoi mojoj gospodarici da se oslobodi ploda, kad joj se obratila. Patuljak Barkarola skoi na stol tik kraj ae sobariine. - Vidio sam tvoju gospou pa i tebe sam vidio mnogo puta, lijepa moja kovrdava mrkvo. Ja sam mali demon to otvara vrata kod slavne vraare. - Zaista, prepoznala bih te po tvom bezobrazluku. - Voisin nije htjela da se mijea jer je znala da grofica u svojoj utrobi nosi crnevo dijete. - Kako je to doznala? - Pa ona sve zna, ta vraara je. - Samo to joj je pogledala u dlan sve joj je kazala, sve do najmanjih sitnica dometne sobarica prestraena pogleda. - Da u sebi nosi zametak izmijeane krvi, da je crni ovjek s kojim ga je zaela poznavao tajne vraanja, da ga ne moe ubiti jer to bi ak i njoj samoj donijelo nesreu, mada je bila vraara. Mojoj je gospodarici to bilo jako ao. to emo sada, Bertillo, pitala me je. Strano se razgnjevila, ali Voisin nije htjela popustiti. Ree mojoj gospodarici da e joj pomoi pri porodu kad doe vrijeme i da nitko nita nee doznati. Ali vie od toga da ne moe uiniti. Poroaj se dogodio prole noi u Fontainebleauu, gdje se itav dvor nalazi na ljetovanju. Voisin je tamo dola s jednim od svojih ljudi, vraom Lesageom. Moja gospodarica je rodila u kuici koja pripada kerci vraarinoj, a nalazi se vrlo blizu kraljeva dvorca. U zoru sam odvela svoju gospodaricu natrag u dvorac, a nekoliko sati poslije toga, odjevena kao to treba i naminkana sve do oiju, ona se, kao to je obiaj, pojavila kod kraljice, budui da ona upravlja kraljiinim domainstvom. Mnoge e osobe biti u nedoumici ovih dana jer oekuju

da e se grofica nai u velikoj nevolji. Ali nee im preostati drugo do da prevakavaju svoje traeve. Gospoa de Soissons je jo uvijek trudna, a rodit e tek u prosincu bijelo dijete koje e gospodin de Soissons vjerojatno priznati za svoje. Urnebesan smijeh doeka kraj te prie. Barkarola se baci uvreten i ree: - uo sam kad je moja gospodarica tiho apnula Lesageu kako taj sluaj s groficom Soissons vrijedi vie od zlatnog rudnika. - Oh! Ona je strano gramzljiva! - promrmlja Bertilla kivnim tonom. - Ona je toliko muzla moju gospodaricu da gospodarica meni, da bi mi zahvalila za moju pomo, nije mogla nita drugo pokloniti osim male ogrlice. Sobarica zaustavi zamiljen pogled na Barkaroli. - Ja mislim - ree odjedared - da bi ti mogao vrlo obradovati jednu osobu na najviem mjestu koju ja poznam. - Uvijek sam bio siguran da sam stvoren za visoke poloaje - odgovori Barkarola ustoboivi se obijesno na svojim krivim noicama. - Kraljiin patuljak je umro na veliku alost kraljiinu kojoj je sve dosadno otkad se nalazi u drugom stanju. Patuljica je oajna. Nikome ne uspijeva da je utjei. Njoj je potreban drug njezina uzrasta. - Oh! Siguran sam da bih se svidio toj plemenitoj gospoi! - povie Barkarola uhvativi se za sobariinu suknju. - Povedi me sa sobom, lijepa mrkvo, odvedi me kraljici. Zar ja ne izgledam divno i zamamno? - Pa nije valjda ruan, je li, Jacinthe? - primijeti sobarica razdragana. - Zapravo, ja sam lijep - tvrdio je nakaradni patulji. - Da me je priroda obdarila samo s par centimetara jo, bio bih najtraeniji ljubavnik u Parizu. Moj jezik se nikad ne umori apuui njene rjece enama, vjerujte mi. - Patuljica govori samo panjolski. - A ja govorim panjolski, njemaki i talijanski. - Treba da ga povedem sa sobom - povie Bertilla i pljesne rukama. - Ovo je zaista sjajan posao kojim emo se istaknuti u oima njegova velianstva. Pourimo. Moramo ujutro biti u Fontainbleauu da nitko ne bi primijetio nae odsustvo. Da te stavimo u koaricu maloga mjeanca? - Vi mi se rugate, gospoo - bunio se Barkarola zauzevi ve dranje velikog gospodina. Svi su se smijali i estitali mu. Barkarola kod kraljice! Barkarola kod kraljice! Calembredaine samo malko podigne nos iz anka. - Ne zaboravi na drugove kad se obogati - ree i napravi znaajan pokret palcem i kaiprstom, kao da njima pipa zlatnik. - Crkao da bog da ako te zaboravim! - prosvjedovao je patuljak koji je dobro poznavao nemilosrdan zakon podzemlja. Poskoi zatim prema kutu u kojemu se zgurila Anelika. Pred njom se sagne u veliki dvorski naklon - Do vienja, najlepa eno, do vienja, sestrice, Markizo anela. udnovati ovjeuljak je pogleda svojim ivim oima, neobino vidovitim i nadoda oponaajui dranje dvorskog kicoa: - Nadam se, najdraa, da emo se ponovo vidjeti. Sastat emo se kod kraljice!

10. ANELIKA TRAI SVOJU DJECU

Dvor se nalazio u Fontainebleauu. U vrijeme ege nije bilo arobnijeg mjesta od bijelog dvorca utonulog u more zelenila, s jezercem u kojemu su se praakali arani, meu kojima je najstariji, sav bijel, na nosnici imao prsten Franje I. Vode, cvijee, umarci.

Kralj je radio, kralj je plesao, kralj je na konju iao u lov. Kralj je bio zaljubljen. Njena Luisa La Valliere, uzbuena je to je u njegovu kraljevskom srcu pobudila strast, gledala ga je svojim prekrasnim modrosmeim oima punim enje. Dvorani se natjeu da sugestivnim alegorijama u kojima se Diana, trei kroz umu, na kraju preputa Endimionu, to veim slavljem okrue skromnu plavu djevojku kojoj je Luj XIV oteo cvijet nevinosti. Bilo joj sedamnaest godina i tek se bila izvuklu ispod sirotinjskog krova brojne obitelji u pokrajini. Osamljena meu dvorskim gospoicama kraljiinim, nije li moda imala razloga da drhti, kad bi sve nimfe i svi fauni videi je kako na mjeseini eta parkom Fontainebleaua, aputali: Evo miljenice! Tako su se revno kupili oko nje da nije vie znala gdje bi sakrila snagu svoje ljubavi i stid svog grijeha! Ali dvorani su poznavali do u tanine mehanizam svog parazitskog zanata. Preko ljubavnice se dolazi do kralja, preko nje se pletu spletke, dobivaju poloaji, nagrade, penzije. Dok se kraljica, oteala od trudnoe, povukla u svoje odaje ivei pored svoje neutjeljive patuljice, na dvoru se u divoti ljetnih dana odvijaju u neprekinutom nizu sveanosti i zabave. Za doruka uprilienog na jezeru, budui da nije u amcima bilo dovoljno mjesta za posluitelje, dvorani su se zabavljali promatrajui kako princ Conde, umjesto da pobjeuje u bitkama i kuje urote protiv kralja, uzimlje tanjure to mu ih pruaju iz oblinjeg amca i poput uzornog sluge posluuje kralja i njegovu milosnicu. Jedanaestog kolovoza sve gospoe sudjeluju u lovu na jelena, etrnaestog se odrava ladanjski ples. Preruen u pastira, kralj plee s gospoicom La Valliere. Osamnaestog je zabava u umi za koju su se svirai, razasuti iza ivica, natjecali u pjevanju s ptiicama. Dvadesetipetog bakljada Ljubav je kolovoa plesa. Na obali Sene, Anelika je promatrala kako, u smrdljivoj vruini Pariza, Notre Dame obavija sumrak. Iznad visokih etvrtastih zvonika i nabreklog dijela glavne lae nebo je bilo uto i istokano lastavicama. S vremena na vrijeme bi poneka ptiica proletjela kraj Anelike i gotovo oeala obalu uz otar cvrkut. S druge strane rijeke, ispod kanoniinih kua Notre Dame, dugi spust od ilovae oznaavao je mjesto gdje se nalazilo najvee pojilo Pariza. U taj su sat na to pojilo konjuari ili koijai dovodili itava stada konja da se napoje. Njihovo se naizmjenino njitanje orilo u eznutljivoj veeri. Odjedared Anelika skoi na noge. Idem vidjeti svoje sinove, odlui. Jedan je laar za dvadeset novia prebaci na drugu stranu u luicu Saint-Landry. Anelika ue u Ulicu pakla na par koraka od kua prokuratora Fallot de Sancea. Nije uope pomiljala da se u sestrinoj kui pojavi u stanju u kojemu je bila: u suknji svoj u dronjcima, nepoeljane kose stegnute maramom, u cipelama iskrivljenih peta. Ali joj je palo na pamet da e, sakrije li se negdje u blizini, vidjeti svoju djecu. Ve neko vrijeme ta ju je misao sve vie zaokupljala, pretvarala se u potrebu koja se svakog dana sve jae oitovala u njoj. Florimondovo lie je iskrsavalo iz provalije zaborava i tuposti u koju je zapala. Ponovo je vidjela njegove crne kovrde ispod crvene kapice. ula je kako cvrkuta. Koliko mu je sada godina? Neto vie od dvije. A Cantoru? Sedam mjeseci. Nije uspijevala da ga zamisli. Ostavila ga je odmah poto se rodio. Naslonivi se na zid blizu duania jednog postolara, Anelika uze promatrati proelje kue u kojoj je ivjela u vrijeme dok je jo bila bogata i potovana. Prije godinu dana njezina se koija jedva kretala u uskoj uliici. Iz sestrina se stana uputila, raskono odjevena, da prisustvuje kraljevu trijumfalnom ulasku u Pariz. A Kate oravica joj je tom prilikom u ime glavnog upravitelja kraljeve blagajne podnijela vrlo unosan prijedlog: Prihvatite, draga. Zar nije bolje to nego izgubiti ivot? Odbila je i sve izgubila. A sad je stigla dotle da se pitala nije li u stvari i sam ivot izgubila budui da vie nije imala imena, nije vie imala pravo na ivot te je bila mrtva u svaijem

srcu. Vrijeme je prolazilo, ali na proelju se kue nita nije micalo. Uza sve to iza prljavih stakala metrova ureda nazirali su se pisari kako marljivo rade. Jedan od njih izie da upali fenjer. Anelika mu prie. - Je li metar Fallot de Sance ovdje ili je otputovao na svoje imanje da na ladanju provede ljeto? Prije no to e odgovoriti pisar je promotri sumnjiavim pogledom. - Ve je prilino vremena prolo to metar Fallot de Sance ne stanuje ovdje odgovori - Prodao je zvanje i ured, sve je rasprodao. Imao je neprilika za vrijeme jednog procesa u koji je bio umijean netko od njegove obitelji. To mu je nanijelo veliku tetu u njegovu poslu. Preselio je u drugu etvrt grada. - A ne znate u moda u koju etvrt? - Ne znam - odgovori pisar grubo. - A da i znam ne bih ti kazao. Nisi ti klijent koji bi njemu bio potreban. Anelika je sasvim klonula duhom. Ve nekoliko je dana ivjela u nadi da e bar naas vidjeti lica svojih sinova. Zamiljala je kako se vraaju iz etnje, Cantor Barbi u naruju, a Florimond kaskajui veselo pored nje. A evo i oni su se zauvijek izgubili iz njezina vidokruga! Morala se prihvatiti za zid jer joj se u glavi sve zavrtjelo. Postolar koji je daskama zatvarao izlog svoje radnjice bijae uo razgovor izmeu nje i pisara te je upita: - Zar ta je zbilja mnogo stalo da vidi metra Fallota de Sancea? Treba ti zbog neke parnice? - Ne - odgovori Andelika trudei da se svlada. - Htjela sam, zapravo, vidjeti jednu djevojku koja je kod njega bila u slubi zvala se Barba. Zar nitko u ovoj etvrti ne zna novu adresu gospodina metra - to se tie metra Fallota i njegove obitelji, ne mogu ti pruiti nikakvu obavijest. Ali za Barbu ti mogu rei da vie ne ivi kod metra Fallota. Kad smo je posljednji put vidjeli, radila je kod jednog peenjara u Ulici Dolina bijede. Peenjarnica nosi naziv Hrabrom pijevcu - Hvala vam! Andelika je trala ve zamraenim ulicama. Ulica Dolina bijede koja se nalazila iza zatvora velikog Chateleta, bila je leno peenjara. Dan i no su se tu uli krikovi klane peradi, dan i no je tu vladala buka od ranjeva koji su se vrtjeli pred velikim vatrama. Peenjarnica Hrabrom pijevcu bila je posljednja i ni po emu se nije posebno isticala. Naprotiv, reklo bi se, gledajui je, da je poela korizma, to jest vrijeme kad peenjari gase svoje vatre, kad mesari zatvaraju svoje mesnice, kad slastiari zijevaju od dosade. Anelika ue u prostoriju slabo osvijetljenu s par svijea. Sjedei pred vrom vina, pokrupniji ovjek s prljavom kuharskom kapom na glavi, izgledao je vie zaposlen piem nego posluivanjem gostiju. Ovi ba nisu bili brojni, uglavnom zanatlije i pokoji putnik vrlo bijedna izgleda. Vukui stopala, mladi je pomonik u umaenoj pregai stavljao pred njih tanjure s jelom kojemu je teko bilo razaznati sastav. Andelika se obrati masnom kuharu. - Slui li kod vas djevojka po imenu Barba? Nehajnim pokretom ovjek pokae na kuhinju. Andelika spazi Barbu kako sjedei ispred vatre erupa jednog pijevca. - Barbo! Djevojka podie glavu i prstom obrie elo osuto znojem. - ta hoe, djevojko? - Barba upita umornim glasom. - Barbo! - ponovi Anelika. Djevojka je razrogaenim oima promatrala Aneliku, a odmah zatim iz grla joj se ote prigueni krik: - Oh! Gospoo! Neka mi gospoa oprosti! - Ne mora me vie zvati gospoom, ta i sama vidi - primijeti Andelika suhim glasom. Andelika se spusti na kamen ognjita. Vruina ju je guila. - Barbo, gdje su moji sinovi?

Debeli obrazi Barbini su zadrhtali: inilo se da e ona svaki as briznuti u pla. Proguta pljuvaku i na kraju uspije rei: - Kod dojilje su gospoo. Izvan Pariza, u jednom selu blizu Longchampa. - Moja ih sestra Hortenzaja nije zadrala kod sebe? - Gospoa Hortenzija ih je odmah poslala dojilji. Otila sam jedinom prilikom do te ene da bih joj uruila novac to ste mi ga ostavili. Gospoa Hortenzija je traila da joj predam taj novac; dala sam joj ga, ali ne sve. Htjela sam da bude za djecu. Poslije vie nisam mogla ii k dojilji. Napustila sam gospou Hortenziju Bila sam ve na vie mjesta u slubi. Teko je danas zaraditi za ivot. Barba je govorila brzo, brzo i nije gledala Aneliku. Ova je razmiljala. Longchamp nije bio daleko. Dvorske gospoe su tamo odlazile u etnju, da bi prisustvovale slubi bojoj u samostanu opatica. Barba je nervozno nastavila da perua pijevca. Anelika je imala dojam da je netko paljivo motri. Okrene se i vidje umatenog kuhara kako je merka razvaljenih usta. Na licu mu se ocrtavao izraz koji je bjelodano dokazivao kakve je osjeaje u njemu pobuivala mlada ena u prnjama. Anelika je bila ve navikla na te pohotne poglede ljudi, ali sad se rasrdi. Namah ustane. - Gdje stanuje, Barbo? - U ovoj kua, na tavanu. Uto se u kuhinji pojavi gazda krme Hrabrom pijevcu. - Onda, kog vraga svi vi ovdje radite? - upita zamuckujuim glasom - Davide, gosti te zovu Barbo, je li to pile oieno? asna rije, moda bi trebalo da ja zasuem rukave, a vi da dignete sve etiri u zrak. A ova drolja, ta e ona ovdje? Deder, kupi se odavde! I nemoj da mi digne kojeg kopuna! - Oh! Gazda Bourjus! - prestraeno povie Barba. Ali te veeri Anelika nije bila pomirljivo raspoloena. Podboivi se, osu gazdu Bourjusa paljbom pogrda dostojnih Poljakinjinih usta. - Zavei gubicu, bavetino! Ni da mi ih na dar dadne. ne bih htjela tih tvojih olinjalih pijevaca. A to se tebe tie, neodoljivi krasnie, bilo bi bolje da ne gleda previe s visoka i da ne otvara te tvoje laloke. Inae bi mogao pobrati koju amarinu. - Zaboga, gospoo! - povie Barba sve prestraenija. Anelika iskoristi smetenost dvojice ljudi te apne djevojci. - Barbo, ekam te napolju, u dvoritu. Kad je malo potom Barba prola sa svijenjakom, Anelika poe po klimavim stepenicama za njom do sobika u potkrovlju koji gazda Bourjus bijae iznajmio djevojci. - Bijedno je ovdje kod mene, gospoo - ponizno e Barba. - Neka te to ne smeta. I ja sam upoznala bijedu. Anelika skine cipele da bi uivala u svjeini poda i sjedne na krevet, zapravo slamaricu bez zavjesa, postavljen na etiri nogara. - Treba da oprostite gazdi Bourjusu - nastavljala je Barba. - Nije opak ovjek, ali otkako mu je umrla ena, izgubio je glavu te samo pije. Kuhar mu je neak. Doveo ga je iz pokrajine radi toga da mu bude od pomoi, ali nije ni hitre ruke ni hitra duha. Stoga poslovi i ne idu najbolje. - Ako ti nisam na veliku smetnju, Barbo, da li bih mogla no provesti ovdje, kod tebe? - upita Anelika. - Sutra u zoru bih krenula da vidim svoje sinove. Mogu li s tobom podijeliti krevet? Uinila bi mi uslugu. - Uinit ete mi veliku ast, gospoo! - ast - uzvikne Anelika gorko. - Gledaj me i ne govori vie takve gluposti. Barba brizne u pla. - Oh! Gospoo vae divne kose - zamuckivala je - vae tako lijepe kose. Tko vam ih sada elja? - Ponekad se sama poeljam. Barbo, molim te, ne plai tako jako. - Ako mi gospoa dozvoli - apne sluavka - imam ovdje ealj, moda bih mogla iskoristiti priliku budui da je gospoa ovdje.

- Ako ti se ba hoe. Spretne Barbine ruke brzo su raeljavale lijepe kovrde koje su se prelijevale u toplim tonovima. Anelika zatvori oi. Velika je mo svakodnevnih pokreta. Dosta joj je bilo osjetiti brine ruke jedne dvorkinje da joj dozove u sjeanje itav jedan svijet zauvijek nestao. Barba je mrcala i brisala suze. - Ne plai, Barbo - ponavljala je Anelika - Sve e ovo proi... Vjerujem da e proi... Ne odmah, ali sigurna sam da e doi i taj trenutak. Ti ne moe to shvatiti, Barbo. Oko mene se zatvorio neki pakleni krug koji samo smrt moe probiti. Ali poinjem vjerovati da u se ipak osloboditi. Ne plai, Barbo, dobra moja djevojice. Spavale su jedna kraj druge. Barba je poela obavljati svoje poslove s prvim tracima zore. Anelika poe za njom u kuhinju peenjarnice. Barba joj dade da se okrijepi kuhanim vinom i stavi joj u ruku nekoliko kolaia. Poslije toga Anenka se nae na cesti za Longchamp. Prola je kroz gradska vrata Saint Honore i poto je ostavila za sobom pjeane livade koje su zvali Elizejskim poljanama stie u selo Neuilly, gdje su se, kako joj ree Barba, nalazili djeaci. Jo nije znala to e uiniti. Moda e ih iz daljine samo promatrati. Ako joj Florimond u igri prie blizu, pokuat e da ga kolaima k sebi privue. Zamolila je prolaznike da joj kau gdje stanuje mamica Mavaut. Pribliivi se, primijeti vie djece kako se u praini igraju pod nadzorom jedne djevojice od otprilike trinaest godina. Djeca su bila prilino prljava i loe odjevena, ali izgledala su zdrava. Ona se uzalud trudila da meu tom djecom prepozna Florimonda. Uto iz kue ispadne neka ena u cokulama. Anelika pretpostavi da je to vjerojatno dojilja stoga odlui da ue u dvorite. - Htjela bih vidjeti dvoje djece koje vam je na brigu povjerila gospoda Fallot de Sance. Seljakinja, krupna ena smee kose i mukarakog izgleda, nepovjerljivo ju je mjerila. - Jeste li donijeli novac? - Znai li to da vam mjesearina za djecu nije plaana redovito? - Da barem jest! - plane ena. - S onim to mi je gospoa Fallot dala, kad sam ih uzela, i to mi je poslije toga donijela njezina sluavka nisam ih mogla hraniti ni mjesec dana. Poslije toga vie ni novia nisam vidjela. Otila sam u Pariz da traim novac ali gospoa Fallot je preselila. Takav postupak je svojstven tim odvjetnikim strvinarima. - Ggdje su - upita Anelika. - Tko? - Djeca! - A ta ja znam! - odgovori dojilja slegnuvi ramenima. - Imam dosta brige i s djecom onih koji plaaju. Djevojica koja im se bijae pribliila, povie: - Manji je tamo. Sad u vam pokazati. I povede Aneliku kroz glavnu sobu u staju gdje su se nalazile dvije krave. Iza jasala, ona otkrije jedan sandui u kojemu je, onako u mraku, Anelika jedva uspjela razabrati dijete od otprilike est mjeseci. Bilo je golo, samo mu je trbui bio umotan u prljavu krpu iji je jedan kraj halapljivo sisalo. Anelika uze sandui i dovue ga nasred staje da bi bolje vidjela. - Stavila sam ga u staju jer je nou tu toplije nego u podrumu - apne joj djevojica. - Pun je krasti, ali nije mrav. Ja muzem krave ujutro i naveer tako da mu uvijek dam malo mlijeka. Sva oajna Anelika je promatrala dijete. Nije se naprosto mogla pomiriti s injenicom da je ta buba prekrivena gnojnim irevima i parazitima bio njezin Cantor. Osim toga, Cantor je imao plavu kosicu kad se rodio, a ovo dijete je imalo smeu. U tom trenutku dijete otvori oi i ona opazi svijetle, divne zjenice. - Ima zelene oi kao i vi - ree djevojica - Da mu niste moda majka?

- Jesam, ja sam mu majka - ree Anelika ugaslim glasom. - A gdje se nalazi starije dijete. - Bit e da je u tenari. - Jasmina, ne uplei se u ono to te se ne tie! - povie seljakinja. Promatrala je njihovo bavljenje oko djeteta neprijateljskim pogledom, ali se ipak nije mijeala. Moda se nadala da joj je ta ena bijedna izgleda ipak donijela novac. U kuici se nalazilo pseto naizgled vrlo otro. Jasmina se morala posluiti svom svojom zavodljivou i obeanjima da bi ga izmamila napolje. - Skriva se uvijek iza Patua. Bojaljiv je. - A ega se boji? Djevojica se brzo obazre oko sebe. - Batina. Potom stane neto vui iz pasje kuice. Napolju se pojavi crna lopta. - Zaboga, jo jedan pas! - povie Anelika. - Nije pas. Ovo su mu kose. - Pa da - apne Anelika. Dakako, takva je upa mogla pripadati samo sinu Joffreya de Peyraca. Vidje da je djetetovo lice mravo i blijedo. Na njemu su se sjale preplaene oi. Mada je bilo vrlo vrue, dijete se neprestano treslo. Sitne kosti strile su mu kao iljci, a put mu je bila hrapava i neista. Anelika se uspravi i poe prema dojilji. - Vi ih morite glau - ree polako i prijetei - putate ih da umru od gladi. Ve mjesecima ovoj djeci niste posvetili nikakvu brigu, niste im dali da neto pojedu. Jedu jedino ono to psu ostane ili to je ova djevojica sebi otimala od usta. Vi ste velika gadura! Seljanki ikne krv u lice. Ukrstila je ruke na prsima. - Ovog uda jo nisam vidjela - povie guei se od bijesa. - Natovare me djecom a da ne daju niti novia, nestanu bez traga, a onda jo treba da dozvolim nekakvoj uliarki, ciganki, jednoj drolji da me vrijea! Ne obazirui se uope na njezinu viku, Anelika ue u kuu. Dohvati grubu krpu koja je visila ispred ognjita i, uzevi Cantora, uprti ga sebi na lea pridravajui ga krpom vezanom na prsima, ba kao to ciganke nose svoju djecu. - ta to radite? - upita dojilja koja se za njom uputila u kuu. - Ne mislite ih valjda povesti odavde? Prije treba platiti! Anelika potrai po depovima i baci na tlo nekoliko kuda. Seljakinja se podrugljivo cerekala. - Deset livara! Mani se ale! Duguju mi vie od tri stotine. Plati ili u dozvati susjede i njihove pse da te otjeraju odavde. Visoka i krupna ustoboila se na vratima ispruenih ruku. Anelika uvue ruku u prsluac i izvue bode Rodogonea Egipanina koji je blistao u polumraku istim zlokobnim sjajem kao i zelene oi ene u ijoj se ruci nalazio. - Mii se s vrata! - zarei Anelika promuklim glasom. - Mii se ili u te zaklati! Seljakinja problijedi kao krpa. U parikim je predgraima bila na glasu smjelost djevojura iz parikog podzemlja i njihova spretnost u baratanju bodeem. Prestraeno ustukne. Anelika proe kraj nje drei otricu bodea okrenutu prema seljakinji, kao to ju je nauila Poljakinja. - Da nisi pisnula! Ne tjeraj na mene pse ni seljake, jao tebi ako se usudi. Sutra e ti planuti kua! A tebe e jutro zatei prerezana grkljana. Jesi li razumjela? Stigavi nasred dvorita, sakri bode za pojas, zatim podigne Florimonda na ruke i brzim korakom krene prema Parizu. Daui se bacila prema glavnom gradu, tom Molohu ljudskih bia, gdje ona nije imala drugog sklonita za svoje napola mrtve sinove, osim ruevina i zlosretnu naklonost prosjaka i razbojnika.

S vremena na vrijeme bi naila poneka koija te su joj se oblaci podignute praine ljepili na oznojeno lice. Ali ona nije usporavala korak i nije uope osjeala teinu svojih sinova. Svrit e i ovo jednoga dana, mislila je, pa i treba da svri. Treba da se iupam iz pandi podzemlja i da ih povedem k ivima U kuli Nesle nae Poljakinju koja se upravo trijeznila od posljednjeg pijanstva i koja joj pomogne oko djece.

11. FLORIMOND KOD VELIKOG MATTHIEUA

Spazivi djecu, Calembredaine ne pokaza ni gnjev ni ljubomoru, kao to se Anelika bojala, ali mu se na mrkom i grubom licu ocrta zabrinut izraz. - Da nisi moda poludjela - ree on - da nisi poludjela dovukavi ovamo svoje sinove? Nisi li vidjela to ovdje rade s djecom? Moda ih eli iznajmiti za prosjaenje? Ili eli da ih takori proderu? Ili da ti ih Ivan Truli odvede? Raaloena njegovim neoekivanim prijekorima, ona se hvatala za nj. - Pa gdje da ih onda odvedem, Nikola? Gledaj to su od njih napravili! Umalo nisu pomrli od gladi! Nisam ih dovela ovamo zato da im se nanese neko zlo, ve da ih stavim pod tvoju zatitu. Ti si snaan, Nikola. Stiskala se uza nj oajna, gledajui ga kao to ga prije nikad nije gledala. Ali on to nije primjeivao ve je odmahivao glavom i ponavljao: - Neu bit u stanju da uvijek titim tu djecu plemenite krvi. Neu moi. - Zato? Ti si snaan, boje te se. - Zapravo ja i nisam tako snaan. Ti si mi unitila srce. Kad se u ivot svijeta kao to smo mi umijea srce, onda se prave gluposti. Sve onda ode do vraga. Ponekad se nou probudim i velim: Calembradaine, budi oprezan. Opatija Penji se tuna srca nije vie tako daleko - Ne govori tako. Prvi put te neto molim. Nikola, Nikola moj, pomozi mi da spasim svoju djecu! Prozvali su ih aneliima. Okrueni bijedom i zloinom pod Calembredaineovom zatitom dijelili su sigurnu sudbinu svoje majke. Spavali su na mekim ogrtaima i u istim plahtama u velikom sanduku postavljenom koom. Svakog su jutra dobivali svjee mlijeko. Zbog njih je Rigobert ili Bour odlazio u lov na seljakinje to su odlazile na mlijeni trg, nosei na glavama bakrene kante pune mlijeka. Mljekarice na kraju ne htjedoe vie prolaziti ulicom pored Sene te se moralo ak u Vaugirard zbog njih. Najzad su i one shvatile da je samo vrem mlijeka trebalo platiti slobodu prolaza te vojnici vie i nisu morali vaditi iz korica svoje maeve. Anelika se bacala svim arom svoje ljubavi na njegovanje Cantora i Florimonda. Po povratku iz Neuillya, povela ih je Velikom Matthieuu. eljela je da joj on da neku mast za Cantorove kraste i za Florimonda. Kako da vrati ivot njegovu drhtavom, iscrpljenom tjelecu koje se ak i pod majinim milovanjima prestraeno trzalo? Aneliki se srce cijepalo dok bi ga drala na koljenima. - Kad sam ga napustila, ve je govorio - govorila je Anelika - a sada ne uspijeva rijei prozboriti. Poljakinja ju je pratila k Velikom Matthieuu. On je zbog njih podigao zastor koji je njegova kola dijelio na dva dijela i zamolio ih da uu, kao da su velike gospoe, u njegov privatni kabinet gdje je bilo svega i svaega: ljudskih vilica sa zubima, supozitorija, kirukih noia, kutija punih perunikina praha, ibrika i nojevih jaja, pa ak i dva balzamirana krokodilia.

Veliki metar osobno, svojom vlastitom rukom namae Cantora jednom mau svoje vlastite proizvodnje i uvjeri ih da e u roku od jednog tjedna kraste nestati. Obeanje se obistinilo: kraste su otpale, a ispod njih se pojavi dijete punano i mirno, bijele puti, kestenjastih kovrda, odlinog zdravlja. to se tie Florimonda, Veliki Matthieu, nije ba bio previe siguran. Uze dijete pregledavati s mnogo pomnje. Promatrao ga je i smjekao mu se, a onda ga vrati Aneliki, smeteno eui bradu. Anelika je bila vie mrtva nego iva. - to mu je. - to. Treba da jede, u poetku vrlo malo, a poslije sve to bude mogao i htio. Moda e tako kosti pokriti mesom. Koliko je mjeseci imao kad si ga napustila? - Dvadeset mjeseci, neto manje od dvije godine. - Najgore doba za patnju - ree rastreseno Veliki Matthieu. - Patnju najbolje podnaamo odmah im se rodimo, ili kasnije. Patnja najgore pogaa maliane koji ba poinju razumijevati. Anelika die na Velikog Matthieua oi u kojima su se sjajile zadrane suze. Pitala se kako to da taj prosti razmetljivac zna tako mudre stvari. - Hoe li umrijeti? - Moda nee. - Ipak mi dajte neki lijek - zamoli ga. Nadriljenik usu u papirnatu vreicu nekakav praak od biljke i preporui joj da svaki dan od toga napravi aj i dadne ga djetetu da ga popije. - Dat e mu neto snage - ree. Taj ovjek koji je nadugo i nairoko hvalio svoje lijekove, ne ree nita suvino. Poto je asak poutio, nastavi: - Ono to je njemu potrebno jest da dugo vremena ne osjeti glad, da ne osjeti strah, da ne osjeti studen, da se ne osjeti naputen, da oko sebe gleda uvijek ista lica. Njemu je potreban jedan lijek koji ja ne posjedujem u svojim teglicama: osjeaj sree. Jesi li me razumjela, djevojko? Ona mu glavom kimne da je razumjela. Bila je zaprepatena i smuena. Nikad joj nitko nije govorio o sinovima na taj nain. U svijetu u kojemu je nekad ivjela nije bilo uobiajeno. Ali moda je jednostavan svijet vidio jasnije neke stvari? Na podij se bijae u meuvremenu popela muterija nateena lica umotana u rubac. Orkestar je dreao podiui zaglunu buku. Veliki Matthieu izvede napolje dvije ene ljubazno ih tapui po ramenima. - Trudite se da se smije! - povie im jo jednom prije no to e uhvatiti klijeta. Otada su se u kuli Nesle svi trudili da nasmiju Florimonda. Stari Urlikalo i njegova Urlikalica plesali su za nj svojim starim razigranim nogama. Crni Kruh mu je davao da se igra s njegovim hodoasnikim koljkama. S Novog mosta su mu donosili narane, slatkie, mlinice od papira. Neki mali Overnjanin mu je pokazivao svoga svisca, a neki opet djeak sa sajmita Saint-Germain doao je da mu pokae svojih osam pripitomljenih mieva koji su plesali menuet uz zvuke violine. Ali je Florimonda uhvatio strah i on sakrije oi. Jedino ga je majmuni Piccolo uspijevao zabaviti, ali uzalud se kreveljio i prevrtao: na djeakove usne ne izmami osmijeh. ast tog uda pripala je Thibaultu, verglau. Jednoga dana stari zasvira pjesmu o Zelenom mlinu. Anelika koja je Florimonda drala na koljenima primijeti da se trgnuo. On na nju podigne svoje oi. Usne su mu podrhtavale otkrivajui zubie sitne kao zrnad rie. I on slabanim, hrapavim glasiem koji kao da je dolazio iz daljine ree: - Mama!

12. BITKA NA SAJMITU SAINT-GERMAIN

Stigao je rujan, hladan i kiovit. - Evo, hladnoa se pribliava - jadao se Crni Kruh stiskajui se uz vatru u svom mokrom odijelu. Vlana su drva cvrala na ognjitu. Graani i bogati trgovci nisu te godine ekali blagdan Svih svetih da bi obukli zimska odijela i sebi pustili krv, kao to je preporuala higijena koja je tvrdila da se treba povjeriti kirurgu etiri puta godinje, to jest na poetku svakog godinjeg doba. Ali plemii i sirotinja imali su puno razloga da zabrinuto govore o drugim stvarima, a ne o kii i hladnoi. Svi velikodostojnici dvorski i financijski, bili su pogoeni hapenjem vrlo bogatog glavnog ravnatelja dravne blagajne, gospodina Fouqueta. A svi su se dostojanstvenici u podzemlju pitali kakav e tok poprimiti, u trenutku otvorenja sajmita Saint-Germain borba izmeu Calembredainea i Rodogonea Egipanina. Hapenje gospodina Fouqueta odjeknulo je kao grom iz vedra neba. Nekoliko tjedana prije toga kralja i kraljicu majku, doekao je u Vaux-le-Comteu taj isti ministar koji je ivio nevjerojatno raskono. Oni su se jo jednom divili velianstvenom dvorcu to ga bijae sagradio arhitekt Vau, promatrali su zidne slike slikara Le Bruna, kuali su Vatelova jela, proetali prekrasnim vrtovima to ih je projektirao Le Notre, po vrtovima osvjeenim vodom to ju je inenjer Francini doveo u bazene, vodoskoke, spilje i esme. Na kraju je itav dvor mogao u kazalitu, na otvorenom, pljeskati jednoj vrlo duhovitoj komediji: od mladog autora koji se zvao Moliere. Zatim su, poto su pogaene posljednje baklje, svi zajedno krenuli u Nantes zbog stalea Bretagne. Ba tamo je dolo do hapenja gospodina Fouqueta. Naime jednog jutra se neki bezimeni muketir pojavio pred Fouquetom kad je ovaj htio ui u svoju koiju. - Nije potrebno da se tamo penjete - ree muketir - ovdje vas eka nosiljka s prozorima poprijeenim eljeznim preagama, koju vidite tu na par koraka. - to? to to znai? - Znai da vas hapsim u kraljevo ime. - Nema sumnje, kralj je gospodar - promrmlja glavni ravnatelj - ali bilo bi mi drae, radi njegove slave, da je otvorenije postupio. Strpljivost, prijetvornost, konana odluka u itavom tom dogaaju nosili su peat Mazarinova uenika. Tono prije godinu dana isto tako je uhapen vrlo bogat grof de Peyrac iz Toulouse i potom kao vjetac spaljen na trgu Greve. Ali u opem zaprepatenju i tjeskobi to ga je na dvoru izazvalo hapenje glavnog ravnatelja kraljeve blagajne nikome nije upala u oi potpuno ista taktika kojom se kralj posluio u oba sluaja. Nitko o tome nije razmiljao. Znalo se jedino da e se u Foquetovim raunima nai ne samo tragovi njegovih pronevjera, nego i imena svih onih gospoa i gospode ijim se uslugama koristio i plaao ih za to. Prialo se ak i o kompromitirajuim dokumentima iz kojih se oito vidi da su se neki znameniti velikai, pa ak i prinevi kraljevske krvi, za vrijeme fronde, prodali lukavom novaru. Ali nitko jo nije prepoznao u ovom drugom jo izvanrednijem i jo munjevitijem hapenju istu autoritativnu ruku. Samo je Luj XIV, razbivi peat na poruci kojom mu se javljalo da su u Languedocu izbili neredi koje je podjarivao neki gaskonjski plemi po imenu d'Andijos, uzdahnuo: Pa i vrijeme je!

Vjeverica,11 pogoena na samom vrhu ivotnoga stabla, padala je dolje s grane na granu. Bilo je vrijeme: Bretagna se sigurno nee pobuniti radi njega kao to se Languedoc bunio radi onog drugog, radi onog udnog ovjeka kojega je morao ivoga spaliti na trgu Greve. Plemstvo prema kojemu je Fouquet bio neobino iroke ruke nee ga braniti od straha da ne doivi njegovu sudbinu. A ogromna ravnateljeva bogatstva vratit e se u dravnu blagajnu, to je bilo pravo i poteno. Umjetnici Vau, Le Brun, Francini, Le Notre, pa sve do veselog Molierea i Vatela, svi ti umjetnici to ih je Fouquet okupio oko sebe i uzdravao zajedno s itavim etama njihovih crtaa, slikara, radnika, vrtlara, glumaca, kuhara, ti umjetnici radit e odsada samo za jednog gospodara. Poslat e ih u Versailles, u onaj mali dvorac od kartona, izgubljen meu umama i movarama, gdje je Luj XIV stisnuo prvi put u zagrljaj njenu La Valliere. U ast te arke, tajne ljubavi, izrast e tu najdivnije svjedoanstvo u slavu Kralja Sunca. to se Fouqueta tie, povest e se izvidi za vrlo dugu parnicu, a dotle e vjeverica biti zatvorena u nekoj tvravi. I svi e zaboraviti na nju. Anelika nije imala kad da se naslauje tim novim dogaajima. Sudbina je htjela da pad onoga kojemu je grof Joffrey de Peyrac tajno bio rtvovan uslijedi brzo iza njegove pobjede. Ali to je bilo isuvie kasno za Aneliku. Ona nije ni pokuavala da obnovi sjeanja, da shvati situaciju. Monici su prolazili, rovarili, izdajstva snovali, vraali se u milost i nestajali. Mlad, beutan i autoritativan vladar poravnao je glave odlunim udarcem srpa. Kovei s otvorima ostao je skriven u tornjiu dvorca Plessis-Belliere. Anelika je sada bila samo ena bez imena koja je stiskala na srce svoja dva sina i s uasom pomiljala na zimu koja se bliila. Dvor je liio na mravinjak razbijen nenadanim udarcem trnokopa. Podzemlje je bilo u previranju oekujui bitku na Sajmitu Saint-Germain, bitku koja je po svim znacima imala biti strana. Kraljica i prodavaica cvijea na Novom mostu s nestrpljenjem su ekale da se rodi dauphin.12 Cigani su ulazili u Pariz. Bitka na Sajmitu Saint-Germain koja je natopila krvlju glasovito sajmite ve prvog dana nakon njegova otvaranja, potpuno je zbunila one koji su se trudili da joj otkriju uzroke. Lakeji su tukli studente, plemii su na svoje maeve nabadali pelivane, ene su silovane nasred trga, koije su gorjele, a nitko nije znao tko je kresnuo prvu iskru. Jedan jedini ovjek nije se varao. Bio je to mlad ovjek po imenu Desgrez, ovjek obrazovan i poneto burne prolosti. Desgrez je ba bio postavljen za zapovjednika policije u Chateletu. Svi su ga se bojali i o njemu se poelo govoriti kao o jednom od najsposobnijih policajaca glavnog grada. Poslije se taj mladi osobito istakao strpavi u zatvor najveu trovaicu tog vremena, markizu de Brinvilliers, kao to je 1678. prvi podigao zastor nad glasovitom dramom u vezi s trovanjima. Tom su prilikom razna otkria zaprljala ak i stepenice prijestolja. Ope je miljenje bilo da su policajac Desgrez i njegov pas Sorbona najbolje poznavali sva skrovita i sva iva stvorenja grada. Desgrez je ve dulje vremena pratio razvoj neprijateljstva izmeu dvojice monih efova parikog podzemlja: Calembredainea i Rodogonea Egipanina za prevlast nad teritorijom Sajmita Saint-Germain. A isto tako je znao da su oni suparnici i neprijatelji zbog ljubavi prema nekoj eni u koje su oi bile boje smaragda, a podzemlje ju je zvalo Markizom anela. Neto prije no to se sajmite otvorilo, on je nanjuio strateko kretanje meu atrovcima Iako je bio policajac niega ranga, onog jutra kad se otvarao sajam, on je uspio dobiti dozvolu da sve policijske snage glavnog grada rasporedi du mea predgraa Saint-Germain. On nije mogao sprijeiti izbijanje tunjave koja je strahovitom brzinom i estinom
11 12

Nadimak za Fouqueta Prijestolonasljednik.

planula, ali ju je zato odmah i grubo prekinuo, pogasivi u isto vrijeme poare, organiziravi u odbrambene kvadrate plemie oboruane maevima, to su se u trenutku izbijanja tunjave zatekli na tom mjestu, pristupivi masovnim hapenjima. U sam cik zore te krvave noi dvadeset probranih zlikovaca izvedeno je van Pariza, do vjeala u Montfauconu i objeeno. Istini za volju treba kazati da su brojni uzroci potakli bande parikih zlikovaca da se izmeu sebe pokolju radi dominacije nad glasovitim sajmitem u predgrau Saint-Germain. Od listopada do prosinca i od veljae do mesopusta sav je Pariz tuda prolazio. ak se ni kralj nije libio da koju veer navrati ovamo zajedno s dvorom, a kakvu je blagodat za kradljivce ogrtaa i depare predstavljalo to jato divnih ptica ne treba ni spominjati! U XIV stoljeu, fratri samostana Saint-Germain-des-Pres, u ijoj se nadlenosti sajmite i nalazilo, ogradili su ga zidinama i opskrbili vratima i straom. Ali je ulaz bio slobodan, nita se nije plaalo. Dvije velike drvene barake u kojima su stanovali trgovci i pelivani podignute su izmeu Ulice pei, ulice Tournon, te Ulice etiri vjetra. Osim toga, u tom se ograenom prostoru, odmah do ulice Robbiaia nalazilo neobraeno zemljite, mjesto odreeno za marveni trg. Tu se osjeao dah polja koja su, uostalom, bila sasvim blizu proteui se preko breuljaka na ijim su vrhovima bile podignute vjetrenjae. Unutar zidina nalazilo se etiristotine nia, odnosno duania natkrivenih trijemovima ili strehama, a poredanih na prilino velikom prostoru ispresijecanom ulicama. A svuda naokolo prostirala se livada na kojoj se pod vedrim nebom moglo postaviti stolove na nogarima, te je u isto vrijeme sluila kao prolaz koijama, nosiljkama i konjima. No tu je uvijek bilo napretek svjetine tako da se ovjek jedva kretao. Svega i svaega se prodavalo na Sajmitu Saint-Germain. Trgovci iz velikih pokrajinskih gradova, iz Amiensa, Rouena, Reimsa, izlagali su tu uzorke svoje robe. U ponekim otmjenim duanima, svijet se pogaao za kune haljine iz Marseillea, dijamante iz Alenona, bombone iz Vedruna. Portugalac je tu prodavao sivi ilibar i fini porculan. Provansalac je nudio narane i limune. Turin je hvalio svoje meleme iz Perzije, svoje mirisave vodice iz Carigrada. Flamanac je izlagao svoje slike i svoje sireve. Ukratko, bio je to Novi most u daleko veim, svjetskim razmjerama, gdje je sve bualo od urnebesnog jecanja praporaca, flauta, dipala i tamburica. Oni to su pokazivali ivotinje i neobinu eljad privlaili su gomilu, koja je grnula da vidi ples mieva uz pratnju violina i dvije muhe kako se slamkama tuku u dvoboju. Tu se lijepo obuen svijet eao o svijet u prnjama. Svi su dolazili na Sajmite Saint-Germain ne samo da vide izlobu sjajnih i razliitih predmeta ve i da uivaju u slobodi vladanja i izraavanja emu se nisu mogli prepustiti ni na jednom drugom mjestu. Sve je tu bilo podeeno za radost uvstvima. Ljudi su davali maha svojim neobuzdanostima u prodavaonicama pikantnih jela, u lijepim kabaretima ukraenim ogledalima i pozlatom te u jazbinama gdje se naveliko kockalo. Svi mladii i djevojke poticani ljubavnom strau mogli su je tu zadovoljiti. Ali u svim epohama Cigani su predstavljali veliku zanimljivost Sajmita SaintGermain. Oni su bili njegovi prinevi sa svojim akrobatima i svojim astrolozima. Ve sredinom ljeta pristizale su njihove erge u koje bijahu upregnute mrave rage opletenih griva. Te erge su bile krcate ena i djece, kuhinjskog suda, ukradenih pruta i kokoi. Ljudi, oholi i mualjivi, dugih crnih kosa pokrivenih eirima okienih perjem u ijim su se sjenama palile oi sjajne poput eravice, nosili su na ramenima duge kremenjae.

Pariani su ih promatrali s onom istom nezasitnom znatieljom kojom su ih, po prvi put njihovi oevi 1427. promatrali kad su se pod parikim zidinama pojavili ti vjeni lutaoci puti boje zimzelena. Prozvali su ih Egipanima, ali i Ciganima ili Boemljanima.13 Bande parikih zlikovaca su priznavale njihov utjecaj na zakone podzemlja, te je za sveanosti luaka, vojvoda Egipana stupao odmah uz kralja Thunesa, a velikodostojnici carevine Galileje ili su ispred ministra Velikog Coesrea. Rodogone Egipanin, i on ciganskog soja, mogao je imati samo visoki poloaj meu kolovoama parikog podzemlja. Bilo je pravo to je htio za se osigurati podruje u blizini onih arobnih svetita ukraenih krstaama, kosturima i crnim makama, koje su gatare, crne vjetice, kako ih je svijet nazivao, podizale usred Sajma Saint-Germain. Uza sve to Calembredaine, mada gospodar kule Nesle i Novog mosta, traio je za sebe taj zalogaj. To suparnitvo moglo se zavriti samo smru jednoga od njih dvojice. Posljednje dane prije otvorenja Sajmita izbile su brojne tunjave u etvrti. A dan prije otvaranja, Calembredaineove su se trupe morale povui u neredu i potraiti zaklon meu ruevinama palae Nesle, dok je Rodogone Egipanin organizirao neku vrst zatitnog kordona oko nekadanje tvrave, du jaraka i Sene. Calembredaineovi ljudi su se okupili u velikoj dvorani oko stola s kojega se Drvoguz derao kao pomahnitalo zvijere. - Ve sam mjesecima opaao kako se pribliava ova opasnost. A ti si za sve ovo kriv, Calembredaine! Zbog svoje si markize sasvim izgubio glavu. Ne zna se vie tui, voe ostalih bandi su digli glavu. Osjeaju da gubi tlo pod nogama i pruit e ruku Rodogoneu da te obori. Preksino sam susreo Plavog Mornara Stojei ispred vatre prema kojoj je njegov snaan lik poprimio crne obrise, Nikola je brisao od udarca noa okrvavljene grudi. On se derao jo snanije od Drvoguza: - Znamo mi dobro da si izdajnik bande, da se sastaje sa svima voama bandi, da ih posjeuje, da se priprema da zauzme njesto Velikog Coesrea. Ali uvaj se! O svemu u obavijestiti Rolina Kladu - Huljo! Nita mi ne moe uiniti Aneliku je podilazio uas pri pomisli da je to rikanje zvijeri moglo probuditi Florimonda i prestraiti ga. Ona poleti u okruglu sobu. Ali anelii su mirno spavali. Cantor je bio nalik kerubinu s flamanskih slika. Florimondu su se obrazi poneto ispunili mesom. Sklopivi vjee nad tamnim pogledom, u snu mu se vraao izraz djetinji i sretan. Strana dernjava nije jenjavala. Ovo mora svriti! Mora svriti pa puklo kud puklo! razmiljala je Anelika zatvarajui to je bolje mogla rasklimana vrata. ula je promukli glas Drvoguza. - Ne zanaaj se, Calembredaine: ako uzmakne, s tobom je gotovo! Rodegone nee imati samilosti. Nije njemu samo do sajmita, ve je njemu do tvoje djevojke koju si mu oteo na groblju Saints-Innocents. Njemu je do nje vie nego do iega. A ne moe je imati dok si ti tu. Dakle, ili ti ili on. Nikola kao da se primirio. - A to da radim? Svi su se njegovi ljudi, ti prokleti Egipani, smjestili tu napolju, ispred naeg nosa. Poslije batina to smo ih dobili, nema smisla ponovo se uputati u bitku. Sve bi nas pobili. Anelika se vrati u sobu, uze jedan ogrta i preko oiju stavi krinku od crvenoga baruna, koju je uvala u jednoj kutiji s jo nekim stvaricama. Udeena tako sie u onu galamu.

13

Bohemie na francuskom eka. Pariani su vjerovali da cigani potjeu iz eke.

Svaa izmeu Calembredainea i Drvoguza poprimala je epske konture. Nikola je mogao bez po muke zgnjeiti bogalja u njegovu drvenom tanjuru, ali toliki je bio upliv ovoga da je, u stvari, bio gospodar situacije. Kad se pojavila Anelika s crvenom krinkom preko lica, buka neto utihne. - Kakav je ovo karneval? - gunao je Nikola. - Kamo e? - Idem otjerati Rodogoneove trupe. Za jedan sat mjesto e biti isto, gospodo. Poslije e moi svatko u svoje sklonite. Calembredaine se okrene Drvoguzu kao da ga poziva za svjedoka: - Ne ini li ti se da ona svakim danom postaje sve lua? - Pa ini, ali ako je ludost nadahnjuje dobrim mislima, pusti neka radi to je naumila. Svemu se ovjek moe nadati od ove nae Markize anela. Njoj zahvaljujui postao si krhotina, a sada neka barem popravi razbijeni lonac. Anelika potri u no. Trala je do vrata Saint-Jacques i tek tu pokua prijei preko jarka. Jedan od Rodogoneovih Cigana isprijei joj se na putu. Ona mu na njemakom natuknu neku vrlo zamrenu priu prema kojoj je ona prodavaica na Sajmitu Saint-Germain i vraa se sada u svoju tezgu. Ovaj pusti da proe ta ena pod krinkom, umotana u plat ne posumnjavi nimalo u nju. Ona bez zaustavljanja pojuri do jednoga svoga prijatelja, vlasnika tri ogromna i strana medvjeda. Anelika je potpuno smantala ta tri medvjeda i njihova starog gospodara, a isto tako i djeaka koji je drao drveni anak u ruci. Posao je bio brzo sklopljen zahvaljujui njezinim lijepim oima. Odbijalo je deset sati s tornja opatije Saint-Germain-des-Pres kad su Rodogoneovi ljudi, koji su bili na strai du starih jaraka, opazili kako prema njima nastupa ogromna mumlajua prilika. Ciganin koji je pokuao utvrditi tko to hoe da probije njihov obru dobi u prsa udarac ape koja mu s komadom kabanice iupa i komad mesa. Ne ekajui opirnija obavjetenja, ostali poskakae na bedeme. Neki su potrali prema Seni da bi obavijestili drugove koji su na toj strani bili u zasjedi, ali i ovi naioe na dva neugodna susreta. Ve su mnogi banditi bili u vodi, i plivali prema drugoj obali gdje se nalazio Louvre i prema manje opasnim mjestima. Tui se, poklati se u otvorenoj borbi s prosjacima i vojnicima nije plailo njihova odvana srca, ali uhvatiti se ukotac s medvjedom koji je, kad se uspravio na zadnje noge, bio dobra dva hvata visok, nijednome se od Rodogoneovih ljudi nije mililo. Anelika se mirno ponovo pojavi u kuli Nesle i obavijesti skup da je itava etvrt potpuno oiena od nepoeljnih posjetitelja. Glavni tab Calembredainovog odreda poe napolje da izvidi i morade priznati da je Markiza anela rekla istinu. Od muklog praska Drvoguzovog smijeha graanke su drhtale iza svojih zavjesa. - Ha! Ha! Ha! Ova Markiza anela - smijao se - napravila udo! Ha! Ha Ha! Ali Nikoli nije bilo do smijeha. - Dogovorila si se s njima da nas izda - ponavljao je gnjeei Aneliki zglavak otila si da se proda Rodogoneu Egipaninu! Da bi smirila njegov ljubomorni bijes, ona mu je morala ispriati svoj pothvat. Sad je bogaljev grohot prskao poput udarca groma. Neki su stanovnici okolnih kua povirili na prozore i stali vikati da e sii dolje sa sabljama i helebardama i malo zapapriti tim lupeima koji potenom svijetu ne daju da spava. Taj ljudski krnjadak se uope nije obazirao na njihove prijetnje. Vukui se po kamenim ploama ulice, on proe kroz itava predgrae Saint-Germain smijui se na sva usta. Godine i godine poslije toga na prosjakim se veselicama prialo o tri medvjeda Markize anela! Ispriani manevar nije, meutim, sprijeio izbijanje sukoba. Zapovjednik policije Chateleta imao je pravo kad je ujutro prvoga listopada poao do gospodina de Dreuxa d'Aubraysa, gospodara Offemonta i Villiersa, redarstvenog asnika grada Pariza i uvjerio ga da je prijeko potrebno sve raspoloive snage parike policije dovesti u blizinu Sajmita Saint-Germain.

Taj je dan, meutim, proao mirno. Calembredaineovi su se ljudi kao gospodari kretali meu sve guim gomilama naroda. U sumrak stadoe pristizati koije visokog drutva. Uz tisue i tisue upaljenih zublji pored svakog duana, izloba je poprimala izgled zaaranog dvorca. Anelika se drala Calembredainea i zajedno su promatrali borbu ivotinja: dvije doge protiv jednog vepra. eljna tih okrutnih prizora, svjetina se natisla oko ograde male arene. Anelika je bila dobro raspoloena. Kod prodavaa pia pila je mukata, cedrova soka i cimetove vode. Potroila je ne vodei mnogo rauna o novcu jednu kesu to joj ju je Nikola poklonio. Kupila je za Florimonda lutaka i slatkia. Nikola je pretpostavljao da e sajmite biti pod budnim nadzorom policije, te se obrijao i na se navukao odijelo neto pristojnijeg izgleda od onog u koje se obino oblaio, da bi to manje upao u oko. Natukavi na oi irok eir koji mu je donekle skrivao nemiran pogled, on je svojim izgledom bio nalik siromanom seljaku koji je, usprkos svojoj bijedi, doao da se malo razveseli na sajmu. Anelika i Nikola su zaboravili na sve. Svjetla su im se odraavala u oima. Prisjeali su se davnih i divnih sajmova po gradiima i selima njihova kraja. Nikola je provukao ruku Aneliki oko pasa. Drao ju je na neki poseban, svoj nain. Ona je imala dojam da je stee jedan od onih eljeznih prstenova kakvim se okivaju zatoenici oko pasa. Ponekad joj je godio tvrdi zagrljaj njegovih ruku. Pa i tu veer, obuhvaena njegovim miiavim stiskom, osjeala se krhka i pokorna, slaba i zatiena. Ruku punih slatkia, igraaka i boica kolonjske vode, sve se vie zagrijavala borbom ivotinja. Vikala je i lupala nogama zajedno s ostalim gledateljima kad je crn i podivljali vepar otresao s lea jednog napadaa i svojim deraem odbacio u zrak rasporenog psa. Nenadano, ona opazi na drugoj strani borilita, ba suelice njima, Rodogonea Egipanina. Na kraju njegovih prstiju klatio se dug i zailjeni bode. No zasikti iznad borilita. Anelika se baci u stranu i za sobom povue Nikolu. Otrica bodea proleti par centimetara od Nikolina vrata i zarije se u vrat prodavaa ukrasnih stvarica. Pogoen, ovjek u gru zalomi rukama raskrilivi skutove arenog plata. Naas je naliio na ogroman leptir proboden iglom. Iz vrata mu brizne mlaz krvi i on se srui na tlo. Na Sajmu Saint-Germain je poeo krvavi obraun. Oko pola noi Anelika je zajedno s desetak djevojaka i ena, od kojih su dvije pripadale Calembredaineovoj bandi, dospjela u podzemnu eliju Chateleta. Iako su se za njom zatvorila vrata, inilo joj se da jo uvijek uje krikove izbezumljena svijeta, dernjavu prosjaka i zloinaca guranih nemilosrdnim raljama pandura i policajaca koji su ih u naletima odvodili sa Sajmita Saint-Germain ravno u zatvor. - Nadrljale smo - ree jedna djevojka. - Ba sam roena pod sretnom zvijezdom! Jednom poem u skitnju izvan Glatignya, i eto me u uzi. Oni su kadri da me posade na konjica14 zato to sam se udaljila iz mjesta odreenog mi za boravak. - Je li gadno boli na tom konjicu - upita jedna djevojica. - Oh, Gospode, jo osjeam da su mi miii i ivci nategnuti kao bjeli sljez. Kad me je muitelj stavio na nj; povikala sam: Blagi Isuse! Preista Djevice, budite milostivi prema meni!. - A meni je - javi se druga - krvnik ugurao sve do dna grla uplji rog i onda kroza nj usuo gotovo est kraga hladne voe. Da je bar bilo vino! Mislila sam da u se rasprsnuti kao prasei mjehur. Poslije su me odvukli u kuhinju Chateleta i stavili pred veliku vatru da doem k sebi.

14

Neka vrst muila.

Anelika je. sluala te glasove koji su dopirali iz smrdljive tame i biljeila u svijesti njihovo znaenje, ali nimalo se ne zabrinjavajui zbog isprianih pojedinosti. Pomisao da e sigurno biti podvrgnuta muenju za vrijeme presluavanja, obaveznog za sve optuene, nije joj dopirala do svijesti. Jedna jedina misao joj se u glavi namatala: ,,A maliani? to e od njih biti? Tko e se za njih brinuti? Nee li ih napustiti u kuli? takori e ih poderati" Iako je u zatvoru vladala vlana studen, njoj su se sljepooice orosile znojem. uurena na hrpi smrdljive slame, nagnuta na zid, koljena obgrlivi rukama nastojala je da ne drhti i da nae razloge umirenja. Pa nai e se ve neka ena koja e se za njih pobrinuti. Nemarne su, nesposobne, ali ipak brinu da neim nahrane svoje sinove Pa nahranit e i moje. A ako je Poljakinja tamo, mogu biti mirna. Pa i Nikola e biti paljiv Ali nije li i Nikola uhvaen? Anelika se sjeti svog uasa kad je, trei iz ulice u ulicu da bi izbjegla krvavom obraunavanju, svaki put naletila na obru pandura i policajaca. Svi su prilazi sajmitu i etvrti Saint-Germain bili pod straom te se inilo da se broj policajaca i pandura odjednom postostruio. Anelika se pokua sjetiti da li je Poljakinja mogla napustiti sajam prije opeg metea. Kad ju je posljednji put vidjela, bludnica je sa sobom vukla mladog provincijalca, prestraenog i sretnog u isti mah, prema obali Sene. Ali moda su se pri tom zadrali kod duana, moda su bazali naokolo, moda su svratili da togod popiju u kojoj od krama. Anelika uspije snagom svoje volje sebe uvjeriti da Poljakinja nije dopala zatvora. Ta je pomisao donekle umiri. Iz dubine njezine tjeskobe javljale su joj se na usnama, nagonski se vraale zaboravljene rijei molitve. Budi im milostiva, zatiti ih, Preista Djevice Zaklinjem se, ponavljala je u sebi, da u se iupati iz besramnog ivota kojim ivim, ako mi spasi sinove Napustit u ovo drutvo zloinaca i lupea. Upet u sve svoje snage da ivim od svojih ruku Sjeti se prodavaice cvijea i poe se zanositi planovima. Vrijeme joj je tako bre proticalo. Ujutro se podigla velika buka od kripe brava i kljueva. Vrata se na eliji otvore. Deurni pandur zubljom osvijetli unutranjost elije. Danje svjetlo koje se probijalo kroz pukarnice, usjeene u debele zidine, bilo je tako slabo da se unutra nije bogzna to vidjelo. - Tu su markize, djeaci - povie straar veselo. - Doite bre ovamo. etva e biti sjajna. Jo tri straara uu i zataknu zublju u jedan prsten u zidu. - Zar ne, ptiice, bit ete mirne i mudre? Jedan od straara izvue ispod kabanice jedne kare. - Skini kapicu - ree eni koja se nalazila blizu vrata. - Hm! ima sijede kose. Neka, izvui emo takoer neki novi. Poznajem jednog vlasuljara blizu trga Saint-Michel koji pravi jeftine vlasulje za stare pisare. Odree sijedu kosu, vee je komadom page i baci u koaru. Njegovi su drugovi prouavali kosu na glavama drugih uhienica. - Ja vam neu zadati truda - ree jedna od ena. - Oiali ste me, nema tome dugo. - Gle, istinu veli - straar e podrugljivo - prepoznao sam ovu ovdje. Ha! Ha! ini mi se da ti se ovdje svia! Jedan straar pristupi Aneliki. Ona osjeti kako joj gruba ruka opipava glavu. - Hej, prijatelji! - povie. - Ovdje je dobra roba. Primaknite svjetlo da bolje vidim. Smolasti plamen osvijetli bujnu kestenjastu i kovrdavu kosu koju je straar oslobodio skinuvi Aneliki kapicu. uo se zviduk divljenja. - Prekrasno! Nema plavih tonova, dodue, ali se sva prelijeva. Prodat emo je gospodinu Binetu u ulici Saint-Honore. On ne pazi mnogo na cijenu ve na kakvou. Nosite ovo leglo gamadi, kae mi svaki put kad mu donesem kosu

zatvorenica, ja ne pravim vlasulje od kose koju je ve nagrizla gamad! Ali ovaj put e me doekati s manje prezira. Anelika se rukama uhvati za kosu. Ta ne mogu joj odrezati kosu, to je bilo nezamislivo! - Ne, ne, ne radite toga! - preklinjala je. Ali joj vrsta aka skine ruke. - Ako ti je bilo toliko stalo do kose, ljepotice, onda si se morala uvati Chateleta. Ta treba da i mi, zaboga, neku sitnicu zaradimo. Uz prilian zvek elika kare su rezale crvenkasto-plave kovrde to ih je Barba prije nekoliko dana eljala s beskrajnom samilosti u dui. Kad su straari izili, Anelika prijee drhtavom rukom preko gole ije. inilo joj se da joj je glava postala manja i isuvie laka. - Ne plai - ree joj jedna ena da je utjei - ponovo e narasti. Pod uvjetom da te ponovo ne uhvate. Straari su udni eteoci. Pobogu, kose su u Parizu skupe zahvaljujui svim onim plemiima, prinevima i mladiima koji nose vlasulje! Mlada ena utke prikopa kapicu. Njezine drugarice su mislile da plae jer ju je potresala snana drhtavica. Ali je ta zgoda odmah izgubila svaku vanost. Jedino do ega joj je bilo stalo, bila je sudbina njezine djece.

13. ANELIKA U CHATELETU

Vrijeme je odmicalo sporo, uasno sporo. elija u kojoj su ene bile zatvorene bila je tako malena da se u njoj jedva disalo. Jedna od ena ree da je dobar znak to su ih zatvorili u tu eliju koja je bila poznata pod imenom: Izmeu dvije noi. Tu su zatvarali one za koje se nije znalo da li e biti uhapeni ili samo pritvoreni. - Kad su nas uhapsili, u stvari, nismo nita loe radile - govorila je ista ena. - Bile smo na sajmu kao i svi drugi. To to nas nisu pretresle zaprisegnute ene na slubi u Chateletu, dokazom je da su svi otili na sajam Saint-Germain, pa i one. - Pa na sajmu je bila i policija - s gorinom posvjedoi druga djevojka. Anelika pod haljinom opipa bode Rodogonea Egipanina: bode slian onome kojim je gaao Nikolu. - Prava je srea to nas nisu pretresli - ponovi ena koja je moda skrivala pod odjeom neki no ili neiju kesu s par kuda u njoj. - Budi bez brige, ima i za to vremena - odgovori jedna. Veina se ena nije nadala dobru od zatvora. Prialo se o zatvorenicama koje su deset godina ostale u zatvoru prije no to su ih se sjetili. A one to su poznavale Chatelet, opisivale su zatvorske elije te grozne tvrave. U njoj je postojala elija koja se zvala Kraj lagodnu ivotu Ta je elija bila puna gmazova i neisti, a zrak je u njoj bio tako kuan da ni svijea nije mogla gorjeti. Zatim Klaonica nazvana tako zato to se u njoj udisalo smrdljivo isparavanje iz oblinje klaonice. Okovi je bila velika dvorana u kojoj su zatvorenici okovima bili vezani jedni za druge. Druge su se zvale Okrutnost, pa Bunari, Jarak; ova zadnja je imala oblik izvrnutog stoca. Zatvorenici su u njoj nogama bili u vodi; niti su se mogli pruiti niti stajati na nogama. Obino bi umirali poslije petnaestak dana. Na kraju tihim se glasom spominjala elija Zaboravljena. Bila je to podzemna elija iz koje se nitko nije vraao u ivot. Siva se svjetlost probijala kroz duboki otvor na kojemu se nalazila eljezna mrea. Nikako nisi mogao znati koliko je sati. Jedna starica izuje iskrivljene cipele, iz potplata iupa avle i ponovo ih zabije u potplat, ali u protivnom smjeru, sa iljcima vani. To udno oruje zatim pokae drugaricama i posavjetuje ih da naprave to isto kako bi time mogle ubijati takore koji e im doi u posjetu kad padne no.

Meutim, oko ponoi vrata se uz tropot otvore i konjanici izvedu zatvorenice iz elije i povedu ih iz hodnika u hodnik, u veliku dvoranu obloenu modrom tapiserijom ukraenu utim ljiljanima. U dnu dvorane, na polukrunom podiju, nalazila se neka vrst katedre od izrezbarenog drva, a nad njom jedna slika koja je prikazivala Krista na kriu. Povie katedre i slike dizao se baldahin obloen tapiserijom. Za katedrom je sjedio ovjek u crnoj togi, s ovratnikom ukraenim bijelim vrpcama i s bijelom perikom na glavi. Uz bok mu se nalazio jo jedan ovjek koji je pred sobom imao kup pergamena. Prvi je bio zapovjednik parlke policije, a drugi njegov pomonik. Podvornici, biri oboruani ibama, i vojnici kraljeve garde okruie skupinu ena i djevojaka i gurnue ih pred podij. Pri tom su morale proi kraj jednoga stola za kojim je sudski pisar zapisivao njihova imena. Anelika je od zaprepatenja ostala otvorenih usta kad ju je pisar upitao kako se zove: ta ona vie nije imala imena Na kraju ree da se zove Ana Sauvert. Tako se zvalo jedno selo u blizini Monteloupa i njoj je ono nenadano palo na pamet, Suenje je bilo zaas gotovo. Chatelet je toga dana bio kao ipak pun. Trebalo je brzo raditi. Poto je postavio po nekoliko pitanja svakoj od predvedenih ena, pomonik proita listu koju mu je pisar uruio i izjavi da su sve spomenute osobe osuene da budu javno izbievane, a potom odvedene u Opu bolnicu gdje e ih pobone ene pouiti kako se krpa i Boga moli. - Ovaj put smo se jeftino izvukle - apne jedna djevojka Aneliki. - Opa bolnica nije zatvor, ve sklonite za sirotinju. Silom nas tamo zatvore, ali nismo pod straom. Nita lake nego kidnuti. Skupinu od dvadesetak ena straari potom odvedoe u prostranu dvoranu u prizemlju, a onda ih svrstae du zida. Uto se otvore vrata i ue vojnik visoka i krupna rasta, crveno mu lice, poprijeeno crnim brcima, okruila lijepa kestenjasta vlasulja. U svom plavom mundiru nategnutom preko debelih ramena, visokim konatim opasaem koji mu je stezao trbuinu, sa irokim posuvracima na orukvicama prekrivenim gajtanima, sa sabljom, s ogromnim naprsnikom koju su povezivale zlatne rojte, liio je pomalo na Velikog Matthieua samo to mu lice nije zrailo dobrotom i vedrinom kao u nadrilijenika. Oi udubljene ispod gustih mu trepavica bijahu sitne i okrutne. Na nogama je imao izme s visokim potpeticama koje su jo jae isticale njegov snaan lik. - Ovo je zapovjednik strae - apne Anelikina susjeda. - Straan je, stoga su ga i prozvali Ljudoder. Ljudoder proe ispred ena zveckajui ostrugama po podu. - Ha! Ha! Lijepe moje ptiice, sad emo vas malo poeljati! Brzo, skidaj koulje! Da znate: one koje se budu isuvie derale, dobit e koji udarac pride. 2ene koje su ve na svojoj koi iskusile kaznu bievanja, posluno stadoe skidati prsluac. One koje su imale koulje, skinu ih do pasa i prebace preko sukanja. Straari su pristupali onim enama koje su oklijevale i grubo su ih svlaili. Jedan od njih dohvati Aneliku za prsluac i dopola joj ga razdrapa. Ona se poboja da joj ne pronau bode te brzo razgoliti lea. Zapovjednik strae poe gore pa dolje promatrajui ene poredane ispred sebe. Zaustavljao se pred onim mlaim. Pri tom bi kresnule sjajem njegove prasee oice. Na kraju zapovjednik pokretom prsta pokae na Aneliku. Jedan od pandura zakvoca kao koko i naredi joj da izie iz reda. - Deder, vodite taj klate - naredi zapovjednik - i da ste ih dobro poeali. Koliko ih ima? - Dvadesetak, gospodine. - Sad su etiri sata poslije podne. Treba da ste s njima gotovi do zalaska sunca. - U redu, gospodine.

Straari narede enama da iziu, Anelika primijeti u dvoritu jedna kolica puna iba. Ta su kolica imala slijediti nesretnu povorku do mjesta odreenog za javno kanjavanje, to jest do crkve Saint-Denis. Vrata se zatvore i Anelika osta sama sa zapovjednikom strae. Ona baci na nj iznenaen i tjeskoban pogled. Zato ona nije dijelila sudbinu svojih drugarica? Da je ne misli opet zatvoriti u eliju? Bilo je dosta hladno u toj oniskoj dvorani na lukove, ije srednjevjekovne zidine probijae vlaga. Iako je vani bio jo dan, tu se ve uvukao mrak te su straari upalili zublje. Potresana drhtavicom, Anelika je ukriila ruke preko prsiju, vie zbog toga da bi ih sakrila pred upornim pogledom Ljudodera nego da bi se zatitila od hladnoe. Ljudoder joj se primakne tekim korakom i kaljucne. - Onda, kouto moja lijepa, zar zbilja umire od elje da ti ogule ta tvoja lijepa ramena? A kako ona nita ne odgovori, on nastavi: - Odgovori! Zar zbilja umire od elje? Bilo je jasno da Anelika nije eljela da bude iibana, stoga ona nijeno odmahne glavom. - Dobro, pokuat emo urediti tu stvar - ree oficir sladunjavim glasom. - Zaista bi bila teta upropastiti ibama ovakvo pilence. Moda nas dvoje pronaemo neki izlaz, a? Stavi joj prst pod bradu i silom joj podigne lice, a zatim ushieno fiukne. - Sto mu jada! Ima divne oi! Mora da ti je majka pila absint dok te je nosila! De, osmijehni mi sa malko! Uto njegovi debeli prsti stadoe milovati krhki joj vrat i okrugla ramena. Ona se povue natrag ne uspijevi obuzdati osjeaj gaenja. Ljudoder prasne u smijeh. Od silnoga mu je smijeha trbuina poskakivala dolje-gore. Netremice ga je motrila svojim zelenim oima. Na kraju, usprkos nadmoi svog poloaja i rasta, on se poe nelagodno osjeati. - Onda, sloili smo se, zar ne? - ponovo e on. - Doi e sa mnom u moj stan. Poslije e dostii druge, ali straari e te pustiti na miru. Nee te izbievati Jesi li zadovoljna, pilence moje malo? Ponovo prasne u smijeh, a zatim je privue sigurnom rukom i stane je cmokati po licu halapljivim i zvunim poljupcima. Dodir njegove vlane gubice, njegova daha koji je vonjao na duhan i crno vino, izazove u njoj gaenje te se ona stade poput jegulje otimati da bi se iupala iz njegova stiska. Opasa i gajtani Ljudoderove uniforme grebli su je po prstima. Naposljetku njoj nekako uspije da se oslobodi. Na brzinu nekako navue na sebe poderani prsluac. - ta je? - u udu ju je pitao Ljudoder. - to ti bi? Tebi jo nije jasno da sam te htio potedjeti iba? - Velika vam hvala na tome - odgovori Anelika odlunim tonom - ali ja bih radije otrpjela ibe. Ljudoder zine u udu, crni mu se brci zatresoe, a lice mu se nali krvlju kao da su ga odjednom vrpce ovratnika poele guiti. - to! to to kae? - Radije u podnijeti ibe - ponovi Anelika. - Gospodin zapovjednik parike policije me je kaznio i ja ne smijem izmaknuti njegovoj pravdi. I odluno krene k vratima. Jednim jedinim skokom on je sustigne i zgrabi za iju. ,,Oh, Boe sveti! pomisli Anelika. Nikad vie neu koko uhvatiti za vrat. To je grozan osjeaj. Zapovjednik ju je paljivo promatrao. - Ti si neka udna drolja - ree poneto zadihan. - Za tvoje bih te rijei mogao, pljotimice, sabljom tako istui da bi kao mrtva ostala na zemlji. Ali neu da te mrcvarim. Lijepa si i lijepo graena. to te vie gledam, vie mi se svia. Bilo bi zaista glupo da se ne sloimo. Mogu ti pomoi. Sluaj, ne budi luda. Budi ljubazna prema meni, a kad dostigne druge, dobro, mogue da e straar koji e te pratiti okrenuti glavu na drugu stranu

U jednom trenutku Anelika nazre mogunost da se izvue. Pred oima joj zatrepere lia Florimonda i Cantora. Izbezumljena, opazi ivotinjsko i crveno lice koje se nagnulo nad nju. Njezino se tijelo bunilo. Nemogue! Nikad ne bi mogla! A osim toga, iz Ope bolnice se moglo pobjei A moda e joj uspjeti bijeg dok je budu vodili u bolnicu - Radije u u Opu bolnicu! - povie izvan sebe. - Radije! Ostatak se njezinih rijei izgubio kao u vrtlogu oluje. Ljudoder je tako tresao njom da je gotovo dah izgubila, a uz to ju je obasuo bujicom groznih pogrda. Otvori se svijetao ponor u jednim vratima i ona kao lopta poleti u nj. - Iibajte ovu kurvu da joj koa visi! - rikne Ljudoder. Vrata prasnue kao udarac groma. Anelika se srui meu skupinu civilnih straara koja je upravo prispjela da preuzme nonu smjenu. Bili su to veinom zanatlije i miroljubivi trgovci koji su protiv volje obavljali tu slubu nametnutu cehovima radi sigurnosti grada. Upravo su izvukli karte za igru i svoje lule kadli im u noge doleti polugola djevojka. Zapovjednik je nareenje zaurlao takvim glasom da ga nitko nije razumio. - Evo jo jedne koju je na hrabri zapovjednik dobrano udesio - ree jedan od njih. - Ne bi se moglo ustvrditi da ga ljubav ini njenim. - Uza sve to, on ima uspjeha. Njemu noi nisu puste. - Do vraga! Izvlai ih iz gomile zatvorenica i onda im da da biraju izmeu zatvora i njegova kreveta. - Da mu to zapovjednik dozna, ne bi se dobro proveo! Anelika se digne. Bila je sva izubijana. Straari su je mirno promatrali punei lule i mijeajui karte. Oklijevajui, Anelika poe k pragu straarnice. Nitko je ne zadra. Ubrzo se nala pod svodovima ulice Saint-Leufroy koja je preko tvrave Chatelet povezivala ulice Saint-Denis i Most mjenjaa.

14. CANTOR U CIGANSKOJ ERGI

- Psssst! Markizo anela! Pazi se, ne idi naprijed - Poljakinjin glas zaustavi Aneliku dok se pribliavala kuli Nesle. Anelika se okrene i primijeti djevojku koja joj je, skrivena u mraku jednih vrata, mahala rukom. Ona joj prie. - Eto ti na, jadna moja markizo - uzdahne Poljakinja - nadrljale smo do kraja. Na sreu, Lijepi Djeak je stigao. Jedan mu je fratar napravio tonzuru na tjemenu, te se poslije straarima predstavio kao da je opat. Kad su ga potom prebacivali iz Chateleta u biskupski zatvor, uspio je pobjei. - Zato si mi rekla da ne idem u kulu Nesle? - Do vraga! Tamo se ustoliio Rodogone Egipanin sa svom svojom bandom. Anelika problijedi kao krpa. Poljakinja nastavi: - Trebalo je vidjeti kako su nas otjerali! Nisu nam dali vremena ni da svoje prnje pokupimo. Uza sve to, uspjela sam spasiti tvoj kovei i majmunia. Odnijela sam ih u Ulicu Dolina ljubavi, u kuu gdje Lijepi Djeak ima prijatelja i gdje obitavaju njegove ene. - Gdje su moji sinovi? - upita Anelika. - Nitko ne zna gdje je Calembredaine zavrio - nastavljala je Poljakinja brzorekom. - Uhapen? Objeen? Neki tvrde da su ga vidjeli kad se bacio u Senu. Moda se dokopao polja - ta me briga za Calembredaina - procijedi Anelika kroz stisnute zube.

Bijae zgrabila djevojku za ramena i zarila joj nokte u meso. - Gdje su moji maliani? Poljakinja ju je gledala svojim velikim crnim oima kao izgubljena. Na kraju spusti vjee. - Nisam ih htjela dati, uvjeravam te ali drugi su bili jai - Gdje su? - ponovi Anelika bezbojnim glasom. - Odveo ih je Ivan Truli zajedno sa svom djecom koju je uspio nai. - Odnio ih je dolje u predgrae Saint-Denis? - Da. To jest, Florimonda je odnio, ali Cantora nije. Rekao je da je suvie debeo da bi ga iznajmljivao prosjacima. - to je s njim uinio? - Prodao prodao ga je. Jest, za trideset novia nekim Ciganima koji su dijete kupili da bi poslije od njega napravili akrobata. - Gdje su ti Cigani? - Otkuda bih ja znala gdje su! - pobuni se Poljakinja i zlovoljno joj se istrgne. Mako, uvuci kande, svu si me izgrebla ta da ti kaem? Doli tu neki Cigani i onda krenuli na put. Rusvaj od prole noi im se nije nimalo svidio. Napustili su Pariz. - U kojem su pravcu otputovali? - Nema tome ni dva sata to su vieni kako kreu prema vratima Saint-Antoine. Vratila sam se ovamo nekako slutei da bih te mogla sresti. Ti si majka, a majke su kadre probiti zidove Aneliku je razdirala strahovita bol. inilo joj, se da e poludjeti. Florimond tamo dolje u rukama odvratnoga Ivana Trulog, zaplakan dozivlje majku! Cantor odveden zauvijek u nepoznato! - Treba poi u potjeru za Cantorom - ree ona - moda Cigani jo nisu odmakli daleko od Pariza. - Sasvim si izgubila glavu, jadna moja markizo! Ali Anelika je ve grabila prema vratima Saint-Antoine. Poljakinja poe za njom. - Naposljetku - ree pomirivi se s Anelikinom odlukom - hajdemo. Imam par kuda, moda e pristati da nam ga prodaju *** Tog je dana padala kia. Zrak je bio vlaan i osjeala se jesen. Kaldrma se svjetlucala. Dvije ene pooe du desne obale Sene i iziu iz Pariza blizu Arsenala. Na obzorju nisko se nebo otvaralo u crvenu podrtinu, iroku i dugu. S veera se podigao hladan vjetar. Neke su im osobe rekle da su vidjeli Cigane tamo prema mostu Charenton. Brzo su hodale. S vremena na vrijeme Poljakinja je slijegala ramenima, ali je bez pogovora ila dalje za Anelikom pokoravajui se svom fatalizmu, fatalizmu ene koja je mnogo pjeaila i slijedila druge po svakom vremenu i po svakakvom putu a da toga i nije bila svjesna. Kad su se pribliili mostu Charenton, primijetie nekoliko upaljenih vatara, dolje ispod ceste. Poljakinja se zaustavi. - To su oni - apne - imale smo sree. Pooe prema ciganskom logoru. Sumarak debelih hrastova privukao je cigansko pleme na to mjesto. Nekoliko cerada rastegnutih od jedne grane do druge predstavljale su jedini zaklon Ciganima u toj kiovitoj noi. ene i djeca su sjedili oko vatre. Pekli su ovna na debelom ranju. Po strani su mravi konji pasli. Anelika i njezina drugarica prioe blie. - Nastoj da se ne ljuti - tiho ju je opominjala Poljakinja. - Da samo zna kako su opaki! Natakli bi nas obadvije na raanj, zajedno s ovnom i nikome nita. Pusti mene da ja s njima govorim. Poznajem poneto njihov jezik

Neki dugajlija s ubarom na glavi odvoji se od ognja i poe prema njima. Dvije ene prstima napravie znak raspoznavanja kojim se sluilo podzemlje. ovek im s visoka odgovori. Poslije toga Poljakinja uze objanjavati razlog njihova dolaska. Anelika nije razumjela nita od onog to su govorili. Trudila se da po Ciganinovu licu pogodi to misli, ali mrak je ve bio pao te ona nije uspijevala razabrati mu crte. Poljakinja mu na kraju prui kesu. ovjek je izmjeri rukom, potom joj je vrati i udalji se u pravcu vatara. - Kae da ide na razgovor s lanovima plemena. ekale su smrzavajui se na vjetru to se podigao s ravnice. Ciganin se ubrzo vratio svojim mirnim i okretnim korakom. Ree nekoliko rijei. - to kae? - upita Anelika gotovo bez daha. - Kae da nee vratiti dijete. Veli da je lijepo i ljupko. Ve su ga zavoljeli! Kau da je sve u redu. - Ali to nije mogue! Hou da mi vrate moga sina! - povie Anelika. Napravi pritom pokret kao da e se baciti prema logoru, ali je Poljakinja zadri snanom rukom. Ciganin je izvukao sablju. Drugi im Cigani stadoe prilaziti. Prostitutka povue drugaricu prema cesti. - Jesi li luda? Hoe da te zakolju? - Ali to je nemogue! - ponavljala je Anelika. - Neto moramo poduzeti. Ne mogu odnijeti Cantora daleko daleko - Ne uzbuuj se, takav je ivot! Prije ili poslije sinovi odlaze daleko Svejedno da li e to biti danas ili sutra. I ja sam imala djece! A tko zna gdje su! Sa svim tim, evo me i ive i zdrave! Anelika je tresla glavom samo da ne uje njezine rijei. Poela je padati kia, gusta i sitna. Trebalo je neto poduzeti! - Neto mi je palo ha pamet - izjavi. - Vratimo se u Pariz. - U redu, vratimo se u Pariz - sloi se Poljakinja. Ponovo stavie put pod noge posrui po blatnjavim mlakama. Anelika je na nogama imala loe cipele te su joj stopala krvarila. Vjetar joj je motao oko nogu mokru suknju. Hvatala ju je nesvjestica. Ve dvadeset i etiri sata nije nita okusila. - Ne mogu vie - promrmlja zaustavivi se da bi dola do daha. - A ipak treba djelovati brzo to je bre mogue - ekaj, vidim fenjere nama iza lea. To su neki konjanici na putu za Pariz. Zamolit emo ih da nas dignu u sedla. Poljakinja se smjelo zaustavi nasred ceste. Kad je skupina stigla do njih, povie prema njima otrim glasom u kojemu je uza sve to zazvuio umilan ton. - Hej! Ljubazna gospodo! Ne biste li pomogli dvjema lijepim djevojkama koje su se nale u nevolji? Bit emo vam vrlo zahvalne, i znat emo vam se oduiti. Konjanici zaustave konje. Na njima se nije razabiralo nita osim ogrtaa s podignutim ovratnicima i nakvaenim eirima. Izmijenie nekoliko rijei na nekom tuem jeziku. Potom se jedna ruka prui prema Aneliki i mladi glas progovori na francuskom: - Penjite se, ljepotice! Ruka je bila snana i mlada je ena ve sjedila udobno iza jahaa. Konji ponovo krenue. Poljakinja se smijala i opazivi da je ovjek koji ju je primio u sedlu bio stranac, poe s njim izmjenjivati aljive rijei na nekom divljem, njemakom jeziku, nauenom po bojitima Europe. Anelikin drug ree ne okreui se: - Priljubite se vrsto uza me, djevojko. Moj konj ima teak kas, a i sedlo je usko, pa biste mogli pasti.

Ona poslua te rukama obuhvati mladievo tijelo spojivi smrznute ake na njegovim toplim grudima. Njegova je toplina prome ugodnim osjeajem. Nasloni glavu neznancu na snana lea i as se tako odmarala. Znala je to joj je raditi, pa je to smiri. Iz razgovora dvojice konjanika shvati da su pripadali skupini protestanata koja se vraala iz hrama u Charentonu. Neto kasnije bili su u Parizu. Anelikin drug plati i za nju cestarinu na vratima Saint-Antoine. - Kamo vas moram otpratiti, ljepotice? - upita je trudei se da joj zagleda u lice. Ona se oslobodi obamrlosti to bijae naas njom ovladala. - Ne bih htjela iskoristiti vau dobrotu, gospodine, ali napravili biste mi veliku uslugu kad biste me otpratili do Velikog Chateleta. - Otpratit u vas vrlo rado. - Aneliko - povie Poljakinja - ne ini gluposti. Budi oprezna! - Pusti me na miru Radije mi prui tvoju kesu. Mogla bi mi dobro doi. - Kako te volja naposljetku - promrmlja djevojka slegnuvi ramenima. Skoila je na zemlju i stala zahvaljivati na njemakom svom konjaniku, koji, uostalom, i nije bio Nijemac ve Holananin. Njega je, ini se, i obradovala i zbunila Poljakinjina vesela ljubaznost. Anelikin drug podie eir da bi se oprostio od ostalih, a zatim potjera konja irokom i nezakrenom ulicom u predgrau Saint-Antoine. Nekoliko minuta poslije toga zaustavio se pred Chateletom koji je Anelika napustila prije par sati. Ona sjae. Velike zublje zataknute ispod glavnog ulaza tvrave osvjetljavale su itav trg. Na njihovu crvenu svjetlu Anelika je dosta jasno vidjela svog ljubaznog druga. Bio je mladi od dvadeset do dvadeset i pet godina, odjeven jednostavno ali u lijepo graansko odijelo. Ona ree: - ao mi je to ste se zbog mene odijelili od svojih prijatelja. - Ah, nije to nila. One mladie, u stvari, ja i ne poznajem, stranci su. Ja sam Francuz iz La Rochellea. Moj je otac brodovlasnik, a poslao me je u Pariz da se izuim u trgovini. Te sam strance sreo u hramu u Charentonu, gdje smo prisustvovali pogrebu jednog lana nae vjere. Kao to vidite, niste uope omeli moje planove. - Zahvalna sam vam to ste mi sve tako ljubazno ispriali, gospodine. Prui mu ruku. On je uzme i Anelika vidje kako se prema njoj sagiba dobro i ozbiljno mladievo lice i osmjehuje joj se. - Veseli me da sam vam napravio uslugu, draga prijateljice. Ona je gledala kako se mladi udaljuje meu svjetinom i crvenim izlozima u ulici Velike klaonice. On se ne okrene, ali taj je susret ispunio hrabrou mladu enu. Odmah zatim Anelika odluno proe ispod glavnog ulaza i pojavi se na ulazu straarnice. Straar je zaustavi. - Htjela bih govoriti sa zapovjednikom kraljevske strae. Straar joj namigne kao da shvaa. - S Ljudoderom? Budui da ti se toliko svia, ulazi, curice! Dvorana je bila puna plaviastog dima to se oslobaao iz lula. Ulazei, Anelika nesvjesnim pokretom pokua poravnati mokru suknju. Primijeti da joj je vjetar za jahanja otpuhnuo s glave kapicu te je obuze osjeaj stida sjetivi se svoje oiane glave. Skine rubac s vrata, poravna ga na glavi i svee ispod brade. Potom poe prema drugom kraju prostorije. Plamen s ognjita isticao je crn i krupan lik zapovjednika strae. On je svojim bunim glasom neto nadugo i nairoko razglabao drei ibuk lule jednom, a au vina drugom rukom. Njegovi su ga potinjeni sluali zalijevajui i klatei se na svojim stolicama. Bili su ve navikli na njegova hvalisava razmetanja. - Gle, gle! Neka nam djevojica dolazi u posjete - primijeti jedan od vojnika zadovoljan upadicom. Zapovjednik se estoko trgne i pomodri od bijesa prepoznavi Aneliku. Ona mu ne dade da doe k sebi ve povie:

- Gospodine kapetane, i vi, gospodo vojnici, molim vas da mi pomognete! Cigani su mi oteli sina i potom su napustili Pariz. U ovom su trenutku ulogoreni kod mosta Charenton. Molim vas, doite sa mnom i prisilite ih da mi vrate dijete. Oni e se sigurno pokoriti nareenju vojnika Nasta as zaprepatenja i utnje. Odjednom jedan od vojnika prasne u nesuzdriv smijeh. - Ha! Ha! Ha! Ovako neto smijeno jo nikad nisam uo! Hal Ha Ha! Jedna drolja dolazi zanovijetati straare zato to Ha! Ha! Ala je ovo smijeno! ta ti misli, markizo, tko si ti? - Sanjala je i misli da je francuska kraljica! Od smijeha je odjekivala itava prostorija. Kamo god se okrenula, Anelika je vidjela razjapljena usta i ramena koja je potresao razulareni smijeh. Jedino se zapovjednik nije smijao, a na crvenom mu se licu ocrtavao straan izraz. "Otjerat e me u zatvor, izgubljena sam!" pomisli Anelika. Zahvaena paninim strahom ogleda se oko sebe. - Djetetu je osam mjeseci - povie. - Lijepo je kao aneo. Slian je vaoj djeci to u ovom trenutku spavaju u svojim zipkama, u blizini svojih majki... A mojega e Cigani odvesti daleko... daleko... Nikad se vie nee vratiti svojoj majci... Nee nikad upoznati svoju domovinu, nee znati za svoga kralja... On e... Davili su je jecaji bez suza. Na straarskim se i vojnikim licima ugasi smijeh. Jo se uo pokoji cerek, a onda se ljudi u neprilici zagledae jedni u druge: - U stvari - ree postariji vojnik lica iarana brazgotinama - ako je ovoj jadnici zbilja do njezina djeteta... ima ih ve previe koje svoju djecu naputaju na uglovima ulica... - Tiina! - zagrmi zapovjednik raskoraivi se pred mladom enom. - Znai - ree mirno s prijetnjom u glasu - ne samo da si kurvetina bez koulje i osuena na bievanje, ve dolazi ovamo i, kao kakva velika gospa, ne ustruava se gnjaviti vojnike! A to bi ti dala zauzvrat, markizo? Ona ga smjelo pogleda. - Dajem sebe. Ljudoderove oice postadoe jo manje. Kao da se malko trgnuo. - Doi ovamo - naredi joj odsjeno. I gurne je u pokrajnju prostoriju koja je sluila za arhiv. - to si zapravo htjela kazati s onim "dajem sebe"? - zamumlja zapovjednik. Anelika s mukom proguta pljuvaku, ali se ne povue: - Htjela sam kazati da u uraditi sve to od mene budete traili. Odjedared joj se u duu uvue bezuman strah, da on vie nee htjeti da zna za nju, da e mu se uiniti isuvie bijednom. ivot Cantora i Florimonda visio je o labavoj elji te ivotinje. A on je opet mislio kako nikad nije naiao na takvu djevojku. Tijelo kao u boginje! Boe svemogui, to se njezino tijelo osjealo ak i pod onim prnjama to ih je na sebi imala. Tijelo drukije od tijela debelih uvelih djevojaka s kojima je obino lijegao. O nadasve lice! On nikada nije zagledao u lica kurvi... Nisu ga zanimala. Tek je sada otkrio to znai lice jedne ene. Da poblesavi, asnu rije! Ljudoder se nekako zamisli. Anelika je drhtala. Na kraju je zgrabl pod pazuha i silovito je povue k sebi. - to od tebe budem traio? - ree divlje je gledajui. to od tebe budem traio... je li? Oklijevao je, a ona nije ni naas posumnjala da se bojazan krije pod tim njegovim oklijevanjem. - Traim da sa mnom provede itavu no - na kraju bubne - jesi li razumjela? Ne na brzinu kao to sam ti prije predlagao... ve itavu no hou! Ispusti je i dohvati lulu kao da se sveti. - To e ti biti poukom da ne die isuvie glavu! Onda! Pristaje? Nije bila kadra da bilo ta kae ve samo potvrdno kimne glavom.

- Vodnie! - zaurla Ljudoder. Na vratima se pojavi podoficir. - Konje...! I pet ljudi! Da su spremni u tren oka! Mali odjel se zaustavi primijetivi ciganski logor. Zapovjednik izda nekoliko nareenja. - Neka dvojica zauzmu poloaj tamo iza umarka. Moda im padne na pamet te pokuaju preko polja umai. A ti, djevojko, ostani ovdje. S nagonom ivotinja koje ak i nou slute opasnost, Cigani uzee promatrati cestu i okupljati se. Zapovjednik i trojica vojnika krenue prema njima dok su ostala dvojica vrili pokret zaokruavanja. Anelika je ostala u mraku. ula je kako Ljudoder, kunei kao Turin, nareuje glavaru plemena da se svi ljudi, ene i djeca imaju ispred njega svrstati u red. Zapisat e im imena jer je to bilo prijeko potrebno poslije krvoprolia koje se juer odigrao na Sajmu Saint-Germain. Poslije e ih pustiti da mirno odu svojim putem. Primirivi se, nomadi posluaju. Navikli su oni na zanovijetanja svih moguih policija. - Djevojko, doi ovamo - rikne sada kapetan obrativi se Aneliki. Anelika pritri. - Je li meu vama dijete ove ene? - upita kapetan. - Vratite joj ga ili emo vas sve koliko vas ima na sablje ponabadati. U tom trenutku Anelika opazi Cantora. Spavao je na grudima jedne Ciganke. Riknuvi poput tigra, ona poskoi prema Ciganki i istrgne joj dijete koje udari u pla. Ciganka se pobuni, ali joj glavar otrim glasom naredi da umukne. Pogledavi konjanike ije su helebrade svjetlucale od plamena vatara, bi mu jasno da bi im svaki otpor bio uzaludan. Uza sve to bio je vrlo drzak. Na kraju spomene da je za dijete plaeno trideset novia. Anelika mu ih dobaci. Njezine se ruke strasno omotae oko Cantorova tjeleca, glatkog i okruglog. ini se da njemu nije bio ba po volji prilino grub prijelaz u staro vlasnitvo. Bilo je oito da se, zahvaljujui lakoi prilagoavanja o emu je od samog roenja dao dovoljno dokaza, osjeao sasvim dobro na Cigankinim grudima. Kas konja, na kojemu se Anelika uurila iza jednoga straara, zipkao ga je i on je ponovo zaspao, sa palcem u ustima. ini se da mu nije bilo hladno, iako je bio potpuno gol, ba kao i drugi Ciganii. Ona ga stavi na prsa, ispod prsluca, pridravajui ga jednom rukom dok se drugom drala za konati pojas straarev. U Parizu je proticala ista no, sa onim svojim satima koji su uranjali u sve dublju tamu da bi potom izbili i u danje svjetlo, kao to potok izbija iz livade ili iz svog podzemnog nevidljivog toka. Poten je svijet poeo zatvarati prozore i gasiti svijee. Gospoda i graani su odlazili u krme ili u kazalite. Veere su se produavale uz pijuckanje roolja i pokojeg galantnog poljupca. Na tornju Chateleta odbijalo je deset sati. Anelika skoi na zemlju i potri k zapovjedniku. - Dopustite mi da smjestim na sigurno mjesto svoje dijete - molila je. - Kunem vam se da u se vratiti sutra na no. On se toboe namrti. - Pazi da me ne prevari? Poalit e inae. - Kunem vam se! Ne znajui kako da ga uvjeri u svoju iskrenost, ukrii dva prsta i pljune na zemlju. Tako su se prosjaci zaklinjali. - U redu - odgovori kapetan. - Rijetko se dogaa da netko pogazi tu zakletvu. ekat u te ali nemoj da previe eznem za tobom. A dotle doi naas i daj mi jedan poljubac na ime predujma.

Ali ona odskoi i pobjegne u no. Kako se usudio da je dira dok je ona drala u zagrljaju svog skupocjenog malog djeaka! Ljudima nije nita sveto! Ulica Dolina bijede nalazila se tono iza Chateleta. Nekoliko koraka i bit e tamo. Ne usporivi korak, Anelika stie u peenjarnicu Hrabrom pijevcu, proe kroz gostionicu i ue u kuhinju. Barba je bila tamo i kao obino erupala starog pijevca. Anelika joj baci dijete u krilo. - Evo ti Cantora - ree zadihana - dri ga i titi. I obeaj mi da ga nee napustiti, ma ta se dogodilo! Mirna Barba privi na grudi istim pokretom ruku i pijevca i Cantora. - Kunem se, gospodo. - A ako se tvoj gospodar razbjesni? - Pustit u ga da vie, gospoo. Rei u mu da je dijete moje, da sam ga zaela s jednim muketirom. - U redu A sad, Barbo - to je, gospoo? - Uzmi krunicu. - Da, gospoo. - Moli se za mene Bogorodici - Da, gospoo! - Barba, ima li rakije? - Da, gospoo, tamo je na stolu. Anelika dqhvati bocu, pritisne grli na usta i poteno otpije. Imala je dojam da e se sruiti na tlo, te se brzo prihvati stola. Ali malo potom svijest joj se razbistri i preplavi je osjeaj blagotvorne topline. Barba ju je promatrala razrogaenim oima. - Gospoo gdje vam je kosa? - Kako da znam gdje mi je kosa - odgovori Anelika ljutito. - Imam preeg posla no da mislim o svojoj kosi. Odlunim se korakom uputi prema vratima. - Kamo ete, gospoo? - Idem po Florimonda!

15. DRAMATINA NO U JAZBINI VELIKOG COESREA

Na uglu jedne kue sagraene od blata nalazio se kip Gospoda onih koji su govorili atrovaki: kip Svevinjega ukraden u crkvi Saint-Pierre-aux-Boeufs. Psovke i razvratni prizori su bile molitve koje mu je upuivao njegov narod. Od tog mjesta kroz rune i smrdljive uliice ulazilo se u kraljevstvo mraka i groze. Kip Svevinjega obiljeavao je meu koju policajac ili osamljeni straar nije smio prijei a da se ne izloi najveoj opasnosti. A niti se poten svijet nije usudio zai u taj kraj. A to da i trae u toj etvrti gdje su crne kue napola u ruevinama, kolibe od blata, stare koije i kolica, stare vjetrenjae i teglenice dovueni ne zna se kako, sluili kao obitavalita tisuima obitelji bez imena i bez korijena, bez ikakve zatite i sklonita osim podzemne bratije? Po guem mraku i po drugaijoj utnji Anelika zakljui da je ula u podruje Velikog Coesrea. Pjesme iz krama su se sve slabije ule. Ovdje vie nije bilo ni krmi, ni fenjera, ni pjesama. Nieg drugog osim bijede u istom stanju, sa njezinim smeem, njezinim takorima, njezinim skitnikim psima.

Anelika je jednom prilikom zajedno s Calembredaineom posjetila tu izuzetnu etvrt predgraa Saint-Denis. On joj je tada pokazao osobno leno Velikog Coesrea, udnu neku kuu na nekoliko katova, moda nekadanji samostan, jer su male kule s tornjiima i ostaci trijema jo odolijevali zubu vremena meu naslagama zemlje crnice, starim daskama, kamenjem i motkama kojima su tu zgradu prekrili da se ne bi sruila. Poduprta sa svih strana, kriva i klimava, pokazujui otvorene rane na svojim svodovima, svojim prozorima i svojim lukovima i istiui oholo svoje ponosne kule, to je zaista bila palaa prosjakog kralja. Veliki Coesre je ivio tu sa svojim dvorom, svojim enama, svojim ministrima, svojim idiotom. A ba je na tom mjestu, pod monom zatitom svog velikog gospodara, Ivan Truli dovodio svoju robu, ukradenu djecu, zakonitu ili nezakonitu. Prodrijevi u opasnu etvrt, Anelika pokua pronai kuu koju je traila. Nagon joj je govorio da je Florimond sigurno tu. Hodala je, mrak ju je titio. Osobe to ih je susretala nisu marile za tu enu u prnjama slinu ostalim stanovnicima bijednih straara. Pa da su je i zaustavili, bila bi se izvukla niiju sumnju ne pobudivi. Poznavala je dosta dobro jezik i obiaje atrovaca. Zahvaljujui samo svojoj moralnoj bijedi i svom moralnom padu, ona je mogla nekanjeno proi kroz taj pakao. Zar ju je ijedna drolja te veeri, videi je mokrih i poderanih haljina, kosa oianih kao u bludnica putenih iz zatvora, lica to joj ga je izdubla tjeskoba i umor, mogla optuiti da nije jedna od njih, da je u taj prokleti krug ula s neprijateljskim namjerama? Pa ipak, morala se uvati da je ne prepoznaju. Dvije bande protivne Calembredaineovoj obitavale su u toj etvrti. ta bi se dogodilo da se kojim sluajem proiri vijest da se Markiza anela vrzma u njihovu kraju? Noni lov divljih zvjeri u gustiu ume manje je okrutan od lova u koji se bacaju ljudi progonei nekoga od svojih u mranim podzemljima jednoga grada. Za veu sigurnost ona se sagne i blatom namae lice. U taj noni sat kua Velikog Coesrea se isticala meu drugima zato to je bila osvijetljena. Tu i tamo po prozorima svjetlucale su crvenkaste zvjezdice s nonih iaka, zapravo malih zdjelica napunjenih uljem u koje bijae umoen komadi krpice. Skrivena iza jednog kolobrana, Anelika je asak promatrala kuu. Palaa Velikog Coesrea bila je najbunija. I tu se odravalo sijelo prosjaka i zloinaca kao donedavna u kuli Nesle. Primali su Calembredaineove ljude. A kako je te noi bilo dosta hladno, sve su otvore zatvorili starim daskama. Anelika na kraju odluno prie jednom od prozora i poviri unutra kroz pukotinu nastalu izmeu dvije daske. Soba je bila puna svijeta. Prepozna nekoliko ljudi: Malog Eunuha, Sjedobradog s onom njegovom lelujavom bradom, Ivana Truloga. Ovaj posljednji je pruio svoje bijele ruke prema plamenu i razgovarao sa Sjedobradim. - To je bio zaista divan pothvat, dragi moj metre. Ne samo da nas policija nije uope ometala, ve nam je dapae pomogla da rasprimo bandu onog drznika, Calembradeinea. - ini mi se da si ti prevrio mjeru tvrdei da nas policija nije uope ometala. Petnaestak je naih bez suda podignuto na vjeala u Montfauconu! A nismo niti sigurni da li je meu njima Calembredaine bio! - Neka! U svakom sluaju, razbili su mu glavu i mnogo e vremena proi dok ponovo zauzme svoje mjesto ako se uope vrati, u to ozbiljno sumnjam. Rodogone je zauzeo sve njegove poloaje. Sjedobradi uzdahne. - Znai da jednoga dana treba zametnuti boj s Rodogoneom. Kula Nesle koja gospodari Novim mostom i Sajmitem Saint-Germain ima vaan strateki poloaj. Nekad, dok sam predavao povijest pokojem bitangi u internatu Navarra

Ali ga Ivan Truli nije sluao. - Ne budi pesimist u pogledu budunosti kule Nesle. to se mene tie, ja bih bio prezadovoljan da s vremena na vrijeme doe do sline gungule. Kakvu sam bogatu etvu imao u kuli Nesle! Dvadesetoro djece prve klase za koju u izvui vree zveeeg novca. - A gdje si spremio te kerubinie? Ivan Truli upre kaiprstom u raspuklu tavanicu. - Gore, u moj osobni zatvor Madeloine, keri moja, priblii se i pokai mi tvoje dojene Debela ena slina goveetu odbije dijete s dojke i prui ga groznome stvoru koji ga uze i podie divei mu se. - Nije li lijep ovaj tamnoputi djeai? Kad ponaraste, odjenut u ga u plavo odjelce i poi u s njim na dvor da ga tamo prodam. Uto jedan od prosjaka uze puhati u dvojnice, a dvojica drugih zaigrae neki seljaki ples. Anelika vie nije mogla pratiti razgovor Ivana Truloga i Sjedobradog. Ipak, sad je u neto bila sigurna: djeca odvedena iz kule Nesle nalazila su se u toj kui, u jednoj prostoriji, kako se ini, smjetenoj nad glavnom prostorijom. Ona polako obie zidove i naie na jedan otvor kojim se dospijevalo do glavnih stepenica. Skine cipele i poe naprijed bosonoga, da ne bi podizala buku. Poe se penjati okruglim stepenitem i stie u jedan hodnik. Zidovi i pod bijahu prekriveni glinom izmijeanom sa slamom. S lijeve strane ona spazi praznu sobu koju je osvjetljavao noni iak. Nekoliko je lanaca bilo uvreno u zidove. Koga li su tu okivali? Koga su muili? Sjeti se da se prialo kako je Ivan Truli, za vrijeme graanskih ratova, odvodio mladie i seljake zateene same na ulici i prodavao ih ljudima koji su novaili mladie za vojsku Stravina tiina je vladala u tom dijelu kue. Anelika poe naprijed. Jedan je takor okrzne. Jedva je priguila krik gaenja. Uini joj se da u utrobi te kuerine zamjeuje neki novi um. Bili su to jecaji, udaljeni pla, zvuci koji su svakim njezinim korakom bivali sve jasniji. Srce joj je naglo tuklo: to su djeca plakala. Doe joj pred oi Florimondovo lice, s onim njegovim oima, crnim i uasnutim, s onim njegovim suzama koje su mu brazdale blijede obraze. Njega je bilo strah u mraku Dozivao je Ona poe ustrije u smjeru plaa. Pope se za jo jedan kat, proe kroz dvije sobe u kojima su takoer gorjeli noni ici svojim prljavim svjetlom. Po zidovima primijeti nekoliko gongova od bakra koji su sainjavali, uz hrpe slame rasute po podu i nekoliko zdjelica baenih tu i tamo, jedini namjetaj tog zlosretnog mjesta. Napokon je bila sigurna da je stigla na cilj. Sad je jasno ula tuni koncert jecaja u koji su se mijeali apati utjehe. Anelika ue u jedan sobiak, lijevo od hodnika kojim je upravo prola. iak je gorio u jednom udubljenju, ali ni tu nije bilo nikoga. Ipak buka je odotamo dolazila. Na koncu u dnu spazi velika zabravljena vrata. To su bila prva vrata na koja je naila u toj kui. Sve su druge sobe bile preputene propuhu. Na vratima se nalazio otvori ispresijecan eljeznom reetkom. Unutra nije uspjela nita vidjeti, ali se odmah uvjerila da su djeca zatvorena u tom grobu bez mraka i svjetla. Kako da privue panju maliana od dvije godine, a uz to jo i prestraenog? Mlada ena priljubi usne na reetke otvora i polako zovne: - Florimonde! Florimonde! Pla donekle utihne. Zauje apat neijeg glasa: - Jesi li ti, Markizo anela? - A tko si ti? - Ja sam Linot. Ivan Truli nas je zajedno s Flipotom doveo ovamo. - Je li Florimond s vama? - Jest.

