Posve svjetski ljudi ne shvaaju ak ni sam svijet. Oni se u potpunosti oslanjaju na nekoliko cininih maksima koje nisu tone.

Sjeam se kako sam jednom etao s nekim uspjenim nakladnikom, te kako je on tom prilikom izrekao primjedbu kojusam esto i ranije uo. Doista, ona je gotovo geslo modernog svijeta. Ipak, uo sam je i odvie puta, te sam iznenada shvatio da u njoj nema niega. Nakladnikje o nekome rekao: Taj ovjek e uspijeti. On vjeruje u sebe . Sjeam se da sam podigao glavu kako bih ga uo, a u oko mi je upao omnibus na kojem jepisalo: Hanwell . Rekao sam mu: elite li da vam kaem gdje se nalaze ljudi koji najvie vjeruju u sebe? Jer mogu vam to rei. Poznajem ljude koji u sebe vjeruju velianstvenije nego Napoleon ili Cezar. Znam gdje plamti zvijezda stajaica vrstog uvjerenja i uspjeha. Mogu vas odvesti do prijestolja nadljudi. Ljudi koji zaista vjeruju u sebe su svi u ludnicama . On je blago odgovorio da, ipak ima vrlo mnogo ljudi koji vjeruju u sebe, a nisu u ludnicama. Da, ima , odvratio sam, a ba vi ste taj koji bi ih trebao poznavati. Onaj pijani pjesnik od kojeg niste eljeli uzeti dosadnu tragediju; on vjeruje u sebe. Onaj vremeni sveenik s epom, od kojega ste se skrivali u stranjoj sobi; on vjeruje u sebe. Da konzultirate svoje poslovno iskustvo umjesto te rune individualistike filozofije, znali bi da je vjera u sebe jedna od najuobiajenijih osobina propalice. Glumci koji ne znaju glumiti vjeruju u sebe, isto tako i dunici koji ne plaaju dug. Bilo bi mnogo ispravnije kazati da ovjek sigurno nee uspijeti, jer vjeruje u sebe. Potpuno samopouzdanje nije samo grijeh; potpuno samopouzdanje je slabost. U potpunosti vjerovati u samoga sebe jest histerino i praznovjerno kao to je i vjerovati u Joannu Southcote. Osobi koja posjeduje takvu vjeru na licu pie Hanwell ,jednako vidljivo kao to pie i na onom omnibusu. A na sve to moj je prijatelj nakladnik, vrlo duboko i uinkovito odgovorio: Dakle ako ovjek ne treba vjerovati u sebe, u to onda treba vjerovati? Nakon dulje pauze odgovorio sam: Otii u kui i napisat u knjigu kao odgovor na to pitanje . Ovo je knjiga koju sam napisao kao odgovor. No, mislim da ova knjiga takoer moe zapoeti tamo gdje je zapoela i naa rasprava - u susjedstvu ludnice. Moderni su uitelji znanosti izrazito impresionirani potrebom da svako istraivanje zapone injenicom. Stare uitelje religije jednako je impresionirala ta nunost. Oni su zapoinjali injenicom grijeha - injenicom praktinom poput krumpira. Bez obzira na to moe li se ovjek ili ne moe oistiti od grijeha pomou udesne vode, nije uope bilo sumnje u to da je njemu takvo ienje potrebno. No, odreeni vjerski voe u Londonu, ne puki materijalisti, poeli su u nae vrijeme poricati - ne, itekako prijepornu, vodu - ve neprijepornu prljavtinu. Neki novi teolozi pobijaju Istoni grijeh, to je jedini dio kranske teologije koji se zaista moe dokazati. Odreeni sljedbenici veleasnog R.J.Campbella, u svojoj gotovo odvie pedantnoj duhovnosti, priznaju boansku bezgrijenost koju ne mogu vidjeti ak ni u svojim snovima, a u samoj biti poriu ljudski grijeh, kojeg mogu vidjeti na ulici. Najdosljedniji sveci i najdosljedniji skeptici jednako su prihvaali nedvojbenost postojanja zla, kao polaznu toku svojih dokazivanja. Ako je istina ( kao to sigurno jest) da ovjek moe osjetiti izvanrednu sreu u tome da dere maku, onda bi religiozni filozof mogao izvui samo jedan od dva zakljuka: on mora ili poricati postojanje Boga, kao to to rade svi ateisti, ili mora poricati postojanje jedinstva izmeu Boga i ovjeka, kao to to rade svi krani. ini se da novi teolozi misle kako je vrlo racionalistiko rjeenje - poricati maku.

