Izvjee za jednu akademiju

Dina gospodo, lanovi akademije! Iskazali ste mi veliku ast zahtjevom da vam podnesem izvjee o svom majmunskom predivotu. U tom smislu, na alost, ne mogu ispuniti va zahtjev. Gotovo pet godina dijele me od majmunstva, vrijeme moda kratko kad se mjeri kalendarom, ali beskrajno dugo kad treba projuriti kroza nj kao to sam ja projurio, povremeno praen vrsnim ljudima, savjetima, odobravanjem i orkestralnom glazbom, ali u osnovi sam, jer se sva pratnja drala, da se i opet posluim istom slikom, daleko od barijere. Taj pothvat ne bih mogao izvesti da sam se tvrdokorno htio drati svoga porijekla i mladenakih uspomena. Upravo odricanje od svake tvrdokornosti bijae glavni zahtjev koji sam bio sebi postavio; ja, slobodan majmun, podvrgao sam se tom jarmu. Meutim, time su se uspomene sve vie zatvarale preda mnom. Iako sam se u poetku mogao vratiti, da su ljudi tako htjeli, na one iroke vratnice koje nebo tvori nad zemljom, te su vratnice istodobno mojim razvojem koji me tjerao naprijed bivale sve nie i ue; osjeao sam se lagodnije i obinije u ljudskom svijetu; smirivao se olujni vjetar to je puhao za mnom iz moje prolosti; danas je to jo samo daak koji mi hladi pete; a rupa u daljini kroz koju on dopire i kroz koju sam neko doao, toliko se smanjila da bih ja, kad bih uope smogao snage i volje da se tamo trkom vratim, morao odrati kou sa sebe da se povuem kroz nju. Otvoreno govorei, gospodo, ma koliko se rado slikama izraavao o tim stvarima, vae majmunstvo, ukoliko ste neto slino proivjeli u prolosti, ne moe biti dalje od vas nego to je moje od mene. Ali svakoga tko hoda ovom zemljom kakljaju pete; i malog impanzu i velikog Ahila. Moda bih mogao, u najogranienijem smislu, odgovoriti na vae pitanje; uinit u to, tovie, vrlo rado. Prvo to sam nauio bilo je rukovanje s ljudima; rukovanje svjedoi o iskrenosti; danas, kad sam na vrhuncu svoje karijere, dodao bih ovom prvom rukovanju i iskrenu rije. Akademiji to nee biti nita bitno novo i daleko je od onoga to se od mene trai, i to ni uz najbolju volju ne mogu kazati - pa ipak, neka se vidi naelo po kojem je jedan bivi majmun prodro u ljudski svijet i tu se skrasio. Ali zacijelo ne bih smio rei ni ovo malo to slijedi, kad ne bih bio potpuno siguran u sebe i kad moj poloaj na svim velikim varijetetskim pozornicama u civiliziranom svijetu ne bi bio nepokolebljivo vrst. Ja sam porijeklom sa zlatne obale. O tome kako su me ulovili, saznao sam iz tuih izvjetaja. Lovaka ekspedicija tvrtke Hagenbeck - uostalom, s njenim voom popio sam odonda ve mnogo boca dobrog crnog vina - vrebala je u zasjedi, u grmlju na obali rijeke, kad sam usred jednog opora uveer doao na pojilo. Pripucali su na nas; jedino su mene pogodili; zadobio sam dvije rane. Jednu na obrazu; ta je bila lagana, ali mi je od nje ostala velika, izbrijana crvena brazgotina, koja mi je priskrbila ruan, potpuno neprikladan nadimak Crveni Petar, to mi ga je priio jedan majmun, jer da se toboe, od ovdje-ondje poznatog, dresiranog majmuna Petra, koji je odavno krepao, razlikujem samo po toj crvenoj mrlji na obrazu. Ovo samo onako usput. Drugi me metak pogodio ispod boka. Bijae to teka rana zbog koje i dan-danas jo pomalo hramljem. Nedavno sam u tekstu jednog od onih desetak tisua vjetrogonja to piskaraju o meni po novinama proitao da majmunska narav u meni nije jo posvema potisnuta; i da je dokaz tome taj to najradije, kad mi dou gosti, skidam hlae kako bih im pokazao mjesto gdje mi je taj metak uao u tijelo. Tom klipanu trebalo bi odstrijeliti svaki prst na ruci kojom pie, jedan po jedan. Valjda ja mogu svlaiti hlae pred kim god elim; tu nitko nee nai nita drugo do lijepo odnjegovano krzno i brazgotinu od jednog - upotrijebit u ovdje, za jednu odreenu svrhu, jednu odreenu rije koja se ipak ne smije pogreno shvatiti brazgotinu od jednog obijesnog pogotka. Sve je jasno kao na dlanu; tu se nema to kriti; ako nam je stalo do istine, svaki uzvieni um okanit e se i najfinijih manira. A kad bi ono piskaralo svuklo hlae pred gostima, to bi ipak malo drukije izgledalo, i ja u smatrati

