BIBLIOTEKA

LOGOS

Ureuju Jelena Berberovi, Aleksa Buha, Spasoje uzulan, Muhamed Filipovi, Rasim Muminovi, Vladimir Premec i Abdulah Sarevi

Odgovorni urednik Abdulah Sarevi

HANS LENK

IZMEU TEORIJE ZNANOSTI I DRUTVENE ZNANOSTI

Naslov originala: Hans Lenk Zwischen Wissenschaftstheorie und Sozialwissenschaft c Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1986

Preveo Sulejman Bosto

Predgovor Abdulah Sarevi

CIP Katalogizaoija u publikaciji Narodna i univerzitetna biblioteka Bosne i Hercegovine Sarajevo LENK, Hans Izmeu teorije znanosti i drutvene znanosti / Hans Lenk ; (preveo Sulejman Bosto ; predgovor Abdulah Sarevi). Sarajevo : Veselin Maslea, 1991. 261 str. ; 21 cm. (Biblioteka Logos) Prevod djela: Zwischen Wissenschaftstheorie und Sozialwissenschaft. teoriji znanosti drutvenih znanosti: str. 535. Bibliografija uz svako poglavlje. Registar ISBN 86-21-00476-3 2896134

 TEORIJI ZNANOSTI DRUTVENIH ZNANOSTI Otvorene teme u H. Lenkovoj teoriji znanosti Teorija znanosti dolazi u sredite novije filozofije. Naravno, s jakom tendencijom, sudbonosnom i dalekosenom po posljedicama, da se pojavi kao filozofija. Da se profilira s obzirom na ishodita prirodne znanosti ili pak drutvene znanosti. ini se da su to trivijalne pretpostavke. Ali nedostaje konsenzus biti znanosti, posebno biti znanosti prirodi i znanosti drutvu, znanosti ovjeku, znanosti povijesti itd. U emu je bit znanstvene djelatnosti? U emu se sastoji logika znanosti i znanstvenog istraivanja? U emu se sastoji vrijednost znanstvenih objanjenja? Da li je mogue odbraniti primat teorije i teorijskih mogunosti u znanostima u odnosu na empiristiku poziciju modernih znanosti? Kako da sebi protumaimo, bar za izvjesno vrijeme, osnovu znanosti, a da izbjegnemo rairene ekvivokacije u pojmu teorije i pojmu znanosti uope? Mnogota govori tome da nije rije retorikim pitanjima. Ali odgovor na ta pitanja pretpostavlja da smo ozbiljno postavili okvir koji odreuje odnos izmeu filozofije i znanosti, posebno izmeu teorije znanosti i drutvene znanosti. Hans Lenk* je razloio tu problematiku, ustanovio legitimaciju teorije znanosti i drutvene znanosti uope. Osnovna postavka
* Hans Lenk je roen 1935. Profesor je filozofije na univerzitetu u Karlsruhe. Takoer je profesor za teoriju spoznaje drutvenih znanosti i znanost planiranju na Facult Europene des Sciences du Foncier, Strassburg.

ABDULAH

SAREVI

ve je u prvom iskazu: Drutvo je postalo velikom temom sredine stoljea (7). Zato su drutvene znanosti doivjele veliki polet, ali nisu uspjele, na primjer sociologija, da se razvijaju u pravcu superznanosti, potiskivanja filozofije u smislu jedne univerzalne znanosti. U pojmu teorije znanosti i drutvene znanosti, posebno sociologije u Saveznoj Republici Njemakoj, prije svega, sauvana je jedna povijest, dinamina i veoma kontroverzna. Izjalovila se nada da bi sama sociologija u doba traenja znanstveno-teorijske modelske koncepcije i razraunavanja s agresivnim scijentizmom u irem smislu kojeg je doveo u pitanje P. Feyerabend svojom kirtikom ovinizma znanosti, svojim radikalnim i epistemoloko-anarhistikim anti-scijentizmom, uvenim A n y t h i n g g o e s , sve je mogue, sve je doputeno mogla ponuditi obuhvatnu filozofsku orijentaciju. Zaotreno formulirano: koncert drutvenih znanosti je posebno zanimljiv za susretanje filozofije i znanosti. One imaju posla s artificijelnom prirodom, s onim to su ljudi stvorili, to znai: s normativnim vrijednostima, institucijama, obiajnostima, ili s onim to vrijednosti suodreuju. Tako je mogue da su predmeti i metode u drutvenim znanostima na vrlo direktan nain zavisne od teorijske interpretacije (8). No, ini se ipak da je preiroka postavka Hansa Lenka: da su znanstvene strukture u izvjesnoj mjeri podudarne sa strukturnim predstavama samih ljudi i da na dugu stazu suodreuju ova shvatanja. Metodologija, teorija znanosti, a posebno drutvene znanosti, su dostigle ono razvojno stanje
Najvanija djela: Werte, Ziele, Wirklichkeit der modernen Olympischen Spiele, Schorndorf 1964; Kritik der logischen Konstanten, Berlin 1968; Leistungsmotivation und Mannschaftsdynamik, Schorndorf 1970; (jap. Tokio 1977); Philosophie im technologischen Zeitalter, Stuttgart 1971; Erklrung Prognose Planung, Freiburg 1972; Materialien zur Soziologie des Sportvereins, Ahrensburg 1972; Leistungssport Ideologie oder Mythos? Stuttgart 1972; Metalogik und Sprachanalyse, Freiburg 1975 (panski : Barcelona 1982) ; Sozialphilosophie des Leistungshandelns, Stuttgart 1976; Technische Intelligenz im systemtechnologischen Zeitalter (sa G. Ropohl), Dsseldof 1976; Team Dynamics, Champaign, III. 1977; Handlungstheorien interdisziplinr, Mnchen (19771984); Social Philosophy of Athletics, Champaign 1979; Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979; Zur Sozialphilosophie der Technik 1982; Eigenleistung, Osnabrck 1983; Ethische Probleme der Gentechnik, Knigstein 1985; Die achte Kunst, Osnabrck 1985 etc.

PREDGOVOR

koje se mora uzeti u obzir. Kao to se mora uzeti u obzir novije razvojno stanje filozofije. Ono se oituje u novoj filozofiji ivotnog svijeta, u miljenju decentriranju subjekta, kojim su sa centrom i sve ono to je znaila osnova, horizont ili pozadina izgubili svoj smisao (Bernhard Waldenfels, NdL, 108);** time se ostaje kod izvjesnog balansa izmeu decentriranja i perspektiviteta izmeu racionaliziranja i ivotno-svjetovne pozadine. Hans Lenk, dodue, misli da se osnovna filozofska problematika drutva u cjelini i individuuma, kao i znanstveno-teorijska problematika metoda u drutvenim znanostima, teko moe odvojiti od onog iskonskog, od pitanja obrazovanja teorija uope. On tako misli da su drutvene znanosti discipline koje su filozofski i metodoloki veoma oznaene (8). Lenk to vidi veoma jasno kada razluuje normativno/teorijsko i empirijsko, kada misli da se kompleks drutvenih znanosti, posebno sociologije, ne moe rastvoriti u filozofiju. Kod njega se, dakle, radi problemskom podruju teorije znanosti i tematiziranih implikacija drutvenih znanosti. Hans Lenk vjeruje da je naao jedno vodee stanovite za istraivanje ne samo odnosa izmeu empirije i teorije, metodologije, ve za probleme: teorije znanosti, teorije drutvenih znanosti. Naravno, teorija znanosti sociologije je u prvom planu. Problematika see dublje do znanstvenoteorijskih, socijalnofilozofskih i antropolokih ishodita. I to sve do postavljanja pitanja socijalnoznanstvenom obrazovanju teorija. Tu, usput, ne smijemo previdjeti nastojanje da se rastereti jedne filozofske tradicije, posebno subjektivnog i apsolutnog idealizma. Hans Lenk tako misli da moraju pasti, tako rei, filozofi koji uobraavaju sveznanje i obuhvatnu dubinu, koji dolaze stoljeima iz krajolika idealizma a danas iz krajolika agresivnog scijentizma i antimetafizikog pozitivizma. Ali ve odavno znamo taj soj filozofa, koji daju iskaze svijetu u cjelini, ovjeku kao cjelini, Bogu, koji su dogmatski orijentirani, u stvari, odani diletantizmu. I oni koji su u zamkama neopozitivizma, beskrajno udaljeni od svakog filozofskog sadraja, ne mogu odoljeti iskuenju da i velike filozofe poput Kanta i

** Broj u zagradi se odnosi na stranice u Lenkovom djelu Zwischen Wissenschaftstheorie und Sozialwissenschaft, 1986.

ABDULAH

SAREVI

Hegela, Heideggera i Adorna, upravo vide u toj diletantskoj odori. Neopozitivist je, zacijelo, dobar momak, pristojan, on voli pravilnost koja podrazumijeva da su metafiziki pojmovi puke bajke, a za njega samo panska sela. Mi se moramo distancirati od uobraenog sveznanja, od diletantizma, od specijalista za ono ope. To ne bi trebalo brkati sa zbiljskim miljenjem u filozofiji i drutvenim znanostima, koje se na povijestan nain odnosi na cjelinu, s onu stranu zapadnjakog mita i pogleda na cjelinu, koje postavlja pitanje uslovima mogunosti i pretpostavkama odnosa prema zbilji. Filozofija se ne moe odvojiti od znanosti, a to znai i od drutvenih znanosti, od procesa obrazovanja teorija uope. Hans Lenk je uostalom, u izvjesnom smislu zauzeo protivstav prema otuivanju od znanosti, od jedne odreene kompetencije koju filozof mora stei. To je osnova razlikovanja realnog u svim likovima, razlikovanja nefikcionalnog od fikcionalnog. U teoriji znanosti trebalo bi izbjei dvije opasnosti: jedna je antimetafiziki neopozitivizam, druga je filozofska nekompetencija za pitanja, nacrte teorija, metode. Jedna vrhuni u neopozitivistikoj teoriji znanosti koja uobraava da dosee precizni smisao realiteta; u miljenju se survava u znanstveni konkretizam koji je uvijek ispod kompetencije pojedinih znanosti ovjeku ili znanosti prirodi. Druga krajnost nastoji pojmiti realnost u antiempirizmu, antiscijentizmu, izvan empirijskog i teorijskog pojma moderne znanosti. Ona se lako prepoznaje u lakomislenom reproduciranju filozofskih pitanja, na primjer onih koje je postavljao Martin Heidegger. Hans Lenk nastoji razgraniiti osnovne pojmove teorije znanosti drutvenih znanosti, i filozofije. Naime, filozofija i teorija znanosti drutvenih znanosti ne mogu postati plodonosne kao puko openito, struno neinformirano govorenje, nego u prvom redu kao detaljna metodoloka i znanstveno teorijska kritika (9). U skladu s ovim je i stav da socijalnofilozofski razvitak i diskusija osnovnim pozicijama zahtijeva tanije poznavanje socijalnoznanstvenih ishodita teorija i njihovih osnovnih problema. Lenk je naisto s tim da filozofija i teorija znanosti moraju prakticirati u blizini svijetu ivota ili praksi. One pretpostavljaju solidno poznavanje problema i teorijskog iskustva koji se odnose na jedno znanstveno podruje, na primjer na

PREDGOVOR

sociologiju ili psihologiju itd. Prema tome, filozofija (drutvenih) znanosti mora se pragmatiki upustiti u same ove znanosti. Ona u izvjesnom smislu i zavisi od naina i domaaja uklapanja u drutvene znanosti. Odnos filozofije i teorije znanosti Lenk tako postavlja da detranscendentalizira osnovne pojmove i jedne i druge. On je, naravno, jo vjerovao u jedan neopozitivistiki pojam metafizike. Ali je kritiku metafizike modelirao u smislu istravanja koja su znanstvenoteorijski orijentirana ili upravljana, u smislu jednog fleksibilnog oekivanja suradnje filozofije i teorije znanosti. U prvi plan dolazi metodoloko, teorijsko i empirijsko. Nije teko spoznati da je Lenku stran kako militantni scijentizam tako i militantni antiscijentizam (na primjer, jednog P. Feyerabenda). Zanimljivo je, svakako, da su za njega i scijentizam i antiscijentizam, racionalnost i iracionalnost, samo idealno-tipski ekstremne take koje su visoko stilizirane u umjetne prividne suprotnosti koje ipak zaotravaju idealnotipski jednostrane pozicije (127). U cjelini izgleda da on trai jedno znanosti blisko pragmatiko filozofiranje, koje dolazi do izraza u statusu filozofije i teorije znanosti (drutvenih znanosti) kao to su znanosti: sociologija, psihologija, antropologija. To znai da samo to pragmatiko filozofiranje moe ispuniti zadatak da bude fokus i forum interdisciplinarne diskusije osnovama (9). Pokazalo se da je znanost podlona povijesnosti znanja, epistemologije uope. Dakako, i teorija znanosti koja se od davnina trudila oko apsolutno pouzdanih naela, oko utemeljenja i opravdavanja znanstvene spoznaje. Pomislimo da je ta tema i ta problematika sudbonosno odreivala povijest teorije znanosti koja je konstitutivni dio teorije spoznaje i epistemologije uope. Znanost, logika znanosti, metodoloke osnove, postaju predmet zanimljivih i znaajnih rasprava i u novijoj teoriji znanosti koja se razvija u smislu analitike filozofije znanosti., Pri tome postoji uzbudljiva i dramatina povijest potresa u znanostima: ne samo u logici, matematici i fizici, nego i u humanim i drutvenim znanostima. Otkrili smo antinomije u njima, posebno u novijoj fizici. Ta nas je povijest opremila spoznajom da se antinomije javljaju onda kada su neki stav i njegova negacija istovremeno dokazivi. Pokazalo se da se antinomije ne mogu odstraniti iz znanosti. Zato poletna i

10

ABDULAH

SARCEVIC

uspjena potraga za objektivnom istinom odavno izaziva podozrenje. U izvjesnom smislu to je dobro. Ali je to dovelo i do novog istraivanja paradigmi, osnova i moderne teorije znanosti. Moderna teorija znanosti i sama duboko podlijee postupku racionalizma opravdanja. I danas je u trendu to to je cilj teorije znanosti: da metodsko-sistematski garantira pouzdanost metoda i spoznaja znanosti (13). Hans Lenk stoga misli da je moderna teorija znanosti u prvom redu jo jedna verifikaciono-logika i afirmativno-logika disciplina. Ovo se zaista moe razumjeti tako da ona istrauje strukture i ishodita, metodske principe postojeih znanstvenih teorija. Ovdje samo naznaavamo ono bitno. Nova poenta se sastoji u tome da teorija spoznaje postoji kao osnovna filozofska disciplina koja istrauje metode obrazovanja i primjene, potvrivanja i prosuivanja znanstvenih teorija i pojmova i nastoji da ih sama utemelji i prosudi (13). Ovo je za Lenka dovoljno: za jednu pragmatiziranu teoriju znanosti, koja uzima u obzir dostignua povijesti znanosti, empirijsikh istraivanja, same znanosti znanosti. On je zato smatrao da jedna generalna teorija znanosti istrauje vrste i definicije znanstvenih obrazovanja pojmova, analizira kako se razliite vrste stavova posmatranja odnose na znanstvene zakone (takozvane nomologijske sve-hipoteze) i na teorije. Hans Lenk uzima deduktivno-hipotetiki postupak, dakle argumentativno izvoenje pojedinanih stavova iz opih zakona, kao ono to je u sreditu znanstvenog injenja; ali, dakako, i induktivno-logiko potvrivanje. Utoliko je elio da trasira put k logikoj strukturi objanjenja dogaaja. Insistirao je na tome da se znanstvena objanjenja zakona ili pravilnosti iskustva (na primjer trendova) mogu poduzeti iz obuhvatnijih zakona ili teorija ili . . . stavova, mogu se opisati injenice ili dogaaji, objanjavati vraanjem na zakone ili teorije (14). Treba naroito imati na umu deterministiku ili statistiku formu objanjenja. S ovog stanovita je zakon istinit ili: prihvaen kao istinit ili potencijalno zakon, ako ne doputa izuzetke. No, odavno su uvedena razlikovanja u pojmu znanstvenog objanjenja. Na primjer, ako su nam na raspolaganju samo zakoni ogranienog podruja vaenja, takozvani, quasi-zakoni, koji se, izriito ili preutno odnose na odreenu epohu, jedan kulturni krug, neku manje ili vie veliku sku-

PREDGOVOR

11

pinu osoba' (H. Albert, Theorie und Prognose in den Sozialwissenschaften, u: E. Topitsch, (Ed.), Logik der Sozialwissenschaften, Kln-Berlin (1965, 131) naravno, tada moemo govoriti samo quasi-objasnjenjima. Da bi se do ovog dolo, trebalo je analizirati put k logici prognoze, odbaciti tezu da je logika struktura objanjenja i znanstvena prognoza ista (na emu insistiraju Popper i Hempel). Teba prouavati logike forme znanstvenih prognoza ili konstrukcija hipoteza. Uspjena teorija spoznaje, teorija znanosti, nastoji da institucionalizira normalni diskurs, da prognostiku vrijednost teorija podupre fundiranjem samih teorija na utemeljenju u racionalistikom smislu, na preteno deduktivnim garancijama sigurnosti (19). Svoje stanovite Hans Lenk s pravom proiruje razmatranjem svih sudbonosnih promjena u teoriji znanosti: od racionalizma obrazlaganja ili racionalizma opravdanja, u ija dostignua spada i poznati Gdelov stav principijelnoj nepotpunosti. Da bi ovakvo poimanje imalo smisla, potrebno je ozbiljno uzeti u obzir i cijeli kompleks novijih teorijskih nastojanja. Tu je jedan zaista neredukcionistiki, promiljen, otvoren i plodonosan dijalog povijesti znanosti, jedne od osnovnih teorijskih disciplina, s teorijom znanosti; no i ona preteno ostaju u okvirima koje namee povijesno vrijeme, u stegama konzervativne discipline. Teorije znanosti su orijentirane na prolost i sadanjost; izgleda kao da su neligitimna pitanja buduim teorijama, na primjer alternativnim, sa drukijim modelskim konceptom, novim konstrukcijama obrazovanja teorija. Posmatrano mnogo ire, rije je ne samo kritici tradicionalnog racionalizma opravdanja koja je neophodna i jo uvijek plodonosna. Rije je potpuno novim nastojanjima (Kuhn, Lakatos i drugi) koja uvode novu konstelaciju izmeu povijesti znanosti i teorije znanosti, teoriju promjene paradigme u znanostima (Kuhn), pitanja konsenzusu u zajednici istraivaa, boljim rjeenjima problema itd. To je razlog zbog kojeg se toj novoj situaciji u teoriji znanosti koja raspravlja povezanosti teorije znanosti i povijesti znanosti (a), prikladnoj suradnji teorije znanosti i novih empirijskih istraivanja u znanostima (koja izazivaju nepovjerenje i razoaranje i to kod veoma kritikih i trezvenih umova) posveuje odgovarajua panja. Moe se rei da je to

12

ABDULAH

SAREVI

istraivanje znanosti, ono koje istrauje empirijskim metodama sistem, povijest, daljnji razvitak, organizaciju, uslove, efekte i naine funkcioniranja znanosti kao i uloge, uzajamne odnose, obrazovanje grupa i naina ponaanja naunika, ukljuujui pitanja motivacije, statusa, pitanja obliju (image). Ako se sloimo sa stavom da su istraivanja znanosti do sada bila preteno jednodimenzionalna, da su bila orijentirana na matematiku i prirodne znanosti, a da su mimoilazila tehnike znanosti, drutvene znanosti, a potom humane znanosti, onda vidimo koliko je optika znanosti znanosti bila suena; i koliko je bila suodreena optikom egzaktnih znanosti ije su teorije i metode doivjele dramatine potrese i obrte. Za potrebe ovog spisa, osobita relevancija znanosti znanosti oituje se u njenoj kompleksnosti i kinetici. To potvruje i uveni strukturalistiki stav koji dovodi van snage klasinu sliku neke teorije kao skupa iskaza, a uvodi novi pojam teorije kao skupine jezgrinih struktura i njihova modela primjene. tome dovoljno jasno promilja Hans Lenk. posredovanju teorije i pojmova posmatranja, opisa injenica, tome da teorija definira i jedno i drugo polje, relativnoj neusporedivosti teorija razliitih razvojnih ogranaka, promjeni teorije navoenjem dopunske teorije (prema prilici i bez opovrgavanja), kao i naprednoj promjeni teorija. Lenk ne zaboravlja novu promjenu: filozofsko-epistemoloku. Ona ima svoju osnovu u teoriji Karla Poppera (1935), u kritikom racionalizmu, iji je on utemeljitelj. Uope teko je zamisliti kritiku racionalizma obrazlaganja, ideje posljednjeg utemeljenja metoda i spoznaja, principa verifikacije u smislu neopozitivizma, ukoliko nije vezana, prije svega, uz Karla Poppera. Kritiki protivnici (K.O. Apel, J. Habermas i drugi) kritikog racionalizma doveli su u pitanje neke osnovne postavke Popperove teorije znanosti i jedne nebioloke teorije evolucije znanja. Hans Lenk je vjerovatno u pravu kada podrobno analizira postavku kritikog racionalizma (Popper, Hans Albert i drugi). On sabire osnovne momente Popperove teorije znanosti koja u prvi plan stavlja princip falsifikabilnosti, opovrgljivost pomou protivinstanci, koji je, dakle, kriterij znanstvenosti znanosti. Popper iznova formulira kritiki stav prema svakoj formi posljednjeg utemeljenja metoda i spoznaje, koje okonava ili u prizivanju neeg iracionalnog, dogme, neeg to ne trpi raspravljanje ili pak u infinitnom regresu, logikom krugu, u

PREDGOVOR

13

kome se za sve pretpostavljeno trai jedno obrazloenje i tako u beskraj. On je mislio da neki empirijsko-znanstveni sistem mora moi propasti na iskustvu; da sa metafizikom pozitivistiki radikalizam ponitava i prirodnu znanost. Ovo se moe i jednostavnije izrei: da teorija znanosti u Popperovom smislu ne moe biti samo jedna disciplina koja samo opisuje ta naunik ini (H. Lenk). Ona sama nije nikakva iskustveno-znanstvena disciplina, nije nikakva znanstvena teorija u ovom smislu, nego obrazuje pravila igre kojima se podvrgava igra znanosti, to znai da ona mora to je mogue preciznije prikazati norme i pravila koje naunik treba da slijedi (55). Stanovite da je ono to je mogue ve tu u formi neapsolutistike teorije znanosti, danas u formi kritikog racionalizma (Popper, Albert etc.) ili u formi metodolokog pragmatizma (koji se ne bi smio brkati s uobiajenim pragmatizmom istine i pragmatizmom stava u smislu Goetheovog iskaza: Ono to je plodonosno, to je jedino istinito). To bi moglo vrijediti za klasini ameriki pragmatizam. Ovakva postavka vodi natrag kritikom racionalizmu kao pragmatikoj spoznajnoj metodologiji u smislu Rescherovog pragmatizma kriterija (72). Ne treba smetnuti s uma, da se na taj nain definiraju teorije iskustvenih znanosti, teorije koje su svojevrsne i slobodne konstrukcije ljudskog duha /Einstein/ koje od svojeg nacrta nalikuju na ivot, na plodonosan skup asimilacija, na borbu za opstanak, na uklapanje u nove situacije znanstvene spoznaje. Ovo se moe uopiti: Teorija koja se nasuprot ponovljenim neuspjenim pokuajima najbolje potvrdi, najbolja je u odnosu na sve. Vie se ne moemo nadati da se odri jedna istinita teorija nego samo ona koja je najbolje potvrena. Ovo je najvie to se moe zahtijevati od teorijskih nacrta. U osnovi ak mnoge teorije mogu biti podjednako dobro potvrene i u istoj mjeri privlane, sve dok se neke ne dokau kao nadmone u odnosu na druge vjerovatno tako to jedna objanjava vie fenomena od druge. Teorijski pluralizam (Feyerabend) nadomjeta jednosmjerno obrazovanje teorija prolosti (24). Do ovog stanovita dolazi Hans Lenk: otpornost znanosti na vlastiti dogmatizam stie se u novom kriticizmu kojim se nadilazi tradicionalni racionalizam obrazlaganja i opravdanja. To je ideja permanentne kritike putem novog iskustva, alternativnih teorija, putem kritika u mediju filozofsko-metodolokih diskusija.

