IZABRANA DJELA ONORE DE BALZAKA

NASLOV ORIGINALA HONORE DE BALZAC EUGEN1E GRANDET S FRANCUSKOG PREVEO DU AN DOKI REDAKCIJA PREVODA DR DU AN MILAI PRIREDIO ODGOVORNI UREDNIK DR MURIS IDRIZOVIC

LIKOVNA OPREMA MUSTAFA IBRULJ

ONORE DE BALZAK

EUGENIJA GRANDE

"SVJETLOST" SARAJEVO

Neka va e ime, vas ija je slika najljep i ukras ovog djela, bude ovdje kao grana p osveenog zimzelena, otkinuta ne zna se sa kog drveta, no svakako posveena vjerom i, uvijek zelena, obnavljana pobo nim rukama da bi titila dom. DE BALZAC MARI.II

U izvjesnim palankama ima kua iji izgled uliva melanholiju slinu melanholiji ko ju izazivaju najmraniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razval ine.. Mo da se zaista u tim kuama nalazi sve troje u isti mah: i samostanska ti ina, i mrtvilo pustare, i ostaci razvalina; u njima je tako malo ivota da bi stranac pomislio da u njima niko ne stanuje kad ne bi najedanput uoio blijed i hladan pog led kakve nepomino linosti ije se upola redovniko lice pomaljalo na prozoru kad bi s e zauli nepoznati koraci. Ova melanholija ogledala se i na jednoj kui u Sarnumuru, rin kraju jedne strme ulice koja vodi u zamak, u gornjem kraju varo i. Ova ulica, sada gotovo uvijek pusta, ljeti topla, zimi hladna, mjestimice mrana, odlikuje s e zvuCnoSu svoje kaldrme od ljunka, uvijek iste i suhe, *vn)>.m tjosinooim, d iskrivud ano u, ti inom svojih kua kujo pripadaju staroj varo i i nad kojima se di u gradski bedemi. Kue stare tri stoljea jo su vrste, iako BII drvene, i njihovi raznoliki izg ledi doprinose originalnosti ubog koje se ovaj kraj Samumura i preporuuje pa nji st arinara i umjetnika. Te ko je proi pored ovih kua 7 a -ne diviti se debeli m talpama ijii su krajevi srezani a udnovate slike, i koje crnim niskim reljefom u kra avaju prizemlje veine ovih kua. Na jednima su poprene grede pokrivene kriljevcem i ocrtavaju plave pruge na tankim zidovima jedne kue koja se zavr ava krovom od slab e grae, koji su godine ulegle i ije je istruljele indre iskrivilo izmjenin o djelovanje ki e i sunca. Na drugima su stari, pocrnjeli prozorski balko ni, ije se lijepe skulpture jedva vide i koji kao da su suvi e laki za saksiju od m rke ilovae iz koje se di u karanfili i ru e kakve sirote radnice. Malo dalje imate kapije s ogromnim klincima na kojima je genije na ih predaka ispisao tue hij eroglife iji se smisao nikad nee odgonetnuti. Ovdje je neki protestant ispovijedao svoju vjeru, tamo je neki lan Legije prokleo Henrika IV. Neki varo anin, opet, ure zao je na svojoj kapiji znakove svoga kmetskog plemstva, slavu svoga zaboravljen og kmetovanja. Cijela historija Francuske ispisana je tu. Pored tro ne kue s n abacanim malterom, na kojoj je zanatlija proslavio svoje strugalo, di e se dvo rac kakvoga plemia, iznad kamene kapije dvorca jo se vide tragovi njegovog grba, izrazbijanog raznim revolucijama koje su od 1789. potresale zemlju. U ovoj ulici trgovake radnje nisu ni duani ni magazini pr ijatelji srednjeg vijeka; poznali bi u njima radionice na ih oeva u svoj njihovoj prirodnoj prostoti. Ove niske sobe koje nemaju ni lica, ni izloga, ni okana, velike su, mrane i bez spolj a njih ili unutra njih ukrasa. Njihova se vrata

sastoje iz dva puna dijela, grubo okovana, od kojih se gornji povlai unutra, a donji, snabdjeven jednim zvoncetom s oprugom, stalno otvara i zatvara. Zrak i svjetlost ulaze u ovu odaju slinu vla noj pe teri ili vi e vrata ili kroz prozor koji se nalazi izmeu svoda, tavanice i oniskog zida u koji su uglavljeni debeli kapci koji se ujutru skidaju, a uvee ponovo namje taju i utvruju gvozdenim polugama. Ovaj zid slu i za izlaganje robe prodaveve. T u 8 nema arlatanstva. Prema tome to se u duanu prodaje, napolju su izlo ena dva-tri buren ceta soli i bakalara, komadi atorskog platna, konopci, ice obje ene o grede nu tavan ici, obrui prislonjeni uza zidove, ili nekoliko komada .sukna ni rafoiviim'a. Uite. isto odjevena djevojka, koja kipti zdravljem i mlado u, s bijelom maramom ok o vrata, crvenih ruku, ostavic svoj runi rad, dozvae oca i majku koji e doi 1 , ravnodu no, ljubazno ili neutivo, prema svojoj naravi, prodati vam robe za koliko elite, bilo za dvadeset pura, bilo za dvadeset hiljada franaka. Vidjeet e kaara koji sjedi pred vratima i razgovarajui sa svojim susjedom obre palce; na prvi pogled ovjek bi pomislio da HV sva njegova roba sastoji od nekol iko ravih dasaka za boce i dva-tri sve nja letava; meutim, u pristani tu nje govo puno stovari te snabdijeva sve an ujske kaa-i'c; on zna, gotovo sigurno, koliko mo e buradi biti potrebno ako berba bude dobra, sunce ga obogati, ki a upropati; iza jedno jutro bura sltaj'u jedanaest franaka ili padaju na est liv ara. U ovoj zemlji, kao u Touraini, atmosferske promjene jako utjeu na trgovaki iv ot. Vinogradari, vlasnici, drvarski trgovci, kaari, krmari, ladari, svi oekuju zrak sunca; oni strepe kad uvee li-ji-J.u da ne uju sutradan da je prekono bilo mr aza; oni .u boje ki e, vjetra, su e, i ele vlagu, toplotu, oblake, vi- kako im kad tr eba. Stalno se vodi dvoboj izmeu podneblja i zemaljskih interesa. Barometar naizmjence '?ncveseljava, vedri i razgaljuje fizionomije. S jednoga Un ija na drugi ove nekada nje glavne ulice saumurske, Idu od vrata do vrata o ve rijei: Zlatno vrijeme! Zato (ivnki i odgovara susjedu: Plju te zlatnici! znaj ui ta mu ki a i sunce u zgodan as donose. Subotom, oko podru-, ljeti, ne mo ete dob iti kod ovih estitih industrijalaca ni za pet para robe. Svaki ima svoj vinogr ad, svoje malo poljsko imanje, i ide na dva dana na selo. Kako ,'ic tu sve unaprijed zna, i kupovina, i prodaja, i dobit,

9 trgovci mogu od svakih dvanaest sati deset da upotrijebe na vesel e izlete, na promatranja, na ogovaranja, na ne- prekidna pijuniranja. Tu domaica nee kupiti jarebice a da susjedi ne upitaju mu a je li bila dobro peena. Djevojka n e mo e promoliti glavu kroz prozor a da je ne vidi sve to je u tom trenutku besposl eno. Tu su,"dakle, savjesti na povr ini, i ove nepristupane, crne i mirne kue nema ju tajni. ivot je gotovo stalno pod otvorenim nebom: svaka porodica sjedi pred sv ojim vratima, tu rua, tu veera, tu se svaa. Svakog prolaznika bi dobro odmjerili. Kad bi, ponekad, kakav stranac do ao u kakvu palanku, svi su mu se redom podsmjeh ivali. Otuda toliko prie, otuda naroiti nadimak stanovnicima Angersa, koji su se o dlikovali ovim varo -kim porugama. Nekada nje palae stare varo i le e u gornjem kraju ov e ulice u kojoj je nekada stanovalo mjesno plemstvo. Kua, puna melanholije, gdje su se desili dogaaji koji e biti ispriani u ovoj prii, bila je jedna od tih domova , uva enih ostataka jednog vijeka u kome su i predmeti i ljudi jo imali onu prostot

u koju francuski obiaji gube iz dana u dan. Po to ste pro li kroz sve krivine ovog ivo pisnog puta, iji i najmanji nedostaci bude uspomene i iji opi izgled goni ovjeka na razmi ljanje, opaziete jedno prilino mrano udubljenje, gdje se kriju vrata kue go spodina Grandeta. Ali, nemoguno je shvatiti znaaj ovog palanakog nadimka bez biogra fije gospodina Grandeta. Gospodin Grandet u ivao je u Saumuru glas ije uzroke i posljedice ne mo e potpuno razumjeti onaj koji nije ma i kratko vrijeme ivio u unutra njosti. Gospodin Grande t (neki su ga zvali ia Grandet, ali je broj ovih staraca osjetno opadao), bio je 1789. vrlo imuan kaar, koji je znao itati, pisati i raunati. Kad je Francuska Republ ika, u saumurskom okrugu, izlo ila prodaji samostanska dobra, kaar, kome je tada bi lo etrdeset 10 Umilna, tek to se bio o enio kerkom jednog da arskog trgovcu. Grandet uze svoju gotovin u i miraz, dvije hiljade zlatnika, koje je njegov tast dao jednom vatrenom inpuhlikancu, koji je upravlja o prodajom narodnih do-lirn. Dobio je vrlo jeftino, iako zakonski nepravedno, MHJ ljrp c vinograde u srezu, jednu staru opatiju i nekoliki) manjih dobara. Kako stanovnici Saumura nisu bili vptlilcl rcvdlucionairi, ia Grandet isp ade ovjek smion, Hipublikanac, rodoljub, um koji je prihvatio nove ideje, ilnk je katar prosto naprosto prihvatio vinograde. On bi postavljen za lana uprave u saurnurskom okrugu, i njegov miroljubivi utjecaj osjeti se i politiki i trgovaki. I ' o l i l i k i , jer je uzeo u za titu plemie i svom svojom vlnft'u spri jeio da se prodaju dobra emigranata; trgovaki, jer je nabavio republikanskoj vojsc i jednu ili dvije hiljado buradi bijelog vina i naplatio se u divnim U.vmlmma i jednog enskog samostana ikoji 'je naposljetku ".iiiivljen da se proda. Za vrijeme Konzulstva, Grandet puni ade kmet; upravljao je mudro, obavljao berbu jo holjc. Za vrijeme Carstva postao je gospodin Grandet. Nnipoleon nije volio republikance : on <smijeni gospodina ratidcta, koga su smatrali za crvenjaka, plemia koji <> poslati baron pod Carstvom. Gospodin Grandet ostavi ? pinsko asni tvo ne alei nimalo z a njim. On je u in-l u r r . ' i u varo i sagradio odline puteve koji su vodili na ojrgova imanja. Njegova kua i njegova dobra, vrlo povoljno zavedena u ba tenske knj ige, plaala su umjeren puri-/.. Poslije procjene njegovih raznih dobara njegovi vinogradi, blagodare i njegovom neumornom staranju, po.'ilado e glava oko line uobiajen tehniki izraz da >- i i n t vinograde koji daju najbolje vino. Mog ao je tra-)i!i za nagradu kri Legije asti. Ovaj dogaaj bio je IIKKI. Gospodinu Gran detu bilo je tada pedeset i sedam jtudlna, a njegovoj eni oko trideset i est. Njih ovoj jedinici, plodu njihove zakonite ljubavi, bilo je deset godinu. Gospodin Gr andet, koga je provienje htjelo, bez 11 sumnje, da utjesi za izgubljenim kmetstvom, naslijedi te godine j edno za drugim gospou de La Gaudiniere, roenu fie La Bertelliere, majku gospoe Gran det; zatim staroga gospodina de la Bertelliere, oca pokojnii-nog; i najzad gospou Gentillet, babu po materi: tri nasljea iju veliinu niko nije znao. Ovo troje starih bijahu tako strasne tvrdice da su dugi niz godina gomilale novac, da ga mogu u potaji promatrati. Stari gospodin de La Bartelliere nazivao je davanje pod int eres rasipanjem, nalazei vi e koristi u promatranju zlata no u dobiti od interesa. Varo Saumur sudila je, dakle, o veliini u tede po prihodima poznatih joj dobara. Go spodin Grandet dobi tada novu plemiku titulu koju na a manija za jednako u nee nikad iz gladiti: on postade ovjek koji u okrugu plaa najvei porez. On je imao sto jutara ze mlje pod lozom koja mu je dobrih godina davala sedam do osam stotina b.uradi vin a. Imao je trinaest manjih dobara, jednu staru opatiju, na kojoj je, iz tednje, z azidao prozore, lukove i arena okna, te ih je to i ouvalo; i sto dvadeset i sedam jutara livada, na kojima je raslo tri hiljade topola, zasaenih 1793. Najzad, kua u kojoj je stanovao bila je njegova. Tako su sra-unavali njegovu vidljivu imovinu. Sto se tie njegovih kapitala, samo su dvije linosti mogle uneko liko ocijeniti njihovu veliinu: jedno je bio gospodin Cruchot, bilje nik, koji je d

avao pod interes novac gospodina Graneta; drugi gospodin de Grassins, najbogatiji sau-murski bankar, u ijoj je dobiti vinogradar imao udjela po svojoj volji i :o tajno. Mada su i stari Cruchot i gospodin de Grassins bili ljudi strogo povjerlj ivi, to u provinciji stvara povjerenje i donosi novac, oni su javno ukazivali gos podinu Grandetu tako duboko po tovanje da su promatrai mogli cijeniti veliinu kapita la nekada njeg kmeta po veliini neobinog u va enja koje su mu odavali. Cio svijet u Sa umuru bio je uvjeren da gospodin Gramdet iima jednu naroitu riznicu, jednu skriv12 niu punu zlatnika, te se nou predaje onom neiskaza-nnin u ivanju koje ovjeku daje pro matrajui Grande-i oi, kojima uti metal kao da je predao svoju boju. i i'd ovjeka koj i je navikao da od svog kapitala vue n i t i i i kamatu dobija neminovno, kao i pogled slado-uika, kockara ili dvoranina, izvjesne naroit e navi-i 'H-ki! boja ljive, gram ljive, tajanstvene pokrete, koji 1 ''logu da izmak nu oima njegovih jednovjeraca. Ovaj i uSli jezik stvara u neku ruku slobodno zidarstvo ? .'lii. Gospodin Gramdet ulivao je, dakle, ono duboko i ivanjo na koje ima pr avo ovjek koji nikome ni-] i ni ta nije dugovao, koji je, kao stari kaar i stari nm ;;radar, s astronomskom tano u pogaao kad treba 11)4 .spremi za svoju berbu hiljadu b uradi, a kad samo tint Mlolinu; koji nikad nije propustio nijednu spekula-1 Iju ; koji je uvijek imao buradi na prodaju, onda kad ? u I IH rad bila skuplja no o no to e se u njih utoiti; i ? ? 11 je mogao staviti svoje vino u podrume i ekati zgo -! i trenutak da proda bure po dvije stotine franaka, ' <u mali posjednici davali svoje po stotinu. Njego-uvenu berba godine 18 11, mudro sauvana, lagano l . i v n n a , donijela mu je preko dvije stotine etrde- i i i i l j a d a livara. Finansijski govorei, gospodin Gran?I. i je Imao neeg slinog s tigrom i sa zmijskim carem: ........ je da prilegne, da se pritaji, da dugo promatra i plijen, da skoi na njega; zatim je otvarao eljusti ie keM-, uvlaio u nju hrpu talira, pa onda mirno i' ni, l(.i,i zmija koja vari, n eosjetljiv, hladan, meto-i! ii K.HI je prolazio ulicom, ljudi su ga gledali s div-h n j m t i , u koje se mije alo po to vanje i strah. To je ra-" i n l j l v o . jer je svaki u Saumuru osjetio na sebi njegove ? i i . ' i u k,md?.e. Jednom je gospodin Cruchot dao potre-1 ?'" rinv ae za kupovinu nekog imanja, ali s jedanaest i n; drugome je gospodin Grassins es kontirao neke ' " i - r i l c p ; uli s ogromnim odbitkom kamate'. Rijetko da i "1c koji dan a da se ime gospodina Grandeta ne po13 mene, bilo na trgu, bilo uvee u varo kim razgovorima. Za neke linosti bogatstvo star oga vinogradara bilo je predmet rodoljubivog ponosa. Nije jedan trgovac, nije jedan krmar govorio strancima s izvjesnim ponosom: Gospodine, mi ovdje imamo dvije-tri milijuna ke kue; ali gospodin Grandet, taj ni s am ne zna koliko ima! Godine 1816. najvje tije saumurske raund ije cijenile su nepokretno Grandetovo imanje na blizu etiri mi-liona, ali kako je, prosjeno, od 1793. do 1817, morao od svoga imanja vui godi nje po sto hiljada franaka, to je vjerovatno imao u gotovu gotovo toliko isto koliko u imanju. Zato bi mjerodavni, kad bi se poslije partije bostona, ili poslije kakvog razgovora o vinogradima povela rije o gospodinu Grandetu, rekli: ia Grandet? . .. ia Grandet mora imati pet do est mi-liona. Vi ste vje tiji od mene, ja nisam nikada mogao da uhvatim koliko ima, odgovorili bi gospodin Cruchot ili gospodin de Grassins kad bi uli ove rijei. Kad bi kakav Pari anin pomenuo Rotschilde ili gospodina Laffittea, Saumurci bi odmah zapitali da li su oni bogati kao gospodin Grandet? Ako bi im Pari anin, malo prezirno i smije ei se, odgovorio da jesu, Saumur

ci bi se zgledali i vrtjeli glavom ne vjerujui. Ovako veliko bogatstvo pokrivalo je kao zlatnim pokrivaem sva djela ovoga ovjeka. U poetku su ne ke osobenosti njegovog ivota izazivale podsmijeh i porugu, ali je to s vremenom i ez lo. I najsitniji postupci gospodina Grandeta primani su kao jednom presuena stvar. Njegove oi, odijelo, pokreti, mirkanje, bili su zakon u zemlji u kojoj se svaki, po to ga je prouio kao to prirodnjak prouava nagon ivoti nja, mogao uvjeriti o dubokoj i nijemoj mudrosti i najmanjih njegovih postupaka. Bie o tra zima! govorilo se ia Grandet je navukao post avljene rukavice: treba brati gro e. ia Grandet kupuje mnogo duga, bie vina ove godine. Gospodin Grand et nikad nije kupovao ni meso ni kruh. Njegovi 14. vnhnpcl donosili su mu nedjeljno dovoljnu koliinu ugo-j u t i i h pijetlova, pil ia, jaja, masla i p enice. On je imao |' ilnit mlin iji je zakupac pored zakupnine m orao dolu/Hl po Izvjesnu koliinu p enice, samljeti je i donijeti mu trice i bra no.

Velika Nanona, njegova jedina slu -i injn, muda vi e nije bila mlada, pekla je sama svake u l i o t i i potreban kruh. Sa povrtarima, svojim zakupcima nnpodln (ira ndet je ugovorio da mu daju zelen i povr-i> Sto He tie voa, njega je imao u tolik oj koliini da | L veliki dio prodavao na pijaci. Drva za ogrev sjekao ]e u dv ojim zabranima, ili je upotrebljavao stare, upola i ' t t u M d - J i i l c (pai njeve .koje je dizao sa svojih njiva, d njegovi u i i p n l l r n r i prevozili su mu ta drva u varo , lijepo isje-onu, P4lni;ali ih, iz uslu nosti, na njegov d rvljanik, i u Imali kuo nagradu njegovu zahvalnost. Jedini njegovi i i , ' n . i i i tro kovi bili su: oblata, odijelo eni i keri, i ' i | i l n i v e tolicc u crkv i; osvjetljenje, plaa velikoj Na-M'Mii, kal ni an je sudova; plaanje poreza, poprava k nje-( "*'Hi graevina i tro kovi oko obraivanja imanja. Imao i i "iciHi .stotina j utara zemlje pod gorom, koje je prije iKIIIH)^ vremena kupio, i tu goru uvao mu j e poljak i ' i n ' > y susjeda, kome je obeavao za to nagradu. Tek ii iko je to imanje kupio, jeo je divlja. Pona anje ? -i -M ovjeka bilo je vrlo jednostavno. Govorio je malo. ?je misli kazivao je obino kratkim pounim reeni-,,!i, koje je izg ovarao blagim glasom. Od revolucije, " ? i ijeme kad je privukao pa nju, poeo je d osadno da ""' i t'lm je imao da govori dugo ili da se prepire. Ovo """ n|lJ**i govor bez vez e, bujica rijei pod kojom se gulili njegova misao, prividna oskudica loginosti u g o-vm u, flto se pripisivalo njegovom nedovoljnom obrazovanju, sve je to bilo izv je taeno i bie obja njeno sa ' i 'liko dogaaja u ovoj prii. Uostalom, etiri ree-, Incn lgebarski obrasci, obino su mu slu ile Imhvati i da rije i sve te koe u ivotu i trgovini wum, ne mogu, neu, vidjeemo. Nikad nije go-

15 vorio ni da ni ne, niti je ta pisao. Ako mu je ko govori o, slu ao je hladno, dr ao se desnom rukom za bradu nasloniv i desni lakat na gornju p ovr inu lijeve ruke, i o svemu je stvarao mi ljenje od koga poslije nikada nije odus tajao. Razmi ljao je dugio i o najmanjim pazarima. Kad bi mu, poslije kakvog dugog i vje to voenog raz- govora, njegov protivnik otkrio tajnu svojih namjera, mislei d a ga je ulovio, on bi odgovorio: >?Ne mogu ni ta da odluim dok ne razgovaram sa svo jom enom. Njegova ' ena, ikoju bje e nainio pravom 'robinjom, bila mu je u njegovim pos lovima najpodesniji zaklon. On nije nikada nikome i ao, nije htio ni dar prima, ni da zove na ruak; nikad nije galamio, i kao da je tvrdiio svaim, ak i pokretima. Nij e nikome ni ta kvario, jer je stalno po tovao svojinu. Pri svem tom, pored sve blago sti u glasu, pored svega obazrivog dr anja, govor i navike kaareve pokazali su se u pravoj boji naroito kad je bio kod kue, gdje se uzdr avao manje nego ma gdje na dru gom mjestu. Tjelesno, Grandet je bio ovjek visok pet stopa, zdepast, pleat, sa lis

tovima koji su imali dvanaest palaca u obimu, jako razvijenih a ica i irokih plea; li ce mu je bilo okruglo, crnpu-rasto, ro avo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oi su mu imale izraz hladan i pro drljiv, izraz kakav narod zami lja u a daje; njegovo elo, puno poprenih bara, mije bilo bez zlnaaUiniih lisipupenja; njegova kosa , ukasta i prosijeda bila je srebro i zlato, kao to su govorili neki mlai ljudi koji n isu shvatili koliko je opasno aliti se na raun gospodina Grane-ta. Njegov nos, zade bljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu ilica, za koju je svijet govorio, n e bez razloga, da je puna zlobe. Ovo lice pokazivalo je neku opasnu prepredeno st, po tenje bez topline, samo ivost ovjeka koji je sva svoja osjeanja usredsredio na tvr-dienje, i na jedino stvorenje koje je za njega zaista bilo ne to, svoju ker Eugeniju, svoju jedinu nasljednicu. 1.6 Di/.-nije, pona anje, ophoenje, sve na o pouzdanje koje stvara navika na u | in Grandet, Inim je izgledao blag i nje obuen na isti nain, ko ga je vidio ' njemu, uostalom, ( H i n v jcdot'avalo je on ) j i - h u svim poduzeima. Zato je gospod an, bio elinog karaktera. Kultu je vjeito bio h i i H N , vidio ga je onakvog

kakav je bio od 1791. Nje->vn glomazna obua vezivala se ko nim uzicama; nosio ? H t i i l n o vunene arape, kratke hlae od debelog suk-i ke.stonjaste boje, sa srebrn im kopama, somotski pr-iik ;:u utim i mrkim prugama, do grla zakopan, irok ipul kost i-nj aste boje s dugakim pe evima, crnu kra-il,n i kvekerski e ir. Njegove rukavice, j ake kao an-i idilu" rukavice, slu ile su ga po dvadeset mjeseci, i, t ili ne bi up rljao, stavljao ih je na obod svoga e-i H, uvijek na isto mjesto, istim metodinim pokretom, i Je sve to je Saumur znao o ovom ovjeku. Samo I linosti imalo je pristup a u njegovu kuu. Najugled-)n od prvih triju bje e sinovac gospodina Cruchota. i k uko je postavljen za predsjednika saumurskog pr-? itepenog suda, ovaj mladi ovjek dodao je imenu i uchot ime Bomfoins i radio je na tome da ime Bon fons I n e ^ i e prevagu nad imenom Cruchot. On se ve potpi-i v ' t i o K. de Bon fons. Parniar, koji je bio toliko nepa -111 v dii ga nazove gospodin Cruchot, odmah bi, jo i' i nuenju, uvidio da je napravio glupost . Sudac je pa-;-io one koji su ga nazivali gospodin predsjednik, ali }v nvnjim najljubaznijim osmijeho m udostojavao laskav-tse kuji su mu govorili gospodin de Bonfons. Gospodinu predsj edniku bilo je trideset i tri godine; bio je vlasnik dobra de Bonfons (Boni Fontis), koje je donosilo floiliflnje sedam hiljada livar a; oekivao je da naslijedi NVIIKU strica bilje nika i svoga strica opata Cruchota, BMiilkn kanonskog vijea svetoga Martina tourskog, koji su va ili kao dosta bogati ljudi. Ova tri Crucho-1, podr avani prilin im brojem roaka, u srodstvu s dvadeset domova u varo i, obrazovali su partiju k ao i KtiKt-nlJn Granda 17 nekada Medicijevi u Firenci; i kao i. Medicijevi, imali su svoje Pazzi. Gospoa d e Grassins, mati dvadeset trogodi njeg sina, dolazila je veoma revnosno gospoi Gran-det da igraju ka rata, nadajui se da e svoga dragog Adolfa o eniti gospoicom Eugenijom. Gospodin de Gr assins, bankar, ivo je potpomagao smicalice svoje ene stalnim uslugama koje je potajno inio starome tvrdici, i stizao je uvijek na v rijeme na bojno polje. Ovo troje Grassinsovih imali su takoer svoje privr enike, svoje roake, svoje vjerne saveznike. Kod Cruchotovih, opat, porodini Tallevrand, koga je potpomagao njegov brat bilje nik, hrabro se borio s go spoom Grassins, i poku avao je da bogato nasljedstvo zadobije za svoga si-no

vca predsjednika. Ova potajna borba izmeu Cruchotovih i Grassinsovih oko ruke Eugenije Grandet ivo je zanimala razna saumurska dru tva. Da li e gospoica Grandet poi za gospodina predsjednika ili za gospodina Adolfa de Gras sinsa? Na ovo pitanje jedni su odgovarali da gospodin Grandet nee dati svoju ker ni jednome ni drugome. Nekada nji kaar, pun slavoljublj a, tra i zeta, govorahu, kakvog francuskog pera, koji bi sa svoje tri stotine hilj ada livara dohotka primio svu Grandetovu burad u pro losti, sada njosti i budunosti. Drugi su odgovarali da su Grassinsovi plemii, veoma bogati, da je Adolf vrlo lijep mladi, i da tako lijepo srodstvo, osim ako nemaju u ruka vu kakvog papinog sinovca, mora zadovoljiti ljude prostake, ovjeka koga je cio Saumur zapamtio s kaarskom sjekirom u ruci i koji je, uostalom, bio u svoje vrijeme crvenjak. Naj razboritiji napominjali su da je gospodinu Cr uchotu de Bonfons slobodan pristup u svako doba, dok njegov suparnik dolazi u kuu samo nedjeljom. Jedni su tvrdili da gospoa de Grassins, koja je bila u veem prijateljstvu sa enama u kui Grandetovoj no Cruchotovi, mo e utjecati na njih, te e tako, prije ili poslije, postii svoj cilj. Drugi su odgovarali da niko na svijetu ne umije 18 tako vje to da se dodvori ovjeku kao opat Cruchot, i da su u ovom sluaju, gdje je na jednoj strani ena, a ha drugoj sveenik, podjednaki izgledi. Imaju patakarte, govori o je jedan dosjetljivac saumurski. Bolje obavijeteni, stariji stanovnici saumurski uvjeravali su da e e gospoica Eugenija Grandet iz Saumura, po to su Grandetovi i suvi e mudri da bi dali da imanje ode iz. porodice, udati za sina gos podina Grandeta iz Pariza, bogatog vinarskog trgovca. Na to su privr enici Cru-chotovih i Grassinsovih odgova rali: Prije svega, ova dva brata nisu se ni dvaput vidjela za trideset godina. Po slije, gospodin Grandet iz Pariza cilja na visoko za svog sina. On je kmet jednog kvarta, narodni poslanik, pukovnik u narodnoj gardi, sud ac trgovakog suda; on uv odrie Grandetovih iz Saumura, i namjerava da se (rodli s kakvom vojvodskom porodic om po milosti Napolconovoj. Sto se sve nije govorilo o jednoj nasljednici o kojoj se prialo na dva deset milja unaokolo, pa ak i u putnikim kolima od Angersa do Bloisa zakljuno! Poetkom 1818. cruchotovei dobi e znatnu prevagu nad grassinsovcima. Froidfonsko dobro, poznato sa svoga parka, divnog zamka , majura, rijeka, jezera, umu, u vrijednosti tri miliona, izlo io je prodaji mladi tuarkiz de Froidfond, primoran da pretvori u novac voju imovinu. Bilje nik Oruchot, predsjednik Crsuchot, opat Cruchot, potpomognuti s vojim pristalicama, sprijeili su da se ovo dobro prodaje na male dijelove. Bilje ni k zakljui s mladim ovjekom sjajnu pogodbu, uvjeriv i ga da bi se morali voditi bezbrojni sporovi protiv kupaca dok bi se nova c od njih naplatio; bolje hi bilo prodati sve ukupno gospoinu Grandetu, ovjeku ko ji ima novaca i koji je u stanju da polo i sve u gotovu. Na taj nain lijepa markiska ba tina froidfonska pre la je iu svojinu gospodin a Grandeta, koji je, na veliko udo Saumura, isplatio s izvjesnim odbitkom, po-Nli jo izvr enih formalnosti. O ovoj stvari prialo se ak ! 19 u Nantesu i Orleansu. Gospodin Grandet ode da vidi svoj zamak, koristei se jednim dvokolicama koja su se tamo vraala. Po to je kao gospodar razgledao ovo svoje imanje, on se vra ti u Saumur, uvjeren da je svoj novac ulo io po dvadeset pet posto, i zanesen divn om mi lju da froidfonsku ba tinu zaokrugli, ujediniv i sa njom sva svoja dobra. Zatim, da bi ponovo napunio svoju gotovo ispra njenu kasu, on se

rije i da isijee do kor-jena svoje ume, svoje zabrane i da iskoristi topole na svoji m livadama. Sad je lako razumjeti svu va nost ovih rijei: kua gospodina Grandeta je bezbojna , hladna, nijema u gornjem kraju varo i, zaklonjena razvalinama bedema. Stu-bovi i luk kapije bili su, kao i kua, nainjeni od pje -ara, bijelog kamena iz okoline Loire, i tako mekog da je prosjeno trajao jedva dvije stotine g odina. Nejednake i este rupe, koje su klimatske nepogode udnovato izdubile, davale su kapiji izgled crvastog kamena francuske arhitekture i neku slinost s tamnikim kapijama. Iznad luka bio je dugaak niski reljef od tvrdog kamena , koji je predstavljao etiri godi nja vremena, s figurama ve najedenim i sasvim crni m. Nad ovim niskim reljefom pru a se vijenac iz kojega su izbijale neke biljke sluajno nanesene: ute hvoje, poponci, ladole i, bokvice i jedna mala tre nja, ve dosta visoka. Kapija od te ke hrastovine, mrke boje, isu ena, sva isp ucala, slaba na prvi pogled, dr ala se vrsto svojim gvozdenim klincima koji su pravili simetrine are. etvrtasta re etka, mala, ali s estim i zara lim ipkama, nalazila se na sredini manjih vrata i slu ila je, tako rei, kao motiv ek iu, koji je bio za nju pritvren prstenom i udarao u iskrivljeno lice jednog klina. Ovaj eki duguljastog oblika, vrsta onih koje su na i preci nazivali afc-marima, liio je na veliki znak uenja; kad bi ga pa ljivo razgledao, starinar bi na ao na njemu tragove jednog smije nog lika koji je nekad predstavljao i koji se 20 itiijJiim upotrebom izlizao. Kroz malu re etku, koja je namijenjena za raspoznavan je prijatelja za vrijeme gra- rtttiiMldli ratova, radoznali ovjek mogao je vidjet i, vi tlnu mrnnog i zelenog svoda, nekoliko tro nih stepenica Itojo MU vodile u ba u ivopisno okru enu debelim vla nim zidovima, obraslim zakr ljalim jem. Ovi zidovi MI lili) zidine bedema, na kojima su se dizale ba e ob-I I ' M J I I I kua. U prizemlj u kue najglavnija soba je bila "miru, iji se ulaz nalazio pod svodom velike kapije. ilii njih znaju svu va nost dv ornice u varo icama ani iklm, tourenskim i beriskim. Ona je u isti mah predio, hljp, salon, kabinet, budoar, trpezarija; ona je pozornica domaeg ivota, zajednik o ognji te. Tu je obli nji ln IJU*' dvaput godi nje i ao gospodina Grandeta; tu su I I U I H / I I I /.ukupci, upnik, sreski naelnik, vod eniarski Miiiitiuk. Ova dvornica imala je dva prozora koji su gle-ilnll na ulicu i bila je popoena daskama; odozgo do l'iljp bila je pokrivena sivom drvenom oblogom, s an-iKluni Sarama; tavan je bio sastavljen iz vidljivih greda, Inliorter sivo obojenih, a prostor izmeu njih bio je is-j i i i n j i ' i ) po utj elim kreom. Jedan stari bakarni sat, i a-inii iirnbeskama, stajao je kao ukras na nevjesto izva-I m i i u i i kuminu od bijelog kamena, na kome je bilo ze-I I ' I I I I H N I . O ogledalo sa ijih se ivica, koso isjeenih, da bi hu nlulcl u vidjela debljina, odbijala tanka pruga svjetlo-li du jodne gotske deko racije od demaskiranog elika, 'i i'bjo M.ranc kamina stajao je po jedan dvokraki svijee-u|n k od pozlaenog bakra za dvojaku upotrebu: kad se ' l i i i u i ru e, koje su slu ile kao tanjirii, i ija je glavna .??? .mi bila uglavljena u postolje od plaviastog mramo-? i ukra/ieno starim bakrom, ovo postolje obrazovalo je ii-njnk za obine dane. Stolice starinskog oblika bile M provuene tkaninama koje su predstavljale prizore \t liHfontuineovih basana; ali je trebalo znati pa pogodili ftlu predstavljaju; tak o su se te ko raspoznavale izblijedjele boje i slike pune zakrpa. U sva etiri ugla ove

ib

21 dvornice nalazili su se dolapi s prljavim policama, jedan stari stol za kartanje, ija je gornja povr ina predstavljala ahovsku tablu,

bio je namje ten u udubljenju izmeu dva prozora. Iznad ovog stola visio je ovalan b arometar, s. crnim pervazom, i ukra en trakama od pozlaenog drveta, na kome su se m uhe tako nepristojno zabavljale da su od pozlate ostali samo vrlo sumnjivi trago vi. Na zidu prema kaminu dva pastela trebalo je da predstavljaju pretke gospoe Gr andet, staroga gospodina de La Bertelliera, kao porunika u francuskoj gardi, i p okojnu gospou Gentillet, kao pastirku. Na prozorima su visile zavjese od turske c rvene tkanine, prikupljene svilenim gajtanima sa crvenim kitkama. Ovaj ovako ras ko an ukras, koji je tako malo odgovarao Gran-detovim navikama, kupljen je zajedno s kuom, kao i ona gotska dekoracija, sat,, vezene stolice, i dolapi od ru inog drv eta. Kraj prozora, koji je bio najbli e vratima, nalazila se jedna slamna stolica, ije su noge le ale na podmetaima, da bi gospoa Grandet mogla kroz prozor vidjeti pro laznike. upljinu prozora ispunjavao je ekrk za predivo od divlje tre nje otrte boje, a odmah do njega bila je mala naslonjaa Eugenije Grandet. Ima petnaest godina k ako dani gospoe Grandet i njene keri mirno protjeu na ovom mjestu, u neprekidnom ra du, od mjeseca aprila do mjeseca novembra. Prvog dana ovog posljednjeg mjeseca m ogle su se premjestiti u svoj zimovnik, kraj kamina. Tek toga dana dopu tao je Gra ndet da se u dvornici nalo i vatra, koja se po njegovoj zapovijesti gasila 31. mar ta, bez ikakvih obzira na prve hladnoe ranog proljea ili na jesenje hladnoe. Jedna grijalica ispunjena arom od kuhinjske vatre, koji je velika Nanona s mnogo vje tine uspijevala da sauva za njih, pomagala je gospoi i gospoici Grandet da provedu najh ladnija jutra ili veeri mjeseca aprila i oktobra. Mati i ki odr avale su u dobrom st anju sve rublje u kui, i svoje dane upotrebljavale su tako savjesno na 22 uvuj pravi nadniarski posao da Je Eugenija, kad Je htjela du izveze kakvu ogrlicu svojoj materi, morala otkidali od svoga sna, i pri tom lagati ocu da bi dobila svi-Jf'ti. Tvrdica je odavno uobiajio da svijee dijeli svojoj kiteri i velikoj Nainoma, kao to je zorom dijelio Faruh i iinmirnice potrebne za dnevnu p otro nju. Velika Nanona bila je mo da jedino ljudsko stvo" i i j i > kadro da podnese despotizam svoga gospodara. 1 ijela je varo zavidjela na njoj gospodinu i gospoi i amdet. Velika Nanona, tako prozvana zbog svoga stasa i)i je iznosio pet stopa i osam palaca, slu ila je kod ? i / i n d c t a ve trideset i pet godina. Mada je imala svega .-deset livara plae, ipak su je smatrali za jednu od najbogatijih slu kinja u Saumuru. S ovih . ezdeset Hvalu, Medei punih trideset i pet godina, stekla je "toliko du je tu skoro ulo ila kod bilje nika Cruchota etiri hiljud e Hvara u do ivotnu rentu. Ovaj rezultat duge i (trajne tednje velike Nanone uini se svakom preko lujnru veliki. Sve slu kinje,, vidjei da je ova j adna djevojka od ezdeset godina osigurala sebi kruh za svoje Mate dune, zavidjele .su joj, ne pomi ljajui na to koliko je ona robovala dok je taj kruh zaslu ila. Kada joj je bilo dvadeset i dvije godine, ova jadna djevojka i t l y d j e nije mogla da nae slu bu, toliko joj je iice bilo ml vratno; i ovo ras polo enje bilo je zaista vrlo nepravedno; njenom licu svako bi se divio da je bilo na ra-Uipiilma. kakvog grenadira; ali, vele ljudi, sve treba da jp UH svom mjestu. Primorana da napusti jedan sagof-JPII mnjur, na kome je uvala krave, ona doe u Sau-nuir, gdje potra i slu bu, s odva no u ljudi koji unaprijed pristaju na sve. ia Grandet pomi ljao je u to dobu na enidbu i htio je ve da s e okuci. On zapazi ovu djevojku koju su svi redom odbijali. Znajui, kao Klat! kuar , da procijeni tjelesnu snagu, on pogodi od kolike koristi mo e biti ensko stvorenje herkulskog stati, krepko kao ezdesetogodi nji hrast n a svome korije-

23 nu, razvijenih kukova, irokih plea, kirid ijskih ruku i p o teno kao to je bila njena neporona ednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratob orno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mi ice, ni Nanonini dronjci nisu za-pla il i kaara koji je jo bio u godinama kad srce umije da zadrhti. On odjenu,.obu, nahra ni ovu jadnu djevojku, dade joj plau, i uputi je na posao, ne postupajui prema njo j suvi e surovo. Zbog ovako lijepog prijema, velika Nanona plakala je u potaji od radosti i postade iskreno odana kaaru koji se, uostalom, dahijski koristio ovom njenom odano u. Nanona je radila sve: kuvala, spravljala cije, prala rublje na Loiri , donosila ga na svojim ramenima; ustajala zorom, lijegala kasno, goto-vila je j elo za vrijeme berbe svima nadniarima, nadgledala berae; uvala je, kao vjerno pseto , blago svoga gospodara; najzad, imajui slijepo povjerenje u njega, pokoravala s e bez roptanja njegovim najluim udima. One uvene godine 1811, u kojoj je berba stal a neuvenih muka, poslije dvadesetogodi nje slu be, Grandet se rije i da dade Nanoni svo j stari sat, jedini poklon koji je ikad dobila od njega. Mada joj je davao svoju staru obuu (koja je sasvim pristajala na njenu nogu), ovu obuu nije bilo moguno smatrati kao neki tromjeseni poklon: toliko je bila poderana. Primorana nema tinom, ova jadna djevojka postade takva tvrdica da je Grandet zavolje kao to ovjek zavol i pseto, i Nanona mirno dopusti da joj se navue na vrat ogrlica sa iljcima, ije ubo de nije vi e osjeala. Ako je Grandet stekao hljeb s malo odvi e tedljivosti, ona se ni je tu ila; ona je veselo uestvovala u higijenskoj koristi koju je donosio tedljivi n ain ivota u ovoj kui, u kojoj nikad niko nije bio bolestan. A poslije, Nanona je bi la kao lan porodice: ona se smijala kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzl a se, grijala se, radila je zajedno s njim. Koliko li je slatke nagrade bilo za nju u ovoj jednakosti! Nikad joj on nije predbacio kad bi u vinogradu ili 24 i-iil vokom pojela koju breskvu, ljivu ili kru ku. De, unona, poasti se, govorio joj je onih godina kad su ? savijale toliko rodom god da '??11 moZa svinjama. je koja seljanku, su ga ovu " zakupci bacaju Mvojoj uranu mladosti navikla samo na ravo postupanje, za ??'u siroticu koja je primljena iz milosra, i dvosmisleni mijeh ia-Granetov bio je z rak jarkog sunca. Uostai"in, u prostom srcu, u skuenoj pameti Nanoninoj bilo i' mjesta samo za jedno os jeanje i jednu misao. Za i' iljcd.njih trideset i pet godina ona je vjeito zami ljala I IP u onom trenutku kad je do la pred radionicu go? m i l i n u Grandeta, bosonoga, u dronjcima, i neprestano i joj bile u u ima kaaireve ri jei: ta hoe , dijete nje? I njena je zahvalnost ostala vjeito ista. Ponekad ?( l i a n e t , kad pomisli da ovo jadno stvorenje nije nii ni ulo iole blagu rije, da ne poznaje nijedno od onih i i r n i h osjeanja koje ena izaziva, i da mo e jednog uvijek je gledajui Na Nanona! Sirota ga ttlttni uzvik nim neodree nekim pogledala rekao: njegov djevojka ne jeme, lanac me odavalo a aljenje primano HHMliirno imalo Ugaonoga. pogledom. s stvorile trajnog vremena Ove na rijei, vri odavno ponavlja

su prijateljstva, ko je svako novo saue e po jednu kariku. Ovo s u Grandetovom srcu, tako blaod ove stare djevojke, je u sebi neega Ovo okrutno sa aljenje

jednoga tvrdice, budilo tisuu u srcu staroga je, meutim, za sree. Ko nee hnder rei: Sirota e poznati svoje po izrazu njihovog njihove tajanstvene U Kaumuru je bilo u kojima se prema lje postupalo, ali tih kua nisu svem lom bili ovoljili sa svojom ova druga rije: rade Grandetovi s vom velikom Nanonom, te im je tako odana? Ona bi je

Nanonu ta-

koje zadovoljstava kaara, bilo vrhunac

Nanona! Bog an- rtele glasa i tuge. mnogo kua mla dima bo gospodari pri nimalo zad poslugom. Olutla Sta to njiho za

25 njih u vatru skoila. Njena kuhinja, iji su prozori s re etkama gledali u dvori t e, bila je uvijek u redu, ista, hladna, prava pravcata kuhinja tvrdice u kojoj ni t a nije smjelo da propadne. Kad opere sudove, pokupi ostatke od jela, ugasi vatru , Nanona je ostavljala kuhinju, koju je od dvornice odvajao jedan hodnik, i dola zila je svojim gospodarima da prede kudelju. Jedna jedina svijea bila je dovoljn a cijeloj porodici za jedno vee. Slu kinja je spavala u dnu ovog hodnika, u jednom umezu u koji je svjetlost dolazila kroz jedan prozorci. Njeno elino zdravlje dopu t alo joj je da bez ikakvih posljedica stanuje u ovoj jami, iz koje je mogla uti i najmanji um u mrtvoj ti ini koja je i danju i nou vladala u ovoj kui. Morala je, kao pas uvar, da'ispava'samo s jedinim uhom i da se odmara budna.