- Plae? - Plakao je, ali ja sam mu kazao da e ti doi po njega. Ona je slutila da se djeai okrenuo k nekome, a onda zauje kako ljubazno govori: - Vidi li, Flo, mama je tu. - Budite strpljivi, brzo u vas osloboditi - obea Anelika. Povue se malko unazad i uze ispitivati vrata. Brave su izgledale vrste, ali je li bilo mogue osloboditi arke ugraene u trule zidove? Noktima zagrebe u meku buku. Uto iza sebe zauje neki udan um. Kao kad koko kvoca, najprije prigueno, a potom sve jae dok se ne pretvori u smijeh. Anelika se okrene i opazi na pragu Velikog Coesrea. *** Nakaza je sjedio u koarci postavljenoj na etiri kotaa. Nema sumnje, pomaui se rukama poloenim na pod, on je na taj nain kruio hodnicima svog opasnog labirinta. S praga sobe promatrao je netremice mladu enu svojim okrutnim oima. A ona, skamenjena od straha, prepoznala je udovinu pojavu koju bijae vidjela na groblju Saint-Innocents. On se i dalje smijao kao da kvoca i da se podriguje, uslijed ega su mu se tresla krljava prsa, produljena u dvije slabane i mlohave noice. Ne prestajui da se smije, on je nastavio da se giblje. Ona je zapanjeno promatrala hod kripavih kolica. On ih ne upravi k njoj ve ih skrene kraj nje. Odjednom ona opazi na zidu jedan od bakrenih gongova kakve ve bijae zamijetila u drugim sobama. eljezna ipka bila je poloena na podu ispod gonga. Veliki Coesre se spremao da udari u gong. A na njegov e se zov strati iz dubina kue, prema Aneliki, prema Florimondu, svi prosjaci, svi zloinci, svi demoni tog pakla Oi zaklane zvijeri postajahu staklaste. - Oh! Ubila si ga! - javi se iza nje jedan glas. Na istom onom pragu na kojemu se maloprije pojavio Veliki Coesre stajala je sada jedna djevojka, gotovo djevojica, lica kao u Madone. Anelika baci pogled na otricu svoga bodea crvenu od krvi. A zatim e tiho: - Ne vii ili u biti prisiljena da i tebe ubijem. - Jao! Ne, neu vikati. Ja sam sretna to si ga ubila! Djevojica se priblii. - Nitko nije imao smjelosti da ga ubije - apne. - Svi su se tresli od straha. A eto bio je samo grozan ovjeuljak. Zatim podigne na Aneliku svoje crne oi: - Ali trebalo bi da sada bjei! - Tko si ti? - Ja sam Rozina posljednja ena Velikog Coesrea. Anelika spremi bode pod prsluac, a zatim prui drhtavu ruku i njome prijee preko svjeih i crvenih obraza djevojinih. - Rozina, pomogni mi jo samo asak. Moj je sin iza onih vrata. Ivan Truli ga je zatvorio tu unutra. Treba da ga uzmem. - Drugi klju od vrata je tamo - ree djevojiica. - Ivan Truli ga je povjerio Velikom Coesreu. Klju je u kolicima. Nato se djevojica sagne nad odvratnom i nepominom leinom. Anelika okrene oi na drugu stranu. Rozina se uspravi. - Evo ga. I sama uvue kljueve u brave koje zakripae. Vrata se otvore. Anelika pojuri u zatvor i zgrabi Florimonda kojega je Linot drao u naruju. Dijete nije plakalo, ni vikalo, ali je bilo promrzlo i tako je snano stisne svojim mravim ruicama da je ostala bez daha. - A sad mi pomozi da se izvuem iz ove kue - ree okrenuvi se Rozini.

Linot i Flipot joj se grevito uhvate za suknju. - Ne mogu vas povesti sve. I otrgne se od sitnih prljavih ruica, ali dva su djeaka trala za njom. - Markizo anela! Markizo anela! Nemoj nas pustiti ovdje! Odjedared Rozina koja ih je povela prema jednim stepenicama stavi prst na usne. - Tiho! Netko se uspinje stubama. Neiji teak korak odzvanjae na donjem katu. - To je Balonja, idiot. Doite ovamo. I nagne u bijeg kao da je poludjela. Anelika pojuri za njom praena dvojicom djeaka. Dok su izlazili na ulicu, neljudski krik se razlegne iz dubine palae Velikog Coesrea. Bio je to krik Balonje, idiota, koji je rikao od boli pred leinom kraljevske nakaze koju je tolike godine okruivao svojim panjama. - Trk! Trk! - ponavljala je Rozina. Dvije ene praene dvojicom zadihanih djeaka protrae bez predaha kroz nekoliko mranih ulica. Gole im noge najzad kliznue po mokrim ploama gradskih ulica. Rozina uspori tranje. - Evo fenjera - ree. - Ovo je ulica Saint-Martin. - Moramo to dalje odmaknuti. Mogli bi nas slijediti. - Balonja ne moe govoriti. Nitko ga nee razumjeti. Jo e moda povjerovati da ga je on ubio. Proglasit e novoga Velikog Coesrea. Ali ja se tamo vie nikad neu vratiti. Ostat u s tobom zato to si ga ubila. - A ako nas Ivan Truli pronae? - upitat e Linot. - Nee vas pronai, ja u vas sve braniti - ree Anelika. Rozina pokae na blijedu svjetlost u dnu ulice, svjetlost koja je stala potiskivati sjaj fenjera. - Gledaj, no je na izmaku. - Jest, no je na izmaku - ponovi Anelika surovo. U opatiji Saint-Martin-des-Champs opatice su svakog jutra dijelile juhu siromasima. Velike gospoe koje su prisustvovale jutarnjoj slubi bojoj pomagale su opaticama u tom inu milosra. Siromasi koji su ponekad proveli no na zatitnom kamenu na oku kue nalazili su asak smirenja u velikoj blagovaonici opatije. Svaki je dobio zdjelicu tople juhe i okrugao kruh. U tu je opatiju dospjela Anelika nosei u naruju Florimonda i vodei sa sobom Linota, Flipota i Rozinu. Bili su uplaeni i pokriti blatom i prljavtinom. Stjerae ih u red u kojemu se ve nalazila itava gomila bijednika. Potom posjedae za drveni stol. Pojavie se dvorkinje koje su donosile velike zdjele pune juhe. Miris je bio dosta ukusan, ali Anelika prije no to je nahranila sebe samu, htjede da najprije Florimond okusi jelo. Ona oprezno prinese zdjelicu malianovim usnama. Tek sada ga je mogla bolje osmotriti pri nejasnoj svjetlosti koja se uvlaila kroz prozore u dvoranu. Imao je poluzatvorene oi i zailjeni nosi Disao je teko kao da njegovo srce, izmueno strahom, nije bilo kadro pronai normalne otkucaje. Bezvoljan, Florimond pusti da mu se juha prospe mimo usne. Ali ga toplina tekuine oivi. Uhvati ga tucavica, a zatim proguta jedan gutljaj da bi na kraju sam pruio ruke prema zdjelici i poeo halapljivo piti. Anelika je promatrala njegovo mravo lie skriveno pod crnom i zamrenom kosom. Evo to si napravila od sina Joffreya de Peyraca, nasljednika tulukih grofova, djeteta Cvjetnih igara, roenog za rasko i radost'' predbacivala je samoj sebi. Ona se budila iz stanja moralne tuposti kao iz nekog dugog sna grozei se nad uasom i ruevinama svog vlastitog ivota. Evo, dakle, to je dozvolila da se dogodi s njezinim sinom! Divlji bijes na sebe samu i na itav svijet uskomea se

poput plime. I tada umjesto da je ta strana no utue i u njoj ubije volju za daljnu borbu, ona je, naprotiv, prome nekom udnom snagom. Nikad vie, odlui u sebi, nikad vie nee osjetiti glad, nikad vie nee osjetiti studen Nikad vie nee osjetiti strah Zaklinjem se. A nisu li ih ekali pred vratima opatije glad, studen i strah? Moram neto napraviti, i to odmah. Anelika pogleda oko sebe. Bila je jedna od onih bijednih majki, jedna od onih siromanih kojima nitko nita nije dugovao, a nad kojima su se lijepo odjevene gospoe iz milosra sagibale prije no to e se vratiti da eretaju u svojim salonima o knjievnosti ili da spletkare na dvoru. Prebacivi svilene rupce preko svojih kosa da bi sakrile blijesak pokojeg bisera, privrstivi pribadaama proste pregae na svilu i barun svojih haljina, one su ile jedna drugoj. Za njima su hodale dvorkinje nosei koarice iz kojih su gospoe izvlaile kolae, voe, ponekad patete ili pola pileta, ostatke s kneevskih stolova. - Oh! Draga - povie jedna od njih - zaista ste odvani dolazei ovamo ranim jutrom da dijelite milostinju u tom svojem stanju. Bog e vas blagosloviti. - Nadam se da hoe, najdraa. enin smijeh to se potom razlegao uini se poznat Aneliki. Ona podie oi i prepozna groficu de Soissons kojoj je crvena Bertilla pruala svileni ogrta modre boje. Grofica se ogrne njim stresavi se od zime. - Bog je doista loe postupio sa enama prisilivi ih da u utrobi nose devet mjeseci plod jednog trenutka uitka - ree nadstojnici samostana koja ju je pratila k vratima. - A to bi radile opatice na ovom svijetu kad bi svaki trenutak bio samo radost? upita nadstojnica smijeei se. Anelika naglo ustane i prui sina Linotu. - Pazi na nj. Ali joj se Florimond urlajui uhvati za vrat. Najzad ga je morala zadrati uza se, a ostalima naredi: - Ostanite tu i ne miite se. Jedna je koija ekala u ulici Saint-Martin. A kad se grofica de Soissons htjela u nju popeti, neka ena u bijednim haljinama, s djetetom u naruju joj se priblii i rekne: - Gospoo, moj sin umire od gladi i hladnoe. Naredite da jedan od vaih slugu odnese na mjesto koje u mu kazati, jedna kolica puna drva, zdjelu hrane, kruha, nekoliko pokrivaa i odijela. Plemenita gospoa iznenaeno odmjeri prosjakinju. - Vi ste vrlo drski, djevojko moja! Niste li jutros dobili zdjelicu hrane? - Nije mi dosta jedna zdjelica da bih ivjela, gospoo. Ono to od vas traim sitnica je prema vaem bogatstvu. Kolica drva i neto hrane dok se sama ne snaem nije zaista nita. - Ovo je neuveno! - povie grofica. - Jesi li ula Bertillo? Drskost ovih prosjakinja je svakim danom sve vea! Pustite me na miru, eno! Da me niste dodirnuli tim svojim prljavim rukama, ili u narediti slugama da vas istuku. - uvajte se, gospoo - priapne joj Anelika sasvim tiho - uvajte se, gospoo, pazite da ja ne progovorim o sinu Kuasi-Ba! Grofica koja je rukom skupljala suknje da bi se popela u koiju, zasta s nogom u zraku. Anelika nastavi: - U predgrau Saint-Denis znam kuu gdje odgajaju sina jednog crnca - Govorite tie - apne gospoa de Soissons bijesno, gurajui Aneliku u stranu. Kakva je to pria? - upita zatim suho. Grofica se oholo uspravi, otvori lepezu i stane njom mahati iako to nije bilo potrebno budui da je popuhivao svjei povjetarac. Anelika prebaci na drugu ruku Florimonda jer joj bijae otrnula ruka od njegove teine.

- Poznajem sina jednog crnca koga odgajaju Rodio se u Fontainbleauu dana koji mi je poznat i uz pomo i njegu jedne ene ije ime mogu kazati svakome koga to bude zanimalo. A ne bi li se dvor neobino obradovao kad bi se doznalo da je gospoa de Soissons trinaest mjeseci nosila dijete u utrobi? - Oh, droljo! - povie lijepa Olympija koja nije mogla svladati svoj junjaki temperamenat. Zagleda se netremice u Aneliku trudei se da je prepozna, ali je mlada ena oborila oi, uvjerena da u toj bijednoj eni ne bi nitko prepoznao sjajnu gospou de Peyrac. - Sad mi je dosta - nastavi grofica de Soissons gnjevno. I brzo se vrati ka koiji. Zasluili ste da vas dam izbatinati. Meni se nimalo ne svia da me netko vue za nos. - Niti se kralju ne svia da njega netko vue za nos - apne Anelika poavi za njom. Plemenita gospoa pocrveni kao rak i spusti se na sjedite tapecirano barunom poravnavi pri tom svoju suknju. - Kralj! Kralj! Kamo smo dospjeli kad jedna drolja, koja ni koulje nema, spominje kraljevo ime! To je nepojmljivo! Pa to biste vi htjeli? - Ve sam vam kazala, gospoo. Vrlo malo: kolica drva, toplo ruho za sebe i za svoju djecu od osam i deset godina i malo hrane - Kojeg li ponienja sluati sve ovo! - cvilila je gospoa de Soissons raskidavi zubima svoj ipkasti rupi. - A onaj se idiot od efa policije hvali na sva usta o svojem pothvatu na Sajmitu Saint-Germain tvrdei da je zgnjeio drskost zloinaca to ekate i ne zatvorite vrata, prostaine? - razdere se na sluge. Jedan od ovih skoi da izvri gospodariino nareenje te pokua udaljiti Aneliku, ali se ova nije predavala ve ponovo pristupi koiji. - Mogu li se pojaviti u palai de Soissons u ulici Saint-Honore? - Moete - ree suho grofica. - Izdat u potrebna nareenja.

16. UTOITE KOD GAZDE BOURJUSA

I tako je gazda Bourjus, peenjar u Ulici Dolina Bijede, koji je naimao prvu oku vina sjetno namatajui misli o veselim napjevima to ih je neko njegova ena u taj sat pjevala, opazio kako mu u dvorite ulazi neka udna povorka. Druinu odrpanaca koja se sastojala od dvije mlade ene i od tri djeteta predvodio je sobar, u livreji velikake kue, koji je vukao jedna kolica puna drva i odjee. Skupinu je upotpunjavao majmuni, uuren na kolicima. Izgleda da ga je ta etnja zabavljala te se uz put kreveljio prolaznicima. Jedan od dvojice djeaka veselo je natezao ice na jednoj vijeli. Gazda Bourjus skoi, sono opsuje, udari akom po stolu i stie u kuhinju upravo u asu kad je Andelika stavljala Florimonda Barbi u ruke. - to se tu dogaa? - mumljao je uvrijeeno. - Da mi ne misli ispriati kako je i ovo tvoje dijete? A ja sam te, Barbo, smatrao potenom djevojkom! - Gazda Bourjus, ujte me. - Nita neu da ujem! Moju ste peenjarnicu pretvorili u prosjaku jazbinu! Obeastili ste me Tresnuvi o zemlju svoju kuharsku kapu, izjuri iz krme da bi pozvao straare. - Dri u toplom dvoje maliana - preporui Andelika Barbi. - Ja idem gore u tvoju sobu da naloim vatru.

Sobar gospoe de Soissons, zaprepaten i uvrijeen, morade uz klimave stepenice odnijeti drva na esti kat i sloiti ih u jednom sobiku u kojem je bio krevet oko kojega ak ni zavjesa nije bilo. - Preporuit e gospoi grofici da mi sve ovo svaki dan alje - ree Andelika otputajui ga. - U redu, ljepotice, a ne bi li poula moje miljenje - htjede sluga kazati svoju. - Ne znam to bih s tvojim savjetom, prostaino, a osim toga zabranjujem ti da mi daje ti - zakljui Andelika tonom koji nije bio ba nimalo u skladu s njezinim razderanim prslucom i oianom kosom. Sluga sie niza stepenice smatrajui se, kao i gazda Bourjus, obeaenim. Neto kasnije u sobicu se popne Barba nosei na rukama Florimonda i Cantora. Nae Linota i Flipota kako puu do iznemoglosti u vatru to ju je Anelika zapalila. Guili su se od vruine. Svima su se crvenjeli obrazi. Barba ispria kako se peenjar jo uvijek ljuti i kako se ta njegova ljutnja osobito doima Florimonda. - Ostavi sada djecu kod nas, budui da je ovdje sada ugodno - ree Andelika - a ti idi i obavljaj svoj posao. Barbo, valjda ti nije ao to sam dola k tebi sa svojim malianima? - Zaboga, gospoo, za mene je to veliki blagdan! - A treba da prihvati i ove ovdje - ree Anelika pokazujui na Rozinu i dvojicu djeaka. - Da zna odakle dolaze?! - Gospoo, svoju bijednu sobu vam stavljam na raspolaganje. Iz dvorita dopre do njih vikanje gazde Bourjusa: - Baaarbo! Sve je susjedstvo odjekivalo od njegove vike. Ne samo da su mu kuu zaposjeli prosjaci, ve je i njegova djevojka sasvim izgubila glavu. Pustila je da izgori est kopuna na ranju A kakav je ono slap iskara to kulja iz dimnjaka? Iz dimnjaka koji vatra nije ve pet godina ugrijala! Sve e izgorjeti! Koje li propasti! Oh! Zato je gazdarica Bourjus umrla! Gospoa de Soissons je poslala lonac pun juhe, kuhane govedine i povra, a uz to jo i dva kruha i vr mlijeka. Rozina sie da zagrabi vode u bunaru dvorita, potom je dovue gore i stavi na prijeklad da se ugrije. Anelika opere sinove, umota ih u nove koulje i u tople pokrivae. Nikad vie ne smiju osjetiti glad i zimu! Cantor je grickao pileu kost to ju je naao u kuhinji i pri tom je cvrkutao i bacakao noice po zraku. Florimond jo ne bijae sasvim doao k sebi. Usnuo bi, a zatim se budio i vikao pri tom. Drhtao je. Anelika nije znala da li od ognjice ili straha. Ali poslije kupanja se obilato oznojio i zaspao potom mirnim snom. Anelika istjera iz sobe Linota i Flipota te se opere u badnju koji je obino sluio skromnoj sluavci u iste svrhe. - Kako si lijepa! - povie Rozina. - Ne znam tko si, ali ti si sigurno jedna od ena Lijepog Djeaka. Anelika je snano trljala glavu i zakljui da je pravi uitak oprati kosu kad je sasvim kratka. - Ne, ja sam Markiza anela. - Ti si Markiza anela! - povie djevojka divei joj se. - Toliko sam o tebi ula. Je li istina da je Calembredaine objeen? - Nemam pojma, Rozino. Vidi, nalazimo se u jednostavnoj i estitoj sobici. Na zidu visi kri, a tu je i mala kropionica s posveenom vodom. Ne treba vie govoriti o svemu tome. Navue na se koulju od gruboga platna, te suknju i prsluac od tamnomodroga sera. Sve je to dolo u kolicama. Vitak Anelikin stas se gubio u tom ruhu grubom i bez oblika, ali barem je bilo isto, te ona osjeti olakanje to se najzad rijeila svojih starih prnja. Uze jedno ogledalo iz koveia po koji je otila u Ulicu Dolina ljubavi zajedno s majmuniem Piccolom. Bijae u tom koveiu sijaset zanimljivih stvarica do

kojih je njoj bilo stalo, osobito do elja od kornjaevine. Oelja se. Njezino lice, okrueno kratkom kosom, uini joj se nepoznatim. - Straari su ti ih odrezali, zar ne? - upita Rozina. - Da nije vano! Narast e. Oh, Rozino, ta je ovo ovdje? - Gdje? - U kosi. Gledaj! Rozina pogleda. - uperak sijede kose - odgovori. - Sijede kose! - ponovi Anelika uasnuta. - Ali kako je to mogue? Tog sijedog uperka juer nije bilo, sigurna sam. - Odjednom si posijedila. Moda noas! - Jest, bit e da je tako! Noge su joj klecale od umora te se spusti na Barbin krevet. - Rozino, da nisam moda ostarjela? Djevojka, na koljenima pred njom, ozbiljno joj se zagleda u lice, a onda je pomiluje po obrazima. - Ne, bora nema, a put ti je sasvim glatka. Anelika se poelja to je bolje umjela nastojei da sakrije onaj nesretni uperak. Poslije toga povee glavu crnim pamunim rupcem. - Koliko ti je godina, Rozino? - Ne znam. Moda etrnaest, a moda petnaest. - Sad sam te se sjetila. Vidjela sam te jedne noi na groblju Saints-Innocents. Kroila si u povorci Velikog Coesrea i imala gole grudi. Bila je zima. Zar ti nije bilo hladno na onoj zimi? Rozina podigne na Aneliku svoje iroke tamne oi u kojima ova opazi nejasan prijekor. - Ti sama si maloprije rekla: ne treba vie o tome govoriti - promrmlja djevojica. Uto Flipot i Linot pokucae na vrata i uoe u sobu vrlo dobro raspoloeni. Barba im je kriom dala jedan tiganj, komad slanine i up pun tijesta. Sad mogu ispei utipke. U itavu Parizu nije te veeri bilo veselijeg mjesta od te male sobice u Ulici Dolina bijede. Anelika je pekla utipke, dok je Linot svirao na vijeli svoga djeda Thibaulta, verglaa. Poljakinja je glazbalo pronala kraj ugla jedne kue i predala ga unuku staroga verglaa. Nije se znalo to se zbilo sa starcem poslije onog metea. Neto kasnije stie Barba sa svojim svijenjakom. Ree da te veeri nije bilo nijednog gosta u peenjarnici i da je gazda Bourjus, ojaen, zatvorio peenjarnicu. A da nevolja bude jo vea, netko mu je ukrao sat. Ukratko, Barba je bila slobodna prije vremena. Ba kad je bila pri kraju te svoje prie, pogled joj padne na kup predmeta poloenih na drvenu krinju u kojoj je ona drala svoju odjeu. Tu su leale dvije trenice za duhan, jedna kesa s nekoliko kuda, bilo je tu dugmadi, jedan otpira i usred toga - Ali ono ono je sat gazde Bourjusa! - povie. - Flipot! - prasne Anelika. Djeak napravi snudeno lice. - Jest, ja sam to uinio kad sam otiao u kuhinju po tijesto za utipke. Anelika ga pograbi za uho i estoko mu ga nategne. - Ako ponovo pone s kraama, otjerat u te, a ti se vrati Ivanu Trulom. Rastuen, djeak se skupi u jednom uglu sobika, gdje je ubrzo, srvan umorom, zaspao. Linot se povede za njim. A zatim se i Rozina prui preko slamarice. Maliani su mirno spavali. Kleei ispred vatre, Anelika i Barba su jedine jo bile budne, sve je bilo tiho jer soba je gledala na dvorite, a ne na ulicu koju su u taj noni sat poeli puiti pijanci i kockari. - Nije kasno. Odbija devet sati s tornja Chateleta - ree Barba.

Anelika podie glavu, a odmah se zatim naglo digne. Barba se zaudi primijetivi na njezinu licu preplaeni izraz. Mlada ena je neko vrijeme promatrala usnule sinove. Naposljetku se zaputi k vratima. - Do vienja, Barbo, do sutra - apne. - Kamo ete, gospoo? - Moram obaviti jo neto - odgovori Anelika. - Poslije, s ovim je gotovo. Novi ivot poinje.

17. BLUDNA NO U VELIKOM CHATELETU

Samo nekoliko koraka dijelilo je Ulicu Dolina bijede od zatvora Chateleta. Iz peenjarnice Hrabrom pijevcu vidjeli su se zailjeni krovovi nad kulama tvrave. Iako je hodala vrlo polako, Anelika se vrlo brzo stvorila pred glavnim ulazom nad kojim se dizao toranj sa satom dok mu se sa svake strane koila po jedna kula. Kao i prethodne noi, nekoliko ga je zublji osvjetljavalo. Anelika poe prema ulazu, zatim se povue i uze bazati po oblinjim ulicama u nadi da e nenadano udo unititi groznu tvravu iji su vrsti zidovi svim moguim nedaama odoljevali ve pola tuceta vjekova. Zgode i nezgode toga dana bijahu joj sasvim istisnule iz sjeanja obeanje to ga je dala zapovjedniku strae. Ali ju je Barba svojim rijeima podsjetila na nj. I, eto, doao je trenutak da odri svoju rije. Uliice kojima je Anelika prolazila bile su proete neugodnim vonjevima. Bile su to Ulica ribljeg kostura, Klaonika ulica, Ulica tripa. takori su se po njima otimali za razne otpatke. Naprijed, ree u sebi, to imam od toga da ovuda bazam? Ionako moram ui. Vrati se prema zatvoru. Pod samim ulazom skloni se u stranu pred pogrebnom povorkom koja je iz zatvora izlazila. Na elu je hodao ovjek s dimljivom zubljom u ruci, a iza njega koraahu dva nosaa s nosilima, iza kojih naioe jo dvoja nosila. Zrak se ispuni smradom leina, koji je potisnuo smrad to se irio iz oblinjih ulica. Po nareenju efa kriminalne policije na nosilima su iznosili tri utopljenika koji su ve vie dana bili zatvoreni u najdubljim elijama zatvora i kojima se nije mogao utvrditi identitet. Sad su ih odnosili par stotina koraka od Chateleta, k milosrdnim sestrama svete Katarine, kojima su pravila njihova reda nalagala da operu i pokriju rupcem i zatim pokopaju u posebnu, zajedniku, grobnicu te bijedne ljudske leine. Aneliku podiu jeuri te urno ue u straarnicu. - Ha! Stigla si! - povie Ljudoder. Sjedio je dignuvi noge na stol i puio. - Nisam vjerovao da e doi - ree jedan od straara. - Ja sam bio siguran - odluno e Ljudoder - da e se vratiti. Sreo sam ve dosta djevojaka koje nisu odrale rije, ali prostitutka me jo nikada nije prevarila Onda, curice? Ona ledenim pogledom odmjeri njegove obraze nabrekle od krvi. On, meutim, prui ruku i krepko je utine za stranjicu. - Sad e lijeniku da te ispere i da vidi nisi li bolesna. Ako jesi, mau u te namazati. Zna, ja sam ti prilino tankoutan tip. De, pouri sada! Jedan straar otprati Aneliku do ambulante. Lijenik je ba udvarao jednoj od kljuarica zatvora. Anelika se morala pruiti na jednu klupu i prepustiti se odvratnom pregledu.

- Rei e zapovjedniku da je ista kao novi dukat i svjea kao rua - povie lijenik za straarom. - Rijetko ovjek nailazi na takve ovdje unutra! Poslije toga kljuarica je odvede u zapovjednikovu sobu, koju su u zatvoru zvuno nazivali zapovjednikovim odajama. Anelika je ostala sama u toj sobi na ijim su prozorima bile reetke kao na zatvorskim elijama i iji su debeli zidovi bili prekriveni ofucanim i istroenim bergamskim tapiserijama. Svijenjak poloen na stol pored jedne sablje i jedne tintarnice jedva da je i razbijao mrak to se skupio ispod stropa. Osjeao se vonj stare koe, duhana i vina. Anelika osta stojei kraj stola. Nije se usudila ni sjesti ni bilo ta poduzeti. Preplavila ju je tjeskoba; to je vrijeme vie odmicalo, to joj se itavo tijelo sve vie koilo od vlane studeni koja joj je probijala u kosti. Na kraju zauje u hodniku zapovjednikove korake. On ue psujui na pasja kola: - Banda lijenina! Nisu kadri da se snau sami! Da mene nije tamo bilo! Baci sablju i pitolj na stol, sjedne sav zadihan i naredi pruivi jednu nogu prema Aneliki: - Skini mi izme! Aneliki krv navali u obraze. - Nisam ja vaa slukinja. - Gle! Gle! - promumlja on i stavi ruke na koljena da bi je to bolje promotrio. Ali se ona odmah prekori. Ta bilo je ludo podsticati njegov bijes u trenutku kad je bila potpuno u njegovoj vlasti. Stoga pokua da ublai odgovor koji joj je sam od sebe navalio na usta. - Rado bih udovoljila vaoj elji, ali ja se za ista ne razumijem u vojniko odijevanje. A osim toga, moje su ruke isuvie sitne za vae ogromne izme! Gledajte! - Istina, ima male ruke - sloi se on. - U tebe su ruke kao u vojvotkinje. Pusti, bubice, sam u - promulja on odgurnuvi je. Dohvati jednu od izama i uze je navlaiti uvijajui se i kreveljei se. Na hodniku se zauju koraci. Neiji glas zazove: - Kapetane! Kapetane! - ta je? - Donijeli su jedan le izvuen iz Sene blizu Malog mosta. - Stavite ga u mrtvanicu. - U redu ali ima ranu od noa u trbuhu. Trebalo bi da doete i utvrdite injenino stanje. Ljudoder uze psovati. ovjek bi pomislio da e se od njegove dernjave sruiti zvonik oblinje crkve; na kraju izjuri napolje. Anelika je morala ponovo ekati i ekajui tako potpuno se smrzla. Uznadala se da e joj u ekanju no proi ili zato to se Ljudoder vie nee vratiti, ili, tko zna, zato to e ga moda tamo negdje tkogod umlatiti. Meutim, uskoro u Chateletu odjekne njegov snaan glas. Jedan straar ga je pratio. - Skini mi izme - ree mu. - U redu, a sada kidaj! A ti djevojko, uvuci se u krevet umjesto da tu kao svijea stoji i zubima cvokoe. Anelika se okrene i primakne krevetu. Polako se stane svlaiti. inilo joj se da joj je komad olova pritisnuo eludac. Pitala se da li da skine koulju, na kraju je zadri na sebi. Popne se u krevet i, usprkos gaenju, osjeti izvjesno zadovoljstvo uvlaei se pod pokriva. Strunjaa je bila mekana i ona se, malo-pomalo, ugrije. Povukavi plahtu do brade, gledala je kapetana kako se svlai. On je, zaista, predstavljao neku vrstu prirodnog fenomena: krkao je, puhao, stenjao, groktao, a sjena je njegova ogromnog lika prekrila povrinu itavog zida. Skine velianstvenu smeu vlasulju i paljivo je objesi o drvenu vjealicu. Zatim dobro proea lubanju i sasvim se svue. Onako bez izama i bez vlasulje i gol kao Praksitelov Herkul, zapovjednik zatvorske strae nije ba nita izgubio od svoje velianstvenostL Malo zatim on se povue. Anelika u kako se zapljuskuje vodom iz vedra. Najzad se pojavi srameljivo opasan runikom oko bedara. Ba u tom trenutku ponovo netko stane lupati na vrata. - Kapetane! Kapetane!

On poe da otvori. - Kapetane, vratio se jedan straar i izvjestio da su lopovi provalili u jednu kuu u Ulici muenika i - Krvi vam Isusove - zagrmi Ljudoder - hoete li ve jednom shvatiti da sam ja muenik? Ta i sami znate da me ve vie od tri sata topla, topla kokica eka u krevetu? Zar mislite da ja sada imam vremena da se bavim vaim idiotarijama? On zalupi vratima, sa tropotom povue zasun i zastane naas, gol i ogroman, trusei sve mogue i nemogue psovke. Potom se smiri, zavee oko glave rubac, ali tako da su mu dva uperka zavodljivo izvirivala na elu. Naposljetku dohvati svijenjak i paljivo prie krevetu. Navukavi pokrivae do brade, Anelika je promatrala punokrvnog orijaa kako se pribliava krevetu. Ona dva uperka to su mu strila sa ela ocrtavala su se na stropu kao rogovi iznad njegove glave. Umotana u pokrivae, osjeala je kako je proima toplina kreveta. Hvatala ju je tromost i san, meutim ona sjena na stropu bila je toliko smijena da se ona nije mogla suzdrati ve prasne u smijeh. Ljudoder se zaustavi, iznenaeno je promjeri. Radostan izraz mu rascijepi gubicu. - Ha! Ha! Curica mi se osmjehuje! E ba se tome nisam nadao! Bio sam siguran da ti zna samo strijeljati hladnim pogledima, a sada vidim da zna i vesela biti! Neka! Samo se smij, ljepotice! Tako! He! He! Ha! Ha! I poe se ovo smijati na sva usta, a bio je tako smijean s rogovima i svijenjakom da se Anelika naprosto guila u svom jastuku. Na kraju, oiju punih suza, uspije zaustaviti svoj ludi smijeh. Bila je sad bijesna na samu sebe, jer se zarekla da e biti suzdrana, ravnoduna, da e dati samo ono to joj bude pitano, a eto je gdje se smije kao drolja koja eli da raspoloi muteriju. - Sjajno, bebice, tako i treba - ponavljao je zapovjednik zadovoljan. - Pomaknider se tamo i napravi mi malko mjesta kraj sebe. Ono njegovo malko mjesta to je traio umalo nije u njoj izazvalo novu provalu smijeha. Ali je u isto vrijeme zaokupi misao na ono to se imalo dogoditi. Dok se on penjao u krevet, ona se povue na drugi kraj, skupi se i osta tako, zgrena i nijema. Strunjaa se sploti pod ogromnom teinom njegova tijela. Ljudoder usekne svijeu, zatim prui ruku i navue zastore oko kreveta. U onoj vlanoj tami zapljusne je nepodnoljiv i otar vonj vina i duhana to se irio s njega, te vonj koe izama. On je snano disao i uz put neto psovao. Svojom ogromnom apom poe po strunjai i na kraju dograbi Aneliku, koja protrne od tog dodira. - Ovamo! Ovamo! - promumlja. - Ukrutila si se kao drvena lutka! Nije sada vrijeme za to. Ne elim biti grub s tobom. Bit u, naprotiv, ljubazan, zato to si ti posrijedi. Maloprije si me gledala kao da nisam vei od zrna graka, i to mi je bilo dovoljno da shvatim kako ti se nimalo ne mili lei sa mnom. A zapravo sam ja lijep mukarac i uglavnom se sviam enama. Ali tko da shvati enskinje! Jedno je, meutim, sigurno, a to je da mi se svia. Srce si! Nisi nimalo nalik na druge. Stoput si ljepa od svih! Od juer samo na tebe mislim Njegovi krupni prsti su je njeno tipuckaii i pipali. - Reklo bi se da nisi navikla na ovo. Ali lijepa kao to si, mora da si upoznala ve mnoge ljude. Jednom rijei, to se nas dvojice tie, bit u s tobom iskren. Kad sam te maloprije vidio u straarnici, pomislio sam, zagledavi ti lice, da e biti opaka sa mnom. Dogaa se to i najboljim ljudima. Zna, tada sam naredio da mi pripreme ovei vr vina s cimetom: da bih bio siguran da u ti uiniti ast i da se pred tobom neu osramotiti. Jao i pomagaj! Od tog trenutka sruile su se na moju tikvu sve one zgode s lopovima i utopljenicima Reklo bi se da se svijet namjerice ubija zato da bi mene zaje Tri sata sam trao od sudske pisarnice do mrtvanice natopljen onim prokletim vinom s cimetom koje mi je palilo krv. A sad sam ba u najboljem raspoloenju, ne krijem ti. Nisam vie u stanju da te krotim

milovanjima! Treba da se istresem. U svakom sluaju, za oboje bi bilo bolje da i ti pokae malo dobre volje! ta misli, djevojice? Te rijei su djelovale umirujue na Aneliku. Njezini refleksi i njezina reagiranja, pa ak i isto fizika, bila su osjetljiva na rasuivanje; po tome se ona razlikovala od velike veine ena. Ljudoder nije bio glup, nagonski je osjeao kako stvari u tom pogledu kod nje stoje. Nije on badava sudjelovao u pljaki mnogih gradova i u silovanju bezbrojnih ena i djevojaka svake rase i zemlje; iz svega toga je ponio neko iskustvo! Bio je nagraen za svoju strpljivost: pod sobom je osjetio divno i savitljivo tijelo koje se tiho i pokorno otvaralo njegovim eljama. Rokui od zadovoljstva, on zagospodari njim. Anelika nije imala vremena da osjeti ni odbojnost ni protivljenje. Neko ju je vrijeme svojim stiscima protresao kao oluja stablo; ubrzo je, meutim, osjetila da je slobodna. - Eto, gotovo! - uzdahne ovjek. Dlanom svoje iroke ruke on je kao kakvu cjepanicu zavalja prema drugom kraju kreveta. - A sada spavaj, lijepa moja curice. Jo jednom emo se pozabaviti sutra ujutro, a onda emo biti kvit. as zatim ve je buno hrkao. Anelika se bojala da joj san nee lako na oi, ali izmorena naporima toga dana, te kapetanovom ljubavlju, ona je u udobnosti toplog i mekog kreveta ubrzo zaspala u dubok san. A kad se probudila u mraku, nije u prvi mah znala gdje se nalazi. Kapetanovo je hrkanje bilo neto blae. Aneliki je bilo vrue. Skinula je koulju jer joj je njezino grubo platno uljalo njenu put. Nije vie osjeala straha, ali joj se u duu uvukao neki nemir. Razlog toj nelagodnosti nije ni u kom sluaju bilo ogromno tijelo Ljudodera, ve neto sasvim drugo, neto neodreeno i muno Pokua ponovo zaspati. Okrene se nekoliko puta s boka na bok. Na kraju nauli ui. Zamijeti tada neku rasplinutu i nejasnu buku koja ju je, ini se, i probudila. Bili su to glasovi, koji su iz velike daljine dopirali, poprimivi ton stalne i tugaljive recitacije. Zvukovi bi naas utihnuli da bi se odmah zatim ponovo javili. Najednom joj sine: bili su to zatvorenici. Kroz pod i glomazne zidove dopirali su do nje prigueni jauci, oajno zapomaganje nesretnika u okovima koji su se udarcima cokula branili od zatvorskih takora, koji su se branili od vode, od smrti. Zloinci su proklinjali Spasiteljevo ime, dok su ga nevini zazivali. Drugi su u hropcu krkljali, iscrpljeni mukama za vrijeme sasluanja, napola mrtvi od gladi i hladnoe. Eto odakle su dolazili zvuci, zlosretni i tajanstveni. Anelika se strese. inilo joj se da ju je Chatelet pritisnuo teinom svojih stoljea i svojih uasa. Hoe li se ponovo obreti na slobodnom zraku? Hoe li je Ljudoder pustiti da ode? On je spavao. Bio je snaan i moan. Bio je gospodar u tom paklu. Primakne se ogromnom tijelu to joj je hrkalo uz bok i zaudi se, poloivi ruku na nj, da nije osjetila odbojnost pri dodiru njegove vrste koe. Kapetan se tre i, okrenuvi se, umalo je nije prignjeio. - He! He! Mala se prepelica probudila - ree muklim glasom. Pruivi ruku privue je k sebi. Naprosto je nestala u zagrljaju njegovih miia koji su mu poigravali ispod koe. ovjek buno zijevne. Zatim odgurne zastore i vidje da se blijedo sivkasto svjetlo pomalja iza eljeznih preki prozora. - Uranila si, makice! - Kakva je to buka to se uje? - To su zatvorenici. Do avola, ne zabavljaju se, valjda, kao mi! - Pate

- Ta nisu tamo dospjeli zato da uivaju. Budi sretna to si se izvukla! Bolje ti je u mom krevetu nego na slami s druge strane zida, budi sigurna. Reci, nije li to istina? Anelika potvrdno kimne glavom, to njega ispuni radou. On dohvati vr crnoga vina sa stolia pokraj kreveta i dobrano potegne. Dok je pio Adamova jabuica mu je skakala dolje-gore po snanom vratu. Zatim prui Aneliki vr. - Sada ti. Ona prihvati vr jer je osjeala da ju je od oaja meu zlokobnim zidovima Chateleta moglo spasti samo vino i da je na sve oko sebe mogla zaboraviti u putenom uitku. On ju je hrabrio: - Pij makice, pij ljepotice. Dobro je ovo vino i okrijepit e te. Kad se najzad bacila na jastuk, u glavi joj se vrtjelo, estoka i opora tekuina pomutila joj je misli. Ni do ega joj nije bilo stalo, jedino jo do ivota. On se s mukom okrene prema njoj. Ona ga se vie nije bojala. Naprotiv, osjetila je izvjestan uitak kad ju je pomilovao svojim irokim dlanom, ne ba previe njeno, ali sigurnim i iskusnim pokretom. Ta milovanja, vie nalik gruboj masai nego daku povjetarca, primala je sa stvarnim osjeanjem olakanja. Obaspe je seljakim poljupcima, halapljivim i cmokavim. Iznenaena, Anelika samo to nije prasnula u smijeh. On je potom uze u dlakavi naruaj i polako je prui preko kreveta. Bi joj jasno, da je ovaj put odluio da bolje iskoristi povoljnu priliku, te sklopi oi. Anelika se zaricala kako e zauvijek zaboraviti sve ono to je imalo uslijediti, kao da se nikad ni dogodilo nije. Ipak nije bilo strano kao to je zamiljala u poetku. Ljudoder nije bio opak. Doimao se pomalo kao ovjek koji nije svjestan svoje teine i snage. Usprkos injenici da ju je gotovo zgnjeio, u sebi je morala priznati kako ju je, postavi rtvom tog gorostasa punog snage i vitalnosti, ipak donekle ponio osjeaj sladostraa. Poslije se osjetila lakom kao kamen plovuac. Kapetan se oblaio i pri tom pjevuckao neku vojniku koranicu. - Sto mu muka paklenih! - ponavljao je. - Uitak je s tobom lei u krevet! A prije toga sam te se bojao! Uto ue u sobu kirurg-brija Chateleta s priborom za brijanje. Anelika se obue dok je njezinu jednononom ljubavniku brija vezivao runik oko vrata i sapunao lice. Ljudoder je bio s njom zadovoljan, i to je stalno ponavljao. - Dobro si rekao, brijau: svjea kao rua! Anelika nije znala kako da se oprosti. Odjednom Ljudoder baci kesu na stol. - To je za tebe. - Ve sam plaena. - Uzmi - rikne kapetan - i kidaj! Anelika nije ekala da joj dvaput kae. Kad se nala napolju, nije imala hrabrosti da se odmah vrati u Ulicu Dolina bijede koja se nalazila u blizini zatvora. Sie prema Seni, gdje su ene laara podigle nekakva kupalita za ene. Od pamtivijeka su Pariani i Parianke provodili tri vrua godinja mjeseca pljuskajui se u Seni. A kupalite se sastojalo od jedne cerade nategnute na nekoliko motki. Kupake su se na tim kupalitima pojavljivale u kouljama i kapicama. ena kojoj je Anelika htjela platiti ulaznicu povie: - Nisi valjda luda da e se u ovaj sat kupati! Previe je hladno! - Nije vano! Voda je zaista bila vrlo hladna. Anelika je neko vrijeme cvokotala zubima; poslije se sasvim ugodno osjeala. Budui da je bila sama, zapliva par puta izmeu motki. Kad se obrisala i obukla, jo je dugo etala obalom, uivajui na toplom jesenjem suncu.

Gotovo je s ovim ivotom, mislila je u sebi. Neu vie da znam za bijedu. Ne smijem vie doi u ovako straan poloaj u kojemu sam se nala kad sam bila prisiljena ubiti Velikog Coesrea, niti da se prodajem ljudima kao to je zapovjednik strae u Chateletu. Nije to za mene. Meni se svia fino rublje, ja volim lijepe haljine. Neu da moji sinovi ikad vie osjete glad i hladnou. Treba da budu lijepo odjeveni i potivani. Moram im vratiti ime. I sama moram ponovo postati bie s imenom Moram ponovo postati velika gospoa

GOSTIONICA "CRVENA KRINKA"

18. ANELIKA SE UDRUUJE S GAZDOM BOURJUSOM, PEENJAROM

Dok se Anelika trudila da se, to je mogue neopaenije, uvue u peenjarnicu Hrabrom pijevcu, izie napolje gazda Bourjus, oboruan kuhaom i pojuri na nju. Ona kao da se tome i nadala, u pravi as se skloni iza maloga bunara. Ganjali su se zatim obilazei oko kamene ograde bunara. - Kupi se odavde, odrpanko, droljo! - derao se peenjar. - to sam ja skrivio Gospodu da mi je ovamo poslao odrpance odbjegle iz Ope bolnice ili Bicetrea a moda i s nekog jo zloglasnijeg mjesta? Znamo vrlo dobro to znai oiana glava kao to je tvoja! Vrati se u Chatelet, odakle si i dola ili u te ja tamo vratiti Ne znam ta mi bi, te jo sino nisam ovamo doveo straara Predobar sam, eto! Ah! ta bi rekla moja bogobojazna ena da vidi kako mi peenjarnicu obeauju na ovako bezoan nain! Izmiui udarcima kuhae, Anelika uze da se dere na gazdu Bourjusa jo jae nego on na nju? - A ta bi kazala vaa bogobojazna ena o jednom tako bezonom muu koji jo prije zore potee iz vra? Peenjar se umah zaustavi. Anelika iskoristi prednost. - A to bi kazala o njegovoj peenjarnici prekrivenoj prainom i o ve est dana izloenim i kao pergamena suhim pijevcima? to bi kazala o njegovoj praznoj konobi, o njegovim prljavim stolovima i klupama? - Pakla ti paklenog! - prasne peenjar. - A to bi rekla o jednom muu koji psuje? Jadna gospoa Bourjus koja s visine nebeske promatra sav ovaj nered! Mogu vas uvjeriti ne bojei se da u pogrijeiti: ona ne zna gdje da se sakrije od srama pred anelima i svim svecima Bojim! Na licu se gazde Bourjusa ogledala sve vea smuenost. Naposljetku se teko spusti na ogradu bunara. - Jao, jao! - tuio je. - Zato je umrla? Bila je domiljata gospodarica, uvijek dobre volje i odluna. Ne znam ni sam to me prijei da ne potraim zaborav na dnu ovoga bunara! - Ja u vam kazati to vas prijei. Strah da e vas doekati tamo dolje s rijeima: Aha, doao si gazda Pierre! - Oprosti, nije gazda Pierre, ve gazda Jacques. - Aha, doao si, gazda Jacques! Ne radujem ti se ba previe. Uvijek sam govorila da se bez mene nee snai. Gori si od djeteta! A to si i dokazao! Kad vidim to si napravio od one moje gostionice, uvijek iste i sjajne dok sam bila iva! Kad vidim nau lijepu firmu svu u ri i ujem kako za vjetrovitih noi kripi i ne da susjedima spavati! I kad vidim svoje lonce, kad vidim svoje forme za kolae, te tignjeve za ribu istrugane jer ih onaj idiot od tvoga neaka isti pepelom umjesto da upotrebljava vrlo meku kredu koja se moe kupiti u krugu Templea! Pa kad vidim kako puta da te peruaju svi oni prodavai pilia i vina koji ti utrape pijevce bez kreste umjesto kopuna i ocat mjesto dobrog vina, e, kako onda mogu uivati na nebu ja koja sam bila sveta i potena ena! Anelika ostade bez daha od te govorancije, koja na gazdu Bourjusa ostavi vrlo snaan dojam. - Istina je - promumlja - istina je Upravo bi to rekla. Bilo je tako ba tako Debeli mu obrazi zadru. - Ne vrijedi sada cmizdriti - otro se okomi na nj Anelika - neete cmizdrenjem zaustaviti njezinu metlu kojom vas eka s onu stranu ivota! Ve se treba

prihvatiti posla! Barba je dobra djevojka, ali spora, treba joj kazati to joj je raditi. Va mi neak izgleda veliki smuenjak. A gosti ne vole peenjarnicu gdje gazda na njih rei kao pas na lancu. - A tko to na njih rei? - upita gazda Bourjus uvlaei ponovo prijetnju u ton svoga glasa. - Vi! - Ja? - Jest, vi! Vaa vesela enica ne bi ni tri sekunde trpjela zlovolju to vam se ita na licu dok sjedite pred aom vina. - A ti misli da bi otrpjela videi u svom dvoritu buljivu bezobraznicu tvoje sorte? - Ja nisam buljiva - odgovori Anelika nabusito i pri tom se uspravi. - Moje rublje je isto, gledajte. - A misli li da bi trpjela videi kako joj se po kuhinji motaju oni tvoji djeaci, onaj porod lupeki? Iznenadio sam ih dok su se kljukali slaninom u mojoj ostavi, a siguran sam da su mi i sat ukrali. Nitko drugi ve oni! - Evo vaega sata - drekne Anelika vadei iz depa sat prezirnim pogledom. Nala sam ga ispod stepenica. Vjerojatno ste ga izgubili kad ste se sino, kao ep pijan, penjali u svoju sobu na spavanje I pruajui preko bunara sat starom peenjaru, nadoda: - Kao to vidite, ne bavim se kraom. A mogla sam ga bez po muke za se zadrati. - Nemoj da padne u bunar - zabrinuto joj se obrati. - Rado bih vam ga dala u ruku, ali se bojim kuhae. Gazda Bourjus samelje neku psovku, a zatim odbaci kuhau na tlo. Anelika mu se primae s izrazom jogunice u oima. Osjeala je kako ju je prola no to ju je provela sa zapovjednikom zatvorske strae nauila nekim sitnicama, obogatila ju je iskustvom kako se zavode mrgodni mukarci i kako treba iskesiti zube prostacima. Njezini su pokreti dobili novu neposrednost i slobodu koja e joj ubudue biti od velike koristi. Nije pourila da vrati sat, ve ga je razgledala s velikim zanimanjem. - Lijep sat, nema ta! Peenjarevo lice zasja radou. - Zar ne? Kupio sam ga u jednog pokuarca iz Jura15, u jednog od onih brana to zimu provedu u Parizu prodajui po kuama svoju robu. Neprocjenjive vrijednosti nose u svojim depovima Ali ne guraju ih pod svaiji nos, pa esto ni pod prinevski: oni moraju biti sigurni s kim imaju posla. - Oni radije trguju s pravim trgovcima nego s glupanima osobito kad se radi o sitnim mehanizmima koji su prava umjetnika djela. - Tako je kao to kae: prava umjetnika djela - ponovi peenjar izlaui srebrni oklop svoga sata srameljivim zrakama sunca koje se probijalo izmeu dva oblaka. Zatim ga stavi u depi, motrei pri tom brojne lanie i sitne bezvrijedne ukrase u svom zapuku i ponovo se podozrivim pogledom unese Aneliki u oi. - Ba se pitam kako je ovaj sat mogao ispasti iz depia, kao to se ini da bi ti htjela podvaliti. Osim toga, pitam se kako to da se sada izraava rijeima prave velike gospoe, dok si nas neku veer zasula atrovakim pogrdama od kojih se potenu ovjeku kosa die na glavi. Sve se bojim da me ti, kurvice svim mastima namazana, ne namagari ime. To Aneliku ne razorua. - Nije nimalo zabavno s vama se uputati u razgovor, gazda Jacques - otpovrne ona prijekornim glasom. - Vi isuvie dobro poznajete ene. Peenjar prekrii kusave ruke na svojoj kao burence okrugloj trbuini, a oima divlje zakoluta: - I poznam. Zato i neu dopustiti da mi podvale rog za svijeu!
15

Pokrajina francuska prema vicarskoj.

Poslije toga podue potraje muna utnja. Dobriina je neumoljivim pogledom strijeljao grenicu koja je oborene glave stajala pred njim. - Onda? - ponovo se javi odlunim tonom. Aneliki, koja je bila via od njega, on se inio vrlo smijean, okrugao kao burence, sa svojom kuharskom kapom na uima i stroga izgleda. Ali odgovori poniznim rijeima: - Uradit u ono to mi vi naredite, gazda Bourjus. Ako me otjerate, otii u sa svoja dva maliana. Ali ne znam gdje da odem, kako da sklonim svoju djecu od hladnoe i kie. Mislite li da bi nas vaa ena otjerala? ivim u Barbinoj sobi. Ne smetam vam. Gorim svoja drva i jedem svoju hranu. Djeaci i djevojka to su sa mnom doli mogli bi vam obaviti mnoge sitne poslove: donijeti vodu, pomesti pod. Maliani bi bili gore - A zato da budu gore? - zapita peenjar. - Djeci nije mjesto u golubinjaku ve u kuhinji, pored ognjita, gdje se mogu ugrijati i po volji se kretati. ene su drolje! Betije imaju vie ljubavi od njih! Donesi svoju djecu u kuhinju, inae u se razgnjeviti! A da i ne spominjem da e mi na kraju, loei vatru gore, zapaliti drveni crijep na krovu Anelika se popne lako poput duha po stepenitu do Barbine sobice na sedmom katu. Kue su bile vrlo visoke i uske u toj trgovakoj etvrti i stisle se jedna uz drugu prisiljene na to burnim razvitkom grada u srednjem vijeku. Na svakom katu su bile po dvije sobe, a vrlo esto i samo jedna, poduprta zavojitim stubitem kojemu kao da je bio cilj da ovjeka odvede u samo nebo. Na jednom odmoritu Anelika sretne priliku koja kao da se krila. Bio je to David, neak gazde Bourjusa. Pekarski se pomonik stisne uza zid i oine je opakim pogledom. Anelika se vie nije sjeala grubih rijei to mu ih je dobacila u lice kad je prvi put dola k Barbi u peenjarnicu Hrabrom pijevcu". Osmjehne mu se odluivi da u toj kui, u kojoj je htjela otpoeti astan ivot, stekne sebi prijatelje. - Dobar dan, mali! - Mali? - prasne David poskoivi. - Imaj, meutim, na umu da bih ti, po potrebi, mogao jesti kolaie s glave. Tako sam, eto, malen. O berbi sam navrio esnaestu godinu. - Oh, oprostite, gosparu! Poinila sam veliku greku. Ne bi li mi vaa ljubaznost mogla oprostiti? Pomonik oito nije bio vian takvim alama, stoga nevjesto slegne ramenima i promuca: - Moda i bi. - Sjajno. Ba sam ganuta. A ne biste li se, budui da ste dobro odgojeni, mogli jednoj asnoj gospoi umjesto sa suvie prisnim ti, obratiti s vi? Jadan je momak, ini se, bio na sto muka. S mravog i blijedog lica visokog zvekana gledala su je dva crna i dosta lijepa oka. Sigurnost ga bijae sasvim napustila. Anelika nastavi da se penje, ali se odjednom zaustavi. - Sudei po tvome naglasku, ti si sigurno s juga! - Jesam, gospoo. Ja sam iz Toulouse. - Iz Toulouse! - povie ona. - Zdravo brate iz mog mjesta! Ona mu skoi oko vrata i zagrli ga. - Toulouse! Djeak pocrveni kao paprika. Anelika mu ree nekoliko rijei na jeziku d'oc i sasvim smuti jadnoga Davida. - Znai da ste i vi odonud? - Gotovo da jesam. Osjeala se sretnom zbog tog smijenog susreta. Koje li razlike! Nekad je bila jedna od prvih gospoa u Toulousi, a sad je eto poljubila jednog slugu samo zato to mu je govor imao onaj naglasak sunca pomijean s vonjom bijelog luka i mirisom cvijea!

Kua joj se uini mrana i odvratna. - Divnog li grada! - apne. - Zato nisi ostao u Toulousi? David joj objasni: - Prije svega zato to mi je otac umro. Osim toga, njemu je uvijek bila elja da odem u Pariz gdje se sklapaju veliki poslovi, i da tu izuim konobarski zanat. On je trgovao mirodijama. Radio sam s njim. Trebalo je ba da poloim ispit da bih mogao prodavati vosak, tjesteninu, eer i mirodije. Uto on umre. Tada sam krenuo za Pariz, gdje sam stigao tono onog dana kad je moja tetka umrla od malih boginja. Nikad nisam imao sree. Banem uvijek u nevrijeme. Zaustavi se jer mu je ponestalo sline. - Vratit e se, vratiti srea - obea mu Anelika i nastavi da se penje. U potkrovlju zatekne Rozinu. eala se po glavi i svojim kravookim pogledom pratila igru Florimonda i Cantora. Barba je bila u prizemlju, to jest na svom poslu u peenjarnici. Djeaci su otili "u etnju". Na atrovakom to je znailo da su otili u prosjaenje. - Neu da prose po ulicama - ree Anelika odlunim glasom. - Nee da kradu, nee da prose, a to bi onda, po tvome, trebalo da rade? - Neka rade. - Ali i prosjaenje je rad - djevojka e uvjereno. - Hajde, hajde, pouri! Pomozi mi da djecu snesem dolje u kuhinju. Ti e paziti na njih i uz to pomoi Barbi. S veseljem je ostavila maliane u prostranoj kuhinji ispunjenoj toplinom i mirisima jela. Na ognjitu je gorjela vatra s obnovljenom snagom. Nikad vie ne smiju osjetiti ni glad ni hladnou! ponavljala je Anelika. Dovela sam ih u peenjarnicu i sada vidim da nita bolje nisam mogla uiniti da bih svoju djecu sauvala od tih nevolja. Florimond je sav bio umotan u odijelce od smeesivog etamina, u prsluk od utog sera i pregaicu od zelenog sera. Na glavi je imao kapicu takoer od zelenog sera. Te su boje jo vie isticale boleljivost njegova lia. Ona mu rukom dodirne elo, zatim mu usnama dotakne dlan sitne ruice da vidi nema li moda ognjicu. ini se da je bio dobroga zdravlja, mada poneto jogunast i angrizljiv. Cantoru je, meutim, vrijeme od jutra prolazilo u nastojanjima da se oslobodi povoja kojima ga je Rozina, istinu za volju treba rei, dosta nespretno povezala. U koari u koju su ga poloili odmah se uspravio, gol kao aneli, i htio je izii gonjen eljom da ruicama dohvati plamen. - Ovo dijete nije odgajano kako treba - primijeti Barba. - Jesu li mu bar vezali noice i ruice kako se to radi? Nee biti ravan, a mogue da e mu i grba izrasti. - Zasada se dri sasvim dobro za dijete od devet mjeseci. - ree Anelika divei se sitnoj i okrugloj stranjici djetetovoj. Ali Barbu to nije umirilo. Zabrinjavala ju je sloboda Cantorovih pokreta. - im ugrabim slobodan trenutak, izrezat u mu povoje od platna da bih ga vrsto povezala. Jutros od toga nema nita. Izgleda da je gazda Bourjus opsjednut neastivim. Zamislite, naredio je da se oribaju podovi, da se operu stolovi, a osim toga, moram trknuti do Templea i tamo kupiti mekane krede da bih njom oistila posue. Ne znam gdje mi je glava - Zamoli Rozinu da ti pomogne. Poto je svakoga postavila na svoje mjesto, Anelika se veselo uputi prema Novom mostu. Cvjetarica je nije prepoznala. Anelika joj je morala dati podrobnija objanjenja o danu kad joj je pomogla praviti rukovete i kad ju je onako zduno pohvalila. - Pa kako da te prepoznam? - povie dobra ena. - Onoga si dana imala kose i bila si bez cipela, a danas ima cipele, ali si zato bez kose. Nita zato, nadam se da ti se prsti nisu promijenili. Doi i sjedni tu kraj nas. Posla ima napretek, uskoro je blagdan Svisvetih, uskoro e crkve i groblja biti puna cvijea, a da se i ne govori o slikama pokojnika!

Anelika sjedne ispod crvenog suncobrana i prihvati se posla savjesno i spretno. Cvijee pozne jeseni rasulo se po nasipu u ivoj i raupanoj boji krizantema, u zlatnim vrcima nevena, u preljevima veselih karanfila, u ozbiljnom izgledu tulipana u loncima, tim azijskim cvijetom u koji se Europa zaljubila prologa stoljea. Anelika je udisala zrak Novog mosta s potajnom mjeavinom zadovoljstva i straha. Vjetar to je popuhivao sa Sene milovao joj je usne svojim vlanim dakom. Nabrekli su oblaci putovali nebom; ponekad bi kroz njih izvirilo sunce, a na obojenom obzorju rijeke ocrtavao se aroban profil Pariza. Zaista neobino, Anelika je u njemu mogla proitati kratku povijest svoga ivota u glavnom gradu. Na desnoj obali rijeke vidjela je Louvre kako se oholo koi poput kakve tvrave, na lijevoj se strani smjestila stara kula Nesle u ruevinama. Lae, teglenice i amci klizili su s jedne strane rijeke na drugu i stalno se ula pjesma laara i kloporanje mlinica podignutih na laama. I tako je ista pjesma Sene ljuljukala stanovnike Louvrea i kule Nesle. Anelika je radije skrenula pogled prema breuljcima. Oima povede po gotskom tornju Saint-Germain d'Auxerre koji se pomaljao iz mrlje zelenila, zatim ih svrne prema mostu Saint-Michel nagruvanom mnotvom kua. Najzad ih zaustavi na Palai pravde koja je sjenom svojih tornjeva prekrila Novi most i dozvala joj u sjeanje druge uspomene. Ali zar je sve to sada bilo vano? Zar je bilo vano to ju je svaki kamen na Novom mostu vidio kako prolazi tuda sad ohola sad bijedna! Tu se ona osjeala dobro, tu se osjeala sigurna kao u vlastitoj kui. Istina je, dakle, da se ovjek uvijek vraa na Novi most kao to se krv vraa u srce. Zapjevucka napjev to su ga verglai ponavljali: Na Novom se mostu motaju prodavai melema i masti pjevai pomodnih kitica i svodnici gospoica Tu se jate atrovci i depari ranarnici i vrai nadrilijenici, bogalji kockari, igrai Sluajui pjesmicu, cvjetarica odmahne glavom i ispria kako se Stihoklepac nalazi u zatvoru i kako e ga ovaj put zaista objesiti, i to, nedvojbeno, na vjeala podignuta u vrijeme gradnje Novog mosta na jednom njegovu kraju. - A i trebalo bi da ga objese ba tu, na mjestu njegovih podviga. Cvjetariina kerka umrkne slinavi nos i otare oi. - Ona plae! Prirodno! - izdere se na nju majka. - Kao da nije vrijeme da se jedno mjesto kao stvoreno za trgovinu ve jednom oslobodi one zloguke ptiurine! Ali treba priznati da se taj u zaluivanje djevojaka razumije kao i Veliki Matthieu u vaenje zuba! Anelika upita kako to da Veliki Matthieu ne urla kao obino. Tako je doznala da se on u meuvremenu preselio na Sajmite Saint-Germain zajedno sa svojim kolima i svojim orkestrom. Novi most se povukao u pozadinu, prepustivi prvenstvo svojem veselom i opasnom bratu, Sajmitu Saint-Germain. Stoga je sada i bilo tu manje besposliara, manje arlatana, manje prosjaka. Anelika se radovala to meu probisvjetima to su se tuda vukli nije zapazila nijedno poznato lice. Nije li to moda znailo da je zauvijek unitena vlast Calembredainea, slavnog zlikovca s Novog mosta? ini se da su policajci i njegova lupeka braa ujedinili svoje napore da bi ga unitili. Gdje je sada? Jesu li ga objesili? Je li se udavio? Promatrala je guste valove Sene, olujne modrosive boje. Nije bila ganuta. Naprotiv, osjeala je neku vrst olakanja to nema vie one eljezne ruke koja ju je, dodue, branila, ali i vrsto prikovala za dno ivota.

Anelika se bojala da se odnekuda ne pojavi. Gotovo ju je opijala ponovo steena sloboda. Imala je povjerenja u svoju snagu koja joj se inila beskrajna. Korak po korak ponovo e se popeti uz padinu, dat e ime svojim sinovima. Vie ih nee moriti ni glad ni hladnoa. Cvjetarice su buno razgovarale o velikom meteu na Sajmitu Saint-Germain. Reklo bi se da su jo brojile mrtvace tog osobito krvavog sukoba. Ali jednom se i policija pokazala na visini svog zadatka. Od te glasovite veeri kroz ulice krcate svijetom probijali su se panduri vodei prosjake u Opu bolnicu, ili su se vidjeli robijai koji su odlazili na galije. A osim toga svaka je zora svanjivala s nekoliko objeenih na trgu Greve. - Drage gospoe - uvjerljivo je tvrdila debela prodavaica cvijea koja je, ini se, imala visoki poloaj u cehu cvjetarica - vidjet ete da e nas na mladi kralj osloboditi te kuge. Pria se da je odluio izvesti mnoge promjene. Uskoro e svi prosjaci s uglova ulica, sve skitnice koje nisu u stanju navesti mjesto svog prebivanja, biti pohvatani i silom strpani i zatvoreni u sirotita. Kad sam odnijela pune koarice tuberoza i jasmina u palau gospoe Seguier, njezina sobarica, inae moja neakinja, ispriala mi je ono to uje od svoje gospodarice. Mladi kralj radi po pet pa i est sati na dan sa svojim ministrima, pa ak i onda kad se nalazi u svojim dvorcima na ladanju. I kae da e provesti mnoge reforme za dobro naroda. - Imamo kralja koji nam se svia - povie lijepa djevojka koja je nosila koaricu punu karanfila. - Lijep je! Jednoga dana sam ga prepoznala dok je u koiji prolazio Pekarskom ulicom. Povikala sam ,,ivio kralj! i dobacila mu kiticu cvijea. - Bezobraznice! - Kitica je pala u potoi, ali on je vidio moj pothvat i osmjehnuo se. - ini se da se zaljubio u jednu od kraljiinih dvorskih gospoa, da ju je napravio ljubavnicom i svu je prekrio draguljima. - Sve su to traevi Stihoklepca, te male zmije otrovnice. Ne tedi ak ni svoga kralja! - Tetice, a zato kralj ne bi smio biti zaljubljen? Ima tako njene, tako umiljate oi - Umukni, Ninetto, ili u te poslati na ispovijed. Ne smije tako govoriti o jednom ovjeku, pa makar to bio i sam kralj. Debela cvjetarica e rei skrueno: - Sto mu jada, znamo vrlo dobro da ljudi ne vrijede mnogo, ali ipak ja tvrdim da Stihoklepac lae jer, mada su veliki krmci, ljudi ipak ne bi uinili tako neto svojim enama ba u trenutku kad treba da im rode njihova prvijenca. Poslije, zna se, sve je mogue. Kolebljiva je ljudska priroda. A tko zna koliko je ogledalaca upereno da bi privukli lijepog gardelina! - Maeho, ponovit u Stihoklepcu ono to ste kazali o kralju. - Uzalud otri jezik, lijepa moja curice. On je u zatvoru i ovaj mu put ne fale vjeala. - Ne vjerujem da e ga objesiti. Uvijek se izvue iz zatvora. A osim toga i treba da se vrati i napie nae hvalospjeve kraljici. - Sauvaj Boe! Onim svojim zagriljivim perom napisao bi svinjarije a da to mi i ne primijetimo. - Koga e nam vraga taj kolac pun zlobe - juriala je dalje debela cvjetarica kojoj Stihoklepac oito nije bio po volji. - Ima dosta i drugih pjesnika koji se pripremaju da napiu nae pjesme. Na osam e ih mjesta dijeliti im top najavi roenje. - Poslije ispaljenog dvadeset i etvrtog hica znat emo da li je muko ili ensko. Dvadeset i etiri hica za princezu i sto za dauphina. - Oh! Kako sam nestrpljiva! - povie mlada prodavaica skaui radosno u zrak. - Prvi znak e biti dan s tornja Louvrea. Najvee zvono na tom tornju zvoni samo u takvim prilikama. Poslije e naa Samaritana prihvatiti veselim cilikanjem, a na kraju e grunuti topovi s Bastilje. - Hoemo li poi u Louvre pozdravit kraljicu?

- Ja u obui suknju od sera s porubima od crnog baruna, kukuljicu od baruna na etvorine, i stavit u zlatno prstenje optoeno korneolom, i niz koralja. - A ja u staviti haljinu od crvenog sukna, narukvice od bisera i ahata, zlatni lani i naunice. Cvjetarice i prodavaice naranaa s Novog mosta ivo su jedna drugoj objanjavale ime e se sve ukrasiti kad krenu zajedno sa prodavaicama riba da se poklone mladoj kraljici-babinji i gospodinu prijestolonasljedniku. - A dotle - ponovo uze govoriti Anelikina poslodavka - jedna me briga posebice mori: gdje bi naa druba dobrim zalogajem mogla dostojno proslaviti blagdan svetog Valbonnea? Gazda gostionice Dobri djeaci prole nas je godine opljakao kao drumski razbojnik. Moj novi vie nee svriti u njegove depove. Anelika koja je do tog trenutka sluala ne otvorivi usta, kao to se i pristoji skromnoj naunici, sad se umijea u razgovor. - Znam odlinu peenjarnicu u Ulici Dolina bijede. Tamo nije skupo, a jela su vrlo ukusna i nova. Na brzinu spomene nekoliko jela nastojei pri tom da se sjeti specijaliteta koji su se sluili u njezinoj palai u Toulousi, a pri ijem je pripremanju sama uzimala uea. - Rakovi u tijestu, purani s komoraem, janjee tripice u kastroli a da i ne govorim o tortama od bajama s pistacem, o kosanom mesu umotanom u tijesto, o sau u anisu. Ali, drage gospoe, vi tamo moete jesti neto to ni njegovo velianstvo Luj XIV nije nikad vidio na svom stolu: male brioe, vrue i lagane, sa smrznutim gujim jetrima. Kaem vam, prava poslastica! - Jao, djevojko, rastu nam zazubice od tih tvojih jela - povikae cvjetarice zacrvenivi se od puste elje - a gdje ti stanuje? - U peenjarnici Hrabrom pijevcu. Posljednja je u Ulici Dolina bijede tamo prema Koarskoj obali. - Ne vjerujem da se tamo tako dobro kuha. Moj ovjek radi u Velikoj klaonici, pa koji put tamo navrati da togod zaloi, ali on kae da je to tuno i neprivlano mjesto. - Niste dobro obavijeteni, prijateljice draga. Gazdi Bourjusu je stigao iz Toulouse neak. Ovaj odlino kuha, a osim toga pravi je majstor u pripremanju svih vrsta junjakih jela. Ne zaboravite da je Toulousa kraljica cvijea. Sveti Valbonne e biti sretan videi da ga se slavi u takvom ambijentu. A u Hrabrom pijevcu ete sresti majmunia koji se krevelji da ovjek puca od smijeha. Takoer e tamo biti i svira vijele koji zna sve pjesme to se pjevaju na Novom mostu. Ukratko, tamo ete nai sve to je potrebno drutvu da se dobro zabavi. - Djevojko moja, ini mi se da je u tebe vie dara za reklamu nego za vezivanje cvijea. Otpratit u te do peenjarnice. - Hm! Ne, danas ne. Tuluki kuhar je otiao na selo da osobno izabere cvjetau koju priprema s pohanim prutom. Recept kako se priprema to jelo dri u velikoj tajnosti. Ali sutra naveer, ekat emo vas i jo dvije gospoe iz vaega drutva da raspravimo o meniju koji vam se najvie svidi. - A to ti radi u toj peenjarnici? - U rodu sam s gazdom Bourjusom - mirno otpovrne Anelika. Sjetivi se da je prilino bijedno izgledala kad ju je cvjetarica prvi put vidjela, ona pokua objasniti: - Moj mu je po zanatu bio slastiar. Jo ne bijae poloio pomoniki ispit kadli se prole zime razbolio i umro od kuge. Za vrijeme njegove bolesti smo se zaduili preko glave kod ljekarnika. - Znamo mi dobro kako izgledaju rauni kod ljekarnika! - poalie je dobre ene podigavi oi prema nebu. - Gazda Bourjus se smilovao na mene i moju nevolju, pa mu zauzvrat pomaem u poslu. A budui da tamo nema mnogo gostiju, trudim se da drugamo zaradim koji novi. - Kako se zove, draga? - Anelika.

Zatim se digne i ree da odlazi k peenjaru da ga obavijesti. Dok se brzim korakom vraala prema Ulici Dolina bijede, udila se svim onim budalatinama to ih je ispriala u toku tog jutra. Nije uope razmiljala o razlozima koji su je naveli da pribavlja muterije gazdi Bourjusu. Je li se time eljela oduit peenjaru to je nije otjerao iz svoje kue? Je li se nadala nekoj nagradi s njegove strane? Ni na to nije ona mislila. Preputala se struji koja ju je navodila da uradi najprije ovu pa onda onu stvar. Naprijed ju je gurao nenadano zaotren nagon majke da brani svoje maliane. Posluit e se svim moguim sredstvima: laima, lukavstvima, odvanou da bi se spasila, da bi ih spasila. Bila je uvjerena u to. Na zavoju Koarske obale pred njom se pojavie kule Chateleta. Prola joj se no uini dalekom prolou. Odmahne rukom kao da baca kameni preko ramena. Tako je iza sebe odbacila i to sjeanje kao i mnoga druga.

19. CVJETARICE NA VEERI KOD GAZDE BOURJUSA

Sutradan ujutro Anelika ustane u sam cik zore i probudi Barbu. Bilo je oito da djevojka nije shvatila ozbiljno ulogu koju je Anelika preuzela na se da bi se priredio ruak za ceh cvjetarica. - Ta odspavajte jo malko, gazdarice - dobaci joj Barba zijevajui i tarui oi. - U vaoj obitelji nije bio obiaj rano ustajati. - Grijei, Barbo. Ja volim rano ustajati: takav je obiaj na selu. A to se moje obitelji tie, ti je, Barbo, ne pozna, izuzev moju sestru o kojoj radije ne bih govorila. Osim toga, prolost je prolost i ako mi eli ugoditi, ne spominji mi je vie. Barbu je sasvim smutila Anelikina primjedba. Buno obrie nos, a potom se poe ispriavati branei se od optube koja joj se uini opasnom. - Oh! Gospoo, nita zlo nisam mislila! Poslije toga Anelika nogom probudi Linota i Flipota koji su spavali na podu umotani u ebad. Linot se prikljui prepirci: - I ja bih kazao svoju: zato ona ljenina David jo spava i silazi u kuhinju tek onda kad je vatra upaljena, voda u loncu topla i itava gostionica pometena? Zar se tako obavlja naukovanje? Ti si rekla da treba raditi te bi ga ti, markizo, trebala dobro prekoriti! - Oprez, djeaci, ja vie nisam Markiza Anela niti ste vi vie prosjaci. Zasad smo sluge, posluitelji i pomonici, ali emo ubrzo postati graani. - Jarca mu rogatog! - povie Flipot. - Meni se graani ne sviaju. Graanima se diu kese, kradu ogrtai. Neu da budem graanin. - A kako da te zovemo ako vie nisi Markiza anela? - upita Linot. - Zovite me: gospoo i govorite mi vi. - Nita vie? - naceri se Flipot. Arielika mu odalami amarinu po emu on shvati da je ivot poinjao dobivati drugi tok. Dok je on cmizdrio, ona pregleda odijela dvojice djeaka. Oni su na sebi imali pokrpana i gruba, ali ista i pristojna odijela koja im je poslala grofica de Soissons. Osim toga, imali su vrste i krupne bakande, avlima okovane, koje su izgledale kao da su uzete u najam, ali e im zato sauvati topla stopala u toku itave zime. - Flipote, ti e pratiti Davida na trnicu. Ti e, Linote, biti pri ruci Barbi: nosit e vodu, drva, itd Rozina e paziti na djecu i na ranjeve u kuhinji. Snuden, Flipot uzdahne:

- Nije ba zabavan ovaj novi zanat. Prosjaci i depari ive na velikoj nozi. Danas su, na primjer, puni novaca: jedu dok ne crknu, piju dok se ne udave u vinu. Sutradan nemaju prebijene pare. Da ne bi osjeali glad, skupe se u kojem uglu i spavaju do mile volje. Ovdje se, meutim, samo argatuje i jede kuhana govedina. - Ako se eli vratiti Velikom Coesreu, neu te valjda ja drati za kaput! Dvojica se djeaka uzee buniti. - E to ne! Uostalom to vie nije ni mogue! Tamo bi nas sigurno ubili! Hvala najljepa! Anelika uzdahne. - Nedostaju vam pustolovine, djeaci moji dragi! Shvaam vas. Ali na tom vas putu ekaju vjeala. Na ovom emo putu, dodue, sporije puniti depove, ali emo zauzvrat postati poteni ljudi. Naprijed mar! Svi se buei spustie niza zavojite stepenice. Anelika se zaustavi nie na jednom od katova. Zatambura na vratima sobe mladoga Chailloua i na kraju ue. - Na noge, naunie! Mladi izvue iz plahte zauen i uvrijeen izraz lica. Naposljetku e zamuckujui: - ta je ovo sada! Znate li da ja nisam kuni sluga, a niti naunik s obzirom da da sam ja gazdin neak i... i sin moga oca, gospodina Chailloua iz Toulouse. - Ti vrlo zanimljivo zbori - primijeti Anelika. - Zamisli, svatko je sin ili kerka svoga oca! Odjedared se prekine. Padne joj na pamet da se u njoj samoj uvrstio dojam da je bie bez korijena te ak nema prava da, kao ovaj tu mladi, ponosno spomene ime svoga oca ili svoga mua. Slegne ramenima i, prignuvi se, uhvati za ramena djeaka, koji je spavao gol ispod pokrivaa. - Ustaj, Davide Chaillou! - veselo je nareivala. - Ne zaboravi da si, poevi od danas, glasoviti kuhar ije bi recepte htio znati itav Pariz. On se, meutim, skvrio ispod pokrivaa i divlje ih stiskao. utio je kao zaliven. Anelika nenadano primijeti kako je mladi najprije pocrvenio, a onda problijedio. - to ti je, Davide? Moda se loe osjea? U tom sluaju treba te lijeiti. Uza sve to, izgleda mi jak i zdrav. Sagne se jo vie nada nj i stavi mu ruku na elo kao to bi je stavila Linotu ili Florimondu. Naunikove se sljepooice osue znojem. Slijedei pravac njegova pogleda, Anelika primijeti da njegove oi bulje u njezine grudi koje su navalile u otvor prsluca. Ona se uspravi pomalo u neprilici, a onda stegne rubac na vratu. - Ako si bolestan, ostani u krevetu. Znai, poi u u kuhinju bez tebe. - Ne! Ne! - povie on brzo. - Poi u s vama. Ali iziite da bih se mogao izvui iz kreveta i ustati. Andelika se pomirljivim pogledom zagleda u Flipota koji je iao za njom. Pustopani djeak, znaajno se kreveljei, pokazivao je na naunika, a zatim se tipao po stranjici, to je meu probisvijetom podzemlja znailo otprilike ovo: On se zatelebao u tebe! Mlada ena se, na kraju, nasmije i odvede Flipota sa sobom. Nee biti ba lako raditi s tim juncem to se tjera, pomisli. Gore po nj! Ako bude drzak, dobit e koji amar. Uostalom, ne vjerujem da je glup kao to izgleda, barem to se tie kuharskog zanata. A to i jest vano! Gazda Bourjus nekako i protiv volje smeten, cmizdrav, uzbuen i iznenaen Anelikinom vlau, pristane da joj dadne prilino nabijenu kesu. - Ako se bojite da u vas pokrasti, moete doi sa mnom na trnicu - ree mu ona - ali bolje biste uinili da ostanete ovdje te pripremite i ispeete kopune, purane i patke. Ta valjda vam je jasno da gospoe koje e uskoro stii ovamo treba da ovdje naiu na atmosferu koja e im uliti povjerenje. Prazan izlog ili pun pranjave ivine, prljava dvorana koja smrdi po ustajalom duhanu, bijedan i

nevoljki izgled sve su to stvari koje ne privlae svijet koji eli da se dobro najede. Uzalud bih im ja obeavala najbriljivije jelovnike! Ne bi mi vjerovale. - Ali to e jutros kupiti na trnici? Ta one ene jo nisu odluile! - Idem da kupim dekoracije. - De ta to? - Kupit u sve to je potrebno da bi vaa peenjarnica dobila primamljiv izgled: kunie, ribu, salamu, voe, svjee povre. - Ali ja ne drim gostionicu - jadikovao je debeljko - ja sam peenjar. Hoe li da mi natrpa na vrat cehove kuhara i slastiara? - A ta vam oni mogu? - ene nita ne shvaaju od ovih ozbiljnih stvari - ciao je gazda Bourjus podigavi prema tavanici svoje kukaste ruke. - Zastupnici tih cehova e pokrenuti parnicu protiv mene, odvui e me pred suce. Ukratko, ti e me upropastiti! - Ve ste upropateni - odgovori mu Anelika. - Nita neete izgubiti ako pokuate neto drugo, ako se malko trgnete iz te svoje nepokretnosti. Nataknite na raanj ivad, a onda poite etnjom do luke Greve. ula sam telala kako vie da su iz Borgonje i ampanje stigle bave dobroga vina. Parike su trnice bile na glasu kao dobro opskrbljene uvijek osim, govorili su zloinci, u vrijeme gladi, rata, kuge i pobune, to znai svega dva ili triput na godinu. Istini za volju, prava pravcata nestaica bila je dosta rijetka, pa ako su u takvim prilikama bijednici, koji su predstavljali vaan drutveni sloj, ugibali kao muhe, stolovi velike veine ostalih Pariana bijahu dosta dobro snabdjeveni. Trgovci, graani, slubenici a da se i ne govori o bankarima i prinevima, mnogo su vodili rauna o dobrom jelu. Moe se slobodno rei, bez bojazni da e se pogrijeiti, da je taj ratoboran i ponosan narod priznavao samo jednog gospodara: rafiniranost nepca vie nego potrebu eluca. U vrijeme fronde u gradu se odmah poelo govoriti o predaji kad je jednoga lijepoga jutra nestalo peciva iz Gonessea, predgraa zauzetog od kraljeve vojske. Gradske trnice su u obilju bile snabdjevene svim i svaim, to je u toj etvrti visokih, iljastih i uskih kua imalo za posljedicu neugodne mirise, nered, rasipanje koje sigurno nije ilo na ruku sitnoj trgovini, ali je zato podsticalo djelatnost kradljivaca. Kad je Anelika stigla na centralnu trnicu prije nje su trnicom proli kraljevi ekonomi i pobrali desetinu za kraljeve kuhinje, i krvnik ve bijae zavrio obilazak duana koji su mu dugovali davanja ili na temelju starih ovlatenja ili zato to su manje-vie bili njegovo vlasnitvo. Bilo je to najbolje vrijeme za marljive domaice to rano ustaju. Anelika je s uitkom doticala jo toplu divlja, kunie meke dlake, njuila sireve i dinje, prevrtala ribe to su se kao srebro prelijevale. Snani konji trgovaca dopremali su ribu, zatienu ledom, za manje od dva dana od najbliih obala Normandije. Kupujui, vodila je rauna da je ne opljakaju samosvjesne prodavaice snanih vratova, te prave kraljice trnice, koje su svojim britkim i vjetim jezicima te pomanjkanjem bilo kakvog obzira mogle posluiti za uzor arlatanima na Novom mostu kako se skromnom kupcu podvaljuje pokvarena ili loa roba. Ono to je nauila na Dvoru udesa bilo je od neprocjenjive koristi Aneliki kad bi se nala u poloaju da odgovori istim tonom. Uza sve to, ispoetka se protiv volje uputala u te uljive, estoke, surove i vrlo esto osebujne raspre u kojima je pariki puk osobito uivao. Vika mu je bila potrebna i bila je najboljim podmazivaem njegova sjajnog i buntovnog duha. Rije vie voli od djela. Rije leti, a djelo ostaje, a ba to moe biti neugodno. Malo-pomalo Anelika se prepustila opojnoj izmjeni rijei, tvrdih i arolikih kao obojene lopte. Pobijeena protivnica imala je barem zadovoljstvo da je po skupoj cijeni prodala svoj poraz. Pobjednici takvih dvoboja rasla je mo. Njezina pobjeda nije smjela biti skromna, jer je itavo susjedstvo bilo pozvano, u doslovnom smislu rijei, da prati i ocijeni borbu.

Anelikin prolaz pored izloene robe na stolovima i u duanima izazvao je izvjesnu radoznalost meu piljaricama. Ta ena bijedno odjevena, iji se rjenik lako bogatio izrazima atrovakog porijekla i koja je uza sve to oholo ila naprijed izbirljivo kupujui samo najbolju robu, izazivala je nepovjerenje i podozrivost. Dobro su pazile na nju i njezina Flipota. A kako se gazda Bourjus u posljednje vrijeme pokazao kao nepouzdan kupac i u isto vrijeme sve vei tvrdica, videi uz Aneliku njegova neaka, one su se jo vie uvrstile u svom loem dojmu. Anelika je manje-vie uspjela kupiti ono to joj je trebalo. To njezino uvoenje u njoj potpuno novi svijet, mladi je David oteavao stalno joj ponavljajui: - Isuvie je lijepo! Isuvie je skupo! ta e kazati moj stric? - Zvekane! - dobaci mu ona na kraju - zar te nije sram, tebe sina gospodina Chailloua, da tako krtim oima gleda na ovaj svijet? Naunik pocrveni. - Pa vi ste, znai, uli za slavu moga oca? - upita je mladi priguenim glasom. Je li istina da ste iz Toulouse? Aneliki nije bilo nakraj pameti da mu objanjava smisao svojih ala. Bilo je oito da mladog Chailloua priroda nije obdarila velikom pameu i da ni najotrije strijele nisu bile u stanju probiti debelu opnu njegove gluposti. Ali rije Toulouse je jo jednom u mislima odvede dalekom gradu. Nije li bila jo gotovo djevojica kad je ula o slavi svoga mua? U grlu je stegne. ivot nije bio lak. Na putu uspona kojim je naumila krenuti da bi potpuno raskrstila s bijedom, zasjede su je ekale na svakom koraku. Primijeti da je naunik ekao njezin odgovor s nestrpljenjem. - Pa svakako - odgovori trudei se da se sabere. - Tvoj otac Ah! Pa da, njegovo mi ime nije nepoznato. A ime se on, u stvari, bavio? Bezvoljni David je izgledao razoaran kao dijete kojemu su oteli bombon iz usta. - Hajte, hajte, pa vi to dobro znate! Imao je veliku drogeriju na trgu Garonne. Jedino su se kod njega mogle kupiti egzotine trave da bi se dao ukus jelima. U ono vrijeme ja nisam ila u kupovinu, pomisli Anelika. - On je donio sa svojih putovanja mnoge nepoznate stvari. Bio je kuhar na kraljevskim brodovima. Znate dobro: on je imao namjeru lansirati kakao u Toulousi. Anelika napregne misli da bi dozvala u sjeanje sluaj to ga je ta rije u njoj probudila. Da, da o tome se svojevremeno govorilo u salonima. Sjeti se negodovanja jedne tuluke gospoe. - Kakao ? Ali to je pie za Indijance! Davida kao da je uznemirilo njezino oklijevanje: Anelikino miljenje je poelo bivati od najvee vanosti za nj. Priblii joj se i ree da e joj, da bi je uvjerio u sjajne ideje svoga oca, povjeriti jednu tajnu koju jo nikad nikome nije povjerio; pa ni stricu. Tvrdio je da je njegov otac koji je mnogo putovao za svoje mladosti, pio kakao u mnogim stranim zemljama gdje su ga proizvodili od sjemenki uvezenih iz Meksika. I tako se mogao uvjeriti, bilo u panjolskoj, bilo u Italiji, pa ak i u Poljskoj, u izvrsnost novoga proizvoda koji je bio ukusna teka, a osim toga je imao i ljekovita svojstva. Naevi to pitanje, mladi David vie nije bio u stanju da se zaustavi. U elji da pobudi zanimanje gospodarice svojih misli, poeo je izlagati sve to je znao o toj stvari. - Hm! - ree Anelika koja ga je sluala napola uha. - Nikad nisam okusila to pie, a i ne privlai me. Priaju da kraljica, panjolka, luduje za njim. Ali dvoru je udna ta strast i svi joj se rugaju. - To je zato to ljudi na dvoru nisu navikli na kakao - tvrdio je ne ba bez veze mladi kuhar. - Moj otac je razmiljao o toj stvari i dobio pismenu dozvolu od kralja da moe prodavati taj novi proizvod. Ali, na alost, on je umro, a kako je i moja majka umrla jo prije njega, ostao sam ja da se okoristim tom dozvolom. Ali ja ne

znam kako da ponem. Zato ni ne rekoh nita stricu. Sve se bojim da se on ruga i meni i mome ocu. Stalno govori kako je moj otac bio lud. - Ima li pri sebi tu pismenu dozvolu? - upita Anelika poloivi na zemlju koare i zagledavi se u mladia koji se zatelebao u nju. Njemu su gotovo noge otkazale poslunost od sjaja njezinih zelenih oiju. Kad su Anelikine misli neim bile sasvim zaokupljene, njezine su oi poprimale gotovo neodoljiv sjaj koji se uvijek snano doimao sugovornika, utoliko snanije to nitko nije uspijevao objasniti razloge tome. Jadan je David bio ve unaprijed sigurna rtva tih oiju. On im nije mogao odoljeti. - Ima li pri sebi pismenu dozvolu? - Anelika ponovi pitanje. - Imam - apne. - Kojeg je dana izdana? - 28. svibnja 1659. A ovlatenje vrijedi dvadeset i devet godina. - Ukratko, dvadeset i devet godina ima pravo proizvoditi i stavljati u promet taj egzotini proizvod? - Tako je. - Trebalo bi istraiti nije li taj kakao opasan po zdravlje - promrmlja Anelika zamiljeno - i da li e ga javnost rado prihvatiti. Jesi li ga ti pio? - Jesam. - Pa to misli? - Pa, ini mi se isuvie slatkast - odgovori David. - Ali ako se u nj pomijea malo papra i cimeta, dobija dosta dobar ukus. Ali pravo da kaem, radije u popiti au dobroga vina - doda pravei se vaan. - Pazi na vodu! - povie neiji glas iznad njihovih glava. Taman su na vrijeme skoili u stranu da izbjegnu smrdljivom kupanju. Anelika primi za ruku naunika i osjeti da drhti. - Htio sam vam kazati - promuca ovaj na brzinu - da nisam nikad vidio jednu jednu enu kao vi lijepu. - Ma kako ne bi vidio, jadni moj djeae - ree ona ljutito. - Treba samo da se ogleda oko sebe umjesto da gricka nokte i da se vue kao krepana muha. U svakom sluaju, ako mi eli ugoditi, priaj mi o tom svom kakaou umjesto da mi iskazuje suvine komplimente. Zatim, primijetivi njegovo rastueno lice, pokua ga utjeiti prekorivi u isto vrijeme sebe to je bila previe otra. Mogao je postati jo i te kako interesantan s onom svojom dozvolom u depu. Stoga e rei smijui se: - Nisam ja, na alost, djevojica od petnaest godina, djeae moj dragi. Gledaj, ve sam ostarila. Ve imam sijedu kosu. I izvue ispod kapice uperak kose koja je na onako udesan nain postala sijeda za one strane noi u predgrau Saint-Denis. - Gdje je Flipot? - povie ogledavajui se oko sebe. - Nevaljalac, otiao u etnju! Malo ju je uznemirio Flipotov nestanak. Bojala se da on, jednom meu gomilom svijeta, ne pokua provesti u djelo uenje Bljezgara deparoa. - Nema smisla da se zabrinjavate zbog onog malog lupea - ree David u nastupu estoke ljubomore. - Vidio sam kako se maloprije nekakvim znakovima sporazumijevao s krastavim prosjakom koji je traio milostinju ispred crkve. A potom je odjurio zajedno sa svojom koarom. Moj e stric pobjesniti! - Ti sve vidi crno, jadni moj Davide. - Do vraga, nikad nisam imao sree! - Vratimo se natrag, sigurno emo nai onog ugursuza. Ali uto je djeak ve trkom jurio prema njima. Aneliki se uini vrlo draestan s onim svojim oima ivim kao u parikog vrapca, sa svojim crvenim nosiem, dugom glatkom kosom, pod eirom nabijenim na oi. Nekako je poeo da joj biva sve drai, a takoer i mali Linot kojega je dvaput istrgla iz kandi Ivana Trulog.

- ekaj da ti kaem, Markizo anela - dahtao je Flipot smetnuvi potpuno s uma njezina nareenja da je ne zove Markiza anela - zna li tko je sada na Veliki Coesre? Drvoguz, da draga moja, Drvoguz iz kule Nesle. Zatim spusti glas i doda apatom: - Rekli su mi: uvajte se djeaci, jer se krijete meu suknjama jedne izdajnice! Anelika osjeti da joj se ledi krv. - Po tvom miljenju, oni znaju da sam ja ubila Rolina Kladu? - Nita mi o tome nisu rekli Jest Crni Kruh mi ree da si ti povela straare na cigane. - Tko je jo bio s njim? - Crni Kruh, Brzonogi, tri starice od naih, i dva padaviara koji pripadaju drugoj bandi. Mlada ena i djeak su sve to jedan drugome rekli na atrovakom tako da David nije nita razumio, ali je po tonu razgovora osjetio da je rije o stranim stvarima. Bio je zabrinut i ujedno pun divljenja za svoju novu ljubav zamjeujui tu tajanstvenu prisnost izmeu nje i neuhvatljivog i svemonog svijeta zloina koji je igrao znaajnu ulogu u Parizu. itavim putem do peenjarnice Anelika je bila utljiva, ali im je prela preko njezina praga, odluno je odbacila sve bojazni. Djevojko moja, namatala je u mislima, vrlo lako se moe dogoditi da se jednoga dana probudi s rasporenim grlom ili plivajui na valovima Sene. To te zlo progoni ve dugo vremena. Kad ti ne prijete prinevi, onda se na tebe okome prosjaci! Nije vano! Treba se boriti, pa makar ti danas sjao posljednji dan ivota. Nee se izvui iz neprilika ako ih ne zgrabi rukama za vrat i sama ne rtvuje togod Nije li mi gospodin Molines to kazao jednoga dana? - Naprijed djeaci - ree naglas - treba da se one gospoe iz ceha cvijea rastope kao maslac na suncu, kad prijeu preko ovoga praga. *** Te gospoe bile su zaista oarane kad su, neto poslije toga, sile niz tri stepenice peenjarnice Hrabrom pijevcu. Ne samo da se u prostoriji osjeao zamaman miris kolaa, ve je bila vrlo ukusno udeena i posticala je tek. Velika vatra s ognjita, pucketajui, plamsala je zlatastim sjajem. Uz pomo nekoliko svijea postavljenih na oblinje stolove odsijevala je po kuhinjskom posuu i bakrenim predmetima ukusno razmjetenim po spremnicama: posudama, vrevima, zdjelama za ribu, i za kolae. Anelika je, osim toga, izvukla srebrno posue to ga je gazda Bourjus ljubomorno uvao pohranjeno po svojim sanducima, a to su bili dva vra, posudica za ocat, dvije aice za jaja i dvije zdjelice za pranje prstiju, koje su pune voa, groa i kruaka, stavljene na stol pored boca crnog i bijelog vina na kojima je poigravao odraz s vatre u crvenim i utim tonovima rubina i zlata. Ba te su pojedinosti najvie i upale u oi prodavaicama. Budui da su, u povodu raznih sveanosti, esto nosile cvijee u velike kneevske kue, one su primijetile da je u rasporedu srebrnog posua, voa i vina bilo neto od one otmjenosti kojom su se odlikovala gospodska primanja, to je, dakako, godilo njihovoj tatini. Lukave trgovkinje ne htjedoe pokazati previe otvoreno svoje zadovoljstvo, stoga su kritikim oima motrile kunce, prute okaene o gredu tavanice, sumnjiavo su mirisale predjela, hladne nareske, ribu u zelenom umaku, iskusnim su prstom pipali perad. Starjeinica ceha, kojoj bijae ime Marjolaine, nala je na kraju zamjerku toj savrenoj slici. - Neto ipak nedostaje: cvijee - ree. - Ova telea glavica s dva karanfila u nozdrvama i jednim bourom meu uima, imala bi potpuno drugi izgled. - Gospoo, nismo ni pokuavali da se takmiimo, pa radilo se samo o struku peruna, sa spretnim prstima vas, kraljica cvijea - uglaeno joj odgovori gazda Bourjus.

Zamolie tri lukave gospoe da sjednu pored vatre i ponudie ih vrem najboljeg vina to su ga imali u podrumu. Vrlo ljupki Linot, sjedei na kamenu ognjita, polako je okretao ruicu svoga vergla, a Florimond se igrao s Piccolom. Sastav ruka bio je dogovoren u vrlo srdanom raspoloenju. Dogovorili su se vrlo brzo i lako. - A sada - jadikovao je peenjar poto je uz bezbroj naklona otpratio cvjetarice do vrata - ta emo uraditi sa svim ovim lopovtinama to nam rese stolove? Sad e stii zanatlije i radnici na kuhanu govedinu. Dakako, oni nee ni pogledati sve ove delikatese, a kamoli ih okusiti. emu ovi suvini trokovi? - udim vam se, gazda Bourjus - strogo otpovrne Anelika. - Mislila sam da se mnogo vie razumijete u trgovinu. Ovaj beskorisan troak vam je omoguio da dobijete narudbu na kojoj ete zaraditi deset puta vie nego to ste potroili. A da i ne spominjem kako se ne moe znati koliko e one gospoe potroiti kad se jednom dobro raspoloe. Navest emo ih na pjesmu i ples, pa e i mnogi prolaznici, videi da se u naoj peenjarnici gosti dobro zabavljaju, ui da se pridrue veselju. Mada se gazda Bourjus nije previe zanaao, ipak je dijelo Anelikine nade. Harno se i sa zanosom baci na pripremanje sveane veere za dan svetog Valbonnea i u tome je sasvim zaboravio na svoju sklonost piu. Poskakujui na svojim kratkim nogama, ponovo je stekao onu svoju okretnost glavnog kuhara, svoju sigurnost u saobraaju s prodavaima, onu ljubaznost, i prirodnu i pomalo laskavu, svojstvenu svim ugostiteljima koji do sebe neto dre. Budui da ga je Anelika uspjela uvjeriti kako je izgled njegova osoblja vaan za uspjeh u poslu, on je ak naruio dva nova pomonika odijela, jedno za svoga neaka, a jedno za Flipota. Kape, bluze, hlae, pregae zajedno sa stolnjacima i ubrusima poslae praljama koje su svu tu robu vratile utirkanu i kao snijeg bijelu. Ujutro velikog dana gazda Bourjus prie Aneliki, osmjehujui se i trljajui ruke. - Mala moja djevojice - ree joj prijateljski - u stvari, ti si unijela u moju kuu ivost i veselje koji su u njoj vladali dok je moja sveta i dobra ena bila u ivotu. U vezi s tim mi je neto palo na pamet. Doi sa mnom. Hrabrei je miganjem oka, dade joj znak da ga slijedi. Ona poe za njim i popee se zajedno uza zavojite stepenice na prvi kat. Ulazei u branu sobu gazde Bourjusa, Aneliku spopade bojazan koja joj do tog trenutka i na kraj pameti nije bila. Da se nije kojim sluajem peenjar bavio milju da zatrai od nje, koja je tako korisno poela zamjenjivati njegovu enu, neka preuzme potpuno na sebe njezinu delikatnu ulogu? Nasmijeen i prijetvoran izraz njegova lica dok je za sobom zatvarao vrata i tajanstvenim se korakom uputio k ormaru, prilino ju je uznemirio. Zahvaena strahom. Anelika se pitala kako da se suprotstavi toj novoj nevolji. Zar se, zbilja, mora odrei svojih lijepih planova, napustiti zatitu tog gostoljubivog krova, jo jednom poi u skitnju s dva sina u naruju, praena trojicom malih beskunika? Da popusti? Krv joj navali u obraze i ona oima punim tjeskobe povede po lonici malog trgovia, po krevetu oko kojega bijahu navueni zastori od zelenog sera, po dvjema kripavim sjedalicama, po ormariu za umivanje od orahovine na kojemu se nalazio lavor i srebrni vr. Iznad ognjita nalazile su se dvije slike na kojima su se vidjeli prizori Krinog puta i, prislonjeno o naslone, oruje, ponos svakog zanatlije i graanina: dvije kratke puke, musketa, kremenjaa, koplje, sablja sa srebrenim balakom i rukobranom. Gazda peenjarnice Hrabrom pijevcu iako mekana srca u svakodnevnom ivotu, bio je vodnik u graanskoj miliciji, to mu nije bilo krivo. Rado je odlazio u Chatelet, za razliku od mnogih svojih kolega, kad je na njega dolazio red da uva strau. Anelika je ula kako pue i buno se kree u pokrajnom sobiku. Najzad se pojavi gurajui ispred sebe krinju od pocrnjelog drva.

- De mi pomogni, djevojko. Ona mu priskoi u pomo te dovukoe krinju usred sobe. Gazda Bourjus obrie znoj s ela. - Evo - ree - mislio sam Jednom rijei, ti sama si mi nekoliko puta ponovila kako se za tu veeru moramo svi uparaditi kao vicarski straari. David, dvojica djeaka i ja bit emo velianstveni. Ja u obui hlae od smee svile. Ali ti nam, jadna moja keri, nee sluiti na ast usprkos svojoj lijepoj njukici. Stoga sam mislio Prekine se, oklijevae asak, a zatim otvori krinju. Brino poslagane i namirisane lavandom, bile su u krinji poslagane suknje njegove pokojne ene, prsluci, kapice, alovi, lijepa kapa od crnoga sukna obloena svilenim kvadratiima. - Bila je neto krupnija od tebe - dometne peenjar guei se - ali s nekoliko pribradaa Prstom obrie suze i zaurla: - Ne gledaj me, ve izaberi! Anelika podie haljine pokojnice, skromne po kakvoi tkanine, ali kojih su porubi od baruna, ukrasi ivih boja, finoa rublja dokazivali da je gazdarica peenjarnice Hrabrom pijevcu bila jedna od najbogatijih trgovkinja te etvrti. Posjedovala je ak jedan muf od crvenog baruna iaran zlatnim cvjetiima koji je Anelika vrtjela oko zglavka ne skrivajui pri tom svoje zadovoljstvo. - Prava ludost! - ree gazda Bourjus osmjehujui se s razumijevanjem. - Vidjela ga je u galeriji i probi mi ui ponavljajui kako je lijep. Ja sam joj govorio: ,,A to e uraditi s tim mufom, Amandinu? On bi pristajao nekoj plemenitoj gospoi iz Maraisa16 koja odlazi u Tuileries ili Cours-la-Reine da se koketno etucka na lijepom zimskom danu. Kad je tako, odgovarala mi je ona, poi u da koketiram u Tuileries i Cours-la-Reine. To me je dovodilo do bjesnila. Kupio sam joj ga prologa Boia. Kako mu se obradovala! Tko bi ikada bio rekao da e poslije nekoliko dana biti mrtva Anelika obuzda svoje uzbuenje. - Uvjerena sam da e se radovati gore u nebu videi kako ste dobri i velikoduni. Neu uzeti ovaj muf jer je isuvie lijep za mene. Ali ja prihvaam va dar, gazda Bourjus. Vidjet u to mi najvie odgovara. Ne biste li mi mogli poslati Barbu da mi pomogne preurediti ove haljine. Za nju je injenica da se nalazi pred ogledalom s jednom sobaricom kraj svojih nogu bio prvi korak prema cilju to ga je sebi postavila. S ustima punim pribadaa i sama Barba je to osjeala te joj se svaki as obraala s gospoo, oito zadovoljna tone. ,,A sve se moje bogatstvo sastoji od nekoliko novia to su mi ih dale cvjetarice s Novog mosta i od milostinje to mi je svaki dan alje grofica de Soissons, razdragano je razmiljala Anelika. Izabrala je prsluac i suknju od zelenog sera s porubima od crne svile. Pregaa od crne svile iarana zlatnim cvjetiima dopunjavala je njezino ruho bogate trgovkinje. U gospoe Bourjus su bile obilate grudi te haljina nije potpuno prijanjala uz Anelikine vrste i visoko podignute. Jednim rupcem ruiaste boje, sa zelenim vezovima po sebi, ona sakrije suvie veliki otvor prsluca. U jednoj torbici pronae vrlo jednostavan nakit gospoe Amandine: tri zlatna prstena optoena korneolom i turkizima, dva zlatna kriia, naunice i osam lijepih krunica od kojih su jedne bile od crnog jantara, a ostale od kristala. Ona sie. Ispod utirkane kapice koja joj je skrivala kratku kosu visile su joj naunice od ahata i bisera, a oko vrata zlatni krii na vrpci od crnog baruna. Dobar peenjar ne sakri svoje radosti pred njezinom ljupkom pojavom. - Svetoga mi Nikole, ti upravo lii na kerku kojoj smo se uvijek nadali, a koja nikad nije dola! Ponekad bismo je sanjali. Imala bi petnaest-esnaest godina,

16

Nekadanja etvrt u Parizu.

govorili bismo. A bila bi odjevena upravo kao ti sada Hodala bi naom peenjarnicom veselo se alei s gostima - Vrlo ste ljubazni, gazda Jacques, dijelei mi sve te komplimente. Na alost, kao to juer rekoh vaem neaku, meni vie nije ni petnaest ni esnaest godina. Ja sam majka obitelji - Ja ne znam to si ti - ganuto odgovori odmahujui svojom krupnom glavom crvenih obraza - ali mi ne izgleda sasvim stvarno bie. Otkako si poela poput kakva vihora juriti mojom kuom, ini mi se da se vrijeme izmijenilo. Nisam siguran nee li jednoga dana iznenada nestati kao to si iznenada i dola. ini mi se da je ve mnogo vremena proteklo od one veeri kad si izbila iz none mrkline, rasutih kosa po ramenima, i upitala me: Nije li kod vas dvorkinja po imenu Barba? Te su mi rijei odjeknule u lubanji kao udarac zvona. Moda je to bio znak da e ti ovdje odigrati neku ulogu. Nadam se da je tako, pomisli Anelika, ali je ipak prosvjedovala tonom ljubaznog prijekora: - Bili ste pijani, eto zato su vam odjeknule u lubanji kao udarac zvona! Budui da je razgovor zabasao u sentimentalne vode, u mistike predosjeaje, njoj se uini da nije vrijeme da porazgovara s gazdom Bourjusom o materijalnoj naknadi koju se nadala izvui za sebe i svoju grupu iz te suradnje. Kad ljudi ponu snatrati o neemu, ne smije ih se naglo vratiti u zbilju koju oni esto isuvie rado ispovijedaju. Anelika odlui da iskoristi svu snalaljivost svoje neposredne prirode i da bez ijednog pogrenog koraka nekoliko sati igra arobnu ulogu kerke gazde Bourjusa. Veera ceha cvjetarica na dan svetoga Valbonnea uspjela je iznad svakog oekivanja. Samom svecu je vjerojatno bilo ao to se ne moe utjeloviti i iskoristiti priliku da se provede. S tri korpe pune cvijea ukrasie dvoranu. Gazda Bourjus i Flipot klanjajui se doekivahu goe i sluahu kod stola. Rozina je pomagala Barbi u kuhinji. Anelika je nadzirala i jedne i druge, zavirivala u zdjele i kontrolirala ranjeve, spremno odgovarala na ljubazne pozdrave cvjetarica i hrabrila pohvalama i prijekorima darovitost Davida unaprijeenog u velikog kuhara junjakih specijaliteta. U stvari, ona se nije htjela kompromitirati predstavljajui ga kao isuvie sposobnog kuhara. On je znao mnoge stvari, ali njegova lijenost i, moda, pomanjkanje prilika bijahu ga sprijeili da ne pokae koliko vrijedi. Pod utjecajem Anelikina poleta, zanesen njezinim odobravanjem, pod njezinim vodstvom, on je sam sebe nadmaio. Kad ga je smuenog i crvenog dovukla u dvoranu, cvjetarice ga doekae klicanjem. Razveseljene dobrim vinom, ove su gospoe zakljuile da ima lijepe oi, te ga obasue neednim i smjelim pitanjima, poee ga grliti, milovati, golicati Linot dohvati svoj verglec. Prodavaice zapjevae drei ae u rukama, a poslije toga popucae od smijeha kad je Piccolo izvodio svoju toku bez potede oponaajui hirove mamice Merjolaine i njezinih drugarica. Uto jedna grupica muketira koja je bazala Ulicom Dolina bijede u potrazi za zabavom, zauje vesele enske glasove i pojuri u peenjarnicu Hrabrom pijevcu traei da ih se poslui peenjem i vrevima. Veselica je tada poprimila tok koji se zasigurno ne bi bio svidio svetom Valbonneu, tom dobrom provansalskom svecu, prijatelju sunca i radosti, da nije po prirodi gledao pomirljivo na nered koji se neminovno javlja prilikom sastanaka prodavaica cvijea i udvornih vojnika. Ne postoji li moda izreka da je tuga grijeh? A ako netko hoe da se smije, da se od srca smije, ne postoji li bezbroj naina da bi to postigao? A svakako je jedan od najboljih nai se u toploj prostoriji punoj raznih mirisa: vina, zaina i cvijea gdje vas mali svira vergla stalno poziva na ples i pjesmu, gdje vas mali majmuni zabavlja, i gdje se nekoliko veselih, svjeih i nimalo oholih ena preputa vaim poljupcima pod milostivim i ohrabrujuim pogledima debelih mamica hitrih jezika.

