Professional Documents
Culture Documents
Abdulah Sidran - Otac Na Sluzbenom Putu
Abdulah Sidran - Otac Na Sluzbenom Putu
Sarajevo, 1983.
LICA:
SABAHUDIN, 30 godina
SABAHUDIN, DINO, dječak
KERIM, njegov brat
OTAC (MAHMUT ZOLJ)
MAJKA (SENA ZOLJ)
DJED, otac Senin
FARUK, 30 godina, Senin brat, udbaš (službenik UDBE)
ANKICA
FAHRO, graničar, Senin brat
VLADO PETROVIĆ, komšija porodice ZOLJ
ŽIVKA PETROVIĆ, žena mu
NATAŠA PETROVIĆ, kći mu
JOŽA PETROVIĆ, sin Vlade i Živke Petrović
LJAHOV, doktor, Rus
LIDIJA LJAHOV, žena mu
MAŠENJKA LJAHOV, njihova kći
FRANJO KOPILE, 40 godina
ðURO PISAR, ĆORO, udbaš (službenik UDBE)
OSTOJA CEKIĆ, udbaš
HAMDO, berberin
POP
SEKRETAR OOSK Seninog preduzeća
KREŠIMIR KLARIĆ, psihijatar
STEVAN, član OOSK
PARTIJAC
PARTIJAŠICA
LEŠINAR I
LEŠINAR II
PREDSJEDNIK NARODNOG ODBORA
SEKRETARICA
I DAMA
II DAMA
III DAMA
DASKARA
BORA, pevač
MILICIONER
OMLADINKA
BANJSKI ORKESTAR
PRVI DIO
1. PSIHIJATRIJSKA ORDINACIJA
(U nevelikom svjetlosnom krugu: ordinacija, doktor Krešimir Klarić, psihijatar, za
stolom; preko puta, za niskim stolićem, a kao pred isljednikom, Sabahudin Zolj (30),
pacijent. Sa pacijenta, svjetlost postupno, tokom dijaloga, prelazi te obuhvata i doktora
(tj. cjelinu prostora ordinacije.) Monotoni, jezivi zvuk klofanja ćilima.)
SABAHUDIN: Čujete li?
DOKTOR: Ne.
SABAHUDIN: Kao da neko klofa ćilim!?
DOKTOR (Intonacijom hipnotizera): Čini ti se. Treba da se opustiš. Tebi je potreban mir.
I strpljenje. Pokušaj zatvoriti oči. Tako.
SABAHUDIN: Molim ti se, Bože, podari mi mir i strpljenje, jer velike su i beskrajne
tvoje moći...
DOKTOR: Gdje smo bili stali? Sjećaš li se gdje smo stali?
SABAHUDIN (Jecajući): Velike su i beskrajne tvoje moći: apaurin, »be« kompleks,
meprobamat, tri puta dnevno, poslije obroka, dijetalnog, to jest neslanog, neslanog, to jest
nikakvog...
DOKTOR: Može i tako, važno je da učestvuješ...
SABAHUDIN: Ispijam, Bože, ovu postaspirinisku čašu u zdravlje tvoje produžene ruke,
otjelovljene u blagom i mudrom liku profesora Klarića, velikog majstora što popravlja
bolesnu spravu moje duše!
(Pokušao je ustati ispijajući čašu vode, pa se skrhan, jecajući, vraća u stolicu. Šutnja, u
kojoj odjekuju udarci po ćilimu. Sabahudin zatvara objema rukama uši, sagiba glavu na
prsa.)
DOKTOR (Strpljiv kao krvnik): Dokle smo, dakle, stigli? Sjećaš li se dokle smo došli?
SABAHUDIN: Sjećam.
DOKTOR: Kažeš: klofali ste ćilim. Ko?
SABAHUDIN: Franjo, i ja.
DOKTOR: Nisi pominjao Franju. Ko je Franjo?
SABAHUDIN: Franjo Kopile. Hauzmajstor, u našoj zgradi.
(Sada Sabahudin »tone«. u sjećanje, počinje govoriti živo, gotovo dječačkom intonacijom
i rečeničkim sklopom.)
SABAHUDIN: Imao je, ovdje (pokazuje na dvostruki vanjski mišić nadlaktice)
istetoviranu golu žensku. Pa kad radi, prstima, ovako, onda ona miče stražnjicom, kao da
je živa... (Zatamnjenje.)
5. UDBINA SOBICA
(Za stolom u svojoj kancelarijici sjediFaruk, čeka stranku. Zamišljeno nervozno puši.
Ulazi Mahmut Zolj, Otac, za leñima mu, kao straža i pratnja, ðuro, pisar. Otac još ima
neke sigurnosti, u hodu i gesti. ðuro sjeda iza Očevih leña.)
OTAC: Zar je tako važno? Da ti pomoćnik ministra na noge dolazi. Fino, nema šta.
FARUK: Sjedi, zete, raspremi se.
OTAC: Mogli smo to... i kod kuće.
FARUK: Nismo tmogli. Sjedi.
OTAC: Lako ćamo za sjedanje. Kaži.
FARUK: Lako ćamo za kaži, sjedaj, zete.
OTAC (Sjedajući): Ja ti nemam koga cinkarit.
(Faruk vadi neko piće, sipa, u dvije čašice, kao da ðuro ne postoji.)
FARUK: Uzmider.
OTAC (Gledajući u sat): Mi, iz društvenog sektora... prije dvanaest ne uzimamo.
FARUK: Kako poso? Putuje li se?
OTAC: Navrh glave. Dva put mjesečno.
FARUK: Slušaju l' te? Tvoji? Na poslu?
OTAC: Hoće, neće, moraju.
FARUK: Znači, sve u redu?
OTAC: Kolko ja znam, sve u najboljem redu.
FARUK: A kolko ti ne znaš?
OTAC: Ima ko zna.
FARUK: Bezbeli da ima. Ti mislio da nešto može bit, da se ne sazna.
OTAC: Jok. Nego baš ko što onaj pjesnik kaže: »Ozna, sve dozna.« Al’ smo ipak neki
rod klinčev. Nemoj, života ti, Senu petljat u ovo.
FARUK: U koje, zete? (Otac se okreće, kao smeta mu ðuro, pa počne govoriti tiše.)