14

ABDULAH

ARCEVIC

No, sa metodolokim pragmatizmom (kriterija) u pozadinu

odlazi tradicionalna rasprava teoriji znanosti, prije svega drutvenih znanosti; odlazi tradicionalni pragmatizam stava. Protagonisti ga dovode u vezu s teorijom istine kao korespondencije, istine kao podudaranja sa injenicama. Argumenti i protivargumenti su dovoljno poznati. Rije je naelu korisnosti, kriterijumima i njihovom potvrivanju. Pri tome oni se prosuuju na osnovu prolih uspjeha i alternativnih usporedbi (26). Tako se uzima u obzir ono to je vjerovatno: stalni sistematski uspjeh metode ili kriterija. I on je, napokon, relativni indikator istine, pribliavanja istini koja je uvijek, zapravo, istina. Prihvatanje metodolokog pragmatizma u Rescherovom smislu moe biti znak da se teorija znanosti fatalistiki ne preputa metafizici, dobroj pozadini istine; ono znai neto vie: ne samo postavljanje pouzdane uporine take, indikatora za generalno hipotetiko pripisivanje istine uspjenim teorijskim nacrtima. Uviamo ono bitno: da metodoloki pragmatizam plodno povezuje filozofiju teorijske spoznaje sa pragmatikim okolnostima, sa razlozima u pozadini, sa ,ivotnim formama' (26/27). Ne bismo smjeli ispustiti iz vida teoriju znanosti koju su razvili O. Helmer i N. Rescher. I to da su znanstveno-teorijski i metodoloki nacrti svagda na kunji. Oni utvruju neophodna razlikovanja u drutvenim i prirodnim znanostima. Na primjer, postoje egzaktni dijelovi drutvenih znanosti, posebno u sociologiji, dok su neka podruja prirodnih znanosti potpuno neegzaktna i pokazuju fenomene ovog povijesnog (176). Potrebna je sposobnost da se uoi kako neegzaktnost nije karakteristika drutvenih znanosti, premda su najvei broj univerzalnih iskaza, na primjer sociologije, u izvjesnom smislu neegzaktni jer doputaju izuzetke (Ibid.). Sam Hans Lenk u svoja razmatranja unosi ono to je neophodno, kritiku deficijentnosti tradicionalne teorije znanosti, racionalizma apsolutnog i posljednjeg utemeljenja, jedan dijalog teorije znanosti i metoda sistemskog istraivanja i istraivanja drutva. U svakom sluaju je jasno da su nam potrebne metode sistemskog i planskog istraivanja budunosti, premda su one nepouzdane. I relativno nepouzdane metode su, dakako, bolje nego nikakve. Naravno, tu spadaju odreene prognoze trendova, neortodoksne tehnike prognoza kao to je delphi-tehnika, simulacija itd., koji se sve vie ire u primijenjenim dru-

PREDGOVOR

15

tvenim znanostima. One su neophodne jer otvaraju mogunosti za misaone modele, za misaone eksperimente sa modelima, za varijacije sa varijablama i tamo gdje se iz etikih, povijesnih ili drugih razloga ne moe dopustiti izvoenje pravih eksperimenata. Da dodam, ono to je potrebno to je poboljanje nepouzdanih metoda prognoza i planiranja. Ovo e postati jo jasnije ako se uzme u obzir Lenkovo djelo Izmeu teorije znanosti i drutvene znanosti (1986). Moe se samo rei da je to djelo pledoaje za teoriju znanosti, s onu stranu tradicionalnog apsolutizma opravdanja, koja je sposobna da razvije alternativne strategije konstrukcije teorija i preispitivanja teorija; ona se moe proiriti u opu metodologiju osnova, koja bi se mogla ralaniti u 1) teoriju znanosti u uem smislu i 2) u metodologiju tehnolokih nacrta i procesa kao i u metodologiju sistemskih interakcija i sistemskih simulacija, u metodologiju planiranja i metodologiju normativnih postavki (logika djelovanja, normi i odluka, normativna logika itd.). Oigledno, zakljuak koji Lenk eli da izvede jest viestruki pledoaje: da se markiraju slabe take tradicionalne teorije znanosti, da se uvede razlikovanje u pojmu otvorenosti prema novim metodama prognoziranja, orijentiranost prema svijetu ivota, prema budunosti. Onda se teorija znanosti upuuje na filozofiju posebno na filozofiju drutvenih znanosti i njihovu teoriju znanosti. Nasljednici smo viestoljetne metafizike razgraniavanja prolosti f sadanjosti. U teoriji znanosti razgraniavanja izmeu totalnog metodolokog rigorizma i dadaistike epistemologije (Feyerabend). Starim modelima filozofije Hans Lenk bi rado suprotstavio nove modele. Filozofija ne moe biti vie doksografski ustrojena, osuena na interpretiranje starih tekstova. Ona se s pravom okree izgledima budueg ovjeanstva. Ovo nas, bez sumnje, vraa na pitanje drutveno praktikabilnim sistemima pravila ili normi. Ipak, ako je tako, ako su u modernom svijetu praktikabilne ili primijenjene znanosti, koje se upuuju na oblikotvorno planiranje ovjeka, dobile punu relevanciju, onda se s pravom oekuje da i one postanu predmet dubljeg i podrobnijeg istraivanja teorije znanosti. Ovo se moe uiniti u svijetu u kome je planiranje ovjeka ono to ukljuuje projekt teorije, primjenu teorije i preispitivanje, verificiranje teorije, u svijetu koji je po prvi put u povijesti suoen s pojavom akoeleracije, sa ubrzano rastuim sistemskim problemima.

16

A B D U LA H

SARCEVIC

Mislim da je Lenk iskazao svojevrsni pledoaje za suradnju metodologije i empirijskog istraivanja znanosti, uzimajui u obzir ono to je nesvodivo, pragmatiku ishodite. S jedne strane, postaje jasno da ram nedostaje teorija znanosti, prije svega tehnikih znanosti, primjene teorije planiranja sa deskriptivno-kognitivnim empirijsko-teorijskim komponentama, dakako, sa normativnim postavljanjem ciljeva i vrijednosnim prosuivanjem (usp. Hans Lenk, Zur Sozialphilosophie der Technik, Frankfurt am Main, 1982, S. 123). Pretpostavljam da veina ljudi zna rastuim zahtjevima za fleksibilnou u istraivanjima, u nauci nauci, u sposobnosti ukljuivanja i prebacivanja u nove probleme, prilagoavanja. To je i neto to odgovara pragmatici znanosti, logikoj formi znanosti. Sve su projekcije do kojih smo doli u postupku dijaloga, svi scenariji, u biti, promjenljivi. S druge strane, rad filozofa, teoretiara znanosti, metodologa, empirijskih istraivaa, analitiara sistema, donosilaca odluka, odavno radi na metodama scenarija koje se odnose na mikroregije i na makroregije. Ovdje e nam dobro doi Lenkova analiza drutvenih znanosti i teorije znanosti. Ona koristi sve bitnije uvide novije teorije znanosti, sve njihove pogodnosti. Suoava se s njihovim potekoama, izvjesnim slabostima argumentacije. Njegova teorija znanosti sabire ono bitno u drugim teorijama znanosti, uzima u obzir mnogostruka diferenciranja i fleksibilnost, koja implicira pluralizam teorija, pluralizam metodologija, ali ns i onaj epistemoloki anarhizam Paula Feyerabenda. Dakako, neosporno je da se pri tome mora razmatrati pitanje korijenima drutvenih znanosti, paradigmatinoj injeninosti, paradigmatinoj funkciji prirodnih znanosti koje nemaju puno skrupula u pogledu plasiranja svojih misaonih modela, misaonih eksperimenata. Na poetku se Hans Lenk odluuje da kritiki i, naravno, pronicljivo razmatra jednu sredinju orijentaciju u modernoj teoriji znanosti. To je, svakako, kritiki racionalizam i metodoloki pragmatizam, kojem je ve bilo rijei. Jedini nain na koji moe raspravljati pitanje vodeem idealu jedne u najvioj mjeri egzaktne (empirijske) znanosti, pragmatikom interpretiranju i prosuivanju metoda drutvenih znanosti, koje se odnose na ljudsko djelovanje i na ivotne forme, koliko se moe vidjeti, jest naprosto razmatranje kritikog racionalizma (K. Popper) i njegovih drugih sijed-

PREDGOVOR

17

benika (Lakatos i drugi). I pored svega, znaajna je injenica da je on uticao na mnoge protagoniste empirijskih drutvenih znanosti. Reklo bi se da je razmatranje teorije kritikog racionalizma i metodolokog pragmatizma bilo ne samo neophodno. Ono je bilo pokazatelj nunosti novih uvida. Mislimo, prije svega, na kritiku racionalizma utemeljenja/obrazlaganja i verifikacionizma, na protupoziciju prema principu verifikacije u smislu neopozitivizma. Lenk nam s pravom dijagnosticira Popperovu teoriju, njenu povijest, potekoe. Popper smatra da je mogunost falsificiranja istinski kriterij um znanstvenosti, dozvoljenog razgranienja metafizike (koja je za stare empiriare i filozofe Bekog kruga bila neka vrsta pra-zla, satanske psihologije filozofije) i empirijske znanosti. Jer: Znanstveni stavovi moraju u osnovi moi propasti na iskustvu, a upravo to, prema Popperu, ini njihov iskustveni sadraj (55). On potom nudi, tako rei, novu teoriju spoznaje koja ne samo opisuje nego istinski prosuuje i vrednuje. Vrednuju se teze, hipoteze, teorije. Da li ovo obeava veliku dobit za znanost i teoriju znanosti? Da li je veliko pojednostavljenje ako se kae: Zadatak se ne sastoji u tome da se prevlada metafizika nego u tome da se empirijska znanost okarakterizira na svrhovit nain, da se definiraju pojmovi empirijske znanosti i metafizike (K. Popper)? Meutim, Hans Lenk nabacuje neka pitanja koja su vezana za konvencionalizam i pragmatizam. Naime, kriterij falsifikacije, to to ini bitni sadraj Popperovog falsifikacionizma, jedva da moe opravdati teorijske pozicije konvencionalista koji vjeruju da su ope hipoteze u teoriji znanosti, u stvari, konvencije, potrebne i svrhovite odluke itd. Ovakvo postuliranje znanosti obeava jednostavnost: na primjer jednostavnost, eleganciju, ljepotu, ekonominost prikaza. Mnogi kritian su uoili potekoe konvencionalistike teorije znanosti. Tako je pojam jednostavnosti krajnje problematian i vieznaan. Pri promjeni stanovita u jednom sluaju, na primjer, Einsteinova teorija relativnosti postaje jednostavnija od Newtonove fizike gravitacije, a u drugom pak nevjerovatno kompliciranija. Popper dozvoljava opravdanost stava da opi zakoni nisu samo uinak odluka; oni bi mogli biti falsificirani, doivjeti neuspjeh u iskustvu. Za njega su tzv. bazni stavovi singularni stavovi. On smatra filozofski i teorijskoznanstveno

18

ABDULAH

SARCEVIC

vanim, insistiranje na potekoama konvencionalizma s obzirom na pitanje: ta bi moglo da vai kao uporina taka ili instanca zbiljnosti? (58) Popperova kritika konvencionalizma je veoma fleksibilna. Ona uvodi distinkcije izmeu konvencionalnih odluka i priznatih stavova kao utvrivanja. Opi zakoni, univerzalni stavovi kau neto o nekom otvorenom, beskrajnom mnotvu, oni stoga nisu praktiki niti principijelno verifikabilni, oni su jednostrano negativno odluivi upravo falsifikabilni (59). Samo nas podrobna analiza moe uvjeriti u pragmatiko relativiranje striktnog ili, ak, rigidnog falsifikacionizma. Ope je poznato da je taj falsifikacionizam zavisan od metodolokih pravila i konvencija. Tako Lakatos pokazuje da je on, u stvari, metodoloki falsifikacionizam. No, dolo je do jedne popperovske dekonstrukcije: nekada je Popper mislio da je falsificirana teorija jedanput za svagda naputena. Ona, reklo bi se, dolazi vie u obzir. No, to je rigidno razumijevanje falsifikacionizma odavno prevladano. Suvremena teorija znanosti i filozofija znaju, kao to je to znao i Popper, da se mogu osnaiti, redefinirane, falsificirane teorije u drugom kontekstu i u drugoj situaciji teorijskog miljenja uope. Popper je istakao s pravom da postoji uskrsnue teorija, njihovih osnovnih ideja, esto u preobraenom obliku. Meutim, ukoliko shvatimo da je Popper napustio ono monoteorijsko shvatanje, koje je bilo usmjereno na pojedinane hipoteze zakona, da je teorijski napredak, prije svega, zavisan od kompleksne situacije znanosti, istraivanja, heuristiko-metodolokog konteksta, od zajednice istraivaa (Th. Kuhn) moda moemo shvatiti ono, na prvi pogled za dogmatizam znanosti, zaprepaujue: da je svako znanstveno spoznan je hipotetiko, uvijek provizorno, zaarano sumnjom i opovrgavanjem. Prema Popperovom shvatanju onome koje je u skladu sa kinetikom moderne znanosti ne postoji znanstvena hipoteza koja bi bila apsolutno pouzdana u Descartesovom smislu, koja ne bi bila podlona kritikoj verifikaciji, falsificiranju, revidiranju. To se odnosi, dakako, i na epistemoloki najpostojanije na logiko i matematiko polje istraivanja. Nije prikladno ni epistemoloki ni etiki govoriti da se moe postii apsolutno sigurna istina ili da bi joj trebalo teiti. Moemo saeti Popperovu poen tu epistemologije

PREDGOVOR

19

i teorije spoznaje, koja je odavno uvedena u modernu znanost, u fiziku, na primjer, tako to emo rei da nije ni smisaono prihvatiti takav obrazac znanosti: uzeti apsolutnu istinu kao praktiki cilj znanosti. To je jedan od razloga da se dosezanje istine uzima samo kao utopijski ideal-, kao regulativna ideja; da se kae da Popper iju je teoriju Imre Lakatos, taj poznati prijatelj Paula Feyerabenda koji mu je posvetio svoje djelo Against Method fleksibilno proirio relativirao pojam istine. Ne dosezanje istine jedne teorije, nego pribliavanje njoj. Za nju je vjerovao da se nekako moe mjeriti i precizirati, ocjenjivati, garantirati. Popper a ne brine vie pojam istine kao takav, on je vie jedan metafiziki pojam. Problem kod Lakatosa dobij a na tom putu jo jasniju formu: sada je rije o napretku znanja, o kriterijima koji nam doputaju da utvrdimo da jedna teorija, bar u nekim momentima, ima prednost u odnosu na drugu. Vie nas ne zbunjuje^ pitanje: da li smo i koliko smo teorijski na putu pribliavanja istini? Rasprava meu filozofima okrenula se ne samo predmetu nego i teorijskim i metodolokim potekoama. Svako je znanje neumoljivo izloeno hrabrom nasluivanju i otrom opovrgavanju, kritikom preispitivanju. Da: teorije su neto to na razum pokuava da pripie prirodi; neto to, pak, priroda ne doputa da joj se pripie (Popper, 1979). U ovom smislu vano je vrednovati to to Popper sabire u svojoj teoriji znanosti: sposobnost da se razvije neka ideja, da se ona fleksibilno proiri ili produbi, kritiki verificira, sposobnost da se uspostavi legitimna unija izmeu nacrta i kontrole, konstrukcije i kritike, kritike koja ne smije biti optuivana da odstupa od kriterijuma neprotivrjenosti, metodsko-sistemskog provjeravanja, po metodskom cilju falsifikacije na iskustvu. Ali Popper smatra da se ova ideja moe legitimirati i u normativnim disciplinama kao to su etika i pravne znanosti, koje u njegovom smislu i nisu iskustvene znanosti. No, danas se vode otre rasprave o tom stanju problema koje se ne moe odvojiti od poimanja teorije, strukture predmeta, socijalnih struktura. Lenkova rasprava to ima na umu. I to da su problemi strukturno pragmatiki usidreni u pragmatike veze ljudi koji spoznaju i djeluju skupa sa svojom situacijom koja je uvijek i drutvena situacija (64).

20

ABDUL AH SARCEViC

Popper je svoj metodski postupak (Trial-and-error) podigao na razinu evolucione teorije samih teorija. No, to je veoma sporno. Polje povijesti nauke ne nudi takvo apodiktiko saznanje: da znanje napreduje nalik razvitku vrsta u biologiji. Rije je o epistemolokoj problematici, o sposobnostima pojedinih teorija ih njihovih dijelova da preive u svojoj borbi za opstanak, u konkurentskoj borbi koja odstranjuje hipoteze koje nisu valjane. Meutim, Popperov tekst s ovim teorijsko/evolucionistikim implikacijama dovodi na vidjelo jednu epistemologiju u kojoj se razvitak naeg znanja odvija po shemi pokuaja i pogreke; po etverodijelnoj shemi: postavljanje problema, privremena teorija, pokuaj odstranjivanja greke pomou kritikog provjeravanja, postavljanje vie novih problema. ini mi se da Popper tiivijalizira ono to se zaista dogaa u djelatnosti spoznaje, da nasilno razdvaja ono to je, tako rei, nerazdvojivo. Miljenja sam da je ovaj Popperov epistemoloki evolucionizam (da iskljuim iz razmatranja onu ideju da je od amebe do Einsteina samo jedan korak, koja bi mogla biti samo jedna dosjetka ili mnogoznana metafora) sa svim konsekvencijama u skladu s jednom oskudnom ontologijom triju svjetova. No, Popperova teza o razgraniavanju iskustvenih zakona i metafizikih stavova tako smatra Hans Lenk pokazuje se neprovodljiva i sa vie potekoa. Ovo nas promiljanje navodi da samo uvidimo promjene koje nastupaju sa Lakatosom: s jednim rafiniranim falsifikacionizmom kome ne pristaje stanovite iliili, izmeu potvrenih i falsificiranih teorija. Drugim rijeima, vrstina Popperove teorije znanosti i falsifikacionizma, ideja episteminog falibilizma, odavno je olabavila. To znai da je dolo do historiziranja i pragmatiziranja teorije znanosti, ideje o falsifikaciji teorija. Sada moemo rei da se iz toga povlai jedna razborita konsekvencija. Naime, teorija se odrie apsolutnog opravdanja i apsolutne istine. Za nju je i radikalizam van snage. Preostaje konstruktivni votum nepovjerenja. Naunici su, tavie, prinueni da rade sa nekom falsificiranom teorijom sve dotle dok ne raspolau boljom teorijom (68). Lakatos objanjava, naravno, naklonost prema stavu da za teorije ne postoji sudnji dan, jedan zauvijek odluujui experimentum crucis. Nema, stoga, tako neega kao to je apsolutna istina. On je uklopiv samo u jednom smislu: kao kasna poasna titula koja se

PREDGOVOR

21

dodjeljuje nakon odreenog eksperimenta koji se u historijskom osvrtu vidi kao odluujui povod za prijelaz ka nekoj novoj teoriji (69). Stav se oituje u sljedeem: U metodolokoj koncepciji neka teorija je , bolja' nego neka druga, nego njena prethodnica, ako ima vie empirijskog sadraja, to znai, doputa da se prognoziraju nove injenice, kao to moe doprinijeti spreavanju nekih anomalija stare teorije, i u najmanju ruku omoguuje da se takve anomalije ujedno ,objasne'(69). Popperova teorija kritikog racionalizma, kako je Hans Lenk ocrtava, postaje i u svojoj povijesti i u svojoj kasnoj verziji filozofski zanimljiva. I u odbacivanju tradicionalnog pragmatizma koji glorificira naelo korisnosti, plodonosnosti kao kriterij istine jedne teorije. I u odbacivanju rigidnosti jednog pragmatizma istine i pragmatizma stavova. Moemo uzeti u obzir i ideju napredujueg potvrivanja (relativno boljih) teorija. I uvjerenje da je neophodno napustiti tezu o istini ili shnosti istini, odnosno pribliavanju istini teorija (70). Lenk je ocrtao i stanovite metodolokog pragmatizma (Rescher) jer ga prosuuje kao proirenje i dalji razvitak metodologije kritikog racionalizma (v. N. Rescher, Methodological Pragmatism, Oxford 1977). Meutim, rije je o pragmatikim metakriterijima, o kriterijima akceptiranja. Rescher nam prije svega pomae da shvatimo da se ovi kriteriji vrednuju i prosuuju prema njihovim dugotrajnim, ivotno-praktinim gleditima, prema njihovim vjerovatnoama korisnosti ili vjerovatnoama uspjenosti (71). Inae, mislim da Lenkova interpretacija nije u pohvalama ili pokudama: ona pokazuje kompleksnost teorije kritikog racionalizma i kao metodoloko-pragmatike ili historijsko-pragmatike nauke o spoznaji, jedne nove epistemologije, koja ne baca sumnju na njegovu metafiziku problematiku. Otvaranje prema pluralistikim i futuristikim nastojanjima, jasno diferenciranje, stav da postoji prednost ovog novog pluralizma u pragmatizmu kriterija (74), da se mora ukloniti (metafiziki) okvir, stanovite apsolutistikih nad-filozofa, cenzora znanosti sve to odgovara novom stanju problema istraivanja, teorije znanosti koja nema povlatenih predstava,

22

A B D U LA H

SARCEVIC

koja se jae orijentira na praktine situacije istraivanja, posebno u drutvenim znanostima i znanostima o ovjeku.