*** Anelika je dola k sebi tek kad je sa zvonika Svete Opportune zazvonila Zdravomarija. Crvenih obraza, tekih vjea, slomljenih ruku od pustih tanjura i vreva, zaarenih usana od pokojeg smjelog i brkatog poljupca, ona oivi ugledavi gazdu Bourjusa koji je lukavo se smjekajui brojio ute cekine. Ona povie: - Nismo li dobro radili, gazda Bourjuse? - Dakako da jesmo, keri moja. Prilino je vremena prolo to moja peenjarnica nije doivjela ovakve zabave! A ona se gospoda nisu pokazala tako loim placima ega se bilo bojati s obzirom na njihova pera i njihove sabljetine. - Ne mislite li da e nam dovesti nove goste! - Mogue da i hoe. - A evo to vam ja predlaem - nenadano e Anelika. - Ja u vam pomagati sa svom mojom trupom: Rozinom, Flipotom, Linotom i majmuniem, a vi ete mi kao naknadu dati etvrtinu zarade! Peenjar se namrgodi. Taj nain pristupanja trgovakim poslovima inio mu se vrlo neobian. Nije ba bio siguran da jednoga dana nee imati neprilika s cehovima ili sa starjeinom trgovaca. Ali veselo uivanje u vinu te noi prilino mu je mutilo misli te se tako naao bez obrane pred Anelikinom voljom. - Kod biljenika emo napraviti ugovor - nadoda ova - koji e ostati tajnom. Nije potrebno da o svojim poslovima priate susjedima. Recite im da sam vam roakinja te ste me primili u kuu i radimo kao jedna obitelj. Vidjet ete, gazda Jacques, pravit emo sjajne poslove. Svi e u etvrti hvaliti vae trgovake sposobnosti i mnogi e vam biti zavidni. Ve mi je stara Merjolaine govorila o veeri ceha prodavaica naranaa s Novog mosta koja bi se trebala pripremiti za dan svetog Fiacrea. Vjerujte vi meni, vama je u interesu da nas drite uza se. Za ovaj put mi dugujete ovo. Brzo izbroji dio to joj je pripadao i ode ostavivi dobriinu zbunjenog, ali uvjerenog u svoje trgovake sposobnosti. Anelika izie iz dvorita da bi udahnula malo istog jutarnjeg zraka. Snano je pritisla na grudi aku sa zlatnim cekinima, tim kljuevima slobode. Ona nije okrala gazdu Bourjusa, dakako. Anelika je raunala da e svoju malu trupicu hraniti s onim to ostane iza ovakvih sveanih veera, te e sve to bude izvukla i to e se uveavati u razmjeru s njihovim naporima, predstavljati malo-pomalo izvjesno blago. A onda e se upustiti u neto drugo. Zato se, na primjer, ne bi okoristila dozvolom, koju David Chaillou tvrdi da posjeduje, za pravljenje egzotinog pia poznatog pod imenom kakao? Puk to pie sigurno ne bi prihvatio, ali e, moda, kicoi i kaiperke, eljni novina i neobinosti, uvesti tu modu. Anelika je ve u svojim snatrenjima vidjela kako se koije velikih gospoa i gospode zaustavljaju u Ulici Dolina bijede. Strese glavom da bi rasprila te snove. Ne smije ciljati predaleko ni letjeti previsoko. ivot joj je bio jo previe nestalan i nesiguran. Prije svega morala je skupljati, skupljati kao mrav. Bogatstvo je klju slobode, pravo da se ne umre, da ne vidi kako joj umiru sinovi, pravo da se smiju. Da joj njezina dobra nisu bila oduzeta, sigurno bi bila spasila Joffreya. Ali mlada ena odmah otrese glavom. Na to vie ne smije misliti, jer svaki put kad na to misli, u ile joj se uvlai elja za smru, elja da zauvijek usne, kao to se sniva na toku vode koja vas odnosi. Ne, nee na to vie misliti. Ima drugih briga: spasiti Florimonda i Cantora. Skupljat e, skupljati! Zatvorit e svoje zlato u drveni kovei, dragocjeni ostatak iz groznog doba proivljelog u kuli Nesle, u koji e staviti bode Rodogonea Egipanina. Oko tog oruja, sad ve nepotrebnog, gomilat e se zlato, oruje moi. Andelika podigne oi prema vlanom nebu na kojemu je zlatni odraz zore ustupao mjesto olovnom sivilu dana. Prodava rakije izvikivao je ulicama svoju robu. Neki prosjak na ulazu u dvorite jednolino je moljakao milostinju. Zagledavi se u nj, ona prepozna u njemu

Crnog Kruha, Crnog Kruha u njegovim dronjcima, u njegovim ranama, nakinurenog koljkama, tim znakovima vjenog hodoasnika bijede. Obuzeta strahom, otri u kuhinju uze komad kruha i zdjelicu juhe i odnese mu da jede. Prosjak ju je motrio neljubaznim pogledom iza gustih i sijedih obrva. Nijedno od njih ne protisne rijei.

20. PONOVO U LOUVREU SUSRET S BARKAROLOM

Neko vrijeme Andelika je svoje sposobnosti posveivala i zdjelama gazde Bourjusa i cvijeu mamice Marjolaine. Cvjetarica ju je zamolila da joj priskoi u pomo jer se primicao dan roenja kraljeva nasljednika te je posla bilo preko glave. Jednoga dana u mjesecu studenom, dok su sjedile na Novom mostu, sat s tornja Palae poe odbijati. Zvonar Samaritane zgrabi svoj eki, a u daljini su se uli mukli pucnji topa s Bastilje. Pariki puk kao da je poludio. - Kraljica je rodila! Kraljica je rodila! Suzdrana daha, gomila je brojila: - Dvadeset, dvadeset i jedan, dvadeset i dva Pri dvadeset i treem udarcu svijet se stade svaati. Neki su tvrdili da je to dvadeset i etvrti udarac, a drugi da je dvadeset i drugi. Optimisti su jurili naprijed, pesimisti zaostajali. A udarci zvona i topa nastavili su da pljute po Parizu u deliriju. Nije vie bilo sumnje: bilo je muko. - Dauphin! Dauphin! ivio dauphin! ivjela kraljica! ivio kralj! Svi su se grlili i ljubili. Na Novom mostu zaori pjesma. Narod se uhvatio u kolo. Duani i zanatlijske radnje zatvorie vrata. Iz esama je ikljalo vino. Za velikim stolovima to su postavili kraljevi konobari, narod je jeo kolae i grickao bombone. Naveer se narod predavao oduevljenju promatrajui vatromete nad Senom, ispred Louvrea. Jedna je laa plovila rijekom okruena svjetlucavim morskim nemanima koje su predstavljale neprijatelje Francuske. Lijepi neki vitez, jaui na krilatom konju, izbije ispod krova Louvrea i svojim kopljem poubija nemani. Iz njihovih utroba prsnue bezbrojne papirnate zmijurine raznih boja. Na kraju, u jednom snopu raketa penjalo se kroz no blistavo i jasno sunce i svijet ugleda u njemu, ispisano stotinama zvijezda, imena Luja i Marije Tereze. Anelika koja je promatrala prizor s Novog mosta, vraala se kui u drutvu nekih susjeda. Razdragani i veseli alili su mladu kraljicu: - Pria se da je dvadeset sati trpjela! - Bila je ve na samrti! - Kralj nije naputao njezin krevet. Plakao je. - Opat iz Saint-Germain-des-Presa je sve do Fontainebleaua nosio moi svete Margarete, zatitnice babinja. - im su moi stavljene na stol, dauphin se rodio. Jedna starica kojoj je bilo petnaest godina u vrijeme Henrika IV, te joj je bilo poznato djetinjstvo Luja XIII i Luja XIV, ree tresui svojom lijepom ipkastom kapicom: - Lijepi je ovo dan bio, dragi moji prijatelji. Na kralj je mlad i ve ima sina. Ne moramo se bojati kraljevskih namjesnitva, a ta namjesnitva su velika nevolja za narod.

A zatim doda: - Ali prilikom roenja maloga Luja XIV, Luja Boidara kako su ga nazivali zato to se na nj ekalo dvadeset godina, vatrometi su bili ljepi od ovih. inilo se ovjeku da nebo silazi na zemlju kad su gospoda kraljevi inenjeri stavljali u pokret svoje sprave i svoje granate. Ovo danas nije bilo bogzna to. - Polako! Polako! Mui! - uutka je njezina prijateljica. - Dobro smo se zabavile. Na kralj je veliki kralj. Njegov znak je sunce! Kad se kraljica vratila iz Fontainebleaua i ponovo se nastanila u Louvreu sa svojim kraljevskim novoroenetom, gradski su se cehovi pripremali da joj odnesu svoje darove. Stara Marjolaine ree Aneliki koju je u meuvremenu zavoljela: - Doi e i ti. Ne bi to bilo pravilno, ali ja u te prijaviti kao svoju naunicu, pa e ponijeti moje koarice sa cvijeem. Drago ti je, zar ne, to e vidjeti kraljeve odaje u lijepoj palai Louvre? Pria se da su sobe vie i prostranije od crkava! Anelika se nije usudila odbiti. Velika je bila ast to joj ju je iskazivala ta dobra ena. Osim toga, mada to nije htjela samoj sebi priznati bockala ju je znatielja da ponovo vidi ona ista mjesta koja su za nju bila svjedocima mnogih dogaaja i tragedija. Hoe li sresti Veliku gospoicu oiju nateenih od suza, besramnu groficu de Soissons, ivahnoga Lauzuna, mranoga de Guichea, de Vardesa? Tko e ikada od tih gospoa i te velike gospode, prepoznati meu cvjetaricama, ovu enu koja je nekada u svojim dvorskim haljinama, sjajnih oiju, u pratnji svog beutnog crnca, jurila hodnicima Louvrea, trala od jednog do drugoga, molei nemoguu milost za svoga ve osuenoga supruga? Odreenog dana, ona se nala u dvoritu palae gdje su cvjetarice, prodavaice naranaa s Novog mosta, te prodavaice ribe s trnice, izmijeale svoje suknje i svoje zvonke glasove. Pratila ih je njihova roba, slina ljepotom, ali razliita mirisima. Koare pune cvijea, koarice pune voa i burad s haringama bit e poslagani pred gospodinom dauphinom i on e svojom sitnom ruicom dotai i prekrasne rue i sjajne narane i srebrnu ribu. Dok su se, bune i namirisane uspinjale stepenicama to su vodile u kraljeve odaje, prodavaice susretoe papinog poslanika koji je nosio opremu zakonitom nasljedniku francuske krune, tradicionalni dar kojim je papa dokazivao da ga priznaje prvoroenim sinom crkve U predsoblju gdje ih bijahu uveli da ekaju, dobre su ene oduevljeno promatrale divote izvuene iz tri krinje crkvenim barunom postavljene i srebrnim bravama osigurane. Bijae to zaista oprema za boanskog sina! A to su i mogle drugo do da zinu u udu pred onim dugim povojima od srebrnog platna, pred engleskim tkaninama skrletnih boja sa zlatnim pelama po sebi ili bijele boje iarane srebrnim pelama, pred platem od grimiznog tafta sa zlatnim rubovima ili pred jastukom od crvenog baruna s grbom njegova velianstva i na koji e monsinjor Dauphin biti poloen na dan svoga krtenja? ene su se raznjeile pokazujui jedna drugoj lijepe kouljice od platna iz Cambraia, s ovratnicima u svili i sa zlatnom dugmadi; presvlaku za jastuk; kapice sa enevskim vezom; oprnjake i duge povoje od platna izvezene u bijeloj svili i srebru, koji e omotati novoroene kao malu dragocjenu mumiju. A bila su tu i dva velika jastuka izvezena zlatom, koji su se mogli otvoriti kao kovezi, a bili puni ambre i zamamnih mirisavih ulja. U kraljiinoj sobi, u koju su potom uvedene, ene trgovakih cehova klekoe i svaka svoj govor odra. Kleei, kao i sve druge, na sagovima ivih boja, Andelika opazi, u polumraku kreveta ukraenog pozlaenim uresima, kraljicu gdje lei u raskonom ruhu. Imala je jo uvijek onaj svoj pomalo hladan izraz koji se na njoj primijeivao u Saint-Jean-de-Luzu, poto bijae napustila svoju mranu palau u Madridu. Ali haljine i frizura po francuskoj modi nisu joj pristajali onako dobro kao njezino fantastino ruho infantkinje i njezine kose umjetno napuhane koje su nekad, u irokim obrednim linijama, uokvirivale njezino lice i njezin lik mladog idola obeanog Kralju Suncu.

Sretna majka, zaljubljena i u toj svojoj zaljubljenosti ohrabrena kraljevom panjom, kraljica Marija Tereza se udostojila osmijehom poastiti grupu arenu i stranu to joj se uz uzglavlje nala zajedno s apostolskim poslanstvom koje joj se ulagivaki klanjalo. Kralj je stajao po strani, na stepenicama kreveta. On se takoer ljubazno smjekao, ali iskrenije od svoje ene. Usprkos tome, Anelika ga gotovo nije prepoznala. Promjena se dogodila u njegovu dranju. Ljupkosti snanoga mladia to ga je vidjela u Saint-Jean-de-Luzu pridruila se sada ohola ljepota i uzdrljivost iza kojih se krila njegova snana volja i hrabrost koje su sasvim opinjale one to su ga okruivali i ispunjavale ih osjeajem o njegovoj izvanrednoj moi. U toku te godine Luj XIV je doivio Mazarinovu smrt, propast bogatog i monog podanika iz Landguedoca, bacio je u nemilost Fouqueta, zaveo gospoicu La Valliere i poloio temelje za gradnju Versaillesa. Jedna se rije nametala onome tko ga je gledao: velianstvenost. Bio je to ve onaj Luj XIV iji su munjeviti potezi na putu prema apsolutnoj vlasti zapanjili dvor i poeli zabrinjavati itavu Europu. Okrutno uzbuenje to njom bijae ovladalo kad se nala na koljenima pred kraljem, u drutvu onih poniznih ena, sasvim ju je zaslijepilo i oduzelo joj svu snagu. Nikoga nije vidjela osim kralja. Neto kasnije, kad je zajedno sa svojim drugaricama napustila kraljeve odaje, rekoe joj da su u kraljiinoj sobi jo bili kraljica majka, gospoa d'Orleans, gospoica de Montpensier, vojvoda d'Enghien, sin princa Condea, te mnogi mladii i djevojke iz njihove pratnje. Ona nije nikoga vidjela. U onom mranom i munom prizoru samo se kraljev lik isticao. Smijeei se uspravljen na stepenicama velikog kraljiinog kreveta, on ju je ispunjavao stravom. Nije liio onom drugom, kralju to ju je primio u Tuileries i kojega bi ona ba rado bila primila za koulju i poteno ga prodrmala. Stajali su tada jedno suelice drugom, kao dva mlada stvora podjednake snage koji su se divlje borili, svaki od njih siguran da ima pravo na pobjedu. Koje li ludosti! Kako nije odmah shvatila da se pod izgledom jo ranjive osjeajnosti krio kralj ponosna znaaja koji za itava svog ivota nee dozvoliti ni najmanji napad na svoju vlast! Ve na samom poetku je on bio kralj koji mora pobijediti, te je ona, Anelika, zato to mu nije uoila bit, bila kao staklo razbijena. Ila je za skupinom naunica prema izlazu iz palae. Starjeinice ceha su ostale da bi prisustvovale velikoj sveanosti. Naunice nisu imale pravo na tu ast. Dok je prolazila mimo smonica gdje su ve spremne zdjele i nagomilani komadi mesa ekali da budu odneseni u blagovaonicu, Anelika zauje iza sebe zviduk: dva kratka i jedan dugi fiuk. Prepoznala je znak Calembredainove bande. Mislila je da sanja uvi taj znak, tu u Louvreu Luja XIV. Okrene se. Kroz otvor jednih vrata neiji sitan lik je pruio svoju sjenu po ploicama poda. - Barkarola! Potri prema njemu iskreno mu se obradovavi. Patulji se nadimao u svom ponosu i dostojanstvu. - Uite, sestrice. Uite najdraa markizo. Doite, malo emo poaskati o kojeemu Ona se nasmije. - Oh! Barkarola, kako si lijep! I kako se lijepo izraava! - Ta ja sam kraljiin patuljak - odgovori Barkarola tato se kooperei. Uvede je u neku vrst male sobice za razgovor, pokae joj svoj svileni kaputi napola naranast, a napola ut, stegnut pojasom snabdjeven zvoniima. On potom stane uvreten skakati da bi ona mogla ocijeniti uinak svih onih zvonia. S kosom oianom na iji u visini irokog i utirkanog ovratnika i simpatinim licem

pomno obrijanim, patuljak je izgledao sretan i kao drenovina zdrav. Anelika mu ree da joj se ini mlaim. - Istini za volju, i ja se sam osjeam tako otkako sam ovdje - skromno priznade Barkarola. - ivot je dosta ugodan i ja vjerujem, kad sve zbrojim i odbijem, da sam omilio ovoj eljadi na dvoru. Sretan sam to sam u ovim godinama doao navrh svoje karijere. - A koliko ti je godina, Barkarola? - Trideset i pet. Sad sam na vrhuncu zrelosti, u naponu svih svojih moralnih i fizikih snaga. Doi, sestrice. Predstavit u te jednoj plemenitoj gospoi prema kojoj, ne krijem ti, osjeam njena uvstva, a ona tim mojim osjeajima ljubazno uzvraa. Poprimivi izgled neodoljivog ljubavnika, patuljak vrlo tajanstveno povede Aneliku kroz mraan labirint nuzprostorija Louvrea. Uvede je naposljetku u mranu sobicu gdje Anelika primijeti za jednim stolom enu od etrdesetak godina, vrlo runu i tamnoputu, koja je neto kuhala na malom kuhalu od majolike. - Dona Terezito, predstavljam vam donu Aneliku, najljepu gospou Pariza sveano objavi Barkarola. ena upilji u Aneliku svoj crn i prodoran pogled i odgovori neto na panjolskom. Anelika u njezinu odgovoru razabere rijei Markiza anela, nato Barkarola namignu Aneliki. - Upitala je da li si ta Markiza anela o kojoj ja uvijek govorim. Vidi li, sestrice, da ja ne zaboravljam svojih prijatelja. Obili su oko stola i Anelika primijeti da su sitne noice done Terezite jedva prelazile rub stolice, na kojoj se skupila. Ona je bila kraljiina patuljica. Anelika dohvati suknju s dva prsta i malko joj se nakloni iskazujui na taj nain potovanje toj gospoi visoka poloaja. Pokretom glave patuljica dade znak mladoj eni da sjedne na drugu stolicu i nastavi polako mijeati smjesu u zdjelici. Barkarola uto skoi na stol i dok je svojoj druici na panjolskom priao nekakve zgode, tukao je lenjake i jeo jezgre. Prekrasan bijeli hrt poe prema Aneliki, onjui je i sklupa joj se kraj nogu. ivotinje su nagonski voljele njezino drutvo. - Ovo je Pistolet, kraljev hrt - predstavi ga Barkarola - a ovo su Dorinda i Mignonna. Bilo je ugodno i mirno u tom kutu palae gdje se dvoje patuljica sklanjalo da uivaju u svojoj ljubavi. Aneliki je drakao nosnice miris to se irio iz zdjelice. Bio je to neki neodreeni miris, ugodan, u kojemu se utio miris cimeta i paprike, ali osnovni miris joj je bio nepoznat. Osmotri naas primjese koje su se nalazile na stolu: lenjake i bajame, snopi crvene paprike, vr meda, kocke napola stuenog eera, nekoliko aa punih zrnja anisa i papra i nekoliko kutija cimeta u prahu. Najzad, bilo je tu i nekakva boba koji ona nikad ranije ne bijae vidjela. Sasvim zaokupljena svojim poslom, patuljica, ini se, nije bila raspoloena da se posveti goi. Barkaroline brbljarije joj na kraju izmame smijeak na usne. - Rekao sam joj da sam se po tvom miljenju pomladio i da to sigurno dugujem srei kojoj je ona izvorom. Draga moja, divan li ivot provodim ovdje! U stvari, pograanujem se, i to me donekle zabrinjava. Kraljica je dobra ena. Kad je jako tuna, zove me k sebi, pogladi me po licu i onda mi kae: Ah! Jadni moj djeae! Jadni moj djeae! Ja nisam navikao na to, pa mi odmah suze izbiju na oi, meni, ovom Barkaroli to ga ispred sebe gleda. - A zato je kraljica tuna? - Do vraga, poinje joj biti jasno da joj njezin ovjek nabija rogove! - Znai, istina je ono to se pria, to jest da kralj ima milosnicu? - Pa jasno! On krije tu svoju La Valliere, ali e kraljica prije ili poslije doznati za nju. Jadna enica! Nije ba lukava, i uope ne pozna ivot. Zna, sestrice, ako dobro pogleda, ivot se prineva ne razlikuje mnogo od ivota njihovih poniznih

podanika. Podmeu jedni drugima da je milina, i svaaju se izmeu sebe kao one nae drolje i drugovi. Trebalo bi vidjeti francusku kraljicu kad na veer eka povratak mua koji se za to vrijeme drma u zagrljaju druge. Ako postoji neto na to mi Francuzi moemo biti ponosni, onda je to ljubavna sposobnost naega gospodara. Draga moja, nema tome dugo to je njegovo velianstvo od podne pa do etiri sata ujutru ostalo kod svoje ljubavnice.esnaest sati zaredom! ta kae? Kraljica ga je ekala ispred ognjita, jedino u suknji i u drutvu svoje dvorske drubenice, gospoe Chevreuse. Kad je kralj uao: to radite? upita ljutito. Sire, e kala sam vas, odgovori kraljica suznih oiju. ekali ste me, ekali ste me ini mi se da vam se to dogaa isuvie esto. Na alost, Sire, to je ba istina! Na to se tuite, gospoo? Moda na to to ne spavam svake noi u vaim odajama? U mojim odajama, jest, prekine ga kraljica ljutitim glasom, ali Razumio sam vas dobro... A to da se radi, gospoo, ta ni kraljevi ne mogu uvijek postii sve to bi htjeli. Poite, dakle, i odmorite tu svoju kratku pamet. Kraljica mu se po tom bacila pred noge s ovim rijeima: Ljubit u vas uvijek, ma ta vi uradili! Kraljiina drubenica se neprimjetno udaljila. Na je gospodar legao pored svoje markize. Ali jao, kraljiine su elje dole u nevrijeme, to jest poto je kralj esnaest sati proveo u sobi gospoice La Valliere. Pet minuta nakon to je legao ve je hrkao kao zvuk. A nju smo uli kako tiho, tiho plae. - Vi, dakle, spavate u kraljiinoj sobi? - upita Anelika udei se. - Pa i psi tamo spavaju. A i ta smo mi ako ne domae ivotinje? Pa ipak ja se sa ovom svojom pameu u udnom tjelecu zabavljam mjerei dubinu srca svojih gospodara. Hoe li da ti ispriam jo koju zgodicu? - Brbljiv si kao pravi dvoranin. - Zbilja? A moe mi vjerovati ako ti priznam da svog prijatelja Stihoklepca s Novog mosta snabdijevam mnogim pojedinostima kojima se van svake mjere raduje. Ispriat u ti, dakle, jo jedan prizori: pred par dana je kraljica majka otrim rijeima prekorila njegovo velianstvo. Doznala je za njegovu branu vjerolomnost i boji se da se za Boi ne priesti u smrtnom grijehu. Oitala mu je, dakle, dugu bukvicu. Kad je zavrila, kralj koji se nalazio kraj prozora, ostade jo neko vrijeme tamo, a onda se okrene, duboko se nakloni i ode. Tada e kraljica majka rei gospoi de Motteville: Mislila sam da e biti nezahvalan i svojeglav, ali nisam vjerovala da e biti ovako tvrda srca! I udari u pla. Sakriven iza jednoga zastora, ja sam meutim mislio: Srce majke, srce ene, istim ritmom tue i pod kraljevskom krunom i pod obinom kapicom! Bilo je oito da je sada cinik Barkarola postao pobornikom neke ganutljive filozofije. Opazivi Anelikin osmijeh, namigne joj. - Nije li ponekad ugodno, Markizo Anela, pobuniti u sebi dobre osjeaje? Osjeati se potenim, dobrim, zaraujui za ivot potenim i napornim trudom? Ona ne odgovori jer joj se nije sviao kepecov sladunjavi ton. Da bi skrenula razgovor na neto drugo, upita: - Bi li mi mogao kazati ta ono dona Terezita tako paljivo kuha na tihoj vatri? Ima neki udan miris, kojemu ne uspijevam nai ime. - Ali to je kraljiin kakao! Anelika naglo skoi na noge i ode da pogleda u zdjelicu. Primijeti u njoj neto crnkasto, gusto, neto to nije ba izazivalo tek. Uz pomo Barkarole se upusti u razgovor s patuljicom. Ova joj ree da je za to remek-delo oko kojega se upravo trudila bilo potrebno; sto sjemenki kakaovca, dva zrnca meksikoga papra, aicu anisa, est aleksandrijskih rua, mahuna kampea, dvije drahme cimeta, dvanaest bajama, dvanaest lenjaka i pola kocke eera. - Taj mi se recept ini strano kompliciran - ree Anelika razoarano. - A da li je to bar dobro? Mogu li kuati? - Kuati kraljiin kakao! Bezbonica, uliarka tvog kova? Kojeg li svetogra! povie kepec toboe se zgraajui. Mada je patuljica Anelikin zahtjev smatrala dosta drskim, ipak joj prui na zlatnoj kaiki malko smjese, o kojoj je bila rije.

Ta je smjesa bila vrua i previe slatka. Anelika iz pristojnosti ree da je odlina. - Kraljica ne bi mogla bez kakoa - objasni Barkarola. - Popije poprilino tih aa na dan. Mi joj ih nosimo kriomice jer se i kralj i itav dvor smije njezinoj strasti. U itavom Louvreu jedino njegovo velianstvo i kraljica majka, takoer panjolka, piju tu tekuinu. - A gdje se moe nabaviti sjemenje kakaovca da bi se proizveo kakao? - Kraljica ga dobavlja ravno iz panjolske preko panjolskog poslanika na dvoru. Treba ga potom priti, oistiti, oljutiti. A zatim nadoda ispotiha: - Ne razumijem emu tolike neugodnosti zbog ove strahote! U tom trenutku nahrupi u sobu jedna djevojica pitajui tvrdoglavom brzinom na panjolskom da li je ve gotov kakao za njegovo velianstvo. Anelika u njoj prepozna Filipu. Prialo se da je ta djevojica nezakonita kerka Filipa IV, panjolskog kralja, i da se infantkinja Marija Tereza, naavi je kao naputeno novoroene u jednom hodniku Escoriala, postarala za njezin odgoj. Filipa je bila u infanktinjinoj pratnji kad je ova prela preko Bidassoe. Anelika se digne i oprosti se od done Terezite. Kepec je otprati do vrataca to su vodila na obalu Sene. - Nisi me uope upitao to sada radim - ree Anelika. Odjedared je imala dojam da se patulji pretvorio u bundevu, jer je na njegovu mjestu vidjela jedino veliki eir naranaste boje. Barkarola je oborio oi i gledao u zemlju. Anelika sjedne na tlo da bi bila u njegovoj razini i da bi ga gledala u oi. - Odgovori mi! - Znam to radi. Napustila si Calembredainea i preputa se dobrim osjeajima. - Reklo bi se da me za neto optuuje! Nisi li nita uo o bitki na Sajmitu SaintGermain? Calembredaine je nestao. Rodogone se smjestio u kulu Nesle. - Vie nisi lan podzemlja! - Pa ni ti nisi. - Oho! Ja ga se nisam odrekao. Uvijek u mu pripadati. To je moje carstvo - ree Barkarola neobino sveanim glasom. - A tko ti je sve to kazao o meni? - Drvoguz. - Jesi li ga vidio? - Poao sam da mu se poklonim. Sad je on na Veliki Coesre. Vjerujem da ti je to poznato, zar ne? - Pa i jest. - Otiao sam i u lavori pljucnuo kesu krcatu cekinima. Hu! Hu! Draga moja, bio sam najbogatiji na skupu. Anelika uze patuljka za ruku, neobinu ruicu okruglu i punaku kao u djeteta. - Barkarola, vjeruje li da mi smjeraju neko zlo? - Vjerujem da u Parizu ne postoji ena ija se lijepa koa dri manje tijela no to se dri tvoja. I on iskrevelji lice u opaku grimasu. Ali njoj je bilo jasno da njegove rijei nisu bile tek pusta prijetnja. Ona odmahne glavom. - Utoliko gore. Umrijet u, ali natrag se ne mogu vratiti. Moe to kazati Drvoguzu. Kraljiin patuljak prekrije oi traginim pokretom. - Ah! Strano li je vidjeti ovako lijepu enu s rasporenim grkljanom! Dok je ona odlazila, on dohvati za skut njezine suknje: - Reeno u povjerenju, bilo bi bolje da ti sama porazgovara s Drvoguzom. Kiilo je. Ubrzavi korak, Aneliki se srce ispuni nekom neodreenom tugom, dok je u ustima osjeala gorak ukus kakoa. Vjerujem, mislila je gledajui rijeku koja je silovito proticala, da ne postoji nijedna druga ena koja je u tako malo vremena doivjela tako mnogo nevolja. Pred neto vie od godine dana, kad sam otila u Louvre, primila me je Velika

gospoica i razgovarala sam s kraljem. A sad mi kraljiin patuljak ini ast primajui me u svojem privatnom kutku. Ali kad je ula u peenjarnicu Hrabrom pijevcu, gosti koji su sjedili za stolovima, doekae je s poklicima, lupajui noevima po tanjurima. - Lijepa Anelika! Lijepa Anelika! Neka me Bog kazni ako sam previe ohola, pomisli ona, ali drae mi je biti kraljica u mojoj peenjarnici, nego sluavka u Louvreu. Imaj na umu, lijepa moja Aneliko, da onoga dana kad se ponovo pojavi pred kraljem, mora biti bar pet milijuna livara dijamanata na tvojoj haljini! Ta joj misao ozari lice smijekom i ona se veselo zaputi u kuhinju.

21. ANELIKA KOD DRVOGUZA

Poevi od mjeseca prosinca, Anelika je sve svoje vrijeme posvetila poslovanju peenjarnice. Gostiju je bivalo sve vie. Zadovoljstvo cvjetarica je urodilo dobrim plodom. U Hrabrom pijevcu su se specijalizirali za proslave cehova. Svijet koji je pripadao raznim zanatima, sretan da okvasi grlo i da se do sita najede u drutvu, a u ast svetaca zatitnika, dolazio je ovamo na prijateljske veere pod svjee obojene tavanice, gdje se uvijek mogao nai bogati izbor divljai, kobasica i suhog mesa. ak je i nepovredivi ceh mesara, najmoniji i najstariji ceh pariki, priredio tu svoju godinju veeru na Silvestrovo. Bio je to period proslava. Poslije Boia, dolazila je Nova godina, potom Sveta tri kralja, a onda karneval. Povorke luaka su jurile gradom tresui svojim zvoniima. Vrhunac zabavljanja se odvijao ba u krmama, gostionicama, peenjarnicama, na svim onim mjestima gdje se dobro jelo i pilo. Pijanstvo je bila mana kojoj su se svi preputali u to vrijeme, a prodrljivost mali grijeh. Anelika se posvetila tome da zasiti grla i eluce izbirljivaca. kao to bi pojahala jogunasta konja koji bi jurio brzo i odveo je daleko. Poslije radnika, zanatlija i trgovaca u Hrabrom pijevcu su se poele viati bande razuzdanika, raskalaenih i rafiniranih filozofa koji su propovijedali pravo na svaki uitak, preziranje ene i nepostojanje Boga. Nije bilo lako izbjei njihovim bezobzirnim rukama, a osim toga, pokazali su se prgavi pri izboru jela. Iako je Aneliku ponekad plaio njihov cinizam, ipak je raunala da e oni njezinoj peenjarnici napraviti opravdanu propagandu koja e joj privui bolje goste. Dolazio je ovamo i svijet iz kazalita. Oni su, ne skidajui crvenih lanih nosova, dolazi u skupinama da bi se divili podvizima majmunia Piccola. - Ovo je majstor nad majstorima - govorili su. - Da se ova ivotinjica kojim sluajem pojavila na svijetu pod ljudskim likom, kakav li bi ona glumac bila! Oznojena ela, obraza kuhanih na vatri, ruku masnih i prljavih, Anelika se bacala na posao ne mislei ni na ta drugo osim na taj trenutak. Smijati se, izbaciti dovitljivu rije, skinuti sa svoga ramena neiju isuvie smjelu ruku nije za nju predstavljalo osobiti trud. Mijeati umake, sjei povre, pripremati jela, sve ju je to zabavljalo. Sjeti se da joj se svialo pomagati u kuhinji u Monteloupu, dok je bila mala. Ali osobito se u Toulousi posvetila kuharskom umijeu pod vodstvom rafiniranog Joffreya de Peyraca, iji je stol u Palai radosnog znanja bio glasovit u itavom kraljevstvu. Sastavljati poneke recepte, dozivati u sjeanje neke od nepovredivih nazora gastronomskog umijea, ispunjalo ju je na trenutke sjetnom radou.

Jednu jedinu stvar nije mogla podnijeti: nije mogla uti da Florimond kalje. Odmah ju je spopadao strah da je obolio od neke bolesti protiv koje ga ona nije mogla zatititi. On je bio suvie njena zdravlja. Nee uspjeti da ga othrani. Prije ili poslije odnijet e to svoje blago na groblje Saints-Innocents. Susjede su joj to govorile, maui glavom gledajui velike podonjake djetetove. Neete ga othraniti. Ja sam izgubila tri ja pet Smrtnost djece je bila vrlo velika. Lijenici neznalice ubijali su te male stvorove propisujui im dva lijeka: putanje krvi i ienje crijeva. Osim toga, puk nije bio dovoljno imuan da pozove ljenika. Majke su se upropatavale kupujui kod ljekarnika neke trave, nazvane ljekovite, koje esto nisu iziskivale od onih koji su ih pripremali drugog truda do da ih poberu etajui se svojim vrtovima. Djeca su umirala, a pogrebi su tuno promicali ulicama uz jednolino pjevanje psalama, dok su na prozorima u kui malog mrtvaca izvirivale crne zastave posute bijelim cvijeem, znakom nevinosti. Bog ga dao, Bog ga uzeo! Sitan svijet radnika, zanatlija i malih trgovaca lako se mirio sa sudbinom. Duboka vjera je od njih, kroz vjekove napravila najstrpljiviji i najmarljiviji drutveni sloj kraljevstva. Oni su jednostavno podnosili iskuenja, sudbinu esto munu te je esto radost njihovih priroda odnosila pobjedu te si ih uo da pjevaju. Da ljubim Boga, moda ne bih toliko trpjela sluajui Florimondov kaalj, mislila je Anelika. Ako umre, srce e mi pui. Zamrzit u na svijet i ivot! S hladnoom Florimondu je poelo curiti iz nosa, ui mu se zagnoje i on se kraju razboli. Dvadeset puta na dan Anelika je koristila trenutak predaha u poslu da bi se u trku uz sedam katova uspela u potkrovlje, gdje je malo tijelo mrcvareno ognjicom nastavljalo da se bori protiv smrti. Ona je drhtala primiui se leaju, a potom bi odahnula s olakanjem uvjerivi se da jo die. Polako je milovala iroko ispupeno elo osuto sitnim kapljicama znoja. Ljubljeni moj! Lijepi moj djeae! Boe, ostavi mi moje slabano dijete! Boe, neu traiti vie nita od ivota! Ponovo u odlaziti u crkvu, platit u misu. Ostavi mi moga djeaka! Treega dana Florimondove bolesti gazda Bourjus kiselo naredi Aneliki da se preseli na prvi kat gdje on vie nije spavao otkada mu je umrla ena. Kakav je to nain da se dijete njeguje u potkrovlju ne mnogo veem od ormara i gdje se nou gura njih osmorica ukljuujui majmunia? Takvi se postupci pristoje ciganki, djevojuri bez imalo srca! Florimond je ozdravio, ali Anelika je ostala u velikoj sobi na prvom katu sa svoja dva maliana, dok je Flipota i Linota dopalo drugo potkrovlje. Rozina je i dalje dijelila krevet s Barbom. - I htio bih - zakljui gazda Bourjus crven od ljutine - da mi vie ne nanosi sramotu time to mi svakoga dana valja gledati onu lakejsku nitariju kako pod nosom svih susjeda baca drva u moje dvorite. Ako se eli ogrijati, otii u drvarnicu i uzmi drva koliko ti treba. Anelika je preko sluge odmah poruila grofici de Soissons da joj vie nije potrebna njezina pomo i da joj zahvaljuje na milosrdnom inu. Kad je sluga posljednji put doao, ona mu podijeli napojnicu. Ovaj, koji jo ne bijae doao k sebi od zaprepatenja to ga je doivio prvoga dana kad je Aneliki dovezao drva, odmahne glavom. - Mogao bih mirne due rei da sam bio prisiljen kojeta raditi u ivotu, ali nikad sretati se sa enom kao to si ti! - U tome bi bilo tek pola zla - otpovrne Anelika - da i ja tebe nisam bila prisiljena viati svaki dan U posljednje vrijeme poklanjala je hranu i robu to joj ju je slala gospoa de Soissons prosjacima i sirotinji to su se u sve veem broju okupljali u blizini peenjarnice Hrabrom pijevcu. Meu ovima je vidjela mnoga poznata lica koja su je utke i prijetei motrila. Ona ih je darivala trudei se da time pridobije te neprijateljske snage.

utke je ona od njih traila pravo na slobodu. Ali oni su iz dana u dan sve vie traili. Plima njihovih dronjaka i njihovih taka sve je jae zapljuskivala njezino sklonite. Pa i sami gosti peenjarnice su se bunili protiv njihove navale govorei kako je pred peenjarnicom bilo vie prosjaka nego pred crkvenim vratima. Vonj njihovih prnja i pogled na njihove gnojne rane sigurno nisu podsticali tek. Gazda Bourjus je urlao, ali ovaj put istinski bijesan. - Ti ih privlai kao to zibet privlai zmije i stonoge. Prestani ve jednom da im dijeli milostinju i oslobodi me te kuge inae e me prisiliti da se rastanem od tebe. Ona je odgovarala: - Po emu vi sudite, da va posao trpi vie od prosjaka nego poslovi drugih? Niste li uli glasove o nestaici, koji kolaju po itavoj zemlji? Pria se da izgladnjeli seljaci navaljuju u gradove kao vojska i da se bijednici strahovito mnoe Zima je tome uzrok, i nestaica... U stvari, nju je bilo strah. U velikoj i tihoj sobi u kojoj se ulo jedino disanje dvoje djece, ona je nou ustajala i s prozora promatrala kako na mjeseini blista gusta voda Sene. Podno kue je bila pjeskovita obala na koju su svravali otpaci i ostaci iz peenjarnice: perje, aporci, iznutrice, ostaci koji vie nizato nisu bili. Psi i gladui dolazili su i eprkali ne bi li nali togod za staviti u usta. I sad ih je ula. Bio je to sat kad su zviduci i krici zloinaca parali no Pariza. Anelika je znala da je na nekoliko koraka odatle, odmah iza Mosta mjenjaa, poinjala obala Gesvres, pod ijim se zvunim svodovima jati gradski olo. Ona se dobro sjeala te vlane i prostrane spilje u koju se slijevala krv s klaonica to su se nalazik u Ulici Stari fenjer. Anelika nije vie dijelila sudbinu tog prokletog svijeta noi, ve je pripadala onima koji su se u dobro zabravljenim kuama uticali znaku kria kad su uli hropac smrti to se penjao s mranih uliica. To je ve bilo previe. No nee li je breme prolosti zaustaviti napola puta? Anelika je prilazila krevetu na kojemu su spavali Florimond i Cantor. Florimondu su duge trepavice zasjenjivale sedefaste obraze. Kose su mu oko glave tvorili veliku tamnu aureolu koja se stapala s Cantorovom kosom koja je bivala sve gua i vea. No ovoga su se uvojci prelijevali u kestenjastozlatnim tonovima dok su se Florimondovi crnjeli kao gavranovo krilo. Anelika je opaala da je Cantor svojim izgledom naginjao njezinoj strani. On je pripadao rodu, i rafiniranom i seljakom, rodu de Sance od Monteloupa. Nee se isticati velikim srcem, ali e biti strastan, nee voljeti odgoj, ve jednostavnost. Podseao ju je na Josselina svojim tvrdoglavim elom, na Raymonda svojom mirnoom, na Gontrana svojom sklonou prema samoi. Fiziki ju je podsjeao na Madelonu, samo to nije bio osjetljiv kao ona. Taj debeljukasti malian, svijetlih i pametnih oiju ve je bio svijet za sebe, sve u svemu skup vjekovnih mana i vrlina. Ostavi li mu slobodu i da njom raspolae po svojoj volji, s njim nee imati briga. Kad ga je jednom prilikom Barba umotala u povoje i vrsto ga stegnula, taj mirni Cantor poslije nekoliko trenutaka uenja, strano se razgnjevio. Poslije dva sata zaglueni susjedi su zahtijevali da mu se da sloboda. Barba je tvrdila da Anelika ne mari mnogo za svog mlaeg sina ve da vie voli Florimonda. Ova je odgovarala da je za Cantora ne mori briga. Cantor je svakom prilikom pokazivao jasno da je njemu nadasve stalo da ga se pusti na miru, dok je Florimond bio osjetljiv i on je traio da se oko njega bave, da se s njim razgovara, da se odgovara na njegova pitanja. Trebalo mu je posveivati mnogo brige i panje. Izmeu Anelike i Cantora nisu bile potrebne ni rijei ni pokreti. Bili su iste rase. Koristei trenutke mira za pustih poslijepodnevnih sati, sjela bi ispred vatre i uzimala ga na koljena. Promatrala ga je i divila se njegovu crvenom i punakom tijelu i rijetkoj snazi tog maliana koji jo nije imao ni godinu dana i koji se poslije svog roenja - pa ak i prije no to se rodio, mislila je - stalno borio da nadivi,

tvrdoglavo se otimljui smrti koja je isuvie esto zaprijetila njegovu krhkome bitku. Sisao je pileu kost i s vremena na vrijeme njegove zelene oi, sasvim nalik njenima, zablistale bi veselim sjajem i susretljivo. Cantor je bio njezina snaga, Florimond njezina lomnost i kao takvi predstavljali su dva suprotna pola njezine due. Nestaica o kojoj je Anelika govorila nije bila prazna rije tek tako nabaena, ve je poela tui na gradska vrata odmah poslije Sveta tri kralja. etva je bila vrlo mrava. Jo su mnogi vojnici lutali selima, a osobito je poreski sistem omoguavao spekulantima da rade to ih je volja. Hapenje gospodina Fouqueta unitilo je sistem bezobzirne pljake, ali je odgovor gospodina Colberta bio previe energian. Ponegdje su zalihe bile paljene ili bacane u rijeku. Stigla je zima, a ambari su bili prazni. Velika se neimatina irila sa sve eom hladnoom. Ta je zima bila mrana, otra kao sablja, i kao stvorena upravo za to da izazove svaku vrst nevolje. U nekoliko dana snabdijevanje Pariza hranom postalo je vrlo oteano. Zatieni od svojih udruenja, svi oni zanati koji su imali veze s hranom manje su trpjeli nestaicu od drugih. U peenjara, mesara, slastiara i pekara uvijek e se nai neto za jelo, ali su zato u svojoj trgovini imali velikih potekoa. Gosti su bili sve rjei. Anelika se alostila videi da joj sezona sveanih veera nije donosila korist kojoj se nadala. Ali zahvaljujui Bojoj providnosti, ona i njezini drugovi bili su u sigurnosti. Ponovo se radovala to se sklonila u peenjarnicu: inae bi zasigurno i ona i njezini sinovi bili pomrli od gladi za tih nekoliko traginih mjeseci. U Parizu je jo jednom na puk navalila glad, jo jednom je kuga, njezina vjeita druica, kosila sirotinju. Narod se procesijama obraao Nebu za pomo izvlaei iz crkava jo jednom zlato monika i crkvene barjake i nosei ih kroz smrznute ulice na kojima su se ljudi ruili pogaani epidemijom ili hladnoom. Iz Louvrea je kralj naredio da se sirotinji razdijeli uvezeno ito. To su ito zvali kraljevim itom. Poplava gladnih, slabo ishranjenih, vjeito odrpanih te siromanih koji su zbog stida traili skrovita mjesta da umru, svakim je danom bivala sve vea. Neki je stranac pisao da je imao dojam da se stanovnitvo Pariza sastoji samo od prosjaka i bogalja. Zaista se ta nevolja pridruila ostalima. Pandurima je bilo nareeno da grad oslobode te napasti, stoga su ih u grupama zatvarali u velika sirotita Bicerte i Salpetriere. U Ulicu Dolina bijede koja se htjela poigrati svojim mukotrpnim imenom, sklanjali su se mnogi od onih koji su bili dosta bogati da ne osjete nestaicu. Poto je proao prvi trenutak pomutnje, Anelika odlui da iskoristi situaciju. Nije li bilo poteno da ona lijepa gospoda plate potekoe na koje se nailazi da bi se dobavilo perad i peenku? Nije li im trebalo naplatiti opasnosti kojima se izlagala u Davidovu drutvu odlazei ak u okolicu Meudona i Grenelle da bi kriom nabavila janjce i pilie? Oboruavali su se ranjevima ako sluajno nalete na nepoudno drutvo. Anelika je ponovo ispod prsluca poela skrivati bode Rodogonea Egipanina. Vie puta je sebi i svom drugu spasila glavu zahvaljujui poznavanju atrovakog govora. Bili su prisiljeni nadugako zaobilaziti da bi izbjegli pandure, plaanje cestarine pred gradskim vratima. Jest, sve je to trebalo skupo platiti. Gosti su to vrlo dobro znali. Bili su bogati, ali nisu mogli jesti svoje cekine, dok e se u peenjara, mesara, slastiara i pekara uvijek nai neto za jelo. Bila su to tri strana mjeseca. Studen je bivala sve ea, nestaica je bivala sve ea, sirotinja je bivala sve ea i sve opasnija. Anelika odlui da poe u posjetu Drvoguzu. Ve odavna je to trebala uiniti. Barkarola joj je to savjetovao, ali ponestajalo joj je snage pri pomisli da joj valja ui u kuu Velikog Coesrea. Jo jednom se morala suzdrati, svladati nove potekoe, dobiti jo jednu bitku. Jedne mrke i hladne noi stie u predgrae Saint-Denis.

Odveli su je pred Drvoguza koji je stanovao u dnu svoje kue od blata, sjedei na nekoj vrsti prijestolja, okruen dimom i aom s uljanica. Pred njim, na zemlji, bio je postavljen lavori od bakra. Ona baci u nj prilino teku kesu, a pokloni jo jedan dar: ogromno i jo krvavo stegno bravetine i pogau kruha, vrlo rijetku hranu u ono vrijeme. - Pa nije tako loe! - promrmlja Drvoguz. - Ve je prilino dugo to te ekam, markizo. Zna li da si se u opasnu igru bila upustila? - Znam da samo tebi dugujem to sam jo iva. Primakne mu se. S obje strane Drvoguzova prijestolja stajale su mrane linosti njegova groznog kraljevstva: Veliki eunuh, Mali eunuh sa svojim znakovima dvorskih lakrdijaa, metlom i vjealima na kojima je visio krepani pas, te Sjedobradi, sa svojom lelujavom bradom i svojim ibama, znakovima nekadanjeg uitelja u navarskom koledu. Drvoguz je imao na sebi besprijekornu kravatu i krasan eir s dva reda crvenih pera. Anelika se obavezala da e mu donijeti sama ili e mu poslati, svakog mjeseca istu svotu i obea mu da na njegovu stolu nikad niega nee nedostajati. Ali je zauzvrat traila da joj ne smetaju u njezinu novom ivotu. Zatraila je takoer da prosjaci napuste prag njezine peenjarnice. Po izrazu Drvoguzova lica shvati da je postupila kao to je trebalo i da je on bio zadovoljan. Opratajui se od njega, ona mu se duboko pokloni. *** Anelika se osjeala laka i iva kao ptica. U Parizu je jo uvijek vladala glad, velika glad, poslovi su ili naopako, ali pribliavalo se proljee. Da bi narodu razbio brige, kralj je upriliio viteki turnir koji je stajao koliko i brod pun ita. Ali tom raunicom nitko nije htio razbijati glavu. Poslije svih onih nevolja, sad su se htjeli zabavljati. Ako se izuzmu vjeanja i procesije, narod se jo jedino zabavljao bavei se kraljem i njegovim dvorom. Budua stoljea koja e na pijedestal boanstva podii plesae, majstore kista i pera, moi e napisati da su zvijezde onog vremena bili kralj i prinevi. Njima su ljudi s ulice posveivali svoje misli i svoje interesiranje. Poto je naslutio profil njegova velianstva u koiji, postolar se veselije hvatao svog posla. Graanin je s revnou itao Gazetu gdje su pojedinosti o kraljevim zabavama, o haljinama princeza i kraljevim zdravicama bile opisane u stihovima, u ditirambima to ih je sastavljao gospodin Loret, pjesnik ulizica. Nedjeljom su svi jurili u Saint-Germain, u Saint-Cloud ili u Versailles da bi gledali Luja XIV kako sam jede pola srne, okruen zlatnim i srebrnim posuem. Kao i svi drugi i Anelika se u Ulici Richelieu divila etvoroprezima koji su kretali na trg smjeten izmeu Tuileries i Louvrea, na kojemu su se trebale odrati trke. Na elu, u rimskoj dvokolici, u utocrvenoj livreji, kralj je zasljepljivao poglede svojim odijelom od srebrnog brokata. O pasu je nosio zlatnu sablju ukraenu dijamantima, a gustu mu je i dugu kosu pritisnuo srebrni ljem, ukraen dragim kamenjem i dijamantnim ruama, a na njemu se koila perjanica plamene boje. Gomila ga je pozdravljala radosnim klicanjem. Poslije kralja iao je Gospodin u perzijanskom etveropregu, odjeven u crvenobijelu livreju. Zatim je nastupao princ Conde u turskom etveropregu s turbanom na glavi i u ruhu posutom zlatnim polumjesecima. Amerika eta vojvode de Guisea, koja je ila na kraju, pobrala je aplauze svjetine zbog svoje posebnosti i svog egzotizma. Svi su konji bili pokriveni panterskim koama, a ela im krasili uspravni rogovi to im je davalo izgled apokaliptikih ivotinja.

A pratili su ih neki neobini stvorovi: bradati satiri okieni vinovom lozom, crnci koji su za sobom natezali medvjede, ljudi obojeni crvenim bojama, s kapama na glavi naikanim koljkama ili koraljima ili zakrinkani stranim glavama dlakavih zmajeva. Tigrove koe ili svilene tkanine sinje boje s utisnutim likovima riba krasili su vitezove, oboruane sjekirama, lukovima i strijelama. Vojvoda de Guise s groznom krinkom na glavi, prsima stegnutim u oklop od zmajeve koe, predstavljao je dosta dobro divljega kralja onog tajnovitog carstva Zapadnih Indija, izgubljenog tamo iza beskrajnog mora. Poto je vidjela taj mimohod iz tisuu i jedne noi, Anelika se vrati u Ulicu Dolina bijede. Ispria Florimondu o udesima to ih je vidjela. Opis Indijanaca iz amerike ete ga neobino oduevio i ba suprotno no to se bojala, nije pokazivao straha ve su ga te prie privlaile kao i nju nekada. Naveer bi je znao zapitati svojim eznutljivim glasiem: - Mama, kad emo otputovati u Ameriku?

22. GOSTIONICA "CRVENA KRINKA" POSTAJE GLASOVITA

- Djevojko moja, neka me Bog kazni ako ikada jo moja noga prijee preko praga krme u kojoj se usuuju na ovako bezoan nain varati najfinija nepca Pariza. Zauvi tu sveanu izjavu, Barba potri u kuhinju. Gost se potuio. Prvi se put potuio otkako je dolazio u peenjarnicu Hrabrom pijevcu uvijek sam, utljiv, odjeven u svilu i nakinuren vrpcama. Taj ovjek je sam po sebi bio kao tanjur najbiranijeg jela i jeo je skrueno i plaao dvaput vie no to je iznosio raun. Zato je njegova izjava odjeknula kao grom iz vedra neba i valjalo joj je posvetiti panju. Stoga Anelika pouri odmah k njemu. ovjek je odmjeri od glave do pete. Izgledao je vrlo zlovoljan, ali kao da je bio iznenaen ljepotom i otmjenou koja je zraila iz mlade gostioniarke. Nakon trenutka oklijevanja, on nastavi: - Djevojko draga, elim vas obavijestiti da neu vie staviti nogu u va lokal, ako me se jo jednom pokua ovako nasamariti. Anelika se trudila da svom dranju dade to ponizniji izraz dok ga je pitala to se, u stvari, dogodilo. Na to pitanje gost ustane u nastupu vrlo velikog uzbuenja. Bio je crven u licu i ona ga htjede udariti po leima pitajui se nije li mu moda zastala pilea kost u grlu. Gospodin na kraju doe do daha i rijei. - Vi, ljepotice moja, moete po mom izgledu zakljuiti da u svojoj palai imam dosta slugu te, prema tome, ne dolazim od nevolje na doruak u vau gostionicu. Prvi put sam ovamo zaao sasvim sluajno, privuen apsolutno boanskim mirisom koji je lebdio oko vaih vrata. Uhvatio sam se na nju, na moje veliko iznenaenje, ovdje sam okusio jedan od onih omleta kakve niti ja, savjetnik sabora, ne umijem pripremiti! Poto je letimian pogled bacila na stol, Anelika se odmah uvjerila, opazivi tek naetu bocu burgunca, da vino nikako nije bilo razlogom udnovatog ponaanja savjetnikova. Suzdravi elju da se nasmije, odgovori bezazlenim tonom. - Gospodine, skromni gostioniari nae vrste jo mnogo toga treba da naue. Nisam, meutim, znala, priznajem otvoreno, da je tako teko ugoditi savjetnicima sabora

Sav zaokupljen problemom omleta, gost je nastavio da iznosi svoje prigovore. Ukratko, omlet kojim je danas posluen bio je sasvim drugog teka od omleta o kojemu je sauvao boansku uspomenu. - Pa ipak, jaja su svjea - usudi se primijetiti Anelika. Savjetnik sabora je prekine traginim pokretom ruke: - Samo bi jo to trebalo! Nije problem u tome. Ja bih elio znati tko je pripremio onaj omlet prije nekoliko dana jer, neete me, valjda, uvjeriti da je ovaj omlet isti kao i onaj. Razmislivi, Anelika se sjeti da je ona sama pripremila glasoviti omlet. - Raduje me to vam se svidio - ree ona - ali moram priznati da je donekle i puki sluaj to sam vam ga odmah spremila. Naime, taj omlet treba prethodno naruiti kako bih se mogla pobrinuti za sve sastojke koji u nj idu. Sjajom pohlepe zablistaju sitne prasee oi savjetnikove. Moleivim ju je glasom preklinjao da mu povjeri sastav tog recepta i ona je sad bila primorana da brani svoju kuharsku tajnu s onom istom koketerijom kojom bi bila branila svoju krepost. Kao praktina ena, ona je odmah ocijenila tipa te odlui da stekne njegovu naklonost pomislivi odmah kako bi on mogao postati nepresuiv izvor zarade za peenjarnicu Hrabrom pijevcu. Sasvim mirno rukama se podboi o bokove zauzevi dranje oprezne i prepredene gostioniarke i odgovori da je njemu, s obzirom da se tako dobro razumije u kuharsku vjetinu, sigurno dobro poznato kako kuhari ne odaju svoje najvrednije recepte tek tako, ve trae da im se za njih dobro plati. Usprkos njegovom visokom drutvenom poloaju, debelom se gospodinu omaklo par zvunih psovki, ali na kraju uzdahne i sloi se da je njezin zahtjev poten i na mjestu. Razumije se, on e dobro platiti, ali uz uvjet da ona pripremi omlet koji e biti potpuno isti kao i onaj prvi. Obeao je uz to da e za tu priliku dovesti najizbirljivije sladokusce u Palai pravde i saboru da o tome prosude. Anelika pristane na njegov prijedlog i dobi mnoge pohvale od elegantne gospode. Ona naposljetku napie recept i urui ga savjetniku Bernavu, a u naknadu dobi poprilino teku kesu. Savjetnik uze recept i stane ga itati drhtavim glasom, kao da se radilo o ljubavnom pismu. "U tuce stuenih jaja staviti tipak zelena luka, jednu ili dvije prene kukme pijevca, tri ili etiri granice bedrenika, tri ili etiri listia volujka, isto toliko kiseljae, jedan ili dva listia majine duice, dva ili tri lista mekane loike, malko maurane, miloduha, grbaa. Sve to sasuti u tavu u koju je prethodno usuto podjednako ulja i maslaca iz Vanvesa. Na kraju politi svjeom kremom. Poslije itanja nasta sveana tiina, a savjetnik e ozbiljno Aneliki: - Gospoo, moram priznati da se nikad ne bih odluio da upoznam druge s ovom tajnom dostojnom bogova, pa ni za svotu dvaput veu od one to smo vam je uruili. U vaem postupku slobodan sam prije svega vidjeti vau elju da nam ugodite, a moji prijatelji i ja trudit emo se da vam se oduimo posjeujui ovo gostoljubivo mjesto I tako je Anelika privukla izbirljivu klijentelu sladokusaca. U njezinu su peenjarnicu poeli navraati grof de Broussin, Bussy-Rabutin, markiz Villandry. Za ovu je gospodu uitak to ga prua stol nadilazio sve ostale uitke, pa ak i onaj to ga prua ljubav. Koije i nosiljke poele su se zaustavljati ispred peenjarnice Hrabrom pijevcu, ba kao to je nekad snatrila. Na njih su se ugledali graani, knjievnici, lijenici. Najuporniji meu ovima je bio neki doktor Lambert Martin, glasovit, prialo se, po dvjema tezama to ih je branio na Sorboni: Est ne foemina opus naturae imperfectum17? i An quo salacior mulier eo fecundior18? Imao je navadu da bez kraja i konca govori o terapeutskim svojstvima jela to su ih stavljali preda nj.
17 18

Je li ena nesavreno djelo prirode? Je li ena plodnija to je razbludnija?

- Preporuam vam ovaj komad srnetine pri premljen kao ragu, gospodo - govorio je svojim prijateljima. - Pretpostavlja se da ova ivotinja svojim pokretima, svojom lakoom i ivahnou isti svoje meso od svega to je suvino u njemu. A poslije ovoga ragua ime ete nas iznenaditi, ljepotice? - Pohanim rogovima jelena19! - odgovarala je Anelika. - Pria se da se njima najbolje uvruju rogovi ponekih mueva. Gazdu Bourjusa je poprilino uznemirila i smuivala navala te nove klijentele. Uspjeh to ga je postigla njegova peenjarnica mogao ga je lako izloiti bezbrojnim opasnostima, a to je stavljalo na muke njegovu uroenu lijenost. Pa ipak u mnogoemu, to se odnosilo na njegov zanat, tom debeljkastom kuharu nije bilo ravna. Bio je pravi majstor da odabere i ispee perad, sve vrsti mesa i divlja. Osim toga, znao je peenje rezati i izvui iz njega najbolje komade. Meutim, s ribom nije imao veliko iskustvo, uglavnom zato to on kao peenjar nije imao pravo na pripremanje ribe. Kad ju je trebao, morao ju je naruiti kod gostioniara ovlatenog za ribu. Ali Anelika preko nekih gostiju koji su se za nju zauzeli kod predstojnika trgovine, zatrai i dobi, poto je platila sto livara glavnoj cehovskoj blagajni, od potceha gostioniara ovlatenje da moe gostima sluiti ribu, sir i kolae. Kao kuhar gazda Bourjus se drao onih grubih i u isto vrijeme kompliciranih jela to su se pripremali posljednjih stojea, to jest pripremanja mesa u tajanstvenim umacima u kojima ni nepce nije bilo kadro odgonetnuti porijeklo bezbrojnih dodataka nasumce baenih u njih. A k tome se jo kao pijan plota drao staromodnog obiaja da stavlja mirise u jela. Anelika je muku muila da ga odui da ne sipa itave pregrti perunike u ragu i ruine vodice po peradi. Ona je pristajala da uzgajaima pilia plati skuplje jarebice hranjene majinom duicom i mauranom, kopune tovljene namokanim mirodijama, ali se borila protiv svinjskog jezika u umaku od urica, u ambrastim kremama, u marmeladi i namokanim marcapanima. U ono se vrijeme naveliko vrlo cijenjeno jelo. Jednom rijeju, Anelika je sve svoje nade polagala u Davida koji se savjesno drao njezinih uputa i njezinih savjeta. Ona je gazdu Bourjusa nepazice izgurala iz kuhinje i prebacila ga u salu, gdje se njegovo veselo lice svialo gostima pustivi mu slobodne ruke u pogledu vina i pripremanju uobiajenih jela koja su se sviala puku: radnicima i zanatlijama; samo to su ovi pred nadiranjem ipkastih orukvica i eira okienih perjem sve vie naputali peenjarnicu. Ali su ih ubrzo zamijenili gosti koji su u jednu jedinu veer potroili vie nego skroman zanatlija u itav mjesec. Poslije sladokusaca i prodrljivci pronaoe Ulicu Dolina bijede. Jednoga dana malo drutvance gospode doeka oduevljenim poklicima trbukastog gospodina koji se pojavio na pragu Hrabrog pijevca. Zvali su ga Montmaur. Bio je vrlo jednostavno odjeven, a lice je u njega bilo crveno i vesela izraza. Poto je blagonaklono otpozdravio sladokuscima, novi gost sjedne za poseban stol i narui tako da su svi mogli uti: - Jednoga kopuna na ranju, punjenog odojka, jednoga arana s perunom i est golupia. U skupini rafiniranih epikurejaca nasta velika ivost. Grof de Rochechouart ustane, poe k stolu osamljenoga prodrljivca i nasloni se. - Ovaj na dobriina Montmaur je, dakle, nepopravljiv? Vi ste se trebali pojaviti na ovome svijetu u liku guske; u tom biste sluaju imali prilike da se nakljukate dok ne puknete. Otvorite usta! Ba me zanima da li vas je gospoa Priroda obdarila nepcem! Debeli deronja polako je vakao ogromnu kuglu od bijeloga kruha, maslaca i sira, kojom ga je grof de Rochechouart poastio kao predjelom, a za tim zakoluta svojim nevinim bjeloonicama i na kraju izusti:
19

U ono vrijeme vrlo cijenjeno jelo.

- E, pa ta? Svatko prema svom ukusu. - Ovo prelazi svaku mjeru, dragi prijatelju! Odakle vam hrabrost da ba vi, uen i glasovit profesor lan francuskog Sveuilita, da ba vi govorite o ukusu, vi koji ste kadri poiniti tri smrtna grijeha protiv najosnovnijeg kuharskog ukusa? Ueni profesor proguna dobrostivo: - Ba ste sitniavi! Ja sam zadovoljan ukusom onoga to jedem i to ne vidim, sto mu jada, u emu su ti tobonji grijesi za koje me optuujete! - Znajte onda, prije svega, da se ruak ne poinje sirom. To je prvi grijeh. Nezamisljivo je staviti perun na arana! To je drugi! I na kraju, tko je jo uo da se riba jede poslije mesa i divljai! Ali sad, poto sam dobro razmislio, nije to sve, jer ste poinili jedan sitan, ali uza sve to vrlo vaan grijeh! Tko bi mi znao kazati koji? itava se prostorija zamisli. Mortemart uzdahne: - Gospodo, gospodo, danas vam ponestaje duha! Uostalom, ja vas i shvaam. U stvari, ovjek ne zna to bi mislio kad uje jelovnik gospodina profesora. ao mi je da naa draga i plemenita prijateljica, markiza Sable, nije ovdje da mi odgovori jer dobro pozna sve nijanse gastronomske etikete. Zaboga, gospodo, ne gubite glave pred ovim debelim i barbarskim predstavnikom drutva izjelica. Tko pogaa? - Ima li krmarica pravo na rije? - umijea se Anelika. Mortemart se okrene na visokim potpeticama i obujmi je oko pasa. - Obinoj krmarici nae epikurejsko i sofistiko drutvance ne bi dalo rije, ali vili kao to ste vi, dajemo sva prava. - Pa evo, gospodo, u emu je etvrti grijeh za koji optuujete gospodina Montmaura: on je unio u svoju listu golubove iako je Uskrs ve proao. - asti mi moje i vjere, ima pravo! - oduevljeno povie savjetnik du Bernay. - U ovo vrijeme golubovi su ili prestari ili premladi za jelo. Svi burno zapljeu Aneliki, a markiz Mortemart je poljubi. Sitne zgode ovakve vrste utvrivale su Anelikin ugled. Bila je prava rijetkost naii na krmaricu koja sjajno kuha i koja je znala odgovoriti ba ono to treba gospodi nauenoj na eretanja kakva su se vodila na dvoru i u lonicama. Znali su da je bila pravi umjetnik u tome, ali uz to je njezina ljubaznost i dobro raspoloenje lijeilo rane razoaranih eznutljivaca. Zahvaljujui navikama to joj ih bijae ucijepio nekadanji njezin ambijent, Anelika je znala dati mjeru svojim dosjetkama. Ponekad se u svojim hitrim odgovorima pozivala na mitoloka boanstva, ba kao to su inile ,,kaiperke, ne bojei se da e time upasti u vulgarnost. Neki su dolazili Hrabrom pijevcu da bi je upoznali. Ona se, meutim, grdno prestraila kad je meu novim gostima jednoga dana prepoznala vojvodu Lauzuna i nekoliko mladia s dvora. Tog se dana pojavila pred gostima pod crvenom krinkom. Taj su njezin in svi oduevljenim odobravanjem popratili, a jedan od mladia je stihovima slavio sjaj njezinih oiju od smaragda u purpurnoj krinji. Kadgod bi se, poslije toga, pobojala da u sali ne sretne neko poznato lice, stavljala je preko oiju krinku i svijet se malo-pomalo nauio da kae kako ide vidjeti Crvenu krinku. Mada se prilino zaokruglila, Anelika je meu sladokuscima i izjelicama gubila tek. Dogaalo joj se da je sanjala kako se gui komadima jela, kako se utapa u umacima. Nezasitljiva glad nekih njezinih gostiju, upravo ju je straila. - Ako emo pravo - govorila im je ona - korizma e biti pravi lijek za vae zdravlje. - Ne govorite nam o toj bijedi! - odgovarali su prodrljivci. Odredbe o potivanju korizme postale su vrlo stroge poslije reforme to ju je propovijedao Kalvin. ini se da ovaj apostol nije imao hrabrosti ustvrditi da je jednako grijeh jesti meso tuke kao i meso pileta.

Odredbe su se mnoile kao gljive poslije kie da bi se itav jedan narod koji bi radije pristao da se raspne na kri nego da se lii mesa, prisilio na potivanje posta. Vjernicima se prijetilo smrtnim grijehom ne bi li ih se sprijeilo da etrdeset dana prije uskrsnua Kristova ne okuse nikakva mesa. Odredbe su doputale dva obroka na dan, od ega su se izuzimali jedino bolesnici i starci preko sedamdeset godina. Peenjare, prodavae i preprodavae pilia kanjavalo se velikim globama za najmanjeg kopuna. Te godine su gazdu Gardyja, mesara iz Ulice Stari fenjer, vezali za stup sramote pred velikim Chateletom i okitili ga komadima teleeg mesa zato to nije potivao zabranu. Dangube su odlazili da ga vide, osobito zbog onih komada mesa to su im izazivali slinu u ustima. Korizma je remetila drutvene odnose u zemlji. Domaice su postajale angrizave i neuljudne. Bilo je razuzdanika koji su u skupinama odlazili u Charenton da bi se tamo, pod zatitom protestantskih sloboda naderali peenja. Ali najveim dijelom svijetu je bilo stalo do vjenog spasenja. Trpjelo se, dakle, mada ne uvijek utke. Petnaest dana poslije poetka korizme svima je ve bilo preko glave ribe i povra. Nesretni prodrljivci su se motali oko peenjarnica i mesnica, kao idovi oko Zida plaa. Da bi ih ohrabrila, Anelika se alila s onim svojim gostima koji su najvie patili uslijed korizme tvrdei da odlino izgledaju i sluila ih salatama ivih boja koje su ovi jeli turobna izraza kao djeca koja uzimaju sredstvo za ienje. Osim toga, inila je to je mogla da bi im pripremila to vei izbor vodenih ivotinja - vidre, abe, kornjae. Na kraju, trebalo se prilagoditi glasovitoj i neumitnoj sarki, nekoj vrsti debele divlje guske kojih je u to godinje doba bilo u obilju na sjevernim morskim obalama, a koja je s obzirom na to da je smatrana poluribom, polupticom, dospjela na listu dozvoljenih jela. Sarka je prema nekima dolazila na svijet na ostacima truloga drva to je plutalo morem. Za te ostatke se ona drala kljunom dok se ne bi sasvima razvila. Poslije toga je odlijetala. Neki su tvrdili da je ona u stvari plod jednog stabla to je raslo na Orknevskim otocima20. Kad bi dozrio, plod je padao na zemlju i iz njega je izlazila ptica sarka. Neki se putnik usudio tvrditi da je na jednom sjevernom otoku vidio itavo alo prekriveno ovim pticama i da su te ptice nesle i odgajale jaja kao bilo koji krilati stvor normalan i zabranjen za jelo u korizmene dane. Ali odmah su ga poslali doktoru Hectoru Bocisu koji je svojim oima promatrao kako se ta ptica spontano izlijee iz morskih valova. U stvari, pisao je taj doktor, uz porijeklo ove ptice vezane su najbesmislenije prie. Ograniit u se da iznesem rezultate svojih vlastitih istraivanja. Evo tih rezultata: ako bacite u more komad drva, ubrzo e se na tom drvu pojaviti crvi. Malo-pomalo ti e crvi dobiti glavu, noge, krila, perje. Na kraju narastu veliki kao guske i poinju letjeti. Zahvaljujui njegovu ovlatenom miljenju svijet je i dalje mirne savjesti jeo sarku u doba korizme. Pjesnici su je slavili lirskim izljevima u ime zahvalnog eluca: I tako se stara krhotina broda u letee patke mijenja. O udne li mijene! Nekad je bila drvo potom je broda, a prije toga gljive imala lik. Naposljetku kao ptica leti iznad morske pjene!
20

Otoci na sjeveru kotske.

Meso joj je bilo crno, tvrdo i smrdljivo, pravo korizmeno jelo, ali je ipak bilo meso! 1663. godine Anelika iskoristi prisilni korizmeni nerad da bi ostvarila tri zamisli koje su joj stalno bile na umu. Prije svega, promijenila je mjesto stanovanja. Nije joj se nikad sviao uzak i buan stan u sjeni velikog Chateleta, gdje su se uli krikovi ubijanih pijetlova, zaklanih ivotinja, gdje je sve vonjalo na meso, ribu, otpatke svake vrste, gdje se irio zadah groblja Saint-Innocents. U lijepoj etvrti Marais pronala je kuicu s tri sobe na katu, koja joj se inila pravom palaom. Kuica se nalazila u Ulici Potenih graana nedaleko raskra sa Starom ulicom hrama. Pod Henrikom IV neki je bankar poeo graditi lijepu palau u kamenu i cigli, ali poto je doivio slom zbog ratova ili svojih vlastitih prevara, morao je napustiti gradnju i tako je zdanje ostalo nedovreno. Zavrio je samo trijem s po jednom kuicom sa svake strane ispod velikog unutranjeg dvorita. Neka starica koja je, ne zna se kako, postala vlasnica tog zdanja, stanovala je u jednoj od tih dviju kuica, a drugu je iznajmila Aneliki za skromnu stanarinu. U prizemlju su dva prozora s vrstim reetkama osvetljavala mali hodnik koji je vodio u malu kuhinju i prostranu sobu gdje se bijae smjestila Anelika prepustivi sinovima sobe na prvom katu gdje su se smjestili zajedno sa svojom guvernantom Barbom, koja je napustila slubu kod gazde Bourjusa da bi ula u slubu kod gospoe Morens. To je bilo novo Anelikino ime. Moda jednoga dana tom imenu uspije dodati plemiku esticu ,,de Tako e njezini sinovi nositi jedno od prezimena svoga oca: de Morens. Poslije e traiti da im se vrate titule, a moda i nasljedstvo. Ona se zanosila ludim nadama. Novac sve moe. Nije li ve uspjela doi do kuice za sebe i svoje sinove? Iako je ta kuica bila sagraena za obitavalite vratara, kad se ulazilo u nju, gubio se taj dojam. Naime, hrastova vrata nisu nikad postavljena na trijem, ali su zato skulpture bile dovrene: dvije ovnove glave meu vijencima cvijea i voa. Ulaz u kuicu nalazio se ispod trijema. Barba je napustila peenjarnicu bez aljenja. Onaj joj se posao nije nimalo sviao, dok je, naprotiv, uivala bavei se svojim malianima Od samog Anelikina dolaska gazdi Bourjusu, ona se gotovo iskljuivo bavila njima. U kuhinju je Anelika umjesto nje uzela dvije djevojke i jednog sudopera. S Rozinom koja se razvila u svjeu i vrijednu konobaricu, s Flipotom kao kuharskim pomonikom i Linotom koji je imao posebnu dunost da zabavlja goste, da prodaje perece, mesne valjuke i oblatne, osoblje Hrabrog pijevca ili bolje Crvene krinke bilo je dosta brojno. Anelika je bila sretna to je najzad mogla istrgnuti Florimonda iz bune atmosfere gostionice. Njemu se nisu sviali galama i nasilnosti, a sam Bog zna najbolje da je toga bilo napretek meu tim ljudima iz takozvanih dobrih obitelji; ba meu njima. Plemii su odlazili u gostionice da bi se oslobodili etikete. Pod veselim utjecajem alkohola ponekad se veselje pretvaralo u tunjavu: bacali su jedni drugima posue u glave, izvlaili se maevi iz korica. Anelika se odluno bacala u guvu. U tim prilikama osjeala je da je proima borbeni Poljakinjin duh i njezino je energino djelovanje praeno otrim jezikom djelovalo na razularene ljude. Nije to za nju predstavljalo neki posebni trud jer je bilo dijelom njezine svakodnevne borbe koju je odluila voditi, ne uzmiui, do konanog cilja. Pri pomisli da gore Florimond plae ili se trese od straha koji je ta buka izazivala u njemu, njezin se bijes dvostruio. U novom e stanu biti miran. Umjesto vonja raznih pohanih jela i otpadaka, tamo e udisati svjee mirise to su strujali iz perivoja i vrtova koji su sa svih strana okruivali tu etvrt u kojoj je plemstvo, ve od poetka stoljea poelo graditi svoje palae. Djeca su s Barbom odlazila da se proetaju u perivoje Templea, gdje su pili kozje mlijeko, u perivoje kapucina ili palae de Guisea ili u vrtove celestina, poznate po vou i sjenicima pokrivenim zelenilom.

Prve veeri kad se preselila u Ulicu Potenih graana, Anelika se, vrlo uzbuena, penjala iz prizemlja na prvi kat. Nije imala mnogo namjetaja: po jedan krevet u svakoj sobi, te kreveti za djecu, dva stola, tri stolice i nekoliko jastuia od kadife za sjedenje. Ali je zato u kaminu plamsala vatra, a soba mirisala na palainke. U stvari palainkama se slavilo ulazak u novi stan. Patu, pas, mahao je repiem, a Jasmina, slukinja, osmjehivala se Florimondu. a on joj uzvraao osmijeh. Anelika je nedavno skoila do Neuillyja po Florimondove i Cantorove drugove iz vremena bijede. Smjestivi se u Ulici Potenih graana, ona je pomislila kako bi joj tu bio potreban pas uvar. etvrt Marais je bila pusta i opasna po noi. Bilo je tu mnogo neobraena zemljita, a osim toga kue su bile vrtovima odijeljene jedna od druge. Anelika je, dodue, uivala Drvoguzovu zatitu, ali u mraku lupei se mogu lako zabuniti. Tako se ona u dobar as sjetila djevojice, kojoj, nema sumnje, ima da zahvali za ivot svojih sinova, i ivotinje koja je titila prestraenoga Florimonda. Dadilja je nije zasigurno prepoznala, jer je Anelika stavila preko lica krinku, a dotamo je otila u unajmljenoj koiji. Za novac to joj ga je Anelika ponudila, dobra se ena rastapala od osmijeha te pusti bez prigovora da djevojka, njezina neakinja, i pas napuste njezinu kuu. Anelika se pitala kako e Florimond reagirati, ali ini se da su mu djevojica i pas ostali u dobroj uspomeni. Ali se zato Aneliki, dok je promatrala Jasminu i Patua, srce cijepalo od boli sjetivi se kako je Florimonda pronala u pasjoj kuici, te se ona ponovo zaklinjala da njezini sinovi ne smiju vie nikada osjetiti ni glad ni hladnou. Tu veer se bijae bacila u luake trokove kupujui im sve mogue igrake. Ne one vjetrenjae ili konjske glave nabijene na tapove to se za nekoliko novia mogu kupiti na Novom mostu, ve igrake to su se prodavale u galeriji Palae za koje se tvrdilo da su izraene u Niirnbergu: koijicu od pozlaenog drva s etiri lutke, tri psia od stakla i zvidaljku od slonove kosti, a za Cantora jaje od obojenoga drva u kojemu je bilo vie manjih jaja. Gledajui svoju obitelj, Anelika je govorila Barbi: - Barba, ova dva djeaka e jednoga dana pohaati Akademiju na Mont-Parnassu i predstavit emo ih na dvoru. Barba je odgovarala sklapajui ruke: - Sigurna sam u to, gospoo. Uto ulicom proe objavljiva umrlih. Sluajder, o usnuli svijetu, Bogu se pomoli za svoje mrtvace. Anelika srdito pojuri prema prozoru i sasu mu vr vode na glavu. Druga je zamisao Anelikina bila da promijeni naziv peenjarnice Hrabrom pijevcu koja je, zahvaljujui njezinu uspjehu, bivala sve poznatija pod imenom Crvena krinka. elje mlade ene u tom pogledu su bile dosta velike. Osim jedne granice od kovanog eljeza postavljene tako da visi nad ulicom a na kojoj je imala biti naslikana crvena krinka, ona je eljela i oslikanu firmu postaviti nad vratima gostionice. Jednoga dana vraajui se s trnice zaustavi se pred firmom jednoga trgovca orujem. Na toj firmi je bio prikazan stari vojnik bijele brade kako pije vino iz svoga ljema, dok je elik njegova koplja neobino blistao pored njega. Ali ono je stari Guillaume! povie zaletivi se navrat-nanos u radnju. Vlasnik joj ree da je to remek-djelo nad njegovim vratima djelo slikara Gontrana Sancea koji stanuje u etvrti Sain-Marcel. Anelika potri. Srce joj je snano tuklo. Na treem katu jedne kue skromna izgleda otvori joj vrata mlada ena, crvena i nasmijeena. U ateljeu Anelika primijeti Gontrana za slikarskim stalkom okruenog platnima i bojama: aurnom, crvenosmeom, pepeljastomodrom, takozvanom maarskom zelenom bojom Puio je lulu i slikao golog anelka, a kao model mu je pozirala djevojica od nekoliko mjeseci, pruena na sagu od modrog baruna. Posjetiteljica je bila zakrinkana i uze tumaiti vlastite elje u pogledu firme. Zatim skine krinku i prasne u smijeh. Uini joj se da je Gontran zaista veseo to je vidi.

Sve je vie liio ocu. Na isti je nain stavljao ruke na koljena, kao posrednik, da slua. Ree joj da je uspio dobiti radnju i da se oenio kerkom svog nekadanjeg gospodara, Van Ossela. - Zaboga, oenio si se jednom graankom! - povie ona prestraeno iskoristivi trenutak dok se mlada Holananka nalazila u kuhinji. - A ti? Ako sam dobro uo, vodi nekakvu krmu i posluuje piem osobe koje su daleko ispod mene u pogledu drutvenog poloaja. Poslije trenutka utnje ponovo progovori: - Dotrala si da me vidi, ne oklijevajui, bez lanog stida. A bi li isto tako otrala da iznese svoj poloaj Raymondu, koji je nedavno imenovan za ispovjednika kraljice majke, Mariji Agnezi, kraljiinoj dvorskoj gospoici i kurvici u Louvreu, to je potpuno u skladu s poimanjem tih lijepih djevojaka, ili malom Albertu koji se nalazi kao pa u palai markiza de Rochanta? Anelika prizna da se radije dri podalje od tog dijela svoje obitelji i upita to je bilo od Denisa. - On je svrio u vojsku. Na otac je sretan. Napokon jedan Sance u kraljevskoj slubi! Jean Marie, posljednji od brae nalazi se u Zavodu. Moda mu Raymond pribavi neki crkveni poloaj jer je u odlinim odnosima s kraljevim ispovjednikom koji dri kljueve imenovanja. Na kraju emo i mi imati biskupa u kui! - Ne ini li ti se da smo mi neka udna obitelj? - upita Anelika tresui glavom Sancei su se rasporedili duinom itave drutvene ljestvice - Hortenzija plovi izmeu dviju voda sa svojim muem prokuratorom. Odravaju mnoge drutvene veze, ali ive dosta jadno. - Krivnjom one prie o otkupljivanju poloaja drava im evo ve etvrtu godinu niti jednog novia nije dala. - A da li ih vidi koji put? - Pa vidim. A isto tako i Raymonda i ostale. Nitko od njih nije previe zadovoljan da me sretne ali ipak se ne libe da me zamole da im napravim portret. Anelika je asak oklijevala. - A kad se naete govorite li moda o meni? - Nikad! - mrko odgovori slikar. - Ti si isuvie okrutno sjeanje za nas, prava nesrea, pad koji nam je rastrgao srce, mada ga nemamo ba mnogo. Na sreu, malo je bilo takvih koji su znali da si nam sestra ti, ena vjeca, iva spaljena na trgu Greve! Pa ipak dok je govorio uzeo joj je ruku u svoje, uljevite i nagrizene od kiselina. Rairi joj prste, takne sitan dlan na kojemu su se opaali tragovi opeklina od vatre i pei i poloi na nj obraz u nastupu njene ljubavi. Vrlo rijedak sluaj, ponekad doivljen dok su bili djeca. Aneliku je toliko peklo grlo da je mislila da e sad briznuti u pla. Ali ve je skoro zaboravila kad je zadnji put plakala. Posljednje su joj suze navrle na oi prije Joffreyove smrti. Potpuno je batalila obiaj da plae. Ona izvue ruku iz njegovih i ree gotovo suho, gledajui naokolo platna oslonjena o zid. - Vrlo ljepe slike radi, Gontran! - Jest. Uza sve to velika gospoda naprosto uivaju da mi se obraaju s ti, a graani me oholo gledaju zato to ove lijepe stvari radim svojim rukama. Ili bi moda htjeli da ih radim nogama? Ili se moda razmahivanje sabljom ne obavlja rukom i manje je prezren posao od razmahivanja kistom? Odmahne glavom, a smijeak mu ozari lice. enidba ga uinila veselijim i eretavim. - Ja vjerujem u ivot, sestrice. Jednoga emo dana nas dvoje otii na dvor, u Versailles, gdje kralj hoe da privue mnoge umjetnike. Ja u oslikati tavanice njegovih dvorana, napravit u portrete prineva i princeza, a kralj e rei: Vi slikate divne stvari, gospodine. A tebi e rei: Gospoo, vi ste najljepa ena Versaillesa!. Oboje prasnue u smijeh.

23. KOMBINACIJE S OKOLADOM MAJORDOM AUDIGER UDVARA ANELIKI

Trea Anelikina zamisao bijae da u oblaporno pariko drutvo lansira ono egzotino pie koje su nazivali okoladom. Ta je misao nije naputala usprkos loem dojmu to ga je u njoj izazivao prvi dodir s tom udnom smjesom. David joj je pokazao glasoviti dokumenat: ovlaenje svoga oca. Mladoj se eni uini da je sve u redu, da su svi znakovi i potpisi ispravni, autentini. Na ovlaenju je ak bio i potpis mladoga kralja Luja XIV, a tim se potpisom davalo pravo gospodinu Chaillouu da jedino on moe proizvoditi i prodavati okoladu na francuskom teritoriju; na kraju se navodilo da to ovlaenje vrijedi dvadeset i devet godina. Ovaj zvekan nema pojma kakvo je bogatstvo naslijedio, pomisli Anelika. Treba svakako pokuati udahnuti vrijednost ovom komadiu papira. Upita mladia da li je ikad imao priliku proizvesti okoladu svoga oca i ime je to radio. Mladi kuharski naunik, presretan to mu se pruila prilika da na na taj nain privue panju svoje Dulcineje objasni da okolada potjee iz Meksika i da ju je 1500. godine na panjolski dvor uveo Fernando Cortez. Odatle se to pie proirilo u Flandriju, potom se, u samom poetku stoljea, njime oduevila Firenca i Italija, a onda njemaki prinevi, a sad se ak i u Poljskoj ve pilo. - Moj mi je otac ponovio tu priu bezbroj puta jo dok sam bio sasvim mali objanjavao je David pomalo zbunjen svojim nenadanim znanjem. Pod Anelikinim paljivim pogledom, mladi je as blijedio, as crvenio. Ona ga poneto odlunijim glasom zamoli da nastavi svoje izlaganje. Mladi joj povjeri da su jo uvijek postojale u njegovoj roenoj kui u Toulousi, nekakve sprave kojima se sluio njegov otac da bi proizveo okaladu. Te su sprave sada uvali neki njegovi daleki roaci. Proizvodnja okolade bila je u isto vrijeme i jednostavna i vrlo komplicirana. Njegov je otac dobivao sjemenke najprije iz panjolske, a zatim ravno iz Martiniquea, odakle mu ih je slao trgovac, idov, po imenu Costa. Sjemenke je trebalo pustiti da fermentiraju, ali ne previe. Taj se postupak obavljao u proljee, dakle, u vrijeme umjerenih vruina. Poslije fermentacije sjemenke se stavljalo suiti, no ni u tome se nije smjelo pretjerivati, jer bi se sjemenke lomile pri postupku ljutenja. Stoga ih je ponovo valjalo suiti tako da pod tukom postanu krhke, ali ne previe, da ne bi izgubile svoju aromu. Sad se pristupalo tucanju. U ovom se postupku krila velika tajna uspjeha. To se obavljalo na koljenima, u havanu pola drvenom a pola od crnog metala i malko ugrijanom. Ta se naprava zove metal. Ime su joj dali Azteki, crveni ljudi iz Amerike. - Jedanput sam vidjela na Novom mostu jednoga od tih crvenokoaca - ree Anelika. - Moda bi ga se moglo pronai i, tko zna, ne bi li okolada bila ukusnija kad bi on tucao sjemenke. - Moj otac nije bio crvene koe pa ipak je njegova okolada bila na glasu kao vrlo ukusna - odgovori mladi Chaillou neosjetljiv za ironiju. - Snai emo se, dakle i bez Indijanaca. Za kuhanje su potrebni veliki kotlovi od livenog eljeza. Ali prije toga valja reetom odstraniti lupine, dlake i klice, a nadasve fino usitniti sjemenke. Na kraju se stavlja odreena koliina eera, mirodija i drugih sastojaka.

- Pretpostavimo na kraju - htjede znati Anelika - da dovuemo ovamo sprave tvoga oca i sjemenke, kai mi, bi li ti znao pripremiti to pie? David se naas zbuni, ali pred Anelikinim odlunim pogledom, ree da bi, nato bude nagraen blistavim osmijehom i prijateljskim udarcem po obrazu. *** Poevi od tog trenutka, Anelika je koristila svaku priliku da se obavijesti o svemu to se dotad znalo u Francuskoj o tom bezalkoholnog piu. Stari neki ljekarnik, njezin prijatelj, kod kojega je kupovala neke mirodije i rijetke trave ree joj da se okolada smatra odlinim sredstvom protiv smetnji slezene. To njezino svojstvo otkrio je, u toku svojih jo neobjavljenih ispitivanja glasoviti lijenik Rene Moreau koji je tu pojavu zapazio lijeei marala Gramonta, jednog od rijetkih uivatelja okolade na dvoru. Anelika je pomno biljeila sve te obavijesti a uze i ime glasovitog lijenika. Stari ljekarnik stane kimati glavom gledajui za njom dok se udaljavala. Upoznao je mnoge ene koje su pribjegavale svim moguim i nemoguim sredstvima da bi pobacile. To ga iznenada sjeti stranoga sluaja. Tiho krikne i brzo napusti prekapnicu u kojoj je destilirao nekakav sirup i izjurivi na ulicu, potri za mladom enom. Naposlijetku je dostigne jer se ova zaustavila uvi iza sebe klackanje starevih papua. Kad je doao do daha, starac baci oko sebe podozrivi pogled i apne joj u uho: - Keri moja, usprkos povoljnim obavjetenjima to sam ih uspio prikupiti o onom piu, mislim da bih vas morao upozoriti i na nezgode koje bi se mogle pojaviti. Sjetio sam se uasne vijesti u vezi s tim proizvodom. - Samo kaite, ljekarnie. - Zaboga, govorite tie, djevojko! Dovest ete me inae u vrlo muan poloaj, jer u vam odati gotovo profesionalnu tajnu koju smo mi ljekarnici duni potivati isto tako kao i lijenici. A odat u vam je u vaem interesu. Vama sigurno nije puznato da je naa mlada kraljica 18. listopada 1662. donijela na svijet djevojicu koja je poivjela samo mjesec dana. Znajte, dakle, da je to dijete bila nakaza dlakava i crna kao sam vrag i da nisu znali gdje bi je sakrili. Lijenici su utvrdili da je ta nesrea zadesila kraljevsku obitelj zbog toga to je njegovo velianstvo kraljica pila velike koliine okolade. Jeste li sada naistu, keri moja! uvajte se toga pia. - Imat u to na pameti, gospodine. Budite bez brige - odgovori Anelika koju priica ljekarnika Lazara nije uope prestraila. Jednoga dana poe u posjetu kraljiinoj patuljici. Ovaj put je kuala smjesu prije no to je zapaprena paprom i zaslaena i zgusnuta eerom. Njoj se uini vrlo ukusnom. Dona Terezita, ponosna na svoju tajnu, stane je uvjeravati da je vrlo malo bilo onih koji su znali pripremiti okoladu, mada su neki doli iz inozemstva. Meutim, onaj zlobnik Barkarola joj je priao da je uo o mladiu graanskog stalea koji je toboe, otiao u Italiju da proui nain pripremanja i za iju se okoladu pria da je odlinog ukusa. Taj mladi, po imenu Audiger, nalazi se u slubi grofa de Soissonsa kao majordom i samo to nije dobio ovlaenje za proizvodnju okolade u Francuskoj. Hm! To se ne smije dogoditi, zaree se Anelika trgnuvi se. Jedino ja imam iskljuivo pravo na proizvodnju! Odluila je da se potanje obavijesti o tom majordomu Audigeru. Bilo kako bilo, ta vijest je oito dokazivala da je ideja o okoladi bila u zraku i da ju je valjalo ostvariti to prije kako je ne bi pretekli spretniji takmaci ili oni s monijim zaleem. Nekoliko dana poslije toga, jednog poslijepodneva, dok je zajedno s Linotom stavljala cvijee u vaze razmjetene po stolovima, neki mladi raskono odjeven, sie niza stepenice na pragu i usmjeri ravno k njoj. - Zovem se Audiger, a majordom sam kod grofa de Soissonsa - ree. - Reeno mi je da se bavite milju da proizvodite okoladu, ali da nemate ovlatenje. Ja ovlatenje, meutim, posjedujem i doao sam da vas na prijateljski nain

upozorim da nema smisla da se zanaate planovima koji nemaju nikakva izgleda na uspjeh. - Od srca vam zahvaljujem na vaoj panji, gospodine - otpovrne ona - ali ako ste vi tako sigurni da ete pobijediti, nije mi jasno zato ste se potrudili do mene, zato se izlaete opasnosti da mi otkrijete svoje oruje i, moda, ranjivost vaih planova. Mladi se trgne pomalo smeten. Paljivije osmotri Aneliku. Smijeak mu razvue usne istaknute tankim crnim briem. - Boe, kako ste lijepi, curice! - Sad ste otvorili vatru iz drugih topova, pa ne znam kakvu ste bitku doli ovamo zametnuti - odgovori Anelika ne uspijevajui da potisne osmijeh. Audiger baci ogrta i eir na stol i sjedne suelice Aneliki. Nakon par trenutaka bili su ve gotovo prijatelji. Audigeru je bilo tridesetak godina. Izvjesna gojaznost nije kvarila njegov lijep izgled. Kao svi upravitelji i ekonomi u slubi velike gospode i on je o pasu nosio ma i bio isto tako lijepo odjeven kao i gospodar mu. Ispria kako su mu roditelji bili iz pokrajine i dosta imuni to mu je omoguilo da stekne izvjesnu naobrazbu. Poslije nekoliko ratnih godina bijae stekao poloaj ekonoma u vojsci, a uz put se zabavljao kuhanjem i dobio diplomu. Zatim je, da bi upotpunio svoje znanje, krenuo u Italiju da bi se specijalizirao u pravljenju sladoleda i kolaa, kolaia i bombona, te okolade kao pia. - Poto sam se vratio iz Italije 1660. imao sam sreu da se svidim njegovu velianstvu tako da je odsada moja budunost osigurana. A evo zato: dok sam prolazio poljima u okolici Genove, primijetio sam u polju krasan graak. Bio je sijeanj. Palo mi na pamet da bih mogao kupiti neto tog graka i staviti u sanduke. Petnaest dana nakon toga bio sam u Parizu i preko gospodina Bontempsa, kraljeva prvog sobara, iznio pred kraljevo lice taj graak. Jest, draga moja, ne morate me zbog toga gledati razrogaenim oima. Bio sam na dva koraka od kralja i on je dobrostivo sa mnom razgovarao. ini mi se da su tom prilikom u kraljevu drutvu bili Gospodin, grof de Soissons, gospodin maral de Gramont, markiz de Vardes, grof de Noailles i gospodin vojvoda de Grequi. Sva ta gospoda povikae u jedan glas, opazivi moj graak, kako nikad ljepega graka nisu vidjeli. Gospodin grof de Soissons razbije nekoliko mahuna pred kraljem, koji mi, poto je izrazio svoje zadovoljstvo, naredi da ga odnesem gospodinu Beaudoinu, majordomu odreenom za hranu, s porukom da se jedan tanjuri pripremi za kraljicu majku, jedan tanjuri za kraljicu i jedan za gospodina kardinala koji je u ono vrijeme stanovao u Louvreu, a ostatak neka pripreme za veeru njemu i Gospodinu. U isto vrijeme njegovo velianstvo naredi Bontempsu da mi da nagradu u novcu, ali ja ne htjedoh primiti. On je, meutim, bio uporan i ree uz to da e mi usliiti molbu ako togod ustrebam. Dvije godine poslije toga, poto sam doao do neto novca, predao sam mu svoju molbu kojom sam traio ovlatenje za otvaranje slastiarnice u kojoj bih uz to mogao i okoladu prodavati. - A zato je ve niste otvorili? - Polako, lijepa moja curice. Najprije stvari treba da sazriju. Ali uvar kraljeva peata, ministar Seguier, poto je ispitao ovlatenje s kraljevim potpisom, obeao mi je da e ga zaprimiti, potvrditi kraljevim peatom i svojim potpisom da bi odmah bilo pravovaljano. Kao to vidite, lijepa moja prijateljice, kad jednom dobijem iskljuivo pravo na okoladu, neete me tako lako tui, ak i kad biste dobili ovlatenje kakvo ja ve imam. Usprkos simpatiji, kojom ju je nadahnjivao posjetitelj svojom iskrenou, ona je ipak bila donekle razoarana. Ba mu htjede otro odgovoriti, da bi mu potkresala samouvjerenje, kako i ona, odnosno mladi Chaillou, posjeduje iskljuivo pravo na okoladu, samo to je bila u prednosti jer je njezino ovlatenje prije zaprimljeno, ali se suzdri na vrijeme i tako mu nije otkrila svoje karte. Jedan od dva dokumenta moda nije bio ispravan. Morala se jo raspitati kod cehova i predstojnika trgovaca.

Budui da se nije mnogo razumjela u cehovske zavrzlame, odlui da bude vrlo oprezna pred ovim konkurentom koji je bio u prednosti pred njom jer je bio bogat, jer je imao dobre veze i, na kraju, jer je poznavao zanat. Poto je duboko udahnula, kao da e zagnjuriti u vodu, spretno mu postavi zamku: - Pretpostavimo da se pojavite sa svojom okoladom, kojemu cehu se mislite pridruiti? - Nijednome budui da imam posebno kraljevo ovlatenje. Dobro je i to znati, jer isti zakoni vjerojatno vae i za Davidovo ovlatenje, pomisli mlada ena, koja e ponovo naglas rei majordomu Audigeru: - Gazda Bourjus, moj roak, kojega u vam predstaviti im se vrati s trnice, morao je kupiti ovlatenje samo zato da bi mogao posluiti ribom svoje goste u posne i mrsne dane. Stoga smo pomiljali da emo se nekako sloiti s cehovima i dobiti od njih ovlaenje za obavljanje tih zanata. Audiger podigne k nebu oi i ruke. - Lijepa moja djevojko, time biste se u velike nevolje uvalili! Pa kad biste i imali dovoljno novaca da platite sve trokove oko toga, morali biste svaki put ponovo plaati kraljeve kontrolore. To bi vas upropastilo, a vi biste samo gubili vrijeme trkarajui od jednoga ureda do drugoga. - A to bi onda valjalo uraditi? - Nita s obzirom na to da jedino ja imam ovlatenje za prodaju okolade. - E to je previe - povie Anelika lupnuvi nogama o pod. - Niste nimalo ljubazni, gospodine, ometajui na taj nain muice jedne gospoe. A ako ba ludo poelim da prodajem okoladu i da se naem meu mladim gospoama i posluujem ih alicama mirisavog pia. - Onda je to najednostavnija stvar na svijetu. - Kako? Ta maloprije ste ustvrdili da je to vrlo komplicirano, zapravo nemogue! - Do vraga neka idu ene koje razmiljaju! Reklo bi se da posjeujete salone gospoice de Scudery. Priznajem da s vremena na vrijeme rado navratim tamo, mada ne znam nita to bi bilo neugodnije od tih ena koje umiljaju da imaju mozga u glavi, iako istina kao svijet stara tvrdi da ga nemaju. Ali vratimo se sebi samima. Ako vam je ba toliko stalo do okolade, postoji ipak mogunost da ostvarite te elje: udajte se za mene! U kuhinji odjekne prigueni krik, a zatim tropot razbijenih tanjura. Vrata se otvore silovito gurnuta i na njima se pojavi David koji je zavraao rukave na mrave nadlaktice; Audigeru kao da nije bilo jasno to je htio taj kuhinjski momak. - Je li ovo va brat? - Nije. Neak je gazde Bourjusa. Odlian kuhar! - Nije dovoljno debeo za kuhara a nije ni previe druevan. Zato mi tako tvrdoglavo pokazuje ake? Audiger nehajno poloi ruke na drak sablje. - Nemate, dakle, odvanosti da se bijete samo akama? - povie David svojim kretavim glasom. Ali majordom se i dalje nehajno smjekao. - Deder, Davide, dosta je gluposti! to se mijea bez potrebe! - strogo ga prekori Anelika. Jadni djeak opusti ruke, a lice mu dobi izraz prekorenog djeaka. Ali nikako da se odlui da ode, ve promrmlja: - Mome se stricu ne sviaju gosti koji nita ne trae ve samo oko njih ovjek troi vrijeme. - Ima pravo, djeae. Pa donesi nam onda vr dobroga vina. - Ovo nije krma, ovamo se dolazi zbog jela. - U koje vrijeme? - Ne prije osam u ovo doba.

- Drugim rijeima, eli me izbaciti napolje. U redu, neemo se svaati. Vratit u se. Audiger ustane i elegantnim pokretom prebaci preko ramena svoj raskoan ogrta. Osmjehne se Aneliki, a ona pomisli kako su mu usne mesnate i lijepo oblikovane. - Vratit u se, lijepa gostioniarko, po odgovor. O ozbiljnoj se stvari radi, vjerujte mi! I dobro razmislite! Andelika se smjekala. - Kako moete biti tako neoprezan? Ta vi nita ne znate o mojim kvalitetima domaice. - Znam da ste prava arobnica u kuhinji, to, uostalom, i nije toliko vano s obzirom da sam i ja kuhar. A to se ostaloga tie, vjerujem da bih se zadovoljio odgovori on veselo i duboko joj se klanjajui. Naveer je Andelika ekala da ode posljednji gost da bi upoznala gazdu Bourjusa s Audigerovom posjetom. - Iako tvrdi da je ve sve spremno, on ipak jo ne posjeduje pismeno ovlatenje. Dobro sam razmislila i ne smijemo vie ni asa asiti. Da li se slaete da - Dakako da se slaem! - povie peenjar odmahnuvi svojim kratkim rukama. Pa da se i ne slaem to bi se time promijenilo, u stvari? - Doputate li mi da radim po svom efu? - Zar si ikada radila drugaije? Uradi, kerce, uradi kako misli da je najbolje. Ti dobro zna da mene svi ti veliki planovi samo uznemiruju i zabrinjavaju. Osjeam da e sve to vrlo loe svriti. - Moda i neemo uspjeti, ali nee biti ni tete ako pokuamo. - Pa ti onda pokuaj. A budui da je na njega doao red da ide na strau u Chatelet, ode po svoje oruje. Andelika ga zamoli za dozvolu da prespava u peenjarnici, to jest u sobi u kojoj je stanovala prije no to se preselila u Ulicu Potenih graana. Bilo je ve kasno i osjeala se isuvie umornom. - Dakako, samo ostani. Kua je tvoja, sve je ovdje tvoje. - Gazda Bourjus - primijeti Anelika rastuena - odgovarate mi kao da se srdite na mene i Peenjar prasne u smijeh i utine je za obraz. - Ti si sunce moje kue, a ja sam angrizavi ia. Dobri Boe, ta trebala si me ve upoznati! Ona ga pogleda i popustljivo mu se smijeila dok se udaljavao s helebardom u jednoj, a fenjerom u drugoj ruci. Zatim zatvori vratnice, gurne kraune i uspne se na prvi kat. Poto se na brzinu oprala i svukla, umorna i glavoboljom muena, legne uzdahnuvi s olakanjem. Upravo je bijae poeo hvatati san kadli zauje kripanje stepenica. Vrata se sobe otvore i iza dugoljastog plamena svijee pojavi se nezgrapan Davidov lik. - Gospoo Aneliko? Ona sjedne u krevetu. - ta se dogodilo! to hoe? Svjetlo je neobino podrhtavalo. David se tresao kao list na vjetru. - Nije istina, zar ne da nije? Vi se neete, vi se neete udati za nj? Anelika zijevne. - Ah! To li tebe mui, moj jadni Davide! Ba nita nisi razumio, zvekane! Onaj gospodin je lijep, bogat, vjeruje da je neodoljiv i htio bi me slatkim rijeima uspavati kako bi to lake uspio u svome naumu. On ne gubi nita ekanjem. Sutra emo otii zajedno, ja i ti, u glavarstvo trgovaca da se tono obavijestimo kako stoje stvari s tim tvojim ovlatenjem, a potom emo zatraiti da mu se prizna prednost. - Znai da je istina? Vi niste nita ozbiljno mislili? Onaj vam se mladi, dakle, nije svidio? Vi ste mu se tako smjekali!

- Ta morala sam uspavati njegove sumnje. Ali kojim se ti pravom mijea u ono to te se ne tie? Otkada sam ovdje, jesi li ikada primijetio da se uputam u bilo kakve pustolovine? Pored posla u peenjarnici i brige za svoju djecu, zar misli da imam jo i vremena za kojekakve gluposti? Mladi se polako primakne krevetu i stavi svijenjak na noni ormari. A zatim udahne kao ovjek koji je izronio iz vode. - Kako sam sretan! - ree u zanosu. - Od same pomisli da bi vas onaj ovjek mogao obujmiti oko pasa, meni se mrai pred oima. Zatvori oi, zatim kao da je neto traio ree: Pet je na njoj divota u koje sam zaljubljen ja ponajprije u njezine ruke pa u oka joj obadva a to se pete divote tie treba biti i uglaen i brz - Davide, Davide! - povie Anelika guei se od smijeha. - Gdje se pokupio te salonske bezobratine? - Stihoklepac mi je sastavio ovu pjesmicu. elio sam kazati da vas volim pa sam ga zamolio da mi pomogne u tome. Ali vi se smijete - povie jadan djeak kretavim glasom - vi mi se rugate! - Tiho! Probudit e susjede! Smijem se jer si budalast. Ti zna isto tako dobro kao i svi drugi da je Stihoklepac podrugljivac i gad. Hajde, vrati se u svoj krevet. Ali David prie jo blie i nagne se nada nju. Svjetlo s votanice je izdubilo velike sjene u njegovu licu koje posta odjedared tvrdo izgubivi sasvim svoj djeaki izraz. Nesvjesno ona poravna naramenicu na koulji koja joj bijae spuzla niz rame. - Ljubim vas - apne on gustim i muklim glasom. - Nema od vas ljepe ene. Nou sanjam da stavljam ruku na vae grudi, usne na vae usne. Htio bih se nai u ovom krevetu s vama, stegnuti rukama vae tijelo tako snano da viete, ini mi se da bi se tada dogodilo neto tako divno da bih umro od sree! Nije ni tako loe, pomisli Anelika. Dapae dosta lijepo zvui. Ne moe se nijekati da je ove junjake priroda obdarila prirodnim lirizmom Ali zar da se jo tuem s ovim zvekanom od sedamnaest godina? Uto se crte Davidova lica odjedared zgre u plaljivu grimasu i pod navalom tjeskobe on jecajui pade na rub kreveta. - Oh! Ne ljutite se, preklinjem vas! Ne znam to mi je... Kao da sam poludio! Da nisam moda bolestan? Anelika mu se osmijehne, prui ruku i majinskim pokretom pomiluje mladia po ekinjavoj kosi. - Nisi ti bolestan. Sve je to vie nego normalno. Postao si ovjek. Moda ne jo sasvim. Jesi li ve bio s kojom enom, Davide? Mladi okrene glavu da bi sakrio rumenilo koje bi Anelika ionako teko razabrala u onom polumraku. - Nisam - odgovori mrko - ja ne volim ene. One me ispunjuju strahom. - A ja? Ja koja te po itav boji dan ganjam, ja koja te tjeram i vrijeam, zar te i ja ispunjam strahom? - Pa ponekad me i vas strah, osobito kad me poprijeko pogledate. Meutim, imam dojam da vi niste ni podrugljiva ni opaka Otkako ste me poljubili - Ja tebe poljubila? - Pa da! Onoga dana kada ste doznali da sam iz Toulouse. Da znate, onoga sam dana osjetio da ste dobri. Stoga sam i mislio da biste me vi mogli nauiti - A emu bih te to ja mogla nauiti, Davide? On puhne i raskolaene mu se oi zaustave na njoj. - Pa, eto onoj divnoj stvari.

