Danijel Dragojevi

Nevrijeme i drugo (1968)

mezzogiorno
Dok eta nakon itanja predsokratovaca, Na itavom poluotoku u slanom zraku Grko sunce empresima bez krika dodaje krugove oko vrhova, Kamenju neto od zagubljene lakoe, A s uspomena skida jednu po jednu tegobu. Ali ne, ti nisi laac i zna to ima u vrei. Ti nisi laac. Nauen da ga eka Iz poude za ivotom, ponosa i sujete, Iza lijepog lica, strah te: on raduje ali ne prata.

Prirodopis (1974)
IRI SE RIJE iri se rije i sebe unitava na uvijek ravim rubovima. Netko predlae da se odstrani zemlja s oiju i drveni paravan (i to se zove dan s neba). Ako se smirim, uprisutnim (ovdje, tamo i svuda), kazat u ti tko si. Ti navjeuje isto srce, odve sve i sve otvoreno. Radujem se: kazat u ti tko si! - lako krhak i prolazan, ovaj teatar ne umire s glumcem.

Zvjezdarnica (1994)
KADA PROGOVORIM Kada progovorim ludilo hop-hop-hop

skae iz rijei u rije i smije se: vidi kako sam mu pobjeglo. A nije. Ako ga zaelim vratiti zautim. i ono mi dolazi pod jezik na sigurno mjesto Tamo miruje, odmara se i eka. Neka bude malo, nasamo sa mnom, mislim.

amor (2005)
OGRADA Dolazei u posjet vidio sam veliku rupu na ianoj ogradi duevne bolnice i pomislio kako nikada neu biti tako neto potrebno, otvoreno i utjeno. Kroz mene nee nitko ui niti izai, nisam okrenut istovremeno na obje strane, unutra i vani, ne ekam nikoga. to sam ja prema jednom obinom prolazu kojega su elje nedoputeno napravile, kojega elje odravaju i ni trenutak ne ostavljaju samog? ak se i kos izgleda s visoke grane sprema proletjeti kroz njega.

TAMA Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu pitala me Melita Roko jeste li primijetili kako neki za vrijeme predstave ne gledaju drugo nego mrak oko sebe. Nisam rekao nita, pomislio sam srea to je sjedila daleko od mene, inae bi doznala da sam jedan od tih.

Ah, gospoo zauena, moda uvrijeena, kada se svjetla ugase i tiina pokae dotle nevidljivu tamu oko nas, meu nama, kako da je ovjek ne slua i ne gleda? Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda, dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada, jezik prije govora, kao djeji strah dolazi, moglo bi se rei plavi, i mi ne znamo to hoe, stajati na ramenu, ustima, razumu, biti donji i gornji glas, slika, pria prije i nakon prie, ili samo tama, tama, guiteljica mjere, svekoliki profil slijepog oka, tiina nakon nekoliko milijardi pucnjeva. O, tama, tama. Pribliio bih je da mi bude ogrta za veernju hladnou, udaljio bih je da me ne zagui, udvarao bih joj, vikao: ija si, tmo? Luda i mudra hvata me s visinskog tornja. Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao svrnut u je na sitan kvadrat ispred, to nesretno mjesto gdje se bez prestanka obnavljaju porazi. Tu budimo, ti mona, ti svevidea, tu asak budi svjetlo, reci ja sam svjetlo.