OTAC: Bila moja treba, sad je tvoja treba, svršen poso. Samo, velim, ne mora Sena znat.
(Faruk lupi žestoko šakom o sto.)
FARUK: Kakva te treba spopala bog te jebo! Zar ti misliš da mi zbog pizde hapsimo!?
OTAC: Šta reče?
FARUK: To što si čuo.
OTAC: Znači... ja?
FARUK: Ti, ti. (Mučna šutnja. Pauza.)
OTAC: Mislio sam... noćas... sunetit djecu.
FARUK: Može to. Može. Ima svakakvih komunista.
OTAC: Tvoj stari... Veli, mirna bi srca umro. (Faruk upitno pogleduje prema ðuri, koji
potvrdno klima glavom.)
FARUK: Pa... da ne kvarimo teferič. Neka sve bude po tabijatu. (Otac zagnjuruje lice u
šake.)
OTAC: Čist sam ko suza. Ko suza sam čist.
(Zatamnjenje. U ovisnosti od toga koliko je vremena potrebno za pripremu buduće scene,
kod svakog »zatamnjenja« moguće je »baratati« sa slikom iz ordinacije (Prim. autora.)
7. ORDINACIJA
(Sabahudin u hipnatičkom snu, potonuo u svoj negdašnji identitet, kazuje svoju dušu, s
one egzistencijalne ivice gdje je desno smijeh, lijevo plač.)
SABAHUDIN: Tata je opet otišo na službeni put, a Kerim i ja smo stalno brojali pare od
suneta... Joža je rekao svome tati, to jest čika Vladi, da i on hoće da se suneti pa ga je tata
udario po glavi, i ja sam znao da to Joža kaže zbog para... Onda sam ja bio bolestan pa
sam otišao u bolnicu jer sam imao difteriju u nosu i mama mi nije dugo dolazila u bolnicu
jer je morala tati slati pisma i pakete i još neke poslove oko tate raditi, pa kad je onda
došla meni u bolnicu ja je nisam prepoznao kad mi je davala čokoladu nego sam se sakrio
iza kreveta i plakao: »Neću, niste vi moja mama.« Onda je i ona plakala pa sam vidio da
jeste moja mama, jer ne bi plakala da nije, pa sam uzeo čokoladu i poljubio je, a ona mi je
rekla: »Sram te bilo nisi pozno svoju mamu.« Poslije sam prisluškivo kako govori teti
Živki da je bila puno smršala i pocrnila od sikiracije za tatom pa da je ja zbog tog nisam
prepoznao. Mama se držala za grlo i rekla: »Evo ovdje mi je duša stala. Mogla sam
vriskati iza glasa«... Pa su onda zajedno plakale jer je i Jožin tata, to jest čika Vlado,
negdje otišo i teta Živka nije znala gdje je i je li živ pa je obukla crninu i sebi i Nataši i
Joži stavila crnu traku ko da je neki dežurni... U kući je stalno bilo napeto jer mama nije
znala gdje je tata i što nam ne piše i svi su stalno šaptali i klimali glavama tik-tak kao sat.
U dvorištu nije bilo napeto... (Zatamnjenje.)
8. DVORIŠTE
(Preko štange za klofanje ćilima, viñene na početku, obješene dvije koper-deke. Ne
primećuje se da su dvije, očekujemo ponovo neko klofanje. Ali, otvaraju se po sredini,
kao pozorišna zavjesa.)
NATAŠA: A sada će, dragi posjetioci, pioniri Kerim, Dino i Joža izvesti poučni skeč
»Dok se dvoje svañaju, treći se koristi«. (Kerim ima jako nagaravljenu nausnicu: blaga
asocijacija na J. V. S. Dino i Joža šetaju prostorom »pozornice«. Nakon nekog vremena
Joža ugleda na tlu povelik orah.)
JOŽA: Vidi, druže, nekome ispao orah!
DINO: Gdje ti to vidiš, druže?
JOŽA: Eno, kod onog kamena! (Dino potrči i brže bolje uzme i stavi u džep orah.) A
zaišto ga, druže, stavljaš u džep?
DINO: Pa da ga ponesem kući.
JOŽA: Pa nije, druže, orah tvoj pa da ga nosiš kući. Orah je moj.
DINO: Kako, druže, tvoj? Ja sam ga uzeo sa zemlje.
JOŽA: Ti si ga uzeo, ali ja sam ga prvi ugledao. Orah je moj.
DJiNO: Nije, nego moj!
JOŽA: Moj!
DINO: Moj! (»Scenu«, kao sa strane, posmatra Kerim.)
KERIM (Forsiranim basom): A zašto se vi, drugovi, svañate?
JOŽA: Ja sam prvi ugledao orah i rekao ovome drugu »Druže, eno oraha«, a on je
potrčao i uzeo ga u džep i kaže da je orah njegov i hoće da ga nosi kući. Je li to pravilno,
druže?
KERIM: To vam, drugovi, nije pravilno. Dajte ovamo orah. Daj orah, druže. (Dino daje
orah Kerimu. Ovaj čučne, prihvata kamen i razbija orah na dvije polovine. Jezgru uzima
sebi, a pola ljuske daje jednom, pola drugom. Jezgru s apetitom stavlja u široko
razjapljena usta.) Evo tebi pola, a evo i tebi pola, druže.
(Dok se ovi začuñeno gledaju on se udaljava se glasan smijeh: »Ha, ha, ha ha«, smijeh
Baš-Čelika, iz filma tog doba. Nestaju sa »scene«. »Zavjesa« se spustila. Smijeh, aplauzi
»Zavjesa« se ponovo otvara: na njoj stoji dvoredni »hor«: Kerim, Dino, Joža, Nataša.)
HOR (Pjeva):
»Tamo, sred Balkana, svima znana,
leži divna zemlja moja.
Zemlja čvrstih ljudi, dobre ćudi,
čast i ponos im je sve... (Ima još teksta, valja ga pronaći: pjesma je i? pedesetih godina,
autor i pjevač Zvonimir Krkljuš. Napom. autora.) (Zatamnjenje.)
9. FARUKOV STAN
(Soba šarolikog namještaja, široka. Dok se Ankica, golišava, cifra pred »psihom«, Faruk,
licem okrenut zidu, spava. Lice mu prekriveno »Borbom«, zaspao čitajući, umor od
posla. Zvono.)
FARUK (Trzne se): Telefon?
