238

Osvrti, prikazi, recenzije

nih komponenti Unije i Vijea uskrauje ovoj knjizi mogunost da dade cjelovit prikaz i da uistinu bude vaan doprinos teorijsko-praktinim reeksijama o tim dvjema meunarodnim organizacijama. Bojana Klepa

Prikaz

Zygmunt Bauman Postmoderna etika

AGM, Zagreb, 2009, 323 str.

Knjiga Postmoderna etika djelo je poljskoga sociologa Zygmunta Baumana u kojem polemizira s modernom stavljajui joj nasuprot njezine ambivalencije, koje se oituju u neuspjehu univerzalizma i vjere u napredak. Danas, u postmodernom svijetu plaamo danak moderni i proglaavamo smrt etikoga. Autor s velikom analitikom preciznou prokazuje drutvene, politike i tehnoloke zablude moderne (vrstog modernizma, kako je jo naziva) ispitujui koje su moralne obveze u postmodernizmu (koji naziva i razdobljem tekueg modernizma). Iako ne navodi konkretne upute za ostvarenje potpune moralne odgovornosti (koja je okarakterizirana kao vjena sumnja koja prati pitanje Jesam li uinio dovoljno za Drugoga?), daje nam sve sastojke kako bismo to uope mogli postii. Moralnost je po Baumanu bezuvjetna i beskrajna, a briga i sumnja u vlastiti nedovoljni angaman jedina je utjeha nositelju morala.

Ono to karakterizira postmoderni pristup etici nije naputanje moralnih preokupacija moderne, ve odbijanje rjeenja koja je ona nudila, a koja su se pokazala manjkavima. Bauman kritizira modernu potragu za univerzalnim, apsolutnim i teorijskim utemeljenjem morala. Moderni je razvoj (iji je stalni epitet bio sumnja u sve ne-dokazivo i ne-svrhovito u smislu opeljudskog napretka) ukidanjem religijskih dogmi i objavom racionalnosti kao posljednje istine doveo mukarce i ene u poloaj individua voenih egoistinim ciljevima. Moderni mislioci i zakonodavci eljeli su nametnuti unitarnu i sveobuhvatnu etiku s nizom moralnih pravila koja svaki pojedinac treba nauiti i pokoriti im se. Moralnost nisu smatrali neim to je svojstveno ovjeku kao takvom, ve neim to je potrebno u njega usaditi. Smatrali su da razum moe ono u emu je vjera podbacila. No pritom nisu uoavali ambivalenciju etikog koda. Postmoderna etika polazi od toga da ne postoji etiki kod koji je neunitivog temelja i univerzalne primjenjivosti te da takav etiki kod nikada nee biti naen. Bauman to objanjava time to su ljudi moralno ambivalentni (istovremeno su i zli i dobri, nisu po prirodi ovakvi ili onakvi), a moralni fenomeni inherentno ne-racionalni, aporijskim karakterom morala, nemogunou univerzalnog morala, moralnom osuenou na iracionalnost, nedostatkom uzroka moralne odgovornosti. Autor se suprotstavlja popularnom principu everything goes kao onom koji ini sr postmoderne perspektive te naglaava kritiku etikih kodova koji pretendiraju na univerzalnost. Drutvene institucije moderne koje su imale zadatak nametnuti pravila ponaanja (pritom se pomaui prisilnim sankcijama)

Politika misao, god. 47, br. 1, 2010, str. 238-241

239

bile su i jo su uvijek utemeljene na vjerovanju da pojedinac nee donositi dobre odluke, jer veina ne donosi moralno dobre odluke. No danas znamo, kae autor, da emo se zauvijek suoavati s moralnim dilemama bez nedvosmisleno dobrog rjeenja, i da nikada neemo biti sigurni gdje se takva rjeenja mogu nai; i da li bi bilo uope dobro pronai ih (44). Postmoderna je... moderna bez iluzija (45). Iluzija moderne sastojala se u tome to je sve kontradikcije univerzalistikog projekta tretirala kao trenutane smetnje na putu koje e ubrzo ukloniti, sve u ime svog nezaustavljivog kretanja prema idealu koji je ekao iza ugla. Bauman citira Diderota, koji je modernog ovjeka nazvao posteromanom a to je onaj koji je zaljubljen u budua pokoljenja. Budua su pokoljenja trebala ostvariti ideal kojem je moderna teila, no nikada ga nisu ostvarila. U nastavku kritike etike univerzalnosti Bauman denira razliku izmeu pravila, dunosti i odgovornosti. Dok pravila (s pripadajuim dunostima koje propisuju) mogu biti univerzalna, odgovornost to nikada ne moe biti. Dunosti nas nastoje uiniti slinima; odgovornost je ono to nas ini pojedincima (72). Autor dalje navodi koja su to obiljeja koja nedostaju moralnosti kako bi bila poopiva svrha, recipronost te ugovornost. Svako od tih obiljeja sadri proraunljivost kao element, emu autor suprotstavlja ne-racionalnost kao nepopravljivo obiljeje moralnosti. Moralnost nije mjesto kalkulacija i traenja interesa, ona ne zahtijeva nikakav reciprocitet. Jedini je kriterij moralnosti moja savjest koja me stalno tjera da se pitam Jesam li dovoljno uinio?, Jesam li mogao vie?. Moralni je poziv neto