U ovoj neobinoj situaciji jednostavno nije mogue ( ako se nadamo nekakvom opem prihvaanju ) zapoeti, kao to su zapoinjali nai oevi, s injenicom grijeha. Ba ta injenica, koja je njima bila ( a i meni je ) jasna kao dan, danas je mutna ili se pak porie. No, premda suvremeni mislioci poriu postojanje grijeha, mislim da do sada nisu porekli postojanje ludnice. Ipak se svi slaemo da postoji kolaps intelekta, jednako bjelodan kao to je to kua koja se rui. Ljudi negiraju pakao, ali jo uvijek ne negiraju Hanwell. U svrhu nae glavne rasprave, jedno moe vrlo dobro zamijeniti drugo. Pritom mislim kako su sva razmiljanja i teorije neko bile prosuivane po tome da li smjeraju na to da ovjek izgubi duu; tako se za nau dananju svrhu sva suvremena razmiljanja i teorije mogu prosuditi po tome da li smjeraju tome da ovjek izgubi razum. Istina je da neki olako i nehajno govore kako je umobolnost po sebi privlana. No, ak i najkrae razmiljanje pokazat e da, ako je bolest lijepa, onda je to obino tua bolest. Neki slijepac moe izgledati slikovito, no potrebna su dva oka da bi se sliku vidjelo. Slino tome, ak i u najneobuzdanijoj poeziji umobolnika, mogu uivati samo oni koji su zdravog razuma. Za umobolnog je ovjeka njegova umobolnost sasvim prozaina stvar, jer je posve istinita. ovjeku koji za sebe dri da je pile, sebi je obian poput pileta. ovjek koji misli da je komadi stakla, sebi je jednako dosadan kao i komadi stakla. Homogenost njegova uma je ono to ga ini dosadnim, i ono to ga ini ludim. Samo zbog toga to shvaamo ironiju njegove predodbe on nam moe biti zabavan, samo zbog toga to on ne shvaa ironiju svoje predodbe su ga i stavili u Hanwell ( opaska: umobolnica Hanwell ). Ukratko, neobinosti zauuju jedino obine ljude. Neobinosti nepogaaju neobine ljude. Upravo zato se obini ljudi mnogo bolje zabavljaju, dok se neobini uvijek ale da je ivot dosadan. A to je takoer i razlog to novi romani tako brzo umiru, a stare bajke traju vjeno. Junak stare bajke uvijek je normalno ljudsko bie; njegove pustolovine su ono to pobuuje uzbuenje; one ga uzbuuju jer je normalan. No, u modernom psiholokom romanu junak je abnormalan; ono sredinje nije u sreditu. Zato ni najee pustolovine na njega ne utjeu na odgovarajui nain i knjiga postaje dosadna. Moete napisati priu o junaku meu zmajevima, ali ne i o zmaju meu zmajevima. Bajka raspravlja o tome kako e se razuman ovjek ponaati u ludom svijetu. Razboriti realistiki roman danas raspravlja o tome kako e se istinski umobolnik ponaati u beutnom svijetu. Ponimo dakle s ludnicom. Iz tog zlog i fantastinog konaita krenimo na nae intelektualno putovanje. Dakle, ako moramo baciti letimian pogled na filozofiju zdravog razuma, prva stvar koju po tom pitanju treba poduzeti jest otkloniti jednu veliku i uobiajenu pogreku. Svuda je prisutno stajalite, da je imaginacija, posebno mistina imaginacija, pogibeljna za ljudsku duevnu ravnoteu. Za pjesnike se obino govori da su psiholoki nepouzdani, i openito ima neka neodreena asocijacija izmeu lovora ispletenih u kosi i slamica zabodenih unju. injenice i povijest u potpunosti proturjee tom stajalitu. Veina velikih pjesnika su bili ne samozdravog razuma ve i izrazito praktini. Ako je Shakespeare zaista drao konje, to je bilo stoga to je bio daleko najpouzdaniji za to. Imaginacija ne raa umobolnost. Ono to raa umobolnost, upravo je razum. Pjesnici ne polude, ali igrai aha da. Matematiari polude, i blagajnici, no kreativni umjetnici vrlo rijetko. Ja ni u kom smislu, kao to e se vidjeti, ne napadam logiku. Ja samo kaem da ta opasnost lei u logici, a ne u

imaginaciji. Umjetniko oinstvo jednako je zdravo kao i fiziko. tovie, vrijedno je napomenuti da kada je pjesnik zaista bio morbidan to je bilo obino zato to je imao neku slabu toku racionalnosti u svom umu. Poe je, na primjer, zaista bio morbidan, ali ne zato to je bio poetian, ve zato to je bio naroito analitian. ak je i ah za njega bio odvie poetian. Nije volio ah, jer je pun konjanika i kula, poput poeme. Volio je crne ploice za igranje dame, jer su vie nalikovale crnim tokama na dijagramu. Moda je najbolji dokaz od svih slijedei: samo je jedan veliki engleski pjesnik poludio - Cowper. A njega je nedvojbeno u ludilo otjerala logika, runa i neprijateljska logika o predodreenosti ljudske sudbine. Poezija nije bila bolest ve lijek; poezija ga je djelomice odravala zdravim. On je, ponekad, mogao zaboraviti crveni i edni pakao prema kojemu ga je povlaio odvratni determinizam izmeu irokih voda i bijelih lopoa Ouse-a. John Calvin ga je prokleo. John Gilpin ga je gotovo spasio. Na sve strane vidimo kako ljudi ne polude od sanjarenja. Kritiari su puno lui