- Ljubavi? Kao to sam te nauila kuhati? Ne, djeae moj dragi. Zna, ti e te stvari nauiti ili s djevojicom svoje dobi ili sa enom zrelih godina Ukratko, ja nisam ni previe mlada ni previe stara za tu ulogu! - Neete, dakle? - povie on svojim kretavim glasom. Anelika se smela. Morala je priznati da ju je donekle uzbudila silovitost te njegove za nju nove i proste elje. U drugim prilikama se moda ne bi bila odrvala iskuenju da mu bude uiteljica, ali u ovom trenutku nije znala kako da objasni tom neiskusnom mladiu da u ivotu jedne ene postoje zlosretni dani za kojih je i najvatrenija milosnica prisiljena da se pokae okrutnom. Jadnom je Davidu sudbina jo jednom bila protivna. - Sluaj - odlui najzad - sigurna sam da se ti poprilino vara u pogledu osjeaja kojima te ja nadahnjujem. U stvari, vrlo e brzo primijetiti da su nou, u krevetu, kad se ugasi svjetlo, sve ene nalik jedna drugoj. A tebi nedostaje upravo saznanje u emu su sline. Dodaj mi, dakle, moj ogrta, tamo je na stolici, i dopusti da ustanem. Poe zatim k stoliu, napie nekoliko rijei na komadi papira, dometne pedeset kuda i sve to urui Davidu. - Evo ti! A sad izii, prei preko Mosta mjenjaa i okreni u Ulicu Glatigny. Pokucaj na treoj kui s desne strane. Pred kuom visi crveni fenjer, a u blizini se nalazi sveti Nikola naslikan na drvu. Potrai tamo enu koju nazivaju Poljakinja. Reci joj da te ja aljem. Ona ne zna itati, ali e joj ovo pisamce proitati Lijepi Djeak, a ovih pedeset kuda dat e joj na znanje da s tobom mora postupati kao s gospodinom. Hajde, mladiu i niega se ne boj. Tri! Hladno mi je i noge su mi promrzle. David je drao oborene oi dok ga je ona gurala prema vratima. Budui da joj se u svemu pokoravao, ona je ula kako je napustio kuu, a s prozora vidje kako prelazi preko Mosta mjenjaa obasjanog mjeseinom. Moj in nije u skladu s udoreem, pomisli Anelika lijeui ponovo u krevet ali je zato u skladu s milosrem. A to se mene tie, nemam ba vremena da troim vrijeme na suvine stvari, kao to bi kazala naa susjeda, tetka Alice.

24. AUDIGER ZAPROSIO ANELIKU U MLINICI U JAVELU

Sutradan ujutro Anelika se stidjela da se bilo kojim pitanjem obrati mladom Chaillouu. No primijetila je da je bio dobre volje mada su mu dah i oi odavali da je te noi u Dolini ljubavi popio vie no to je popio itave godine. Kao to mu bijae obeala, poe zajedno s njim do poglavarstva trgovakih cehova. Primio ih je nekakav debeljko sav u znoju, manje-vie prljava ovratnika. On im saopi da je pismeno ovlatenje mladoga Chailloua pravovaljano pod uvjetom da plati nove pristojbe. Anelika nato odgovori: - Za nau smo peenjarnicu ve namirili trokove koji se odnose na zvanje peenjara, kuhara i na kraju, gostioniara, da bismo mogli mi sami pei ribu. A zato da sada jo plaamo da bismo mogli prodavati jedno bezalkoholno pie? - Imate pravo, draga djevojko. Sjetili ste me da vam valja platiti pristojbe ne samo cehu prodavaa mirodija, ve i potcehovima prodavaa pia. Ako vam, dakle, sve poe kao po loju, imat ete privilegiju da platite za jo dva dodatna ovlatenja: cehu druge kategorije, to jest cehu mirodijara i cehu tree kategorije, to jest cehu prodavaa pia. Anelika se tekom mukom suzdravala da ne plane. - I nema drugog izlaza?

- Nema - odgovori ovjek sabrano. - Nisam, razumije se, spomenuo odreene dravne pristojbe, te pristojbe pregledavaa, kontrolora teine i kakvoe - Ali kako moete traiti da se pregleda taj proizvod kad ga, u stvari, i ne poznajete? - Problem nije u tome. Taj proizvod je roba, prema tome, svi cehovi od kojih zavisi moraju nad njim imati kontrolu i dio koristi od njega. Budui da ta vaa okolada, kao to kaete, spada meu mirodije, morate k sebi uzeti jednoga majstora za mirodije, a jednoga za pie, dati im dobru plau, pobrinuti se za njihov smjetaj, platiti pristojbe za novu trgovaku tvrtku svakom pojedinom cehu. A budui da se po vaem izgledu ne bi reklo da ste skloni plaanju svih tih pristojbi, odmah vas upozoravam da emo budno paziti da kod vas sve bude u redu. - A to to zapravo znai? - upita Anelika natmurivi lice i podboivi se. To je zabavljalo ozbiljne trgovce i jedan od mlaih je smatrao svojom dunou da joj objasni: - To znai da ete vi preko dvojice majstora to ete ih primiti na posao postati lan udruenja, a samim tim se obavezujete i pristajete da taj novi proizvod mogu staviti u prodaju svi vai kolege prodavai mirodije i pia, pod pretpostavkom da se taj udni proizvod zaista svidi muterijama. - Nema ta, gospodo, vi vrlo ohrabrujue djelujete na ovjeka. Hvala! Znai mi bismo se morali izloiti svim moguim i nemoguim trokovima, morali bismo primiti na posao nove majstore i pobrinuti se za njihovu djeurliju, morali bismo troiti za propagandu, osuiti zidove u novoj kui, da bismo se na kraju ili upropastili ili podijelili korist naih napora i nae tajne s onima koji nisu mrdnuli prstom da bi nam pomogli? - Koji su, naprotiv, uinili sve, lijepa moja, time to su vas prihvatili i dopustili vam da razvijate svoju trgovinu! - Ukratko, vi zahtijevate da vam se plati neka vrst cestarine? Mladi je trgovac pokua umiriti. - Ne smijete zaboraviti da je cehovima potreban novac, svakim danom sve vie. Budui da ste i vi trgovci, poznato vam je da se prilikom svakog novog rata, pobjede ili roenja prijestolonasljednika ili pak prineva, trai od nas da jo jednom otkupimo svoja tekom mukom steena prava. Osim toga, kralj nas upropatava stvarajui svakom prilikom, pa ak i bez potrebe, nove zanate i zvanja, pomalo nalik na ovo to ste nam ga podnijeli u ime nekakvoga gospodina Chailloua. - Gospodin Chaillou sam ja - umijea se naunik - ili je barem bio moj otac, gospodo. A ja vas uvjeravam da je on skupo platio ovo ovlatenje. - Zbilja, mladiu, vai odnosi s nama nisu posve u redu. Prije svega vi niti jeste, a niti ete biti mirodijar i nae udruenje nije nita utjeralo od vas. - Ali budui da njegov otac pridonosi jedan pronalazak vaem udruenju primijeti Anelika. - Najprije nam to dokaite, a potom se obaveite da emo od toga imati neku korist. - Ali vae udruenje nije nita napravilo ni za ovog mladia, ni za njegova oca. - Prema tome, ako nita ne pridonesete, udruenje vas ne moe niti prihvatiti. - A zar je to, naposletku, potrebno? - odsjeno e Anelika. - Budui da je kralj ovome mladiu podijelio iskljuivo pravo da proizvodi i prodaje robu o kojoj je rije i budui da smo njegov stric i ja odluni da mu damo potrebna sredstva i da upravljamo itavim poslom, ne vidim zato bismo morali udovoljiti vaim zahtjevima! Po brzim pogledima to su predstavnici trgovaca izmijenili izmeu sebe, njoj bi jasno da je dirnula u Ahilovu petu udruenja ije je zakone, koji su bili na snazi ve gotovo etiri stoljea, kralj naruavao svojim hirovima, kako oni to nazivaju. Mladi trgovac ivo odgovori:

- Ne pribjegavajte lukavstvima, lijepa moja, i ne mislite da ete nas nekanjeno izazvati. Upozorit u vas, osim toga, da ete nau zatitu uivati i znatne prednosti imati ako postanete lan udruenja. - A koje prednosti? Moete li mi barem jamiti da se trgovci piem nee usprotiviti uvozu mojih sjemenki i mirodija i da nee traiti svoj dio? Moete li mi jamiti, ako podijelim s vama tajnu novog proizvoda, da se nee umijeati ljekarnici, ili lijenici, koji tvrde da je okolada proizvod sa znatnim ljekovitim svojstvima? - to se toga tie, moete biti mirni, djevojko moja. Lijenici i ljekarnici se slau kao rogovi u vrei Uto se drugi trgovac umijea: - Ja sam, meutim, uo da medicinski fakultet odobrava uivanje okolade i da preporua ljekarnicima da se opskrbe tim proizvodom. - U tom sluaju, djevojko moja, vaa se stvar znatno komplicira, jer ceh mirodijara ne moe na sebe preuzeti prodaju lijekova. Anelika je mislila da e joj glava prsnuti. Duboko uzdahnuvi, ona se oprosti i ree da e malko porazmisliti o zamrenim tajnama trgovakih uprava koje e slijedei put, sigurna je, pronai sjajne razloge ne bi li je sprijeili da poduze bilo ta novo. Na povratku kui prekoravala je sebe to je pustila svojem bijesu na volju. Ali je odmah shvatila da ni s osmijesima ne bi bila vie postigla od onih ljudi. Audiger je imao pravo tvrdei da mu nee biti stalo do cehova i njihove zatite kad jednom bude imao kraljevo ovlatenje u depu. Ali on je bio bogat i imao je mone zatitnike, dok su Anelika i siromani David bili nemoni pred eventualnim neprijateljstvom cehova. A da se obrate kralju s molbom da zatiti prvo ovlatenje odobreno prije pet godina, inilo joj se i vrlo teko izvodivo i vrlo delikatne prirode. Poela je razmiljati kako da se sloi s Audigerom. Naposljetku, umjesto da se kolju, ne bi li bilo bolje da ujedine svoje snage i da podijele posao? Anelika sa svojim ovlatenjem i potrebnim materijalom, mogla je preuzeti zadatak da nabavlja sjemenke kakaa i da ih pripremi za upotrebu, to jest za proizvodnju praha kojemu se potom dodaje eer i cimet ili vanilija. Audiger se pak mogao prihvatiti proizvodnje raznih pia i svakovrsnih kolaa. Za njihova prvog razgovora, njoj je bilo jasno da mladi nije ozbiljnije razmiljao o izvorima nabave. Nehajno je odgovarao da ta stvar ne predstavlja neku posebnu tekou, da ima vremena da se o tome razmisli, da e od svojih prijatelja dobiti kakaa koliko bude htio. Anelika je od kraljiine patuljice doznala da je bilo potrebno obraati se diplomatskim predstavnitvima, mnogobrojnim posrednicima, da je trebalo imati veza na panjolskom ili firentinskom dvoru, samo zato da bi se nekako dovuklo u Francusku nekoliko vrea kakaa potrebnih kraljiinoj popanosti. Jasno, ona nije mogla raunati da e se tim putovima opskrbiti kakaom za tekuu potronju. Izgleda da se jedino Davidov otac dotad ozbiljnije bavio tim problemom. *** Audiger je ee navraao u gostionicu Crvena krinka. Kao i izjelica Montmaur i on je sjedao za poseban stol, uvijek sam i vidljivo izbjegavajui druge goste. Poslije vrlo smjelog i veselog poetka, on je odjedared postao utljiv. Anelika je bila ak poneto i uvrijeena to taj njezin glasoviti kolega nijednom rijei nije hvalio njezina jela. On je, uostalom, nerado jeo, a s Anelike nije skidao pogleda dok je ila amo-tamo po lokalu. Ozbiljan i uporan pogled lijepoga mladia, lijepo odjevenog i sigurnog u sebe poeo je plaiti Aneliku. Sa aljenjem se sjeala aljivog tona njihova prvog razgovora. Nije znala kako da name probleme koji su joj toliko leali na srcu. Audiger se, bez sumnje, uvjerio da e nju biti tee ukloniti

kao konkurenta nego to je u prvi mah mislio. U svakom sluaju, on ju je paljivo motrio. On je tom svojom upornou i malko pretjerao. Naime, vie bi puta, za vrijeme nedjeljnih etnji, kad je itava Anelikina obitelj odlazila van grada u etnju, osvanuo na konju kraj njih i pravei se kao da ih je toboe sluajno sreo, ljubazno se pozivao k njima na zakusku na travi. Pri tom bi iz bisaga na sedlu izvlaio zeju patetu i bocu ampanja. Ili bi ga susreli na brodu to je rijekom plovio za Chaillot ili u diliansi na putu za Saint-Cloud, u kojoj su se njegove trake, njegova pera i njegovo odijelo od skupocjenog tofa udno doimali. Bila je nedjelja i ljetno doba. Sve glavne ceste oko Pariza, u promjeru od jedne milje, bile su pune ljudi. Jurili su u koijama, na konju, pjeice. Bjeali su iz grada na isti zrak, da uivaju u plavetnilu neba. Jedni su odlazili u svoje ladanjske kue, drugi su se ratrkali po okolnim selima. Ilo se na misu u seosku crkvicu, potom se sa seljacima plesalo pod brijestom, pila su se bijela vina te ruica iz Vanvesa, d'Issyja i Suresnesa. A stihoklepac je vedrim stihovima slavio vjenu potrebu Pariana da bjee iz grada: Za blagdana kad vrijeme je lijepo Parianin ko bujica plavi okolne livade i selo i sjedi na zelenoj travi. ia Bourjus i sva njegova eljad odlazili su noeni opom strujom. - U Chaillot! U Chaillot! Hajdemo, novi po osobi - vikali su laari. Brod je prolazio ispred Cours-la-Reine i ispred samostana des Bonshommes. Neto nie svijet se iskrcavao i odlazio u Bulonjsku umu da dorukuje na travi. Ponekad su lae vozile do Saint-Clouda. Tada su svi trali u Versailles da gledaju kako kralj rua. Ali Anelika je odbijala da ide na taj izlet. Zarekla se da e ii u Versailles samo ako je kralj primi. Razumije se, zarekla se samoj sebi. A to je znailo da nikad nee vidjeti Versailles. Ona je ostajala na obali Sene sa svoja dva sinia opijena istim zrakom. Veer se spustila. - U Pariz! U Pariz! Hajdemo, novi po osobi - vikali su laari. David i Rozinin dragi, sin jednog peenjara, za kojega se imala na jesen udati, na ramena su podizali djecu. Na gradskim vratima sretali su mnotvo pijanaca. Sutradan poslije divnog izleta Audiger odjedared napusti svoj suzdrani stav i ree Aneliki: - to vas vie promatram, to sam vie u nedoumici, lijepa moja prijateljice. Ima u vama neto to me zbunjuje - Neto u vezi s okoladom? - Ne ili prije da indirektno. U poetku sam vjerovao da ste vi osjeajno eljade dobre due. Ali poslije sam primijetio da ste vrlo praktina ena, gotovo sebina, i da nikad ne gubite glavu. Nadam se da je tako, pomisli ona i osmjehne mu se to je zamamnije mogla. Zatim ree: - Znate, u ivotu postoje trenuci kad smo prisiljeni baciti se svim svojim snagama na jednu stvar, pa na drugu. U ponekim periodima ljubav dominira, uglavnom onda kad se ivi bez briga. U drugima, poslovi vas sasvim zaokupe, ili neki cilj. Stoga vam neu kriti da je za mene sada najvanija stvar na svijetu zaraditi to vie novaca za svoje sinove kojima je koji su ostali bez oca! - Ne bih elio biti nametljiv, ali s obzirom na to da ste poveli rije o svojim sinovima, mislite li da ete jednim tako napornim poslom kao to je ovaj, a nadasve tako malo u skladu s pravim obiteljskim ivotom, uspjeti svoje sinove podii na noge i uiniti ih sretnim?

- Nemam mogunosti izbora - odgovori Anelika suho. - Uostalom, ne mogu se potuiti na gazdu Bourjusa. Kod njega sam nala nenadano uhljebljenje u skladu s mojim skromnim prilikama. - A ako bih vam ja pruio mogunost izbora? - to time mislite rei? Ona ga pogleda i opazi u njegovim smeim oima izraz suzdranog divljenja. Uini joj se da je to povoljan trenutak za razgovor o okoladi. - Da zbilja, jeste li dobili ovlatenje? Audiger uzdahne. - Vidite i sami da samo mislite na korist, pa ak to i ne krijete. Pa neka, kazat u vam istinu: na ovlatenje jo nije stavio peat ministar pravde, a ne vjerujem da e ga staviti prije listopada, jer se predsjednik Seguier za vruih ljetnih mjeseci povlai u svoj dvorac na ladanje. Ali poslije e ii sve vrlo brzo jer sam o toj stvari razgovarao s gospodinom grofom de Guicheom, zetom ministra Seguiera. Kao to vidite, uskoro neete vie imati ba nikakvih izgleda da postanete lijepa prodavaica okolade, ukoliko ne - Da ukoliko ne - ponovi Anelika. - ujte to u vam rei. I bez uvijanja obavijesti ga potanko o svojim namjerama. Otkrije mu da posjeduje ovlatenje, starije od njegova, s kojim bi mu mogla praviti neugodnosti stoga bi bilo najbolje da se sporazume. Ona bi mogla proizvoditi okoladu, a on bi je mogao pripremati. A da bi imala neku korist i od prodavaonice okolade, ona e raditi u njoj i pomoi mu svojim kapitalom. - A gdje mislite otvoriti prodavaonicu? - upita ona. - U etvrti Saint-Honore, blizu Trahoira. Samo to vae prie nemaju solidnu podlogu. - One imaju solidnu podlogu, i vi to vrlo dobro znate. etvrt Saint-Honore je kao stvorena za taj posao. Louvre je blizu. I kraljevska palaa takoer. Ta prodavaonica ne bi smjela biti nalik na krmu ili peenjarnicu. Ve vidim lijepi tarac od crnih i bijelih ploa, ogledala i pozlaenu drvenariju, a iza lokala vrt sa sjenicima od vinove loze kao u samostanu celestina sjenice za ljubavne parove. Anelikina objanjenja su ozlovoljila majordoma koji se tek pri njezinim zadnjim rijeima malko razvedrio. - arobni ste kad pustite krila svojoj mati, draga prijateljice. Svia mi se vaa veselost i va ar koji su uvijek u skladu s vaim skromnim dranjem. Paljivo sam vas promatrao. U vas je jezik brz, ali vam je vladanje asno. To mi se svia. Ono to me kod vas smeta, rei u vam otvoreno, to je va suvie praktian duh i to ste upeli da s iskusnim ljudima razgovarate o poslovima na jednakoj nozi. Krhkost ene nekako se ne slae s odlunim i otrim tonom. ene treba da prepuste ljudima brigu o poslovima jer u njih je kratka pamet pa se sasvim izgube i smute. Anelika prasne u smijeh. - A ja, naprotiv, ne mogu zamisliti gazdu Bourjusa i Davida kako razgovaraju o ovim pitanjima! - Ta ne radi se o njima. - A o emu onda? Vi jo niste shvatili da se ja sama moram braniti? - Pa tako je, vama je potreban zatitnik. Anelika se pravila kao da ne razumije. - Polako, polako, gospodine Audiger. U stvari, vi ste ljubomoran zlobnik koji hoe da sam popije svu svoju okoladu. A budui da vam je neugodno uti ono to ja govorim, vi se izvlaite priama o krhkosti ena. Mislim, u stvari, da bi rjeenje to ga ja predlaem bilo bolje nego arkanje to ga beskorisno vodimo. - Ja znam stoput bolje rjeenje. Pred ozbiljnim mladievim pogledom Anelika se povue. Uze ispred njega tanjur, oisti stol, i upita to eli kao meujelo. Ali dok je ila prema kuhinji, on ustane i dostigne je u dva koraka.

- Aneliko, lijepa moja, ne budite okrutni - molio je. - Hajde da u nedjelju sami odemo u etnju. Htio bih s vama ozbiljno razgovarati. Mogli bismo poi do mlinice u Javelu. Naruit emo da nam se pripremi riba na mornarski nain, a potom emo proetati poljem. Hoete li? Bijae joj stavio ruku na bok. Ona podigne oi privuena njegovim svjeim licem, a nadasve lijepo oblikovanim usnama ispod crnih bria. Mora da su te usne bile elastine pod poljupcima prije no to e se rastvoriti, mora da se nametnu, nabrekle od zahtjeva, puti koje se dotaknu. Njome prostruji bujica sladostraa. Nesigurnim glasom pristane da se u nedjelju sastanu kod mlinica. *** Utanaeni izlet uzbuivao je Aneliku vie no to je eljela. Uzalud je pokuavala da razborito razmilja o tom izletu. Svaki put kad bi se sjetila Audigerovih usana i njegove ruke na svom boku nju bi proao sladak srh. Odavna ve nije osjetila takvo uvstvo. Porazmislivi, utvrdi da je poslije one pustolovine s kapetanom straara u Chateletu, a to znai ve gotovo dvije godine, nijedan ovjek nije dotakao. Dakako, to se tako kae, jer njezin se ivot odvijao u prije bi se reklo senzualnoj atmosferi kojoj se dosta teko odrvati. Ona nije uzimala u obzir poljupce i razbludna milovanja od kojih se amarima morala braniti. Vie puta ju je u dvoritu napao poneki pijani grubijan te se morala braniti udarcima cokula ili zvati u pomo. Sve je to, ukljuivi iskustvo s kapetanom zatvorskih straara te grube zagrljaje Calembredaina, ostavilo u njoj trpak okus nasilja, okus koji je sasvim ohladio njezina utila. udila se iznenadnom i njenom buenju svojih uvstva. Jo prije par dana ni pomiljala nije na takvo to. A nee li taj Audiger iskoristiti taj nalet njezina uzbuenja te zatraiti od nje da mu ne smeta u njegovim poslovima? Nee, bila je sigurna Anelika. Uitak je jedno, a poslovi drugo Jedan dan proveden u neijem ugodnom drutvu nee biti na tetu mojih buduih planova. Da bi uguila grinju savjesti zbog neumitnosti svoga poraza, uvjerila je sebe da su je u Audigerov zagrljaj vukli interesi njezinih poslova. Uostalom, zar se zbilja neto moralo dogoditi? Audiger je dotada uvijek bio primjernog ponaanja. Stojei pred ogledalom jednim je prstom ravnala svoje duge i tanke trepavice. Da li je jo uvijek lijepa? Svi su joj to govorili, ali nije li vruina kuhinje jo vie omugnula njezinu po prirodi ve tamnu put? Malko sam odebljala. To mi dosta dobro pristaje. A bit e da se ljudima kao to je taj majordom sviaju punake ene. Postidjela se zbog svojih od kuhinjskih poslova otvrdlih i pocrnjelih ruku. Krene stoga na Novi most da kod Velikog Matthieua kupi zdjelicu pomade da bih ih njom pobijelila. Vraajui se natrag pokraj Palae pravde, uspne se do galerije s duanima sitniara i kupi ipkasti ovratnik s normandijskim vezom. Sait e ga oko izreza na svojoj skromnoj zeleno-plavoj haljini. To e njoj koja je svojom odjeom bila nalik na slukinju ili trgovkinju, dati izgled djevojke iz graanskih krugova. K tome je jo kupila par rukavica i jednu lepezu. Prava ludost! Najveu su joj brigu zadavale kose. Previe sporo su rasle mada valovitije i svijetlijih tonova. Sa aljenjem se sjeala teke svilene mase koja joj je pokrivala ramena. Ujutro velikog dana sakrije ih pod lijepi rubac od tamnomodre svile to je nekad pripadao eni gazde Bourjusa. Na izrez prsluca stavi kamej od crvenog ahata, a za pas zadjene kesu optoenu biserjem to je takoer naslijedila od jadne Bourjusove ene. Anelika poeka ispod trijema. Izgledalo je da e dan biti vrlo lijep. Nebo je izmeu krovova bilo vedro. Kad se Audigerova koija pojavila, ona pojuri k njoj poput uenice internata na dan slobodnog izlaska.

Majordom je zaista bio velianstven. Imao je na sebi ute hlae obrubljene crvenim trakama. Ispod prsluka od svijetloutog baruna naikanog, malim zlatnim gajtanima vidjela se naborana koulja od najfinijeg lana. ipke na prsima i orukvice; bile su fine kao pauina. Anelika ih dodirne zadivljena. - Irski vez - objasni mladi - platio sam itav imetak za nj. On pomalo prezirno prstom podigne skroman ovratnik svoje drugarice. - Poslije ete i vi imati ovako lijepe ipke, draga. ini mi se da vam ne fali ljupkosti za njih. Siguran sam da bi vam odlino stajale haljine od svile i satena. "I od zlatnog brokata, pomisli Anelika stisnuvi zube. Ali ve poslije nekoliko trenutaka, im se koija nala na obali Sene i pola njezinim tokom, njoj se ponovo vrati dobro raspoloenje. Meu stadima ovaca u ravnici kraj Grenelle21 mlinica u Jevelu je dizala svoja velika krila nalik imievim, ije blago tiktakanje su zaljubljeni parovi pratili poljupcima i obeanjima. U Javel se odlazilo kriom. Velika zgrada pretvorena u gostionicu doekivala je goste, a vlasnik je bio vrlo obziran i znao je utjeti. - Kad se ne bi utjelo u jednoj kui kao to je naa - govorio je - gadan bi rusvaj nastao. itav bismo grad uzbudili. Pored gostionice su prolazili magarci natovareni trbuastim vreama. U zraku je lebdio miris brana i toploga ita, riblje juhe i rakova. Anelika je s uitkom udisala svjei zrak. Mali bijeli oblaci putovali su plavim nebom. Smjekala im se usporeujui ih s dobro istuenim bjelancima. S vremena na vrijeme bi pogledala Audigera u usne i uivala u sitnim strasnim srsima to su je proimali. Zar on zbilja nee pokuati da je poljubi? Izgledao je dosta ukruen u svojem lijepom odijelu i sav zauzet sastavljanjem menija s vlasnikom gostionice koji se osjeao poaen njegovom posjetom. U dvorani gdje je vladao povoljan polumrak sjedili su drugi parovi slini njima. to su se vie praznile boce bijeloga vina, vladanje je bivalo slobodnije. Po gugutavom smijehu gospoa moglo se zakljuiti da su i pokreti mukaraca postali smjeliji. Anelika je pila da bi sakrila svoju uzbuenost. Obrazi su joj gorjeli. Audiger uze priati o svojim putovanjima i o svom zanatu. Sve je upravo nevjerojatnom tonou iznosio ne isputajui nijedan datum, nijednu razbijenu osovinu. - Kao to vidite, draga, moj poloaj poiva na vrlo vrstim temeljima. Nikakvih iznenaenja. Moji roditelji - Oh! Iziimo odavde - zamoli Anelika poto je odloila kaiku. - Vani je pasja vruina! - Ali ima i malo povjetarca a osim toga tamo nee biti svijeta to se ljubi - doda poluapatom. Pod zasljepljujuim suncem Audiger se bunio tvrdei da e joj pozliti i da e opriti svoj ten. Skine stoga iroki eir ukraen bijelim i utim perjem i povie kao kad ju je prvi put vidio: - Boe, kako ste lijepi, draga! Ali poto su napravili nekoliko koraka puteljkom uz Senu, on nastavi priu o svojoj karijeri. Kad posao s okoladom krene, priao je, poet e pisati knjigu o neobino vanom zvanju majordoma. U toj e knjizi paevi i kuhari koji se ele usavriti u svom umijeu nai sve potrebne upute. - itajui tu knjigu, majordom e nauiti kojim se redom slue jela i kako se stavljaju tanjuri. Isto e tako nauiti kako valja sloiti stolnjake i ubruse, kako se prave marmelade, bilo tvrde bilo tene, i svaka vrsta kolaa i drugih dobrih slastica. Majordom e nauiti da, u vrijeme obroka, mora uzeti bijeli ubrus koji e po duini sloiti i potom ga staviti na rame. Upozorit u ga da je ubrus opipljiv i poseban znak njegove moi. Ja sam takav. Mogu sluiti nosei sablju o pasu, s
21

Nekad selo kraj Pariza, sada parika etvrt

ogrtaem preko ramena, sa eirom na glavi, ali ubrus mora biti stavljen kao to rekoh. Anelika se podrugljivo osmjehivala: - A kad cjelivate ene, kako ga onda stavljate? Ali se odmah ispria opazivi uvrijeen i zauen izraz mladiev. - Oprostite. Kad pijem bijelo vino, uvijek mi se neobine misli motaju po glavi. Ali zato ste me na koljenima molili da doem s vama u Javel. Da mi priate o poloaju ubrusa? - Ne rugajte mi se, Aneliko. Ja vam priam o svojim planovima, o svom zvanju. A to se upravo poklapa s namjerama to sam ih imao zamolivi vas da danas doete sama sa mnom na izlet. Sjeate li se, moda, rijei to sam vam ih kazao prvog dana kad smo se vidjeli? Tada sam vam gotovo u ali kazao: Udajte se za mene! Odonda sam mnogo razmiljao o tome i shvatio sam da ste vi zaista ena koju - Oh! - povie ona. - Vidim stogove sijena. Poimo tamo. Bit e nam bolje nego na suncu. Pridravajui rukom veliki eir, ona udari u trk. Stigavi do stogova baci se bez daha u toplo sijeno. Htio-ne htio morao je slijediti njezin primjer te je smijui se dostigne i sjedne kraj nje. - Ludice! Vi me zaista uvijek izbacite iz koloteine. Povjerujem naas da govorim lukavoj poslovnoj eni, a onda otkrijem da je ta lukava ena leptir koji leti od cvijeta do cvijeta. - Jednom ne znai uvijek. Budite ljubazni, Audiger, pa skinite periku. Meni je postalo vrue od tog krzna to ga imate na glavi. Htjela bih vas pomilovati po pravoj kosi. On se malko trgne unazad. Pa ipak, poto je asak oklijevao, skine periku i s olakanjem proe prstima kroz kratku kestenjastu kosu. - Sad je na meni red - ree Anelika i prui ruku. Ali on je zadri potpuno se zbunivi. - Aneliko! to vam je! Vas je obuzelo sotonsko raspoloenje! A ja sam htio s vama govoriti o ozbiljnim stvarima! On je svojom rukom drao zglavak mlade ene. Njoj se inilo da joj na tom mjestu ruka gori. Vidjela je nad sobom njegovo uzbueno lice i sama se jo vie uzbudila. U njega su, zaista, bile lijepe usne, put mu je bila glatka, a ruke bijele. Bilo bi ugodno kad bi joj postao ljubavnikom. Ona bi ivei kraj njega osjetila njegove vrste, zdrave, gotovo brane zagrljaje u kojima bi se odmarala od posla i borbe svakodnevne. Zatim bi leei jedno kraj drugoga mogli govoriti o budunosti i okoladi. - Sluajte - aputala je ona - sluajte mlin u Javelu. Njegov se ritam buni. Ne govori se o ozbiljnim stvarima u njegovoj sjeni. Zabranjeno je. Sluajte! Pogledajte nebo, plavo je. A vi ste lijep, a ja, ja Nije se usudila dorei svoju elju. Ali ga je zato smjelo promatrala svojim oima iz kojih su prskale zelene varnice. Njezine polurastvorene usne, pomalo vlane, ar njezinih obraza, naglo bibanje njezinih grudi koje on bijae zamijetio u ipkastom prorezu, sve je to govorilo rjeitije od rijei: elim vas. On napravi pokret prema njoj, ali odjednom se digne i trenutak je stajao okrenut leima. - Ne - ree na kraju jasnim glasom. - S vama ne. Ve mi se, razumije se, dogodilo da sam se u sijenu zabavljao sa soldatuama ili slukinjama. Ali vas ne mogu dirnuti. Vi ste ena koju sam izabrao. Bit ete moja na dan vjenanja koje e sveenik blagosloviti. Zavjetovao sam se tako usred razuzdanih orgija. Potovat u onu koju izaberem kao enu i kao majku svoje djece. A vi ste ena koju sam izabrao, Aneliko, gotovo u onom istom trenutku u kojemu sam vas opazio. Bijah odluio da vas danas zamolim za pristanak, ali vi ste me potpunoma zbunili svojim neobinim ponaanjem. Nadam se da nije u tome bit vae prirode. Nije li moda pretjerano miljenje da ste vi nepokvarena udovica?

Anelika mlako odmahne glavom. Grickala je suhi cvijet promatrajui ga izmeu poluzatvorenih vjea. Trudila se da sebe zamisli kao majordomovu suprugu. Bila bi dobra graanska enica kojoj bi velike gospoe blagonaklono otpozdravile na etalitu Cours-la-Reine kad bi se tamo odvezla u skromnoj koiji postavljenoj zelenim pliem, i monogramom na vratima, koijaem u crnom odijelu i malim slugom. S godinama e Audiger odebljati, lice e mu postati crveno. A kad, tko zna po koji put, bude priao svojoj djeci ili prijateljima zgodu s grakom i njegovim velianstvom, nju e spopasti volja da ga zadavi. - Razgovarao sam o vama s gazdom Bourjusom - nastavljao je Audiger zamiljeno - i on mi nije zatajio da vodite uzoran ivot i da ste neumoran radnik, ali mi je isto tako otkrio da su vai vjerski osjeaji vrlo labavi. Samo nedjeljom idete na misu, ali veernjicama nikad ne prisustvujete. Pobonost je enska vrlina u pravom smislu rijei: ona je oklop njezine po prirodi slabe due i zalog njezina uzornog ponaanja. - A to biste vi htjeli? Ne moe se u isto vrijeme bit poboan i bistar, vjeri odan i logian. - Ta ta vi zborite, jadna kerce? Da niste kojim sluajem krivovjerka? Katolika vjeroispovijest - Oh! Molim vas - povie ona planuvi odjedared - ne govorite mi o vjeri. Ljudi su pokvarili ega su se god dotakli. Najsvetiji dar to im ga je Bog poklonio, vjeru, oni su ukaljali ratovima, licemjerstvom i krvlju. Dolazi mi da povraam, toliko mi se sve to gadi. U mladoj eni kojoj je dola elja da se ljubi u ljetno poslijepodne, mislim da e Bog prepoznati djelo svoje stvaralake moi, budui da ju je stvorio ba takvom! - Aneliko, vi ste izgubili glavu. Vrijeme je da vas izvuem iz drutva ljudi ije bogohulne razgovore sluate. Vjerujem da vam je potreban ne samo zatitnik nego i ovjek koji e vam biti i gospodarom donekle i omoguiti vam da zauzmete svoje mjesto ene. ivei izmeu svoga strica i onog blesavca, njegova neaka, vi mislite da vam je sve dozvoljeno. Previe su vas razmazili, trebalo bi vas krotiti.. - Zar zbilja? - odgovori Anelika zijevajui i prui se. Taj je razgovor dotukao njezine putene elje. Ugodno se prui u sijeno, poto je prije toga, podmuklica, podigla svoju dugu suknju i tako otkrila zglavke u slivenim arapama. - Gore po vas - doda. Nakon pet minuta je ve spavala. Audigeru je srce snano tuklo dok je promatrao gipko tijelo to se bijae prepustilo sijenu. Prelazio je oima po divnim oblicima koji mu se bijahu usjekli u sjeanje duboko kao litanija: aneosko elo, izazivaka usta, lijepe grudi. Bila je srednjega rasta, ali tako skladno graena da joj je lik izgledao vii. On joj nikad nije vidio zglavke, koji su mu sada doaravali lijepo zaokrugljene noge to ih je inilo duljim no to su bile, lijepe enske noge koje su sigurno grevito stiskale tijelo koje bi njima zagospodarilo. Oznojena ela, Audiger odlui da se udalji bjeei od iskuenja to ga je sve snanije vuklo. *** Anelika je sanjala da plovi morem u brodu punom sijena. Jedna ju je ruka milovala, jedna joj je ruka aputala: - Ne plai, ne plai! Probudila se. Opazi odmah da kraj nje nema nikoga. Sputajui se prema obzorju, sunce ju je ogrnulo svojom toplinom Krivnjom onog glupana, Audigera, gubim se u nestanoj igri sa suncem, pomisli i pri tom uzdahne. Tijelom su joj jo kolali ostaci udnje. Ona pomiluje svoje maaste ruke. "Tvoja su ramena dvije kugle od bjelokosti, tvoje su grudi napravljene po mjeri mukareve ruke." Gdje je zavrila ona udna ptica, ovjek kojega bijae srela u lai krcatoj sijenom? Govorio je zanosne rijei i odmah potom ih mijeao s podrugljivim. Dugim joj je

poljupcem pritisnuo usta. Je li on uope postajao. Ustane, otrese slamke to su joj se uhvatile haljine i vrati se u gostionicu mlina i zlovoljno zamoli Audigera da je otprati natrag u Pariz.

25. ANELIKA SE ZALJUBLJUJE U STIHOKLEPCA

Za jesenjeg sutona Anelika je etala Novim mostom. Dola je da kupi cvijea te iskoristila priliku da luta od duana do duana. Odjednom se ustavi pred kolima Velikog Matthieua i prene se. Veliki Matthieu je upao zub nekom ovjeku koji je pred njim kleao. Pacijent je imao otvorena usta rairena uz to zubarskim klijetima. Anelika prepozna kosu, utu i rijetku kao uperak kukuruznog klipa, te crni poderani ogrta. Bio je to onaj tip s lae pune sijena. Mlada se ena laktovima progura u prvi red. Mada je bilo ve dosta hladno, po elu Velikog Matthieua su izbile krupne grake znoja. - Do vraga, ala je ovaj tvrd! Boe, kako je tvrd! Naas prekine vaenje da bi obrisao znoj, stoga izvadi klijeta iz mladievih usta i upita ga: - Boli? rtva se okrene k publici i nijeno odmahne glavom. Nije bilo sumnje, to je on, njegovo blijedo lice, njegova duga usta, njegove grimase zapanjene budale. - Gledajte, gospoe i gospodo! - vikao je Veliki Matthieu. - Nije li ovo udesno? Evo ovjeka koji ne trpi, mada ima tvrde zube, vjerujte mi! A kojim to udom ne trpi. Zahvaljujui ovom udesnom melemu kojim sam mu namazao desni prije vaenja. Ova mala boica, gospoe i gospodo sadri zaborav svih bolova. Pod mojom rukom se ne trpi. Zahvaljujui udotvornom melemu, izvadim zub a da to i ne primijetite. Hajde, prijatelju prihvatimo se ponovo posla. Mladi spremno otvori usta. Uz psovke i veliki trud nadrizubar se ponovo stane nositi s upornom vilicom. Naposljetku, uz pobjedniki usklik Veliki Matthieu podigne u zrak na vrhu klijeta tvrdoglavi kutnjak. - Gotovo! Je li vas boljelo, dragi prijatelju. Mladi se digne ne prestajui da se smijei. Glavom dade znak da nije. - ta da jo kaem? Evo ovjeka koji je pred vama udaren na muke i koji sada odlazi svje i veseo. Zahvaljujui udotvornom melemu koji ja jedini upotrebljavam meu pukim ljenicima nitko vie nee oklijevati da baci do vraga smrdljive klinie koji obeauju usta potenog kranina. Svijet e dolaziti s osmijehom na usnama k zubaru. Ne oklijevajte vie, gospoe i gospodo. Doite! Bol vie ne postoji! Bol je crko! Dotle je pacijent stavio stoasti eir na glavu i siao s kola. Anelika poe za njim. Htjela ga je zaustaviti, ali se pitala hoe li je on prepoznati. On poe obalom Morfondus, ispod Palae pravde. Na nekoliko koraka ispred sebe Anelika je vidjela kako u magli to se irila sa Sene lebdi njegova neobina i mrava silueta. Ponovo joj se inio nestvarnim stvorom. Iao je dosta polako, zaustavljao se, potom ponovo nastavljao put. Odjednom iezne kao da je u zemlju propao. Anelika ispusti tihi krik, ali odmah se sjeti da je ovjek naprosto siao niz tri ili etiri stepenice to su s obale vodile do vode. Bez razmiljanja poe za njim i umalo ne udari u neznanca koji se bijae naslonio na potporni zid. Presavinut nadvoje, muklo je jeao. - ta je? ta vam je? - upita Anelika - Da vam nije zlo? - Hm! Umirem - odgovori on ugaslim glasom. - Ona mi ivotinja umalo nije otkinula glavu. Ali vilicu mi je bez sumnje iaio. Ispljune tanak mlaz krvi. - Ali rekli ste da vas ne boli!

- Nita ja nisam rekao! A kako da i kaem? Veliki Matthieu mi je dobro platio za onu malu komediju. Zakmei i ponovo pljune. Njoj se uini da e izgubiti svijest. - Koje li gluposti! Niste smjeli pristati na tako neto. - Ve tri dana nisam nita okusio. Anelika obujmi oko pasa neznanevu mravu priliku. Bio je vii od nje, ali tako lagan da je ona imala dosta snage da pridri njegov jadni kostur. - Doite, veeras ete dobro jesti - obea mu ona. - I nita neete platiti. Ni noviem ni zubom. Vrativi se u gostionicu, potri u kuhinju i potrai neto ime bi okrijepila tu rtvu gladi i pukog zubara. Bilo je jo juhe i dobar komad jezika s prilogom od krastavaca. Odnese mu sve to je nala, a tome dometne vr vina i zdjelu sa goruicom. - Ponite s ovim, a poslije emo vidjeti. Dugi nos jadnog spadala zadrhti. - O divni mirisu juhe - apne neznanac uspravivi se kao da je uskrsnuo. - O blaena bitnosti vrtnih boanstava! Ona ga ostavi da se moe najesti u miru. Poto je dala naloge i provjerila je li sve spremno za dolazak muterija, poe u sobiak iza kuhinje da pripremi jedan umak, gdje se obino povlaila kad je htjela pripraviti neko posebno jelo. Malo potom vrata se otvore, a u otvoru se pojavi glava njezina gosta. - Reci mi, ljepotice, nisi li ti mala skitnica to zna latinski? - I jesam i nisam - odgovori Anelika koja nije znala je li joj ao ili je zadovoljna to ju je prepoznao. - Sad sam neakinja gazde Bourjusa, vlasnika ove gostionice. - To znai da vie nisi pod sumnjivom vlau gospodina Calembredainea? - Boe me oslobodi. On klizne u sobiak, pnmakne joj se svojim lakim korakom i uhvativi je oko pasa, poljubi je u usta. - Vidim, gosparu, da ste se potpuno oproravih - ree Anelika kad je dola do daha. - Meni ne treba mnogo. Ve te dugo vremena traim po itavu Parizu, Markizo Anela. - Pst! - uutka ga ona prestraeno se ogledavi oko sebe. - Ne boj se! Nema policajaca u lokalu. Nisam nijednoga primijetio, moe mi slobodno vjerovati, sve ih poznajem. Onda, mala skitnico, kako vidim tebi su znana dobra mjesta. Dosta ti je bilo laa sa sijenom. ovjek ostavi cvijetak, blijed, beskrvan i od blata prljav, koji u snu plae da bi poslije utvrdio kako se taj cvijetak pretvorio u punaku snagu, koja se uvalila u imunu kuu. Pa ipak, nema sumnje to si ba ti. Tvoje su usne jo uvijek sone, samo to sada imaju okus treanja, a ne gorkih suza. Doi jo. - uri mi se - odgovori Aneiika, otklanjajui ruke koje su joj htjele zarobiti obraze. - Dva trenutka sree vrijede vie od dvije godine ivota. A osim toga, jo me mori glad, zna! - Hoete li da vam donesem palainke ili kompot? - Ne, ja sam tebe gladan. Dosta mi je da te gledam i da te diram. Time hou da se nasitim. Hou tvoje usne boje trenje, tvoje obraze boje breskve. Sve je na tebi kao stvoreno za jelo. Nema boljeg obroka za izgladnjela pjesnika Tvoje meso je sono. Spopada me volja da te grizem, izaziva u meni neutaivu glad! - Ba ste nemogui - korila ga ona nastojei da se oslobodi. - Od tih vaih lirskih i prostakih ljubavnih izjava mislim da u poludjeti. - Pa to ja elim. De, ne cifraj se. Odlunim pokretom koji je dokazivao da mu se povratila snaga on je stisne uza se i zabacivi joj glavu na svoju miicu uze je cjelivati. Odjedared ih udarac zaimae po stolu naglo odvoji.

- Za svetoga Jakova! - bjesomuno je urlao gazda Bourjus. - Ovo prokleto piskaralo, avolji sluga, ovaj opada, klevetnik, u mojoj kui, u mojoj kuhinji, napastvuje moju kerkicu! Napolje, bitango, ili u te nogama u tur izbaciti na ulicu. - Imajte milosti, gosparu, imajte milosti prema mojim hlaama! Toliko su dotrajale da e vaa preuzviena noga biti uzrokom neugodnog za dame. - Napolje, nitkove, gubi se prokleto piskaralo, grickalo noktiju! Sramoti mi radnju svojim poderanim prnjama i tim svojim smijenim eirom Ali mladi se krveljio, smijao i drao rukom ugroeni tur. Najzad je pojurio prema vratima, izbekeljio se i nestao. Anelika pomalo kukaviki ree: - Onaj tip je uao ovamo nikako da ga se oslobodim. - Hm! - gunao je gazda Bourjus - hajde, hajde, ne priaj, ovaj put ti lice nije bilo mrzovoljno. Budi tiha, lijepa moja, ne govori da nije! Ne viem ja zbog toga: malo maenja s vremena na vrijeme nee nauditi lijepoj djevojci. Ali, istini za volju, Aneliko, razoarala si me. Zar u nau gostionicu ne navraa poteni svijet? A kako da ti izbor padne na to prokleto krabalo! *** Kraljeva milosnica gospoica La Valliere imala je prevelika usta. I malko je epala u hodu. Prialo se da joj to daje posebnu dra i da joj nije smetalo da odlino plee. Ali injenica je bila da je epesala. Nije imala grudiju. Usporeivali su je s Dianom, prialo se stoga o arima dvospolnih bia, ali injenica je bila da ona nije imala grudiju. Put joj je bila suha. Suze su joj brazdale obraze zbog kraljeve nevjere; ponienja na dvoru, grinje savjesti, izdubile su joj oi. Postala je mrava i suha. Na kraju, poto je po drugi put ostala u drugom stanju u lonici je imala izvjesne smetnje ije pojedinosti su bile poznate samo Luju XIV. Ali i Stihoklepcu. I o svim tim nevoljama i javnim i tajnim, o njezinim tjelesnim nedostacima, on je sastavio izvrsnu rugalicu, punu duha, ali i uasnu po opakosti i otrini tako da je poneto stidljiviji graani ne htjedoe pokazati svojim enama, ve su se ove morale obraati sluavkama da bi dole do nje. Imajte epavi hod i petnaest ljeta. Grudi ravne ko daske i gotovo nikakvih uvstva Roditelje? Bog bi ih znao! I kao cura bez iskustva u predsoblju raajte djecu. Vjere mi, ljubav ete kraljevu stei. Pitajte La Vallizre, ona e vam to isto rei. Ti su se leci mogli nai posvuda u Parizu: u palai Biron gdje je stanovala Luisa La Valliere, u Louvreu, pa ak i kod kraljice koja se itajui opis suparniinih ljepota, radosno smijala prvi put poslije mnogo vremena te je, radosna, trljala svoje male ruke. Ranjena, vie mrtva nego iva od stida, gospoica La Valliere se bacila u prvu koiju do koje je dola i odjurila u samostan u Chaillot, gdje se htjela zarediti. Kralj joj, meutim, naredi da se vrati i pokae na dvoru. Po nju je poslao gospodina Colberta. U tom je pozivu bilo manje povrijeenog osjeaja ljubavi, a vie bijesnog izazova. Kralj je bio van sebe zato to mu se njegov narod usudio rugati; ali on se takoer poeo pribojavati da mu njegovi ljubavnica ne slui na ast. Najsposobniji policajci su se bacili u potjeru za Stihoklepcem. Ovaj put su svi bili sigurni da nee umaknuti vjealima. ***

Anelika se u svojoj sobi u Ulici Potenih graana spremala da legne. Jasmina se povukla poto joj bijae zaeljela laku no. Djeca su ve odavno spavala. Napolju se podigla buka od neijih koraka, u trku. Tanak sloj snijega to je te prosinake veeri poeo polako padati, priguivao je korake. Nekoliko udaraca odjekne na vratima. Anelika navue sobnu haljinu i pouri hodnikom k okancu na vratima. - Tko je? - Otvori mi, mala skitnice, brzo, otvori! Prije no to je i mogla razmisliti, Anelika povue zasune. Stihoklepac se spotakne o nju. U istom trenutku bijela masa izbije iz tame, skoi i nae mu se za vratom. - Sorbono! - povie Anelika. Ona se baci i ruka joj sretne vlanu dlaku doge. - Pusti ga, Saorbono. Lass ihn! Lass ihn! Nejasno se prisjeala da je Desgrez izdavao psu nareenja na njemakom. Sorbona je reala vrsto zarivi aporke u mladiev ovratnik. Ali odmah mu do sjetila stie Anelikin glas. Mahne repom i pusti svoju rtvu reei i dalje bijesno. Stihoklepac je dahtao. - Gotov sam! - Kojeta! Ulazite, brzo! - Pas e ostati ispred vrata i upozorit e policajca. - Ulazite kad vam kaem! Brzo ga gurne u kuu, a sama osta ispod trijema, povukavi za sobom vrata. vrsto je drala Sorbonu za ogrljak. Na ulazu u kuu pri svijetlu ulinog fenjera vidje kako snijeg vije. Naposljetku zauje prigueni korak, korak koji je uvijek slijedio psa, korak policajca Francoisa Desgreza. Ona istupi naprijed. - Traite li moda svoga psa, odvjetnie Desgrez? Ovaj se zaustavi te se i sam skloni pod trijem. Nije mu vidjela lica. - Ne - odgovori Desgrez - traim jedno krabalo, pisca pogrdnih pjesmica. - Sorbona je ovuda prolazila. Zamislite, jednom sam poznavala tog vaeg psa. Zazvala sam ga i sebi dozvolila slobodu da ga zadrim. - Sigurno je bio sretan, gospoo. A vi ste se, valjda, hladili na kunom pragu po ovom lijepom vremenu? - Ba sam zatvarala vrata. Ali mi razgovaramo u mraku, odvjetnie Desgrez, i sigurna sam da ne pogaate tko sam. - Ne pogaam, gospoo, ve znam. Odavna ve znam tko stanuje u ovoj kui, a budui da mi nijedna gostionica u Parizu nije nepoznata, imao sam prilike da vas vidim u Crvenoj krinki. Zovete se gospoa Morens i imate dva sina od kojih je starijemu ime Florimond. - Vama nita ne moe izbjei. Budui da znate tko sam, pitam se kako to da samo sluaju imamo zahvaliti to sada razgovaramo? - Nisam bio siguran da bi vas moj posjet obradovao, gospoo. Kad smo se posljednji put vidjeli, razili smo se na prilino neugodan nain. Anelika se sjeti burne noi u predgrau Saint-Germain. inilo joj se da vie ni kapi sline nema u ustima. Najzad e bezbojnim glasom: - to ste htjeli rei? - Snjeilo je ba kao i noas, a pod nadsvoenim ulazom u Temple bilo je mrano kao i pod ovim trijemom. Anelika prigui uzdah olakanja. - Na rastanak i nije bio neugodan. Bili smo pobijeeni, a to nije isto, odvjetnie Desgrez. - Ne trebate me vie zvati odvjetnikom, gospoo, jer sam prodao svoje ovlatenje na odvjetniko zvanje budui da su me prije toga iskljuili iz udruenja. Stoga sam ga prodao, i to dosta dobro, da bih potom kupio poloaj kapetana policije, na temelju kojega sam se posvetio zadatku koji vie nosi, a nije beskorisniji:

gonjenju zloinaca i zlonamjernika. I tako sam s visokih dometa rijei siao u utljive sfere podzemlja. - Vi se uvijek lijepo izraavate, odvjetnie Desgrez. - Kad se prui prilika, pustim da me ponesu govornike fraze. Stoga sam i zaduen da posebice vodim brigu o ljudima neumjerenih rijei, bilo da ih piu ili ne: o pjesnicima, novinarima, krabalima svih moguih vrsta. Pa i veeras sam bio u tragu otrovnom tipu, izvjesnom Claudu Le Petitu, poznatijem pod imenom Stihoklepac. Taj e vam momak biti do groba zahvalan zbog vaeg susreta sa Sorbonom. - A zato? - Jer ste nas zadrali ba dok smo bili na dobrom putu da ga uhvatimo, te je on u meuvremenu podbrusio pete i kidnuo. - Zaista mi je ao to sam vas zadrala. - Neobino sam sretan to vas vidim mada saloni u kojemu me primate nije ba najugledniji. - Oprostite mi. Morate mi doi u posjetu, Desgrez. - Pa i hou, gospoo. Sagne se prema psu da bi mu stavio remen na ogrljak. Snjene pahuljice su padale sve gue. Policajac podie ovratnik svog ogrtaa, napravi korak, i zatim se zaustavi. - Upravo sam se neega sjetio - dometne. - Taj Stihoklepac je napisao okrutne stihove pune kleveta u vrijeme sudskog postupka protiv vaega mua. ekajte: A lijepa gospoa de Peyrac moli se Svevinjem Bogu Da joj se muu izgubi trag U Bastiji, groznom brlogu. - Oh, molim vas, utite! - povie Anelika zaepivi ui rukama. - Ne spominjite vie te dogaaje. Niega se vie ne sjeam. Neu da se sjeam - Znai da je prolost umrla za vas, gospoo! - Jest! Prolost je mrtva! - Najbolje to se moe uraditi. Neu vam je vie spominjati. Do vienja, gospoo i... laka vam no! Anelika povue zasune. Zubi su joj cvokotali. Do sri se smrzla stojei vani na hladnoi odjevena jedino u kunu haljinu. A hladnoi je trebalo nadodati neoekivani susret s Desgrezom i njegova otkria. Uavi u sobu, zatvori vrata. ovjek plave kose sjedio je na ognjinom kamenu obuhvativi rukama mrava koljena. Vie je liio cvrku nego ovjeku. Mlada ena se nasloni na vrata. Upita bezbojnim glasom: - Jeste li vi Stihoklepac? - Jesam. - Jeste li vi napisali one bezobratine na raun gospoice La Valliere? ta vam smeta da se svijet voli na miru? Kralj i ona djevojka su uinili sve to je bilo u njihovoj moi da sakriju svoju ljubav, a vi ste tu bruku iznijeli u javnost odvratnim izrazima! Kraljevo je ponaanje za osudu, oito, ali on je mlad ovjek, estok, a na silu je oenjen za princezu bez duha i ljepote. On se kesio. - Gle ti nje, kako ga samo brani! Da ti onaj razvratnik nije zarobio srce? - Nije ali meni se gadi kad vidim da se potee po blatu tako astan i kraljevski osjeaj. - Ne postoji na ovom svijetu nita to bi bilo asno i kraljevski. Anelika proe sobom i nasloni se na drugi kraj ognjita. Osjeala se loe i bila uzrujana. Pjesnik ju je motrio odozdo na gore. Vidje kako mu u oima poigravaju crveni vrci plamena. - Nisi dosad znala tko sam? - upita on.

- Nitko mi nije kazao tvoje ime, a kako sam ga mogla pogoditi? Vae pero je bezbono i prljavo, a vi - A ja? - A vi ste mi se uinili i dobar i veseo. - Pa ja i jesam dobar sa djevojicama to plau u laama sa sijenom, ali sam zloest s prinevima. Anelika uzdahnu. Nikako da se zagrije. Glavom napravi pokret prema vratima. - A sada morate ii. - Moram ii! - povie on. - Da idem dok me Sorbona eka da me dograbi za hlae, a onaj prokleti policajac da mi katance stavi na ruke? - Oni su otili. - Otili? Kakvi otili! ekaju me u mraku. - Oni i ne sumnjaju da ste ovdje, kunem vam se. - Kako da ovjek bude siguran? A zar ti ne zna tu dvojicu prijatelja, ljepotice moja, ti koja si bila lan Calembredainove bande? Ona mu dade znak da uti. - Vidi li? I ti sama osjea da dolje u snijegu stoje u eki! Uza sve to ti trai od mene da odem? - Jest, odlazite! - Tjera me. - Tjeram. - Ali tebi bar nisam napravio nikakva zla. - Jeste. On ju je dugo promatrao, naposljetku prui ruku prema njoj. - Onda se moramo pomiriti. Doi. A kako se ona nije micala, on e: - Obojicu nas proganja ono pseto. Kakva nam korist od toga da se svaamo? Drao je ispruenu ruku. - Tvoje su oi postale tvrde i hladne kao smaragd. U njima nema vie onog sunanog sjaja malog potoia to tee ispod zelenih grana i ini ti se da kae: Voli me, grli me - Da li potoi kae sve to? - Tvoje oi kau kad u meni ne vide neprijatelja. Doi! Ona popusti i skvri se uza nj. On joj odmah prebaci ruku preko ramena. - Sva se trese. Napustio te siguran izgled dobre krmarice. Neega si se uplaila, neko ti se zlo sluilo. Da te nije pas napao? Policajac. - I pas mi je uinio naao, i policajac, a i vi, gospodine Stihoklepe! - Prokleto trojstvo Pariza! - Vi to sve znate, recite mi to sam ja bila prije no to sam dospjela u Calembredaineovo drutvo? Njemu se javi dosada na licu. - Ne znam. Otkad sam te pronaao, naslutio sam manje-vie kako si se izvukla iz loeg drutva i kako si povukla za nos onu dobriinu peenjara. Ali prije Calembredainea, ne, kod njega se trag zaustavlja. - Drae mi je tako. - Ali bijesan sam zato to sam gotovo siguran da onaj avolji policajac, da on poznaje tvoju prolost. - Vi konkurirate jedan drugome u pogledu obavijesti? - Izmjenjujemo ih, ja i on, obavijesti. - U stvari vi mnogo sliite jedan drugome. - Pomalo. Ali postoji velika razlika izmeu njega i mene. - Koja? - Ja njega ubiti ne mogu, a on mene moe ravno u smrt odvui. Da mi ti veeras nisi otvorila vrata, sad bih ja bio u Chateletu, kamo bi me on bio odveo. Vei bih bio porastao barem tri palca zahvaljujui konjicu majstora Aubina, a sutra u zoru ve bi se njihao na tankom konopcu.

- A zato ste rekli da vi njega, meutim, ne biste mogli ubiti? - Ja ne znam ubijati. Kad vidim krv, hvata me munina. Ona se veselo smijala izrazu gaenja na njegovu licu. ustra pjesnikova ruka pogladi je po vratu. - Kad se smije nalik si golupiu. I nagne se nad njezino lice. U njegovu njenu i podrugljivu osmijehu ona primijeti sjenu rupe to su mu je u ustima izdubla klijeta Velikog Matthieua. U njoj se javi elja da plae i da zagrli tog ovjeka. - Sad je ve sve dobro - apne on - vie to nije strah. Sve prolazi Samo snijeg pada vani, a nama je ugodno ovdje u toploj sobi Ne deava mi se esto da noim u ovakvom lijepoj palai! Reklo bi se da si gola ispod ove haljine? Jest! Osjeam da je tako. Ne mii se, golupiu Nita ne govori Njegova se ruka uvue pod haljinu, poe linijom njezina ramena, a zatim klizne nanie. On se smijao njezinim trzajima. - Evo proljetnih pupoljaka. A usred smo zime! Poljubi je u usta. Potom se prui ispred vatre i polako je privue k sebi. *** uj me, molim te, i otvori oi Prodava vani ve rakiju toi. U mojoj tvrdnji ali nema traga Kaem li, kasno je, ljubavi draga! Pjesnik se zaogrnuo poderanim ogrtaem i na glavu posadio svoj veliki eir. Zora osvanula snjena. U bjelini utljive ulice prodava rakije, sav zakukuljen hodao je nezgrapno poput medvjeda. Anelika ga dozove. On natoi obojici, na pragu, po aicu alkohola. Kad se prodava udaljio, oni se osmjehnue jedno drugome. - Kamo ete sada? - Idem da obavijestim Pariz o jo jednoj sablazni. Gospodin de Brienne je noas zatekao svoju enu s ljubavnikom. - Noas? A kako vi to moete znati? - Ja sve znam. Zbogom, ljepotice. Ona ga uhvati za skut ogrtaa i ree: - Navratite jo koji put. *** On je navraao. Dolazio je naveer, tiho kucnuo o prozor ugovoreni znak. Ona je odlazila da mu otvori ne podiui buku. U toplini male sobe pored tog druga sad brbljivog, sad zajedljivog, a sad zaljubljenog, ona se odmarala od napornog dana. On joj je priao o skandalima to su se dogaali na dvoru i u gradu. To ju je zabavljalo jer je poznavala veinu linosti o kojima je priao. - Ja sam bogat svim strahovima osoba koje me se boje - znao bi kazati. Za novac nije mario. Ona se uzalud trudila da ga pristojnije obue. Poslije dobrog ruka koji je on prihvaao a da nije nikad posezao za svojom kesom, osam dana ne bi dolazio, a kad bi se pojavio mrav, gladan, nasmijan, uzalud bi ga ona pitala gdje je sve bio. Budui da se tako dobro slagao sa svim parikim oloem, nije li moda terevenio s njegovim pripadnicima kad bi se pruila prilika? Nikad ga nitko nije vidio u kuli Nesle, pa ipak, budui da je bio jedna od najvanijih linosti Novog mosta, mjesto mu je bilo osigurano. A budui da je znao sve tajne, mogao je mnoge natjerati da propjevaju. - Zabavnije je natjerati ih da plau i da kripe zubima - govorio je. Pomo je primao jedino od ena koje su mu bile drage. Mlada cvjetarica, bludnica, sluavka, poto se preputala njegovu milovanju imala je pravo da ga malko

mazi. Govorila mu je: Jedi, dragi, i onda je oima punim njenosti gledala kako jede. Poslije bi iezao. Kao i mlada cvjetarica, kao i bludnica, kao i slukinja i Anelika je osjeala elju da ga zadri. Pruena u toplom krevetu, pored njegova dugog tijela iji su zagrljaji bili tako ivi i laki, ona bi mu provukla ruku oko vrata i privlaila ga k sebi. Ali on je ve otvarao oi, zamjeivao danju svjetlost iza malih stakala uvrenih olovom, skakao iz kreveta i na brzinu se oblaio. U stvari, nije imao mira. Njime bijae ovladala pomama dosta rijetka u ono vrijeme koja se oduvijek plaala skupo: pomama slobode.

26. MALI RAT ZBOG OBRTNICA

Nije ba uvijek grijeio to je bjeao na taj nain. Dosta esto, dok bi se Anelika oblaila, drei prozor otvoren, neija tamna sjena bi se pojavila iza gvozdenih ipaka. - Vi isuvie rano dolazite u posjete, gospodine policaje. - Ne dolazim u posjetu, gospoo. Traim neko piskaralo. - I mislite da ete ga nai u ovom kraju? - nehajno je pitala Anelika prebacujui ogrta preko ramena da bi krenula u gostionicu Crvena krinka. - Tko zna? - odgovarao je Desgrez. Ona je izlazila, a Desgrez ju je pratio ulicama punim snijega. Sorbona je skakala i trala ispred njih. To je podsjealo Aneliku na ono vrijeme kad su zajedno etali Parizom. Desgrez ju je jednoga dana otpratio u Kupke Svetog Nikole. Drugi put je bandit Calembredaine iskoio pred njih. Sad su se sretali, a svaki je od njih uvao za se ono to se s njima zbivalo posljednih godina. Aneliku nije bilo stid to on zna da ona radi u jednoj gostionici. On je sasvim izbliza pratio slom njezina bogatstva te je mogao lako shvatiti nunost koja ju je natjerala da zasue rukave i svojim se vlastitim rukama prihvati poniznog kuhinjskog posla. Znala je da je ne prezire. Ona je u sebi uspjela potisnuti u stranu sjeanje na ivot to ga je provela s Calembredaineom. Godine su odonda prole. Calembredaine se nije pojavljivao. Anelika je vjerovala da je uspio pobjei. Moda se pridruio drumskim razbojnicima? Ili je upao u ruke kakvom meetaru koji je novaio za vojsku? Nagonski je osjeala da ga vie nikad nee vidjeti. Stoga je mogla uzdignute glave ii k svome cilju. ovjek to je gipkim korakom hodao pored nje, naviknut na utnju, nije uope sumnjao u nju. Pa i on se izmijenio. Govorio je manje, a veselost je njegova ustupila mjesto ironiji koje se bilo bojati. Iza najobinijih rijei, dosta esto se nazirala skrivena prijetnja. Ali Anelika je imala dojam da joj Desgrez nikad ne bi naudio. Izgledao je manje siromaan. Na nogama je imao lijepe izme. esto je nosio periku. Pred vratima gostionice policajac je vrlo sveano pozdravljao Aneliku i onda nastavljao svojim putem. Anelika se divila lijepoj firmi postavljenoj nad vratima, to ju je ivim bojama naslikao njezin brat Gontran. Na njoj je bila prikazana ena umotana u plat od crnog satena. Zelene su se oi sjale iza crvene krinke. Oko ene je slikar naslikao Ulicu Dolina Bijede s onim njezinim udnim i starim kuama koje su se dizale u zvjezdano nebo, i crvena svjetla njezinih peenjarnica. Prodava vina je izlazio rano jutrom iz gostionice sa svojim sudom u ruci. - Evo vina i istog i zdravog! Trite, dobre ene! Obrui na bavama pucaju! Na zvuk zvona itav bi grad oivio. Naveer je Anelika nizala jednu na drugu lijepe kude i poto bi ih prebrojila, stavljala ih je u vreice, a odmah potom u gvozdenu blagajnu koju je na njezin nagovor kupio gazda Bourjus.

Audiger je ponekad navraao i ponovo je nagovarao da se uda za nj. Imajui na umu njegove planove o okoladi, Anelika ga je doekivala s osmijehom na usnama. - A to je s vaom obrtnicom? - Za nekoliko dana sve e biti gotovo! Anelika mu naposljetku ree: - Vi tu svoju obrtnicu neete nikada dobiti! - Zbilja, gospoo pogaalice? A zato? - Zato to vas je gospodinu Seguieru preporuio gospodin de Guiche, njegov zet. Meutim vama nije poznato da je u obitelji gospodina de Guichea pravi pakao i da gospodin Seguier dri stranu svoje keri. uvar kraljeva peata ne proputa nijednu priliku da podvali svom zetu, stoga e i vau obrtnicu pustiti da je prekrije plesan. Te je pojedinosti doznala od Stihoklepca. Uvrijeen njezinim rijeima, Audiger nadigne dreku. Registracija njegove obrtnice je na dobrom putu, a kao dokaz da je tome tako neka poslui injenica to je on ve poeo ureivati prodavaonicu u ulici Saint-Honor. Kad je jednoga dana posjetila buduu prodavaonicu okolade, Anelika je utvrdila da je majordom posluao njezine savjete. Ogledalima je ukrasio salu i pozlaenom drvenarijom. - Vjerujem da e ova novost privui svijet eljan originalnosti - objanjavao je Audiger sa svim smetnuvi s uma iji je bio dunik za tu zamisao. - Potpuno novi proizvod zahtijeva i ambijent nov. - A jeste li to poduzeli u pogledu nabavke sirovina? - im dobijem obrtnicu, sve e drugo ii ko po loju. Mlada je ena koristila njegov pomalo nehajao optimizam te se ozbiljno poela raspitivati o mogunosti uvoza veih koliina kakaa u Francusku. Tada e Audiger biti prisiljen da se obrati njoj te je ona unaprijed uivala u tome kako e mu podvaliti. Ali David nije uspio pronai trag idova kojega je njegov otac nabavio prve poiljke kakaa s Martiniquea. Okrene se stoga na drugu stranu. U to se vrijeme poelo mnogo govoriti, izmeu krupnih trgovaca i financijera koji su pohaali njezinu gostionicu, o stvaranju Zapadno-indijske kompanije; za nju se zalagao i potpomagao je ministar Colbert pa ak i sam kralj koji se na tom polju htio uhvatiti u kotac s Holananima i Englezima. Jedne veeri Claud Le Petit joj je donio reklamni tekst to ga je po kraljevu nareenju sastavio jedan od estorice lanova Francuske akademije. - Ovo ti je, draga, pravo remek-djelo. Sluaj! Madagaskar je pravi raj! Na njemu vlada umjerena klima, a udesna zemlja jedva eka da je netko obradi. Tamo ima svega u obilju. Voda je izvrsna, voe boanstveno, na zlatne se ile nailazi na svakom koraku du planinskih padina. "A to da se tek kae o stanovnicima! Dobroduni, raspoloeni da prime Evanelje, sretni da vide na poslu krane. Stihoklepac prekine itanje da bi prokomentirao proitano: - Ovo sve treba otprilike ovako protumaiti: Na tom se velikom otoku crkava od vruine i od nezdrave movarne vode. Zemlja e proderati silno zlato, a stanovnici su tako lijeni da e radije ii na misu i radije e gledati kako bijelci rade nego da sami zasuu rukave. Anelika ga potegne za kosu. - Buntovnie! Zato se mora u svemu vidjeti neko zlo? Sigurno se neku korist moe izvui odotamo: eer, duhan, pamuk i, dakako, kakao. Taj tekst je samo formalnost. A tamo se moe slati vino, rakija, slano meso, sirevi - Ne zaboravi trgovinu robljem, taj vrlo unosan posao. - Kralj je ve uloio u taj posao pet milijuna livara od osamnaest potrebnih. - Kralj nije glup. On se nada da e se duh njegovih podanika pod drugim nebom okrenuti k poslu. On je osobno zatraio od Charpentiera da doda ovaj pasus:

"Imajte povjerenja u daleke pothvate i ne obazirite se na neuspjehe koje primjeujete u svojoj zemlji. Francuzi se, u stvari, ubie od truda da napakoste jedni drugima, a njihova trgovaka drutva su tako nestalna da najbolji poslovi propadnu u njihovim rukama. Tome je, valjda, neka prirodna fatalnost kriva, a da toga nije, nitko im se oduprijeti ne bi mogao Anelika je neko vrijeme utjela. Najzad uzdahne: - Kad dobro promislim, ini mi se da bih se mogla sloiti s kraljem - ree. - Ali sad je isuvie kasno. Ne ostaje mi drugo do da se borim.

27. KRVAVE ORGIJE U "CRVENOJ KRINKI"

Anelika stavi pero na stol i, zadovoljna, preleti oima raun to ga bijae pribiljeila. Upravo se bijae vratila iz Crvene krinke, u koju je, prije no to je krenula kui, uz veliku buku upala druina mlade gospode iji su joj se ovratnici od enevske ipke te bogato ruho uinili znakom da su u njih pune kese i rasipne ruke. Bili su zakrinkani, dakle, jo jedan dokaz da su pripadali najviem sloju. Poneke linosti s dvora nastojale su sauvati u tajnosti svoje posjete gostoljubivim krmama u koje su rado navraale da bi se na bar kratko vrijeme oslobodili robovanja dvorskoj etiketi. Mlada je ena, to se dosta esto dogaalo, ostavila gazdi Bourjusu i Davidu i njihovim malim slugama zadatak da ih poslue. Sad kad je njihova gostionica bila na glasu, a David se usavrio u pripravljanju kuharskih specijaliteta, ona se manje ubijala od posla, i uglavnom se posvetila kupovini i financijskoj strani posla. 1664. godina je bila pri kraju. Malo-pomalo poslovanje se sjajno razvilo. Da je tko prije tri godine pokuao predvidjeti takav uspon peenjarnice Hrabrom pijevcu, itava bi se ulica Dolina bijede valjala od pustog smijeha. Ali iako jo ne bijae otkupila posao od gazde Bourjusa, to je u potaji smjerala, Anelika je u neku ruku bila pravom gospodaricom. Peenjar je i dalje bio vlasnik, ali ona je preuzela sve trokove, te je u skladu s tim poveala i svoje vlastite prihode. Na kraju je gazda Bourjus dobivao manji dio zarade. Uostalom on se smatrao zadovoljnim to se rijeio svake brige i lijepo ivio u svojoj vlastitoj gostionici stavljajui uz put dobru paru na stranu za starake dane. Anelika je gomilala novce koliko je samo poeljeti mogla. Gazda Bourjus je samo elio da ostane pod njezinom zatitom, da ga okruuje njezina dalekovidna i nepobitna ljubav. Govorei ponekad o njoj on bi kazao moja kerka s takvim uvjerenjem da su mnogi gosti Crvene krinke bili sigurni u njihov rod. Podloan sjetnom raspoloenju i uvjeren u svoj skoranji kraj, priao je kako je svojom oporukom, ne otetivi neakove interese, mislio na Anelikinu korist. Uostalom, David i nije mogao prigovoriti odlukama svoga strica kad se radilo o eni koja je potpuno gospodarila njim. On se u meuvremenu razvio u vrlo lijepog mladia. Svjestan toga i stekavi bogato iskustvo u Poljakinjinim zagrljajima, on nije gubio nadu da e jednoga dana postati ljubavnikom one koju je oboavao. Anelika je zamijetila Davidov napredak u ljubavnom umijeu. Ona je taj napredak mjerila svojim vlastitim reakcijama, jer ako ju je nekad ljutila mladieva nezgrapnost, sad su poneki njegovi pogledi u njoj izazivali pomalo uznemirujui uitak. I dalje je s njim bila stroga, nabusita, kao s mlaim bratom, ali je u isto vrijeme sebe prekoravala to se ponekad prema njemu drala kao obina namigua. Osmijesi i ale kojima su se znali prepustiti kraj ranjeva nisu uvijek bili lieni peckavih izazova koje ovjek i ena, privlaei se uzajamno, izmjenjuju skrivajui pod nevinim rijeima manje nevin zov. Iskrivivi lice u podrugljiv izraz, Anelika se pitala nee li jednoga dana popustiti, potaknuta znatieljom, njegovoj mladoj i uskomeanoj strasti. Osim toga, David

joj je bio potreban. On je bio jedan od stupova na kojima je poivao uspjeh njezinih buduih pothvata. Na primjer, kad ona bude kupila dva ili tri duana na Sajmitu Saint-Germain, Davida e zapasti zadatak da im osigura popularnost. Drugi stup je imao biti Audiger kojemu je namijenila ulogu u pogledu lansiranja okolade i drugih pia. I s njim se morala sloiti. Trebalo je zadrati i ne obeshrabriti tog ozbiljnijeg zaljubljenika, koji je dublje zagrizao, a ija je sve oitija suzdrljivost bila znakom sve dubljih osjeaja. Njega nije mogla drati na uzdi s pokojom ljubaznosti. Nema sumnje, David bi joj, za jednu no u kojoj bi mu dozvolila da do mile volje dira njezino boansko tijelo, bio bezgranino podloan. to se tie Audigera, Anelika se donekle plaila njegove upornosti odrasla ovjeka koji je ve zaboravio hireve mladenake dobi, a nikad niie upoznao hirove strasti. Taj miran graanin, privren sluga, vojnik po nacionalnoj tradiciji, iskren, hrabar i oprezan kao to su drugi plavi ili crnomanjasti, nee dopustiti da ga se vue za nos. Anelika otrese pijesak s papira na koji bijae pribiljeila svoje raune. Ona se blago osmjehivala. Eto, uvalila sam se izmeu tri kuhara koji naprosto umiru od ljubavi prema meni, a svaki zbog drugih razloga. Bit e da je njihovo zanimanje tome krivo Od vruine penica njihova se srca rastapaju kao masni purani. Jasmina ue i pomogne joj da se svue i da joj ietka kosu. - ta se to uje pred vratima? - upita Anelika. - Ne znam. Izgleda da ve podulje jedan mi gricka vrata. um je bivao sve jai. Mlada ena pode u predsoblje i ustanovi da grickanje ne dolazi iz dna vratiju, ve od prozoria posred vrata. Otvori mala vrataca i ote joj se tih krik gaenja, jer se mala crna ruica uvukla odmah izmeu reetki na prozoriu tragino se pruivi prema njoj. - Ta to je Piccolo! - povie Jasmina. Anelika povue zasune, uvijek paljivo zabravijene, otvori vrata i majmuni joj skoi u naruaj. - ta se dogodilo? Nikad sam nije doao ovamo. Reklo bi se zaista, reklo bi se da je razbio lanac. Ne znajui ta da misli, ponese ivotinjicu u svoju sobu i stavi je na stol. - Ha, ha, ha! - buno se smijala sluavka. - Kako li samo izgleda! Dlaka mu je ljepljiva i crvena. Mora da je pao u vino. Anelika koja je milovala Piccola, odjednom povue ruku uprljanu i crvenu. Prinese je nosu i odmah osjeti kako blijedi. - Nije vino - ree - ve krv! - Je li ranjen? - Sad u vidjeti. Skine mu izvezen prslui i hlae, oboje natopljeno krvlju. Pa ipak na ivotinjici ne otkri nikakvu ranu iako joj se itavo tijelo treslo u grevitim trzajima. - ta ti je, Piccolo? - Anelika ga upita ispotiha. - ta se dogodilo, mali moj prijatelju? Reci mi? Majmuni ju je promatrao svojim ivim i raskolaenim oima, zatim je skoio unazad, zgrabio malu kutijicu u kojoj se nalazio vosak za peaenje i ozbiljno stade stupati maui ispred sebe malom kutijicom. - Ah, ovaj ugursuz! - povie Jasmina prasnuvi u smijeh - najprije nas prestrai na mrtvo ime, a potom oponaa Linota i njegovu koaricu s oblatnama. Nije li sjajan, gospoo? Lii zaista Linotu kad, ozbiljan i ljubazan, nudi svoje oblatne. Ali ivotinjica, poto je obila oko stola dozvavi im u sjeanje malog prodavaa oblatni, ponovo se uznemiri. Okretala se, ogledavala oko sebe i povlaila. Njukica joj se naborala u prestraen i jadan izraz. Dizala je lie udesno, pa ulijevo. inilo se kao da se obraa nekoj nevidljivoj osobi. Naposljetku se poe otimati, boriti. Odjedared baci kutiju, skupi ruke na trbuhu i srui se nauznak uz kretav krik. - Ali to mu je? to mu je? - mucala je Jasmina zgranuta.

Anelika, koja je paljivo pratila majmunieve pokrete, brzim korakom poe prema ormaru, skine ogrta i uzme krinku. - ini mi se da je neka nesrea zadesila Linota - ree bezbojnim glasom. - Moram odmah tamo. - Pratit u vas, gospoo. - Moe ako ba hoe. Ali odnesi prije majmunia Barbi, da ga opere, ugrije i da mu dadne mlijeka. Anelikom sasvim ovlada predosjeaj da se neka nesrea dogodila. Usprkos rijeima utjehe to ih je Jasmina kraj nje mrmljala dok su urile prema gostionici, ona nije ni asa sumnjala da je majmuni prisustvovao nekom groznom prizoru. Bijahu upravo stigli na Obalu koara kadli se neija prilika u trku gotovo zarije u njih. Bio je to Flipot, sav van sebe. Ona ga dohvati za ramena i drmne njime kao da mu je htjela pomoi da doe k sebi. - Iao sam po tebe, Markizo anela - promuca djeak. - Linota Linota su ubili! - Ubili, a tko? - Oni ljudi, gosti! - A zato? to se dogodilo? Jadan djeak proguta pljuvaku, a onda navrat-nanos stane priati kao da recitira nauenu zadau: - Linot je bio na ulici sa svojom koaricom oblatni. Oblatne! Oblatne! Tko zove prodavaa oblatni? pjevuckao je kao i svaku veer. Uto jedan od gostiju to se nalazio u naoj gostionici, znate jedan od one zakrinkane gospode, s ovratnicima ukraenim ipkom, ree: Lijepog li glasa. Zaelio sam se oblatni. Zovite mi prodavaa. Linot je doao. Tada gospodin ree: Svetoga mi Dionizija, ovaj djeak ima aroban glas, ali izgled mu je jo arobniji. Posjeo je Linota na koljena i stao ga ljubiti. Prili su drugi te ga i oni htjedoe ljubiti. Bili su svi dozlaboga nakieni Na kraju zgrabie Linota i htjedoe mu skinuti hlae On ispusti koaricu s oblatnama, uze se derati i nogama ritati. Ali gospodin to ga je prvi zvao, izvadi ma i sjuri mu ga u trbuh. To isto je uradio jo jedan od druine. Linot je pao, a iz trbuha mu se razlila - A zar mu gazda Bourjus nije priskoio u pomo? - Priskoio je, ali njega su ukopili. - to? to si to kazao? Koga su ukopili? - Gazdu Bourjusa. - Ti si sasvim poludio. - Ne, ja nisam, ali oni tamo, oni su sigurno ludi. Kad je gazda Bourjus uo Linota kako vie, dotrao je iz kuhinje i stao govoriti: Gospodo! Zaboga! Gospodo! Ali oni su skoili na nj i udri po njemu da se sve prailo. Uz to su vikali: Debela bavo! Debelo burence! Gotovo je i mene poelo to zabavljati. Uto jedan povie: Poznajem ga, to je stari iz Hrabroga pijevca A drugi odmah prihvati: Nije u tebe dovoljno hrabar izgled za pijevca, sad u od tebe napraviti kopuna. Odmah dohvati noinu za rezanje mesa. Svi su skoili na gazdu Bourjusa i odrezali mu Djeak je zavrio prianje odreitim pokretom koji je rjeito i nedvojbeno govorio o groznom zloinu poinjenom nad jadnim peenjarom. - Drao se kao magare. Sad ga se vie ne uje. I David se umijeao. Dobio je maem poteno po glavi. Kad smo to vidjeli, svi smo se razbjeali i David, i ja, i naunici, i slukinje i Suzana. Ulica Dolina bijede imala je neobian izgled. Ta je ulica u vrijeme karnevala uvijek bila vrlo buna. Brojni gosti po peenjarnicama derali su se i nazdravljali, ali na samom kraju ulice okupilo se neobino mnogo bijelih prilika s visokim kapama na glavi. Oblinji peenjari i njihovi pomonici oboruani ranjevima uskomeali su se pred vratima gostionice Crvena krinka. - Ne znamo to bismo poduzeli - povie jedan od njih Aneliki. - Oni su prokletnici klupe navalili na vrata. A imaju i pitolj. - Trebalo bi pozvati pandure.

- David je ve odjurio, ali.. Gazda Operuanog kopuna, peenjarnice to se nalazila u blizini Crvene krinke, ree snienim glasom: - Neki lakeji su ga zaustavili u Ulici tripa. Rekoe mu da oni gosti to se nalaze u tom trenutku u gostionici Crvena krinka, pripadaju najviim plemikim krugovima, sve sama gospoda iz kraljeve pratnje, te e se straari nai na sto uda ako se umijeaju u tu zgodu. Usprkos tom upozorenju David je otiao u Chatelet, ali su lakeji ve bili obavijestili straare, te mu ovi rekoe da se gostiju rijei kako zna. Iz gostionice Crvena krinka dopirala je strana buka: urnebesan smijeh, pijano pjevanje i divljaki krici od kojih su se dobrim peenjarima kostrijeile kose ispod visokih kapa. I na prozore su bili navaljeni stolovi i klupe. Nije se vidjelo to se dogaa unutra, ali se uo lom razbijenih aa i tanjura, a s vremena na vrijeme odjeknuo bi prasak pitolja kojemu su vjerojatno sluile za cilj lijepe staklene boce od skupocjenog stakla kojima Anelika bijae ukrasila stolove i pokrov nad ognjitem. Anelika opazi Davida. Bio je bijel kao i pregaa mu, a elo mu bilo omotano zavojem na kojemu se isticala krvava mrlja. On joj se priblii i isprekidanim joj rijeima ispria sve to je vidio u toj groznoj pijanci. Gospoda su bila odmah vrlo velikih zahtjeva. Prije su ve bili u drugim lokalima. Najprije su punu zdjelu gotovo kipue juhe izruili na glavu jednome nauniku. Mnogo su se namuili dok su ih izgurali iz kuhinje gdje su se pokuali domoi Suzane, plijena ne ba najprivlanijeg. Na kraju se zbila nesrea s Linotom, iji je ljubak lik u tim ivotinjama izazvao grozne elje - Doi - ree Anelika zgrabivi mladia za miicu - moramo vidjeti to se unutra zbiva. Proi u kroz dvorite. Dvadesetak je ruku zadra. - Ta nisi valjda poludjela! Raznijet e te svojim maevima! Vukovi su ono, a ne ljudi! - Moda jo postoji mogunost da spasimo Linota i gazdu Bourjusa. - Poi emo kad ih san pone svladavati - Dotle e oni sve porazbijati, unititi, spaliti! Istrgne se iz ruku koje su je htjele zadrati i, povukavi sa sobom Davida, ue u dvorite, a potom u kuhinju. Vrata to su vodila u lokal David je briljivo zatvorio zasunom prije no to je kidnuo zajedno s drugim slugama. Aneliki se ote uzdah olakanja. I tako su velike koliine najvanijih namirnica bile poteene od razornog bijesa onih bijednika. Uz mladievu pomo dogura stol do zida, popne se na nj i kroz jedan otvor koji se nalazio nekako u polovici visine zida, baci pogled u salu. Dvorana je bila potpuno unitena; po podu je vidjela razasuto posue i tanjure, prljave stolnjake i porazbijane ae. Pruti i zeevi to su jo prije par sati visili okaeni o grede tavanice sad su takoer bili porazbacani po podu. Pijana se druina spoticala o njih i bijesno po njima mlatarala udarcima nogu. Ona je jasno ula besramne rijei njihovih pjesama, kletve i psovke. Veina se okupila oko jednoga stola kraj ognjita. Po njihovim pokretima i po pospanim glasovima bilo je oito da e ubrzo popadati po podu. Pri odsjaju vatre, njihova otvorena i mumljava usta ispod crnih krinki zlokobno su se doimala. Njihova raskona odijela bila su uprljana vinom i umacima, a moda i krvlju. Anelika je traila oima tijela Linota i gazde Bourjusa, ali dno je lokala bilo mrano jer su i svijenjaci bili pobacani. - Koji je od njih prvi napao Linota? - upita Anelika ispotiha. - Onaj mali, tamo, na elu stola, s onim roza trakama po zelenom prsluku. ini se da on upravlja tom druinom i da za sobom vue sve druge.

U tom trenutku ovjek, kojega je upravo David pokazao Aneliki, s mukom ustane, drhtavom rukom podigne au i svojim kretavim glasom povie: - Gospodo, pijem u slavu Astree i Asmodea22, prineva prijateljstva. - Oh! Taj glas! - protisne Anelika povukavi se natrag. Prepoznala bi ga meu tisuu glasova. Taj ju je glas jo uvijek znao trgnuti iz tjeskobna sna. Gospoo, vi ete umrijeti! Dakle, to je bio on, uvijek on. Nisu li neiste sile pakla izabrale ba njega da bude utjelovljenje njezine zle kobi? - On je, zar ne, prvi maem udario Linota? - Jest, a odmah poslije njega onaj visoki, tamo pozadi, u crvenim hlaama. Ni on nije morao skinuti krinku da bi ga ona prepoznala. Kraljev brat i vitez de Lorraine! A bila je gotovo sigurna da je mogla staviti ime pod svako od onih zakrinkanih lica. Odjedared jedan od te pijane rulje stane bacati u vatru stolice i stoce. Drugi je dohvatio bocu i zavitlao njome preko itave dvorane. Boca pade u vatru i razbije se. Unutra je bila rakija. Ogroman plamen ikne i odmah zahvati namjetaj. Pravi pakleni oganj zavrtloi i zakra u dimnjaku, a ugarci praskajui prsnue po podu. Andelika brzo sie sa svoje osmatranice. - Zapalit e kuu. Treba ih zaustaviti! Ali mladi je stisne drhtavim rukama. - Neete tamo! Ubit e vas! asak su se natezali. Bijes i strah od vatre potrostruili su Anelikinu snagu. Oslobodila se i odgurnula Davida. Andelika namjesti svoju krinku, mada joj uope nije bilo puno stalo da je prepoznaju. Odluno povue zasune i uz tropot rastvori kuhinjska vrata. Pojava na kuhinjskom pragu ene umotane u plat i s udnom crvenom krinkom preko lica, izazva u prvi as zapanjenost meu lolama. Pjesma i vika oslabi. - Hej! Crvena krinka! - Gospodo - prozbori Andelika uzbuenim glasom - jeste li izgubili glavu? Zar se ne bojite kraljeva bijesa kad mu glas javnosti javi vijest o vaim zloinima? Po tupom muku koji je odmah potom uslijedio, ona shvati da je izrekla jedinu rije koja je bila kadra probiti se do njihovih alkoholom zamraenih mozgova i vratiti im iskru pameti: kralj! Iskoristivi njihovu pomutnju, ona smjelo poe naprijed. Namjera joj je bila da stigne do ognjita i iz vatre izvue zapaljene stolice i da tako smanji mogunost poara koji je prijetio kui. Uto opazi pod stolom grozno iznakaeno tijelo gazde Bourjusa. Pokraj njega Linot, otvorena trbuha, lica bijela kao snijeg, miran kao kerubin, izgledao je kao da spava. Pred tim uasnim prizorom se naas ukruti. I kao to krotitelj koji, zahvaen strahom, naas svrne pogled sa svojih zvijeri te izgubi kontrolu nad njima, tako je i ona izgubila kontrolu nad oporom koji ju je okruivao. To je bilo dovoljno da je zaskoe. - ena! ena! - Ba ono to nam treba! Neija ju ruka grubo dohvati za vrat. A odmah potom snaan udarac je potrefi u sljepoonicu. Na oi joj padne mrak, osjeaj gaenja ju je guio. Potpuno je izgubila svijest o tome gdje se nalazi. Jedino je ula kako neiji enski glas neprestano krijeti. Naposljetku postade svjesna da je to njezin vlastiti glas. Poloena na stol, vidjela je kako se crne krinke sagibaju nad njom i cere se do iznemoglosti. eljezne ake su joj vrsto stegle zglavke na rukama i none glenje. Na silu su joj podigli suknje.
22

Lica iz Lessageova djela Hromi avo.

- Tko je na redu? Tko e da uiva u ovoj drolji? Vikala je kao to se vie u jezovitom snu, vikala je izbezumljena od straha i oaja. Neije se tijelo srui na nju. Neija labrnja, razjapljena od smijeha, slijepi se za njezina usta. Odjedared zavlada grobna utnja, tako posvemanja da je Anelika pomislila kako je zaista izgubila svijest. Ali nije bilo tako. Njezini muitelji su umukli i ukrutili se. Njihovi mutni i izbezumljeni pogledi promatrali su neto na podu, neto to ona nije vidjela. Onaj to se as prije bijae popeo na stol i spremao se da je siluje, naglo se povukao. Osjetivi da su joj ruke i noge slobodne, Anelika se uspravi i brzo spusti duge suknje. Nita nije shvaala. inilo joj se da je netko arobnim tapiem skamenio one bezumnike. Polako klizne sa stola i tek tada spazi Sorbonu koja bijae sruila na pod malog ovjeka u zelenom prsluku i vrsto ga onjacima drala za grlo. Doga je ula kroz kuhinjska vrata, a napala je svoju rtvu brzo poput munje. Jedan od razvratnika propenta: - Pozovite psa Gdje gdje je pitolj? - Da se niste pomakli - naredi Anelika. - Ako se itko od vas pomakne, naredit u psu da zadavi kraljeva brata. Noge su joj podrhtavale kao konju koji je mnogo trao, ali joj je zato glas bio neobino jasan. Zatim Anelika nehajno napravi nekoliko koraka. Vidjela je da Sorbona dri svoju rtvu kao to je Desgrez bijae nauio. Samo jedna rije i njezine bi eline eljusti napravile kau od zadihanog lica gospodina d'Orleansa kojemu je u grlu krkljalo nekakvo nejasno mumljanje. Lice mu je bilo ljubiasto. - Warte23 - polako ree Anelika. Sorbona mahne repom pokazujui time da je razumjela i da eka nareenja. Oko njih su se vinovnici krvavih orgija ukrutili u poloaju u kojemu ih je zatekla provala psa meu njih. Svi su bili isuvie pijani a da bi shvatili to se zapravo dogaa. Vidjeli su jedino da je Gospodinu, kraljevu bratu, prijetila opasnost da bude udavljen, a to je bilo dovoljno da se nasmrt prestrae. Ne isputajui ih s oka, Anelika otvori ladicu stola, uze no to se unutra nalazio i prie ovjeku koji joj je bio najblii. Videi kako se podie no, on se pokua povui. - Ne miite se! - naredi ona otro. - Ne bojte se, neu vas ubiti. Hou samo da vidim kako izgleda ubojica prekriven ipkama. Nenadanim pokretom preree vrpcu koja je pridravala krinku viteza de Lorrainea. Poto je pogledala njegovo lijepo lice obiljeeno razvratom, to lice njoj isuvie dobro poznato, koje se bijae nadvilo nad njom, u Louvreu, jedne noi koju nikad nee zaboraviti, ona poe prema drugima. Tupih lica, pijani da su se jedva drali na nogama, pustili su da im poskida krinke. Gotovo sve ih je poznavala: Briennea, markiza d'Olonea, lijepog de Guichea, njegova brata Louvignyja, i onoga to je, kad mu je skinula krinku uz podrugljivu grimasu, promumljao: - Crna krinka protiv crvene krinke! Bio je to Peguilin de Lauzun. Prepoznala je takoer i de Saint-Thierryja i Frontenaca. Vrlo elegantan gospodin, opruen po podu u lokvama vina i rigotina, glasno je hrkao. Aneliki se usta napunie gorinom mrnje kad je raspoznala crte lica markiza de Vardesa. Ah! Sve lijepi kraljevi momci! Ona se nekad divila njihovim raznobojnim perima, a sad se kao gostioniarka Crvene krinke uasavala nad pokvarenou njihovih dua. Od itave druine trojica joj bijahu nepoznati. Posljednji je, meutim, izazvao mutna sjeanja u njoj, kojima nikako da uhvati nit.
23

ekaj na njemakom.

Bio je to mladi visok i lijepo graen, sa prekrasnom plavom perikom zlatnih tonova. Manje pijan od drugih, naslonio se na jedan od stupova koji su podravali salu i pravio se da isti nokte. Kad mu se Anelika pribliila, ne ekajui da mu prereze vrpcu na krinci, on je ljupkim i nehajnim pokretom sam skine. Njegove blijedoplave oi gledale su je hladnim i podrugljivim izrazom. To je smete. Nervna napetost koja joj je davala snagu, odjednom popusti i ona osjeti kako je veliki umor svladava. Vruina u dvorani je bila nepodnosiva. Njoj je znoj curio niz sljepooice. Ona se vrati k psu i zgrabi ga za ogrljak naredivi mu da pusti svoju rtvu. Nadala se da e se Desgrez pojaviti, ali on nije dolazio, a ona je bila sama meu onim opasnim prilikama. Jedini stvaran lik bio je Sorbonin. - Dignite se, gospodine - ree ona umornim glasom. - Odlazite svi do jednoga! Dosta ste zla poinili! Posrui i vukui tijela markiza de Vardesa i kraljeva brata, dvorski mladii udarie u bijeg pridravajui jednom rukom svoje krinke. Na ulici su se morali maevima braniti od ranjeva kuhara koji su ih proganjali uz bijesnu i buntovnu viku. Sorbona je osjeala krv te je reala kezei svoje crne labrde. Anelika privue k sebi lako tijelo prodavaa oblatni i pomiluje ga po hladnom i istom elu. - Linote! Linote! Dragi moj djeae malo moje i jadno sjeme bijede Buka to se vani podigla trgne je iz njezina bola. - Poar! Poar! Dimnjak se zapalio i vatra je zahvatila krov kue. Komadi drvlja stadoe padati kroz dimnjak na ognjite i gusti se dim rairi dvoranom. Nosei Linota, Anelika pojuri napolje. Ulica je bila osvijetljena kao usred dana. Gosti i peenjari su s uasom pokazivali plamenu perjanicu to je poput krune obavila krov stare kue. Snopovi varnica pljutali su po susjednim krovovima. Potrae k Seni, koja se nalazila u blizini, i brzo stvore lanac od kablova i vedara. Ali poar se rasplamsao visoko, te su vodu morali vui kroz katove susjednih kua, jer su se stepenice Crvene krinke u poaru ruile. Anelika i David htjeoe ponovo prodrijeti u dvoranu i izvui napolje tijelo gazde Bourjusa, ali se oboje moralo povui pred dimom koji ih je guio. Tada su kroz dvorite prodrli u kuhinju i stadoe spaavati sve to se spasiti dalo. Uto su stigli i kapucini. Gomila ih buno pozdravi. Narod je volio te redovnike kojima su pravila njihova reda nalagala da priteknu u pomo pogorjelcima, te su predstavljali jedinu zatitu grada od poara. Sa sobom su dovukli ljestve sa kukama i krupne olovne trcaljke kojima su mogli daleko dobaciti snane mlazove vode. im su stigli na mjesto nesree, zasukae rukave svojih habita i, ne plaei se upaljenih krhotina koje su im padale po glavama, uvukoe se u oblinje kue. Ubrzo su se pojavili na krovovima i poeli oko sebe ruiti snano izmahujui kukama. Zahvaljujui njihovoj krepkoj intervenciji, kua u plamenu bi izdvojena, a kako nije bilo vjetra, poar se nije proirio na ostale kue. Postojala je bojazan da se ne desi jedna od onih velikih nesrea to su dva ili tri puta tokom jednog stoljea nitile grad u kojemu je bilo dosta drvenih kua. Na mjestu gdje se jo juer nalazila vesela gostionica Crvena krinka sad je zjapila rupa zakrena komadima nedogorenih greda i pepela. Poar je bio ugaen. Pocrnjelih obraza, Anelika je promatrala slom svojih nada. Kraj nje je stajala Sorbona. Gdje je Desgrez? Moram vidjeti Desgreza, mislila je Anelika. On e mi kazati to mi je sada raditi. Uze dogu za ogrljak. - Vodi me k svom gospodaru. Nije morala daleko pjeaiti. Na nekoliko metara od mjesta nesree, u sjeni jednih vratiju, ona primijeti policajev eir i iroki ogrta. On je mirno sitnio duhan. - Dobar dan - pozdravi je mirno. - Gadna no, zar ne? - Bili ste ovdje! - povie Anelika guei se. - Dva koraka daleko? I niste doli?

- A zato sam morao doi? - Niste uli kako viem? - Nisam znao da ste to bili vi, gospoo. - Nije vano! Jedna je ena zapomagala. - Ne mogu juriti u pomo svim enama koje zapomau - Desgrez e veselo. - Pa ipak, da sam znao da ste to bili vi, bio bih priskoio. Ona promrmlja: - Sumnjam u to! Desgrez uzdahne. - Nisam li jednom ve izloio i ivot i karijeru zbog vas? Mogao sam ih jo jednom izloiti. Vi ste, jao, loa navika mojega ivota, gospoo, i zaista se bojim da u, usprkos svom prirodnom oprezu, zbog vas naposljetku gadno nagrajsati. - Drali su me na stolu Htjeli su me silovati. Desgrez je podrugljivo pogleda. - Samo to? Mogli su vam i togod gore uraditi! Anelika prijee rukom preko ela. - Imate pravo. Mogli su i togod gore uraditi. Laknulo mi je pri dui kad sam shvatila da su samo to htjeli. Zatim je stigla Sorbona ba u pravi trenutak. - Uvijek sam imao povjerenja u njezine inicijative. - Znai li to da ste je vi poslali? - Oito. Mlada ena duboko uzdahne i spontanim pokretom slabosti i ispriavanja nasloni obraz na njegovo hrapavo rame. - Hvala. - Znate - preuze mladi svojim mirnim glasom koji ju je u isti mah i draio i smirivao - ja samo prividno pripadam dravnoj policiji. Prije svega, ja sam u kraljevoj slubi. Nije moja dunost da ometam ugodne provode ovih plemenitih mladia. Zaboga, draga, previe ste toga doivjeli a da bi vam smio biti nepoznat svijet u kojemu ivite. Tko se ne povodi za modom? Pijanstvo se smatra alom, razuzdanost koju su dotjerali do izopaenosti smatra se ljupkim hirom, a orgiju zainjenu zloinom, ugodnom zabavom. Danju klanjanja na dvoru i crvene pete, nou blud, kockarnice, krme. Nije li to divno podeen ivot? Varate se, draga prijateljice, ako mislite da je to opasan svijet. U stvari, njihovi mali provodi nisu nimalo pogibeljni! Jedini neprijatelj, najgori neprijatelj kraljevstva je onaj tko jednom rijeju moe ugroziti njihovu mo, a to su novinari, krabala, pamfletisti. Ja tragam za pamfletistima. - U redu, moete krenuti u potjeru - odgovori Anelika odmaknuvi se i zakripivi zubima. - Obeajem vam, imat ete pune ruke posla. Nenadano joj je sinulo u glavi. Odmakne se od njega i htjede se udaljiti, ali mu ponovo pristupi. - Bilo ih je trinaest. Trojici ne znam imena. Treba da mi ih pribavite. Policajac skine eir i pokloni se. - Stojim vam na slubi, gospoo - ree glasom i osmijehom odvjetnika Desgreza.

28. TKO LI JE UBOJICA MALOG PRODAVAA?

Kao i prvi put kad ga je srela, Anelika je pronala Claudea Le Petita u lai punoj sijena u blizini Arsenala. Spavao je. Ona ga probudi i ispria mu dogaaje od prole noi. Sav njezin trud je otiao u dim. Razvratnici ukraeni ipkama jo su jednom opustoili njezin ivot, ba kao to pljakaka vojska pustoi kraj kojim prolazi.

- Mora me osvetiti - ponavljala je dok su joj se oi grozniavo sjajile. - Jedino ti me moe osvetiti. Jedino ti, jer ti si im zakleti, najgori neprijatelj. Desgrez to kae. Pjesnik je zijevao uz zvuno klopotanje vilica i protare svoje ute vjee napraene snom. - udna ena! - ree na kraju. - Sad mi odjednom poe govoriti ti. Zato? Uhvati je oko pasa i htjede je privui k sebi, ali se ona nestrpljivo oslobodi. - Sluaj to ti govorim! - Za pet minuta e me ve zvati prostainom. Nisi vie mala droljica, ve velika gospoa koja zapovijeda. U redu: na vau zapovijed, markizo. Uostalom, sve sam shvatio. Od koga hoe da ponem? Od Briennea? Sjeam se da je udvarao gospoici La Valliere i da ju je elio naslikati kao Magdalenu. Odonda ga kralj jedva podnosi. Napravit emo od Briennea umak za ruak njegovu velianstvu. Okrene svoje lijepo i blijedo lice prema istoku, gdje se raalo sunce. - Jest, za ruak, stvar je mogua. tamparske maine gazde Gilberta su uvijek spremne da se stave u pokret kad je potrebno umnoiti krgut mojih zubi protiv mone vlasti. Jesam li ti kazao da je sin gazde Gilberta bio osuen na robiju zbog nekog bogapitaj kakvog grijeia? Krasna prilika za nas: Zar ne? I izvukavi iz svoje kabanice staro izlomljeno i oerupano pero, stane pisati. *** Bilo je jutro. Zvona sa svih crkava i samostana veselo su zvonila Zdravomariju. Pred kraj jutra kralj izie iz kapelice gdje je prisustvovao slubi bojoj i proe kroz predsoblje gdje su molitelji ekali na nj. On primijeti da je pod bio posut bijelim papirima koje jedan lakej stane na brzinu kupiti kao da ih je tek tada primijetio. Ali silazei malo potom niza stepenice koje su vodile u njegove odaje, Luj XIV naie na isti nered to izazove zlovolju na njegovu licu. - to je ovo? Ovdje pljute leci kao u jesen lie po etalitu Cours-la-Reine. Dajte mi, molim vas jedan. Vojvoda de Crequi se umijea, crven u licu. - Vae Velianstvo, nimalo zanimljive izmiljotine - Ah, znam ve o emu se radi - ree kralj nestrpljivo pruivi ruku - sigurno neka nova izmiljotina onog prokletog Stihoklepca s Novog mosta koji kao jegulja klizi izmeu prstiju pandura i ove bezobratine uspjeva proturiti u moju palau i pred noge mi ih baciti. Molim vas, dajte mi Pa da, to je njegovo djelo. Kad vidite ravnatelja policije i gospodina predsjednika opine, estitajte im u moje ime Poslije toga sjedne za stol da rua. Pred njega iznesoe tri jarebice pripremljene u grou, zdjelu s ribom, peeno meso s prilogom od krastavaca, tanjur pohanog jezika od kita. Luj XIV poloi na stol prljavi papiri jo vlaan od mastila koje mu je prljalo prste. Bio je velika izjelica, a ve odavna je nauio da svladava svoju osjetljivost, te njegovu teku nije nimalo smetalo ono to je itao. Ali kad je zavrio itanje letka, muk zavlada u dvorani gdje su gospoda obino veselo eretala s njim, i pritisnuo sve prisutne poput mlinskog kamena. Iako je pamflet bio napisan oporim i prostim rijeima, ipak su te rijei koje su ve vie od deset godina u oima itavog Pariza predstavljale buntovan duh grada, pekle kao ubodi strelica. U letku su se opisivala junaka djela gospodina de Briennea, prvog kraljevog velikodostojnika, onoga kojemu nije bilo dosta to je htio odnijeti "nimfu s mjeseevom kosom gospodaru kojemu je sve dugovao, kojemu nije bilo dosta to je svojim stalnim svaama sa enom bio na sramotu i bruku dvora! Taj ljubazni mladi ovjek upao je prolu no zajedno sa svojim drugovima u jednu peenjarnicu u Ulici Dolina bijede, gdje su najprije silovali, a onda maevima izboli malog prodavaa oblatni. Zatim su ukopili gazdu uslijed ega je i umro, sabljama razbili glavu njegovu neaku i ker mu silovali. Naposljetku su to svoje

zabavljanje zavrili podmetanjem poara tako da je od kue i peenjarnice ostao samo pepeo. Htjeli bi nas uvjeriti da su u zloini i pljake Bijedna djela ljudi nepoznata roda Bilo ih je trinaest, sve sama dina gospoda Ali su zato udi bili zloinake Svakog ete dana jedno ime titi A ime onog to otriju maem probi tijelo djeaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje e biti Tko li je krvnik malog prodavaa? - Svetoga mi Dionizija - ree kralj - ako je ovo istina, Brienne je zasluio vjeala. Je li tko od vas, gospodo, uo togod o ovim zloinima? Dvorani su zamuckivali dodajui da su im slabo bili poznati dogaaji od prole noi. Ujutro im je bila dunost da prisustvuju kraljevu ustajanju, potom da ga prate do vrata gdje se odravalo savjetovanje, zatim su ga ekali u predsoblju da bi na kraju zajedno s njim prisustvovali svetoj misi. Znai, imali su malo vremena da se obavijeste o novostima u gradu. Peguillin i de Vardes, mamurnih i umornih lica, izmijenie poglede. Vojvoda de Lauzun ne dade se zbuniti ve izjavi da je zaista neto douo o tome kako je tamo kod Mosta mjenjaa izbio poar. Opazivi malog paa koji je pomogao nabavljaima, kralj mu se obrati iznenadnim pitanjem: - A vi mi, djeae moj, vi sigurno zabadate svuda nos i sigurno ste znatieljni kao svi djeaci vaih godina, ponovite mi to se jutros pria na Novom mostu! Djeak pocrveni, ali je bio od dobre obitelji te je odgovorio ne zbunivi se previe: - Sire, pria se da je istina sve ono to je Stihoklepac napisao, a sve da se dogodilo prole noi u gostionici Crvena krinka. Ja sam sa svojim drugovima sino igrao kolo i ba smo se vraali u dvor kad smo opazili vatru. Potrali smo da vidimo poar, ali su ga kapucini uspjeli ugasiti. - A pria li se da su neki plemii izazvali tu nesreu? - Pria se, ali nitko ne zna njihova imena jer su bili zakrinkani. - to jo znate? Kralj je netremice promatrao paa. Mada je bio jo djeak, u njemu je ve snano bio razvijen osjeaj dvoranina te se bojao da ne zucne neku rije koja bi mu mogla nauditi. Ali se pokorio nalogu kraljevih zapovijednih oiju te oborivi glavu, promrmlja: - Sire, vidio sam malog prodavaa oblatni. Bio je mrtav, a trbuh mu je bio otvoren. Jedna ga je ena izvukla iz poara i stezala ga u naruju. Vidio sam i gazdina neaka. Oko ela je imao povoj. - A gazda gostionice? - Nisu uspjeli iznijeti njegovo tijelo iz zapaljene kue. Svijet je govorio Pa se pokua osmjehnuti u hvalevrijednoj namjeri da razbije tmurnu atmosferu. - Svijet je govorio da je to lijepa smrt za jednog peenjara. Ali kraljevo je lice ostalo ledeno te dvorani brzo prinesoe ruku ustima da bi sakrili izraz nepriline veselosti. - Poite odmah po gospodina de Briennea - ree kralj - a vi gospodine vojvodo doda obrativi se vojvodi de Crequiju - prenesite gospodinu d'Aubraysu slijedee upute: da se skupe sva obavjetenja i pojedinosti o noanjem dogaaju, te da mi se podnese izvjetaj im bude gotov. Zatim da svatko tko bi bio uhvaen da raznosi ili prodaje ove letke bude uhien i sproveden u Chatelet. Da svaki prolaznik kojega se zatekne da pobire ili ita ove letke bude kanjen poveom novanom kaznom i neka mu se zaprijeti sudskim gonjenjem i hapenjem. Na kraju, neka se odmah poduzmu najotrije mjere da se otkrije tipografa koji je ovo tampao, te gospodina Claudea Le Petita.