II Ako slijedimo pravac Lenkovog razmatranja problematike znanosti izmeu neprijatnosti i glorificiranja, koju ilustriraju crna kritika kulture (poslije prvog svjetskog rata), crvena kritika (u doba kontestacije sredinom ezdesetih godina) pa, na kraju, zelena kritika (od kraja sedamdesetih godina), moemo zakljuiti da on ima na umu aporetiku strukturu razumijevanja suvremene znanosti i kulture. Lenk je dovoljno razborit da izbjegne rigidnost miljenja koje odbija pitanja nove etike i nove ekoloke svijesti koja zahtijeva alternativne forme ivota i volju za jednim moralom koji manje iskoritava prirodu nego to je Zapad jednosmisleno vladao prirodom jo od uvenog Potinite prirodu sebi do marksistikog samoosloboenja ovjeka putem rada na prirodi (77). Lenku, naravno, dosta toga nije uvjerljivo: ni kritika nesputanog rasta, kritika znanosti i tehnike, ni nova svijest granica, ni pravo da se smiri napredak tehnike i znanosti (o emu govori Marcuse). Strah od znanosti i tehnike njemu nije opravdan. Sve mu to nalikuje na fatahstiko iznevjeravanje i svojevrsni defetizam. ta vie, poziv za smirivanje napretka nalikuje putu u regres, koji je pred prijeteim katastrofama gladi i pred problemima nerazvijenih zemalja itd., u izvjesnom smislu ak .. asocijalan, neodgovoran prema cijelom ovjeanstvu (78). To je reakcija mnogih filozofa. Oni ne uoavaju ambivalenciju procesa znanstvenog objektiviranja, objektivistike spoznaje uope. Zaprepatenje izaziva filozofija koja raskriva pustinju koja ne raste samo, ne iri se samo, jer nije izvan nas, izvan epistemologije i ontologije. Hans Lenk pristaje na okvir sazdan novovjekovljem i modernitetom. Njemu je daleko ideja o pustinji koja se dogaa kao usud nihilizma. Lenk uoava samo jednostranost ekonomistiki orijentirane politike znanstvenog istraivanja i razvojne politike koja nam se predstavlja kao jedina ivotna mogunost. Naravno, to moe obajsniti Lenkovo ostajanje u razumijevanju bia u Cjelini, kako bi rekao Martin Heidegger. On

PREDGOVOR

23

je nastojao da pokae paradoks znanosti za koju su vezane nade da bi mogla donijeti spas. Prvo prirodne znanosti a potom drutvene znanosti i humane znanosti uope. Ali, sam se Lenk zadovoljio time da sauva stanovite razboritosti, realistinosti; on ne vjeruje u totalno ekonomiziranje, demitologiziranje uloge znanosti u modernom svijetu. Mit je okvir znaenja, proces struktuiranja ali i prestrukturiranja, svijeta normalnog ali i svijeta patolokog. Filozof je ipak, uvar sposobnosti za pluralistiki artikulirani um, za novu racionalnost. Ovo je dovelo do Lenkovog uvjerenja, djelomino tanog, da je pretjerana vjera u znanost, koja je postala realni objekt nade, prerasla u razdoblju razoaranja u jednu zaotrenu kritiku znanosti pa se dobij a utisak dodatne negativne bilanse i razoaranja (82). Znanost je zaista bila jedna vrsta nade, jedna socijalna medicina. Danas je postala pacijent sa razliitim i oprenim dijagnozama. Ali ona sudjeluje u neemu fundamentalnijem, u komsikom situiranju ovjeka i prirode uope, u doba u kojem je nova znanost samo podlona jednom stjecaju/prigodovanju (M. Heidegger): u izjednaavanju nejednakog (Nietzsche). I rasprava s drugim teoretiarima, sa H. Lbbeom, na primjer, jest, u stvari, razjanjavajua. Potekoe teorije znanosti izviru ne samo iz znanosti nego iz dubljeg sloja: iz krize civilizacije koja je, prije svega, kriza smisaone orijentacije. No, mi moramo ozbiljno uzimati pitanja koja formuliraju filozofi danas. Na primjer, ta initi ako znanstveno-tehniki napredak donosi vie problema nego rjeenja problema. Da: Na izvjestan nain ovdje nastaje metodiki efekt arobnjakovog uenika, jer se ne moemo osloboditi duhova koje smo prizvali (82). Hans Lenk ne moe izbjei iste ili sline potekoe koje on nalazi kod drugih filozofa (H. Lbbe i drugi): premalo diferenciranja u udesu znanosti, u drutvenoj i humanoj relevanciji znanosti, u moralnoj ambivalenciji ne samo primijenjene znanosti i tehnike (fizika, biohemija, medicina, farmakologija, kompjuterske znanosti itd.), previe pojednostavljenih predstava o nelagodi i precjenjivanju modernih znanosti. Teorija znanosti, implicitna i eksplicitna, s povijeu znanosti, s mitom znanosti, postala je zona pitanja bez odgovora. Ona je omeena tradicionalizmom i modernizmom. Ja mogu ovdje rei da Lenk uspjeno izlae i nae vlastito stanovite koje pogaa neke vane take. Rije je o tome da mi ivimo

24

ABDUL AH SABCEVIC

sa scijentokratsko/tehnokratskim mitom, ija je tajna u apsolutu, u totalnoj napravljivosti svijeta, u vjeri u ovjeka. To je znailo lagano prelaenje tehnokratske interpretacije znanosti u jednu novu scijentokratsku heroiku ovjekovog samooslobaanja od prinuda zavisnosti od prirode (84). 20. stoljee je u znaku scijentokratije koja je postala jedan za nas prirodni proces koji raa nove prirodne procese. Svjetska povijest postaje sudbinski svijet znanosti, svijet znanosti i svijet tehnike (usp. Bernhard Waldenfels, Der Stachel des Fremden, Frankfurt a. M. 1990, S. 141). Mi ne moemo ama ba nita dodati onom to je vrijeme ve formuliralo: da su znanost i tehnika prestilizirane u svete discipline, u ekonomiju spasa, u optimistiko sveto, u ulogu religije koja sada djeluje drukije: aktivistiko-sekularno. Mitska funkcija znanosti nije dokinuta. Ona je samo proirena i nakon onog dogaaja ih tvrde rijei da je Bog mrtav (Hegel, Nietzsche i drugi). Mi jo nismo nali put ka kritici znanosti kao ideologije, tehnike kao ideologije, ideologije tehnokratske konstruktibilnosti i artifikabilnosti (o kojoj govori Marcuse). Ih, da se izrazimo drugaije, nije nam dovoljno razlikovanje izmeu tehnike i primijenjene znanosti, izmeu tehnikih osnovnih crta (postojanost, standardiziranje, rutiniziranje, normiranje, osjetljivost, brzina, efikasnost, eficijencija etc.) i osnovnih crta znanstvene spoznaje (teorijska dubina, preciznost, tenja za istinom, potvrivanje, riskantna nova stanovita). Prihvatanje ovog stanovita odvelo je do razlikovanja koja ostaju u etabliranim pozicijama miljenja. Okvir je mit o nacrtu/projektu svijeta, mit o eficijenciji kao jedinoj i pravoj mogunosti tu/bitka (Heidegger). im se kae da je tu/ /bitak kao slobodan, to znai kao transcendirajui prirodi neto tue ili strano (M. Heidegger, Metaphysische Anfangsgrnde der Logik im Ausgang von Leibniz i/1928/, S. 212), mi smo u povijesti kao usudu. Odnos izmeu prirode i svijeta otkriva cijelu aporetiku. Sve su znanosti suodreene svojim apriorijem, prirodom koja je sve: i priroda kao predmet znanstvenog istraivanja i povijest, drutvo, ovjek. Ako kaemo da su znanost i tehnika zarobljene jednim normativnim deficitom, kaemo jedan aspekt istine. Ali dovodimo u sumnju jo jednu Lenkovu dogmu: da znanstvena otkria mogu uvjerljivo pokazati da su ciljevi dostini, ali ih

PREDGOVOR

25

ona sama ne mogu postaviti-. Svi postupci i obrasci znanosti i tehnike ne odstupaju od transcendentalnog apriorija, koji zahtijeva apsolutnu transparenciju ih opredmeenje, pred-stavljanje smisla ili istine bitka. Na tome poiva postupak generaliziranja i totaliziranja. Uglavnom govorimo, kao to se zna, o technique generalisee. Lenkova polemika dovodi do pitanja etike znanosti, ali u prilino suenom okviru. Rije je o moralnim pitanjima posljedica znanstveno-tehnikih inovacija. Ona nisu samo pitanja znanosti, fundamentalnih istraivanja, nego su nadreeno vrednovanje postupaka, primjene, rezultata- (87). Meutim, najobinija je zabluda, koja ima svoje korijene u metafizici subjekta, u pojmu instrumentalnog, u krajnje problematinom situiranju uma, koji ne moe da djeluje bez moi i sile vjerovati da se radi, prije svega, o zloupotrebi koja, kae se, poinje od kako smo otkrili no i vatru. Faustovski pakt sa tehniko-znanstvenim napretkom takav je da ga ne moemo jednostavno otkazati, zaustaviti napredak. Proirenje uslova primjene modeme znanosti o prirodi i moderne znanosti o ovjeku, tehnike u multiverzum socijalnih tehnika, humanih tehnika, tjelesnih tehnika, sve do manipulacije genima itd., sve to funkcionira preko instancija moi i politike. Problem je u tome to ne moemo s tim Faustovskim paktom, ali ne moemo ni bez njega. To da se on mora odrati, ah samo u okvirima humane mogunosti odgovornosti, mudrijim, humanijim ophoenjem sa tehnolokim mogunostima ekspanzije (88), u skladu je s jednim vidom polimorfne racionalnosti. Ali to je nedovoljno: ako je etika samo drugo ime za promiljanje opstanka ovjeka, stanovanja i ouvavanja; ako je to ono miljenje koje misli istinu bitka kao iskonski elemenat ovjeka kao bia koje egzistira, tada je to miljenje u sebi ve iskonska etika (M. Heidegger, Die Grundbegriffe der Metaphysik. Welt-Endlichkeit-Einsamkeit, GA Bd. 29/30, S. 41 i 51), Pozitivist bi trebalo da odbaci pojam takvog miljenja. Hans Lenk to ne ini. Ali i ne prihvata to miljenje. On onda moe rei da nam preostaje ivotno orijentiranje u postojeem svijetu znanosti i tehnike: etiki usmjereno humaniziranje ophoenja sa znanstvenim i tehnikim mogunostima. Postojan okvir teorije znanosti iskljuuje otro obrazovanje suprotnosti, za ih protiv, prokletstvo znanosti/tehnike ili tehnokratija. Za Hansa Lenka je svojstveno da nije naklonjen radikalizmu i

26

ABDULAH

SARCEVIC

krajnostima. Nelagoda do koje dolazi primjenom moderne znanosti ili nepotkupljiva mo i vrijednost moderne znanosti nije presudan put miljenja. U dobro znanoj formi to je, po Aristotelu, srednji put, koji je umniji no to to mogu shvatiti predstavnici naroda i plemenskih tribuna. Naime, um se mora razumjeti kao ideja i apel za ljudski pravednu i socijalno pravednu primjerenost (89). Filozofi koji nastoje da nam kau da u pragmatikom pakovanju i primjeni um ima jo jednu ansu, da ga zato moramo lansirati gdje god to moemo, kau nam neto o istini svijeta. Oni su povjerljive osobe u riznici evropskog (odnosno svjetskog) obrazovanja. III Lenkovo miljenje o problemima i aporetici scijentizma obuhvata sve relevantne momente, sve do aksioloko-etikih, antropolokih i sociolokih konsekvencija. Kao to je uobiajeno u raspravama izmeu scijentista i antiscijentista, oba bloka se ponaaju kao da posjeduju istinu ili pak znaju put do nje. Ona je dramatina u raspravi izmeu prirodnih i humanih znanosti. Prije svega, u teretu dokaza da prirodne znanosti stvaraju metode pogodne i za humane znanosti. Drugim rijeima, na tom putu se stvaraju nomoloke humane znanosti o kojima se vodi dramatina rasprava u modernim teorijama znanosti. Hans Lenk je naklonjen tome da razlikuje vie varijanti scijentistike teze. Na primjer, metodoloki scijentizam, naturalistiki scijentizam, moralni scijentizam. ini se razumljivim da e uvijek postojati dovoljna osnova za takva ili drugaija razlikovanja. injenicu konvergencije nalazimo u fizikalistikoj teoriji drutva koja ukazuje, izmeu ostalog, da ne postoje bitne razlike izmeu anorganskih, organsko-biolokih i humanih znanosti. To se razmatranje proiruje i analiziranjem drugih varijanti scijentizma: scijentokratije (o kojoj sam i ja govorio prije 20 godina) i epistemologokratije. Teko je zamisliti realizaciju te teze: da se sve ljudsko, da su se sva ljudska drutva mogla organizirati prema znanstvenim paradigmama, metodama, kriterijima eficijencije ih prema znanstveno-tehnikim pravilima i normama obrazloenja, odnosno normama argumentacije (94).

PREDGOVOR

27

Sada vrlo dobro znamo i kritiku metodolokog scijentizma. Ona postaje mjerodavna sa P. Feyerabendom i drugim. Predstavlja i nenamjeravanu uniju s kritikom moralnog scijentizma (Hans Jonas i drugi). Danas je potrebno predoiti sebi mogunost da se ovjek pa i priroda u cjelini pojavljuje ne u okvirima postvarenja, objektiviranja, reduciranja na sluaj, nego kao humani i podnoljivi partner. Odavde ak treba razumjeti i kritiku soijentistikog optimizma (Snow, Passmore, Schelsky i dr.) koji je proao nekoliko faza u vjeri da je znanstveno-tehniki napredak osnova ostvarenja ljudske slobode, materijalnog i duhovnog bogatstva, prevladavanja svijeta patologije, osnova za najbolja rjeena drutvenih problema. Pa, neka je tako, kako su vjerovah mnogi filozofi. Ipak, da li se to moe svesti na moderna dostignua ivota, socijalne tekovine i obogaenje ljudskog ivota i njegovog akcionog prostora i informacionog prostora igre, ukoliko oni potjeu iz razvitka i iz primjene znanosti (96)? Ako je cijena naprosto da ovjek na izvjestan nain u svijetu nije zaviajan? Moda bi bilo bolje rei da danas uvodimo razlikovanja u pojmu znanosti i tehnike, u pojmu racionalnosti, koja se ne moe reducirati na znanstvenu. Nasuprot idealnim konstrukcijama i egzaktnim metodama u prirodnim i tehnikim znanostima, nasuprot njihovim postvarenim i anonimnim praktikama, koje nita ne moe ublaavati, mogue je ozbiljno govoriti o mnogostrukim ili varijabilnim formama racionalnosti (B. Waldenfels, Ibid., S. 189). No, Lenkovo miljenje se kree na onom srednjem putu. Mi nismo skloni da bilo koji spor oko scijentizma u irem smislu vodimo u smislu dihotomino crno-bijelog slikanja. Mi samo moemo stvari poeti primjereno prikazivati ako se odreknemo epistemoloko-ideolokih zabluda. Jedno od stanovita je i ovo: Radi nekog znanstvenog otkria pa bilo ono veoma vano, revolucionarno, fundamentalno ne smije se rtvovati ni jedan ovjek ili samo ireverzibilno otetiti (100). To se tie svih znanosti, razliitih disciplina kao to su psihologija, antropologija, sociologija, psihijatrija, lingvistika, teorija umjetnosti, estetika itd. Za na kontekst je vano da Lenk uvia da je jedan totalni metodoloki scijentizam naprosto neostvariv. On podrazumijeva nemogue: da se sve znanosti o drutvu i znanosti

28

ABDULAH

SARCEVIC

0 ovjeku mogu reducirati na kauzalni nexus, na veze prirodnih zakona. Time nije iskljuen heuristiki scijentizam koji uvodi sisteme nomologijskih hipoteza, na primjer u modernoj teoriji ponaanja. Izgleda mi da ova argumentacija samo osnauje epistemiku samosvijest, uvid u kompleksnost pojma teorije znanosti. Ona se eli odbraniti od svakog dogmatskog htijenja, od nepopustljivog antiscijentizma i opasnog, nepromiljenog scijentizma. Ipak, treba imati u vidu: Znanost i znanstveno-teorijske modelske koncepcije trebalo bi uiniti jasnijim svijet, sukobe ovjeka sa svijetom i na taj nain doprinijeti orijentaciji i primjenom pomoi ovjeku, ali bez potinjavanja ljudi kao osoba, individua i subjekata i drutvenog ivota (101/102). Ova argumentacija poiva na ideji srednjeg puta izmeu antiscijentizma i scijentizma/! njegovih ikonoklastikih impulsa/. Stoga Hans Lenk eli da kae da nam je potrebno diferencirano razumijevanje mnogostranih fenomena znanosti, dijalog s njom. To pogaa sve metafizike. Ali uvodi priznanje primata praktinog uma a da ne zapadnemo u neprijateljstvo prema znanosti (H. Lenk, Ibid.). Presudna vrsta racionalnosti nije ona koja je data u prirodnim znanostima, inenjerskim ih kompjuterskim znanostima, u vladajuem tipu racionalnosti. Kada kaemo da postoje razliiti likovi racionalnosti, to je, opet, samo slika vremena, nain interpretacije. Time dovodimo u sumnju neke evropocentrine predrasude koje dobro nosimo. Jedna od njih je, svakako, koja je u skladu sa konvencijama nae civilizacije koja je postala svjetska, da je znanstvenost drugo ime za ljudsku racionalnost. Druga je predrasuda da se ne priznaju druge kulture, ak i kritiko-racionalistiki metodoloki programi, da se prema njima odnosimo kao primitivnim, mitskim, barbarskim (to je bila ishodina taka kritike metafizike i evropocentrizma u irem smislu u knjizi: Abdulah arevi, Sfinga Zapada. Na putevima izricanja neizrecivog, Zagreb 1972. Razlog u kojoj nalazimo na iznenaujue podudarnosti u mislima i formulacijama sa francuskim filozofima na koje se nisam mogao pozivati, jer jo nisu postojale). Hans Lenk je viestruko ukazao na teoriju tipova racionalnosti i, naravno, na kritiku racionalnosti. Odatle proizilazi 1 ideja da je raskrinkavanje okcidentalnog pojma racionalnosti

PREDGOVOR

29

kao svojevrsne ideologije koja predstavlja jedan paradoks: univerzalizira ono to je specifina odlika jedne kulture, zapadne da je samo otvorilo povratak relativizmu i iracionalizmu. No, to su povijesna optereenja koja je, na primjer, Adorno otroumno uoio. Onda se tu pojavljuju kontingentne pretpostavke. ini se da je i tu Hans Lenk uveo potrebna razgranienja i razlikovanja u pojmu racionalnosti, ali i u pojmu kritike racionalnosti, od one relativistike (Paul Feyerabend) do neo/pozitivistike kritike (W. Stegmller, Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorien und Analytischen Philosophie/1973/etc). Svakako, to je znaajan doprinos razjanjavanju ove problematike. Naravno, s varijacionim obiljem diferenciranih uvida u multi/racionalnost, multikontekstualitet racionalnosti, s one strane crno-bijelog slikanja. Lenkova razmatranja nagovjetavaju mogunost legitimnog i podrobnog istraivanja tipova racionalnosti; to su: 1) formalna racionalnost, 2) semantika racionalnost zakljuivanja, 3) racionalnost logiko-semantikih istina, 4) integrativna racionalnost, 5) materijalno-znanstvena racionalnost, 6) racionalnost kao racionalna rekonstrukcija i eksplikacija, 7) instrumentalna racionalnost, 8) racionalnost teorije odluivanja ili strategijska racionalnost, 10) racionalnost utilitaristikog pravila, 11) naknadno racionaliziranje, 12) vrijednosna racionalnost, 13) racionalnost kao deontoloko karakteriziranje formalnih moralnih principa, 14) racionalnost kao nadreenost, 15) konsenzualna racionalnost, 16) dijaloka racionalnost, 17) pragmatika racionalnost, 18) racionalnost kao samorefleksija, 19) racionalnost kao konstruktivitet i mogunost injenja/pravljenja, 20) scijentistika racionalnost, 21) funkcionalistika sistemska racionalnost. Sada izgleda da Hans Lenk uspostavlja distinkcije izmeu pojedinih tipova racionalnosti. I u svom izboru je jasan ali i nepotpun. Pitanje tipova ili likova racionalnosti ostaje otvoreno: i epistemoloki i ontoloki. Time smo se znaajno pomjerili s one mrtve take u kojoj se mitoloki hipostazira znanstveni tip racionalnosti kao jedino mogui. Ako se uzme u obzir Hbnerov prijedlog, i Lenkova razmatranja teorije racionalnosti kao konstitutivnog momenta teorije znanosti, onda se mora kritiki promiljati racionalizam lien uma u Kantovom smi-

30

ABDULAH

SARCEV1C

slu, kriza povjerenja u znanstveno-tehniku racionalnost (usp. Walther Ch. Zimmerli, Die Grenzen der Rationalitt als Problem der europischen Gegenwartsphilosophie, u: Zur Kritik der wissenschaftlichen Rationalitt, 1986, S. 327349). Ponekad nam se kae da kritika znanstvene racionalnosti ili racionalnosti uope ne moe biti dihotomina i jednostrano iskljuiva. Da je potrebno diferencirati i prosuivati. To bi trebalo povezati sa raspravom o razliitim koncepcijama racionalnosti. O tome ne moemo podrobno raspravljati. Lenk je smatrao s pravom da je potrebno podrobnije razmotriti Feyerabendovu kritiku racionalizma, ratio/faizma, ovinizma znanosti, koja se, heideggerovski reeno, pojavljuje u formi usuda. Ona je uzdrmala ideoloki kult racionalnosti, svu metafiziku scijentizma (usp. o tome A. arevi, Znanost, ovjek i slobodno drutvo/Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma, u: P. Feyerabend, Protiv metode, Sarajevo 1987, pogovor, Veselin Maslea, str. 303354). Feyerabendova kritika postaje, naravno, relevantna ondje i kad napada fetiizam znanosti, znanstvenog uma, nesvetu alijansu znanosti i ,racionalizma'. Ona zahtijeva oslobaanje duha svake krutosti i totalitarnosti pravila, kriterija, podsticanje odvanog miljenja: u praksi bliskom kao i u pragmatikom vezivanju za suvremenu problemsku situaciju, jedno napeto, alternativama bogato, fleksibilno i perspektivno otvoreno filozofiranje koje ne trebamo zahtijevati samo programatski nego ga posjedovati motivirano i podsticajno (124). Lako je uvidjeti u emu je zasluga Feyerabendove anarhistike epistemologije i teorije znanosti za suvremenu znanost, za heuristdku i dogaanja u znanostima, za razvoj teorije i kritike jednodimenzionalne racionalnosti, njenih apstraktnih teorija. Meutim, ovdje smatram da ne bismo trebali previdjeti Lenkove uvide koji kazuju da i antiracionalizam postaje mit, da bornirani antiracionalizam kao i svaki ekstrem dogmatskog racionalizma treba odbaciti ne samo iz metodolokih nego i moralnih razloga koji su vezani za humanitet (125). Na ovom mjestu najbolje bi bilo rei: Feyerabend svoj vlastiti luk ne smije prenapeti, jer inae puca, njegova vlastita kritika se usmjerava protiv njega samog (125).