od pjesnika. Homer je potpun i sasvim smiren; njegovi kritiari su ti to ga razdiru na ekstravagantne odrpine. Shakespeare je sasvim pri sebi. Jedino su neki njegovi kritiari otkrili da je on zapravo netko drugi. I mada je sv.Ivan Evanelist u svojoj viziji vidio mnoga neobina udovita, sigurno nikad nije vidio tako divlje stvorenje kao to je neki od njegovih komentatora. Opa injenica je jednostavna. Poezija je zdravog razuma, jer slobodno pluta u beskonanom moru. Razum nastoji preploviti to beskonano more i tako ga uiniti konanim. Rezultat je duhovna iscrpljenost, poput fizike iscrpljenosti g.Holbeina. Prihvatiti sve kakvo jest, samo je vjeba; shvatiti kakvo jest, prevelik je napor. Pjesnik jedino udi za uzvienjem i irenjem, za svijetom u kojem e se moi protegnuti. Pjesnik jedino eli glavom dosei nebo. Logiar nastoji nebo unijeti u svoju glavu. I njegova glava je ta koja puca. Mali je problem, ali ne irelevantan, to to se ovu zapanjujuu zabludu najee podrava zapanjujue pogrenim navodom. Svi smo mi uli kako ljudi citiraju glasoviti Drydenov stih kao: velik je genij ludilu srodan . No, Dryden nije rekao da je veliki genij, i znao je da tome nije tako. Bilo bi teko pronai ovjeka romantinijeg od njega samog, ili razumnijeg. Ono to je Dryden rekao bilo je slijedee: veliki umovi su esto ludilu srodni i to je istina. Upravo je sama prevelika spremnost intelekta ono to ga dovodi u opasnosti da doivi slom. Takoer, ljudi bi mogli sjetiti se o kakvom ovjekom Dryden govori. On ne govori ni o kakvom duhovnom vizionaru kao to su Vaughan ili George Herbert. On govori o cininom svjetskom ovjeku, skeptiku, diplomati, velikom praktinom politiaru. Takvi su ljudi zaista srodni ludilu. Njihove neprestane kalkulacije o svojoj pameti i o pameti drugih ljudi, opasno su zanimanje. Za um je uvijek opasno procjenjivati um. Neki je brbljivac upitao zato kaemo: lud kao eirdija . Neki jo vei brbljavac bi mogao odgovoriti da je eirdija lud, jer mora odrediti mjeru ljudskoj glavi. A ukoliko su veliki mislioci esto manijakalni, onda je istina i da su manijaci openito veliki mislioci. Dok sam bio zauzet polemikom s Clarionom o problemu slobodne volje, R.B.Suthers, taj valjani pisac, rekao je da je slobodna volja ludost,jer ona znai bezrazlono djelovanje, a postupci umobolnika bili bi bezrazloni. Ja se ovdje ne bavim tom kobnom zabunom u deterministikoj logici. Oito, ako neki postupci, aki postupci jednog umobolnika, mogu biti bezrazloni s determinizmom je gotovo. Ako se lanac kauzalnosti moe prekinuti zbog jednog luaka, onda se moe prekinuti i zbog obinog ovjeka. No, moj je cilj ukazati na neto praktinije. Moda je prirodno da jedan moderni marksistini socijalist

ne zna nita o slobodnoj volji. Ali je svakako neobino ako jedan moderni marksistiki socijalist ne zna nita o luacima. Suthers oito nije nita znao o luacima. Zadnja stvar koja se moe rei za nekog luaka jest to da su njegovi postupci bezrazloni. Ako se za neke ljudske postupke moe rei da su vie-manje bezrazloni, onda su to usputni postupci zdrava ovjeka kao naprimje: zvidanje dok hoda, mlaenje trave tapom, udaranje petom ili trljanje rukama. Sretan je ovjek koji ini beskorisne stvari. Bolestan ovjek nije dovoljno jak, da bi bio dokon. Ba takve nehajne bezrazlone postupke luak ne bi mogao nikada shvatiti, jer luak ( kao i determinist ) openito vidi odvie povoda u svemu. Luak bi u tim beznaajnim postupcima otkrio znakove zavjere. Pomislio bi da je odsijecanje trave napad na privatno vlasnitvo. Pomislio bi da je udaranje petom signal suuesniku. Kad bi luak za trenutak mogao postati bezbrian, postao bi zdrav. Svaki onaj tko je imao nesreu da razgovara sa ljudima na rubu ili pak u samome srcu duevne poremeenosti, zna da je njihova najzlokobnija odlika uasna jasnoa detalja, povezivanje jedne stvari s drugom na zemljovidu pomnije razraenom nego labirint. Ako raspravljate s luakom, iznimno je vjerojatno daete izvui krai kraj, jer u mnogo sluajeva njegov um radi bre upravo zatojer ga ne usporavaju stvari koje idu zajedno s dobrom prosudbom. Njega ne ometa smisao za humor ili milosre ili proste iskustvene injenice. On je tim vie logian to je izgubio odreene zdravo razumske osjeaje. Zaista, ope fraze kojom se opisuje umobolnost u ovom sluaju zavarava. Luak nije ovjek koji je izgubio razum. Luak je ovjek koji je izgubio sve osim razuma. Luak uvijek objanjava stvar u potpunosti a esto i zadovoljavajue, u isto racionalnom smislu. Ili, da se tonije izrazimo, objanjenje umobolnika, ako i nije uvjerljivo, u najmanju ruku je nepobitno. Ovo naroito vrijedi za dva ili tri najea oblika umobolnosti. Ako na primjer neki ovjek kae da su