Grofa de Briennea su pronali u njegovoj kui, u krevetu u koji su ga strpali njegovi sobari da odspava mamurluk. - Dragi moj prijatelju - ree mu markiz de Gevres, zapovjednik kraljeve garde dobio sam vrlo nemilu dunost. Mada mi nije odreenije reeno, ipak mi se ini da sam vas doao uhapsiti. I stavi mu pod nos pjesmicu ijim se itanjem zabavljao putem ne bojei se da e biti globljen. - Izgubljen sam - primijeti Brienne muklim glasom. - Do vraga! Stvari idu brzo u ovom kraljevstvu! Nisam se jo pravo ni oslobodio vina popijenog u onoj prokletoj gostionici, a ve ga moram skupo platiti. - Gospodine ministre - ree mu Luj XIV - razgovor s vama mi je muan s mnogih razloga. Bit emo kratki. Priznajete li da ste prolu no sudjelovali u odvratnim zloinima navedenim u ovom letku, da ili ne? - Sire, nalazio sam se tamo, ali nisam poinio sve te besramnosti. Sam Stihoklepac priznaje da ja nisam ubio malog prodavaa oblatni. - A tko ga je ubio? Grof de Brienne je utio. - Dobro je to ne prebacujete na druge odgovornost koju u potpunosti s njima dijelite. Po licu vam se vidi da ste krivi. Utoliko gore po vas, gospodine grofe, to ste imali peh da su vas prepoznali. Platit ete za ostale. Narod mrmlja s pravom. Treba pravdi udovoljiti, i to odmah. Hou da se veeras pria na Novom mostu da se gospodin de Brienne nalazi u Bastilji i da e biti primjerno kanjen. A to se mene tie, sretan sam to mi se prua prilika da se otarasim jednoga lica koje jedva podnosim. A vi znate zato. Jadan Brienne uzdahne mislei na bojaljive poljupce to ih je pokuao ukrasti njenoj gospoici La Valliere dok jo nije znao za sklonost svog gospodara za tu ljepoticu. Znai, morao je platiti odjednom i za malu nevinu ljubav i za besramnu orgiju. U Parizu je postojao jo jedan plemi koji je proklinjao pjesnikovo pero. Na putu za Bastilju njegovu koiju zaustavi skupina trgovkinja. Maui lecima i noevima traile su da im se izrui zatvorenika da s njim naprave ono to je on napravio jadnome kuharu Bourjusu. Brienne je odahnuo tek onda kad su se teka zatvorska vrata zatvorila za njim i njegovom spaenom mukou. Ali sutradan ujutro novi val bijelih papira zapljusne Pariz. Da bi bezobrazluk bio vei, kralj je naao letak ispod jela kojim se htjede posluiti prije no to e krenuti u lov na jelena lopataa u Bulonjsku umu. Lov je bio odgoen, a gospodin d'Olone, vrhovni lovnik kraljeva lova, ode u protivnom smjeru od onog kojim je mislio krenuti. To jest umjesto da se spusti niz Cours-la-Reine, okrene ulicom Saint-Antoine kojom je dospio pravo u Bastilju. Novi je pamflet izriito spomenuo da je on drao gazdu Bourjusa dok su ga ubijali. Svakog ete dana jedno ime titi A ime onog to otrim maem probi Tijelo djeaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje e biti. Tko li je ubojica malog prodavaa? Potom je doao red na Lauzuna. Njegovo je ime izvikivano ulicama dok je u koiji kretao u dvor da prisustvuje kraljevu buenju. Peguilin naredi koijau da okrene konje prema Bastilji. - Pripremite mi moje odaje - ree zapovjedniku zatvora. - Ali, gospodine vojvodo, u pogledu vas nemam nikakvih nareenja. - Primit ete ih, budite bez brige. - Ali gdje je kraljev nalog?

- Evo ga - ree Peguilin pruajui gospodinu de Vannoisu tampani letak to ga je maloprije kupio od uljivog djeaka za deset novia. Frontenac je vie volio kidnuti nego ekati. De Vardes ga je savjetovao da to ne ini. - Va bijeg znai priznanje, izdat ete se time to je sigurno. Ako se, meutim, budete pravili nevini, moda e vas mimoii ova poplava optubi. Pogledajte mene. Da li vam, moda, izgledam smeten? alim se, smijem. Nitko u mene ne sumnja, pa ak mi i sam kralj povjerava koliko ga ovaj sluaj mui. - Prestat ete se smijati kad na vas doe red. - Imam predosjeaj da taj red i nee na mene doi Bilo ih je trinaest kae pjesma. Tek su se tri imena pojavila, a ve se pria da su neki uhapeni prodavai, pod mukama, otkrili ime tampara. Za koji dan ta kia letaka e prestati i sve e se vratiti u normalu. - Ne dijelim va optimizam o kratkom trajanju ovog munog stanja - odgovori markiz de Frontenac, zimogrozno podiui ovratnik putnog ogrtaa. - Meni je drae progonstvo od zatvora. Zbogom. Preao je njemaku granicu kad se njegovo ime pojavilo po ulicama Pariza i prolo je dosta nezapaeno. Ba dan prije toga de Vardes je bio rtvovan osveti javnosti, i to takvim rijeima da je sam kralj bio uzbuen. Stihoklepac je, u stvari, optuivao tog zloinakog mondena da je autor panjolskog pisma koje prije dvije godine bijae dospjelo u kraljiinu sobu samo zato da bi je milosrdno obavijestilo o nevjeri njezina supruga s gospoicom La Valliere. Ta optuba je otvarala jo ivu ranu u kraljevu srcu jer on nije nikad uspio staviti ruku na krivce i vie no jednom je o toj stvari razgovarao s de Vardesom pitajui ga za savjet. I dok je on ispitivao zapovjednika vicarskih straara, dok je on slao po gospou Soissons, de Vardesovu ljubavnicu i sukrivca, dok mu se njegova urjakinja Henriette Engleska, takoer umijeana u sluaj sa panjolskim pismom, bacala pred noge, dok su se de Guiche i Mali gospodin otro svaali s vitezom de Lorraineom, na listi zloinaca iz gostionice Crvena krinka se svaki dan pojavljivalo novo ime. Louvigny i Saint-Thierry ve unaprijed pomireni sa sudbinom, doznadoe jednog lijepog jutra da je Pariz znao toan broj njihovih ljubavnica i njihove ljubavne sklonosti. Sve je te obavijesti pratio stalan refren: A ime onog to otrim maem probi Tijelo djeaka u nejakoj dobi To slavno ime posljednje e biti. Tko li je ubojica malog prodavaa? Zahvaljujui pomutnji u koju su otkria u vezi s de Vardesom bacila kralja, ova su gospoda samo zamoljena da napuste poloaje koje su zauzimali i da se povuku na svoja imanja. Vjetar uzbuenja je puhao nad Parizom. - Na kome je danas red? Na kome je red? - tulili su svakog dana prodavai pjesmica. Svijet se otimao za lecima. S ulice prema prozorima je dovikivano ime dana. Ljudi iz najboljeg drutva uzee navadu da prilaze jedni drugima tajanstveno se pri tom drei: - Ali tko li je ubio malog prodavaa oblatni? - pitali bi i onda prasnuli u smijeh. Zatim jedan glas poe kruiti i smijeh se sledi na ustima ljudi. U Louvreu, osjeaj straha i duboke pomutnje smijeni bezbrino dobro raspoloenje onih koji su, sigurni u svoju nevinost, dotle veselo pratili tu ubitanu igru. Vie puta je sama kraljica majka viena kako odlazi u kraljevu palau i sastaje se sa svojim mlaim sinom. U blizini palae u kojoj je stanovao Mali gospodin postajkivale su utljive grupice neprijateljski raspoloenih danguba. Nitko jo nije govorio, nitko jo nije tvrdio, ali glas se proirio da je kraljev brat sudjelovao u orgijama u Crvenoj krinki, i da je on ubio malog prodavaa oblatni.

*** Anelika je od Desgreza doznala prve reakcije na dvoru. Sutradan po nemilim dogaajima, ba dok je Brienne voen u Bastilju i jedva do nje stigao, policajac zakuca na kuici u Ulici Potenih graana kamo se Anelika povukla. Ona je vrlo suzdrljivo sasluala priu kojom ju je on obavijestio o kraljevim rijeima i odlukama. - On misli da je sve zavrilo s Briennom - proape ona stisnutih zuba - ali oprez, to je samo poetak. Prije oni to su najmanje krivi. A zatim sve dalje i dalje dok skandal ne prsne i Linotova krv ne poprska kraljevsko prijestolje. Grevito zalomi svojim malim rukama, pomodrelim i hladnim. - Sad sam ga otpratila na groblje Saints-Innocents. Sve su piljarice napustile svoje prodavake stolove i dole za sprovod onom jadnom stvorenjcu kojega priroda bijae obdarila samo ljepotom i ljupkou. A izopaeni prinevi morali su mu oduzeti jedino njegovo dobro: ivot. Sprovod mu je bio velianstven. - Te piljarice s trnice sada prate koiju gospodina de Briennea - Objesile ga da bog dao, zapalile mu koiju, zapalile kraljevu palau. Neka zapale sve dvorce u okolici: Saint-Germain, Versailles - Palikuo! A gdje ete ii na ples kad ponovo postanete velika gospoa? Ona ga uporno pogleda i odmahne glavom. - Nikad, nikad vie neu biti velika gospoa. Sve sam pokuala, i ponovo sve izgubila. Oni su jai. Imate li imena to sam vam ih traila? - Evo ih - ree Desgrez izvukavi iz ogrtaa smotuljak pergamena. - Rezultat strogo osobne istrage koja je samo meni poznata. U gostionicu Crvena krinka one veeri listopada 1664. uli su: gospodin d'Orleans, vitez de Lorraine, gospodin vojvoda de Lauzun - Ah! Molim vas, nikakvih naslova - To je jae od mene - otpovrne Desgrez smijui se. - Vi znate da sam ja slubenik koji se odnosi s najveim potovanjem prema vlastima. Pa kaimo onda: gospoda de Brienne, de Vardes, du Plessis-Belliere, de Louvigny, de SaintThierry, de Frontenac, de Cavois, de Guische, de La Valliere, d'Olone, de Tormes. - De La Valliere? Brat milosnice? - On glavom. - Divno - proaputa ona dok su joj oi gorjele osvetnikim plamenom. - Ali ekajte, tu ih je etrnaest. Ja sam ih nabrojila samo trinaest. - U poetku ih je bilo etrnaest jer je i gospodin de Tormes bio s njima Taj postariji ovjek voli mladalake pretjeranosti. Ali kad je primijetio Gospodinove namjere u djeakovu pogledu, on se povukao uz ove rijei: Laku no, gospodo, ne elim vas pratiti stranputicom. Vie mi se svia udariti svojim vlastitim putem, stoga odoh u krevet markize de Raquenau. Svima je poznato da je ta debela gospoa njegova ljubavnica. - Sjajna pria da bi ga se kaznilo za njegov kukaviluk! Desgrez se naas zagleda Aneliki u zgreno lice i lako se osmjehne. - Zloa vam dobro pristaje. Kad sam vas upoznao, pripadali ste prije ganutljivim tipovima, onima to privlae gomile. - A vi, kad sam vas upoznala, bili ste ljubazan, veseo, iskren. Sada meutim, ima trenutaka, kad osjeam da vas mrzim. I po licu ga oine svojim zelenim oima i promumlja kroza zube: - angrizavi avole! Policajac prsne u smijeh raspoloen njezinim rijeima. - Sluajui vas, gospoo, reklo bi se da ste se druili sa atrovcima. Anelika slegne ramenima i uputi se prema ognjitu, gdje klijetima dohvati jedno drvo da sakrije svoju nepriliku.

- Strah vas je, zar ne - ponovo se javi Desgrez svojim otegnutim naglaskom parikog predgraa - strah vas je za vaeg malog Stihoklepca? Ovaj put vie volim da vas obavijestim da mu ovaj put ne ginu vjeala. Mlada ena izbjegne odgovor mada ju je spopadala elja da mu dovikne: - Nikad on nee na vjeala! Ne moe se objesiti pjesnika Novog mosta. Odletjet e kao mravo ptie i savit e gnijezdo na tornjevima Notre Dame. ivci su joj bili napeti, inilo joj se da e joj se pokidati. Podjari vatru, nagnuvi lice prema plamenu. Na elu je imala malu opekotinu. Prolu no ju je oprila jedna iskra. Zato Desgrez ve jednom ne digne sidro. Pa ipak bilo joj je drago to je tu. Stara navika, oito. - Koje ono ime bijaste spomenuli? - povie ona odjednom. - Du Plessis-Belliere? Markiz? - Sad traite naslove? U redu, radi se zaista o markizu du Plessis-Belliereu, kraljevom generalu Znate, pobjedniku kod Norgena. - Filip! - apne Anelika. Kako ga nije prepoznala kad je podigao svoju krinku i pogledao je istim onim ledeno-plavim pogledom kojim se onako prezrivo nekad unosio u lice svoje roakinje u sivoj haljini? Filip du Plessis-Belliere! U sjeanju joj iskrsne dvorac Plessis, to lei na svom jezercetu kao bijela nimfa. - Kako je to udno, Desgrez. Taj mladi ml je roak, brati koji je stanovao par kilometara od naeg dvorca. Igrali smo se zajedno. - A sad kad brati dolazi da se s vama igra u krmama, hoete li ga potedjeti? - Moda. Naposljetku bila su trinaestorica. S markizom de Tormes broj e biti potpun. - Ne budite neoprezni, draga prijateljice, i ne priajte sve svoje tajne ovom angrizovom avolu! - Po ovom to sam vam kazala neete otkriti gdje se tampaju Stihoklepevi pamfleti, a niti tko ih raspaava po Parizu, a niti kako dospijevaju u Louvre. A osim toga, ja sam sigurna da me vi neete izdati. - Ne, gospoo, ja vas izdati neu, ali neu vas niti varati. Ovaj put je odzvonilo Stihoklepcu. - E to emo jo vidjeti! - Tako je, na alost! To emo jo vidjeti - ponovi on. - Do vienja, gospoo. Kad ju je konano napustio, ona je tekom mukom mirila duboki nemir koji je bijae zahvatio. Jesenji vjetar je pitao Ulicom Potenih graana. Oluja je razdirala Anelikino srce. Jo nikad nije tako snano i tako duboko osjetila tjeskobu, strah, bol. Sva su joj ta uvstva bila dobro poznata, ali ovaj put ih je osjeala kao otar oaj bez suza, oaj koji nije htio da se smiri, koji nije htio da se utjei. Audiger je dotrao. Preneraenost mu se usjekla u poteno lice. Uhvatio ju je rukama, a ona nasloni elo na njegovo snano rame. - Draga moja prijateljice, velika vas je ne srea zadesila, ali vi se ne smijete prepustiti oaju. De, gore glavu! Ne plaite me tim svojim utuenim licem! - Ovo je katastrofa! Strahovita katastrofa! Nema vie gostionice Crvena krinka, nestala zauvijek. Kako u ivjeti? Cehovi me ne moraju braniti, naprotiv. Moj ugovor s gazdom Bourjusom nema nikakve vrijednosti. Mojim utedama e brzo doi kraj. U posljednje vrijeme sam uloila mnogo novca u zalihe vina, rakije i likera. Osim toga, potpuno sam preuredila dvoranu. Dodue, David e neto izvui na ime osiguranja protiv poara; zna se da je ovaj svijet dozlaboga krt. Budui da je i on izgubio sve, dakako, od jadnog djeaka ne mogu traiti da i meni da neto od ono malo novca to e uspjeti njima iupati. Sve to sam s toliko muke uspjela podii, sve se to raspalo u prah i pepeo to da sada radim? Audiger nasloni obraz na meku kosu mlade ene.

- Ne bojte se, ljubavi moja. Dok mene bude, vama i vaim sinovima nee nita usfaliti. Nisam bogat, ali ipak posjedujem dovoljno da vam pomognem. A im samo moj posao krene, radit emo zajedno kao to smo se i dogovorili. Ona se oslobodi njegova zagrljaja. - Ali nije to ono to sam ja htjela! - povie - Meni nije na kraj pameti da s vama radim kao vaa slukinja - Ne kao slukinja, Aneliko. - Slukinja ili ena to je isto. Ja sam htjela unijeti svoj dio kapitala u taj posao. Imati ista prava - U tome i jest itava vaa nevolja, Aneliko, i nisam daleko od pomisli da vas je Bog htio kazniti zbog vae oholosti. Zato uvijek govorite o jednakosti ene? To je bogohulstvo, draga! Kad biste vi skromno ostali na mjestu to ga je Bog odredio osobama vaega spola, bili biste sretniji. eni je sueno da ivi u svojoj kui, pod zatitom mua, s tim da se brine za nj i za djecu to e ih s njim poroditi. - Divne li slike! - podrugljivo se naceri Anelika. - Znate, takav me ivot nije nikada privlaio. Bacila sam se u ivotnu guvu sa svoja dva sinia u naruju zbog toga to mi se ta guva vie sviala. Kako je da je, Audiger, sad moete ii! Dolazi mi da povraam kad vidim svu vau glupost. - Aneliko! - Odlazite, molim vas! Nije ga vie mogla podnijeti. Kao to vie nije mogla podnositi plaljivu Barbu, blesavog Davida, izgubljenu Jasminu. ak su joj ili na ivce i njezini vlastiti djeaci koji su osjeali pogibelj to je zaprijetila njihovu svijetu te su udvostruili u dernjavi i hirovima. Bilo joj je dosta svih. A to su se uvijek svi za nju kaili? Ostala je bez kormila i sada je oluja vukla njezin brod na uzburkanu puinu nad kojom su poput velikih ptiurina letjeli bijeli leci otrovnoga Stihoklepca. Kad je osjetio da e i na njega ubrzo doi red, markiz de La Valliere odlui da se povjeri sestri koja je prebivala u palai Biron, gdje Luj XIV bijae smjestio svoju milosnicu. Luisa La Valliere se ustrai te posavjetova mladoga brata da poe kralju i iskreno mu sve prizna. To ovaj i uini. - Bilo bi mi ao da suze zaliju dva lijepa oka meni vrlo draga, ako vas prestrogo kaznim - ree mu njegovo velianstvo. - Gospodine, napustite Pariz i pridruite se svom puku u Roussillonu. Skandal emo uguiti. Ali nije to bilo tako jednostavno. Skandal se nije dao lako uguiti. Zatvarali su, hapsili, muili, a uza sve to, redovito kao prirodna pojava, svaki dan su se pojavili novi leci. Jo malo i pojavit e se leci s imenima markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea, kraljeva brata! Sve su tamparije bile pregledane, sve su bile pod nadzorom. Veina prodavaa s Novog mosta je svrila u Chatelet. A leci su dospijevali ak i u kraljiinu lonicu. Sve osobe koje su ulazile i izlazile iz Louvrea bile su pod strogim nadzorom, ulazi su bili pod straom kao kakva tvrava. Sve osobe to su u nj ulazile u osvit dana: nosai vode, mljekari, sluge pretresani su do gola. Na prozorima i po hodnicima stajale su strae. Nijedan ovjek nije mogao ui u Louvre, a niti iz njega izii a da ne bude opaen. "ovjek nije, ali je zato mogao poluovjek", mislio je Desgrez, ozbiljno sumnjajui da je Barkarola, kraljiin patuljak, Anelikin pomaga. Kao to su joj bili pomagai prosjaci po uglovima ulica koji su skrivali itave hrpe letaka ispod svojih prnja i onda ih bacali po stepenitu ispred crkava i samostana, kao to su joj bili pomagai noni razbijai koji su okanjelom graaninu, poto bi ga operuali, zauzvrat davali nekoliko letaka da se utjei itajui ih, pa cvjetarice i prodavaice naranaa s Novom mosta, Veliki Matthieu koji je pod izlikom da badava dijeli svoje recepte ljubaznim muterijama, raspaavao nove pjesnike proizvode Stihoklepca. A pomagao joj je i Veliki Coesre, odnosno Drvoguz, pod iju je zatitu jedne mrkle noi prenijela tri sanduka puna letaka na kojima su bila otisnuta imena jo

petorice krivaca. Malo je tko vjerovao da e policija izvriti premetainu u predgrau Saint-Denis. Nije to bio pogodan trenutak da se napadne etvrt ije zauzimanje bi izazvalo pravu pravcatu bitku. Usprkos strogoj budnosti, panduri, policajci, straari nisu mogli biti svuda i na svakom mjestu. No je bila svemona i pod njezinom zatitom Markiza anela je mogla, uz pomo ljudi, bez potekoa prenijeti sanduke i u sveuiline etvrti u palai Drvoguza. Dva sata potom tampar i njegovi radnici bili su pohapeni. Jedan prodava, zatvoren u Chateletu, kojemu je krvnik sasuo u grlo pet sudova hladne vode, najzad je odao njegovo ime. Kod njega su brzo pronaeni dokazi o njegovoj krivici, ali ni traga buduim optubama. Netko se ponadao da nee niti ugledati svjetlo dana. Meutim, njihove su nade bile kratka vijeka jer je ve sutradan Pariz bio obavijeten o kukaviluku markiza de Tormesa koji je, umjesto da brani malog prodavaa oblatni napustio svoje prijatelje uz rijei: - Do vienja, gospodo. Idem da po svom obiaju legnem kraj markize Raquenau. Dodue, markizu de Raquenauu nije bila nepoznata nevjera njegove ene, ali kad je vidio da se o njoj govori po itavu gradu, smatrao je svojom dunou da izazove na dvoboj suparnika. Potukli su se i mu je bio ubijen. I dok se gospodin de Tormes oblaio, pred njim se pojavi markiz de Gesyres s uhidbenim nalogom. Markiz de Tormes, koji jo ne bijae proitao optuujui letak, mislio je da ga odvode u Bastilju zato to se tukao u dvoboju. - Jo samo etvorica! Jo samo etvorica! - vikali su derani hvatajui se u kolo. - Jo samo etvorica! Jo samo etvorica! - vikalo se pod prozorima kraljeve palae. Straari su udarcima bia tjerali gomilu koja im se rugala i vrijeala ih na pasja kola. Nasmrt umoran, gonjen iz skrovita u skrovite, Claude Le Petit se naposljetku skloni kod Anelike. Bio je blijei no ikad, neobrijan, potresen grevitim trzajima smijeha. - Guva je ovaj put vrlo opasna, ljepotice. Sve se bojim da se ovaj put neu izvui kroz rupe na mrei. - Ne govori tako! Ti sam si mi stoput kazao da te ne mogu objesiti. - Tako se govori kad smo jo pri punoj snazi. Ali poslije snaga umakne kroz neku pukotinu i odjednom ti je sve jasno. Bio je ranjen dok je skakao kroz jedan prozor na kojemu je morao razbiti stakla i iskriviti olovo. Ona ga poloi u krevet, stavi mu melem na ranu, dadne mu jesti. On je njezine pokrete napetom panjom pratio, a nju je brinulo to se u zjenici njegovih oiju nije vie javljao onaj uobiajeni mu podrugljivi sjaj. - A pukotina si ti - ree on odjednom. - Nisam te smio sresti i zaljubiti se u tebe. Otkada si mi poela govoriti ti, shvatio sam da si od mene nainila svoga slugu. - Claude - odgovori ona, uvrijeena - kako ti je moglo pasti na pamet takvo objanjenje? Ja Ja sam osjetila da si mi bliz, da bi sve na pravio za mene. Ali ako hoe, neu ti vie govoriti ti. Sjede na rub kreveta i uze mu ruku. Zatim na nju poloi obraz njenim pokretom. - Ti si moj pjesnik! On oslobodi ruku i zatvori oi. - Ah! uzdahne. - To i jest moja propast. Pored tebe ovjek poinje sanjati o ivotu u kojemu bi ti bila uvijek na dohvat ruke. Poinje se razmiljati kao bilo koji glupavi graanin. ovjek misli u sebi: kako bi bilo divno svaku veer ui u toplu i svjetlu kuu gdje me ona eka. Bilo divno nai je u svom krevetu, toplu i punanu, i podlonu mojim eljama. Kako bi bilo divno da ovjeku naraste pravi graanski trbui pa da naveer sjedne na prag svoje kue i onda kae: moja ena, eretajui sa susjedima. Eto to ovjek eli kad tebe upozna. Kad ovjek tebe upozna, poinje osjeati tvrdou gostioninih klupa kad se na njih prui da

spava, poinje osjeati da je hladno meu kopitima bronanog konja i da je sam na svijetu, kao pseto bez gospodara. - Govori kao Calembredaine - primijeti Anelika zamiljena pogleda. - Pa i njega si uvukla u zlo jer ti, na kraju krajeva, i nisi nego tlapnja, neuhvativa kao areni leptir, ambiciozna, sjajna, nedohvatna Mlada ena ne odgovori. Nije joj bilo do prepirke i uvreda. U sjeanju joj iskrsne lice Joffreya de Peyraca, na dan prije hapenja, pa lice Nikole Calembredainea neto prije guve na Sajmitu Saint-Germain. Nekim ljudima u trenutku poraza vraa se iskonski nagon zvijeri. Tko nije zamijetio tugu vojnika koji odlaze u rat, gdje smrt eka na njih? Ovaj put ne smije dopustiti da je sudbina iznenada zaskoi. Trebalo joj se oduprijeti. - Napustit e Pariz - odlui. - Ti si izvrio svoj zadatak, jer su posljednji pamfleti napisani, tampani i na sigurno mjesto smjeteni. - Napustiti Pariz? A kamo bih otiao? - K svojoj staroj dojilji, onoj eni koja te je odgojila tamo u planini Jura, a o kojoj si mi priao. Uskoro e zima, po cestama e zapasti snijeg, nitko nee poi da te tamo trai. A sada e napustiti moju kuu gdje nisi siguran i sklonit e se kod Drvoguza. Jo veeras, tono u pola noi, nai e se na gradskim vratima Montmartre, koja su oduvjek slabo uvana. Tamo e te ekati konj i u njegovim bisagama novac i pitolj. - U redu, markizo - ree on zijevajui te se die da bi poao. Njegovo fatalistiko potinjavanje muilo je Aneliku vie nego neka nesmotrena smjelost. Je li to u njemu bila posljedica umora, straha ili rane? Izgledao je poput mjeseara. Prije no to e je napustiti gledao ju je dugo i ozbiljno. - Sada si - ree - vrlo snana i moe nas uz put ostaviti. Ona nije shvatila to je time mislio rei. Rijei vie nisu dopirale do nje, a svoje tijelo je osjeala kao da ju je tko isprebijao. Nije prolo mnogo vremena, a ona je gledala kako se pod sitnom kiicom udaljuje tamna i mrava prilika Stihoklepeva. Poslije podne na marvenom trgu na sajmitu Saint-Germain, kupi jednoga konja za kojega potroi dio svoje uteevine, zatim okrene u Ulicu Dolina ljubavi da u Lijepog Djeaka posudi jedan od njegovih pitolja. Dogovoreno je da e oko pola noi Lijepi Djeak, Bour i jo nekoliko njihovih drugova poi s konjem k vratima Montmartre. Claude Le Petit e tamo stii u isto vrijeme u pratnji povjerljivih ljudi Drvoguza. Zatim e ga svi otpratiti kroz predgrae sve do otvorenog polja. Utvrdivi i pripremivi itav plan, Anelika se donekle smiri. Naveer se pope u djeju sobu, zatim na tavan, gdje bijae smjestila ranjenoga Davida. Mladi je imao estoku ognjicu jer mu se upalila loe povijena i lijeena rana. Kasnije, naavi se u svojoj sobi, Anelika poe brojiti sate. Djeca i slukinje ve bijahu pozaspali, Piccolo zagrebe na vratima. Ona mu otvori, a on poe na ognjite i tamo se sklupa. Poduprijevi se o koljena, Anelika je promatrala vatru. Za dva sata, za jedan sat Claude Le Petit e biti izvan opasnosti. Ona e tada lake disati, a poslije toga e lei i nastojati da usne. Otkada je poar unitio Crvenu masku, ini joj se da je potpunoma zaboravila to je to san. Korak konjskog kopita odjekne na ulici. Konj se zaustavio. Kucanje na vratima. Srce joj je snano tuklo. Poe i otvori prozori. - Ja sam, Dresgrez. - Dolazite li u ime prijateljstva ili kao policajac. - Otvorite, pa u vam kazati. Ona povue zasun mislei pri tom kako nije ba najugodniji taj policajev posjet njezinoj kui. Na kraju joj bi drae da joj pravi drutvo nego da tu stoji sama i broji minute, a svaki je minut pee kao kap rastopljena olova. - Gdje je Sorbona? - Nije sa mnom veeras.

Ona primijeti da pod mokrim ogrtaem bijae odjeven u prsluk od crvenog sukna ukraen crnim vrpcama dok su mu orukvice i ovratnik bili izvezeni od ipke. Sa sabljom i mamuzama na izmama gotovo je liio na provincijskog plemia ponosnog to se nalazi u glavnom gradu. - Dolazim iz kazalita - ree veselo. - Jedan dosta delikatan zadatak prisilio me da pravim drutvo lijepoj gospoi. - Niste vie u lovu na pamfletiste. - Moda je netko shvatio da u toj stvari ja neu dati od sebe sve to bih bio kadar - Odbili ste da sudjelujete u tom poslu? - Ne ba sasvim. Ali daju mi slobodne ruke. Znaju da ja imam svoj osobni sistem. Uspravan ispred ognjita, trljao je ruke da bi ih ugrijao. Na jedan stoli bijae odloio eir i crne rukavice. - Zato niste postali kraljev vojnik? - upita ga Anelika divei se lijepom dranju nekadanjeg advokata kukavca. - Nali bi da ste zgodan mladi, a vi ne biste zabadali nos u tue poslove. Ne miite se donijet u vam vr vina i oblatni. - Ne, hvala! Usprkos vaem ljubaznom gostoprimstvu, mislim da je bolje ako se povuem. Htio bih jo malko proetati do gradskih vrata Monmartre. Anelika se prene i baci oi na svoj sat: jedanaest i pol. Ako se Desgrez sada uputi k vratima Montmartre, vrlo vjerojatno e natrapati na Stihoklepca i njegove pomagae. Je li on sluajno tamo naumio poi ili je taj avo u ljudskoj spodobi neto njuio? Ne, to je bilo nemogue! Ona odlui da ga potopoto zadri. Desgrez je oblaio ogrta. - Tako brzo! - udila se Anelika. - Nekako mi ne idu u glavu ti vai postupci. Doete ovamo u nemogue vrijeme, izvuete me iz kreveta, potom se oblaite i hoete da odete. - Nisam vas ja izvukao iz kreveta. Niste se veeras jo uope svlaili. Sjedili ste ispred vatre i pri tom o neemu matali. - Pogodili ste Dosaivala sam se. Daj, sjedite tu. - Neu - odgovori on vezujui vrpcu na vratniku. - to vie razmiljam, to bivam sve uvjereniji da bih uinio bolje kad bih pourio. - Oh! Ti ljudi! - povie ona toboe ljutito. Razbijala je glavu traei neku izliku da ga zaustavi. Bojala se da e biti presudniji za Degreza nego za pjesnika i neizbjeiv susret ako ga sada pustim da ode k gradskim vratima Montmartre. Policajac je, dodue, imao i sablju i pitolj, ali i oni tamo su bili naoruani, a bili su uz to brojniji. Osim toga, Sorbonu nije poveo sa sobom. U svakom sluaju bolje e biti da prilikom bijega Claudea Le Petita ne bude tunjave u kojoj je vrlo lako mogao zaglaviti policijski kapetan Chateleta. To je svakako trebalo sprijeiti. Ali Desgrez je ve naputao sobu. Ovo postaje zaista blesavo, mislila je Anelika. Ako nisam u stanju ni etvrt sata zadrati jednoga ovjeka, pitam se zato me je Bog stvorio enskim biem! Poe za njim u predsoblje i kad je on uhvatio ruicu na vratima, ona poloi svoju na njegovu ruku. Kao da ga je iznenadila njenost toga pokreta. On je asak oklijevao. - Laku no, gospoo! - ree osmijehujui se. - No mi nee biti laka ako vi odete - ispotiha e ona. - No je preduga kad je netko sam. I svoj obraz poloi na njegovo rame. Ponaam se kao obina bludnica, mislila je, utoliko gore! S par poljubaca u bar dobiti na vremenu. A ako i vie zatrai, bogami se neu cifrati. Naposljetku, poznajemo se ve tako dugo!. - Poznajemo se ve tako dugo. Desgrez - ree naglas. - Niste nikad pomislili da bi izmeu nas da

- Nije va obiaj da se bacate u naruaj ljudima - odgovori Desgrez pomalo zbunjen - ta se to s vama veeras dogaa, lijepa moja prijateljice? Ali ipak je njegova ruka napustila ruicu vrata i prela na njezino rame. Vrlo polako, kao protiv volje, on podie drugu ruku i oko pasa obujmi mladu enu. Ali je ne privue k sebi. Drao ju je prije kao neki lagan i krhki predmet s kojim ne zna to bi otpoeo. Ona je uza sve to osjetila da srce policajca Desgreza ivlje kuca. Zar ne bi bilo zabavno kad bi uspjela uzbuditi tog ovjeka tako hladnokrvnog, tog ovjeka koji uvijek vlada sobom? - Ne - ree on naposljetku kao da odgovara na njezino pitanje - ne, nikad nisam pomislio da bismo nas dvojica mogli svriti u jednom krevetu. Znate, draga, za mene je ljubav neto vrlo prosto. U toj, kao i u mnogim drugim stvarima, ja ne znam za rasko i uope me ne dovodi u iskuenje. Hladnoa, glad, siromatvo i puste batine to sam ih primio od svojih uitelja nisu nimalo potakle u meni sklonosti prema rafiniranim uicima. Ja sam ovjek krme i javne kue. Od djevojke traim da bude dobra ivotinja, vrsta, da bude podatna tako da s njom mogu raditi to mi se svia. Istini za volju kazat u vam, draga, vi niste ena po mom ukusu tkana. Ona se prilino zabavljala sluajui ga. Ne podiui glavu s udubljenja u njegovu ramenu, osjeala je toplinu njegovih ruku. Ne, nije on bio tako prezrivo raspoloen kao to je tvrdio. ena kao Anelika nikad se nije varala. Mnoge su je stvari vezivale uz Desgreza. Prigueno se nasmije. - Govorite mi kao da sam ja neki raskoni predmet nepodatan, kao to rekoste. Nema sumnje, vi se divite bogatstvu moje haljine i mojega stana? - Ah, ruho tu nema nikakva znaenja. Vi ste uvijek sauvali svijest o svojoj superiornosti koja vam je tako snano izbijala iz oiju jednoga jutra kad vam je predstavljen neki odvjetnik, kukavan i prost. - tota se odonda dogodilo, Dresgez! - Mnoge stvari nee nikad proi, a meu ostalima, ni nadutost jedne ene iji su preci zajedno s Ivanom II Dobrim sudjelovali u bici kod Poitiersa 1356. godine. - Nema ta, vi, policajce, uvijek o svima sve znate. - Jest Ba kao i Stihoklepac, va prijatelj. Uze je za ramena i blago je, ali odluno, odvoji od sebe gledajui je u lice. - Onda? Je li ba istina da je u pola noi trebao biti kod gradskih vrata Montmartre? Ona se trgne, ali u isto vrijeme pomisli da je opasnost prola. U daljini na nekom satu odbijali su posljednji udarci ponoi. Desgrez uhvati likujui sjaj u njezinim oima. - Da da, na alost sad je ve prekasno - promrmlja zamiljeno kimajui glavom. - Mnogo je njih noas ureklo sastanak kod gradskih vrata Montmartre. Meu njima ef policije i dvadeset straara iz Chateleta. Da sam tamo stigao koji trenutak prije, moda sam im mogao savjetovati da e biti sretnije ruke ako divlja priekaju na nekom drugom mjestu Ili bih moda bio upozorio neopreznu divlja da bjei nekom drugom ulicom? Ali sad sad, zaista, mislim da je prekasno! *** Flipot je rano ujutro odlazio po svjee mlijeko za djecu na trnicu mlijenih proizvoda. Anelika bijae upravo zapala u kratak i nemiran san, kadli zauje kako se Flipot u trku vraa. Zaboravio je pokucati na vrata i svoju upavu glavu proturi kroz otvor. Izbuljio oi kao da e mu sad na iskoiti s lica. - Markizo anela - apne - vidio samna trgu Greve Stihoklepca - Na trgu Greve? - ponovi ona. - Ali zar je on zbilja poludio! to tamo radi? - Isplazio je jezik - odgovori Flipot. - Objesili su ga!

29. ANELIKA OAJEM OBUZETA

- Obeao sam gospodinu d'Aubraysu, efu parike policije, koji se, opet obavezao kralju, da javnost nee doznati posljednja tri imena s liste. Jutros je, meutim, usprkos injenici da su autori pamfleta povjeani, ime grofa de Guichea dato za doruak Parianima. Njegovo velianstvo je i te kako dobro shvatilo da smrt glavnog krivca nee zaustaviti ruku pravde koja e se oboriti na Gospodina, njegova brata. Ja sam sa svoje strane natuknuo njegovu velianstvu da poznajem sukrivca ili sukrivce koji e usprkos Stihoklepevoj smrti sigurno nastaviti sa svojom rabotom do kraja. Ponavljam, obeao sam da se posljednja tri imena nee pojaviti u javnosti. - Pojavit e se! - Nee! Anelika i Desgrez nalazili su se ponovo licem u lice na onom istom mjestu gdje je sino Anelika naslonila glavu na policajevo rame. Ona sebi nije mogla oprostiti taj svoj postupak. Sad su im se pogledi ukrstili kao maevi. Kua je bila pusta. Samo se David nalazio gore na tavanu, ranjen i u groznici. Tek koji um bi dopro s ulice. Odjek narodnog nemira nije dopirao do te aristokratske etvrti. Vikanje gomile koja je od samog jutra prolazila trgom Greve ispred vjeala na kojima se njihalo tijelo Claudea Le Petita, pjesnika Novog mosta, zaustavljalo se na pragu etvrti Marais. Ve petnaest godina je on plavio Pariz svojim epigramima i svojim rugalicama te nitko nije mogao vjerovati da je on zaista mrtav, objeen. Gomila je pokazivala njegovu plavu kosu kojom je vjetar poigravao, njegove cipele iskrivljenih peta i istroenih avala. Na uglu Koarske ulice stara je Urlikalica, lica natopljena suzama, uz pratnju glazbala ie Urlikala, kretavim glasom pjevala slavni pripjev: Jednom kad poem u opatiju Penji se tuna srca Za te u da se molim u asu kad isplazim jezik Njezina je pjesma unosila nemir u gomilu, koja je, zahvaena nemonim bijesom, stisnutim akama prijetila Gradskoj vijenici. U kuici u Ulici Potenih graana borba se nastavljala, otra, nepotedna, a ipak tihim glasom kao da su se Anelika i Desgrez bojali da itav grad oslukuje njihove rijei. - Poznato mi je gdje se nalaze snopovi letaka to ih jo mislite raspaati - govorio je Desgrez. Mogao bih pozvati u pomo vojsku, napasti predgrae Saint-Denis i isjei na komade sve one zlikovce koji bi se usprotivili premetaini policije u kui Velikog Coesrea, gospara Drvoguza. Ali postoji jednostavniji nain da se urede te stvari. Sluajte, mala ludico, i ne gledajte me kao divlja maka Claude Le Petit je mrtav. Moralo je tako biti. Njegove bezobratine ve predugo traju, a kralj nee nikad dozvoliti da svjetina sudi o njegovim inima. - Kralj Kralj! Usta su vam puna njegova imena. Nekad je u vas bilo vie ponosa! - Ponos je grijeh mladosti, gospoo. Prije no to se nadmemo od ponosa, treba znati s kim imamo posla. Ja sam se silom prilika sukobio s kraljem. Umalo nisam raznesen na komade. Znai: kralj je jai. Stavio sam se, dakle, na njegovu stranu. Po mom skromnom miljenju, gospoo, vi koji ste odgovorni za ivot dvoje djece, morali biste se ugledati na mene. - utite, ispunjate me grozom. - Dolo mi je do uiju da ste eljeli dobiti obrtnicu za proizvodnju nekog egzotinog pia ili neto tome slino A ne mislite li da bi jedna dosta velika svota, pa recimo pedeset tisua livara, bila dovoljna da se otpone bilo kakav

trgovaki pothvat? Ili neka privilegija, izuzimanje od poreza, ne znam sam to? Kralj je spreman da vam podijeli pravo koje elite a zauzvrat trai potpunu i neposrednu utnju. To je najbolji nain, za sve, da se zavri ova drama. Gospodinu efu policije kralj e estitati, ja u dobiti novi poloaj, njegovo velianstvo e odahnuti s olakanjem, a vi, draga moja, poto ponovo dohvatite kormilo svoje lae, zaplovit ete prema bogatijim obalama. Hajde, ne tresite se kao drebica pod biem krotitelja. Razmislite. Vratit u se za dva sata po va odgovor *** Jedna kolica pod pratnjom straara vozila su tampara i njegova dva pomonika na trg Greve gdje su imali biti objeeni. Za njih su bila podignuta jo troja vjeala odmah kraj Stihoklepevih. Dok je majstor Aubin navlaio omu na sijedu glavu tamparevu, jedan glas se die i kao val ustalasa gomilu. - Milost! Kralj im je udijelio milost! Majstor Aubin zastane. Ponekad se, dodue, dogaalo da je kralj svojim pomilovanjem u zadnji as istrgnuo osuenika njegovim marljivim rukama. S obzirom na mogunost iznenadnih promjena kraljevih nareenja, krvnik je morao biti na minut toan, ali nije smio uriti. On je sad strpljivo ekao da mu se podnese akt o pomilovanju potpisan od kralja. Ali se nitko ne pojavi. Posrijedi je bila zabuna. U stvari, tu zabunu je izazvao kapucin to je kolicima odvozio tijela pogubljenih osuenika koji se sad teko probijao kroz onu gustu gomilu svijeta, te je stao vikati: - Mii! Mii! to je svijet razumio kao: Milost! Milost! Primijetivi o emu se zapravo radi, majstor se mirno prihvati posla. Ali majstor Gilbert, jo prije par trenutaka pomiren sa sudbinom, vie nije htio umrijeti. Poeo se otimati i vikati jezovitim glasom: - Pravda! Pravda! Ulaem priziv kralju! Hoe da me ubiju dok se ubojice malog prodavaa oblatni i gazde Bourjusa epire na slobodi. Hoe da me objese zato to sam se stavio na stranu istine. Ulaem priziv kralju! Ulaem priziv kralju! Stratite na kojemu su bila podignuta troja vjeala, zakripi pod pritiskom svjetine. Napadnut kamenicama i toljagama, krvnik je morao napustiti rtvu i skloniti se pod stratite. Dok su neki iz svjetine otrali po vatru da bi zapalili stratite, na trg izbiju gradski straari na konjima i udarcima bia uspiju rastjerati svijet oko stratita. Ali su u meuvremenu osuenici bez traga nestali. Poto je svoja tri sina uspio istrgnuti vjealima, Pariz je zahvatio buntovan duh fronde. Svijet se sjetio da je 1650. Stihoklepac prvi odapeo otrovne strelice protiv Mazarina, takozvane mazarinade. Dok je bio iv, dok su Pariani bili sigurni da e njegov zajedljiv jezik podjariti nove mrnje, stare su mrnje pustili da spavaju. Ali sad kad je on bio mrtav panika je zahvatila puk: inilo mu se da su mu odjednom, zaepili usta. Sve je ponovo izbilo na povrinu: glad iz 1656, iz 1658, 1662, te novi porezi. teta to je Talijan bio mrtav! Sad bi poli zapaliti njegovu palau Na obalama Sene narod se hvatao u kolo i pjevao Tko li je ubojica malog prodavaa? A onda opet u koru odgovarao: Sutra emo znati! Sutra emo znati! Ali sutradan grad nije vie cvjetao bijelim cvijeem letaka. Ni sutradan ni slijedeih dana. utnja je zavladala gradom. Nestalo je more Nikad se nee doznati tko je ubio malog prodavaa oblatni. Pariz je shvatio da je Stihoklepac zaista bio mrtav. On sam je, uostalom, rekao Aneliki:

- Sad si vrlo snana i moe nas uz put ostaviti. Stalno su joj u uima odjekivale te njegove rijei. A za dugih noi u kojima nije uspijevala da se smiri stalno ga je vidjela ispred sebe, vidjela je kako je motri svojim oima svijetlim i sjajnim, kao voda Sene kad se u njoj zrcali sunce. Nije htjela poi na trg Greve. Bilo joj je dovoljno to je Barba s veim marom nego na propovijed odvukla tamo dvoje djece. Poslije joj je u tanine ispriala grozni prizor. Nita nije propustila: ni plave kose Stihoklepeve to ih je vjetar micao po nabuhlom mu licu, ni gaice koje mu bijahu spuzle na mrave listove nogu, ni tintarnicu od roga, ni guije pero koje sujeveran krvnik bijae ostavio za pasom. - uti, mrzim tu pohlepu slugu i slukinja da priaju o objeenim ljudima - zaurla Anelika. Barba je, meutim, mislila kako nesmiljeno srce bije u grudima njezine gospodarice. Dodue radilo se o jednom bijednom i gladnom piskaralu, jednom od onih ludih novinara. Pa iako je bio samo nekakav stihoklepac, ipak je on bio svima dobro poznat. A osim toga, Barba nije bila ni gluha ni slijepa. Kao slukinja koja je drala do sebe, njoj nije trebalo mnogo pa da dozna tko je bio obziran noni posjetitelj koji je ponekad strugao na vratima njihove kuice u Ulici Potenih graana. Barba se vie puta jadala Jasmini to je ta udna crna ptiurina postao ljubavnik lijepe Anelike, a ne gospodin Audiger, ovjek lijep i vrijedan svakog potivanja. Uza sve to, bilo joj je ao to gospoa nije nijednom suzom dala oduka svojoj neobinoj strasti. Razoarana, Barba je postala angrizava i odsutna to nije bilo u skladu s njezinom prirodom. Bila je umorna od stalnog uspinjanja na tavan gdje je njegovala onu budalu od Davida. Jasmina se rado zalagala, ali Barba vie za nj nije htjela da zna Bilo je dovoljno sablazni pod tim krovom i bez oijukanja jedne djevojice od etrnaest godina s mladiem od sedamnaest. Poslije toga je djevojica koja nije bila ravnoduna prema lijepim Davidovim oima, objesila nos i preko volje obavljala svoju slubu. Florimond i Cantor su iskoristili sve te poremeaje te su se tukli kao dva mala Cigania upajui jedan drugome pune ake raupanih kosa. Cantor je u treoj godini bio jak kao Florimond u petoj. Anelika je imala dojam da nee nikad prestati da se tuku i urlaju. Poslije neprospavane noi Anelika treega dana ustane iz kreveta i ree u sebi: Ne mogu vie podnositi ovakav ivot. Tog dana imala se sastati s Desgrezom u njegovoj kui u Ulici Most Notre-Dame, a onda e je on otpratiti do vanih linosti s kojima e zakljuiti tajni ugovor kojim se imala zavriti ta udna afera koja e svima ostati u sjeanju pod nazivom: Afera malog prodavaa oblatni. Anelikini su zahtjevi prihvaeni. Zauzvrat ona e odreenim ljudima izruiti tri sanduka tampanih, ali nerasturenih pamfleta od kojih e gospoda s policije brebolje zapaliti veliku vatru. I ivot e ponovo potei. Anelika e ponovo imati mnogo novaca. A samo ona e imati pravo da proizvodi i prodaje, u itavu kraljevstvu, pie pod imenom okolada. Ne mogu vie podnositi ovakav ivot, ponovo Anelika ree u sebi. Upali svijeu jer se jo ne bijae razdanilo. U ogledalu na toaletnom stoiu opazi svoje blijedo i napeto lice. Zelene oi, pomisli. Zelena boja oiju donosi nesreu. Dakle je istina Ja donosim nesreu onome tko me ljubi ili koga ja ljubim Claude, pjesnik objeen! Nikola nestao. Jeffrey iv spaljen. Rukama se polako uhvati za sljepooice. Tako je sva unutra drhtala da je tekom mukom dolazila do daha. Uza sve to, dlanovi su joj bili hladni i mirni. A to da se borim protiv svih tih snanih i monih ljudi? Nije to za mene. enino je mjesto u kui, pored mua koga ljubi, pored toplog ognjita, u mirnoj i prisnoj atmosferi vlastitog doma, pored djeteta koje spava u svojoj drvenoj kolijevci. Sjea li se, Joffreyu, malog dvorca gdje se rodio Florimond? Planinska je oluja tukla svom silinom o stakla, a ja sam sjedala na tvoja koljena i prislanjala svoj

obraz uz tvoj. I gledala sam pomalo sa strahom, a pomalo s uitkom tvoje udno lice na kojemu je poigravao sjaj s vatre. Kako si se divno smijao otkrivajui svoje bijele zube. Ili bih legla u na veliki krevet, a ti si mi pjevao, onim tvojim dubokim i barunastim glasom koji mi je zvuio u uima kao jeka s planine. Tada bih usnula, a ti si lijegao pored mene u svjee i izvezene plahte u kojima se osjeao miris perunike. Mnogo sam ti dala, znam. A ti si meni, ti si meni dao sve. Snatrila sam kako emo uvijek biti vrlo sretni. Zatetura preko sobe i srui se na koljena kraj kreveta. Sakrije lice u posteljinu. Joffreyu, ljubavi moja! Iz grudiju joj se otrgnuo krik suvie dugo zadravan. Joffreyu, ljubavi moja, vrati se, ne pusti me samu vrati se! Ali on se nee vratiti, znala je. Predaleko je otputovao. Kako da sada stigne do njega? Nije ak ni groba imao, gdje bi moglo da se pomoli Njegov je pepeo poklonjen vjetru nad Senom. I vidje rijeku u njezinu irokom i ivom toku, i vidje njezin srebrni oklop to ga na sebe stavlja u predveerje. Anelika ustane. Niz obraze su joj tekle suze. Sjedne za stol, uze komad bijelog papira i zailji pero. Kad budete itali ovo pismo, gospodo, ja vie neu biti iva. Znam da je veliki zloin podii ruku na svoj vlastiti ivot, ali za taj zloin, potrait u zatitu u Boga koji pozna dubinu naih dua. Preputam se njegovu milosru Sudbinu svojih dvaju sinova povjeravam pravednosti i dobroti kraljevoj. Za utnju od koje je zavisila ast kraljeve kue, a kojoj sam ja ostala vjerna, obraam se njegovu velianstvu molei ga da se kao otac sagne nad njihovim malim ivotima koji su poeli svoj vijek pod znakom najveih nesrea. Ako im kralj ne vrati ime i imovinu njihova oca, grofa de Peyraca, neka barem odredi sredstva za njihovo izdravanje dok su nejaki, a poslije neka se pobrine za njihov odgoj i za sredstva potrebna da sebi priskrbe neki poloaj Napie jo nekoliko pojedinosti u vezi sa svojom djecom, zatim zamoli da se prui zatita i mladom Chaillouu, sirotanu bez igdje ikog. Barbi je takoer napisala pismo, molei je da nikad ne napusti, Florimonda i Cantora i ostavljajui joj u nasljedstvo ono malo ruha i nakita to je posjedovala. Drugo pismo stavi u omotnicu i zapeati ga. Sad se osjeala bolje. Potom se uredi i obue i jutro provede u sobi svojih sinova. Gledajui ih, vrati joj se dobro raspoloenje. Nije ju uope uznemiravala misao da e ih zauvijek napustiti. Nije im vie bila potrebna. Imali su Barbu koju su poznavali i koja e ih odvesti u Monteloup. Odrast e na suncu i na istom poljskom zraku, daleko od blatnjavog i smrdljivog Pariza. Pa i sam Florimond se odvikao od te majke koja se kasno vraala kui, toj kui od koje su napravili svoje malo carstvo, okrueni s dvije slukinje, psom Patuom, igrakama i pticama. Budui da im je Anelika donosila igrake, urili su k njoj kad bi je vidjeli da bi odmah potom nezadovoljno gunali traei jo togod. Taj dan Florimond izvue svoje odijelce od crvenog drogeta i ree: - Mama, kad e mi kupiti hlae? Zna, ja sam ve velik! - Dragi moj, ti ve ima veliki eir s crvenim perom. Mnogi djeaci tvojih godina ne mogu se pohvaliti takvim eirom, ve se moraju zadovoljiti kapicom kakvu Cantor ima. - Hou hlae! - povie Florimond tresnuvi o pod svoju trubu. Anelika napusti sobu bojei se da se ne naljuti i da ne bude stroga s njim. Poslije ruka, poto su djeca legla, ona obue ogrta i napusti kuu. Uze sa stola zapeaeni omot. Uruit e ga Desgrezu i zamoliti ga da ga ponese na tajni sastanak. Potom e se spustiti na obalu Sene. Imala je jo dosta vremena. Namjera joj je bila da dugo eta uz rijeku. Htjela je odetati u polje, da sa sobom odnese sliku livada od jeseni utih, pozlaenog drvea, htjela je posljednji put udisati miris mahovine koji e je sjetiti Monteloupa i njezina djetinjstva

30. GRUBOST I POHOTA POLICAJCA DESGREZA

Anelika je ekala Desgreza u njegovoj kui na Mostu Notre Dame. Policajcu se svialo stanovati na mostovima, dok su oni to ih je gonio stanovali ispod mostova. Izgled se njegova sadanjeg stana znatno razlikovao od izgleda stana u ruevnoj kui na Malom mostu u koji je Anelika prije mnogo godina jednom prilikom navratila. On je sada posjedovao svoju kuu na vrlo bogatom Mostu Notre Dame, gotovo novom, na toj neukusnoj graevini koja se sviala dobrostojeim graanima, na tom zdanju naikanom kipiima s narujima punim voa i cvijea, s likovima kraljeva, njihovim kipovima, a sve to premazano upadljivim prirodnim bojama. U sobi u koju je Anelika bila uvedena vladao je taj isti puki ukus. Mlada je ena jedva i pogledala iroki krevet iju su nebnicu podupirali spleteni stupci, i radni stol na kojemu su se nalazili predmeti u pozlaenoj bronci. Nije se pitala na koji je nain odvjetnik Desgrez dospio do tog skromnog blagostanja. Desgrez je bio za nju i sadanjost i sjeanje. Imala je dojam da on o njoj sve zna, i to ju je smirivalo. On je bio tvrd i ravnoduan, ali i siguran kao stup. Kad urui Desgrezu svoju posljednju poruku, mogla se mirna srca udaljiti: njezini sinovi nee biti preputeni ulici. Otvoren je prozor gledao na Senu. uo se um vesala. S njih je padala voda kao kakav slap kad su se sva odjednom povukla pri prolazu ispod mosta. Vani je bilo lijepo vrijeme. Blago jesenje sunce sjajilo se na crno-bijelim, briljivo ulatenim ploicama poda. Naposljetku Anelika u hodniku zauje odluan korak praen zveckanjem mamuza. Bio je to Desgrez. Ovaj ue i nimalo se ne zaudi opazivi je. - Gospoo, budite pozdravljeni. Sorbono, ostani napolju s tim svojim prljavim apama. I ovaj je put bio odjeven, ako ne ba kicoki, a ono vrlo ukusno. Gajtan od crnog baruna isticao mu je irok ovratnik ogrtaa koji on baci preko stolice. Ali staroga Desgreza prepoznala je po nehajnom pokretu kojim se oslobodio eira i perike. Zatim otpae sablju. Izgledao je vrlo dobro raspoloen. - Bio sam kod gospodina d'Aubraysa. Sve ide da ne moe bolje. Sastat ete se, draga moja, s najviim linostima iz krugova trgovine i financija. Anelika se ljubazno osmjehivala. Te su joj se rijei inile beskorisne i nisu je mogle trgnuti iz njezine tuposti. Ona nee imati ast da upozna gospodina Colberta. U trenutku kad se te svemone linosti sastanu u nekom dalekom stanu, tijelo Anelike de Sance, grofice de Peyrac, Markize anela plovit e povrinom vode izmeu pozlaenih obala Sene. Bit e slobodna tada. Nitko je vie nee moi uvrijediti. Moda e se sastati s Joffreyom Odjednom se trgne. Desgrez je neto govorio, a ona ga nije sluala. - ta ste kazali? - Rekao sam da ste doli suvie rano radi sastanka. - Nisam zbog toga dola ovamo. U stvari, samo sam naas navratila, jer me prekrasan kico eka. Idemo da se divimo posljednjim novostima u galeriji Palae. Moda e me poslije odvesti u Tuileries. To e me malko rastresti pa u s manje nervoze doekati sat sastanka. Meutim, ovdje imam jedan omot koji mi smeta. Ne bih li ga mogla ostaviti kod vas. Na povratku u ga uzeti. - Stojim vam na raspolaganju, gospoo. On uze zapeaen omot, poe prema maloj gvozdenoj blagajni, otvori je i stavi omot unutra.

Anelika se okrene da uzme lepezu i rukavice. Sve je bilo vrlo jednostavno. Isto tako jednostavno i bez urbe e krenuti van grada. U odreenom trenutku promijenit e smjer i okrenuti prema Seni Pod sunanim zrakama voda e se sjajiti kao crno-bijeli pod. kripavi zvuk privue njezinu panju i ona podigne glavu. Opazi Desgreza kako okree klju u bravi i kako zatim najprirodnijim pokretom na svijetu sputa klju u svoj dep. Okrenuo se k njoj i smijeei se, ree: - Sjednite jo par minuta. Ve odavna vam elim postaviti dva-tri pitanja. ini mi se da je ovo ba zgodna prilika. - Ali mene ekaju. - Pa neka ekaju - odgovori Desgrez stalno se smjekajui. - Uostalom, vjerujem da emo biti brzo gotovi. Sjednite, molim vas. Pokae joj stolicu ispred stola, dok se on sam smjesti s druge strane, njoj preko puta. Anelika je bila isuvie umorna da bilo kakve primjedbe postavlja. Ve mnoge dane njezini pokreti su bili isto tako nestvarni kao i pokreti mjeseara. Podizala se, sjedala, ekala, odlazila Ipak postoji neto to nije u redu. A to? Ah! Evo! Zato je Desgrez zakljuao vrata? - Pitanja to vam ih moram postaviti odnose se na jedan prilino neugodan sluaj, kojim se ba sada bavim. U pitanju je ivot vie osoba. Oduzelo bi nam mnogo vremena, a bilo bi i beskorisno da vam sve potanko priam. Dovoljno je da odgovorite na moja pitanja. Eto Govorio je vrlo polako i nije gledao u nju. Zatitivi dlanovima poluzatvorene oi, inio se zaokupljen nekim dalekim privienjima. - Prije etiri godine, otprilike, jedne je noi provaljeno u stan ljekarnika Glazera u etvrti Saint-Germain. Tom prilikom su uhvaena dva zloinca najgore vrste. Ako me sjeanje ne vara, oni su u krugovima atrovaca bili poznati pod nadimcima Razbibrava i Mudrica. Bili su objeeni. No, prije smrti pod mukama spomenuti je Mudrica dao neke izjave koje sam nedavno pronaao u zapisniku to se uva u Chateletu, a koje su od posebne vanosti za istragu koju sada vodim. A te se izjave odnosa na ono to je gospodin Mudrica za vrijeme svog iznenadnog posjeta one noi vidio u kui gospodina Glazera. Na alost, njegove rijei nisu posve jasne. Izjava je vrlo zbrkana, ostavlja otvorena vrata mnogim pretpostavkama, a nita ne dokazuje. Stoga bih vas htio zamoliti da mi objasnite neke injenice. to ste sve vidjeli u kui staroga Glazera? Svijet je postajao sve nestvarriiji. I soba i sve to je u njoj bilo sasvim se rainilo. U tom trenutku ona je vidjela jedino svjetlost to je izbijala iz nenadano rastvorenih Desgrezovih smeih zjenica, udnu svjetlost koja je blistala sjajem prozrane koljke. - Jeste li meni postavili to pitanje? - upita Anelika. - Jest. to ste, dakle, onu no vidjeli u kui staroga Glazera? - Kako da ja to znam? Meni se ini da ste vi sasvim izgubili glavu! Desgrez uzdahne. Svjetlost njegovih oiju se ugasi iza oborenih vjea. On sa stola uze guije pero i uze ga nesvjesno vrtjeti izmeu prsta. - U kui starog Glazera te noi je s provalnicima bila i jedna ena. Nije vano koja! No ipak, jedna ena koja je imala jedno ime u tom opasnom, a meni vrlo dobro poznatom svijetu. Zvali su je Markiza anela. Niste nikad nita o njoj uli? Ne? Ta ena je bila prijateljica glasovitog bandita glavnog grada: Calembredainea. Calembredaine? On je uhvaen 1661. na Sajmitu Saint-Germain i poslije toga objeen - Objeen! - povie Anelika. - Ne, ne - blago dometne Desgrez - ne uzbuujte se previe, gospoo. Ne, nije bio objeen. U stvari, pobjegao je bacivi se u Senu i udavio se. Tijelo mu je pronaeno nabubreno kao bava i s dvije libre pijeska u ustima. teta, tako lijep ovjek! Shvaam da blijedite! Vratimo se, meutim, Markizi anela, dostojnoj

druici tog tipa, koji je bio, to vam je sigurno poznato, glasovit lupe, viestruki ubojica, osuivan na robiju, odakle je pobjegao itd. Vladavina mu je bila kratka vijeka, ali efikasna: sudjelovao je u bezbrojnim kraama, u oruanim napadima na koije kao to je bio napad na kerku zapovjednika graanske strae. Na dui je imao bezbrojna ubojstva, a meu njima ubojstvo jednog straara Chateleta, kojemu je vrlo vjeto rasporio trbuh. Molim vas da mi to vjerujete Anelika se malo-pomalo trgla iz svoje obamrlosti. Hvatao ju je strah. Osjeala je da je uhvaena u zamku. Pogled joj potrai otvoren prozor kroz koji je u sobu prodirala buka vode. Sena je tekla ispod kue Jedini izlaz! Potonut u na samo dno. Zavrit u sa svijetom ljudi, tim mrskim svijetom! - Markiza Anela se nalazila s Mudricom u Glazerovoj kui. Ona je vidjela sve to je i on vidio, i Ona se u skoku nala kraj prozora. Ali jo prije nje kraj njega se naao Desgrez koji je zgrabi za zglavke i silom je vrati k stolici na koju je grubo baci. Izraz lica mu se sasvim izmijenio. - E, to ne - promumlja - sa mnom se ne mogu zbijati takve ale! I nagne se nad nju svojim okrutnim nonim licem na kojemu se pojavio cerek kojega se bilo bojati. - Deder, pljucni ono to te pitam, i to brzo, inae u te ja staviti u pokret. ta si vidjela kod Glazera? Anelika se zagleda u nj. Srce su joj uzburkali osjeaji u kojima su se mijeali ljutina i strah. - Zabranjujem vam da me tikate. - Svakoj se drolji na presluavanju obraam s ti. - Zar ste zbilja poludjeli? - Odgovaraj! to si vidjela kod Glazera? - Zvat u u pomo. - Moe se derati koliko te volja. U kui stanuju straari. Zabranjeno im je da ulaze k meni, pa makar uli smrtne krikove. Znoj je poeo izbijati Aneliki po sljepooicama. Ne smijem, mislila je, ne smijem se znojiti. Nikola je govorio da je to lo znak, to je znak da se nalazi pred priznanjem. Straan je amar pogodi po licu. - Hoe li govoriti? ta si vidjela kod Glazera? - Nemam vam ja to kazati! Seljaino! Pustite me da odem. Desgrez joj se primakne i, uhvativi je ispod lakata, oprezno je podigne, kao da je teko bolesna. - Znai, nee da govori, zlato moje malo? - javi se nenadanom njenou zna, nije to ljubazno od tebe. Hoe ba da se naljutim? Drao ju je vrsto uza se. Ruke su mu vrlo polako stale kliziti du lakata mlade ene. Odjednom je probi straan bol i ona prodorno krikne. inilo joj se da joj elina klijeta upaju ruke. Policajac ju je tako poduhvatio da nije mogla maknuti. Pri najmanjem pokretu osjeala je kao da je tko bodeem u bokove bode. Ali vie od ieg boljeli su je prsti. Razmaknuti i isprueni, na najmanji pritisak Desgrezove ruke proimao ju je nepodnosiv bol. - Hajde, govori! ta si vidjela kod Glazera? Anelika je bila sva u znoju. Gr bola joj zahvati iju, a zatim se proiri na lopatice i kria. - Pa ipak, nije strano ono to te pitam. Obina obavijest o jednoj zgodi s kojom ti nema nikakve veze. Ni ti, ni tvoji dronjavi prijatelji Govori, ljepotice, sluam te. Jo uvijek nee? Napravi neprimjetan pokret i krhki prsti njegove rtve kljocnue. Anelika zaurla. Nimalo ganut, on je nastavljao: - Hajde, prijatelj Mudrica je u Chateletu ispriao o nekakvom bijelom praku Jesi li vidjela taj praak? - Jesam.

- Kakav je to praak bio? - Arsen otrov. - Hm! Znala si ak da je to bio arsen! - primijeti on smijui se. I pusti je. Uozbiljio se i kao da je o neem drugom razmiljao. Izlomljena od bola, Anelika odahne. Malo potom on se trgne iz svojih razmiljanja, ponovo je gurne na stolicu i, privukavi k sebi stolac, sjedne ispred nje. - Budui da si se urazumila, neemo te vie muiti. Bio joj je sasvim blizu. On svojim stisne Anelikina koljena koja su se tresla. Ona se zagleda u dlanove svojih pomodrelih i kao usahlih ruku. - A sad mi ispriaj tu zgodicu. Nagnuvi glavu malo u stranu nije ju vie gledao. Ponovo se vrati u ulogu nesmiljenog ispovjednika zlokobnih tajni. Ona uze priati jednolinim glasom. - U Glazerovu je stanu bila jedna soba jedan laboratorij. - Jasno svi znaju da je ljekarnik. - Onaj bijeli prah nalazio se na bronanom tanjuru. Poznala sam ga po mirisu; vonjao je na bijeli luk. Mudrica ga je htio okuati, ali ja sam ga sprijeila kazavi mu da je to otrov. - to si jo zamijetila? - Pored tanjura s arsenom nalazio se jedan omot od tvrdog papira zapeaen crvenim voskom. - Da nije na njemu bilo to napisano? - Pisalo je: za gospodina Saint-Croix. - Odlino, a zatim? - Mudrica je prevrnuo jednu retortu koja se razbila. Mora da je buka probudila vlasnika kue. Pobjegli smo, ali dok smo prolazili kroz predsoblje, uli smo ga kako se sputa niza stepenice i pri tom vie: Ninetta, ili neko slino ime, da niste moda zaboravili zatvoriti make? A zatim doda: Jeste li vi, Saint-Croix? Jeste li doli po lijek? - Odlino! Odlino! - Zatim Policajac prezirno odmahne rukom. - to je bilo poslije, ne zanima me. Doznao sam ono to mi treba Pred njom iskrsne mrana ulica u kojoj ju je zaskoio pas Sorbona. Ponovo je proivljavala svoj tragini bijeg. Prolost nije htjela umrijeti. Vraala se, crna, prljava, briui jednim potezom etiri godine strpljivog i potenog posla. Pokua progutati slinu, ali grlo joj je bilo suho kao drvo. Najzad uspije zaustiti: - Desgrez otkad znate? On je oine podrugljivim pogledom. - Da si ti Markiza anela? Ako ba hoe, od one noi. Misli li da ja tako lako isputam djevojku koju sam uhvatio i uz to joj jo vratio no? Znai, prepoznao ju je! Bile su mu poznate sve etape njezina pada. Osjeala je da propada u zemlju od stida. Brzo ree: - Moram vam objasniti. Calenibredaine je bio seljak iz mog kraja drug iz djetinjstva. Govorili smo istim narjejem. - Ne traim od tebe da mi ispria svoj ivot - proguna Desgrez tvrdo. Ali ona se zakai za nj viui plaljivim glasom. - Jest treba da ispriam treba da shvatite. Bio je moj drug iz djetinjstva. Bio je sluga u dvorcu. Odjednom je nestao. Naao me je kad sam dola u Pariz Znate, elio me jo onda kad smo ivjeli tamo A svi me bijahu napustili I vi takoer usred snijega. Tada me je uzeo i sebi potinio Istina je, ivjela sam s njim, ali nisam poinila sve one zloine za koje me optuujete. Nisam ja ubila straara Martina, Desgrez, kunem vam se Samo jednom sam ubila. Da, istina je, ubila sam Velikog Coesrea. Ali da bih sebi spasila ivot i da bih istrgnula sina groznoj sudbini

- Ti si, dakle, ubila Velikog Coesrea. Onog Rolina Kladu kojega su se svi nasmrt bojali? - Da, ja sam ga ubila. On se tiho nasmija. - Gle! Gle! Vidi ti nje, Markize anela! Ti, potpuno sama? Onim tvojim velikim noem? Kvrc! Ona problijedi: uini joj se da je nakaza tu, na dva koraka, sklupana na podu, s otvorenim grlom iz kojega lipti mlaz krvi. Dolo joj je da povraa. Desgrez je par puta lako udari po obrazima smijui se pri tom. - Daj, ne gledaj kao da su ti sve lae potonule! Izgleda sva promrzla! Doi, da te ugrijem. Povue je sebi na koljena i vrsto je stisne, a zatim je estoko ugrize za usne. Ona krikne od bola i istrgne mu se iz zagrljaja. Odjednom je opet vladala sobom. - Gospodine Desgrez - ree dajui svom dranju sve dostojanstvo to joj je jo preostalo - bila bih vam zahvalna kad biste donijeli neku odluku u mom pogledu. Hoete li me uhapsiti ili ete me pustiti da odem? - Zasad ne dolazi ni jedno ni drugo u obzir - odgovori on nehajno. - Poslije malog razgovora kao to je bio ovaj na, ne moemo se tek tako rastati. Mislila bi da je policajac velika nitarija. Meutim, ja mogu biti, samo kad hou, neobino njean! I uspravi se kraj nje. Smijeio se, a njegove su oi ponovo dobile sjaj crvene koljke. I prije no to je ona uspjela da se obrani, on je podigne na ruke i apne sagnuvi glavu nad njezino lice: - Doi, mala moja ivotinjice! - Ne doputam da mi govorite na taj nain - povie ona. I brizne u pla. Odjednom se stane guiti u bujici suza, potresana jecajima koji su joj kidali srce. Desgrez je odnese na krevet i posjedne na nj. Zatim ju je dugo i mirno promatrao; vrlo paljivo. A kad se istroila silina njezina oaja, poe je svlaiti. Osjeala je na vratu dodir njegovih prstiju koji su joj s prsluca skidali pribadae spretnije od sobarice. Oblivena suzama nije imala ni truna snage da mu se odupre. - Desgrez, kako ste vi zloest! - jecala je. - Ali, lijepa moja curice, nisam ja zloest. - Vjerovala sam da ste mi prijatelj Vjerovala sam da Oh! Boe! Boe! Kako sam nesretna! - Mir! Mir! Kakve su to misli - ree on tonom pomirljivog prijekora. Spretnom joj je rukom podizao iroke suknje, skidao podvezice, motao svilene arape, skidao joj cipelice. Kad je ostala samo u koulji, odmakne se i ona zauje kako se i on svlai, zviduui, ula je kako u sva etiri ugla sobe lete izme, prsluk, opasa Zatim se jednim skokom i sam nae na krevetu i povue zavjese. U polutami tople lonice veliko i dlakavo Desgrezovo tijelo izgledalo je crveno i prevueno crnim barunom. On je i dalje ostao neposredan. - Evo, ovdje, ptie moje! Ali to je to? Dosta je plaa! Smijmo se sada! Daj, doi ovamo, blie! Strgne joj koulju i takvu joj zvunu pljusku zalijepi na stranjicu da je ona poskoila bijesna zbog tog ponienja i zarije mu u rame svoje otre zube. - Ah, kuko! - zarei on. - Zasluila si batine. Ali se ona nije dala. Stanu se boriti. Anelika ga obasu najbesramnijim psovkama kojih se uspjela sjetiti. Na usne joj navre itav Poljakinjin rjenik emu se Desgrez smijao kao lud. Praskanje njegova smijeha, njegovi bijeli zubi, opor miris duhana koji se mijeao s mirisom njegova mukog znoja sve je to do sri uskomealo Aneliku. Bila je sigurna da ga mrzi, da mu eli smrt. Vikala mu je da e ga ubiti svojim noem. Ali on se tome jo vie smijao. Naposljetku je smota poda se i pokua je poljubiti.

- Poljubi me - aputao je - poljubi policajca Posluaj ili u te tako nakititi batinama da e ih tri dana osjeati Poljubi me vre Siguran sam da ti zna ljubiti Ona vie nije mogla odoljeti zapovjednikom nagovaranju njegovih usana koje su je grizle bez samilosti pri svakoj njezinoj uskrati. Njezino preputanje njegovim usnama oznaio je kraj borbe. S istom silovitou kojom se branila od njega sad ju je nabujala elja nosila prema tijelu koje ju je pobijedilo. Njihova borba je sada dobila drugi smisao, smisao zgusnut u vjeitoj borbi satira i nimfa u umama Olimpa. Uivanje Desgrezovo u ljubavi je bilo izvanredno, nepromjenljivo. Prenosilo se na Aneliku poput groznice. Desgrez je s njom postupao bez ikakva potivanja, nikad se nitko nije s njom tako ophodio, ak ni Nikola, ak ni kapetan u Chateletu. Ali s glavom objeenom na rub kreveta, ona se smijala kao da je tko golica. Sad joj je bilo vrlo vrue. Njezino tijelo cimano jeurima poe se pruati. On je ponovo zapovjednim zagrljajem povue k sebi. Naas ona iznad sebe nazre drugi izraz, zatvorene vjee, strasnu ozbiljnost, lice s kojega je nestalo cinizma; podrugljivost se povukla pred jednim jedinim osjeajem. as potom osjeti da mu pripada. On se ponovo smijao, divljakim, prodrljivim smijehom. Nije joj se svidio takav. U tom je trenutku bila eljna njenosti. Novi ljubavnik je u njoj pri prvom stisku uvijek budio osjeaj uenja i straha, moda ak gaenja. Uzbuenosti nesta. Preplavi je umor, teak poput olova. Prepustila mu se, tromo, ali njega kao da to nije smetalo. Imala je dojam da se njom posluio kao bilo kojom droljom. Tad se poe jadati zabacujui glavu s desna na lijevo. - Pusti me! Pusti me! Umjesto da je pusti on jo ee prione, kao da ju je potpuno htio satrti. Mrak joj je pao na oi. Nervna napetost koja ju je podravala ve mnoge dane uzmicala je pred strahovitim umorom. Nije vie mogla izdrati. Bila je bez snage, bez suza, bez pohote *** Probudivi se, vidje da lei na opustoenom krevetu, nogu i ruku razmaknutih kao krakovi u morske zvijezde, u poloaju u kojemu ju je san iznenadio. Zavjese na krevetu bijahu podignute. Ruiasta sunana zraka plesala je po podu. ula je ubor rijeke pod lukovima Mosta Notre Dame. U taj se ubor mijeao um, blii, nekakvo marljivo i obzirno struganja. Okrene glavu i opazi Desgreza koji je pisao sjedei za svojim radnim stolom. Imao je visoki bijeli ovratnik i periku. Izgledao je vrlo sabran i udubljen u svoj posao. Promatrala je nita ne shvaajui. Sjeanja su joj bila nejasna. inilo joj se da joj je tijelo teko, a glava laka. Opazivi bestidan poloaj svoga tijela, skupi noge. U tom trenutku Desgrez podigne glavu i primijetivi da se probudila, odloi pero na pisai stol i priblii se krevetu. - Kako ste? Jeste li dobro spavali? - upita vrlo ljubaznim i prirodnim glasom. Ona ga pogleda kao da se snebiva. Nije bila sigurna u nj. Urezao joj se u sjeanju njegov lik, straan, grub, pohotljiv. Ali gdje ga je, u stvari, vidjela takvog? U snu, sigurno. - Spavala? - promuca. - Mislite da sam spavala? A otkada? - Vjere mi, ve su barem tri sata to uivam u tom divnom prizoru. - Tri sata! - ponovi Anelika prenuvi se i poteui plahte da bi se pokrila - To je strano? A sastanak s gospodinom Colbertom? - Imate jo itav sat vremena da se spremite. Poe prema jednim vratima. - Ovdje je udobno kupatilo i sve to moe ustrebati jednoj gospoi: minka, made, mirisi Rukom dohvati svilenu kunu haljinu i hitne joj je.

- Evo vam ovo i pourite, ljepotice! Anelika je bila kao omamljena. Imala je dojam da se kree u nekom prostoru obloenom pamukom. Uze da se umiva i oblai. Njezino je ruho vrlo brino bilo sloeno na jednoj krinji. Pred jednim ogledalom bila je itava hrpa raznih sitnica koje nisu ba pasale u momaki stan. Bilo je tu liila bijelih i crvenih, te crnih za trepavice, a uz to i itav red boica s mirisima Malo-pomalo joj se vraalo sjeanje. Ne ba lako, jer su joj misli bile rastrgane i nikako da ih sredi i stavi u pokret. Sjeti se zvunog amara kojim je umalo nije ubio. Oh! Bio je straan! Postupao je s njom kao s kakvom droljom, bez ikakvih obzira. A znao je i to da je ona bila Markiza anela. ta li e sada napraviti s njom? ula je kako kripi pero Frangoisa Desgreza. Odjedared on ustane i upita je: - Je li vam potrebna pomo? Mogu li vam posluiti umjesto sobarice? I ne ekajui odgovor, on ue i spretno stane vezivati vrpce njezine suknje. Anelika nije znala to bi mislila. Sjeti se njegovih milovanja i protrne od nelagode. Desgrez je, meutim, izgledao kao da misli na desetu stvar. I da u ogledalu nije opazila svoje lice, lice ene ulne i zadovoljene, vjee pocrnjele od ljubavnog uitka, usne izgriene od poljubaca, bila bi vjerovala da je sve to samo sanjala. Koje li sramote! ak i manje paljivom oku ne bi bili izbjegli znakovi silovite igre u koju je Desgrez bijae uvukao. Nesvjesno se dotakne prstima nateenih usana koje su je gotovo bolno pekle. U ogledalu primijeti Desgrezov pogled i jedva primjetan osmijeh. - Oh! Jest, jest, vidi se, ali to nema nikakve vanosti. - ree. - Uostalom, velike linosti s kojima ete se sresti bit e jo krotkije zbog toga a moda ak i nenavidne. Ona ne odgovori. Poto se poeljala, zalijepi jedan made u ugao jagodice. Policajac se opae i uze eir. Bio je zaista elegantan, mada mu je odijelo davalo poneto mraan i strog izgled. - Poeli ste se uspinjati uz ivotnu ljestvicu, gospodine Desgrez - ree Anelika trudei se da se dri neusiljeno kao i on. - Sad nosite sablju, a stan vam je, vjere mi, upravo graanski raskoan. - Mnogo zaraujem. Znate, drutvo ima neobine putove razvitka. Jesam li, moda, ja kriv to putovi koje ja gazim sve navie vode? Sorbona biva sve starija. Kad je nestane, neu uzimati drugoga psa jer nee biti potrebno zavlaiti se u uljive rupetine podzemlja da bi se otkrila najgora bagra, ve u sasvim druga mjesta. Naas se zamisli, zatim zaklima glavom: - U salone, na primjer Jeste li gotovi, gospoo? Anelika uze lepezu i potvrdno kimne glavom. - Moram li vam vratiti onaj omot? - Kakav omot? - Onaj to ste mi ga povjerili kad ste ovamo stigli. Obrve se mlade ene namrgode pod naporom razmiljanja, odjednom se sjeti i lako joj rumenilo oblije obraze. Ta nije li se radilo o omotu koji je sadravao njezinu oporuku to ju je povjerila Desgrezu s namjerom da se poslije toga ode ubiti? Ubiti se? Smijene li namisli? A zato se, zapravo, htjela ubiti? Nije dobro odabrala trenutak. Ba kad je poslije tolikih godina po prvi put bila u prilici da privede uspjenom kraju svoje poslove! Kad je, gotovo za vrat drala njegovo velianstvo francuskog kralja! - Da, da - brzo e - vratite mi ga. On otvori eljeznu kasu i prui joj zapeaeni omot. Ali kad ga je Anelika htjela uzeti, zadri ga te se Anelika zagleda u nj upitnim pogledom. U Desgrezovim se oima ponovo zapali ona crvena svjetlost koja je kao kakva zraka probijala ovjeku do u dno due. - Htjeli ste umrijeti, zar ne?

Anelika ga pogleda poput djevojice uhvaene na nekom neasnom djelu, zatim obori glavu u znak priznanja. - A sada? - Sada? Bilo bi glupo da ne iskoristim slabost svih tih ljudi i ne izvuem neku korist za sebe. Prilika je jedinstvena i uvjerena sam da u se obogatiti i stei izgubljeno, ako uspijem lansirati okoladu. - Sjajno. On joj uze omot i poe s njim k vatri koja je gorjela u kaminu. Kad je posljednji komadiak izgorio, vrati se k njoj miran i stalno se smjekajui. - Desgrez - promrmlja Anelika - kako ste pogodili ? - Oh, draga - povie on smijui se - vi me zbilja smatrate vrlo naivnim. Zar da mi se ne uini sumnjivom ena koja k meni bane smuena izgleda, nenaliena i nenapudrana, a koja, osim toga, trabunja o nekakvom sastanku s nekakvim kicoem u galeriji Palae? Zatim... Desgrez je oklijevao. - Isuvie vas dobro poznam. Odmah mi je bilo jasno da neto s vama nije u redu, da se neto ozbiljno dogaa i da treba biti brz i odluan. S obzirom na to da su mi namjere bile prijateljske, gospoa e mi oprostiti to sam bio previe grub s njom. Nije li tako? - Nisam ba sigurna - odgovori ona pomalo zlovoljno - razmislit u jo. Desgrez se veselo nasmije obuhvativi je toplim pogledom. Iako ju je pred njim bilo stid, ona ga je u isto vrijeme smatrala najboljim prijateljem na svijetu. On nastavi: - U pogledu priznanja to ste mi ih od svoje volje povjerili budite mirni, neete imati nikakvih posljedica. Zadrat u ih za sebe, i ve sam zaboravio tko mi ih je saopio. Dozvolite, gospoo, skromnom policajcu da vam da jedan savjet, gledajte uvijek ispred sebe, ne obazirite se nikad na prolost. Ne eprkajte po pepelu onom to je vjetru predan da ga raznese. Jer e vas svaki put, kad se mislima budete navraali tome, napasti elja da umrete. A ja vam neu uvijek biti na dohvat ruke da vas na vrijeme zadrim Zakrinkana i, radi vee sigurnosti, povezanih oiju, Anelika je, u koiji sputenih zastora, prebaena iz Desgrezova stana u malu kuicu u blizini Vaugirarda. S oiju su joj skinuli povez tek u malom salonu koji je obasjavalo nekoliko svijenjaka, a u kojemu se nalazilo nekoliko linosti pod perikama, vrlo kruta dranja i koji kao da nisu bili ba oduevljeni to je vide. Da tu nije bilo Desgreza, Anelika bi se bila prestraila da je upala u klopku iz koje se nee iva izvui. Meutim, namjere gospodina Colberta, graanina stroga i hladna lica, bijahu potene. Nitko nije smatrao opravdanijim zahtjeve to ih je Anelika uputila kralju od tog puanina koji je mrzio orgije i mahnitu rasipnost ljudi s dvora. Njegovo velianstvo je poslualo njegov savjet, mada zle volje i prisiljeno na to, treba priznati, skandalom to su ga izazvali Stihoklepevi pamfleti. Aneliki je odmah upalo u oi da je njezin poloaj izvrstan, a o njezinim zahtjevima da se raspravlja samo zato da bi se sauvala forma. Kad je dva sata potom napustila taj ueni skup nosila je sa sobom obeanje da e joj iz kraljeve blagajne biti isplaeno pedeset tisua livara da bi mogla obnoviti gostionicu Crvena krinka. Osim toga, bit e potvreno ovlatenje za otvaranje prodavaonice okolade to je svojevremeno bilo izdano ocu mladog Davida Chailloua, samo to e ovaj put i Anelikino ime biti u nj uneseno. Na kraju je udovoljeno i njezinu zahtjevu da njezini poslovi ne potpadnu pod nadlenost nijednog ceha. Postigla je uz to mnoge olakice za nabavku sirovina. Na kraju, na ime tete to ju je ona osobno pretrpjela, traila je u vlasnitvo jednu akciju nedavno osnovanog Zapadno-indijskog drutva.

Ovaj posljednji zahtjev poprilino je iznenadio njezine sugovornike. Ali ta su gospoda ubrzo primijetila da se mlada ena sjajno razumije u poslove. Ona im je skrenula panju da su njezinu buduu trgovinu posebno zanimale egzotine namirnice te da se Zapadno-indijsko drutvo moglo samo radovati jednoj muteriji kojoj je bilo u interesu da reeno drutvo dobro uznapreduje potpomagano novarima kraljevstva. Gospodin Colbert je gunajui priznao da su zahtjevi mlade ene dosta teki, ali umjesni i osnovani. Dakle, svi su njezini zahtjevi prihvaeni. Zauzvrat biri gospodina d'Aubraysa, zapovjednika policije, poi e do ruevne kolibe na otvorenom polju, gdje e preuzeti jedan sanduk pun pamfleta u kojim su masnim slovima bila ispisana imena markiza de La Vallierea, viteza de Lorrainea i gospodina d'Orleansa, kraljeva brata. U onoj istoj koiji navuenih zastora Anelika se vratila u Pariz. Trudila se da sakrije svoj optimizam i svoju radost. inilo joj se da ta njezina radost nije na mjestu, osobito ako se pomisli na kakvim je grozotama iznikla njezina pobjeda. Ali ako se sve bude odvijalo kao to je predviala, neka je avo odnese ako jednoga dana ne postane jedna od najbogatijih ena Pariza. A s novcem je mogla daleko stii i visoko se popeti. Poi e u Versailles, bit e predstavljena kralju, njezini e sinovi biti odgojeni kao i sva ostala mlada gospoda. Na povratku joj nisu povezali oi, zato to je ve bila duboka no. Bila je sama u koiji. Zaokupljena svojim raunima i snovima put joj je proao za tili as. Oko sebe je ula topot konjskih kopita. Odjednom se koija zaustavi i jedan se zastor podigne izvana. Pri svjetlosti jednog fenjera ona opazi Desgrezovo lice kako se sagnulo na vratima. Bio je na konju. - Ovdje u vas napustiti, gospoo. Koija e vas odvesti kui. Za dva dana u vas vidjeti i nadam se da u vam izruiti ono to vam je obeano. Je li sve u redu? - Mislim da jest! Oh, Desgrez, pa ovo je divno. Ako uspijem lansirati okoladu, sigurna sam da mi nita ne stoji na putu do bogatstva. - Uspjet ete! ivjela okolada! - ree Desgrez. Skine eir, i sagnuvi se, poljubi joj ruku moda neto duljim poljupcem no to je pristojnost doputala. - Zbogom, Markizo anela! Ona mu se nasmijei. - Zbogom, policaje!

GOSPOE IZ ETVRTI MARAIS

31. UDNE IZJAVE KOBASIARA S TRGA GREVE

Kobasiar s trga Greve odmarao se sjedei pred svojim duanom. Bilo je to prvih dana proljea. Nebo je bilo vedro. Na vjealima nije nitko visio, nikakvih priprema nije bilo za vjeanje, a s druge strane Sene dizali su se u zelenomodro nebo kusati zvonici Notre Dame oko kojih su uzlijetala velika jata golubova i vrana. Zrak je bio tako ist da se s tog mjesta ispred duana ulo tiktakanje mlinskog kotaa gazde Hughesa dolje na padini rijeke. Tog jutra nije bilo mnogo svijeta na trgu. Vidjelo se da korizma nije daleko. Svijet se ve sporije kretao, ve mu se u lice zasijecala crta zlovolje kao da je ta rtva to ju je Gospod od njega traio jedanput na godinu bila prava nesrea. Gazdi Lucasu, kobasiaru, valjat e zatvoriti duan. Nee nita zaraditi, a njegova e ena gunati kao bijesna krmaa. Ali pokora je pokora! Kakvi su to krani koji bi htjeli vriti pokoru, a ne podnijeti nijedne rtve? Gazda je Lucas bio zahvalan u svom srcu svetoj crkvi to je uspostavila korizmu i tako mu pruila priliku da se svojim grevima u elucu pridrui muci Kristovoj na kriu. Jedna vrlo lijepa koija izbije na trg i zaustavi se nedaleko kobasiarnice. Iz koije izie ena, ena vrlo lijepa, koja je svoju kosu eljala po novoj modi, modi gospoa iz etvrti Marais: kratke kose u sitnim kovrama, s dvije due kovre koje su se sputale niz vrat i ljupko se skupile na grudima. Gazda Lucas je ak i u tome vidio ludost vremena: ene su rezale kose, najljepi ukras to im ga je Bog dao. Trebalo bi samo da njegova ena, ili njihova kerka Jeanne, odreu kose da bi se ugledale na velike gospoe! Pa ak i u danima velike bijede 1658. kad u kui nije bilo novca gazda se Lucas usprotivio namjeri svoje ene da svoju kosu proda onim prokletim vlasuljarima, koji su se lakomili na enske kose zbog toga to su od nje pravili vlasulje za gospodu. Tako je to bilo na tom svijetu: ene su rezale svoje kose da bi te kose svrile na mukarakim glavama! Gospoa je promatrala nazive firmi kao da neto trai. Kad se pribliila kobasiarnici Saint-Antoine, gazda Lucas je prepozna. Jednom prilikom su mu je pokazali na trnici gdje je ona imala dva skladita. Ta ena nije pripadala visokom drutvu, mada se obratno moglo pretpostaviti na temelju njezina dranja i divote njezinih haljina. Bila je to neka gospoa Morens, jedna od najbogatijih trgovkinja u Parizu. Obogatila se zahvaljujui namisli da uvede modu proizvodnje i prodaje okolade. Ne samo da je ona bila vlasnik prodavaonice okolade panjolska patuljica u predgrau Saint-Honore, ve je bila i vlasnica vrlo brojnih restauranata i gostionica. Osim toga, ona je svoje prste umijeala i u mnogo skromnije, ali unosne poslove kao to su bili koije za pet novia i nekoliko duania na Sajmitu Saint-Germain, a imala je i iskljuivo pravo prodaje egzotinih ptiica na obali Megisserie. etvorica trgovaca koja su slijedila dvor na njegovim pomicanjima plaali su joj taksu za pravo prodaje svoje robe. Prialo se da je udovica, da je poela ni od ega, ali da je tako spretna u poslovima da su se najvee linosti pa ak i gospodin Colbert, rado s njom sastajale. Sjetivi se svega toga, gazda Lucas ustane, skine kapu i pokloni joj se koliko mu je doputao okrugao trbuh, kad mu se ona obratila. - Stanuje li ovdje gazda Lucas, vlasnik kobasiarnice Saint-Antoine - upita ena. - Ja sam taj, gospoo. Stojim vam na raspolaganju, ali uinite mi ast i uite u moj skroman duan Gazda Lucas poe ispred nje nadajui se ve velikoj narudbi. - Imam ovdje safalade, kobasice naizgled ljepe od ahata, ukusnije od nektara, kobasice koje daju odlian ukus juhi i svim jelima u koja ih se mijea; dovoljan je komadiak, ne vei od kocke Imam i ovaj crveni prut

- Znam znam da je sve ono to proizvodite odline kakvoe, gazda Lucase prekine ga ona ljubazno - Uskoro u vam poslati svoga slugu s narudbom. Meutim, ja sam jutros ovamo dola zbog neeg sasvim drugog Evo u emu je stvar: ve mnoge godine stoji kod vas otvoren jedan moj dug koji sam dola podmiriti. - Dug? - ponovi kobasiar zauen. Paljivo se zagleda u lijepo lice subesjednice i odmahne glavom siguran da nikad s njom rijei nije progovorio. Ona se osmjehne. - Jest, duna sam vam. Pet godina je odonda prolo. Vi ste pozvali lijenika i ljekarnika da prue pomo jednoj djevojci kojoj bijae pozlilo ispred vaih vrata - Ali time mi jo niste kazali tko ste, u stvari - odgovori on blago - jer nije mi se dogodilo samo jednom da pomognem osobama kojima je pozlilo pred mojim vratima. S obzirom na sve ono to se dogaa na trgu Greve, bolje bih uinio da prijeem u milosrdne redovnike nego da prodajem suhomesnatu robu. Nije ovo mjesto za ljude koji hoe mirno da ive. No ovdje ovjeku nije nikad dosadno. Ispriajte mi kako je to bilo s vama, moda e mi vae prianje osvjeiti pamenje. - Bilo je zimsko jutro - poe Anelika protiv volje uzbuenim glasom. - Na trgu Greve su spaljivali jednog vjeca. Htjela sam vidjeti pogubljenje te sam dola ovamo. Nisam dobro uradila, jer sam bila pri kraju trudnoe. Vatra me je prestraila. Izgubila sam svijest, a k sebi sam dola u vaoj kui. Vi ste pozvali lijenika... - Da, da! Sad se sjeam - proguna gazda Lucas i s lica mu nesta radosnog smijeha. U neprilici je promatrao Aneliku izrazom u kojemu se osjealo aljenje i strah. - To ste, znai, vi bili - ree tiho. - Jadna eno! Aneliki planue obrazi. Znala je da e taj korak izazvati bolne uspomene. Zarekla se da se milju nee zalijetati natrag u prolost ve da e samo ponavljati kako je ona gospoa Morens, ena solidne imovine i na ijem imenu nema nikakve mrlje. Ali povik tog potenjaine oslobodi njezina uvstva i ona sebe vidje izgubljenu u onom mnotvu, guranu, gaenu, jadnu sa svojim velikim smuenim oima, sa svojim deformiranim tijelom. Uspravi se, poravna suknju od modre svile, te ipkaste orukvice to su joj leprale oko zglavaka ukraenih nakitom. Napokon ree, trudei se da se osmjehne: - Istina je. U ono sam vrijeme bila jadna ena, a vi ste, gazda Lucas, bili prema meni neobino dobar. Ali ivot se poslije pokazao dobrostiv prema meni tako da vam danas mogu zahvaliti kao to ste zavrijedili. Kazavi to, izvue iz depa teku kesu od koe i poloi je na pult. Kobasiar kao da to nije ni primijetio. I dalje ju je promatrao paljivim i podozrivim oima. - Eliza, doider malo ovamo - vikne iznad ramena. Kobasiareva ena prie i pokloni se u svojim brojnim suknjama od ferandine obrubljene barunom. Bijae ula razgovor. - Pa da - ree - mnogo ste se izmijenili, ali ja bih vas prepoznala ako ni po emu a ono po oima. Moj mu i ja esto smo alili to smo vas pustili da odete u onom stanju i esto smo eljeli da vas ponovo vidimo. - Utoliko smo vie to eljeli - to smo smatrali da bismo vam trebali kazati svoje miljenje - o onom to se prije toga dogodilo. - u sluaju da ste mu u rodu Bili su prilino smueni, savjetujui se oima i niui svoje primjedbe kao molitve litanija. - Kome to u rodu? - u udu je pitala Anelika. - Pa zaboga, u rodu s vjecem? Mlada ena stane odmahivati glavom u nastojanju da svom licu da to ravnoduniji izraz.

- Ne, ja mu zaista nisam bila ni u kakvom rodu. - Pa i to se dogaa. Meutim, ene mnogih osuenika koje dou ovamo da ih po posljednji put vide, onesvijeste se tu na mojim vratima. Alibudui da mu niste u rodu - A ta biste mi kazali da sam mu sluajno u rodu? - Pa bili bismo vam ispriali ono to se dogodilo kod krmara u Plavoj lozi, naeg susjeda, kad su se kolica zaustavila i kad su iz njih skinuli vjeca da popije au vina prije no to e ga popeti na lomau. - A to se dogodilo? ovjek i ena izmijenie poglede. - Oh! Pa znate - ree gazda Lucas - nisu to stvari o kojima bi se moglo bilo kome priati htio sam rei, koje bi se mogle ispriati nekome koga se ne tiu. Uostalom, sve to bi moglo zanimati samo nekog lana njegove obitelji, a budui da vi niste ni u kakvu rodu Anelika je gledala njihova crvena lica, prelazei s jednoga na drugo, zamjeujui na njima samo dobrotu i naivnu ljubaznost. - Poznavala sam ga - najzad e priguenim glasom. - Bio mi je mu! Kobasiar kimne glavom. - To smo i pretpostavljali A sad sluajte. - ekaj - ree ena. Poe k vratima, zatvori ih i stavi dva drvena kapka na izlog gdje su bili izloeni njihovi proizvodi. U polumraku ispunjenom ukusnim mirisom kobasica, slanine, pruta i unke Anelika se pitala, dok joj je srce snano tuklo, kakva e to sad otkria uti. Ona je dola ovamo bez ikakvih zadnjih misli. esto je sebe prekoravala to se jo uvijek nije oduila tim dobrim ljudima to su joj pruili pomo ve je s tim stalno odugovlaila. A to su joj mogli kazati to ona ve nije znala? Da krvnik nije potpalio lomau? Da tijelo Joffreya de Peyraca nije izgorjelo na njoj? Da njegov prah nije vjetar raznio na sve etiri strane svijeta? - Gazda Gilbert, krmar, nam je ispriao ovo - poe kobasiar. - Jedne veeri je malo jae potegao, a tajna ga je previe titila. Poslije smo mu se morali zakleti da neemo o svemu tome zucnuti rijei, jer s takvim priama nema ale i jedne bi se veeri lako mogao nai s bodeom u vratu. Ree da su onu no uoi pogubljenja doli k njemu neki zakrinkani ljudi i ponudili mu itavu vreu kuda. A to su zauzvrat htjeli? Da im gazda Gilbert prepusti krmu sutradan itavo jutro. Dakako, krma na trgu Greve u dane pogubljenja pravi odline poslove, ali u vrei je bilo triput vie novca no to ga je on tog jutra mogao zaraditi. Stoga ree: Ovamo ruku, do vraga, u svojoj ste kui! Kad su se zakrinkani sutradan pojavili, on zatvori vrata krme i povue se otraga u sobu sa svojom obitelj i slukinjama. - S vremena na vrijeme, iz znatielje bi virnuo kroz pukotinu na zidu da vidi to rade zakrinkani prikani. Nisu nita radili. Mirno su sjedili oko stolova i zagledali kao da neto ekaju. Neki su poskidali krinke, ali gazda Gilbert ih nije poznavao. Treba kazati da je on slutio zato su oni traili da im ustupi svoju krmu. Naime, ispod krme se nalaze veliki podrumi, u stvari, rimskog porijekla, koji su ruevnim podzemnim hodnikom spojeni s obalom Sene. Reeno izmeu nas, on se ponekad njima slui da bi u krmu prokrijumario koju bavu vina i tako izbjegao plaanje troarine onim ljudima s uprave grada. - Stoga se i nije zaudio kad je vidio kako ti njegovi prijatelji podiu pokrovac nad podrumom. U tom trenutku gomila je poela vikati jer su kolica s osuenikom prispjela na ugao Noarske ulice i trga. Svi su bili na prozorima, osim gazde Gilberta koji je virkao kroz pukotinu, radoznao to se zbiva u njegovoj krmi. - Vidio je neke ljude kako izlaze iz podruma. Nosili su nekakav podugaak predmet umotan u vreu Nije mogao vidjeti to se u toj vrei nalazilo, ali je pomislio: asne mi rijei, reklo bi se da je unutra neija leina. Napolju se podigla paklena galama. Kolica su stigla tono pred krmu Plava loza kadli je nastala nekakva guva koja je kolicima preprijeila put. Majstor Aubin je vikao,

njegovi su pomonici razgonili gomilu bievima, ali kolica nikako da krenu. ekajui da se put raisti, majstor Aubin ue u Plavu lozu u namjeri da svoju rtvu okrijepi aicom rakije. To on esto ini. Pa i on potegne, zajedno sa svojim pomonicima. Treba priznati da taj krvniki zanat nije lak i da je tim ljudima potrebna okrepa, zar ne? - Kad su se vrata otvorila, gazda Gilbert je vrlo lijepo vidio osuenika. Na sebi je imao bijelu koulju prljavu od krvi, duge crne kose koje su mu do tabana sezale Oprostite mi, gospoo, ako sam vam ovom priom uinio naao. Eliza, donesi bocu i aice. - Ne, ne, molim vas, nastavite - molila je Anelika uzbuena. - Pa pravo da kaem, to bi, uglavnom, bilo sve. Gazda Gilbert to priznaje. Nita nije vidio. U krmi je bio mrak. uo je kako majstor Aubin vie, jer nikoga nije bilo da ga poslui piem. Kopljanici napolju nisu nikome doputali da ue. Osuenika su poloili na jedan stol. - A to su radili zamaskirani ljudi? - Stajali su, sjedili, tko bi ga znao? Bilo je mrano. Gilbert kae: nita nisam vidio. Ali u itavoj toj stvari neto je jae od njega i od njegovih oiju: uvjerenje da ljudi to su doli iz podruma nisu odvukli natrag onu istu vreu s onim istim sadrajem ve drugu vreu i s drugim sadrajem i da je onog dana na trgu Greve spaljena leina to su je oni ljudi iz podruma dovukli! Anelika rukom proe preko ela. Ta joj se pria inila ludom. Pitala se zato su joj je ispriali. Nije uspiievala objasniti znaenje skriveno pod tom priom. Malopomalo neka se svjetlost probije kroz njezino zaprepatenje: ne znai li to, moda, da Joffrey nije mrtav? Je li to bilo mogue? Ta vidjela ga je kako gori! Vidjela je njegov dugi lik ,vezan uza stup! Ostala je sama, izloena svaijoj nemilosti Nikad se nijedno svjetlo nije upalilo u njezinoj noi, nikad nijedna rije, nikad prijateljski znak... Joffrey ivi! I ona je morala ekati vie od pet godina da bi joj o tome neto natucnuo jedan kobasiar koji, po svom vlastitom priznanju, nije nita vidio i samo joj je ponovio rijei nekog pijanog krmara Koje li ludosti! Joffrey iv Postoji, dakle, mogunost da ga vidi, da ga dotakne Da vidi njegovo tajanstveno lice, oaravajue, jedinstveno; njegovo strano, a opet tako lijepo lice! Gdje li je sada? Zato se nije vratio? Ah! Ako se nije vratio, znai da je mrtav. Da, mrtav! Nije tu bilo mjesta nadi. - Umirite se - tjeila ju je kobasiareva ena. - Ne drite tako. Ta samo je pretpostavka to to smo vam rekli. Hajde, gucnite malo vina. Vino je bilo dosta jako i malko je okrijepi. Ona duboko uzdahne dva ili triput. Uza sve to osjeala se slomljeno kao poslije kratke i estoke bolesti. alosno odmahne glavom: - To to ste mi ispriali, zaista je neobino. Ali kako da se objasni? Ako je osuenik zamijenjen, majstor Aubin je to morao primijetiti, poslije, kad mu je navlaio ogrta s kukuljicom prije no to e ga vezati za stup lomae. Znai, majstor Aubin je bio potplaen, da bi sudjelovao u tom pothvatu, i Anelika protrne. - Da ste samo jednom vidjeli krvnika kao to sam ga vidjela ja, shvatili biste da je to nemogue. Mu i ena nemono slegnue ramenima. - Znamo samo to to smo vam ispriali, jadna moja gospoo! Mislili smo da e vas ta stvar zanimati. esto smo govorili: Zato se ona jadnica nije vie vratila? Moda bi joj ovo to smo doznali dalo malko nade? - Pet godina - proape Anelika - i nikakve vijesti za sve to vrijeme! Ako je imao tako odane prijatelje - ali koje? - koji su ga izbavili na taj nain i u posljednji trenutak iz krvnikovih ruku, i tako bogate da su mogli platiti ogromnu svotu da bi potkupili majstora Aubina, zato mi nitko od njih za sve ovo vrijeme nije dao nikakva znaka? Ne, sve je to samo pusto naklapanje!

Ustane. Noge su se pod njom tresle. Uznemirenim oima povede po gazdi Lucasu i njegovoj eni. - Zato ste mi sve ovo ispriali? Da me ne mislite izdati? - Zaboga, ta vam pada na pamet, draga. - A zato onda? Ili ste me htjeli ucijeniti? - Vi ste sasvim izgubili glavu - ree mali kobasiar poprimivi iznenada dostojanstveno dranje. - Kad mogu, rado u napraviti uslugu blinjemu, eto u tome je stvar. I to sam vie razmiljao o itavoj zgodi, sve sam uvjereniji bio da bi upravo vama trebalo ispriati je. I, podigavi bogobojazne oi prema Djeviinu liku, nastavi: - esto se molim Bogorodici da me nadahne iskrenim milosrem, korisnim i blagotvornim, a ne onim to uznosi onog to ga ini, a poniava onog to ga prima. - Ako ste ve tako dobar kranin, morali biste se radovati smrti jednog vjeca i ne eliti da uskrsne iz mrtvih. - Ja se ne radujem nijednoj smrti - promrmlja kobasiar ije su oi, uvaljene u debele obraze, blistale iskrenou. - Oi u oi sa smru dua se svakog ovjeka nae u opasnosti da zauvijek bude izgubljena. Nijedan osuenik ne proe ovim trgom a da se ja ne pomolim Bogorodici da ga spasi kako bi imao vremena da se otkupi ili da ivi bolje poto se pred vjenim ponorom suoio sa svojim grijehom. A to se ponekad i dogodi: kraljev glasnik dojuri s pomilovanjem ili izbije na trgu mete i osuenik se spasi, to se nedavno dogodilo trojici na smrt osuenih. Eto, tim se sluajevima ja veselim. ena je ponovo otvorila vrata duana. Sunce je prodrlo u prostoriju i obasjalo iskrene osjeaje na kobasiarevu licu, Anelika, kojoj je iskustvo izotrilo ula, primijeti njegovu iskrenost i ree udei se: - Zato ste vi dobri? Ljudi vaeg poloaja su tvrda srca. Nee blinjemu uiniti dobra ako nisu sigurni da e im to donijeti neku korist. - A zato ne bih bio dobar? - odgovori kobasiar - osmjehujui se nevino poput djeteta. - ivot je vrlo kratak, a ja ne bih htio izgubiti svoj raj zbog neke prevare ili opaine zahvaljujui kojima bih moda postao neto bogatiji ili moniji od drugih! Poto se s njima oprostila, Anelika poalje koiju nazad odluivi da se pjeice vrati na trg Vosges. Iako se osjeala slabom, htjela je malko proetati, da bi sredila svoje misli. Poe du Sene ulicom nedavno sagraenom koja je prolazila kraj samostana celestina. Sjenice u njihovim lijepo ureenim vrtovima poele su se zaodijevati liem i viticama ljupke zelene boje. Celestini su vrata tih svojih vrtova zatvarali kad su zreli grozdovi mogli staviti u iskuenje posjetitelje, a otvarali su ih poslije berbe. Anelika ue i sjedne ispod jedne sjenice. Ona je esto ovamo dolazila u drutvu svojih prijateljica ili udvaraa koji su joj recitirali stihove ili u nedjelju zajedno sa svojim sinovima, Florimondom i Cantorom. Tog su jutra vrtovi bili jo pusti. Nekoliko redovnika u smeim habitima i u pregai od grubog platna obraivali su lijehe ili obrezivali lozu. Iz samostana je dopiralo zujanje molitava, pjev psalama dok je jedno zvono bez prestanka tuklo. Iz itave te smjese pobonih glasova, svetih pjesama, votanica, tamjana, iz tih obreda, dogmi, ponekad bi izniknuo, tokom vremena, cvijet prave svetosti, savrene, kao to je bio gospodin Vincent ili kao to je bio kobasicar s trga Greve. Svetosti svakidanje, proete dobroudnom mudrou koja baca u sjenu vjekovne sramote, siunosti i vjersku nesnoljivost. Zbog tih izvanrednih bia, mislila je Anelika, moglo se pratati.