potpuno osobno. U postmoderni ovjek je fragmentiran, istovremeno je nosilac vie uloga u kojima je funkcionalno zamjenjiv. No Bauman upozorava da je ta fragmentirana linost uvijek nosilac moralne odgovornosti. Moral je bezuvjetan, mi moramo biti spremni umrijeti za Drugoga pritom ne traei nita zauzvrat. To moralni subjekt, kao nosioca bezuvjetne dunosti spram Drugoga, ini usamljenim, jer moralnost nije reciproan odnos niti se to smije zahtijevati od nje. Negirajui temelj moralnog sebstva, autor analizira odnos ontologije i etike preko odnosa moralnog sebstva spram Drugoga. Ontoloki shvaeno, u najboljem smo sluaju mi s drugima, dok u etici ivimo za drugoga. Bez Drugoga nema ni sebstva. Moralnost je apsolutni poetak (95). Bauman tu spoznaju da smo za, a ne s drugima naziva otrenjenjem. No ak i ako to spoznamo, ne moramo to nuno prihvatiti: Biti moralan je prilika koja se moe prihvatiti, pa ipak se moe i lako odbiti (98). Ono to nas udaljava od Drugoga moralne su konvencije. No niti jedna konvencija ili pravilo ne moe odrediti granicu moje moralne dunosti, jer Moralno sebstvo je sebstvo uvijek proganjano sumnjom da nije dovoljno moralno (103). Kako bi ukazao na puni obujam te tvrdnje, Bauman citira Wladiyslawa Bartoszewskog, koji je zakljuio kako Samo oni koji su umrli donosei pomo mogu rei da su uinili dovoljno (103). Moderno odvajanje privatnoga od javnog prostora (koji je zamiljen kao prostor odsutnosti moralne blizine) dovelo je do odvajanja moralnog sebstva i Drugoga kao kljunog u procesu u kojem se moralno sebstvo konstruira. Sebstvo se udaljilo od

240

Osvrti, prikazi, recenzije

Drugoga uzimajui ga kao podruje djelovanja proraunatih interesa. Po Baumanu, postmoderna etika mora nanovo priznati Drugoga kao blinjega koji konstruira samu jezgru sebstva. Naglaavajui pojam blizine, autor koristi pojmove koje je najcjelovitije razvio Emmanuel Lvinas. On koristi Lvinasovu deniciju blizine kao podruja moralne zapovijedi da se bude odgovoran (110). Blizina je ono to ini jedinstvenost etike situacije. Moralno sebstvo roeno je u stanju blizine, koja se u modernim drutvima izgubila, a na postmodernim je drutvima da ponovno nau tu blizinu. Etiki zahvat koji je doputen pri vraanju blizine jest milovanje akt ovjenosti osloboene posesivnosti te manifestirane u intimnom dodiru koji ne grabi. Ruka koja miluje nikada se ne stee u stisak, ne odguruje, kree se tako da potuje oblik milovanog tijela. Ruka koja miluje eli dotaknuti Drugog onakvog kakav on jest. Pojedinci u procesu socijalizacije ue pravila koja trebaju potovati, odnose u koje se moraju uklopiti, uloge koje moraju nositi itd. Socijalizacijom se klasiciramo i diferenciramo, dobivajui pritom odreena prava i dunosti koja su drutveno propisana uz identitet koji poprimamo. Na ouvanje poretka gledalo se kao na ouvanje drutva koje su inile strukturirane mree drutvenih interakcija. To je podrazumijevalo odreenu monotoniju i predvidljivost. Drutvena kontrola eljela se uspostaviti socijalizacijom koja bi zamijenila moralnu odgovornost pojedinca obvezom pokornosti moralnom autoritetu. No moralnost ne moe biti kodicirana i ne moe sluiti svrsi izvan sebe same, isto kao to se ne moe pokoravati autoritetu sa