se svi urotili protiv njega, jedini nain da se pobijete jest taj to ete rei kako svi ljudi poriu da su urotnici, a to je upravo ono to bi istinski urotnici uinili. Njegovo objanjenje pokriva injenino stanje jednako kao i vae. Ili, ako neki ovjek kae da je zakoniti kralj Engleske, onda nije dovoljno kazati mu kako ga postojee vlasti nazivaju luakom; jer da on jest kralj Engleske, to bi moglo biti najmudrije to postojea vlast moe uiniti. Ili, ako neki ovjek kae da je Isus Krist, onda nije rjeenje rei mu kako svijet porie njegovu boanskost, jer svijet je nijekao i Kristovu. Unato tome on je u krivu. No, ako pokuamo odrediti njegovu zabludu tonim izrazom, otkrit emo da to nije ba tako lako kao to smo pretpostavljali. Moda to najpriblinije moemo izraziti ako kaemo da se njegov um kree u savrenom, ali ogranienom krugu. Mali je krug jednako beskonaan kao i veliki, no mada je posve jednako beskrajan, nije jednako prostran. Na isti je nain objanjenje umobolnika sasvim potpuno ba kao i ono zdrava ovjeka, no nije toliko opirno.Puano zrno okruglo je poput zemaljske kugle, ali ono nije Zemlja. Postoji neta takvo kao to je ograniena univerzalnost. Postoji neta takvo kao to je mala i sputana vjenost. Moete to vidjeti u mnogim modernim religijama. Dakle, govorei sasvim povrno i empirijski moemo kazati da je najjai i najsigurniji znak ludila kombinacija logike potpunosti u duhovne skuenosti. Teorija umobolnika objanjava mnoge stvari, ali ih ne objanjava na opiran nain. Pritom mislim da, kad bi se vi ili ja bavili nekim umom koji postaje morbidan, uglavnom se ne bi toliko brinuli oko toga da mu damo argumente, koliko oko toga da mu damo prostora, da ga uvjerimo kako izvan zaguljivosti

jednog jedinog agrumenta postoji neto ie i svjeije. Pretpostavimo da sam uzeo prvi sluaj kao tipian; pretpostavimo da je to sluaj ovjeka koji optuuje sve druge da su se urotili protiv njega. Da bi izrazili naa najdublja osjeanja prigovora i pritube protiv te opsesije progona, pretpostavljam da bismo trebali izjaviti neto poput ovoga: Oh, ja priznajem da to to ste iznijeli stoji i da su vai argumenti vrsti, i da se mnoge stvari zaista uklapaju u druge stvari, kako vi kaete. Doputam da vae tumaenje objanjava mnogo toga, ali koliko toga ostavlja neobjanjenim! Zar nema nijedne druge prie osim vae i zar su svi ljudi obuzeti vaim problemom? Pretpostavimo da svi ti detalji znae to to vi kaete da znae. Kad se ovjek na ulici ponaa kao da vas ne vidi, moda je to tek njegovo lukavstvo. Kad vas policajac upita za ime, moda je to zato to ga ve zna. No, koliko bi bili sretniji kad bi znali da ove ljude za vas uope nije briga! Koliko bi va ivot bio vei, kad bi vi u njemu mogli postati manji, kad bi na druge ljude mogli gledati s obinom znatieljom i zadovoljstvom, kad bi ih mogli vidjeti kako hodaju onakvi kakvi jesu u svojoj veseloj sebinosti i u svojoj krepkoj ravnodunosti! Poeli bi se zanimati za njih, jer se oni ne zanimaju za vas. Vi bi iznenada izbili iz tog siunog i bezvrijednog teatra u kome se uvijek izvodi va vlastiti mali zaplet i nali bi se sami, pod slobodnijim nebom na ulici punoj divnih stranaca ". Ili pretpostavimo da se radi o drugom sluaju ludila, o ovjeku koji polae pravo na krunu. Bili biste potaknuti da mu odgovorite: U redu! Moda vi znate da ste kralj Engleske, ali zato se brinete? Napravite jedan velianstveni napor i postat ete ljudsko bie i prezirno gledati na sve kraljeve svijeta . Ili bi to mogao biti trei sluaj, sluaj luaka koji sebe naziva Kristom. Kako bi izrazili to osjeamo, trebali bi mu rei: " Dakle, vi ste Stvoritelj i Otkupitelj svijeta; no kako taj svijet mora da je malen! Kako malena nebesa mora da nastanjujete, s anelima koji nisu vei od leptira! Kako tuno mora da je biti Bog, i to neprimjeren Bog! Zar zaista nema punijeg ivota i divnije ljubavi no to je vaa i zar zaista svi grijeni moraju svoju vjeru poloiti u vau malu i bolnu samilost? Koliko bi sretniji bili, koliko bi vei bili, kad bi malj nekog vieg Boga mogao unititi va mali kozmos i razasuti zvijezde poput blistavih komadia kovine, a vas ostaviti na otvorenom slobodnog poput drugih ljudi da svoj pogled usmjerite i prema gore i prema dolje! " A prisjetimo se i toga da najpraktinija znanost od svih, takoer na taj nain gleda naduevne bolesti. Ona ne nastoji protiv nje raspravljati kao da je rije o herezi, ve je jednostavno nastoji razbiti poput neke arolije. Ni moderna znanost ni drevna religija ne vjeruju u savreno slobodnu misao. Teologija osuuje odreena razmiljanja tako to ih ocjenjuje kao bogohulne. Znanost osuuje odreena razmiljanja tako to ih ocjenjuje kao morbidna. Na primjer, neka su religiozna drutva ljude vie ili manje odvraala od razmiljanja o seksu. Novo znanstveno drutvo u potpunosti odvraa ljude od razmiljanja o smrti. Smrt je injenica, ali se smatra morbidnom injenicom. A kad se bavi onima ija morbidnost ima okus manije, moderna se znanost daleko manje brine za istu logiku nego dervi koji plee. U navedenim sluajevima, nije dovoljno to to nesretnik udi za istinom; on mora udjeti za zdravljem. Ne moe ga spasiti nita osim slijepe, gotovo ivotinjske gladi za normalnou. Sam ovjek ne moe sebe miljenjem izbaviti iz duevnog zla, jer je zapravo sam ogran razmiljanja postao bolestan; njime se vie ne moe upravljati, kao da je neovisan. Spasiti ga se moe jedino voljom ili