Godine 1818, pred vee, u polovini mjeseca novembra, velika Nanona nalo i vatru p rvi put. Jesen je bila vrlo lijepa. Taj dan bio je svean dan, za koji su vrlo dob ro znali i Cruchotovci i Grassinsovci. Zato su se ovo estoro suparnika i spremali da dou, naoru ani od glave do pete, da se sukobe u dvornici i nadma e jedni druge u dokazima prijateljstva. To jutro cio Saumur je vidio gospou i gospoicu Grandet kad su u pratnji Nanone i le u upnu crkvu na slu bu, i svi se sjeti e da je tog dana roenda n gospoice Eugenije. Zato bilje nik Cruc-hot, opat Cruchot i gospodin K. de Bonfons , kad su otprilike mislili da su Grandetovi veerali, pohita e da stignu prije Grass insovih da estitaju gospoici Grandet. Sva trojica nosili su ogromne kite cvijea, nabranog u njihovim ba icama. Dr ke cvijea, koje je predsjednik htio da da, bile su vr lo vje to uvijene trakom bijele svile sa zlatnim resama. To jutro gospodin Grandet , kao i uvijek o znamenitom danu roenja Eugenijinog, do ao

26 Jp k njoj dok je jo bila u postelji, i sveano joj dao svoj roditeljski poklon, koj i se od trinaest godina naovamo nastojao od jedne rijetke zlatne pare. Gospoa Gra ndet obino je davala svojoj keri zimsku ili ljetnu haljinu, prema prilikama. Ove dvije haljine i zlatnici koje je ( l o l i i j a l a o novoj godi ni i o roendanu od svoga oca do-MoNili su Eugeniji mali godi nji prihod od sto talira otprilike, koji je ona gomilala na Gra ndetovo zadovoljstvo. Zar to nije bilo prenositi svoj novac iz jedne kase i drugu i, tako rei, na nje an nain navikavati na tvr-rilenje svoju nasljednicu od koje je Grandet ponekad tra io raun o njenom blagu koje je ranije poveavala porodica njene majke, govorei joj: To e biti tvoj svad-' ' ni dvanaestak. Dvanaestak je starinski obiaj koji Jo stro

o i s pobo no u odr ava u nekim krajevi-?" u centru Francuske. U okrugu Berry i Anjou, kad kakva djevojka udaje, njena porodica ili porodica nje-'"?i[ mu a daje joj kesu u kojoj se nalazi, prema imovnom stanju, dva naest, ili dvanaest dvanaestina, ili dva-nm<Nl stotina komada srebrnog ili zlatn og novca. Ni naj-?Irnmu nija obanka nee se udati bez dvanaestka, pa Ina bio sav od bakarnog novca. Jo i sada se govori u Ifmoudunu o ne znam kakvom d vanaestku koji je dobila nekakva bogata nasljednica, i koji se sastojao od sto ? ? Inli'.sol i etiri portugalska zlatnika. Papa Klement VII, i i U' Katarine Medicijeve, dao je svojoj sinovici, kad se o' lnvala za Henrika II, dvanaest zlatnih antikih me-i Uilju od vrlo velike vrijednosti. Za vrijeme veere, vrlo raspolo en Sto mu je njeg ova Euganija ljep a IU novoj haljini, otac je uzviknuo: Po to je danas Eugenijin dan, da nalo imo vatru! To e sluti ti na dobro. -?? Gospoica e se zacijelo udati ove godine ref< velika Nanona, odnosei ostatke je dne guske, tog Iiui",arKkog fazana. Ja ne vidim za nju u Saumuru prilike odgovori gospoa Grandet gledajui pla ljivo u sv oga mu a, 27 to je, kad se imaju na umu njene godine, svjedoilo o potpunom branom ropstvu u kome je ova jadna ena ivjela. Grandet pogleda svoju ker i veselo ree: Danas je djetetu dvadeset i tri godin e; moraemo se uskoro pobrinuti za nju. Eugenija i njena mati nijemo se pogleda e i razu-mjedo e se. Gospoa Grandet je bila suha i slaba ena, uta kao dunja, nespretna, spora; jedna od onih ena koje kao da su stvorene da se prema njima ravo postupa. Imala je krupne kosti, veliki nos, velik o elo, krupne oi, i na prvi pogled ne to malo slinosti s prozuklirn voem, u kome nem a vi e ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okru ena borama, a donja vilica iljata i povijena naprijed. To je bila krasna ena, p rava ki Bertellierovih. Opat Cruchot znao je da nae nekoliko prilika da joj ka e da nije ru na i ona je to vjerova la. Njena aneoska blagost, strpljenje jednog insekta kog djeca mue, rijetka pobo nost, postojana mirnoa njene d u e, dobro srce, sve je to izazivalo ope saue e i po tovanje. Njen mu joj nikad nije dao djednom vi e od est franaka za njene tro kove. Mada je izgledala smije na, ova se ena, koja je u mirazu i nasljeu donijela gospodin u Grandetu preko tri stotine hiljada franaka, vjeito osjeala tako duboko poni ena za visno- u i ropstvom, protiv koga joj dobrota njene du e nije dopu tala da se buni, da nikad nije zatra ila nijedne pare niti ikad uinila kakv u primjedbu na akta koja joj je bilje nik Cruchot podnosio na potpis. Ova nerazumn a i potajna ponositost, ova plemenitost du e koju je Grandet stalno potcjenjivao i vrijeao, preovlaivala je u pona anju ove ene. Gospoa Grandet nos ila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obino trajala po godinu dan a; imala je veliku bijelu pamunu maramu, slanini e ir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne 28 U\ Kuko je rijetko izlazila iz kue, obuu je malo ci-ila, Najzad, nikad ni ta nije tr a ila za sebe. Zato je i ulet, obuzet katkad gri njom savjesti pri pomisli da uiiogo vremena pro lo od onog dana ka d je svojoj i duo est hiljada franaka, pri prodaji svoje godi nje 10 uvijek ugovara o da se i njegovoj eni da kakav i poklon. Tih etiripet zlatnika od Holanana ili Bel-i iiica, kupaca Grandetovog vina, bili su najsig urniji i . i n j i prihod gospoe Grandet. Ali, kad bi primila lili pet zlatnika, mu bi joj esto rekao, kao da im .i i,s;i bila zajednika: Molim te,

pozajmi mi koji fra-1 ?, A jadna ena, sretna to mo e uiniti ne to za j'ika koga joj je ispovjednik predstavljao za gospo-i, davala mu je, u toku zime, po nekoliko tali ra od IH koji je dobila. Kad bi izvadio iz d epa pet fra-M koje je mjeseno davao na sitnice, na konac, igle letu svoje keri, Grandet je, po to j e zakopavao i, redovno pitao svoju enu: A ti, mama, treba li Sto? Vidjeu odgovarala je gospoa Grandet s osje-? o i i j l m a materinskog dostojanstv a. Uzalud sve to blagorodstvo! Grandet je mislio da |i plemenit prema svojoj eni. Zar filozofi koji nailaze u i Nunonc, gospoe Grandet, Eugenije, ,ne mogu s .om rei d a je ironija osnovni karakter provienja? Ujo ove veere, na kojoj je, prvi put, bil o rijei o > nijinoj udaji, Nanona ode u sobu gospodina Gran-i du donese bocu kasi sa, i silazei niz stepenice i li) no pade. Glupao jedna ree joj gospodar zar i ti .1.1 pa.IlieS, ti? Pa zbog one stepenice, gospodine, to se klati. Pravo ka e Nanona ree gospoa Grandet. odavno je trebalo da je popravite. Jue Eugenija umalo da nije uganula n ogu na njoj. 29 Na ree Grandet' Nanoni videi da je saisvim preblijedila po to je danas Eugenijin roe ndan, i zato to umalo nisi pala, uzmi a icu kasisa. Bogami, i zaslu ila sam je ree Nanona. Mnogi bi na mome mjestu razbio bocu; ali ja bih je sauvala pa ma razbila lakat. Sirota Nanona! ree Grandet nalijevajui joj kasis. Da se nisi ubila? upita Eugenija gledajui je sa saue em. - Nisam, zadr ala sam se. E, po to je danas Eugenijin roendan, popraviu vam tu stepenicu. To je zato to vi ne umijete da stanete no gom u kraj gdje se stepenica jo dr i. Grandet uze svijeu, ostavi enu, ker i slu kinju bez druge svjetlosti do one s ognj i ta na kome je buk-tao plamen, i ode u od akliju po daske, avle i alat. Hoete li da vam pomognem? doviknu mu Nanona kad je ula da kuca po stepenicama. Ne treba! ne treba! umijem ja i sam odgovori nekada nji kaar. U trenutku kad je Grandet lino popravljao svoje crvotone stepenice i zvi dukao sjeajui se svojih mladih godina, zakuca e na vratima Cruchotovi. Jeste li to vi, gospodine Cruchot? upita Nanona gledajui kroz re etku. Mi smo odgov ori predsjednik. Nanona otvori vrata i svjetlost s ognji ta, koja se odbijala pod svodom, pomo e Cruchotovima da spaze ulaz od dvornice. A! vi nam dolazite na estitanje ree im Nanona, osjetiv i miris cvijea. Izvinite, gospodo viknu im Grandet kad je poznao glas svojih prijatelja sad u ja! Ja se ne stidim, ja sam popravljam jednu stepenicu na svom stepeni tu. . 30 Molim, molim, gospodine Grandet! Ugljenar je /i mtft u svojoj kui odgovori posl ovicom predsjednik, nmljui se sam svojoj aluziji koju niko nije razumio. Ciospoa i gospoica Grandet ust ado e. Tada pred-pjnrinlk, koristei se pomrinom, ree Eugeniji: Hoete II ml dopustiti, gospoice, da vam na dana nji dan va-i ? ,|H roenja po elim mnogo sretnih godina i zdravlje i ? < ] } vas je dosad poslu ilo? On joj pru i veliku kitu cvijea rijetkog u Saumu-m, /.alim je uze za ruke i poljubi je s obje strane vra-t, n Ijubazno u od koje se Eugenija zastidje. Tako p predsjednik, koji je liio na dugaak za rali klin, i i ' l v i i r u o . Molim vas, samo izvolite ree Grandet ula-

i Vi, bogme lijepo, gospodine predsjednie! Valjiio Sto je svean dan? Znate, pored gospoice odgovori opat Cruchot 'I ui svoju bio bi za ? sinovca svean dan.

kitu

cvijea

svaki dan

? Kl'i'l. 1 'iat poljubi Eugeniju u ruku. Sto se tie bilje nika " i i < > l . a , on prosto poljubi djevojku u oba obraza i Gledaj ti nje kako raste! Svake godine dva naest ()nt.nviv i svijeu pred satom, Grandet, koji nije ni-h<l napu tao neku alu i nesnosno j e ponavljao kad mu KP u M i i i l a lijepa, ree: Po to je danas Eugenijin roen-ilmt, y.M|>!i!imo velike svi jenjake! On bri ljivo skide krakove sa svijenjaka, metnu n dvuki stup po jedan tanjiri, uz e iz Nanoninih ruku novu svijeu, iji je kraj bio uvijen papirom, metnu je U Kvljenj ak, utvrdi je, zapali, i sjede pored svoje ene, (li'iUtjui naizmjence svoje prijatelje, svoju ker, i oba sijenjaka. Opat Cruchot, omalen pun , de mekast, s ri-rtom 1 (.'Jatkom vlasuljom, lica kao u stare karta ke, ispru i hvoje noge obuvene u glomaznu obuu sa srebrnim luipmna i ree: Grassinsovi nisu do li? 31 Nisu jo ree Grandet. Ali e doi? upita stari bilje nik, krivei svoje lice, puno rupa kao ka ika kojom se kupi pjena. Nadam se ? odgovori gospoa Grandet. Jeste li gotovi s berbom? upita Grandeta predsjednik de Bonfons. " Sasvim gotov ree mu stari vinogradar, i ustade d se pro eta po dvornici, ispravlj ajui prsa oholo kao to su bile ohole i njegove rijei: sasvim gotov! Hodajui tako, on spazi kroz vrata hodnika to vodi u kuhinju veliku Nanonu kako sjedi kraj vatre i pri svijei se sprema da prede, da ne bi sjedjela s gostima. Na-nona ? ree on izi av i u hodnik odmah da si ugasila vatru i svijeu pa da sjedi s nama. Hvala bogu! u dvornici ima dovoljno mjesta za sve nas. Ali, gospodine, imaete goste. A zar ti nisi to i oni? I oni su od Adamovog koljena kao i ti. Grandet se vrati predsjedniku i ree mu: Jeste li vi prodali svoje vino? Bogami, nisam, neka stoji. Danas je dobro, ali e za dvije godine biti bolje. Kao to znate vlasnici su se zarekli da odr e ugovorene cijene, i Belgijanci ga ove godine nee dobiti po to hoe. Ako odu, neka ih; vratie se. Tako je, samo dr imo se dobro ree Grandet tonom od koga predsjednik uzdrhta. Da nij e u pogodbi? pomisli Cruchot. U taj mah udar zveMra objavi Grassmsove, i njihov dolazak prekide raz govor koji su zapoeli gospoa Grandet i opat. Gospoa de Grassins je jedna od onih omalenih ena, ivahnih, punih, bijelih i rume nih, koje su ostale mlae i u svojoj etrdesetoj godini zahvaljujui palanakoj samostan skoj umjerenosti i svom besprijekornom ivotu. One su kao one posljednje pozne ru e koje je 32 l i r l j n l . n o vidjeti, ali ije krunice imaju u sebi neega l i l H t l n o g i iji miris nije vi e tako jak. Ona se

oblaila doHlu lijepo, poruivala je haljine iz Pariza, davala je ton Saumuru i prir eivala je veernje zabave. Njen mu?., biv i kapetan u carskoj gardi, te ko ranjen u bit ki U i ni Auslerlitza i penzioniran, sauvao je pored svega hvof-i po tovanja prema Grandetu, svoju vojniku iskreKOHl.

Dobro vee, Grandet ree on vinogradaru dr-JtiM nm ruku i gledajui kao s neke visin e, to je uvi-i*-'k jako poni avalo Cruchotove. Gospoice ree -Mtlm Eugeniji, po to se p zdravio s gospoom Grandet vi ste uvijek lijepi i dobri, i ja zbilja ne znam to ii| vinu ovjek mogao po eljeti. Zatim joj predade i'-dno .sandue, koje je nosio momak , i u kome je bila nuka vrsta vrijesa s Capa, cvijee skoro doneseno u i l v r o p u i vrlo rijetko. < iospoa de Grassins poljubi Eugeniju vrlo srdano, mitova se s njom i ree joj: Ad olphe je uzeo na sebe 'Ui vam preda moj mali poklon. .Irdun povisok mladi ovjek, plav, blijed i tanak, ? i n B l i i otmjenog pona anja , po izgledu stidljiv, ali koji :? potro io u Parizu, kuda je bio oti ao da ui prava, uBin do deset hiljada franaka preko redovnog izdr a-tmjn, prie Eugeniji, poljubi je u oba obraza i pru i i i| Uovc i za rad, u kome s u svi predmeti bili pozla-iii, prava bazarska roba, iako je na kove iu bio i;ilt, Na dosta lijepo urezanim gotskim pismenima E. G., po kojima se moglo misliti da je poklon skupocjen. Kad I! je otvorila, na Eu geniji se opazi ona neoekivana i j u i l p t i i i u radost, od koje djevojke po rumene, zatrepte i u/drhte od zadovoljstva. Ona pogleda u oca, kao da je liljuln znati smije li primiti poklon, i gospodin Grandet trt* j edno Uzmi, keri! s izrazom koji bi proslavio liiikvo/!a glumca. Cruchotovi ostado e p renera eni kad npnzlfir radostan i ljubazan pogled kojim je Adolpha de -i K i i i j e n l j a Granae 33 Grassinsa pogledala nasljednica, za koju je ovako bogatstvo bilo ne to neuveno. Go spodin de Grassins ponudi Grandeta burmutom, uze ga i sam malo, skinu prstom zrna koja su pala na traku or dena Legije asti, udjeve-nu u rupicu njegovog plavog kaputa, zatim pogleda Cru-chotove pogledom koji kao da je govorio: Da vidim ta ete na ovaj udarac! Gospoa de Grassins pogleda u plave vaze u k ojima su bile kite cvijea Cruchotovih, tra ei njihove poklone s izvjestacenom srdano u ene koja umije da se ruga. U ovoj tugaljivoj prilici opat Cruchot pusti dru tvo da posjeda oko vatre i ode s Gran-detom u dno dvornice . Kad su ova dva starca do la do prozora koji je bio najvi e udaljen od Grassinsovih, sveenik ree tvrdici na uho: Ovi ljudi bacaju novac kroz pr ozor. Ako, kad pada u moj podrum odgovori stari vinogradar. Da ste htjeli dati va oj keri zlatne makaze, vi biste bili u stanju da to i uinite r ee opat. Ja joj dajem ne to bolje od makaza odgovori Grandet. Moj je sinovac pravi zvekan pomisli opat gledajui u predsjednika, ija je razbaru en a kosa jo pojaavala neprijatan utisak njegovog crnomanjastog lica. Zar nije i on m ogao izmisliti kakvu sitnicu koja bi se dopala? Mi emo s vama da igramo karte, gospoo Grandet ree gospoa de Grassins. Pa kad smo svi ovdje, mo emo se podijeliti u dvije partije. Po to je Eugenijin roendan, igrajte svi zajedno tombole ree ia Grandet i djeca e vama. Nekada nji kaar, koji nikad nikakvu igru nije igrao, pokaza na svoju ker i Ado lpha. De, Nanona, namjesti stolove. 34 Mi emo vam pomoi, gospoice Nanona ree vi-Hclo gospoa de Grassins, sva radosna to je bradovala Eugeniju. Nikad u svome ivotu nisam bila tako zadovoljnu - ree joj nasljednica. Nikad nigdj e nisam vidjela tuko to lijepo.

? Adolphe ga je sam izabrao i donio iz Pariza ii-("-i' joj na uho gospoa de Grassi ns. - Samo tako, prokleta spletka ice! govorio je n Nihi predsjednik ako kadgod ti ili tvoj mu doete jii ni sud, neete olako proi. Bilje nik, koji je sjedio u jednom uglu, gledao je ni i ino opata, govorei u se bi: Grassinsovima je sva muka uzalud; moje imanje, imanje moga brata i moga Inovca iznosi ukupno milion i sto hiljada franaka. (iiiiHsinsovi najvi e da imaju polovinu od toga, a uz to imaju ker. Mogu poklanjati ta hoe! I nasljednica i pokloni, sve e to jednog dana biti na e. U osam i po sati uvee dva stola su bila raspre-m l j i ' i i a . Lijepoj gos poi de Grassins ispalo je za rukom ii Mvoga sina posadi do Eugenije. Uesnici ovog v rlo /fliilmljivog prizora, iako je izgledao sasvim obian, dr-?}ft-i pred sobom arene kartone sa ispisanim brojevima, I komade plavog stakla, pretvarali su se da slu aju ale Iuro;; bilje nika, koji nijedan broj nije izvu kao a da ga nljr propratio kakvom primjedbom; ali svi su mislili na n i l l l o n e gospodina Grandeta. Stari kaar, pun ta tine, pioi nutrao je ru iasta pera, novu haljinu gospoe de UiHNNins, marcijalnu glavu ban karovu, glavu Adolphovu, prrcI.Njednika, opata, bilje nika, i govorio je u sebi: Svi mi ilo:"; I i zbog mojih talira. Dolaze zbog m oje keri, iako lm Je ovdje dosadno. Ne! nee je dobiti ni jedni ni drugi, u vi mi sl u e kao harpune za ribolov! Ova porodina veselost u ovom starom sivom salonu, slabo osvijetljenom dvjema s vijeama; smijeh, uz u v i j a n j e Nanoninog ekrka, iskren jedino na Eugeniji 35 nim usnama ili na usnama njene majke; niskost spojena s tako velikim interesi ma; djevojka, slina pticama koje su rtve svoje velike cijene njima nepoznate, dj evojka oko koje su se otimali i koji su svakom prilikom davali dokaza o svome pr ijiateljisltvu u koje je ona vjerovala: sve je to doprinosilo da ovaj prizor bud e tu no smije an. Uostalom, nije li ovo jedan od onih prizora koji se vide u svima v remenima i na svima mjestima samo sveden na svoj najprostiji vid? Grandet, koji je isko-ri avao la nu odanost ovih dviju porodica i izvlaio ogromne koristi, izdizao s e iznad ove drame i osvjetljavao je. Nije li to bio jedini moderan bog u koga lj udi vjeruju, Novac, u svoj sili svojoj, izra en jednom jedinom fizionomijom? Du evna osjeanja ivota zauzimala su tu tek drugo mjesto: ona su se nalazila u tri ista sr ca, u srcu Nanoninom, Eugenijinom i u srcu njene majke. Meutim, koliko neznanja u njihovoj prostodu nosti! Eugenija i njena mati nisu ni ta znale o Gran-detovom iman ju, sudile su o ivotu po svojim nepotpunim pojmovima, i nisu ni cijenile ni prezi rale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjeanja, poti tena be z njihovog znanja, ali ipak iva, i po-vuenost njihovog ivota inila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu linosti, iji je ivot bio iskljuivo materijalan. Da, u asna ude sa ovjekovog! Nema nijedne sree njegove koja ne dolazi od kakvog neznanja! U trenu tku kad je gospoa Grandet dobila na tom- boli osamdeset para, najvei dobitak koji se ikad vidio u ovoj dvornici, i dok se velika Nanona smijala od za- dovoljstva videi kako gospoa zgre ovu veliku sumu, na kunim vratima odjeknu jak udarac zvekira i zau se tako velika lupa da ene skoi e sa svojih stolica. Taij to tako Tupa nije iz Saumura ree bilje nik. je kuca! Da nee da nam razbiju Ko to, do avola, mo e ; za njom ode i Grandet. Grandet! viknu koja 36 Ko jo ree vrata? biti? vidio da Nanona. se tako

uzviknu Grandet. Nanona uze jednu svijeu i ode da otvori uz ena, nekim n

Grandet! njegova obuzeta

eodreenim osjeanjem straha, poletje vrati ma dvornice. Svi se igrai zgleda e. Kako bi bilo da i mi iziemo? ree gospodin ? li- Crassins. Ovo mi se lupanje ini sumnjivo. Gospodom de Grassinis jedva sti e da spazi lice jednog mladog ovjeka, za kojim je i a o nosa koji je nosio r Grandet, Gospoo joj: n i me Ostavite tombolu. Zatim CoHpodin. hoe k u dvornice, vrata zatvori posjeda ponovo igrai ii/.iiemireni da ujem na ne mjesta, svoja HHHluvljajui ? sanduka ogromna torbe. rune se svojoj okrenu Iojoj v eni ee astavite ta ivo va ukao d i i H t g e l o igru. Grandet Da li je neko iz Saumura, gospodine de Grassin-i e? upita ga ena. Nije, neki putn ik. Mora da je iz Pariza. Tako je ree bilje nik v(!r'l svoj stari, dva prsta debeo sat k oji je liio na nului holandsku lau devet je sati. Vidite li vi kako "vtt poStanska kola nikad ne zakasne. Da li je mlad taj gospodin? upita opat Cruhol Jeste odgovori gospodin de Grassins. tri stotine Nosi >m fiolmm prtljag koji je te ak najmanje

lilhnjunna. Nema Nanone da se vrati ree Eugenija. To je zacijelo neki va roak ree predM J M ( 1 l l l l < . Mnjdote da nastavimo igru ree blago gospoa ( t r n i u l c t . la da je gospodin Gran-

I'o glasu sam pozna

37 det zlovoljan; moMa umi nee biti pravo afeo primijeti da govorimo o njegovim stva rima. Gospoice ree Adolphe Eugeniji, koja je sjedjela do njega to e bez sumnje biti va roak Gran- det, vrlo lijep mladi koga sam vidio na igranci kod gospodina de Nucingena. Adolphe ne ree ni ta vi e

prilikom od za para deset t i mu ree njega ulog, na uho: jer stade zatra glasno zatim ona mati nogu; om iuti, mokljane! U tom trenutku vrati se Grandet bez Nanone, iji su se koraci s nosaevim koracima uli na stepenicama. Za njim je i ao putnik koji je od prije nekoliko tren utaka probudio toliko radoznalosti i tako ivo zanimao sve ma te da se njegov dolaza k u ovu kuu i njegova iznenadna pojava meu ovim gostima mo e sravnati s ulaskom pu a u ko nicu, ili s ulaskom pauna u kakav zabaen seoski ivinarnik. Sjedite pored vatre ree mu Grandet. Prije no to je sjeo mladi stranac pozdravi vrlo otmjeno prisutne. Ljudi ustad o e da odgovore na pozdrav utivim poklonom, a ene dubokim klanjanjem. Vama je svakako hladno, gospodine? ree gospoa Grandet mo da dolazite iz ...? Eto to su ti ene! ree stari vinogradar prekidajui itanje jednog pisma koje je dr ao u ruci pustite gospodina da se odmori. Ali, oe, gospodin mo da eli ne to ree Eugenija. On ima jezik odgovori o tro vinogradar. Ove rijei iznenadile su samo nepoznatog. O stale linosti su bile naviknute na starevo despotsko pona anje. Pri svem tom, kad su ova d va pitanja i ova dva odgovora pala, nepoznati ustade, okrenu lea vatri, di e jednu nogu da zagnij on, na svojoj obui

i ree Eugeniji: Hvala lijepo, draga roako, ja sam ruao u Tour38 MI. I ne treba mi ni ta, doda on gledajui Grandeta, rak nisam nimalo umoran. Gospodin dolazi iz prijestonic e? upita gospoa de Grassins. Gospodin Charles, tako se zvao sin gospodina Grandeta iz Pariza, kad je uo ovo pitanje, uze mali lornjon U oj i inu je na lancu visio o vratu, prisloni ga na desno oko da razgleda i ono to je bilo na stolu i linosti koje mi oko njega sjedjele, zagleda vrlo drsko gospou de Grassins i po to je sve vidio, ree joj: Da, gospoo, VI igrate tombole, draga strino, doda on, nastavite, molim vas, igra je vrlo zanimljiva, nemojte je napi ifttu ti ... Znala sam ja da je to roak mislila je u UH ti l gospoda de Grassins, pogledavajui ga ispod oka. etrdeset i sedam! viknu stari opat. Bilje-7.11 r, gospoo de Grassins, vi imate taj broj? Gospodin de Grassins metnu staklo na tablu svoje !.nui> koja je, obuzeta tu ni m predosjeanjem, motrila na- Ir.injenco na roaka iz Pariza i na Eugeniju, i ne mis lei n tombolu. S vremena na vrijeme mlada je nasljednica kradom pogledala svoga roa ka, i bankareva ena lako ji mogla u tim pogledima opaziti crescendo uenja ili radozn alosti. Gospodin Charles Grandet, lijep mladi od dvadeset I dvije godine, bio je u ovo m trenutku u neobinoj HiijirolnosU s ovim dobrodu nim palananima, koje je Ve njegovo aristokratsko pona anje prilino vrijealo, 1 koje su svi pa ljivo prouavali da bi mu se kasnije fnon!l podsmjehivati. Ovo je potrebno objasniti. U dva-ppt 1 drugoj godini mladi su*ljudi jo toliko blizu djet i n j s t v a da mogu initi djetinjarije. Zat o bi se, mo da, tltt Nlo njih na lo dvadeset i devet koji bi se pona ali kao (to se po na ao Charles Grandet. Nekoliko dana prije tivo vrreri otac mu je rekao da ode na nekoliko mjeseci HjtfUnvom bratu u Saumur. Mo da je gospodin Grandet

39 iz Pariza pomi ljao na Eugeniju. Charlesu, koji je sad prvi put upa o u palanku, pade na pamet da se pojavi u njoj kao otmjen mladi koji je ne to vi i od ostalih, da najedi cio krug svojom rasko i, da uini u njemu itav prevrat, i da tu u nese novine pari kog ivota. Ukratko, da jednom rijeju sve objasnimo, imao je namjeru da utro i u Saumuru vi e vremena no u Parizu na i enje nokata, i da obrati naroitu pa nju na svoje oblaenje, koje ponekad otmjeni ljudi zanemaruju prostotom koja nije bez otmjenosti. Charles je ponio, dakle, najljep e lovako odijelo, najljep u pu ku, najljep i no , najljep e pari ke korice. Ponio je svoju zbirku najljep ih prariika; bilo ih je i sivih, 'bijelih, crnih, kestenjastih, sjajno utih, sa ljokicama, arenih, na dva red a dugmeta, bez jake i s pravom jakom, s povrnutom jakom, zatvorenih do grla sa z latnim pucima. Ponio je sve mogue kragne i kravate koje su tada bile u modi. Poni o je dva para odijela od Buissona i svoje najskuplje rublje. Ponio je svoj lijep i zlatni pribor za umivanje koji je dobio na poklon od svoje majke. Ponio je svo je ki-co ke drangulije, ne zaboraviv i ni divan pribor za pisanje, dobiven od najlju baznije ene na svijetu, za njega bar, koju je zvao Annettom i koja je u to vrijem e pu tovala po kotskoj s mu em, s dosadom, kao rtva izvjesne sumnje kojoj je valjalo trenutno rtvovati svoju sreu; zatim povi e lijepog papira da joj svakih petnaest da na pi e po jedno pismo. Najzad, itav sanduk pari kih sitnica, potpun ukoliko je to bi lo mogue, i u kome su se nalazili, od korbaa koji slu i za zapodijevanje dvoboja do lijepih izrezanih pi tolja kojima se dvoboj dovr uje, svi mogui ratarski alati kojima se jedan mlad besposliar slu i da izore ivot. Otac mu je rekao da putuje sam i skro mno, a on je do ao u zasebnom odjeljenju po tankih kala, zadovoljan to mije morao kvariti divna putnika kola koja je poruio da izau u susret njegovoj Annetti, veliko

j gospoi koja... i tako dalje, 40 1 ? kojom je juna mjeseca trebalo da se sastane u Bade-nu. Charles je.raunao da e kod svoga strica zatei stotinu osoba, da e loviti na konju po njegovim umama, ukratko da e ivjeti kod njega kao to s e ivi po zam-kovima; on nije znao da mu je stric u Saumuru, gdje je pitao za njeg a koliko da dozna kojim se putem ide u Froidfond; ali kad je uo da je u varo i, mislio je da < * ga nai u nekom velikom dvorcu. Da bi se pristojno p ojavio kod svoga strica, bilo u Saumuru bilo u Froid-f<nlu, obukao se to je mogao ljep e, pa ljivije, dra-' ? nije, da se poslu imo rijeju koja je u to vrijeme l ii vala naroito savr enstvo neke stvari ili nekog ov-i< i i. U Toursu mu je jedan vlasuljar ponovo nakudra-VIII njegovu lijepu kestenjastu ko su; tu je promijenio rublje i metnuo vratnu maramu od crne svile, s okruglim okovratnikom, tako da mu lijepo bude uokvireno Iii,ldo i veselo lice. P utniki kaput upola zakopan pri- ( i l j n o mu se uz tijelo, i ispod njega vidio s e prsnik od lui/iiiura, pod kojim je bio drugi bijeli prsnik. Sat, ne marno spu ten u jedan d ep, bio je prikaen kratkim z l a t n i m lancem za jednu od rupica na prsniku. Njegove ure hlae zakopavale su se sa strane, gdje su crnom s v i l o m izvezene are krasile porube. Umio je vrlo lijepu (lu se igra jednim tapom, ija izvajana zlatna jabu-h nije ni najmanje prljala njegove sive ruka vice. Naj-zml, kapa mu je bila veoma ukusna. Samo Pari anin, I (.u Pairir/anin 'iz najofcmjenijfih krugova, mogao se ova-Iii udesiti a da ne izgleda smije an, i svima tim ludorijama dati izvjesnu ta tu harmoniju koju je uosta lom podr avalo lijepo dr anje, dr anje mladog ovjeka koji im lijepe pi tolje, pouzdan hita c i Annettu. Sad, ako h ii i ' c l t ' da pojmite uzajamno iznenaenje Saumuraca i mladog Pari anina, da jasno vidite sjaj kojim je putnikova o tmjenost bljesnula meu ovim blijedim sjenama u dvornici i licima koja su sastavlj ala porodinu sliku, poku ajte da predstavite sebi Cruchotove. Svi su troje

41 mrkali burmut, i odavno su ve zaboravili da iste mrlje i crnu pra inu od burmuta, kojima su bile i arane ipke na crvenim ko uljama s posuvraenim okovrat-nic ima i ukastim naborima. Njihove meke vratne marame upredale su se im bi ih metnuli na vrat. Ogromna koliina rublja, koja im je dopu tala da ga mogu prati u est mjeseci jedanput i dr ati u svojim ormarima, davala je maha vremenu da na njemu utisne sv oju sivu boju zbog koje je izgledalo kao staro. Na svoj trojici vidjela se ista zanemarenost i zapu tenost. Njihova lica, umala kao to im je i odijelo bilo pohabano , zborana kao njihove hlae, izgledala su ostarjela, hrapava i imala su udan izraz. Opa zanemarenost u odijelu kod ostalih, odijelu nepotpunom, pohabanom kao to je o dijelo po palankama, gdje ljudi postepeno prestaju da se oblae za druge i ponu vod iti rauna o cijeni rukavica, pristajala je dobro uz nebri ljivosit Cruchoto-vih. Od vratnost prema modi bila je jedina taka u kojoj su se Grassinsovi i Cruchotovi po tpuno slagali. im bi Pari anin uzeo svoj lornjon da razgleda neobine pri-nadle nosti d vornice, tavanicu, boju drveta kojom su zidovi oblo eni, ili takice kojima su ga mu he i arale i kojih je dovoljno da se njima interpunktira cijela Me-todina Enciklope dija i Monitor, igrai bi odmah digli nos i promatrali ga s toliko radoznalosti, s koliko bi gledali kakvu irafu. Gospodin de Grassins i njegov sin, kojima izgled o vjeka po modi nije bio nepoznat, pridru ili su se pri svem tom uenju svojih susjeda, bilo stoga to su podlijegali neodreenom utjecaju opeg raspolo enja, bilo stoga to su ga odobravali, govorei svojim zemljacima pogledima punim ironije: Eto kakvi su ml adi ljudi u Parizu. Svi su, uostalom, mogli promatrati Charlesa natenane, bez boj azni da e se zamjeriti domainu. Grandet je bio zanesen jednim dugakim pi- smom koje je dr ao u ruci; da bi ga proitao uzeo je jedinu svijeu sa stola, ne vodei ni najcma inje rauna ni

42 o svojim gostima ni o njihovoj zabavi. Eugenija, kojoj Jt< tip takvog savr enstva, i to se tie odijela i to se Ui- linosti, bio potpuno nepoznat, inilo se da u svome ro ku vidi neko stvorenje koje je si lo iz aneoskih predjela. Ona je s nasladom udisala mirise koji su dolazili od ove kose tako sjajne, tako ukusno nakudrav-)jen<>. Kako bi voljela da mo e dotaknuti glatku ko u ovih lijepih f inih rukavica. Zavidjela je Charlesu na malim rukama, na licu, na svje ini i otmjenosti njegovih crta. Najzad, ako uope ova slika mo e izraziti uti-ak c koje jedan otmjen mladi ostavlja na neiskusnu djevojku, koja je sve svoje vrijeme provodila u potpletanj u ?ui"ipa, u krpljenju oeva odijela, i koja je svoj vijek | > t < > v e l a meu ovim odvratnim zidovima, iz kojih je tek Rvakoga sata vidjela poneko lice u ovoj mrtvoj ulici, pojava njenog roaka probud ila je u njenom srcu osjeanje onog u ivanja koje u mladome ovjeku bude fan-tufilifne slike Westallove u engleskim albumima, slike koje su br aa Findeni gravirali tako vje to da se ovjek boji da, ako duhne, ove nebeske prilike ne odlete s papini. Charles izvadi iz d epa maramu koju je vezla ona velik n gospoa to je putovala po kotskoj. Videi ovaj lljrpl rad, raen s ljubavlju u asovima izgubljenim za ljubav, Eugenija pogleda u svoga roaka da vidi hoe li ( do ista njime poslu iti. Pona anje Charlesovo, njegovi pokreti, nain na koji je uzimao svoj lornjon, njegova izvjesiaeena drskost, njego vo preziranje kove ia koji ju maloprije toliko obradovao bogatu nasljednicu i koji P njemu oevidno inio ili bez vrijednosti ili smije-IMII, jednom rijei, sve to je vrijealo Cruchotove i (IM ...uisove njoj se toliko dopalo da je, prije no to je R B - j p i l a , morala dugo,misliti o ovom jedinstvenom roak u 1' rojevi su izlazili vrlo lagano, ali tombola naskoro piralade. Velika Nan ona ue i ree sasvim glasno: Go-Hpoo, da mi date rublje za postelju ovoga gospodina. 43 Gospoa Grandet ode za Nanonom. Gospoa de Grassins ree tada tihim glasom: Da uzmemo n atrag svoje pare; dosta smo igrali. Svaki uze svojih deset para iz krnijavog tanjuria u tome j e novac blio; zatim se svi digo e i odo e kraj vatre na, razgovor. Zar ste svr ili igru? ree Grandet ne ostavljajui svoje pismo. Jesmo odgovori gospoa d e Grassins sjedajui do Charlesa. Eugenija, pod utjecajem jedne od onih misli koje se raaju u srcu djevojak a kada se kakvo osjeanje ugnijezdi u njemu prvi put, izie iz dvornice i ode da pom ogne majci i Nanoni. Da je upitao kakav vje t ispovjednik, ona bi mu svakako prizn ala da ne misli ni na majku ni na Nanonu, nego da je obuzeta vatrenom eljom da pr egleda sobu svog roaka, da u njoj namjesti ma to, da pazi da se ta ne zaboravi, da predvidi sve, ukratko, da je koliko je moguno naini otmjenom i istom. Eugenija je v e mislila da je ona jedina kadra da shvati ukus i pojmove svoga roaka. I doista, o na sti e u dobar as da uvjeri majku i Nanonu, koje su se vraale mislei da su sve svr il e, da ni ta nije kao to treba. Ona podsjeti veliku Nanonu da zagrije postelju grija licom; sama pokri stari stol jednim stolnjakom i naredi Nanoni da stolnjak mijen ja svako jutro. Svoju majku uvjeri da je potrebno nalo iti vatru u kaminu i nagovo ri Nanonu da, ne kazujui ni ta ocu, navue u hodnik veliku gomilu drva. Zatim otra u d vornicu i uze iz jednog ormara pocakljeni poslu avnik, naslijee od pokojnog starog gospodina de La Bertelliera; osim toga, uze iz njega jednu kristalnu estostranu a u, ka- iicu sa koje se pozlata ve izlizala, antiku bocu na kojoj su bili urezani Amori, i sve to pobjedonosno metnu na jedan kraj 'kamina. Za etvrt sata palo joj je na pamet vi e misli no to ih je imala otkako je do la na svijet.

44 Mama ? ree ona moj roak nikako nee moi podnijeti miris lojane svijee. Kako bi bilo d kupimo stearinske? ... Laka kao ptica, ona ode, uze Iz svoje kese talir od pet franaka, koji je dobila za svoje mjese ne tro kove... Na, Nanona ree idi brzo. Ali ta e ti rei otac? Ovu strahovitu primjedbu uini gospoa Grandet kad vidje u rukama

ivoje keri kutiju za eer, od starog sevrskog porculana, koju je Grandet donio iz zamka Froidf onda. A fjdje ti je eer? Jesi li pri sebi? Mama, Nanona e kupiti i eer i svijeu. Ali otac? ? Zar bi bilo pristojno da mu sinovac ostane bez ? i";c vode sa eerom? Uostalom, nee on to ni vidjeti. Tvoj otac vidi sve ree gospoa Grandet i lei glavom. Nanona se ustezala; ona je dobro poznavala svoga i;i>Npodara. Ta idi, Nanona; danas je moj roendan. Nanona se gromko nasmija na ovu alu, prvu ko ju Jr njena mlada gospoa u svome ivotu nainila i po-H t t i i a je. Dok su se Eugen ija i njena majka trudile da uljep aju sobu koju je gospodin Grandet namijenio svo mu slnovcu, dotle je Charles bio predmet pa nje gospode de Grassins koja ga nije ostavljala na miru. mu ree ona je vas odva za zadovoljstvo prijestoniko ostavili ste d i zimo jtimi vrlo vrida u H ako Ali suvi lljrpo S zapla vidjeete mo se no to aumuru. jemu Od Ie li Me no, I ili, zabavljati. I I O stanujetegospodine Ona ga pogleda ispod oka, kao to se gleda po palankama gdje ene, po navici, po kazuju u svojim oima t o l i k o uzdr ljivosti i obazrivosti da se u njima ogleda o blaporna po uda svojstvena i redovnicima, kod kojih Nviiko zadovoljstvo lii ili na krau ili na grijeh. Charles d <iNJc('a<) tako nelagodno u o voj trpezariji, tako daleko

45 od prostranog zamka i sjajnog ivota koji je zami ljao kod svoga stri ca da je, promatrajui pa ljivo gospou de Grassins, uoio najzad upola izblijedjelu sli ku pari kog lica. On je vrlo ljubazno odgovorio na poziv koji mu je upuen, i, narav no, povede razgovor, za vrijeme koga je gospoa de Grassins potpuno spu tala glas da ga dovede u sklad s prirodom svojih ispovijesti. Kod nje i kod Charlesa postoja la je ista potreba za povjerenjem. Zato mu je, poslije nekoliko trenutaka nesta no g razgovora i ozbiljnijih ala, vje ta palancanka i mogla rei, uvjerena da je ne uju o stale linosti koje su govorile o prodaji vina, o emu su u to vrijeme govorili svi Saumurci: Gospodine, ako nam budete htjeli ukazati ast da nas posjetite, uiniete za cijelo veliko zadovoljstvo i mome mu u i meni. Na je salon jedini u Saumuru u kome e te nai na okupu i vi i trgovaki stale i plemstvo; mi pripadamo i jednom i drugom dru tv u, koja se jedino kod nas sastaju jer se kod nas zabavlja. Moga mu a, mogu vam s p onosom rei, uva avaju i jedni i drugi, i tako, mi emo se potruditi da vam boravljenj e ne bude dosadno. Kad biste ostali kod gospodina Grandeta, to bi, bo e, bilo s vam a! Va je stric tvrdica koji misli samo o svojim okotima; va a je strina bogomoljka k oja ne zna ni dvije unakrst, a va a je sestra prava urka, bez odgoja, prosta, bez m iraza, i koja provodi svoj vijek u krpljenju krpa. Lijepa ena ree u sebi Charles Grandet, odgovarajui na prenemaganje gospoe de Grasins . eno, ti ne da nikome da progovori s gospodinom ree smijui se debeli i veliki bankar. Na ovu primjedbu bilje nik i predsjednik reko e ne to vi e ili manje pakosno; ali ih opa t pogleda lukavo i, uzev i izmeu dva prsta malo burmuta i ponudiv i svoju burmuticu unaokolo ree to su ovi mislili: A ko bi od gospoe umio bolje da upozna gospodina sa sau-imurstoim prilika ma? 46 Kako vi to mislite, gospodine opate? upita gospodin de Grassins. Mislim, gospodine, najlaskavije za vas, za gospou, za varo Saumur i za gospodi na doda lukavi starac okrenuv i se Charlesu. Iako je izgledalo da ne obraa na njih ni najmanju pa nju, opat Cruchot umio je da pogodi razgovor izmeu Charlesa i gospoe de Grassins.

Gospodine ree najzad Adolphe Charlesu to je mogao manje usiljeno ne znam mo ete li da me se sjetite; kod gospodina barona de Nucengena, i... Sjeam se, gospodine, naravno da se sjeam odgovori Charles, iznenaen to je predmet lj ubazne pa nje svih prisutnih. ? Gospodin je va sin? upita on gospou de Grassins. Opat pakosno pogleda majku. Da gospodine ree ona. Vi ste, dakle, jo vrlo mladi oti li u Pariz? nastavi Charles obraajui se Adolphu. ta e e, gospodine! ree opat mi ih aljemo u Babilon im prestanu sisati. Gospoa de Grassins promjeri opata neobino dubokim pogledom. Samo se u unutra njosti nastavi on okrenuv opat doda Za va mene nai od su koje godina nekoliko i a gospoa, kao ouvale svr gotovo sinove protivniku. trideset se tako da uspjesi bili... juer mi ini pravnike. bilo na kako g se, je stolice vide jue mladii svome ene maju enskom ospoe mogu Stari iene izlikovce! kad gospoo, peli igrate i ree u sebi gospoa de Grassins da ne pogaa moje namjere? ini mi se da u imati mnogo uspjeha u Sau- muru govorio je u sebi Charles otkopavajui kaput,

47 zavlaei ruku u prsnik, i gledajui u daljinu, podr avajui stav koji je Chantrev dao lor du Bvronu. Nepa nja ia Grandetova, ili, bolje rei, zami lje-nost zbog pisma koje je itao, nije izmakla ni bilje niku ni predsjedniku koji su se trudili da sadr inu toga pisma pog ode po neprimjetnim pokretima na starevom licu, koje je u tom trenutku bilo jako osvijetljeno svijeom. Vinogradar je s mukom odr avao obinu mirnou svoga lica. Uost alom, svaki e moi sebi predstaviti izvje taenu ravnodu nost gospodina Grandeta kad proi ta to tragino pismo koje je glasilo: Dragi brate, bie skoro dvadeset i tri godine kako se nismo vidjeli. Moja enidba bila je povod na em po- sljednjem sastanku, poslije koga smo se rastali veseli ob ojica. Zaista, ja nisam mogao predvidjeti da e jednog dana ti biti jedina potpora na e porodice, ijoj si se srei i napretku tada toliko radovao . Kad bude primio ovo pismo, mene vi e nee biti. Ja sam bio u takvom polo aju da nisam htio pre ivjeti sramotu bankrot-stva. Dr ao sam se na ivici provalije do posljednjeg trenutka, nadajui se neprestano da u isplivati. V i e ne mogu. Bankrotstvo moga bankara i Roguina, moga bilje nika, li ilo me je i poslj ednjih sredstava i ostavilo bez igdje iega. Ja sam toliko nesretan da dugujem blizu etiri miliona, a nisam u stanju da ponudim po-vjeriocim a vi e od dvadeset i pet posto od primanja. Moja vina na stovaristu u ovom trenutk u postaju sve jeftinija blagodarei izobiljiu i kakvoi va ih berbi. Nakon tri dana Pariz e rei: Gospodin Grandet je bio lupe ! Ja, ovjek po ten, biu uvijen pokrov be a- a. Svome sinu uzimam i ime koje sam okaljao i imovinu njegove majke. Ovo nesretno dijete, koje neobino volim, ne zna ni ta o svemu ovome. Mi smo vrlo nje no rekli jedan drugom zbogom na rastanku. O n, na sreu, nije znao da su se posljednji valovi moga ivota izlivali kad sam se s njim opra tao. Da me nee proklinjati 48 jodnog dana? Brate, brate moj, prokletstvo na e djece .stra na je stvar; ona se mogu aliti na na e, ali protiv njihovog albe nema. Grandet, ti si moj stariji brat, ti si du an da me za titi : zauzmi se da Charles ne ka e nijednu gorku rije na mome grobu! Dragi brate, da ti pi em svojom krvlju i svojim s uzama, ne bi bilo toliko bola koliko ga ima u ovom pismu; jer ja bih vi e plakao i vi e patio, umro bih i ne bih vi e patio; ali ja patim i gledam smrt suhim oima. Ti si sad otac Charles u! on nema materine rodbine, ti zna za to. Za to HO nisam povinov ao dru tvenim predrasudama? Sto sam popustio ljubavi? Sto sam se o enio vanbranom kerk om jednoga velikog plemia? Charles nema vi e rodbine. O, moj nesretni sine! moj ne sretni sine!... Slu aj, Urandet, ja te ne preklinjem sebe radi; uostalom, tvoje im

anje nije mo da toliko veliko da bi moglo podnijeti mtabulaciju od tri miliona; pr eklinjem te radi svoga .ma! Znaj dobro, dragi brate, da su se moje ruke, koje pr oklinju, sklopile kad sam pomislio na tebe. Grandet, i ti na samrti ostavljam u a manet Charlesa. Ja hladno illodam u svoje pi tolje kad pomislim da e mu ti biti umje sto oca. Charles ine je veoma volo; bio saim tako 'lulmr prema njemu! nikad mu nisam ni ta na ao uinio: HI me nee proklinjati! Uostalom, vidjee ,on je dobar, iitt majku, i nikad te nee uvr ijediti. Siroto dijete! Nav i k n u t o na bogatstvo, ono ne zna za nema tinu na k oju IIHH ji- obojicu bila osudila na a prva bijeda... i sad je liu/, ifidje iega, samohrano! Jest, svi e ga se prijatelji k l o n i t i , i ja u biti uzrok poni enja koje ga eka. Ah! kuko bih volio da mi je ruka dovoljno sna na, te da t'n jodnim udarcem po lj em na nebo, njegovoj majci... Ali fii.n ja govorim! Da se vratim na svoju nesreu, na neareu Charlesovu. Ja sam ti ga, dakle, poslao da mu u lljop nain saopi i moju smrt i sudbinu koja ga roka liudi mu otac, ali dobar otac. Nemoj da ga odjel . - m pi i t li i bezbri nog ivota; time bi ga ubio. Ja ga * pluKcnlja Grane 49 na koljenima molim da se odree tra bina koje bi kao nasljednik svoje majke mogao po dii protiv mene. Ali ova je molba izli na; u njemu ima asti, i on e osjetiti da ne tr eba da se pridru i mojim povjeriocima. Reci mu da se na vrijeme odree moga nasljea. Saopi mu te ki polo aj u koji sam ga doveo; i, ako me bude i dalje volio, ka i mu IU mo je ime ida za njega nije sve izgubljeno. Jest, rad, koji je nas obojicu spasio m o e mu povratiti imanje koje sam mu ja upropastio; a ako hoe da poslu a glas svog oca , koji bi njega radi volio da ustane iz groba, neka otputuje, neka ide u Indiju! Dragi brate, Charles je mladi estit i odva an: ako mu pomogne da spremi malo robe, o n bi prije umro no to bi propustio da ti vrati novac koji e mu dati na zajam; jer t i e mu ga dati, Grandet! Ako mu ne da , savjest e te gristi. Ah! kad moje dijete ne b i na lo pomoi i ljubavi kod tebe, ja bih vjeito molio boga da ti se osveti za tvoju neosjetljivost. Da sam mogao spasti ma ta od gotovine, ja sam imao potpuno pravo da mu ne to i dam na raun imanja njegove majke; ali plaanja krajem mjeseca iscrpla s u sve moje izvore. Ja nisam htio da umrem sa sumnjom u du i o sudbini svoga djetet a: elio sam da u toplini tvoje ruke, koja bi me zagrlila, osjetim sveto tvoje obea nje; ali nemam za to vremena. Dok Charles putuje, ja sam primoran da sastavljam svoj bi-lans. Trudim se da s iskreno u kojom su se uvijek odlikovali moji poslovi, doka em da u mojoj propasti nema ni krivice ni nepo tenja. Zar to ne znai brinuti se o Charlesu? Zbogom, dragi brate. Neka te svi bo ji blagoslovi prate za plemenito starateljstvo koje ti povjeravam i koga se ti prima , ja ne sumnjam u to. Jedan gl as Vjeito e ise moliti bogu za tebe u svijetu -u feoji emo svi jednoga dana i u kom e se ja ve nalazim. Victor-Ange Guillaume GRANDET.