znakom njegove razumnosti da to ne ini. Ali neka me onda radije potedi te svoje tankoutnosti! Nakon tih hitaca probudio sam se - ovdje poinje ve malo-pomalo i moje vlastito sjeanje - u kavezu, u meupalublju Hagenbeckova parobroda. Nije to bio etverostrani kavez s reetkama, prije bi se moglo rei da su tri strane bile privrene za jedan sanduk: taj je sanduk dakle bio etvrta strana. Sve skupa je bilo prenisko da bih mogao uspravno stajati, i preusko da bih mogao sjediti. Stoga sam uao s podvuenim, vjeito drhtavim koljenima, i to, budui da vjerojatno u prvi mah nisam htio nikoga vidjeti ve sam uvijek elio ostati u mraku, okrenut sanduku, te su mi se reetke straga bile urezale u meso. Smatra se da takav smjetaj divljih zvijeri u prvim danima ima svoje prednosti, i ja, nakon mog iskustva, ne mogu porei da je s ljudskog stajalita zaista tako. Ali ja tada nisam mislio na to. Prvi put sam se u ivotu naao u situaciji bez izlaza; ravno naprijed nisam mogao jer preda mnom bio sanduk sa vrsto zbijenim daskama. Izmeu dasaka bila je dodue jedna pukotina koju sam, kad sam je prvi put otkrio, pozdravio sretnim urlanjem zbog svog neznanja, ali ta pukotina nije bila ni priblino tolika da bih kroz nju mogao proturiti rep, a uza svu moju majmunsku sangu, nije se dala nikako proiriti. Navodno sam, kao to mi poslije rekoe, podizao neuobiajeno malo buke, iz ega su zakljuili da u vjerojatno uskoro uginuti ili da u, uspijem li preivjeti to prvo kritino vrijeme, biti vrlo pogodan za dresuru. Preivio sam. Potmulo jecanje, bolno traenje buha, umorno lizanje kokosova oraha, lupkanje lubanjom o zid sanduka, plaenje jezika kad bi mi se tko pribliio - upravo time sam se ponajvie bavio u svom novom ivotu. Ali u svemu je tome ipak bio samo jedan osjeaj; bezizlaznost. Dakako da ono to sam tada majmunski osjeao mogu danas samo ljudskim rijeima naznaiti pa tako i sve to biljeim, ali nema nikakve dvojbe da se ne mogu dovinuti do nekadanje majmunske istine, nego da se ona oituje tek u usmjerenosti moga prikaza. Prije toga sam imao mnogo izlaza, a sada vie ni jedan. Nasukao sam se. Da su me i prikovali, sloboda kretanja ne bi mi bila nita manja. emu to? Da sam i razgrebao meso izmeu noktiju na nogama, ne bih naao razloga za to. Da sam straga upro leima u reetku dok me ne bi malne prepolovila, ne bih naao razloga za to. Nisam imao izlaza ali sam ga morao smisliti, jer bez njega nisam mogao ivjeti. Da ostanem naslonjen na onaj zid sanduka, neminovno bih crkao. Ali majmunima je kod Hagenbecka mjesto uza zid sanduka pa sam stoga prestao biti majmun. Jasan i lijep tok misli do kojih sam nekako zacijelo doao trbuhom, jer majmuni misle trbuhom. Bojim se da neete dobro razumijeti to mislim kad kaem izlaz . Upotrebljavam tu rije u njezinu najobinijem i najpotpunijem smislu. Navla ne govorim umjesto toga sloboda . Ne mislim na onaj veliki osjeaj slobode posvuda oko sebe. Moda sam je kao majmun i poznavao, a upoznao sam i ljude koji za njom eznu. Ali to se mene tie, ja nisam ni onda zahtijevao slobodu, niti je sada