32. ANELIKINE TRGOVAKE SPOSOBNOSTI

Sjedei ispod sjenice Anelika se u mislima vraala posjeti gazdi Lucasu. Duh joj je zaokupljao dobriina kobasiar. Nadala se da e na kraju razluiti sigurnost od sumnje. Pria je svaki put dobivala drugaiji izgled, zavisno od miljenja to bi u njoj o kobasiaru prevladalo. Sad je ona u toj prii vidjela plod mistine tlapnje, pokuaj da joj se izvue novaca ili naprosto povjerljivost jednog brbljivca uvijek sretnog da zna vie od drugih. Poslije tolikih godina kako da ona protumai pokuaje ili djela nekolicine zamaskiranih aljivina ujutro prije pogubljenja? Pa kad bi i pretpostavila da vlasnik Plave loze nije pobrkao u svojoj pijanoj svijesti dogaaje, kome je moglo biti stalo do toga da omogui bijeg Joffreyu de Peyracu? Anelika je najbolje znala kako su se svi od njih otuivali poto su pali u nemilost. Andijos je u to vrijeme bio bjegunac. Dodue, poslije se saznalo da je pobunio Languedoc protiv kralja. Vodila se nepotedna borba: zasjede, neprijateljstva, neplaanje poreza, arkanja s kraljevim trupama. Naposletku sam je kralj morao krenuti u Languedoc da bi dokrajio opasnu napetost. Andijos je bio zarobljen. Anelika je to doznala sluajui brbljarije dvorskog svijeta koji je dolazio da se sladi okoladom u panjolskoj patuljici. Moda je tim pothvatima Joffrey de Peyrac bio osveen, ali spasili ga zasigurno nisu. A majstor Aubin? Zar se i pomisliti moglo da bi on mogao sudjelovati u takvoj prevari? Prialo se da je taj savreni dravni slubenik odbio itava bogatstva. I kako to da za svih tih pet godina nikada ni rijei nije ula o tom udnom sluaju? I to je vrijeme vie prolazilo, to su lude nade male Anelike sve vie kopnile pod neumoljivim razmiljanjima gospoe Morens. Na alost, ona nije vie bila mala djevojica to se zanaa nemoguim snovima. Sam ivot se pobrinuo da je uvjeri kako je neumitno sama. Njezin mu je bio zaista mrtav a nije vano da li je zavrio svoj ivot na lomai ili je poslije umro bogapitaj gdje! Ona ga sigurno vie nikad nee vidjeti! Stisnula je ruke kao to je obiavala initi kad bi njom ovladalo veliko uzbuenje. Njezino mlado lice je ponekad poprimalo izraz odsutan i blag, izraz mirenja sa sudbinom. Ali rijetki su bili oni koji su poznavali to njezino lice jer su trgovaki poslovi od nje traili da bude uvijek dobro raspoloena, lukava pa i pomalo buna. Ona se lako prilagodila toj ulozi zato to je po prirodi bila iva duha. Uostalom, to ju je omamljivalo. Nije vie imala vremena da o kojeemu misli. U toku posljednje godine ona nije oklijevala da se baci u vrlo smjele pothvate od kojih se Audigeru dizala kosa na glavi. Uza sve to, sve joj je ili gotovo sve, polazilo za rukom. Anelika je sada bila bogata. Posjedovala je koiju, stanovala je na trgu Vosges. Ona vie nije ulijevala mirisavo pie u alice lijepih namigua ve je to inila itava vojska crnia to ih je nabavila u Seti i poslije izuila da posluuju goste. A ona se sasvim posvetila raunima i brojkama i ivjela ivotom bogate graanke. Anelika se digne i uputi polako Obalom celestina. Da ne bi suvie izmorila mozak razmiljanjima o onom to je ula od gazde Lucasa, stane se prisjeati dogaaja to su se zbili poslije one noi kad se na tajnom sastanku susrela s gospodinom Colbertom. Prije svega, sjetila se prodavaonice okolade koja je za kratko vrijeme postala jedno od mondenih sastajalita Pariana. Tu je prodavaonicu nazvala panjolska patuljica. Jednoga dana im je dola u posjetu glavom sama kraljica sretna to vie nije bila jedina osoba koja pije okoladu. Njegovo velianstvo kraljica dola je u pratnji svoje patuljice Terezite i svog patuljka, asnog Barkarole.

Otada su poslovi u prodavaonici ili da nisu mogli bolje. Aneliki je bilo jasno da je za nju bilo od velike koristi to se udruila s dobriinom Audigerom koji je bio zaljubljen u nju. Isuvie slab da bi joj se suprotstavljao i uvjeren da e ona prije ili poslije postati njegova ena, putao ju je da radi to hoe. Iako se strogo pridravala svih toaka njihova ugovora, ipak se Anelika trudila da to vea zarada pripadne njezinom dijelu posla. Tako je ona potpuno preuzela na sebe brigu u poslovanju prodavaonica to ih je pootvarala u gradiima oko Pariza: U Saint-Germaineu, Fontainbleauu, Versaillesu, pa ak i u Lionu i Nantesu. Bila je nepogreiva pri izboru ljudi to ih je stavljala na elo svojih novih prodavaonica. Preputala im je dobar dio zarade, ali je zauzvrat traila da im rauni budu toni. Osim toga, ugovorom ih je obavezivala da prvih est mjeseci njihovi poslovi budu u stalnom rastu, inae e poslovoa biti smijenjen. Ugroeni tom prijetnjom, poslovoe su se trudili da uvjere provincijalce kako im je bila dunost da piju okoladu. Anelika nije imala manu mnogih trgovaca i novara onog vremena: ona nije gomilala novac nego ga je stalno stavljala u promet. Ulagala je u razne sitnije poslove, kao to je, na primjer, bio posao s javnim koijama Pariza koje su polazile od palae Saint-Fiacre te uz put kupile sluge, paeve, krojaice, trgovce, vojnike na takama i uurbane inovnike i odvozile ih za svega pet novia tamo gdje su eljeli. Bijae se, osim toga, udruila i sa svojim nekadanjim vlasuljarom Francoisom Binetom iz Toulouse. *** Jednoga dana dok je pred ogledalom po tko zna koji put tuila za svojom dugom kosom koju joj bijahu odrezali oni lupei u Chateletu, Anelika se sjetila Francoisa Bineta. Njezina nova kosa nije bila runa, naprotiv imala je jo zlatnije preljeve i bila jo valovitija, ali je bila dozlaboga kratka. Sad kad je ponovo postala gospoa nije ju mogla skrivati ispod kapice te je zbog toga bila u stalnoj i velikoj neprilici. Valjalo joj je pribjei umecima. Ali da li e pronai gdje boju kose slinu svojoj, s onim sjajnim preljevima koji su se rijetko viali? Sjetila se rijei straara koji joj je odrezao kosu: - Prodat u je gospodinu Binetu u ulici Saint-Honore. Nije li to, moda, bio onaj njezin Binet iz Toulouse? U svakom sluaju, postojale su male mogunosti da je on jo uvijek uvao njezinu kosu. Ali nju je spopala elja da vidi tog svog nekadanjeg slugu i ta je elja vie nije naputala, tako da se jednoga dana uputila k njemu. I zaista je to bio onaj njezin Francois Binet, obazriv, ljubazan brbljiv. U njega se mogla mirne due pouzdati. Priati e o svemu i svaemu, ali nikad se nijednom rijeju nee dotai prolosti. Oenio se. ena mu se zvala La Martin, a bila je vrlo spretna frizerka. Njih dvoje su uspjeli privui vrlo biranu klijentelu. Anelika se mogla bez brige pojaviti pred nekadanjim vlasuljarom svoga mua. Gospoa Morens je bila vrlo poznata linost u Parizu. Ipak ju je Binet, dok joj je dotjerivao frizuru, ispotiha zvao: gospoo grofice. Mada joj je to godilo, nju je spopadala elja da zaplae. Binet i njegova ena vrlo smjelu frizuru napravie Aneliki. Sasvim na kratko su joj odrezali kosu i potpuno joj otkrili vrlo lijepo oblikovane ui, a od odrezane kose napravie nekoliko umetaka koje su joj ljupko sloili uzdu vrata i ramena i tako ih na umjetan nain produili. Dok je sutradan Anelika s Audigerom etala Mailom, dvije gospoe je zaustavie da bi je upitale tko joj je napravio tako zgodnu frizuru.

Ona ih je poslala Binetu. To ju je potaklo da se udrui s vlasuljarom i njegovom enom. Ona e njima slati bogate gospoe, svoje muterije, a oni e joj za to davati izvjestan postotak. Uz to im je posudila novaca da poalju u provinciju naunike s tim da kupuju kose lijepih seoskih djevojaka. Sam Pariz vie nije mogao nasmagati dovoljno enske kose da bi se udovoljilo sve veoj potranji za vlasuljama. Posljednja trgovaka transakcija Anelikina bila je i najvanija. Kupila je nekoliko dijelova broda od jednoga trgovca iz Honfleura imenom Jean Castevast s kojim je ve otprije bila u poslovnim odnosima. Gazda Castevast se bavio svakojakim poslovima. Iznajmljivao je ribarske brodove koji su odlazili na ribarenje ak u Novu Zemlju, prodavao bakalar u Parizu, trgovao naveliko solju iz Poitoua i Bretagne i opremao brodove za Ameriku, odakle je opat dovozio kolonijalnu robu. ak je i gusarske brodove opremao. Poslovi su mu napredovali da nisu mogli bolje. Posuivao je novac mornarima na svojim brodovima, i to uz velike kamate i na kratak rok. Osiguravao je uz etiri posto sumnjive zajmove, naime zajmove koje su stranci smatrali nesigurnim, ali je on znao da imaju vrstu podlogu. Kupovao je i zamjenjivao kranske robove za Arape to bi ih njegovi brodovi zarobili, i to posredstvom redovnika Svetog trojstva iji se samostan nalazio u Lisieuxu. Zahvaljujui ovoj posljednjoj svojoj djelatnosti, gazda Castevast je smatran dobroiniteljem ovjeanstva mada je od obitelji zarobljenih krana traio predujam i od njih dobivao novac na ime njihove zahvalnosti. Kao to rekosmo, Castevastovi su poslovi dobro napredovali, meutim, ponekad se uputao u presmione pothvate te se zbog toga u posljednje vrijeme naao na rubu propasti. Jedan su mu brod zarobili Berberi, na drugom se pobunila posada, zbog poveanih nameta na sol propao mu je itav tovar bakalara. Anelika iskoristi tu priliku i toboe pritekne u pomo lukavom trgovcu kojega je cijenila zbog njegove sposobnosti i odvanosti. Pomogla mu je tako to mu je u poetku posudila novaca. Zatim mu je svojim vezama pomogla da bude izabran za kraljeva prokuratora u gradskom vijeu Honfleurea. Uz to je poluila da i njegov brat dobije poloaj kraljeva prokuratora za mornaricu u istom gradu. Zahvaljujui tim imenovanjima, Jean Castevast je uspio izii na kraj s poreskim vlastima. Osim toga, kao akcionar Zapadnoindijskog i Istonoindijskog drutva, Anelika je od Colberta postigla da Castevastovi brodovi mogu pristajati u Martiniqueu plaajui pri tom sasvim neznatne pristojbe kraljevim slubenicima na otoku. Izuzimanje od poreza bilo je prvo to je uspjela postii ime se nesvjesno naplatila za sva ona ponienja to ih je osjeala svaki put kad bi u Monteloup dolazio poreznik. A moda se pri tim nastojanjima sjeala prvih trgovakih savjeta to joj ih je dao gospodin Molines. Jedno od naela gospoe Morens, a moda je ba u tome bila i tajna njezina uspjeha, moglo bi se izraziti ovim rijeima koje ona nikad nikome nije povjeravala: Svaka je trgovina dobra, ukoliko je osloboena poreza. U zamjenu za svoje zajmove i usluge Anelika je postala suvlasnikom Castevastovih brodova. Uz to je u Parizu bila jedini njegov dioniar za kolonijalnu robu: za kakao, razumije se, ali i za kornjaevinu, bjelokost, egzotine ptice i, za skupocjene vrste drveta. Ona je snabdijevala drvetom nove dravne tvornice namjetaja to ih je gospodin Colbert podigao. Majmunie i ptice prodavala je Pariankama Sve joj je to omoguilo da zaradi vrlo mnogo novaca. *** Zaokupljena svojim mislima i raunima, Anelika je napustila obalu Sene i uputila se Ulicom Beautreillis. ivost koja je tu vladala privede je zbiji. Bilo joj je sada ao to je otpremila koijaa. Nije vie bilo u skladu s njezinim novim drutvenim poloajem da ide pjeice i da se mijea s nosaima vode i sluavkama koje su

trale ulicom. Ona vie nije nosila haljine do gleanja kao ene iz puka te joj je rub njezine bogate haljine bio zaprljan blatom. Gomila svijeta u pokretu stane je gurati prema jednoj kui. Poe se estoko opirati toj struji, ali joj jedan graanin koji ju je gotovo prignjeio, dovikne: - Budite strpljivi, ljepotice! Prolazi princ! Velika se vrata otvore i kroz njih proe koija u koju bijae upregnuto est konja. Anelika odjednom iza prozora koije prepozna strogi profil princa de Condea. Netko vikne: - ivio gospodin princ! Mrgodan, princ podigne ipkastu orukvicu. Za narod je on jo uvijek bio pobjednik kod Rocroi. Na alost, Pirinejski mir ga je prisilio na povuen ivot koji njemu nije nimalo bio po volji. Kad je proao, svatko poe za svojim poslom. Anelika proe ispred dvorita palae koju princ upravo bijae napustio. Znatieljno se zagleda u zgradu. Od nekog joj vremena njezin lijep stan na trgu Vosges bijae postao pretijesan. Poela je sanjati o palai s velikim ulaznim vratima, s dvoritem u kojemu bi se mogle okretati koije, s dvoritem u kojemu se nalaze tale i kuhinje, stanovi za sluinad, a sasvim odotraga lijepi vrt zasaen stablima naranaa i cvijeem. Palaa to ju je promatrala tog jutra bila je gotovo jo nova. Svjetlo i jednostavno proelje s vrlo visokim prozorima i balkonima od kovanog eljeza, te krov od glatkih ploica kriljevca i s okruglim vidjelicama bili su graeni prema ukusu tog vremena. Vrata palae su se polako zatvarala. Anelika je oklijevala da napusti to mjesto a da ni sama nije znala zato. Primijeti da je grb uklesan nad vratima bio kao odsjeen. Niti je vrijeme niti su vremenske nepogode mogle unititi prinevski grb, ve je bilo oito da je to uinilo klesarsko dlijeto. - Kome pripada ova palaa? - upita jednu cvjetaricu koja je u blizini imala duani. - Pa gospodinu princu - odgovori prodavaica kooperno. - A zato je gospodin princ naredio da se skine grb iznad vrata? teta, svi ostali radovi u kamenu su vrlo lijepi! - Eh, to je druga pria - odgovori dobra ena, namrtivi se. - Nad vratima je bio grb ovjeka koji je sagradio palau. Nekog plemia, prokletnika. Bavio se vraanjima, bio u sporazumu s vragom, pa je osuen na lomau i spaljen. Anelika osta kao ukopana. Zatim osjeti kako polako blijedi. Eto zato je pred tim vratima od svijetle hrastovine to se blistala na suncu imala dojam da je ve jednom bila tu. Bila je tu onog dana kad je stigla u Pariz. Na tim je vratima vidjela peate kraljevog pravosua - Pria se da je onaj ovjek bio vrlo bogat - dalje je, govorila ena. - Kralj je drugima raspoklanjao njegova dobra. Gospodin princ je dobio najvei dio, a meu njima i ovu palau. Prije no to je u nju uao, naredio je da se odstrani grb vjeca i itava palaa pokropi blagoslovljenom vodom. Znate, htio je mirno spavati. Anelika se zahvali cvjetarici i ode. Prolazei ulicom Saint-Antoine, poela je premetati po mislima trudei se da se domisli kako da doe u vezu s princom de Condeom. *** Nekoliko mjeseci poto bijae otvorila prodavaonicu okolade, Anelika se preselila na trg Royal. Novac je ve poprilino priticao u njezine depove. Napustivi Ulicu potenih graana i preselivi se u aristokratsku etvrt, mlada se ena popela za jednu stepenicu na drutvenoj ljestvici. Na trgu Royal plemii su se tukli u dvoboju, a lijepe su gospoe razgovarale o filozofiji, astronomiji i poeziji.

Udaljivi se od mirisa okolade koji su je proganjali, Anelika se osjeala kao preporoena. Oima punim simpatije promatrala je novu sredinu, taj svijet zatvoren i pariki. Taj trg sa svojim ruiastim kuama, sa svojim visokim krovovima od kriljca, sa svojim arkadama pod ijom su se sjenom stisli duanii pomodne robe, pruao joj je sklonite gdje se ona odmarala od dnevnih poslova. Tu se ivjelo ivotom povuenim i mondenim. Skandali su tu poprimali laan izgled kazalinih predstava. Anelika je poela uivati u uglaenom razgovoru, tom sredstvu kulture to je ve pola stoljea vrilo snaan utjecaj na francusko drutvo. Ali uvijek je bila u brizi da e se osjeati nelagodno. Njezine su misli isuvie dugo bile udaljene od problema o kojima je bila rije u epigramima, madrigalima, sonetima! Osim toga, svi su je smatrali puankom, to jest enom niskog porijekla, stoga su najbolji saloni pred njom ostali zatvoreni. Strpljivo je ekala da u njih prodre. Bogato se oblaila, ali nije bila ba previe sigurna da su joj haljine u skladu sa modom. Kad su njezini sinovi odlazili da se na trgu proetaju ispod drvea, svijet se ogledao za njima, jer bili su lijepi i ukusno odjeveni. I Florimond i Cantor su se oblaili u prava pravcata muka odijela od svile, brokata, baruna, sa velikim ipkastim ovratnicima, arapama, a na nogama cipelice s visokim petama. Lijepe su im kose pokrivali eirii ukraeni perjem, a Florimond je ak o pasu nosio sabljicu na koju je bio neobino ponosan. Iako je po izgledu bio njean i nervozan, neobino se oduevljavao ratom. Izazivao je na dvoboj majmunia Piccola ili mirnoga Cantora koji je u dobi od etiri godine tek koju rije znao kazati. Da nije imao bistre zelene oi, Anelika bi bila povjerovala da je priglup. No on je bio vrlo utljiv, a i emu da govori kad ga je Florimond ionako razumio, a sluge su ispunjale sve njegove elje! Preselivi se na trg Royal, Anelika je uzela u slubu jo jednu kuharicu i jednoga slugu. S Flipotom koji je promaknut u lakeja, te koijaem, gospoa Morens se nije morala sramiti pred susjedama. Barba i Jasmina su nosile kapice od ipke, zlatne kriie i indijanske alove. Uza sve to Anelika je bila sasvim naistu da je svi smatraju obogaenom puankom. Htjela se popeti to vie, a saloni u etvrt Marais su dozvoljavali ambicioznim enama iz puka da prodru meu aristokrate jer je duh sjedinjavao graane i velike gospoe. Poela se truditi da stekne naklonost stare gospoice to je stanovala u stanu iznad njezina. Ta je gospoica bila kaiperka u vrijeme cvata kaiperstva i enskih rasprava. Poznavala je markizu Rambouillet, posjeivala je gospoicu Scudery. Izraavala se uglaenim i nerazumljivim rijeima. Philonida de Parajonc je tvrdila da postoji sedam raznih naina potivanja, a uzdahe je dijelila u pet vrsta. Prezirala je mukarce, a Molierea je strano mrzila. Ljubav je za nju bila pakleni lanac. Nije, meutim, bila uvijek tako ponosna. aputalo se da se u mladosti nije zadovoljavala dosadnom zemljom koja se zvala Njenost, ve da je putovala kraljevinom koja se zvala Koketerija i esto prebivala u njemu glavnom gradu koji se zvao Uitak. Sama bi ponekad govorila podiui svoje blijede oi uvis: Ljubav mi je strahovito opustoila srce! - E da je samo srce! - mrmljao je Audiger kojemu se nije nimalo svialo to Anelika posjeuje tu staru kaiperku. - Vi postajete sitniavi, draga. Kod nas narod kae da je ena mudra kad uspije razlikovati prsluk i koulju svoga mua. Anelika bi se nasmijala i tako razoruala Audigera. Zatim je odlazila s gospoicom de Parajonc na predavanja u Dragocjenu palau gdje ju je ova upisala za tri pistolesa24.

24

Pistole - deset zlatnih franaka.

Tu se sastajao cvijet potena svijeta, to jest mnoge ene to su pripadale srednjim graanskim slojevima, sveenici, mladi i naoruani ljudi, provincijalci. Program tog drutva je bio vrlo primamljiv: elimo vam za svega tri pistolesa pruiti u toku tri mjeseca, to jest od prvog sijenja do polovice korizme sve zabave to ih razborit duh moe zamisliti: "U ponedeljak i subotu: ples i komedija pri emu e svatko biti poluen slatkim limunima i naranama iz Portugala. "U utorak: vokalni i instrumentalni koncert. "U srijedu: predavanje o filozofiji. "U etvrtak itanje lanaka i novih komedija uz kritiki osvrt. "U petak: neobina izlaganja podvrgnuta kritici". Sve je bilo predvieno da bi se umirilo gospoe koje su se bojale da se kasno u noi vraaju kui: "Sigurna e pratnja biti stavljena na raspolaganje osobama kojima je stalo do sigurnosti njihovih kasa, nakita i genovekih ipaka. A moda ta pratnja nee biti niti potrebna budui da smo u pregovorima sa svim deparima Pariza koji su nam obeali izdati propusnice koje e naim lanovima omoguiti da bez ikakvih smetnji dolaze na sastanke i s njih odlaze. Ta su gospoda dokazala da umiju potivati rije koju su jednom dali. Osim toga, ljudi iz Dragocjene palae su se pobrinuli da predavai budu poznate linosti. Tako je Roberval, profesor matematike na Kraljevskom sveuilitu, govorio o kometi koja je 1665. mnogo uzbudila Pariane. Ta su predavanja govorila o poplavama Nila, o ljubavnoj sklonosti, ali i o uzrocima svjetlosti, o pitanjima praznog prostora i o teini zraka. Anelika je ubrzo primijetila da je proivljavala strane muke sluajui nauna predavanja; trpjela je kao vrag u kropionici punoj blagoslovljene vode. Kad bi ula poneke izraze, inilo joj se da uje strastveni glas Joffreya de Peyraca i da vidi sjaj njegovih crnih oiju. - U mene je isuvie malo mozga - ree jednoga dana gospoici de Parajonc. - Svi oni veliki problemi me uznemiruju. Ubudue u navraati u Dragocjenu palau samo na ples i na muzike priredbe. - Va je uzvieni duh isuvie duboko ogrezao u materiju - jadala se stara gospoica. - A kako da se istaknete u jednom salonu ako niste u toku onoga o emu se raspravlja? Neete nita da nauite o filozofiji, o mehanici, o astronomiji, nita o skladanju stihova! to vam onda ostaje? Pobonost. Jeste li barem itali Svetog Pavla i Svetog Augustina? Oni su najbolji pregaoci da bi uvrstili Boju volju! Posudit u vam ih! Ali Anelika nije htjela da zna za Svetog Pavla i Svetog Augustina, pa, ni za knjigu gospoice de Gournay: O jednakosti ljudi i ena iz koje je ona mogla izvui dobre argumente i suprotstaviti ih Audigerovim tvrdnjama. Ali se zato strasno i kriomice bacila na prouavanje Rasprave o prenemaganju i lijepom vladanju od gospoice de Quintin i Kako ete uspjeti na dvoru od gospoice de Croissy.

33. NAPAD DRSKOG SLUGE MARKIZ DE MONTESPAN ZATITIO ANELIKU

Sutradan po posjeti to ju je Anelika uinila gazdi Lucasu, kobasiaru na trgu Greve, ona je zamolila gospoicu de Parajonc da je prati u Tuileries. Gospoica Parajonc ju je obino posvuda pratila. Poznavala je itav Pariz i pokazujui Aneliki sad ovu, sad onu linost, kazivala bi joj njihova imena. Tako je Anelika upoznavala nova imena na dvoru. Osim toga, stara joj je gospoica

dobro posluila da bi pored nje istakla svoju ljepotu. Naime, jadna bi se Philonida naprahala sve do oiju okruenih velikim crnim podonjacima te bi tako nacifrana liila na staru namiguu i pri tom bila uvjerena da je neodoljiva kao u ono davno vrijeme kad su za njom eznuli bezbrojni udvarai. Uila je Aneliku kako treba etati kroz Tuileries, trudei se da izvede potrebne pokrete, emu su se mnogo smijali bezobraznici. Ona je, meutim, smatrala da se oni dive njezinu ljupkom liku. - U Tuileries - govorila je - treba kroz veliku aleju etati nehajno se drei. Ako elite biti duhoviti, morate mnogo govoriti i ne kazati nita, morate se smijati da biste izgledali veseli, uspraviti se svaki as da biste istakli svoje grudi, raskolaiti oi da biste izgledali vii, zagrizati u usne da bi bile crvenije, glavom razgovarati s jednim, a lepezom s drugim Ukratko, treba se raznjeiti, draga! alite se, gestikulirajte, prenavljajte se To pouavanje i nije bilo tako loe. Anelika ga je primjenjivala s vie mjere i uspjeha nego njezina uiteljica. Prema rijeima gospoice de Parajonc, Tuileries su bile poprite lijepoga svijeta, a Cours-la-Reine carstvo namigivanja. Svijet je odlazio u Tuileries da bi tu doekao vrijeme etnje na Cours-la-Reine, a naveer se poslije etnje na Coursla-Reine ponovo vraao u Tuileries izmjenjujui etnje koijom sa etnjama pjeice. Gajevi po parkovima bili su kao stvoreni za pjesnike i ljubavnike. Tu su sveenici pripremali svoje propovijedi, a odvjetnici svoje obrambene govore. Sve osobe koje su neto znaile tu su uricale sastanke, a ponekad se tu moglo sresti kralja ili kraljicu, dok je prijestolonasljednik esto dolazio u drutvu svoje guvernante. Danas je Anelika odvukla svoju prijateljicu prema velikoj aleji kojom su obino etale velike linosti. Princa de Condea se tu moglo sresti gotovo svaku veer. Bila je razoarana primijetivi da ga nema i ona bijesno lupne nogom. - Ba sam znatieljna zato vam je tolika stalo do toga da vidite njegovu visost udila se Philonida. - Moram ga vidjeti. - elite li mu uputiti neku molbu? Ali ne alostite se, draga, eno ga, upravo dolazi. Zaista, princ de Conde je dolazio velikom alejom okruen plemiima iz svoje pratnje. Tek sada je Aneliki postalo jasno da nije postojala nikakva mogunost da s njim doe u dodir. Je li mu mogla pristupiti i kazati: - Monsinjore, povratite mi palau u Ulici Beautreillis jer ona meni pripada. Vi ste je primili iz kraljevskih ruku a da na nju nikakvo pravo ni ste imali Ili: - Monsinjore, ja sam ena grofa de Peyraca, vlasnika palae s koje ste skinuli njegov grb i koju ste dali pokropiti blagoslovljenom vodom Poriv koji ju je doveo u Tuileries bio je i djetinjast i glup. Ta ona je bila samo ena iz puka koja se obogatila prodajui okoladu! Nitko je nije mogao predstaviti njemu! A da je i predstavi, to bi mu kazala? Bijesna na sebe samu, stane se estoko prekoravati: Glupao! ta bi bilo od tvojih poslova kad bi uvijek donosila ovako nerazumne i nagle odluke? - Doite - ree staroj usidjelici. I brzo se udalji od glasne i arene skupine to je pored nje prola. Usprkos prekrasnom danu i blagom plavetnilu proljetnog neba, Anelika je dalje etala sa zlovoljom na licu. Philonida je upita ima li namjeru poi na Cours-laReine. Ona odgovori da ne misli. Koija joj je bila isuvie priprosta. Neki gizdelin ih zaustavi: - Gospoo - obrati se Aneliki - ja i moj prijatelj upravo smo raspravljali o vama. Okladili smo se: jedan tvrdi da ste ena nekog prokuratora, a drugi da ste gospoica i kaiperka. Ne biste li bili tako dobri pa nam kazali tko je od nas dvojice u pravu?

Bila bi se od srca nasmijala da nije bila loe volje. Osim toga, nije podnosila te kicoe nacifrane kao lutke i u kojih je nokat na malom prstu bio dui nego na drugim prstima. - Uvijek se kladite da ste budala i nikad neete izgubiti - odgovori. Gizdelin je buljio u nju zgranut. Philonida de Parajonc je bila zbunjena. - Va odgovor je vrlo duhovit, ali na tri kilometra smrdi po ulici. Neete nikad uspjeti u ni jednom salonu, ukoliko - Oh! Philonido! - povie Anelika odjednom se zaustavivi - gledajte tamo - to? - Tamo - ponovi Anelika glasom koji se sveo na jedva ujni apat. Na nekoliko koraka od nje, u zelenom okviru jednoga gaja, neki se mladi lijeno naslonio na postolje mramorne statue. Bio je vrlo lijep, a njegovu je ljepotu jo vie isticala elegancija njegova ruha. U njegovo odijelo od zelenog baruna bijahu utisnuti pozlaeni likovi ptica i raznog cvijea. Odijelo prilino neobino, ali lijepo kao proljetna livreja. Bijeli eir ukraen zelenim perima pokrivao mu je bujriu plavu vlasulju. Njegovo bijelo i rumeno lice, uokvireno dugim kovrdama i ublaeno neznatnim namazom pudara, krasili su plavi i tanki brii. Imao je velike oi, prozirno plave, kojima je lie davalo zeleni ton. Crte lica su mu bile nepomine, a isto tako i njegov pogled. Je li sanjario? Razmiljao? Njegove plave zjenice inile su se prazne, kao zjenice slijepca. Pogled mu je bio odsutan kao u ovjeka koji snatri o neemu, a hladan kao u zmije. - ta je, Aneliko - prijekorno je upozori gospoica de Parajonc - izgleda da ste izgubili glavu. Samo gradski sitni ljudi mogu tako promatrati jednu osobu. - Kako kako se zove? - Zaboga, to je markiz Filip du Plessis-Belliere! emu se toliko udite? Sigurno tu eka svoga ljubavnika. Ne razumijem, zaista, to ste tako zinuli i zastali kao da ete pustiti korijenje! Ta vama se ionako ne sviaju kicoi. - Oprostite - odgovori Anelika doavi konano sebi. Na trenutak se bijae ponovo pretvorila u djevojicu divlju i punu divljenja, Filip! Njezin roak pun prezira. Oh! Monteloup i miris dvorane u kojoj se pod tanjurom tople juhe isparavao vlaan stolnjak. I bol i radost u istom trenutku! Prole su pored mladia. On ih je primijetio, pokrenuo se, skinuo eir pokretom neizkazane dosade i pozdravio ih. - Taj plemi, zar ne, pripada kraljevoj pratnji? - upita Anelika kad su malko poodmakli. - Jest. Zajedno s gospodinom princom je ratovao dok je ovaj bio u panjolskoj slubi. Poslije je imenovan glavnim nadstojnikom kraljeva lova. Tako je lijep i toliko uiva u ratovanju da ga kralj naziva Martom, bogom rata. Meutim, o njemu se priaju strane stvari. - Strane stvari? Ba me zanima koje su to strane stvari! Gospoica Parajonc se pomirljivo osmjehne. - Eto, ve vam je krivo to lo glas bije tog lijepog gospodiia. Ah! Sve su ene kao i vi. Tre za njim i zanosno se dive njegovim plavim kosama, njegovoj svjeoj puti, eleganciji njegova ruha. Ne predaju se dok se ne uvale u njegov krevet. Tada se, meutim, druga muzika uje. Da, da, gospoica Armanda de Circe i gospoica Jacari su mi se povjerile Lijepi je Filip naizgled odgojen i ljubazan. Rastresen je kao mudrac, emu se na dvoru svi smiju. Meutim, ini se da je u ljubavi pravi prostak: koija se s vie potivanja odnosi prema svojoj eni, nego on prema svojim ljubavnicima. Sve one koje su okusile njegove zagrljaje, mrze ga iz dna due Anelika ju je sluala samo s jednim uhom. Stalno joj je lebdio pred oima Filipov lik, oslonjen na kip, nepomian i nestvaran kao kakvo privienje. Jednom ju je uzeo za ruku i poveo je da pleu. Bilo je to u Plessisu, u velikom i tajanstvenom dvorcu usred velike ume Nieul. Anelika nije mogla objasniti svojoj prijateljici da je Filip iz Poitoua, te jest da je usprkos njegovoj plavoj kosi i u njegovim ilama teklo neto arapske krvi. Strast, tankoutna okrutnost te rase kao da je bila

svojstvena i svijetu u jugozapadnim predjelima kraljevstva. Ljubazni su poneto grubi i utljivi. Nevjernika krv se nije srodila s njima, ali je ipak kolala u njihovim ilama i ponekad bi iznenada planula. - ini se da upravo uiva u tome da mui na vrlo rafiniran nain svoje ljubavnice nastavila je Philonida. - Zbog neke gluposti je tako divljaki isprebijao gospou de Crice da se gotovo tjedan dana nije mogla pomaknuti; stvar vrlo neugodna s obzirom na gospoina mua. U sluaju pobjede u ratu, ponaa se da je to prava sramota. Njegovih se vojnika svijet vie plai nego vojnika zloglasnog Jeana de Werthea. ak u crkvama obeauju ene i tako ih izmrcvare da ih se poslije prepoznati ne moe. U Norgenu je silom sakupio keri odlinijih graana i gotovo ih poubijao zato to su se opirale njemu i njegovim oficirima. Poslije razvratne noi prepustio ih je vojnicima. Mnoge su tom prilikom umrle, ili poludjele. Da ga princ de Conde nije uzeo u zatitu, Filip du Plessis bi bio zasigurno pao u nemilost. - Philonido, vi ste stara ljubomorna brbljivica! - povie Anelika planuvi odjednom. - Onaj mladi nije i ne moe biti udovite kakvim ga vi prikazujete. Uivate u tome da napuhujete brbljarije to ste ih o njemu uli. Gospoica se zaustavi gotovo se guei od negodovanja. - Ja! Brbljarije! Ta i sami znate koliko zazirem od naklapanja susjeda i svega onoga to ulica pria. Ja! Brbljarije! Ja koja ne podnosim prostakluke! Ako vam ve neto povjerim i kaem, znai da je to istina! - Pa dobro, ako je istina, onda on nije tome kriv - odluno izjavi Anelika. - Takav je zato to su ga ene izmuile zbog njegove ljepote. - Kako Kako vi to znate? Poznajete li ga? - Ne ne. - Onda ste ludi! - Povie gospoica de Parajonc zacrvenivi se od bijesa. - Ne bih ni u snu pomislila da ete izgubiti glavu zbog takvog leptira. Zbogom Napusti je i velikim se koracima uputi k izlaznim vratima. Anelika poe za njom ne elei prekinuti prijateljstvo s gospoicom Parajonc koju je, u stvari, voljela. *** Da se Anelika i stara kaiperka nisu tog dana porijekale u Tuileriesima zbog Filipa du Plessis-Bellierea, ne bi bile tako brzo krenule kui, a da nisu izile u tom trenutku ne bi bile postale rtve prostake oklade lakeja okupljenih pred ulazom, a gospodin de Lauzun i gospodin de Montespan ne bi se bili tukli u dvoboju za lijepe zelene oi gospoe Morens, a Anelika bi se bila jo dugo naekala da ponovo prodre u drutvo velike gospode. To dokazuje samo da je ponekad dobro imati poneto dui jezik. Budui da se jednim napisom branio ulaz u vrtove lakejima i olou bilo je uvijek pred ulazom mnotvo lakeja, slugu, koijaa koji su tu kratili vrijeme igrajui na karte, tukui se ili pijui u gostionici na uglu. Tu su se veer lakeji vojvode de Lauzuna zarekli da e platiti bocu vina onome tko se usudi podii suknje prvoj gospoi koja izie iz Tuileriesa. Dogodilo se da je ta gospoa bila Anelika koja je dostigla Philonidu i pokuala je umiriti. Prije no to je mogla predvidjeti namjeru drskoga lakeja, nekog dugonje koji je smrdio po vinu, suknja joj je na prostaki nain poletjela u zrak. Gotovo u istom trenutku njezina se ruka nemilice spustila na drznikovo lice. Gospoica de Parajonc je krijetala kao papiga. Neki velika koji se upravo penjao u koiju i koji je vidio itav prizor dade znak svojim slugama, a ovi se, sretni to im se prua prilika, oborie na sluge gospodina de Lauzuna. Izbi strahovita tunjava usred konjskih balega dok su dangube zauzele poloaje po strani i radoznalo promatrale. Pobjeda je pripala livreji plemia koji je svoje sluge podbadao estoko im pljeui. On se priblii Aneliki i pozdravi je.

- Hvala vam, gospodine, na pomoi - odgovori mu ona. Sva se tresla od bijesa zbog doivljenog ponienja. Ali vie od samog bijesa njom bijae ovladao osjeaj straha jer umalo ona sama nije pokuala udesiti za vrbicu pijanog lakeja, kao to je nekad radila s pijancima u Crvenoj krinki, pratei svoj pothvat slikovitim rijeima to ih je nauila u Poljakinjinoj koli. Sva njezina nastojanja da ponovo dospije u krug velikih gospoa bila bi zauvijek propala. Sutradan bi se gospoe iz predgraa Marais grohotom srnijale toj zgodi. Problijedila je kao vosak pri toj pomisli te odlui da padne u nesvijest prema starom dobrom obiaju. - Ah! Gospodine kojeg li bezobrazluka! Strano li je biti ovako izloen zlostavljanju ovih grubijana! - Smirite se, gospoo - ree on pridravajui je oko pasa brinom i snanom rukom. On je bio vrlo lijep mlad ovjek. Imao je ive oi, a njegov naglasak nije ostavljao sumnji. Bio je sigurno Gaskonjac! On se predstavi: - Louis Henri de Pardaillan de Gondrin, vi ez od Pardaillana i drugih mjesta, markiz de Montespan. Anelika je poznavala to ime: pripadalo je starom i visokom plemstvu pokrajine Guienne. Ona mu se osmjehne to je arobnije mogla, a markiz, oito oaran tim susretom, htjede poto-poto znati gdje i kada bi mogao dobiti vijesti o njoj. Ali ona ne kaza svoje ime, ve mu samo ree: - Doite u Tuilleries sutra u ovo vrijeme. Nadam se da e nam se pruiti bolja prilika da ugodno proavrljamo. - Gdje da vas ekam? - Kraj spomenika Jeci25. Mjesto je prilino obeavalo. To je bilo mjesto ljubavnih sastanaka. Sretan, markiz joj poljubi ruku. - Imate li nosiljku? Mogu li vas otpratiti? - Moja je koija u blizini - odgovori Anelika koja nije eljela da on vidi njezinu skromnu koiju. - Onda do vienja, tajanstvena ljepotice. Na brzinu je poljubi u obraz, a zatim se ustrim korakom uputi k svojoj koiji. *** - Nemate nimalo stida - otpoe gospoica de Parajonc. Ali se uto pred ulazom u park pojavi vojvoda de Lauzun. Videi u kako se jadnom stanju nalaze njegove sluge - jedan je pljuvao zube, drugome je iz nosa krv tekla, a na svima je odjea bila poderana i prana - uze se derati svojim kretavim glasom. uvi da su ih udesili sluge nekog velikaa, povie: - Treba dobro nalemati te vucibatine i njihova gospodara. Taj olo nije vrijedan da ga se sablja dotakne. Markiz de Montespan ne bijae jo sjeo u svoju koiju. uvi te rijei skoi sa papuice, potri prema vojvodi, zgrabi ga za ruku, okrene ga oko njegove vlastite osi i uz to ga nazva prostainom i lupeom. as potom bljesnue sjajni vrhovi dviju sabalja i, dva Gaskonjca ukrtie sablje pred sve znatieljnijim oima besposliara. - Gospodo, molim vas! - vikala je gospoica de Parajonc. - Dvoboj je zabranjen. Veeras ete spavati u Bastilji. Ali vojvoda i markiz se nisu obazirali na ta razlona proricanja ve su se tukli uz zveket maeva dok je svjetina pruala pravi pasivni otpor vicarskim straarima koji su se pokuavali probiti do duelanata. Na sreu, markiz de Montespan uspije raniti vojvodu Lauzuna u stegno. Peguilin posrne i ispusti sablju.
25

Nimfa koju je Jupiter pretvorio u peinu i osudio da ponavlja posljednje rijei onoga koji joj se obraa.

- Kidajmo brzo, dragi! - povie markiz podravajui ga. - Treba izbjei Bastilju. Pomognite mi, drage gospoe! Koija krene u onom istom trenutku kad su vicarski straari, dijelei i lijevo desno amare i ubode helebardom, stigli u njezinu blizinu. Dok se koija uz veliki tropot sputala niz ulicu Saint-Honore Anelika je svojim vlastitim alom pritisla Peguilinovu ranu stisnuta u koiji uz mladog vojvodu, markiza, gospoicu de Parajonc. U koiji se ak nalazio i lakej koji je izazvao tunjavu. U posljednji su ga as bacili polumrtvoga na tlo koije. - Bit e osuen na kota i na robiju - obea mu Peguilin tresnuvi ga nogom u trbuh. - Neu dati ni jednog jedinog novia za tvoje otkupljenje! Vjere mi, moj dragi Pardaillane, moj mi kirurg zahvaljui vama ne mora putati krv ovog proljea. - Treba vas povezati - ree markiz. - Doite k meni. Vjerujem da je kod kue moja ena s nekim svojim prijateljicama. *** U eni gospodina de Montespana Anelika prepozna lijepu Athenaidu de Mortemart, nekadanju Hortenzijinu prijateljicu iz Zavoda, onu istu s kojom su prije mnogo godina prisustvovale trijumfalnom kraljevom ulasku u Pariz. Gospoica de Mortemart, koju su u mladosti zvali gospoica Tonnay Charente, udala se 1662. Poslije udaje je postala jo ljepa. Njezina ruiasta put, modre oi, njezine zlatne kose i duhovitost s koje je bila na glasu njezina obitelj, sve je to pridonijelo da postane jedna od najvienijih ena na dvoru. Na nesreu, i njezina obitelj i obitelj njezina mua, mada su obje pripadale starom i visokom plemstvu, to se tie novca nikad ih u njih nije bilo u obilju. Pritijenjena dugovima i vjerovnicima, siromana Athenaida nije mogla dati svojoj ljepoti onaj sjaj koji je zavrijedila, a dogaalo joj se da je morala izostati s dvorskih sveanosti zato to nije mogla nabaviti novu haljinu. Apartman u koji su uli duelanti zajedno s Anelikom i gospoicom de Parajonc ostavljao je dojam gotovo krajnjeg siromatva, ali i pretjerane raskoi na koju je gospodare prisiljavao poloaj to su ga zauzimali u drutvu. Raskone su haljine i odijela bile razbacane po pranom pokustvu. Sobe nisu bile ugrijane iako je bilo jo dosta hladno. A kad je spomenuta skupina stigla, zatekla je Athenaidu kako se, u kunoj haljini od tafta, natee, poput kakve babuskare, s pomonikom jednoga zlatara. Naime, ovaj bijae doao da trai predujam za ogrlicu izraenu u srebru i zlatu to ju je mlada ena eljela staviti oko vrata na sveanosti koja se imala slijedeeg tjedna odrati u Versaillesu. Gospodin de Montespan se odmah umijea i pomonika otpremi nogom u tur. Athenaida se pobuni. Htjela je ogrlicu. estoka svaa izbije izmeu mua i ene, a dotle je krv iz rane jadnoga Paguilina kapala po podu. Gospoa de Montespan naposljetku to primijeti i pozove svoju prijateljicu Francoisu d'Aubigne koja bijae dola da joj pomogne donekle spremiti kuu, jer su je dan prije toga napustile sve sobarice. Udovica pjesnika Scarrona odmah doe, uvijek ista u onoj svojoj haljinici, sa svojim velikim crnim oirna i suzdranim izrazom oko usta. Anelika je imala dojam da ju je jo juer vidjela u Templeu. Jo malo pa e se i Hortenzija pojaviti, pomisli. Zajedno s Francoisom prenese onesvjetenog vojvodu de Lauzuna na kanape. - Idem po vodu u kuhinju. Budite tako dobri, gospoo, pa pridrite zavoj na rani ree udovica. Po gotovo neprimjetnom skanjivanju Anelika shvati da ju je gospoa Scarron prepoznala. Naposljetku, vrlo vano. I gospoa Scarron je bila jedna od onih osoba koja je morala skrivati dio svoga ivota. U svakom sluaju, Anelika je ionako bila odluila da se prije ili poslije nae licem u lice s osobama meu kojima je nekad ivjela. Nije mogla znati kakva e biti njihova reakcija: ogovaranje,

traevi ili utnja!? Raspoloenja se na dvoru vrlo brzo mijenjaju. Mnogi su skandali uzbudili duhove poslije procesa grofu de Peyracu, a proces Fouquetu bacio je u sjenu ove ostale. Ostavi sama kraj ranjenika, Anelika ga je promatrala prilino se uzbudivi. On je jo uvijek bio ,,l'enfant terrible dvora. Njegove crte lica jedva naete od bezbrojnih orgija i ludosti, jo su bile profinjene i skladne. Kad li je zadnji put vidjela malog Peguilina iz Gaskonje? U Louvreu kad se zbog nje potukao s gospodinom d'Orleansom? Ne! Prou je jeuri. Posljednji ga je put vidjela u gostionici Crvena krinka Kako se brzo zaboravlja, pomisli, kako brzo ishlapi gorina mrnje kad ovjek jede svaki dan do sita i kad su mu prsti puni prstenja! Anelika poloi svoju ruku punu prstenja, koja joj je izgledala znakom vlastitog poraza, na Peguilinovu. ivot se vrti! Ne moe se uvijek biti u zavadi Brani par de Montespan je u drugoj sobi nastavio da se svaa. - Kako to da je niste prepoznali? Do vraga, ta to je gospoa Morens! Sad ste ve spali na to da se u dvoboju tuete za vlasnicu prodavaonice okolade. - Divna je, a ne zaboravite uz to da se za nju pria kako je jedna od najbogatijih ena Pariza, Ako se ba o njoj radi, nimalo ne alim svoj postupak. - Gubite mi se! - Draga, elite li vi imati svoju ogrlicu od dijamanata? Sjajno, pomisli Anelika, ve vidim kako treba da pokaem svoju zahvalnost ovim bajnim velikaima. Skupocjeni dar ili ak i potea kesa, a sve to obavijeno s mnogo diskretnosti i finoe. Vjee vojvode de Lauzuna zadrhtae. On se zagleda u Aneliku praznim pogledom. - Da ne sanjam - propenta - jeste li to vi, ljepotice moja? - Jest, ba ja - odgovori mu ona smjekajui se. - Sam vrag zna da li sam se nadao da u vas vidjeti, Aneliko! esto sam se pitao kamo ste pobogu svrili. - Pitali ste se, ali se niste potrudili da to i doznate, priznajte. - Istina je, lijepa moja curice. Ja sam dvoranin, a svi su dvorani pomalo podli prema onima koji padnu u nemilost. On je ispitljivo promatrao ruho i nakit mlade ene. - Trebalo se snai. Sad se zovem gospoa Morens. - Svetoga mi Severina, uo sam o vama! Prodajete okoladu, nije li tako? - Kratim time vrijeme. Netko se zabavlja astronomijom ili filozofijom. Ja meutim, prodajem okoladu. A vi, Peguiline? Je li jo uvijek provodite ugodan ivot? Jeste li jo uvijek u kraljevoj milosti? Peguilin se uozbilji i naas kao da je zaboravio svoju radoznalost. - Ah, draga, moja milost je prilino epava. Kralj je uvjeren da sam ja bio u dogovoru s de Vardesom to se tie panjolskog pisma, znate, onog kojim je kraljica obavijetena o tome kako je njezin preuzvieni suprug vara s gospoicom la Valliere. Nikako da rasprim te sumnje i njegovo je velianstvo esto vrlo grubo sa, mnom! Na sreu, Velika je gospoica zaljubljena u mene! - Gospoica de Montpensier? - Jest - odgovori potiho Peguilin zakolutavi oima - vjerujem ak da ima namjere zaprositi me. - Oh! Peguiline - povie Anelika prasnuvi u smijeh - vi ste nenadoknadiv, nepopravljiv. Nimalo se niste izmijenili! - A, bogami, niti vi. Lijepi ste kao uskrsla. - A to vi znate o ljepoti uskrslih, Peguiline? - Zaboga, ono to o njima kae crkva! Doite ovamo, srdace, da vas poljubim! Uzme joj lice izmeu dva dlana i privue je k sebi. - avo te odnio! - povie de Montespahs praga. - Nije ti dosta to sam te ranio u bedro da bih te sprijeio da tri, ve eto dolazi da kosi travu ispod mojih nogu u mojoj kui, Peguiline, avolji brate! Zaista sam pogrijeio to nisam pustio da te odvedu u Bastilju.

34. PRINC DE CONDE PREDLAE ANELIKI DA MU POSTANE LJUBAVNICOM

Poslije opisanog susreta Anelika se esto viala u Tuilleries i na Cours-la-Reine s vojvodom de Lauzunom i markizom de Montespanom. Ovi su je upoznali sa svojim prijateljima. I malo-pomalo susretala se sa sve vie ljudi iz svoje prolosti. Jednom, dok je etala s Peguilinom, njihova se koija sretne s koijom Velike gospoice. Ova je prepozna, ali nijednom rijei ne spomenu prolost. Iz opreza ili ravnodunosti? Uostalom, svatko je imao napretek svojih briga. Poslije onog prvog ne ba previe ljubaznog susreta, markiza de Montespan se poe sve vie zanimati za nju i sve je ee pozivati. Primijetila je da trgovkinja okolade govori malo, ali su joj zato odgovori bili neobino duhoviti. Zatim je gospoa Scarron koju je Anelika esto viala kod Montespanovih uvede u kuu Ninon de Lenclos. Salon glasovite gospoe nije smatran mjestom razvrata, ve odlinom kolom u kojoj se ovjek uio dobrom ponaanju. Kod nje se, pisao je vitez de Mere, nisu vodili razgovori o vjeri i o vlasti, ali su se zato vodili duhoviti i kieni razgovori o davnanjim i sadanjim zgodama, o ljubavnim pustolovinama a da se u te pustolovine nije upadalo. Zahvaljujui veselosti, poletu i duhovitosti domaice, svi su se tu vrlo ugodno osjeali. Prijateljstvo koje je vezivalo gospoicu de Lenclos s Anelikom de Sance bilo je vrlo diskretno. Malo je pisama ostalo koja svjedoe o tom prijateljstvu, a ni jedna ni druga nije mnogo govorila o dubokim osjeajima koji su ih od samog poetka jednu k drugoj vukli. Obadvije su pripadale onom soju ena koje privlae ljude, manje vie nesvjesno, i to draima kojima ih je priroda podjednako obdarila i u tijelu i u srcu i u dui. Mogle su biti i protivnice. Meutim i Ninon je Aneliki i Andelika Ninoni bila jedini enski prijatelj za itava ivota. S obzirom na nepotednu borbu koju je morala voditi da bi se odrala na povrini, Anelika je u Ninoni cijenila njezina svojstva potenja, hrabrosti i jednostavnosti, tako rijetka u ostalim enama, po kojima je glasovita kurtizana, u stvari, bila poten ovjek. A ovoj je opet brzo bilo jasno da se Anelika eli njome posluiti da bi se to vie popela na drutvenoj ljestvici, stoga je eljama svoje nove prijateljice posvetila mnogo brige, vodei je, savjetujui je, predstavljajui je svima. Da je mlaa ena ne bi pogreno shvatila, Ninon joj jednog dana ree: - Osjeaj prijateljstva je najvrednije svojstvo moga srca, Aneliko. Kadro je da se rtvuje, da bude njeno i velikoduno, da ima, dakle, sve ono ega u ljubavi nema. Od srca vam ga nudim. Zavisi od vas hoe li trajati koliko i na ivot. *** Poznavajui bolje od ikoga vrijednost putenog ivota, Ninon je uivala u tome da tom ivotu privede zaista osjetljive prirode. Nagovarala je Aneliku da uzme ljubavnika zvunog imena. Ali Anelika nije htjela da zna za to. S obzirom na to da joj je ivot, zahvaljujui njezinim trgovakim aktivnostima, bio osiguran, smatrala je da do velikih asti i poloaja nee dospjeti upusti li se u ljubavne pustolovine. Druba svetog sakramenta, tajna i mona, vladala je ak i u kraljevoj palai. Posvuda je bilo pobonih osoba. U svojoj igri Anelika se jednom rukom drala za nju da bi stekla glas kreposne ene, a s drugom za razvratnike da bi se nametnula svojom veselou i svojom duhovitou na svim sveanostima.

- Uzmite barem nekog ljubavnika zbog putenog uitka - savjetovala joj je potom Ninon. - Ne mislite me valjda uvjeriti da vam se ljubav gadi! Anelika je odgovarala da nema vremena da na to misli. I ona se sama udila mirnoi svoga tijela. Reklo bi se da su joj iz glave, uslijed velikog posla i bezbrojnih planova, sasvim ishlapile te elje. Kad bi se naveer, mrtva od umora i poto bi se jo naas poigrala skrivaa sa svojim sinovima, sruila na krevet, imala je samo jednu elju: spavati dubokim snom da bi se sutradan mogla, osvjeena i odmorena, ponovo posvetiti svom poslu. Njoj nije nikad bilo dosadno, a za besposlenu enu ljubav je esto samo sredstvo da utue vrijeme. Vatrene izjave njezinih udvaraa, njihov brzi dodir da nitko ne vidi, supruniki prizori s Audigerom koji su ponekad zavravali s poljupcima kojih se majordom nije mogao nasititi, sve je to za nju predstavljalo korisnu ili beskorisnu igru, ve prema tome da li jest ili nije izvlaila neku korist iz te igre. Poto je sasluala Aneliku koja joj je povjerila te svoje brige i svoj nain ivota, Ninon joj ree da je to njezino ponaanje graniilo s boleu. Da bi ozdravila, morala bi na neko vrijeme napustiti svoje poslove i prepustiti se uicima to ih je slobodan nain ivota pruao besposlenom svijetu: izletima, maskiranim plesovima, kazalitu, veerama i kockanju u svako doba dana i noi. Anelika je u kui Ninon de Lenclos susrela itav Pariz. Princ de Conde je navraao tamo svakog tjedna da odigra partiju hoca26. Vie je puta srela i Filipa du Plessisa. Zamolila je Ninon da je upozna s njim. Lijepi mladi je obuhvati svojim prezrivim, njoj dobro poznatim, pogledom, a zatim, poto je asak porazmislio, ree jedva miui usnama: - Ah, vi ste dakle gospoa okolada! Aneliki navali krv u obraze. Duboko mu se pokloni i odgovori: - Tako je, dragi roae. Mladi se namrti. - Roak? ini mi se, gospoo, da ste vi prilino drski tvrdei - Zar me niste prepoznali? - prekine ga ona netremice se zagledavi u nj svojim zelenim oima koje su plamtjele bijesom. - Ja sam vaa roakinja Anelika de Sance de Monteloup. Jednom smo se vidjeli u Plessisu. Kako je va otac ljubazni markiz? Kako vaa majka? Nastavila je da govori trudei se da ga uvjeri u svoj identitet, a onda ga ostavi derui se u dui zbog poinjene gluposti. Nekoliko je dana ivjela u strahu da on ne rastrubi posvuda njezinu tajnu. Kad se ponovo susrela s gospodinom du Plessisom ona ga zamoli da ne govori nikome o onome to mu je zadnji put povjerila. Filip du Plessis ju je promatrao kao da je s oblaka pao. Naposljetku odgovori kako mu uope nije stalo do njezinih tajni i kako mu je, uostalom, jo manje stalo da se dozna da je u rodbinskim vezama s jednom gospoom koja se toliko nisko spustila da prodaje okoladu. Anelika ode od njega bijesna zarekavi se da mu vie nee poklanjati nikakvu panju. Znala je da mu je otac umro, a da mu je majka postala pobona da bi okajala grijehe mladosti, te se povukla u samostan Val-de-Grace. Mladi je rasipao nasljedstvo u raznim pretjerivanjima. Kralj ga je volio stoga to je bio lijep i ludo hrabar, meutim o njemu su kruile strane prie. Anelika se prekoravala to isuvie esto na nj misli. Neoekivana izjava ljubavi i jo neoekivanija partija hoce sasvim su poremetili njezin ivot i nekoliko su je mjeseci odvojili od uobiajenih razmiljanja. *** Anelika je bila prilino ponosna to je i njezino ime dospjelo na listu osoba kojima je gospoica de Montpensier dozvolila ulaz u vrtove palae Luxembourg.
26

Hazardna igra na karte u doba Mazarina.

Stigavi jednoga dana pred ulaz, vrata joj otvori vicareva ena jer joj je mu bio odsutan. Anelika se uputi lijepim alejama omeenim vrbama i grmovima magnolije. Ubrzo je primijetila da je vrt, inae uvijek dosta iv, tog dana bio gotovo prazan. Vidjela je jedino dva lakeja u livreji koji su trali to ih noge nose i koji najzad nestadoe u jednom umarku. Zatim nigdje nikog. Radoznala i poneto uznemirena, nastavila je svoju usamljenu etnju. Dok je prolazila pored jedne spilje napravljene od koljaka, uini joj se da uje tihi um. Okrene se i razabere ljudski lik sklupan u grmu. "Oho! Oho! Neki od podanika Drvoguza! Sigurno se tu sakrio da nekoga oerupa. Ala bi zinuo u udu da ga iznenadim i upitam ga na atrovtini to tu radi! Osmjehne se pri toj pomisli. Nije se sigurno dogaalo svaki dan da se velika gospoa nae pred kradljivcem u eki i da mu oita bukvicu na jeziku kule Nesle i predgraa Samt-Denis. "A zatim u mu dati kesu da doe k sebi od iznenaenja, jadnik! pomisli sva sretna to e se sve to odigrati bez svjedoka. Meutim, dok se opreznim korakom primicala grmu, opazi da je ovjek bio raskono odjeven, mada mu je ruho bilo zaprljano blatom. Nalazio se u vrlo udnom poloaju, u poloaju etveronoca: na koljenima i laktovima. Odjednom uznemireno okrene glavu i kao da je naulio ui. Ona prepozna vojvodu d'Enghiena, sina princa Condea. Vidjela ga je ve vie puta za vrijeme etnje u Tuileries i na Cours-la-Reine. Bio je sjajan mladi, ali se o njemu prialo da uope ne vodi rauna o etiketi i da ne zna za osjeaj mjere. Blijedo mu je lice izobliio izraz straha. - to li samo radi tu? Zato li se skriva? ega li se boji? - pitala se, a neki neodreeni osjeaj tjeskobe joj stisne srce. Poto je asak oklijevala, povue se tiho i stie u veliku aleju parka. Tu sretne vicarca koji se prilino zbunio kad ju je opazio. - Oh! Gospoo, to radite ovdje? - promuca. - Odmah se povucite! - Zato? Ta dobro ti je poznato da pripadam krugu osoba kojima je gospoica de Montpensier dozvolila ulaz u park. Tvoja me je ena pustila da uem bez ikakve primjedbe. uvar se prestraeno ogleda oko sebe. Anelika je uvijek bila vrlo dareljiva prema njemu. - Neka mi gospoa oprosti - apne primiui joj se - ali mojoj eni nije poznata tajna koju u vam sada povjeriti: danas nije dozvoljen nikome ulaz u park jer ve od jutros lovimo vojvodu d'Enghiena koji misli da se pretvorio u kunia. Videi da je Anelika raskolaila oi, uvar prstom dodirne sljepooicu. - Znate, ponekad mu se dogaaju takve stvari. Jadan mladi. Izgleda da je posrijedi neka bolest. Kad vjeruje za se da je kuni ili jarebica, bjei da se sakrije bojei se da ga ne ubiju. Ve ga vie od dva sata traimo. - Tamo je, u umarku pored male spilje. Vidjela sam ga. - Svemogui Boe! Treba obavijestiti gospodina princa. Ah, evo ga! Zaista im se pribliavala jedna nosiljka. Princ de Conde turi glavu kroz prozori. - ta radite ovdje, gospoo? - upita srdito. vicarac se brzo umijea: - Monsinjore, gospoa je upravo ovog trenutka primijetila vojvodu kraj male spilje od koljki. - Ah, u redu. Lupei, otvorite mi vrata. Pomozite mi da siem, sto mu jada! Ne podiite toliku larmu! Prestrait ete ga. Ti tamo, tri i dovedi njegova prvog sobara. A ti, skupi sve ljude koje moe nai i zatvori sve izlaze Malo potom meu grmljem se ulo nekakvo skakanje, a zatim bjesomuna trka. Vojvoda d'Enghien projuri kao strijela, a odmah za njim dva momka koji ga najzad sustignu i zaustave. Odmah ga i drugi hajkai opkole. Iz grupe se izdvoji vojvodin prvi sobar, ovjek koji ga je odgojio, te mu stane njeno govoriti: - Nitko vas nee ubiti, monsinjore. Neemo vas zatvoriti u kavez Uskoro ete opet trati do mile volje po polju.

Vojvoda d'Enghieh je bio blijed kao krpa. Nita nije govorio, a u pogledu mu se nazirao izraz ganutljiv i upitan kao u progonjenih zvjeri. Princ de Conde se priblii. Mladi se bez rijei bijesno otimao. - Odvedite ga - ree princ Conde. - Dozovite lijenika i kirurga. Neka mu puste krv, neka mu dadu neko sredstvo za ienje, ali prije svega neka ga veu. Ne elim se veeras ponovo poigrati slijepog mia. Naredit u da se izbiuje onaj ijom je krivnjom ponovo pobjegao. Skupina se udalji. Princ se priblii Aneliki koja je zaprepatena prisustvovala tunom prizoru i koja je bila gotovo isto onako blijeda kao i jadan mladi. De Conde se ustoboi pred njom i uze je motriti mrgodnim oima. - Onda - ree - jeste li ga vidjeli? Sjajan prizor! Potomak prineva de Conde i de Montmorency...Pradjed mu je bio manijak! Baka mu je bila luda. Morao sam se oeniti s kerkom. U ono je vrijeme pincetom sebi upala vlasi, jednu po jednu. Znao sam da e ista bolest pogoditi moje potomstvo, ali morao sam se s njom oeniti, jer je to htio kralj Luj XIII. Umrla je potpuno luda. A vidjeli ste mi sina. Ponekad vjeruje da je pas i tekom se mukom suzdrava da ne zalaje pred kraljem. Ili zamilja da je slijepi mi i onda se boji da ne bi udario u zidove svoga apartmana. Neki dan je zamislio da je biljka te su ga sluge morale polijevati Zabavno, zar ne? Kako to da se ne smijete? - Monsinjore kako moete pomisliti da mi je do smijeha? Oito me ne poznate On je prekine iznenadnim smijehom koji mu se pojavi na mrgodnom licu. - Poznam vas, poznam. I te kako dobro vas poznam, gospoo Morens! Vidio sam vas u Ninoninoj kui i u kuama drugih osoba. Veseli ste kao djevojica, lijepa kao kurtizana, a srce vam je puno utjehe kao u majke. Osim toga, vjerujem da ste jedna od najinteligentnijih ena u itavu kraljevstvu. Ali to neete da se vidi, jer ste lukavi i jer znate da se ljudi boje pametnih ena. Anelika se osmjehne iznenaena tom neoekivanom izjavom. - Monsinjore vi mi laskate Rado bih znala tko vam je o meni dao sve te obavijesti - A zato da me netko obavjetava? - odgovori ovaj otro i nabusito poput starog vojniine. - Promatrao sam vas. Niste li primijetili da vas esto promatram? ini mi se da me se pomalo bojite, mada plaljivi niste Anelika podie oi na pobjednika. Nije ovo bio prvi put to ga je tako promatrala, ali princu nije bilo ni na kraj pameti da je to ona ista siva djevojica to mu se prije toliko godina prkosno usprotivila i kojoj bijae kazao: Ve vidim da e, kad odrastete, ljudi zbog vas i na vjeala rado poi. Ona je uvijek bila uvjerena da joj srce ispunja duboka mrnja na princa Condea te se sad morala boriti protiv osjeaja simpatije i razumijevanja koji se meu njima javljao. Nije li ih itav niz godina pijunirao, nju i njezina mua, preko svoga sobara Klementa Tonnella? Nije li on glavom naslijedio dobra Joffreya de Peyraca? Dugo vremena je Anelika razbijala glavu kako da dozna koliko je udjela imao princ de Conde u njezinoj drami. Sluaj joj je pri tom bio od neobine pomoi. - Nita mi niste odgovorili - ree princ. - Dakle, ini se da me se zaista plaite? - Ne bojim vas se, monsinjore, ve mi se ini da nisam dostojna asti da s vama razgovaram. Vaa slava - Kojeta! Moja slava Vi ste mladi te mnogo toga ne znate. Moje oruje ra i ukoliko se njegovo velianstvo ne odlui da stjera u kozji rog Holanane ili Engleze, bojim se da u umrijeti u svom krevetu. A to se tie askanja u drutvu, Ninon mi je stoput rekla da rijei nisu topovske kugle kojima gaa protivnika, te tvrdi da ja jo nisam nauio zadau kako treba. Ha! Ha! Ha! Prasne u smijeh i slobodno je uze za ruku. - Doite, draga. Moja me koija eka napolju, ali da bih doao do nje prisiljen sam osloniti se o milosrdnu ruku. Eto to ja dugujem svojoj slavi: reumu to sam je pokupio u rovovima punim vode tako da u poneke dane moram vui nogu kao

kakav starac. Ne biste li mi naas pravili drutvo? Jedino sam vas kadar podnijeti poslije mune zgode koje smo bili svjedoci. Poznajete li moju palau Beuatreillis? Anelika odgovori dok joj je srce estoko tuklo. - Ne poznam, monsinjore. - Pria se da je to jedna od najljepih graevina to ih je sagradio Mansart. Meni se ba ne mili u njoj prebivati, ali su zato sve ene lude za njom. Doite je vidjeti. Mada ne bi bila priznala, Anelika je uivala u asti da se vozi u koiji princa kraljevske krvi kojega su besposliari uz put pozdravljali. Bila je iznenaena panjom to ju joj je on posveivao, tim vie to je osjeala da je ta panja iskrena. Pria se da princ de Conde nije, otkako se njegova prijateljica Marta du Vigean povukla u samostan karmelianki u predgrau SaintJacques, prema enama ophodio s onom panjom i ljubaznou s kojom se prema njima plemstvo u Francuskoj obino ophodilo. Traio je samo fiziki uitak. Ve godinama su njegove ljubavnice bile manje-vie niskog porijekla, dok su sve njegove ljubavne pustolovine bile kratka vijeka. U salonima je njegova grubost oduzimala hrabrost i najpoduzetnijim enama. Ovaj put, meutim, princ se trudio da se svidi svojoj pratilici. Koija se okrene u dvoritu palae Beautreillis. Anelika se uspne mramornim stepenicama. Svaka pojedinost u toj svijetloj i skladnoj graevini govorila joj je o Joffreyu de Peyracu. Po njegovu su htijenju izraene vitke linije kojima su se odlikovale vitice od kovanog eljeza to su krasile balkone, oni duborezi prekriveni zlatnom bojom koji su uokvirivali visoke i glatke povrine od mramora, te ogledala, kipovi i poprsja, ivotinje i ptice u kamenu izraene, kojih je posvuda bilo i koji su podsjeali na duhovne zatitnike sretnog doma. - Nita ne kaete? - udio se princ poto su proetali kroz reprezentativne odaje prvog i drugog kata. - Moje posjetiteljice obino krijete kao papige kad ih ovamo dovedem. Moda vam se ne svia? Pa ipak, pria se da imate mnogo smisla za sve to se odnosi na ureenje kue. Uli su u mali salon iji su zidovi bili presvueni modrim satenom i ukraeni zlatnim vezovima. Jedna vrata od kovanog eljeza, izvanredne ljepote, dijelila su ih od velike galerije koja je gledala na vrtove. U dnu salona, na svakom kraju kamina koila su se dva mramorna lava na ijim su se elima vidjele svjee rane. Anelika spusti ruku na oteena ela. - Zato je razbijen ovaj ukras? Ve sam i na drugim mjestima u palai zapazila istu pojavu. Gledajte, ak je i s prozora u ovom salonu na nekim mjestima ostrugan crte. Prinevo se lice smrai: - Na tim su se mjestima nalazili grbovi nekadanjih vlasnika palae. Naredio sam da se uklone. Jednoga u dana na ta mjesta staviti svoj grb, ali ne znam kada Radije u urediti svoju ladanjsku vilu u Chantillyju. Anelika e na to drei jo uvijek ruku na oteenim grbovima: - A zato niste pustili da grbovi ostanu tamo gdje su i bili? teta to ste ih ovako iskasapili! - Da vam pravo reem, grbovi onog ovjeka su mi ili na ivce. Bio je proklet. - Proklet? - ponovi ona kao jeka. - Jest. Taj je ovjek proizvodio zlato uz sotoninu pomo. iv je spaljen. Poslije mi je kralj poklonio njegova dobra. Sve se bojim da je kralj tim poklonom htio navui neku nesreu na moju glavu. Anelika se priblii prozoru i zagleda se napolje. - Jeste li ga poznavali, monsinjore? - Koga? Osuenog plemia? Nisam. Bolje za mene. - ini mi se da se sjeam i ovjeka i itave zgode - ree ona prestraena svojom smjelou, ali uza sve to vrlo mirna. - Nije li, moda, bio iz Toulouse? Neki de Peyrac!? - Jest - odgovori on ravnoduno.

Ona prijee jezikom preko suhih usana. - A nije li se prialo da je bio osuen zato to je poznavao neku vrlo vanu tajnu gospodina Fouqueta koji je u ono vrijeme bio na vrhuncu svoje moi? - Vrlo je lako mogue. Gospodin Fouquet se dugo smatrao francuskim kraljem. Imao je dovoljno novaca za to. Mnogi su ljudi pravili gluposti po njegovu nagovoru. A meu njima ak i ja. Ha! Ha! Ha! Kojeta, sve je to sada daleka prolost. Anelika se malko okrene da bi ga naas promotrila. Uvalio se u naslonja i vrhom tapa slijedio linije velikih cvjetova na sagu. Mada mu je osmijeh gorine iskrivio usne sjetivi se gluposti to ih je poinio pod utjecajem gospodina Fouqueta, nije uope reagirao na Anelikine aluzije koje su se odnosile na Joffreya de Peyraca. Najzad je bila sigurna da nije on smjestio u njezinu kuu sobara Klementa Tonnela da je pijunira. Tko zna nije li Fouquet tog istog Tonnela drao kraj princa de Condea zato da ga pijunira! Bilo je u ono vrijem zavjera s jo zamrenijim spletkama te je velikaima najbolje odgovaralo da sve to prije zaborave. Kakva korist od toga gospodinu princu da se sada sjea kako je nekad htio otrovati Mazarina i kako se prodao Fouquetu. Druge su brige njega zaokupljale: kako da stekne milost mladoga kralja, jo uvijek sumnjiavog, i kako da se sprijatelji s mladom enom ija ga je potajna sjeta, ispod vesela lica, snanije vukla no to je i sam bio svjestan. - Nalazio sam se u Flandriji u vrijeme procesa grofu de Peyracu - nastavio je princ - tako da nisam bio u toku dogaaja. Nije vano! Dobio sam njegovu palau i moram priznati da me taj dar uope ne raduje. ini se da vjetac nije nikad u njoj stanovao. Ja se, meutim, ne mogu osloboditi dojma da ove zidine kriju neto vrlo tuno i zlo kobno. Uope, palaa me se doimlje kao scenarij za predstavu koja se nikad nije odrala Ljupki predmetii sakupljeni ovdje ekali su nekog drugog, a ne mene. Zadrao sam ovdje starog konjuara koji je svojevremeno bio u slubi grofa de Peyraca. On tvrdi da ponekad vidi sablast Mogue. Ovdje se osjea prisutnost neega to ovjeka odbija, tjera odavde. Zato se rijetko zadravam. Ostavlja li palaa i na vas muan dojam. - Ne ostavlja, naprotiv - proaputa Anelika. Njezin je pogled lutao naokolo. Ovdje sam u svojoj kui, mislila je. Ja i moji sinovi smo gosti koje ovi zidovi ekaju. - Znai, svia vam se ova palaa? - Svia. Divna je. Oh, eljela bih u njoj ivjeti - povie ona i u nenadanom zanosu pritisne srce rukama. - Pa, moete ako ba elite - on e nato. Ona se naglo okrene prema njemu koji ju je netremice promatrao onim jo uvijek plemenitim i zapovjednikim pogledom o kojemu e gospodin Bossuet jednoga dana napisati: Onaj princ koji je u svojim oima pobjedu nosio - Ako ba elim? - ponovi Anelika. - A pod kakvim uvjetima, monsinjore? On se ponovo osmjehne, a zatim se naglo digne i prie joj. - Eto, etrdeset i etiri su mi godine. Nisam vie mlad, ali ni ostario jo nisam. Ponekad me neto iga u koljenima, istina je, ali jo sam dosta otporan. Kaem vam to bez uvijanja. Ukratko, smatram da bih jo mogao biti podnoljiv ljubavnik. Nadam se da vas ne ljuti ova moja izjava. Ne znam odakle dolazite, ali neto mi govori da ste u svom ivotu i gorih izjava uli. Vidite, ne elim vas obmanjivati. Nisam nikada mnogo cupkao oko ena. Smatram da je beskorisno oblizivati se oko ena samo zato da bi se na kraju postavilo isto pitanje: Hoete li ili neete? Ne, nemojte mi jo odgovoriti. Htio bih vam predoiti neke od koristi koje biste mogli imati. Imali biste penziju Da, znam, vi ste vrlo bogati. Pa sluajte, dao bih vam ovu palau, budui da vam se tako mnogo svia. Brigao bih o vaim sinovima i dao im odgovarajui odgoj. Znam takoer da ste udovica i da ljubomorno bdijete nad glasom neporonosti to ga uivate. Istina, to je veliko blago, ali uzmite u obzir i injenicu da ja od vas ne traim da se odreknete svoje

neporonosti zbog bilo koga A budui da ste mi maloprije spomenuli moju slavu, dopustite mi da u vezi s tim primijetim Oklijevao je. Na licu mu se vidjelo da je razlog tome bila iskrena skromnost. - da nije sramota biti ljubavnica princa de Condea. Na svijet je tako sainjen. Svakome u vas predstaviti Zato taj podozriv i pomalo prezriv osmijeh, gospoo? - Zato - odgovori Anelika jo uvijek osmjehnuta - to sam se sjetila pjesmice to je Urlikalo, stari prosjak, pjeva po uglovima ulica: Sretan je onaj tko ih nikad upoznao nije Jo sretniji onaj tko s njima iz istog vra ne pije - avo odnio tog drznika! - povie princ toboe bijesan. I dograbi je oko pasa i grubo je privue k sebi. - Znajte, zbog toga vas i volim, draga moja prijateljice - ree suzdranim glasom. - Zato to sam primijetio da je vae ensko umijee proeto nekom ratnikom smjelou. Napadate u najpogodnijem trenutku, koristite protivnikovu slabost makijavelistikom spretnou i zadajete strahovite udarce. Ali ovaj put se niste dovoljno brzo povukli na svoj poloaj. Sad vas drim! Kako ste svjea i otporna! Imate vrsto i savitljivo tijelo! Ah! elio bih da se odazovete mom pozivu ne zato to sam princ, ve to sam jadan i nesretan stvor. Vi se potpunoma razlikujete od namigua tvrda i neplodna srca. Sagne lice u Anelikinu kosu. - U Vaoj sam zlatnoj kosi primijetio sijedi uperak, to me je ganulo. ini se da se pod vaim mladim i veselim licem skriva iskustvo koje su stvorile velike nesree. Da li grijeim? - Ne, monsinjore - blago odgovori Anelika. Da joj je tog jutra tko kazao, mislila je pri tom, da e se prije veeri nai u zagrljaju princa de Condea i da e od svoje vlastite volje nasloniti elo na njegovo boanstveno rame, bila bi mu odgovorila da ivot nije tako lud. Ali njezin ivot nije nikad bio previe jednostavan te se ve bijae donekle navikla na iznenaenja sudbine. - Od svoje mladosti - nastavio je princ - ljubio sam samo jednu enu. Nisam joj uvijek bio vjeran, ali druge nisam ljubio. Bila je lijepa, dobra, bila je druica moje due. Spletke i zavjere koje su se kovale, najzad su je slomile. Otkad je uzela velo, to mi je ostalo? Za itava ivota imao sam samo dvije ljubavi: nju i rat. Moja ljubljena se povukla u samostan, a onaj glupan, Mazarin, potpisao je Pirinejski mir. Postao sam obian lutak koji se ulagiva mladom kralju u nadi da e postii, Bog sam zna kada, kakvu vojniku slubu ili moda zapovjednitvo, ako bi kralju pala sretna misao da od Flamanaca zatrai kraljiinu dotu. Neto se uka Ali ostavimo po strani te prie, neu da vas time umaram. Va je lik u meni raspirio plamen, koji se, ini se, bio poeo gasiti. Strana je smrt srca Htio bih vas imati pored sebe. Dok je on govorio Anelika se njeno izvukla iz njegova zagrljaja i povukla se malko unazad. - Monsinjore - Znai, pristajete, nije li tako? - ree on s tjeskobom u glasu. - Oh! Preklinjem vas Tko vas zadrava? Ljubite li nekog drugog? Ta neete mi rei da osjeate neto za onog slugu niskog porijekla, onog Audigera, koji vas prati po gradu kao vjerno pseto. - Audiger je moj poslovni drug. - To vas, meutim, nije sprijeilo - odgovori on potaknut ljubomorom - da ste se juer pojavili i kazalitu s majordomom grofa de Soissonsa. Ta to je nepojmljivo. - Monsinjore - odgovori Anelika - znajte da se ja nikad ne odriem svojih prijatelja dok su mi god potrebni. Majordom Audiger mi je jo uvijek potreban. On se ugrize za usnu. - Do vraga! Vi ste opasna ena kad tako govorite.

- Vidite sada da nisam ba uvijek osoba koja ulijeva povjerenje - ree ona smjekajui se. - Nije vano. elim vas takvu kakva jeste! On nije bio svjestan kripca u koji ju je uvalio. A to bi ona bila odgovorila da joj je svoj prijedlog postavio na nekom drugom mjestu? Nije znala. Ali tu, u toj palai u koju je ula prvi put, nju su okruivale stare utvare. Pored princa de Condea, koji je izronio iz prolosti u svojim hlaama ve pomalo izvan mode, nalazio se tvrd i blistav lik Filipa u svijetlom ruhu, a iza njih zakrinkana sjena, odjevena u crni barun i srebro, s krvavim rubinom na prstu, plemi koji je bio njezin gospodar, njezina jedina ljubav. Meu svima onima koje je smrt ili ivot oslobodio, ona je jedina jo ostala zarobljenica nekadanje drame. - ta vam je? - upita je princ. - Zato te suze u vaim oima? Da vas nisam ime povrijedio? Ostanite ovdje, gdje biste, ini se, rado ostali. Dopustite mi da vas ljubim. Bit u vrlo obazriv Ona polako odmahne glavom: - Ne, monsinjore, to je nemogue!

35. SUSRET S HORTENZIJOM SENZACIONALNA PARTIJA HOKE

Kad se Anelika ponovo susrela s princom de Condeom, ovaj joj ne pokaza da se na nju ljuti. U ljubavi nije bio grub kao na dvoru ili na bojnom polju. Budui da je prilino patio kao mladi, bilo mu je znano da su na polju osjeaja veliki esto nespretniji, i manje sretni od obinih graana ili pastira u polju. Bio bi zaista zahvalan Aneliki da ga je mogla voljeti. - Budite mi barem partnerom u partijama hoke - ree joj. - Raunam na vas svakog ponedjeljka kod Ninone. Ona pristane na njegov prijedlog sretna to mu moe pokazati svoje prijateljstvo. Zatita koju joj je on na taj nain pruao bila je takoer neto to se nije smjelo potcijeniti. Svaki put kad bi mislila na palau Beautreillis, Anelika je grizla prste. Ipak nije alila to je otklonila nagodbu s princom. Ali palaa Beautreillis je bila njezina. Vrijealo ju je to je bila iskljuena iz nje, to na nju nije mogla polagati pravo a da zauzvrat ne da nita. Njezin poloaj obogaene trgovkinje sve joj je vie bio na teret. Jednoga dana, uvi Ninonu da izgovara ime Sance, ivo je upita: - Dakle, poznate nekoga od moje obitelji? - Vae obitelji? - udila se kurtizana. Anelika se nekako snae i ree: - Uinilo mi se da ujem ime Rance. Moja daleka rodbina Ali o kome ste govorili? - O jednoj prijateljici koja e ovamo ubrzo stii. Ima mnogo duha i volim je sluati mada je vrlo opasna: to je gospoa Fallot de Sance. - Fallot de Sance - ponovi Anelika skoivi na noge. Oi su joj se irom raskolaile. - I doi e ovamo - Pa sigurno. Cijenim njezinu duhovitost, vrlo esto zlobnu, istina. Ali i takvi su jezici potrebni da bi proistili ocat i razgovoru dali malko papra. Dosadan bi bio svijet u kojemu bi svi bili blagonakloni i dobri. - Ja bih se time zadovoljila, uvjeravam vas. - Reklo bi se da vi ne podnosite gospou Fallot de Sance. - Malo je to to ste rekli. - Samo to nije stigla. - Kou u joj oderati

- Ne, draga prijateljice to se kod mene ne radi - Ninon, vi ne znate ne moete zamisliti... - Draga moja, kad bi sve osobe koje se su sreu u mojoj kui odluile da izravnaju raune, ja bih svakog dana bila svjedokom tri ili etiri nasilne smrti Dakle, bit ete dobri. Hoe li vam to biti jako teko? - Vrlo, vrlo teko - odgovori Anelika problijedivi. - Nastojat u da odem. - A zato, u stvari, ne biste ostali? Svaku se strast moe svladati, draga prijateljice, pa i najopravdaniju mrnju. Nema opravdanja za ludosti, a svaki je bijes pusta ludost. Hoete li da vam dam jedan savjet? Odmaknite se od bijesa kao od uarene pei. Ako se opeete, bit e vam od toga zlo a nikako dobro. Uvucite se u sebe i nastojte ne taknuti pogledom predmet svoje mrnje. - Bit e mi teko ako budem morala razgovarati sa svojom sestrom. - Vaom sestrom? - Oh, Ninon! Ne znam vie ni sama to govorim - promrmlja Anelika - to je iskuenje iznad moje snage. - Ne postoji iskuenje koje bi bilo iznad vae snage, draga moja Aneliko odgovori Ninon smijui se. - to vas vie poznajem, to sam sve sigurnija da ste vi kadri sve uiniti pa i to. Ne dajte se, evo gospoe Fallot. Ostanite ovdje, u ovom kutiu, dok se potpuno ne smirite. Ninon se uputi k novoj grupi gostiju. Anelika sjedne na stolac presvuen kadifom. Kao u kakvu snu ula je kretavi glas sestrin koji je nadjaao izmjenu pozdrava. Bio je to onaj isti glas to ju je jednom oinuo po licu: Odlazi! Odlazi! Anelika se uvue u se kao to joj je preporuila Ninon i pokua izbaciti iz misli onaj krik. Malo potom podigne glavu i pogleda prema salonu. Opazila je Hortenziju u dosta lijepoj haljini od crvenog tafta. Bila je jo mravija i runija, ukoliko je runija mogla biti, ali se ukusno naminkala i lijepo je bila poeljana. Njezin kretav glas je izazivao smijeh. Bijae izgubila onaj svoj suzdrljiv izgled to ga je imala u Ulici pakla. Zalazei meu mondeni i kulturni svijet, to joj je oduvijek bila elja, Hortenzija je nala samu sebe, otkrila je snagu svog zajedljivog duha, svojih sudova koji nisu znali za priziv i koji nisu nikad pogaali u prazno, otkrila je svoju snagu u daru da stvori ili uniti neiji ugled orujem smijenosti. Ninon je uze pod ruku i povede prema kutu gdje je sjedila Anelika. - Draga Hortenzijo, ve odavna elite upoznati gospou Morens. Za vas sam pripremila ovo iznenaenje. Evo je. Anelika nije dospjela pobjei. Kraj svoga lica vidjela je strano Hortenzijino lice naborano u sladunjav izraz dobrohotnosti. Osjeala je neobian mir u dui. - Dobar dan Hortenzijo - ree. Ninon ih naas pogleda obadvije, a zatim se povue. Gospoa Fallot de Sance se estoko trgne. Iskolaila je oi koje su oblikom podsjeale na kotice od jabuke i poblijedila ispod namaza minke. - Aneliko! - apne. - Jest, ja sam. Sjedni ve jednom, draga moja Hortenzijo emu se toliko udi? Zar si zbilja mislila da sam mrtva? - Tako je - naglo odgovori Hortenzija koja je malo-pomalo dola k sebi. U aci stisne lepezu kao kakvo oruje. Vjee joj se stisnu, usta joj se zgre. Anelika se uvjeri da je ostala ista kakva je uvijek bila. Kuna li je. Strana li je! pomisli i djetinjski se obraduje tome ba kao i kad je bila dijete. - Dozvoli da ti kaem - nastavila je Hortenzija zagriljivo - da bi po miljenju obitelji bilo najbolje da si zaista umrla. - Kao to vidi ja nisam bila istog miljenja kao i obitelj. - teta. ta emo sada? Tek se poeo smirivati vrtlog od onog stranog skandala, tek se poelo zaboravljati da si nam rod, a ti se ponovo pojavljuje da bi nam naudila!

- Ako se toga boji, budi onda mirna, Hortenzijo - odgovori Anelika tuno. Grofica de Peyrac se vie nikad nee pojaviti. Mene danas svi znaju pod imenom gospoe Morens. To ne smiri suprugu metra Fallota. - Ti si, dakle, gospoa Morens? Nastrano stvorenje koje provodi sablanjiv ivot, ena koja se bavi trgovinom kao kakav mukarac, kao udovica kakva pekara! Ti zbilja misli proivjeti svoj vijek tako da nas to gore osramoti. Kosa mi se die na glavi kad pomislim da u Parizu postoji samo jedna ena koja prodaje okoladu i da je ta ena ba moja sestra! Anelika slegne nehajno ramenima. Nisu je uope dirnule Hortenzijine optube. - Hortenzijo - ree iznenada - gdje su moji sinovi? Gospoa Fallot se namah zaustavi i idiotski se zagleda u sestru. - Jest, moji sinovi - ponovi Anelika - moji sinovi koje sam ti povjerila kad su me svi proganjali kao divlju zvijer. Hortenzija se ponovo pribra. Spremala se za borbu. - Vrijeme je zaista da pokua neto doznati o svojim sinovima! Srela me i sjetila se svojih sinova - dometne podrugljivo. - Nema ta, u tebe je njeno majinsko srce - Imala sam velikih potekoa - Umjesto da se nakinuri kao to si se nakinurila, bilo bi bolje, ini mi se, da se raspita za njihovu sudbinu. - Vjerovala sam da im ne prijeti nikakva opasnost dok su u tvojim rukama. Govori mi o njima. Kako im je? - Ja ja ih ve odavna nisam vidjela - s mukom odgovori Hortenzija. - Znai, nisu vie u tvojoj kui? Poslala si ih dojilji? - A to sam drugo mogla uraditi? - povie gospoa Fallot ljutito. - Zar da ih drim kod sebe kad za svoju vlastitu djecu nisam nikad mogla drati dojilju u kui! - Ali sad su ve veliki. ta rade? Hortenzija se ogledala oko sebe smuena izraza. Crte joj se lica odjednom zgre, a kutovi joj se ustiju jadno objesie. Anelika je imala dojam da e briznuti u pla. - Aneliko - najzad e priguenim glasom - ne znam kako da ti kaem. Tvoje sinove ta to je strano tvoje sinove je odvela neka Ciganka! Okrenula je glavu. Usne su joj podrhtavale. Nasta podua utnja. - Od koga si to doznala? - najzad upita Anelika. - Dojilja mi je kazala kad sam otila u Neuilly. Bilo je prekasno da obavijestim policiju Sedam mjeseci prije toga djeca su ugrabljena. - Znai sedam je mjeseci prolo prije no to si otila k dojilji? A moda je nisi ni platila? - Platila? A ime da je platim? Jedva smo i sami ivjeli. Poslije procesa tvom muu, Gastona su gotovo svi klijenti napustili. Morali smo promijeniti mjesto stanovanja. Te smo godine morali ponovo kupiti poloaj im sam uzmogla, pola sam u Neuilly. Dojilja mi je ispriala to se dogodilo Izgleda da je jednoga dana neka Ciganka, neka ena u dronjcima ula u dvorite i zatraila dvoje djece tvrdei da im je majka. A kad je dojilja htjela dozvati susjede, Ciganka ju je ranila velikim noem Morala sam platiti lijekove zbog one rane Hortenzija mrcne i potrai rupi u torbici. Anelika je zinula od uda. Suze to su zacrvenile Hortenzijine oi iznenadile su je vie od injenice da je Hortenzija pola u Neuilly da potrai dojilju. Metrova ena je, ini se, postala svjesna neobinosti svog dranja. - Vijest o nestanku svojih sinova, vidim, ti si primila ravnoduno kao drvo prosike. - To uope na tebe nije djelovalo! Ba smo budale, Gaston i ja; godinama smo se ivi derali mislei na jadnog malog Florimonda kojega Cigani vuku po svijetu! Glas joj se slomi na zadnjoj rijei. - Umiri se, Hortenzijo - promuca Anelika u neprilici. - Nita se djeci nije dogodilo. ena koja je otila po njih ta ena sam ja bila.

- Ti? U prestravljenim Hortenzijinim oima Aneliki se uini da vidi lik ene u dronjcima, naoruane otrim noem. - Dojilja je pretjerala: nisam bila u dronjcima i nisam joj se prijetila noem. Bit e da sam neto jae vikala, jer djeca su bila zaista u bijednom stanju. Da ih ja nisam odnijela, ti ih sigurno ne bi bila nala jer bi bili pomrli od gladi. Drugi put nastoj bolju dojilju pronai - Jasno, s tobom ovjek mora uvijek pred vidjeti drugi put - odgovori Hortenzija skoivi na noge sva izvan sebe. - Ti si beskrajno ravnoduna i drska, ti si Zbogom. U svom bijesu srui stoi na kojemu je sjedila i ode. Ostavi sama, Anelika je dugo sjedila spojivi ruke u krilu i razmiljala. Mislila je kako ljudi i nisu zli kao to bi mogli biti. Eto, Hortenzija, na primjer; obuzeta nevjerojatnim strahom, bez milosti ju je bacila iz kue. Poslije tu istu Hortenziju grize savjest pri pomisli na malog Florimonda pretvorenog u Cigane. Veseli junjak d'Andijos, kadar jedino da gubi na kartama i da se igra svojim ipkastim orukvicama, odjednom namee rat kralju i kao zapovijednik bande etiri godine dri u pobuni itavu jednu pokrajinu. Princ de Conde koji spaava kraljevstvo, koji smilja ubojstva i izdaje, da bi se zatim ponizio ne bi li ponovo zadobio kraljevu milost, bio je, u stvari obian ovjek, vrlo skroman, nesretan zbog sinovljevog ludila, bio je ovjek koji je za itava ivota samo jednu enu ljubio njeno i strasno. Sutradan e Anelika poslati Florimonda i Cantora k obitelji Fallot de Sance s darovima za roake i tetku. - Jeste li ovdje? - javi se Ninon podigavi zastor. - Vidjela sam gospou Fallot de Sance kad je otila. Uinilo mi se da je dobrog zdravlja, ali loe volje. Niste joj, dakle, morali oderati kou? - Poto sam razmislila - blago odgovori Anflelika - uvjerila sam se da je okrutnije ako joj je ostavim nedirnutu. *** Taj isti dan je mogao biti zabiljeen bijelom kredom. Naime, te iste veeri gospoa Morens i princ de Conde odigrali su partiju hoke, koja je postala glavni predmet razgovora u modernim krugovima, nad kojom su se sablanjavali bogomoljci, koja je oduevila razvratnike i zabavila itav Pariz. Partija je obino poinjala u trenutku kad bi sluge donijele svijee. Mogla je trajati tri ili etiri sata, ve prema srei igraa. Poslije toga domaica je pozivala goste na veeru, a onda se svatko vraao svojoj kui. Partija hoke poinje s neogranienim brojem igraa. Te veeri je poela s petnaestak. Igralo se u velike novce. Ve poslije nekoliko dijeljenja otpala je polovica. Zbog toga je neto popustio ritam. Odjednom Anelika, koja je bila rastresena i koja je mislila na Hortenziju, primijeti, prilino zauena, da se smjelo nosi s princom de Condeom, markizom de Thiangesom i predsjednikom suda Jomersonom. Ve od nekog je vremena ona dirigirala igrom. Mladi vojvoda de Richemont, koji ju je oboavao, obiljeavao je njezine tablice. Bacivi pogled na njih, ona se uvjeri da je ve itav mali imutak dobila. - Veeras vam ide kao nikad, gospoo - ree markiz de Thianges nacerivi se. Ve gotovo itav sat drite banak i kao da niste raspoloeni da ga nekom drugom prepustite. - Jo nisam vidio da neki igra tako dugo dri banak! - izjavi vojvoda de Richemont vrlo uzbuen. - Imajte na umu, gospoo, ovo: ako izgubite, morate

svakom od ove gospode platiti svotu koju sada dobivate. Jo se uvijek moete zaustaviti, imate na to pravo. Gospodin Jomerson stane vikati kako kibici moraju biti ku, a ako ne budu htjeli, naredit e da se isprazni dvorana. Umirili su ga upozorivi ga da se ne nalazi u Palai pravde, ve u kui gospoice Ninon de Lenclos. Svi su ekali na Anelikinu odluku. - Nastavljam igru - napokon e ona. I razdijeli karte. Predsjednik odahne. Mnogo bijae izgubio te se nadao da e se srea okrenuti i da e on stostruko naplatiti svoj gubitak. Nije toga jo bilo da je jedan igra tako dugo drao banak, kao ova gospoa. Ako se gospoa Morens ukopisti, kao to izgleda da joj je namjera, nema joj onda spasa. Utoliko bolje za sve druge! Samo se ena moe ukopistiti na ovakav nain. Na sreu, nije imala mua kojemu bi morala poloiti raun, inae bi taj jadnik bio na brzinu dozvao svog upravitelja i naredio mu da pripremi sav raspoloiv novac. Predsjedniku Jomersonu srea oito nije bila sklona, i on je na svoju veliku alost, morao napustiti igru. Anelika je jo uvijek drala banak. Svi su se gosti gospoice Ninon de Lenclos okupili oko igraa. Oni koji su se spremali da odu nikako da se odlue, ve su stajali na jednoj nozi i pruali vratove. Zareda nekoliko neodlunjh dijeljenja. Anelika je, dodue, dobila ulog, ali nitko od igraa nije bio eliminiran. Najzad gospodin de Thianges izgubi i die se briui oznojeno lice. Strane li veeri! ta li e kazati njegova ena kad dozna da gospoi Morens, trgovkinji okolade, moraju platiti svotu jednaku njihovu dvogodinjem prihodu? Dakako, ako ona na kraju pobijedi! Ukoliko pak ne dobije, dugovi drugih igraa e pripasti njoj, dok e ona isplatiti princu Condeu svotu dvaput veu od one koju dobije. ovjeka je hvatala vrtoglavica od tih misli. Ta je ena poludjela! Jurila je ravno u svoju propast! Nijedan se igra, pa ni najlui, ne bi usudio nastaviti igru. - Zaustavite se, ljubavi moja - aputao je vojvoda na Anelikino uho. - Ne moete stalno dobivati. Anelika je poloila ruku na karte. Mali, glatki i tvrdi snop prio joj je dlanove. Prodornim se pogledom netremice zagleda u princa de Condea. Pa ipak, igra nije zavisila od njega, ve od sree. A ta srea-sudbina joj je stajala suelice. Dobila je lik princa de Condea, njegove plamene oi, njegov kukasti nos, njegove bijele zube mesodera koji su blistali u njegovu osmijehu. Ali on vie ne dri karte u rukama, ve mali kovei u kojemu se sjaji boica zelenog otrova. Obavijali su ga muk i mrkina. Odjednom muk prsne od kristalnog zvuka Anelikina glasa. - Nastavljam igru! Jo jednom neodluno dijeljenje. Vilarceaux poe k prozoru. Pozivao je prolaznike da se popnu jer tako nevjerojatne partije nije bilo poslije znamenite partije u kojoj je njegov djed, igrajui s kraljem Henrikom IV, proigrao enu i svoju pukovniju. Svijet se natisnuo u salon. ak su se i sluge popele na stolice da bi izdaleka pratile igru. Svijee su se dimile. Nitko nije ni pomiljao da ih usekne. U salonu je vladala zaguljiva vruina. - Nastavljam igru - ponovi Anelika. - Neodluno. - Jo tri neodluna dijeljenja i bit emo svjedoci izbora banka! - Krajnjeg uloga hoke Takav se sluaj do gaa svakih deset godina! - Svakih dvadeset godina, dragi moj! - Jednom u jednoj generaciji. - Sjetite se novara Tortemera koji je od Montmorencyja zatraio grb. - A ovaj opet od njega sve njegovo brodovlje. - Tortemer je na kraju izgubio - Nastavljate li, gospoo?

- Nastavljam. Gibanje meu gledateljima. Umalo nisu prevrnuli stol i zgnjeili dvojicu igraa. - Sto mu jada! - obrecnu se princ posegavi za svojim tapom. - Kunem vam se da u vas sve dotui ukoliko nam ne date malo zraka. Natrag, kad vam kaem! Znoj orosi Anelikino elo. Posljedica vruine. Nije uope bila uzbuena. Nije mislila ni na sinove ni na svoj trud i imovinu kojoj je prijetila velika opasnost. U stvari, njoj se inilo da je sve onako kako i treba da bude. Godinama se borila protiv zle kobi upornou krtice. Sad se konano nala s njom licem u lice na svom terenu, u svojoj ludosti. Zgrabit e je za grlo, bodeem e je probosti. I ona je bila luda, opasna i nesvjesna kao i sama kob. Bile su jednake! - Neodluno! Salon zaagori, a potom odjekne od povika. - Izbor banka! Izbor banka! Anelika prieka da se galama malko stia da bi potom upitala, pametno kao kolarka, ta zapravo znai taj izbor banka! Svi stadoe objanjavati u isti mah. Najzad vitez de Mere sjedne kraj njih i drhtavim joj glasom objasni stvar. Pri tom posljednjem dijeljenju banak je potpuno prazan. Briu se prethodni dobici i dugovi. Svaki igra je stavljao u banak ono to je protivnik traio da stavi, a ne ono to bi eventualno htio staviti. A ulog je morao biti ogroman. Navedoe primjere: novar Tortemer, u prolom vijeku, zatraio je od Montmorencvja njegove plemike naslove, a Villarceauxov je djed pristao da, ukoliko izgubi, svom, protivniku prepusti enu i pukovniju. - Mogu li se jo uvijek povui? - upita Anelika. - To je vae neosporno pravo, gospoo. Ukrutila se i zamislila. Oko nje muk kao u grobu. Ve mnoge sate je Anelika drala banak. Zar da je srea napusti u posljednjem trenutku? Oi joj odjednom bljesnue gotovo divljakim sjajem. Ona se, meutim, osmjehne i ree: - Nastavljam! Vitez de Mere proguta pljuvaku i doda: - Prilikom izbora banka treba kazati ove rijei: Prihvaam igru. Ako dobijem traim Anelika blago sagne glavu i, smijeei se jo uvijek, ponovi: - Prihvaam igru, monsinjore. Ako dobijem traim da mi prepustite svoju palau Beautreillis. Gospoi Lamoignan se ote povik iznenaenja koji njezin mu prigui bijesno joj poklopivi usta. Sve se oi okrenue princu vjeito gnjevnog pogleda. On podie oholo elo i osmjehne se: - Prihvaam igru, gospoo. Ako dobijem traim da mi budete ljubavnicom. Sad se pak sve glave ponovo okrenue Aneliki koja je nastavila da se osmjehuje. Svjetlost se svijea odraavala na njezinim poluotvorenim usnama. Laki znoj joj je ovlaio zlatastu put te joj se sjajila poput peteljke koju je zora orosila. Od umora plave vjee davale su njezinu licu izraz senzualnosti i preputanja. Svi prisutni mukarci zadrhtae uvi prinev zahtjev. Zavlada tiina, duboka i napetou proeta. Vitez de Mere ree tihim glasom: - Jo moete birati, gospoo. Ako odbijete: partija se vraa u prethodni poloaj. Ako prihvatite: partija je ugovorena. Anelika rukom dohvati snop karata. - Partija je ugovorena, monsinjore. Dobila je samo deke, dame i sitne karte. Najloije otkako je poela igra. Ipak, poslije nekoliko mijenjanja uspije sastaviti ne ba jaku figuru. Nala se pred dilemom: ili da otvori karte i tako riskira da karte princa de Condea budu jae od njezinih ili da uzimanjem novih karata pokua sastaviti jau figuru. U tom bi se

sluaju, princ koji moda u tom trenutku i nema bogzna kakve karte, mogao popraviti i poloiti na stol prije nje figuru kraljeva i aseva. asak je oklijevala, a onda poloila karte na stol. Nije se podigla velika buka, ali ni pucanj topa ne bi snanije potresao prisutne. Oiju uprtih u svoje karte, princ se ni ne pomae. Potom se naglo digne, poloi karte na stol i duboko se nakloni: - Palaa Beautreillis pripada od danas vama, gospoo.

36. RADOSTI I TUGE U PALAI BEAUTREILLIS JOFFREYEVA SABLAST

Anelika nije vjerovala svojim vlastitim oima. U obinoj igri karata najbezonija, najbesmislenija srea joj je vratila palau Beautreillis. Drei za ruku svoje sinove ona je hodala uzdu i poprijeko raskonim domom. Nije se usudila kazati im: - Ova je palaa pripadala vaem ocu. Ve je stalno ponavljala. - Ovo je vae! Ovo je vae! Neumorno je promatrala bezbrojne divote: vesele boginje, anelke i lie, reetke od kovanog eljeza, zidove obloene drvom to je bilo moderno u to vrijeme i to je sasvim potisnulo teke tapiserije. U polumraku stepenita i hodnika u obilju je blistalo zlato, vijenci cvijea ije je sitno svjetlucanje prekidala svjetlost sa svijenjaka to su se koili u rukama kipova postavljenih u odreenim razmacima. Princ de Conde nije nita promijenio u toj palai njemu nimalo dragoj. Samo je poneki komad neamjetaja uzeo. Ostalo je sve ostavio Aneliki ponijevi se pri tom velikoduno kao pravi princ. Dobar igra, on se drao po strani poto je predao ulog igre onoj koja ga je dobila. Moda je bio povrijeen vie no to bi bio priznao ravnodunou mlade ene. Njezine su oi promatrale samo palau Beautreillis te se on sa sjetom u dui pitao nije li prijateljstvo to ga je ponekad, inilo mu se, nazirao u njezinim lijepim oima, bilo najobiniji manevar koristoljublja. Princ se uz to bojao da odjek senzacionalne igre ne dopre do uiju njegova velianstva koje ba nije previe voljelo ekstravagantnosti oko kojih se uzvitlala prevelika praina. Stoga odlui da se povue u svoj dvorac u Chantillyju. Anelika se konano nala licem u lice sa svojim zanosnim snovima. Ona se s neizrecivim uitkom bacila na to da ukrasi svoju palau to je mogue ukusnije. Pozvala je prvorazredne stolare, zlatare i tapetare. Kod gospodina Boullea naruila je nekoliko komada namjetaja od gotovo providnog drva ukraenog bjelokou, kornjaevinom i pozlaenom broncom. Svoj izrezbareni krevet, stolice i zidove svoje sobe prekrila je zelenobijelom svilom iaranom velikim cvjetovima svjetlonaranaste boje. U malom salonu, stol, okrugli stoli i drvo stolica dala je da se oboji lijepom modrom bojom. Pod u ove dvije prostorije bio je sav u intarzijama, a drvo je tog poda bilo proeto ugodnim mirisom koji se hvatao ruha onih koji su po njemu hodali. Ona pozove Gontrana da oslika tavanicu velikog salona. Kupila je stotinu sitnica: kineskih figurica koje se stavljaju na pokustvo, slika, rublja, posua kristalnog i zlatnog. Pisai je stol smatran rijetkou talijanske kole, i bio je gotovo jedini komad starinskog namjetaja u itavoj palai. Bio je napravljen od ebanovine, a ukraen rubinima raznih boja; ruiaste, tamno-crvene poput treanja, svjetlo-crvene i ljubiaste.

Obuzeta groznicom kupovanja, kupila je malog jahaeg konja za Florimonda na kojemu je on mogao juriti alejama parka koje bijae ukrasila stablima narani zasaenim u sanduke. Cantor je dobio dva krupna psa ovara, ozbiljna i njena, koja je mogao uprei u malu koijicu od pozlaenog drva u kojoj se naokolo vozao. Ona se sama povela za modom te godine te je kupila jedno od onih psetanaca duge dlake to su ih gospoe radi zabave drale. Florimond i Cantor, kojima su se svidjele velike i okrutne ivotinje, otvoreno su prezirali upavog lajavka. Na kraju, da bi upotpunila svoje ustolienje u novom domu, ona odlui prirediti veliko primanje s plesom. Tom je zabavom gospoa Morens, trgovkinja okolade u predgrau Saint-Honore, eljela stei poloaj plemenite gospoe u gospodskoj etvrti Marais. Razmiljajui o toj zabavi, sjetila se Audigera. Majordom e joj sjajno posluiti. Anelika ga ve tri mjeseca nije vidjela. U zadnje vrijeme bijae donekle zanemarila svoje poslove, ali na sreu mogla je troiti jer su se dvije njezine lae vratile iz Istone Indije bez neprilika tako da se njezina zarada odjednom podvostruila. *** Anelika je znala da je vojvoda de Soissons pratio kralja na putu u Roussillon, te je pretpostavljala da je Audiger krenuo s njim na put. Ipak joj je bilo udno da je njezin poslovni drug, uvijek brian i pristojan, nije doao pozdraviti prije no to je napustio Pariz. Za svaki sluaj, ona mu posla pisamce. Zanimalo ju je to je s njim, a uz to mu napisa kake bi bila sretna kad bi ga mogla vidjeti. On se pojavi sutradan mrana i prijekorna izgleda. - to mislite o mojoj palai? - upita ga Anelika veselo mu priavi. - Nije li jedna od najljepih palaa u Parizu? - Pravo govorei, ne mislim nita - odgovori Audiger muklim glasom. Anelike se njegov odgovor nije ba najugodnije dojmio. - Da se niste ponovo naljutili? Hajde, hajde, zar se ne radujete mojemu uspjehu? - Postoji razlika izmeu uspjeha i uspjeha - odgovori majordom kruto. - Sagibam glavu pred plodovima rada i ljudske umijenosti. Reeno mi je da ste ovu palau dobili igrajui na karte. - Tono. - A reeno mi je uz to da je princ de Conde va partner u igri, zatraio kao ulog, da postanete njegovom ljubavnicom. - I to je tono. - A to biste bili uinili da ste izgubili? - Bila bih postala njegovom ljubavnicom, Audiger! Ta vi znate isto tako dobro kao i ja da je kartaki dug svetinja. Okruglo majordomovo lice se zaari kao erava i on duboko uzdahne. Anelika brzo doda: - Ali ja nisam izgubila! I sad sam vlasnica ove velianstvene graevine. A ini mi se da je ponekad i dobro malko koketiranja. - Sijete sjeme koketiranja, a anjete rogove - primijeti na to Audiger jo vie se mrgodei. - Vae su primjedbe glupe, jadni moj prijatelju. Gledajte stvarnosti u lice. Ja nisam izgubila, a vi niste rogonja i to s prostog razloga to mi dvoje nismo vjenani. Ne zaboravite to! - Kako da zaboravim! - tuio je on izmijenjenim glasom. - Ja se strano izjedam mislei na to, Aneliko. Pruivi prema njoj ruke, doda: - Aneliko, vjenajmo se, preklinjem vas, vjenajmo se dok nije kasno. - Dok nije kasno? - ponovi ona iznenaena.