50 Zar vi vi e ne igrate? ree ia Grandet, savijajui pismo tano po istim prijevojima i os avljajui gu u d ep svoga prsnika. On pogleda svoga sinovca s poniznim i boja ljivim izrazom, pod k ojim je prikrivao nvoj(! uzbuenje i svoje raune. Jeste li se ogrijali? Vrlo dobro, dragi strie. A gdje su mi ena i ki? ree stric zaboravl j a j u i ve da sinovac treba da noi kod n ega. U taj Je ih upita spremno? sve hladan. potpuno ponovo li starac C se g i Grandet. Eugenija ? vrati nospoa uli < Jeste, i r e roe. E, sinove, ako ste umorni, Nanona e vas odvesti ' i va u sobu. Naravno, neete imati g ospodsku sobu! Ali

neete zamjeriti siroma nim vinogradarima koji nemaju nikada pare. Porez nas udavi. Neemo vi e da budemo neuviavni, Grandet i re bankar. Mo e biti da imate ta da razgova e vn im sinovcem, zato vam elimo laku no. Do vienja. Na ove rijei svi poustaja e i svaki, se pokloni na voj nain. Stari bilje nik uze ispod kapije svoj fenjer ' zapali ga, nudei Grassinsovima da ih isprati. Gospoa ? le (irassins nije bila predv idjela dogaaj zbog koga su morali da se rasture prije vremena, a njen sluga jo ulje do ao. Hoete li mi ukazati ast, gospoo, da primite niiolju ruku? ree opat Cruchot gospoi de Graasins. Hvala, gospodine opate. Ii u sa svojim sinom - odgovori hladno. -?? Gospoe mogu bez zazora ii sa mnom ree opal.. Ta podaj ruku gospodinu Cruchotu, ree joj inu*. Opal povede lijepu enu lako i brzo, tako da izmae nekoliko koraka ispred ostalih. 51 V Lijep je ovaj mladi, gospoo ree joj on ste ui joj ruku. Zbogom korpe, berba je svr na! Ne treba vi e ni da pomi ljate na gospoicu Grandet; Eugeniju e dobiti Pari anin. Ako se ovaj roak nije zaljubio u kakvu Pari anku, va sin Adolphe imae u njemu najopasnij eg supar... Proite se, gospodine opate. Ovaj e mladi brzo uvidjeti da je Eugenija prosta djevo jka i bez svje ine. Jeste li vidjeli? Veeras je bila uta kao dunja. Vi ste to mo da ve i rekli njenom roaku? I to bez ustezanja. Stojte vi samo uvijek pored Eugenije, gospoo, pa neete morati bogzna to govoriti tom mladom ovjeku protiv njegove roake; on e sam initi poreenja koja... Prije svega, obeao mi je da e prekosutra doi k nama na veeru. Ah! kad biste samo htjeli, gospoo... ree opat. A ta bi to trebalo da htjednem, gospodine opate? Da mi ne mislite davati rave sav jete? Bogu hvala, nisam ja svoj dobar glas ouvala do svoje trideset devete godin e zato da ga sada proigram, pa ma to bilo i carstvo Velikog Mogola. Mi smo oboje u godinama u kojima ovjek zna ta takve rijei znae. Takve misli zaista ne dolikuju j ednom sveeniku. Pih! Tako bi mogao govoriti Faublas. Vi ste, dakle, itali Faublasa? Ne, gospodine opate, htjela sam rei Opasne veze. A! ta je knjiga mnogo i mnogo moralnija ree opat smijui se. Ta vi me nainiste pokv arenim, kao to su dana nji mladi ljudi. Ja sam samo htio da vam... Usudite se rei da niste imali namjere da mi ne to ravo savjetujete. Zar to nije jas no? Kad bi mi se ovaj mladi ovjek, koji je, ne poriem, lijep mladi, 52 udvarao, on ne bi mislio na svoju roaku. Ja znam da u Parizu ima dobrih majki k oje se na taj nain rtvuju za sreu i blagostanje svoje djece; ali mi smo u palanci, K<>spodine opate. Tako je, gospoo. Ni ja, ni Adolphe nastavi ona ne bismo htjeli ni sto miliona po tu cijenu.

enskih du nosti u dru tvu, i koje... Mislite? Zar mi nismo starati se da jedni drugima? da obri em nos... uvjeravam, gospoo da vas je mladi dao malo ljubaznije gledao mene; ali pra tam to radije ...

od

gospoo, prijatni Dopustite vas on ovjek gle nego to je ja mu ukazuje pn'itu ljepoti no starosti

du ni, bu demo ... Ja nastavi

svoga sina u Saumur jedino u namjeri da ga o eni... I , |

Ali u tom sluaju on ne bi do ao kao iznebuha k odgovori bilje nik. To ne znai ni ta primijeti gospodin de Gras-hliiM ia Grandet sve radi krijui Dragi Grassins, ja sam tog mladog ovjeka po zvala na veeru. Treba da pozove i gospo dina i gospou de* Larsoniere, i de Hautoveve, s lijepom gospoicom df Hautov, razumije se. Sam o neka se to vee lijepo obue! Mati je, iz ljubomore, tako ravo oblai! Na- ilam se, gospoo , da ete nam i vi ukazati ast da do- dflt<? doda ona, zaustavljajui se da se okrene pred- njrd niku i bilje niku.

53 Evo na e kue, gospodo ree bilje nik. Po to su se pozdravili s Grassinsovima, CruchotOvi se vrati e svojoj kui, i, s onim naroitim darom razlaganja koji imaju palanani, stado e razmatrati sa svake strane veliki dogaaj ove veeri, dogaaj koja je izmijenio odnos e Cruchotovih i Grassinsovih. Neobina raz-lo nost koja je rukovodila postupke ovih velikih raun-d ija uvjeri i jedne i druge o potrebi trenutnog saveza protiv zajednik og neprijatelja. Zar nije trebalo zajedniki sprijeiti Eugeniju da ne zavoli svoga roaka, i Charlesa da ne misli na svoju roaku? Zar e Pari anin moi odoljeti podmuklim n agovje tajima, sladunjavim klevetama, ogovaranju pod vidom hvale, bezazlenom ra-zu vjeravanju koje e stalno oblijetati oko njega da ga obmane? Kad su etvoro roaka ostali sami u dvornici gospodin Grandet ree svom sinovcu: Vr ijeme je da se legne. Suvi e je kasno govoriti o stvarima koje su vas ovdje dovele ; imaemo vremena sutra. U na oj kui se dorukuje u osam sati. U podne uzmemo malo voa, zalogaj kruha i a u bijela vina; veeramo kao i Pari ani u pet sati. To je kuni red. Ako elite da razgledate varo ili okolinu, slobodni ste kao ptica na grani. Vi ete me i zviniti to mi poslovi ne dopu taju da uvijek idem s vama. Svi e vam ovdje rei mo da da sam bogat: gospodin Grandet ovo, gospodin Grandet ono! Neka ih, neka govore, nji hovo blebetanje ne kodi nimalo mome kreditu. Ali ja nemam ni pare, i u ovim godin ama radim kao mlad nadniar, kome su jedina imovina ravo stru-galo i dvije zdrave r uke. Mo da ete,uskoro i sami vidjeti ta vrijedi jedan talir kad ga valja u znoju svo ga lica zaraditi. Nanona, daj svijee! Listreba, zovnite Nanonu.

54 te strina, ja ustrebati; sve ponio mi Dopustite Num, treba. da i v e to ama Draga koi mojoj mladoj mislim, roaci po elim laku no. Charles uze iz Nanoninih ruku jednu upaljenu svijeu, an ujsku svijeu ute bo je, ustajalu u duanu i INUO slinu lojanoj svijei da gospodinu Grandetu, koji nije ni slutio da u njegovoj kui ima an ujskih svijea, nije ni pala u oi ova rasko . Ja u vam pokazati put ree starac. Mjesto da izie kroz vrata dvornice koja su vodila pod svod, Grandet ukaza sv ome sinovcu poast i proe liro/, hodnik koji je razdvajao dvornicu od kuhinje. Jedn a vrata, na kojima je bilo veliko okno jajastog oblika, /utvarala su ovaj hodnik sa strane stepenica, da bi ubla ila hladnou koja je prodir ala unutra. Ali je zimi vje-lnr ipak vrlo jako duvao kroz njih, i u sobi se jedv a odr avala pristojna toplina, iako su vrata na njoj bila ojil.oona vunenim valjcima. Nanona ode da zakljua kapiju, zatvori dvornicu, i pusti iz tale psa vujak a, kome Jp (,'las promukao kao da je imao zapaljenje grkljana. (Iva ivotinja, neo bino zla, poznavala je samo Nanonu. l)v dva seoska stvora razumjela su se. 'Kaki je Charles vliidio ukaste i poaale zidove, i Icpcnicc sa crvotonom ogradom, koje su se tresle pod tpfiUim koracima njegovog strica, njegovo razoaranje pnee rinforzando. inilo mu se da je u nekom koko- Snrniku. Njegova strina i njegova se stra, kojima se okrenu u im proita na licu ta misle, bile su tako navikle im ove st epenice da su njegovu zauenost, ne pogaajui joj uzrok, shvatile kao prijateljski izr az, i odgovorile na nju ljubaznim osmijehom koji ga dovede do ocujanja. - Kog me je avola poslao otac ovam o govorio je u sebi. Kad su se ispeli na prvi sprat, on spazi troja vrata, otmjena etrurskom bojom i bez oplata, koja su se gubila u pru. ljivcm zidu i bila okovana gvozdenim polugama

55 iji su se krajevi zavr avali ravasto, kao i krajevi dugake k ljuaonice na bravi. Jedna od ovih vrata, i to ona koja su se nalazila iznad stepe nica, i koja su vodila u sobu iznad kuhinje, bila su oevidno zazidana. Doista, u tu sobu ulazilo se samo kroz Grandetovu sobu, kome je ona slu ila kao kabinet. Jed ini prozor, kroz koji je u nju ulazila svjetlost, bio je iz dvori ta i za tien debelo m gvozdenom re etkom. Niko, pa ni sama gospoa Grandet, nije imao pristupa u nju; ia G randet je htio da bude u njoj sam, kao alhemiar u svojoj radionici. Tu je, bez su mnje, bilo vrlo vje to ude eno neko tajno skrovi te, tu su le ale naslagane tapije, tu s u visile te-zulje za mjerenje zlatnika, tu su se nou i tajno pisale obligacije, p riznanice, i svodili rauni; tako da su trgovci, videi Grandeta uvijek spremnog za sve, mogli misliti da mu stoji na raspolaganju kakva vila ili kakav demon. Tu je , van svake sumnje, dok je Nanona hrkala da se zidovi tresu, dok je vujak bdio i zijevao u dvori tu, dok su gospoa i gospoica Grandet spavale du- bokim snom, dolazio stari kaar da gleda, da gladi, da miluje, da zgre i prevre svoje zlato. Zidovi su bili debeli, kapci na prozorima potpuno zatvoreni. Samo je on imao klju od ove l aboratorije u kojoj je, kako se govorilo, razmatrao planove na kojima je obilje en a svaka njegova voka i po kojima je sraunavao svoje proizvode do najmanjeg izdan ka, do najmanjeg pupoljka. Preko puta ovih zazidanih vrata bio je ulaz u Eugenijinu sobu, a na drugom kraju bile su sobe gospodina i gospoe Grandet, koji su ima li cio prednji dio kue. Gospoa Grandet imala je sobu do Eugenijine sobe, kod koje se ulazilo kroz jedna staklena vrata. Grandetovu sobu razdvajala je od sobe njeg ove ene jedna pregrada, a od tajanstvenoga kabineta debeo zid. ia Grandet smjestio je svoga sinovca na drugom spratu, na visokoj mansardi iznad svoje sobe, tako d a je mogao uti ako bi mu palo na pamet da hoda. Kad su se ispele na prvi 56 prat, Eugenija i njena mati po elje e jedna drugoj laku no i poljubi e se; zatim se opr

osti e sa Charlesom u nekoliko rijei, koje su bile hladne na usnama, ali zacijelo tople u Eugenijinom s rcu, i povuko e se u svoje odaje. Evo va e sobe, sinove ree ia Grandet Char-li'su, otvarajui mu vrata. Ako budete htj da izi-dcle, zovite Nanonu. Bez nje, uvajte se! pseto e vas rastrgati. Prijatno s pavanje! Laku no! Gle! gle! ovi moji podlo ili kod vas doda on. U tom trenutku poja vi se velika Nanona s grijalicom u ruci. ta je sad ovo ive gospodin Grandet. Da sl uajno ne mislite da je moj sinovac neka porodilja? Odmah da si to odnijela nntrag ! Ali, gospodine, ponjave su vla ne, a gospodin je nje an kao djevojka. Dobro de, kad si uvrtjela u glavu da tako treba. - ree Grandet gurajui je unutra ali pazi da to iu> upali . Zatim tvrdica sie, gunajui ne to kroz /.ubc. Charles osta zauen usred svojih sanduka. Po to |t- bacio pogled na zidove svoje ma nsarde, oblo ene onim / . u t i m i arenim papirom koji se vidi po seoskim mehanama, na kamin od k renjaka koji je samim svojim iz- gledom ulivao studen, na stolice od utog drveta, ople-tene trskom i "nepravilno etvrtaste, na nepokriveni noni stol u kome bi mogao stati omanji vojnik, na tanku prostirku pred posteljom s ne bom, iji su pervazi, izgri-/( ni moljcima, drhtali kao da e se raspasti, on pogleda o/biljno veliku Nanonu i ree joj: Ma, molim vas, dobra djevojko, jesam li ja doista kod gospodina Gran-deta, biv eg saumurskog kmeta, bra ta gospodina Gran-i leta iz Pariza? Jeste, gospodine, kod jednog vrlo dobrog, vrlo ljubaznog i krasnog gospodina! Hoete li da vam po mognem da otvorite va e sanduke? 57 Bogami, hou stara gardo! Da niste vi slu ili u carskoj marinskoj gardi? O! o! o! o! ta mu je to marinska garda. Da nije ne to na vodi? Slu ajte, izvadite mi sobnu haljinu koja je u ovoj torbi. Evo vam kljua. Nanona se zadivi kad vidje sobnu haljinu od zelene svile sa zlatnim cvjetovim a i anti kim arama. I vi ovo oblaite kad legnete? ree ona. Da. Sveta Bogorodice! ala bi ovo bilo za oltar u na oj crkvi! Ta poklonite vi to crkvi , moj lijepi mladi gospodine; spasiete svoju du u, a ovako ete je upropastiti. Oh! kako ste lijepi u toj haljini! Idem da zovem gospoicu da vas vidi. Dosta, Nanona, nemojte govoriti koje ta! Ostavite me da legnem, sutra u urediti sv oje stvari; a, ako vam se ova haljina toliko dopada, lijepo, spasiete svoju du u. J a sam toliko dobar kr anin da u vam je pokloniti kad poem, pa onda mo ete initi s njom ta hoete. Nanona se zabezeknu, gledajui Charlesa i ne vjerujui njegovim rijeima. Da mi poklonite ovu lijepu haljinu! ree ona odlazei. Gospodin ve sanja. Laku no. Laku no, Nanona. - Sta u ja ovdje? ree u sebi Charles pred spavanje. Moj otac nije glup, moj put mora da ima neki cilj. Ah! to tu! Ozbiljne stvari neka ostanu za sutra, rekao je ne znam koji grki blesan. to vee ostade nedovr ena. Meutim, gospoa Grandet kad je legla, nije ni ta mislila. Kroz vrata, koja su bila n a sredini pregrade i razdvajala njenu sobu od mu evljeve, ula je kako tvrdica hoda po sobi gore-dolje.

Kao i sve boja ljive 58 .-.i'iic, ona je prouila karakter svoga gospodara. Kao :.i'> galeb predvia buru, tako je i ona, po neprimjetnim znacima, naslutila buru koja je bjesnila u Gran-ilt'tu, i, da se poslu imo izrazom koji je sama upotrebljavala, nije se vi e ni iva ula. Grandet je gledao u vrata svo ga kabineta, koja je iznutra okovao, i govorio je u sebi: Otkuda mome bratu ta udnovata misao da mi zavje ta svoje dijete? Lijepo nasljee! Ne mogu ja dia'ti ni dvadeset talira. Ali to ije dvadeset talira za ovoga gizdavca koji je promatrao moj barometar kao rin je htio njime nalo iti vatru? Pomi ljajui na posljedice ovog oajnog testamenta, Grandet je bio mo da vi e uzrujan no njegov brat II trenutku kad ga je pisao. Dobiu onu zlatnu haljinu?... govorila je Nanona, koja zaspa uvijena u svoju o ltarsku ponjavu Nimjajui cvijee, prostirke, damasku svilu, prvi put u Hvome ivotu, kao to je Eugenija sanjala o ljubavi. U ednom i jednolikom ivotu djevojaka nailazi jedan neobino prijatan trenutak ka d im sunce uliva u du u svoje zrake, kad im cvijet kazuje misli, kad otkucaji Mica otkrivaju mozgu svoju toplu plodnost i stapaju misli u neku neodreenu elju; doba nevine melanholije i ljupke veselosti! Kad djeca progled aju, ona se smije e; kad djevojka nazre osjeanje u prirodi, ona se smije i kao to se s mije ila kad je bila dijete. Ako je svjetlost prva ljubav ivota, nije li ljubav svjetlost srca? Za Eu-gcniju je do ao trenutak da pronikne u zemaljske stvari. Naviknuta da rani kao sve djevojke po palankama, ona iiHtade r ano, pomoli se bogu, i otpoe oblaenje, koje je Hlada imalo svoga smisla. Ona zagladi najprije svoju ke-filcnjastu kosu, najbri ljivije uvi iznad gl ave guste pletenice, pazei da se ne ra upa, i unese u nain e ljanja izvjesnu skladnost, koja je jo jae isticala boja ljivu ednost njenog lica, slo iv i prostotu ukosnica sa bi'zazleno u crta. Zatim, po to je nekoliko puta oprala

59 ruke u istoj vodi od koje joj je ko a otvrdnula i pocr-venjela pogle da svoje lijepe oble mi ice i upita se ta li radi njen roak te su mu ruke tako meke i bijele, nokti tako lijepog oblika. Ona obue nove arape i svoju najljep u obuu, i ut egnu se preskaui rupice. Najzad, elei prvi put u svome ivotu da izgleda lijepo, osje ti se sretna to ima haljinu novu, ukusnu, koja joj je lijepo stajala. Kad je bila gotova s oblaenjem, ona u izbijanje sata na upnoj crkvi i zaudi se to je nabrojala s vega sedam. Iz elje da ima dovoljno vremena da se lijepo obue, ustala je isuvi e ran o. Ne znajui za vje tinu da po deset puta preinaava jednu pletenicu i prouava utisak koji ostavlja, Eugenija skrsti ruke, sjede kraj prozora i stade promatrati dvori t e, malu ba u i visoke terase koje su se nad njom dizale; vidik melan-holian, skuen, a li ne bez onih tajanstvenih ljepota svojstvenih usamljenim mjestima ili nedotjer anoj prirodi. U blizini kuhinje bio je bunar s ogradom od kamena i lijebom uglavl jenim u gvozdene rave, koji je omota- vala loza s uvelim, pocrvenjelim, suncem op aljenim stablom; odatle je vijugava loza prelazila na zid, pripijala se uza zid, i la du kue i sve do jednog drvljanika, na kome su drva bila lijepo slo ena kao knjig e kakvog ljubitelja knjiga. Kaldrma u dvori tu bila je crvenkaste boje koju su vre menom stvorili mahovina, trava i slabo prola enje. Debeli zidovi bili su zeleni, i a rani dugim mrkim brazdama. Najzad, osam stepenica koje su se vidjele u dnu dvori t a i vodile ba enskim vratima, bile su zaglavljene i obrasle u visok korov, kao grob kakvog viteza koga je udovica sahranila u doba kri arskih pohoda. Iznad jednog zi da od tro nog kamena dizala se re etka od istruljelog drveta, gotovo propala od star osti, ali uz koju su se ugodno pele biljke puzavice. S jedne i druge strane vrat a dizale su se krive grane dviju zakr ljalih jabuka. Tri usporedne staze, posute p ijeskom i razdvojene etvrtastim lijehama, u kojima se zemlja 60

odr avala vijencem od im ira, to je bila sva ba a koja se, na podno ju terase, zavr avala h adnikom od lipa. Na jednom kraju bili su d bunovi malina, na drugom ogroman orah ije su se grane savija le do kaa-ievog kabineta. Vedar dan i lijepo jesenje sunce, svoj-Hl.vuni obalama Loire, poeli su rasturati onu vla nu pavlaku koju je no ostavila na ivopisnim predmetima, na zidovima, na biljkama u ba i i dvori tu. Eugenija nade neke sasvim nove dra i u izgledu ovih stvari koje MI prije za nju bile tako obine. Hiljadu neodreenih ni i.si i raale su se u njenoj du i i bujale, ukoliko su napolju kuljali sunani zraci. Nju najzad obuze ono neodree no, neobja njivo zadovoljstvo, koje oimotava duh, kao to bi oblak omotao tijelo. Nj ena razmi ljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobinog

predjela, a harmonije njenog srca udru ivale se s harmonijama pri-Kide. Kad sunce obasja jedan dio zida s koga je visila Venerina kosa sa svojim debelim li em, koje se preli vlo kao gu a u golubova, nebesni zraci nade ozari e budunost Eugeniji, koja j e otad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijee, njegovu plavu zvoncad i njegove uvele trave, uz koje se mije ala neka prijatna iiNpomena kao to su uspomene iz djetinjstva. Sum, koji Je svaki list izazivao u ovome zvunom dvori tu padajui s grane, odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke Uoja bi tu ostala cijelog dana , ne primjeujui da asovi prolaze. Zatim naio e burni du evni pokreti. Ona je esto ustaja a, prilazila ogledalu i ogledala se, kao Alo iskren pisac promatra svoje djelo d a bi samog ebo kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede. Nisam ja za njega dovoljno lijepa! To je bila Kiif;enijina misao, misao skro mna i puna bola. Jadna djevojka bila je nepravina prema sebi; ali je skrom-HOHI., ili bolje rei boja ljivost, jedna od prvih vrlina ljubavi. Eugenija je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obino djevojke graanke, ija lje-

61 pota izgleda malo prosta; ali, ako je liila na Milosku Veneru, nj eno tijelo oplemenjivala je ona kr anska pi- tomost koja preporaa enu i daje joj otmj enost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, elo mu ko, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitra, a oi sive, kojima je njen edni ivot, ogledajui se sav u nj ima, davao naroiti sjaj. Crte njenog okruglog lica, nekad svje eg i rumenog, ogrubj ele su od boginja, koje su ipak bile toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uni tile mekou ko e, koja je jprd svem itorai bila jo tako glatka !i talko nje na da je na njoj ist poljubac njene majke ostavljao prolazan c rven trag. Nos joj je bio poveliki, ali je bio u skladu s njenim veoma crvenim u stima, ije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio s avr ene obline. Punake grudi, bri ljivo pokrivene, mamile su pogled i zanosile ovjeka; dodu e, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati naroite dra i. Eugeni- ja, visoka i krupna, nije dakle imala nieg umiljatog to se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uoiti, i kojom se odu evljavaju samo umjetnici. Slikar koji tra i na ov om svijetu lice s nebeskom Marijinom istotom, koji tra i u svakoj enskoj prirodi one skromno ponosite oi koje je na ao Rafael, one edne crte koje su esto samo proizvod m a te, ali koje samo kr anski i smjeran ivot mo e ouvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, na ao bi odmah u Eugenijinom licu uroenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim elom itav svijet ljubavi, a u kroju oiju, u pol o aju trepavica, neega bo anskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovol jstva nije nikad ni iskvario ni zamorio, liile su na linije vidika, tako blago po vuene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha, rumena, oiviena svjetlo u kao l ijep raiavijen cvijet, godila je du i, otkrivala 62 ar unutra njeg ivota koji se u njoj ogledao, i privlaila pogled. Eugenija se jo nalazi la na obali ivota na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s u ivanjem za koje se k asnije ne zna. Zato je i rekla u sebi, ogledajui se, ne znajui jo to je ljubav: Suvi e

sam ru na, nee me ni pogledati. Ona zatim otvori vrata svoje sobe koja su vodila na stepenice, i na e vrat oslu kujui ne to. Jo nije ustao pomisli u sebi kad je ula jutarnje ka ljanje Nanonino i korake ove dobre djevojke k oja je i la ta-mo-amo, istila dvornieu, ku ila valtru, vezivala pseto i govorila sa svojom stokom u tali. Eugenij a odmah (iie i otra Nanoni koja je muzla kravu. Nanona, dobra moja Nanona, spremi kajmaka za kavu moga r oaka. Ali, gospoice, za to se trebalo postarati juer Ja na je Va kajmak. Niste lijep! tako ali lijep, od haljini i ja Ali ga mu Rublje u kao n z g ne praviti roak vidjeli svile sam vidjela. spodina mogu skupocjeno Nanona se nasmija. jegovoj lata. o lasno upnika. ree Onda, Nanona, umijesi nam kolaa. A ko e mi dati drva za vatru, pa bra no, pa maslo? ? ree Nanona, koja je, kao prvi G randetov ministar, izgledala katkada neobino va na linost u ? H'ima Eugenije i njene matere. Zar da p okrademo onoj; ovjeka da bi poastili va eg roaka? Tra ite od co.spodina masla, bra na i drva; on je va o ac, mo e vam dati. Evo ga, ide da nam da to treba za r u a k . . . Eugenija utee u ba u, upla ena kad je ula kako k r i p e stepenice pod koracima nje noga oca. Ona je ve "? jecala utjecaj velike stidljivosti i onog naroitog ra-i'olo e nja u kome se nalazimo kad smo sretni i koje ii im kazuje, mo da ne bez razloga, da su nam misli r.pisane na elu i da ih svako ita. Osjetiv i najzad hladnu siroma tinu roditeljske kue, sirota djevojka za-

63 ali to ne mo e da je dovede u sklad s otmjeno u njenog roaka. Ona osjeti n eodoljivu potrebu da uini ne to za njega. to! To ni sama nije znala. Bezazlena i pro -stodu na, ona se podala svojoj aneoskoj prirodi, ne branei se ni

od svojih utisaka ni od svojih osjeanja. Sama pojava njenog roaka probudila je u n joj prirodne enske sklonosti i one su se morale razviti utoliko ivlje to joj je bil o dvadeset i tri godine, te su joj i razum i udnja bile u punoj mjeri razvijene. Prvi put tada osjeti ona u du i strah od svoga oca, vidje u njemu gospodara svoje sudbine i uini joj se da je skrivila to mu je pre utjela neke svoje misli. Ona poe da koraa br e, udei se to udi e istiji zrak, to osjea da su sunani zraci topliji i da c njih neku moralnu toplinu, neki novi ivot. Dok je ona smi ljala neko novo lukavstvo da doe do kolaa, dotle se izmeu velike Nanone i Gran-deta zapodjela jedna od onih svaa koje su meu njima bile tako rijetke kao laste zimi. Nosei sobom kljueve, ia j e do ao da odvoji namirnice za taj dan. Je li ostalo kruha od juer? ree on Nanoni. Ni mrve, gospodine. Grandet uze jedan veliki okrugao kruh, dobro posut bra nom, peen u jednoj od on ih plitica u kojima se kruh pee u Anjouu i htjede ga presjei, kad mu Nanona ree: Dan as je nas petoro, gospodine. Tako je odgovori Grandet ali kruh ima est funti; nee se dakle potro iti cio. Uostal om, vidje-e , ti mladi Pari ani ne jedu hljeb. Jedu valjda maz? ree Nanona. U Anjouu maz, rije narodna, oznaava kri ku kruha namazanu bilo maslom, to je obian ma z, bilo slatkim od bresaka, to je najbolji maz; i svi oni koji su u svome djetinjstvu lizali maz a ostavljali kruh, razu-mjee znaaj ovog izraza. Ne odgovori Grandet n e jedu ni maz ni kruh. Oni su ti kao udavae. 64

Najzad, po to je vrlo tedljivo odredio jelovnik za I nj dan, ia Grandet poe svome voar u zatvoriv i prethodno ormare u svojoj ostavi, ali ga Nanona zau-Nlavi da mu ka e: Gospodine, da jte mi onda bra na i nuisla da umijesim djeci malo kolaa. Ti kao da hoe da mi rasturi kuu zbog mogu sinovca? Nije mi va sinovac ni na pamet pao, kao ni vama. Nego, odvojili ste mi samo est k omada eera, i treba mi osam. Ama ta je tebi, Nanona! Nikad te nisam vidio lukvu. Sta misli ti? Jesi li ti ovdj e gazdarica? Ne dam li vi e od est komada. Lijepo, a ime e va sinovac zasladiti kavu? S dva komada; ja u je piti bez eera. Bez eera, vi, u va im godinama! To nee biti. i 'rije u vam ga ja kupiti od svojih para . Gledaj ti svoja posla. Iako mu je bila pala cijena, eer je u kaarevim oima bio jo uvijek najskupocjenija kol onijalna roba; >m Je jo uvijek za njega vrijedio est franaka funta. Kuko je za vrijeme Carstva mo rao da ga tedi, ta tednju postala je jedna od njegovih neizgladivih navika. .Sve ene, pa i najogorenije, um iju da se koriste luli iivntvam da iskame ta hoe. Nanona napusti pitanje ? i fieoru da bi dobila kolae. Gospoice viknu ona kroz prozor je 1' te il.i hoete kolae? Neu, neu odgovori Eugenija. Dobro, Nanona ree Grandet uv i glas svoje kori na... On otvori dolap u kome je staj lo IniiSno, odvoji joj izvjesnu koliinu, i dodade nekoliko miu masla komadu koji j e ve odsjekao. Trebae mi i drva da zagrijem pe ree ne-mllo.sLiva Nanona.

I Euuenlja Grande 65 Uzmi koliko ti treba odgovori on melanho-lino; ali onda nam bar napravi tortu s voem i skuhaj cio ruak na pei, tako bar nee lo iti dvije vatre. Razumije se uzviknu Nanona ne treba to ni da mi ka ete. Grandet pogleda isto rodite ljski svoju vjernu slu kinju. Gospoice viknu kuharica bie kolaa. ia Grandet ode i donese vo reda u jedan tanjir na kuhinjskom stolu. Pogledajte, gospodine ree mu Nanona kako lijepe izme ima va sinovac. Kakva ko a, pa kako lijepo miri e! ime li se to isti? Da li da ih nama em ma u s jajetom? Ja mislim, Nanona, da e jaje pokvariti tu ko u. Zna ta, reci mu da ne zna kako se isti safi-jan... jest ovo je safijan; on e sam kupiti u Saumuru i donijee ti ne to ime e mu izme oistiti. Sl sam da u mast za obuu meu eer da se bolje sjaji. To se onda mo e jesti? ree slu kinja pri-nosei feimu nosu. Gle, gle! Miri u na gospoi kolonjsku vodu! Smije no zaista! Smije no! ree Grandet tebi je smije no to ljudi daju na izme vi e no to vrijedi onaj ih nosi? Gospodine ree ona svome gospodaru koji je ponovo po ao, po to je zatvorio o rmari s voem zar neete jedanput ili dvaput nedjeljno spremati govedinu zbog va eg ...? Hou. Onda mi valja ii u mesarnicu. Nije potrebno; skuhae nam orbu od ivine, za-kupci te nee ostaviti bez nje. Nego, ide m da ka em Cornoilleru da mi ubije koga gavrana. Od te je divljai najbolja orba na svijetu. Je li istina, gospodine, da gavrani jedu mrcine? 66 Ba i llii si cio nadu. glupa, svijet, Zar Nanona! ono ne ivimo Jedu, i kao mi

od mrtvih? ta su drugo iittHljcu? Po to vi e nije imao to da naredi, ia Grandet isvadi sat i, kad vidje da ima jo pola sa ta na raspolaganju do doruka, uze e ir, ode da poljubi ker i ree joj: Hoe li da se pro eta pored L o mojim li- vadama? Ja imam tamo ne to posla! Kugenija oc e da uzme svoj slamni e ir, postavljen ru iastom svilom; zatim otac i ki sio e krivom

ulicom do trna. Kuda tako rano? ree bilje nik Cruchot koji srrle Grandeta. Idem da vidim ne to odgovori ia, koji je duhro znao za to je njegov prijatelj tako ran o i etao. Kad god je ia Grandet i ao da vidi ne to, bilje nik je iz iskustva znao da se tu uvijek mo e koristiti. 'Aulu i on poe s njim. - Hajde, Cruchot ree Grandet bilje niku. Vi .'do moj prijatelj; hou da vam poka e m da je glu- poiil naditi topole na plodnoj zemlji... Vi, dakle, ne raunate ni u sto ezdeset hiljada franaka koje ste dobili za t opole na va im livadama pored Loire? ree Cruchot razrogaenih oiju. to sir bili sretn !... Isjekli ste drveta ba u trenutku kad u Nnntosu nije bilo bijelog drveta, i p rodali ste ih po irw|pHi.'L franaka. Kugenija je slu ala i ne znajui da je na pragu nujmidbonosnijeg trenutka u svom e ivotu i da e bi- l j e n i k izazvati roditeljsku i konanu odluku o njoj i njenoj budunosti. Grandet je stigao na divne livade 10<' i imao na obali Loire, i na kojima je trideset I H ( I I H I . . I krilo, pop unjavalo, zaravnjavalo mjesta na kojima u prije bile topole. 1'ogledajte, gospodine Cruchot, koliko prostora . n h v a t n jedna topo la ree on bilje niku. Jeane 67 viknu zatim jednome radniku mje . .. mje ... mjeri hvatom u s ... s... svima pra vcima! etiri puta po osam stopa odgovori radnik po to je premjerio. Izgubljeno, dakle, trideset i dvije stope ree Grandet Cruchotu. U ovoj vrsti ima o sam tri stotine topola, je li tako? Onda t... tri s ... s ... stotine puta tri deset... d ... dvije... s ... s... stope po ... po ... po ... jele su mi p ... p et stotina stogova sijena; dodajte dvaput toliko za ono to je bilo sa strane, to i ni hiljadu i pet stotina; redovi u sredini isto toliko. Re ... re ... recimo, da kle, hiljadu stogova sijena. A hiljadu takvih stogova sijena ree Cruchot da pomogne svome prijatelju vrijedi otprilike hiljadu i est stotina franaka. Re... re ... recite hi... hi... hiljadu i dvjesta franaka, jer tfi do etiri stot ine franaka daje otava. E lijepo, s ... s ... sraunajte ko ... koliko hi... ljadu i dvjesta franaka godi nje d ... daju za e ... e ... e-trde... e... set godina sa i ... interesom i interesom na i... interes, kao to zna ... a ... te. Recimo ezdeset hiljada franaka ree bilje nik Dobro! neka je s... samo ezdeset hiljada J:ra-naka. E lijepo nastavi vinogradar ne mucajui dvije hiljade topola od etrdeset godina ne bi mi dale vi e od pedeset hil jada franaka. Bio bih dakle u gubitku. To sam ja izraunao ree Grandet ponosei se. J eame nastavi on popunie sve rupe osim onih kraj Loi-re, u koje e posaditi topole koje sa m kupio. Zasaene uza samu rijeku, one e se hraniti o tro ku vlade doda on okrenuv i se Cruchotu, pri emu mu bradavica na nosu uini pokret koji je odav

ao najironi-niji osmijeh. 68 To je jasno; topole treba saditi samo na slaboj .,11 ilji ree Cruchot, koga su Gr andetovi rauni alu oknuli. D-a-b-o-g-m-e, gospodine odgovori kaar iro-i i i r i u i . Kugenija je promatrala divan predio Loirin ne slu ajui raune svoga oca, ali odma h obrati pa nju kad fii kako Cruchot ree svome klijentu: Vi ste, dakle, doveli zeta iz Pariza; cio Saumur govori samo o va-fii'in si novcu. Bez sumnje u uskoro imati da pi em ugovor, ia Grandet? I vi s... ste po ... po ... po ... ranili da mi tu ka... ka... ka ete nastavi Grandet popraajui < V I I primjedbu kretanjem svoje bradavice na nosu . ,'!... slu ajte, stari pri... pri. .. ijatelju, biu iskren, I rei u vam ono ... to e... e... lite znati. Prije lil 11, vi... i. .. dite, ba . .. bacio svoju ker u Loiru no 6111 je dao njenome ro ... ro ... ro ... aku; mo ete to h , . . ka ... a . .. zati svima. Nego, nemojte, ostav ite svi- Jrl neka govori ta hoe. Ovaj odgovor porazi Eugeniju. Dakle nade, koje su JHMVIP hvatati korijena u njenome srcu, procvjeta e naje-i l B i i | > u t , o.stvari e se i obrazova e kitu cvi jea koju sad v i d j e pokidanu i poga enu. Od pro loga datia nju su ve-/ t v t t l e za Charlesa sve veze sree koje sjedinjavaju du e; ? ulanci e ih, dakle, patnja podr a vati. Ne le i li u plemen i t o j .sudbini ene da je vi e dira sveanost patnje no w|tt | Nreo? Kako su se roditeljska osjeanja mogla uga-i i u Hreu njenog oca? -Kakav je to' zloin, uinio Charies? i H-niNlvena pitanja! Njena ljubav ljubav na uranku, 1 'iMU l,ii'lu) duboka, okru avala se tajanstveno u. Ona i ? vrati klecajui, i kad je do la u staru mranu ulicu, lule 11 veselu za nju, ova joj se uini sumorna; ona je I I C I I H H I U U njoj melanholiju koju su vrijeme i predmeti hi u l l m i u l i . Nije joj nedostajalo ni ta emu ljubav ui. Na n e k o l i k o koraka od stana ona izmae ispred oca i do69 eka ga na vratima, na koja je zakucala. Ali Grandet, koji je vidio u bilje nikovoj ruci novine jo u omotu, ree: Kako stoje akcije? Vi neete da me slu ate, Grandet odgovori mu Cruchot. Kupujte ih brzo, za dvije god ine za-radiete dvadeset posto, osim odline kamate, pet hiljada livara dohotka na o samdeset hiljada franaka. Akcije sad staju osamdeset franaka i pedeset para. Vidjeemo odgovori Grandet gladei bradu. Bo e! ree bilje nik kad je ra irio novine. ta je? uzviknu Grandet u trenutku kad mu Cruchot podnese pod nos novine rekav i mu: Proitajte ovaj lanak. Gospodin Grandet, jedan od najuva enijih pari kih trgovaca, ubio se juer. Prije t

oga vidjeli su ga kao i obino na burzi. Ranije je bio poslao predsjedniku Skup tine svoju ostavku, a tako isto dao je ostavku i na zvanje suca trgovakog suda. Bankr otstva gospode Rogui-,na i Soucheta, njegovog bankara i njegovog bilje nika, uprop astili su ga. Glas koji je gospodin Grandet u ivao i njegov kredit bili su pri sve m tom takvi da bi bez sumnje na ao pomo na pari koj pijaci. alimo to je ovaj estiti ovje podlegao prvom trenutku oajanja, itd. sam to ree stari vinogradar bilje niku. Ove rijei sledi e Cruchota, koji pored sve svoje bilje nike ravnodu nosti osjeti neku hl adnou u leima na pomisao da je Grandet iz Pariza mo da uzalud preklinjao za milione Grandeta iz Sau mura. A njegov sin, tako raspolo en juer...? On jo ni ta ne zna odgovori Grandet s istom mirnoom. 70 / Zbogom, gospodine Grandet ree Cruchot koji MV<- razum jede i ode da umiri predsje dnika de Bon-fnii.sa. Do av i kui, Grandet nae gotov ruak. Gospoa ' i i a n d c t , kojoj se Eugenija obis nu o vrat da je poljubi i onim ivim izlivima srca koje u nama izaziva kakav potaj ni bol, sjedjela je ve na svojoj stolici i plela sebi i tikavo za zimu. ? Mo ete slobodno ruati ree Nanona koja je - i l l u / . i l u niz stepenice pres kaui po etiri stepena mla-? II gospodin spava kao anelak. Ala je lijep sa zatvorenim oima! Ja sam ulazila, zvala ga. Aja! Taj se ne H | / I V ; I . Neka ga, neka spava ree Grandet pro-i n i i l n ' v se danas uvijek dosta rano d a uje rav glas. Sta to? upita Eugenija spu tajui u kavu dva i i i n l a komada eera, te ka ne zn am koliko grama, ko- II Jr d'iandet sam sjekao u dokolici. Gospoa Grandet, i . n j i t NO nije usudila da postavi ovo pitanje, pogleda vogn mu a. Ubio mu se otac. Moj stric? ... ree Eugenija. Siromah mladi! uzviknu gospoa Grandet. Da, siromah nastavi Grandet jer nema ni i t Bogami, on spava kao da je kralj ree Nanona K u i M ' n i j a prestade da jede. Srce kad prvi put saue e, izazvano nesreom M i i bie jedne ene. Ona . npl.-il -i ">l.o plae kad nisi ni poznavala svoga jednim od onih pogleda i / M l m l i i j e l o je gledao svoje gomilo zlata. Znao

n i v . blagim glasom. joj se ste e kao lo , !>? u / ; i i-.oga voli, obuzme

;lc e cijelo

strica? u ri- joj otac i odmjeri je g a tigra kojim je bez sumn

slu ree ko se ne bi sa gospodine na i jagnje kao spava koji mladia jadnoga toga 71Ali ne alio kinja znajui za svoj udes? Tebe, Nanona, ne pitam! ti jezik za zube! Eugenija uvidje u tom trenutku da ena k oja voli treba uvijek da krije svoja osjeanja. Ona ne odgovori. Dok nadam se se, javratim, neete ne ni ta govoriti vimu nastavi gospoo starac. Grandet, moram da livada mojih oko jarka kopanje se Vratiu na i sa voriu o stvarima. ca, gizdavonog zbog g n idem naredim drumu. u ruak sinovcem p plae ako Eugenija, gospoice tebe, tie ojegovim odne to Ja prestani, moje dijete. O n e ubrzo otputovati u Indiju. Vi e ga nee vidjeti ... ia uze rukavice sa e ira, navue ih s obinom mirnoom, pogodiv i s mukom prste, i izie.

je kad Eugenija uzviknu s sama mi Nikad ovako bilo m ostala nije te mama, je! ajkom. Ah! ko je Grandet

zlo. Videi da joj ki preblijedila, gospoa otvori prozor i dovede je na svje zrak. Sad mi je bolje ree Eugenija poslije nekoliko trenu taka. Ovo nervozno uzbuenje kod stvorenja koje je dotle izgledalo mirno i hladno utj ecalo je na gospou Grandet; ona pogleda svoju ker s onom nje nom pro-nicljivo u kojom su majke obdarene za predmet svoje ljubavi, i pogodi sve. Ali, zaista, ivot uvenih sestara Maarica, koje su jednom pri rodnom pogre kom bile rasle jedna za drugu, nije bio tje nje skopan no to je bio ivot Eu genije i njene majke, koje su vjeito bile zajedno, zajedno kraj prozora, zajedno u crkvi, i zajedno spavale. Jadno moje dijete! ree gospoa Grandet i uze Eugeniju za glavu da je nasloni na svoje grudi. Na ove rijei djevojka di e glavu, upita majku jednim pogledom, poku a da proita njene tajne misli i

72 ree joj: Za to da ga alje u Indiju? Ako je nesretan, za to da ne ostane ovdje? Nije li on na najbli i roak? Tako je, moje dijete, to bi bilo sasvim prirodno; ali tvoj otac ima svojih razlo ga, i mi ih moramo po slovati. Majka i ki sjedo e utei, jedna na svoju stolicu :; podmetaima, druga u svoju malu naslonjau; i obje u/.e e svoj rad. Pro eta zahvalno u to joj je majka Inko divno razumje la srce, Eugenija je poljubi u ruku i ree: Kako si dobra, draga mama! Na ove rijei zablista se majino starako lice, iju svje inu s uni tile mnogobrojne patnje. Kako ti se dopada? upita Kugenija. Gospoa Grandet odgovori samo osmijehom! Zatim, poslije kratke utnje, ree tihim glas om: Da ga nisi ve ...ivoljela? To bi bilo zlo. Zlo nastavi Eugenija za to? Dopada se tebi, dopada se Nanoni, za to se ne bi dopao m eni? Zna ta, mama, hajde da mu spremimo stol za ruak. Ona baci raci; mati uini to isto rekav i jo j: Ba si dijete! Ali joj je godilo da opravda djetinjariju svoje keri dijelei je s nj ome. Eugenija dozva Nanonu. ta hoete sad opet, gospoice? Nanona, valjda e biti kajmaka za podne? Bie odgovori stara slu kinja. - Zna ta, skuhaj mu kavu vrlo jaku! ula sam ml gospodina de Grassinsa da se u Pariz u pije vrlo jaka kava. Metni mnogo kave: ' A gdje mi je? ~- Kupi. -- A ako me sretne gospodin? On je na livadama. -?? Idem odmah. Ali gospodin Fressard me je ve pitao da nam nisu do la Tri M udraca, kad mi je dao vjjo- u. Cijela e varo znati za na e rasipanje. 73 Ako tvoj otac ne to primijeti ree gospoa Grandet u stanju je da nas tue. Pa neka nas tue, primiemo njegove udarce bez roptanja. Mjesto svakog odgovora, gospoa Grandet di e oi k nebu. Nanona uze svoju kapicu i izie. Eugenija dade stolnjak, donese nekoliko grozdova, koje je radi zabave povj

e ala na tavanu; i la je kroz hodnik na prstima da ne bi probudila svoga roaka, i ne mogade se uzdr ati da ne prislu kuje na vratima disanje koje se u podjednakim razmac ima ulo s njegovih usana. Nesrea je budna dok on spava ree u sebi. Ona uze najsvje ij e li e od loze, nareda gro e tako ukusno kako bi ga naredao kakav stari kuhar, i sva s retna donese ga na stol. U kuhinji pokupi kru ke koje je otac odbrojao i slo i ih meu li e u obliku piramide. I la je tamo-amo, trkarala, skakutala. Bila bi gotova da izne se sve to ima u kui, ali su kljuevi bili kod oca. Nanona se vrati nosei dva svje a jaj eta. Kad je ugledala jaja, Eugeniji isto doe da zagrli Nanonu. Zakupac je imao jaja u kotarici, pa mi ih ia na moju molbu dade da mi se umili. Poslije dva sata spremanja za sve to vrijeme Eugenija je dvadeset puta ostav ljala rad da vidi vri li kava, da oslu kuje ta joj radi roak koji je ustao po lo joj j e za rukom da spremi vrlo jednostavan ruak koji nije bio skup, ali koji je straho vito odstupao od ukorijenjenih navika u kui. U njoj se rualo stojei. Svi su uzimali malo kruha, voa ili masla, i po a icu vina. Kad je vidjela stol namje ten kraj vatre, stolicu za stolom na kome su bila postavljena za njenog roaka dva tanjira voa, ol jica za jaja, boca bijela vina, kruh i puno eera na jednom tanjiriu, Eugenija sva uzdrhta, jer joj tek tada pade na pamet kako bi je pogledao otac da se ne to u tom trenutku vratio. Zato 74 Ji esto pogledala na sat da srauna mo e li joj roak ruati prije no to se starac vrati. Ne boj se, Eugenija; ako ti se otac vrati, ja u /ive, uzeti na sebe ree gospoa Gra ndet. Eugenija ne mogade uzdr ati suzu. Oh! dobra majko uzviknu ona ja te nisam voljela koliko zaslu uje ! Charles, po to je pjevu ei dugo i dugo hodao po Hobi, naposljetku sie. Na sreu, bil o je tek jedanaest noti. Pari anin! On je ulo io oko oblaenja toliko pa nje kao (Ju je u zamku one otmjene gospoe koja je putovala po kotskoj. U ao je s onim ljubaznim i n asmijanim licem koje tako lijepo dolikuje mlade i i koje izazva kod Mugenije rados t punu tuge. On je uzeo olako gubitak Hvojlh zamkova u Anjouu i oslovi svoju str inu vrlo VPS<1O. Kako ste spavali, draga strina? A vi, roako? Dobro, gospodine, a vi? ree gospoa Gran det. Ja vrlo dobro. Mora da ste gladni, roae ree Eugenija Njoriltc za stol. Ali ja nikad ne dorukujem prije dvanaest, kad ublno ustajem. Nego, tako sam se ravo proveo na putu <lu u gotovo da malo zalo im. Uostalom ... Oti l/.vmli najdivni ji sat koji je Breguet ikad napravio. <ile, tek jedanaest, pa ja sam to poranio. Poranio? ... ree gospoa Grandet. Da, ali sam htio da slo im svoje stvari. Nego, i (uto bih se malo prihvatio, uz eu malo piletine ili jednu (?u tJ)Ieu, Sveta Bogorodice! uzviknu Nanona kad u ? iv r ijeci. .i.-n-ebicu ree u sebi Eugenija, koja bi za jednu l u i p h l m 'lila sve to je bi la za tedjela. .': i ?<Mio ree mu strina. 75 Kico se izvali u naslonjau kao lijepa ena kad se izvali na svom divanu. Eugenija i njena mati uze e stolice i sjedo e blizu njega, kraj vatre. Vi ivite ovdje stalno? ree im Charles kome se dvornica uini danju jo ru nija no to je ila uvee, pri svijei. Stalno odgovori Eugenija gledajui ga oisim za vrijeme berbe. Tada Mamo da poma emo Na-noni i sjedimo u opatiji Novers.

Ne etate se nikad? Po koji put nedjeljom poslije veernje, kad je lipo ree gospoa Grandet ? iziemo do m osta ili da vidimo kako kose sijeno. Imate li ovdje kazali te? Ii u kazali te uzviknu gospoa Grandet gledati glumce! Ali, gospodine, zar vi ne zna te da je to smrtni grijeh? Izvolite, dragi gospodine ree Nanona nosei jaja spremili smo vam pilie u ljusci. O! svje a jaja ree Charles koji je kao ljudi koji su navikli na rasko , ve zaboravio n a svoju jarebicu. Ta to je izvrsno! Jo kad biste imali malo masla, drago dijete? Masla? Ostae onda bez kolaa! ree slu kinja. Ta donesi masla, Nanona! uzviknu Eugenija. Djevojka je promatrala svoga roaka koji je sjekao tanke kri ke kruha, i u ivala je u tome kao to najosjetljivija pari ka, radnica u iva u kakvoj melodrami u kojoj nevinost odnosi po bjedu. Dodu e, kod Char-lesa, koga je odgojila otmjena majka, a usavr ila ena od ukus a, pokreti su bili umiljati, otmjeni, odmjereni, kao pokreti kakve kaiperke. Sa aljenje i ljubav jedne djevojke doista imaju magnetski utjecaj. Zato Charles, osjeajui da je predmet promatranja svoje roake i svoje strine, ne mo gade izmai utjecaju osjeanja koja su 76 inu bila upuena, i tako rei, plavila ga. On upravi na E u genij u pogled pun dobro te, pun milo te, pogled koji kito da se smije io. Promatrajui Eugeniju, on uoi divan li lud u crtama ovoga ednog lica, njeno dr anje u kome Je bila oliena nevinost, arobni sjaj njenih oiju, u kojima su svjetlucale mlade lju bavne misli i u kojima e nju nije znala za nasladu.