zahtijevam. Uzgred budi reeno: ljudi se i preesto varaju glede slobode. I kao to se sloboda ubraja meu najuzvienije osjeaje, isto je tako i s razoaranjem u njoj. Vieput sam u varijetetu, prije nastupa, gledao gdjekoji artistiki par kako vjeba na trapezu gore, pod stropom. Prekobacivali su se, ljuljali se, skakali, lebdjeli i padali jedno drugome u naruje, jedno je drugo nosilo zubima za kosu. I to je ljudska sloboda - mislio sam, vrhunska vjetina kretanja . O porugo svete prirode! Gledajui sve to, nijedno zdanje ne bi odoljelo smijehu majmunskoga roda. Ne, nisam elio slobodu. Samo jedan izlaz; nadesno, nalijevo, bilo kuda; nisam nita drugo zahtijevao, pa makar taj izlaz bio i obmana; zahjtev je bio skroman, pa ni obmana ne bi bila vea. Samo to dalje, samo to dalje! Samo ne mirovati uzdignutih ruku, pritisnut uza zid sanduka. Danas mi je jasno: bez najveeg unutarnjeg spokojstva ne bih se nikad spasio. I doista, moda sve ovo to sam postao dugujem spokojstvu to me nakon prvih dana tamo na brodu bilo obuzelo. To sam spokojstvo opet zacijelo dugovao ljudima na brodu.

Dobri su to ljudi, usprkos svemu. Jo se i danas rado sjeam bata njihovih tekih koraka to su odjekivali u mom drijemeu. Obiavali su se vrlo sporo prihvaati svega to su poduzimali. Kad bi tko od njih htio protrljati oi, podigao bi ruku kao da u njoj dri uteg. ale su im bile grube ali srdane. Smijeh im je uvijek bio izmijean s kaljem koji je opasno zvuao, ali nije nita posebno znaio. Uvijek su imali u ustima neto to su mogli ispljunuti, i nisu gledali kamo e to ispljunuti. Vjeito su se tuili da moje buhe skau na njih, ali nisu se zbog toga nikad ozbiljno ljutili; naprosto su znali da buhe dobro uspijevaju u mom krznu i da su buhe dobri skakai, i s time su se pomirili. Kad nisu bili u slubi, posjedali bi katkad u polukrug oko mene; jedva da su govorili, vie su gugutali jedan drugome; puili su lulu izvaljeni na sanducima; udarali se po koljenu im bih se ja pomaknuo; ovda-onda uzeo bi koji od njih kakav tap i pokakljao me njime tamo gdje mi je to godilo. Kad bi me danas pozvali na putovanje tim brodom, sigurno bih odbio ponudu, ali je isto tako sigurno da se ne bih u meupalublju predao samo runim uspomenama. Spokojstvo koje sam stekao meu tim ljudima odvraalo me nadasve od svakog pokuaja bijega. S dananjega gledita, ini mi se da sam u najmanju ruku slutio da u nai izlaz ako elim ostati iv, ali da do tog izlaza ne mogu doi bijegom. Ne znam vie je li bijeg bio mogu, iako mislim da jest; svakom majmunu mora bijeg biti uvijek mogu. Sa svojim dananjim zubima moram ve pri krckanju oraha biti oprezan, ali u ono vrijeme zacijelo bi mi tijekom vremena uspjelo pregristi bravu na vratima. Ipak, nisam to uinio. to bih, uostalom, time dobio? im bi pomolio glavu, ulovili bi me i strpali u jo gori kavez; ili bih se moda neopazice sklonio k nekim drugim ivotinjama, recimo k udavu preko puta, pa bih u njihovu zagrljaju i izdahnuo; ili ak i da sam se uspio iskrasti na palubu i skoiti u more, neko bih se vrijeme ljuljao na oceanskim valovima, a onda bih se utopio. Sve bi to bili oajniki pokuaji. Nisam onda jo tako ljudski raunao, ali sam se pod utjecajem okoline ponaao kao da jesam. Nisam nita raunao, ali sam sve lijepo na miru promatrao. Gledao sam te ljude kako prolaze gore-dolje, uvijek ista lica, iste kretnje, esto mi se inilo da je to uvijek isti ovjek. Taj ovjek ili ti ljudi ili su slobodno kamo su htjeli. U mislima mi se ukazao uzvien cilj. Nitko mi nije obeao da e mi, postanem li kao oni, otvoriti reetke. Takva se obeanja, koja