AN'KICA: Zvono. (On se okreće zidu, nastavlja spavati. Ona ustaje da otvori vrata. Na
vratima - Majka.)
MAJKA: Zdravo. Je li mi brat tu?
ANKICA: Tu je. Šta si to napravila, ženo draga? (Majka nosi paket, povelik.)
MAJKA: Muku svoju, eto šta.
(Ulaze u sobu, Majka sjeda za sto, odlažući paket na štokrlu. Ankica se »delikatno«
sklanja, pred ogledalo.)
ANKICA: Hoćeš kafu da pristavim.
MAJKA: Jok. On, spava? (Šutnja.) Možeš li spavat, brate? (Pauza, pa glasnije.) Možeš li
spavat, bracika?
FARUK (Ne okrećući lice od zida): Vidiš, sestro, da mogu.
MAJKA: Blago tebi. Ja, nikako. Ko da nas nije ista majka rodila... Hoćeš li ustat? Hoćeš
pozdravit sestru?
(Faruk ustaje, naglo, sa nahtkasne kraj ležaja na brzinu šdere neke tablete, ispija čašu
vode na dušak. Vraćajući čašu ruši na pod svoj službeni revolver. Sjeda za sto, fiksira
sestru.)
FARUK: Kaži.
MAJKA: Ja ćekam... da ti kažeš... Mislim: naić će, prije je dolazio, makar oca da obiñe...
Je l’ to kuga u moju kuću udarila?
FARUK: Nije kuga, a gore je od kuge!
MAJKA: Znaš li gdje je? Što ne piše?
FARUK (Pripaljujući cigaretu): Slušaj Seno! Ovo nisu zajebancije! Kad bude mogo pisat,
pisaće. Ja ti ko sestri kažem, gledaj svoja posla. Jesi se razvela?
MAJKA: Zvao me sekretar. Kaže: moraš.
FARUK: Pa, jesi l'?
MAJKA: Nisam, kako ću kad ništa ne znam?
FARUK: Tražiš, Seno, belaja preko belaja, slušaj što ti ja govorim. Gledaj svoja posla.
Nikome ne idi. Nikog ništa ne pitaj. Ni meni ne dolazi. Gledaj djecu i čuvaj poso!
Razumiješ šta ti govorim? Ovo nisu zajebancije, o glavi se radi! Šta ti je ovo? (Pokazuje
na paket.)
MAJKA: Veš... ako se odulji... otišo u tankim čarapama... ni potkošulju nije uzo...
FARUK: Nosi to kući? (Ona jeca, ustaje, ide ka izlazu.)
MAJKA: Kod ustaša kad je ležo, smio si mu nosit. Kod svojih, ne smiješ.
(Na ovu rečenicu, njega kao da hvata grč. Bolnog izraza lica mimikom, pokazuje da
spusti paket. Ona se vraća, na sto ostavlja paket, šutke, plačući odlazi. Zatamnjenje, u
kojem se čuje njegov glas.)
FARUK: Pamet u glavu! Djeca i poso. Poso i djeca!
16. ORDINACIJA
(Sasvim je moguće da se ovdje pravi dvostruka ekspozicija: dok pacijent Sabahudin
govori, Sabahudin dječak, recimo, za stolom, u nestvarnoj svjetlosti sjećanja, piše na
svojoj tablici. Jedan na rampi, drugi u dubini pozornice)
SABAHUDIN: Dragi tata. Nama je svima drago što nam pišeš i što si dobro i zdravo, ali
meni nije drago što ti odmah ne doñeš nego nam pišeš pismo, a ništa ne kažeš jesi li
narastao i udebljao i kad ćeš doći kući to jest u Sarajevo... Pišem ti na onoj tablici što si
mi donio iz Zagreba, a mama će poslije prepisati i hoću da ti kažem da nam ne moraš
ništa donijeti nego ti samo doñi pa da te Kerim i ja gazamo kad te zaboli reuma... (Smijeh
i plač. Nestaje onaj, eventualni, Sabahudinov dječiji lik u dubini scene.) Pisao je... da
čitamo Makarenka. Pedagoška poema. Kaže: u toj knijizi sve piše. (U nestvarnoj akustici,
zvuk voza...) Kaže onda kako je sve gotovo, ali ne može odmah doći u Sarajevo pošto
rnora ići na dobrovoljni rad u jedan rudnik Kreka kod Tuzle nego da mi lijepo doñemo
kod njega pa da se vidimo. »Ako nemate para«, prodajte ćilim, »kupiće se drugi«. A mi
ćilim prodali... Voz. Voz. Stajao je kod svake kuće... »Pa gdje je ta Tuzla, mama? Gdje je
Tuzla?« (Zatamnjenje.)
17. KREKA
(Pozornica: jad i pustoš provincijskog perona. Majka i Dino sami, izgledaju na sve strane:
gdje je Otac? A on, sklonjen u tami neke strehe, skuplja snagu, hoće da ih se nagleda.
Napokon, promoli se: mršav, izgubio kosu. Na njemu, jesenje rudarsko kažnjeničko,
polucivilno ruho, cokule, u ruci kačket, u drugoj, štap, nesto mu s nogom nije u redu.
Jurnu jedni prema drugima, koliko on to uopšte može... zagrljaji, dugi.)
MAJKA: Maho!
OTAC: Seno!
MAJKA (Kroz plač, sapućući): Šta su te uradili od tebe?
OTAC: Ništa, žensko glavo, stari se...
DINO: Tatice, tatice!
(Otac ga podize na prsa, odbačen je štap, na tlo, pa diže visoko nad glavu.)
OTAC: Dino imoj!
DINO (Odozgo, gotovo plačno): Pa nisi ništa narasto i udebljo! (Plače na očevom
ramenu, on ga miluje po kosici)
OTAC: Ja sam, Seno, reko da dovedeš Dinu, a ti mi nekog plačku dovela, je l’ ovo
curica? (Dino briše rukavom suze.)
MAJKA: Obradovalo se dijete, kako neće.
OTAC (Dirkajući ga prstom u meñunožje): Je l’ prošla ćuna?
DINO (Veselo): Ih, kad ikad!