vjerom. im se pokrene njegov razum, kretat e se starom krunom koloteinom; bez prestanka e se okretati po svom logikom krugu upravo kao to e se ovjek u koiji tree klase na Inner Circleu bez prestanka kretati po Inner Circleu, dok ne ostvari namjeran, energian i mistian in izlaska u Grower Street. Odlunost je klju cijelog tog problema. Vrata se moraju zauvijek zatvoriti. Svaki pokuaj izlijeenja je oajniki pokuaj. Svako ozbiljno izljeenje jest udesno izljeenje. Lijeenje umobolnika nije raspravljanje s filozofom. To je istjerivanje avla. I ma kako se smireno lijenici i psiholozi mogli prihvatiti posla u ovoj stvari, njihov je stav bitno netolerantan - netolerantan poput Krvave Mary. Njihov je stav upravo ovakav: taj ovjek mora prestati razmiljati, ako eli nastaviti ivjeti. Njihov je savjet intelektualna amputacija. Ako te tvoja glava povrijedi, odsijeci je, jer bolje je ui u Kraljevstvo Nebesko ne samo poput djeteta ve poput imbecila, nego zadrati sav svoj intelekt i zajedno s njim biti baen upakao - ili u Hanwell. Iskustvo pokazuje umobolnika kao takvog. On je osoba koja razmilja; esto uspjeno. Nema sumnje, on bi mogao biti pobijeen i samom razboritou, a sluaj protiv njega iznesen logiki. No, preciznije ga se moe iznijeti openitijim pa ak i estetikim pojmovima. Luak se nalazi u praznoj i dobro osvijetljenoj tamnici jedne jedine ideje, izbruen je do jedne jedine bolne toke. Ne posjeduje ni zdrave neodlunosti ni zdrave kompleksnosti. Dakle, kao to objanjavam u uvodu, odluio sam da u ovim poetnim poglavljima ne pruim toliko dijagram jedne doktrine koliko sliku jednog stajalita. Svoju viziju umobolnika opisao sam toliko opirno iz sljedeeg razloga, dojam koji na mene ostavljaju umobolnici, jednakje dojmu koji na mene ostavlja veina modernih mislilaca. To nedvosmisleno raspoloenje ili poruke koje do mene dopiru iz Hanwella, takoer dopiru do mene s pola katedra znanosti i sjedita mudrosti danas, a veina su ludih znanstvenika ludi u vie nego jednom smislu. Svi oni posjeduju tono tu kombinaciju koju smo spomenuli: kombinaciju ekspanzivne i iscrpne loginosti s ogranienim zdravim razumom. Oni su univerzalni samo u smislu to prihvaaju jedno slabo objanjenje i prenose ga vrlo daleko. No, uzorak se moe prostirati u vjenost, a ipak biti mali uzorak. Oni ahovsku plou vide bijelo na crnom, i ako je cijeli svemir poploen njome, ona se i dalje sastoji od bijelog na crnom. Poput luaka oni ne mogu promijeniti svoje stajalite, ne mogu napraviti potreban duevni napor i odjednom je vidjeti kao crno na bijelom. Uzmimo najprije oigledniji sluaj materijalizma. Materijalizam, kao tumaenje svijeta, posjeduje neku ludu jednostavnost. U sebi nosi kvalitetu upravo luakova argumenta. Istodobno imamo osjeaj da sve obuhvaa i da sve izostavlja. Razmislite samo o nekom valjanom iiskrenom materijalisti, kakav je naprimjer g. McCabe, i stei ete ba taj jedinstveni dojam. On razumije sve, a ini se kao da sve to uope nije vrijedno razumijeti. Njegov svemir moe biti potpun u svakom detalju, sve do najsitnije zakovice ili zupanika, no ipak je on manji od naega svijeta. Poput lucidnog plana luaka, njegov se plan ini na neki nain nesvjestan stranih energija i velike ravnodunosti prisutne na zemlji. On se ne bavi pravim problemima ivota: narodima koji se bore ili ponosnim majkama ili prvoj ljubavi ili strahom na moru. Zemlja je toliko prostrana, a svemir je toliko mali. Svemir je gotovo najmanja rupa u koju ovjek moe sakriti svoju glavu. Mora biti jasno da ja ovdje ne raspravljam o odnosu tih uvjerenja prema istini, ve zasada jedino o njihovu odnosu prema dobrobiti. Nadam se da u kasnije u obrazloenju zahvatiti