se naoko ne mogu ispuniti, ne daju. No, ako se to ipak ostvari, naknadno se javljaju obeanja upravo tamo gdje smo ih uzalud traili. Nita me kod tih ljudi samo po sebi nije osobito privlailo. Da sam bio pobornik one spomenute slobode, sigurno bih ocean pretpostavio izlazu koji mi se ukazivao u mutnom pogledu tih ljudi. Kako bilo da bilo, promatrao sam ih jo mnogo prije nego to sam pomislio na te stvari, tovie, tek su me nagomilana zapaanja nagnala da krenem odreenim smjerom. Bilo je tako lagano oponaati ljude. Ve sam prvih dana nauio pljuckati. Pljuvali smo jedni drugima u lice; razlika je bila samo u tome to sam ja nakon toga oblizao lice, a oni nisu. Lulu sam uskoro puio kao kakav stari ia; kad bih jo k tome gurnuo palac u glavu lule, podvriskivalo je cijelo meupalublje; jedino to dugo nisam znao razlikovati praznu od pune lule. Najvie sam muka imao s bocom rakije. Gadio mi se vonj rakije; silio sam se svom snagom, ali mi je trebalo vie tjedana da se naviknem. Te su moje unutarnje borbe ljudi, zaudo, shvaali ozbiljnije nego ita drugo kod mene. Ja ne razlikujem vie te ljude ni u sjeanju, ali se jedan od njih stalno navraao, sam ili s drugovima, danju i nou, u razliite sate; stao bi s bocom preda me i poduavao me. Nije me shvaao, htio je odgonetnuti zagonetku mog postojanja. Polako bi odepio bocu i onda me pogledao da provjeri jesam li to shvatio; priznajem da sam ga uvijek gledao s mahnitom, izbezumljenom pozornou; takva ljudskog uenika nee na itavoj kugli zemaljskoj nai nijedan ljudski uitelj; nakon to bi odepio bocu, prinio bi je ustima; ja sam ga pratio pogledima i u samo grlo; on klima glavom, zadovoljan je mnome, i prislanja bocu na usne; ushienim postupnim spoznavanjem, pitao

sam i eao se po cijelom tijelu, gdje god bi me zasvrbjelo; on se raduje, naginje bocu i gucne; a ja, nestrpljiv i eljan da ga oponaam, zagadim se u kavezu, to je opet njemu milo; a onda, pruajui bocu daleko od sebe i prinosei je ponovno ustima jednim jedinim zamahom, pije li pije, pretjerano pouno nagnut natrag, te istrusi bocu naduak. Malaksao od prevelike udnje, ne mogu ga vie slijediti i jedva se drim za reetke, a on zavrava teoretsku obuku gladei se o po trbuhu i cerei se. Tek tada poinju praktine vjebe. A nisam li ve moda bio premoren teorijom? Vjerojatno jesam. Takva mi je sudbina. Ipak, poseem koliko mogu za pruenom bocom; odepljujem je drhtavom rukom, a poto sam uspio u tome, vraa mi se malo-pomalo snaga; diem bocu, gotovo da nema razlike izmeu mene i mog uzora; prinosim je ustima - i odbacujem je gadljivo, gadljivo, iako je prazna i ispunjena samo vonjem, bacam je gadljivo na pod. Na alost moga uitelja, i na jo veu vlastitu alost, ni njega ni sebe nisam utjeio time to nakon bacanja boce nisam zaboravio pogladiti se po trbuhu i naceriti se. Preesto na taj nain prolazi poduka. Svaka ast mom uitelju: nije se ljuti na mene; prislanjao je dodue katkad upaljenu lulu na moje krzno dok ne bi poelo tinjati tamo negdje gdje sam teko mogao dosegnuti rukom; ali bi onda to sam svojom divovskom, dobrom rukom ugasio; nije se ljutio na mene, bilo mu je jasno da se obojica na istoj strani borimo protiv majmunske naravi, a da je mene u tome zapao tei dio. Kakva je ipak pobjeda i za njega i za mene bila kad sam jedne veeri pod velikim krugom gledalaca - moda je bila kakva proslava, svirao je gramofon, jedan se asnik motao meu ljudima - kad sam te veeri, u trenutku kad me nitko nije gledao, dohvatio bocu rakije koju je netko sluajno ostavio pokraj kaveza, i dok je drutvo sve pozornije pratilo to radim, odepio