(Malo zatamnjenje.Vidimo ih u tijesnoj, bijednoj sobi samačkog hotela, dva kreveta,
lavabo, jedna žarulja... Otac leži u jednom krevetu, Majka, kod drugog, pokriva sina
»zakljukava« ivice grube daske oko njegovog tjelešca. On na leñima, budnih očiju. Preko
stolica: odjeća, zavežljaji.)
MAJKA: Hoćeš sad zaspat?
DINO: Hoću, mama. (Ona kreće prema očevom krevetu) Je li tata zaspo?
MAJiKA: Jeste. Bvo saću i ja. Pa ćemo svi spavat. Laku noć, sine.
DINO: Laku noć, imama.
(A budan je, i ne može da zaspi. Nad roditeljskom posteljom šapat. Obuzdavaju čula,
nestrpljiva i gladna svoja čula, obuzdavaju.)
MAJKA: Odveli i Vladu.
OTAC: Znam.
MAJKA: Živka svima obukla crninu... Je li živ?
OTAC: Ne pitaj. I reci joj da ne traži ñavola.
MAJKA: A ti? Znaš li... šta si skrivio?
OTAC: Zna Faruk.
MAJKA: Neće ništa da kaže. »Čuvaj poso, gledaj djecu.« Doveo onu pjevačicu.
Registrovo. Ni svadbe ni ničeg. Hoda gologuza po kući.
OTAC: Mogla bi ona znat. Al’ ne pitaj. Treba sve zaboravit.
MAJKA: Znaš li, bolan, koliko ćeš još... ovdje... ?
OTAC: Ne znam ništa. Zavisi. Kako je u Sarajevu? »Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo?«
DINO: Vi ipričate, a ja moram da šutim!
MAJKA: Pa zar nisi zaspo, sine?
DINO: Niste ni Vi... Mogu l’ preći kod vas?
MAJKA: Tijesno je, sine, doću ja kod tebe.
(Prelazi u sinovljevu postelju, uspavljuje ga. Vraća se, a Otac spava, otvorenih usta,
gotovo da hrče. Ona ga miluje po licu, plačući. Pokoja suza kane na njegovo usnulo lice,
on rukom otire, kao da tjera muhu, meškolji se, otvara oči, shvata gdje je i šta je...)
OTAC: Zar sam zaspo? (Nježni dodiri, proždirući zagrljaj. Zatamnjenje.)
18. PRAVOSLAVNO GROBLJE
(Nad praznim sandukom Pop obavlja odgovarajući obred. Tokom cijele scene njegovo
pojanje je osnovni zvučni fon. Prisutni su, iz različitih razloga i motiva,: Živka, Nataša,
Joža, najuži krug; širi: Majka, Kerim, Dino, Faruk, i sasvim po strani, špijov: ðuro Pisar,
Ćoro. Možda i dva grobara, ako mora, a može i bez njih. Živka, prkosnog lica. Djeci
zanimljivo. Majka uhvatila mjesto do Ankice, razgovaraju ne gledajući se.)
MAJKA: Bila sam kod Mahmuta.
ANKIOA: Kako je... kako izgleda?
MAJKA: Divno. Ne zna, veli, šta je kriv. Kaže: Ankica bi mogla znat.
ANKICA: Nije ništa. Ja sam kriva.
MAJKA: Znala sam, kurvetino!
ANKICA: Misliš da sam srećna? (Pauza, dominira pojanje. A djeca se sašaptavaju.)
DINO: Tvog tate nema u sanduku.
KERIM: Nema ništa. Prazan.
JOŽA: Ima... crno odijelo. I cipele, košulja, sa kravatom, sve.
DINO: To je bez veze.
KERIM: Živi cirkus. Svi kažu.
JOŽA: Pa što ste onda došli?
KERIM: Volim cirkus. (Pojanje...)
MAJKA: Šta si nalagala?
ANKICA (Suzno): Ništa, Mahmuta mi.
MAJKA: Ne kuni se mojim čovjekom!
ANKICA (Nastavlja): Faruk me teglio za jezik. Hoće sve da zna. S kim, kad, kako. A
onaj Ćoro razapeo uši. (Licem pokazuje na Ćoru.) Ko bi znao na šta će izać? Posije mu
pred šefom rekao: »Štitiš familiju...
MAJKA: Šta je kriv? Je l’ mu kurvaluk - krivica?
ANKICA (Stisnutih zuba, boli je riječ kurvaluk): Jezik.
POP: i primi raba svojega … (Sve popovo treba apsolutno autentično.)
(Otamo, Ćoro, aplaudira. Pogledi, zbunjenost. Rasturanje, smušeno. Prihvataju se svaki
svoga, Ankica u prolazu pokuša pomilovati Dinu po kosi, jer ona voli i sina njegovog, a
ovaj je žestoko ugrize za ruku. Ona jaukne i trgne ruku. Posrani razlaz, u kojem Živka
drži visoko podignutu glavu. Zatamnjenje.)
DRUGI DIO
25. STAN
(Pred ogledalom, otac se dotjeruje za izlazak: glumi rutinski poslovno sreñivanje
»pojave«. Od »singerice« uz mrgodne poglede dolazi i gorkojetki Majčin glas.)
MAJKA: Ja ne znam da ti gdje na svijetu šef ide u nabavku!
OTAC: Ne znam ni ja. Al’ kod mene ide. Zar onim lopovima da dajem novac?
MAJKA: Treba li još koja maramica?
(Aluzija na njegov redovno »gubljenje« maramica, koju on vrlo dobro shvata.)
OTAC: Šta piše ovdje? (Vadi papir narudžbenicu.) Je ti to kurvaluk? Šta piše? Janjetina
toliko, rum, čitaj
šta piše. (Ona rukom otklanja ispred lica njegov papir, energično, prekipjelo joj, skače od
mašine.)
MAJKA: Jesite, sve je to kurvaluk! Čitav se Zvornik kurva u Banji Koviljači! Meni više
ne možeš lagat.
OTAC (Mijenja taktiku): Onda, dobro. Kad ti kažeš, u redu. Dino, spremaj se! Ideš sa
mnom. Ako ne vjeruješ meni, ti lijepo pitaj sina. (Dino skače, spreman. Kod majke je
ovaj potez izazvao odreñeni efekat, možda nañu: dodaje sinu nekakav džemperčić, ako
zatreba. S ulice trubi kasinski džip. Otac pogleduje u sat.)
MAJKA: Nemojte kasnit!