pitanje objektivne istine. Ovdje samo govorim o jednom psiholokom fenomenu. Za sada ne pokuavam dokazati Haeckelu da je materijalizam nesavren, nita vie no to sam pokuao ovjeku koji misli da je Krist dokazati kako je u zabludi. Ja ovdje samo ukazujem na injenicu da oba sluaja imaju istu prirodu potpunosti i istu prirodu nepotpunosti. To to je jedna indiferentna skupina ljudi smjestila nekog ovjeka u Hanwell, moete objasniti tako to ete rei da se tu radi o razapinjanju jednog boga kojeg svijet nije vrijedan. Takvo tumaenje zaista objanjava stanje stvari. Slino moete objasniti i poredak u svemiru tako to ete rei da su sve stvari, ak i due ljudi, listovi koji se neizbjeno razvijaju na potpuno nesvjesnom stablu - slijepa sudbina materije. I ovo tumaenje objanjava stanje stvari, iako naravno ne tako potpuno kao ono luaka. No, ovdje je poanta u tome to se normalni ljudski um, ne samo protivi i jednom i drugom, ve i za oba ima isti prigovor. Priblini navod tog prigovora jest, ako je ovjek u Hanwellu pravi Bog, onda on ba i nije neki naroiti bog. Slino tome, ako je svemir materijalista pravi svemir, onda to ba i nije neki naroiti svemir. Stvar se povukla u se. Boanstvo je manje boansko od mnogih ljudi i ( prema Haeckelu ) itav je ivot mnogo sivlji, ogranieniji i trivijalniji, nego to su to mnogi njegovi odvojeni aspekti. Dijelovi se ine veim od cjeline. Jer, moramo imati na umu da je materijalistika filozofija ( pouzdana ili ne ) svakako mnogo vie ograniavajua od bilo koje religije. U odreenom su smislu, naravno, sve razumne ideje ograniene. Ne mogu biti opsenije nego to same jesu. Jedan kranin je ogranien samo u onom smislu u kojem je ogranien i jedan ateist. Kranin ne moe smatrati kranstvo lanim i nastaviti biti kranin, a ateist ne moe smatrati ateizam lanim i nastaviti biti ateist. Ali ini se da u jednom naroitom smislu, materijalizam ima vie ogranienja nego idealizam. Gospodin McCabe smatra da sam ja rob, jer mi nije doputeno vjerovati u determinizam. Ja smatram da je g.McCabe rob, jer mu nije doputeno vjerovati u vilenjake. No, ako ispitamo ove dvije zabrane, vidjet emo da je njegova zabrana mnogo vie istinska zabrana nego to je to moja. Kranin je sasvim slobodan vjerovati da u svemiru postoji znaajna koliina uspostavljenog reda i neizbjenog razvoja. No materijalistu nije doputeno da u svom besprijekornom stroju prihvati i najmanju mrljicu idealizma ili udesnog ina. Jadnom g.McCabeu nije dozvoljeno da zadri ak niti najsiunijeg vraika, premda se on moda skriva meu laticama nekog siunog cvijeta. Kranin prihvaa da je svemir mnogovrstan pa ak i raznolik, ba kao to ovjek zdrava razuma zna da je kompleksan. Razborit ovjek zna da posjeduje neto od ivotinje, neto od avola, neto od sveca, neto od graanina. tovie, pravi razboriti ovjek zna da posjeduje i neto od luaka. No, svijet materijalista je posve jednostavan i vrst ba kao to je luak posve siguran da je pri pameti. Materijalist je siguran da je povijest jednostavno i iskljuivo lanac kauzalnosti upravo kao to je prije spomenuta zanimljiva osoba posve sigurna da je ona sama, jednostavno i iskljuivo - pile. Materijalisti i luaci nikada ne sumnjaju. Duhovne doktrine zapravo ne ograniavaju um, kao to to ine materijalistika poricanja. ak i ako vjerujem u besmrtnost, ja o njoj ne moram razmiljati. No,ako ne vjerujem u besmrtnost ja o njoj ne smijem razmiljati. U prvome je sluaju put otvoren i ja mogu ii koliko god mi se daleko prohtije. U drugom sluaju put je zatvoren. No, argumenti su jo i vri, a paralela s ludilom jo neobinija. Jer nai su argumenti protiv iscrpne i logine mentalne konstrukcije

umobolnika da je upravo ona, ispravna ili pogrena, postupno unitila njegovu ljudsku prirodu. Sada je pak optuba protiv osnovnih zakljuaka materijalista ta da oni, ispravni ili ne, postupno unitavaju njegovu ljudsku prirodu. Pritom ne mislim samo na dobrotu. Mislim na nadu, hrabrost, poeziju, incijativu; sve to je ljudsko. Na primjer, kada materijalizam odvede ljude u krajnji fatalizam ( to openito ini ), onda je posve beskorisno uobraavati da on u bilo kom smislu predstavlja neku oslobaajuu snagu. Apsurdno je kazati da prije svega razvijate slobodu, dok zapravo jedino koristite slobodnu misao kako bi razorili slobodnu volju. Deterministi su doli porobiti, a ne osloboditi. Oni bi zaista svoje naelo mogli nazvati " lanac " kauzalnosti. To je najgori lanac koji je ikada sputavao ljudsko bie. Ako elite, moete govoriti jezikom slobode o materijalistikom uenju, ali je oito da je to jednako neprimjenjivo na to uenje u cjelini, kao to je to isti taj jezik primjenjen na ovjeka zatvorenog u ludnici. Mogli bi, ako vam odgovara, kazati da je ovjek slobodan sam za sebe misliti da je kuhano jaje. No, sigurno je znaajnija i vanija injenica da, ako je on kuhano jaje, onda nije slobodan jesti, piti, spavati, hodati ili puiti cigaretu. Slino tome, moete rei, ako vam odgovara, da je hrabri deterministiki teoretiar slobodan ne