je kako treba, prinio je ustima i bez oklijevanja, bez krivljenja usta, kao pravi pravcati pijanac, kolutajui oima, dok mi je u grlu klokotalo, odista i stvarno istrusio je naiskap; zatim odbacio bocu, ali ne vie kao oajnik nego kao pravi znanac. Zaboravio sam dodue pogladiti se po trbuhu, ali sam zato, jer nisam mogao drukije, jer me neto tjeralo da to uinim, jer su mi osjetila bila razigrana, uzviknuo kratko i jasno: - ivjeli! - progovorio ljudskim glasom i tim uzvikom uskoio u ljudsku zajednicu i outio njegov odjek: - ujte ga samo, pa on govori! - kao poljubac na svom oznojenom tijelu. Ponavljam: nita me nije privlailo oponaati ljude; oponaao sam ih zato jer sam traio izlaz, ni zbog ega drugoga. Osim toga, tom pobjedom nisam bogzna to postigao. Glas me umah opet izdao; tek mi se nakon vie mjeseci vratio; boca rakije jo mi se vie gadila. Ali moj je pravac bio jednom zauvijek odreen. Kad su me u Hamburgu predali u ruke prvom dreseru, ubrzo sam spoznao da imam dvije mogunosti: zooloki vrt ili varijete. Nisam oklijevao. Rekoh sam sebi: upri svim snagama da doe u varijete; to ti je izlaz; zooloki vrt je samo jo jedan kavez; doe li u njega, propao si. I brzo sam uio, gospodo moja! Ah, uvijek ui kad mora; ui kad trai izlaz; ui pod svaku cijenu. Sam sebe nadzire biem; razdire se na najmanji otpor. Majmunska je narav, prevrui se, sunula iz mene i nestala tako da je moj prvi uitelj i sam od toga pomajmunio; uskoro je odustao od poduke i morali su ga strpati u umobolnicu. Sreom, nije u njoj dugo ostao. Ali ja sam potroio vie uitelja; pa i po nekoliko uitelja u isti mah. Kad sam postao ve sigurniji u svoje sposobnosti a javnost napeto pratila moj napredak i budunost mi zasjala pred oima, sam sam angairao uitelje, smjestio ih u pet soba nanizanih jedna do druge i istodobno kod svih njih uio, prelazei iz jedne sobe u drugu. Kako sam samo napredovao! Kako su mi zrake znanja sa svih strana prodirale u probueni mozak! Ne tajim da me to usreivalo. Ali priznajem jo neto: nisam to ni precjenjivao, ve onda nisam precjenjivao, a kamoli sada. Naporom kakav jo nitko na svijetu nije uloio, usvojio sam prosjeno znanje jednog Europljanina. Moda to samo po sebi ne bi bilo nita, ali je za mene bilo neto zato to

mi je pomoglo da se izvuem iz kaveza i omoguilo mi taj posebni izlaz, taj ljudski izlaz. Postoji jedan izvrsni njemaki izraz: sich in die Busche schlagen ( umaknuti u grmlje ), tako sam i ja uinio, umaknuo sam u grmlje ( odmaglio sam ). Nisam imao nikakav drugi izlaz, pod pretpostavkom da nisam mogao izabrati slobodu. Osvrnem li se na svoj razvitak i njegov dosadanji cilj, niti se alim niti sam zadovoljan. S rukama u depovima, s bocom vina na stolu, napol leim, napol sjedim na stolici za ljuljanje i gledam kroz prozor. Doe li mi tko u posjet, primim ga kako je i red. Moj impresario sjedi u predsoblju; pozvonim li, doe i slua to mu imam rei. Gotovo svake veeri imam predstavu a uspjesi gotovo pa ne mogu biti vei nego to jesu. Vratim li se u kasne sate s kakva banketa, sa znanstvenih skupova, iz kakvog ugodnog drutva kui, doekuje me poludresirana impanzica, i ja se s njom dobro zabavljam na majmunski nain. Po danu je ne elim vidjeti; iz oiju joj naime zrai ludilo smuene dresirane ivotinje; to zapaam samo ja i ne mogu to podnijeti. Sve u svemu, postigao sam uglavnom ono to sam elio. Nemojte mi govorit da nije bilo vrijedno truda. Uostalom, ne elim uti miljenje nijednog ovjeka, ja elim samo iriti znanje, ja samo izvjeujem, pa i vama sam, dina gospodo, lanovi Akademije, samo podnio izvjee.