?.elju kod ljudi, ljubomoru kod ena. Ova hvala ste e Eugenijino srce i ispuni ga rado-r.i u, iako ni ta nije razumjela. O! roae, vi se podsmjehujete jednoj sirotoj pa-l i i t a n k i . Da me .poznajete, draga roako, znali biste da tn;';ta ne mrzim toliko koliko pod smjehivanje, ono kvari Hi't'c, vrijea sva osjeanja... I on slatko pojede kri-ftku kruha s maslom. Ne, ja po svoj prilici nisam dovoljno duhovit da se podsmjehujem drugima, i taj mi nedostatak mnogo Kmeta. U Parizu nau naina da upropaste ovjeka kad kn u: Ima dobro srce. Ove rijei znae: Jadnik, glup Je kao uran. Ali kako sam bogat i poznat sa svoje vjn tine u gaanju, jer na trideset koraka, u otvorenom prostoru, iz svakog pi tolja oborim lutku prvim metkom to ae niko ne usuuje da mi se podsmjehuje. To to ste rekli, roae, pokazuje dobro srce. Imate vrlo lijep prsten ree Eugenija; smi-Jrm li zamoliti da ga vidim? Charles pru i ruku skidajui prsten, i Eugenija po-< rvciijo kad je vrhom svojih prs tiju dotakla ru iaste nokte svoga roaka. -- Pogledajte, majko, kako je lijepa izrada. - Aa! ta je tu zlata! ree Nanona nosei kavu. Sta je to? upita Charles smijui se. 77 I on pokaza duguljasto zemljano lone, pocakljeno iznutra, optoeno pepelom, n a ije je dno padala kava vraajui se na povr inu tenosti koja je kljuala. To je kljuala kava ree Nanona. Ah! draga strina, bar u ostaviti kakva blagotvorna traga o svome boravljenju ov

dje. Vi ste mnogo zaostali! Ja u vas nauiti da kuhate dobru kavu u Chaptalovoj d ezvi. On poku a da obja sni sistem Chaptalove d ezve. O, to je stra no zapleteno ree Nanona trebalo bi provesti svoj vijek u tome. Nikad ja neu skuhati kavu tako. Taman! a ko bi polagao na oj kravi travu dok bih ja kuha la kavu? Ja u je kuhati ree Eugenija. Ba je dijete! ree gospoa Grandet gledajui svoju ker. Na rije dijete, koja je podsjeala na bol koji oekuje ovog nesretnog mladia, ene za sutje e i pogleda e ga sa saue em koje mu pade u oi. ta vam je, draga roako? Pst! ree gospoa Grandet Eugeniji koja htjede da odgovori. Ti zna , keri, da je tvoj o tac uzeo na sebe da govori s gospodinom. Recite sa Charlesom ree mladi Grandet. A! vi se zovete Charles? Lijepo ime uz viknu Eugenija. Nesrea koja se nasluti ne izostaje gotovo nikad. Nanona, gospoa Grandet i Eugen ija, koje nisu bez straha pomi ljale na povratak staroga kaara, u e na vratima lupu al ke iji im je odjek bio dobro poznat. Evo oca! ree Eugenija. Ona di e tanjuri sa eerom, ostaviv i nekoliko grumena na stolnjaku. Nanona odnese tanju r s jajima. Gospoa Grandet di e se kao prepla ena ko uta. Svima ovlada neiskazan strah, koji Charlesa zaudi, jer nije mogao da ga objasni. 78 Sta vam je? upita ih on. Ide otac ree Eugenija. Pa ta je s tim? ... Gospodin Grandet ue, baci svoj o tar pogled na uliti, na Charlesa, i vidje sve. A! a! Poastili ste svog roaka, to je lijepo, vrlo lijepo! ree on ne mucajui. Kad ne ma make kod kue, mi evi igraju. Poastili? ... ree u sebi Charles, koji nije bio u stanju ni da nasluti ivot i navi ke u ovoj kui. Daj mi moju a u, Nanona ree ia. Eugenija donese a u. Grandet izvadi iz pranika noHHI, no sa irokim sjeivom, odsijee komad hljeba, uze mulo masla, pa ljivo ga razmaza i stade jesti stojei. U IHJ mah Charles je zaslaivao svoju kavu. ia Grandet opazi koma de eera i pogleda svoju enu, koja prebliJnljc, i prie tri koraka; on se na e na uho jadnoj sta-ilri i ree joj: Otkud vam ovol iki eer? Nanona ga je donijela od Fessarda, nismo imali. Nije moguno ni zamisliti koliko je ovaj nijemi prizor zanimao ove tri ene; Nano na je izi la iz kuhinje i ylfdalu je dvornicu da vidi ta e biti. Charles, po to je oku sio kavu, nae da je suvi e gorka i zatra i eer koji Je (irandet ve zatvorio. - ta hoete, sinove? ree mu Grandet. . . . eera. Sipajte mlijeka odgovori domain pa e vuni kava biti slaa. Kugenija ponovo uze tanjuri sa eerom i metnu M na stol, gledajui mirno u svoga oca. Z aista, Parifmiku koja svojim slaba kim rukama pridr ava svilene Ijtr-ilvieo, da bi olak ala bijeg svome ljubavniku, ne po- kn/ziuji' viSe odva nosti no to je pokazala Eugenffija ka d Je ponovo metnula eer na stol. Ljubavnik e nagraditi gvojii Puri anku, koja e mu ponosito pokazati svoje povrijeene ruke, ije e nagnjeene ve ne biti okupane su-

79 zama, poljupcima i zalijeene u ivanjem; dok Charles nee nikad proniknu ti tajnu dubokog uzbuenja koje je rastrzalo srce njegove roake; pora ene pogledom st aroga kaara. Zar ti, eno, nee da jede ? Jadna muenica prie, boja ljivo odsijee komad kruha i uze jednu kri ku. Eugenija smje lo ponudi ocu gro e, rekav i mu: Uzmi, tata, malo moga gro a. Uzeete i vi, roae, je 1' te? Ovo lijepo onijela sam za vas. i

emo zajedno u ba u, imam da vam ka em ne to vrlo neprijatno. Eugenija i njena mati pogleda e u Charlesa, ali mladi ovjek nije mogao da se prevar i u izrazu ovog pogleda. ta znae te rijei, strie? Otkako je umrla moja jadna mati... (na ove rijei glas mu omek a) za mene nema vi e nesree ... Dragi sinove, ko mo e znati sve nesree kojima bog hoe da nas ku a? ree mu strina. Ta! ta! ta! ta! ree Grandet poele su ve gluposti. ao mi je, sinove, kad pogledam t va e bijele ruke. On mu pokaza velike ruke kojima ga je priroda obdarila. Ovo su ruike stvorene za zgrtanje talira! Vas su iz malena nauili da uvlaite noge u ko u od koje se prave torbe u koje mi zatvaramo trgovake mjenice. To je ravo, ravo! Sta hoete time da ka ete, strie? Bog me ubio ako i jednu rije razumijem. Hodite ree Gr andet. Tvrdica zatvori no , ispi ostatak svoga bijelog vina i otvori vrata. Budite hrabri, roae!

80

Eugenijin glas sledio je Charlesa. On poe za svojini Hlni nim stricem, obuzet ne iskazanim nespokojstvom. Ne mo^uv i da savladaju svoju radoznalost, Eugenija, njen a muti i Nanona odo e u kuhinju da promatraju izvoenje prizora koji e se odigrati u vla noj ba i, gdje je stric flut.oi koraao sa sinovcem. Grandet nije bio u zabuni kako e saopiti Charlesu smrt njegovog oca, ali je osjeao prema njemu neku vrstu sa aljenja , znajui da je brz igdje iega, i tra io je naina da ubla i jainu ove okrutnu istine. Vi te izgubili oca! to nije znailo ni-fttn. Oevi umiru prije djece. Ali: Vi ste bez igd je iega I Sve nesree zemaljske skupa bile su u ovim rijeima. I ia Grandet proe i po tr put srednjom stazom na kojoj je pijesak pr tao pod nogama. U sudbo-iiomiim prilik ama u ivotu na a du a vrsto prijanja za mji-.Mta na kojima nailazimo na zadovoljstva i na patnje. ?/.!( je Charles s naroitom pa njom razgledao d bu-i i i i v i - u ovoj ba ic , uto li e koje je opadalo, odronjene zidove, neobine oblike vonjaka, ivopisne pojedino sti Uojo e ostati urezane u njegovoj pameti i zauvijek biti vezane za ovaj sudbon osni trenutak nekom mnemoteh-niliom koja je svojstvena strastima. - Danas je vrlo toplo, vrlo lijepo ree Grandet i udahnu veu koliinu zraka. Da, strie ... Ali za to? ... Slu aj, sinove nastavi stric imam da ti sa->i|ifi!im rdave vijesti. Tvoj je otac vr lo ravo... I'u ta 6u ija ovdje? ree Charles. Nanona v i k n u on - po tanske konje! Valjda u na vdje <kvn kola ? doda on okrenuv i se svome stricu koji |i< Kini-"" nepomian. I/.lisni su i konji i kola odgovori Grandet gle-' I n j i K i ( l u u l e s a zanijemjelog, poblijedjelog, i ukoena lu(jU-11.1 Jest, jadnice moj, pogodio s i. Umro je. Ali tu uli'- ni ta, ima ne to gore, ubio se... Moj otac?... tu.,., ulju Grande 81 Da. Ali i to nije ni ta

. Novine to tumae kao da imaju prava na to. Na, itaj. Grandet, koji je uzajmio novine od Cruchota, pru i Charlesu kobni lanak. U tom trenutku jadni mladi, jo dijete, jo u godinama kada se osjeanja izlivaju s bezazleno u, bri nu u pla. Dobro je ree u sebi Grandet. Njegov me je pogled pla io. Kad plae, spa en je. I to ni je ni ta, jadni moj sinove ? nastavi Grandet jaim glasom, i ne znajui da li ga Charles slu a to nije ni ta, utje- ie se; nego ... ta me se to tie? Gdje mi je otac?... Oe moj! On te je upropastio, ostao si bez iega. ta me se to tie? Gdje mi je otac?... Oe moj! Pla i jecanje razlijegali su se stra no meu ovim zidovima i ponavljali u odjecima . Sve tri ene, obuzete sa aljenjem, plakale su: suze su zarazne isto tako kao i smi jeh. Charles, i ne slu ajui svoga strica, odjuri u dvori te, nae stepenice, pope se u svoju sobu, pade na postelju i zari glavu u jastuk da se sit napla e daleko od svojih roaka.

Eugenija uzdrhta kad u kako joj se otac izra ava o nasvjetijem bolu. Od tog tre nutku ona poe da ga osu- uje. Iako je bilo zaglu eno, Charlesovo jecanje razli-jegal o se u ovoj zvunoj kui; i njegovo tugovanje, koje kao da je dolazilo ispod zemlje, prestade tek pred vee, po to je postepeno bivalo sve slabije i slabije. Jadni mladi ree gospoa Grandet.

82 Koban uzvik! ia Grandet pogleda svoju enu, Eu-K*niju i tanjiri sa eerom; o se sjeti izuzetnog ruka koji je spremljen za nesretnog roaka i zastade nasred dvoinice. ujete li, gospoo Grandet ree on sa svojom uobiajenom mirnoom ja se nadam da ete pr Hlnti s va im rasipanjem. Ne dajem vam ja SVOJ novac < 11 kljukate eerom onog mladog nikogovia. Majka nije tu ni ta kriva ree Eugenija. .IH .sam ... Ti valjda zato to si punoljetna nastavi Gran-ilH prekidajui svoju ker hoe da mi de uz nos? /'.n.'ij, Eugenija ... Oe, sin va eg brata ne treba da ostane kod VIIH bez ... Ta, ta, ta, ta! ree kaar sa etiri hroma-lli'tia tona; te sin moga brata ovo, te moj sinovac ono, Charles nam nije ni ta; nema ni kr ene pare; otac mu jp bankrotirao; a kad se bude s it isplakao, taj e gospo-dlrl da se isti odavde; neu da mi pravi rusvaj po liiK'-i. ta je to, oe, bankrotirati? Upita Eugenija. Bankrotirati odgovori otac to je uiniti naj-hi'c'u.sruje od svih djela koja mogu osramotiti ovjeka. To mora da je vrlo veliki grijeh ree gospodu < irandet i moga djevera ekaju paklene muke. Ti u litanije t odmah ree on nastavi Eugenija Bankrotirati, svojoj ramenima. *|r?,ui voje eni to je kraa koju zakon, na alost, uzima u zali NIL ljudi su dali Guillaumenu Grandetu svoju robu, jer je u ivao glas estita i p o tena ovjeka; a on im je VP pojeo, ostaviv i im samo oi da plau. I razbojnik na drumu asniji je od bankrota; ka d te napadne, mo e dn .'ii> bruni ; poslije, on stavlja na kocku svoj ivot; dok l i u n k i ' o t ... Ukratko, Charles je osramoen. >

83 Ove rijei odjeknu e u srcu sirote djevojke i pri-tisko e ga svom svojom te inom. estita, kao to je cvijet ponikao u gustoj umi nje an, ona nije znala ni za naela ovoga svijeta, ni za lukava umovanja ni za sofizme; ona, dakle, primi okrutno obja njenje koje joj je otac nam jerno dao o bankrotstvu, ne kazujui joj razliku izmeu nenamjernog bankrotstva i s raunatog ban-krotstva. Pa zar vi, oe, niste mogli sprijeiti tu nesreu? Moj brat se nije ni obratio meni; uostalom, duguje etiri miliona ... Koliko je to milion, oe? upita ona s beza-zleno u djeteta koje misli da mo e lako nai ono to eli. Milion? ree Graindet. To je milion komada od dvadeset sua, a pet komada od dvade set sua ine pet franaka. Bo e! bo e! uzviknu Eugenija kako je moj stric mogao imati etiri miliona? Ima li jo k oga u Fran- cuskoj koji mo e imati toliko miliona? (ia Grandet je gladio bradu, smij e io se, a bradavica na njegovom nosu isto se irila.) Pa ta e biti s mojim roakom Charlesom? On e otputovati u Indiju, gdje e, po elji svoga oca, gledati da se obogati. A ima l i novaca da otputuje tamo? Ja u mu platiti put... do... da, do Nantesa.* Eugenija se obisnu ocu o vrat: Ah, oe, kako ste dobri! Ona ga je tako ljubila da se Grandet gotovo zastidio: pomalo ga je grizla savjes t. Treba li mnogo vremena da se stekne jedan mi lion? upita ga ona. * Od Saumura do Nantesa ima odprilike jedan sat eljeznicom.

84 Pa ree kaar... ti zna ta je napoleon. V, pedeset hiljada napoleona ine jedan milion. Mama, mi emo poruiti devet molitava da mu boj; ispuni elju. To sam ve mislila odgovori mati. Tako, samo tako! Samo da vam je da tro ite no-vuc? uzviknu otac. Ama, mislite li vi da se ovdje prosipa? U tom trenutku ulo se iz sobe na tavanu prigu eno jecanje, tu nije no ikad, koje je p restravilo Euge-nlju i njenu majku. A firnndet. ree on nastavi dvije Ja se. opametite do Idem v okrenuv odoli. na da vidi gore idi k I su koje poblijedjele se bile ne ubije. tlin Zaputuju. danas koji Holanana as eni eri, Nanona, ih i u otii do Cruchota da se razgovorim s njim o svemu ovome. On ode. Kad je Grandet zatvorio vrata, Eugenija i njena mati odahnu e du om. Do ovoga jutra Eugenija nikud nije osjetila nikakvu tegobu u prisustvu svoga oca; j i I i od prije nekoliko sati mijenjali su se u njoj svakoga trenutka i osjeanja i pojmovi. Mama, koliko se zlatnika dobija za jedno bure vina? Tvoj otac uzima za bure oko sto ili stopedeset franaka, ponekad dvije stotine , koliko sam ula. Kad dobije od berbe hiljadu i etiri stotine bu-I . - K I I ? . . . Bogami, edo moje, ne znam koliko je to, tvoj tni otac nikad ne govori o svojim po slovima. - Pa to tata mora da je bogat. goto mi Cruchot gospodin Ali biti. da i Stoga Froidfond. kupio godine dvije vog n je rekao prije ema Monovca. e Ne znajui ni ta vi e o imovinskom stanju svoga ora, Eugenija se ne upusti u dalje raun anje. 85

Nije me ni vidio jadnik! ree Nanona vrativ i se. Le i na postelji i plae kao Magdalena ; alost ga je pogledati. Sto je to sna lo jadnog lijepog mladia? Brzo, mama, da ga tje imo; a ako ujemo kucanje, sii emo. Go>spoa Grandet nije mogla da odoli umiljatom glasu svoje keri. Eugenija je bi la uzvi ena, bila je ena. Obje se pope e, uzdrhtala srca, u Charlesovu sobu. Vrata su bila otvorena. Mladi ovjek nije ni ta ni vidio ni uo. Gu ei se u suzama, tu no je cvilio . . Kako voli svoga oca! ree Eugenija tihim glasom. Bilo je nemoguno ne zapaziti u naglasku ovih rijei nade jednog srca koje je n e znajui bilo zaljubljeno. Zato gospoa Grandet i pogleda svoju ker pogledom punim m aterinske ljubavi; zatim joj sasvim tiho ree na uho: Pazi, ti e ga jo i zavoljeti. Zavoljeti! nastavi Eugenija. Ah! da zna to je otac rekao! Charles se okrenu, spazi svoju strinu i svoju roaku. c o jadnog mog oca, sam Da bi radili nesree, svoje da zajedno Bo mi smo je popravimo. po vjerio uv bio Tako otac! moj dobri moj, u vidjeti, ini ga, no hlad se, jeren ga a! Izgubio e poljubio... opet mi da tajnu Jecanje mu presijee rije. Mi emo se moliti bogu za njega ree gospoa Grandet. Pokorite se volji bo joj. Budite hrabri, roae ree Eugenija. Gubitak se ne mo e nadoknaditi; zato mislite kako te spasiti svoju ast... S onim nagonom, s onom vje tinom ene koja umije da se snae u svemu, ak i onda kad tje i , Eugenija je

86 htjela da zavara bol svoga roaka skreui pa nju na njega samog. Moju ast? ... uzviknu mladi ovjek, uklonivi naglim pokretom kosu s ela i sjede na postelju, skr- stiv i ru ke. Ah! jest, zaista. Moj je otac, ree mi stric, bankrotirao. On jauknu i pokri lice rukama. Osta vite me, roako, ostavite me! Bo e m oj! Bo e moj! opro sti mome ocu; moralo mu je biti vrlo te ko. Bilo je neega u asnog u izrazu ovoga bola mladog, istinitog bola bez rauna, bez za dnjih misli. To je bio stidljiv bol koji su ista srca Eugenije i njene matere razumjela, kad ih je Charl es jednim pokretom ruke zamolio da ga ostave samog. One sio e, utei sjedo e na svoja mjesta kraj prozora, i radile su otprilike jedan sat ne progovoriv i ni rijei. Letiminim pogledom koji je bacila na stvari mladoga ovjeka, on im pogledom djevojaka koje u magnovenju vide sve, Eugenija je uoila lijepe sitni ce njegove toalete, njegove makaze, njegove brijae i arane zlatom. Ova rasko sagledana kroz bol, uini joj Charlesa jo zanimljivijim, mo da po kontrastu. Nikad tako ozbiljan dogaaj, nikad tako dramatian prizor nije potres ao ma tu ova dva stvorenja koja su vjeito ivjela u ti ini i samoi. Mama ree Eugenija mi emo ponijeti crninu za stricem. Kako bude naredio tvoj otac odgovori gospoa Grandet. One ponovo za utje e. Eugenija je ubadala svoju iglu s takvom pravilno u u pokretu da b i promatra odmah uoio da je utonula u duboke misli. Prva elja ove divne djevojke bila je da i sama uzme ue a u alosti svoga roaka. Oko etiri sata jak udar zvekira odjeknu u srcu gospoe G andet. ta li je tvome ocu! ree ona svojoj keri. Vinogradar ue veseo. Po to je skinuo rukavic , on protrlja ruke tako jako da bi ko u s njih zgulio, da im

87 poko ica nije bila kao ruska ko a, samo bez mirisa na smolu i tamjan. Hodao je, gled ao je kakvo je vrijeme. Najzad on ne mucajui im podvalio. Prodao sam vino! Holanani i Belgijanci su htjeli jutros da otputuju; ja sam se pro etao po trgu, ispred njihove gostionice, pretvarajui se kao da sam besposlen . Onaj, ti ga poznaje , prie. Vlasnici svih do brih vinograda nisu htjeli da dadu vino, hoe da ekaju; neka ih, neka ekaju. Na Bel gijanac je bio oajan. Ja sam to vidio. Sad je pogodba svr ena, on je kupio sve na e vino, po dvije stotine fr anaka bure, polovinu da polo i u gotovu. Platio mi je zlatom. Napisao je i ugovor, i ev o est zlatnika za tebe. Za tri mjeseca vinu e pasti cijena. Ove posljednje rijei izgovorio je mirnim glasom, ali s tako dubokom ironijom d a bi Saumurci, iskupljeni u tom trenutku na trgu i pora eni glasom o prodaji koju je Grandet zakljuio, uzdrhtali da su ih uli. Panika bi oborila vino za pedeset pos to. Ove godine dobili ste hiljadu buradi, je 1' te oe? ree Eugenija. Tako je, edo. Ova rije bila je najvei izraz radosti staroga ka-ara. To ini dvije stotine hiljada franaka. Tako je, gospoice Grandet. Pa vi to, oe, mo ete lako pritei u pomo Char-lesu. Baltazarova zauenost, gnjev, prenera enost kad je spazio Mane-Take-Phares, ne mo gu se sravniti s hlad- nim Grandetovim gnjevom, koji ne mislei vi e o svom sinovcu, nae ovoga ponovo u srcu i u raunima svoje keri. Ah! ovo je koje ta! Otkako je taj gospodii stu pio u moju kuu, sve se u njoj okrenulo tumbe. Vi izisvima se odao. eno ree sam

88 gravate gospoe koje kupuju slatki e, vesele se, prireuju gozbe. To ja ne dam! Ja val jda znam, u mojim go- dinama, kako treba da se pona am! Uostalom, ne trpim savjete ni od moje keri, ni od koga drugog. Ja u uiniti za svoga sinovca koliko treba da uinim, a vi ne morate zabadati nos u to. to se te be tie, Eugenija doda on okrenuv i se k njoj da mi to nisi vi e po-menula! Inae u te p slati s Nanonom u opatiju Noyes, tako mi boga, i to jo sutra, samo ako te ujem. Gdje je taj mladi ovjek? Da li je si ao? Nije odgovori gospoa Grandet. A ta radi gore? Plae za ocem odgovori Eugenija. Grandet pogleda ker i ne umjede ni ta rei. I on je bio pomalo otac. Po to je jedanput-dvaput pre ao preko sobe, on se brzo pope u sv

oj kabinet da razmisli u koje papire da ulo i novac. Dvije hiljade jutara oborene u me donijeli su mu est stotina hiljada franaka; kad se ovoj sumi doda: novac koji je dobio za topole, prihodi pro le i ove godine, pored dvije stot ine hiljada franaka od prodaje koju je maloprije zakljuio, mogao je sastaviti dev et stotina hiljada franaka. Mamila ga je zarada od dvadeset posto koju je za kratko vrijeme zaradio na obveznicama koje su prodavane po seda mdeset franaka. On srauna svoje spekulacije na ovim istim novinama to su donij ele bilje ku o smrti njegovog brata, slu ajui, iako na njega nije obraao pa nju, jecanje svoga sinovca. Nanona udari rukom o zid da pozove svoga gosp odara da sie, jer je veera bila na stolu. Pod svodom i na posljednjem stepenu step enica, Grandet je govorio u sebi: Po to u dobiti osam na sto kamate, ulo- iu novac u dr avne papire. Za dvije godine imau mi-lion i pet stotina hiljada franaka koje u povui iz Pariza sve u zlatu. No, a gdje mi je sinovac? Ka e da nee da jede odgovori Nanona. 89 To nije zdravo, Utoliko

emo odgovori

vi e joj

u tedjeti

Grandet. - I to je istina ree ona. Uostalom, nee plakati vjeito. Glad izgoni i vuka iz ume. Za veerom je vladala neobina ti ina. Dragi Grandet ree gospoa Grandet kad je stolnjak dignut treba da obuemo crninu u zn ak alosti. Zaista, gospoo Grandet, vi ve ne znate ta da izmislite samo da biste tro ili novac. a lost je u srcu, a ne u odijelu. Ali crnina za bratom neophodna je, i crkva nam nala e... Kupite crninu za svojih est zlatnika. Meni ete dati samo flor, to e mi biti dovoljn o. Eugenija podi e oi k nebu ne rekav i ni rijei. Prvi put u ivotu njena plemenita osj eanja, uspavana, pri- tajena, ali najedanput probuena, bila su svakog trenutka vri jeana. Ovo vee bilo je po izgledu slino mno- gobrojnim veerima njihovog jednolikog ivota, ali je svakako bilo naju asnije. Eugenija je radila ne di ui glave, a nikako n ije upotrebila korpu za rad, koju je Charles uoi toga dana s preziranjem pogledao . Gospoa Grandet plela je svoje rukavice. Grandet je puna etiri asa obrtao palce, z anijet svojim raunima, iji su rezultati sutradan morali iznenaditi Saumur. Toga da na niko im nije do ao u posjetu. U tom trenutku cijela je varo govorila samo o Gran detovoj prodaji, o bankrot-stvu njegova brata i o dolasku njegovog sinovca.. Iz potrebe da eretaju o svojim zajednikim interesima, svi vlasnici vinograda, iz vi eg i srednjeg saumurskog dru tva, nalazili su se kod gospodina de Grassinsa, gdje se osulo drvlje i kamenje na nekada njeg kmeta. Nanona 90 je prela, i zujanje njena ekrka bio je jedini glas koji se uo pod sivom tavanicom dvornice. Neemo polomiti na e jezike ree ona pokazujui svoje zube, bijele i krupne kao olju ten b adem. Ne treba ni ta lomiti odgovori Grandet trgnu v i se iz svojih razmi ljanja. On je vidi o pred oima osam miliona franaka koje e imati za tri godine, i plovio je po ovom velikom zlatnom j ezeru. Vrijeme je da se legne. Otii u mome sinovcu da mu ka em laku no u ime svih i d a vidim hoe li to. Gospoa Grandet zastade na odmori tu prvog spra-ta da uje razgovor izmeu Charlesa i svoga mu a. Eu- genija, smjelija no njena mati, pope se dvije stepenice vi e. ta je, sinove, te ko vam je? ta ete, plaete, to je prirodno. Otac je otac. Ali treba s

e pomiriti s nesreom koja nas snae. No, no, budite hrabri. Hoete li a icu vina? Vino n e staje ni ta u Saumuru; tamo se vino nudi kao u Indiji olja aja. Nego nastavi Grandet vi ste u mraku. To ne valja! treba ovje k da vidi ta radi Grandet prie kaminu. Gle! uzviknu on stearinska svijea! Gdje su do vraga na li stearinsku svijeu? Ove bi mi nesree digle i krov nad glavom samo da ugode ovom momku. Kad u e ove rijei, majka i ki uo e u svoje sobe i strpa e se u postelju, brzo kao pop a eni mi evi kad se zavuku u svoje rupe. Gospoo Grandet, vi kao da imate itavo blago? ree Grandet ulazei u sobu svoje ene. Dragi moj, sad se molim bogu, priekajte odgovori jadna mati uzdrhtalim glasom. Neka ide do avola taj tvoj bog! odgovori Grandet gunajui. Tvrdice ne vjeruju u budui ivot; za njih je sada njost sve. Ova opaska baca stra nu svjetlost na sa-danje doba, u kome, vi e no u ma koje drugo vrijeme,

91 novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjig e, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da potkopa vjeru u budui ivot, na koju s e dru tvena zgrada oslanja ve osamnaest vjekova. Danas, danas je mrtvaki sanduk pre laz koga se malo ko boji. Budunost, koja nas je ekala s one strane Requ'iema pre nijeta je u sada njost. Doepati se per fas et ne fas* zemaljskog raja, rasko i i ta tih u ivanja, pretvoriti u kamen svoje srce i muiti svoje tijelo radi prolaznih u ivanja , kao to se nekad podnosile muke radi vjeitog bla enstva, to je danas opa misao, misa o ispisana, uostalom, svuda, pa ak i u zakonima koji pitaju ovjeka: ta plaa ? mjesto da mu ka u: ta misli ? Kad ova doktrina bude pre la iz varo i u narod, ta e biti od ove zem Gospoo Grandet, jesi li gotova? ree stari kaar. Dragi moj, molim se bogu za tebe. Vrlo dobro! Laku no. Razgovaraemo sutra ujutru. Jadna ena zaspala je kao ak koji nije nauio svoje zadatke, pa se boji da vidi l jutito uiteljevo lice kad se probudi. U trenutku kad se, iz straha, sakrila pod j organ da ne bi ni ta ula, Eugenija joj se prikrade, u ko ulji, bosonoga, i poljubi je u elo. Oh! dobra majko ree ona sutra u mu rei da sam ja kupila svijee. Ne, otjerao bi te u Novers. Pusti ti mene, nee me pojesti. uje li, mama? ta? On jo plae. Idi, lezi keri. Nazepe tako bosa; pod je vla an. * Per fas et nefas svim moguim sredstvima.

92 Tako je pro ao sudbonosan da, koji e biti od utjecaja na cio ivot bogate i sirote na sljednice, iji san otada nije bio ni tako spokojan ni tako miran kao to je dotle bio. Dosta esto izvjesne radnj e u ljudskom ivotu bivaju, bukvalno govorei, nevjerovatne, mada su istinite. Ali d a nije to otuda to ovjek gotovo uvijek propusti da na na e samonikle odluke baci mal o psiholo ke svjetlosti, ne obja njavajui tajanstvene razloge koji su te odluke uinil i neizbje nim? Mo da je duboku strast Eugenijinu trebalo ispitati do njenih najtanan ijih pojedinosti; jer je ona postala prava bolest, kako bi rekli neki podrugljiv ci, i utjecala je na cio njen ivot. Mnogi ljudi vi e vole da poriu posljedice nego d a odmjeravaju jainu veza, vorova, spona koje potajno spajaju jednu injenicu s dr ugom u moralnom zakonu. Ovdje e, dakle, Eugenijina pro lost poslu iti za promatranje ljudske prirode, kao jamstvo da je njena nerazmi ljenost bila bezazlena, a izli v i njene du e nagli i iznenadni. Ukoliko joj je ivot bio mirniji, utoliko se jae u nj enoj du i razvilo ensko sa aljenje, to najdu evnije osjeanje. Potresena dogaajima toga da na, ona se budila nekoliko puta da oslu kuje svoga roaka, jer joj se inilo da uje nje gove uzdahe koji su joj od juer odjekivali u srcu: as ga je vidjela kako uzdi e od t uge, as ga je sanjala kako umire od gladi. Pred zoru u zacijelo neki stra an uzvik. Odmah se obue, i, laka kao srna, otra svom roaku koji je ostavio otvorena vrata. Sv ijea je dogorijevala u svijenjaku. Charles savladan prirodom, spavao je obuen, sjed ei na jednoj stolici, s glavom na postelji; sanjao je kao to sanjaju ljudi kojima je- eludac prazan. Eugenija je mogla da se sita naplae; da se divi ovom mladom i li

jepom licu, izbrazdanom od bola, ovim oima koje su podnadule od plaa i koje, i zat vorene, kao da su jo lile suze. Charles u snu pogodi da je Eugenija pred njim; on otvori oi i vidje je uplakanu.

93 Oprostite, roako ree on, oevidno ne znajui ni koje je doba ni gdje je. Ovdje ima sirca koja vas razumiju, dragi roae, i mi smo mislile da vam treba ne to. Trebalo bi da legnete, tako se samo zamarate. To je istina. Ja sad idem! Zbogom. Ona utee, postiena i sretna to je bila do la. Samo se nevinost odva uje na takve smj elosti. Vrlina, pro- svijeena, rauna isto tako kao i porok. Eugenija, koja nije dr htala dok je bila kraj svog roaka, jedva se dr ala na nogama kad je do la u svoju sob u. Njenom bezazlenom ivotu bio je kraj, ona stade rasuivati, predbacivati sebi: ta e misliti o meni? Mislie da ga volim. To je upravo ono to je najvi e eljela da mi . Iskrena ljubav predosjea i zna da ljubav izaziva ljubav. Kakav dogaaj za ovu po vuenu djevojku to je kradom u la u sobu jednog mladog ovjeka! Nema li misli, postupaka, koji su, u ljubavi, za izvjesne d u e, gotovo to i vjeridba! Poslije jedan sat ona ue u sobu svoje majke koju obue kao obino. Zatim obje sjedo e na svoje mjesto kraj prozora, oekujui Grandeta s onom zebnjom koja ledi srca ili ga zagrija va, ste e ili iri, ve kako kod koga, kad se strepi od kakvog prijekora, kakve kazne; uostalom, osjeanje tako prirodno da ga domae ivo tinje ispoljavaju svojom drekom i pri najmanjem bolu kad ih kaznite, one koje ute kada se povrijede iz nepa nje. Grandet sie, ali rasijano ree eni nekoliko rijei, poljubi Eugeniju, i sjede za stol, kao da je zaboravio na s voje juera nje prijetnje. ta je s mojim sinovcem? On kao da i nije ovdje. Spava, gospodine odgovori Nanona. Utoliko bolje, ne treba mu stearinska svijea ree Grandet podrugljivo.

94 Ova neobina blagost, ova gorka veselost pado e u oi gospoi Grandet i ona pogleda svo ga mu a vrlo pa ljivo. Starac... Ovdje treba primijetiti da se u pokrajinama Touraini, Anjouu, Poitouu i Bretagni, rije starac, ovdje esto upotrebljena mjesto Grandet, pridaje i najokrutnijim i najdobrodu nijim ljudima im za-u u godine. Ona ne presuuje unaprijed da li je neko blage naravi. Starac, dakle, uze svoj e ir, rukavice i ree: Ja odoh malo do trga da se naem s Cruchoto-vima. Eugenija, tvoj otac zacijelo ne to smjera. Doista, navikao da malo spava Grandet je polovinu svojih noi upotrebljav ao na prethodna sraunavanja, koja su njegovim pogledima, opaskama, planovima dava la njihovu neobinu tanost i osiguravala im onaj stalni uspjeh koji je zadivljavao Saumurce. Svaka je ljudska mo smjesa strpl jenja i vremena. ivot tvrdice to vam je stalno upra njavanje ljudske moi, stavljene u slu bu linosti. On se oslanja svega na dva osjeanja: na samo ivost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaena samo ivost, neprekidno svjedoanstvo stvarne nadmonosti, samo ivost i korist jesu dva dijela je dne iste cjeline, sebinosti. Otuda, mo da, dolazi ona ogromna radoznalost koju pobuuju tvrdice vje to prikazane na pozornici. Svaki od na s ima neeg zajednikog s ovim linostima koje vrijeaju sva ljudska osjeanja, usredsreuju ih u sebi. Postoji li ovjek bez elje, i kakva e se dru tvena elja ostvariti bez novaca? Grandet je doista ne to smjerao, kako ree nje gova ena. On je, kao i sve tvrdice, osjeao stalnu potrebu da nadmudruje druge ljude, da im zakonito prisvaja njihove talire. Uliti strah bli njemu, ne znai li to posvjedoiti svoju mo, davati sebi vjeito pravo za preziranje onih koji, po to su suvi e slabi, mirno dopu taju da budu pro- derani? Oh! ko je dobro razumio jagnje , mirno opru- eno pred nogama

Gospoda, najdirljivije znamenje svih

95 zemaljskih rtava, znamenje njihove budunosti, ukratko, patnju i sla bost slavom ovjenane? Tvrdica ostavlja da se to jagnje ugoji, pa ga zatvara, kolj e, pee, jede i prezire. Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja. Preko noi Grandetove misli uzele su drugi tok: otuda njegova blagost. Smislio je jedno lu kavstvo da izigra Pari ane, da ih lomi, kr i, mijesi, uzmuva, da se oznoje, da budi u njima nade, izaziva bljedilo, da se s njima titra, on, nekada nji kaar, iz svoje sive dvornice, dok se penjao uz crvotone stepenice svoje kue u Saumuru. On je misl io o svome sinovcu. Htio je da spasi ast svoga mrtvog brata, a da to ne stane nij edne pare ni njegova sinovca ni njega. Svoju gotovinu imao je da ulo i za tri godi ne, ostalo mu bilo samo da upravlja svojim dobrima; trebalo je, dakle, nove hran e njegovom pakosnom ustala tvu, i on je nae u bankrotstvu svoga brata. Po to nije ima o ni ta u svojim akama to bi mogao cijediti, htio je da smrvi Pari ane u Charlesovu ko rist i da se jeftino poka e dobar brat. ast porodice imala je tako malo udjela u nj egovom planu da njegovo raspolo enje treba sravniti s potrebom koju osjeaju karta i d a dobro odigraju partiju u koju nisu ni ta ulo ili. I Crucho-tovi su mu bili za to p otrebni, ali nije htio da ode do njih, te se rije io da ih pozove sebi i da jo iste veeri otpone komediju, iji je plan ve bio smi ljen, kako bi mu se sutradan cijela nje gova varo divila a da ga to ne stane ni pare. Kad joj je otac oti ao, Eugenija je b ila sva sretna to je otvoreno mogla da se pozabavi svojim predragim roakom, da mu poka e bez straha svoje duboko sa aljenje, jedno od onih uzvi enih osjeanja kojima se en e odlikuju, jedino koje one hoe da ispolje, jedino kojima su bez roptanja u preim ustvu nad ovjekom. Tri-etiri puta prilazila je Eugenija vratima da oslu kuje disanje svoga roaka; da se uvjeri da li spava, da li se probudio; a kad je ustao, mlijeko , kava, jaja, voe, tanjiri, a a, sve to je trebalo za doruak sve je

96 to bilo predmet njene naroite pa nje. Ona ustra uz stare stepenice da uje ta joj roak r adi. Oblai li se? Plae li jo ? Ona prie vratima. Roae! Roako! Hoete li da dorukujete u dvornici ili u svojoj sobi? Gdje vi hoete. Kako ste? Draga roako, stid me je to sam gladan. Ovaj razgovor kroz vrata bio je za Eugeniju itava epizoda iz romana. Ona u nju Ove sobu. njegovu raspremi idi Nanona, ptica. kao k da vam Donijeemo v dorukujete bi se ljutio. otac uhi ta? a Znate oj stepenice, sie ne sobi lako uz koje se tako esto pela, niz koje je tako esto silazila, na kojim a je odjekivala i najmanja lupa, nisu se vi e Eugeniji inile tako tro ne; bile su joj nekako svijetle, razgovorne, mlade kao ona, mlade kao njena ljubav kojoj su slu ile. Najzad se i niena mati, njena dobra i nje n a mati, predala udima njene ljubavi, i, kad je Charlesova soba bila raspremljena, one obje odo e da prave dru tvo nesretnome mladiu: nije li kri ansko milosre nalagalo da ga tje e? Ove dvije ene prona le su u vjeri prilian broj sitnih sofizama da opravdaju u1 svojim oima svoje pona anje. Charles Grandet bio je, dakle, predmet najusrdnije i najnje nije pa nje. Njegovo ucviljeno srce ivo je osjetilo slast ovog n je nog prijateljstva, ove osobite naklonosti, koju su ove dvije du e, vjeito ugnjeta vane, umjele da poka u kad su se za trenutak osjetile slobodne u oblasti patnje u kojoj su provodile svoj vijek. Kao roaka, Eu genija poe da sla e rublje, stvari za toaletu koje je njen roak donio, i tako se nat enane mogla diviti svakoj nepotrebnoj sitnici, srebrnim i zlatnim stvaricama koje su joj do1 Eugenija Grane 97 lazile pod ruku i koje je dugo dr ala pod izgovorom da ih razgleda. Charlesa je du

boko tronula plemenita pa nja koju su mu ukazivale njegova strina i njegova sestra od strica, jer je dovoljno poznavao pari ko dru tvo i prema tome znao da bi, u polo aju u kome je bio, na ao samo r avnodu na ili hladna srca. Eugenija mu se ukazala u svem sjaju svoje naroite ljepote, i on se od toga trenutka poeo diviti ednosti njenog ophoenja, koje je dan prije ismjehivao. I kad Eugenija uze iz Na-noninih ruku porculanski sud pun kave da poslu i njome svoga roaka, sa najnevinijim osjeanjima, pogledav i ga blago, oi ovog Pari anina napuni e se suzama, i on je uze za r uku i poljubi. No, to vam je sad opet? upita ona. Oh! ovo su suze zahvalnosti odgovori Charles. Eugenija se naglo okrenu kaminu da uzme svijenjake. Nanona, nosite ovo ree ona. Kad je ponovo pogledala svoga roaka, bila je jo crvena, ali joj je pogled mogao bar lagati i prikriti preveliku radost koja joj je ispunjavala srce; no nj ihove su oi izra avale jedno isto osjeanje, kao to su se njihove du e stapale u istu misao: budunost je bila njihova. Ovo prijatno uzbuenje bilo je za Charlesa, u njegovom ogromnom bolu utoliko prijatnije ukoliko mu se manje nadao. Lupa zvekira pozva obj e ene na njihova mjesta. Sreom, mogle su sii niz stepenice dovoljno brzo da budu za radom kad je Grandet u ao: da se sreo s njima pod svodom, to bi bilo dovoljno da probudi u njemu sumnju. Poslije ruka, koji je Gran det svr io s nogu, uvar, kome obeana naknada jo nije bila data, doe iz Froidfonda, oda kle je donio jednog zeca, nekoliko jarebica, jegulje i dvije tuke koje su dugovali vodeni-ari. 98 \

A! a! gle ti sirotog Cornoillera, do ao je ba kad treba. A je li to dobro za jelo? Jeste, dobri gospodine, ulovljeno je prije dva dana. Ded, Nanona, di i se! ree Grandet. Nosi ovo, to e biti veera; hou da poastim Cruchot . Nanona razrogai oi i pogleda sve redom. A gde mi je slanina i zain? eno ree Grandet daj Nanoni est franaka i podsjeti me da donesem iz podruma dobrog v ina. Dakle, gospodine Grandet nastavi uvar, koji je bio spremio itav govor da bi se v e jedanput rije ilo pitanje o njegovoj plati gospodine Grandet... Ta, ta, ta, ta, ree Grandet znam ta ho-^e ; ti si dobar ovjek; vidjeemo to sjutra, da as sam u velikom poslu. eno, daj mu pet franaka ree on gospoi Grandet. I pobje e. Jadna ena bila je presretna to je kupila mir za jedanaest franaka. On a je znala da e Grandet utjeti petnaest dana po to joj je na ovaj nain, ma-lo-pomalo, oduzeo sav novac koji joj je dao. Na, Cornoillere ree ona spu tajui mu u ruku deset franaka jednog dana nagradiemo te za tvoje zasluge. Cornoiller ne ree ni ta i ode.

Gospoo ree Nanona, koja je povezala glavu crnom maramom ti uzela kotaricu treba s amo tri franka, zadr ite ostalo. To e mi biti dosta. Spremite dobru veeru, Nanona, s nama e veerati i moj roak ree Eugenija. je Ovo Grandet. gospoa ree se smo otkako put, ka trei uzeli, ko posla ista nisu ovo tvoj Zaista, otac daje veeru. Oko etiri sata, u trenutku kada su Eugenija i njena mati postavile za est osoba, i kada je domain iznio iz podruma nekoliko boca onog izvrsnog vina koje pa99 lanani s ljubavlju uvaju, Charles ue u dvornicu. Mladi je bio blijed. U njegovim pokretima, dr anju, pogle- dima i u zvuku njegovog glasa ogledala se t uga puna otmjenosti. Nije se pretvarao da tuguje, ve je doista patio, i veo kojim je bol prevukao njegove crte davao mu je ovaj zanimljivi izgled koji se toliko dopada enama. Eugenija ga je zbog toga jo vi e voljela. A mo da ga je i njegova nesrea pribli ila njoj. Charles nije vi e bio onaj bogati i lijepi mladi, na visini koja je za nju bila nepristupana, ve roak koji je pao u stra nu nevolju. Nevolja raa jednakost . ena ima to zajedniko s anelom to du e koje pate njoj pripadaju. Charles i Eugenija r azumjeli su se i govorili su samo oima; jer kad je jadni kico propao, siroe se po vuklo u kraj, i tu je ostalo nijemo, mirno i ponosito; ali s vremena na vrijeme bi ga obasjao blag i mio pogled njegove roake, primoravajui ga da se ostavi svojih tu nih misli i da se s njom vine u polje nade i budunosti, u koje je ona voljela da s njim zae. U tom trenutku varo Saumur bila je mnogo vi e uzbuena veerom koju je Gr andet prireivao Cruchotovima no to je bila dan prije prodajom vina, koja je bila p rava veleizdaja prema vinogradarstvu. Da je politiar vinogradar priredio svoju vee ru u onoj istoj namjeri koja je Alkibijadova psa stala repa*, on bi mo da bio veli ki ovjek; ali daleko jai umom od cijele varo i, s kojom se stalno titrao, on nije ni malo cijenio Saumur. Grassinsovi su ubrzo uli za nasilnu smrt i vjerova'tno baini krotstvo Charlesova oca; oni se rije i e da jo iste veeri odu svome klijentu da

* Alkibijad vojskovoa, govornik i dr avnik grki, o ijoj je rasko i, rasipanju i raskalasnom ivotu govorila cijela Grka imao je divnoga psa za koga je platio p reko 7000 drah-mi; i tom psu, kome se cijela varo divila odsjekao je rep samo za to da se o njemu jo vi e govori. 100 mu izjave saue e i da ga uvjere u svoje prijateljstvo, a u isto vrijeme da dokue ta ga je moglo pobuditi da u ovakvoj prilici pozove na veeru Cruchotove. Tano u pet sati predsjednik C. de Bonf ons i njegov stric bilje nik doo e obueni u prazniko odijelo. Gosti posjeda e za stol i p oe e prije svega jesti to su bolje mogli. Grandet je bio ozbiljan, Charles utljiv, Eu genija nijema, a gospoa Grandet nije govorila vi e no obino, tako da je ova veera bil a prava daa. Kad su ustali od stola, Charles ree svojoj strini i stricu: Dopustite mi da se udaljim. Imam da napi em povi e munih pisama. - Idite, sinove. Kad se, poslije njegovog odlaska, uvjerio da Charles ni ta ne mo e uti, i da se zadubio u pisanje, Gr andet pogleda ispod oka svoju enu. trebalo bi da idete u svoju sobu. Laku no, keri. On poflijiuM Eugendju, i obje ene izio e. Tada nastade prizor u kome je ia Grande t, vi e no ma u kojoj prilici u svome ivotu, upotrebio vje tinu koju je nauio u ophoenj u s ljudima, i zbog koje su ga oni kojima je povi e ogulio ko u esto nazivali starim licem. Da je sau-murski kmet ciljao na visoko, da su ga sretne prilike uvele u v i e slojeve dru tva i poslale na kongrese na kojima se raspravljaju meunarodna pitanj a, i da se na njima poslu io darom kojim ga je obdarilo njegovo koristoljublje , van svake je sumnje da bi on tu bio od ogromne koristi Francuskoj. M o da je isto tako vjerovatno da, van Saumura, ovaj ovjek ne bi ni ta osobito pokazao. Mo da je s ljudima sluaj kao i s izvjesnim ivotinjama koje se ne plode kad ih prene

sete iz podneblja pod kojim su postale. Go ... is ... ispodine p ... pred ... s ... ekos ... s ... ste da bankrot... s ... stvo ...