PREDGOVOR

31 IV

Hans Lenk je istraivao antropoloke osnove drutvenih znanosti. Iako se ovdje ne moe poblie ulaziti u domaaj njegovih razmatranja prirode i strukture antropologije, filozofske antropologije i filozofije uope koja je re-aktivna disciplina, koja uzima u obzir dostignua pojedinih znanosti, ipak je potrebno rei da je ono izuzetno znaajno i relevantno za modernu teoriju znanosti. Ono see od analize Gehlenove antropologije do specijalnih antropologija (historijska antropologija, kulturna antropologija, socijalna antropologija itd.). Meutim, Hans Lenk nastoji da razjasni osnovna pitanja antropologije, istraivanja antropolokih znanosti, svih relevantnih antropologija koje predstavljaju faktore uticaja za utemeljenje drutvenih znanosti. On to ini u formi jednog nacrta: otvoreno i kritiki. On nas oslobaa antropolokih jednostranosti, mita totalnog operacionaliziranja, tog relikta neopozitivistike ideologije nezavisnih data, precjenjivanja pukog postupka mjerenja i krivog razumijevanja uloge teorijskih pojmova (139). Dobijamo novu perspektivu promiljanja, dragocjene teorijske i heuristike analogije za dobijanje novih uvida koji ne uskrauju nova legitimiranja i dokazivanja plodonosnih radnih hipoteza. Lenkova istraivanja odnosno razmatranja pruaju za nas legitimna razlikovanja, kategorijalna, metodoloka, sa idejom jedne neprinudne sadrajne integracije znanja i uvida antropolokih disciplina u korist drutvenih znanosti. To je jedan teorijski zaokret: integracija je, prema Hansu Lenku, interdisciplinarna, teorijsko proimanje modela, dostignua. Ovo je jedan od razloga zbog kojih nas Lenk rastereuje monokulturalnih i monofaktoralnih koncepcija. Ova misao nije nova, ah je ispravna. Pretjerano je pojednostavljenje ako bismo to predstavili u smislu pukog sadrajnog sumiranja. Jer antropologija nije nadreena super-disciplina iz koje bi se mogli izvoditi rezultati antropolokih parcijalnih znanosti, odnosno filozofske antropologije. U toj interdisciplinarnoj koordinaciji antropologija i drutvenih znanosti na znaenju dobijaju profiliranja teorijskih modela, prosuivanje empirijskih istraivanja, kritika koja zna da na svijet jo nije postao isuvie upravljanim svijetom nego je i .kodificirani svijet' (Flusser). U ovom razmatranju postaje jasno koliko je poentirano to novo u teoriji zna-

32

ABDULAH

SAREVI

nosti, koliko je proireno odreenje ovjeka, svijeta, povijesti, duhovnosti uope. Lenk je odbio mogunost povlatene discipline, ogledala. Drugim rijeima, filozofska antropologija preuzima ideju otvorenosti za novo iskustvo, za multilateralnu kooperaciju i konfrontaciju, ona je, naravno, samo upuena na interdisciplinarne perspektive. Da: uz to ona je vie od deskriptivne sinteze rezultata pojedinanih znanosti, i obuhvata i normativne paradigmatike crte. Ona bi sebe iznevjerila kada bi se predala mitskim stegama objektivistiki orijentirane znanosti. Prema tome, Hans Lenk je s punim pravom uveo filozofiju u raspravu teoriji znanosti, antropolokim osnovama drutvenih znanosti, potaknut milju da se ona ne moe rastvoriti u koncertu znanosti. On je vidio znaaj humano-pragmatine antropologije, znaaj quasi-objektivisticke nauke, mogunost da se nova antropologija upusti u pitanje svijeta ivota, da nudi fokus i forum za posljednja pitanja, temeljna pitanja ljudskog bitka koja nadivljavaju uvijek stare i uvijek nove kao i sve moderne varijante (157/158). budunosti razliitih antropologija i drutvenih znanosti moemo govoriti u pozitivnom smislu ako uzmemo u obzir znanstvene metode, probleme i rezultate. Lenk priziva jednog redefiniranog Nietzschea koji kazuje da je ovjek ne-ustanovljeno i ne-fiksirano bie. I uvjerava nas da je apsolutno ,u-stanovljavanje' smrt prema tome i smrt ivota ili znanosti i filozofije (159).

V Konano, svratimo pogled na Lenkovu studiju situaciji teorije znanosti u njemakoj sociologiji. I na posljednju studiju Vrednujui um kao drutvena znanost/Ka kritici kritike teorije. U prvoj studiji dragocjenoj za teoriju znanosti drutvenih znanosti Lenk postavlja sredinja pitanja, teze znanstvenoj situaciji sociologije i njenih povijesnih faktora uticaja. Cijela rasprava nas suoava sa osnovnim pitanjima teorije znanosti u njemakoj sociologiji, metodama empirijskog istraivanja, obrazovanja teorija ili analiza teorija. Smatram da nas uvodi i u spor oko pozitivizma, oko vrijednosnih sudova, u znaajne metodoloke diskusije, koje spadaju u kon-

PREDGOVOR

gg

cert suvremenih sociolokih orijentacija u irem kontekstu. Ah, ti su metodoloki problemi, to nije teko uvidjeti, relevantni i izvan specifino njemake situacije. Smatram da Lenkovo analiziranje ove problematike nije samo velikoduno priznanje njenog znaaja u povijesti sociologije i drutvenih znanosti, teorije znanosti. Spor oko pozitivizma, u kojem su sudjelovali, kao to je dobro poznato, Adorno i Popper, Habermas i Albert, u kojem, dakle, nije sudjelovao ni jedan pravi pozitivist ili neopozitivist, simptomatian je za duhovnu situaciju u Njemakoj i Evropi uope, za profiliriranje teorijske i metodoloke samosvjesnosti. On i razoarava, jer partneri u diskusiji ne razumiju jedni druge. Tako je kritika sociologija, ini se, udarala u prazno: na neopozitivizam koji je bio ve osporen. To se, na drukiji nain, odnosi na Albertove napade na kritiku sociologiju, koja je s punim pravom istakla ulogu vrednovanja, vrednujue drutvene znanosti. Tako se pokazalo da je spor oko pozitivizma, u stvari, spor oko scijentizma, oko teorijskih nastojanja scijentista koji vjeruju da znanost mora biti -objektivistika, vrijednosno neutralna, da ne moe postavljati nikakve norme dravi ih drutvu (Lorenzen). ire shvaeno, Hans Lenk je izvrio selekciju problema metodologije i teorije, svega onoga to je bilo znaajno u posljednjim godinama i na njemakoj sceni, ali nisu bili ogranieni na nju. On to ini, naravno, u formi nacrta ili pregleda. Posebno su relevantna razlikovanja izmeu prirodnih i drutvenih znanosti, razumijevajuih disciplina i nomolokih, strukturnih znanosti o zakonima. Stoga pitanje da li se sociologija moe svesti na bihejviorizam i operacionalizam, na to to je, prije svega, vezano za Skinnerovu psihologiju i teoriju ponaanja, tumaenja tog pitanja u svjetlu novih teorija znanosti i metodologija, kritike striktno bihejvioristikog polazita, znaajnog za raznovrsnu prognostiku sve to moemo prihvatiti kao problem kojeg bi trebalo objanjavati i o kojem nam je u doba velikih sporova potrebna (neophodna) istina. Takva objanjenja i o problemima operacionalizma kod Hansa Lenka poprimaju prikladni iri kontekst. On takoer pokuava pokazati tekoe i ishodita psiholokog momenta, metodolokog psihologizma, a potom tzv. metodolokog individualizma (K. Popper i drugi). Naravno, odbijanjem metodolokog individualizma posebno nije na nu-

34

ABDULAH

SARCEVIC

an nain vezano priznavanje historizma prema kojem se sve dogaa na jednoznaan nain u skladu sa bitnim zakonima povijesti ili drutva ili ak dijalektike (185). Da samemo, Lenkovo nastojanje da objasni aspekte ponaanja i strukturne aspekte u sociologiji, a to znai da ponudi argumente za sve ono bitno u njoj, osnovu za stvaranje opreke izmeu drutvene znanosti kao znanosti o djelovanju i drutvene znanosti kao sistemske i strukturne znanosti, dotie sve bitne probleme moderne teorije drutvenih znanosti. Komentari o znanstveno-teorijskoj diskusiji o sistemsko teorijskim ishoditima, sasvim izvjesno, mnogo jasnije ocrtavaju probleme modernih teorija, formuliranje odgovarajuih zakona i teorija. Oni su svakako vani. Rei da jednostavno teorijska plodnost neke discipline moe samo profitirati od poboljanja metodolokog nivoa (193), da su nam potrebne i nomoloke i normativne discipline, analize koje sadre neizbjene deskriptivne i normativne elemente, to jednostavno znai samo poentirati ono o emu Hans Lenk diferencirano i instruktivno raspravlja. Ovdje postaje jasno da je bilo neophodno uvlaenje kritike teorije, jedne od najznaajnijih filozofija drutva u 20. stoljeu u raspravu o teoriji znanosti i drutvenim znanostima. Moda se njena pozicija moe pojednostavljeno izraziti na ovaj nain: to je radikalna kritika orijentacija, kritika metafizike, pozitivizma i scijentizma, svega to dogmatski suava ljudsku svijest i ljudski um. Lenkov tekst o Marcuseu, Habermasu i drugim predstavnicima kritike teorije, spada u grupu onih tekstova koji su neophodni za istinu o teoriji znanosti i drutvenim znanostima u 20. stoljeu. Nesumnjiva zasluga Hansa Lenka je u tome to je ukazao i na znaaj Habermasove teorije. Naglasak je na razlikovanjima u pojmu modeme znanosti, tipova racionalnosti, na kritici svakog, eksperimentalnog scijentizma, moralnog scijentizma itd. Lenk smatra kritiku teoriju neodvojivom od filozofije 20. stoljea: Razmiljanje kritike teorije ovom (aktuelnosti etikih problema znanosti) su dali vane pripremne podsticaje. Stalno upuivanje na drutveno shvaeni humanizam, na obavezujuu tradiciju filozofije morala i na njenu bliskost sa praksom vana je zasluga kritike teorije koja naoigled nekih metodskih i metodolokih nedostataka, nekih nejasnoa teorije, prenaglaene neomarksistike kritike drutva koja se od slu-

PREDGOVOR

35

aja do sluaja katkada ak pogreno naslanja na nejasnoe teorije nikad ne bi trebalo da bude zaboravljena (235). Dakako, rasprava teoriji znanosti i drutvenoj znanosti nije mogua bez kritike teorije koja je otvorila za diskusiju veoma otvorene teme normativne socijalne filozofije, raspravu jednoj kritiko-socijalno-filozofskoj teoriji drutva. Ona uokviruje jezgro istine teorije znanosti, znanstvenog iskustva kojoj polemiki i promiljeno raspravlja Hans Lenk. Abdulah Sarevi

IZMEU TEORIJE ZNANOSTI I DRUTVENE ZNANOSTI

UVOD Drutvo je postalo velikom temom sredinom stoljea. Drutvene znanosti doivjele su neuporediv zamah. Izgledalo je da e se jedna od njih, sociologija, profilirati ak kao superznanost u svakom sluaju prema zahtjevu i obeanjima njenih zastupnika, prema oekivanjima mnogih pristalica. Izgledalo je da e ona zamijeniti filozofiju u njenoj navodnoj funkciji univerzalne znanosti, kako je ona bila krivo shvaena na tragu njemakog idealizma prolog stoljea. Skrivena oekivanja ipak su doivjela razoarenje. Idealizam je propao na prenapetom samozahtjevu, a javnom i interdisciplinarnom pozivu filozofije, osim kod nekih duhovnih znanstvenika, nanio je jedva nadoknadive tete. Sociologija je od toga profitirala time to je, uskoivi u prazninu, obeala da e ispuniti potrebu za obuhvatnijom filozofskom orijentacijom i na svoj mlin okrenula transformirana oekivanja. Ona je, uz to, imala prednost da se mogla predstaviti kao znanost, da je profitirala od prestia znanstvenog osiguranja i serioznosti i time prividno mogla zadovoljiti normativne potrebe kroz znanstvene analize i rezultate. Drutvena znanost bi normativne i filozofske zadatke ipak mogla opaziti samo onda kada se socijalna filozofija krivo preruava u drutvenu nauku kada, dakle, postaje ideolokom ili se ideoloki koristi. Ovo se dogodilo vie puta u protekla dva desetljea. Njena normativna i filozofska funkcija bila je naznaena jo tridesetih godina kroz kritiku teoriju: znanost i filozofija nisu bile samo uzajamno sistematski usko povezane i nisu se jedna na drugu odnosile samo svojim rezultatima i metodama nego su naprosto identificirane. Ono empirijsko moralo je uzmaci pred

40

HANS

LENK

normativnim, znanost pred socijalnom filozofijom ipak sve pod etiketom drutvena znanost. Drutvene znanosti su bez sumnje zanimljivo polje za susret filozofije i znanosti: njihove predmete je najveim dijelom nainio ovjek; to su vrijednosti, norme, institucije, i su pak dalekoseno ovisni od vrijednosti. Predmeti i metode su na vrlo direktan nain zavisni od teorijske interpretacije. Znanstvene strukture u izvjesnoj mjeri odgovaraju strukturnim predstavama samih ljudi i dugotrajno suodreuju sama ova shvatanja. Doista se filozofska temeljna problematika drutva i individuuma, kao i znanstveno-teorijska problematika metoda u drutvenim znanostima, jedva moe odvojiti od pitanja obrazovanja teorija. Drutvene znanosti su discipline koje su filozofski i metodoloki veoma obiljeene. To ipak ne znai da se empirijska istraivanja i nalazi jednostavno zamjenjuju vrijednostima ili da se nikada ne bi mogli provesti vrijednosno neutralno. Drutvena znanost se ne moe potpuno rastvoriti u filozofiji. Tobonja normativna drutvena znanost pokazala se kao apsurdna konstrukcija koja je neopravdano pomijeala najrazliitije stvari. Ovo je imalo i ima za posljedicu da su znanstvenoteorijski problemi drutvenih znanosti jo viestruko nerazjanjeni, utoliko vie to se odgovarajue discipline nalaze u brzoj promjeni i u brisanom prostoru izmeu kola koje se meusobno bore. ovjek i drutvo su zavisni od prirodnih uslova i ogranienja. Oni nisu ista duhovna bia. Odatle proizilazi i zanimljiv meupoloaj drutvenih znanosti izmeu prirodnih i duhovnih znanosti. Ne samo kompleksnost drutvenih sklopova nego i nadstrukovno premjetanje i povezivanje mnogih praktinih postavljanja problema iziskuje temeljitu interdisciplinarnu saradnju i diskusiju u ovom polju. Ovo ne vai jedino za diskusiju ali vai posebno za diskusiju o naelima. Metodolog koji filozofira i socijalni filozof, u tradicionalnim ulogama specijalista za ono ope, ovdje moda mogu dati kako kritike tako i konstruktivne doprinose. To svakako pretpostavlja dvoje: 1. On ne smije izigravati filozofskog sveznalicu ili onoga koji sve zna najbolje, kao to su to inili samostilizirani veliki filozofi subjektivnog i apsolutnog idealizma prije stotinu godina ili takoer dogmatsko-antimetafiziki neopozitivisti u ovom stoljeu. 2. Filozof ne moe teoretizirati sam u apstraktnoj odvojenosti predmeta, nezavisno od obrazovanja teorija drutvenog znanstvenika, nego se sa njegovim pitanji-

UVOD

41

ma, nacrtima teorija i metodama mora diferencirano pozabaviti i razjasniti. On tako rei mora razviti jednu ozbiljnu kompetenciju drugog faha u nekim ili barem u jednoj od ovih znanosti. Filozofija i teorija znanosti drutvenih znanosti ne mogu postati plodonosne kao puko opta, struno neinformirana pria, nego u prvom redu kao detaljna metodoloka i znanstveno-teorijska kritika. Socijalnofilozofski razvitak i diskusija temeljnim pozicijama takoer zahtijeva tanije poznavanje socijalno-znanstvenih teorijskih polazita i njihovih temeljnih problema. Filozofu se moe priznati i odvanost za prazninu, za sveobuhvatno generaliziranje, i za odvanost prema utopiji; tome ipak pripada zamana mjera poznavanja problema i teorijskog iskustva koji su specifini za odreenu oblast, ako analitika i kritika djelatnost filozofa zbilja treba da postane plodonosnom: filozofija drutvenih znanosti mora se pragmatiki upustiti u same ove znanosti. Pritom metodski orijentiranu znanstveno-teorijsku analizu predmeta kojeg treba istraiti, analizu drutveno-znanstvenih teorija i nalaza kao i postupaka vrednovanja, treba izvesti ue nego diskusiju fundamentalnih socijalno-filozofskih koncepcija. Doprinosi filozofa e, dakle, biti potrebni na razliitim ravnima apstrakcije. Sto su istraivanja filozofa jae znanstveno-teorijski orijentirana, utoliko jae se ona moraju pribliavati teorijskim i empirijskim postupcima samog drutvenog znanstvenika: kritiki, interpretirajui, analizirajui, po mogunosti konstruktivno ili podstiui ka konstrukciji. Naredni prilozi za teoriju znanosti drutvenih znanosti treba da ispune ovu zadau tako to teorijski relativno prihvatljivo raspravljaju metodolokim pitanjima i problemima osnova i dijelom dopunjuju, proiruju i nanovo podstiu teorijska kao i metodoloka polazita. Moda se tako na primjeru filozofije i teorije znanosti drutvenih znanosti moe pokazati kako jedno znanosti blisko pragmatiko filozofiranje moe ispuniti zadatak da bude fokus i forum interdisciplinarne diskusije osnovama. Budui da se poglavlja ove knjige mogu itati i nezavisno jedno od drugog, treba uzeti u obzir manja poklapanja i poneko ponavljanje argumentacije. este direktne upute pritom trebaju olakati orijentaciju. U ovoj knjizi u prvom planu stoje openitiji znanstveno-teorijski problemi drutvenih znanosti a specijalno problemi sociologije. U narednoj knjizi Iz-

42

HANS

LENK

meu socijalne psihologije i socijalne filozofije obradie se praksi bliski metodoloki problemi socijalne psihologije, a razjasnit e se etiki aspekti drutvenih znanosti.