vjerovati u stvarnost volje. Ali je daleko znaajnija i vanija injenica da on nije slobodan ustati, psovati, zahvaljivati, pravdati, pourivati, kanjavati, odolijevati iskuenjima, napadati, poticati gomilu, donositi novogodinje odluke, opratati grenicima, osuivati tirane ili ak rei " hvala " za senf. Naputajui ovu temu, mogu primjetiti da postoji jedan neobino pogrean zakljuak, kojim se tvrdi da je materijalistiki fatalizam na neki nain pogodan za milosre, za aboliciju okrutnih kazni ili kazni bilo koje vrste. To je zaprepaujue suprotno istini. Sasvim je prihvatljivo da doktrina o nunosti uope nita ne mijenja; ona preputa goniu da biuje, a ljubaznog prijatelja da potie kao iranije. No, ako ona i sprijeava jednoga od njih, onda je oito da je to ljubazno poticanje. To to su grijesi neizbjeni ne sprijeava kanjavanje. Ako to sprjeava ita, onda sprjeava uvjeravanje. Jednako je vjerojatno da determinizam vodi u okrutnost kao to je sigurno da vodi u maloduje. Determinizam nije nespojiv s okrutnim postupanjem prema kriminalcima. Ono u emu je on ( moda ) nekonzekventan jest velikoduno postupanje prema zloincima, i svako obraanje njihovim boljim osjeanjima ili poticanje njihovemoralne borbe. Determinist ne vjeruje u obraenje volje, ali on vjeruje u promjenu okoline. On grijeniku ne smije kazati: " Idi i vie ne grijei ", jer grijenik si ne moe pomoi. No, moe ga staviti u vrelo ulje, jer i uzavrelo ulje je neka okolina. Stoga, uzet kao pojava, materijalist ima fantastian obris figure luaka. I jedan i drugi preuzimaju ulogu istodobno neoborivu i nepodnoljivu. Naravno, ovo se ne odnosi samo na materijalista. Isto bi vrijedilo i za drugi ekstrem spekulativne logike. Postoji vrsta skeptika koji su daleko uasniji od onih koji vjeruju da je sve poelo u materiji. Mogue je naii na skeptika koji vjeruje da je sve zapoelo u njemu samome. On ne sumnja u egzistenciju anela ili avola ve u egzistenciju ljudi i krava. Za njega su vlastiti prijatelji mitologija koju je sam izmislio. On je stvorio i svoga vlastitoga oca i svoju vlastitu majku. Ovaj grozni nazor nesumnjivo u sebi nosi neto vrlo privlano tom pomalo mistinom egoizmu naeg doba. Nakladnik koji je mislio da e ljudi uspijeti, ako vjeruje u sebe, takvi ljudi koji jure za nadovjekom, koji ga stalno trae u ogledalu; oni pisci

koji govore na nain da ostavljaju dojam o svojoj osobnosti umjesto da u svijet unose ivot; svi ti ljudi se zapravo nalaze samo nekoliko cenimetara od ove strane praznine. Dakle, kada se ovaj ljubazni svijet koji okruuje ovjeka, okleveta kao zabluda, kada prijatelji izblijede poput utvara, a temelji svijeta popuste, kada se ovjek, koji ni u to i ni u koga nevjeruje, nae sam u svojoj mori, onda e veliko sebino geslo stajati nad njim, napisano osvetnikom ironijom. Zvijezde e biti samo tokice u mraku njegova vlastita mozga. Lice njegove majke bit e samo skica koju je izradila njegova vlastita luaka olovka po zidovima njegove tamnice. A nad tom e tamnicom stajati napisana grozna istina: " On vjeruje u sebe ". Meutim, sve to se nas ovdje tie jest to da pribiljeimo kako ovaj panegoistini ekstrem razmiljanja pokazuje isti paradoks kao i drugi ekstrem materijalizma. On je jednako potpun u teoriji i jednako hramlje u praksi. Zbog jasnoe, lake je iznijeti taj stav tako da se kae kako ovjek moe vjerovati da je stalno u snu. Dakle, oito mu se ne moe dati nikakav odreeni dokaz da on ne sanja, iz jedostavnog razloga to mu se ne moe ponuditi niti jedan dokaz koji mu se nebi mogao ponuditi i u snu. No, kad bi ovjek poeo spaljivati London a zatim izjavio kako e ga njegova domaica uskoro pozvati na doruak, mi bi ga zgrabili i s drugim ga logiarima strpali na mjesto na koje se esto aludira u ovom poglavlju. ovjek koji ne moe vjerovati svojim osjeajima i ovjek koji ne moe ni u to drugo vjerovati, jednako su ludi, ali njihovu umobolnost ne dokazuje nikakva zabluda u njihovim argumentima, ve nesumnjiva zabluda njihovog itavog ivota. Oni su se obojica zakljuali, svaki u svoju kutiju iznutra oslikanu suncem i zvijezdama. Nijedan od njih ne moe izai van: jedan u zdravlje i sreu neba, drugi isto tako u zdravlje i sreu zemlje. Njihovo je stanje sasvim razumno. tovie, u odreenom je smislu ono beskrajno razumno, upravo kao to je novi od tri penija beskrajno okrugao. No, postoji neto to bismo mogli nazvati zlom beskonanou, neto to bismo mogli nazvati prizemnom i robovskom vjenou. Zgodno je primjetiti da su mnogi modernisti, bilo skeptici ili mistici, prihvatili jedan istonjaki simbol kao svoj, a on to konano nitavilo prikazuje na izvrstan nain. Kada ele predstaviti vjenost, oni je predstavljaju kao zmiju s vlastitim