OTAC: Nemoj ti više ovakvih cirkusa! (Zatamnjenje.)
Sipaj! Toči!«
(Posljednje riječi prihvata i naš sto: sipaj! Toči! A u trenucima »instrumentala« brbljalo
se koješta, ne fermajući prisutne dame.)
OTAC: Noge, kakve su da su, negdje se moraju sastavit!
OSTOJA: Tu nema sumnje! A šta vi, drugari, radite ako cenjenoj dami, ispod zubnog
mosta (zatvara prstima nozdrve) dakle, ako joj smrdi iz usta?
OTAC: Ako joj, dismr iz stau?
OSTOJA: Da, da...
LJAHOV: Ne zanimaju me usta.
OSTOJA: Ima leka, ima leka!
OTAC: Kažider, pukovniče!
OSTOJA: Nakljukaš je luka i ćevapa! (Grohotan smijeh za stolom. Dame ne razumiju,
kao ni Dino. Zagledaju se, podižu čašice svog likera. Otac stavlja šaku na Ostojinu ruku,
dok ne završi opšti smijeh.)
OTAC: Sad je, Ostoja, moja na redu. Ali, imam molbu! Doktore ti ćeš me podržat, tu
smo isti.
OSTOJA (Kome se ne dopada ovo naglo uozbiljenje): Nemoj srat! Kakva, bre, molba?
OTAC: Da kažu: »za društvo iz Sarajeva«.
OSTOJA: Znaju, bre, svi ko smo, odakle smo!
OTAC: Nek znaju. Za moju dušu. Da čujem!
OSTOJA: (Vratio policijsku sabranost) Ili se debelo prefrigan, ili stvarno budala! Nek ti
bude.
LJAHOV: Ni budala ni prefrigan, Cekiću - nego dete! Dete! Ja ti kao lekar kažem: dečija
bolest!
(Prišao je konobar, dok Ljahov govori, Otac mu tutnuo novčanicu u šaku. Dok svi
gledaju prema kapeli, dame razgovaraju kao da ne osjećaju muške ruke preko svojih
ramena. Govore o pjevaču, njegovoj garderobi.)
PRVA DAMA: Najlon košulja, ja ti kažem. Iz Pariza.
DRUGA DAMA: Vidi se, bre, iz aviona. Boro je stvarno originalan!
(Počinje »Mahmutova« pjesma. Dino je prikunjao, na Ljahovljevoj ruci. Tokom pjesme,
o, kako je tužno srce stranca! Mahmut zatvorenih očiju, ostaje sam za stolom: Ljahov
odnosi Dinu u džip. Ostoja kupi svoju damu, odlazi u »kur-salon« tj. tucalište, dok mu
piće ne prevlada seksualnu moć. Ljahov se vraća, kupi svoju damu. Preostala,
Mahmutova dama bulji u njega neko vrijeme, pa odlazi piškiti. A pjesma je, naravski,
sarajevska fatalna.)
BORO: Samo za društvo iz Sarajeva! (Pjeva):
(Dame su prihvatile, na što se krsti Ljahov... Gleda ih, lice po lice, ne ide mu u glavu
tolika bedastoća i nemuzikalnost. A i, potuco je, sad mu se bezbeli gadi. On to zna i na
latinskom: omne animal post coitum triste... Hvata za rukav konobara, nareñuje.)
LJAHOV: Gitaru davaj!
(Konobar upitno gleda u Ostoju, ovaj »mjeri« Ljahova, klima glavom. Još traje
»kurvanjska himna« za stolom, i dok konobar prinese gitaru Otac nañe za shodno, on to
inače voli, da »išaretom« vrati svoju damu u stolicu do njega. Grli je, dok ona pjeva.
Razumijevanje nesreće.)
OTAC: Ostoja, živio!
OSTOJA: Živeli, zdravi bili!
LJAHOV: Hvala, momče. (Konobaru koji mu uruči gitaru. Sada on preštimava treću
zicu, uha nadnesenog nad bubanj gitare.) Serem se ja na italijanski štim! (Narihtao je,
začuñujuće brzo, tzv. »ruski
štim«, a dame još pjevaju svoju tužnu himnu.)
LJAHOV: Doosta! (Tišina, kafane se osvrnula, žamor zamire. Sasvim malo preludiranja,
u kom narasta tišina. Pjeva, na ruskom)(Originai je lako naći, ovdje upisujemo prevod.
Možda je moguće da pjeva t>aš ovaj prevod? (Napom. autora.)
(Zatamnjenje, u kome čujemo zvuk džipa što ih vraća u Zvornik, i prepoznajemo pijane
glasove švalerske trojke, koja pjeva.)
OSTOJA/OTAC/LJAHOV:
»I tri kurvara su, I, tri kurvara su, I tri kurvara, tri kurvara, tri kurvara su...
27. STAN
(Skoro podne. Sinovi obavljaju terapiju, »gazanje«. Majka bijesna hoda gore-dolje, iz nje
govori gorčina prevarenog.)
MAJKA: ðubre ostaje, ñubre. Poveo si dijete, da mi zamažeš oči! Ko je vidio da se iz
nabavke u pet ujutro dolazi? Dino, šta ste radili?
DINO: Ništa. Svirala muzika. Ja pojeo ćevapčiće.
OTAC (Uz glasovne reakcije na masažu): Jeste... Da nas Mićko vozi u kurvaluk? Može
to, može. Ako smo,
ooooj, tu, tu, ako smo budale.
MAJKA: Što je to Mićko, pa drukčiji?
OTAC: Taj bi špiclov... roñenu majku cinkovo!
MAJKA: Kome? Što me, beštijo, praviš budalom? Ne smije cinkovati zato što Cekića
vučete uza se, našle se pjandure i kurvari. (Kopa po džepovima njegovog sakoa, na
vješalici.) Evo, nema maramice! Ma ne možeš meni više lagat, hoštapleru jedan kafanski!
OTAĆ: Ne horvaj džepove!
DINO: Ko da je važna maramica?
KERIM: Šuti, blento.