TEORIJA ZNANOSTI IZMEU ARGUMENTATIVNOG I OSVJEDOCAVAJUCEG MILJENJA Ka tradicionalnom racionalizmu argumentacije Teorija znanosti kao dio teorije saznanja moe se vratiti do Aristotela, koji je tragao za utemeljujuim principima forme bivstvujueg. Ve dvije hiljade i pet stotina godina u filozofiji se radilo o pitanju o sigurnim osnovama, dokazima, postupcima opravdanja saznanja. U novom vijeku, posebno od Descartesa, ovaj cilj se iskazao u tome da se pokualo pribaviti apsolutno sigurno naelo stavova i da se sigurnost dobivenih saznanja garantira time da se ova saznanja mogu izvesti iz ishodinih stavova u koje nije mogue sumnjati. No, izvoenja se ne mogu, kao to je znao jo Aristotel, poduzeti bez pretpostavki onoga iz ega neto treba biti izvedeno, a takoer se ne moe ii nazad do u beskonanost ako se nastoji doi do prvih naela: negdje se mora poeti. A ovdje je bez sumnje naeno vorite svih stavova opravdanja u povijesti znanstveno-teorijske filozofije. Napokon se ovo apsolutno sigurno miljenje trebalo pokazati kao problematini lajtmotiv za teoriju znanosti a takoer i za filozofiju uope. Tema osiguranja, opravdanja i utemljenja saznanja odredila je povijest teorije znanosti i filozofije sve do naeg doba. Novija teorija znanosti u smislu analitike filozofije znanosti razvila se u cijelosti i sa gledita utemeljenja i opravdanja znanstvenog saznanja tek na prijelomu 19. i 20. stoljea, iz kriza osnova logike, matematike i fizike, nakon to su prethodno ve engleski empiristi, Kant i novokantovci nastojali da razviju jedno utemeljenje znanosti iz filozofskih

44

HANS LENK

osnova, a ponekad i utemeljenje filozofije iz principa matematike prirodne znanosti (kao, na primjer, Cohen). Pomenute krize osnova egzaktnih znanosti s druge strane, nastale su u oblasti samih ovih znanosti, svakako u uzajamnoj igri sa metodolokim i filozofskim diskusijama o osnovama ovih struka. Problematika racionalizma opravdanja je, naime, u posljednjem i ovom vijeku upravo dramatino zaotrena time to su se u matematici i logici, u tobonjim uvarima svetoga Grala onog Apsolutno-Sigurnog, otkrile antinomije. Antinomija se javlja onda kada su neki stav i njegova negacija istovremeno dokazivi. Antinomija najveeg rednog broja i uvena Russellova antinomija u pojmu mnotva svih mnotava koje ne sadri samo sebe kao element, uzdrmale su mukotrpno izgraeni fundament logike i matematike, u kojeg se tako sigurno vjerovalo, upravo u trenutku kada je Frege dao prvi obuhvatni osnov logike i matematike u obliku preciznog sistema aksioma. Matematiko-logiko istraivanje osnova, koje je dotle igralo ulogu samo u pitanju o paralelama u geometriji, ovim otkrivanjem antinomija dobilo je obespokojavajuu aktualnost za cijelu znanost. Ako se, naime, antinomije nisu mogle odstraniti, ako dakle matematika sadri protivrjenosti, onda bi svaki proizvoljni matematiki formulirani stav bio dokaziv. 2 x 2 = 5 moglo bi se dokazati. Jasno je da je za sve znanosti krajnje nepoeljno ako bi se svaki proizvoljni znanstveno formulirani stav mogao dokazati. Ovo dramatino potresanje znanosti neposredno je vodilo forsiranom obrazovanju istraivanja osnova i modernoj teoriji znanosti. Ona se posebno kroz radove Bekog kruga (Schuck, Carnap i drugi) i kolu teoretiara dokaza (Hilbert i drugi) razvila do visokog tehnikog procvata, koji je okupio i postavio do tada nepoznate zahtjeve za stringencijom, preciznou, formaliziranjem i izvodljivou znanstvenih sklopova argumentacije. Logika, teorija znanosti i znanstvena filozofija koja je njima obiljeena dobile su mjeru egzaktnosti koja je nadmaila egzaktnost drugih znanosti. Uvoenje ovih zaotrenih kriterija u teoriju znanosti ostaje zasluga teoretiara dokaza i logikih pozitivista, premda se programi obiju ovih kola na koncu nisu mogli potpuno ostvariti: niti se neprotivrjenost visoko kompleksnih logiko-matematikih sistema moe dokazati u

TEORIJA

ZNANOSTI

45

punom opsegu, niti je mogue da se svi ne-empirijski stavovi svedu na logike istine ili definicije. Iz ovog kratkog opisa postaje jasno u kojoj je mjeri moderna teorija znanosti obiljeena tradicionalnom shemom pomenutog racionalizma opravdanja ili je barem bila njime odreena: glavni cilj ove teorije znanosti jest ili je bio da metodsko-sistematski garantira nesumnjivu sigurnost metoda ili znanstvenih saznanja. Ona je bila i jest u prvoj liniji dijelom jo verifikaciono-logika i afirmativno-logika disciplina. Ona sutinski istrauje logike strukture i metodske principe postojeih znanstvenih teorija. Ona je filozofska disciplina o naelima, koja istrauje metode obrazovanja i primjene, potvrivanja i prosuivanja znanstvenih teorija i pojmova i pokuava da ih sa svoje strane utemelji i prosudi. Utoliko, kada raspravlja o kriterijima po kojima bi se znanstvene teorije trebale ili morale prosuditi, ona je jedna prosuujua, vrednujua (normativna) disciplina. Naravno, jasno je da se ovo ne moe dogoditi previanjem praktikog razvitka znanosti, rezultata povijesti znanosti i empirijskih znanstvenih istraivanja, znanosti znanosti. Generalna teorija znanosti istrauje vrste i definicije znanstvenih obrazovanja pojmova, analizira kako se razliite vrste stavova posmatranja odnose na znanstvene zakone (takozvane nomoloke opte hipoteze) i na teorije. Ona, na primjer, postavlja kriterije neprotivrjenog vaenja nekog prirodnog zakona ili teorije potvrenosti u iskustvu, osvjedoenosti ili verificiranja ili opovrgavan ja falsificiranja, po Popperu), i u emu se uope moe sastojati njihov iskustveni sadraj. Kod znanstvenih postupaka argumentacije i osvjedoavanja, u prvom planu stoji takozvani deduktivno-hipotetiki postupak, to znai argumentativno izvoenje pojedinanih stavova iz opih zakona i rubnih uslova, ali i takozvano induktivno-logiko potvrivanje, dakle proirenje od utemeljujuih odreenja iz zakona vjerovatnoe i prosuivanja koja imaju karakter logikog odluivanja, preko prihvatljivosti takvih hipoteza do dosad neshvaenih sluajeva. Pored pitanja razjanjenja pojmova i usklaivanja teorije i iskustva, problemi objanjenja su, stoga, u znanstveno-teorijskim diskusijama posljednjeg desetljea dobili posebno irok prostor. Ovdje treba dati, barem u formi skice, saetak koji vodi ka najnovijem stanju istraivanja.

46 Ka logikoj strukturi objanjenja dogaaja

HANS

LENK

Znanstvena objanjenja zakona ili pravilnosti iskustva (na primjer trendova) mogu se preduzeti iz obuhvatnijih zakona ili teorija ili ovo je uistinu zanimljiv pojam objanjenja za teoriju znanosti stavova, mogu se opisati injenice ili dogaaji, objanjavati vraanjem na zakone i teorije. U posljednjem sluaju treba ukratko govoriti o objanjenju dogaaja. Objanjenje dogaaja, ili injenica, ili ne doputa nikakve izuzetke (tada je deterministiko objanjenje zakona) ili ima statistiki karakter, doputa, dakle, samo jedno objanjenje sa izvjesnom vjerovatnoom. Deterministiko objanjenje zakona naziva se deduktivno-nomolokim objanjenjem (Hempel) jer se sastoji u tome da se deskriptivni stav o onome to se treba objasniti (explanandum) dobiva iz pretpostavki (nazvanih explanans), logikim izvoenjem iz opih iskaza o zakonima i poetnih uslova koji opisuju pojedinaan sluaj, koje zajedno ine pretpostavku objanjenja. Opi zakoni tako rei navode ope povezanosti koje upravljaju sluajem, dok poetni uslovi (izraeni u takozvanom stavu antecendencijje) u posebnom sluaju opisno istiu poetnu situaciju za objanjenje ukljuivi i pretpostavku o nepromjenjivim rubnim uslovima koje eventualno treba uiniti izriitim. Ako je opi zakon kauzalni zakon (to znai zakon o naknadnom djelovanju koji ne doputa nikakve izuzetke, zakon koji ukljuuje vremenski slijed), onda govorimo o kauzalnom objanjenju. Ostale forme, kao to su dispozicionalno, funkcionalno, historijsko-genetiko objanjenje i druge, ovdje ne treba iscrpnije pominjati. U diskusiji je jo otvoreno pitanje u kojoj mjeri se ove druge forme mogu svesti na deterministiku ili statistiku formu. Deduktivno-nomoloko objanjenje prema takozvanoj shemi Hempel-Oppenheim (Hempel-Oppenheim 1948) postoji kao to je pomenuto u logikom izvoenju jednog stava koji opisuje pojednaan dogaaj, iz zakona koji ne doputaju izuzetke i poetnih uslova, koji obiljeavaju pojedinani dogaaj. Ovdje jo spadaju takozvani uslovi primjerenosti za prava znanstveno sadrajna objanjenja; u sutini Hempel i Oppenheim su zahtijevah da pretpostavke objanjenja sutinski obuhvataju ope zakone sa sadrajem iskustva, koji se zbilja koriste za objanjenje i moraju biti prihvaeni ili visoko

TEORIJA

ZNANOSTI

47

potvreni kao istiniti ili u najmanju ruku istiniti, nadalje, da poetni uslov zbiljski opisuje pojedinane sluajeve kao i da objanjavajui stav, dodue, logiki slijedi iz explanansa, iz pretpostavki objanjenja, ali ne ve iz samih pojedinanih poetnih uslova (ovo vodi jednom potpunom samoobjanjenju), kao to ne slijedi iz teorije, odnosno iz iskaza o zakonu (ovo bi vodilo jednom isto teorijskom objanjenju koje ne opisuje ni jedan pojedinaan sluaj, nikakav pojedinaan dogaaj); konano, jo se zahtijeva da poetni uslov, kao istinit odnosno kao visoko potvren, mora biti obrazloen nezavisno od objanjavaj ueg stava, a da su antecedens i explanandum iskazno-logiki nezavisan jedan od drugog. Ovi posljednji uslovi vodili su jednoj decenijama dugoj diskusiji (Stegmller 1969, 1983, Lenk 1972, Ksbauer 1976), koja je ini se tek nedavno dola do izvjesnog zavretka (Kttner-Lenk, u tampi). (Kttner je predloio da se iskazno-logika zavisnost od antecedensa i explananduma precizira tako da iskazno-logike normalne forme, koje su sa njima logiki jednoznane i koje su izgraene od istih ili-veza to su takozvane osobite adjunktivne normalne forme ukoliko su saglasne sa teorijom odnosno sa zakonom, ne pokazuju nikakve zajednike elementarne stavove). Taniji opis jednog istinitog (odnosno prihvaenog kao istinitog ili jednog samo mogueg takozvanog potencijalnog) deduktivno-nomolokog objanjenja (deterministikog objanjenja zakona), tada je obiljeen sljedeim uslovima: zakon je istinit (odnosno prihvaen kao istinit ili potencijalno istinit) zakon, koji ne doputa nikakve izuzetke. Antecendentni stav koji opisuje poetne uslove jest istinit stav sa iskustvenim sadrajem koji ne sadri nikakve kvantore (kao to su postoji jedno x koje . . . ili za sve x vai da . . . ) . Isto vai i za explanandum, za stav koji opisuje dogaaj, pri emu se treba odustati od zahtjeva za istinom budui da se ona pokazuje iz istine zakona i istine antecendentnog iskaza. Stav-explanandum koji opisuje dogaaj logiki slijedi iz stava-antecendensa i zakona ah ne samo iz zakona. Explanandum i antecedens su jedan od drugog iskazno-logiki i, eventualno, predikatsko-logiki nezavisni u upravo razjanjenom smislu. Ako se od zakona i antecedensa, odnosno eksplananduma, ne zahtijeva istina, proizilazi forma objanjenja koja je pragmatiki vezana za pretpostavke znanosti znanstvenika (znan-

HANS

LENK

stvenik zakon prihvata kao moda privremeno prihvatljiv) ili za upravo samo jedno mogue (potencijalno) objanjenje. Ukoliko su na raspolaganju samo zakoni ogranienog podruja vaenja, takozvani quasi-zakoni, koji se izriito ili preutno odnose na odreenu epohu, jedan kulturni krug, neku manje ili vie veliku skupinu osoba (Albert 1965, 131), moemo, strogo uzevi, govoriti samo jo o quasi-objanjenjima, koja se svakako posebno esto javljaju u drutvenim znanostima i samo rijetko mogu se svesti na prava objanjenja zakona (upor. dolje, str. 201). Statistika objanjenja dogaaja, umjesto opeg zakona, koriste jedan iskaz vjerovatnoe i u skladu s tim ne mogu postojati u logikom izvoenju nego samo logiku vjerovatnou (odreeni induktivni stupanj potvrivanja) prenose na objanjavajui stav. Ovdje postoji jo jedan poseban problem koji se sastoji u tome da je ova logika vjerovatnoa odreena samo relativno prema pretpostavkama, a pri drugim pretpostavkama ispala bi drugaije, odnosno, da u tome druge pretpostavke mogu statistiki ak poduprijeti suprotstavljene iskaze. Da bi se ovo sprijeilo, zahtijevalo se (Carnap, Hempel /upor. Stegmller 1969, Hempel 1977/), da se ukupno znanje koje je dato u odreenoj situaciji znanja, odnosno znanje koje je relevantno da bi se objasnio dogaaj, zbilja koristi. Koliko statistika objanjenja dogaaja pruaju samo argumente saznanja i argumente uvjeravanja za to s kojom se vjerovatnoom moe ili se mogao oekivati neki dogaaj, ali ne navode nikakve prave realne osnove (Stegmller, 1969), koliko se, dakle, moe govoriti o pravim statistikim objanjenjima dogaaja, umjesto tek o statistikim obrazloenjima dogaaja to zavisi od pitanja o kojemu se jo raspravlja, od pitanja da li se moe govoriti o objektivnim zakonima vjerovatnoe u prirodi (na primjer prilikom radioaktivnog raspada). (O novijoj diskusiji o objanjenju dogaaja u svjetlu takozvanog pragmatiko-episteminog obrata teorije znanosti upor. Lenk 1985. i u ovoj knjizi str. 77. i dalje). Ka logici prognoza Osnovi saznanja, obrazloenja znanja, uvjerenja, dovoljni su da se postave zasnovane pretpostavke, ali ne da se podupru

TEORIJA

ZNANOSTI

49

prava realna objanjenja iz uzroka ili takozvanih osnova bitka. Stoga teza koju su ranije iskazali mnogi prominentni teoretiari znanosti (na primjer Popper i Hempel), da je logika struktura objanjenja i znanstvene prognoze ista, mora bita odbaena (blie ovom vidi dolje, str. 71). Budui da je ova takozvana teza jednakosti strukture objanjenja i prognoze morala biti naputena, razliite vrste prognoza iziskuju vlastito istraivanje teorije znanosti. Ona zato analizira i logike forme znanstvenih prognoza. Izmeu ostalog razlikuju se na primjer (stalno ili najee uslovljene) prognoze, projekcije i unaprijed zakljuujui tehnoloski, operacionalni argumenti, od neznanstvenih predskazivanja. Prognostiki argumenti su takvi argumenti koji neki (moda proSli dogaaj) predskazuju na osnovu nekog ranijeg, na primjer neku astronomsku injenicu godine 1000. na osnovu neke konstelacije godine 900. nakon Krista. Jasno je da postoje dalekosene znanstvenoteorijske razlike izmeu takvih argumenata i pravih prognoza od sadanjosti u budunost. Jednako snano se razlikuju argumenti prethodnog zakljuivanja, koji polaze od hipotetiki budueg dogaaja, od kategorikih prognoza onom buduem koje zakljuuju iz antecedentnog dogaaja koji je ve nastupio u sadanjosti ili koji je proao. Odgovarajua diferenciranja nalaze se kod retrodikcija, kod povratnog zakljuivanja. Nadalje, od isto teorijskih prognoza bez ikakvog zahvata onoga koji djeluje i onoga koji analizira, moraju se razlikovati takozvane operacionalne prognoze (Stachowiak), kod kojih subjekt djelovanja, planski usmjeren na cilj, zahvata u aintecendentne uslove, i kod kojih su ovi zahvati i njihova djelovanja uraunati u uslove prognoze. Ukoliko se ove prognoze povezuju za uslove na koje mogu uticati oni koji djeluju, to znai, da se ishodina situacija prognoze moe proizvesti ili se na nju moe uticati i da je njeno ispunjenje odreeno njenim djelovanjima i svjesnim odlukama, one se pomalo pogreno (u irem smislu) nazivaju tehnolokim prognozama (Popper); (u novije vrijeme za ovo upor. Brocke 1978). Od svih ovih morae se razlikovati jo jedna vrsta prognoza: ciljno-dinamika ili ciljno-adaptivna prognoza koja u obzir uzima vjerovatnu dinamiku cilja i ciljni razvitak zajedno sa antecedentnim uslovima. Stegmller (1969, 199205) je, na osnovu klasifikacije svih znanstvenih sistematizacija prema sedam kriterija, razlikovao ukupno 30 razliitih vrsta prognoza, pri e-

50

HANS LENK

mu neka od pomenutih pragmatikih razlikovanja ak nisu ni uzeta u obzir. Ove diferencirane klasifikacije ovdje ne moemo obraditi u pojedinostima. Ipak se vidi da bi priblina potpunost vodila jednoj vrlo nepodesnoj, nepraktinoj klasifikaciji prognoza. Stoga, tome nasuprot, u podjeli moraju sudjelovati razmiljanja jednostavnosti, svrhovitosti i mogunosti provoenja: bez pragmatikih kriterija nee se dobiti nikakva praktikabilna, plodonosna teorija. Iz onog to smo opisali slijedi, pak, i to kako e biti razliita pouzdanost raznovrsnih prognoza i kako su vana tanija razlikovanja pouzdanosti u zavisnosti od pomenutih kriterija. Tako ne udi da je teorija znanosti do sada traila da prognostiku snagu teorija podupre fundiranjem samih teorija na utemeljenju u racionalistikom smislu, na esto deduktivnim garancijama sigurnosti. Ipak jo uvijek nedostaje istaknuta i ujedno obuhvatna, sadrajna i dobro razumljiva monografija teoriji znanosti prognoza koja odreuje i raspravlja pojmovima i izrazima koji nisu skolastiki i puko formalistiki. Knjiga Logika prognoza (Knapp 1978) u svakom sluaju nije ova reprezentativna monografija. Znanstveno teorijske analize preteno se, dakle, tiu posebno kada razotkrivaju logiku strukturu objanjenja i prognoza postupaka zakljuivanja, strategija osiguranja, mogunosti opravdanja, garancija vaenja do sada razvijenih teorija. To takoer vai za obuhvatan Stegmiillerov prikaz (1969,1983). Promjena u teoriji znanosti Jedan (premda esto oslabljeni) racionalizam argumentacije ili racionalizam opravdanja odavno je ovladao modernom teorijom znanosti. Ako posmatramo postignute rezultate, kao na pirmjer uveni Gdelov stav principijelnoj nepotpunosti visoko kompleksnih sistema stavova iji dokaz sigurno spada u vrhunska duhovna postignua ovog vijeka, onda ova tendencija kontrole i osiguranja teorije znanosti takoer ima svoje opravdanje. Ali koliko god je ova opravdavajua teorija znanosti bila vana za postizanje pojmovne jasnoe i za preispitivanje postojeih teorija, samom praktinom istraivau jedva da je dala u ruke sredstva koja mu bitno olakavaju zadatak konstrukcije teorija. Dosadanja teorija znanosti pod aspektom

TEORIJA

ZNANOSTI

51

opravdanja bila je puko reaktivna disciplina koja reflektira postojei nivo obrazovanja teorije, analizira ga i ispituje. Utoliko je ona bila konzervativna ili konzervirajua disciplina. U posljednje vrijeme je povijest znanosti stupila u plodonosni dijalog sa teorijom znanosti, od kojeg profitiraju obje. I ovo ilustrira osebujni konzervativni efekt kojeg je vrila dosadanja teorija znanosti. Poentirano se moe rei: najvei broj teoretiara znanosti orijentiran je iskljuivo na sadanjost ili na polost. Kritika rasprava buduim teorijama i konstrukcijama teorija: budunost obrazovanja teorija do sada, tako rei, zapravo nije dospjela u vidno polje teoretiara znanosti. A pod tradicionalnim racionalizmom opravdanja mogla se razviti samo jo jedna konzerviraj ua, prije bojaljiva refleksna disciplina. Od nekog vremena ovdje se, svakako na mnogostruke naine ocrtava promjena koja je za metodologiju svih znanstvenih nastojanja oko pitanja budunosti od najveeg znaaja. Prije svega je u vezi sa radovima Kuhna (1967) i Lakatosa (1974) snano izgraeno uzajamno djelovanje teorije znanosti i povijesti znanosti, a znanstvenici su obratili panju na to da nemaju posla sa pojedinanim teorijama nego sa nizom teorija u jednom odreenom povijesnom razvojnom procesu i da prelaz od jednog teorijskog koncepta, kojeg Kuhn zove paradigmom, ka drugom, predstavlja znanstvenoteorijski problem. Izgledalo je da Kuhn najprije naginje tome da vaenje znanstvenih teorija razrijei samo u saglasnosti grupa sljedbenika, zajednica znanstvenika koji se kunu u jednu paradigmu. Ovo se, pak, pokazalo kao isuvie povrno. Kuhn je sam (1969, u Weingartu 1972, I 287 i dalje) priznao da u povijesnom razvitku jedne znanosti katkada postoji prelaz ka boljim rjeenjima problema, pri emu on neizriito dodaje da u prelazu od jedne teorije ka teoriji sa drugom paradigmom, postoje kriteriji, koji su nezavisni od pojedinane paradigme, za ono to je valjano, odnosno za napredak. Napredak se ionako u ovom smislu treba shvatiti samo kao odnos izmeu teorija. Ipak, Kuhn je jedan od prvih koji je s ozbiljnou uzeo povezanost teorije znanosti i povijesti znanosti. Odgovarajua, isto tako nuna saradnja teorije znanosti i aktuelnog empirijskog znanstvenog istraivanja jo stoji sasvim na poetku. Ona bi trebala biti program za najbliu budunost istraivanja zna-