repom u ustima. Ima zapanjujueg sarkazma u slici tog izrazito neugodnog obroka. Vjenost materijalistikih fatalista, vjenost istonjakih pesimista, vjenost nadutih teozofa i visokih znanstvenika danas je zaista primjereno predstavljena zmijom koja jede svoj rep, ponienom ivotinjom koja unitava i samu sebe. Ovo poglavlje je isto praktino i bavi se onim to je zaista glavna oznaka i bitan dio ludila. Saeto moemo rei da je to razum koji se koristi bez utemeljenosti, razum koji se nalazi u praznini. ovjek koji poinje razmiljati bez odgovarajuih poetnih naela, na kraju poludi. On poinje razmiljati na pogrenoj strani. A na stranicama koje su nam preostale, mi se moramo potruditii nastojati otkriti koja je prava strana. No, na kraju moemo upitati, ako je to ono to ljude tjera u ludilo, to je onda ono to ih odrava razumnim? Nadam se da u do kraja ove knjige dati konaani odgovor na to. Neki e misliti da je to isuvie konaan odgovor. No, za sada je, na isti isto praktian nain,mogue dati openiti odgovor koji se tie toga to ljude kroz samu povijest odrava pri zdravu razumu. Misticizam odrava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misterije, postoji i duevno zdravlje. Kada ih unitite, stvarate morbidnost. Obian je ovjek oduvijek zdrav, jer je obian ovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji, a drugu u carstvu udesa. On je sebi

uvijek doputao slobodu sumnje u svoje bogove, ali (za razliku od dananjeg agnostika ) takoer i slobodu da u njih vjeruje. On se uvijek vie brine za istinu nego za dosljednost. Ako naie na dvije istine za koje bi se inilo da proturjee jedna drugoj, on e prihvatiti obje istine i proturjeje zajedno s njima. Njegov je duhovni vidik stereoskopski poput njegovog fizikog vidika: on u isto vrijeme vidi dvije razliite slike, a ipak vidi utoliko bolje. Stoga je obini ovjek oduvijek vjerovao da postoji neto takvo kao to je sudbina, ali takoer i neto takvo kao to je slobodna volja. Stoga je vjerovao da djeca doista jesu kraljevstvo nebesko, no ipak moraju biti pokorna zemaljskom kraljevstvu. On se divio mladosti, jer je mlada, a zrelosti jer to nije. Upravo je ova ravnotea oitih kontradikcija oslonac zdravog ovjeka. Sva je tajna misticizma u ovome: ovjek moe shvatiti sve uz pomo onoga to ne razumije. Morbidni logiar nastoji sve uiniti jasnim, a uspijeva sve uiniti tajanstvenim. Mistik doputa da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno. Determinist u potpunosti razjanjava teoriju kauzalnosti, a onda otkrije da sobarici ne moe rei " izvolite ". Kranin dozvoljava da slobodna volja ostane posveena tajna, no zbog ovoga njegovi odnosi sa sobaricom postaju blistavo i kristalno jasni. On zametak dogme stavlja u sredite tame, ali se ona grana u svim smjerovima, obilujui prirodnim zdravljem. Ako smo krunicu uzeli kao simbol i razuma i ludila, onda moemo sasvim opravdano prihvatiti kri kao simbol i misterije i dobrobiti. Budizam je centripetalan, ali je kranstvo centrifugalno: ono se oslobaa. Jer krunica je savrena i beskonana po svojoj prirodi, ali je zauvijek fiksirana u svojemu obujmu. Ona nikada ne moe biti vea ili manja. Ali kri premda u svojoj sri nosi jednu sukob i kontradikciju, moe svoje etiri grane iriti vjeno, a da ne mijenja svoj oblik. Poto u svome centru nosi paradoks, on moe rasti a da se ne mijenja. Krug se vraa sebi i omeen je. Kri otvara svoje ruke na etiri strane svijeta: on je putokaz putnicima. Sami su simboli ipak od nejasne vrijednosti, kada se govori o ovom dubokom problemu, a jedan drugi simbol iz fizike prirode, dovoljno e dobro izraziti pravu ulogu misticizma pred ovjeanstvom. Jedina stvorena stvar koju ne moemo promatrati jest ona u svijetlu koje promatramo sve ostalo. Poput sunca u podne, misticizamo bjanjava sve drugo sjajem vlastite slavodobitne nevidljivosti. Objektivni je intelektualizam ( u punom smislu popularne fraze ) ista mjeseina, jer on je svjetlo bez topline i to sekundarno svjetlo koje se odraava od mrtvog svijeta. No, Grci su s pravom uinili Apolona bogom i imaginacije i zdrava duha, jer on je bio i zatitnik poezije i zatitnik izljeenja. O neizbjenim dogmama i o posebnoj vjeri govorit u kasnije. Ali transcendentalizam po kome ive svi ljudi u velike i prvenstveno ima ulogu sunca na nebu. Svjesni smo toga kao neke sjajne konfuzije. To je neto istodobno sjajno i bezoblino, istodobno bljesak i nejasnoa. Ali, krunica mjeseca je jednako jasna i oevidna, na jednaki se nain uvijek ponovno vraa, i jednako je neizbjena poput Euklidove krunice na ploi. Jer, mjesec je krajnje logian, a ujedno je i majka umobolnika i svima im je dao svoje ime.

( Pripremio i izabrao Danijel Bukvaevi )