... sjed nice vi r

101 Kaarevo mucanje, kojim se on odavno slu io, i koje se svima inilo prirodno, kao i gl uhoa na koju se tu io kad je ki ovito, bilo je u ovoj prilici tako zamorno za oba Cruchota da su slu ajui v inogradara i nehotice micali usnama, napre ui se kao da su htjeli dovr iti rijei u koj e se on namjerno zaplitao. Na ovom je mjestu, mo da, potrebno da objasnimo porijeklo Gran-detovog mucanja i gluhoe. Niko u Anjouu nij e bolje uo niti je mogao istije da izgovara anjouuski francuski od lukavog vinogradara. Jedanput, poodavno, pored sveg njegovog o troumlja, prevario ga je neki Jevrejin, koji je u razgovoru esto stavljao ruku na uho, tobo e da bolje uje, i tako vje to zamuckivao tra ei rijei da je Grandet, rtva svoj ovjenosti, smatrao za du nost da lukavom Jevrejinu dobacuje rijei i misli koje ovaj kao da je tra io, da sam dovr uje razlaganje reenoga Jevrejina, da govori kao to je trebao da govori kleti Jevrejin, ukratko, da bude Jevrejin, a ne Grandet. Iz ove udnovate borbe izi ao je Grandet zakljuiv i pogodbu, jedinu na koju se mogao potu iti u toku svoga trgovakog ivota. Ali, ako je pri toj pogodbi izgubio novano, dobio je njome moralno dobru pouku, i kas nije je brao plodove te pouke. Zato je kaar naposljetku stao blago-siljati Jevrejina koji ga je nauio vje tini da izvede iz strpljenja svo ga trgovakog protivnika i da, primorav i ga da kazuje njegovu misao, stalno gubi i z vida svoju. No, nijedna prilika nije tako, kao ova sada, nalagala Grandetu da se poslu i gluhoom, zamuckivanjem i nerazumljivim uvijanjem ko jim je Grandet prikrivao svoje misli. Prije svega, on nije htio da uzme na sebe odgovornost za svoje misli; zatim, htio je da ostane gospodar svoje rijei i da ostavi u sumnji svoje prave namjere. Gos ... s ... spodine de Bon ... Bon ... Bon ... Bonfons. Za sve tri godine, Gra ndet je sad drugi put nazvao Cruchotova sinovca: gospodin de Bonfons. 102 Predsjednik je mogao misliti da ga je lukavi starac izabrao za zeta. Vi rekos . .. s ... s ... ste, da s ... se baaankrotssstva moogu u ... u ... iz ... z ... z vjesnim s ... s ... sluajevima s ... s ... sprijeiti... To mogu samo trgovaki sudovi. To se de ava svaki dan ree gospodin. C. de Bonfons, na lijetajui na ia-Grandetovu misao ili mislei da ju je pogodio i hotei da mu je ljubazno objasni. S lu ajte! S... s... s... sluuu am odgovori ponizno Grandet s obje enjakim dr anjem djeteta, koj e se u sebi smije svome profesoru, a pretvara se da ga slu a s najveom pa njom. Kad kakvom uglednom i uva enom ovjeku, kao to je na primjer bio pokojni gospodin va b rat u Parizu ... Mo ... oj b ... brat, da. Zagrozi steaj ... To se z ... z ... zove steaj? Da. Kad njegovo bankrotstvo postane neizbje no, trgovaki sud, koji je zato nadle an (slu ajte dobro), ima prava da svojim rje enjem naimenuje za njegovu trgovinu likvidatore. Likvidirati ne znai bankrotirati, razumijete li? Kad bankrotira, ovjek je osramoen; ali kad likvidira, on ostaje asta n ovjek.

T ... t... to je s ... sasvim druugo, a ... a ... ako to jessst, to ne po .. . povlai za s... sobom vee tro ... o ... kove ree Grandet. Ali likvidacija se mo e izvr iti i bez pomoi trgovakog suda. Jer ree predsjednik uvlae

burmut kako se objavljuje bankrotstvo? Da, na t... t... to nis ... s ... sam nikad m ... m ... mi... s ... slio odgovor i Grandet. Prvo i prvo nastavi sudac na taj nain to trgovac sam ili njegov punova ni punomonik p redaje sudu kljueve. Drugo, na zahtjev povjerilaca. Ali, ako trgovac ne preda sudu kljueve, i ako niko od povjeri-

laa ne zatra i od suda rje enje kojim se nad imovinom reenoga trgovca otvara steaj, nda biva? Jest, ... ... ta biva? 103

ta o

Onda pokojnikova porodica, njegovi predstavnici, njegovi nasljednici, ili sam t rgovac, ako nije umro, ili njegovi prijatelji, ako se on sakrio, likvidiraju. Mo d a i vi hoete da likvidirate poslove va eg brata? upita predsjednik. Ah! Grandet uzviknu bilje nik to bi bilo lijepo. Zna se jo za ast u na im palankama. Kad biste spasli va e ime, jer je to va e ime, vi biste bili ovjek... Jedinstven! ree predsjednik upadajui u rije svome stricu. Na s... s ... svaki nain odgovori vinogradar moj b ... b ... brat zvao se Grande t k... k ... kao i ja. T ... t... to je van s ... s ... svake s ... s ... su ... sumnje. Ne veeelim da neu. I t... t... ta li... li ... li... likvidacija m ... m ... mogla bi biti us... s ... svakome p ... p ... pogledu vrlo p ... p ... povo ljna po in... in... interese moga s ... s... isinovca k... k ... oga ja vooolim. Ali t... t... treba vidjeti. Ja ne po ... po .. poznajem pa... pa... pa ... ris ke p ... p ... prre ... prepreenjafce. Ja, vi ... i ... idite, iiivim u Sau ... au ... muru! Moji kalemi, moji je ... e ... endeci, u... ukratko, imam svoje dru . .. uge ppposlove. ta je to mje ... nije ... mjenica? Ja sam ih m ... m ... nogo p rimao, ali ih ni... kad nisam po ... po ... potpisivao. To je sssve to znam. S .. . s... lu ao sam da se mje... mje ... mjenice mooogu otku ... ku ... piti. Tako je ree predsjednik. Mjenice se mogu 'kupiti na pijaci s izvjesnim procentom . Razumijete li? Ovdje Grandet stavi aku u obliku trube, prisloni je na uho, i pr edsjednik mu ponovi svoju reenicu. 104

Pa odgovori vinogradar tu se dddakle mo e za ... zaraditi? Ja sam o ... ostario, ne razuuumijem se ni ta u tim s... s ... stvarima. Ja mo ... mo ... moram da oosta nem ovdje da uvam svoooje ito. ito se s... s... skuplja, itom se p ... p ... plaa. Ppp ije sssvega, treba pa ... pa ... ziti na e ... e... e ... tvu. Ja imam u F... F .. . Froidfondu v... v... velikih i v ... v... va nih po ... po ... po ... slova. Ne mogu napu ... pu ... titi s ... s ... s... svoju kuu za ne znam ... ije za ... za.. . zavrzlame, k... k ... oje ne razumijem. Vi reko-ste da bi t... t... trebalo, r adi li... li... likvidacije, obustaviti ooobjavu ba ... ba ... bankrotstva, biti u Parizu. Ne mo e o ... o ... ovjek biti u isti mah na d... dva mje ... sta, osim da je p ... p ... tica... i... Razumijem vas uzviknu bilje nik. Ali, stari prijatelju, vi imate prijatelje, star e prijatelje, koji su spremni da za vas sve uine. Tako, tako mislio je u sebi vinogradar ta rje avajte jednom! I kad bi neko oti ao u Pariz, potra io najjaeg povjerioca va ega brata Guillaumea, i re kao mu ... S ... s ... stanite nastavi Grandet rekao mu ... ta? Otp ... ip ... prilike ovo: Gooospodin Grandet ... iz S ... saumura o ... o... ovaj o ... o ... ovo gooospod in Grandet.. . det... iz S ... saumura o ... o ... ovaj ono. On voli

sivog b ... b ... brata; voli svog s ... s ... sinovca. Grandet je do ... d ... dobar ro ... ro ... ,ro alk i ima vrlo d ... d ... dobre namjere. Dobro je p ... p ... prodao svoje vino. Nemojte objavljivati ba ... b ... bankrotstvo, s ... s ... skupite se, iiime-nujte li... li... lilikvidatore. T ... t... tada e Grandet vi ... vidje ti. Do .. . do ... dobiete m ... m ... mnogo vi e ako li... li... likvidirate nego aaako do ... do ... dopustite d.a se umije a s ... s ... sud ... A! zar nije tako? Sasvim tako! ree predsjednik. 105 Jer vidite, gospodine de Bon ... Bon ... Bon ... fonse, treba ovjek dobro da p ... p ... promisli, prije no to se rije i. Ko ne ... ne . .. ne ... mo e, ne ... mo e . U sssvakom po ... po ... poslu koji s ... s ... staje novaca, treba ovjek da zna i... i... izvore i obaveze ako nee da se u ... u ... u .. . upropasti. A! je li tako? Svakako ree predsjednik. Moje je mi ljenje da se za nekoliko mjeseci mogu otkupiti potra ivanja za izvjesnu sumu i sasvim isplatiti poravnanjem. Oho! Psa mo e ovjek daleko, daleko od vesti kad mu poka e komad slanine. Kad ne bude bilo steaja i potra ivanja budu u va im rukama, vi ste isti kao snijeg. Kao s ... s ... snijeg? ponovi Grandet prino-sei ponovo ruku na uho. Ne razumijem to kao s... s ... snijeg. Onda slu ajte dobro! uzviknu predsjednik. S ... s ... slu am. Mjenica je roba kojoj cijena ne mo e da raste i da opada. To je zakljuak naela Je remije Benthama o zelena tvu. Ovaj publicist dokazao je da je predrasuda koja igo e z elena e jedna glupost. Tako! ree kaar. Po to je, po Benthamu, u naelu novac roba, i po to ono to predstavlja novac postaje i sto tako roba nastavi predsjednik po to je poznato, da podlo na obinim promjenama koj ima podlije u trgovaki predmeti, roba- mjenica, snabdjevena ovim ili onim potpisom, kao ova ili ona roba, mo e biti u izobilju na tr i tu ili ne biti nikako, biti skuplj a ili vrlo jeftina, to sud presuuje... (bo e, ala sam glup! izvinite) to sam mi ljenj a da ete dugove va eg brata moi otkupiti za dvadeset i pet posto. Kako re ... rekoste da se z... o ... ove Je ... J .. . Jeremija Ben ... ? Bentha m, Englez. 106 Taj e nam Jeremija u tedjeti pla u poslovima ree bilje nik smijui se. Ti Englezi imaju pone ... ne ... kad z ... z ... zdravog razuma ree Grandet. I t ako, po ... po ... Ben ... Ben ... Ben ... Benthamu, ako mjenice moga brata v . .. v ... vrijede, ne vrijede! Ako s ... s ... sam se dobro i... iz ... izrazio, je 1' te? Meni se to ini j ... jasno ... Povjerioci bi bili... Ne, ne bi bili... R ... razumijem. Dopustite da vam sve to objasnim ree predsjednik. Pravno, ako vi imate u svojim rukama sve obaveze kue Grandet, va brat i njegovi nasljednici ne duguju nikome ni ta . Lijepo. Lijepo ponovi kaar. Po pravdi, ako se mjenice va eg brata izlo e pro' daji (izlo e prodaji, razumijete li dobro ovaj izraz?) na tr i tu, sa toliko i toliko posto gubitka; ako ko od va ih prij atelja proe tuda i otkupi ih, nasljednici pokojnog Grandeta iz Pariza odu ili su se po teno, po to povjerioci nisu niim primorani da te mjenice ustupe. To je istina, t... t... trgovina je trgovina ree kaar. Kad je taaaako... Ali, pri svem tom vi ete ra ... ra ... razumjeti da to nije lako. Ja nemam noooovaca, ni. .. ni... vremena, ni vremena, ni ... Da, vi ne mo ete da ostavite poslove. Pa lijepo, predla em da ja odem u Pariz (priz

naete mi putne tro kove, to je sitnica). Ja u nai povjerioce, govoriu s njima, odlo iu r k plaanja, i sve e se izravnati izvjesnom sumom koju ete dodati novcu od likvidacij e, da bi pre la na vas sva potra ivanja. Pa vidjeemo, ne ... ne... ne mogu, i, i, i ne ... ne... neu da se u ... u ... upu t am dok ne ... K ... kad se ne... ne mo e, ne mo e. Vi razumijete? Sasvim je tako.

107 Glaaava mi buci od toga to s ... s ... ste mi na... na ... priali. Ovo je p ... p ... prvi put u mome ivotu da mooram da mi... m... (mislim o... Da, vi niste pravnik. Ja sam u ... u ... ubogi vinogradar i ne razumijem se ni ta u t... t... tome to s ... s ... ste rekli; morau da p ... p ... promislim. Dakle nastavi predsjednik spremajui se kao da hoe da izvede zakljuak iz razgovora. Sinove! upade mu u rije bilje nik s pred-bacivanjem. ta biste htjeli, strie? odgovori predsjednik. Ta pusti gospodina Grandeta da ti objasni svoje namjere. Rije je o vrlo va n oj poruci. Na dragi prijatelj treba da je kako valja obja ... Udar zvekira, koji objavi dolazak Grassinsovih, njihov ulazak i pozdravljanj e ne dado e Gruchotu da dovr i svoju reeniiou. Bilje niku je dobro do ao ovaj preki d; Grandet ga je ve gledao poprijeko, a bradavica na njegovom nosu pokaz ivala je unutarnju buru. Ali prije svega obazrivi bilje nik nalazio je da jednom p redsjedniku prvostepenog suda ne prilii da ide u Pariz i nagovara povjerioce na p opu tanje, da idu naruku ravnanju kome se protive zakoni strogoga po tenja; zatim, k ako jo nije ni uo iz Grandetovih usta ma i najmanju elju da plati ma to, on je po nagonu strepio to mu se sinovac toliko uvaljuje u ovu stvar. On, dak le, iskoristi trenutak kad su Grassinsovi ulazili, uze predsjednika pod ruku i odvue do prozora. Sinove, ti si se dovoljno pokazao; ali dosta je bilo takve odanosti. elja da u zme njegovu ker za a ti samo dolikuje da sudsko dostojanstvo u jednoj... poma i. dovodi Zar u tebi opas nost svoje

108 On nije dovr io, jer je uo kako gospodin de Gras-sins govori starome kaaru pru ajui mu ruku: Gran-det,

uli smo za stra nu nesreu koja je zadesila va u porodicu, za propast kue Guillaumea Gra ndeta i smrt va eg brata, i do li smo da vam izjavimo na e duboko saue e povodom ovog tu no dogaaja.

riz,

da stupi u pregovore s povjeriocima i da ih pristoj no zadovolji. Ove rijei, potvrene dr anjem vinogradara, koji je gladio bradu, neobino su iznenadile

Grassinsove, koji su uz put natenane ogovarali Grandeta zbog njegovog tvrdienja i gotovo su ga optu ival i za bratoubistvo. Ah! znao sam ja to! uzviknu bankar gledajui u svoju enu. ta sam ti rekao uz put, g ospoo de Grassins? Grandet je olienje po tenja i nee dopustiti da ma i najmanja ljaga padne n a njegovo ime! Novac bez asti nije ni ta. Ima asti u na im, palankama! To je lijepo, v rlo lijepo, Grandet. Ja sam stari vojnik, ja ne umijem da se pretvaram; to mi je na srcu, to i na jeziku: to je uzvi eno, sto mu gr omova! Onda su u ... u ... uzvi ene stva ... ari dosta s... s... skupe odgovori kaar dok m u je bankar toplo stiskao ruku. Ali, neka ne zamjeri gospodin predsjednik, to je, dragi moj Grandet, isto trgov aki posao, a za taj posao potreban je trgovac pun iskustva. Tu treba znati ta je povuka, kapar a, umjeti sraunati kamatu. Ja i inae treba da idem u Pariz svojim poslom, pa bih t om prilikom mogao... 109 Gle se to r da s se ne se ... ... mo e bih o e e s ... ... ui... ..'. ... o ... ne to to ne bih htio ... uiniti ree jer vidite, go spodin predsjednik, razumije se, tra i da mu platim put ni tro ak. Ove posljednje rijei izgovorio je kaar bez zamuckivanja. Eh! ree gospoa de Grassins ta ii u Pa riz je zadovoljstvo. Ja bih d rage volje platila da idem. I ona dade znak svome mu u da bi ga ohrabrila da po to-poto preotme ovu poruku n jihovim protivnicima, zatim vrlo, ironino pogleda Cruchotove koji pokunji e nos. Gr andet uze tada bankara za jedno dugme na kaputu i odvue ga u stranu. Ja bih imao mnogo vi e povjerenja u vas no u predsjednika ree mu on. Poslije, ima tu ne to drugo doda on, a bradavica na nosu zaigra. Rad sam da kupim za nekoliko h iljada franaka akcija, ali da ne platim vi e od osamdeset franaka po komadu; vele da im pada cijena krajem mjeseca. Vi se u tome razumijete, je 1' te? Kako da se ne razumijem! Dakle, treba da uzmem za va raun za nekoliko hiljada fran aka akcija? Zasad samo toliko. Ali, ni rijei! Neu da se za ovo zna. Zakljuiete kupovinu kraje m ovog mjeseca; ali nemojte ni ta o tome govoriti Cruchotovim, to bi ih jedilo. Ka d ve idete u Pariz, vidjeemo u isto vrijeme kako stoje stvari moga jadnog sinovca. Dobro, dakle. Otputovau sutra po tanskim kolima ree glasno gospodin de Grassins i d oi u za posljednja uputstva u ... u koje doba? U pet sati, prije veere ree vinogradar trljajui ruke. 110 i daemo da sporazumi- jemo i... initi, je elio obave em na u ... u Grandet mucajui

k Obje stranke ostado e jo nekoliko trenutaka zajedno. Zatim gospodin de Grassins, po slije kratke utnjo, udari rukom po ramenu Grandeta i ree: Dobro je kad ovjek ima tol

ike roake ... Da, da iako to niko ne bi rekao odgovori Gran-<lct ja sam dobar roak. Ja sam volio svoga brata, i to u dokazati, ako to ne s ... s... staje ... Mi sad idemo, Grandet ree mu bankar, prekidajui ga, sreom, prije no to je dovr io svo ju reenicu. Prije polaska treba da posvr avam neke poslove. Dobro, dobro. I ja sam, zbog o... o... ovoga to sam vam re... re ... rekao, idem u s ... s .. . sobu za vijeanje, kako veli predsjednik Cruchot. Vraga! vi e nisam gospodin de Bonfons pomisli sjetno predsjednik, ije lice dobi iz gled suca kome je dosadna neka advokatska odbrana. Starje ine obiju porodica suparnica poo e zajedno. Ni jedan ni drugi nisu vi e mislili o jutro noj Grandeto-voj izdaji prema vinogradarima, i uzajamno su se ispitivali, ali uzalud , da uju ta misle o stvarnim kaare-vim namjerama u ovom novom poslu. Hoete li i vi s nama kod gospoe d'Orsonval? Ako stric dopusti, ja sam obeao gospoi ci de Gri- beaucourt da emo je posjetiti, i prvo emo k njoj .svratiti. Onda, do vienja, gospoo ree gospoa de (.' rassins. Kad su Grassinsovi bili na nekoliko koraka od Cruchotovih, Adolphe ree ocu: Pui e od jeda! uti, sine odgovori mu mati mogu uti. Uostalom, takve rijei nisu pristojne i miri u n a pravni fakultet. No, strie, uste li! uzviknu sudac kad vidje <l;i su Grassinsovi izmakli poeo sam k ao predsjed- nik de Bonfons, a zavr io prosto kao Cruchot. 111 Vidio sam da ti nije bilo pravo; ali je vjetar dusi svoje sve pored Pusti se neka glup, nave vao Ba Grassinsovih. sa Grandetovima i nija Eugeposla. svoja g ia ledaj u e opet biti natvoja duhovitosti!... ih ena. vidjeemo, vodenici Glas o velikodu noj Grandetovoj odluci rasprostro se za nekoliko trenutaka naj edanput u tri kue, i u cijeloj varo i govorilo se samo o ovoj braitsikoj odanosti. Svaki je pra tao Grandetu to je pogazio rije datu ostalim vinogradarima i prodao svoje vino, i svaki se divio njegovom po tenju i njegovoj p lemenitosti za koju, kako se mislilo, nije bio sposoban. Francuzima je u krvi da se odu evljavaju, da se ljute, da se dive trenutnim pojavama, dnevnim dogaajima. Zar kolektivna bia, narodi, tako brzo zaboravljaju? Po to je zatvorio vrata, ia Grandet zovnu Na-nonu. pu psa mo ima dvoje nas lijegati: U treba sati s Corneiller vratima pred iz na Pazi do da i vrata, mu lagano. sasvim n j k r posla. bude Froidfonda. njegov lazak ne bi ue lupao emoj edanaest olima eci Ne taj na Policijska uredba zabranjuje nonu lupnjavu. Uostalom, ne mora kom iluk znati da u na put. To ree i ode u svoju laboratoriju gdje ga je Na-nona ula kako pretura, tra i, ko raa gore-dolje, ali sve to vrlo obazrivo. Oevidno nije htio da probudi ni enu ni ker , a naroito nije htio da privue pa nju svoga sinovca, koga stade proklinjati kad je opazio svjetlost u njegovoj sobi. Oko ponoi uinilo se Eug eniji, koja je neprestano mislila o svome roaku, da uje samrtniki hropac, a za nju je taj samrtnik bio Charles: ostavila ga je tako blijedog, tako oajnog! Mo da se ubio. Ona skoi, uvi se u ogrta, neku vrstu bunde s kapuljaom, i htjed e da izie. Najprije se upla i da nije vatra kad je ugledala jaku svjetlost koja je prolazila kroz pukotine na njegovim vratima; ali se brzo umiri kad je 112 ula Nanonine te ke korake i njen glas s kojim se mije alo rzanje konja. Da moj otac ne vodi moga roa ka? ree u sebi, otvarajui vrata dovoljno obazrivo da ne kripe,

ali tako da mo e vidjeti ta se dogaa u hodniku. Ona najedanput ugleda oi svoga oca, od ijeg joj se pogleda, ma kako da je bio n ejasan i bezbri an, sledi krv u ilama. Grandet i Nanona nosili su na desnom / ramenu motku, o kojoj j e visilo u e, za koje je bio pri- vezao bure, slino buradima koja je Grandet u doko lici pravio u svojoj radionici. Sveta Bogorodice! ala je ovo te ko, gospodine! ree Nanona tihim glasom. Kakva teta to nije zlato no same bakaru e! odgovori kaar. Pazi da ne obori svijeu. Ovu sliku osvjetljavala je jedna jedina svijea, uglavljena u ogradu na stepenicam a. Cornoiller ree Grandet svome uvaru in par- tibus jesi li ponio pi tolje? Nisam, gospodine. ega se imate bojati za va e i bakaru e?... Nemam niega ree ia <?randet. Uostalom, ii emo brzo; zakupci su vam dali svoje najbolje konje. Dobro, dobro. Nisi im rekao kuda emo? Nisam to ni sam znao. Dobro. Jesu li kola jaka? O, to se toga tie, gazda, ni ta se ne brinite: mogu ponijeti tri hiljade oka. Koliko su te ka ta va a burad? Bogami ree Nanona bie te ka oko hiljadu i osam stotina. Ti da uti , Nanona! Mojoj eni kazae da sam oti ao na imanje. Vratiu se do veere. A ti, noillere, dobro da tjera ; treba da stignemo u Angers prije devet sati. ,?) Eugenija Grande

113 Kola odo e. Nanona zabravi kapiju, pusti psa s lanca, le e s nagnjeenim ramenom, i ni ko u susjedstvu nije ni slutio ni o Grandetovom odlasku ni o cilju njegovog puta. Kaar je radio sve u naj veoj tajnosti. Niko nikad nije vidio nijedne pare u ovoj kui koja je bila puna zlata. Po to je toga jutra iz razgo vora u pristani tu doznao da se cijena zlatu udvostruila usljed toga to su se u Nan tesu opremale mnogobrojne lae, i da su u Angers do li spekulanti da ga kupuju, stari vinogradar, prosto-naprosto pozajmi konje od svoj ih zakupaca, te je mogao da ode tamo i proda svoje zlato, i da u uputnicama na d r avnu blagajnu donese sumu koja mu je bila potrebna radi kupovine obveznica, po to je tu sumu uveao a ijom. Otac ide na put ree Eugenija, koja je s vrha stepenica sve ula. U kui je ponovo zavladala ti ina, a udaljeno zvrja-nje kola, koje je postepeno prestajalo, nije odjekivalo vi e u uspavanome Saumuru. U tom trenutku Eugenija u u svome srcu, prije no to joj je do lo do u iju, neko jecanje koje je prolazilo kroz zi dove i dolazilo iz sobe njenog roaka. Svijetla pruga, tanka kao o trica sablje, pro lazila je kroz pukotinu na vratima i horizontalno sjekla ogradu starih stepenica . Te ko mu je ree ona i pope se za dva stepena. Drugi uzdah dovede je do same sobe. Vrata su bila od krinuta i ona ih gurnu. Charles je spavao, s glavom van stare na slonjae; ruka mu je ispustila pero, te je gotovo dodirivala zemlju. Isprekidano disanje, koje je bilo posljedica nezgodnog polo aja mladog ovjeka upla i najedanput E ugeniju i ona brzo ue. Mora da je mnogo umoran ree u sebi gledajui desetak z apeaenih pisama. Ona proita adresu na njima: Gospodi Farry, Breilmanu i kom p., kolarima. Gospodinu Buissonu, krojau, itd. Bez sumnje je uredio sve svoje st vari da bi uskoro mogao otii iz Francuske, pomisli ona. Zatim joj pogled pade na dva otvo114

rena pisma. Rijei: Draga moja Anetta... kojima je jedno poinjalo, porazi e je. Srce j oj stade lupati, a noge joj se prikova e za pod. Njegova draga Annetta! On dakle v oli i voljen je. Nema vi e nade!... ta li joj pi e? Ove misli proo e joj kroz glavu i kroz srce. Ove rijei itala je svuda, pa i na samim ok nima ispisane plamenim slovima. Ve1 da ga se odreem! Ne, neu da itam ovo pismo. Tr eba da idem. Pa ipak, kako bi bilo da ga proitam? Ona pogleda Charlesa, obuhvati mu polako glavu, i spusti je na naslon na slonjae; Charles se nije micao, kao dijete koje, ak i u snu, poznaje svoju majku i , ne budei se, prima njenu njegu i njene poljupce. Kao majka, Eugenija di e ruku koja je visila i, opet kao majka, poljubi polako kosu. Dr aga Annetta! Neki zao duh aptao joj je na uho ove dvije rijei. Ja znam da to mo da ni je lijepo, ali hou da proitam ovo pismo ree ona. Eugenija okrete glavu. Njena se estitost bunila. Prvi put u njenome ivotu, su kobi e se u njenom srcu dobro i zlo. Dotle ona nije morala da crveni ni za kakav s voj postupak. Strast, radoznalost pobijedi e. Kod svake reenice njeno je srce sve jae kucalo, a prijatna toplina, koja ju je obuzimala za vrijem e itanja, uini joj jo slaim zadovoljstvo prve ljubavi. Draga moja Annetta, ni ta nas nije moglo rastaviti do nesree koja me je sna la i koju nikakva ljudska obazrivost ne bi mogla predvidjeti. Moj se otac ubio, i sva na a imovina propala je. Ja sam siroe, u godinama kad me, po prirodi moga odgoja, mogu smatrati za dijete; meutim, treba kao ovjek da se dignem iz provalije u koju sam pao. Jedan dio ove noi proveo sam u raunanju. Ako hou da odem iz Francuske kao a stan ovjek, a to je van svake sumnje, ne ostaje mi ni stotinu franaka za odlazak u Indiju ili Ameriku da tamo oku am sreu. Jest, jadna moja Ana, ja idem u najne-zdr avije predjele ne bih li se obogatio. Pod takvim pod8

115 nebljem bogatstvo je, ka u, sigurno: brzo. Da ostanem u Parizu, ne mogu. Ni moja d u a ni moje lice nisu stvoreni da podnose uvrede, hladnou, preziranje, to oekuje prop alog ovjeka, sina jednog bankrota. Bo e moj! dugovati dva miliona!... Tamo bih ve prve nedjelje poginuo u kakvom dvoboju. Zato se neu ni vraa ti u Pariz. Tvoja ljubav, najnje nija i najodanija ljubav koja je ikad oplemenila o vjeje srce ne mo e me privui tamo. Avaj! mila moja, ja nemam dovoljno novaca da doem tamo gdje si ti, da dam, da primim posljednji polju bac, poljubac koji bi me okrijepio za moje poduzee ... Siromah Charles! Dobro sam uinila to sam ovo proitala. Ja imam novaca i dau mu g a ree Eu- genija. Ona nastavi da ita po to je ubrisala suze. Ja jo nisam mislio o munom ivotu to ga siroma tvo izaziva. Ako budem imao stotinu z latnika neophodno potrebnih za put, neu imati ni pare da nabavim robu. Ali ne, neu imati ni sto zlatnika, neu imati mo da ni jedan; koliko e mi ostati, znau kad isplatim sve svoje dugove u Parizu. Ako mi ne ostane ni ta, otii u mirno u Nantes, ukrcau se kao prost mornar i po-eu onako kao to su poin i svi odva ni ljudi koji u mladosti nisu imali ni pare, pa su se vratili iz Indije bogati. Od jutros gledam mirno na svoju budunost . Ona je strasnija za mene no ma za koga drugog, za mene koga je pazila najnje nij a majka i volio najbolji otac na svijetu, i kome je, im sam stupio u dru tvo, poklonila svoju ljubav jedna Ana! U svom ivotu ja sam znao samo za cvijee; ova srea nije mogla dugo trajati. Pri svem tom, draga moja Annetta, ja sam sraniji no to se moglo oekivati od jednog bezbri nog mladog ovjeka, naroito ovjeka koji je nauio na milo tu najdivnije ene u Parizu, koji je odrast ao u porodinoj srei, na koga se sve u kui smije ilo, i ije su elje bile za 116 oca zapovijesti... Oh Annetta, moj je otac umro!... Ja sam promislio o svome pol o aju, promislio sam i o tvom. Za ova dvadeset i etiri sata toliko sam ostario! Draga Ana, kad bi ti, da bi me samo

zadr ala uza se, u Parizu, pristala da se li i svoga gospodskog ivota, svojih toaleta , svoje lo e u Operi, opet bismo imali toliko koliko je potrebno za moj rasko ni ivot; a poslije, ja ne bih mogao ni primiti tolike rtve. Zato se danas rastajemo zauvijek. Sveta Bogorodice, ostavlja j e! Oh, kako sam sretna! Eugenija poskoi od radosti. Charles se prome kolji, i ona se upla i; ali, na njenu sr eu, on se nije probudio. Ona nastavi: Kad u se vratiti? Ne znam. Pod indijskom klimom Evropljani brzo stare, a naroito on i koji rade. Zamislimo sebe posle deset godina. Za deset godina tvojoj e keri biti osamnaest; ona e biti t voja drugarica, tvoja uhoda. Svijet e biti okrutan prema tebi, a tvoja ki mo da jo ok rutnija. Mi smo vidjeli dosta primjera kako dru tvo mo e da bude strogo, a ki nezahvalna; koristimo se njima. uvaj u dnu svoga srca, kao to u je i sam uvati, uspomenu na ove etiri godine sree, i budi vjerna, ako mo e , svome jad nom prijatelju. To uostalom, nemam prava da tra im, jer vidi , draga Annetta, ja treba da se naviknem na svoj polo aj, da stvarno gledam na ivot i da ga to istinitije predstavim. Treba, dakle, da pomi ljam na enidbu koja postaje neophodna potreba u mom novom ivotu; i, pravo da ti ka em, ovdje, u Saumuru, kod moga strica, na ao sam roaku ije bi ti se pona anje, lice, du a i srce dopalo, i koja, uz to, kako mi se ini ima... Mora da je bio vrlo umoran kad je prestao da joj pi e ree u sebi Eugenija. Ona ga je pravdala. Nije li tada bilo nemoguno da ova nevina djevojka primijeti h ladnou koja se ogle-

117 dala u ovom pismu? Djevojkama koje su odgojene u pobo nosti, koje s u prostodu ne i edne, sve je ljubav irri kroe nogom u arobne predjele ljubavi. One hod aju po njima okru ene nebeskom svjetlo u koju njihova du a prosipa, i koja u zracima pa da na njihovog dragana; one ga vide osvijetljena plamenom svojih vlastitih osjean ja i pripisuju mu svoje lijepe misli. enine zablude dolaze gotovo uvijek zbog nje nog vjerovanja u dobro, ili zbog njena povjerenja u ono to je istinito. Rijei: Drag a moja Annetta, mila moja, odjekivale su u Eugenijinom srcu kao najljep i jezik lju bavi, i milovale su joj du u, kao to su joj u djetinjstvu, bo anski zvui Venite adorem us iz orgulja milovali uho. Uostalom, suze koje su se vidjele u Charle-sovim oima pokazivale su kod njega svu onu plemenitost srca koja oarava svaku mladu djevojku. Zar je ona mogla znati kad je vidjela kako Charles voli svog oca i kako ga iskreno oplakuje da ta ljubav ne dolazi toliko od dobrote njegovog srca koliko od dobrote roditelja? Gospodin i gospoa Grandet, ispunjavajui svaku elju svoga sina, ne li avajui ga nijednog zadovoljstva koje bogats tvo mo e dati, nisu dali maha Char-lesu da pravi odvratne raune za one koje je, u P arizu, vi e-manje sposobna veina djece kad, pred pari kim u ivanjima, pronalaze, elje i s nuju planove koji se, na njihovu veliku alost, neprestano odla u ivotom njihovih rod itelja. Oeva izda nost i la je, dakle, tako daleko da je u srcu njihovog sina posija la pravu, iskrenu sinovljevu ljubav. Pri svem tom, Charles je bio pari ko dijete, koje su pari ki ivot, pa i sama Annetta, nauili da sve radi s raunom, dijete koje je ve bilo starac pod maskom mladia. On je dobio onaj stra an odgoj dru tva u kome se, na jednoj veernjoj zabavi, uini mislima i rijeima vi e zloina no to se uini zloina koje ka njava; u kome dosjetke ubijaju najvee ideje, u kome se ovjek smatra pametnim uko liko ima tano 118

gledi te; a tu imati tano gledi te znai ne vjerovati ni u ta, ni u osjeanje ni u ljude, pa ak ni u dogaaje; tu se izmi ljaju la ni dogaaji. Tu, da ovjek ima tano gledi te, treb jeriti, svakog jutra, kesu jednog prijatelja, umjeti vje to staviti se iznad svega to se dogaa; privremeno, ne diviti se niemu, ni umjetnik im djelima, ni plemenitim postupcima, i svemu obilje iti kao povod linu korist. Pos lije bezbrojnih ludprija velika gospoa, lijepa Anhetta, primorala je Charlesa da misli ozbiljno; ona mu je govorila o njegovom buduem po lo aju, milujui mu kosu svojom namirisanom rukom; popravljajui mu kovre, ona ga je u puivala da raunski gleda na ivot: ona je od njega stvara meku ca i ma-terijalistu. Dvostruko kvarenje, ali kvarenje otmjeno i nje no, dobroga ukusa. Vi ste prava budala, Charles govorila mu je ona. Stae me dosta muka da vas na uim da poznate svijet. Vi ste bili vrlo strogi prema gospodinu de Lupe-aulxu. Zna m da je to prilino nepo ten ovjek; ali ekajte da sie s vlasti pa ga onda preziri te ko liko hoete. Znate li ta nam je govorila gospoa Campan? Djeco, dok je ovjek na vlasti, obo avajte ga; im padne, po-mozite da se svue u blato. Dok je moan, on je neka vrsta boga; kad padne, on je ispod Marata u njegovom kalu, jer je iv, a Marat je bio m rtav. ivot je itav niz kombinacija, i njih treba ovjek da prouava, da prati ako hoe d a se odr i uvijek u dobrom polo aju. Charles je bio ovjek ope omiljen, s roditeljima je bio suvi e sretan, svijet mu je isuvi e laskao, i zato nije mogao imati uzvi enih osjeanja. Zlatno zrno koje mu je mati usadila u srce isteglo se u pari kom pro-vlaku; on ga je upotrebio povr no i m orao ga istro iti trenjem. Ali tada je Charlesu bilo tek dvadeset i jedna godina. U tim godinama mladost ivota izgleda nerazdvojna od ednosti du e. Glas, pogled, lice kao da su

119 u skladu s osjeanjima. Zato se i najstro i sudac i naj-obazriviji iz vr itelj i najnemilosrdniji zajmodavac uvijek uste u da vjeruju u starost srca, u po kvarenost rauna kad oi jo plivaju u istoj tenosti i kad na elu nema bora. Charles nij e nikad imao prilike da primijeni naela pari kog morala, i do toga dana bio j e divan zbog svog neiskustva. Ali, i bez njegovog znanja, sebinost je kod njega bila nakalemljena. Klice politike ekonomije kojom se slu i Pari anin, pritajene u nj egovom srcu, morale su se u njemu razviti, im od besposlenog gledaoca postane gl umac u drami stvarnog ivota. Gotovo sve djevojke predaju se slatkim obeanjima ovih spolja nosti; ali, da li bi Eugenija i da je bila toliko pametna koliko su izvjes ne djevojke po palankama, mogla posumnjati u svoga roaka, kad su se, kod njega, p ona anje, rijei i djela jo slagali s te njama srca? Jedan sluaj, za nju koban, uinio je da iskusi posljednje izlive istinske osjetljivosti, koji su se nalazili u ovom m ladom srcu, i da, tako rei, uje poslednje uzdahe savjesti. Ona, dakle, ostavi to p ismo, koje je za nju bilo puno ljubavi, i stade ljubazno promatrati roaka koji je spavao; svje e iluzije ivota jo su za nju igrale na ovom licu; ona se zakle samoj s ebi da e ga vjeito voljeti. Zatim baci pogled na drugo pismo ne pridajui mnogo va nos ti ovoj nepristojnosti, i poe da ga ita samo zato da dobije novih dokaza o plemeni tim svojstvima koja je, kao to ine sve ene, davala onome koga je bila izabrala: Dragi moj Alphonse, u trenutku kad bude itao ovo pismo, ja vi e neu imati prijatel ja; ali ti priznajem da, sumnjajui u ljude koji su nauili da izda no upotrebljavaju ovu rije, nisam posumnjao u tvoje prijateljstvo. Ja ti, dakle, stavljam u du nost d a dovede u red moje stvari i raunam na tebe da e korisno upotrebiti sve to imam. Ti v aljda sad zna moje stanje. Ja nemam vi e ni ta, i hou da otputujem u Indiju. 120 Sad sam ba pisao svima kojima mislim da dugujem ne to i aljem ti taan spisak ukoliko mi je bilo moguno takav spisak sastaviti po sjeanju. Moja biblioteka, namje taj, ko la, konji itd. bie, mislim, dovoljni za isplatu mojih dugova. Zadr ao sam za sebe samo sitnice bez vrijednosti, koje e mi poslu iti za prv u nabavku robe. Dragi Alphonse, ja u ti poslati odavde, radi rasprodaje, uredno punomo je, u sluaju da ti

to pravo bude osporeno. Ti e mi poslati sve moje oru je. Za sebe e zadr ati Britona. Niko ne bi dao za tu divnu ivot inju koliko ona vrijedi; zato vi e volim da ti je poklonim, kao uobiajeni prsten k oji samrtnik zavje tava svome izvri ocu testamenta. Kod Farrvja, Breilmana i komp. nainjena su za mene vrlo udobna, putnika kola, ali mi n isu predata; nastoj da ih zadr e bez ikakve naknade; ako ne pristanu na ovo, gleda j da izbjegne sve to bi moglo okaljati moju ast u prilikama u kojima se nalazim. Otoaninu sam ostao du an na kartama est zlatnika, nemoj zaboravit i da mu ih.,. Jadni moj roak! ree Eugenija, ostavi pismo i otra u svoju sobu, nosei jednu od z apaljenih svijea. Tu je, ne bez jakog uzbuenja od zadovoljstva, otvorila ladicu je dnog starog hrastovog ormara, jednog od najljep ih predmeta iz doba renesanse, na kome se jo vidio upola izlizan, uveni kraljevski da devnjak. Ona uze iz nje veliku k esu od crvene svile sa zlatnim resama, optoenu izlizanom zlatnom icom, koju je nas lijedila od svoje babe. Zatim vrlo ponosito odmjeri na dlanu te inu ove kese i sa zadovoljstvom uze prebrojavati svoju malu u teevinu, iju je koliinu bila zaboravila. Ona izdvoji najprije dvadeset portugalskih zlatnika, jo novih, iskovanih za vlade Ivana V, godine 1725, koji su stvarno vrijedjeli pet lisabonskih zlatnika ili s vaki po sto ezdeset i osam Uranaka i ezdeset i etiri pare, kako joj otac ree, ali ija je pijana vrijednost bila

121 sto osamdeset franaka, zbog rijetkosti i ljepote tih novaca koji su se sijali kao sunce. Dalje, pet enovskih zlatnika, od sto enovskih lira, opet rijedak novac koji je pri razmjeni vrijedio osamdeset i sedam franaka, ali sto f ranaka za ljubitelje zlata. Taj je novac bila dobila od staroga gospodina Bertel liera. Dalje, tri panjolska velika zlatnika Filipa V, kovana godine 1729, poklon od gospoice Gentillet, koja joj je, poklanjajui ih, ponav- ljala uvijek ovu istu reenicu: Ovaj lijepi novac, ovaj mali uak, vrijedi devedeset i osam livara! uvajte ga , moja lijepa, to e biti svijet va ega blaga. Dalje, to je njen otac najvi e cijenio (z lato ovih novaca bilo je od dvadeset i tri karata i ne to vi e), sto holandskih duka ta, kovanih godine 1756, po trinaest franaka. Dalje, veliku rijetkost, neku vrst u medalja koje su dragocjene za tvrdice, tri rupije s tezuljama, i pet rupija s likom Bogorodice, sve od suhog zlata od dvadeset i etiri karata, divan novac Veli koga Mogola, od kojih je svaki vrijedio po te ini trideset i sedam franaka i etrdes et para, ali bar pedeset franaka za znalce koji vole zlato. Dalje, napoleon od et rdeset franaka, koji je dobila uoi toga dana i nemarno ostavila u svoju crvenu ke su. U kesi su bili novci novi i neupotrebljavani, pravi umjetniki komadi, za koje je ia Grandet ponekad pitao i koje je tra io da vidi, da bi svojoj keri opisao nji hove bitne osobine, kao ljepotu vijenca, jasnou lika, ljepotu pismena, ije o tre i vice jo nisu bile izlizane. Ali ona nije pomi ljala ni na ove rijetkosti, ni na man iju svoga oca, ni na opasnost koja joj je predstojala kad bi se li ila blaga tako dragog njenom ocu; ne, ona je mislila na svoga roaka, i najzad joj poe za rukom da srau-na, poslije nekoliko pogre aka u raunu, da ima oko pet hiljada i osam stotina franaka u stvarnoj vrijednosti, za koje bi se, prema onda njim prilikama, moglo dobiti gotovo dvije hiljade talira. Gledajui ovo blago, ona stade radosno p ljeskati rukama, kao dijete koje je prinu-

122 eno da svoju suvi nu radost utro i u nevine pokrete tijela. J> tako su otac i ki srauna li svaki svoju imovinu; on, da svoje zlato proda; Eugenija da baci svoje u more ljubavi. Ona pokupi novac u staru kesu, uze je i pope se bez ustezanja. Zbog tajne bijede svoga roaka zaboravila je na no, na nepristojnost; po slije, na la je snage u svojoj savjesti, odanosti, srei. U trenutku kada se pojavil a na pragu vrata, sa svijeom u jednoj i kesom u drugoj ruci, Charles se probudi, spazi svoju roaku i zinu od uda. Eugenija ue u sobu, spusti svi jeu na stol i ree uzbuenim glasom: Dragi roae, ja sam vam te ko skrivila i molim vas za

opro taj; ali bog e mi oprostiti taj grijeh ako vi hoete da izgladite. ta ste to inili? ree Charles trljajui oi. Proitala sam ova,dva pisma. Charles pocrvenje. za ona nastavi se ta sam proitala, to pisma zbilo? do va ? sobu ni ne Ali i gotovo mnogo tako Z n sad sama znam. kajem to aista, e Kako to la u se u jer sam iz njih upoznala va e srce, va u du u i... , I ta jo upita Charles. I va e namjere, novanu oskudicu u kojoj ste... ' Draga roako ... Pst, pst, dragi roae! ne govorite tako glasno da ne probudite koga. Ovo je ree ona otvarajui svoju kesu u teda jedne sirote djevojke kojoj ni ta ne treba. Primite je, Charles. Do jutros ja nisam znala ta je to novac, vi ste me nauili ta on vrijedi; n ovac je samo sredstvo i ni ta vi e. Brat od strica je gotovo to i roeni brat, mo ete dak le, uzajmiti novac od svoje sestre. Eugenija, koliko djevojka toliko i ena, nije predvidjela odbijanje ove ponude. On ne ree ni ta. 123 to, moju ta Eugenija ije Poni avalo ju je e ivlje u du i, re da odgovorite!... roae, boga, vam Tako e znam ona. se ne dok dii zlato! ovo neu uzmete Ja da li me po

da neete da odbijete ponudu? upi se kucanje srca ulo u mrtvoj ti ini. ustezanje njenog roaka; ali njegovo oskudno stanje predstavi joj s i ona klee: tujete, da li ste plemeniti, da li...

Kad je uo ovaj krik plemenitog oajanja, Charles orosi suzama ruke svoje roake koje je dohvatio da bi je sprijeio da klekne. Kad je osjetila ove tople suze, Eu genija ivo uze kesu i izrui je na stol.