52

HANS

LENK

nosti u irem smislu (dakle ukljuivanjem teorije znanosti i znanosti o znanosti kao i povijesti znanosti). Istraivanje znanosti empirijskim metodama istrauje sistem, povijest, daljnji razvitak, organizaciju, uslove, djelovanja i naine funkcioniranja znanosti kao i uloge, uzajamne odnose, obrazovanje grupa i naine ponaanja znanstvenika, ukljuujui pitanje motivacije, statusa i image-a. Ono, napokon, pokuava da opisno navede stanje i uslove razvitka za objanjenja i da predstavi prognoze pa ak i trendove i mogunosti razvitka kao i da, prema prilikama, prikae mogunosti upravljanja i planiranja znanosti. Do sada se istraivanje znanosti gotovo iskljuivo okretalo prirodnim znanostima i matematici. Razvitak tehnikih znanosti a posebno drutvenih znanosti kao i duhovnih znanosti, do sada jedva da je bio istraivan sa stanovita znanosti o znanosti. (Sistemsko-analitikim i sistemsko-tehnikim obratom inenjerskih znanosti i procjenjivanjem posljedica tehnike, izgleda da je najmanje otvoren put promjeni u pogledu tehnikih znanosti). Upravo u odnosu prema takozvanoj dinamici teorije, to znai prema promjeni i prelazu od teorija ka teorijama koje dolaze poslije njih, jedno dugotrajnije pratee istraivanje neke discipline iz perspektive znanosti o znanosti, takorei jedno pratee istraivanje povijesti u samom polju, moglo bi dati interesantne zakljuke. Ka strukturalistikom stavu Jedna druga odluujua promjena teorije znanosti povezana je sa novim strukturalistikim shvatanjem znanstvenih teorija (Sneed 1971, Stegmller 1973, 1979a, b, 1980). Ovaj esto pogreno shvaeni pokuaj tumaenja proiruje klasino shvatanje neke teorije kao mnotva iskaza, utoliko to teorije shvata kao mnotva bitnih struktura i njihovih modela primjene, koje se, dakle, istrauju sa stanovita teorije mnotva. Ovdje se dolazi do interesantnih rezultata o razvitku jedne te iste teorije, utoliko to se mnotva specijalnih zakona teorije i stvarnih modela primjene, koji imaju izgleda za uspjeh, mogu promijeniti kada se osnovni zakon teorije ne mijenja. Osim toga, svojstvo da bude neki teorijski pojam, katkada se relativira na neku teoriju, i otvoreno je mogunosti kontrole pomou nekog kriterija, moe se, dakle, odrediti nezavisno od

TEORIJA

ZNANOSTI

53

dotadanjeg neuspjelog razlikovanja veliina koje se mogu posmatrati i koje se ne mogu posmatrati. Neka veliina je teorijska u odnosu prema nekoj teoriji kad se u svim primjenama moe mjeriti samo na nain koji zavisi od teorije. Ovo, na primjer, vai za silu i masu u Newtonovoj klasinoj mehanici, ali ne i za mjesto i vrijeme. Sila i masa bili hi, dakle, teorijski pojmovi Newtonove klasine mehanike. Historijske promjene teorija u smislu Kuhna ili Lakatosa na zanimljiv nain su kod Stegmullera mogle biti dovedene u vezu sa ovim strukturalistikim konceptom, iz ega se ocrtava izvjesno ujedinjenje ovih novih polazita strukturalistiki ili povijesno orijentirane teorije znanosti, premda se ne moe utvrditi nikakva neposredna logika i nikakva genetika veza izmeu nastanka obaju polazita. (Stegmller 1980, 176). Teoriju u ovom strukturalistikom smislu treba razumjeti kao mreu elemenata teorije iznad formalnog strukturnog jezgra, ukljuivi njene namjeravane modele primjene. Od toga se razlikuje pragmatiko raspolaganje teorijama od strane znanstvenika. Kroz ovu diskusiju, koja se u meuvremenu iroko razgranala i u ije se detalje ovdje ne moe blie ulaziti, posebno su dobivena mnoga tana tumaenja takozvanoj obiljeenosti teorijom pojmova posmatranja, to znai tumaenja okolnosti da neka teorija svoje teorijske pojmove, i ujedno injenice koje opisuje, sama definira (odnosno proizvodi), kao i tumaenja poboljanju i uporedivosti, odnosno, relativnoj neuporedivosti teorija razliitih razvojnih ogranaka, promjeni teorije navoenjem dopunske teorije (prema prilici i bez opovrgavanja), kao i naprednoj promjeni teorija, itd. Dijelom ovi rezultati poivaju ve na filozofsko-spoznajnoteorijskim promjenama aspekata, koje mogu biti pripisane jednoj treoj promjeni, promjeni filozofskog temeljnog obrasca teorije znanosti, promjeni koja je obiljeena odmicanjem od tradicionalnog cilja posljednjeg utemeljenja i racionalistikog miljenja opravdanja promjena koja je poela ve sa Popperom (1935) a sada se nastavlja novijim pragmatikim obratom znanstvenoteorijske filozofije (Do ovog pragmatikog tumaenja teorija i uzimanja u obzir historijske situacije znanja, raspolaganja nizovima teorija i kriterijima osvjedoavanja, dospjeli su ve strukturalistiko i historijsko polazite. U vezi sa udvajanjem napretka upor. dolje, str. 137. i dalje).

54

HANS

LENK

Opravdavajue miljenje koje je karakteristino jo od poetka znanstveno teorijske filozofije, treba sada neto openitije raspraviti u pogledu na utemeljenje, legitimiranje, osvjedoavanje i prosuivanje znanstvenih teorija ne uzimajui u obzir najnovije sloene rezultate diskusije o dinamici teorija. Ka kritikom racionalizmu Ve je Popperova teorija znanosti takozvanog kritikog racionalizma (koji teorije vie ne prosuuje sa apsolutno racionalistikog aspekta opravdanja nego sa stanovita mogunosti njihovog opovrgavanja (falsifikabilnost) i metodskog osvjedoenja), spoznala da je zahtjev apsolutnog opravdanja bio utopijski veoma nategnut, da se apsolutno osiguranje znanstvenih nacrta teorija nipoto ne moe zahtijevati: svaki takav pokuaj osiguranja na koncu zavrava u apelima za neprovjerenim dogmama, za posljednjim, bez diskusije prihvaenim evidencijama ili u jednom beskonanom regresu sve dalje unazad pomjerenih pokuaja utemljenja ili ak u jednom skrivenom krunom zakljuku. Albert je (1968, 11 i dalje) ovu tekou svih pokuaja posljednjeg utemljenja nazvao Mnchhausen-trilemom. Apsolutni racionalisti se nadaju da bi se znanosti potezanjem za vlastiti perin u neku ruku mogle izvuci iz bare na vrsto tlo. Umjesto toga noviji pravci ocjenjuju jednu praksi blisku, neapsolutistiku teoriju znanosti, kao, na primjer, pomenuti kritiki racionalizam ili metodoloki pragmatizam (Rescher, 1977) prvi, prema osvjedoavanju hipoteza nasuprot kontroliranim otrim pokuajima opovrgavanja (pokuajima falsifikacije), posljednji, prema dugotrajnom ivotno-praktinom osvjedoavanju kriterija vrednovanja, kriterija prosuivanja ocjenjuje teorije prema njihovoj efektivnosti. Teorije iskustvenih znanosti principijelno moraju moi biti bezuspjene i moraju slijediti kriterije koji su se sami ivotno-praktiki dobro osvjedoili. Sto je neka teorija u veoj mjeri izloena mogunosti neuspjeha, to je hrabrija misli kritiki racionalizam to ima veu empirijsku iskaznu snagu, utoliko je preporuljivija sve dok se osvjedoava, sve dok se ne falsificira. Teorije su slobodne konstrukcije ljudskog duha (Einstein) koje nakon nacrta prolaze jedan proces iitavanja kojeg moemo predstaviti po analogiji sa darvi-

TEORIJA

ZNANOSTI

55

nistikom borbom za odranje vrsta i preivljavanje uvijek boljeg: postupak conjectures and refutations^ (Popper) i vrednovanje uspjeha prema kriterijima (Rescher). Teorija koja se nasuprot ponovljenim neuspjenim pokuajima najbolje osvjedoi, najbolja je od svih. Vie se ne moemo nadati da se odri jedna istinita teorija nego samo ona koja je najbolje osvjedoena. Ovo je najvie to se moe zahtijevati od teorijskih nacrta. Principijelno ak mnoge teorije mogu biti dobro osvjedoene i u istoj mjeri izazvati interes, sve dok se neke ne dokau kao nadmone nad ostalima moda tako to jedna objanjava vie fenomena od druge. Teorijski pluralizam (Feyerabend) nadomjeta jednosmjerno obrazovanje teorija prolosti. Ovaj novi kriticizam nadomjeta, dakle, tradicionalni racionalizam opravdanja idejom permanentne kritike bilo da je to kritika putem iskustva ili u svjetlu alternativnih teorija ili, kod neempirijskih teorija, kritika kroz filozof sko-metodoloku diskusiju. Pojednostavljeno reeno: teorija znanosti postaje utemeljujuom metodologijom sa stanovita kritikog osvjedoenja. Ka metodolokom pragmatizmu Time to, dakle, Rescherov metodoloki pragmatizam jo i sa stanovita osvjedoavanja kriterija prosuivanja uvodi postulat osvjedoavanja na tako rei vioj, metateorijskoj, metodolokoj ravni, on postie odgovarajue, proirujue i sa metodologijom kritikog racionalizma sasvim spojivo povezivanje zahtjeva osvjedoavanja sa praktinim djelovanjem (upor. Rescher 1977, Stachowiak 1970). Rescher je ovaj metodoloki pragmatizam ili pragmatizam kriterija razvio posve u suprotnosti prema tradicionalnom pragmatizmu stava, koji je stavovima pripisivao istinosne vrijednosti prema njihovoj plodonosnosti, odnosno korisnosti tako to je (Rescher 1977, 71 i dalje) u jednom sada metodolokom pragmatizmu kriterija utvrdio da neki stav treba da bude akceptiran (to znai, da vai kao istinit) ako odgovara jednom epistemiki opravdanom kriteriju koji je utemeljen u prosuivanju znanja, i da je neki kriterij opravdan onda ako je njegovo prihvatanje kao rodnog principa za prihvatanje stava maksimalno uspjeno ( = donosi korist), to

56

HANS

LENK

znai, da se osvjedouje. (Ukljuivanje nekog stava odnosno neke hipoteze kao istinite time se uzima kao kognitivna radnja koja se podvrgava kriterijima koji sa svoje strane mogu biti manje ili vie korisni, mogu se manje ili vie osvjedoiti). Ovaj metodoloki pragmatizam nikako ne treba povezivati sa pragmatizmom stava, kao to pokazuje Rescher. Metodoloki pragmatizam ove vrste moe se u potpunosti povezati sa korespondencijskom teorijom istine (istina je saglasnost sa injenicama). Ne argumentira se protiv ili za istinu stavova u odnosu na pragmatiko prosuivanje korisnosti, nego iskljuivo za korisnost, osvjedoenje kriterija izbora. Ako se istina razumije kao ideja kojoj se prema okolnostima to se pak ne moe garantirati moemo samo izdaleka sve vie i vie pribliavati, onda se moe vjerovati da se napredak spoznaje u usmjerenju na stalno promjenjivi empirijski sadraj teorija iskustvenih znanosti ili odgovarajuih koncepata svakodnevnice, moe uiniti vjerovatnim pomou relativno dobro osvjedoenih kriterija. Za kriterije i njihovo osvjedoenje moe se argumentirati na osnovu prolih uspjeha i alternativnih uporeenja. Ne sluajni nego stalni sistematski uspjeh neke metode, odnosno kriterija, moe da vai kao relativni indikator istine (u najmanju ruku blizine istine ili napretka spoznaje). Djelovanja na osnovu pogrenih pretpostavki (moda na osnovu krivih nazora) mogu katkada biti uspjena ali ne mogu stalno, sistematski poluivati uspjehe. Sigurno je prihvatljiva spoznajno-teorijska hipoteza da sistematska pragmatika plodonosnost neke metode istraivanja, odnosno nekog kriterija prosuivanja pozitivno (visoko) korelira sa istinom stavova koji na njoj poivaju (odnosno, koji su pomou nje doneseni). Rescher (ebd. 20) za ovo navodi razloge metafizike pretpostavke o istraivau i vanjskom svijetu, kao na primjer: da su ljudi aktivni, da prema teorijskim konceptima provode svoja djelovanja na osnovu mnijenja; ljudi nisu sistematski perverzni zato to nisu potovah vlastite nazore, niti sistematski ludi zato to su radili protivno svojim potrebama. Istraivai stupaju u uzajamno djelovanje sa vanjskim svijetom i senzitivno reagiraju na njegove povratne poruke. Postoji neto kao kontinuitet metodolokih prosuivanja i metodskih procesa kao i odreena konstantnost orijentiranosti na cilj i svrhu. O svijetu se prave metafizike pretpostavke, kao na primjer: da priroda na ljudske intervencije reagira relativno jednoobrazno i ne-zavjere-

TEORIJA

ZNANOSTI

57

niki prema naim spoznajnim ciljevima itd. (ebd. 83-89). Neku metafiziku dedukciju odreenim faktikim metodskim realitetima istraivake i spoznajne prakse, Rescher nagovjetava transempirijskim regulativnim principima za objanjenje i prosuivanje odgovarajuih praktika. U smislu nekog argumenta plauzibilnosti, istraivake praktike, metode i kriteriji se, prema pragmatikom gleditu, prosuuju na primjerenosti, pri emu se u osnov stavljaju izvjesne vrlo openite apstraktne metafizike pretpostavke. Ovaj metodoloki pragmatizam nije, dakle, nikakav ortodoksni pragmatizam stava koji definira istinu, kako ga je ve kritikovao M. White (1956). On daje samo uporine take, indikatore za generalno hipotetiko pripisiva nje istina za uspjene teorijske nacrte i povezuje filozofiju teorijskog saznanja sa pragmatikim okolnostima, pozadinama, ivotnim formama. Pomenuto naputanje opravdavajueg miljenja kroz oba metodoloka polazita, kroz kritiki racionalizam i metodoloki pragmatizam, ujedno znai oslobaanje znanstveno-teorijskih istraivanja od gore opisanog konzervativnog nastojanja. Strategija i mogunosti za budue teorije mogu se katkada skicirati slobodnije i hrabrije. Pomenuti teorijski pluralizam iziskuje i podstie konstrukciju alternativnih teorija. Teorija znanosti moe se fleksibilnije prilagoditi praktikim postavkama teorije, a ona bi trebala i moe razviti nove mogunosti obuhvatnijih metodologija osnovama. Kratko: prema zadai apsolutno opravdavajueg miljenja ona je otvorena za pluralistike i futuristike razvitke; uope, ona ih moe podstaknuti. Ona se u veoj mjeri pribliava budunosti i blie praksi nego tradicionalno apsolutno opravdavajue teorije znanosti. Ono ta za znanstvene teorije odgovara kao stanovite prosuivanja njihove stvaralake snage, vai i za sama znanstveno-teorijska nastojanja: sada bivaju nagraeni originalnost i odvanost. I znanstveno-teorijski nacrti trebali bi se po mogunosti i sami izloiti neuspjehu u raspravi kriterijima. to su originalniji i odvaniji znanstveno-teorijski i metodoloki nacrti, to prije od toga mogu profitirati sami teorijski nacrti znanosti.

58 Zakljuci za sistemske i drutvene znanosti

HANS LENK

Prema onom to je reeno, jasno je da i saradnja teoretiara znanosti i istraivaa i planera budunosti sa znanstvenicima iz sistemskih znanosti, zatupnicima neortodoksnih metoda simulacije i prognoza, sa interdisciplinarnim timovima i generalistima moe biti plodonosna u sasvim drugoj mjeri nego do sada, budui da su veina teoretiara znanosti, diui nos nad serioznou metoda u sistemskom istraivanju i istraivanju drutva, naloili obezvreujue cenzure. Istraivanja obaju znanstveno-teorijskih polazita su pokazala da se pretencioznost tradicionalne teorije znanosti, koja je motivirana racionalizmom posljednjeg zasnivanja, nije mogla osloniti na kriterije koji se ne mogu dovesti u pitanje. Ovo vrijedi i za diskusiju metodama istraivaa sistema, drutva i budunosti. Upravo bi rasprava racionalno-kriticistike teorije znanosti i teorije znanosti koja ima pluralistiki otvorene pragmatike kriterije sa metodama ovih disciplina mogla biti neminovna za njihovo poboljanje. Jedan takav dijalog teorije znanosti i metoda sistemskog istraivanja i istraivanja drutva, jedva da je zapoet. Rezultati jo i danas jedva da impresioniraju: (upor. Lenk 1978). Ovdje moemo rezimirati: 1. Metode sistemskog, planskog istraivanja i istraivanja budunosti su pod znanstveno-teorijskim zahtjevima, dodue, najveim dijelom zaista nepouzdane. Prognoze buduim dogaajima, pak, nee moi biti tane sa velikom sigurnou. Bez planiranja i predvianja ipak vie nije mogue preivljavanje ovjeanstva. Stoga se moraju primijeniti metode koje su po mjeri priznatosti jo srazmjerno nepouzdane: relativno nepouzdane metode su bolje nego nikakve. Briga za budunost koja sistematski spoznaje i planira ne moe se izostaviti zato jer ne raspolaemo nikakvim zbilja pouzdanim i osiguranim metodama projekcije i prognoza. Stoga teorija znanosti ne treba snobistiki ostati u kuli od slonovae, nego se postupno posvetiti poboljanju nepouzdanih metoda prognoza i planiranja. 2. Kombinacija razliitih metoda sistemskog istraivanja, istraivanja planiranja i istraivanja budunosti (na primjer, kom-

TEORIJA

ZNANOSTI

59

binacija delfi-metode, relevance-tree-metode, scenario-metode, metode simulacije i metode ekstrapolacije trendova), kako je predloio Jantsch (1969) nee uvesti jedino poboljanje metoda. Ove metode niti su do sada znanstvenoteorijski dovoljno analizirane niti su fundirane: neka znanstvenoteorijska analiza i egzaktnije terminologije i kriteriji, isto su tako nuni deziderati kao i teorijsko podgraivanje sistemskih metoda, metoda planiranja i metoda istraivanja budunosti, pomou ve postojeeg znanja drugih empirijskih znanosti (psihologije, socijalne psihologije, sociologije, istraivanja ponaanja, socijalne i kulturne antropologije itd.) Sistemski istraivai, istraivai planiranja i budunosti, do sada nisu dovoljno uzimah u obzir rezultate ovih znanosti o ponaanju (sa izuzetkom rezultata znanosti o organizaciji). Jedno takvo teorijsko fundiranje doputa da se mogu oekivati odluujua poboljanja pouzdanosti metoda. 3. Teorija znanosti se ne bi trebala ograniti na to da analizira postojee teorije i da eventualno u saradnji sa povijeu znanosti istrauje ostvarivanje ranijih teorijskih nacrta. Detaljna rasprava teorije znanosti koja je osloboena od tradicionalnog apsolutizma opravdanja, sa metodama sistemskog istraivaa i istraivaa budunosti, morala bi, iznad ovog openitog pledoajea, biti neophodna da bi se poboljale metode prognoza i metode planiranja. Teorija znanosti mogla bi razviti alternativne strategije konstrukcije teorija i provjeravanja teorija. Ona e, pored ove vodee funkcije, moi i morati zadrati svoju funkciju prosuivanja i njen logiki nivo. Stoga se kooperacija izmeu teorije znanosti i sistemskih znanstvenika kao i znanstvenika drutvenih nauka, kao i nauka o planiranju, nee moi iscrpiti u openitom prianju, nego e se morati raditi na visokom logiko-formalnom nivou na detaljnoj metodi, da bi se dobili plodni rezultati. Spoznaja da se izmeu ope teorije znanosti i specijalnih metodologija znanosti nalaze tekui prelazi olakava saradnju. 4. Ako teorija znanosti isto tako analizira metode planiranja i normativne argumente i postavke, ona se mora proiriti u jednu opu metodologiju osnova. Ova metodologija osnova morala bi se ralaniti na teoriju znanosti u uem smislu i na metodologiju tehnolokih nacrta i procesa kao i na na metodologiju sistemskih interakcija i sistemskih simulacija, na