Stajala je na zadnjoj stepenici stubita, na mjestu s kojega mu se obratila poavi mu u susret. Njezina ruica puna prstenja poivala je na ogradi od izraenog kamena. Na sebi je imala kunu haljinu od crnoga baruna koji je neobino isticao njezinu tamnu put. Oko vrata je imala niz bisera. U valovitoj kosi zlatnih preljeva, sijedi uperak skvren poput srebrne rue, predstavljao je jo jedan dragulj, ganutljiv dragulj Njezin lik je bila iva slika i prilika mlade udovice suvie krhke da ivi osamljena u velikoj polupustoj palai. Ali iz njezinih zelenih oiju nije zraila nemo. Sporim pogledom obuhvati velianstveno predvorje izraeno u mozaiku, visoke prozore koji su gledali na dvorite, tavanicu s ukrasnim udubinama u kojima su se jo uvijek vidjeli grbovi njezina mua jer ih je s one visine bilo teko skinuti. - Dok nije kasno? - ponovi tihim glasom kao da govori samoj sebi. - Oh! Zaista, ne nikako ne. Osjeajui se kao da ga je tko izudarao po licu, Audiger odmjeri ponor koji ga je dijelio od nje. Jadnik nije shvaao kakvim se to neumoljivim razvojem dogaaja skromna slukinja u Crvenoj krinci pretvorila u veliku i oholu gospou. Vidio je u njoj samo astoljubivu enu. U svojoj naivnoj dobroti majordom, dakako, nije mogao slutiti da se iza mlade i usamljene ene nadvio tragian lik Joffreya de Peyraca; grofa tulukog, ljubljenog supruga ivog spaljenog na trgu Greve, lik ovjeka koji je i poslije svoje smrti ostao neosporan gospodar tog mjesta. Budui da je dobro poznavao plemstvo, taj svijet otrih zubi, njegovu iskonsku glupost, umiljenost itave klase, on je bio uvjeren da e jadna djevojka naii na nepremostive zapreke te e se jednoga dana vratiti k njemu, zadihana, poniena, ali iva i zdrava. Uostalom, nije li mu javila da ga eli vidjeti, nije li ga pozvala postavi konano svjesna svoje ludosti i eljna prijateljskog i razboritog savjeta koji joj je samo on mogao dati? - Pisali ste mi - ree on nadom ispunjen - da me elite vidjeti. - Pa da! Audiger - povie Anelika radosna to je razgovor krenuo dragim tokom. - Zamislite, htjela bih prirediti veliko primanje pa bih eljela da vi pripremite stol i upravljate poslugom. On se zacrveni kao rak. Ona primijeti svoju pogreku te je htjede ispraviti. - Nije li vie nego prirodno da se vama obratim? Vi ste najbolji majordom kojega poznam. Nitko ne zna tako lijepo sloiti ubruse; nitko im ne zna dati neobian i novi oblik Na Audigerovim su se obrazima izmijenile sve boje duge. Spopadala ga je elja da je u isto vrijeme i vrijea, i premlati na mrtvo ime, da ode bez rijei, da joj poslui i da svri sa sobom. S gorinom je mislio kako su samo ene kadre izvri ovjeka smijehu, ma kako se on postavio. Od svih tih mogunosti pribjegao je najdostojnijoj. - ao mi je, ali ne raunajte na mene - ree slomljenim glasom. Duboko joj se pokloni i ode. *** Morala se pomiriti s tim. Uza sve to sveanost to ju je gospoa Morens priredila u svojoj palai Beautreillis doivjela je veliki uspjeh. Osobe s najviim naslovima u Parizu nisu se libile da se odazovu njezinu pozivu. Gospoa Morens je plesala s Filipom du Plessis-Belliiere koji je bio odjeven u odijelo od modrog atlasa. Anelikina haljina od modrog baruna obrubljena zlatnim porubom, divno se slagala s odijelom njezina druga. Tvorili su najljepi par te veeri. Anelika se iznenadila videi da je njegovo hladno lice ozario smijeak dok ju je, drei u zraku njezinu ruku, vodio u plesu preko prostranog salona. - Danas niste vie "Barunica tune haljine" - ree.

Ona je ljubomorno nosila u svom pamenju tu izreku kao bezmjernu i vrlo rijetku dragocjenost. Tajna njezina porijekla vezala ih je kao sukrivce. On se sjeao male i sive curice ija je ruka drhtala u ruci lijepoga roaka. Kako sam bila luda! mislila je Anelika smjekajui se uspomenama svog djetinjstva. Poslije te sveanosti, nju je pritisla tuga kao emer gorka. Naprosto ju je gnjeila samoa njezina kneevskog prebivalita Palaa Beautreillis je za nju predstavljala mnogo toga: prebivalite proeto bezbrojnim uspomenama iako u njemu nikad prebivala nije. Uspomenama na ono to je trebalo biti! mislila je. Anelika je za blagih proljetnih veeri znala itave sate prosjediti ispred vatre kamina ili ispred prozora. Nije vie bila poduzetna kao prije. Kinjio ju je osjeaj nelagodnosti kojemu nije znala uzroka. Njezino mlado tijelo bilo je samo, ali su joj zato srce i duh bili ispunjeni jednim privienjem. Dogaalo joj se da bi iznenada skoila iz kreveta i, drei u ruci svijenjak, odlazila k vratima i vrebala, u mraku galerije, ni sama nije znala to. Da nije tko dolazio? Nije Muk, samo muk. Djeca su spavala u svojim odajama pod paskom vjernih sluavki. Ona im je vratila oevu kuu. Anelika je lijegala u svoj velianstveni krevet. Bilo je hladno. Dodirivala je svoje glatko i vrsto tijelo, milovala ga osjeajui neku vrst sjete u dui. Nijedan ivi ovjek nije mogao udovoljiti njezinoj elji. Bila je sama i sama e biti itava ivota! Onaj dio etvrti Marais gdje se nalazila palaa Beautreillis bio je pun srednjovjekovnih ostataka, jer tu je bila palaa Saint Pol koja je pod Karlom VI i Karlom VII bila omiljelim prebivalitem kralja. U toj palai koju su podigli kralj i njegovi prinevi nalazili su se brojni apartmani koje su povezivale galerije, odijeljene jedne od drugih dvoritima i vrtovima u kojima su se nalazili golubarnici, razne ivotinje, tereni za igru i turnire. Prvi velikai kraljevstva gradili su svoje palae u neposrednoj blizini kraljevog dvora. Te prilino lijepe graevine sa starinskim zabatima i naikane otrim tornjiima, kao to su bile palaa Sens ili Reims, izmijeale su se sa novogradnjama. Posvuda su se vidjeli srednjovjekovni zidovi, izmueni i krivi kao plamen na vjetru, posvuda su prkosili vremenu i lijepim proeljima kojih su tvorci bili Mansart ili Perrault. Anelika je u dnu svojega vrta posjedovala starinski bunar kojega je kamena ograda bila sva izraena kao da je bila djelo kakva zlatara. Poto bi se ovjek popeo uza tri stepenice to su ga okruivale, mogao je sjesti na njegov rub i do mile volje matati, pod strehom od kovanog eljeza milujui prstom kamene dadevnjake ili kalj to se uhvatio kamena. Jedne veeri dok je etala za puna mjeseca i po toplom zraku, Anelika zatee pored bunara starca sijede kose koji je zaimao vodu. Prepoznala je slugu koji je raznosio drva po sobama i koji je vodio brigu o svijeama. Dobila ga je od princa de Condea zajedno s palaom. Bio je to onaj isti starac za kojega princ ree da je bio u slubi nekadanjeg gospodara. Potaknuta radoznalou, poe prema zdencu. Rijetko je kada razgovarala sa starcem. Svi su ga nazivali djedom. Ona ga upita kako se zove. - Pascalou Arrengen, gospoo. - Po imenu se tvome odmah zna odakle si. Ti si Gaskonjac ili Bearneanin, nije li tako? - Ja sam iz Bayonne. Baskijac sam, ako emo pravo. Ona jezikom ovlai usne pitajui se da li da ga pita jo togod. Starac je skinuo vedro sa zdenca. Voda je prsnula po kamenoj ogradi i zablistala na mjeseini. - Je li istina da je ovjek koji je sagradio ovu palau bio odozdo, iz Languedoca? - Istina je Bio je iz Toulouse. - Kako se zvao?

Htjela je uti njegovo ime, uti da je jo iv u sjeanju ovog jadnog starca koji ga je poznavao i moda volio. Ali starac se brzo prekrii i prestraeno se ogleda oko sebe. - Psssst. Ne smije se spominjati njegovo ime. On je proklet! Aneliki se stegne srce. - Istina je, znai? - upita ona kao da toboe nita ne zna. - Pria se da je spaljen kao vjetac - Pria se. Starac ju je pozorno promatrao. Njegove plave oi kao da su je ispitivale, izgledalo je kao da se premilja bi li joj se povjerio ili ne. Odjednom se osmjehne, a bore mu se prevuku sitnim lukavstvom. - Pria se ali to nije istina. - Zato? - Nekog drugog, ve mrtvog ovjeka, spalie na trgu Greve. Srce je sada u Anelikinim grudima tuklo kao bubanj. - Kako zna? - Znam jer sam ga vidio. - Koga? - Njega prokletog grofa. - Vidio si, ga? Gdje? - Ovdje jedne noi u unutarnjoj galeriji... Vidio sam ga Anelika uzdahne i umorno sklopi oi. Bilo bi ludo traiti nadu u naklapanju jadnog sluge koji je samo vidio neko privienje! Imao je pravo Desgrez da ne treba nikada govoriti o njemu, nikad misliti na nj. Ali stari se Pascalou raspriao. - Bilo je to jedne noi, nekoliko dana poslije lomae. Spavao sam u konjunici, u dvoritu. Bio sam sam jer je ak i vratar napustio palau. Ja sam, meutim ostao. A kamo da i odem? uo sam um u gornjoj galeriji i prepoznao njegov korak. Neujni mu smijeh razvue bezuba usta. - Kako da ne prepozriam njegov korak? Korak Velikog epavca Languedoca? Upalio sam fenjer i uao. Korak je odjekivao ispred mene, ali nisam nikoga vidio jer galerija je na tom mjestu tvorila ugao. Ali kad sam stigao do ugla, opazio sam ga. Naslonio se na vrata kapelice i okrenuo se prema meni Aneliku podioe srsi. - Jesi li ga prepoznao? - Prepoznao sam ga kao to pas prepozna svoga gospodara, ali mu nisam vidio lica. Nosio je krinku Krinku od crnog elika Odjednom je nestao u zidu i vie ga nisam vidio. - Oh! Odlazi! - zapita Anelika. - Umrijet u od straha! Starac je zaueno pogleda, podlakticom proe ispod nosa, uze vedro i ponizno se udalji. Anelika se vratila u svoju sobu obuzeta neopisivim strahom. Sad zna zato je meu zidovima svoga doma osjeala as silnu radost as crnu bol. Zato to je njime lutala avet Joffreya de Peyraca. Joffrey de Peyrac sablast! Oh, tune li sudbine za nj koji je bio sam ivot, koji je oboavao ivot u svim njegovim oblicima i ije tijelo kao da je bilo stvoreno za puteni uitak! Spusti glavu u dlanove i uini joj se da e zaplakati. Tada u gluhoj noi odjekne pjesma, pjesma nebeska i slatka, slina pjesmi anela nad pustim poljima u boinoj noi. Anelika je u prvi mah mislila da sanja. Ali primakavi se hodniku, jasno je razabrala raspjevani djetinji glas. Dohvativi svijenjak uputi se prema sobi svojih sinova. Polako podie zastor i kao ukopana stane, zadivljena prizorom to su ga njezine oi vidjele. iak je blago osvjetljavao djeju spavaonicu. Stojei na velikom krevetu, Cantor je, u bijeloj kouljici, prekriivi pune ruice na trbuhu i uprijevi oi u nebo,

pjevao, slian nebeskom anelu. Glas mu je bio izvanredno ist, ali njegov je djetinji izgovor na ganutljiv nain iskrivljavao rijei: Na tan Bozica Rotio se Isus Rotio se u stalici Na sustavoj slamici Rotio se u kutu Na sijenu Odupirui se laktovima o jastuk Florimond ga je oito s uitkom sluao. Sveti Josip sa svojim sesirom napravio mu je kolijevku Lagani um odjednom trgne Aneliku. Kraj sebe primijeti Barbu koja je rupcem brisala suze ganua. - Gospoa nije znala da nae zlato tako lijepo pjeva? - apatom joj se obrati sluavka. - Htjela sam vas time iznenaditi, ali on je svojeglav i nikome nee da pjeva, samo Florimondu. Bol je ponovo ustupila mjesto radosti u Anelikinu srcu. Bog je dao duu trubadura Cantorovu tijelu. Divno je pjevao. Joffrey de Peyrac nije bio mrtav, ve je ivio u svojim sinovima. Jedan mu je bio slian licem, a drugi glasom Ve je pomiljala na to kako e Cantoru uzeti za uitelja gospodina Lullija, kraljeva glazbenika.

37. TAJNE I OTROVI U ETVRTI MARAIS

Tako je Anelika organizirala svoj ivot u lijepoj etvrti, gdje se susretala krema parikog drutva. Gradile su se tu mnoge kue, visoke i svijetle i malko nagnutih proelja. Vrtovi i dvorita palaa preko noi podignutih tvorili su otoke zelenila u kojima su se mijeali mirisi naranaa i konjunica. Gospoa Morens je posjedovala dvije koije, est konja, dva konjuara, etiri lakeja. Osim toga, u svojoj je slubi imala dva sobara, jednog kuhara, jednog pisara, nekoliko sobarica i itavu etu slukinja i slugu. Ona je mogla svojoj osobi dati jo vei sjaj i jo jae naglasiti svoju pripadnost etvrti Marais da je odlazila u crkvu s jednim lakejem koji bi nosio jastui, te jednim koji bi pridravao njezin dugi skut i jo jednim koji bi nosio torbicu u kojoj se drao molitvenik. Ali Anelika je rijetko odlazila u crkvu, ili bolje rei, nikada. Njoj je zaista to bilo ao jer je to ilo na utrb njezina ugleda i dobroga glasa. Ali kua Boja je za nju bila mjesto muenja. Sjetila bi se da je ubila jednog ovjeka, da je ivjela razuzdanim ivotom. Osim toga, nije mogla da zaboravi lomau na trgu Greve, ni podignutog kria fratra Bechera Crkva je u njoj izazivala fiziko gaenje, te bi izlazila napolje, na trg gdje su prosjaci, sklupani po stepenicama, jadikovkama doekavali prolaznike Morala je, dakle, odustati od toga da prati prijateljice na slubu boju, emu su se neobino udili oni koji su je poznavali. Gospoa Scarron je potajno pokuavala da je privede pobonosti. inilo joj se da e Anelika prije pasti rtvom njezinih nastojanja od arobne Ninon ije je slobodoumlje vuklo porijeklo od grkih mislilaca, a oitovalo se u njezinom sablanjivom ivotu.

Anelika je esto viala udovicu bilo na ozbiljnim primanjima u palai d'Aumontovih, bilo na raskonijim primanjima u kui de Montespanovih. Na povratku Francoisa joj se uvijek nudila za pratnju. Vraale su se pjeice, u prijateljsku razgovoru, jer su obje iz doba siromatva sauvale obiaj da ulicama hodaju pjeice. Nije li ih prolost bremenita bijedom, prolost kad su se bojaljivo stiskale uz ognjite stare Cordeau, tako duboko vezala? Anelika se bojala gospoe Scarron i u isto je vrijeme voljela zato to joj je mogla povjeravati svoje brige i misli. Svojim milozvunim glasom, svojim razumijevanjem i iskrenim zanimanjem za ono to joj se pria, ona je zatvorenim duama ulijevala elju da se otvore, a Anelika se uvijek bojala da joj ne promakne koja neoprezna rije. to se pak gospoe Scarron tie, ona se sjeala da je roena u jednom zatvoru, da je u svojoj petnaestoj godini, u La Rochelleu, odlazila jezuitima po tanjur juhe i da se poslije, u kui njezine tete de Navailles, s njom postupalo jedva neto bolje nego sa slukinjama, to jasno dokazuje injenica da je na putu morala jahati na mazgi dok je njezina sestrina putovala u nosiljci. Ni jedna ni druga nisu priale o svojoj nekadanjoj bijedi, mada su osjeale da ih je bijeda, isprepletena s bezbroj drugih nevolja, zbliavala. S tog su se razloga vrlo rado viale. Jo jednoj prijateljici je Anelika stalno odlazila: arobnoj markizi de Sevigne. I ova se, kao i gospoa Scarron, drala podalje od ljubavi, zbog koje je dugo vremena mnogo patila; ali dok je Francoisa ljubav zamijenila sa tajnom i neizmjernom ambicijom, gospoa de Sevigne je, po svom vlastitom priznanju, svoje srce ispunila prijateljstvom. Bio je pravi uitak provesti nekoliko sati s njom, a jo vei primati njezina pisma, duhovita i vrlo zanimljiva. Anelika je odlazila u njezinu kuu da bi je sluala kako pria o Versaillesu, kamo je markiza odlazila ponekad na izriitu kraljevu elju, jer se ovome svialo njezino drutvo. Ona je zanosno i zorno pripovijedala o zabavama to su se u Versaillesu prireivale: tranje s kolutima, plesovi, komedije, vatrometi, etnje, a kad bi u Anelikinim oima opazila isuvie veliku tugu, primijetila bi: - Ne oajavajte, draga. Versailles je mjesto gdje kraljuje nered; mete je na tim zabavama takav da su dvorani poput strljena bijesni; kralj se uope ne obazire na njih. Gospoda de Guise i d'Elbeuf nisu preksino mogli nigdje nai kutka da se skrase te su morali u konjunici prespavati. Anelika je bila uvjerena da su gospoda de Guise i d'Elbeuf radije i u konjunici spavali nego da ih se iskljui sa zabava u Versaillesu; i imala je pravo. Taj kraljevski dvorac o kojemu su svi govorili i koji ona nije eljela vidjeti prije no to se u njemu uzmogne pojaviti u svoj svojoj slavi, postao je u njezinim oima privlaan i aroban kao kakva opsjena, postao je jedini i nevjerojatni cilj njezine ambicije. Dospjeti u Versailles! Ali da li je za trgovkinju okolade, pa bila i najbogatija u Parizu, moglo biti mjesta na dvoru Kralja Sunca? Bila je uvjerena da e i do toga jednoga dana doi. Nije li joj sve polazilo za rukom? Luj XIV je ogromne svote troio na uljepavanje Versaillesa. - Zaokupljen je ljepotom svoje palae, kao lijepa ena svojim licem - govorila je gospoda de Sevigne. Kad je kraljica majka umrla od raka, kralj, koji se onesvijestio pored njezina uzglavlja, pobjee u Versailles, gdje je ostao tri dana lutajui alejama lipa, umarcima imira obrezanim u obliku krunice, i meu mnotvom mramornih bogova i boginja. Versailles je djelovao kao balzam na njegovu tugu. On se tu mogao do mile volje isplakati, doarati uzvien lik te majke koja je od njega napravila kralja. Vidio ju je ponovo u crnoj haljini koju su oivljavali podbradnici i ipke, s prekrasnim nizom bisera koji joj je sezao sve do koljena, velianstvenim kriem od dijamanata, vidio je njezine izvanredno lijepe sitne ruke. Zadravao se u odajama gdje ga je primala i koje su bile ukraene stvaricama dragim njezinu

srcu: rukovetima jasmina velikim kao grmovi i kineskim stvaricama izraenim u filigranu srebrnom i zlatnom. U Versaillesu bar njoj nije zadavao jada! U to isto vrijeme gospoa de Montespan je takoer izgubila majku. Zbog te korote, kojoj se uz to pridruila dvorska, ta luda ena se neto vie zadravala kod kue. Sad je esto navraala Aneliki, bjeei od vjerovnika i neugodnosti vlastitog doma. Potajna je muka nagrizala njezinu uroenu veselost. Priala je Aneliki o svojem djetinjstvu. Otac joj je bio razvratnik, a majka bogomoljka. Dok je majka po itav bogovetni dan provodila u crkvi, otac je orgijao te se gotovo nikad ni viali nisu. Svi su se u udu pitali kako su samo uspjeli djecu na svijet donijeti. Athenaida je priala i o dvoru, ali nekako suzdrljivo, i s neprikrivenim nestrpljenjem: kraljica je bila glupa, a La Valliere slaboumna nesretnica. Kad li e je kraj ve jednom odbaciti? Bilo je napretek odlunih ena koje e rado zauzeti njezino mjesto Prialo se da su gospoe de Roure i de Soissons navraale k La Voisinovoj po otrov kojim su smiljale otrovati gospoicu La Valliere. Mnogo se govorilo o otrovima u Parizu. Uza sve to nitko vie nije u etvrti Marais, osim nekoliko vrlo starih gospoa, traio da mu se za vrijeme obroka donese mali ormari u kojemu su se nalazile ae pune okamenjenih zubi i rogova jednoroga, te neka vrst slanika od zlata ili srebra u kojemu su bili pohranjeni zmijski jezici. Sve su to bila zatitna sredstva protiv otrova. Nove su se generacije s prezirom odnosile prema tim sredstvima. Meutim, mnoge su osobe umirale tajanstvenom smru, a lijenici su pronali da im je utrobu unitila nekakva razorna vatra. Netko im je, po svoj prilici, servirao, upotrebit emo izraz policajca Desgreza, pucanj pitolja u juhi. U Anelikinu je susjedstvu ivjela markiza de Brinvilliers, i to u Ulici Karla V. Sasvim sluajno je Anelika dospjela pred tu enu koju je Anelika u vrijeme dok je pripadala Calembredaineovoj bandi, napala blizu kule Nesle. Gospoa de Brinvilliers je nije prepoznala, bar se tome Anelika nadala. Uza sve to Anelika se vrlo nelagodno, osjeala za vrijeme posjete jer joj je stalno pred oima bila zlatna narukvica koju je uvala kao uspomenu u jednom koveiu zajedno s bodeom Rodogonea Egipanina. Gospoa Morens je pola u kuu kerke zapovjednika policije, gospodina d'Aubraysa, da bi je zamolila za jednu uslugu.. Gospodin d'Aubrays je nedavno umro, ali na poloaju efa policije naslijedio ga je njegov sin, te se Anelika nadala da e se gospoa de Brinvilliers zauzeti kod svoga brata da bi pustio iz zatvora jednog bijednika, zatvorenog zbog prosjaenja. Anelika je tog bijednika upoznala u vrijeme svog boravka u kuli Nesle i sad ga je htjela uzeti u svoju slubu. Bijednik o kojemu je rije zvao se Brzonogi. *** Jednoga dana dok je u koiji prolazila trgom Pilori, Anelika opazi na kotau dugoljasto i tuno lice. Bio je Brzonogi. Krv joj uskipi jer je Brzonogi bio bezazlen i nevin ovjek koji je obolio i pao u bijedu jer ga je njegovo zanimanje sasvim iscrpilo, naime, on je bio tekli. Dok je ivjela u kuli Nesle ona nikad nije primijetila da je Brzonogi to ukrao. Ponekad se odavao pronji, a Calembredaine je smatrao da je poteno to ga puta da ivi u njegovoj bandi ne traei od njega nita zauzvrat. Anelika naredi koijau da zaustavi i skoi na zemlju. Ne obazirui se na dangube, ona se obrati osuenome: - Brzonogi, prijatelju, to e ti tu gore? - Ah, to si ti Markizo anela? - odgovori nesretnik. - A otkud bih ja znao to u ovdje? Panduri su me uhvatili i doveli u ovaj njihov zvonik. A zato, tko bi to znao. - Strpi se malo, vratit u se da te oslobodim. Da ne bi gubila vrijeme na uzaludne predstavke i molbe. Anelika odjuri ravno gospodinu d'Aubraysu. Postigla je da su mladia brzo presluali, a sutradan je

potpisana otpusnica iz zatvora. Gospoa de Brinvilliers pozove Aneliku na svoje primanje gdje e upoznati mnoge vrlo simpatine linosti, meu njima i viteza de Saint-Croixa. Svima je bilo poznato da je spomenuti gospodin bio ljubavnik spomenute gospoe Obukavi Brzonogog u vrlo lijepu livreju, Anelika ga imenuje za Florimondova i Cantorova sobara. Nije on bio sposoban za teki rad, ali je zato bio ljubazan i dobar i znao je djecu zabavljati priajui im lijepe prie. Nitko od njega nije vie ni traio Nije on bio jedini preivjeli iz kule Nesle kojega je Anelika primila u svoju palau Beautreillis. Ostali, nepopravljivi prosjaci, epavci i protuhe, brzo su nagrnuli u ulicu gdje ih je tri puta tjedno ekala topla juha, kruh i odjea. Ovaj put Anelika nije traila od Drvoguza da je oslobodi svojih prosjaka. Primanje prosjaka smatrala je sada svojom dunou, dunou velike gospoe, te ih je eljela sve pogostiti. Dok joj je poznanstvo s Audigerom poelo bivati mrsko jer ju je podsjealo na njezin bijedan poloaj slukinje, siromahe je osjeala kao svoju brau te se nije libila da s njima razgovara atrovakim jezikom. Prosjaci su se tada grohotom smijali a ona je dobro poznavala njihov grozni smijeh Oh! Da li je mogla zaboraviti smijanje prosjaka u podzemnim rupetinama zaspaloga grada!? Da li je mogla zaboraviti kulu Nesle, miris gulaa to se kuha u loncu, starice to glou kosti krepanih takora to im ih je prodao panjolac, jezoviti ples branog para Urlikalo, pjesmu stare Urlikalice, cerekanje, dernjavu, hropce? Ne, to nije mogla zaboraviti. Otvarala im je vrata svoje palae. Za hladnih zimskih jutara, jutara proetih snjenom tiinom za kojih se smrdljivi dah prosjaka zgunjavao u guste oblake, ona je vidjela kako idu prema njoj kao divlje zvijeri. - Siromasi su strani - govorio je gospodin Vincent. Jest, bili su strani. Ali ona je dobro znala kako je tjeskoba i opakost ljudska ujedala, ujedala za samo srce! I nju bijae povukla za sobom smrdljiva bujica! Stari i topli glas koji je tom stoljeu pobudio osjeaj milosra, glas gospodina Vincenta, nalazio je u njoj odjeka. Siromasi koji ne znaju gdje da se sklone ni to da rade, koji plutaju u osamljenosti svoje bijede i kojih je svakim danom sve vie jao moje su breme i moja bol! Kleei na podu, Anelika im je prala noge, lijeila im i povijala rane. Jedino su oni, osim njezina dva sina, mogli oivljeti osjeaj ljubavi u njezinu otvrdlom srcu. Neto poslije one nezgode s Brzonogim, ona primijeti Crnog Kruha. Starac se ne bijae u meuvremenu ba nimalo izmijenio. Jo uvijek je bio sav omotan koljkama i krunicama lanog hodoasnika. Dok mu je jednoga dana stavljala mast na ir to mu je izjedao ranu, on ree: - Sestrice, dpao sam da te upozorim. Ako ti je do ivota stalo ne smije vie primati izvjesnu osobu. - to to govori, Crni Krue? to sam to uinila? - Ti nita. Ali ona druga. - Koja druga? - Prijateljica to se oko tebe svija i ulaguje ti se ima tome tjedan dana. Eto ak sam i danas vidio da je izila iz tvoje kue. Anelika se sjeti da joj je gospoa de Brinvilliers toga dana dola u posjetu. - Sitna gospoa u ogrtau grimizne boje? - Ne znam da li je njezin ogrta grimizne boje, ali tu sitnu gospou poznam dosta dobro i mogu ti kazati da je se uva kao samog vraga. - Ali, to to govori, Crni Krue? Ta to je gospoa de Brinvilliers, sestra efa policije! - Moe biti. Ali ja ti kaem da je se uva! - Ali odakle je ti pozna?

- To ti je itava pria. Jednoga je dana bilo vraki hladno i ja sam zadrijemao pred crkvom svete Opportune, a probudio sam se u Opoj bolnici, umotan u pokriva, na strunjai, oko mene zastori, a na glavi mi kapica privezana Moje stare kosti nisu nikad bile u tako toplom leaju. Ali noge mi bijahu otkazale poslunost Ostao sam u bolnici Silom, dakako! Vaa nas je prijateljica posjeivala. Donosila je kolaa, pruta Nema ta, dua od ene! Samo to su svi bolesnici koji su jeli ono to je ona donosila crkavali kao muhe. U mene je dobar vid. Nije potrebno da me netko upozori. A kad je jednoga dana prila mom krevetu i rekla mi rastapajui se od dobrote. Evo, donijela sam ti kolaa, jadni moj stare, ja sam joj odgovorio Nije me jo spopala elja da vidim lice Svevinjega, to jest ne elim jo umrijeti! Kako li me je samo pogledala! U oima joj je buknuo pakleni oganj. Stoga ti i kaem. Markizo anela, budi oprezna i ne drui se s tom enom. - Ali ta tebi ne pada na pamet, Crni Krue! - Meni pada na pamet! Meni pada na pamet! Ja vjerujem u ono to vidim. Osim toga, poznam jednog slugu koji se zove La Chaussee. Slui kod gospodina Saint-Croixa, ljubavnika te iste de Brinvilliers. Taj mi je La Chaussee priao udne stvari. Anelika se zamisli. Za ime Saint-Groixa je ona ula u kui staroga Glazera, u koju je s Calembredaineovom bandom upala radi pljake. U kui je tada otkrila arsen. A nije li joj moda Desgrez kazao: Zloince danas ne treba traiti po ulicama, ve na drugim mjestima moda u salonima! Prou je jeuri. Lijepa i mirna etvrt Marais! Koliki li se zloini skrivaju iza velikih ulaznih vrata palaa nad kojima se koe kameni grbovi! Nigdje mira na tom svijetu - U redu, Crni Krue. Neu vie posjeivati onu gospou. Hvala ti to si me upozorio. Ode i vrati se s bocom vina i komadom slanine. - Tvoja prosjaka torba nije previe teka, moj dobri Crni Krue. Starac se zagleda u bijeli snijeg na ulici, tom svom jedinom prebivalitu. Namigne joj i dobaci: Prosjaci su jadni i nesretni ljudi Njima sreu samo budunost nudi Odmah poslije starca sa koljkama, stie k njoj policajac dugoga nosa. Anelika je posljednjih godina rijetko viala Desgreza, a kad bi se sreli, osjeala se nelagodno. Uza sve to to je on bio vrlo ljubazan, ona nije mogla zaboraviti grubo i ujedno, pohotno ispitivanje kojemu je on bijae podvrgao. Pred njim se osjeala nekako slabija te ga se od onoga dana poneto i pribojavala. Kad su je obavijestili o njegovu posjetu, ona se namrgodi i mrzovoljno sie. Uvela ga je u saloni gdje je obino primala pisare i dobavljae. - Reklo bi se da niste zadovoljni, gospoo - veselo je doeka Desgrez. - Moda zato to mene vidite? A eto, ja doao da vam estitam na divnom domu u koji ste se spretno smjestili. Samo Bog zna kako vam je to polo za rukom! - Bog to moda ne zna - odgovori Anelika - ali sam zato sigurna da vi to vrlo dobro znate. Ne budite licemjerni, gospodine policaje, ve mi otvoreno recite razlog kojemu imam da zahvalim za ast to ste doli da me vidite. - Uvijek odreita u odgovoru, kako vidim. U redu! Prijeimo na stvar. ini mi se da ste sa svojom susjedom, draesnom gospoom Brinvilliers, u vrlo prijateljskim odnosima. Ne biste li me kojom prilikom mogli upoznati s njom? - Zato ba ja? Vi ste policajac, te biste se u tom svojstvu vrlo lako mogli uvui u njezino drutvo. - Vrlo tono, samo to ja ne elim da joj se predstavim u tom svojstvu. Zato, na primjer, ne bih bio mladi plemi, va prijatelj, oaran njezinim lijepim oima i koji izgara od elje da joj udvara? - Zato - ponovi Anelika krei tjeskobno ruke a da ni sama nije znala zato to radi - zato ba od mene to traite?

- Vi znate mnoge stvari, draga, i mogli biste mi biti od koristi. - Ja vam ne elim biti od koristi! - prasne ona. - Neu da vas uvedem u salone da biste vi u njima mogli obavljati svoje prljave poslove grubijana. Ne elim posjeivati onu enu Ne elim imati nikakve veze ni sa kim od vas sa svim tim strahotama. Pustite me na miru! Drhtala je itavim tijelom. Mladi je u udu pogleda. - to vam bi? asna rije, vama su sasvim popustili ivci. Vidio sam vas ve i oajnu i prestraenu, ali nikad u ovoj mjeri, i uz to bez razloga. Visoko ste se popeli, mislim. Ovdje mirno ivite, u zavjetrini. - Ne, nisam ni u kakvoj zavjetrini, jer vi jo uvijek dolazite jer se vi uvijek vraate! Doli ste da me ucjenjujete mojom jadnom prolou, da bih priznala ne znam ni sama to. Ne znam nita, neu da ita znam, neu da ita ujem, neu da ita vidim Ta vi bar vrlo dobro znate da sam upropastila svoj ivot zato to sam se umijeala u tue spletke! Preda mnom je jo dugi put, a ako drhtim, to je zato to se bojim, svih se vas bojim, da me jo jednom ne upropastite Pustite me na miru, zaboravite da postojim! Preklinjem vas, Desgrez! On ju je zamiljen sluao. Aneliki se uini da negdje u dubini njegovih smeih oiju vidi neuobiajen izraz, sjetan pogled premlaenog psa. Desgrez isprui ruku kao da ju je htio pogladiti po licu, ali se predomisli i spusti ruku. - Imate pravo - ree uzdahnuvi - mnogo smo vam jada zadali. Neemo vas vie muiti, duo draga. Ode. Ona ga vie nije vidjela. I njoj je bilo teko mada to nije htjela priznati, ali je s olakanjem odahnula kad je otiao. Nije vie htjela da zna za svoju prolost koju je poela skidati sa sebe kao prljavo ruho. Markiza de Brinvilliers je mogla potamariiti svu svoju obitelj, Aneliki se fukalo. Ali policajcu nije eljela pomoi da je raskrinka. Imala je ona drugih briga. Htjela je u Versailles. Ali posljednji metri u njezinu uspinjanju prema tom cilju bili su i najmuniji. Gubila je dah. Osjeala je da joj prije no to stigne do cilja valja zapodjenuti posljednju bitku, najteu, najotriju od svih Dobila je vrlo vaan bod kad ju je sluaj ponovo stavio u vezi s njezinim bratom, jezuitom Raymondom de Sanceom.

38. RAYMOND SAVJETUJE ANELIKI DA OARA FILIPA DU PLESSISA

Jedne veeri, ve je bilo prilino kasno, dok je Anelika suila pismo za svoju dragu prijateljicu Ninon de Lenclos, sluga je obavijesti da je jedan klerik glave obrijane na tjemenu eli odmah vidjeti. Mlada ena nae u predvorju palae nekakva fratria koji joj ree da je njezin brat, preasni otac de Sance eli vidjeti. - Odmah? - Odmah, gospoo! Anelika se pope da uzme ogrta i krinku. Neobian sat za sastanak jednog jezuita i njegove sestre udovice, i to udovice jednog vjeca iva spaljenog na trgu Greve! Fratar ree da veleasni de Sance nije daleko. I zaista, poslije par koraka nali su se pred kuom jednostavnog izgleda, starinskom srednjovjekovnom zgradom prislonjenom uz novu zbornu crkvu jezuitske drube. U predvorju nesta Anelikina vodia, kao crne sablasti. Ona se uze uspinjati stepenicama prema prvom katu gdje ju je ekao visoki ljudski lik sa svijenjakom u ruci.

- Jeste li vi, sestro? - Ja sam, Raymonde. - Doite, molim vas. Pola je za njim ne postavljajui pitanja. Odmah se uspostavila tajna veza izmeu lanova obitelji de Sance iz Monteloupa. Ona za njim ue u eliju kamenih zidova jedva malko osvijetljenu ikom none lampice. U dnu kreveta Anelika razabra blijedo lice vrlo profinjenih crta i zatvorenih oiju. ena ili djevojica? Jezuit podigne svijenjak da ga osvijetli. - Bolesna je. Moda e umrijeti. - Tko je to? - Marija Agneza, naa sestra. Poslije kratke utnje doda: - Sklonila se kod mene. Pobrinuo sam se da legne, ali s obzirom na njezine nezgode, bio mi je potreban savjet i pomo neke ene. Pritom sam se sjetio tebe. - Dobro si uinio. A to joj je? - Krvari. Izgubila je mnogo krvi. Mislim da je posrijedi pobaaj. Anelika pregleda sestru. U nje su bile majine ruke, ruke brine i sigurne. Krvarenje nije bilo naglo, ali je zato bilo stalno. - Krvarenje treba odmah zaustaviti, jer e inae umrijeti. - Mislio sam pozvati nekog lijenika, ali - Lijenika! Taj bi joj samo pustio krv i ona bi sigurno umrla. - Na alost, ovamo ne mogu uvesti babicu jer bi mogli nastati traevi i govorkanja. Naa su pravila vrlo slobodoumna, ali u isto vrijeme i vrlo stroga. Nitko me ne bi prekorio to sam tajno priskoio u pomo svojoj sestri, ali moram se uvati govorkanja. Stoga mi je teko drati je u ovoj kui uz koju se nalazi veliko sjemenite. Shvaa li me? - im bude pregledana, prebacit emo je u moju palau. A sad to prije treba pozvati Velikog Matthieua. etvrt sata poslije toga, Flipot je jurio prema Novom mostu zviduui s vremena na vrijeme da bi ga prosjaci mogli prepoznati. Anelika se ve bila obratila Velikom Matthieuu jednom prilikom kad je Florimonda prevrnula koija. Znala je da ovaj posjeduje gotovo udotvoran lijek za zaustavljanje krvi. A on je mogao, ukoliko je bilo potrebno, drati jezik za zubima i doi umotan tako da ga nitko ne prepozna. On je odmah stigao i mladoj bolesnici pruio pomo, i spremno i spretno, naklapajui uz put po svom obiaju: - Ah! Draga gospoice, a to niste na vrijeme upotrebili ljekovitu mast nevinosti to je Veliki Matthieu prodaje na Novom mostu? Sastoji se od kamfora, gospina bilja te sjemenki groa i cvjetova bijelog lopoa. Dosta je uveer i ujutro uzeti dva do tri grama tog lijeka zajedno s aom mlijeka u kojemu je prije toga ugaeno usijano eljezo Vjerujte mi, gospoice, nema nita bolje da bi se potisli isuvie snani Venerini porivi koji se inae ovako skupo plaaju Ali jadna Marija Agneza sigurno nije bila u stanju da slua njegove zakanjele preporuke. Njezini prozirni obrazi, pomodrele vjee, mravo lice okrueno obilatom crnom kosom, inilo se da su napravljeni od voska, kao da pripadaju biu bez ivota. Aneliki se najzad uini da se krvarenje zaustavlja i da se neto ivota vratilo u djevojine obraze. Veliki Matthieu je ostavio Aneliki nekakav aj koji je bolesnica morala piti svakog sata da bi namirila krv koju bijae izgubila. Preporuio je da je se ne dira bar nekoliko sati. Kad je on otiao, Anelika sjedne pored stolia na kojemu se nalazilo crno raspelo na podnoku i ogromnu sjenu bacalo na zid. Malo potom vrati se Raymond i sjedne s druge strane stolia. - Mislim da je u zoru moemo prebaciti, ree Anelika - ali bolje e biti da priekamo jo neko vrijeme da prikupi to vie snage.

- Pa, ekajmo - odgovori Raymond. Sagnuo je svoj blijedi profil, moda neto manje mrav nego prije nekoliko godina, i utonuo u razmiljanje. Crna i glatka kosa padala mu je po bijelom ovratniku mantije. Tonzura mu se neto proarala pod prvim naletima elavosti. Inae se nije promijenio. - Kako si doznao, Raymonde, da prebivam u palai Beautreillis pod lanim imenom gospoe Morens. Jezuit neodreeno odmahne svojom bijelom rukom. - Nije mi bilo teko raspitati se, prepoznati te. Divim ti se, Aneliko. Strani dogaaji kojih si bila rtvom danas su daleko i gotovo zaboravljeni. - Ne ba sasvim - uzdahne ona gorko - s obzirom da se jo uvijek ne mogu pokazati na danjem svijetlu. Mnogi plemii skromnijeg porijekla od mojega smatraju me obinom trgovkinjom koja se prodajom okolade obogatila. Nikad vie neu stupiti nogom na dvor niti e mi biti mogu pristup u Versailles. On se zagleda u nju svojim prodornim oima. Poznavao je sve mogue naine da se obiu mondene prepreke. - A to se ne uda za ovjeka sa zvunom titulom? Zaljubljenih e se nai napretek, ako ba svojom ljepotom ne privue nikoga, svojim e ih bogatstvom privui na stotine. Tako e doi do novog imena i novih titula. Anelika odmah pomisli na Filipa i pri toj misli zacrveni se do uiju. Udati se za nj? Markiza du Plessis-Belliere! Ta to bi bilo divno! - Raymonde, zato na to nisam nikad pomiljala? - Moda zato to se jo uvijek nisi navikla na injenicu da si udovica i slobodna odgovori on vrsto - ali ti porazmisli o tome i imaj pri tom na umu da je udaja najbolji i najpoteniji nain da se domogne visokog poloaja. Udata ena ima mnoge prednosti, a ja u ti pomoi koliko god budem mogao svojim vezama i poloajem. - Hvala ti, Raymonde. To bi bilo divno - ponovi zamislivi se. - Dolazim iz velike daljine, Raymonde, ti to ne zna. Od itave obitelji ja sam se najnie srozala, mada se ne moe rei da su drugi doivljeli vrlo blistavu sudbinu. Zato smo tako loe proli? - Hvala ti na onom smo - primijeti on krto se osmjehnuvi. - Zaboga, sama injenica da netko ode u jezuite je dokazom neuspjeha. Sjeti se, na otac nije bio zadovoljan. Bilo bi mu milije da te vidio u posjedu kakve dobre i sigurne crkvene nadarbine, Jcsselin se izgubio u Americi. Denisa, jedinog vojnika u obitelji, bije glas da je vjetrogonja i nepoten u igri, to je ve poprilino ozbiljno. Gontran? Bolje da i ne govorimo. Iz ljubavi prema slikarstvu sasvim se otuio od svog plemikog stalea te postao zanatlija. Albert je pa kod marala Rochanta i u isto vrijeme njegov ljubavnik ukoliko ga nije zapala dunost da se divi gojaznim arima maralice. A Marija Agneza Prekine se, osluhne gotovo neprimjetno disanje to je dopiralo iz sobe, te nastavi tiim glasom: - Moram kazati da je jo kao dijete bila puna vraga i da se valjala po slami sa seoskim djeacima. A na dvoru mora da je prola sito i reeto. Na koga se sumnja da bi mogao biti djetetov otac? - Vjerujem da ni ona sama to ne zna - otro odgovori jezuit. - Ono to bih ja nadasve elio znati jest da li se radi o pobaaju ili je potajno rodila. Koa mi se jei pri pomisli da je ivo stvorenje mogla ostaviti u rukama Katarine Monvoisin! - Otila je k La Voisinovoj? - Vjerujem. Mucala je njezino ime. - A tko k njoj ne ide? - ree Anelika slegnuvi ramenima. - Nedavno je k njoj iao u posjete vojvoda de Vendome preruen u Savojca ne bi li od nje doznao gdje je gospodin de Turenne sakrio blago. A Gospodin, kraljev brat, pozvao ju je u Saint-Cloud da mu pokae vraga. Ne znam da li je ona u tome uspjela, ali on ju je nagradio kao da ga je zaista vidio. Vraara, strunjak za pobaaje, trgovkinja s otrovima, ona ima bezbrojne darove

Raymond je ozbiljna lica sluao njezino prianje. Zatvorio je oi i duboko uzdahnuo. - Aneliko, sestro draga, mene podilazi jeza - ree on polako. - Stoljee u kojemu ivimo svjedokom je besramnih, okrutnih zloina od kojih e se buduim pokoljenjima dizati kosa na glavi. Samo u toku ove godine nekoliko stotina ena je meni na ispovijedi priznalo da su se oslobodile svog ploda. To jo nije nita: obina posljedica ope pokvarenosti i brakolomstva. A gotovo polovica mojih pokajnica priznaju na ispovijedi da su otrovale nekog od svojih, da su se avoljim aranjima pokuale osloboditi one ili onoga koji im je bio na smetnju. Jesmo li jo uvijek divljaci? Uzdrmavi vjeru, nije li nam krivovjerstvo otkrilo ponore nae prirode? Postoji strahovit nesklad izmeu zakona i elja. Na crkvi je da pronae izlaz iz ovog bespua. Anelika je bila iznenaena povjerljivostima velikog jezuita. - Zato mi pria sve to, Raymonde. Moda i ja spadam meu ene koje su... Jezuitov se ozbiljan pogled ponovo vrati k njoj. inilo se kao da je ispituje. Na kraju odmahne glavom. - Ti si ista kao dijamant - ree - kao dragulj plemenit i tvrd, ali prost i providan. Ne znam, moda si za vrijeme dok nitko nije znao za te, poinila koji zloin, ali ja sam uvjeren, ukoliko si ga zaista poinila, da drugaije nisi mogla postupiti. Ti si kao i siromasi, Aneliko, grijeila a da ni sama ne zna da grijei, protivno od velikaa i gospode Osjeaj iskrene zahvalnosti je ispunjao Anelikino srce sluajui te nevjerojatne rijei u kojima joj se inilo da nazire poziv Milosti i izraz oprotenja koji dolazi s vieg mjesta. No je bila tiha. Miris tamjana je lebdio u eliji, a sjena raspela to je bdjelo izmeu njih i sestre u ivotnoj opasnosti uini se Aneliki prvi put poslije mnogih godina, blaga i utjeljiva. Nesvjesnim se pokretom spusti na koljena. - Raymonde, htjela bih se ispovijediti.

39. ASTOHLEPNI SNOVI POSJETA VRAARI LA VOISIN

Ozdravljenje Marije Agneze se nastavilo u palai Beautreillis na zadovoljavajui nain. Samo to je djevojka bila tuna i bez ivota. Reklo bi se da je izgubila svoj zvonak smijeh koji je oduevljavao itav dvor, ali je zato prilino dolazila do izraaja druga strana njezine udi: tvrdoglavost i estina. U poetku se ne pokaza zahvalnom Aneliki na njezinoj ljubaznosti. Meutim, s vremenom se prilino oporavila, te je Anelika prvi put kad je bila drska une po obrazu. Otada je Marija Agneza bila uvjerena da je Anelika jedina ena s kojom se mogla sloiti. Za zimskih veeri umiljato bi sjela ispred vatre te su se sestre, sjedei jedna uz drugu, zabavljale runim radom ili svirajui na mandolini. Izmjenjivale su pri tom dojmove o zajednikim poznanicima, a kako su obadvije bile otra jezika i ivahna duha, ponekad bi se kao lude smijale svojim duhovitostima. Ozdravivi, Marija Agneza kao da nije pomiljala da napusti svoju prijateljicu Morens. Nitko nije znao da su sestre te ih je to prilino zabavljalo. Kraljica se pisamcem zanimala za zdravlje svoje dvorske gospoice na to je Marija Agneza odgovorila da se osjea dobro i da e ui u samostan. Njezina je odluka bila ozbiljnija no to je itko mislio. Djevojka nije nikoga htjela vidjeti. Vrijeme je uglavnom provodila u itanju poslanica svetog Pavla i pratei Aneliku na misu. Anelika je bila radosna to je smogla hrabrosti da se ispovijedi pred Raymondom. Sad je mogla da se pojavi pred Gospodnjim oltarom bez ikakvih

primisli i bez lanog stida, i mogla se potpuno posvetiti dunosti velike gospoe iz etvrti Marais. Sa zadovoljstvom je prisustvovala dugim slubama bojim proetim tamjanom, gromkim glasom propovjednika i skladnim zvucima orgulja. Vrijeme to ga je provodila u molitvi i razmiljanju o Bogu djelovalo je kao melem na njezinu duu. Glas o njihovu obraenju dovodio je u palau Beautreillis uzbuene plemie. I Anelikini udvarai i bivi ljubavnici Marije Agneze nikako da se s tim pomire. - to smo to uli? Vrite pokoru? Zar ete zbilja u opatice? Marija Agneza je na sva pitanja odgovarala drei se poput mrgodne sfinge. Najee se uope nije pojavljivala ili bi namjerice otvorila molitvenik. to se pak Anelike tie, ona je odluno demantirala te glasine. Trenutak joj se nije inio pogodan. Kad ju je gospoa Scarron odvela svom duobriniku, potenom opatu Godinu, Anelika se namrgodi kad joj je ovaj poeo spominjati kostrijet. Ba dok je smiljala planove da se uda za Filipa, dakako da nee upropastiti svoju put i zamamne obline svoga tijela s opasaima od strune i drugim predmetima pokore. Vie no ikad su joj bile potrebne njezine drai da bi pobijedila ravnodunost neobinog mladia koji se svojom plavom kosom i svojim odijelima od svijetle svile doimao kao da je napravljen od leda. On je, meutim, bio jedan od stalnih posjetitelja palae Beautreillis. Dolazio je, bio ravnoduan kao uvijek, govorio je malo. Anelika nije sebe muila da li je pametan ili glup. Promatrajui njegovu oholu ljepotu, uvijek ju je obuzimalo daleko i ponizno uvstvo, to ga je jo kao djevojica osjeala pred tim njezinim elegantnim roakom. Kad bi se toga sjetila, njezine su se neugodne uspomene bojile nekom mutnom poudom. Sjeala se bijelih Filipovih ruku na svom bedru, ogrebotine od njegova prstena... Gledajui ga sada ravnodunog i odsutna duha, bilo joj je ao to je onda pobjegla. Filip dakako nije imao pojma da je ona bila ena na koju je on navalio one strane noi u "Crvenoj krinci". Kad bi se njegove svijetle oi zaustavile na Aneliki, ova je imala muan dojam da mladi uope ne primjeuje njezinu ljepotu. Nikad joj se nije obraao nikakvim komplimentom, pa ni najobinijim. Nije bio ljubazan. Umjesto da ih oara njegova pojava, djeci je ulijevala strah. - Zabrinjava me nain kojim ti promatra markiza du Plessisa - izjavi jedne veeri Marija Agneza svojoj starijoj sestri. - Ti si najrazboritija ena koju sam ikad upoznala, zato mi i ne ide u glavu da bi te mogla zaludlti ljepota onog... inilo se da trai jezgrovit nadimak, a ne naavi ga zamijeni ga grimasom gaenja. - A to mu zamjera? - to mu zamjeram? Pa ako hoe da zna, zamjeram mu to je tako lijep, to je stvoren za zavodnika, a to ne zna zgrabiti u naruaj jednu enu. Jer najvaniji je, priznaj, nain na koji mukarac uzimlje u zagrljaj enu... - Marija Agneza, ne ini li ti se da je ovo dosta frivolan predmet razgovora za jednu djevojku koja se namjerava povui u samostan?! - Ba zato. Moram iskoristiti priliku dok jo nisam ula. Ja mukarca sudim po nainu kako me uhvati oko pasa. Volim siguran i njean zagrljaj iz kojega se ne moe izvui, mada ima dojam da to svakog asa moe uiniti. Ah, divno li je u tom trenutku biti lomna ena! Njezino lice okrutne make se prepusti uitku mate. Anelika se osmjehne opazivi na njemu letimian izraz pohote koji je samo mukarcima bio poznat. Zatim djevojka obori oi. - Treba kazati da malo njih ima taj dar, ali se svaki trudi to bolje moe, dok Filip nita i ne pokuava. Sa enama postupa tako da ih prevrne i siluje. Bit e da se ljubavi nauio na bojnom polju. ak ni Ninon nije kod njega uspjela. Moda njenost uva za svoje ljubavnike...! Sve ga ene odreda mrze, i to tono prema tome koliko je koju razoarao.

Nagnuta nad ognjite u kojemu su se pekli kesteni, Anelika se ljutila na sestrine rijei. Bijae ve odluila da e se udati za Filipa du Plessisa. Bilo je to najbolje rjeenje. Time e se sve urediti, udajom e se popeti tamo gdje je eljela, stei e izgubljenu ast. Ona se namjerice zanaala dobrim osobinama onoga koga je sebi odabrala za mua i svojim osjeanjima koji su je gurali prema njemu. eljela je da on bude ljubazan kako bi imala razloga da ga voli. U naletu iskrenosti prema sebi samoj, sutradan odjuri Ninoninoj kui i prva name razgovor o onom to ju je muilo. *** - to mislite o Filipu du Plessisu? Ninon se zamisli drei prst na obrazu. - Kad ga ovjek dobro upozna dolazi do zakljuka da je gori no to izgleda. A kad ga upozna jo bolje, onda e primijetiti da je mnogo bolji no to izgleda. - Nisam vas razumjela, Ninon. - Htjela sam rei da on nema nijednu od onih osobina to ih njegova ljepota obeava, pa ak ni uitak da pobudi ljubav. Ali ako se ide do kraja, on pobuuje potovanje jer je primjerak jednog svijeta koji nestaje: on je u pravom smislu rijei plemenit. iv e se poderati radi pitanja etikete. Boji se do smijenosti blatne mrljice na svojim svilenim arapama. Ali se zato ne boji smrti. A kad bude umirao, umrijet e sam, kao vuk, i nikom se nee obratiti za pomo. Pripada kralju i sebi samom. - Nisam znala da je tako velik. - Ali vi ne vidite ni njegovu siunost, draga. Siunost je kod plemia nasljedna osobina. Grb mu vjekovima zastire ostale ljude. A zato se vrlina i njezina protivnost ne bi nala u jednom istom biu? Svaki je plemi u isto vrijeme i velik i sitan. - A to on misli o enama? - Filip? Draga moja, kad doznate, doite mi kazati! - Pria se da je nevjerojatno grub prema njima. - Jest, pria se. - Ninon, ta neete mi valjda tvrditi da ga niste strpali u svoj krevet? - Jao, draga, moram vam priznati da uza svu svoju spretnost kod njega nisam nita postigla. - Zaboga, Ninon, ne plaite me! - Rei u vam istinu. Taj me Adonis tvrdih oiju neobino privlaio. Prialo se da je dosta nespretan u ljubavnim stvarima, ali ja se ne bojim izvjesne naglosti, te ak i uivam pomalo u tome da je ukrotim. Odluila sam stoga da ga dovuem u svoju lonicu. - I to je bilo? - Nita. Moda bih bila vie sree imala s komadom leda pokupljenim u dvoritu. Na kraju mi je priznao da prema meni gaji izvjestan osjeaj prijateljstva, ali da ga uope ne privlaim. Vjerujem da u njemu elju za ljubavlju pobuuje osjeaj mrnje. - Znai da je lud! - Moda i jest. Ili je vjerojatnije da je u za kanjenju za svojim vremenom. Trebao se roditi prije pedeset godina. Kad ga vidim, neto me dirne u srce, jer me sjea moje mladosti. - Vae mladosti, Ninon? - rei e Anelika promatrajui kurtizaninu njenu put bez bora. - Ali vi ste mlai od mene! - Ne, nisam, draga prijateljice. Da bismo ponekad nekoga utjeili, kazat emo: tijelo stari, ali zato duh ostaje mlad, ali za mene bi se moglo rei upravo protivno: Tijelo ostaje mlado - hvala da je bogovima - ali mi je dua ostarila. Ja sam bila u cvijetu mladosti na poetku ovog kraljevstva. Onda su ljudi bili drugaiji. Posvuda

su se vodile bitke: hugenoti, veani, pobunjenici Gastonea d'Orleansa. Mladii su znali vojevati, ali nisu imali pojma o tome kako se vodi ljubav. Bili su veliki divljaci s ovratnicima od ipke. A znate li na koga me podsjea Filip? Na Cinq-Marsa, ljubimca Luja XIII. Jadan Cinq-Mars! Zaljubio se u Mariona Delormea, ali je kralj bio ljubomoran, te kardinalu Richelieuu nije bilo teko postii da padne u nemilost. Cinq-Mars je poloio svoju lijepu glavu na panj. Bilo je mnogo traginih sudbina u ono vrijeme! - Ne govorite kao kakva bakica, Ninon! - Moram se naas staviti u poloaj bakice da bih vas izgrdila, Aneliko. Bojim se da ste naumili poiniti neku glupost. Aneliko, lijepa moja curice, ta niste se valjda zaljubili u Filipa, vi koja znate ta je velika ljubav? Isuvie je razliit od vas. Razoarao bi vas vie od ikoga drugog. Anelika porumeni, a uglovi joj usana zadrhtae kao u djeteta koje e zaplakati. - Odakle znate da ja znam to je velika ljubav? - Jer vam se to ita u oima. Rijetke su, vrlo rijetke, ene koje u dnu svojih zjenica nose onaj tuan i aroban trag. Da, znam to dobro! Za vas je gotovo sada. Kako? Nije vano! Moda ste doznali da je oenjen? Moda vas je izdao, moda je umro? - Umro je, Ninon! - Bolje tako. Vaa duboka rana nije bar otrovana, ali - Ninon, ne kaite nita vie, molim vas. Hou da se udam za Filipa. Moram se udati za nj. Ne moete shvatiti zato. Ne volim ga, istina je, ali me uza sve to on privlai. Oduvijek me je privlaio. Uvijek sam mislila da e jednoga dana biti moj. Ne kaite vie nita. *** Snabdjevena tim skromnim obavijestima u pogledu Filipovog sentimentalnog ivota, Anelika je i nadalje primala u svom salonu zagonetnog mladia. On je dolazio k njoj esto, ali njezini planovi su ostali uvijek na mrtvoj toki. Anelika se na kraju poela pitati, ne dolazi li on k njoj zbog Marije Agneze. Meutim, sestra se uskoro povukla u samostan karmelianki u predgrae Saint Jacques radi priprema za uskrnju priest, a on je poslije toga jo ee navraao. Jednoga dana je doznala da se Filip naokolo hvali kako kod nje pije najbolji roolj u Parizu. Moda je dolazio samo zato da pijucka taj liker koji je ona sama pripremala od komoraa, anisa, korijandara, kamilice i eera, a sve to utopljeno u rakiju. Anelika je bila vrlo spretna domaica na to je bila vrlo ponosna. Mada je ona svakoj stvari posveivala veliku panju, osjetila se uvrijeena tom Filipovom izjavom. Dakle, ni njezina duhovitost, ni njezina ljepota nisu privlaili Filipa? S prvim danima proljea nju je obuzeo oaj, utoliko vei to je za vrijeme korizme potivala post te je oslabila. U sebi se toliko oduevljavala milju da se uda za Filipa da sada nije imala hrabrosti da se odrekne tog sna. Kao markiza du Plesiss dospjela bi na dvor, ponovo bi stekla pravo na svoj rodni kraj, na svoju obitelj i bila bi gospodarica u bijelom dvorcu kojim se oduevljavala za svog djetinjstva. Iznervirana neprestanim izmjenama nade i oaja, izgarala je od elje da poe k La Voisinovoj da joj ova pronekne budunost. Prilika joj se pruila kad je gospoa Scarron dola k njoj jednoga popodneva. - Aneliko, dola sam po vas, morate me svakako pratiti. Ona luda Athenaida je sebi uvrtjela u glavu da mora poi k zloglasnoj vraari, Katarini Monvoisin. Ne znam to je misli pitati, ali vjerujem da nee biti zgorega da dvije pobone ene pou s njom i da se mole i bore protiv uroka to se mogu sruiti na glavu one nerazborite nesretnice. - Imate pravo, Francoiso - brzo odgovori Anelika. U pratnji dva anela uvara Anthenaida de Montespan, ue u vraarinu pilju. U stvari bila je to vrlo lijepa kua u predjelu Templea. Obogaena je vjetica

napustila mranu rupetinu gdje je patuljak Barkarola dugo vremena vrio dunost vratara i kriom uvodio razne gospoe. Sad se k njoj gotovo otvoreno ulazilo. Ona je obino primala posjete sjedei na nekoj vrsti prijestolja i umotana u ogrta na kojemu su bile izvezene zlatne pele. Ali reenog je dana Katarina Monvoisin koja je, usprkos posjetama najviih drutvenih slojeva nije odrekla svojih plebejskih navika, bila mrtva pijana. Na pragu sobe za sastanke, gdje su bile uvedene, tri ene odmah shvatie da su tog dana uzalud navratile k vraari. Poto ih je dugo promatrala mutnim oima, proroica na kraju posrui sie sa svog povienog stoca i baci se prema Francoisi Scarron. Zgrabi je za ruku i ree: - Ah, vi, ah, vi! Vaa je sudbina vrlo neobina. Vidim more, zatim no i na kraju sunce. No je bijeda. Zna se to je bijeda. Nita nije tako crno kao bijeda! Ali sunce je kralj. Znajte, ljepotice, kralj e vas voljeti i na kraju e se s vama oeniti. - Vi se varate - povie izvan sebe Athenaida. - Ja sam dola ovamo da vas pitam hoe li me kralj ljubiti. Vi ste sve smijeali. - Ne ljutite se, mala moja gospoo - odgovori proroica mekim glasom - nisam toliko pijana da ne bih razlikovala sudbinu dviju osoba. Svakome svoje, nije li tako? Dajte mi svoju ruku. I u vaem dlanu vidim kralja. A zatim sreu i bogatstvo. Jest, on e vas ljubiti, ali se s vama oeniti nee. - Idi do vraga, pijana betijo! - prosike Athenaida bijesno povukavi ruku. Ali proroica je htjela sve tri zadovoljiti. Uzme Anelikinu ruku, zakoluta oima, odmahne glavom. - Vrlo udna sudbina! No i u toj noi vatra, vatra koja sve ostalo zasjenjuje. - eljela bih znati da li u se udati za jednoga markiza. - Ne mogu vam rei da li je markiz, ali vidim dva vjenanja. Evo ovdje, ova dva znaka. Vidim osim toga i estoro djece - Gospode! - A zatim bezbroj ljubavi jedna, dvije, tri, etiri, pet - Nema smisla govoriti gluposti - ree Anelika i htjede povui ruku. - Ali ekajte! Zaista udna vatra. U toj vatri izgara itav va ivot sve do same smrti. Tako je snana da zakriljuje sunce. Kralj e vas ljubiti, ali ga vi neete ljubiti zbog one vatre Dok su se u koiji vraale kui, Athenaida je kao zmija bila ljuta. - Ova ena nije zasluila niti novia, a kamoli sav onaj novac to smo joj ga dale. Nisam nikad ula toliku gomilu gluposti. Kralj e vas ljubiti Kralj e vas ljubiti! Svima pria isto! *** Anelika je doznala novost od gospoice de Parajonc. Nije se toj novosti nadala te joj je dosta dugo trebalo da razlui istinu iz nerazumljivog trabunjanja stare kaiperke. Ova je dola k njoj po svom obiaju u vrijeme veere, izronivi iz veernje magle kao crni lik sovuljage, nakinurena s tisuu vrpci, oiju plaljivih, i netremice uprtih ispred sebe. Anelika je velikoduno ponudi kolaem. Sjedile su pored vatre. Philonida se nadugo i iroko raspriala o njihovoj susjedi, gospoi de Gauffray, koja je najzad osjetila protuudar dozvoljene ljubavi, ona je, naime, poslije deset mjeseci braka donijela na svijet lijepog djeaia. Poslije nastavi da pria o nevoljama svojih dragih patnika. Anelika je mislila da pod dragim patnicima ona misli na svoje stare roditelje, ali to su, u stvari, bile noge gospoice de Parajonc. Dragi patnici su imali nekoliko poveih uljeva. Na kraju, poto je cjepidlaila o svemu i svaemu, te poto je duboko uzdahnula, gledajui kiu koja je tukla o prozore, ree: - Trei elemenat pada. Radosna to moe objaviti novost, ona otpoe kao to bi i svatko drugi otpoeo: - Znate li da gospoa de Lamoignon udaje kerku?

- Bilo joj na zdravlje! Mala nije lijepa, ali zato ima dovoljno novca, da se sjajno skrasi. - Kao uvijek vi ste tono pogodili. Jedino miraz te djevojice moe dovesti u iskuenje onako lijepog plemia kao to je Filip du Plessis. - Filip? - Nita niste uli? - upita Philonida trepui brzo vjeama. Anelika se brzo pribere. Slegnuvi ramenima, odgovori: - Moda i jesam ali nisam tome pridavala vanosti. Filip du Plessis se nee spustiti tako nisko da sebi uzme za enu kerku jednog predsjednika, dodue na visokom poloaju, ali ipak pukog porijekla. Usielica se zacereka: - Neki seljak s mojega imanja uvijek je govorio: "Novac se pobire samo sa zemlje, a da bi ga se pobralo treba se sagnuti." Svima je poznato da se mladi du Plessis nalazi u novanim potekoama. Kocka se naveliko u Versaillesu, a za opremu prilikom posljednjeg rata potroio je itavo bogatstvo. Vukao je za sobom itav opor od deset mazgi natovarenih zlatnim posuem i uz to jo sa svim i svaim. Svila njegova atora je bila tako arena da su ga panjolci primijetili iz svojih rovova i uzeli ga na nian. Moram, uostalom, priznati da je taj neosjetljiv mladi nevjerojatno lijep. Anelika ju je pustila da naklapa. Poslije prvog trenutka nevjerice, ona klone duhom. Poslednja stepenica koja ju je odvajala od Kralja Sunca, njezina udaja za Filipa du Plessisa, sruila se. Oduvijek je znala da e taj pothvat biti teak i da e joj ponestati snage da ga izvede. Bila je iscrpljena, na kraju svojih snaga. Bila je obina trgovkinja okolade i nee dugo moi drati korak s plemstvom koje ju nee nikada prihvatiti. Primali su je, ali je nisu prihvaali Versailles...! Versailles! Raskona zgrado dvora, sjaju Kralja Sunca! Filipe! Lijepi i nedohvatni boe Marsu! Pasti e ponovo na razinu jednoga Audigera, a njezini sinovi nee nikad postati plemii! Zaokupljena svojim mislima, sasvim je izgubila predodbu o vremenu. Vatra se gasila u kaminu, votanica je dogorjevala. Aneliku trgne iz njezinih misli otar Philonidin glas. Korila je Flipota koji je kraj vrata stajao na strai. - Beskorisni stvore, skini suviak onoj svijei. Flipot ju je promatrao razjapljenih usta ne shvaajui to usidjelica hoe. Anelika mu stoga umorno naredi: - Flipote, usekni svijeu. Philonida de Parajonc zadovoljno ustane. - Draga, izgledate mi zamiljena. Preputam vas vaim muzama.

40. OPASNA IZJAVA LJUBAVI

Te noi Anelika nije uspjela oka sklopiti. Ujutro je prisustvovala slubi bojoj. Iz kapelice je izila vedro raspoloena. Ne bijae jo nikakvu odluku stvorila i kad je stiglo vrijeme etnje i ona se uspinjala u koiju, jo nije znala to e uraditi. Ali je zato posebnu brigu prije toga posvetila svojoj toaleti. Poto je rukom poravnala nabore na svilenoj suknji, uvali se u osamljenost koije. Zato je ba tog dana po prvi put obukla tu haljinu s tri podsuknje, suknju boje indijskog kestena, uvelog lia jo donekle zelenog? Vrlo fini zlatni vez, istaknut biserima, prekrivao je, kao gusta i blijetea kronja, njezinu suknju, ogrta i prsluac. Na ipkastom ovratniku i orukvicama sa zelenim uzlovima bile su utisnute iste are kao i na izvezenom joj ruhu. Anelika je te are izriito naruila u radionici tkanina u Alenconu, a prema nacrtima gospodina de Moynea, crtaa koji je radio samo za kraljevske kue. Anelika je u poetku tu svoju strogu i u isto vrijeme raskonu haljinu bila namijenila za primanja na kojima mondena

askanja nisu bila previe lakoumna, kao to je bilo na primanjima to ih je gospoa d'Albert prireivala za velike gospoe. Anelika je znala da ta haljina divno pristaje boji njezine puti i njezinih oiju, mada ju je inila i neto starijom. Ali zato ju je obukla sada za etnju na Cours-la-Reine? Da se nije moda nadala da e njom oarati nesmiljenoga Filipa? Ili se nadala da e mu njezinom strogou uliti povjerenje? Lepezom nervozno mahne ispred lica da bi ublaila val topline koji joj je zahvatio obraze. Krizantema namreka vlanu njukicu i zagleda se u nju zbunjenim pogledom. - ini mi se da se uputam u veliku glupost, Krizantemo - ree mlada ena tuno ali drugaije ne mogu, ne mogu ga se odrei. Zatim na veliko uenje psia zatvori oi i zavali se u naslonja koije, kao da je izgubila svijest. Uza sve to, kad je dola blizu Tuileries, Anelika se iznenada trgne. Oi joj sijevnue. Dohvati ogledalce to joj je visilo o pasu i zagleda se u neupadljiv namaz minke na vjeama i usnama. Vjee su joj bile malko tamne, a usne crvene. Nije ni pokuavala da pobijeli svoju put jer je primijetila da je vie uspjeha imala svojom prirodnom bojom tena nego da se liila prema tadanjoj modi. Njezini zubi, istrljani prahom brnistre i isprani u toplom vinu, blistali su vlanim sjajem. Osmjehne se. Uzevi Krizantemu u naruaj, a drugom pridravajui ogrta, ue u vrtove Tuileries. Odjednom pomisli kako e odustati od borbe, ako Filipa ne nae u parku. Ali on je bio tu. Opazi ga u glavnoj aleji pored princa de Condea koji se na svom omiljenom mjestu razmetao pred plemenitim besposliarima. Anelika odluno krene prema skupini. Odjednom je bila sigurna da e se dogoditi ono to je eljela da se dogodi, jer, sama je sudbina dovela Filipa u Tuileries. Pri kraju je popodne bilo blago i svjee. Laka kia to je prije toga pala potamnila je pijesak po alejama i oprala prvo lie na stablima. Anelika je pozdravljala osmjehujui se, mada ju je malko oneraspoloila injenica to se njezino ruho nije sasvim slagalo s Filipovim. On koji je uvijek imao na sebi odijela svijetle boje, tog je popodneva imao na sebi plavo odijelo s gustim redom rupica za dugmad izvezenih zlatnim vezom. Oduvijek je bio prvi pobornik mode te je i sad svom odijelu dao novi oblik, a taj se sastojao u poirokoj suknjici koju je pozadi sablja uzdizala. Orukvice su mu bile prekrasne, ali gotovo bez ijednog ukrasa, hlae u koljenima uske. Oni to su jo uvijek nosili iroke hlae crvenili su se po susretu s njim. Uz lijepe grimizne arape, sa zlatnim porubom, savreno su pristajale crvene potpetice njegovih cipela od koe koje su se zakapale dijamantnim kopama. Pod pazuhom je nosio mali eir od dabrovine tako fine dlake da je ta dlaka izgledala kao jedan od najfinijih srebrnih niti nainjena. Pera oko eira su bila kao nebo plava, a kako je mladi ba tog trenutka stigao, imao je zadovoljstvo da proljetna kiica nije njegovo divno ruho poprskala. U svojoj plavoj vlasulji koja mu je padala po ramenima Filip du Plessis je naliio lijepoj arenoj ptici. Anelika potrai pogledom malu Lamoignon, ali ne primijeti svoju runu suparnicu. Uzdahnula je s olakanjem i uputila se ravno k princu de Condeu koji je svaki put kad bi je sreo ispoljavao osjeaje rezigniranog razoaranja. - Dakle, ljubavi moja - uzdahne trljajui svoj dugi nos o njezino elo - okrutnice moja, ne biste li nas poastili i proetali s nama u naoj koiji? Anelika tiho uzvikne, a zatim se toboe zbunjenim pogledom obrati Filipu i promrmlja: - Neka mi vaa visost oprosti, ali gospodin du Plessis me je ve prije pozvao. - K vragu i ti kooperni pjevii - proguna princ - Je li, markie, imate li namjeru zadrati dugo, iskljuivo na svoju upotrebu, jednu od najljepih ena glavnog grada? - Boe sauvaj, monsinjore - odgovori mladi koji oito nije uo razgovor te nije ni mogao znati o kojoj je eni rije.

- U redu. Moete je onda odvesti. Preputam vam ju je. A ubudue nastojte sii na vrijeme sa svog oblaka, a dotle znajte da niste sami na svijetu i imajte na umu da i drugi imaju pravo na najarobniji osmijeh Pariza. - Imat u to na pameti, monsinjore - odgovori dvoranin pomevi pijesak perima svojega eira. Duboko se poklonivi drutvu, Anelika stavi svoju ruicu na Filipovu ruku i povue ga za sobom. Jadan Filip! Zato su ga se svi bojali kad se njegovu oholu rasijanost moglo tako lako izrabiti? Dok je njihova koija prolazila ispred jedne klupe, gospodin de la Fontaine koji se nalazio u Racineovu i Boileauovu drutvu, ree: - Fazan i njegova fazanka! Aneliki bi odmah jasna ta primjedba kojoj je poticaj dala razlika izmeu njezina i njegova ruha: njezino tamno i neupadljivo iako vrlo raskono, njegovo blijetei se od raznih boja i od dragulja. Iza svoje lepeze ona se nasmijei pjesniku, a on joj zauzvrat namigne okom. Fazan i njegova fazanka? Dao Bog da tako bude! mislila je. Oborivi oi, gledala je, dok joj je srce snano u grudima lupalo, kako Filip svojim lijepim i sigurnim korakom gazi po vlanom pijesku aleje. Nijedan velika nije onako lijepo hodao kao on, nijedan nije imao noge onako lijepe i svijene. Pa ni kralj, ma tko ta kazao. Uostalom, da bi o tome mogla suditi trebalo je dospjeti u Versailles i kralja izbliega promotriti. Mora dospjeti u Versailles! Ba ovako e, drei svoju ruku u Filipovoj proi velikom kraljevom galerijom. Plameni pogledi dvorana divit e se svakom dijelu njezine divne haljine. Zaustavit e se na nekoliko koraka od kralja Gospoa markiza du Plessis-Belliere. Prsti joj se lagano zgrie. Uto se javi Fiiip prilino grubim glasom: - Jo nisam uspio shvatiti zato mi je gospodin princ nametnuo vae drutvo. - Zato to je bio uvjeren da e vam time ugoditi. Znate li da vas voli vie nego svog roenog sina, i to zato to ste vi dijete njegova ratnikog duha. A zatim doda obuhvativi ga svojim zamamnim pogledom: - Zar vam je toliko dosadno moje drutvo? Moda ste ekali neku drugu enu? - Nisam, ali veeras nisam mislio u etnju. Ona se ne usudi upitati ga zato. Moda nije uope ni postojalo neko zato. Filip je bio takav. Njegove se odluke nisu nikad zasnivale na ozbiljnim razlozima, ali se nitko nije usudio ma to upitati. Na etalitu je bilo vrlo malo etaa. Svje miris drva i gljiva je proimao zrak pod svodom to su ga nad etalitem oblikovala visoka stabla. Uspinjui se u Filipovu koiju Anelika primijeti novu posedlicu s resama od srebra koje su visile sve do zemlje. Gdje li je samo smogao novaca za tu novu rasko, pitala se iako je pretpostavljala da je morao biti zaduen preko glave poslije karnevalskih ludorija. A da se tu nije radilo o velikodunosti predsjednika Lamoignona prema svom buduem zetu? Nikad Anelika nije s toliko nestrpljivosti podnosila Filipovu utnju. Pravila se kao da je zanimaju Krizantemina prenavljanja ili koije to su ih susretali. U vie je navrata ve otvorila usta da neto ree, ali je gubila hrabrost kad bi primijetila mladiev ravnoduan profil. Pogleda izgubljenog u daljini, on je polako micao obraze vaui bombone od mousa ili komoraa. Anelika pomisli, promatrajui ga, kako e ga odvii od te navike kad jednom budu oenjeni. Kad je netko lijep kao to je bio Filip, onda se mora odrei svih navika koje ga ine slinim preivaima. Mrak je bivao sve vei, a to se razabiralo najbolje po drveu koje se inilo sve guim. Koija upita preko lakeja mora li okrenuti koiju ili da nastavi kroz Bulonjsku umu. - Nastavite - naredi Anelika i ne ekajui Filipov pristanak. Budui da je time naruen muk, ona ivo nastavi: - Znate li kakve se gluposti naokolo priaju, Filipe? Da ete se vjenati s Lamoignonovom kerkom?

On kimne svojom lijepom plavom glavom. - Te gluposti su tone, draga. - Ali.. Anelika ivo prosvjedova: - Nije mogue. Neete mi valjda tvrditi da se vama, arbitru elegantiae, svia onaj bijedni skakavac. - Nisam uope razmiljao o njezinim draima. - Pa ime vas onda privlai? - Svojim mirazom. Gospoica de Parajonc, dakle, nije lagala. Anelika suspregne uzdah olakanja. Ako je samo novac u pitanju, sve e se onda vrlo lako urediti. Trudei se da svom licu da tuan izgled, povie: - Oh, Filipe, nisam vjerovala da ste takav materijalista! - Materijalista? - ponovi on podignuvi obrve kao da nita ne shvaa. - Da vam je toliko stalo do zemaljskih stvari, htjela sam rei. - A do ega bi trebalo da mi bude stalo? Otac nije elio da se posvetim sveenikom pozivu. - Ne mora ovjek pripadati crkvi pa da brak smatra neim drugim, a ne trgovakim poslom! - A to bi onda bio? - Pa recimo ljubavna veza. - Oh, ako vas to brine, najdraa, mogu vam rei, da mi je namjera obdariti malog skakavca itavim oporom djece. - Ne! - povie Anelika bijesno. - Dobit e ih za svoj novac. - Ne! - ponovo e Anelika tresnuvi nogom o pod koije. Filip okrene prema njoj svoje vrlo zaueno lice. - Neete da snabdijem djecom svoju enu? - Ne radi se o tome, Filipe. Neu, naprosto, da ona bude vaa ena. - A zato ona ne bi smjela biti mojom enom? Anelika sad razdraeno plane: - Zaboga, Filipe, ja nikako ne mogu shvatiti kako vi, stalni posjetilac Ninonina doma, niste stekli ba nikakav smisao za konverzaciju. S tim svojim zato i svojim izgledom kao da ste pali s oblaka, dajete svojim sugovornicima dojam da su sasvim poblesavili. - Ali moda i jesu - odgovori on i osmjehne se. Videi njegov osmijeh, Anelika, koju je spopala elja da ga istue, zadrhti od neke neobjanjive njenosti. On se osmjehnuo. Zato se tako rijetko smijao? Uini joj se da je ona jedina u stanju da ga shvati i da ga nasmije. Glupan, govorili su jedni. Divljak, govorili su drugi. A Ninon de Lenclos Ako ga se dobro pozna, dolazi se do zakljuka da je gori no to izgleda, a ako ga se jo bolje upozna, dolazi se do zakljuka da je mnogo bolji no to izgleda. Plemenit je i pripada samo kralju i sebi. I meni, pomisli Anelika bijesno. Razgovor to su ga vodili nije ga ni za dlaku pomjerio iz njegove ravnodunosti. Ona se izjedala od bijesa. Samo miris baruta ga je mogao trgnuti iz njegove ravnodunosti. Pa dobro, ako ba hoe rat, imat e ga da e se sve praiti. Nervozno odstrani Krizantemu koja joj je grizla rese na ogrtau, zatim svlada bijes i veselo ree: - Ako se radi samo o tome da se ponovo pozlati va grb, Filipe, zato se ne oenite sa mnom? Imam mnogo novaca i ne postoji opasnost da ga izgubim u sluaju loe etve. Uloen je u odline i sigurne poslove tako da e se svakim danom samo mnoiti. - Da se s vama oenim? - ponovi Filip. Njegovo je iznenaenje bilo iskreno. - Ja? Ja da se oenim trgovkinjom okolade! - primijeti on krajnje prezirnim tonom.

Anelika estoko pocrveni. Poslije svega to je u ivotu doivjela, nije vjerovala da je jo kadra pocrveniti kao to je pocrvenila. Taj blesavi Filip e uvijek nai naina da joj itavo bie uzmuti stidom i srdbom. Ljutito sijevajui oima, izusti napreac: - Ne bi se reklo da ja predlaem da se moja plebejska krv pomijea s vaom kraljevskom. Ne zaboravite da se zovem Anelika de Ridoe de Sance de Monteloup. Moja je krv ista kao i vaa, roae dragi, ali je zato starija jer moja obitelj potjee od prvih Capetiensa, dok se vi po mukoj lozi moete pohvaliti jedino da ste vanbrani potomci Henrika II. Ne trepnuvi vjeama, on ju je dosta dugo promatrao, a na blijedom mu licu kao da se pojavio trag izvjesnog zanimanja. - Hm! Neto tome slino rekoste mi prije mnogo godina. Sjeam se. Bilo je to u Monteloupu, u vaem ruevnom zamku. Mala divljakua nedoeljana i u dronjcima doekala me je na dnu stepenica da bi mi kazala kako je njezina krv starija od moje. Ha! Ha! Ha! Zaista, stvar smijena i zabavna! U Anelikinu sjeanju iskrsne mala djevojica u hladnom hodniku Monteloupa, oiju podignutih prema Filipu. Sjeti se kako su joj ruice bile hladne, kako joj je gorjela glava, a u trbuhu je grilo dok je gledala kako on silazi kamenim stubitem. Njezino mlado tijelo mueno tajnom puberteta zadrhtalo je osjetivi primicanje lijepog plavog mladia. Onesvijestila se. Kad je dola k sebi, u velikom krevetu svoje sobe, majka joj je objasnila kako vie nije djevojica jer se u njezinu tijelu sluio novi fenomen. injenica da je Filip bio u neku ruku umijean u prvo ispoljavanje njezinih enskih svojstava, jo uvijek ju je, poslije mnogih godina, zbunjivala. Jest, kao to je tvrdio, bilo je to smijeno, ali i ganutljivo donekle. Gledala ga je nesigurnim pogledom i pokuala se osmjehnuti. Kao i one daleke veeri, bila je spremna da drhti pred njim. Proaputa tihim i moleivim glasom: - Filipe, oenite se sa mnom. Imat ete novaca koliko budete htjeli. Plemenite sam krvi, a svi e brzo zaboraviti na moju trgovinu. Osim toga, mnogi plemii u nae doba, ne smatraju da e se poniziti bavei se poslovima. Gospodin Colbert Odjednom umukne On nije sluao. Moda je mislio na neto sasvim deseto ili ninato. Da ju je upitao: Zato elite da se za mene udate? bila bi mu doviknula Zato to vas volim! U tom trenutku je osjeala da ga ljubi onom istom sjetnom i iskrenom ljubavlju kojom bijae ukrasila svoje djetinjstvo. Ali on nita ne upita, te Anelika nastavi, u neprilici, obuzeta oajem: - Shvatite me htjela bih se vratiti u svoje drutvo, imati ime, veliko ime Htjela bih se pojaviti na dvoru u Versaillesu Nije smjela tako govoriti. Bilo joj odmah ao to je bila iskrena te se ponada da nije uo. Ali Filip odgovori jedva se osmjehujui: - Moglo bi se brak shvatiti i drugaije, a ne samo kao pitanje novca! A zatim istim tonom kojim bi odbio pruenu bombonijeru, ree: - Ne, draga moja, zaista ne Ona shvati da je njegov odgovor neopoziv te uuti. Bitku je izgubila. Malo potom Filip je upozori da nije odgovorila na pozdrav gospoice de Montpensier. Anelika primijeti da se koija vratila prema Cours-la-Reine gdje je bilo dosta ivo. Nesvjesno je odgovarala na pozdrave to su joj bili upueni. inilo joj se da se sunce ugasilo, da je ivot dobio okus pepela. alostila ju je injenica da se Filip nalazio kraj nje i da je ona bila obezoruana. Znai, vie nita nije mogla postii? Njezini dokazi, njezina ljubav kliznuli su po njemu kao po hladnoj i glatkoj ljuski. Ne moe se jednog ovjeka prisiliti da se oeni sa enom koju ne voli, koju ne eli i ukoliko je njegov interes naao neko drugo rjeenje. Samo bi ga strah mogao slomiti, ali kakav je strah mogao prignuti iju boga rata? - Evo gospoe de Montespan - ree Filip - sa svojom sestrom opaticom i gospoom de Thianges. Zaista divni stvorovi.

- Mislila sam da se gospoa de Montespan nalazi u Roussillonu. Bijae zamolila mua da je povede kako bi bar na neko vrijeme umakla vjerovnicima. - Ako je suditi po izgledu njezine koije, bit e da su se vjerovnici saalili na nju. Jeste li primijetili koji krasan barun? Ali zato crn? To je zlokobna boja. - Gospoa de Montesnan nosi jo uvijek korotu za majkom. - To je vrlo relativna korota. Juer je gospoa de Montespan plesala u Versaillesu. Bila je to prva zabavica poslije smrti kraljice majke. Kralj je zamolio gospou de Montespan za ples. Anelika je morala sebe prisiliti da upita nije li to moda znailo da e gospoica La Valliere ubrzo pasti u nemilost. Tekom je mukom sudjelovala u tom mondenom razgovoru. Bilo joj je svejedno hoe li gospodin de Montespan postati rogonja time to e njezina odvana prijateljica postati kraljeva ljubavnica. - Gospodin princ vam je domahnuo - ponovo e Filip. S nekoliko zamaha lepeze Anelika odgovori na mahanje tapa princa de Condea koji ih je pozdravljao kroz prozor svoje koije. - Vi ste zaista jedina ena koju princ doekuje komplimentima - primijeti markiz lako se nacerivi. Ona nije uspjela razabrati da li je njegov osmijeh bio izraz ruganja ili divljenja. - Poslije smrti svoje njene prijateljice, gospoice Le Vigean u karmelianskom samostanu u predgrau Saint-Jacques, zakleo se da od ena vie nita traiti nee osim putenog uitka. On mi je sam to povjerio. Pitam se, a to je prije toga od njih traio! Poto je elegantno zijevnuo, nastavi: - Njegova ekselencija eli samo jo jednu stvar: dobiti zapovjednitvo. Otkako je doznao da zrak mirie na rat, svaki dan odlazi kralju na partiju karata i plaa gubitke sve samim zlatnicima. - Kojeg li herojstva! - grubo se naceri Anelika kojoj je umoran i usiljen Filipov ton poeo ii na ivce. - to sve ne bi uinio savren dvoranin da bi ponovo uao u milost svog kralja! A kad se sjetim da je taj isti princ nekada smiljao da otruje kralja i njegova brata! - to ste rekli, gospoo? - negodovao je Filip. - Njegova ekselencija nije nikad krila da se digla protiv gospodina Mazarina. Mrnja ga je odvela dalje no to je elio, ali nikad ni u snu nije pomislio da ugrozi kraljev ivot. To to ste rekli obine su enske izmiljotine! - Oh, Filipe, ne pravite se ludi. Vi ba kao i ja vrlo dobro znate da je zavjera pripremana u vaem dvorcu Plessisu. Po utnji koja je potom zavladala, njoj bi jasno da ga je pogodila u otvorenu ranu. - Vi ste ludi! - povie on izmijenjenim glasom. Anelika se naglo okrene prema njemu. Dakle, tako je brzo pronala putove njegova straha, njegova jedinog straha?! Gledala ga je, bio je blijed, ozbiljan, njegove oi odjednom paljive, vrebale su izraz njezina lica. Nju obuze strana radost. Ree tiho: - Bila sam tamo. ula sam ih. Vidjela ih. Princa de Condea, opata Exilija, vojvotkinju de Beaufort, vaeg oca i jo mnoge osobe koje su jo ive i koje pobono puu pred kraljem u Versaillesu. ula sam kako se prodaju gospodinu Fouquetu. - To je la! Pritvorivi oi, ona poe recitirati: Ja, Luj II, princ de Conde, jamim gospodinu Fouquetu da neu pripadati nijednoj drugoj osobi osim njemu, da u mu predati svoje tvrave, utvrde, i sve drugo svaki put - utite! - povie on zaprepaten. Sastavljeno u Plessisu, 20. rujna 1649. Vidjela je na svoju neizmernu radost kako sve vie blijedi. - Mala glupao - ree on slegnuvi ramenima prezirno - a to ste sad iskopali te stare prie? Prolost je prolost. Ni sam kralj ne bi vjerovao.

- Kralj nikad nije imao u svojim rukama dokumente. Nikad nije tono doznao do koje toke je stiglo izdajstvo velikaa. Uutjela je da bi pozdravila koiju gospoe d'Albert, a zatim njeno nastavi: - Nije jo prolo pet godina, Filipe, otkako je osuen gospodin Fouquet - to hoete kazati s time ? - Ovo: da jo dugo vremena kralj nee moi ravnodunim oima gledati lica ponekih ljudi koji su bili vezani za gospodina Fouqueta. - Nee on nita znati. Dokumenti su uniteni. - Ne ba svi. Mladi joj se primakne na sjeditu od baruna. Ona je snatrila nekad o takvom njegovu pokretu, eljela je da joj prie i da je poljubi, ali oito trenutak sada nije bio pogodan za ljubavne izljeve. On je uhvati za zglavak i stisne je u svojoj tankoj ruci tako snano da su mu pregibi pobijelili. Anelika se ugrizla za usnu od bola, ali je njezina radost bila jaa. Bilo joj je milije da ga vidi silovitog i grubog, nego ravnodunog i nedostupnog u njegovu preziru. Pod lakim namazom minke lice markiza du Plessis-Bellierea bilo je kao krpa blijedo. Ona na svom licu osjeti njegov dah koji je mirisao na mous. - Kovei s otrovom? - prosike. - Vi ste ga dakle, uzeli? - Pogodili ste! - Kurvo! Oh kurvetino! Uvijek sam bio uvjeren da ste vi o tome neto znali. Moj otac nije htio vjerovati. Nestanak onog koveia muio ga je sve do smrti. A vi ste ga digli, a? A posjedujete li ga jo uvijek? - Jo uvijek. On protisne psovku izmeu stisnutih zuba. Anelika je mislila kako divno zvui itava bujica psovki na njegovim svjeim usnama. - Pustite me - ree - boli me. Dok se polako povlaio na svoje mjesto, mladieve oi bljesnue. Mada ena shvati znaenje tog blijeska. - Vidim - ree Anelika - da biste rado uinili sve samo da ja zauvijek uutim. Ali time ne biste nita dobili, Filipe. Na sam dan moje smrti moja oporuka bi bila uruena kralju. On bi iz nje doznao gde su pohranjeni dokumenti o kojima je rije. Ona je paljivo skinula s ruke zlatnu narukvicu koju joj Filip svojim stiskom bijae estoko utisnuo u meso. - Ba ste grubijian, Filipe - ree nehajnim tonom. Okrenula se zatim k prozoru i pravila se kao da gleda napolje. Bila je sada vrlo mirna. Napolju je sunce na zalazu prestalo da rasiplje svoje zlatne zrake po deblima stabala. Koija se vratila u Bulonjsku umu. Jo je bilo vidljivo, ali veer je bila tu. Anelika osjeti vlagu koja je izbijale iz ume i strese se. Oima se vrati Filipu. On je bio nepomian i blijed kao kip. Primijetila je da su mu se plavi brii orosili znojem. - Volim princa - na kraju ree - a moj otac je bio poten ovjek. Mislim da se njima ne moe uiniti neto takvo to elite kao naknadu za one dokumente? Zauit u se ako bude potrebno. - Neu novac. - to onda hoete? - Maloprije sam vam kazala, Filipe. elim se udati za vas. - Nikad! - odgovori on uzmaknuvi. Zar mu se toliko gadila? Pa ipak, njihovi odnosi nisu bili samo mondeni. Nije li on traio njezino drutvo na prilino neobian nain? ak i Ninon to bijae primijetila. utjeli su. Tek kad se koija zaustavila pred vratima palae Beautreillis, Anelika je primijetila da su se vratili u Pariz. Sasvim se smrailo tako da uope nije vidjela Filipovo lice. Bolje tako. Imala je dovoljno hrabrosti da mu se obrati zajedljivim tonom: - Onda, markie, dokle ste stigli u svojim razmiljanjima?

On se pokrene. Izgledao je kao da se probudio iz nekog vrlo runog sna. - U redu, gospoo, oenit u se s vama! Budite tako dobri pa se sutra naveer pojavite u mojoj palai u Ulici Saint-Antoine. S mojim ete upraviteljem raspraviti uvjete ugovora. Anelika mu ne prui ruku, jer je bila sigurna da je on nee primiti. *** Nije htjela da vidi veeru koju joj je sobar donio, a nije se popela ni u djeju sobu, to je obiavala uiniti svaku veer, ve se skloni u svoj kineski sobiak. - Ostavi me samu - ree Jasmini koja se pojavila da joj pomogne da se svue. Ugasila je svijee jer se bojala pogledati u ogledalo. Dugo je stajala nepomina u mranom uglu jednoga prozora. Iz prekrasnog su vrta dopirali do nje, kroz mrak, mirisi novog cvijea. Nije li je vrebala sablast Velikog epavca Languedoca iza svoje eline krinke? Nije se htjela okrenuti, nije htjela uroniti u sebe. Pustio si me samu! to sam mogla uiniti? vikala je neujno sablasti svoje ljubavi. Mislila je kako e ubrzo postati markiza du Plessis-Belliere, ali nije bilo radosti u njezinu srcu zbog te pobjede. Osjeala je jedino kako je itavo njezino bie slomljeno i bez snage. Ono to si uradila je podlo, uasno! Suze su joj tekle niz obraze. elom naslonjena na stakla s kojih je bezona ruka skinula grb grofa de Peyraca, ona je polako plakala zariui se kako su to posljednje suze slabosti to ih ona lijeva.

41. MOLINES SASTAVLJA UGOVOR O BRAKU

Kad se gospoa Morens sutradan naveer pojavila u palai u ulici Saint-Antoine, trudila se da prikupi ono ponosa to joj jo bijae preostalo. Odluila je da nee staviti na kocku zbog nekakvih naknadnih grinji savjesti rezultate jednog posla koji je tekom mukom obavila. Bava je naeta, treba je popiti, govorio je gazda Bourjus. Dignute je glave ula u dvoranu osvijetljenu jedino vatrom s kamina. U njoj nije bilo nikoga. Imala je dovoljno vremena da skine ogrta s ramena, masku s lica i da prui ruke prema vatri. Iako se drala kao da je nije niega strah, osjeala je da su joj ruke hladne, a da joj je srce uzburkano. Nekoliko trenutaka potom pomakne se zastor, a jedan joj se starac, skromno odjeven u crno odijelo, priblii i duboko joj se pokloni. Anelika nije ni na trenutak pomislila da bi to mogao biti upravitelj markiza du Plessis-Bellierea gospodin Molines. Prepoznavi ga na kraju, ona iznenaeno uzvikne i spontanim mu pokretom prui ruku. - Oh, gospodine Molines! Zar je mogue? ta eh! Kako sam sretna to vas ponovo vidim! - Za mene je to velika ast gospoo - odgovori on i ponovo joj se pokloni. - Molim vas, da li biste htjeli sjesti u ovaj naslonja? On sam sjedne pored vatre ispred okruglog stolia na kojemu su bile rasporeene nekakve biljenice, boica mastila i posudica s pijeskom. Dok je on iljio pero, Anelika jo uvijek iznenaena to ga vidi, paljivo ga je promatrala. Ostario bijae, ali crte su mu lica ostale iste, tvrde, a pogled iv i inkvizitorski. Jedino su mu kose, pokrivene crnom kunom kapicom, bile sasvim sijede. Aneliki on izazove pred oi snaan lik njezina oca koji je toliko puta sjeo kraj kamina hugenotskog upravitelja da s njim porazgovara o planovima koji su se ticali budunosti njegova brojnog potomstva. - Moete li mi to kazati o mom ocu, gospodine Molines?

Upravitelj puhne u otpatke guijeg pera to ih bijae isjeckao. - Gospodin barun je zdrav kao dren, gospoo. - A mazge? - One iz ovogodinjeg legla napreduju dobro. Vjerujem da je va otac vrlo zadovoljan tom sitnom trgovinom. Anelika se vidjela kako sjedi pored Molinesa, nevina djevojka, pomalo tvrdoglava, ali potena i ispravna. On je vodio pregovore i priveo kraju ugovor o njezinoj udaji za grofa de Peyraca. A sad se eto pojavio iza Filipa. Kao kakav pauk to strpljivo plete svoju mreu, Molines je uvijek umijeao svoje prste u potku njezina ivota. Na nju je umirujue djelovalo to ga vidi. Nije li to bio znak da se sadanjost nado vezuje na prolost? Mir roenog kraja, snaga to ju je crpila iz korijenja vlastitog roda, sve se to ponovo pojavilo zajedno s brigama njezina djetinjstva, s naporima jadnoga baruna da nekako zbrine svoje potomstvo, s uznemirujuom velikodunou upravitelja Molinesa. - Sjeate li se? - ree zamiljeno. - Bili ste one veeri na mom vjenanju u Monteloupu? Bila sam strano bijesna na vas. Pa ipak, zahvaljujui vama, vjerujem da sam bila najsretnija ena na svijetu. Starac je pogleda iznad svojih debelih naoala s okvirima od kornjaevine. - Jesmo li se sastali ovdje da gubimo vrijeme na ganutljiva razmatranja o vaem prvom braku ili da se sporazumimo o vaem drugom braku? Obrazi mlade gospoe zaare se poput erave. - Tvrda ste srca, Molines. - I vi ste tvrda srca, gospoo, ako se ima u vidu sredstva to ste ih upotrijebili da biste nagovorili mog mladog gospodara da se s vama oeni. Anelika duboko uzdahne, ali izdri njegov pogled. Znala je da je u nepovrat prolo vrijeme kad je ona, plaljiva djevojica, bijedna curica, odozdo na gore gledala svemonoga upravitelja Molinesa, koji je drao u svojim rukama sudbinu njezine obitelji. Bila je ona ena umjena u poslovima. ak je i gospodin Colbert s njom rado razgovarao o trgovini, a njezina izvanredna opaanja dovodila su u zabunu novara Pennatiera. - Molines, jednoga ste mi dana rekli: Kad se eli postii neki cilj, treba biti spreman da se plati svojom vlastitom osobom. Vjerujem da u u ovom poslu izgubiti neto to mi je bilo dragocjeno: potovanje same sebe Utoliko gore! elim postii jedan cilj! Jedva zamjetan se osmijeh javi na starevim usnama. - Ako vam moje odobravanje moe biti od neke utjehe, gospoo, rado u se sloiti s vama. Sad se Anelika osmjehnula. Ona e se uvijek sloiti s Molinesom. Ta sigurnost joj dade hrabrosti da se suoi s rasprom oko ugovora. - Gospoo - nastavi gospodin Molines - U ovom poslu moramo biti vrlo precizni. Gospodin markiz mi je stavio do znanja da su veliki ulozi stavljeni u ovu igru. Stoga u vam izloiti neke od uvjeta koje morate prihvatiti. Poslije ete vi postaviti svoje uvjete. Na kraju u sastaviti ugovor i dat u ga obadvjema stranama da ga proitaju. Prethodno ete se zakleti pred raspelom da znate gdje se nalazi nekakav kovei koji gospodin markiz eli svakako dobiti. Jedino poslije vae zakletve ovi e spisi postati punovani. - Spremna sam to uiniti - potvrdi Anelika pruivi ruku. - Ubrzo e gospodin du Plessis stii ovamo sa svojim kapelanom. U meuvremenu emo se dogovoriti o biti itave stvari. Dakle, uvjeren da se gospoa Morens nalazi u posjedu tajne koja ga izvanredno zanima, gospodin markiz du PlessisBelliere pristaje da se oeni s gospoom Morens, roenom Anelika de Sance de Monteloup, uz slijedee uvjete: im brak bude sklopljen, to jest odmah poslije obavljenog obreda vjenanja, vi se obavezujete da ete uruiti dotini kovei u prisustvu dvojice svjedoka, od kojih e bez sumnje jedan biti kapelan koji e

obaviti vjenanje, a drugi ja, va ponizni sluga. Osim toga markiz trai da moe slobodno raspolagati s vaom imovinom - Molim vas - ivo se umijea Anelika. - Gospodin e markiz raspolagati po svojoj volji s novcem to e ga od mene dobiti, a ja sam spremna da zajedniki odredimo svotu koju u mu godinje isplaivati, ali ja ostajem jedina vlasnica i upravitelj svega to mi pripada. Ne pristajem da on u bilo kojem vidu sudjeluje u odluivanju o mojoj imovini ili prihodima, jer ja sam napornim radom stekla ono to imam i ne elim se nai nasred ulice, pa makar i nosila veliko ime. Dobro mi je poznato da velika gospoda imaju neobino mnogo dara za rasipnitvo. Ne trepnuvi okom, Molines precrta nekoliko linija i napisa druge. Zatrai zatim od Anelike da mu u tanine opie razne poslove kojima se bavi i da mu da imena vanih osoba koje bi mu mogle potvrditi istinitost njezinih izjava. Ta primjedba ne uvrijedi Aneliku. Otkako se naglavce bacila u financijske transakcije i trgovake poslove, znala je da je vaa rije samo onda neto znaila ako ste je mogli poduprijeti injenicama koje se moglo kontrolirati. Stoga je, ne bez ponosa, upravitelja Molinesa uputila u svoje poslove, uivajui to s tom starom lijom moe izmijeniti miljenje o raznim problemima. Primjetila je u njegovim oima blijesak divljenja kad mu je predoila svoj poloaj u Zapadno-indijskom drutvu i kako je postala akcionar tog drutva. - Priznajte, gospodine Molines, da sam se prilino dobro snala. On kimne glavom. - Zasluili ste da vas ovjek pohvali. Priznajem da mi se vae kombinacije ine vrlo spretnim. Sve, dakako, zavisi od glavnice koju ste na poetku u taj posao uloili. Anelika se nato gorko i otro nasmija. - U poetku? Nita nisam posjedovala, Molines, manje od nita. Siromatvo u kojemu smo ivjeli u Monteloupu bilo je blagostanje u poreenju sa bijedom koju sam ja upoznala poslije smrti Joffreya-de Peyraca. Poslije spomena tog imena nasta duga utnja. Vatra se poela gasiti te Anelika dohvati jedno drvo u sanduku to se nalazio kraj vatre i baci ga na ugarke. - Treba da vas obavijestim o vaem rudniku Argentieres - javi se napokon Molines svojim mirnim glasom. - Od tog je rudnika vaa obitelj priline prihode vukla posljednjih godina, meutim, sada, poto ste se pojavili, bilo bi poteno da prihod od njegove proizvodnje pripadne vama i vaim sinovima. - Rudnik, znai, nije bio stavljen pod zaplijenu i poklonjen drugima, kao i sva ostala dobra grofa de Peyraca? - Nekako je izbjegao gramzljivosti kraljevskih poreznika. Taj je rudnik predstavljao va miraz. Vlasnitvo nad njim nije nikad bilo tono utvreno - Kao kod svih stvari o kojima vi vodite brigu, gospodine Molines - smijui se primijeti Anelika. - Vi imate mnogo smisla da sluite razne gospodare. - Nije tako, gospoo - protestirao je upravitelj pomalo uvrijeenog izgleda - ja ne sluim razne gospodare, ve razne poslove. - Shvatila sam nijansu, gospodine Molines. Govorimo, dakle, sada o poslu koji bih mogla nazvati: Du Plessis-Belliere sin. Prihvaam obavezu u pogledu koveia, spremna sam da razmotrim visinu svote koju bih kao godinji prihod davala gospodinu markizu. U zamjenu za to, traim brak i da me se prizna markizom i vlasnicom zemalja i naslova koji pripadaju mom muu. Traim takoer da me on predstavi svojoj rodbini i poznanicima kao svoju zakonitu enu, a da moja dva sina dobiju gostoprimstvo i zatitu u kui svoga ouha. Osim toga, eljela bih znati kojim vrijednostima i kakvom imovinom on raspolae. - Hm! Gospoo, nema toga bogzna to. Ne krijem vam da je moj mlai gospodar prilino zaduen. Osim ove palae posjeduje jo dva zamka: jedan u Tourenni i jedan u Poitouu, ali zemlje su zaloene. - Da niste kojim sluajem loe upravljali poslovima svoga gospodara, gospodine Molines?

- Jao, gospoo! Sam gospodin Colbert, koji radi petnaest sati na dan da bi sredio financije kraljevstva, ne moe uiniti nita jer mu kralj svojim rasipnitvom brka sve raune. Tako i gospodin markiz nemilice troi prihode, neznatne poslije oeva raskonog ivota, na ratnu opremu i dvorske lakoumnosti. Kralj mu je u vie navrata poklonio razna zvanja iz kojih je mogao izvui velike koristi. Ali da bi platio kartaki dug ili da bi kupio novu koiju, na brzinu ih je porasprodavao. Ne, gospoo, poslovi du Plessis-Bellierea sina nisu uope interesantni za mene. Vodim brigu o njima, kazao bih, zbog sentimentalnih razloga. Dozvolite mi, gospoo, da pribiljeim vae prijedloge. Neko se vrijeme u sobi ulo samo kripanje pera kojemu je odgovaralo pucketanje vatre u kaminu. Ako se udam, Molines e postati moj upravitelj. udno, nikad nisam pomiljala na takvu mogunost. On e, nema sumnje, nastojati da svoje duge prste umijea u moje poslove. Moram biti oprezna. Naposlijetku, ne bi mi bilo ba krivo. Imala bih u njemu odlinog savjetnika. - Mogu li vam savjetovati da se u ugovor unese dodatni uvjet? - upita Molines podigavi glavu. - Koji bi bio u moju ili njegovu korist? - U vau. - Ja sam mislila da vi zastupate interese gospodina markiza du Plessis-Bellierea. Starac se osmjehne nita ne odgovorivi. Zatim skine naoari i nasloni se na naslon naslonjaa i zagleda se u Aneliku onim svojim ivim i prodornim pogledom kojim ju je motrio prije deset godina dok joj je govorio: Vjerujem da vas poznam, Aneliko, stoga u s vama razgovarati drugaije nego s vaim ocem - Ja mislim - ree polako - da je ba dobro to se udajete za moga gospodara. Vjerovao sam da vas vie nikad neu vidjeti. Meutim, evo vas ovdje, protivno svim oekivanjima, i gospodin du Plessis se naao u poloaju da se s vama mora oeniti. Budite pravedni i priznajte, gospoo, da ja nemam nikakve veze s okolnostima koje su vas naveli na ovaj brak. Ali se radi o tome da taj brak bude uspjean, to jest da bude u interesu moga gospodara, u vaem, a i u mojem jer kod zadovoljnih su gospodara i sluge zadovoljne. - Ja sam vaeg miljenja, gospodine Molines. O kakvom se uvjetu, dakle, radi? - Traite consumatio matrimonii27. - Consumatio matrimonii? - ponovi Andelika raskolaivi oi kao kakva gojenica tek izala iz samostana. - Zaboga, gospoo nadam se da ste shvatili to sam htio rei. - Pa da razumije se da sam shvatila - promuca Anelika pribravi se - ali vi ste me iznenadili. Ta jasno je da udajom za gospodina du Plessisa - Nita nije jasno, gospoo. Gospodin du Plessis ne sklapa s vama brak iz ljubavi. Vjerujem da se neete mnogo zauditi ako vam kaem da su daleko od ljubavi osjeaj to ste ih pobudili u gospodinu du Plecsisu. Prije bi se reklo da ste u njemu izazvali osjeaje bijesa i srdbe. - Slaem se - proaputa Anelika slegnuvi ramenima kao da joj toboe nije stalo. Ali ju je u isto vrijeme boljelo pomislivi na uvrede kojima ju je Filip sigurno obasuo povjerivi svom upravitelju kako je upao u njezinu stupicu. Ona sigurnim glasom doda: - Pa to onda? Ba me briga to me ne voli! Sve to od njega traim to je njegovo ime, njegovi naslovi. Ostalo mi je sporedno. Moe me prezirati, moe se pariti sa slukinjama ako mu se to vie svia. Ja sigurno neu trati za njim. - Pogrijeili biste, gospoo. ini mi se da slabo poznate ovjeka za kojega treba da se udate. U ovom je trenutku va poloaj vrlo jak, zato ga i smatrate slabiem. Ali poslije e biti potrebno da njim svakako vladate, inae - Inae?
27

Izvravati brane dunosti.