Charlesu najzad poe za rukom da izrazi svoje osjeanje. Da, Eugenija, moja bi du a bila vrlo sitna kad ne bih primio va u ponudu. Ali, obav eza za obavezu, povjerenje za povjerenje. ta hoete? ree ona upla eno. Slu ajte, draga roako; ja ovdje imam... On u utje za asak da poka e na stolu etvrtastu k tiju uvijenu u ko nu navlaku. Ja ovdje imam ne to to mi je drago kao ivot. Ova je kutija poklon moje majke. Od jutros mislim o tome kako bi ona, kad bi mogla ustati iz groba, sama p rodala zlato koje je njena materinska ljubav naslagala u ovo sandue; ali kad bih ja to uinio, inilo bi mi se da sam oskrnavio svetinju. Eugenija grevito ste e ruku svoga roaka kad je ula ove posljednje rijei. N ? nastavi on poslije kratke utnje, pogledav i Eugeniju u meuvremenu sa suzama u 124 oima ne, ja neu ni da ga upropastim ni da ga izla em opasnostima na svome putu. Vi e te biti njegov uvar, draga Eugenija. Nikada ni ta svetije nije prijatelj povjerio p rijatelju. Sudite sami. On uze kutiju, izvadi je iz navlake, otvori je i tu no pokaza svojoj zadivljenoj roaci putniki pribor ija je izra da davala zlatu mnogo veu vrijednost od vrijednosti po te ini. T To emu se divite nije ni ta ree on pritisnuv i jedno dugme, te se otvori druga pregrada. Ovo vrijedi za mene vi e no i ta na svijetu. On izvadi dvije slike, dva re mek-djela gospoe de Mirbel, bogato optoene

biserom. Oh! da lijepe ene! Da nije to gospoa kojoj ste pi a ... Nije ree on smije ei se. Ta je ena moja mati, a ovo je moj otac, va a strina i stric. Eugenija, trebalo bi na koljenima da vas preklinjem da mi uvate ovo blago. Ako um rem izgubiv i va u imovinu, ovo e vam zlato biti dovoljna naknada; a samo vama mogu ostaviti ove dvije slike, vi ste d ostojni da ih uvate; ali uni tite ih da poslije vas ne bi pre le u druge ruke... Euge nija je utjela. Dakle, pristajete, je 1' te? dodade on ljubazno. Kad je ula ove rijei svoga roaka, ona ga prvi put pogleda pogledom zaljubljene ene, jednim od onih pogleda u kojima je gotovo toliko isto koketerije koliko dubine; on joj uze ruku i poljubi je. Anele nevinosti! Meu nama novac nee nikad ni ta znaiti, je 1' te? Osjeanje koje je ne t bie ubudue sve i sva. Vi liite na svoju majku. Je li i njen glas bio tako prijatan kao va ? O! jo mnogo pr ijatniji... Da, za vas ree ona oboriv i oi. Sad Charles, le ite, hou da spavate, umorni ste. Laku o. , 125 Ona polako povue svoju ruku iz ruku svoga roaka koji je isprati, posvijetliv i joj. Kad su bili na pragu vrata, on ree: Ah, to sam izgubio sve svoje imanje! Ne mari, moj je otac, mislim, bogat odgovori ona. Jadno dijete! nastavi Charles, stupajui jednom nogom u sobu i naslanjajui se leima na zid. Da je bogat, ne bi ostavio moga oca da umre, ne bi vas ostavio u ovoj s irotinji, i ivio bi drukije. Ali on ima Froidfond. A ta vrijedi Froidfond? To ne znam, ali ima i Novers. Neki bijedan majur! Pa ima vinograde i livade. Sve to nije ni ta ree Charles prezrivo. Da va otac ima samo dvadeset i etiri hiljade livara dohotka, zar biste vi ivjeli u ovoj hladnoj i goloj sobi? dodade on stupajui u sobu lijevom nogom. Tu e, dakle, stajati moje blago ree on pokazujui stari ormar da bi prikrio svoju misao. Idite da spavate ree ona, branei mu da ue u neraspremljenu sobu. Charles ode, po to su jedno drugom rekli laku no uzajamnim osmijehom. Oboje zaspa e istim snom i Charles jo od toga trenutka poe bacati poneku ru u na svoju alost. Sutradan ujutru gospoa Grandet vidje svoju ker kako se prije doruka seta sa Charles om. Mladi je jo bio tu an, kao to mora da bude tu an nesretan ovjek koji je bio pritisnut bolom i koji je, mjerei dubinu ponora u koji je pao, osjetio svu te inu svog budueg ivota. Otac e se vratiti tek pred vee ree Euge- nija kad je proitala nespokojstvo na licu svoje majke. Po Eugenijinom pona anju, po licu i po neobinoj mekoi koju je njen glas dobio, bilo je lako pogoditi 126 neku jednoobraznost u mislima izmeu nje i njenog roaka. Njihove du e su se strasno s rodile mo da prije nego to su i osjetile silinu osjeanja koja su ih vezivala jedno z a drugo. Charles je ostao u dvornici i niko ga nije uznemirio u njegovoj tuzi. Sve su tri ene bile u poslu. Kako je Grandet zaboravio

na svoje poslove, do lo je dosta njih u kuu: tesa, limar, zidar, nadniari, drvodjelj ci, napoliari, zakupci, jedni da se pogode za razne popravke, drugi da polo e zakupninu ili da prime novac. Gospoa Grandet i Eugenija bile su, da kle, primorane da tre tamo- amo, da odgovaraju na radnike i seljake govore kojima n ije bilo kraja. Nanona je primala zakupninu u kuhinji. Ona je uvijek ekala na zapovijesti svoga gospodara da uje ta e se zadr ati za kuu, a prodati na pijaci. Cia je imao obiaj, kao i svi plemii sa sela, da sam pije svoje ra vo vino i jede svoje trulo voe. Oko pet sati uvee Grandet se vratio iz Angersa, gdje je dobio etrnaest hiljada franaka za svoje zla to, i odakle je donio u novaniku dr avne bonove koji su mu nosili interes do onog d ana kada je trebalo da polo i novac za dr avne papire. On je ostavio Cornoillera u Angersu da uva premorene konje, pa da ih lagano vrati po to s e dobro odmore. Vraam se, eno, iz Angersa ree on. Gla dan sam. Nanona mu doviknu iz kuhinje: Zar niste ni ta jeli od juer? Ni ta odgovori starac. Nanona donese orbu. Gospodin de Grassins doe da primi naredbe od svoga klijenta u trenutku kad je porodica bila za stolom. Cia Grandet jo nije ni vidio svoga sinovca. Samo ruajte, Grandet ree bankar. Razgovaraemo ve. Znate li po to je zlato u Angersu, gdje su do li da ga kupuju za Nantes? Ja u poslati

ta

127 Nemojte ga slati odgovori starac ima ga ve dovoljno. Mi smo toliko dobri prijatel ji da hou da vam u tedim dangubu. Ali tamo se plaa za zlato trinaest franaka i pedeset para. Bolje recite: plaalo se. Do avola, odakle je do lo? Ja sam i ao noas u Angers odgovori mu Grandet tihim glasom. Bankar zadrhta od iznenaenja. Zatim se izmeu njih apatom nastavi razgovor, a u meuv remenu su gospodin de Grassins i Grandet nekoliko puta pogledali Charlesa. U trenutku kad je nekada nji kaar bez sumnje rekao bankaru da mu kupi dr avnih papira za sto hiljada livara, gospodin de Grassins ponovo se tr e iznenaen. Gospodine Grandet ree on Charlesu ja idem u Pariz, ako imate kakvih poruka... Nem am nikakvih, gospodine. Hvala vam odgovori Charles. Zahvalite mu srdanije, dragi sinove. Gospodin ide da izravna dugove Guillaumea Gra ndeta. Dakle ima neke nade? upita Charles. A zar vi niste moj sinovac? uzviknu kaar s vje to odglumljenim ponosom. Va a je ast i na a. Ne zovete li se vi Grandet? Charles ustade, zagrli ia-Grandeta, poljubi ga, preblijedje i izie. Eugenija je gle dala oca s divljenjem. do bankara isprati kaar po zatim, vrata; de moj dragi zbogom, Sad, raunajte i na da nain su diplomata Oba ljude! nekada rukovala; Grassins, mene svaki privolite se srdano ih vrati je i, za zavaliv tvorio, nije uzbuen, mi Daj Nanoni: ree naslonjau, u s kako Ali, suvi bio voju toe se mogao nji ismiri gledajte a naujednom mjestu, kasisa! 128 nego ustade, pogleda sliku gospodina de Bertelliera i poe pjevu iti uz pokrete k oje je Nanona nazivala igranjem: U francuskoj gardi Imao sam tatu . .. Nanona, gospoa Grandet i Eugenija samo se zgle-da e. Vinogradarova radost uvijek im je ulijevala strah kad je bila na svome vrhuncu. Sjedenju bi skoro kraj. Pri je svega ia Grandet je htio rano da legne, a kad je on legao, sve je u kui moralo da spava; kao to je Poljska bila pijana kad j e August pio. A poslije, Na- nona, Charles i Eugenija bili su umorni kao i domain

. Sto se tie gospoe Grandet, ona je spavala, jela, pila, i la po volji svoga mu a. Pri svem tom, za vrijeme ona dva sata koji su bili namijenjeni varenju, kaar raspoio eniji no to je ikad bio, ree mnogo od onih svojih izreka od kojih e jedna jedina b iti dovoljna da se od- mjeri njegov duh. Kad je ispio svoj kasis, on pogleda u a u. Nije ovjek estito ni prinio usne a i, a ona je ve prazna! Tako ti je s nama. Ne mo e ov ek u isto vrijeme da bude i da je bio. Taliri se ne mogu i kotrljati i zadr ati u na oj kesi; inae bi ivot bio isuvi e lijep. On je bio veseo i milostiv. Kad je Nanona do la sa svojim ekrkom, on joj ree: Mora da si umorna. Ostavi to predivo. E, kako ne! Da mi nije ovoga, ne bih znala ta u odgovori slu kinja. Jadna Nanona! Hoe li malo kasisa? Bogami, pa i hou; gospoa pravi mnogo bolji no apotekari. Ono to oni prodaju pravi j e bukuri . Meu u njega mnogo eera, pa nema nikakva mirisa ree Grandet. Sutradan, na okupu u osam sati za dorukom, porodica je davala lijepu sliku pra ve intimnosti. Nesrea je zbli ila gospou Grandet, Eugeniju i Charlesa; i sama 9 Eugenija Grande 129 Nanona bila im je, i ne znajui, naklonjena. Sve etvoro bili su kao jedna porodica . to se tie staroga vino- gradara, kad je zadovoljio svoje tvrdienje i bio naisto da e gospodii uskoro otputovati i da mu ni ta drugo nee morati platiti nego put do Nantesa, on na njegovo prisustvo u kui nije ni obraao p a nju. Ostavio je slobodu djeci, kako je nazvao Charlesa i Eugeniju, da rade to im je volja pod nadzorom gospoe Grandet, u koju je, uostalom, imao puno povjerenja u pogledu javnog i religioznog morala. Ureivanje njegovih li vada i jarko-va du puta, njegovi sadovi topola na Loiri i zimski radovi po zabran ima i u Froidfondu sad su ga iskljuivo zanimali. Jo otada poe za Eugeniju proljee ljubavi. Od one noi -kad je dala svoj novac roaku njeno srce oti lo je za novcem. Po to su bili sauesnici jedne iste tajne, oni su se pogledali s uzajamnim razumijevanjem koje je dublje ulazilo u njihova osjeanja i inilo ta osjeanja bli im, intimnijim, stavljajui ih oboje, tako rei, va n obinoga ivota. Nije li srodstvo davalo prava na izvjesnu ljupkost u glasu, na i zvjesnu nje nost u pogledima? Zato je Eugenija i nalazila zadovoljstvo u tome da tugu svoga roaka uspavljuje u djetinjastoj radosti koju iz aziva ljubav koja se raa. Zar nema neke prijatne slinosti izmeu poetka ljubavi i poet ka ivota? Ne uspavljuje li se dijete tihom pjesmom i blagim pogledima? Ne kazuju li mu se vilinske prie koje mu pozlauju budunost? Zar n ada ne iri neprestano svoja zrana krila na njega? Ne lije li ono naizmjenino suze r adosti i suze bola? Ne ljuti li se ni za to, zbog ljunka s kojim poku ava da napravi sebi tro nu kuu, zbog cvijea na koje je zaboravilo im ga je nabralo? Ne udi li da grabi vrijeme, da ulazi u ivot? Ljubav je na drugi preobra aj. Djetinjstvo i ljubav bili su to isto izmeu Eugenije i Charlesa; prva strast sa svima svojim djetinjarijama, utoliko milijim njiho vom srcu ukoliko su bile uvijene u melanholiju. Koprcajui se pri svome 130 raanju pod crninom alosti, ta je ljubav utoliko vi e u skladu s palanakom prostotom o ve kue u ru evinama. Govorei po nekoliko rijei sa svojim roakom kraj; bunara u ovom nijemom dvori tu; bavei se u ovoj ba -ici, gdje su sjedjeli na klupi, obrasloj mahovinom, da suneva zalaska , i govorili jedno drugom o stvarima be ikakvog znaaja, ili utjeli zami ljeni u ti ini koja je vladala u prostoru izmeu bedema i kue, ka o to se uti pod svodovima kakve crkve, Charles je razumio svetinju ljubavi; jer ga je ljubav njegove velike gospoe, njegove drage Annette, upoznala samo s burnim uzbuenjima. On je u ovom trenutku napu tao pari ku strast, koketnu, ta tu, sjajnu, za ljubav istu i istinitu. On je volio ovu kuu, iji mu se obiaji

nisu vi e inili tako smije ni. Jutrom rano izlazio je iz svoje sobe da bi mogao da razgovara koji trenutak s Eugenijom prije no to Gran-de t doe da odvoji namirnice; i kad bi starevi koraci odjeknuli na stepenicama, on bi pobjegao u ba u. Mali prestup ovog jutarnjeg sastanka, koji je bio tajna i za samu Eugenijinu majku i prema kome se Eugenija inila nevjesta, davao je ovoj najnevinijoj ljubavi na svijetu ar zabranjenih zadovoljstava. A ka d bi, poslije doruka, ia Grandet oti ao da obie svoja dobra i radove, Charles je ostajao izmeu majke i keri, osjeajui nepoznata u ivanja u tome to im je pridr avao pletivo, gledao ih kako rade i slu ao kako eretaju. Dopala mu se prost ota ovog gotovo samostanskog ivota to mu je otkrio ljepote ovih du a kojima je svijet bio nepoznat. On nije vjerovao da u Francuskoj mo e biti ovakvog ivota, i mislio je da ga ima samo u Njemakoj, pa i to samo po prian ju i u romanima Augusta Lafontainea. Us-skoro, Eugenija postade za njega oliena Goetheova Margareta, samo bez grijeha. Najzad, malo-pomal o, njegovi pogledi, njegove rijei oara e sirotu djevojku, koja se slatko predade st ruji ljubavi: ona prihvati svoje bla enstvo kao to pliva hvata granu vrbe da se izvue iz ri131 jeke i odmori na obali. Nije li tuga zbog bliskog rastanka ve mutila najveselije a sove ovih dana koji

su pro-tjecali? Poneki neznatan dogaaj podsjeao ih je svakoga dana na skori rastan ak. Tako na tri dana poslije od- laska gospodina de Grassinsa Grandet odvede Cha rlesa u prvostepeni sud, sa sveano u kakvu palanani pridaju ovakvim stvarima, da d a izjavu kojom se odrie nasljea svoga oca. Strahovito odricanje! vrsta domaeg otpadni tva. Zatim ode magistru Cruchotu da mu sastavi dva punomoja, jedno za gospodina de Grassinsa, a drugo za prijatelja koga je ovlastio da mu rasproda p okretninu. Potom je valjalo ispuniti formalnosti, potrebne da se dobije paso za i nostranstvo. Najzad, kad je stiglo prosto crno odijelo koje je naruio u Parizu, C harles dozva saumurskog krojaa i prodade mu svoju izli nu garderobu. Ovaj se postup ak neobino dopao ia-Grandetu. Tako, sad ste kao ovjek koji se sprema za put preko mora i koji hoe da se obogati ree mu kad ga vidje u kaputu od crne ohe. Tako, vrlo dobro! Ja vas molim da vjerujete, gospodine odgovori mu Charles da u umjeti shvatiti svo j polo aj. ta je to? ree ia ije se oi zasvijetli e kad ugleda aku zlata koje mu je C pokazivao. Gospodine, ovdje su moja dugmad, moje prstenje, i druge izli ne stvari koje mogu imati kakve vrijednosti; ali, kako ne poznajem nikoga u Saumuru, htio .sam vas j utros zamoliti da ... ? Da vam to otkupim? ree Grandet upadajui mu u rije. Ne strie, nego da mi ka ete jednog po tenog ovjeka koji... Dajte to ovamo sinove; idem gore da to procijenim, i vratiu se da vam ka em tano u paru koliko vrijedi. Zlato od nakita ree on razgledajui jedan dugaak lanac osamnae st do devetnaest karata. 132

Grandet pru i svoju iroku aku i odnese gomilu zlata. Draga roako ree Charles dopustite mi da vam poklonim ova dva dugmeta koja e vam moi poslu iti da prikopate trake na rukama. Tako ete imati grivnu koja je sad veoma u modi. Primam bez ustezanja, dragi roae ree ona i pogleda ga u oi. Draga strino, vama poklanjam ovaj naprstak moje majke; uvao sam ga bri ljivo u svojoj putnikoj torbi ree Charles pru ajui lijep zlatan naprstak gospoi Grandet koja je ve de et godina eljela

da ima takav naprstak. Nemam rijei da vam zahvalim, sinove ree stara majka ije se oi okvasi e suzama. Svak utro i vee ja u svojim molitvama dodati za vas najtopliju molitvu putnika. Ako umr em, Eugenija e vam sauvati ovu dragocjenost. Sve ovo, sinove, vrijedi devet stotina osamdeset i devet franaka i sedamdeset i pet para ree Grandet otvarajui vrata. Ali, da ne biste morali da prodajete, dau vam toliko ja... u livrama. Rije u livrama znai, u oblasti Loire, da se taliri od est livara imaju primati za es t franaka, bez odbitka. Nisam smio da vam to predlo im odgovori ali mi je bilo prodavati svoje dra gocjenost i varo i u kojoj vi Svoje prljavo rublje treba u porodici, govorio Napoleon. Ja vam, dakle, na va oj ljubaz nosti. Gran det poe a uho i za trenutak zavlada ti ina. Dragi strie nastavi Cha rles, gledajui ga s nespokoj stvom, kao da se bojao da ne uvrijedi njegovu osjetljivost moj a roaka i moja strina bile su tako dobre da prime od mene po jednu malu uspomenu; budite i vi tako dobri i primite ovu dugm ad za rukave, koja mi vi e odvratno u stanujete. prati je zahvaljujem Charles

133 nisu potrebna; ona e vas podsjeati na siromaha mladia koji e, daleko od vas, zacijelo misliti na one koji e ubudue biti sva njegova rodbina. Sinove, sinove, ne treba da daje to to ima ... Sto si, t i, eno, dobila? ree on okrenuv i joj se gram- zljivo. A! zlat an naprstak. A ti, edo? Gle, dijamant- ske kope. Kad je tako, ja primam dugmad, sinove nastavi on stiskajui ruku Charlesu. dopustiti da ... ut, da ... prije, vidi , to dragocjenostima zlato; mo da e za rekoh, dau ti stotina franaka ma koje e mi zajam; jer ja kue ni pare, ne donese ti sam se dobiti i u dati kod ako Perrotet, mi livrana platim ... odreu to pet i p

hiljadu ... Cruchot nemam osim novac

koji jo nije platio zakupninu. Idem ba do njega. On uze e ir, navue rukavice i izie. Dakle, ba idete? ree Eugenija i pogleda ga s tugom koja je bila pomije ana s divljen jem. Moram odgovori on oboriv i glavu.

Ve nekoliko dana Charlesovo dr anje, pona anje i rijei odavali su duboko pogru ena ovje ka, ali koji, osjeajui da na njemu le e ogromne obaveze, crpe novu snagu u svojoj nesrei. Vi e nije uzdisao, postao je ovjek. Zato Eugenija nije nikad imala bolje mi ljenje o karakteru svoga roaka no kad ga je vidjela kako silazi u odijelu od grube crne ohe koje je lijepo dolikovalo n jegovom blijedom licu i njegovom ozbiljnom dr anju. Toga dana obje ene obukle su crninu i prisustvovale sa Charlesom u upnoj crkvi pomenu z a pokoj du e Guil-laumea Grandeta. O ruku Charles dobi iz Pariza nekoliko pisama, i proita ih. No, roae, jeste li zadovoljni svojim poslovima? ree Eugenija tihim glasom. 134 Nikad, keri, ne pitaj tako poslove, zata primijeti Gran-det. Do vraga; ja ti ne kazujem svoje

?to onda zabada nos u stvari svoga roaka? Ostavi ovjeka na miru. O! ja nemam nikakvih tajni ree Charles. Ta, ta, ta, ta! Vidjee , sinove, da u trgovini treba utjeti. O tome e se uvjeriti. Kad su ovo dvoje zaljubljenih ostali sami u ba i, Charles odvede Eugeniju na st aru klupu pod orahom, i ree joj: Nisam se prevario u Alphonsu; pona ao se ne mo e bolje biti. Svr io je moje poslove pametno i po teno. U Parizu ne dugujem nikome ni ta; namje taj mi je prodao dobro, i p i e mi da je, po savjetu jednog pomorskog kapetana, tri hiljade franaka, koliko mu je preteklo, upotrebio na nabavku razne evropske robe koja se mo e u Indiji dobro prodati. Robu je otpravio u Nan-tos gdje se nalazi jed na laa koja se tovari za Javu. Za pet dana, Eugenija, moraemo se rastati, mo da zauvijek, u najboljem sluaju za du e vrijeme. Moja roba i deset hiljada franaka koje mi alju dva moja prijatelja nije bogzna to za poetak. Ja ne mogu pomi ljati na povratak za nekoliko godina. Draga roako, nemojte za mene vezivati svoj ivot, i ja m ogu umrijeti, mo da e vam se ukazati kakva bogata prilika ... Vi me volite? ... ree ona. Oh! da, volim vas! odgovori on glasom koji odade duboko osjeanje. Ja u ekati, Charles. Bo e otac je na prozoru ree ona odbijajui svog roaka koji se pri icao da je poljubi. Ona pobje e pod svod, Charles ode za njom; kad ga pazi, ona se povue do stepenic a i otvori dvokrilna vra-la; zatim, i ne znajui dobro kuda e, nae se u blizini Nano nine sobe, na najmranijem mjestu u hodniku; tu je Charles, koji je i ao za njom, uz e za ruku, privue na svoje srce, obuhvati oko struka i blago zagrli. Eugenija

se nije vi e otimala; ona primi i dade najneviniji, najslai, ali i najiskreniji pol jubac meu poljupcima. Draga Eugenija, roak je ne to bolje no brat, jer te mo e uzeti za enu ree joj Charles. Daj bo e! uzviknu Nanona, otvoriv i vrata svoga umeza. 135

Zaljubljeni se upla i e i pobjego e u dvornicu, gdje Eugenija uze svoj rad, a Char les stade itati Bogorodi-ine molitve iz molitvenika gospoe Grandet. Gle! ree Nanona svi se molimo bogu. Cim je Charles objavio svoj polazak, Grandet se ustumarao da se misli kao da se mnogo brine o njemu; on se pokazao izda an u svemu to nije stajalo ni ta; primio se da mu nae ovjeka za pakovanje stvari, i ree da taj ovjek hoe suvi e skupo da naplati svoje sanduke; stoga je po to-poto htio da ih sam napravi, te je upotrebio za njih stare daske; ustao zoro m da stru e, ude ava, mjeri, ukucava daske i napravio je vrlo lijepe sanduke u koje je spakovao sve Char-lesove stvar i; uze na sebe da ih spusti laom niz Loiru, da ih osigura, i da ih blagovremeno otprati u Nan-tes. Poslije onog poljupca u hodniku satovi su za Euge-niju prolazili u asnom brzin om. Ponekad bi zazeljela da ide sa svojim roakom. Onaj koji je poznao najjau od sv ih strasti, onu ije trajanje svakoga dana skrauju godine, vrijeme, smrtnu bolest, neke ljudske fatalnosti, taj e razumjeti Eugenijirie muke. Ona je esto plakala hod ajui po ba i koja je sad bila za nju suvi e tijesna, kao i dvori te, i kua, i varo ; ona j unaprijed polije-tela na prostranu morsku puinu. Najzad doe i dan pred polaza k. Ujutru, u odsustvu Grandetovom i Nano-ninom, dragocjeni kove i u kome su se nalazile one dvije slike bi sveano ostavljen u ormar, u jednu ladicu koja se mogl a zakljuati i u kojoj je le ala kesa, sad ve prazna. Ostavljanje ovog blaga nije pro l o bez mnogih 136 poljubaca i suza. Kad je metnula klju u njedra, Eugenija nije imala hrabrosti da uskrati Charlesu da poljubi mjesto na kome je bio klju. Ja u ga vjeito ovdje dr ati, dragi prijatelju. Onda e i moje srce uvijek biti tu. Ah! Charles, to nije lijepo odgovori ona kao karajui ga. Zar se mi nismo uzeli? odgovori on. Ti si mi dala rije, uzmi i ti moju. Tvoja zau vijek! ree Eugenija. Tvoj zauvijek! prihvati Charles. Nikakvo obeanje na ovom svijetu nije bilo iskrenije; Eugenijina ednost trenutno je posvetila Charleso-vu ljubav. Sutradan ujutru doruak je bio tu an. I samo Nanoni, kojoj je bilo slobodno da izrazi svoja osjeanja, blistale su suze u oima iako joj je Charles poklonio zla tom vezenu haljinu i kri o lancu. Siromah lijepi gospodin, gdje e da se na veze na more. Bog ne ka ga uva! U deset i po sati Grandetovi se uputi e da isprate Charlesa do po tanskih kola z a Nantes. Nanona je pustila psa, zabravila vrata, i sama ponijela Charlesovu runu torbu. Svi trgovci iz stare ulice izi li su na prag svojih duana da vide ovu povorku kojoj se na trgu pridru io magistar Cruchot. Nemoj da plae Eugenija! ree joj mati. Sinove ree Grandet pod kapijom gostionice, poljubiv i Charlesa u oba obraza otputu jte siromah, vratite se bogat, ast svoga oca nai ete neokaljanu, l/.a toga stojim j a, Grandet; samo e od vas zavisiti da... Ah, strie, sad mi put ne pada tako te ko. N ije li to najljep i poklon koji mi mo ete uiniti? Ne shvatajui rijei staroga kaara kome ne dade da dovr i, Charles proli na opaljeno lice svoga strica suze zahvalnosti, dok je Eugenija svom snagom stezala

,137 ruku svoga roaka i ruku svoga oca. Samo se bilje nik smije io divei se Grandetovom lukavstvu, jer je on je- dini dobro razumio starca. Grandetovi i Cr uchot, okru eni nekolikim linostima, ostado e pred kolima dok nisu krenula; a kad su se izgubila na mostu i samo ula u daljini, vinogradar ree: Sretan put! Na sreu, Cruc

hot je bio jedini koji je uo ovaj uzvik. Eugenija i njena mati su oti le na jedno m jesto na keju, s koga su jo dugo mogle vidjeti kola, i mahale su bijelim maramama , na to je Charles odgovarao ma ui svojom. Ah! majko, kako bih voljela da za asak imam bo ju mo! ree Eugenija u trenutku kad vi e nije vidjela Charlesovu maramu. Da ne bismo prekidali tok dogaaja koji su se desili u Grandetovoj porodici , potrebno je da unaprijed bacimo jedan pogled na operacije koje je ia Grandet vr i o u Parizu preko gospodina de Grassinsa. Mjesec dana poslije bankarevog odlaska Grandet je imao u rukama obveznicu od sto hiljada Hvara rente, plaenu po osamdese t franaka za sto. Podaci koji su se po njegovoj smrti na li u spisku njegove zaost av tine nisu nikad bacili ni najmanje svjetlosti na nain koji mu je njegovo nepovje renje do apnulo da vrijednost obveznice razmijeni za samu obveznicu. Magistar Cruc hot mislio je da je Nanona, i ne znajui, bila vjerno orue za prenos novaca. Nekako u to vrijeme ona je oti la na pet dana, tobo e da svr i neki posao u Froidfondu, kao da je Grandet bio kadar da ostavi ne to neuraeno. Sto se tie poslova kue Guillaumea G randeta, ostvarila su se sva ka-areva predvianja. U Francuskoj banci, kao to je poznato, mogu se dobiti najtanija obavje tenja o ve likim bogata ima u Parizu i unutra njosti. Imena gospodina de Grassinsa i Feliksa Gr andeta iz Saumura bila su tu poznata i u ivala su ono po tovanje koje je ukazivano f inancijskim veliinama ogromnih nepokretnih dobara koja nisu za138 du ena. Dolazak saumurskog bankara, s nalogom, kako se govorilo, da asno likvidira kuu Grandet iz Pariza, dovoljan je, dakle, bio da pokojnikovu sjenu sauva od sra mote steaja. Skidanje peata izvr eno je u prisustvu povjerilaca, a porodini bilje nik poeo je propisno vr iti popis zaostav tine. Ubrzo poslije toga gospodin de Grassins iskupi povjerioce koji jednoglasno izabra e za likvidatore saumurskog ban kara i Francoisa Kellera, efa jedne bogate kue, jednoga od glavnih povjerilaca, i dado e im potrebno ovla tenje da spasu u isti mah i ast porodice i njihova potra ivanja. Kredit Grandeta iz Sau-mur a, nada koju je on ulio u srca povjerilaca preko gospodina de Grassinsa, olak a e sporazum; meu povje-riocima se nije na ao ni jedan koji bi se protivio. Nikome nije ni na um palo da svoje primanje otpisuje, i svaki je u sebi govorio: Grandet iz Saumura platie sve. Proteklo je est mjeseci. Pari ani su isplatili mjenice u opticaju, i ostavili ih u svoje novanik e. To je bio prvi rezultat koji je kaar htio postii. Devet mjeseci poslije prvog s kupa likvidatori razdijeli e svakom povjeriocu po etrdeset i sedam za sto od cjelokupne sume. Ova suma dobivena je prodajom papira od vrijednosti, dobara, uope prodajom cijele imovine pokojnog Guillaumea Grandeta, prodajom potpuno savjesnom. Likvidacija je izvr ena ne mo e biti po tenije. Povjerioci sa zadovoljstvom priznado e jedinstvenu i neospornu asnost Gra n-dctovih. Kad su se ove hvale dovoljno rasprostrte, povjerioci zatra i e ostatak sv og novca. Morali su da uputo Grandetu jedno zajedniko pismo. Tu smo ree nekada nji kaar baciv i pismo u vatru strpljenja, dragi moji. Kao odgovor na prijedloge koji su u tome pismu bili iznijeti, Grandet iz Sau mura iznese zahtjeve da se kod kakvog bilje nika deponuju sve isprave o potra ivanji ma iz zaostav tine njegovog brata, uz priznanice o ve primljenim sumama, pod izgov orom da se pre-

139 iste krsnu e bezbrojne te sutra nee ni ta da , najmlae je dijete

rauni i tano utvrdi stanje zaostav tine. Zbog ovog deponovanja is koe. Povjerilac je obino nekako nastran. Danas gotov na sporazum, uje; kasnije je opet neobino dobra srca. Danas mu je ena raspolo ena dobilo zube, u kui je sve dobro, i on nee da izgubi ni pare; su

tra pada ki a, ne mo e da izie iz kue, melanholian je, i pristaje na sve prijedloge koj i jednu stvar mogu okonati, prekosutra i te jamstvo; a na kraju mjeseca, d elat jedan ! hoe da vas uni ti. Povjerilac lii na onog vrapca u slobodi na iji rep djeca meu zrno soli; ali povjerilac upotrebljava ovu sliku za svoje potra ivanje koje ne mo e da n aplati. Grandet je promatrao atmosferske promjene povjerilaca i povjerioci njego vog brata povinova e se svima njegovim raunima. Neki su se naljutili i izjavili da nee da uju za depo-novanje. Dobro je! sve ide kako valja govorio je Grandet i zado voljno trljao ruke, itajui pisma koja mu je u vezi s ovim pisao gospodin de Grass ins. Nekoliko njih pristade na deponovanje jedino pod uslovom da im se priznaju prava da se ne moraju ni jednoga odrei, zadr avajui tavi e pravo tra enja steaja. Nastade nova prepiska, poslije koje Grandet iz Saumura pristade na sve tra ene uslove. Bla godarei ovom ustupku, ovjeni povjerioci privolje e nemilosrdne povjerioce. Deponovan je bi izvr eno, istina, ne bez nekih albi. Taj starac govorili su gospodinu de Gras sinsu vue za nos i vas i nas. Dvadeset i tri mjeseca poslije smrti Guil-laume a Grandeta mnogi su trgovci, zaneseni trgovakim poslovima, zaboravili na svoj a potra ivanja od Grandeta; a kad bi ih se sjetili, rekli bi: ini mi se da e onih etrd eset i sedam posto biti sve to u dobiti. Ka-ar je raunao na vrijeme koje je, kako je govorio, najbolji pomaga. Na kraju tree godine gospodin de Grassins izvijesti pism om Grandeta da je privolio povjerioce da za deset posto ustupe svoja primanja u sumi od 140 dva miliona i etiri stotine hiljada, koliko je kua Grandet jo dugovala. Grandet odg ovori da su u ivotu i bi- lje nik i bankar ija su neuvena bankrotstva prouzrokovala smrt njegovog brata, da se njihovo stanje mo da popravilo, i da ih treba tu iti sudu, kako bi se od njih to i upalo i smanjila suma de ficita. Krajem etvrte godine deficit je tano utvren i iznosio je mi-lion i dvije st otine hiljada franaka. Opet otpoe e pregovori koji su trajali est mjeseci izmeu likvidatora i povjerilaca i izmeu Grandeta i likvidatora. Najzad, pr itije njen sa svih strana da plati, Grandet iz Saumu-ra odgovori likvidatorima oko devetoga mjeseca te godine: da mu je sinovac, koji se obogatio u Indiji, pisao kako ima namjeru da sasvim isplati dugove svoga oca; da on mo e uzet i na sebe isplatu bez njegovog znanja i odobrenja, i da oekuje odgovore. Oko polo vine pete godine povjerioci su bili jo zavaravani rijeju sasvim koju je ovaj divni kaar s vremena na vrijeme ponavljao, smijui se u sebi i nikad n e izgovarajui rijei: Ovi Pa- ri ani! bez lukavog osmijeha i psovke. Ali je povjerio-ce oekivao neuveni udes u analima trgovine. Oni e se nai u polo aju u kome ih je Grandet odr avao u trenutku kada e ih dogaaji ove prie primo rati da se ponovo pojave. Kad se cijena obveznicama popela na 115, ia Grandet prod ade svoje obveznice, povue iz Pariza otprilike dva miliona i etiri stotine franaka u zlatu, i ovaj novac ode u burad, u kojima j e bilo est stotina hiljada franaka interesa na interes, zaraenih na obveznicama. G ospodin de Grassins ostao je i dalje u Parizu. Evo za to: prije svega, bio je naimenovan za poslanika; a poslije, on, otac porodice, kome je bio dodija o dosadan saumurski ivot, zaljubio se u Florinu, jednu od najljep ih glumica iz Gos poinog kazali ta, te je tako nekada nji podoficir imao prevagu nad bankarom. Izli no je govoriti o njegovom vladanju; ono se u Saumuru smatralo kao k rajnje nemoralno. Njegova je ena bila sretna

141 to im je imovina bila odvojena i to je bila dovoljno umje ana da preu zme saumursku radnju koja je nastavila rad pod njenim imenom, da bi naknadila ve like gubitke, nanijete joj ludorijama gospodina de Grassinsa. Cruchotovi su tako ravo predstavljali stanje ove bijele udovice da je vrlo ravo udala svoju ker i mor ala se odrei enidbe svoga sina s Eugenijom Grandet. Adolphe ode u Pariz svome ocu i tamo se, ka u, sasvim pokvario. Cruchotovi su likovali. Va mu ne zna ta radi govorio je Grandet gospoi de Grassins, dajui joj na zajam izvje snu sumu, uz garanciju. Ja vas veoma alim, vi ste dobra enica.

Ah! gospodine odgovori jadna ena ko bi mogao i pomisliti da je onog dana kad je o d vas otputovao u Pariz oti ao u svoju propast? Bog mi je svjedok, gospoo, da sam do posljednjeg asa sve inio da ga zadr im da ne i de. Gospodir predsjednik je htio po to-poto da ga zamijeni; ali sac znamo za to je g ospodin de Grassins toliko bio navalio da ide. I tako Grandet nije ni za to obavezan bankaru.

U svakoj prilici ene imaju vi e uzroka za bol no Sto ih ima ovjek, i pate vi e od njega. ovjek ima snage i upra njava svoje sile: radi, ide, zanima se, misli, pun je nade u budunost i nalazi u tome utjehe. Tako je radio Charles. Ali ena se ne rast aje lako s bolom, nju ni ta ne mo e da razonodi, ona se spu ta do dna provalije koju j e taj bol stvorio, mjeri je i esto je ispunjava svojim molitvama i svojim suzama . Tako je radila Euge-nija. Ona se upoznavala sa svojom sudbinom. Osjeati, volje ti, patiti, rtvovati se, to e vjeito biti sadr aj eninog ivota. Eugeniji je bilo suen da bude potpuno ena, samo bez onoga to bi je tje ilo. Njena srea, nagomilana kao avli rastureni po zidu, kako se divno izrazio Bossuet, nije joj mogla jednog dana is puniti ni 142 iaku. Bol nikad dugo ne izostaje, a za nju je stigao ubrzo. Sutradan poslije Cha rlesovog odlaska Grandetova je kua opet dobila svoju obinu fizionomiju za sve, izu zimajui Eugeniju kojoj se najedanput uinila pusta. Ona je htjela da Charlesova sob a bez oevog znanja ostane u onom stanju u kakvom ju je on ostavio. Gospoa Grandet i Nanona bile su rado sauesnice ovoga status quo. Ko zna, mo da e se vratiti prije no to mi mislimo? ree ona. Ah! Ba bih voljela da je ovdje odgovori Nanona. Bila sam se ve navikla na njega! To je bio zaista dobar i krasan mladi, gotovo lijep, a smjeran kao djevojka. Eug enija pogleda Nanonu. Sveta Bogo- rodice, kakve su vam oi, gospoice! Zbog njih ete du u izgubiti! Ta nemojte nas tako gledati! Od toga dana: ljepota gospoice Grandet dobi nov Izraz. Ozbiljne ljubavne mi sli koje su postepeno obu- zimale du u, dostojanstvo ene koja zna da je neko voli, dado e njenim crtama onu vrstu sjaja koji slikari pred- stavljaju oreolom. Prije d olaska njenog roaka Eugeniju se mogla sravniti s Bogorodicom prije zaea; kad je ot i ao, liila je na Bogorodicu majku: zaela je ljubav. Ove dvije Marije, koje su tako razliite i koje tako vje-Sto predstavljaju panski slikari, ine jednu od najsvjetlij ih figura kojima kr anstvo obiluje. Vraajui se sa slu be, na koju je oti la sutradan posl ije Charlesovog odlaska i kad se zavjetovala da e svakog dana ii, ona uzo kod varo k og knji ara jednu mapu koju je prikucala pored ogledala da bi pratila svoga roaka n a njegovom putu u Indiju, da bi mogla ujutru i uvee da se nae u lai koja ga je prev ozila, da ga gleda, da mu se obraa s hiljadu pitanja, i da mu ka e: Da li si zdrav? Du nisi bolestan? Misli li na mene gledajui u zvijezde H ijim si me ljepotama i znaa jem ljubavi upoznao? utim bi ujutru ostajala zami ljena pod orahom, sjedei

143 na crvotonoj i sivom mahovinom obrasloj klupi na kojoj su rekli je dno drugome toliko prijatnosti, na kojoj su ma tali o svom lijepom ivotu. Mislila j e na budunost gledajui nebo koje je kroz uzani prostor izmeu zidova mogla vidjeti, zatim stari zid i krov pod kojim je bila Charlesova soba. Jednom rijei, to je bil a usamljena ljubav, ljubav prava i postojana, koja se uvlai u sve misli i postaje sr ili, kako bi rekli na i stari, materija ivota. Kad bi takozvani ia-Grandetovi prij atelji do li uve-e da malo posjede, ona je bila vesela, pretvarala se; ali preko ci jeloga dana govorila je s majkom i Nanonom o Charlesu. Nanona je razumjela da mo e imati saue a prema bolu svoje mlade gospoe, a da se ne ogrije i o svoje du nosti prema s tarome gospodaru i govorila je Eugeniji: Da sam ja nekog zavoljela, ja bih... i la s njim i u pakao. Ja bih... to... Ja bih i u smrt za njega; ali... ni ta. Ja u i umr ijeti a neu znati ta je to ivot. Hoete li mi vjerovati, gospoice, da onaj ia Cornoill r, koji je ipak dobar ovjek, obigrava oko mene zbog mojih obveznica ba kao ovi to d

olaze da omi-ri u gospodinovo blago udvarajui se vama? Ja to vidim jer sam lukava, iako sam prosta; e vidite, gospoice, to mi godi, iako to nije ljubav. Tako proo e dva mjeseca. Ovaj domai ivot, nekad tako jednolik, postao je ivlji zbog ozbiljnosti prevelike tajne koja je jae vezivala ove tri ene. Za njih, je, pod si vom tavanicom ove dvornice, Charles ivio, i ao, dolazio. Svake veeri i svako jutro E ugenija je otvarala stol i promatrala sliku svoje strine. Jedne nedjelje ujutru zatee je mati u trenutku kad je Charlesove crte tra ila u crtama slike. Tada je gos poa Grandet saznala za stra nu tajnu o zamjeni koju je putnik uinio za Eu-genijino b lago. I ti si mu sve dala! ree mati upla ena. A ta e rei ocu na Novu godinu kad bude da vidi tvoje zlatnike? 144 Eugenijine se oi ukoi e i obje ene provedo e itavo pola dana u samrtnome strahu. Bile s u toliko zbunjene da su propustile glavnu misu i oti le tek na blago-darenje. Za tri dana s vr avala se 1819. godina. Za tri dana imala je da otpone stra na drama, graanska trage dija bez otrova, bez no a, bez prolivanja krvi, ali to se tie glumaca, okrutnija no sve drame koje su se odigrale u uvenoj porodici Atrida. ta e biti s nama? ree gospoa Grandet svo joj keri spu tajui na krilo svoje pletiv o. Sirota majka podnijela je toliko uzbuenja za dva mjeseca da jo nije bila dovr ila vunene rukave koji su joj bili potrebni za zimu. Ova injenica, na prvi pogled ve oma beznaajna, imala je za nju vrlo rave posljedice. Kako je bila bez rukava, stra n o je dohvati hladnoa kad je bila sva oblivena znojem koji je izazvao strahoviti g njev njenog mu a. Da si mi povjerila svoju tajnu, edo moje, imali bismo vremena da pi emo u Pariz gospodinu de Gras-sinsu. On bi nam mogao poslati zlatnike sline tvojima; i, mada ih Grandet do bro poznaje, mo da... Ali gdje bismo na li toliko novaca? Ja bih zalo ila svoj imetak. Uostalom, gospodin de Grassins bi nam... Sad je sve kasno odgovori Eugenija potmulim i promijenjenim glasom, prekidajui majku. Vi zaboravljate da sutra ujutru treba da mu estitamo Novu godinu u njegovo j sobi. Ali, keri, za to se ne bih obratila Cruchoto-vima? Ne, ne, neu da zavisimo od njih. Uostalom, pomirila sam se s tim. Dobro sam uinil a, i ne kajem se nimalo. Bog e me za tititi. Neka bude njegova sveta volja. Ah! da ste proitali njegovo pismo, vi biste, majko, samo o njemu mislili. 10 Eugenija Grane 145 Sutradan ujutru, 1. januara 1820, u oevidnom strahu koji ih je obuzimao, ma ti i ki na le su najprirodnije izvinjenje da ne dou sveano u Grandetovu sobu. Zima 1 819 1820. bila je jedna od najjaih onoga vremena. Krovovi su bili pretrpani snijego m. Gospoa Grandet ree mu u, im je ula kretanje u njegovoj sobi: Grandet, naredi, molim te, Nanoni da podlo i malo moju sobu; tako je o tra zima da sam se iva smrzla pod pok rivaem. Ja sam ve u godinama kada se moram uvati. Uostalom, nastavi ona poslije krat ke poivke, i Eugenija e doi ovamo da se obue. Siroto dijete moglo bi navui kakvu boles t ako se bude oblailo u svojoj sobi po ovakvoj zimi. Poslije emo doi da ti estitamo Novu godinu kraj vatre, u dvornici. Ta, ta ta, ta, ala si pustila jezik! Lijepo si poela godinu, gospoo Grandet! Nika

d nisi toliko govori- la. Nisi valjda jela kruha natopljenog u vinu. Za a-sak zav lada ti ina. Dobro, dobro nastavi starac, kome je bez sumnje, godio prijedlog njeg ove ene uiniu vam po volji, gospoo Grandet. Ti si zaista do- bra ena i neu da ti se desi na kraju ivota, mada su uope Bertellierovi dobre grae. A! zar nije tako? uzvi knu on poslije kratke utnje. Nego, naslijedili smo ih i pra tam im. I on se zaka lja. Vi ste jutros dobre volje, gospodine ree ozbiljno sirota ena. Ja sam uvijek dobre volje ... Veselo, kaaru, Spremaj burad staru!

dodade on ulazei potpuno obuen u sobu svoje ene. Do avola, to jest, jest, ba je zima. Imaemo, eno, dobar doruak. Gospodin de Grassins poslao mi je pa tetu od gu ije d igerice peurkama! Idem na po tu da je uzmem. Tu e, nadam se, biti i jedan veliki

146 zlatnik za Eugeniju ree joj kaar na uho. Ja, eno, vi e nemam zlata. Imao sam, istina, jo nekoliko starih zlatnika, tebi to mogu rei; ali sam ih morao ulo iti u trgovinu. I, da prosvetkuje prvi dan u godini, on je poljubi u elo. Eugenija uz viknu dobra ena ne znam na koJoj je strani spavao tvoj otac, ali je jutros dobre volje. Ne brini se! izvui emo se. ta je na em gospodaru? ree Nanona, ulazei u gospoinu sobu da nalo i pe. Prije svega ao mi je: Dobar dan, sretna ti Nova godina, ludo stara! Idi, nalo i vatru u sobu mo je ene, zima joj je! Poslije, to sam bila glupa, kad je pru io ruku da mi da talir od est franaka, koji nije gotovo nimalo izlizan. Pogledajte samo, gospoo. O! dobri g ospodin! to jest, jest, ba je dobar ovjek. Ima ih koji su, to stariji, sve tvri, dok on, on postaje blag kao va kasis i sve je bolji. Dobar, krasan ovjek... Tajna ove radosti le ala je u potpunom uspjehu jedno Grandetove pekulacije. Po odbitku sume koju mu je kaar dugovao za eskontiranje holandskih mjenica u vrijedn osti sto pedeset hiljada franaka, i za vi ak koji mu je pozajmio da dopuni potreba n novac za kupovinu dr avnih obveznica za sto hiljada franaka, gospodin de dassins poslao je Grandetu po tom trideset hiljada franaka u talirima, kao ostatak od nje govih estomjesenih interesa i javio mu je za skok dr avnih papira. Oni su u to doba bili po 89, a najuveniji kapitalisti kupovali 11 ih, krajem januara, po 92 franka . Grandet je dobijao ..i dva mjeseca dvanaest posto na ulo eni kapital. Pre-? i ;l,io je svoje raune i imao je da primi ubudue po pe--le:;ot hiljada franaka svaki h est mjeseci, bez plaanja poreza i popravaka. On je najzad shvatio sve dobre stra ne dr avnih obveznica prema kojima su palanani osje- tili neku neodoljivu odvratnos t i vidio je sebe, prije ne/fo to protee pet godina, kao vlasnika kapitala od ni* 147

est miliona, uveanog bez mnogo truda i koji je sa vrijedno u njegovih nepokretnih dob ara predstavljao ogromno bogatstvo. est franaka koje je dao Nanoni mo da su bili pl aa za neku ogromnu uslugu koju je slu kinja i ne znajui uinila svome gospodaru. O! o! kuda li e to ia Grandet kad tako rano uri kao na po ar? pitali su se trgovci otvarajui svoje duane. A kad su vidjeli da se vraa s keja s nosaem iz brodarskog dr u tva, koji je nosio na kolicima pune kese, jedan od njih ree: Kud e voda nego u rijeku; i ao ia po svoje talire. Dolaze m z Pariza, iz Froidfonda, iz Holandije dodade drugi. Taj e naposljetku kupiti cio Saumur uzvikn uo je trei. Prkosi zimi; uvijek je zaposlen ree jedna ena svom mu u. Hej, gospodine randet! ree mu jedan trgovac, njegov najbli i susjed da vam pomognem. Ne vrijedi odgovori vinogradar sve sam petparac. Srebrn dodade nosa apatom. Ako hoe da dobije pristojnu nagradu, zauzdaj malo tu tvoju brnjicu ree starac nosau otvarajui svoja vrata. Gle ti starog lisca! Ja sam mislio da je gluh pomisli u sebi nosa izgleda da uje k

ad je hladno. Evo ti franak za Novu godinu, pa uti! isti se! ree mu Grandet. Nanona e ti vratiti kolica. Nanona, jesu li one dvije guske u crkvi! Jesu, gospodine. Ded, na posao! viknu, dodajui joj kese. Taliri su za tren oka bili preneseni u n jegovu sobu, u koju se zatvorio. Kad doruak bude gotov, lupnue u zid. Ova kolica no si brodarskom dru tvu. Dorukovalo se tek u deset sati. Ovdje ti otac nee tra iti novac ree gospo a Grandet svojoj keri kad su se vratile iz crkve. 148 uostalom, kazae da ti je zima. Poslije emo imati vremena da ti kesu popunimo za tvo j roendan... Grandet sie niz stepenice, mislei o tome kako e fivoje talire odmah da pretvori u zlato i kako je bila divna njegova spekulacija s dr avnim obveznicama. Bio je r ije en da tako ula e svoje prihode sve dotle dok se obveznice ne popnu na sto franak a. Ovo razmi ljanje bilo jo kobno za Eugeniju. im je u ao, obje mu ene estita e Novu godi nu; ki, zagrliv i ga i milujui ga, a gospoa Grandet ozbiljno i dostojanstveno.

sam ga iz Pariza. U ovoj kui nema ni truna zlata. Samo ga ti ima . P oka i mi, edo, svoje zlato. Zar sad? isuvi e je hladno; da dorukujemo prvo odgovori Eugenija. Dobro, pokazae ga poslije doruka. To e nam svima pomoi varenju. Onaj debeli de Grass ins poslao nam je ovo. Zato, djeco, jedite, ne staje nas ni ta. Dobro radi de Gras sins, zadovoljan sam njim. ini veliku uslugu Charlesu, i to besplatno. Vrlo lijep o ureuje stvari onog jadnog pokojnog Graneta. Oh! ohl ree poslije krae poivke i puni usta ala je dobro! Ta jedi, eno I bie sita bar dva dana. Nisam gladna. Ti zna da sam ne to slaba. Jest, ja, slaba! Jedi slobodno, ne boj se, nee pokvariti stomak; ti si od Eertell lirovih, ena krepka. Mulo si, istina, po utjela, ali ja volim utu boju. Oekivanje sramne i javne smrti je mo da manje trafino za osuenoga no to je bilo m gospou Grandet 1 njenu 'ker oekivanje dogaaja koji su imali a zavr e ovaj porodini dor k. Sto je stari vinogradar veseliji govorio i jeo, sve s# vi a stezalo srce ovih en a. Ki je

bavio

pri svem tom imala oslonca u ovoj okolnosti: crpla je snagu u svojoj ljubavi. 149 Za je njega, u za sebi njega govorila pod- nijeu sve muke ovoga svi

jeta. Na ovu misao pogledala je svoju majku oima u kojima je plamtjela odva nost. Nosi sve ovo ree Grandet Nanoni, kad su oko jedana est sati zavr ili doruak ali nam ostavi stol. Ljep e emo moi da razgledamo tvoje malo blago re e gledajui Eugeniju. Malo! Bogami, i nije. Ima , po

pravoj evet to manje krugli a ? zlato. a Imao ma, e mu a nije ju.

vrijednost, stotina franaka, ini jedan. sumu, Nalijevo ode. Nee edo? ne reko sam, i rei ba biti koji bilo

pet hiljada d pedeset i de vet i-jutro njih etrdeset, est hiljada franaka No, ta jer, vidi , krug, Nanona, starac. Nanona to e ali vi e valjda Eugenija odrei i njena u ocu; mati livra o

sad franaka misliti dvanaestak

uskoro, ljep i e u ti

pokloniti itavom

naj ikad kra

Slu aj, dakle, edo. Javila se divna prilika: tvojih est hiljada franaka mo e ulo iti u dr avne obveznice, pa e svakih est mjeseci vui dvije stotine franaka in plaa ni porez, ni popravke, niti se mraza, poplave, niti ega to uma njuje prihode. Mo d a ti je te ko da a, edo? Ali, opet, donesi mi ga. Ja nike, holandske, portugalske, Mogolove i, sa zlatnicima koje u ti poklanjati za tri godine povraties polovinu svoga lijepog blaga u zlatu. Sto veli edo! Digni malo taj nosi. Hajde, idi, donesi ga. Trebalo b i da me poljubi u oi to ti kazu-

150 jem ove tajne ivota i smrti za talire. Zaista, taliri ive i Rami u kao ljudi: odlaze , dolaze, plode se, mno e se. Eugenija ustade, ali, po to je po la nekoliko koraka' k vratima, naglo se okrenu , pogleda ocu pravo u oi i ree mu: Nemam vi e svoje zlato. Nema vi e svoje zlato! uz viknu Grandet i prope se kao konj kad pukne top na deset koraka od njega. - Nemam. Vara se, Eugenija. Ne. Sta ka e ! kosira ti oinog! Kad je kaar ovako psovao, zidovi su se tresli. Blagi bo e! kako je gospoa preblijedjela! uz-viknu Nanona. Grandet, tvoj e me gnjev u grob otjerati ree sirota ena. Ta, ta, ta, ta, hoe, ja! Vi u va oj porodici nikad ne umirete! Eugenija, ta ste uinili sa svojim novcem? uzviknu ustremiv i se na nju. Gospodine ree ki koja je kleala kraj gospoe Grandet mojoj je majci zlo... pogledajt

e. Nemojte da je ubijete. Grandeta upla i bljedilo koje se razlilo po licu njegove ene, maloprije tako utom. Nanona, pomozite mi da legnem ree mati iz nemoglim glasom. Zlo mi je. Nanona odmah uze pod ruku svoju gospou, Eugenija uini to isto, i njih dvije je s te kom mukom odve-<lo c u sobu, jer je na svakom koraku gubila svijest. Grandet os tade sam. Pri svem tom poslije nekoliko tre- nutaka pope se na sedam-osam stepen a i povika: Eugenija, kad vam mati bude legla, sii ete ovamo. Hou, oe. Ona ubrzo sie, po to je smjestila majku.