60

HANS LENK

metodologiju planiranja i metodologiju normativnih postavki (logika djelovanja, normi i odluka, normativna logika itd.) Posljednje funkcije ove metodologije osnova su posebno vane za sistemske discipline i discipline planiranja, budui da se ovdje ne posmatraju samo konzervativno pred-date teorije nego se teorija znanosti u irem smislu moe odvanije i korisnije aktivirati na frontu istraivanja. Saradnja sa sociologijom istraivanja i sa organizacijskim znanostima koje se primjenjuju na znanstveno istraivanje, ukratko: sa empirijskim istraivanjem znanosti kao i sa filozofijom, posebno etikom, normativnom logikom i logikom odluivanja, ovdje je bezuslovno potrebna. 5. Do sada prikazani, gotovo iskljuivo definitorni prijedlozi za terminologiju pojmova planiranja (Jantsch 1969, Stachowiak 1970), morali bi biti proireni do jedne diferencirani je interdisciplinarne teorije planiranja. Pledoaje za jednu takvu teoriju, prema budunosti orijentiranu, moe biti shvaen kao kritika sholastiki sterilnog samoograniavanja teorije znanosti na dosadanje, iskljuivo strukovno-disciplinarne metode (najee prirodnih znanosti). To je pledoaje za uraunavanje nadmaujuih povijesnih taaka sistema, interdisciplinarnih aspekata, i pledoaje za uzimanje u obzir okolnosti da se aktuelni problemi dananjeg svijeta ne stavljaju fino raspakovani prema pojedinanim fahovima nego u interarealnom preplitanju. Apel za veu otvorenost, takoer prema neortodoksnim metodama prognoziranja, tee djelimino paralelno sa Feyerabendovom (1976) kritikom dosadanje teorije znanosti a da se sa prljavom vodom ne izbacuje dijete, kao to to ini njegova kritika preporuujui znanstveniku: Sve ide Radi to hoe! a sama teorija znanosti razotkriva svoju zadau i svaki smisao, uostalom nekonzekventno ; jer i Feyerabend (1976, 1979) pretpostavlja kriterije za prosuivanje teorije kada ih vrednuje prema onom to je bolje i onom to je loije. Liberalni teorijski pluralizam (koji je metodoloka posljedica jednostavne svakodnevne mudrosti da etiri oka vide vie nego dva) moe se na jednom viem stupnju apstrakcije sasvim plodonosno primijeniti na samu metodologiju (moda u smislu pomenutog pragmatizma kriterija) a da se propovjeda proizvoljnost djelovanja i vrednovanja koja je potpuno liena pra-

TEORIJA

ZNANOSTI

61

vila, spoznajni anarhizam (ili spoznajni dadaizam). Srednje, fleksibilnije i sa velikom vjerovatnoom plodonosne varijante izmeu totalnog metodolokog rigorizma i jednako ekstremnog potpunog odsustva pravila, jo nisu izraene na zadovoljavajui nain. Ovdje ekaju jo mnoge smislene zadae za nove znanstvenoteorijske postavke. Uostalom, pledoaje za otvorenost i orijentiranost teorije znanosti prema budunosti moe se i treba proiriti u jedan pledoaje za jednu ne samo na prolost, nego i na budunost orijentiranu filozofiju uope. A ovo opet ima posljedice za filozofiju, posebno za filozofiju drutvenih znanosti i njihovu teoriju znanosti. U zapadnim zemljama, ije je javno mnijenje do pred jednu deceniju plansku privredu smatralo dubioznom, u rastuoj mjeri se dogodila promjena miljenja koja je ak oznaena kao promjena filozofskog dranja: ovjeanstvo dodatno stoji pred prinudom da svoju budunost mora oblikovati planski i pritom donijeti odluke koje iz mnogih razliitih moguih razvitaka budunosti izdvaja ogranieni broj. U vezi s tim raste svijest da je jedno takvo planiranje mogue i zbog toga to budui razvici ili alternative mogu biti vrednovane sa odreenim vjerovatnoama a time mogu biti iskoriteni za planiranje. Umjesto da se zadovolji samo sa pukim, premda nunim, egzegezama tekstova prolosti, filozof mora ponovo razmisliti svojim zadaama prema buduem ovjeanstvu. On ga je nepravedno dugo zanemarivao. U najveoj mjeri senzitivan prema duhu vremena i njegovim mogunostima razvitka, djelimino adaptivno ali ne puko mehaniki-prilagoavajui, on ima da analizira norme, ciljeve, vrijednosti, da kritiki raspravlja i da skicira konstruktivne modele i da ih predlae (ne: propisuje!). Pri tom se ne pita za utopijsko-idealne nego za drutveno praktikabilne sisteme praviia i normi. Samo oni imaju ansu da umno upravljaju razvitkom ili barem da na njega utiu. Planeri, tehnolozi, sistemski znanstvenici i istraivai budunosti su saglasni u zahtjevima za takvim vodeim vrijednostima i vodeim normama za planiranje. Ali, koje su ove vrijednosti i norme budunosti i koje bi to trebale biti umne i humane? Koji premoujui principi (Albert) uspostavljaju vezu izmeu filozofsko-normativnih nacrta i socijalnih tehnologija i praktika? Koji su metodoloki kriteriji pro-

62

HANS

LENK

suivanja potrebni? Kako se jedna ipak normativna djelatnost kao to je planiranje moe znanstveno poduprijeti i poboljati? Zakljuci za drutvene, sistemske i planirajue znanosti su jasni: isto kategorike, unekoliko obuhvatne prognoze na osnovu zakona, sve su rjee mogue, odnosno, sve su manje zanimljive u naem sve kompleksnijem drutvu koje je obiljeeno sve veim uzajamnim prepletenostima visokog stepena, budui da se puko eksploratorne prognoze ve iz razloga kotanja sve manje mogu razdvojiti od normativnog planiranja ili interaktivnog istraivanja drutva (takozvanog istraivanja akcija, Jantsch 1969, Ozbekhan, ebd.). Prognoza zavisi od normativne odluke o strategijama razvitka pod sporednim uslovom ogranienih resursa, ali time i od jedne pretpostavljene, barem parcijalno djelatne mogunosti uticaja date kompleksne situacije; prognoze bi, dakle, morale hiti tehnoloke u gore pomenutom smislu, da bi se time uope moglo smisleno planirati. Osim uslovljenih prognoza, koje u obzir uzimaju normativne odluke, planiranje i prosuivanje normativnih akata koji su opisani u premisama prognoza, dodatno je neophodno; jer, oni djeluju kao strategijske odluke koje uslovljavaju sve posljedice koje se mogu realizirati i prognozirati. Nadalje, vlastite dinamike sociolokih prognoza, koje su u sociologiji esto diskutirane, preko prognoza koje same sebe ispunjavaju, odnosno same sebe razaraju (Morgenstern, Merten), dodatno e izvriti odluujui utioaj (i u politikom ispitivanju mnijenja). Jantschov (1969) obuhvatniji pregled metoda tehnolokih prognoza na mnogim primjerima projanjava u kojoj mjeri normativno planirajue prognoziranje u sistemskom sklopu sve vie dobiva na znaaju i prostoru, nasuprot puko deskriptivnim posmatrajuim prognozama, i koliko malo u praksi oboje jo moe biti razdvojeno. Ali analiza bi ipak trebala izraziti jasnu razliku izmeu tanih prosuivanja, vrednovanja i opisa upravo da bi u tehnolokim prognozama sondirala veliine na koje se moe utjecati i da bi ujedno dopustila da prognoze budu primjenjive kao i da se metodoloki mogu kontrolirati (Brocke, 1978). Izmeu razliitih moguih razvitaka budunosti moemo odluiti samo na temelju odreenih ciljeva, vrijednosti i strukture potreba. Za budue odluke za koje se nolens volens danas ve pravi odstupnica, ne mogu se pretpostaviti samo vrijednosti i ciljevi koji domini-

TEORIJA

ZNANOSTI

63

raju u sadanjosti. Potreban je pregled buduih sistema vrijednosti, dakle jedan djelimino planirajui pogled unaprijed na drutvene vrijednosti, vodee ideje i norme naeg budueg drutva. Tehnike i socijalno-tehnike promjene sa svoje strane djeluju posredno na drutvene potrebe i vrijednosti: kroz tehnoloke promjene sistemi normi su izloeni uticaju barem posredno. Nadalje, i predstave i prognoze o buduim vrednosnim i drutvenim sistemima sami pretpostavljaju povratno djelujue faktore na dananje odluke koje su orijentirane na budunost. Isprepletenost mnogostrukih uzajamnih uticaja izmeu tehnolokih i, u irem (neutralnom) smislu, ideolokih faktora, ovdje ne moemo blie opisivati to jo iziskuje detaljno znanstveno promiljanje. Ali jedno je jasno: nije dovoljno danas neophodne odluke o budunosti donositi samo prema vrednosnim kriterijima i ciljevima koji bi se mogli priznati prema isto eksploratornim prognozama o mijeni milenija. Prvo, razvitak sistema vrijednosti tada bi se prepustio sluaju, to bi moglo voditi fatalnim konzekvencama. Zato bi se upravo u sredinjoj vodeoj ideji trebala iz vida ispustiti inae razvijena spremnost za planiranje? Drugo, tako bi se podcijenila normativna snaga prognoza fakata: ona se, jo od pomenutih razlikovanja vlastite dinamike socijalnih prognoza i srodnih socijalnih efekata, ne moe vie zanemariti. Odluke se, dakle, stalno donose na temelju normativnih kriterija (vrijednosti, postavljanja ciljeva). Za strategijsko a posebno normativno planiranje, gore skicirana opa metodologija osnova moe, dakle, biti relevantna samo onda kada je povezana sa novom, praksi bliskom normativnom filozofijom morala koja kritiki skicira i predlae, uporeuje alternativne modele sistema normi koji odgovaraju visoko kompleksnom planetarnom drutvu budunosti. Za ovo je zainteresovana nova pragmatika filozofija koja je na jednak nain orijentirana na probleme ivotne prakse i iskustvenih znanosti (Lenk, 1975, 1979).

64 Pogled na jednu pragmatiku metodologiju primjenjenih znanosti

H A N S LENK

Ako pokuamo napraviti grubi pregled razvitka teorije znanosti u posljednjim decenij ama, onda se moda mogu utvrditi sljedee saete zakljune primjedbe u formi pregleda: teorija znanosti koja je izvorno proizala iz jednog filozofskog nastojanja prema posljednjim sigurnim osnovama znanja, iz nastojanja prema jednom nespornom posljednjem utemeljenju, rijeila se ovog utopijskog zahtjeva. Ona se ujedno mogla i morala jae okrenuti pragmatikim problemima povijesnog razvitka teorija u znanostima, problemima metodologije faktike izgradnje teorija i sklopovima primjene ovih teorija. Ovo, naravno, posebno vai za specijalne teorije znanosti disciplina pojedinanih znanosti, ali, jasno, i za optu teoriju znanosti. Pomenuta promjena ne poiva samo na filozofskom troenju miljenja posljednjeg opravdanja i na tome odgovarajuem prelazu ka jednom pragmatikom gleditu osvjedoenja i na naputanju nastojanja prema garantiranoj istini u znanostima kroz jedan praktiko-pragmatiki pojam napretka znanja, nego prije svega na uvoenju historijske perspektive u teoriju znanosti. Ova historijska promjena teorije znanosti vodila je tome da se teorije vie ne mogu posmatrati u izolaciji jedna od druge i u uaurenosti prema genezi i povijesnom razvitku dotine discipline. Pomou metodolokih kriterija valjanosti ne mogu se prosuivati samo teorije, pomou standarda napretka znanja ne mogu se praviti poreenja izmeu teorija, nego se i prelazi izmeu razliitih paradigmi, izmeu temeljnih ideja neke teorije, takozvane znanstvene revolucije u razlici prema unutarteorijskom razvitku takozvane normalne znanosti (Kuhn), mogu opisati samo u pogledu na povijest odgovarajue znanosti i u odnosu na niz njenih teorija. Ovo nema veze sa potpunim historistikim relativizmom koji je kriterije vaenja, priblinosti istine ili napretka, iskljuivo rastvorio u sluajnoj historijskoj uzajamnoj igri svih veliina uticaja koji u to ulaze: obuhvatni kriteriji prosuivanja koji doputaju da se prosudi napredak i racionalnost prelaza od neke teorije ka teoriji koja slijedi poslije nje (prema okolnostima, dugo poslije nje), uopte tek omoguuju poreenje. Uzajamno oploavanje povijesti znanosti i teorije znanosti pokazalo se toliko uspjenim da se (sa Hbnerom, 1978, 133) moglo konstatovati: Teo-

TEORIJA

ZNANOSTI

gg

rija znanosti bez povijesti znanosti je prazna, povijest znanosti bez teorije znanosti je slijepa. Slian plodan uzajamni odnos trebao bi i mogao bi biti razvijen izmeu teorije znanosti, s jedne strane, i empirijskog istraivanja znanosti, izmeu takozvane znanosti o znanosti, s druge strane, da bi se time u prateem istraivanju ujedno mogao jo intenzivnije studirati razvitak znanosti i da bi se mogla shvatiti djelotvornost metodolokih kriterija prosuivanja u poreenju sa praktinim metodikim postupcima znanstvenika posebno u toku znanstvenih revolucija ili nastajanja novih disciplina. Ovdje su najprije bile provedene samo prve postavke (radi informativnog pregleda upor. Weingart, vidjeti i Knorr-Cetina), pri emu se odnos izmeu povijesti znanosti i empirijskog istraivanja znanosti pokazao ve jasnije, a uzajamna igra izmeu teorije znanosti i znanstvenog istraivanja (osim moda kod Kuhna i Lakatosa) bila je jako zanemarena. Ishodite za uzajamno oploavanje teorije znanosti i znanstvenog istraivanja nudi, naravno, i strukturalistiki koncept teorije (Sneed, Stegmller) koji veliku panju poklanja ne samo centralnom temeljnom zakonu, formalnom kosturu neke teorije kao odluujuem strukturnom jezgru, nego i intendiranim modelima primjene i moguim parcijalnim modelima primjene; i na apstraktnoj ravni naknadne konstrukcije modela mora se, zato, posvetiti principijelna panja povijesnom irenju oblasti primjene. Ovaj pravac teorije znanosti stoji i za tradiciju pojmovnog preciziranja; on tako rei osvjedoava impuls i nivo analitike otrine tradicionalne analitike teorije znanosti, na tragu Bekog kruga, ah se ovim pojmovno-metodikim zahtjevima za egzaktnou fleksibilnije otvara injeninom razvitku znanstvenih teorija, tako da je posebno u oblasti specijalne teorije znanosti postalo mogue ujedinjenje strukturalistikog i historijskog polazita u teoriji znanosti (Stegmller). I ovdje se moe vidjeti zanimljiva konvergencija izmeu formalne, povijesne i znanstveno-praktike perspektive. Sa zadatkom tradicionalnog miljenja posljednjeg utemeljenja i miljenja opravdanja, sa okretanjem teorije znanosti ka povijesnom razvitku i savremenoj praksi konstitucije teorija u dobu ubrzane promjene znanosti (u kojemu ne zastarijevaju samo teorije nego se stalno i ubrzano razvijaju posve nove discipline posebno granini i mjeoviti fahovi, agre-

66

H A N S LENK

gatske discipline i sveobuhvatne i sistemske znanosti, kao i polja istraivanja primjenjenih znanosti) postavljaju se pitanja o buduem razvitku teorija, o jednom prethodnom fleksibilnom a ipak pred-strukturirajuem, praksi bliskom planiranju buduih znanstvenih disciplina ili onih koje se nalaze u razvitku. Dobivena pragmatika otvorenost posebno bi se trebala iskoristiti za prosuivanje i aktivno metodoloko oblikovanje post-klasinih sistemskih znanosti kao i drutvenih znanosti sa njihovim metodama simulacije i projekcije, koje su do sada djelomino vaile kao neortodoksne, a da se tendenciozno ne napusti nivo diskusije i preciznosti koji je postignut u teoriji znanosti klasinih fahova. Ovo bi, kao idealna vodea orijentacija, u najmanju ruku trebalo biti dalje djelotvorno, ak ako se to faktiki, s obzirom na stanje razvitka takvih jo zaista mladih znanosti, ne bi uvijek ili ne esto moglo isplatiti. Sve to, naravno, vai za discipline orijentirane prema budunosti, ija se znanstvenoteorijska vodea analiza i kritika javlja utoliko neophodnije ukoliko njeno metodsko stanje razvitka i njena preciznost esto jo znatno ostaju kao neto to treba eljeti. Ipak, u svijetu koji je sve izrazitije obiljeen primijenjenim znanostima i koji je upuen na oblikujue planiranje ovjeka, upravo ovi fahovi imaju takvu praktinu vanost, ima u jednu sve veu hitnost da bi se ove discipline trebale pojaano podvrgnuti znanstveno-teorijskim i metodolokim istraivanjima. A upravo ovdje ima mnogo da se uini i da se postigne: izgleda da se prije nalazimo pred pejzaem punim rupa koji kao da podsjea na movarni teren u kojemu bi nam pod nogama bilo potrebno vrsto tlo da iziemo na suho ili da bi napravili mostobran. Ali movarno tlo je posebno plodno i poziva na rad koji e ga uiniti obradivim. Tano uzev moralo bi se govoriti ne o pozivu nego o prinudi da se ova oblast kultivira. Po sebi se razumije da ova prinuda ka planskom oblikovanju, ka svjesnom prethodnom skiciranju praktinih razvitaka znanosti u pogledu na opte drutvene zahtjeve, u jednom svijetu koji je suoen sa mnogim ubrzano rastuim sistemskim problemima, ne zahtijeva samo saradnju metodologije i empirijskog istraivanja znanosti (i posebno njegove socijalno-znanstvene analize organizacije i sistemske analize), nego i stalno uzimanje u obzir pragmatikih gledita. Time je postignut pritisak prema ubrzanom razvitku teorije znanosti primijenjenih disciplina, kao i nunost metodolokog

TEORIJA

ZNANOSTI

67

praenja odgovarajueg planiranja znanosti i planiranja istraivanja. Veliki je, na primjer, propust sa dalekosenim posljedicama, premda sa posljedicama koje se ne mogu vidjeti u aktima i dravnim budetima, to da ne postoji nikakva teorija znanosti tehnikih znanosti, pa ak ni jedna opta tehnologija (upor. Rophol, 1975, 1979) nedostatak koji se u tokovima obrazovanja ini jo jasnije uoljivim u dobu u kojemu se, pak, radi o tome da se naue obuhvatiliji opti postupci i da se razvije sposobnost da se ukljuimo i premjestimo u nove probleme. Ukratko: u jednoj epohi rastuih zahtjeva za fleksibilnou, u kojoj se manje ue mase brzo zastarijevajue grae nego to se ui samo uenje i sposobnost prilagoavanja, a sposobnost za uenje mora se odravati vjebom fundamentalne discipline (Grundlagedisziplinen) i metodologija postaju posebno vani i za uenje. I iz ovih, ponovo pragmatikih razloga, mora se ciljno zahtijevati teorija znanosti primjenjenih znanosti, teorija znanosti sistemske znanosti koja je do sada bila malo orijentirana prema budunosti, kao i teorija znanosti drutvenih znanosti. Jednoj teoriji znanosti koja je orijentirana na praksu, i istraivanju znanosti, a osim toga i pragmatikoj filozofiji znanosti, ostaju jo mnogi zadaci koji ubrzano postaju neophodni zadaci koji se ne mogu postaviti nezavisno od filozofa, nego bi se mogli pribliiti rjeenju samo u radnom savezu znanstvenika, metodologa, empirijskih istraivaa znanosti i filozofa znanosti kao i filozofa drutva. Literatura Albert, H., Theorie und Prognose in den Sozialwissenschaften, in: Topitsch, E. (Hg.), Logik der Sozialwissenschaften, Kln-Berlin, 1965, 126143. Albert, H., Traktat ber kritische Vernunft, Tbingen 1968. Brocke, B., Technologische Prognosen, Freiburg-Mnchen, 1978. Garnap, R., Logrical Foundations of Probability, Chicago 1950. Feyerabend, P., Wider der Methodenzwang, Frankfurt am Maiin. 1976. Feyerabend, P., Erkentniss fr freie Menschen, Frankfurt/M. 1979. Hempel, CG., und Oppenheim, P., Studies in the Logic of Explanaition, in: Philosophy of Science 25 (1948) 135175.

68

HANS LENK

Ponovo tampano u: Hempel 1965, 245295 (sa postskriptom 1964). Hempel, CG., Aspects of Scientific and Other Essays in the Philosophy of Science, New York-London 1965. Hempel, C.G., Aspekte wissenschaftlichen Erklrung, Berlin, 1977. Hbner, K., Kritik der wissenschaftlichen Vernunft, Freiburg 1978. Jantsch, F., (Hg) Perspectives of Planing, Paris (OECD) 1969. Ksbauer, M., Definitionen der wissenschaftlichen Erklrung, u: Erkenntniss 10 (1976) 255273. Klages, H. i Lenk, H., Wissenschaftstheorie und Zukunftsforschung- u: Futurum 3 (1979) 116135. Knapp, G.H., Logik der Prognose, Freiburg-Mnchen 1978. Knorr-Cetina, K., Die Fabrikation von Erkenntniss, Frankfurt/M. 1984. Kttner, M., Ein verbreiteter deduktdv-nomologischer Erklrungsbegriff-, u: Zt. f. allgemeine Wissenschaftstheorie 7 (1976) 274297. Kttner, M. i Lenk, H., Erklrung-, u: Sedffert, H. und Radnitzky, G., (Hg.), Wissenschaftstheoretisches Handlexikon, Mnchen (u tampi). Kuhn, T.S., Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, Frankfurt/M. 1967, Izvorni naslov: The Structure of Scientific Revolution^, Chicago 1962. Lakatos, I., Falsifikation und die Methodologie wissenschaftlicher Forschungsprogramme, u: Lakatos, I., Musgrave, A., (Hg.) Kritik und Erkenntnissfortschritt, Braunschweig 1974, 89189 (eng. Orig. 1970). Lenk, H., Erklrung -Prognose -Planung, Freiburg 1972. Lenk, H., (Hg.) Technokratie als Ideologie, Stuttgart-BerlinKln-Mainz 1973. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Wissenschaftstheorie und Systemanalyse, in: Lenk, H., Rophol, G., (Hg.) Systemtheorie als Wissenschaftsprogramm, Knigstein/Ts, 1978, 239269. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lenk, H., Bemerkungen zur pragmatisch-epistemischen Wende in der wissenschaftlichen Analyse der Ereigniserklrungen, Erkenntniss 22 (1985) 461473. Popper, R., Logik der Forschung (1935), Tbingen 1966.