MAJKA: Jesam li ja zato dvije godine po Sarajevu vriskala? Jesam li ja zato, krvniče li
jedan, poso ostavila? (Plače.) Oči iskapah nad ovom mašinom, da djeci bude, da
počnemo jednom ko ljudi živjet, a za kog? (Neko snažno kuca na vrata.) Za ovog kurvara
i pokvarenjaka što nema obraza mrve jedne... (Otvorila je vrata, milicioner! Tek što je
rekao »Dobar dan!«, ona hoće da padne unesvijest. Naslanja se na dovratak, tijelo
malaksava, on prihvata, dovlači je do kreveta. Gleda okolo, vidi neobičnu sliku. Otac ga
gleda s poda, nije ni registrovao šta se zbilo s majkom. Djeca su već kod nje, ona ih vidi,
otvorenih, a kao mrtvih očiju.)
OTAC: Šta je bilo, Brančilo?
BRANO: Zaboravili ste sat... i prsten... u Koviljači... pa vam ja donio...
OTAC: Spusti tu, fala ti. Neću ti ostati dužan...
(Milicioner Brano odlazi, a majka pridošla sebi, pojmila svoj neosnovani strah od
milicionera. Ali je to još jedna kap, baš ona što nedostaje.)
MAJKA: Šta sam ja bogu zgriješila? Šta sam ja bogu zgriješila? (Njen se plač pretvara u
ridanje.)
OTAC: Nisi ništa, ženska glavo, ja sam zgriješio. I bogu i ljudima. Ja sam. Dajte, djeco,
zgazite me...
(Dino krivo shvata i ponovo se penje na oca, obavlja masažu »gazanja«.)
MAJKA: Uuuu, djeco moja, bolje bi bilo da vam se nije ni vratio, da se objesio. Što se
nisi, baksuze objesio, ko Vlado, pošteno, manja bi šteta bila, dušmane dušmanski! (Na
pomen Vlade Petrovića Otac s poda ustaje tako da Dino padne na pod, ko drvo. Otac je
zakrvavio, mogao bi ubiti.)
OTAC: Slušaj ti! Da nikad više, nikad više, nisi pomenula, razumiješ? Ubicu! Ne
pominji, ne pominji, ne pominji! (Možda bi on na nju i fizički nasrnuo, udavio, da ona
nije na krevetu, niti sjedi niti leži, bori se za vazduh. Djeca su nekako poustajala, u strahu
se pribila uza zid, a sad, kad vide kako je s Majkom, iz kredenca, Kerim, uzimaju
kartonsku kutiju sa tabletama i bočicom »srčanih kapi«, iz bokala u čašu sipaju vodu,
Dino, uzimaju kocku šećera, Kerim, pa kod kreveta, nad Majkom, dok obojici drhte ruke,
malom pumpicom, iz bočice na kocku kapaju dvijetri potrebne kapi. Pokušavaju još u
usta ubaciti kocku šećera, nakapanu lijekom, uspijevaju, dječije iskustvo, a vodu ona pije
tako da se više niz bradu slijeva nego što u usta ulazi.) Ne pominji!
(Zatamnjenje, u kome se, kao melem po živoj rani, u tamu sale krune kristali muzike
Rahmanjinova: »Drugi klavirski koncert u Ce molu«.)
29. ORDINACIJA
(Još traje »Šesta piano sonata«, Prokofjeva; kao da briše vrijeme, prostor.)
SABAHUDIN: »Koja godina? Koja zvezda?«
DOKTOR: Sedamdesetitreća. Zemlja.
SABAHUDIN (Plačno): A gdje je Mašenjka? Gdje je Mašenjka?
DOKTOR: U Beogradu. S tatom. Doći će.
SABAHUDIN: Gdje je Mašenjka?
DOKTOR: Mašenjka je s tatom u Beogradu. Mašenjlka će doći…
SABAHUDIN: Zašto plače? Zašto plače Mašenjka?
DOKTOR (Sugestivno, najsnažnije što može): Mašenjka nikad ne plače. Mašenjka se
smije. Smije se Mašenjka… (Odjekuje, u nestvarnoj akustici, Mašin smijeh. Kroz tamu,
seli se u narednu scenu. Zatamnjenje.)
30. STAN
(Odjekuje realan, grlen Mašin smijeh. Ona pred ogledalom okreće svoje tjelešce ukrug:
kako joj stoji plisirana suknja.)
MAŠA (Gleda u sve, pita Dinu): Kako mi stoji?
DINO: Fantastično!
LJAHOV: Okreći se, sine. (Ona se vrti, kao balerina, pravi piruetu.) Krasno, krasno.
Doñi, da te tata poljubi. (Podiže je u naramak, ona kao da nestaje na njegovim ogromnim
prsima. Ljubi je, miluje po kosi. A dole je, na podu, besposlena ostala Majka, što je do
tog trena sa Mašine plisirane suknjice vadila čiode i konce. Ljahov je u bijelom mantilu,
ljekarskom, izvezeni mu inicijali E. A. i prezime LJAHOV na prsima, dakle s posla
izišao, da obavi važan posao. Dino svečano odjeven, sa crvenom maramom torbak mu je
već na leñima. Nema Oca, nema Kerima.)
LJAHOV: Maho je imao pravo: zlata vrijede vaše ruke!
MAJKA: Izvinite, doktore... tako je i kod pravih šnajdera, sve u zadnji čas.
LJAHOV: Zašto, sestro mila? Pogledajte ovo, molim vas!
(Maša i Dino, jedno pored drugog, pred ogledalom. Sušta ljepota bezazlenosti.)
MAJKA (Krsti ruke na prsima, divota): Doñe mi da zaplačem...
(Ljahov prostodušno stavlja ruku preko njenog ramena, ona instinktivno izmiče.)
LJAHOV: Zašto da plačete? Ne treba plakati.
MAJKA: Vi mene stalno persirate... a ja se Vama stalno izvinjavam... Stvarno izvinite,
plisiranje je smrt
šnajderska!
DINO: Mi ćemo, mama, zakasniti.
LJAHOV (Pogleda u ručni sat): Nećemo, deco, nećemo.
MAŠA (Molbeno): Da idemo, tatice?
LJAHOV: Idemo. Idemo. E, pa, divna gospoño, ja Vam se iz sveg srca zahvaljujem.
Znam, znam, kako ću se odužit! Sretni bili! Dosvidanja...
MAJKA: Doviñenja. (Pa sina miluje, usput, po glavi.) Eto. Hajte. Budi dobar.
DINO: Hoću, mama. Doviñenja.