Keri 151

ree joj Grandet

da mi ka ete gdje vam je novac.

Oe, ako mi dajete poklone kojih nisam potpuni gospodar, uzmite ih natrag ri hladno Eu-genija tra ei na kaminu zlatnik i pru ajui mu ga. Grandet ivo epa zlatnik i strpa ga u d ep.

odgovo

Razumije se da ti neu vi e ni ta dati! Ni ovoliko! ree puknuv i noktom svoga palca o pre dnji zub. Vi, dakle, prezirete svoga oca? Nemate, dakle, povjerenja u njega? Ne znate, dak le, ta je to otac? Ako nije za vas sve i sva, onda nije ni ta. Gdje vam je zlato? Oe, ja vas volim i po tujem, pored svega va eg gnjeva; ali u vam vrlo ponizno napome nuti da je meni dvadeset i dvije godine. Vi ste mi esto govorili da sam punoljetna, i ja^to znam. Ja sam sa svojim novcem ui- nila to mi je bilo volja da uinim i budite uvjereni da je dobro upotrebljen ... Na to? To je neprikosnovena tajna ree ona. Zar nemate i vi svojih tajni? Zar ja nisam glava porodice? Zar ja ne mogu imati svoje poslove? Ovo je moj posa o. Taj posao mora da je rav kad ne mo ete da ga ka ete svome ocu, gospoice Grandet. Naprotiv, vrlo je dobar, i ne mogu ga rei svome ocu. Recite mi bar kad ste dali zlato? Eugenija dade glavom znak da hee da ka e. Jeste li ga imali na dan va eg roenja? Eugenija, koja je radi ljubavi bila toliko lukava koliko i njen otac radi tv rdienja, mahnu glavom onako isto. E ovakve tvrdoglavosti i ovakve krae nije jo nika d bilo ree Grandet glasom koji se peo u crescendo, i od koga je postupno odjekiva la kua. Kako! ov152 iljo, u mojoj roenoj kui, kod mene, neko da ti uzme zlato? jedino zlato u kui. I ja da ne znam ko ga je uzeo. Zlato je ne to dragocjeno. I najestitije djevojke mogu pogrije iti, dati ne znam to, t o nije ni ta neobino kod velike gospode, pa ni kod obinih graana; ali dati zlato, jer vi ste ga dali nekome, a? Eugenija osta hladna kao stijena. Je li ko vidio ovakvu ker! Jesam li ja va otac? Ako ste ga dali, morali ste uzeti priznanicu ... Jesam li bila u pravu ili ne da uradim to mi je; volja? Je li bilo moje? Ali ti s i jo dijete! Punoljetno. Zbunjen logikom svoje keri, Grandet preblijedje, lupao je, psovao. Zatim, kad je mogao da progovori, uz- viknu: Prokleta zmijo! ah! nezahvalni stvore, zna tla t e volim, pa to i zloupotrebljava . Ubija svog oca! Zacijelo si na e imanje bacila pre d noge onom prosjaku ftlo nosi izme od safijana. Kosira mu oinog! Ne mogu 1o li iti

nasljea, ali te proklinjem, i tebe i tvoga roaka, i djecu tvoju! Od toga to si uinil a nee vidjeti nikakva dobra, jesi li razumjela? Ako si Gharlesu... Ali ne, to nije moguno. ta! taj propali fifiri da me opljaka? ... On pogleda svoju ker koja osta nije a i hladnu. I ni da se makne! ni da trene! Vi e je Grandet no Sto sam ja sam. Nisi valjda dala svoje zlato badava? Govori! Eugenija pogleda oca ironinim pogledom k oji ga je uvrijedio. Eugenija, vi ste u mojoj kui, kod Hvoga oca. Ako hoete da ost anete ovdje, morate se povinovati mojim zapovijestima. Crkva vam nala e da se poko ravate. Eugenija obori glavu. Vi mi vrijeate ono to mi je najdra e nastavi on ja ho da budete poslu ni. Idite u svoju sobu. U njoj ete ostati sve dotle dok vam ne dopu stim da iziete. Nanona e vam dtili hljeba i vode. uli ste, idite! Eugenija bri nu u pla i pobje e majci. Po to je nekoliko puta obi ao ba u pokrivenu snijego , ne osje-

153 ajui hladnou, Grandet nasluti da mu je ki kraj njegove ene, i, veom a zadovoljan to e je uhvatiti u ne- po tovanju njegovih zapovijesti, ustra uz stepen ice lako kao maka, i pojavi se u sobi gospoe Grandet u trenutku kad je milovala po kosi Eugeniju, ije je lice le alo u materinom krilu. Utje i se, moje jadno dijete, tvoj e otac popustiti. Ona vi e nema oca! ree kaar. Jesmo li zbilja vi i ja, gospoo Grandet, rodili ovako ne poslu nu ker? Lijep odgoj, naroito religiozni! to vi niste u svojoj sobi? Napolje, u zatvor, u z atvor, gospoice. Zar hoete da me li ite keri, gospodine? ree gospoa Grandet, pokazujui lice za areno zb groznice. Ako hoete da je uz vas, vodite je, istite se obje iz kue. Grom i pakao! gdje je nov ac? Sta je s novcem? Eugenija ustade, oholo pogleda svog oca i ue u svoju sobu, koju ia zatvori. vatru ugasi on povika Sjede u kamina kraj naslonjau svoje dobi j s vornici. ednu ene, Nanona kojoj ree: Za cijelo ga je dala onom zavodniku Charlesu, kome je na novac zamakao za oko. U opasnosti koja je prijetila njenoj keri, i u svojim osjeanjima prema nj oj, gospoa Grandet nae dovoljno snage da prividno ostane hladna, nijema i gluha. samo e, mrtva. Trebalo je, gospodin da me postedite u ovom trenutku, mene koja vam nikad ni ta na ao ni sam uinila, bar tako mislim. Va a vas ki voli, i ja sam uvjerena da je nevina kao novoroene; zato, ne mojte je muiti, opozovite svoju odluku. Hladnoa je vrlo jaka; mo ete biti uzrok kakve ozbiljne bolesti.

154 Neu ni da je vidim ni da govorim s njom. Osta-e u svojoj sobi o hljebu i vodi sve dotle dok ne zadovolji svog oca. Do avola! glava porodice mora znati kud se djcn e novac iz njegove kue. Ona je imala rupije, kojih mo da nema nigdje vi e u Francusko j, pa enovske zlatnike, pa holandske dukate. Gospodine, Eugenija je na e jedince, pa ba da ih je i u vodu bacila ... U vodu! uzviknu starac u vodu! Vi ne znate ftla govorite, gospoo Grandet. Sto sa m rekao, rekao. Vi znate mene! Ako hoete mira u kui, pitajte svoju ker, i.sku ajte je ; ene se u tome bolje razumiju no mi ljudi. Ma ta da je uinila, ja je neu pojesti. B oji li se mene? Da je pozlatila svoga roaka od glave do pete, on je na morskoj pui ni, ne mo emo juriti za njim, zar nije tako?

Lijepo, gospodine! Potresena nervnom krizom, ili Eugenijinom nesreom koja je poj aala njenu materinsku ljubav i njenu pronicljivost, gospoa Grandet uoi stra an pokret bradavice svog mu a u trenutku kad je htjela da odgovori; ona promijeni misao ne mijenjajui glas. Lijepo, gospodine, zar ja imam na nju veeg utjecaja no vi? Ona mi ni ta nije rekla; vidi se da je va a ki. Vraga! ala danas imate odrije en jezik! Ta, ta, l.a, ta, vi to kao da mi prkosite . Mo da ste u sporazumu H njom. On pogleda svoju enu pravo u oi. Zaista, gospodine Grandet, ako hoete da me otjerale u grob, treba samo da nastavit e tako. Ka em vam, i;o:;podine, i, makar me stalo ivota, kazau vam opet: vi Hte nepravedni prema svoj oj keri; ona je razlo nija od vas. Taj je novac njen, ona ga je mogla samo na dobro upotrebiti, a bog jedini ima pravo da zna na a dobra djela. Ja vas preklinjem, go spodine, oprostite Eugeni-Jll... Tako ete ubla iti djelovanje udara koji mi je va

gnjev zadao, i spasiete mi mo da 155 Idem oj se kui

ivot. Moju ker, gospodine, vratite mi moju ker.

ree ne

on.

U mati kao Eug Jest, gristi jeste to svaka no vac k dr

moj

mo e izdr ati; i ki misle i govore da... Br!... Vi ste mi, enija, dali lijep poklon za Novu godinu uzviknu. plaite! Savjest e vas za ovo to ste uinili, li razumjeli? Na to vam je se prie ujete est puta tri mjeseca, kad dajete svoga oca jednom besposliaru koji e vam srce pro- derati, ad ne budete imali ni ta ugo da mu date?

nih roditelja odnese novac jedne jadne djevojke. Kad su se vrata s ulice zatvorila, Eugenija izie iz svoje sobe i doe majci, Vi ste pokazali mnogo odva nosti za svoju ker ree joj, Vidi li, dijete moje, emu voe nedopu tene stvari? ... Zbog tebe sam morala da la em. Oh! ja u se moliti bogu da samo mene kazni za to. Je li istina ree prepla ena Nanona ulazei da e gospoica ostatak svojih dana provesti o hlje bu i vodi? Pa ta je to, Nanona? ree mirno Eugenija. A ja da jedem maslo kad gospoica jede suh hljeb... da ne d bog! Ni rijei vi e o tome, Nanona ree Eugenija. E vidjeete! Grandet je veerao sam, prvi put poslije dvadeset i etiri godine. 156

Tebi ni ta ne govorim. Jezik za zube, inae u te otjerati. Sto ti je ono u

erpenji to v

ri na pei? Topim mast... ? Imaemo goste veeras, nalo i vatru. Cruchotovi, gospoa de Grassins i njen sin doo e u osam sati i zaudi e se to ne vide ni gospou Granet ni njenu ker. ena mi je ne to slaba. Eugen ija je kod nje odgovori stari vinogradar, ije li ce ne odade nikakvo uz buenje. Poslije jednog sata, koji je protekao u obinom razgovoru, gospoa de Grassins, k oja je oti la da obie gospou Grandet, sie i svi je redom upita e: Kako je Ijospoi Grandet? Bogami, ni ta ne valja, ba ni ta ree ona. .Stanje njenog zdravlja doista zadaje brige. S obzirom na njene godine, treba biti vrlo obazriv, gospodine Grandet. Vidjeemo odgovori vinogradar rasijano. Svi su mu redom po eljeli laku no. Kad su Cruchotovi bili na ulici, gospoa de G rassins im ree: Kod Grandctovih ima ne to. Majci je vrlo ravo, a ona to i ne sluti. Ki ima crvene oi, kao u nekoga koji je mno-i;o plakao. Da nee da je udadu protiv nj ene volje? Kad je vinogradar legao, Nanona polako, u arapama, doe Eugeniji i donese joj pr enu pa tetu. Evo, gospoice ree dobra djevojka Cor-noillcr mi je donio zeca. Vi tako malo jedete da e vam ova pa teta trajati osam dana; a kako je sad hladno nee se pokvarit i. Bar neete morati jesti suh hljeb. To nije nimalo zdravo. Jadna Nanona! ree Eugenija stiskajui joj ruku. Nainila sam vrlo dobru, vrlo ukusnu pa tetu; on nije ni primijetio. Kupila sam i s lanine i lorbera, wv<> od svojih est franaka; ja sam gospodar svoga nov-

ca. 157

Slu kinja zatim pobje e, jer joj se uinilo da uje Grandeta.

Nekoliko mjeseci vinogradar je redovno obilazio svoju enu u razno doba dana, ne pominjui ime svoje keri, ne viajui se s njom, ne nagovje tavajui ni ta o njoj. Gospo Grandet nije izlazila iz sobe, i stanje njenog zdravlja bilo je iz dana u dan sv e gore. Ni ta nije moglo umilostiviti staroga kaara. On ostade nepokolebljiv, strog i hladan kao stijena. I dalje je odlazio i dolazio po svom obiaju; ali vi e nije z amuckivao, govorio je manje, i u poslu je bio nemilosrdniji no ikad. esto bi mu s e potkrala poneka pogre ka u njegovim raunima. Kod Grandetovih se ne to dogodilo, gov orili su cruchotovci i grassinsovci. to se to dogodilo u Grandetovoj kui? bilo je uobiajeno pitanje koje se redovno ulo na svima posijelima u Saumuru. Eugenija je i l a u crkvu u pratnji Nanone. Ako bi je, na izlasku iz crkve, gospoa de Grassins os lovila s nekoliko rijei, ona bi odgovarala s ustezanjem i ne zadovoljiv i njenu rad oznalost. Pri svem tom, poslije dva mjeseca bilo je ne-moguno sakriti tajnu, bilo od Cruchotovih, bilo od gospoe de Grassins da je Eugenija zatvorena. Do ao je jeda n trenutak kad vi e nije bilo izgovora da se opravda njen vjeiti izostanak. I tako je cijela varo saznala, mada se nije moglo doznati ko je ovu tajnu izdao, da je gospoica Grandet, po oevoj zapovijesti zatvorena jo od Nove godine u svojoj sobi, o hljebu i vodi, bez vatre, da joj Nanona pravi slatki e koje donosi nou; pa se, tavi e , znalo da se djevojka via sa svojom majkom i njeguje je samo kad joj otac nije k od kue. Svi su tada strogo osuivali Grandetov postupak. Cijela ga je varo stavila, tako rei, van zakona, sjetila se njegovih izdaja, njegove surovosti i igosala ga. Kad je prolazio, pokazivali su ga jedan drugome i meu sobom aputali. Kad se njegov a ki spu tala krivudavom ulicom da ide na misu ili na veernju, u pratnji Nanone, svi su stanovnici

158 Izlazili na prozore i radoznalo promatrali dr anje bogate nasljednice i njeno lice na kome se ogledala aneoska blagost i sjeta. Njen zatvor, nemilost njenog oca, n isu za nju ni ta znaili. Nije li imala pred oima mapu, malu klupu, ba u, krajiak zida, i nije li sa svojih usana uzimala med koji su na njima ostavili ljubavni poljupci . Neko vrijeme nije znala za razgovore koji su se n njoj raznosili po varo i, onak o isto kao to nije znao za njih ni njen otac. Pobo noj i ednoj pred bogom, njena sav jest i ljubav pomagale su joj da strpljivo snosi roditeljski gnjev i osvetu. Ali jedan duboki bol ugu ivao je u njoj sve druge bolove. Njena mati, blago i nje no st vorenje, koje je uljep avalo sjaj to ga je njena du a prosipala primiui se grobu, venu la je iz dana u dan svo vi e. Eugenija je esto sebi predbacivala da je nevini uzrok okrutne boljke koja joj je majku pro dirala. Ova gri nja savjesti, mada ju je njena mati uti avala, vezala je jo tje nje Eugeniju za njenu ljubav. Svakog jutra, im joj o tac ode, prilazila je postelji svoje majke, nijemim pokretom pokazivala je Nanon i njeno lice, plakala je i nije se usuivala da govori o svome roaku. Gospoa Grandet morala je prva da joj ka e: Gdje je? Sto li ne pi e? Mati i ki nisu imale ni pojma o daljini. Mislimo na njega, draga majko, ali ne govorimo 0 njemu. Vi ste bolesni, vi ste mi prei od svega. Svega, to je bio on. radosno gledam na kraj svojih muka.

gospoa to

Grandet mi

je

dao

nimalo snage

mi milostiv da

Rijei ove ene uvijek su bile pobo ne i kr anske. Kad je njen mu za vrijeme doruka kod nj hodao po Hobi, ona mu je prvih mjeseci uvijek govorila jedno isto, 1 to ponavljala s aneoskom blago u, ali i s odluno u ene kojoj bliska smrt daje odva nost koju cijelog ivo ta nije imala. Gospodine, hvala vam to moje zdravlje odgovarala mu se osjea ali, ako hoete da ubla ite gorinu mojih posljednjih trenutaka i da mi olak ate bolove, oprostite na oj keri; poka ite se kr anin, mu i otac. Kad bi uo ove rijei, Grandet bi sjeo kraj postelje i pona ao se kao ovjek koji se, videi da e udariti pljusak, mirno sklanja pod kakvu kapiju: slu ao je utei svoj u enu i nije odgovarao ni ta. Kad bi mu se gospoa Grandet obratila s najdirljivijim, najnje nijim i najreligioznijim molbama, on bi rekao: Danas si ne to blijeda, jadna moja eno. Kao da je najpotpuniji zaborav na ker bio urezan na njegovom elu od kamena , na njegovim stisnutim usnama. Nisu ga potresale ak ni suze koje su zbog njegovi h neodreenih odgovora, gotovo uvijek jednih te istih, tekle niz blijedo lice njeg ove ene. Neka vam bog oprosti, go spodine govorila je ona k ao to vam ja pra tam. Doi e d

kad e vam taj opro taj biti potreban. Otkako mu se ena razboljela, nije se usudio da upotrebi svoje stra no: ta, ta, ta, ta! Ali njegov despotizam nije razoru ao ovaj aneo dobrote, ija se ru noa, ra-zag nana izrazom moralnih svojstava koja su na njenom licu procvjetala, iz dana u da n sve vi e gubila. Ona je bila oliena du a. Kao da ju je aneo molitve preistio, ubla io n ajru nije crte njenog lica i ozario ga. Ko nije zapazio ovaj preobra aj na svetim li cima, na kojima navike du e postepeno uni tavaju najru nije crte dajui im onu naroitu ivo st koju daju plemenitost i istota uzvi enih misli! Prizor ovog preobra aja, to je nast ao usljed patnji koje su tro ile ostatke ljudskog bia u ovoj eni, utjecalo je, mada sporo, na starog kaara iji je karakter ostao kao od bronze. Ako mu rijei nisu vi e bi le prezrive, nepokolebljiva utnja kojom je spa avao svoje dostojanstvo oca porodice gospodarila je njegovim

an

160 pona anjem, im bi se pojavila na pijaci, njegova vjerna Nanona ula bi po kakvu alu, p o kakvu albu protiv svog gospodara; ali, iako je javno mnijenje otvoreno usuivalo ia -Grandeta, slu kinja ga je branila radi aKl.i kue. Pa to hoete govorila je ona onima koji su osuivali starca zar nismo svi mi suroviji ukoliko urno stariji? Pa to da i on ne b ude surov? Prestanite ti tim va im la ima. Gospoica ivi kao kraljica. Ako je Hama, to je zato to hoe da je sama. Uostalom, moji gospodari imaju va ne razloge. Najzad, jedne veeri, krajem proljea, izmuena tu-;;om vi e no bole u, jer joj pored svih molbi nije ispalo za rukom da izmiri Eugeniju s ocem, gospoa Grandet povjeri Cruchotovi ma svoju tajnu nevolju. Djevojku od dvadeset i tri godine osuditi na suh hljeb i vodu!... uzviknu predsj ednik de Bonfons 1 to bez uzroka; ta to je protivzakonito zlostavljanje; ona ne mo e protiv toga aliti , i kako u, tako i na... De, sinove ree bilje nik ostavite se tih va ih sudskih izraza. Ne brinite se, gospoo, ja u jo juttra uiniti kraj tome zatvoru. Kad je ula da se govori o njoj, Eugenija izie iz svoje sobe. Gospodo ree ona molim da u toj stvari ni ta gospodar u svojoj kui. Dok sam k od njega, ja sam du na da mu se pokoravam. Nije svijet nadle an ni da odo brava ni da ne odobrava njegov e postupke; on ima da za njih odgovara samo bogu. Ja raunam na va e prijaIrljstvo i molim vas da o tome ni ta i ne pominjete. Ku diti ;ivo ga oca znailo bi napadati na svoj vlastiti ugled. m o rauna vodite toliko ete ali vi da nastojali budete ako obvezati uvredljivi se koji po prestanu pronose varo i z Ja gospodo, zahvaljujem, vam to eni; a e koje i sam sluajno me ula. glasovi

U Kugenija Grande 161 Pravo ka e ree gospoa Grandet. Gospoice, najbolji nain da se stane na put ogovaranjima jeste da vam se vrati slo boda odgovori joj s po tovanjem bilje nik, iznenaen ljepotom koju su usamljenost, mel anholija i ljubav dali Eugeniji. Pa neka, keri, ostavi gospodinu Cruchotu da ovu stvar dovede u red kad jami za us pjeh. On poznaje tvoga oca i zna kako treba prema njemu. Ako hoe da me vidi sretnu za ovo kratko vrijeme koje mi jo ostaje da ivim, treba po to-poto da se ti i tvoj ot ac izmirite. Sutradan, Grandet sie u ba u da se pro eta. Za ovu etnju izabrao je vrijeme kad se E ugenija e ljala. Kad bi do ao do velikog oraha, ia bi se sakrio iza stabla, ostao bi ne koliko trenutaka promatrajui duge kose svoje keri, i svakako bi se kolebao izmeu mi sli koje mu je ulijevala njegova uporna narav i elje da zagrli svoje dijete. esto bi ostajao sjedei na crvoto-noj klupi, na kojoj su se Charles i Eugenija jedno dru gome zakleli na vjeitu ljubav, i ona je za to vrijeme promatrala svoga oca kradom ili u svom ogledalu. Ako bi on ustao i nastavio svoju etnju, ona bi sjela kraj p rozora i razgledala zid, sa koga je visilo najljep e cvijee i iz ijih su pukotina iz bijali Venerina kosa, lado-le i i neka krupna biljka, uta i bijela, sedum, koga ima vrlo mnogo po vinogradima u Saumuru i Toursu. Magistar Cruchot doe jednog divnog dana rano i zatee starog vinogradara kako sjedi na klupi, leima naslonjen na gran ini zid, i promatra svoju ker. Koje dobro, gospodine Cruchot? ree on kad spazi bilje nika. Dooh do vas poslom. A! a! da nemate zlata u razmjenu za talire. Ne, nisam do ao zbog novca, no zbog va e keri Eugenije. Cio svijet govori o vama i o njoj. 162 Sto se to tie svijeta? Ugljenar je gospodar u svojoj kui. Tako je, ugljenar ima pravo i da se ubije, ili, to je jo gore, da baci svoj novac kroz prozor. Kako to? Ta va a je ena veoma bolesna, dragi prijatelju. Trebalo bi ak da pozovete gospodina Bergerina; njen je ivot u opasnosti. Ako umre a ne bude lijeena kao 8lo treba, mislim da vam savjest nee biti mirna. Ta! ta! ta! ta! Znate li vi ta je mojoj eni. Ti lijenici, kad vam jedanput uu u kuu, dolaze poslije po pet- est puta dnevno. Dobro, Grandet, radite kako znate. Ali mi smo Hlari prijatelji, u cijelome Saumu ru nema nikoga koji vi e od mene vodi rauna o svemu to se vas tie; bila ml je du nost, dakle, da vam ovo ka em. Sad neka bude . la bude; vi ste punoljetni, znate ta vam valja uiniti. Uostalom, nisam za to ni do a o. Mene je dovelo ovamo ne to to je za vas mo da mnogo va nije. Najzad, vi ne elite; da ubijete svoju enu, ona vam je isuvi e korisna. Pomislite samo u kakvom biste polo aju bili prema svojoj keri ako bi gospoa Grandet umrla. Morali biste polo iti raun Eugeniji, po to ste imovinom u zajednici HII enom. Va a ki bie u pravu da tra i diobu va eg Imanja, da zahtijeva prodaju Froidfonda. Ukratko, ona je nu.sljednica svoje majke koju vi ne mo ete naslije-. 1111 Ove rijei bile su grom za starca koji nije bio toliko vian zakonima koliko je moga o biti vian trgovi-

ni. On nikad nije ni pomi ljao na javnu prodaju. Zato vam preporuujem da postupate prema njoj bl.'igo zavr i Cruchot. Ali, Cruchot, znate li vi ta je ona uinila? Sta? ree bilje nik, radoznao da uje od Gran- let.u tajnu i da sazna uzrok zavadi. Dala je svoj novac. u* 163

Pa da li je taj novac bio njen? upita bilje nik. I svi jedno te jedno! ree starac i tragino opusti ruke. Zar zbog jedne sitnice nastavi Cruchot da onemoguite ustupke koje ete od nje tra iti kad joj majka umre? ta! est hiljada franaka u zlatu za vas je sitnica? He, stari prijatelju, a znate li vi ta e stati popis i dioba zaostav tine va e ene ako ih Eugenija zatra i?

ta? Mo da dvije, tri, etiri stotine hiljada franaka? Nee li se morati sve prodati da se dozna prava vrijednost? Meutim, ako se sporazumijete ... Kosira mi oinog! uzviknu vinogradar i sjede sav blijed vidjeemo Cruchot. Poslije nekoliko trenutaka utnje ili samrtne borbe starac pogleda u bilje nika i ree mu: Muan je ivot! U njemu ekaju ovjeka mnoge nevolje. Cruchote nastavi on sveanim glasom vi me valjda n e varate, zakunite mi se a u da je to to ste mi priali zaista po zakonu. Poka ite mi zakon, hou da vidim za on! Jadni prijatelju odgovori bilje nik zar ja ne znam svoj zanat? Dakle, istina je? Da me opljaka, izda, ubije, sahrani moja ki. Ona je nasljednica svoje majke. Na to su nam djeca? Ah! ja volim svoju enu. Ona je, sreom, sna na, prava Berteilliero va ki. Ona nee ivjeti ni mjesec dana. Kaar se udari po elu, poe hodati gore i dolje i, gledajui stra nim pogledom Crucho ta, ree mu: Pa ta da se radi? 164

Eugenija se prosto naprosto mo e odreci nasljea svoje majke. Vi neete da je li ite na sljea, je 1' te? Ali, da biste dobili takav ustupak, ne postupajte prema njoj sur ovo. Ovo to vam rekoh, stari prijatelju, kosi se s mojim interesima. ta je moj pos ao? ... likvidacije, popisi, prodaje, diobe ... Vidjeemo, vidjeemo. Ne govorimo vi e o tome, Cruchot. Utrobu mi moju upate. Jeste li dobili zlata? Nisam; ali imam nekoliko starih zlatnika, jedno desetinu, dau va m ih. Dobri prijatelju, pomirite se s Eu-genijom. Vidite, cio je Saumur osuo na vas drvlje i kamenje. Hulje! No, no, dr avni papiri skoili su na 99 franaka. Budite jedanput u svome ivotu zadovo ljni. Na 99, Cruchot? Da. He! he! 99! ree starac ispraajui starog bilje nika do kapije. Zatim i suvi e uzbuen on

m to je uo da bi mogao ostati kod kue, pope se u sobu svoje ene i ree joj: Zna ta, majko, mo e ti dan sa Mvojom keri, ja idem u Froidfond. Pa budite pametne obje. U dana nji dan smo se vje nali, dobra moja eno; na, evo ti deset talira za oltar o Tijelovu. Odavno ve eli da ga napravi . Zabavljajt e se, budite vesele i ostajte mi zdravo. Samo veselo! On baci deset talira od est franaka na postelju, uze enu za glavu i poljubi je u elo. Dobra moju eno, bolje ti je, je li? Kako mo ete pomi ljati da primite u svoju kuu boga koji pra ta kad ste iz svoga srca iz gnali svoju ker?

pro

ree ona uzbueno. Ta, ta, ta, ta, ta! ree otac umiljatim glasom vidjeemo i to. od rumenje pokoja majka uzviknu da hodi stio opro oca, radosti! poljubi bo Eugenija Blagi e!ti je! 165 Ali starac je ve oti ao. I ao je to je br e mogao na svoja imanja, trudei se da doved e u red svoje po- remeene misli. Grandet je u ao tada u svoju sedamdeset estu godin u. Za poslednje dvije godine naroito se pojaalo njegovo tvrdienje, kao to jaaju sve stalne ljudske strasti. Kao to je zapa eno kod tvrdica, kod vlastoljubaca, kod svih ljudi iji je ivot bio posveen jednoj glavnoj ideji, njegova osjeanja naginjala su n aroito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato, postalo je nje gova monomanija. Njegov despo-tizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdienje, i za njega je bilo ne to protivprirodno napustiti poslije enine smrti upravu pa i nad najmanjim dijelom svoga imanja. Otkriti keri njenu imovinu, popisati sva do bra pokretna i nepokretna radi prodaje? ... Bolje da se ubijem, ree on glasno us red jednog vinograda razgledajui okote. Najzad se odlui, vrati se u Saumur kad je bilo vrijeme veere, rije en da popusti Eugeniji, da bude prema njoj ljubazan, nje an, da bi mogao umrijeti kraljevski, dr ei do posljednjeg dana uzde svojih mi-liona. U trenutku kad se starac, koji je sluajno ponio sa sobom klju to otvara sva vrata, n a prstima peo uz stepenice da ue u sobu svoje ene, Eugenija je donijela na postelj u svoje matere onaj lijepi kove i. Obje su u Grandetovom odsustvu sa zadovoljstvom gledale Char-lesovu sliku, promatrajui lik njegove majke. Sasvim njegovo elo i njegova usta! govorila je Eugenija u trenutku kad je vin ogradar otvorio vrata. Kad je spazila pogled koji je njen mu bacio na zlato, gosp oa Grandet uzviknu: Gospode, smiluj se na nas! Starac skoi na kove i, kao to bi tigar skoio na zaspalo dijete. ta je ovo? ree ajui kov- e i i prilazei s njim prozoru. Zlato! isto zlato! uzviknu. Sta je tu zla ma dvije livre. A! a! Ovo ti je dao Charles za tvoj lijepi novac, a? Pa to mi to 166 nisi rekla? To je dobar pazar, edo moje. Vidi se da si moja ki. Eugenija je drh tala cijelim tijelom. Ovo je Charlesovo, je li? nastavi on. Da, oe, moje nije. Taj kovezi je sveti ama-net. Ta! ta! ta! ta! ta! on ti je uzeo novac, i taj novac treba da naknadi . Oe!... Starac htjede uzeti no da odvali jednu zlatnu plou, i zato je morao spustiti kovez i na jednu stolicu. Kugcnija poletje da ga ponovo uzme, ali je kaar, koji je u isto vrijeme motrio i na ker i na kovezi, opru->ivsi ruku, odgurnu tako jako da je pala na postelju svoje majke. Gospodine, gospodine uzviknu mati i podi e sr na postelji. Grandet je izvadio no i spremao se da odvali zlato. ..... Oe uzviknu Eugenija, koja se na koljenima primae starcu i di e ruke k njemu oe, tako vam svih svetih i svete Bogorodice, tako vam Krista koji je umro na kri u, tako vam vjenog s

pasenja, oe, tako viim moga ivota, ne dirajte to! Taj kovezi nije ni va ni moj, to je kovezi jednog nesretnog roak koji mi l\:\ je povjerio na uvanje, i ja mu ga moram vratiti ne-I uvrijeenog. -- Sto si ga gledala, ako je amanet? Gledati je gore no dirati. Oe, nemojte ga kvariti, jer ete me osramotiti! < ' " ? ? , ujete li? - Gospodine, gospodine, vi me ubijate! re*5e ni.ili. Oe! uzviknu Eugenija glasom tako jakim da N.mona, upla ena, dotra. Eugenija epa jedan no koji JOJ je bio pod rukom i di e ga. No? ree joj mirno Grandet smije ei se Murino.

Gospodine, gospodine, vi me ubijate! 167

ree mati.

Oe, ako va no nane ma i jednu esticu toga zlata, ja u vas ovim probosti. Vi ste ve do eli moju majku na ivicu groba, sad ete ubiti i svoju ker. Lomite sad, rana za ranu ! Grandet, ne di ui no s kove ia, pogleda svoju ker oklijevajui. Zar bi to mogla uiniti, Eugenija? ree on. Da. gospodine ree mati. Uinila bi kao to je rekla uzviknu Nanona. Zaboga, gospodine, budite jedanput u sv ome ivotu razumni. Kaar je nekoliko trenutaka gledao naizmjence zlato i ker. Gospoa Grandet s e onesvijestila. Eto, vidite, slatki gospodine, gospoa umire! uzviknu Nanona. Na, keri, ne treba da se svaamo zbog jednog kove ia. Uzmi ga! uzviknu ivo kaar i baci v-e i na postelju. Ti, Nanona, tri po gospodina Ber-gerina. Ne boj se, majko ree on ljub ei ruku svoje ene nije ni ta, eto: izmirili smo se. Zar ne, keri? Nee vi e ivjeti o suhom hljebu, je e oe ... Ah! otvara oi! Majko, majice, doi k sebi! Evo, vidi, poljubio sam Eugeniju. Ako voli sv oga roaka, neka poe za njega ako hoe, i neka mu uva kove i. Samo mi ti ivi, ivi, to du e, jadna moja eno akni se malo. Slu aj, dau ti oltar kakav jo niko nije nainio u Saumuru. Bo e moj, kako mo ete da postupate tako prema svojoj eni i svom djetetu slabim glasom ree gospoa Grandet. Neu vi e nikad, nikad! uzviknu kaar. Vi-djee , jadna moja eno. On ode u svoju sobu ad i vrati se s punom akom zlatnika koje rasturi po postelji. Na, Eugenija, na eno , evo uzmite ree mi- je ajui zlatnike. Ded, raspolo i se, eno; ozdravi mi,

168 pa nee ni u em trpjeti oskudicu, ni ti ni Eugenija. Evo sto zlatnika za nju. Ali ov e nee nikome dati, Eugenija, je li? Gospoa Grandet i Eugenija zgleda e se, zauene. Nosite ih, oe; nama ne treba ni ta drugo do va a ljubav. Ima pravo, tako je ree on trpajui zlatnike u d ep ivimo kao dobri prijatelji. Hajdemo svi u trpezariju da veeramo, da igramo svake veeri tombole, u dvadeset para, da se alimo. Hoe , eno? Ah! si la bih rado kad vam to godi ree sa-mrtnica ali ne mogu da ustanem. Jadna eno ree kaar ne zna koliko te volim. I tebe, keri! On je priti te na grudi i

ubi. - Oh! kako je slatko poljubiti svoju ker poslije svae! edo moje! Eto vidi , majko, sad sm o jedna du a. Idi, zakljuaj ono ree Eugeniji pokazujui na kove i. - Idi slobodno, ne boj se. Neu ti o njemu nikad vi e /;ovoriti. Gospodin Bergerin, najuveniji saumurski lijenik, doe ubrzo. Po svr enom pregl edu on otvoreno saopi Grandelu da mu je ena veoma bolesna, ali da je potpun du evni mir i bri ljiva nj ega mogu odr ati u ivotu do kraja jeseni. Hoe li to skupo stati? ree starac treba li lijekova? Lijekova malo, ali mnogo njege odgovori lijenik koji nije mogao da se ne osmjehne . Dobro, gospodine Bergerine odgovori Grandet vi ste astan ovjek, zar ne? Ja se o slanjam na vas, obiite moju enu kad god naete za potrebno. Odr ite mi je u ivotu; ja j e, vidite, mnogo volim, iako to niko ne bi rekao na prvi pogled, jer kod mene se sve dogaa unutra i upa mi du u. Mene du a boli. Bog se ugnijez- dio u meni otkako mi je umro brat za koga tro im u Parizu velike sume... za koga sam dao i crno ispod n oka-

169 ta, pa opet davanju nema kraja. Zbogom, gospodine. Ako mi se ena m o e spasti, spasite je, pa ma morao da po- tro im sto-dvjesta franaka! Pored sve vatrene Grandetove elje da mu ena ozdravi, jer bi pitanje o nasljeu n jene zaostav tine bilo za njega prava smrt; pored sve pa nje koju je on u svakoj pri lici ukazivao i najmanjim eljama svoje zauene ene i keri; pored najbri ljivije njege koju joj je Eugenija ukazivala, gospoa Grandet naglo se pribli avala sm rti. Svakoga dana slabila je i malaksavala, kao to malaksava veina ena na koje, u t im godinama, naie bolest. Bila je uvela kao li e na drveu s jeseni. Blistala je kao l i e koje sunce zlati. Njena smrt bila je dostojna njenog ivota, smrt potpuno kr anska, to jest uzvi ena. U oktobru 1822. naroito su se pokazale njene vrline, njeno aneosko strpljenje i njena ljubav prema keri; ona se ugasi bez i najmanjeg jadanja. Oti la je na nebo kao nevino jagnje, alei jedino za dobrom sa-putnicom svoga emernog ivota kojoj njeni posljednji pogledi kao da su predskazivali bezbroj bolova. Strepila je to ovu ovicu, ednu kao ona, ostavlja samu u sebinome svijetu koji je mislio samo kako e da je ostri- e, da joj otme novac. Moje dijete rekla joj je prije no to e izdah-nuti samo na nebu ima sree; o tom se jednog dana uvjeriti. Sutradan poslije smrti svoje majke Eugenija je na la novih razloga da se sva p reda ovoj kui u kojoj je roena, u kojoj je toliko prepatila, u kojoj joj je mati u mrla. Nije mogla pogledati u prozor i na stolicu s po dupiraima a da se ne zaplae. inilo joj se da je ravo sudila o srcu svoga starog oca kad je vidjela da je pred met njegove najnje nije pa nje; on je dolazio po nju da je vodi na ruak; gledao je go tovo nje nim pogledom po itave sate; ukratko, pazio ju je kao da je od zlata. Stari kaar liio je tako malo na samog sebe, drhtao je tako 170 pred svojom keri da su Nanona i Cruchotovi, svjedoci njegove slabosti, pripisival i to njegovoj dubokoj starosti i bojali se da ga razum ne izda; ali onoga dana k ad je porodica obukla crninu, poslije veere na koju je bio pozvan i magistar Cruc hot, koji je jedini znao tajnu svo-i;a klijenta, objelodanilo se starevo pona anje. Drago moje dijete ree on Eugeniji kad je stol bio raspremljen i vrata bri ljivo z atvorena ti si .sad nasljednica svoje majke, i mi treba neke stvari da uredimo i zmeu nas. Je li tako, Cruchot? Tako je. Zar je ba toliko potrebno da o tome danas govorimo, oe. Jeste, jeste, edo moje. Ne mogu du e da ostanem u neizvjesnosti u kojoj se sad nala zim. Nadam se da ne

eli da mi zagora ivot. O! oe... Onda treba to da svr imo jo veeras. Pa ta to hoete od mene? To, edo, nije moja stvar. Recite joj vi, Cruchot. Gospoice, gospodin va otac nije rad ni da dijeli ni da prodaje svoja dobra, niti da plati ogromne takse na gotov novac koji mo e imati. Zato je potrebno da se ne v r i popis imovine koja je sada nepodijeljena izmeu vas i gospodina va eg oca ... Cruchot, jeste li vi potpuno sigurni u to kad tako govorite jadnom djetetu? Pust ite me da ka em sve, Grandet. Dobro, dobro, prijatelju. Ni vi ni moja ki ne-i'-ete da me opljakate. Je li, edo mo je? Ali, gospodine Cruchot, ta treba da uradim? upita Eugenija nestrpljivo. Treba ree bilje nik treba da potpi ete ovaj akt kojim se odriete nasljea va e majke ostavljate svome ocu na u ivanje sva dobra koja imate, s njim u

zajednici i koja ostaju va e vlasni tvo, 171 Ja se to

to vam

on jami...

ni ta ne razumijem u to ste mi rekli odgovori Eugenija dajte mi taj akt i poka ite gdje treba da ga potpi em. ia Grandet je gledao naizmjence akt i ker, ker i akt, osjeajui tako jako uzbuenje da j obrisao nekolike

gra ke znoja koje su mu izbile po elu. edo moje ree on mjesto da potpi e taj akt, ije e protokoliranje skupo stati, kako bi lo da se prosto odree nasljea svoje jadne pokojne majke i da se na mene osloni za budunost; to bih vi e volio. U tom sluaju davau ti svakoga mjeseca veliku rentu od po sto franaka. Tako e moi plaati koliko god hoe molitava... ta veli ! Sto franaka mjeseno u liv-rama? Uiniu sve to hoete, oe. Gospoice ree bilje nik du nost mi nala e da vam skrenem pa nju da se u tom sluaju li a oje imovine. Bo e moj, ta to mari? uti ti, Cruchot. Dakle, tako kao to si rekla uzviknu Grandet uzev i ker za ruku koju je svojom rukom tap ao. Eugenija, nee odustati od toga, ti si dobra djevojka, je li? O! oe!... On je srdano poljubi, i tako silno priti te na svoje grudi da je umalo nije ugu io. ti, mu dijete Hvala ono vratila si moje, to je si dala ocu; ti ivot svome tebi ondao; sad jedno ni drugome je Do sutra, dakle, on upla da za sastavite akt ricanju. gledajui lijepo ne Eto se I poslovi. dugujemo. vr lje Da Ti voli zaista koja djevojka Sad posao. si blagoslovljena! dobra tae ta nika. enog vienja, volja. ti Gledajte sud ini o ivot svog ree tako Cruchot bi od oca. 172 Sutradan, oko podne, bila je potpisana izjava kojom se Eugenija dragovoljno li ava svoje imovine. Meutim, na kraju prve godine stari kaar, i pored date rijei, nije dao jo ni pare od onih st o franaka mjeseno koje je tako sveano obeao svojoj keri. Zato nije mogao a da ne poc rveni kad mu je to Eugenija u ali pomenula; on se ivo pope u svoju sobu za rad, vr

ati se i pru i joj otprilike treinu nakita koji je uzeo od svoga sinovca. Na, keri ree on s puno ironije hoe li da primi ovo za hiljadu i dvije stotine frana a koje treba da ti dam? Oh! oe, dajete li mi to doista? Toliko u ti dati i idue godine ree bacajui joj nakit u kecelju. Tako e , za kratko ijeme, dobiti sve njegove sitnice dodade on trljajui ruke, sretan to se mogao kori stiti osjeanjima svoje keri. Pri svem tom, iako je bio jo krepak, starac osjeti potrebu da posveti ker u do mae tajne. Idue dvije godine tra io je da u njegovom prisustvu nareuje ta e se kuhati, i da primi dohotke. Lagano i postepeno upoznavao ju je s nazivima i vrijedno u svoj ih vinograda, svojih majura. Krajem tree godine tako ju je navikao na sva svoja t vrdienja, pretvorio ta tvrdienja kod nje u tako stalnu naviku da joj je bez straha ostavio kljueve od namirnica i nainio je gazdaricom u kui. Proteklo je pet godina bez iega naroitog u jednolikom ivotu Eugenije i njenog oc a. Stalno su obav- ljali iste poslove hronometarskom tanosu kojom je radio stari as ovnik. Duboka melanholija gospoice Gran-det nije bila tajna ni za koga; ali, ako je svaki mogao otprilike pogoditi uzrok toj melanholiji, nikad nijedna njena rij e nije opravdala slutnje svih saumurskih krugova o stanju srca bogate nasljednic e. Jedino dru tvo su joj bila tri Cruchota i nekoliko njihovih prijatelja koje su neosjetno uveli u kuu. Oni su je nauili da igra