silom. Nametanje izvanjskog univerzalnog etikog koda koje uzrokuje udaljavanje od Drugoga te nestanak samog pojedinca kao individue s moralnom odgovornou stvara gomilu fragmentiranih identiteta u kojoj vie nismo za, niti sa, ve smo samo tu. U takvoj situaciji Heteronomija (pravila ili gomile) zauzima mjesto autonomije moralnog sebstva. Ni struktura, ni kontrastruktura, ni socijalizacija drutva ni drutvenost gomile ne toleriraju moralnu neovisnost (166). Autor citira Emila Durkheima i njegovo vienje moralne obnove koja se moe postii samo ujedinjavanjem, okupljanjem i oivljavanjem zajednikih osjeaja. Postmodernu dravu karakterizira odsutnost sposobnosti i elje za duhovnim i moralnim vodstvom. Bauman navodi razloge zbog kojih je do toga dolo: kapacitet postmoderna je drava kulturno i ekonomski globalizirana, a vojno neodriva sama za sebe; potreba za razliku od doba moderne i ondanje snage nacija-drava postmoderne drave mogu ivjeti bez masovne mobilizacije graanstva, te se apolitina masa koristi samo uslugama koje drava daje; elja nitko, pa ak ni operativci dravne administracije vie ne ele mijeanje drutva i zajednice pod upravom drave. Autor nam izlae koncepciju stranca, turista i skitnice kao reprezentativnih nosilaca onoga to naziva tajanstvena vjetina mimoilaenja, koja je sveprisutna u suvremenom drutvu. Stranac je ni blinji, ni uljez ni tuinac (191), on je socijalno daleko, a ziki blizu (191). Stranca smjetamo u sferu nepanje, vjeto izbjegavajui kontakt oima. Moderni ivot znai ivot sa strancima, a ivot sa stran-

Politika misao, god. 47, br. 1, 2010, str. 238-241

241

cima je cijelo vrijeme nesiguran, nemiran i iskuavan ivot (200). U mimoilaenju sa strancem elimo to manje (ili nita) znati o njemu u skladu sa sve manjom brigom za njega kao Drugoga. U postmodernom drutvu mimoilaenje je svakodnevni nain kretanja, nastojimo doi do eljene destinacije to je prije mogue, bez zastajanja i gledanja naokolo. Otueni smo ne samo od moralnog sebstva i od Drugoga kao pokretaa sebstva ve i od sveukupnog socijalnog prostora. U predzadnjem poglavlju Bauman analizira modernu opsesiju tehnologijom, polemizirajui s danas prevladavajuim miljenjem kako se svaki tehnoloki problem moe rijeiti uporabom nove tehnologije. Smatra se da je ono to moe uiniti... ono to i treba uiniti (231). Svaka tehnika ima svoje specijalizirano podruje akcije, koje nikada ne obuhvaa ovjeka u cijelosti. ovjek je fragmentiran, te Bauman nadalje ukazuje da Ni u jednoj prilici subjekt ne susree totalitet onaj svijet ili drugog ovjeka (245). Potroako drutvo opisuje kao ono koje tei da bude drutvo rizika, stalno iznova plasirajui nove opasnosti kako bi se odralo trite te umirili pojedinci koji su u borbi protiv opasnosti sami. Takoer, tehnologija ne proima cijeli svijet u jednakoj mjeri ona uvijek pogoduje redu i prosperitetu tek malobrojnih najbogatijih zemalja. Ostatak svijeta slui bogatima sluajui o globalnom napretku. Jedini je problem to to je napredak lokalan, sveden na nekolicinu glavnih protagonista. Bauman se referira na Hansa Jonasa, koji tvrdi kako je jedini spas ponovni pronalazak moralnosti blizine, no istie kako je to gotovo nemogue u svijetu bez osjeaja odgovornosti i za bliske, a kamoli za daleke dogaaje i posljedice. Prva du-

nost budue etike, nastavlja Bauman citirajui Jonasa, jest vizualizacija uinaka/ posljedica tehnolokog poduzetnitva. U zadnjem poglavlju autor oznauje postmodernu kao rastapanje obligatornog u opcijskom (295). Mi smo skitnice i turisti, ondje gdje doputujemo ne zadravamo se dugo, te nemamo moralnu odgovornost. Turisti se uvijek ponaaju na isti nain, tvrdi Bauman, te ih on naziva glasnicima kobi za moralnost (301). Autor zakljuuje s postmodernom koja nudi vie mudrosti, ali i oteavajue djelovanje u skladu s tom mudrou. Postmoderno se vrijeme doivljava kao trenutana, prolazna kriza. Bauman odbacuje mogunost rjeavanja moralnih pitanja pomou razuma, jer razum slijedi interes i kalkulacije. Moralna odgovornost neotuiva je i dragocjena, te ne smije podlei fragmentiranju i ustupcima. Njezina beskrajnost i bezuvjetnost oituju se u strepnji da se moglo poduzeti vie. Moralna odgovornost mora biti za Drugoga, ponovnim pronalaskom stanja blizine aktom milovanja. Autor ne nudi plan koji moramo slijediti, ali nam daje smjernice puta kojim bismo trebali ii. Na ovjeku je danas da digne pogled prema Drugome i vidi taj put. Iris Duka