MAŠA: Punio vam hvala, teta. Doviñenja. (Ako ne može drukčije, neka proñu kroz salu,
volio bih da se čuje i vidi Doveo ih je blizu škole, uz dijalog što će se dolje navesti, a oni
ne smiju sami u dječiju rulju školskog dvorišta.)
LJAHOV: Bićete u istom razredu. Možda vas stave u istu klupu.
MAŠA: To bi bilo krasno.
LJAHOV (Dini): Šta misli pionir?
DINO: Stvarno bi bilo krasno.
LJAHOV: Tu vam je škola. Dalje morate sami. (Oni se ukipili, ni makac. Napokon kreću,
u mnoštvo.) Hajde, hajde. Junački. (Sad on dugo gleda za njima, sakriven iza nekog
stabla. Oni se osvrću, još im je potreban, ali ga ne mogu vidjeti. On stoji dok ih ne izgubi
iz vidika. Zatamnjenje.)
32. STAN
(Istovremeno sa prethodnom scenom. Majka, za mašinom, »iskapava oči«, na štokrli, kraj
nje, mušterija, u kombinezonu, Daskara. Kerim jede za stolom, Dino trenira na sećiji,
svoj štafetni govor.)
DASKARA: Hoće l’ ispast fino?
MAJKA: Haljina će valjat. (Blaga ironija na račun Daskarinom izgledu, što ono kažu
šnajderi: »jer je teško takvijema dobar šnajder biti«.)
DASKARA: To sam ja za svadbu... Brat mi se ženi za Prvi maj...
MAJKA: Ako na svadbi bude bolje haljine, ruku mi isijeci.
DJNO (Sa papira): Dragi naš druže predsjedniče! Predajem vam ovu štafetu u kojoj se
nalaze hiljade srdačnih pozdrava pionira zvorničkog sreza za našeg voljenog predsjednika
druga Tita. Mi, pioniri zvorničkog sreza, i ovog puta se zaklinjemo da ćemo vrijedno
učiti i raditi i svakoga dana stilcati nova znanja za dobrobit i blagostanje naše
socijalističke zajednice ravnopravnih naroda i u svemu biti dostojni nastavljači velikog
revolucionarnog puta kojim snažno i nepokolebljivo korača naš narod na čelu sa drugom
Titom i Komunističkom partijom Jugoslavije! (Ovo je čitanje, naravski, iskidano,
govoreno poluglasno. Daskara razapinje uši, ali niti razumije niti shvata.)
DASKARA: Da vam, gospoño, mali nije...? (Uvrće rukom: kao, pomahnito.)
MAJKA (Ponosito): On predaje štafetu, pionirsku!
DASKARA: Znam ja jednu ženu... poviš ciganske male. Sve zna. Mom čovjeku ogadila
rakiju! Šest godina nije okusio ni kapi! Ako treba, kažite, dovešću je ja ovde, da se ne
pentrate uz Vratolomac...
MAJKA (Gledajući sažalno u glupost njenog lica): Ama, zdrav je, žensko glavo. Uči
govor, treba da preda štafetu, Titovu, razumiješ?
DASKARA: Titovu? (Zatamnjenje)
(Upravo kod stiha »zadnje zbogom od sviraj joj sad«, iz sobe je istrčala Maša.)
MAŠA: Doooñi, tata, molim te... Praaavo kinooo, da viiidiš!
LJAHOV: Samo da pesmu završim, sine... (Pjeva):
» Iz harmoinike tugu ukloni,
stegni strce, i nasmij se tad.«
(Ostoja je istinski uživao u pjesmi, pomalo i pripjevao. Nazdravlja, dok je Ljahov otišao
sa ćerkom, Ocu i Majci.)
OSTOJA: Ljudi, živeli! (Strese se, ispivši na dušak, pa tužno-kontaktirajuće...) Ne može
se biti na braniku i ići u svatove.
OTAC: Revolucija nije mačji kašalj.
OSTOJA: Majka i maćeha. Pa šta te dopadne.
(Ljahov se vratio, turio ploču na starinskom gramofonu, sasvim čudno odzvoniše prvi
akordi nekog američkog glenmilerskog ritma...)
LJAHOV: Dok smirim decu, molim goste, i vas, cenjena domaćice, da zaplešu, uz
orkestar Glen Milera. (Ustaju, plešu. Otac-Majka, Cekić-Lidija. U dječijoj sobi, Maša
jednako okreće ručicu, vrti film, a Kerim zaspao u fotelji, Dino pokraj Mašinih nogu, na
podu).
LJAHOV (Upalivši svetlo): Mašenjka dušo, ti ne vidiš da su ti gosti zaspali?
MASA: Stvarno... nisam primetila...
LJAHOV: Hajde lepo obuci pižamu...
(Ona poslušna; a doktor prekriva Kerima nekim ćebetom, a Dinu podiže i stavlja u
Mašinu postelju. I Maša liježe, on ih pokriva. Poljubi se s ćerkom. Gasi svjetlo.)
LJAHOV: Laku noć, sine. (Poljubac).
MAŠA: Lalku noć, tatice. (Zatamnjenje.)
34. KASINA
OTAC (Dovikuje ka drugim prostorija ma): Jesu li ispeglane zastave?
ŽENSKI GLAS: Za pet minuta, šefe.
OTAC: Stoljnjaci?
ŽENSKI GLAS: Gotovo!
OTAC: Gdje nestade ðole, jebem li mu svastiku? Hoću da sve bude cakum-pakum, il' ću
vas pobit!
38. STAN
(Majka posadila sinove kraj sebe, obgrlila ih, dok Otac pakuje putnu tašnu - ista ona s
početka priče, prethodno ju je odnekud iskopao, brisao prašinu s nje.)
MAJKA: Ja ću s djecom u Drinu skočit!
OTAC: Skači. Ako si luda.
MAJKA: A šta drugo da radim, katile katilski!
OTAC: Rekao sam ti sve, ko čovjek čovjeku. Čim sredim poso, zovem vas. Strpi se,
mjesec-dva...
MAJKA: Strpila sam se ja, deset godina. Ajooooj, bože dragi, što ga ne ostavi na Golom
pa da on za nama plače - plakala mu majka u grobu, dabogda! (Ovdje mora eksplodirat
očev nervni sistem: pomenuto je ono što se ne pominje! Ne može, i neće da je tuče, hoda
po sobi, dere se, čupa bivšu kosu...)