173 whista i dolazili su svako vee na kartanje. Godine 1827. njen otac, osjeajui svu te inu svoje starosti, bi primoran da je posveti u tajne svoga nepokr etnog imanja, i ree joj da u svakoj prilici pripita za savjet bilje nika Cruchota, i je mu je po tenje bilo poznato. Krajem te godine naie na starca, kome je bilo osamd eset i dvije godine, uzetost koja je sve vi e uzimala maha. Gospodin Bergerin izja vi da Grandetu nema spasa. Kad je pomislila da e uskoro ostati sama na ovome svij etu, Eu-genija se, tako rei, jo jae priljubi uz svoga oca, jo jae stegnu ovu posljedn ju kariku naklonosti. Ona je mislila, kao i sve zaljubljene ene, da je ljubav sve i sva, a Charles nije bio tu. Svu svoju njegu i pa nju poklonila je svome starom ocu, ija je snaga opadala, ije se tvrdienje po nagonu odr avalo. Zato smrt ovog ovj eka nimalo nije bila u opreci s njegovim ivotom. Jo od ranog jutra namjestio bi se izmeu kamina u svojoj sobi i vrata sobe za rad, koja je bez sumnje bila puna zla ta. Tu je sjedio nepomino, ali je sa strahotom pogledao as u one koji su dolazili da ga vide, as u vrata okovana gvo em. uo bi i um koji bi mu do ao do u iju, i, na veliko bilje nikovo iznenaenje, uo je ak i zijevanje svoga psa u dvori tu. On se budio iz svoj e prividne obamrlosti onih dana i u ono doba kad je trebalo primati zakupninu, p regledati raune zakupcima ili davati priznanice. Tada je dotle drmusao svoju nasl onjau na tokovima dok se ne bi dovukao do vrata svoje sobe za rad. Ki ih je tada ot varala i pod njegovim nadzorom slagala u jedno skrovi te kese s novcima, jednu na drugu, a vrata zatvarala. Zatim se utei vraao na svoje mjesto im bi dobio od nje dra gocjeni klju koji je stalno bio u njegovom prsniku i koji je s vremena na vrijeme pipao. Uostalom, njegov stari prijatelj bilje nik, osjeajui da e bogata nasljednica neminovno poi za njegovog sinovca predsjednika, ako se Charles Grandet ne vrati, udvojio je svoje staranje i pa nju: dolazio je 174 .svakog dana po Grandetovoj zapovijesti, odlazio je po njegovoj naredbi u Froidf ond, na livade, u vinograde, prodavao vino, i pretvarao sve u zlato i srebro koj e je tajno ulazilo u naslagane kese u sobi za rad. Najzad nai-rto e dani agonije u kojima je sna no starevo tijelo stupilo u borbu sa smru. On htjede da i dalje osta ne kraj vatre, pred vratima svoje sobe za rad. Prikupljao je oko sebe i uvijao s ve pokrivae kojima su ga pokrivali, i govorio Nanoni: Pritegni, pritegni to, da me ne pokradu. Kad god je mogao da otvori oi, u koje se c io njegov ivot povukao, on bi ih odmah okretao vratima sobe za rad, gdje je le alo

njegovo blago, govorei svojoj keri glasom u kome se ogledao smrtni strah: Da li je tu? Da li je tu? Jeste, oe. Pazi na zlato, donesi mi zlato! Eugenija mu je rasturila zlatnike na jedan stol, a on bi po itave sate nepom ino gledao u te zlatnike, kao sto dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan isti predmet, i kao dijete, s mukom bi se ponekad nasmije io. Ovo me zagrijava! govorio je katkad, s izra zom bla enstva na licu. Kad je sveenik do ao da ga priesti, njegove oi, koje kao da su se jo prije nekolik o sati ugasile, o iv-jose kad su ugledale kri , svijenjake i srebrnu kro-plonicu koju je ukoeno gledao, i njegova bradavica na nosu zaigra posljednji put. Kad sveenik p rinese njegovim usnama zlatno raspee da cjeliva sliku Hristovu, on napre e sve svoj e sile da ga uzme, i ovaj posljednji napor stade ga ivota. On zovnu Eugeniju koju nije vidio, 'iko je kleala pred njim i suzama kupala njegovu ruku, ve hladnu. Oe, blagoslovite me!... zamoli ona. ree rijeima posljednjim ovim dokazujui on, na Tamo, sve! uvaj polosvijetu, onom raune 175 ie Dobro da je kr mi anstvo vjera tvrdice. Eugenija Grandet ostade, dakle, sama na svijetu u ovoj kui, imajui jedino Nano nu, koju je mogla pogledati s uvjerenjem da je uje i razumije, Nanonu, jedino stvorenje koje ju je voljelo radi nje same, i s kojom je mogla razgovarati o svojim jadima. Velika Nanona bila je pravo provienje za Eugeniju. Zato vi e nije bila slu kinja, no pokorna prijateljica. Poslije oeve smrti Eugenija je doznala od bilje n ika Cruchota da ima tri stotine hiljada Hvara prihoda od nepokretnog imanja u sa-umurskom srezu, est miliona s tr i posto, u obveznicama od ezdeset franaka; koje su u to doba stajale sedamdeset i sedam franaka; dalje, dva miliona franaka u zlatu i sto hiljada franaka u talirima, ne raunajui zaostalu zakupninu koju je trebalo primiti . Ukupna vrijednost njene imovine iznosila je sedamnaest miliona. Gdje li je moj roak ree ona u sebi. Onog dana kad je bilje nik Cruchot predao svojoj klijentkinji jasan i ist izvod o s tanju nasljea, Eugenija ostade sama s Nanonom, jedna s jedne, druga s druge strane kamina, u ovoj dvorni ci tako pustoj, u kojoj je sve bilo uspomena, od stolice sa podupiraima na kojoj je sjedjela njena mati, do a e iz koje je pio njen roak. Nanona, sad smo same ... Tako je, gospoice; i, kad bih znala gdje je na lijepi gospodin, lino bih oti la da ga potra im. itavo nas more rastavlja ree ona. Dok je sirota nasljednica plakala tako u dru tvu svoje stare slu kinje, u ovoj h ladnoj i mranoj kui koja je za nju bila cio svijet, dotle se od Nantesa do Orle-an sa govorilo samo o milionima gospoice Grandet. Jedan od prvih njenih koraka bio j e da dade hiljadu i dvije stotine franaka do ivotne rente Nanoni koja je, ima176 jui ve ranije drugih est stotina, postala bogatija partija. Nije pro lo ni mjesec dan a, ona od djevojke postade ena, Antoinea Cornoillera, koji je postavljen za glavn og uvara cijelog nepokretnog imanja gospoice Grandet. Gospoa Cornoiller imala je og romno preimustvo nad svojim vr njakinjama. Mada joj je bilo pedeset i devet godina, nikoi ne bi rekao da joj je vi e od etrdeset. Njene krupne crte odolijevale su zubu vremena. Zahvaljujui svome samostanskom nainu ivota, ona je prkosila starosti rumenim licem, elinim zdravljem. Mo da nikad nije izgledala tako li jepo kao na dan svoje svadbe. Ru noa joj je koristila, i izgledala je krupna, puna,

sna na, a na njenom nepromjenljivom licu blistala je srea, zbog koje su mnogi poza vidjeli Cornoilleru. Kako je rumena! ree suknar. Mo e jo i raati ree solar a prostite, kao u salamuri. Bogata je; Cornoilleru

ouv

je lijepo upalilo rekao je drugi neki susjed. Kad je izi la iz stare kue, Nanoni, koju je cio kom iluk volio, estitali su sa svih strana dok je silazila niz krivudav u ulicu idui u crkvu. Kao svadbeni poklon Eugenija joj je dala tri tuceta posua. C ornoiller, iznenaen tolikom izda no u, govorio je svojoj gazdarici sa suzama u oima: poginuo bih za nju. Postav i K u genij ina povjerenica, gospoa Cornoiller bila je i sto toliko sretna, koliko je bila sretna to ima mu a. Jedva jednom dobila je ostavu da je otvara, zatvara, da dijeli svakog jutra namirnice, kao to je radio njen po kojni gospodar. Poslije, imala je pod sobom dvije sluge, kuharicu i jednu sobari cu, ija je du nost bila da krpi rublje u kui, da ije haljine za gospoicu. Cornoiller j e vr io du nost uvara i upravnika dobara. Izli no je rei da su kuharica i sobarica, koje je izabrala Nanona, bile pravi biser. Gospoica Grandet imala je na taj nain etvoro mlaih, ija je odanost bila bezgranina. Zakupci, dakle, nisu ni osjetili starevu smrt; tako je strogo utvrdio obi12 Eugenija Grande 177 / dan skrenu pa nju na to kako je predsjednik, za posljednjih sedam godina, jako uvea o svoje imanje; kako Bonfons daje najmanje deset hiljada franaka prihoda, i kako kao klin zalazi, kao i sva d obra Cruchotovih, u ogromno imanje nasljednice. Znate li, gospoice rei e jedan redo van gost da Cruchotovi imaju e-trideset hiljada livara prihoda? osim gotovine, prihvati jedna stara Cruchotovka, gospoica de Gribeau-cou rt. Tu skoro jedan gospodin iz Pariza ponudio je gospodinu Cruchotu dvije stotin e hiljada franaka za njegovu bilje niku kancelariju. I on je mora prodati ako bude postavljen za mirovnog suca. On eli da bude predsjedn ik prvostepenog suda mjesto gospodina de Bonfonsa i priprema zemlji te za to odgov ori gospoa d'Orsonval jer e gospodin predsjednik postati savjetnik, pa predsjednik vi eg suda, a to e postii jer ima isuvi e sredstava za to. Da, to je vrlo ugledan ovjek ree drugi jedan. Ne ini li se i vama tako, gospoice? Gospodin predsjednik se t rudio da bude u skladu s ulogom koju je htio da igra. Iako mu je bilo etrdeset godina, iako mu j e lice bilo opaljeno i surovo obilje eno kao gotovo sva sudaka lica, oblaio se kao m ladi, igrao se tapom, nije pu io u kui gospoice de Froidfond, dolazio je uvijek s bijelom maramom o vratu i s jako naboranom ipkom n a prsima, zbog koje se inilo da ima neega srodnog s linostima uranskoga roda. Razgov arao je familijarno s lijepom nasljednicom i govorio je: Na a draga Eugenija! Ukratko, ne uzimajui u obzir broj gostiju, zamijeniv i tombolu whistom i izostaviv i gospodina i gospou Grandet, ove veeri bile su sas vim sline veerima u pro losti. Stalno su kidisali na Eugeniju i njene milione; ali hajka je sad bila vea, gonila je bolje, i sve jae opkoljavala s voj plijen. Da je Charles do ao iz daleke Indije, na ao bi iste linosti i iste raune. Gospoa de Grassins, prema kojoj je Eugenija bila su ta ljubaznost i dobrota, nije nikako da180 vala mira Cruchotovima. Ali i tada, kao nekada, odvajala bi se Eugenija od ost alih gostiju; i tada, kao nekad, bio bi Charles suveren. Pri svem tom bilo je nekog napretka. Kitu cvijea, koju je nekad predsjednik donosio Eugeniji o nj enom roendanu donosio je sad stalno. Svake veeri donosio je on bogatoj nasljednici veliku i divnu kitu cvijea koju je gospoa Cornoiller pred svima metala u jedan su

d i kradom bacala u jedan kut dvori ta, im bi se gosti razi li. Poetkom proljea gospoa d e Grassins izgovarala je naroitim glasom rije pera, titulu markize, i, smatrajui pr ezrivi Kugenijin osmijeh za odobravanje, govorila je svuda da enidba gospodina pr edsjednika Cruchota nije tako sigurna stvar kao to se to misli. Iako je gospodinu de KroidFondu pedeset godina govorila je ona ipak ne izgleda nimalo stariji od gospodina Cruchota, istina, udovac je, ima djece; ali je markiz, bie francuski pe r, a u dana nje vrijeme nije lako nai tako dobru priliku. Ja znam pouzdano da je ia Grandet, kad je sva svoja dobra pridru io dobru Froidfond, imao namjere da se orod i s Froidfondovima. To mi je esto govorio. Bio je to lukav ovjek. Kako, Nanona ree jedno vee Eugenija li-je ui zar za sedam godina ni jedanput da mi n pi e!... Dok se sve ovo dogaalo u Saumuru, Charles je gomilao bogatstvo u Indiji. Svo ju robu je vrlo dobro ra-.sprodao. Za kratko vrijeme imao je est hiljada dolara. Prelaskom preko ekvatora oprostio se mnogih predrasuda; zapazio je da je najbolj i nain da se doe do bogatstva, u tropskim predjelima kao i u Evropi, kupovati i pr odavati ljude. Zato ode na afrike obale da kupuje Crnce prodajui pored njih jo i robu koja se najpovoljnije mogla proturiti na raznim pijacama, na koje su ga nje govi trgovaki poslovi odvodili. U tim poslovima ulagao je toliko truda da ni za t renutak nije imad odmora. 181 Neprestano je mislio o tome kako e se pojaviti u Parizu u svem sjaju velikog b ogatstva i kako e zauzeti polo aj jo sjajniji od onoga s koga je pao. Dolazei u dodir s raznim svijetom i obil azei razne zemlje, ije je suprotne obiaje prouavao, on dobi druge poglede i postade skeptik. Nije imao odreene pojmove o tome ta je pravo, a ta nije, videi da se u nekoj zemlji smatra kao zloin ono to je u drugoj vrl ina. Kako je vjeito imao pred oima svoje interese, njegovo se srce ohladi, skupi, osu i. Krv Grandetovih ne izmae svojoj sudbini, Charles postade surov, gram ljiv. Prodavao je Kineze, Crnce, las tina gnijezda, djecu, radnike; zelena io je na veliko. Navika da krijumari uinila ga je bezobzirnim prema ljudskim pravima. I ao je na otok Svetoga Tome i vrlo jeft ino kupovao robu koju su gusari napljakali, pa je tu robu nosio na tr i ta na kojima je nije bilo. Plemenito i edno Eugenijino lice pratilo ga je, istina, na njegovom prvom putu, kao Bogorodiin lik koji panjolski mornari stavljaju na svoje lae; svoj e prve uspjehe pripisivao je, istina, arobnom djelovanju molitve ove dobre djevoj ke, ali kasnije, Crnkinje, mulatkinje, bijele ene, Javanke, indijske igraice, zati m njegovi pirovi sa enama raznih boja i avanture koje je imao u raznim zemljama, potpuno izbrisa e uspomenu na njegovu roaku, na Saumur, na kuu, na klupu, na poljuba c u hodniku. Sjeao se samo ba ice okru ene visokim zidovima, jer je tu bio poetak njego ve opasne sud- bine; ali za svoju rodbinu nije htio da zna; njegov stric bio je stari lisac koji mu je pridigao nakit; Eugenija mu nije bila ni u srcu ni u misl ima; o njoj je vodio rauna samo kao o povjeriteljici kojoj duguje est hiljada fran aka. Ovakvo pona anje i ovakvi pojmovi potpuno obja njavaju utnju Charlesa Grandeta. U Indiji na Svetome Tomi, na afrikoj obali, u Lisabonu i u Sjedinjenim Dr avama, ov aj trgovac, da ne bi sramotio svoje ime, uzeo je la no ime, Sepherd. Carl Sepherd mogao se bez 182 opasnosti svuda pokazati neumoran, smion, gram ljiv, kao ovjek, koji, rije en da se o bogati quibuscumque viis, da se to prije ostavi sramnih djela, pa da ostatak svojih dana provede kao po ten ovjek . On se ovakvim radom naglo i mnogo obogatio. Godine 1826. vraao se u Bordeaux, n a lijepoj jedrilici Marija-Karolina, koja je bila svojina jedne rojalistike trgovake kue. Imao ju milion i devet stotina hiljada franaka u zlatnom prahu u tri jaka bureta, na kome je mislio zaraditi sedam do osam posto kad ga u Parizu pretvori u novac. Ovom jedrilicom putovao je neki plemi ,

komornik Njegovog Velianstva kralja Charlesa X, gospodin d'Aubrion, dobar star ac koji je nainio ludost o eniv i se jednom enom koja je bila u modi, i ije je imanje bilo u kolonijama. Da bi naknadio rasipanje gospoe d'Aubrion, i ao je da proda svoja dobra. Gospodin i gospoa d'Aubrion porijekl om iz porodice Aubrion de Buch, iji je posljednji predstavnik umro prije 1789, s prihodom koji je bio svede n na jedno dvadeset hiljada li vara, imali su dosta ru nu ker koju je mati htjela da uda bez miraza, po to je imala jedva toliko da mo e ivjeti u Parizu. Uspjeh ovakvog poduzea uinio bi se sumnjiv svima ljud ima iz otmjenog svijeta, pored sve vje tine koju priznaju enama. Zato je gospoa d'Aubrion gotovo i sama oajavala, gledajui svoju ker, da e je ma kome moi utrapi-ti, pa ma to bilo nekome koji luduje za plemstvom. Gospoica d'Aub rion bila je visoka kao i njena imenjakinja, suha, slaba, s prezrivim izrazom oko usta na koja se spu tao preko mjere dugaak nos, debe o na vrhu obino ukast, ali sasvim crven poslije jela prirodna pojava neprijatnija n a blijedom i mrzovoljnom licu no na svakom drugom. Ukratko, bila je takva kakvu je molila po eljeti mati od trideset i osam godina, k oja je, jo lijepa, voljela da se dopadne. Ali da bi zagladila ovakvu ru nou, markiza d'Aubrion je dala svojoj keri vrlo otmjen izgled, podvrgla je higijeni koja je privremeno

183 davala nosu prirodnu boju, nauila je vje tini da se ukusno oblai, obd arila je lijepim pona anjem, nauila je onim melanholinim pogledima koji privlae ovjeka i uvjeravaju ga da e nai anela koga tako uzalud tra i; pokazala joj kako se radi s nogom, da je pru i kad treba, te da joj se onako maloj dive u trenutku kad bi nos bio tako nepristojan da pocrveni; ukratko, nainila je od svoje keri ne to sasvim pristojno. Pomou irokih rukava, ispunjenih strukova, naduvanih i bri lji vo ukra enih haljina, visokih utega, dobila je tako zanimljive enske ari da je, radi pouke drugih majki, sve to trebalo da izlo i u kakvom muzeju. Charles se sasvim s prijateljio s gospoicom d'Aubrion, koja je isto tako htjela da se s njim sprijate lji. tavi e, mnogi tvrde da lijepa gospoa d'Aubrion za vrijeme vo nje nije propustila nijedno sredstvo da zadobije ovako bogatog zeta. Iskrcav- i se u Bordeauxu, juna 1827, gospodin, gospoa i gospoica d'Aubrion i Charles odsjeli su zajedno u istom h otelu i zajedno su otputovali u Pariz. Kua gospodina d'Aubriona bila je pretrpana intabulacijama. Trebalo je da je Charles odu i. Mati je ve rekla kako bi bila sret na da parter ustupi zetu i keri. Ne dijelei predrasude gospodina d'Aubriona o plem stvu, ona je obeala Char-lesu Grandetu da e mu kod dobrog Charlesa X izraditi kr aljevski ukaz koji e ga ovlastiti, njega, Grandeta, da nosi Aubrionovo ime, da uzme njegov grb i da, ustanoviv i jedan majorat sa prihodom od trideset i est hilja da li vara, naslijedi Aubrionovu titulu gospodara de Bucha i markiza d'Aubriona. Ujediniv i svoja imanja, ivei u ljubavi, i sa dobro plaenim zvanjem bez posla mogli bi u kui sastaviti sto i nekoliko hiljada livara prihoda. A kad ovjek ima sto hilj ada livara prihoda, ime, rodbinu, kad ima pristupa u dvoru, jer ja u vam izradit i da budete naimenovani za kraljevskog ko-mornika, onda mo ete postati to god hoete govorila je ona Charlesu. Tako ete biti, prema tome ta 184 izaberete, izvjestilac u Dr avnom savjetu, okru ni naelnik, sekretar ambasade, ambas ador. Charles X jako voli gospodina d'Aubriona; oni se poznaju jo iz djetinjstva. Opijen astoljubljem, koje je u njemu probudila ova ena, Charles se za vrijeme vo nje naslaivao ovim nadama koj e mu je predstavila vje ta ruka, pod vidom ispovijesti srca srcu. Mislei da mu je stric uredio stvari njegovog oca, on je ve zami ljao edgrau Saint-Germain, u koje je u to doba cio svijet elio da ue, i u kome d sjenkom plavog nosa gospoice Matilde, pojavio kao grof d'Aubrion, kao to re-uxovi pojavili jednog dana kao Brezeovi. Zasjenjen napretkom Restauracije sebe u pr bi se, po su se D koj

a je bila nesigurna u doba njegovog odlaska, osvojen sjajem aristokratskih ideja , zanos, koji ga je obuzeo jo na lai, odr ao se i u Parizu, gdje se rije i na sve samo da doe na visoki polo aj koji mu je njegova sebina ta ta stavljala u izgled. Eugeni-j a je, dakle, bila sad za njega samo jedna taka u prostoru ove sjajne perspektive. On se opet vidio s Annet- tom. Kao ena iz otmjenog svijeta, ona silno navali na svoga nekada njeg prijatelja da stupi u ovaj brak, i obea mu svoju potporu u svima njegovim astoljubivim poduzeima. Annetta je u ivala da se Charles o eni ru nom i dosad nom djevojkom, jer ga je bavljenje u Indiji nainilo vrlo primamljivim: lice mu je bilo opaljeno, a pona anje postalo odluno, smjelo, kao kod ljudi koji su navikli d a presijecaju, da gospodare, da posti u uspjehe. Charles je slobodnije disao u Par izu kad je vidio da mo e igrati neku ulogu u njemu. Kad je gospodin de Grassins uo za Charlesov povratak, za njegovu blisku enidbu i njegovo bogatstvo, on je do ao da mu ka e kako sa tri stotine hiljada franaka mo e isplatiti sve dugove svoga oca. On zatee Charlesa u razgovoru sa zlatarom kod koga je poruio nakit kao svadbeni pok lon gospoici d'Aubrion i koji mu je pokazivao crte e. Pored sve ljepote dijamanata, koje je Charles donio iz In-

185 dije, sama izrada nakita i srebrno posue iznosili su preko dvije s totine hiljada franaka. Charles primi de Grassinsa, koga nije poznao, s uroenom d rsko u mladog ovjeka koji je u Indiji ubio etiri ovjeka u raznim dvobojima. Gospodin d e Grassins dolazio je ve trei put. Charles ga hladno saslu a, zatim mu, iako ga nije dobro razumio, odgovori: Mene se ni ta ne tiu stvari moga oca. Ja sam vam vrlo zah valan, gospodine, na va em staranju, ali se njime ne mogu koristiti. Ja nisam u zn oju lica svoga stekao gotovo dva miliona samo zato da njima napunim d epove povjer iocima moga oca. A ako od danas za nekoliko dana va otac bude progla en za bankrota? Gospodine, od danas za nekoliko dana ja u se zvati grof d'Aubrion. Prema tome, s hvatiete da mi je to sasvim svejedno. Uostalom, vi znate bolje no ja da otac ovjeka koji ima sto hiljada livara prihoda nikada nije bio bankrot dodade on utivo gurajui vratima gospodina de Grassinsa. Poetkom augusta te godine sjedjela je Eugenija na drvenoj klupi, na kojoj se njen roak bio zakleo da e je vjeito voljeti, i na kojoj je obino dorukovala kad je b ilo lijepo vrijeme. Bilo je svje e i prijatno jutro, i sirota djevojka sa zadovolj stvom je prelazila u pameti sve velike i sitne dogaaje svoje ljubavi i katastrofe koje su za njom do le. Sunce je osvjetljavalo onaj ispre-pucali, gotovo poru eni zi d, u koji se po udnovatoj zapovijesti nasljednice nije smjelo dirati, iako je Cor noil-ler esto govorio eni da e ih jednog dana taj zid zatrpati. U tom trenutku ue pi smono a i predade jedno pismo gospoi Cornoiller, koja dotra u ba u viui: Gospoice, pi na ga pru i svojoj gospoi govorei: Da nije to ono koje oekujete? Ove rijei odjeknu e isto toliko u Eugenijinom srcu, koliko su stvarno odjeknule meu zidovima oko dvori ta i ba e. 186 Pariz! Od njega je! Vratio se. Eugenija preblijedje i za trenutak zadr a pismo, neotvoreno. Toliko je bila uzbuena da ga nije mogla otvoriti i itati. Velika Nanona ostade stojei, podboena, i kroz bore njenog preplanulog lic a radost je prosto kao dim izlazila. Ta itajte, gospoice ... Ah! Nanona, to se vraa preko Pariza kad je oti ao preko Saumura? itajte, doznaete. Eugenija otvori pismo dr ui. Iz njega ispade jedna uputnica na kuu Gospoa de Grassin s i Corret, u

Saumuru. Nanona je di e. Draga roako ... Nisam vi e Eugenija, pomisli o na; i srce joj se ste e. Vi... govorio mi je: ti. Ona skrsti ruke, ne usudi se da i dalje ita pismo, i krupne suze zablista e joj u oi ma. Da nije umro? upita Nanona. Da je umro, ne bi pisao ree Eugenija. Ona proita cijelo pismo koje je glasilo: Draga roako, vi ete, nadam se, sa zadovoljstvom primiti glas o uspjehu mojih po duzea. Vi ste mi donijeli sreu; vratio sam se bogat, i upravljao sam se po savjeti ma svoga strica, za iju sam smrt, kao i za smrt moje strine, sad ba doznao od gosp odina de Grassinsa. Smrt na ih roditelja je zakon, a mi ostajemo iza njih. Ja se n adam da ste se dosad utje ili. Ni ta ne mo e da odoli vremenu, ja sam to iskusio. Jest , draga roako, na moju veliku alost, pro lo je vrijeme snova. Sto ete! Putujui kroz mnoge i mnoge zemlje, ja sam razmi ljao o ivotu. Otputovao sam kao dijete, a vratio sam se kao ovjek. Danas mislim na mno go to ta, o emu ranije nisam mislio. Vi ste slobodni, draga roako, a jo sam

187 slobodan i ja; ni ta, na prvi pogled, ne staje na put ostvarenju na i h malih planova; ali ja sam isuvi e otvoren u prirodi da bih mogao od vas pre utjeti polo aj u kome se nalazim. Ja nisam zaboravio da vi e nisam svoj; na svojim dalekim putovima vjeito sam se sjeao one drvene klupe... Eugenija ustade kao da je bila na usijanom ugljev-lju i sjede na jednu stepenicu u dvori tu. ... one drvene klupe, na kojoj smo se zakleli jedno drugome da emo se vjeno voljeti, hodnika, sive dvornice, sobice pod krovom, i one noi kad ste mi svojom l ijepom uslugom olak ali budunost. Jest, ove uspomene podr avale su moju odva nost, i est o sam govorio sebi da vi neprestano mislite na mene, kao to sam ja esto mislio na vas, u vrijeme koje smo ugovorili. Jeste li gledali oblake u devet sati? Jeste, je 1' te? Zato ja i neu da iznevjerim prijateljstvo koje je za mene sveto; ne, ja vas ne smijem obmanjivati. U ovom trenutku rije je o mojoj enidbi koja u svakom p ogledu odgovara mojim nazorima o braku. Ljubav u braku, uobra- enje je. Danas mi m oje iskustvo ka e da se treba povinovati svima dru tvenim zakonima, i pri enidbi ne g ubiti iz vida sve ono na ta svijet pola e. Meutim, izmeu nas ve postoji razlika u god inama, koja bi mo da bila od veeg utjecaja na va u budunost, draga roa-ko, no na moju. Da i ne govorim o va em nainu ivota, o va eg odgoju, o va im navikama, koje nimalo nisu u skladu s pari kim ivotom i koje se po svoj prilici ne bi podudarale s mojim pozn ijim planovima. Moj je plan da vodim veliku kuu, da pozivam goste; dok vi, ako se ne varam, volite tih i miran ivot. Ne, biu jo iskreniji i ostaviu vama da sudite o mome polo aju; vi treba da ga znate i imate prava da sudite o njemu. Ja imam danas osamdeset hiljada Hvara prihoda. Ovo mi bogatstvo dopu ta da se orodim s porodico m d'Aubrion, ija mi nasljednica, djevojka od devetnaest godina, donosi u mi188 raz svoje ime, titulu, zvanje poasnog komornika Njegovog Velianstva i jedan od naj sjajnijih polo aja. Pri- znajem vam, draga roako, da ni najmanje ne volim gospoicu d 'Aubrion; ali, stupajui s njom u brak, ja osi- guravam svojoj djeci dru tveni polo a j, ija e preimu-stva biti jednog dana odve velika, jer monarhistike ideje osvajaju iz dana u dan. Prema tome, poslije izvjesnog broja godina, moj sin, kao markiz d'A ubrion i vlasnik majorata s prihodima od etrdeset hiljada livara, moi e da zauzme u dr avi mjesto koje mu se svidi. Mi smo du ni da se rtvujemo za sreu na e djece. Vi vidi te, draga roako, kako vam iskreno izla em stanje svoga srca, svojih nada i svoga bo gatstva. Moguno je da ste vi zaboravili na e djetinjarije za ovih sedam godina otka ko se nismo vidjeli; ali ja, ja nisam zaboravio ni va u dobrotu, ni svoje rijei; ja

ih se sjeam, ak i onih koje su bile sasvim nepromi ljene, i na koje mlad ovjek, man je savjestan od mene, srca manje mladog i manje po tenog, ni mislio ne bi. Kad vam priznajem da se mislim o eniti samo iz rauna i da se jo sjeam na e djetinjske ljubavi, ne znai li to da vam se predajem na milost i nemilost, da svoju sudbinu pola em u va e ruke i da u se, ako se moram odrei svojih dru tvenih ambicija, rado zadovoljiti onom prostom i istom sreom, ije ste mi tako dirljive slike vi iznijeli.'.. na Va glas jednu Non piu odani roak, CHARLES. Do ree i dodao ovo: P.S. Uz ovo pismo franaka u zlasto u avola! sebi. poznatu andrai, Koliko pjesmicu. potpi sujui: obzira! Za tim je potra io uputnicu

aljem uputnicu na bankarsku radnju de Grassins, na osam hiljada

189 tu, po va oj naredbi, kao interes i glavnicu sume koju ste imali do brotu da mi pozajmite. Oekujem iz Borde-auxa jedan sanduk u kome su neke sitnice koje ete mi dopustiti da vam ponudim u znak vjeite zahvalnosti. Moj kove i mo ete aman etnom po tom poslati na kuu gospodina d'Aubriona, ulica Hillerin-Bertin. Amanetnom po tom! ree Eugenija. Stvar za koju bih ja hiljadu pu ta dala svoj ivot. Stra an i potpun slom. Laa je tonula ne ostavljajui ni konopca ni daske na puini nada. Kad vide da su ostavljene, izvjesne ene otimaju svoga dragana iz naruja su parnice koju ubijaju, i bje e u svijet, na gubili- te ili u grob. To je, bez sumnje, lijepo; pobuda ovakvog zloina je uzvi ena strast koja uliva po tovanje ljudskoj prav di. Druge ene obaraju glave i tu e u samoi, predaju se sudbini, plau i pra taju, mole se bogu i sjeaju se do posljednjeg daha. To je prava ljubav, ljubav aneoska, pon osita ljubav koja ivi od svoje tuge i umire od nje. Takva su bila Eugenijina osjea nja kad je proitala ovo stra no pismo. Ona di e oi k nebu, sjeajui se posljednjih rijei svoje majke koja je, kao to je to esto sa samrtnicima, bacala jasan, proroanski pog led na budunost; i sjeajui se ove smrti i ovog proroanskog ivota, Eugenija jednim pog ledom odmjeri svu svoju sudbinu. Nije joj ostalo ni ta drugo do da ra iri svoja kril a, te ei k nebu, i da ivi u molitvi dok poe bogu na istinu. Pravo je kazala moja mati ree ona plaui. Patiti i umrijeti. Ona se laganim koracima vrati iz ba e u dvornicu. Protivno svome obiaju, nije p ro la kroz hodnik; ali je uspomenu na svoga roaka na la u ovoj staroj sivoj dvornici, u kojoj je na kaminu jo neprestano stajao jedan tanjiri kojim se slu ila svakog jut ra za dorukom, kao i kutija za eer od starog sevrskog porculana. To jutro bilo je z a nju sudbonosno i puno dogaaja. Nano190 na joj prijavi upnika. Ovaj upnik, Cruchotov roak, bio je na strani predsjednika de Bonfonsa. Jo prije nekoliko dana nagovorio ga je stari opat da govori gospoici Gr andet, sa isto vjerskog gledi ta, kako joj du nost nala e da se uda. Kad je ugledala sv oga sveenika, Eugenija pomisli da je do ao po hiljadu franaka, koje je svakog mjes eca davala za siromahe, i ree Nanoni da ih donese; ali se upnik nasmije i: Danas sam, gospoice, do ao da govorim s vama o jednoj sirotoj djevojci za koju se cio Saumur zauzima i koja, nemajui milosti prema samoj sebi, ne ivi kr anski. O, gospodine upnie, u ovom trenutku nije mi moguno misliti o svojim bli njim, jer mi slim samo o sebi. Ja sam vrlo nesretna; crkva mi je jo jedina utjeha; u njenom kr ilu ima mjesta za sve na e patnje, i u njoj je izvor utjehe, dovoljno bogat da mo em

o iz njega crpsti bez straha da e presu iti. Ba je o vama rije, gospoice. Slu ajte! Ako hoete da spasite svoju du u, ostaje vam samo ovo dvoje: ili da se odreete svijeta, ili da se povinujete njegovim zakonima; da se pokorite svojoj zemaljskoj sudbini ili svojoj nebeskoj sudbini. Ah! va mi glas govorni u trenutku kad sam eljela da ujem bilo kakav glas. Jest, sa m vas je bog uputio ovamo, gospodine. Rei u zbogom svijetu i iv-jeu samo za boga u t i ini i povuenosti. Potrebno je, keri, da dobro promislite o tako va noj odluci. Brak je ivot, redovniki je veo smrt. Pa dobro, smrt, to prije smrt, gospodine upnie! ree ona sa stra nom ivo Smrt? Ali vi imate velikih obaveza prema dru tvu, gospoice. Niste li vi majka siro tinji kojoj dajete odijelo, zimi ogrev, a ljeti rada? Va e je veliko bogatstvo zaj am koji treba vratiti, i vi ste ga dosad tako smatrali. Da se sahranite u samost anu bilo bi sebinost; a

191 da ostanete usidjelica, ni to ne smijete. Prije svega, hoete li m oi da sami upravljate va im ogromnim ima- njem? Mo da ete ga upropastiti. Za kratko vr ijeme za-ple ete se u bezbrojne parnice i naii ete na nesavladive te koe. Vjerujte va em niku; vama je potreban mu , jer vam je du nost da sauvate ono to vam je bog dao. Ja va m to ka em kao svojoj najmilijoj ovici. Vi tako iskreno volite Gospoda da ete zaci jelo stei svojoj du i bla enstvo na ovom svijetu, iji ste jedan od najljep ih ukrasa i kome dajete svete primjere. U tom trenutku prijavi se gospoa de Grassins. Nju je dovela osveta i veliko oajanj e. Gospoice ree ona. Ah! tu je gospodin upnik. Onda ni ta, do la sam poslom, ali vidim da ste u va nom razgovoru. Gospoo ree upnik ostavljam vam slobodno polje. On! gospodine upnie ree Eugenija vratite se nakon nekoliko trenutaka, va a mi je pom o u ovom trenutku veoma potrebna. Da, jadno dijete ree gospoa de Grassins. ta hoete time da ka ete? upita e gospoica Grandet i upnik. Hou da ka em da se va roak vratio i eni se gospoicom d'Aubrion!... ene dobro vide. Eugenija pocrvenje i u prvi mah ne ree ni ta; ali se odmah odlui da se ubudue savlauje , kao to je inio njen otac. No, gospoo odgovori ona ironino ja svakako ne vidim dobro, jer vas ne razumijem. Govorite, govorite pred gospodinom upnikom; vi znate da je on moj savjetodavac. Lijepo, gospoice, evo ta mi pi e gospodin de Grassins. itajte. Eugenija proita ovo pismo: Draga eno, 192 Charles Grandet vratio se iz Indije; ima mjesec dana kako je u Parizu . . . - Mjesec dana! ree u sebi Eugenija i spusti ruku. Poslije kratke poivke nastavi. ... Morao sam dva puta dolaziti prije no to sam uspio da razgovaram s ovim bud uim grofom d'Aubri- onom. Mada cio Pariz govori o njegovoj enidbi koja je i zvanino objavljena .. . Pisao mi je, dakle, u trenutku, kad ... - ree u sebi Eugenija. Ona ne dovr i. Ni je uzviknula: Lakr- dija jedan! kao to bi uinila Pari anka, ali zato njeno preziranje n ije bilo ni ta manje. .. . Od ovoga braka nema jo ni ta; markiz d'Au-brion nee dati svoju ker sinu jedn og bankrota. Ja sam mu izlo io sve to smo njegov stric i ja uinili za njegova oca, s

vu vje tinu s kojom smo do danas zadr avali i umirivali povjerioce. I taj bezobrazni mladi ovjek bio je tako drzak da mi odgovori, meni koji sam se punih pet godina dan i no zalagao za njegovo dobro i njegovu ast, kako se stvari njegovog oca njega ni ta ne tiu. Svaki branilac bio bi u pravu da mu i te na ime nagrade trideset do etr deset hiljada franaka, raunajui jedan od sto na sumu duga. Ali, strpljenja samo! dug od mi-lion i dvije stotine hiljada franaka postoji, i ja u nje- govog oca pro glasiti za bankrota. Ja sam uletio u ovu stvar na rije onog starog krokodila Gran deta, i dao sam obeanje u ime porodice. Ako gospodinu grofu d'Aubrio-nu nije mno go stalo do njegove asti, meni je, bogami, mnogo stalo do moje. Zato u da izlo im p ovjeriocima svoj polo aj. Pri svem tom, ja toliko po tujem gospoicu Eugeniju, s kojom smo u sretnija vremena mislili da se orodimo, te o ovoj stvari neu ni ta poduzima ti dok o svem ne govorim s njom ... Eugenija hladno vrati pismo ne dovr iv i ga.

13 nvgenija Grande 193 Hvala vam ree gospoi de Grassins vidje-emo ta emo ... U ovom trenutku kao da ujem glas va eg pokojnog oca ree gospoa de Grassins. Gospoo, im ate da nam isplatite osam hiljada i sto franaka u zlatu ree joj Nanona. Tako je; budite tako dobri, gospoo Cornoiller, i poite sa mnom. Gospodine upnie ree Eugenija s plemenitom hladnokrvno u, to joj dade misao koju je htj la rei da li je grijeh ostati i u braku djevojkom? To je sluaj ije mi rje enje nije poznato. Ako hoete da znate ta o tome misli slavni Sa chez u svome djelu De matrimonio, mogu vam to kazati sutra. upnik ode. Gospoica Grandet pope se u sobu svoga oca, i tu ostade sama cijelog a dana ne htjev i da sie ni na veeru, iako je Nanona navaljivala. Pojavila se tek uv ee, u vrijeme kad su stizali njeni redovni gosti. Nikad salon Grandetovih nije bi o tako pun kao te veeri. Glas o povratku i glupom Charlesovom nevjerstvu ra uo se po cijeloj varo i. Ali, ma kako pa ljiva bila radoznalost gostiju, ipak nije bila zado voljena. Eugenija, koja se tome nadala, ne odade na svome mirnom licu ni jedno o d onih silnih uzbuenja koja su je potresala. Umjela je da napravi veselo lice, od govarajui onima koji su htjeli da posvjedoe svoju naklonost melanholi-nim pogledima ili rijeima. Ukratko, umjela je da sakrije svoju nesreu pod velom utivosti. Oko de vet sati kartanje se svr avalo, igrai su se dizali, plaali jedan drugome i prepirali se o posljednjim potezima u whistu, prilazei onima koji su razgovarali. U trenut ku kad su svi ustali da idu, dogodi se ne to neoekivano, to se odmah ra ulo po Saumuru, a odatle po srezu i etiri obli nja okruga. 194 Ostanite, ree nija gospodine Eugepredsjednie

gospodinu de Bonfonsu kad je vidjela da uzima e ir. Nije bilo ni jednoga u ovome velikom dru tvu koji nije bio uzbuen kad je uo ove rijei. Predsjednik pre-blijedje i morade sjesti. Odnese predsjednik milione ree gospoica de Gribeaucourt. Ovo je jasno, predsjednik de Bonfons o enie se gospoicom Grandet uzviknu gospoa d'Ors onval. Ovo je najbolji potez u kartama ree opat. Lijep pogodak ree bilje nik. Svaki je rekao pone to, svaki je napravio po jednu dosjetku, ali svi su vidjeli na sljednicu na njenim milionima, kao na kakvom postolju. Drama koja je poela prije devet godina pribli aval

a se kraju. Rei pred- sjedniku pred cijelim Saumurom da ostane, nije li to znailo da ga hoe za mu a? U malim varo ima tako se strogo pazi na pristojnost da ovakav korak znai najsveanije obeanje. Gospodine predsjednie ree mu Eugenija uzbuenim glasom kad su ostali sami ja znam ta vam se dopada na meni. Zakunite mi se da ete me ostaviti slobodnu cijeloga mog iv ota, da me neete opominjati ni na jedno od prava koja vam brak daje, pa u vam dati svoju ruku. O! nastavi ona kad vidje da je kle-kao ? jo nisam rekla sve. Ne treba da vas obmanjujem, gospodine. U mome je srcu osjeanje koje se nikad nee ugasiti. Prijateljstvo e biti jedino to mogu dati svome mu u; ja neu ni njega da vrijeam, ni za kone svoga srca da prekr im. Ali moju ruku i moje imanje dobiete samo ako mi uinite jednu ogromnu uslugu. Uiniu sve to elite ree predsjednik. Evo vam milion i pet stotina hiljada franaka, gospodine predsjednie iz njedara priznanicu na sto akcija Francuske banke otputujte u

ree ona vadei

13 195 Pariz, ne sutra, ne noas, nego smjesta. Otiite gospodinu de Grassinsu, saznajte o d njega imena svih povjerilaca moga strica, skupite ih, isplatite sve njegove dugove, glavninu i kamate pet odsto od dana zadu enja do isplate; najzad, nastojte da dobijete propisnu i ov jerenu priznanicu. Vi ste sudac, a ja se potpuno oslanjam na vas u ovoj stvari. Vi ste astan i dobar ovjek; ja u se na va u rije navesti da prebrodim sve opasnosti u ivotu, pod za titom va eg imena. Mi emo uzajamno popu tati jedno drugome. M i se tako odavno poznajemo, gotovo smo srodnici, vi me zacijelo niste radi unesreiti. Predsjednik pade pred noge bogatoj nasljednici van sebe od radosti i uzbuenja. Ja u biti va rob! ree joj. Kad budete dobili priznanicu, gospodine nastavi ona pogledav i ga hladno odnijeete je sa svima dokumentima mome roaku Grandetu i predaete mu ovo pismo. Kad se vrat ite, ja u odr ati svoju rije. Predsjednik je razumio da za ruku gospoice Gran-det treba da zahvali uvrijeenoj ljubavi; zato i pohita da izvr i njene naloge s najveom brzinom, da se Euge-nija ne bi izmirila sa svojim roakom. Kad je gospodin de Bonfons oti ao, Eugenija pade na stolicu i bri nu u pla. Svemu je bio kraj. Predsjednik sjede u po tanska kola i sutradan uvee sti e u Pariz. Prvog jutra po svome dolasku ode gospodinu de Grassinsu. Sudac pozva povjerioce u bil je nikovu kancelariju, kod koga su bila ostavljena Grandetova dokumenta, i svi se do jednoga odazva e pozivu. Iako su bili po-vjerioci, mora im se jedno priznati: b ili su tani. Tu im predsjednik de Bonfons, u ime gospoice Grandet, isplati i glavn icu i interes. Plaanje interesa je za pari ke trgovce jedan od najudnovatijih dogaaj a toga vremena Kad je priznanica o isplati duga bila potvrena i de Grassinsu izda to za njegov trud deset hiljada franaka, 196 koje mu je Eugenija priznala, predsjednik ode kui gospodina d'Aubriona i tamo zatee Charlesa ba kad se vraao u svoju sobu poslije prepirke sa svojim tastom. Stari markiz mu je o tvoreno rekao da njegova ker nee dobiti dokle god ne budu isplaeni svi povjerioci G uil-laumea Grandeta. Predsjednik mu predade najprije ovo pismo: Dragi roae, gospodin predsjednik de Bonf ons uzeo je na sebe da vam preda priznanicu o isplati svih suma koje je va otac d ugovao, kao i moju da sam te sume od vas primila. ula sam ne to o bankrotstvu i pomislila sam da se sin jednog bankrota nee, mo da, moi o eniti gospoicom d'Aubrion. Da, roae, vi ste dobro ocijenili moje pogled e i moj nain ivota! ja zacijelo nemam na sebi niega ime se odlikuje otmjeni svijet, ne poznajem ni njegove raune ni njegove navike, i ne bih vam mogla pribaviti zadovoljstva koja vi tra ite. Budite sretni po dru tvenim

nazorima kojima rtvujete na u pravu ljubav. Da bih va u sreu uinila potpunom, ja vam ne mogu ni ta drugo ponuditi do ast va ega oca. Zbogom; vi ete imati uvijek vjernu prijateljicu u va oj roaci. EUGENIJA. Predsjednik se osmjehnu na uzvik koji ovaj asto-Ijubivi ovjek nije mogao uzd r ati u trenutku kad je primio priznanicu. Mi emo uzajamno saopili jedan drugome na u enidbu ree on. A! vi uzimate Eugeniju? E, milo mi je, to je dobra djevojka. Ali najedanput mu sinu kroz glavu misao te nastavi ona je, dakle, bogata? Prije etiri dana odgovori predsjednik podrugljivo imala je oko devetnaest milion a; ali danas ima svega sedamnaest.

Charles pogleda predsjednika zabezeknut. Sedamnaest... mil... 197

Sedamnaest miliona, da, gospodine. Gospoica-Grandet i ja, kad se uzmemo, imaemo sedam stotina pedeset hiljada livara prihoda. Dragi roae ree Charles do av i malo k sebi mi emo moi da idemo jedan drugome naruku. Drage volje ree predsjednik. Osim toga, imam i jedan kove i koji takoer treba da pre am lino vama dodade on ostavljajui na stol Charlesov kove i.

Dragi prijatelju ree gospoa markiza d'Au-brion ulazei i ne obraajui pa nju na Crucho a nemojte se nimalo osvrtati na ono to vam je rekao gospodin d'Aubrion, kome je v ojvotkinja de Chaulieu napunila glavu. Ja vam i opet ka em, ni ta ne mo e stati na put va oj enidbi... Ni ta, gospoo odgovori Charles. Tri miliona koje je moj otac dugovao isplaeni su jue. U gotovu? ? ree ona. Potpuno, i glavnica i interes, i ja u mu povratiti ast. Kakva glupost! uzviknu ta ta. Ko je ovaj gospodin? ree ona na uho svome zetu kad je spazila Cruchota. Jedan moj povjerenik odgovori joj on tihim glasom. Markiza prezrivo pozdravi, gospodina de Bonfonsa i izie. Mi ve idemo jedan drugome naruku ree predsjednik uzimajui e ir. Zbogom, roae. Ovaj saumurski papagaj ruga. Ba bili mu rado abo ma u trbuh. Predsjednik je oti ao. Tri dana poslije toga gospodin de Bonfons, vrativ i se u Saum ur, objavi svoju enidbu sa Eugenijom. Poslije est mjeseci bio je naime198 novan za savjetnika u kraljevskom sudu u Angersu. Prije svoga odlaska iz Saumura Eugenija je dala da se rastopi zlato sa nakita koji je tako dugo bio drag njenom srcu, pa je to zlato, kao i onih osam hiljada franaka koje joj je vratio roak, upotrebila za zlatan kale koji je poklonila crkvi, gdje se je toliko molila bogu za njega! Ona je provodila svoje dane i u Angersu i u Saumuru. Njen mu , koji se p okazao odan u jednoj politikoj stvari, postade predsjednik odjeljenja, i najzad p rvi predsjednik, poslije nekoliko godina. On je s nestrpljenjem oekivao nove izbore da bude izabran za poslanika. I ve je pomi ljao na dostojanstvo pera; a tada ... Tada e mu kralj biti rod? rekla je Nanona, velika Nanona, gospoa Cornoillcr, s aumurska graanka, kojoj je njena gospoa opisivala sve poasti to je oekuju. Meutim, g ospodin predsjednik de Bonfons (svoje porodino ime Cruchot najzad je sasvim izost avio) nije ostvario ni jednu od svojih slavoljubivih namjera. Umro je osam dana

poslije izbora za saumurskog poslanika. Bog, koji sve vidi i nikome du an ne ostaj e, kaznio ga je bez sumnje za njegove raune i njegovu pravniku vje tinu kojom je sas tavio svoj brani ugovor po kome su budui supruzi ustupali jedno drugome, u sluaju d a nemaju djece, sva svoja dobra, kako pokretna, tako i nepokretna, ne izuzimajui ni ta, u potpuno vlasni tvo, i to bez popisa, s tim da se nevr enjem reenoga popisa ne mogu osporiti prava njihovim nasljednicima ili onima "koji prava imaju, budui je reeni poklon, itd. itd. Ovom se odredbom u ugovoru mo e objasniti duboko po tovanje k oje je predsjednik stalno ukazivao volji i povuenosti gospoe de Bonfons. 2ene su predstavljale gospodina prvog predsjednika kao neobino pa ljivog ovjeka, alile su ga i esto su i le tako daleko da su osuivale Eugenijinu bol i ljubav, i to onako kako s amo ene znaju da osuuju: sa okrutnom uzdr lji-vo u. 199 Mora da je gospoa predsjednikovica mnogo bolesna kad ostavlja mu a samog. Sirota ena! Da li e uskoro ozdraviti? Od ega boluje, od stomaka, od raka? Sto ne zove lij enika? Od nekog vremena po utjela je; trebalo bi da pita uvene pari ke lijenike. Kako t o da ne eli da ima djece. Ka u da jako voli svoga mu a; kako da mu ne da nasljednika kad je tako bogata? To je ne to stra no; i kad bi to bila samo ud, onda bi bilo za os udu. Siromah predsjednik. Obdarena onim tananim osjeanjem koje osamlje-nost usavr ava svojim staln im razmi ljanjem, i tanim pogledom koji pronie u stvari koje joj dou u doma aj, Eugen ija, koju su nesrea i njeno posljednje isku- stvo nauili da sve pogodi, znala je d a predsjednik eli njenu smrt, kako bi postao gospodar ovog ogromnog imanja, uveano g nasljeem od strica bilje nika i strica opata, koje je bogu bilo ugodno da pozove k sebi. Sirota Eugenija sa aljevala je predsjednika. Provienje ju je osvetilo za rau ne i stidnu ravnodu nost mu a koji je po tovao, kao najvee jamstvo, beznadnu ljubav to j e Eugenija odr avala. Dati ivot jednom djetetu, nije li to znailo ubiti nade sebinost i, radosti slavoljublja, za kojima je prvi predsjednik udio? Bog je, dakle, dao s ilno zlato Eugeniji, ali ona za zlato nije marila, jer je te ila nebu, jer je ivjel a, pobo na i dobra, sa svetim mislima i neprestano tajno priticala u pomo nevoljnim a. Gospoa de Bonfons ostala je udovica u trideset i treoj godini, sa prihodom od o sam stotina hiljada livara, jo lijepa, kao to je lijepa ena kojoj je blizu etrdeset godina. Njeno je lice blijedo, pribrano, mirno. Glas joj je prijatan i tih, a dr a nje prosto. Sa dostojanstvom snosi svoj bol, prava je svetitelj ka kao linost koj a nije okaljala svoju du u dodirom sa svijetom ali ima crte stare djevojke i sitnia rske navike koje daje skueni palanaki ivot. Iako ima osam stotina hiljada livara pr ihoda, ona ivi kao to je ivjela sirota Eugenija Grandet; lo i 200 vatru u svojoj sobi samo u one dane u koje joj je otac dopu tao da nalo i dvornicu, i gasi je tano po redu koji je bio utvren u njenim mlaim godinama. Ona je uvijek obuena kao to je bila obuena njen a mati. Kua u Saumuru, kua bez sunca, bez toplote, vjeito mrana i sumorna, slika je njenog ivota. Ona bri ljivo gomila svoje prihode, i mo da bi izgledala tvrdica da plemenitom upotrebom svoga imanja ne utje ruje u la razna ogovaranja. Pobo ne i dobrotvorne ustanove, dom za stare i kr anske kol e za djecu, javna biblioteka bogato obdarena, sve to svjedoi svake godine da nij e tvrdica, kao to joj izvjesne linosti predbacuju. Saumurske crkve imaju njoj da zahvale za neka uljep avanja. Gospoa de Bonfons, koju iz podsmijeha zovu gospoicom, uliva uope religiozno po tovanje. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnjc ni ja osjeanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto raunima ljudske sebinosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom ivotu i izazvati nepo vjerenje prema osjeanjima ene koja je bila olieno osjeanje. Ti me jedino voli govorila je ona Nanoni. Ruka ove ene previja potajne rane svih porodica. Eugenija ide na nebo, praena itavo m povorkom dobro-

instava. Veliina njene du e baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ran ijeg ivota. To je historija ove ene koja usred svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna ena i m ati, nema ni mu a, ni djece, ni rodbine. Ima nekoliko dana kako se govori o njenoj ponovnoj udaji. Saumurci govo re o njoj i o gospodinu markizu de Froidfondu, ija porodica oblijee oko bogate udovice, kao to su nekad oblijetal i Crucho-tovi. Ka u da su Nanona i Cornoiller na marki evoj strani; ali to nije istina. Ni velika Nanona ni Cornoiller nisu dovoljno pronicljivi da mogu da pojme koliko je svijet pokvaren. Pariz, septembra 1833. 201 T

Onore de Balzak EUGENIJA GRANDE Izdava: SOUR SVJETLOST, izdavaka radna organizacija, OOUR Izdavaka djelatnost, Sarajevo Za izdavaa: GAVRILO GRAHOVAC Tehniki urednik: LJUBOMIR PILJA Korektor: EFKO HRUSTANOVI tampa: SOUR SVJETLOST OOUR u Trebinju 1987. ISBN 86-01-01036-9

tamparija Trebinje Za tampariju: MIRALEM KOO tampano u 10.000 primjeraka