- Inae ete biti strano nesretni. Lice u mlade ene postade tvrdo. Ona procijedi kroza stisnute zube: - Ve sam bila strano nesretna, Molines. Nemam namjeru iznova poeti. - Stoga vam i predlaem sredstvo obrane. Sluajte, Aneliko, dosta sam star da vam mogu bez uvijanja govoriti. Poslije udaje neete imati nikakve moi nad Filipom du Plessis. Dobit e novac i kovei. Stvari srca nemaju na nj nikakva uinka. Treba, dakle, da ga ulima pobijedite. - To je opasna mo, Molines, i prilino ranjiva. - Ali je ipak mo. Na vama je da je uinite neranjivom. Anelika je bila prilino smuena. Ona se nije nadala da e sline savjete uti iz ustiju strogog hugenota. Molines je bio obdaren lukavom mudrou koja nikad nije vodila rauna o naelima, ve samo o nestalnostima ljudske prirode podlone materijalnim interesima. I ovaj put mora da je imao pravo. Anelika se sjeti naleta straha koji je u njoj izazivao Filip i osjeaja nemoi to ju je spopadao pred njegovom ravnodunou i njegovim ledenim izgledom. Sine joj odjednom da je ona u dnu svoje due raunala na brane noi da bi ga podvrgla sebi. Kad ena dri u zagrljaju ovjeka, ona je vrlo mona. Uvijek naie trenutak kad ovjekova obrana popusti pred ponorom uitka. On, postaje slab i slijep. Spretna ena mora iskoristiti taj trenutak. Poslije e se i najvei grubijan vratiti, ak mimo volje, k izvoru poude. Anelika je znala da e postati najspretnija i najbudnija ljubavnica kad se Filipovo divno tijelo spoji s njezinim, kad se njegova svjea i meka usta sastanu s njenim. U anonimnosti ljubavne borbe, oni e se nai, i mada e se Filip sutradan praviti da je zaboravio sve, oni e biti povezani snaniji no to bi ih povezala bilo kakva ljubavna izjava. Njezin pomalo lutajui pogled zaustavi se na Molinesu. Bit e da je ovaj na njezinu licu slijedio trag njezinih misli jer se podrugljivo osmjehne i ree: - Mislim da ste dovoljno lijepi da se upustite u tu igru. Ali treba da igra pone. To, dodue, jo ne znai da ete dobiti prvu rundu. - to ste time mislili rei? - Moj gospodar ne voli ene. Pozna ih, sigurno, ali su za nj one plod gorak i gadljiv. - A ipak mu pripisuju uspjehe koji su podigli veliku viku. A zloglasne orgije kojima se odavao u inozemstvu, u Norgenu - To su samo odrazi rata na vojnika raspoloenja. Vojnik siluje ene kao to bi podmetnuo poar, kao to bi otricom maa probo djetetov trbuh ini to da bi unitio. - Molines vi govorite strane stvari! - Ne elim vas prestraiti, ve samo upozoriti. Vi potjeete iz plemike obitelji, ali ste zdrava i odrasla na selu. ini se da vi nemate pojma kakvoj je vrsti odgoja podloan mladi plemi iji su roditelji bogati i pripadaju mondenim krugovima. U djetinjstvu je on igraka slukinja i slugu, a poslije gospode kojima je poslan za paa. U talijanskim obiajima kojima ga privikavaju - Zaboga, utite. Sve to je prilino neukusno - proaputa Anelika gledajui u vatru zbunjena izgleda. Molines ne nastavi. Stavi naoari. - Da li da dodam onaj uvjet? - Dodajte sve to elite, Molines, ja Prekinuo ju je um vrata to su se otvarala. Filipov lik odjeven u svijetlo svileno odijelo, pojavi se u polumraku salona kao kip leda bivajui malo-pomalo sve uoljiviji. Bijel i plav, prekriven zlatom, izgledao je kao da je krenuo na ples. Pozdravi Aneliku ravnoduno, ali s visoka. - Dokle ste stigli, Molines, s pregovorima? - Gospoa Morens pristaje na predloene uvjete. - Moete li se zakleti pred raspelom da zaista znate gdje se nalazi kovei? - Mogu. - Budite tako dobri, gospodine Carette, pa priite blie

Kapelan, iji je crn i mrav lik ostao nevidljiv iza zaslijepljujueg lika njegova gospodara, istupi naprijed drei u ruci raspelo pred kojim se Anelika zakune da zna gdje je skriven kovei i da e ga uruiti gospodinu du Plessisu poslije njihova vjenanja. Potom Molines navede svotu prihoda koju e Anelika poslije isplaivati muu. Svota je bila pozamana i odgovarala je sveukupnim trokovima mladoga plemia, trokovima to mu ih je upravitelj namicao svake godine. Anelika ne trepne oima: ako njezini poslovi budu napredovali kao i dosada, ona se nee nai u neprilici da podmiruje svoje obaveze. Uostalom, kad postane markiza du Plessis, trudit e se da to vei prihod izvue iz dva Filipova imanja. Mladi ne napravi nikakvu primjedbu. Na licu mu se ogledao izraz beskrajne dosade. - U redu, Molines - ree naposljetku prikrivajui zijevanje. - Nastojte to bre privesti kraju ovaj neugodan posao. Upravitelj se nakalja i protrlja ruke kao u nedoumici. - Postoji jedan uvjet, gospodine markie, koji je gospoa Morens, ovdje prisutna, eljela unijeti u ugovor. Uvjet glasi: Gospoa Morens e izvriti odredbe ugovora samo u sluaju consumatio matrimonii. Filipu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati bit uvjeta, a onda pocrveni kao rak. - Oh, to je zaista! - ree. - To je zaista! Nije naprosto smogao rijei. Anelika osjeti za nj neki udan osjeaj samilosti i njenosti koji je on ponekad u njoj pobuivao. - Ovo je prevrilo svaku mjeru! - dahne napokon. - Drskost udruena s bestidnou! Problijedio je od bijesa. - Moete li mi kazati, Molines, kako da dokaem blinjima da sam poastio leaj ove osobe? Oduzimajui nevinost jednoj kurvi koja ve ima dvoje djece i koja se povlaila po krevetima svih muketira i svih bankara ovog kraljevstva? Pojavljujui se pred sudom kao onaj idiot de Langey koji se pred desetak osoba mora truditi da dokae svoju mukost? Je li gospoa Morens mislila na svjedoke koji bi trebali biti prisutni toj ceremoniji? Molines napravi pokret rukom kao da ga eli umiriti. - Ne shvaam, gospodine markie, zato vas je taj uvjet toliko razbjesnio. On je, u stvari, isto tako vaan, dopustite mi da kaem, za vas kao i za vau buduu enu. Zamislite, vi moete, na primjer, povueni loim raspoloenjem ili sasvim razumljivom mrnjom, zanemariti brane dunosti te bi gospoa Morens imala pravo da poslije nekoliko mjeseci zatrai ponitenje braka i uvue vas u proces i smijean i skup. Ja pripadam reformiranoj vjeri, ali vjerujem da crkva smatra da se brak moe ponititi ukoliko nije dolo do consurnatio matrimonii izmeu suprunika. Nije li tako, gospodine kapelane? - Tono tako, gospodine Molines. Kranski i katoliki brak ima samo jednu svrhu: raanje! - Vidite! - ree upravitelj blagim glasom u kojemu je jedino Anelika, koja ga je dobro poznavala, zamijetila podrugljiv prizvuk. - A to se tie dokaza o vaoj dobroj volji - nastavio je podsmjeljivim tonom - ini mi se da e najbolji dokaz biti da vam vaa supruga to prije dade nasljednika. Filip se okrene prema Aneliki koja je za itava razgovora nastojala ostati mirna. Ipak, kad ju je on pogledao, nije mogla a da ne podigne oi prema njemu. Od licemjernog i tvrdog izraza njegova lijepog lica nju prooe srsi, ali ovaj put to nisu bili srsi uitka. - Neka bude, slaem se - ree polako Filip dok mu je okrutan smijeak rastezao usne. - Potrudit emo se. Molines, potrudit emo se

42. MOLINESOVE UDNE RIJEI O GROFU DE PEYRACU

- Natjerali ste me da odigram odvratnu ulogu, odvratniju no to sam mislila u poetku - ree Anelika Molinesu. - Manje ili vie odvratna, zar je to vano? Kad smo se ve odluili za odvratnu ulogu, onda se ne smije previe cjepidlaiti, ve treba to bolje poduprijeti svoje vlastite pozicije. Iao je za njom, tamnih obrisa i malko pognut, i pratio je do koije. U svojoj kunoj kapici i oprezno trljajui svoje suhe ruke jednu o drugu, bio je za nju sjena prolosti. Vraam se svojima, mislila je u sebi Anelika pod naletom plime - osjeaja koja je odbila daleko od nje bolne uvrede to joj ih je Filip nanio svojim prezirom. Opet je poela osjeati tlo pod nogama, opet je pronala svoj svijet. Na pragu upravitelj uze paljivo motriti zvjezdano nebo, dok se koija gospoe Morens, okretala u dvoritu i napokon se zaustavila ispred njih. - Pitam se - ree Molines sa izvjesnom zabrinutou u glasu - kako je mogao umrijeti onakav ovjek! - Koji ovjek, Molines? - Gospodin grof de Peyrac Anelika se ukruti. Oajanju to ju je kinjilo svaki put kad bi se sjetila Joffreya, od nekog su se vremena pridruile mrane grinje savjesti. I njezine oi nagonski polete prema zvjezdanom nebu. - Mislite li da... da e mu biti krivo ako se udam za Filipa? - upita naivno. Starac kao da je nije uo. - Nikako se ne mogu pomiriti s milju da je taj ovjek umro - nastavi odmahujui glavom. - Moda je kralj to shvatio na vrijeme Anelika ga iznenadnim pokretom zgrabi za ruku. - Molines, da vi ne znate togod? - uo sam od nekoga da ga je kralj pomilovao u zadnjem trenutku. - Jao! Svojim sam oima vidjela kako je izgorio na lomai. - Onda, pustimo na miru mrtve - odgovori Molines. - Neka se ivot vri! U koiji koja ju je odvozila kui Anelika je stiskala svoje ruke pune prstenja. - Joffrey, gdje si? Odakle sada ovo svjetlo kad se plamen s tvoje lomae ugasio prije pet godina. Ako jo luta zemljom, vrati se k meni! Uuti prestraivi se rijei to ih je aputala. Pri prolazu koije, uline svjetiljke to su po nareenju gospodina La Reyniea postavljene, bacale su mrlje svjetla po njezinoj haljini. Ona je eljela zagnjuriti, slijepa, u onu tamu. Obuzeo ju je strah. Strah od Filipa, a nadasve strah od Joffreya, pa bio on iv ili mrtav! Kad je stigla u palau Beautreillis, Florimond i Cantor joj dooe u susret. Bili su odjeveni u svilena odjelca ruiaste boje, oko vrata ipke, oko pasa male sabljice, a na lijepim kovrama eirii ukraeni ruiastim perima. Oslonili su se o vrat velikog psa ovara crvene dlake i visokog gotovo kao to je i Cantor bio. Aneliki je srce snano tuklo i ona se zaustavi pred ljupkou tih najdraih joj bia. Kako li su bili ozbiljni i sigurni u svoju vanost! Kako li su polako hodali da ne bi zguvali svoja odjelca! Snani svojom nejaicom, ucijepili su se izmeu Filipa i Joffreyeve aveti. Neka se ivot vri! karao je stari upravitelj, hugenot. A ivot su bili oni. Zbog njih je morala nastaviti svojim putem, polako, ni za taban ne ustupajui.

43. LICA IZ PROLOSTI

Anelikina posluga i njezine prijateljice nisu nita slutili o bojaznima i grinjama savjesti koje su je u tom meuvremenu kinjile i kvarile joj san. Nikad nije izgledala ljepa i sigurnija u sebe. Ona se susretljivo i vrlo prirodno osmjehivala radoznalim licima po salonima gdje se munjevitom brzinom proirila vijest o njezinoj udaji za markiza du Plessisa i vijest o njezinom plemikom porijeklu. Gospoa Morens! Trgovkinja okolade! Jedna de Sance! Iz porodice koja je posljednjih stoljea pala u siromatvo, ali je nekim svojim glasovitim ograncima rodbinski povezana s porodicom Montmorency i Guise. Novi izdanci su joj poeli davati novi sjaj. A nije li moda Ana Austrijska na samrti dozvala k svom uzglavlju jezuita vatrenih oiju, veleasnoga oca de Sancea, onoga istoga kojega su sve dvorske dame eljele imati za duobrinika? Dakle, gospoa Morens, iji je udan ivot i nagao uspon bio predmet malog skandala, iako to nitko nije htio priznati, je bila sestra onog pametnog, snalaijivog i gotovo slavnog sveenika! Neki su jo sumnjali u to, ali na jednom primanju kod gospoe d'Albert, koja bijae pozvala i njega i nju, svi su imali prilike vidjeti kako je jezuita poljubio buduu markizu du Plessis-Belliere, kako joj je govorio ti i dugo se s njom zadrao u njenom, bratskom razgovoru. Sutradan po svom susretu s Molinesom, Anelika je poletjela k Raymondu. Znala je da e u njemu nai sigurnog saveznika koji e, a da se to uope ne primijeti, organizirati njezin povratak u mondene krugove. Tako je i bilo. Nije ni tjedan dana protekao, a ve se sruila ohola ograda podignuta izmeu njezina toboe plebejskog porijekla i simpatija plemenitih gospoa iz etvrti Marais. Priale su joj o njezinoj ljupkoj sestri Mariji Agnezi de Sance ija je ljupka prilika dvije godine oduevljavala dvor. Njezino obraenje je bilo samo asovito, zar ne? Bilo kako bilo, dvor e se osjetiti poaen prisustvom ove druge de Sance koja svojom ljepotom nije zaostajala za prvom, a svojim je duhom bila glasovita u knjievnim krugovima. Doli su da je posjete njezina braa Denis i Albert, ovaj posljednji pa kod gospoe de Rochant. Poto su joj izrazili svoje bratske osjeaje, nimalo u neprilici zamole je da im posudi neto novca. Brata slikara nisu spomenuli ni jednom jedinom rijeju, a ni najstarijeg brata koji je prije mnogo godina nestao u Americi. A niti je tko spominjao razloge koji su natjerali nju, potomka, prave kneevske obitelji da proizvodi okoladu, niti je to reeno o njezinu prvom braku. Ti dvorani i te male gospoe znali su savreno zaboraviti, u povjerljivim i tihim razgovorima, ono do ega je i jednima i drugima bilo stalo da se zaboravi. Svi nekadanji ljubimci, osim de Guichea, svi su oni postali mnogo obazriviji bojei se da ne padnu u nemilost. De Vardes je bio u zatvoru poslije afere s malim prodavaem oblatni, afere koja je iznijela na vidjelo tvorca panjolskog pisma. Iako je neobino uivala u traevima, Velika gospoica je utjela jer je u nje bilo veliko i dobro srce. Poto je dugo grlila Aneliku, ree: - Mnogo, mnogo sree vam elim, draga - i obrie nekoliko suza to joj ih je ganue izmamilo na oi. Gospoa de Montespan se sjetila nekih udnih zgoda iz ivota te Anelike de Sance, ali potpuno zaokupljena svojim spletkama, nije marila za to. Veselila se to e Anelika ubrzo biti predstavljena na dvoru; gdje je vladala dosada i mrtvilo jer su mu ton davali La Valliere svojim tunim licem i kraljica svojom zlovoljnom i plaljivom pojavom. A kralj je, mada vrlo ozbiljan i dostojanstven, bio ljubitelj veselog drutva i zabava, kao mladi koji je isuvie dugo dran na uzdi. Vesela Anelikina ud sjajno e posluiti blistavom Athenaidinom duhu da doe do punog

izraaja. Nije li drutvo tih dviju veselih ljepotica bilo smatrano u salonima nekom vrsti zaloga da e veer biti iva i zanimljiva? Athenaida de Montespan je dojurila svojoj prijateljici s gomilom savjeta o tome kako da se obue i kakav nakit da stavi prilikom predstavljanja u Versaillesu. U pogledu gospoe Scarron, mogla je biti sigurna u njezinu utnju. Pametna udovica je vodila rauna o tome da se s potovanjem odnosi prema sadanjosti, prolosti i budunosti osoba koje su joj mogle biti od koristi. Ona je isuvie dobro pazila da ne poini neku neopreznost. Nekim preutnim i opim sporazumom posljednje godine Anelikina ivota kao da je progutao duboki ponor. Ona sama, i zabrinuta i s olakanjem u dui, prihvati taj tok stvari. Jednu veer, poto je jo jednom pogledala no Rodogonea Egipanina, uvjerila se da je zadnje godine proivjela u nekom uasnom snu koji mora to prije zaboraviti. Njezin se ivot ponovo spojio s unaprijed obiljeenim ivotom Anelike de Sance, mlade i plemenite djevojke iz Poitoua, kojoj kao da je ve jednom u prolosti Filip du Plessis-Belliere bio obean.

44. AUDIGEROVA DRSKOST

Ieznue jednog dijela njezina ivota ipak nije prolo bez izvjesnih tekoa. Jednog jutra dok se dotjerivala, majordom grofa de Soissonsa, Audiger, dade se najaviti. Ba kad se htjela obui i sii da ga primi, promijeni odjednom miljenje i osta sjedei na stocu pred ogledalom. Velika gospoa je mogla i u kunoj haljini primiti jednog majordoma. Kad je on uao, Anelika se ne okrene, ve je polako velikim jastucem napraivala vrat i poetak grudiju. U velikom ovalnom ogledalu ispred sebe vidjela je vrlo dobro kako se primie, ukruen u svom graanskom odijelu. Dobro je poznavala taj strogi izraz to ga je njegovo lice poprimilo prije no to bi se izmeu njih zametnula takozvana brana svaa. - Uite, Audiger - ree ona srdano - i sjednite pored mene na ovaj stolac. Ve je dugo vremena to se nismo vidjeli, ali to nije bilo ni potrebno budui da nai poslovi ionako dobro napreduju pod upravom onog dobriine Marchandaua. - Meni je uvijek ao kad proe dugo vremena a da vas ne vidim - odgovori mladi suzdranim glasom - jer gotovo uvijek to iskoristite da napravite koju glupost. Je li istina ono to se pria, to jest da ete se udati za markiza du Plessis-Bellierea? - Prava pravcata istina, dragi prijatelju - nemarno odgovori Anelika skidajui mekom etkicom sa svog labueg vrata suvie vidljiv trag pudara. - Markiz mi je roak i vjerujem da sam oduvijek bila zaljubljena u nj. - Tako, dakle, napokon ste uspjeli ostvariti planove svojih ambicioznih elja! Ve odavna mi je bilo jasno da nita i nitko nije dovoljno visoko za vas. Htjeli ste poto-poto pripadati plemstvu, kao da je to vrijedno truda... - Ja plemstvu pripadam, Audiger, i uvijek sam mu pripadala, ak i u vrijeme kad sam posluivala goste gazde Bourjusa. Vi koji ste tako dobro obavijeteni, o svemu to se naokolo pria, sigurno ste ovih dana uli da se ja, u stvari zovem Anelika de Sance de Monteloupe. Majordomovo se lice zgri i pocrveni. Morao bi poi kirurgu da mu pusti krv, pomisli Anelika. - Pa, zaista sam uo. I namah mi je bilo jasno zbog ega ste onako prezirno odbili moju ponudu da mi budete ena! Stidjeli ste me se. Prstom rairi ovratnik koji je guio njegov bijes. Poto je doao do daha, nastavi: - Nisu mi poznati uzroci zbog kojih ste vi, ena visokog roda, bili pali onako nisko da sam vas upoznao kao bijednu sluavku, niti zato ste se skrivali pred svojom vlastitom obitelji, ali poznam dovoljno svijet i vjerujem da ste postali rtvom

gluhih i zloinakih spletaka kakvih uvijek ima napretek u sjeni kraljevskih dvorova. A sad hoete da se vratite u taj svijet! Nekako jo ne uspijevam da vas vidim u novom svjetlu, stoga vam i govorim ovim prisnim tonom koji vas ve moda vrijea. Ne, Aneliko, neete, ne moete nestati okrutnije nego da vas smrt ugrabi. Divnog li zadovoljstva pripadati krugu podlih, glupih, licemjernih ljudi! Kako, Aneliko, vi ijoj sam se pameti i zdravom rasuivanju uvijek divio, kako, zaboga, ne vidite mane tog svijeta kojemu, rekoste, da pripadate? Kako moete tako lako odbaciti zdravu atmosferu koja vam je potrebna da biste slobodno disali, znam dobro, kako moete, dakle, odbaciti bratsku, srdanu dobrotu koju ste nali meu nama? Kao to vidite, ja se ne sramim da se stavim u istu rizinu s gazdom Bourjusom Ostat ete sama izmeu spletkara ija e tatina i podlost povrijediti va osjeaj za stvarnost, vau iskrenost, ili ete se i vi meu njima pokvariti Anelika pomalo srditim pokretom odloi srebrnu etku na rub ogledala. Bilo joj je dosta tih Audigerovih scena. Zar e sve do Versaillesa sluati propovijedi jednoga majordoma? Baci pogled na njegovo puno i glatko lice, njegove potene oi, lijepe usne i pomisli kako je prava teta za nj to je u isto vrijeme i neobino simpatian i neobino glup. Odluno se digne uzdahnuvi. - Dragi moj prijatelju... - Nisam vie va prijatelj. Boe sauvaj - otpovrne on i sam se dignuvi. Shvatio je znaenje njezina pokreta. - Gospoa markiza daje na znanje majordomu da moe ii? Njegovo dotad crveno lice naglo poblijedi, izmijeni se, a glas mu je drhtao dok je mrmljao: - Iluzije! O vama sam samo iluzije gajio. Sanjao sam Vi, moja ena! Jadna li sam budala bio! Istina, vi zaista pripadate svom svijetu. Tono, kurva kao stvorena da je ovjek srui preko kreveta! U dva koraka se stvorio kraj nje, zgrabio je oko pasa i bacio na divan. Mahnit i zadihan, zgrabi joj oba zglavka jednom rukom i vrsto joj ih pritisne o grudi da bi je drao nepominu, dok je drugom rukom kidao s nje kunu haljinu, finu koulju, trudei se da je sasvim razgoli. Anelika u prvi mah osjeti elju da se suprotstavi, ali se odmah potom ukruti i osta nepomina prepustivi se sasvim njegovu mahnitom napadu. On je oekivao borbu, otpor, a kad je vidio da toga nee biti, osjeti uzaludnost i smijenost svog nasilja. Zbunjen do kraja, smiri svoje pokrete, a zatim opusti stisak. Oima potrai Anelikino lice, baeno unazad, beutno i mirno kao lice mrtvaca. - Zato se ne branite? - propenta. Ona ga je motrila svojim zelenim zjenicama ne trepnuvi okom. Audigerovo lice nije nikad bilo tako blizu njezina. Ona zarije svoj ozbiljan pogled u njegove tvrde oi u kojima se naizmjence palila i gasila mahnitost, oaj i strast. - Moram priznati, Audiger, da sam u vama nala zaista korisnog prijatelja promrmlja Anelika. - Ako je to ono to od mene elite, uzmite. Neu se braniti. Znate i sami da nikad ne ustuknem kad doe vrijeme da moram platiti svoje dugove. On ju je utke promatrao. Znaenje njezinih rijei polako je probijalo u njegovu glavu. Mogao je osjetiti ispod sebe, na svojoj nozi, njezino savitljivo i tvrdo tijelo od ijeg mu se mirisa, i prisnog i stranog, mutila svijest. Ona se ni ne pomae. Morao je iskreno priznati: preputala mu se potpuno, ali ba to preputanje je bilo uvredljivo. Ona mu je preputala svoje tijelo bez due. On to shvati. Podigne se i uz neku vrst ridanja povue se nekoliko koraka posrui i ne putajui je s oiju. Ona se uope nije micala. Stajala je onako, poluleei na divanu. Nije se ak trudila ni da pokrije grudi razderanom ipkom s kune haljine ni da spusti kouju to ju je on podigao otkrivi njezine divne sedefaste noge. Sad je mogao vidjeti te noge o kojima je tolike godine snatrio. Bile su savrene kao to ih je i zamiljao: duge, oblikovane kao vreteno, a zavravale se s malim stopalima koja su se

isticala na barunastim jastucima kao divni ukrasi napravljeni od ruiaste bjelokosti. Audiger duboko uzdahne. - alit u sigurno itava ivota - ree priguenim glasom - ali bar se neu prezirati. Zbogom, gospoo! Nisu mi potrebni vai milodari! Povue se do zastora i izie. Anelika je dugo ostala u tom poloaju, zamiljena. Zatim pregleda tetu to ju je pretrpjelo njezino ruho: ovratnik od ipke iz Malinesa bio je upropaten. avo odnio te mukarce! mislila je bijesna. Sjeti se kako je za one etnje u mlinici Javel poeljela da Audiger postane njezin ljubavnik. Ali okolnosti su tada bile drugaije. U ono vrijeme je Audiger bio bogatiji od nje, a ovratnik to ga je na sebi imala tog dana nije vrijedio ni tri livre Gotovo neprimjetno se smjekajui, Anelika ponovo sjedne na stolac pred ogledalom. Ninon de Lenclos ima pravo, mislila je, ono to u ljubavi izaziva najvee nesporazume jest to ljubavne budilice ne zvone u isto vrijeme *** Sutradan ona primi od jedne svoje konobarice na slubi u panjolskoj patuljici kratko Audigerovo pisamce kojim ju je ovaj molio da naveer doe u trgovinu da bi zajedno s njim pregledala trgovake knjige. Izlika joj se uini prilino naivna: jadni je mladi sigurno poslije neprospavane noi poslao do vraga svoje dostojanstvo i svoju velikodunost i nastojao sada dobiti ono to mu je bilo ponueno. Anelika se odazove pozivu. Kao to bijae kazala prethodnog dana, odluila je da bude do kraja ispravna, znajui da mnogo duguje Audigeru. Stoga bez oduevljenja, ali odluna da mu u jedinom zagrljaju pokae svu svoju zahvalnost, poe na sastanak s majordomom. Nala ga je u malom uredu to se nalazio odmah uz salu gdje se sluila okolada. Bio je u jahaem kaputu, a na nogama je imao lovake izme. Izgledao je vrlo miran, pa ak i dobro raspoloen. Ne napravi nikakvu aluziju na zgodu prethodnog dana i obrati joj se prirodnim tonom. - Oprostite mi, gospoo to vam smetam, ali prije no to otputujem smatrao sam potrebnim da zajedno utvrdimo stanje naih poslova, iako se moemo potpuno pouzdati u potenje upravitelja Marchandeaua. - Putujete? - Jest. Potpisao sam ugovor u pokrajini Franche-Comte. Tamo njegovo velianstvo misli osvojiti neke gradove ovog proljea. Uz pomo upravitelja Marchandeaua pregledavali su knjige rauna, u radionici su pregledali strojeve, a u skladitima zalihe kakaa, eera i mirodija. Na kraju Audiger izie kao da eli donijeti jo neke raune. Ali malo potom Anelika zauje konjski korak koji se udaljavao. Shvatila je da je Audiger otputovao i da ga vie nee vidjeti.

45. OPROTAJ S DESGREZOM

Anelika upravo bijae zavrila pismo svom brodaru u La Rochelle. Poto ga je osuila i zapeatila, stavi na oi krinku i uze ogrta. Sluala je buku to je potjecala iz dvorane krcate svijetom, jer je estoka, ali kratka kia otjerala goste s terasa gdje su sjedili.

Slatkast miris okolade izmijean s mirisom prenih badema, prodirao je u mali ured gdje se ona, Anelika, u crnoj haljini s bijelim ovratnikom i bijelim orukvicama, te perom u ruci, dvije pune godine nosila s bezbrojnim raunima. Uobiajenim pokretom zaviri preko praga u dvoranu i baci pogled na svoje goste kroz uski razmak u zastoru. Kad postane markiza du Plessis-Belliere, vjerojatno e dolaziti u tu dvoranu u drutvu mladih udvaraa da se sladi boanskom okoladom. Bit e to prilino smijena stvar, neka vrsta vrlo ugodnog revana. U velikim ogledalima pozlaenih okvira odraavala se elegantna ivost koju je ona uvijek znala podstai u panjolskoj patuljici, uostalom bez mnogo truda, jer okolada je pie koje prije izaziva njeno raspoloenje nego estoke svae. Ba blizu zastora koji ju je skrivao, ona primijeti jednog ovjeka koji je sam sjedio pred alicom iz koje se isparavala vrua tekuina i koji je uz to sjetno grickao kolaie. Poto ga je asak motrila, Anelika je bila sigurna da ga pozna i da taj ovjek vrlo bogato odjeven nije mogao biti nitko drugi do policajac Desgrez vrlo spretno preruen. Osjetila je djetinju radost. Poslije ledene mrnje svog 'budueg supruga, Audigerovih predbacivanja, radoznalosti prijatelja, Desgrez je bio jedini stvor s kojim je mogla porazgovarati a da se ne brani ili da se ne igra komedije. Ona izie iz svog skrovita i priblii mu se. - ini mi se da su vas napustili, odvjetnie Desgrez - apne mu na uho. - Mogu li zamijeniti, oh, vrlo skromno, okrutnicu koja vas puta da je ekate? On podie oi i prepozna je. - Nita mi ne moe pruiti veu ast nego da mi uz bok sjedne vlasnica ovog arobnog mjesta. Ona sjedne kraj njega smijui se i naredi jednom crniu da joj donese alicu okolade i kolaia. - Koga to progonite na mom zemljitu, Desgrez? Moda kojeg bijesnog novinara? - Ne. Ovaj put sam na tragu stvorenju istih svojstava ali u enskom liku, jednoj trovaici. - Oh! To je obina stvar! Ja poznam trovaica koliko god hoete! - primijeti nestano Anelika koja je pri tom mislila na gospou Brinvilliers. - Znam. Ali najbolje ete uiniti da zaboravite da ih poznate. Budui da se nije osmjehivao, ona mu glavom dade znak da je shvatila. - Kad mi budu potrebne vae obavijesti, bez sustezanja u doi k vama po njih primijeti Desgrez nacerivi se podrugljivo - Znam da ete ih meni vrlo rado povjeriti. Anelika ne odgovori ve se sva usredotoi na vrue pie to joj ga je crni Tom ulio u alicu. - to mislite o ovoj okoladi, gospodine Desgrez? - Prava pokora! Ali kad ovjek vri istragu, zna se, mora se izloiti i sitnim neugodnostima kao to je okolada. Moram, meutim, priznati da sam za svoje karijere morao navraati i u mjesta mnogo neugodnija no to je ova prostorija. Dosta je lijepo ureena Mlada je ena bila uvjerena da je Desgrez upoznat s njezinim planovima da se uda za Filipa, ali s obzirom na to da on nije otpoinjao razgovor o tome, bila je u nedoumici kako da sama otpone. Sam sluaj joj je pomogao, jer je ba u tom trenutku s jednom skupinom gospode i gospoa u dvoranu uao Filip. Zakrinkana i sjedei u udaljenom kutu dvorane bila je sigurna da je on nee prepoznati. Pokazavi ga Desgrezu, ree: - Vidite li onog plemia u modrom odijelu? Uskoro u se vjenati s njim. Desgrez se pravio zauen. - A! Nije li to onaj draestan roak to se jedne veeri poigrao s vama u gostionici Crvena krinka? - Ba on - potvrdi Anelika izazivaki kimnuvi bradom. - Pa dobro, ta vi mislite o tome? - O emu? O vjenanju ili o roaku?

- O jednom i drugom. - Brak je ozbiljna stvar te u prepustiti vaem ispovjedniku brigu da vam o njemu govori, draga djevojice - odgovori Desgrez pounim glasom. - to se pak tie roaka, ao mi je to vam moram rei da on uope nije va tip. - A zato? Vrlo je lijep, ini mi se. - Ba zbog toga. Ljepota je svojstvo koje vas najmanje privlai na ljudima. Ono to na njima volite nisu svojstva koja ih pribliuju enama, ve ono to ih od ena razlikuje: njihova posebna inteligencija, njihov nain da sude o svijetu, ne uvijek toan, moda, ali koji vam se ini nov, pa tajna na koji se ispoljava njihov spol. Da, gospoo, vi ste takvi. Ne gledajte me tim svojim uvrijeenim pogledom. Dodat u jo i ovo: to se neki ovjek vie izdvaja iz opeg krda, vie ima izgleda da vam postane gospodarom. Stoga vi i volite originalne ljude, obespravljene, buntovnike. To i jest uzrok s kojega vae ljubavi ne svravaju uvijek dobro. Dovoljno je da vas neki ovjek zabavi i nasmije i slijedit ete ga na kraj svijeta. A ako uz to posjeduje snane miie i potrebno umijee da udovolji zahtjevima vaeg divnog tijela, oprostit ete mu svaki zloin. Onaj tamo nije glup, ali nema duha. Ako vas voli, bojim se da ete se nasmrt dosaivati kraj njega. - Ne voli me. - Utoliko bolje. Bar e vam vrijeme ugodno proi u nastojanju da osvojite njegovo srce. Ali to se tie fizike ljubavi, okladio bih se da je nespretniji od bilo kojega seljaka. Netko mi je rekao da je pripadao Gospodinovoj bandi. ini se da je nekada bio ljubavnik viteza de Lorainea i princa de Lignea. - Ne svia mi se da se tako govori o Filipu - ree Anelika mrtei se. - Oh! Desgrez, nekako mi je neugodno, ali htjela bih vam postaviti jedno pitanje. Mogu li ljudi koji imaju te udne navike imati djece, na primjer? - Zavisi o kojemu se ovjeku radi, lijepo moje nevinace - odgovori Desgrez smijui se. - Po tjelesnom ustrojstvu mladia koji vas zanima, vjerujem da ima sve ono to je eni potrebno da je usrei i da joj pokloni itav opor djece. Ali njemu srce fali. Kad jednom umre, njegovo srce nee biti hladnije no to je u ovom trenutku. Smijeno! Vidim da elite uivati u njegovoj ljepoti. Pa dobro, uivajte i nemojte se aliti. Moram vas ostaviti. Ustane da joj poljubi ruku. - Moja trovaica nije dola. ao mi je. Zahvaljujem vam na vaem ugodnom drutvu. Kad se udaljio izmeu stolova, Aneliku naglo stegne u grlu osjeaj tjeskobe i bola. - Moram vas ostaviti - rekao je Desgrez. Odjednom joj padne na pamet da u svijetu u koji se vraala, na dvoru, u Versaillesu, u Saint-Germaineu, Louvreu nee vie sresti policajca Desgreza i njegova psa Sorbonu. Sasvim e ishlapiti, vratit e se meu sluge, trgovce, meu sitan svijet koji se vrti oko velikaa. Anelika se digne i hitro poleti prema vratima na koja bijae iziao Desgrez. Spazi ga kako se udaljuje u sjeni drvoreda praen svijetlim likom Sorbone. Poleti za njim dozivajui ga: - Desgrez! Desgrez! Ovaj se zaustavi i vrati natrag. Anelika ga gurne u sjenu jedne brajde i ovije mu ruke oko vrata. - Poljubi me, Desgrez! On se lako trgne. - ta vam je? Da ne elite spasiti neko piskaralo? - Ne, ne ali ja Nije znala kako da mu objasni strah koji ju je spopao pri pomisli da ga vie nee vidjeti. Zbunjena, umiljato protrlja svoje lice o njegovo rame. - Znate, ubrzo u se udati. Onda, poslije, vie mi nee biti mogue prevariti mua.

- Naprotiv, draga. Velika gospoa koja voli svog mua i ostaje mu vjerna izlae se smijehu. Ali ja vas shvaam. Kad postanete markiza du Plessis-Belliere, nee vam se initi otmjenim da meu svojim ljubavnicima imate i jednoga policajca po imenu Desgrez. - Zato traiti razloge? - prosvjedovala je Anelika. Rado bi se bila nasmijala, ali je bila isuvie ganuta. Oi su joj se napunile suzama kad je ponovila: - Zato traiti razloge? Otkako je svijet svijet, tko e, gospodine, ikad shvatiti srce ena i razloge njihovih strasti? On prepozna u tim rijeima odjek svoga glasa, kad se neko digao u sudnici da brani grofa de Peyraca. utei je obujmi oko pasa i vrsto je stisne. - Vi ste mi prijatelj, Desgrez - proaputa Anelika planim glasom. - Nemam boljega od vas i nikad boljega neu imati. Vi koji sve znate, recite mi da nisam postala nedostojna njega. On je bio ovjek koji je nadvladao svoje nesree i siromatvo i vladao je voljom drugih to rijetko kome uspijeva A ja, zar i ja nisam svladala kojeta? Vi jedini znate odakle dolazim, Desgrez, sjetite se i recite mi jesam li nedostojna izvanredne volje ovjeka koji se zvao grof de Peyrac? Ne bi li on u volji kojom sam njegove sinove istrgla bijedi, prepoznao svoju vlastitu volju? Da se kojim sluajem vrati - Ne muite uzalud svoj mozak, anele moj - ree Desgrez svojim sporim glasom. - Da se on vrati pa jest, da se on vrati, ukoliko ja mogu da sudim o njemu, vjerujem da bi vas na mrtvo ime izdevetao. Zatim bi vas uzeo u naruaj i toliko bi vas ljubio i grlio dok ne biste zamolili milost. Zatim biste oboje potraili neko mirno mjestance gdje biste ekali da proslavite svoj zlatni pir. Umirite se, anele moj, i nastavite putem kojim ste poli. - Nije li udno, Desgrez, to ja nikako ne mogu uguiti nadu da u se ponovo nai s njim jednoga dana? Netko mi je kazao da on nije onoga dana izgorio na trgu Greve. - Ne obmanjujte se glupostima - odgovori on grubo. - Oduvijek su o izvanrednim ljudima kruile najnevjerojatnije legende. On je umro, Aneliko. Ne nadajte se vie i ne kinjite duu. Gledajte pred sebe i udajte se za svog markizia. Ona ne odgovori. Srce joj je nadimala ogromna tjeskoba, neizmjerljiva, djetinja. - Ne mogu vie! - zacvili. - Previe sam tuna. Poljubite me, Desgrez. - Oh! ene! ene! - promrmlja policajac. - Govore vam o svojoj velikoj ljubavi, o jedinstvenom ovjeku, a odmah potom, ele da ih grlite i ljubite! udnih li stvorenja! Pomalo grubim pokretom, spusti joj rukave prsluca do ispod lakata, ogolivi joj na taj nain ramena. Ona osjeti kako joj njegove dlakave ruke kliznue pod pazuha i tu se zadrale kao da uivaju u njihovoj tajnoj toplini. - Divni ste, ne mogu to nijekati, ali vas poljubit neu. - Zato? - Jer imam drugoga posla, a ne da vas ljubim. A onaj put sam vas uzeo da vam napravim uslugu, ali to je bilo previe za moju jadnu duu Polako povue ruke lako joj okrznuvi nabubrele grudi. - Ne ljutite se, draga, i sjetite me se koji put. Bit u vam zahvalan. Mnogo sree vam elim, Markizo anela!

46. POVRATAK U POITOU

Filip joj je odmah kazao da e se vjenanje obaviti u Plessisu. Nije elio tom vjenanju dati nikakvog sjaja. To se slagalo s Andelikinim eljama jer e tako imati mogunosti da pronae zloglasni kovei ne pribjegavajui pothvatima koji

bi mogli pobuditi neiju pozornost. Ponekad bi je hladan znoj oblio pri pomisli da kovei moda vie i nije na svom mjestu u tobonjem tornjiu dvorca. A ako ga je netko naao i odnio? Malo vjerojatna pretpostavka. Tko da se pentra po strehi na kojoj se jedva dijete moglo odrati i da zaviruje u unutranjost jednog naizgled beznaajnog tornjia? A ona je znala da zadnjih godina dvorac nije bio ni ruen ni popravljan. Bila je dakle sigurna da e na odreenom mjestu nai ulog svoje pobjede. Moi e ga uruiti Filipu u samom trenutku vjenanja. Pripreme za odlazak u Poitou bile su vrlo ive. Vodila je sa sobom Florimonda, Cantora i svu svoju kuu: Barbu, Brzonogog, pse, majmunia, papige. S obzirom na kovege i sluge naredila je da se za put pripremi jedna koija i dvoja teretna kola. Filip je odluio putovati sam. On se pravio kao da nema veze sa svim tim pripremama, prisustvujui svim zabavama i primanjima na dvoru. Kad bi netko spomenuo njegovo vjenanje, on je zaueno mrtio obrve i odgovarao prezrivim i podrugljivim tonom: Ah! Da, tako je! Posljednjeg ga tjedna nijednom nije vidjela. Kratkim dopisima to joj ih je preko Molinesa slao, javljao joj je da treba da otputuje tog i tog dana, da e je dostii tog i tog. On e stii sa sveenikom i Molinesom. Vjenanje e se odmah obaviti. Anelika se pokoravala kao posluna supruga. A poslije e ona ve prisiliti tog utokljunca da promijeni ton. Naposljetku, nosila mu je u miraz itavo bogatstvo, a sigurno mu nije slomila srce time to ga je odijelila od kerke predsjednika Lamoignona. Mada je morala donekle grubo postupiti, dat e mu do znanja da je interesima obojice taj brak odgovarao i da je njegovo dranje prema njoj vrlo smijeno. Bilo joj je lake to ga ne vidi, ali je u isto vrijeme bila i razoarana. Trudila se da ne misli previe na nj. Problem Filip zario je trn u grudi njezine radosti. Kad bi se prepustila mislima, opaala je da ju je strah spopadao. Bolje da ne misli. Koijom se stizalo do Poitoua za manje od tri dana. Putovi su bili u prilino loem stanju, izrovani proljetnim kiama. Nisu imali nikakvih neprilika na putu, jedino im se jedna osovina slomila neto prije no to su stigli u Poitiers, gdje su se morali zadrati dvadeset i etiri sata. Sutradan ujutro Anelika je poela raspoznavati mjesta uz koja su putovali. Proli su nedaleko Monteloupa. Jedva se suzdrala da ne potri kui, ali djeca su bila umorna i prljava. Prolu su no spavali u nekakvoj krmetini punoj buha i mieva. U Plessisu e nai potrebnu udobnost. Obgrlivi rukama ramena sinova, Anelika je udisala svjei zrak polja u cvijetu, pitajui se u udu kako je mogla tolike godine proivjeti u jednom gradu kao to je bio Pariz. Pocikivala je od radosti i imenovala mjesta kroz koja su prolazili, a koja su je sjeala na njezino djetinjstvo. Ve mnoge dane je Anelika sinovima opisivala u tanine Monteloup i divne igre kojima se tamo moglo zabavljati. Oni su znali za podzemlje koje joj je sluilo kao vjetiina spilja i za ambar sa zaaranim uglovima. Florimond je bio gotovo uvjeren da e tamo nai jednu djevojicu imenom Madelon i jednog djeaka imenom Gontran. Naposljetku se pojavio Plessis, bijel i tajanstven na rubu svog jezera. Aneliki, koja je upoznala raskone graevine i palae Pariza, uini se manjim no to joj je u sjeanju ostao. Pojavilo se nekoliko slugu. Iako su vlasnici Plessisa sasvim zanemarili svoj dvorac u pokrajini, on je, zahvaljujui Molinesovoj brizi, bio dran u redu. Tjedan dana prije poslan je glasnik s nareenjem da se otvore prozori te su se svjei mirisi voska za glaanje podova mijeali s pljesnivim mirisima tapiserija. Anelika nije osjetila zadovoljstva kojemu se nadala. Njezino uzbuenje se odjednom ublailo. Moda je trebala plakati ili plesati, vikati i ljubiti Cantora i Florimonda. A budui da to nije mogla uraditi, osjeala je tugu u dui. Nesposobna da podnese pretjerano uzbuenje tog povratka, bila je toliko'zateena da nije osjeala nikakvu reakciju. Raspita se odmah gdje e spavati djeca i ona se pobrine da ih smjesti. Napustila ih je tek kad je vidjela da su, oprani i odjeveni u ista i topla odijela, sjeli za doruak pripremljen od mlijenih proizvoda i kolaa to su ih seljaci na dar poslali.

Zatraila je potom da je odvedu u sobu na sjevernom krilu, u sobu princa de Condea. Prethodno bijae poruila da joj tu sobu pripreme. Morala se jo posluiti Jasmininim uslugama i odgovoriti na pozdrav dvojice slugu koji su nosili u vedrima vruu vodu u pokrajnu kupaonicu. uvi njihov francuski, ona im rasijano odgovori na njihovu dijalektu. Oni su zinuli u udu uvi tu veliku gospou iz Pariza, ija je nonja njima sigurno izgledala vrlo neobina, da se izraava na njihovu narjeju kao da je njime od roenja govorila. - Zar me zbilja ne prepoznajete? - upita Anelika smijui se. - Ja sam Anelika de Sance. A ti, Guillot, mislim da si iz Maubuisa, sela pored Monteloupa. Imenovani Guillot s kojim je ona nekada za lijepih ljetnih dana, brala murve i trenje, blaeno se nasmije. - Vi ste, dakle, gospoa koja se udala za naeg gospodara? - Jest, ja sam. - Oh, to e svima biti drago. Pitali smo se tko li je nova gospodarica. Tako, dakle, svijet tu nije bio u toku dogaaja. A ako su to i znali, onda ono to su znali nije odgovaralo istini, jer su je sigurno smatrali udatom, tamo, u Parizu. - teta to niste ekali da meu nama proslavite vjenanje - ponovo se javi Guillot tresui svojom ekinjavom glavom. - Bili bismo pripremili divan pir! Anelika se nije usudila oporei Filipovu vijest i rei tom seljaku da e se vjenanje tek tu obaviti i da je i ona raunala na sveanosti koje e joj pruiti priliku da se vidi s ljudima iz tog kraja. - Uza sve to bit e zabave - obea. Zatim pouri Jasminu da joj pomogne da se okupa i uredi. Kad se mala sobarica povukla, Anelika, umotana u svilenu kunu haljinu, poe prema sredini sobe. Izgled dvorca nije se nita izmijenio u posljednjih deset godina, ali Anelika ga vie nije gledala zadivljenim oima djevojice. Glomazno pokustvo od crnog drva, nizozemskog stila i ukusa, sad joj se inilo vrlo neukusno, a isto tako i krevet s etiri nezgrapna stupa. Naviknuta na fini drveni pod svoje sobe u Beautreillisu, pod u Plessisu posut arama cvijea i trava uinio joj se isuvie seljakim za buduu markizu. Ona slika na zidu to je prikazivala Olimp izgubila je svoju svjeu i uzbudljivu dra. Mlada se ena uputi prema prozoru i otvori ga. Prestrai se vidjevi kako je uzak vijenac po kojemu se nekad pentrala i spretno hodala. Postala sam predebela, neu uspjeti doi do tornjia, mislila je u oaju. Obino su svi hvalili njezino gipko tijelo, ali oito je ta njezina gipkost bila relativna i nije bila ba za svaku priliku. Tu je veer s gorinom ustanovila na sebi neumoljivi hod vremena. Ne samo da vie nije bila lagana kao nekad, ve nije bila ni spretna te se bojala da ne slomi vrat. Poto je trenutak razmislila, zovne natrag Jasminu. - Jasmino, lijepa moja djevojice, ti si tanka i sitna, a uz to spretna kao maka. Morat e se popeti na vijenac i dopuzati do tornjia na uglu. Pazi da ne padne i ne ugruva se! - Dobro, gospodo - odgovori Jasmina koja bi se bila provukla kroz uicu od igle da bi ugodila svojoj gospodarici. Nagnuvi se kroz prozor, Anelika je gotovo bez daha promatrala djevojino napredovanje du vijenca. - Pogledaj u tornji. Vidi li togod? - Vidim neto tamno, nekakva kutija - otpovrne odmah Jasmina. Anelika zatvori oi. Morala se pridrati za dovratnik prozora. - U redu. Uzmi je i donesi. Samo budi oprezna! Poslije nekoliko trenutaka Anelika je drala u rukama kovei opata Exilija. Prekrio ga zemljani sloj, crn i vlaan, ali je bio nainjen od sandalova drva pa ga nisu otetili ni plijesan ni ivotinjice. - Moe sada otii - ree Anelika bezbojnim glasom Jasmini - i nikome ni rijei o onome to si uinila. Bude li drala jezik za zubima, dobit e novu haljinu i kapicu.

- Zaboga, gospoo, a kome da se povjeravam? - uzvrati Jasmina pomalo uvrijeena. - Ta ja nita ne razumijem kad govore. Bilo joj je ao to je napustila Pariz. Uzdahnuvi, ode k Barbi da s njom ereta o osobama koje su obadvije poznavale, a osobito o gospodinu Davidu Chaillouu. Poto je oistila kovei, Anelika se prilino izmuila dok je odskoila zarala opruga. Poklopac se naposljetku podigne i na jastuiu se pojavi boica otrova smaragdne boje. Promotrivi boicu, zatvori kovei. Gdje da ga sakrije dok ne doe Filip i ne urui mu ga u zamjenu za vjenani prsten? Zatvori ga u onu istu komodu iz koje ga je bez razmiljanja uzela prije trinaest godina. Da sam onda znala! Moe li se u trinaestoj godini predvidjeti posljedice svojih vlastitih djela? Klju komode je sakrila u njedra, a onda se u oaju stala ogledati oko sebe. Ta su mjesta pobuivala u njoj bol. Zbog te krae poinjene iz lakoumnosti, Joffrey, njezina jedina ljubav, bio je osuen, a ivot im je potpuno uniten! Pokuala se odmoriti. Zatim, im je napolju odjeknuo cvrkut mladih glasova, to je znailo da su djeca ustala, ona poe k njima, potrpa ih sve, i djecu i Barbu, i Jasminu, i Flipota i Brzonogog, u staru rasklimanu koiju, sama zgrabi uzde i oni veselo krenue u Monteloup. Sunce je urilo k zapadu bacajui sumpornu svjetlost po prostranim livadama na kojima su pasle mazge. Radovi na isuenju movara bijahu obimni i itav je kraj izgledao preobraen. Ali kad je prela preko pokretnog mosta gdje su se pauni epirili kao nekad, Anelika odmah vidje da se zamak njezina djetinjstva nije nimalo izmijenio. Mada je barun de Sance sa svojim ukuanima ivio u relativnom blagostanju, nije bio u stanju da one najnunije popravke obavi na zamku. Kula, nazupani bedemi osipali su se pod pokrivaem brljana, a glavni ulaz bio je gdje se i nekad nalazio, u kuhinji. Staroga su baruna zatekli kraj dojilje koja je istila crveni luk. Dojilja je jo uvijek bila ravna i ustra, ali je izgubila zube, a pod potpuno sijedom kosom njezino tamno lice je podsjealo na lica maurskih ena. Moda se prevarila? Ali Aneliki se uinilo da je u radosti s kojom su je doekali otac i stara dojilja bilo neke usiljenosti, kao kad sretnete ovjeka kojega ste smatrali mrtvim. Oplakali ste ga i on je nestao iz vaeg ivota, a onda mu odjednom morate napraviti mjesto. Florimond i Cantor su ubrzo rasprili njihovu zbunjenost. Dojilja se rasplakala stiskajui na svoje grudi dvije lutkice. as zatim obrazi su im se crvenili od njezinih poljubaca, a ruke su im bile pune jabuka i oraha. Popevi se na stol, Cantor joj je otpjevao sav svoj repertoar. - A da li sablast Monteloupa, stara gospoa, jo uvijek obilazi zamkom? - upita Anelika. - Ve je dugo ne vidim - odgovori dojilja odmahujui glavom. - Otkako je posljednji, Jean-Marie, otiao u zavod, nije se vie pojavljivala. Uvijek sam vjerovala da je ona zbog djece dolazila U mranom salonu teta Marta je suvereno vladala pred svojom tapiserijom, kao krupni crni pauk usred svoje mree. - Vie nita ne uje, a ni mozak joj vie ne funkcionira kako bi trebalo - objasni joj barun. Pa ipak, zagledavi se u Aneliku, stara teta je prepozna i ree promuklim glasom. - A je li i epavac doao? Mislila sam da su ga spalili. To je bila jedina aluzija na njezin prvi brak to ga je Anelika ula u Monteloupu. Taj dio njezina ivota svi su ostavljali po strani. Uostalom, stari barun, ini se, sebe nije muio mnogim pitanjima. Malo-pomalo kako su djeca odlazila u svijet i navraala ili ne navraala u Monteloup, on ih je pomalo brkao u svom sjeanju. Mnogo je govorio o Denisu, oficiru, i o posljednjem, Jean-Marie. Za Hortenziju nije bio zabrinut, a bilo je jasno

da o Gontranu nita ne zna. U stvari, najvaniji i nepromenljiv argument njegovih razgovora bile su i ostale mazge. Poto je proetala zamkom, Anelika se razvedri. Monteloup je ostao isti. Sve je u njemu bilo pomalo alosno, pomalo bijedno, ali je zato sve bilo srdano! Obradovala se primijetivi da su se njezini sinovi smjestili u kuhinji Monteloupa kao da su se rodili i odrasli u pari juhe od kupusa i sluajui dojiljine prie. Htjeli su ostati na veeri i spavati u Monteloupu, ali ih ona povede u Plessis jer je htjela doekati Filipa ukoliko stigne. Budui da sutradan nije stigao nijedan glasnik od njega, ona se sama zaputi k svom ocu. S njim je obila sve zemlje i on joj pokaza radove to ih je zadnjih godina poduzeo. Popodne je bilo mirno i mirisavo. Aneliku je spopala elja da zapjeva. Kad su se vratili kui, barun se odjednom zaustavi i paljivo se zagleda u kerku. Zatim duboko uzdahne: - Znai, vratila si se, Aneliko? Stavi joj ruku na rame i nekoliko puta ponovi, oiju blistavih od suza: - Aneliko, keri moja Aneliko! Ganuta, ona odgovori: - Vratila sam se, oe. Sad emo se esto vidjeti. Znate li da u za koji dan stupiti u brak s Filipom du Plessis-Belliereom, brak za koji ste vi dali dozvolu? - Mislio sam da je vjenanje ve obavljeno! - ree on udei se. Anelika stisne usne. Kakve li je Filip imao namjere pustivi glas po itavu kraju da je vjenanje obavljeno u Parizu?

47. ANELIKA BRANI SVOJU DJECU OD FILIPA

Na povratku u Plessis obuze je strah, a srce joj jo snanije zakuca kad je u dvoritu prepoznala markievu koiju. Lakeji joj rekoe da je stigao prije vie od dva sata. Ona pouri prema dvorcu. Dok se uspinjala stubitem, zauje djeje krikove. Florimond i Cantor opet diu buku, ljutnu se u sebi. Od poljskog su zraka postali previe nestani. Njihov bi ih budui ouh mogao smatrati nepodnosivim. Pojuri prema njihovoj sobi da ih strogo pozove na red. Prepoznala je Cantorov glas u kojemu se osjeao neizreciv strah. Njegovi su se krikovi izmijeali s bijesnim laveom pasa. Anelika otvori vrata i osta kao skamenjena. Ispred kamina u kojemu je plamsala vatra, Florimond i Cantor su se stisnuli jedan uz drugoga. Na par koraka od njih tri ogromna vujaka crna kao pakleni vrazi, bijesno su lajala na njih i natezali kaieve ije krajeve je drao u ruci markiz du Plessis. Iako je zadravao ivotinje, on se, izgleda, zabavljao plaei djecu na taj neovjeni nain. Anelika opazi na podu, u lokvi krvi, leinu Parthosa, jednog od ovara svojih sinova, koji je sigurno zadavljen pri pokuaju da obrani svoje gospodare. Cantor je vikao dok su mu niz obraze tekli potoci suza. Ali se na blijedom Florimondovom licu odraavala odvanost. Izvukao bijae svoj mali ma i uperio ga protiv ivotinja u nastojanju da zatiti brata. Anelika nije imala vremena ni da vikne. Nagonski, bez razmiljanja, dohvati jedan stolac i baci ga svom snagom na pse koji zaurlae i uzmaknue bolno cvilei. Ve je u svom zagrljaju drala Florimonda i Cantora koji se priljubie uz nju. Cantor se odmah smiri.

- Filipe - ree zadihana. - Nije lijepo to djecu ovako plaite. Mogla su pasti u vatru Cantor je, vidite, izgorio ruku Mladi svrne na nju svoje zjenice tvrde i jasne poput leda. - Vai su sinovi kukavice, prave djevojice - odgovori on mekim glasom. Lice mu je bilo rumenije nego obino i malko je posrtao. Pio je, pomisli ona. U tom trenutku u sobu uleti Barba gotovo bez daha. Rukom je pritiskala grudi da bi smirila lupanje srca. Njezine uasnute oi su prelazile s Anelike na Filipa da bi se najzad zaustavile na zadavljenom psu. - Gospoo, oprostite mi. Otila sam u kuhinju po mlijeko. Htjela sam djeci dati da jedu. Pustila sam ih pod Flipotovim nadzorom. Nisam mogla zamisliti - Nije nita ozbiljno, Barba - odgovori mirno Anelika. - Djeca nisu navikla na ovako bijesne pse. Treba da se naviknu ako hoe jednom da idu u lov na jelena i vepra, kao pravi plemii. Budui plemii bacie ne ba oduevljen pogled na tri ivotinje, ali kako su se nalazili meu Anelikinim rukama, nije ih vie bilo strah. - Ba ste ludi - ree im majka tihim, prijekornim glasom. Uspravljen na raskoraenim nogama, u svom putnom odijelu od crvenkastog baruna, Filip je promatrao majku i njezine sinove. Odjednom vigne biem na pse, koji se povuku. On izie za njima. Barba pouri k vratima da ih zatvori. - Flipot je doao po mene - proaputa. - Gospodin markiz ga je poslao iz sobe napolje. Neete mi izbiti iz glave uvjerenje da je dovukao ovamo pse zato da prodru djecu - Ne govori gluposti, Barbo - suho je prekine Anelika. - Gospodin markiz nije nauio na djecu. Htio se s njima poigrati - Do vraga! Igre prineva! Znamo kako se oni igraju s djecom! Poznavala sam jednoga djeaka koji je skupo platio njihovu igru. Anelika zadrhta sjetivi se Linota. Nije li plavi Filip bio meu krvnicima malog prodavaa oblatni? Nije li on ostao hladnokrvan na njegovo zapomaganje! Djeca su se smirila te ona ode u svoju sobu i sjedne pred ogledalo da uredi kosu. Kakvo je znaenje mogao imati itav ovaj sluaj? Da li da ga shvati ozbiljno? Filip je bio pijan, odmah je to zamijetila. Kad se rastrijezni, ispriat e se to je prouzroio onu guvu Ali je rije to ju je ula iz ustiju Marije Agneze isplivala i na njezina usta: ivotinja! ivotinja iza lijepog oblika, licemjer, okrutnik koji ne preza ni pred im da bi se osvetio jednoj eni. Ali nee nikad dotjerati dotle da nasre na moje maliane, ree tiho odloivi ealj i diui se, uznemirena. U tom trenutku se sa tropotom otvore vrata i ona opazi na pragu Filipa koji ju je motrio krvnikim pogledom. - Imate li kovei s otrovom? - Uruit u vam ga na dan vjenanja, kao to je ugovorom utvreno, Filipe. - Veeras emo se vjenati. - Onda u vam ga veeras predati - odgovori ona trudei se da ne pokae svog zaprepatenja. Osmjehne se i prui mu ruku. - Nismo se jo pozdravili, Filipe. - Ne vidim da je to potrebno - odgovori mankiz i grubo zatvori vrata. Anelika se ugrize za usne. Bilo je jasno da nee biti lako ukrotiti gospodara kojega sebi bijae odabrala. U glavi joj sine Molinesov savjet: "Nastojte ga ulima osvojiti. Sad je prvi put posumnjala u svoju pobjedu. Osjeala se nemona pred tim ovjekom napravljenim od leda. Nije nikad primijetila da je u njemu pobudila neku elju. Pritisnuta morom tjegobe, ni ona za nj u tom trenutku nije osjeala nikakvu sklonost.

Rekao je da emo se veeras vjenati. Ni sam ne zna to govori. Ni mog oca nije ak obavijestio. Bila je zaokupljena tim razmiljanjima kad netko tiho pokuca na vrata. Anelika otvori i vidje svoja dva sina koji su se stiskali jedan uz drugoga. Ganutljiv prizor. Ali ovaj put je Florimond pod svoju zatitu uzeo majmunia Piccola kojega je drao u naruju. - Mama - ree svojim drhtavim, ali vrstim glasiem - mi bismo htjeli poi k naem djedu. Ovdje nas je strah. - Strah je rije koju djeak sa maem o pasu nikad ne bi smio izgovoriti - strogo ga prekori Anelika. - Zar ste zbilja kukavice, kao to vam se htjelo maloprije podmetnuti? - Gospodin du Plessis je ve ubio Parthosa. Moda e ubiti i Piccola. Cantor se rasplae kratkim priguenim jecajima. Cantor, mali Cantor, potresen do te mjere! Anelika to nije mogla podnijeti. Ona nije smjela premiljati da li je to glupo ili nije: djeca su se bojala, a ona se zaklela da vie nikad u ivotu nee osjetiti strah. - U redu, poi ete s Barbom u Monteloup, i to odmah. Samo mi obeajte da ete biti dobri. - Djed mi je obeao da e me uzjahati na jednu mazgu - ree Cantor utjeen. - Oh, meni e dati konja - javi se Florimond. Niti sat poslije toga Anelika ih je smjestila u jednu koiju zajedno sa slugama i njihovom robom. Bilo je dovoljno kreveta u Monteloupu za njih i za njihovu pratnju. I sluge su se radovale to odlaze. Filipov je dolazak unio u bijeli dvorac nepodnoljiv zrak. Lijepi mladi koji je predstavljao pravu ljupkost na dvoru Kralja Sunca tu je gospodario poput pravog despota. Barba apne: - Gospoo, mi vas ovdje neemo ostaviti samu s onim onim ovjekom. - Kojim ovjekom? - ponosno upita Anelika i doda: - Barbo, ugodan ivot to ga sada provodi potisnuo je potpuno u zaborav izvjesne dijelove naeg zajednikog ivota! Znaj, da se ja znam braniti. I poljubi svoju vjernu slubenicu u okrugle obraze jer joj je srce stegla tjeskoba.

48. SUROVA BRANA NO

Kad su praporci male karavane utihnuli u plavoj noi, Anelika se sporim korakom vrati u dvorac. Bilo joj je lake znajui da e joj sinovi biti pod zatitnikim krovom Monteloupa. Sad je dvorac Plessis izgledao jo pustiji, gotovo neprijateljski, usprkos svojoj renesansnoj ljupkosti. U predvorju joj se jedan sluga duboko pokloni i obavijesti da je veera gotova. Ona se uputi u blagovaonicu gdje je stol ve bio postavljen. Gotovo odmah potom se pojavi i Filip i bez rijei sjedne za jedan kraj stola. Anelika sjedne za drugi. Bili su sami. Posluivala su ih dva sobara i jedan momak koji je nosio tanjure iz kuhinje. Plamen s tri svijenjaka blistao je po srebrnom posudu. Za itavo vrijeme veere uo se samo zvuk lica i zveckanje aa u koje se mijealo otro cvranje zrikavca vani s livade. Kroz otvorena staklena vrata se vidjelo kako se magliasta no iri poljem. Anelika je bila sigurna da nee moi zalogaja okusiti, meutim jela je s tekom, kao uvijek u takvim prilikama. Primijetila je da Filip mnogo pije, ali umjesto da ga raskravi, vino ga je inilo jo kruim i hladnijim. Kad je ustao iza stola, poto je odbio voe, njoj nije ostalo drugo do da poe za njim u susjedni salon, gdje su ekali Molines, kapelan i neka stara seljakinja za koju je poslije doznala da je bila Filipova dojilja. - Je li sve spremno, opate? - upita Filip razbivi konano oklop svoje utljivosti.

- Jest, gospodine markie. - Poimo onda u kapelu. Anelika se trgne. Vjenanje, njezino vjenanje s Filipom nee se valjda obaviti u tim munim okolnostima? Ona se usprotivi: - Ne traite, valjda, da sve bude spremno za vjenanje i da se vjenanje odmah obavi? - Traim, gospoo - podrugljivo odgovori Filip. - Ugovor smo potpisali u Parizu. Da se udovolji drutvu. Gospodin opat, ovdje prisutan, e nas blagosloviti i mi emo izmijeniti prstenje. Da se udovolji Bogu. Ne ini mi se da su potrebne neke druge pripreme. Mlada se ena nesigurno zagleda u svjedoke tog prizora. Jedan jedini svijenjak, koji je drala stara dojilja, osvjetljavao je njihova lica. Napolju je ve bila gluha no. Sluge se bijahu povukle. Da tu nije bilo Molinesa, oporog i tvrdog Molinesa koji je volio Aneliku vie nego svoju vlastitu kerku, ona bi bila povjerovala da je upala u neku zasjedu. Oima potrai upraviteljev pogled, ali starac je drao oborene oi ispoljavajui onu vrst snishodljivosti koju je uvijek poprimalo njegovo dranje u prisutnosti njegovih gospodara du Plessisa. Morala se pomiriti s Filipovim zahtjevom. U kapelici osvijetljenoj dvjema votanicama od utog voska, smeten je seljai, odjeven u ruho ministranta, donio blagoslovljenu vodu. Anelika i Filip zauzmu mjesta na pripremljenim klecalima. Kapelan se postavi pred njih i mrmljajuim glasom izgovarae molitve i uobiajene formule. - Filipe du Plessis-Belliere, uzimate li za enu Aneliku de Sance de Monteloupe? - Uzimam. - Aneliko de Sance de Monteloupe, uzimate li za mua Filipa du Plessis-Belliere? Ona odgovori: - Uzimam i prui ruku prema Filipu da joj natakne prsten na prstenjak. Sjeti se takvog istog pokreta koji se zbio prije nekoliko godina u tulukoj katedrali. I onda se tresla od straha kao i sada, samo to je onda jedna ruka njeno stisla njezinu, u elji da je ohrabri. U svojoj smuenosti ona nije shvatila znaenje onog obazrivog stiska. Sad joj se ta pojedinost vratila u sjeanje i razdirala joj srce kao udarac bodea. Dotle je Filip, polupijan i zamagljenih oiju nasumce nabadao prsten ne uspijevajui da ga utakne na prst. Najzad je i to bilo gotovo. Skupina izie iz kapelice. - Sad je na vama da izvrite ugovor - ree Filip gledajui je svojim nepodnoljivim i ledenim oima. Ona shvati i zamoli ga da je slijedi u njezinu sobu. Stigavi tamo, izvue iz komode kovei, pritisne oprugu koja ga je zatvarala i urui ga muu. Boica zasja pri plamenu svijee. - Ovo je zaista izgubljeni kovei - ree Filip poslije trenutika utnje. - Sve je u redu, gospoo! Kapelan i upravitelj potpiu izjavu da su bili svjedoci kad je gospoa du PlessisBelliere predala kovei svome muu kao to je branim ugovorom bilo utvreno. Jo jednom saviju lea pred branim parom du Plessis i udalje se sitnim koracima predvoeni staricom koja je nosila svijeu. Anelika prigui elju koja je bijae spopala da zadri upravitelja. Zaista smijean poriv. Bezrazloan ju je strah kinjio. Nije, zaista nije ugodno nai se licem u lice s mrnjom bijesnoga ovjeka, ali moda se izmeu nje i Filipa uspostavi neko razumijevanje. Kriom ga pogleda. Svaki put kad bi joj oko palo na njegovo prekrasno lice, straha je nestajalo. Markiz savi nad koveiem svoj kao na medalji ist profil na kojemu se isticao, iznad usana, plavi brk. Duge, guste obrve zasjenjivale su mu obraze, ali on je bio rumeniji no obino, a snaan miris vina neugodno se doimao Anelike.

Opazivi da on podie nesigurnom rukom, boicu s otrovom, ona povie ivo: - Budite oprezni, Filipe. Opat Exili je tvrdio da samo jedna kap tog otrova moe zauvijek unakaziti. - Zbilja? On podie oi na nju. Opak sjaj zablista u njima. U ruci je njihao boicu. Po njegovu blijesku u oima ona pogodi da ga je vuklo isikuenje da joj je baci u lice. Ukoena od straha, ipak nije trepnula okom ve ga je netremice gledala svojim odvanim i mirnim pogledom. On se naceri, a zatim odloi boicu u kovei, zatvori ga i stavi pod ruku. Bez rijei zgrabi Aneliku za zglavak ruke i povue je iz sobe. U dvorcu je vladao muk i mrak, ali je mjesec, koji bijae tek iziao, bacao po ploicama poda svoj uti sjaj. Filip je tako vrsto stegao zglavak mlade ene da je ona osjeala kako joj tue bilo. Pa i takav, grub i opak, bio joj je drai nego ravnoduan. Filip je tu u svom dvorcu postajao stvarniji nego na dvoru. I u ratu je sigurno bio takav. Naputao je svoj sanjalaki izgled lijepog mladia i pretvarao se u plemenitog ratnika, zagonetnog, okrutnog barbarina. Sioe niza stepenice, prooe kroz predvorje i izioe u vrt. Srebrna je izmaglica lebdjela nad jezercem Kad su stigli na malo mramorno pristanite, Filip gurne Aneliku prema jednom unu. - Ulazite! - zapovjedi grubo. Zatim i on ue i paljivo poloi kovei na klupu. Anelika je ula kako on drijei konop kojim bijae vezan un, a zatim se polako odmae od obale. Filip dohvati veslo i usmjeri un prema sredini jezerca. Mjeseina je klizala po naborima njegova odijela od bijele svile, po pozlaenim kovrdama njegove vlasulje. U itavom je prizoru bilo neke nestvarne, oaravajue ljepote. ulo se klizanje una po liu bijelih lopoa koji su se natisli jedan uz drugoga. Uplaene, abe su se umirile. Kad su stigli u sredinu jezerceta, gdje je voda bila mrka i bistra, Filip umiri un. On se paljivo ogleda. Bili su udaljeni od obale. Bijeli je dvorac liio na utvaru izmeu dviju mranih strana parka. utei, markiz du Plessis uze u ruke kovei koji je danima i noima muio njegovu obitelj i baci ga odlunim pokretom u vodu. Kovei potone, a valovi to se podigoe nad njim, ubrzo se raine. Filip sada pogleda Aneliku. Ona zadrhta, on se digne i sjedne uza nju. Od tog pokreta, koji bi u taj sat i na tom romantinom mjestu vie odgovarao jednom ljubavniku, njoj se sledilo srce od straha. Polako, ljupkou svojstvenom svakom njegovom pokretu, on podie ruke i stavi ih Aneliki oko vrata. - A sad u vas udaviti, lijepa moja enice - ree poluglasno. - Na dnu ovog jezera pravit ete drutvo onom prokletom koveiu. Ona odlui da se ne pomakne. Je li bio pijan ili potpuno lud! U svakom sluaju, on je bio kadar da je ubije, bila je sasvim u njegovoj vlasti. Nije mogla ni zvati ni braniti se. Malko pokrene glavu i nasloni je na njegovo rame. Na elu osjeti dodir njegova neobrijana obraza, mukarevog obraza koji u njezinu srcu pobudi njenost. Odjednom se sve raspline Mjesec je putovao nebom, kovei je poivao na dnu jezera, polje je uzdisalo, posljednji in tragedije je bio pri kraju. Bilo je poteno da Anelika de Sance umre od ruke mladia lijepog kao to su bogovi lijepi, mladia koji se zvao Filip du Plessis. Odjednom doe do zraka. Stisak koji ju je guio, popusti. Ona opazi Filipa, bijes mu zgrio lice i iscerio zube. - Do vraga - opsuje - zar ne postoji strah koji bi savio ovu prokleto oholu glavu? Zar ne postoji sila koja e vas natjerati da molite, da viete? Nita, nita, treba biti strpljiv! Grubo je odgurne i zavesla prema obali. Kad su pristali uz obalu, ona je jedva zadrala sebe da ne udari u bijeg. Sama nije znala to da ini. Misli su joj se brkale u glavi. Vrat ju je jako bolio i ona se rukama uhvati za nj.

Filip ju je paljivo motrio mutnim oima. Ta ena kao da ne bijae napravljena od iste tvari kao i druge. Ni suze nije pustila, niti krika ispustila, pa ni tresla se nije. Izazivala ga je, njega koji je imao sva prava da se ljuti, da bude uvrijeen. Prisilila ga je na brak, ponizila ga kao ovjeka, a tko da to podnese a da ne poeli da umre! Plemi na takvu uvredu mora odgovoriti sabljom, seljak batinom. Ali kako da postupi s jednom enom? Kakvu zadovoljtinu da ovjek trai od tih klizavih, nemonih, licemjernih stvorenja? Njihov je dodir kao dodir otrovne ivotinje, one te sasvim smotaju svojim rijeima tako da na kraju ak i kriv ispadne. Ali nisu ene s njim uvijek izvukle deblji kraj! Znao je kako da se osveti. Naslaivao se njihovim jecajima, preklinjanjima kad bi ih poslije boja silovao, a onda ih bacao svojim ljudima da nastave zapoetu rabotu. Tako im se svetio za sva ponienja to je od njih doivio u svom djetinjstvu. Ali kako da ovu ukroti? Ona je iza svog ispupenog, glatkog ela, iza onog svog pogleda poput zelene vode krila sva enska lukavstva: lukavu snagu svoga spola. Tako je bar vjerovao. Nije znao da se Anelika tresla od straha i da je bila tako iscrpljena da bi najradije bila zaplakala. U stvari mu je prkosila zato to je bila navikla da prkosi bolovima, to je bila navikla da se bori. On je ponovo dohvati za zaglavak pokretom opakog straara i povede je u dvorac. Dok su uzlazili stubitem, ona vidje kako je pruio ruku prema dugom biu kojim je krotio pse. Anelika ustukne. - Filipe, rastanimo se ovdje. ini mi se da ste pijani. emu da se jo svaamo? Sutra - E neemo tako - odgovori on zajedljivo. - Nisam li ja duan da obavim svoje brane dunosti? Ali prije u vam dati malu pouku, tako da vas ubudue proe volja da ucjenjujete. Ne zaboravite, gospoo, da sam ja va mu i da kao takav imam nad vama svu mo. Ona se htjede oteti, ali on je zadri i oine biem kao tvrdoglavu kuju. Anelika povie, potaknuta prije uvrijeenim ponosom nego bolju. - Filipe, jeste li ludi? - Hoete li pitati oprotenje - protisne on kroz stisnute zube. - Hoete li pitati oprotenje za ono to ste mi uinili? - Neu! On je gurne u sobu, zatvori vrata i uze je tui. Po preciznosti i snazi udaraca vidjelo se da je bio vian toj vjebi. Svoj poloaj upravitelja kraljevog lova je zaista zasluio. Jadna se Anelika u to mogla uvjeriti na svojoj koi. Ruke je prinijela licu da ga zatiti. Povukla se prema zidu i nagonski okrenula lea batinama. Od svakog se udarca stresala i grizla usne da ne bi jaukala. Neko udno uvstvo ju je obuzimalo. Njezin prvotni prkos je poputao pod nastupom neke udne elje za pravdom. Odjednom povie: - Dosta Filipe, dosta! Molim vas da mi oprostite! A kad se on zaustavio, zauen lakom pobjedom, ona ponovi: - Molim vas da mi oprostite Istina je, zgrijeila sam prema vama! Bio je neodluan. Stajao je nepomino i mislio ne ruga li mu se i ne pokuava li lanom pokornou slomiti njegovu srdbu. Puzave kuke sve odreda! Bezobrazne kad pobjeuju, gmizave pod biem! Ali u Anelikinu je glasu bilo neke iskrenosti koja ga je smuivala. A moda i nije kao i sve druge? A da nije onaj nejasan lik Barunice tune haljine, koji mu se utisnuo u sjeanje, bio samo varljiva obmana? Teko je disao. U polusjeni u kojoj su se stopili mjeseina i svjetlost svijenjaka, njegov pogled padne na njezina izudarana ramena, na njezin njean potiljak, na elo naslonjeno na zid kao u skruenog djeaka i u njemu pobudi silovitu i udnu elju koju nikad nijedna ena nije dotad u njemu pobudila. Nije to bio samo ivotinjski i slijepi nagon, ve neko tajanstveno i pomalo njeno uvstvo. Ona nije bila kao druge ene.

Njime ovlada iznenadni predosjeaj da e s njom doivjeti neki novi uitak, ono nepoznato dostignue u ljubavi koje je uzalud traio u bezbrojnim i ve zaboravljenim tijelima ena. Usne su mu bile suhe, edne, pohlepne da se napoje na njezinoj podatnoj i mirisavoj puti. Snano diui, baci daleko od sebe bi i oslobodi se vlasulje i prsluka. Uznemirena, Anelika se okrene i vidje ga obezoruana i promijenjena, uspravnog u mraku poput arhanela. Sa svojom kratkom plavom kosom podsjeao je na antike pastire, ipkasta mu se koulja na bijelim i glatkim prsima rastvorila, ruke otvorio u neodreen pokret. Odjedared poe prema njoj, zgrabi je i nespretno joj zarije usne u toplu udubinu vrata. Ali nju je ba na tom mjestu boljelo, a osim toga sada se ona osjeala ogorenom. Napokon, ona je poteno priznala svoju krivicu, ali je zato bila isuvie ponosna a da bi je batine to ih je dobila raspoloile za ljubav. Naglo se istrgne iz ruku svog novog mua. - Ah! Ne, to ne! - povie. Taj ga povik ponovo raspali. Rasprila se jo jednom obmana njegova sna. Bila je kao i sve druge: tvrdoglava, proraunata, osvetljiva, vjena i opaka enka. Povue se, zamahne akom i pogodi je ravno u lice. Anelika posrne, zatim ga s obadvije ruke zgrabi za posuvratike koulje i snano ga odgurne prema zidu. On je asak bio zaprepaten. Da bi se obranila, postupila je s njim kao gostioniarka s pijancima. Uostalom, takvo joj je i dranje sada bilo: uvrstila je noge i pripremila ruke za borbu, dok joj se na licu zrcalio izraz izazova koji kao da je govorio; Pokuaj jo jednom, mladiu, ako se usudi! Nije nikad vidio da se neka ena iz otmjenih krugova brani na taj nain. To ga je i drailo i bilo mu smijeno. Ali ta ona misli: da e se on povui, da e je pustiti na miru? Isuvie je dobro poznavao taj tip ena! Ako je ne ukroti tu istu no, ona e mu ve sutradan gadno zajaiti za iju. Zakripi zubima obuzet divljom eljom da pobijedi, da uniti. Pretvarajui se da je izgubio ravnoteu, napravi nekoliko nesigurnih koraka, zatim naglo i spretno skoi, zgrabi je za vrat i njezinom glavom nekoliko puta okrutno tresne u zid. Od tih udaraca Anelika gotovo izgubi svijest i klizne na pod. Borila se da se ne onesvijesti. Sad je meutim bila sigurna: u krmi Crvena krinka Filip je bio onaj to je umalo nije ubio prije no to su se drugi sruili na nju da je siluju. Oh! Bio je on ivotinja, uasna ivotinja! On se baci na nju i pritisne je teinom svoga tijela o hladan pod. Imala je dojam da je postala rtvom razularene ivotinje koja je bez predaha mlatila po njoj, divlje i okrutno. Straan je bol prekine u bubrezima Nijedna ena to ne bi podnijela Unitit e je, osakatiti! ivine, uasno ivine! Na kraju vie nije mogla izdrati i bolno jaukne: - Milost, Filipe, milost! On odgovori muklirn i zadovoljnim groktanjem. Konano je jauknula. Najzad je pronaao jedini oblik ljubavi koji ga je mogao zadovoljiti, radost, paklensku radost da stisne plijen ukoen od boli, pun straha, moleiv, na kojemu se svetio za pretrpljena ponienja. elja razdraena mrnjom, priepila ga kao gvozdena ipka. Pritisne je svom teinom svog tijela. Kad se naposljetku digao s nje, ona je bila vie mrtva nego iva. Zadihan, lica oblivena znojem, promatrao ju je pod svojim nogama. Ona vie nije stenjala ve se trudila da doe do svijesti. Micala se na podu kao lijepa, ranjena ptica. Filip odjednom osjeti stranu bol u grudima iz kojih mu se ote neto kao hropac, kao jecaj. ta se ovo sa mnom dogaa? pomisli prestraen. Svijet mu se odjednom uini utonuo u tamu i oaj. Sva su se svjetla pogasila. Sve je zauvijek bilo uniteno. Sve to je moglo biti lijepo i ivo, sad je bilo mrtvo. On

je ak ubio ono bojaljivo sjeanje na djevojicu u sivoj haljini, ija je ruka zadrhtala u njegovoj, ono sjeanje koje mu se s vremena na vrijeme vraalo i koje mu se svialo a da ni sam nije znao zato Anelika otvori oi. Filip je gurne vrkom noge i ree nacerivi se pri tom: - Onda? Vjerujem da ste sada zadovoljni! Laku no, markizo du Plessis! Ona je ula kako se spotie o pokustvo i izlazi iz sobe.

49. ANELIKA SE NE PREDAJE

Dugo je ostala leei na podu uprkos nonoj hladnoi koja ju je tipala za gole noge. Osjeala se do krvi izranjena a grlo joj se stiskalo od elje da zaplae. Stalno i nekako samo od sebe vraalo joj se sjeanje na njezinu prvu branu no pod tulukim nebom. Vidjela se kako lei nepomina, bez misli, udova bremenitih nekim njoj dotad nepoznatim umorom. Uz njezino se uzglavlje sagnula visoka prilika Joffreya de Peyraca. - Jadna moja mala ranjena curica! - bijae kazao. Ali glas mu nije bio saaljiv. I odjedared je prasnuo u smijeh, pobjedniki smijeh zanesenog ovjeka koji je prvi obiljeio tijelo svoje ljubljene drugarice. "I zbog toga sam zaljubljena u nj, mislila je onida sretna zbog svog ponienja, eto zato to je ovjek u istinskom smislu te rijei. Zar neto znai njegovo nagreno lice? U njega je velika snaga uma, mukost, otroumna upornost osvajaa, jednostavnost gospodara, sve ono to od ovjeka ini gospodara i kralja prirode Tog i takvog je ovjeka ona izgubila sada po drugi put! Nejasno je osjeala da ju je duh Joffreya de Peyraca odbacivao, jer ga je prevarila. Anelika uze namatati misli o smrti, o malom jezercu pod lopoima. Zatim se sjeti to joj Desgrez bijae kazao: - Ne dirajte u pepeo to ga je vjetar raznio jer svaki put kad budete na nj mislili, spopast e vas elja za smru a ja neu uvijek biti pri ruci... Zahvaljujui Desgrezu, zahvaljujui tom policajcu svom prijatelju, Markiza anela jo jednom se ugnula nemilom zagrljaju oaja. Nije eljela razoarati Desgreza. Podigavi se, odvue se do vrata, gurne zasunke, vrati se ka krevetu i kao mrtva se srui na nj. Bolje da ne misli previe. Uostalom, Molines ju je upozorio: Moda i neete dobiti prvu rundu! Ognjica joj je tukla u sljepooicama. Nije znala kako da smiri razdirue bolove po tijelu. Iz jedne mjeseeve zrake izie Stihoklepevo privienje. Vidi mu stoasti eir i svijetle kose. Zovne ga, ali njega je ve nestalo. Uini joj se da uje Sorbonu i Desgrezov korak koji se udaljuje. Desgrez, Stihoklepac: u glavi je sasvim izmijeala gonitelja i gonjenog. Oboje su bili sinovi velikog Pariza, obojica zajedljivi podrugljivci, obojica su svoje rijei ukraavali latintinom. Uzalud se trudila da ih jasno vidi; rainjali su se, gubili se u irealnosti. Nisu vie predstavljali dio njezina ivota. Okrenuta je nova stranica. Anelika se zauvijek odijelila od njih. Probudila se mada je bila uvjerena da uope nije ni spavala. Nauli ui. utljiva uma Nieul okruila je bijeli dvorac. Lijepi je krvnik sigurno hrkao u jednoj od soba u dvorcu, jo uvijek pijan. Jedna sova ziahue. U njezinu hukanju Anela osjeti ljepotu ume i noi. Osjeti kako joj se veliki mir javio u dui okrene se na drugi bok i pokua zaspati. Izgubila je prvu rundiu, ali je ipak postala markiza du Plessis. ***

Jutro joj je donijelo novo razoaranje. Dok je silazila visoko dignute glave, poto se sama bijae obukla i poeljala da bi izbjegla Jasmininu radoznalost i poto je lice dobro napraila puderom da bi sakrila isuvie vidljive modrice, doznala je da je markiz, njezin mu u zoru mirno otputovao u Pariz. Ili bolje u Versailles gdje se dvor sakupio za sveanost prije odlaska na ljetovanje. Krv joj navali u obraze. Zar je Filip mislio da e njegova ena pristati da ostane iva zakopana u pokrajini dok se u Versaillesu svijet do mile volje zabavlja? etiri sata potom, jedna koija u koju je bilo upregnuto est konja, ispod ijih su kopita vrcale iskre, jurila je izrovanim putovima Poitoua. Puna modrica, ali odluna u onom to je htjela, Anelika se takoer vraala u Pariz. Nije imala hrabrosti da sretne pronicav Molinesov pogled. Ostavila mu je pismo u kojemu ga moli da pripazi na njezine sinove. Uz Barbu, dojilju, djeda i upravitelja, Florimond i Cantor e biti maeni i imat e sve to samo poele. Mogla je, dakle, mirne due otii. Stigavi u Pariz, odjuri k Ninoni de Lenclos. Ova je ve tri mjeseca bila vjerna ljubavi to joj je u srcu pobudio vojvoda Gassempierre, koji je ve itav tjedan bio na dvoru te je Anelika u prijateljiinoj kui nala idealno sklonite. etrdeset i osam sati je provela u Ninoninom krevetu, s toplim oblogom melema iz Perua na licu, s dvije tablete alauna na vjeama, s tijelom premazanim raznim mastima i uljima. Pripisala je nezgodi, toboe doivljenoj na putu, brojne modrice i ogrebotine to su joj nagrivale ramena i lice. Ninon je bila nevjerojatno obazriva te Anelika nije nikad doznala da li joj je vjerovala ili nije. Ninon joj je priala s najveom prirodnou na svijetu o Filipu, kojega bijae vidjela odmah po njegovu povratku, prije no to je krenuo u Versailles, gdje su bile predviene vrlo ugodne zabave. Grad je brujao od brbljanja onih koji su na te zabave pozvani i krgutanja zubi onih koji nisu. Sjedei uz Anelikino uzglavlje i milujui lutnju rastresenom rukom, Ninon je stalno govorila zato da njezina bolesnica ne bi otvorila usta jer je bilo potrebno nepomino mirovanje da bi se brzo dobilo boju ljiljana i rua. Ninon je priala da joj nije bilo ao to ne pozna Versailles, gdje zbog glasa koji ju je bio, nije mogla biti primljena. Njezina mo je bila drugdje, u maloj palai u etvrti Marais, gdje je ona zaista bila kraljica, a ne neija drubenica. Bilo joj je dovoljno da zna da je kralj, u vezi s ovim ili onim sluajem na dvoru, ponekad pitao: - A to je rekla lijepa Ninon? - Ali kad vam se svi budu divili u Versaillesu, neete me zaboraviti, zar ne, draga prijateljice? - upita. Namignuvi joj ispod obloga i krema, Anelika odgovori da nee.

50. ANELIKA PRED KRALJEM

Dvadeset i prvog lipnja markiza du Plessis-Belliere krene u Versailles. Nije dobila nikakav poziv, ali je zato posjedovala najveu odvanost na svijetu. Njezinu su koiju, obloenu zelenim barunom iznutra i izvana, ukraenu pozlaenim resama i gajtanima, sa krinjom i kotaima takoer pozlaenima, vukla dva konja zelenka. Na sebi je imala haljinu od pepeljastozelenog brokata s velikim srebrnim cvjetovima. Od nakita je imala oko vrata prekrasan niz bisera koji joj je u nekoliko krugova sezao do donjeg ruba prsluca. Kosu, koju joj je dotjerao Binet, takoer su krasili biseri i dva laka i poput snijega bijela pera. Na njezinu vrlo pomnjivo mada ne pretjerano naminkanom licu nije vie bilo tragova nasilja to je prije nekoliko dana poinjeno na njoj. Ostala je

samo mala modrica na sljepooicama koju je Ninon sakrila madeom nainjenim od tafta u obliku srca. S jo jednim, neto manjim madeom, u kutu usana, Anelika je sjajno izgledala. Ona navue rukavice iz Vendomea, otvori lepezu oslikanu rukom i nagnuvi se kroz prozori, naredi: - Koijau, u Versailles! Nestrpljivost i radost sasvim je smutie. Da bi se bar donekle smirila povela je sa sobom Jasminu da bi s nekim mogla razgovarati za vrijeme puta. - Idemo u Versailles, Jasmino - ponavljala je djevojci koja je sjedila ispred nje s kapicom od muslina na glavi i u izvezenoj pregai. - Ah, ja sam tamo ve bila gospoo. Ila sam barkom iz Sant-Clouda u nedjelju da bih vidjela kralja za rukom. - Nije to isto, Jasmino. Ti to ne shvaa. Put joj se uini da nema kraja. Cesta je bila vrlo loa. Dubokim je brazdama bila izrovana. Dvije tisue tovarnih kola je prolazilo njom svakog dana dovozei kamen i vapno za gradnju dvorca, morske peine pune koljki, olovne cijevi i kipove za vrtove. Koijai su psovali jedni druge na pasja kola. - Nismo trebali proi ovuda, gospoo - ree Jasmina - ve preko Saint-Clouda. - Ne, preko Saint-Clouda je put predug. Anelika je svaki as gurala glavu kroz prozor izlaui se opasnosti da upropasti divnu Binetovu frizuru i da je konji poprskaju blatom. - Tjeraj bre, koijau! Konji idu puevim korakom! Uto opazi na obzorju visoku ruiastu hrid koja se iskriavo blistala tog jutra na proljetnom suncu. - ta je ono, koijau? Tamo dolje? - To je Versailles, gospoo. Niz nedavno posaenih stabala pokrivao je sjenom zadnje metre puta. U blizini prvog ulaza Anelikina se koija morala zaustaviti da bi propustila drugu koja je velikom brzinom dojurila iz Saint-Clouda. Crvenu koiju u koju je bilo upregnuto est dorata, pratilo je est konjanika. Netko ree da je to Gospodinova koija. Zatim je naila koija njegove ene koju je vuklo est kulaa. Anelika ue odmah za njima. Nije vie vjerovala u loe susrete i uroke. U srcu je nosila sigurnost jau od svih bojazni, sigurnost da je vrlo blizu trenutak njezina trijumfa koji je isuvie skupo platila. Prieka neko vrijeme dok se nije smirio mete to su ga prouzroile dvije velike linosti, a zatim sie iz koije i stubitem dospije do mramornog dvorita. Flipot, odjeven u livreju markiza du Plessis, plavu, bijelu i utu, drao je skut njezina ogrtaa. - Da nisi rukavom brisao nos - ree mu Anelika. - Ne zaboravi da se nalazimo u Versaillesu. - U redu, Markizo - uzdahne nekadanji djeak na Dvoru udesa koji je raskolaenim oima promatrao divote oko sebe. Versailles jo nije bilo ono velianstveno zdanje kakvo je postalo koncem stoljea kad mu je Mansart dodao dva bijela krila. Bila je to palaa iz prie koje se dizala na uskom breuljku, radosna izgleda, ruiasta i crvena, sa svojim balkonima u kovanom eljezu, sa svojim svijetlim i visokim dimnjacima. Vrhovi zgrade, te ukrasne obrazine, prozori i krovovi bili su potpuno pozlaeni i blistali su se kao bezbrojni dragulji to krase dragocjeni kovei. Oko dvorca je vladala silna uurbanost. Raznobojne livreje lakeja mijeale su se s tamnim kouljama radnika koji su vukli amo-tamo kolica i razni alat. Ritmikom odjekivanju dlijeta koja su lomila kamen odgovarali su bubnjevi i svirale jedne ete muketira koja se poredala u sredini glavnog dvorita. Ogledajui se oko sebe, Anelika ne primijeti nijedno poznato lice. Naposljetku ue u dvorac na jedna vrata na lijevom krilu kroz koja je ulazilo i izlazilo mnotvo svijeta. Prostranim stubitem sagraenim od mramora u boji stie u prostrani

salon gdje se okupila velika gomila skromno odjevenih ljudi. Svi su je gledali u udu. Raspita se i rekoe joj da se nalazi u straarskoj dvorani, gdje su svakog ponedeljka molitelji donosili svoje molbe ili dobivali odgovore na prethodne. U dnu dvorane, na kaminu je bila postavljena jedna laa koja je predstavljala kralja, ali svi su se u dvorani nadali da e se on glavom pojaviti meu njima to je ponekad obiavao raditi. S paom pored sebe i sva napirlitana, Anelika se nelagodno osjeala meu tim mnotvom isluenih vojnika, udovica i siroadi. Upravo je htjela otii kadli spazi gospou Scarron. Skoila joj je oko vrata, radosna to je napokon nala poznatu osobu. - Traim dvor - ree joj. - Moj je mu sigurno u kraljevoj spavaoj sobi. Htjela bih k njemu. Siromanija i skromnije odjevena no ikad, gospoa Scarron je naizgled bila osoba koja o dvoru i dvoranima nije mogla znati bogzna to. Ali otkako je obijala pragove kraljevih predsoblja u potrazi za pomoi, mlada je ena bila do u tanine upoznata s dvorskim programom, bolje ak i od dvorskog kroniara Loreta kojemu je bila dunost da iz sata u sat biljei sve zgode. - Vjerujem da je kralj ve ustao - ree ova. - Krenuo je u svoj kabinet gdje e se zadrati s princezama kraljevske krvi. Poslije e sii u vrtove ukoliko prije toga ne navrati ovamo. Za vas bi bilo najbolje da poete ovom pokrivenom galerijom. Upravo na samom kraju s desne strane nalazi se predsoblje koje vodi u kraljev kabinet. U ovaj as svi su tamo, te ete lako pronai svoga mua. Anelika baci pogled na balkon gdje nije bilo nikoga osim nekoliko vicarskih straara. - Umirem od straha - ree. - Zato ne biste doli sa mnom, draga? - Zaboga, draga, kako bih se usudila? - prestraeno odgovori Francoisa smetenim se pogledom zagledavi u svoju bijednu haljinu. Tek sada je Anelika primijetila razliku izmeu njihovih haljina. - Zar ste ovamo doli kao moliteljica? Jo uvijek ste u potekoama? - Na alost, u veim no ikada! Sa smru kraljice majke umrla je i moja sitna penzijica. Dolazim ovamo u nadi da e mi je obnoviti. Gospodin d'Albert mi je obeao svoju pomo. - elim od srca da uspijete. Zaista mi je ao Gospoa Scarron joj se ljubazno osmjehne i pomiluje ju po obrazu. - Ne bi vam smjelo biti ao, to bi bio grijeh. Izgledate divno i zasluili ste da budete sretna, draga. Veselim se sto vas vidim tako lijepu. Kralj je vrlo osjetljiv na ljepotu. Sigurna sam da ete ga oarati. "A ja, naprotiv, poinjem u to sumnjati, mislila je Anelika dok joj je srce udaralo neujednaenim ritmom. Divote Versaillesa su je izazivale da dadne maha svojoj smjelosti. Bila je luda, prava pravcata luakinja! Utoliko gore! Ona, meutim, nije trka koji gubi snagu i volju na par metara pred ciljem Poto se nasmijeila gospoi Scarron, pojuri galerijom tako brzo da je Flipot iza nje gubio dah. Kad je stigla na pola puta, s druge strane izbi grupica koja joj poe u susret. ak i na toj razdaljini Anelika odmah prepozna velianstven kraljev lik okruen dvoranima. Nadvisivao je ostale zahvaljujui visini svojih crvenih potpetica i bogatoj vlasulji, ali se od drugih mnogo razlikovao i po svom divnom hodu. Osim toga, nitko se nije bolje od njega sluio tapom za etnju. On je uveo u modu te predmete kojima su se dotad sluili samo starci i bogalji. On je od tapa napravio sredstvo sigurnosti, lijepog dranja, pa ak i osvajanja enskih srdaca. Iao je naprijed potapajui se tapom od ebanovine sa zlatnom jabuicom. Uz put je veselo avrljao s princezama koje su mu se nalazile uz bok: Henriettom, engleskom princezom, i mladom vojvotkinjom d'Enghien. Tog dana, glavna milosnica Luisa la Valliere nije prisustvovala etnji. Njegovo velianstvo nije bilo zbog toga loe volje. Jadna djevojka je sve loije izgledala. Kralj ju je jo uvijek

posjeivao i bio u prisnosti s njom, ali za lijepih jutara za kojih su ljepota i sjaj Versaillesa dolazili do punog izraaja, ini se da su bljedilo i mravost gospoice La Valliere jo vie dolazili do izraaja. Bolje da ostane u svojoj palai kamo e on uskoro krenuti da se raspita za njezino zdravlje. Jutro je zaista bilo divno, a Versaiiles velianstven. Ali nije li to sama boginja proljea dolazila njemu u susret u liku nepoznate mu ene? Sunce joj je blistalo oko glave, a nizovi bisera su joj tekli sve do pasa i sjajili se kao kapljice rose Aneliki je odmah postalo jasno da e se izvri smijehu, ako sada poe natrag. Stoga je ila naprijed, ali sve polaganije. Obuzimalo ju je uvstvo nemoi i fatalnosti to ga ponekad u snovima osjeamo. U magli to ju je okruivala razabirala je samo kralja i netremice ga gledala kao privuena nekim nevjerojatno snanim magnetom. Da je i htjela oboriti oi, ne bi to mogla uiniti. Bila je sada sasvim blizu njega, kao onda, u onoj mranoj sobi Louvrea, gdje se s njim sukobila. U tom trenutku samo je to strano sjeanje bilo ivo u njoj. Nije ak bila svjesna ni svoga poloaja, onako sama usred ogromne galerije preplavljene suncem, svog prekrasnog ruha, svoje jasne i tople ljepote, arobnog izraza svog lica. Luj XIV se zaustavi, a iza njegovih lea i svi dvorani. Lauzun koji je prepoznao Aneliku, ugrize se za usnu, sakrivi se, radostan, iza lea drugih dvorana. Bit e svjedok vrlo zabavnog prizora, mislio je. S mnogo udvornosti kralj skine svoj eir ukraen perima plamene boje. Na njega je velik utjecaj imala enska ljepota, a mirna smjelost kojom ga je promatrala ta neznanka svojim smaragdnim oima oarala ga je umjesto da ga razgnjevi. Tko li je samo bila ta ena Kako to da je nije prije zamijetio? Pokoravajui se nagonu, Anelika se savi u vrlo dubok i otmjen poklon. Poeljela je naas da se vie i ne uspravi, oima uprijetim u kraljevo lice od kojega nikako da se otrgnu. Gledala ga je izazivaki a da nije ni sama bila toga svjesna. Kralj je bio zauen. Bilo je neeg neobinog u dranju te neznanke i u iznenaenju i utnji dvorana. Okrene se malko u stranu lako oborivi vjee. Anelika je mislila da e se onesvjestiti. Ruke su joj poele drhtati skrivene u naborima haljine. Osjeala se bez snage, izgubljenom. U tom trenutku, jedna ruka dohvati njezinu, vrsto joj je stisne, to je namah vrati u stvarnost. Filipov glas mirno odjekne: - Sire, neka mi vae velianstvo podijeli ast da mu predstavim svoju enu, markizu du Plessis-Belliere. - Vaa ena, markie? - udio se kralj. - Ta me vijest, zaista, iznenauje. Jest, neto sam o vaem vjenanju uo, ali ja sam vjerovao da ete vi sami doi da me o tome obavijestite - Sire, nisam smatrao potrebnim da dosaujem vaem velianstvu jednim tako malo vanim dogaajem - Vjenanje, nevaan dogaaj? Pazite, markie, da vas ne uje gospodin Bossuet! I ove gospoe! Svetoga mi Luja, otkako vas poznam, pitam se od kakve ste tvari vi napravljeni. Znate li da bih ja vau obazrivost prema meni mogao shvatiti i kao neku vrst uvrede? - Sire, zaista mi je ao da vae velianstvo tako tumai moju utnju. Stvar mi se zaista inila nevanom! - utite, gospodine, va postupak prelazi sve granice i ne dozvoljavam vam vie ni asa da tako neugodne rijei govorite pred ovom arobnom gospoom, vaom suprugom. asna rije, vi ste ba obina vojniina. Gospoo, a to vi mislite o svom muu? - Trudit u se da budem zadovoljna njime, sire - odgovori Anelika koja se za vrijeme tog dijaloga prilino pribrala. Kralj se osmjehne. - Vi ste razumna ena. A osim toga vrlo lijepa. Ljepota i razum ne idu uvijek pod ruku! Markie, opratam ti zbog sjajnog izbora i zbog njezinih lijepih oiju.

Zelene oi? Rijetka boja oiju! Nisam ba imao prilike da im se suvie esto divim. ene zelenih oiju su Prekine se, asak se zamisli, paljivo promatrajui Anelikino lice. Na licu mu se ugasi osmijeh, a itava njegova se pojava ukruti kao gromom pogoena. Pred oima dvorana, ispoetka smetenim, a zatim prestraenim, Luj XIV problijedi. Nijednom pogledu to nije promaklo zato to je kralj imao crvenu put te mu je njegov kirurg esto morao putati krv. U par sekundi je postao bijel kao ovratnik njegove koulje, mada su mu crte lica ostale nepomine. Zbunivi se Anelika se ponovo zagleda u nj, protiv volje izazovno, kao to ponekad djeca gledaju onog koji treba da ih kazni. - Niste li moda porijeklom s Juga, gospoo? - upita kralj tvrdim glasom. - Iz Toulousa? - Ne, sire, moja je ena porijeklom iz Poitoua - odmah odgovori Filip. - Njezin otac je baron de Sance de Monteloup. Njegovi se posjedi nalaze u blizini Niorta. - Oh, sire, kako moete zamijeniti jednu gospou iz Poitoua s jednom gospoom s Juga! - povie Athenaida de Montespan prsnuvi u veseo i lijep smijeh. - Vi, sire! Lijepa Athenaida je osjeala da je prilino vrsto zasjela u kraljevoj milosti i da sebi moe dozvoliti tu smjelost. Nelagodnost se raini. Kralj dobi svoju uobiajenu boju. Uvijek prisutna duha, on Athenaidu pogleda razigranim oima. - Istina, ene iz Poitoua su neobino draesne - uzdahne. - Ali budite oprezni, gospoo, jer e gospodin de Montespan morati ukrstiti svoj ma sa svim Gaskonjcima u Versaillesu. Ovi bi se mogli osvetiti za uvredu nanesenu njihovim enama. - Uvredu, sire? To mi sigurno nije bila namjera. Htjela sam samo kazati da su ene i u jednom i u drugom kraju vrlo lijepe, ali u svakom na drugi nain koji odmah upada u oi. Neka mi vae velianstvo oprosti za ovu skromnu primjedbu. Osmijeh u velikim plavim oima bio je i skruen i neodoljiv u isti mah. - Poznam gospou du Plessis ve mnoge godine - nastavila je gospoa de Montespan. - Zajedno smo odgojene. Njezina je obitelj u srodstvu sa mojom Anelika itava ivota nee zaboraviti to zauzimanje Athenaide de Montespan. Ma kojim se uzrocima rukovodila mlada ena, ona je spasila svoju prijateljicu. Vedro se osmjehujui kralj se ponovo pokloni pred Anelikom du Plessis-Belliere. - Neka bude! Versailles vas radosna srca prima, gospoo. Dobro nam doli! I doda tiim glasom: - Sretni smo to vas ponovo vidimo. Po tim rijeima ona shvati da ju je on prepoznao, ali da je prima i da eli zaboraviti prolost. Plamen jedne lomae kao da je posljednji put bljesnuo izmeu njih. Savivi se ponovo u dubok naklon, Anelika osjeti kako joj bujica suza nadimlje vjee. Na sreu kralj poe naprijed. Ona se uspravi, kriom otare suze i smueni pogled baci na Filipa. - Kako da vam zahvalim, Filipe? - Da mi zahvalite! - protisne on kroz stisnute zube. - Svoje sam ime morao braniti od smijenosti! ena ste mi, do sto avola! Molim vas da od ovog trenutka vodite rauna o tome. Kako ste mogli na ovakav nain upasti u Versailles? Bez poziva i ni od koga predstavljena? I onako drsko gledati kralja! Nita, dakle, ne moe slomiti vau paklensku drskost? Trebao sam vas zadaviti one noi. - Oh, molim vas, Filipe - otpovrne ona maui svojom lepezom. - Ne pokvarite mi ovaj lijepi dan. Slijedei druge dvorane, bijahu stigli u vrtove. Plavo nebo, vodoskoci, sjaj sunanih zraka koje su se lomile na povrini dvaju velikih bazena na gornjoj terasi, oarali su Aneliku. inilo joj se da eta po raju, gdje je sve bilo lako i u najboljem redu, ba kao i u nekadanjem boravitu blaenih. S vrha stepenica koje su dominirale jednim bazenom u obliku okrugle piramide ona je promatrala velika stabla rasporeena kao na ahovskoj ploi i okruena

itavim mnotvom bijelih mramornih kipova. Drvoredi su sve do obzorja prostirali svoje arene sagove. S rukama na usnama, tim pokretom djeje gorljivosti, Anelika je ostavljala dojam bia u ekstazi. U njoj se zanos snova stopio sa iskrenim divljenjem. Lagan povjetarac je na njezinu elu mrsio bijelo perje u njezinoj frizuri. Podno stepenica stigne kraljeva koija. Ali ba kad se kralj htio popeti u nju odjednom se predomisli i vrati natrag i ponovo se uspne stepenicama. Odjednom se stvorio kraj Anelike, sam samcat, jer je neprimjetnim pokretom ruke ostale zadrao po strani. - Divite se Versaillesu, gospoo? Anelika se pokloni i odgovori s mnogo draesti: - Sire, zahvaljujem, vaem velianstvu to je toliku ljepotu stavio pred oi svojih podanika. Povijest e vam biti zahvalna. Luj XIV je asak utio ne zato to bi ga zbunile hvale na koje bijae navikao, ve zato to nije nalazio prikladne rijei za ono to joj je htio kazati. - Jeste li sretni? - upita na kraju. Anelika okrene oi i, izloivi tako lice suncu i vjetru, odjednom je izgledala mlaa, gotovo djevojica, koja nije upoznala ni patnje ni muke. - Kako da ne budem sretna u Versaillesu? - Znai da vie ne tugujete - ree kralj. - Radovao bih se kad biste se danas sa mnom povezli u mojoj koiji. elim vam pokazati park. Anelika stavi svoju ruku u ruke Luj a XIV i zajedno s njim sie niza stepenice Latoninog basena. Dvorani su se klanjali pri njihovu prolazu. Dok je sjedila pokraj Athenaide de Montespan, suelice dvjema princezama i njegovu velianstvu, opazi lice svoga mua. Filip ju je promatrao nekim zagonetnim izrazom u kojemu se zapaao neki poseban interes. On je, ini se, postajao svjestan da se oenio nekom vrlo neobinom enom. Aneliki se inilo da bi mogla poletjeti, toliko se osjeala lakom. Budunost je u njezinim oima bila plava kao obzorje. Mislila je na svoje sinove i bila uvjerena da vie nikad nee upoznati bijedu. Bit e odgojeni u Akademiji Mont-Parnasse i postat e plemii. A ona sama bit e jedna od najvienijih gospoa na dvoru. A kralj e se, kao to je obeao, truditi da izbrie gorinu iz njezina srca. U dubinama svoje due, meutim, Anelika je znala da ljubavni plamen koji ju je nitio, straan plamen koji je unitio njezinu ljubav, da se taj plamen nee nikad ugasiti. Trajat e itava njezina ivota. La Voisin je tako prorekla. Ali sudbina, koja nije bila nepravedna, htjela je da se Anelika neko vrijeme odmori na arobnom breuljku da bi stekla snage u zanosnom i pobjednikom uspjehu svoje ljepote. Poslije e nastaviti svojim pustolovnim putem. Sada se, meutim, niega vie nije bojala. Bila je u Versaillesu!