OTAC: Znaš li ti, ženska glavo, da ja ćetiri godine sanjam Sarajevo! Iz noći u noć. Nikad
ništa nisam usnio da se tamo dogaña! Ništa nisam usnio da se u Kreki dogaña! Ništa u
Zvorniku nisam sanjo, da se u
Zvorniku zbiva! Može li stati, gusko, u tu tvoju glavu, ja četiri godine u snu živim. Skači
u Drinu! Truj se, vješaj se - radi šta znaš, ja moram u Sarajevo! (Tresne onom tašnom o
pod, raspu se stvari, izlazi zalupivši vratima: drhti kuća iz temelja. Slijedi poznata nam
»operacija«, Majka bez daha, kocka šećera, kapi, voda, itd. U nešto slabijem svjetlu
gledamo odlazak na spavanje, djeca, dok Majka, došavši sebi, korača po sobi kao
šenula... Neko će, potom, pokucati na vrata.)
MILICIONER BRANO: Dobarveče. Evo mene opet.
MAJKA: Uñi, Brano.
BRANO (Daje joj očev sat i prsten): Na službi sam, hvala... Zaboravio u Bijeljini, u
Hajrićevoj kafani... Da je ovde, donio bih ja prije... Laku noć...
MAJKA: Hvala ti, Brano... (Malo zatamnjenje, prolazi nekoliko trenutaka. Zvuk koraka
uz kućne basamake, drvene. Teško nešto hoda, i teško nešto nosi... Tiho i nježno kuca u
već otvorena vrata: Ljahov. Pijan, oči natekle od suza, koje još liju. Poslao joj dakle bog
»mjeru nesreće« Mašenjka više ne postoji. Ljahov sjeda za sto, preklapa preko stone
poviršine svoje ogromno tijelo, tijelo, trese se to ljudsko meso, kao planilna, jecaji kao iz
grotla. Možda će u nekom trenu, otud proviriti Dino, šuteći, i nestati s vidika, Majka
stavlja bokal rakije, veliku čašu, toči. Položi ruku na njegovo rame miluje ga po kosi, kao
bebu.)
MAJKA: Popij. (Sjeda i ona za sto, krupne se suze kotrljaju niz njeno lice. Beskrajno, a
tu negdje izmeñu njihovih tijela, plače harmonika, solo: »Ti ne plači i suze ne roni, stegni
srce...« On kao da čuje tu muziku, ispija tri puta čaše do dna, i to ga trijezni.)
MAJKA: Lidija.
LJAHOV: Ostala, gore... (Misli na Beograd... Dugo još traje njegov plač, i njen plač;
posljednju čašu kad popi već, izgleda sasvim trijezan, pridiže rukom njeno oboreno lice,
dugo je gleda u nesretne oči.)
LJAHOV: V čjom smislj žiznji? V čjom? (Harmonika solo drzi svoj bolni motiv... plovi
u tamu. Zatamnjenje.)
(Zatim, ordinacija.)
SABAHUDIN: Šta ću, doktore, sa snovima?
DOKTOR: Snove zapisuj. Zapisuj snove. Snove treba zapisivati.
SABAHUDIN: Snove treba zapisivati Snove treba zapisivati.
(Scenom saña prolaze Franjo i Dino, pronose novokupljeni ćilim. Dino priča živo,
uzbuñeno.)
DINO: Ortak!
FRANJO: Šta je bilo?
DINO: Otkrio sam sinoć, kad sam spavao, jedan tajni put, čim se popneš na Trebević, pa
u jednu šumicu, i odmah si u Zvorniku...
FRANJO: A što ćeš, ortače, u Zvorniku? Bio si jednom, zar ti nije dosta.
DINO: Pa, onako. Pričam bez veze... A šta je to, ortak, ono što si mi kazo: greška
sudbine?
FRANJO: To ti je, ortak, jedna vrlo zajebana stvar... Dobar dan gospoño! Još će se Franjo
naklofat vaših ćilima! (Susreli se na stubištu s majkom koja nosi novi radioaparat
»Vesna«.)
DINO: Kako se taj zove?
MAJKA: »Vesna«.
DINO: Na onom je pisalo »Kosmaj«. Dobro se sjećam...
(Nestaju sa scene... A pojavljuje se, u civilnom odijelu, sa praznim desnim rukavom
sakoa, daidža Fahro, graničar. Ostavlja neku torbu pred svojim stanom, penje se pravo
Natašinom stanu. Zvoni. Ona otvara vrata, bulje jedno u drugo, nijemi. On glavom
pokazuje na svoju nestalu ruku, kao: hoćeš li me i ovakvog. Ona mu skače u zagrljaj,
savija noge i obješena njemu o vrat, liči na saksafon.)
NATAŠA: A ja sve mislim, što ne pišeš! Ima ljudi, pa pišu lijevom!
FAHRO: Probaću...
(Evo ga opet: onaj zvuk sa početka, klofanje ćilima... Pacijent se osvrće, traži mu izvor...)
SABAHUDIN: Neko opet klofa ćilim. Čujete li?
DOKTOR: Da. Stvarno: neko opet klofa ćilim.
SABAHUDIN: Stvarno čujete? Onda meni nije ništa?
DOKTOR: Nije ti ništa, Dino. Dječija bolest.
(Klofanje iz nestvarne dolazi u realnu akustiku... traje neko vrijeme, i sasvim se stišava
tokorn zatamnjenja.)
EPILOG
DVORIŠTE
(U dvorište, spremljeno za svadbeno veselje, niz stolova, jelo i piće, čaše i flaše, dopiru
glasovi koji se bliže. Po koji pucanj.)
GLASOVI (Pjevaju):
»... Trepetljika trepatala puna bisera,
haj ovi naši bjeli dvori puni veselja.
Što u dvoru žamor stoji, šta ono vele?
Ej, ono majka sina ženi, pa se vesele...«
Aplauz nakon kojeg treba da iziñu glumci, da zahvale, i oni izlaze: Majka, pred sobom
gura invalidska kolica, u njima sjedi otac, u krilu mu ono
ZAVJESA
i ostali učesnici: Dino, sa odraslim imenjakom, Faruk i Nataša, i tako dalje...
ZAVJESA
što bijaše u njenom trbuhu. Pa opet KRAJ