TEORIJA

ZNANOSTI

69

Bescher, N., Metodological Pragmatism, Oxford 1977. Ropohl, G., (Hg.), Systemtechnik, Mnchen 1975. Ropohl, G., Eine Systemtheorie der Technik, Mnchen 1979. Sneed, J.D., The logical Structure of Mathematical Physics, Dordrecht 1971. Stachowiak, H., Grundriss einer Planungstheorie, in: Kommunikation, 6 (1970) 118. Stachowiak, H., Allgemeine Modelltheorie, Wien 1973. Stegmller, W., Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorie und Analytischen Philosophie. Bd. I: Wissenschaftliche Erklrung und Begrndung, Berlin-Heidelberg-New York 1969, erw. Neuauf 1. als Erklrung-Begrndung-Kausalitt, 1983. Bd. II/l: Theorie und Erfahrung, ebd. 1970. Bd. II/2: Theorienstrukturen und Theoriendynamik, ebd. 1973. Bd. II/3: Studienausgabe, Teile F,G,H, ebd. 1986. Bd. I V / 1 : 2; Personelle und statistische Wahrscheinlichkeit edb. 1973. Stegmller, W., The Structuralist View of Theories. A Possible Analogue of the Bourbaki Programme in Physical Science, New York-Heidelberg-Berlin 1979 a. Stegmller, W., Rationale Rekonstruktion von Wissenschaft und ihrem Wandel, Stuttgart 1979 b. Stegmller, W., Neue Wege der Wissenschaftsphilosophie, Berlin-Heidelberg-New York 1980. Weingart, P., (Hg.) Wissenschaftssoziologie, Bd. I und Bd. II, Frankfurt/M. 1972/1974. White, M., Totuard Reunion in Philosophy, Cambridge 1956.

NEMA OPTE LOGIKE STRUKTURNE JEDNAKOSTI OBJANJENJA I PROGNOZE Teoretiari znanosti Karl Raimund Popper i Carl Gustav Hempel prije nekoliko decenija razvili su tezu da znanstvena objanjenja i prognoze imaju istu logiku strukturu. Ova tvrdnja se naziva tezom o strukturnoj jednakosti i govori se o logikom strukturnom identitetu objanjenja i prognoze. Prirodno, u ovoj tvrdnji se apstrahiralo od pragmatikih okolnosti vremenske i epistemike datosti: nije trebalo da ulogu igra to koji je od parcijalnih iskaza najprije dat u objanjavajuem odnosno prognostikom argumentu, niti to koje uopte treba smatrati datim a koje treba smatrati traenim. Konano, pretpostavljena je i saglasnost o tome da se teza o strukturnoj jednakosti odnosi samo na znanstvena objanjenja i prognoze, a to znai na argumente koji postaju optim zakonima ili univerzalnim iskazima a koji se specificiraju na pojedinanim dogaajima, na argumente koji openito imaju karakter logikog obrazloenja, imaju deduktivno-nomoloki karakter u sluaju deterministikih objanjenja i prognoza a induktivno-statistiki u sluaju probabilistikih objanjenja i prognoza. Naravno, uskoro se pokazalo da je podruje potencijalnih prognostikih argumenata mnogo vee nego to je podruje koje preko striktnih zakona isporuuje objanjenja: racionalne prognoze su mogue i na osnovu takozvanih umnih razloga ili uvjerenja, mnijenja itd., i posredstvom empirijskih pravilnosti (kao na primjer trendova), a da pomou takvih argumenata ne bi mogla biti data prava striktna objanjenja. Zato je Hempel kasnije zastupao jo samo vaenje parcijalne teze da je svako adekvatno objanjenje... potencijalno prognoza na-

NEPOSTOJANJE

OPSTE

LOGIKE

STRUKTURNE

JEDNAKOSTI

71

ravno pri odgovarajuem pretpostavljenom mijenjanju odnosnih pragmatikih okolnosti. Ovo slabljenje tvrdnje jednakosti u izvjesnom je smislu prirodno predstavljalo izvjesnu strategiju povlaenja. Moglo bi se pretpostaviti da je time bilo dato jedno slabljenje sve do jedne gotovo trivijalne parcijalne teze. Hempel je, naime, uveo jo jedan uslov primjerenosti za potpuna objanjenja injenica koji implicitno sadri upravo pomenutu i dalje zastupanu parcijalnu tezu i time je uzdie do postulata: Svaki racionalno prihvatljivi odgovor na pitanje ,Zato se zbiva dogaaj x?', mora dati jednu informaciju koja pokazuje da se moglo oekivati . . . barem sa vjerovatnoom (1965, 367 i dalje). Logika posljedica postulata adekvatnosti i sama je naravno jedan postulat koji je dat sa postavljanjem samog uslova. Da li je Hempel ova dodatna odreenja ograniavajui izrazio tako da bi time mogao i dalje zastupati parcijalnu tezu? Ve sam 1969. i 1970. upozorio na to da se teza strukturnoj jednakosti ne moe odrati niti u optem obliku niti u obliku parcijalne teze da je svaka potencijalna prognoza jedno objanjenje (1970, 1972). Tada sam upozorio na to da su osim kategorikih (apsolutnih) racionalnih prognoza . . . od velike koristi uslovljene (hipotetike) prognoze, kod kojih nastupanje predskazanog dogaaja zavisi od jo otvorenog nastupanja (barem jednog dijela) antecendentnih uslova. U ovom sklopu esto je govoreno projekcijama koje predstavljaju kondicionalnu tvrdnju nekom buduem dogaaju, pri emu su pretpostavljeni model i poetne vrijednosti (na primjer Siegel 1953). Posebno je skrenuta panja na tehnoloke prognoze koje se vezuju za uslove na koje moe uticati sam onaj koji djeluje (Albert 1964). Njihovo ispunjenje je, dakle, uslovljeno radnjama i svjesnim odlukama. Sve ovo je nemogue kod objanjenja, kako sam svojevremeno formulirao (1972, 60). Kod objanjenja bi se mogao birati najvie jedan drugi eksplanans ili dobiti samo jedan uslovljeni zakljuni stav. Oboje bi pak izmjenili dato objanjenje i njegov tip. Prema izabranoj formulaciji svojevremeno se moglo misliti da se u biti radi pragmatikim razlikama koje se ne izraavaju strukturno-logiki. Ovo ipak nije sluaj. Brocke (1978, 29, 85 i ee) posebno se prihvatio analize takozvanih tehnolokih prognoza i pokazao da tehnoloke prognoze nisu strukturno identine sa modelom objanjenja niti u seman-

72

HAN6

LENK

tikom niti u sintaksikom pogledu: Tehnoloke prognoze vie se ne predstavljaju kao singularni stavovi-tvrdnje, odnosno kao konkluzije iz argumenata; zakljuni stav neke tehnoloke prognoze sadri i vremenske varijable i ima strukturu uslovljenog stava, pri emu je u Ako-komponenti ovog kondicionalnog stava izraena upravo zavisnost od neke situacije koja se moe proizvesti ili od neke radnje koje se moemo prihvatiti i kojom se moe manipulirati (ebd. 85). Rezimirajui, Brocke utvruje (ebd. 40): Shvatanje da su objanjenje i tehnoloke prognoze strukturno identini, nije se potvrdilo. Pragmatiko ishodino pitanje tehnolokih prognoza iziskuje eksplikaciju jednog pojma koji nasuprot objanjenju i prognozi kao i u odnosu na njegovu sintaksiku kao i u odnosu na njegovu semantiku strukturu pokazuje znaajne razlike. Primijenjene znanosti, a meu njima i empirijske drutvene znanosti, posebno esto preduzimaju tehnoloke prognoze. Ovo pokazuje da je ista teza o strukturnom identitetu u drutvenim znanostima isto tako malo primjerena. Ovo se moe uvidjeti i uzimanjem u obzir prognostikih metoda u drutvenim znanostima koje primjenjuju djelimino neortodoksne tehnike kao to su ekstrapolacija trendova ili postupak krivulja-ovojnica (Hllkurvenverfahren) (koje u svakom sluaju navode razloge uvjerenja a nikakve uzroke), ali i vrednovanja na osnovu ispitivanja eksperata kao to su Delfi-tehnika i druga indirektna vrednovanja iz ekspertiza (koje su po sebi ve usmjerene na puke argumente oekivanja). I ovo je bilo naglaeno prije vie od dvanaest godina (Lenk, 1972, 1975). Stegmller je (1969, 193 i dalje) dodue jo tada vjerovao da se prognoze koje su zasnovane na miljenjima eksperata, pomou informacionih zakona o generalnoj povezanosti prognoza eksperata i nastupajuih dogaaja, mogu dovesti do jednog zakonskog naela i time ujedno do forme objanjenja. Ukoliko bi se dopustilo da se naroito primijeni izraz objanjenje ako antencendentni uslovi ne predstavljaju nikakve uzroke a eksplanans daje samo spoznajne razloge za prihvatanje eksplananduma (ebd. 198), otvorila bi se mogunost izjednaavanja prognoza i objanjenja i u smislu ove kritike parcijalne teze. I kad bi se za znanstvena objanjenja i prognoze htjeli primijeniti indikatorni, simptomski ili zakoni koegzistencije, moralo bi se u smislu teze o strukturnoj jednakosti pretpo-

NEPOSTOJANJE

OPSTE LOGIKE STRUKTURNE JEDNAKOSTI

staviti lberaliziranje pojma objanjenja. U nekim sluajevima ve bi transformacija ionako bila teka: ako ovo ima veze sa zakonima koegzistencije, onda nema nikakve mogunosti da se vremenske i pragmatike okolnosti datosti zakona eksplanansa i antecendentnih uslova transformiraju tako da bi ovi mogli biti pogodni za predskazivanje dogaaja; jer vrijeme antecendentnog dogaaja i vrijeme dogaaja eksplananduma teto je u zakonu koegzistencije. Svakako, ovaj sluaj bi se mogao ubrojati jo u okolnosti pragmatike datosti u tom smislu da bi se na odgovarajui nain trebala promijeniti cijela interna struktura vremena. Moglo bi se, naravno, misliti da bi ovo znailo iskljuivanje zakona koegzistencije iz podruja mogue pragmatike transponibilnosti uopte. Kttner je, mislio da je sasvim smisleno za neku prognozu zahtijevati odgovarajui, to je mogue jai, predikandum (prognostikandum) koji prema okolnostima moe opisati jednu klasu mogue istinitih situacija- (1981); jer ne bi bilo smisleno prihvatiti predikande koji su slabiji nego to je mogue. (1983, 120). Da se ne moe uvidjeti zbog ega bi se morali zadovoljiti slabijim uinkom prognoze nego to se faktiki moe proizvesti pomou argumenata (ebd.). Ovaj postulat najjaeg predikanduma mogao bi se, naravno, posmatrati kao postulat koji nije bezuslovno potreban, mogao bi se posmatrati tako rei kao jedan od mnogih moguih metodolokih zahtjeva na koje niko ne moe biti prisiljen. (Uostalom, mogao bi se postaviti slian zahtjev za konkliuzije nekog argumenta objanjenja). Zato bi neki zakljuak od premisa na prognostiku konkluziju morao obuhvatiti sve situacije koje se racionalno mogu oekivati (ebd.), ali ne bi trebao da vai odgovarajui postulat za argumente objanjenja? Da li samo zato to je istina stava kojeg treba objasniti normalno (u svakom sluaju kod nepotencijalnih objanjenja) pretpostavljena? Ali, postoje potencijalna objanjenja a i argumentu objanjenja postoji interes za najviu potpunost i za obrazloenje najjaeg zakljunog stava nadme, u interesu prohodnosti sistematiziranja i racionalizirajueg shvatanja. Kttner zahtijeva da restrikcije radi odbrane od (parcijalnih) samoobjanjenja mogu biti slabije nego restrikcije za odbranu od samoprognoza. Izgleda da jest argument da nekom objanjenju ne smeta ako se jedan zakljuni stav, za kojeg se ve zna da je taan, jo jednom razmatra kroz jai antecen-

74

HANS

LENK

dental uslov, dok ovo ne bi moglo biti prihvatljivo za neku prognozu, jer bi dijelovi antecendentnih pretpostavki bili suvini za iskupljivanje prognoze (1983, 120). Izgleda da ovo jo nije potpuno uvjerljiv argument. Nije li primjer kojeg Kttner (1985) sam navodi kao korektno objanjenje [Ax (Px Qx); PaAQa] + Qa, samo jedno samoobjanjenje? Zakon je za argument posve suvian. Postoji, meutim, jedna druga argumentacija koja govori 0 tome da bi, prema okolnostima, za objanjenja morali prethodno vaiti liberalni uslovi kao i za prognoze. Ovaj argument je na iznenaujui nain naveo Stegmller u drugom izdanju (1983) njegove ve pomenute knjige, u kojem je, u pogledu pomenute parcijalne teze da svako objanjenje mora biti i potencijalna prognoza, napravio preokret: on sada izriito tvrdi (1983, 955, 983): Postoje objanjenja koja nisu nikakve potencijalne prognoze, jer, eksplanandum moe u svjetlu eksplanansa biti dodue vjerovatniji nego njegove alternative, ali uprkos tome moe zadrati jednu relativno nisku vjerovatnou, na primjer 0,15, koja nije dovoljna za prognozu. Stegmller dolazi do uvida na osnovu mnogo diskutiranog Serivenovog (1962) primjera, kojeg je on ranije odbacio kao nedovoljno uvjerljivog: ako se progresivna paraliza razvija samo kod manje od 10 procenata netretiranih sifilistiara, onda se podatkom da je neka osoba bolesna od sifilisa moe objasniti (poveati vjerovatnoa vjerovanja ili vjerovatnoa uvjerenja ili oekivanja) zato ova osoba kasnije podlijee progresivnoj paralizi, ali za netretirane sifilistiare paraliza se ne moe prognozirati. Stegmller misli da u kontekstu oekivanja i u uzimanju za osnov nekog pragmatikog pojma objanjenja, odgovarajui odgovor ima objanjavajuu snagu, ako kao relativni neznalci postavimo pitanje zato je upravo neka odreena osoba oboljela od paralize. Tome nasuprot, puka uputa da je meu sifilistiarima upravo ova osoba dobila paralizu, za medicinara takoer nema nikakve objanjavajue vrijednosti (Stegmller, 1983, 965). Jer, pukom uputom, s obzirom na malu vjerovatnou (ispod 10 procenata) ne uveava se vrijednost vjerovanja ili vrijednost oekivanja onoga ko je informiran. Moemo se, naravno, pitati, zato znanje da je sifilis nuan (premda ne dovoljan) uslov za nastupanje paralize, ipak ne bi moglo imati objanjavajuu vrijednost i za medicinara. Ukoliko je ovdje ipak povrijeena teza o strukturnoj jednakosti? Utoliko

NEPOSTOJANJE

OPSTE LOGIKE

STRUKTURNE

JEDNAKOSTI

75

to po Stegmlleru neki dogaaj u najboljem sluaju moe biti predskazan ako se moe raunati prije sa njegovim nastupanjem nego sa njegovim nenastupanjem. A to u ovom sluaju nije dato. Ipak, prema okolnostima, iznenaujua vrijednost moe biti umanjena a oekivana vrijednost ili vjerovatna vrijednost uveana odgovarajuim obrazloenjem u zavisnosti od tumaenja adresata. Ali ako se doputaju probabilistike prognoze u slabom smislu da je jedna takva prognoza ve data, ako je znatno uveana (ebd. 983) samo vjerovatnoa i subjektivna procjena i oekivanje nastupanja, nasuprot do tada prisutnom razjanjavajuem znanju, onda bi se u ovom slabom smislu mogla oekivati i paraliza sa izvjesnom veom vjerovatnoom. Odluka parcijalnoj tezi tvrdnje strukturnoj jednakosti bitno, dakle, zavisi i od terminolokog utvrivanja otrine izraza prognoza, kako naglaava Stegmller s pravom, ako se prihvati pragmatiku tumaenje znanstvenog sistematiziranja, onako kako ono dolazi do izraza posebno u novom izdanju Stegmllerove knjige (1983). Ako se, dakle, za prognoze zahtijevaju barem probabilistika obrazloenja ispunjenje se moe oekivati mnogo prije nego neispunjenje), onda se time ispostavlja jedno obrazloenje za Kttnerov postulat otrijih zahtjeva za prognoze nego to su oni potrebni za mogua liberalna objanjenja. U poreenju sa normalnom svakodnevnom intuicijom to zvui plauzibilno premda se, kao to je nagovijeteno, moe zahtijevati vea mogunost liberalnosti (kao kod objanjenja: na osnovu bitnog porasta oekivane vrijednosti), i za probabilistike prognoze premda moda u manjoj plauzibilnosti. Moglo bi se, naravno, prigovoriti: da takozvani pragmatiko-epistemiki obrat u teoriji znanosti vodi epistemikom relativiranju obojega, naime objanjenja kao i prognoze: bilo bi jeftino da se ista liberalnost, odnosno da se jednako mali intuitivni zahtjevi stave pred obje varijante znanstvenog sistematiziranja. Intuicija u svakodnevnici ne lei vrsto i nepokretno, ona je dijelom oblikovana i dalje razvijena metodolokim razmiljanjem koje iz znanstveno-teorijskih radova postupno prelazi u svijest znanstvenika. Zaista, izgleda da je u izrazu objanjenje danas prisutna velika liberalnost posebno i kod Stegmllera, koji je na poetku bio purist: on je sada ve sklon da pragmatiki sve vidi kao objanjenje, to sistematski poveava oekivanu vrijednost. Ovo svakako vodi

78

HANS

LENK

ka izvjesnom iezavanju optih svakodnevno-jezikih namjera objanjenja a specijalno znanstvenih objanjenja koja sada vie ne moraju primjenjivati iskljuivo striktne realne razloge ili zakone. Mnogo diskutiram primjer astronoma: Uvijek kad 99% uglednih astronoma predskazuju pomraenje Sunca, ono e nastupiti, mogao bi se katkada svakako raunati kao dostatno objanjenje i onda kada se ovaj argument ne bi na osnovu informacionih zakona mogao dovesti u formu jednog zakonomjernog sistematiziranja. Ne puca li se time mimo cilja? Analize uzroka, tome nasuprot, bivaju potisnute u kauzalne analize i posredstvom nove teze odvajanju (Abkoppelungsthese) ili Stegmllerove preporuke za odvajanje (ebd. 633 i dalje, 1005 i ee) pomaknute u drugo poglavlje. Razumije se da je obrazloenje jedno puko razmiljanje svrhovitosti: da je praktiki isuvie teko informativna objanjenja pukog poveanja vrijednosti vjerovatnoe istovremeno pratiti analizama realnih uzroka. Ali, na koncu, znanstvenik, odnosno i teoretiar znanosti koji se zanima za potpuno objanjenje, mora obje analize ponovo sastaviti. Stoga ovo razmiljanje nije sistemsko nego prije jedan proizvoljni argument koji potiskuje problem ili ga samo pomjera jednom praktinom odlukom ali ga stvarno ne rjeava. Stegmllerov prijedlog moe se posmatrati i kao puko terminoloko reguliranje za jednu, s jedne strane liberaliziranu, a sa druge strane suenu primjenu izraza objanjenje u smislu poveanja vrijednosti uvjerenja za ve date eksplanande, odnosno, za eksplanande koji su prihvaeni kao tani. Pragmatiko-epistemiki okret ovaj problem zapravo nije rijeio nego samo pomjerio. Tome nasuprot, izgleda da je smisleni je da se ostane kod starog Hempelovog razdvajanja pitanja koja zahtijevaju objanjenja i pitanja koja zahtijevaju obrazloenja. Posebno bi znanstveno objanjenje u prvom smislu, osim toga, trebalo poivati na primjeni pravih ili barem quasi-nomolokih povezanosti zakona. Inae bi zbiljska intuicija pojma objanjenja bila isuvie potisnuta ustranu. Stegmllerov rezultat upravo izgleda pomalo nekonzekventan: dok je on ranije, uzimanjem za osnov striktnijih zahtjeva semantiko-sintaksike vrste koji bi zapravo, kako je ranije pomenuto, morali voditi odbijanju obiju parcijalnih teza tvrdnje strukturnoj jednakosti kroz konvencionalne alternative, vjerovao da se teza strukturnoj jednakosti jo moe odrati sa izuzetkom jedne kombinacije tri konvencije

NEPOSTOJANJE OPSTE L O G I K E S T R U K T U R N E J E D N A K O S T I

77

(1969, 187, 190, 198) sada pod bitno liberalnim zahtjevima na koncu treba da bude povrijeen sam trivijalni ili veoma slabiji pravac teze o strukturnoj jednakosti. Pritom bi se, naravno, u slinom liberalnom umekanju pojma prognoze mogla odrati i parcijalna teza. Kako god da bilo, zanimljivo je da je uskoro izvren totalni preokret u odnosu na vrlo proirenu tezu da se svojevremeno dati strukturni argumenti nisu probili, moda zato to su skriveno ve bih stavljeni u osnov jednom pragmatikom pojmu objanjenja ili to nisu bili dovoljno poznati moda zato to nisu bili objavljeni na engleskom jeziku u literaturi engleskog govornog podruja? (Ovdje neemo ulaziti u optije probleme pragmatiko-epistemikog obrata, jer su obraeni na drugom mjestu; upor. Lenk 1985). Uostalom, izgleda da dotinu parcijalnu tezu tvrdnje o struktunoj jednakosti, kao vrlo slabu tvrdnju ne vidi samo Hempel (1977, 44 i dalje, 90 i dalje) nego i drugi autori (na primjer Carnap 1980, 56 i dalje), dijelom ak u pragmatiko-epistemikoj interpretaciji: kao skoro trivijalnu posljedicu iz kritiko-empirijskog istraivanja, da singularne kauzalne tvrdnje moraju biti poduprte univerzalnim zakonima- (Schurz 1983, 215). Jedna prognostika funkcija-, prognostika relevancija razumijeva se upravo kao i pragmatiko-epistemiki nuni uslov objanjenja (ebd. 215. 263): Deduktivna relevancija (sve konjunktivne komponente premisa trebaju zbilja biti nune za dedukciju eksplananduma, odnosno njegovih konjunktivnih komponenti; i nijedna disjunktivna komponenta eksplananduma ne smije biti zamjenjiva njihovom negacijom), ima prognostiku relavanciju (premise eksplanansa moraju se moi verificirati, odnosno moraju se moi potvrivati nezavisno od znanja eksplananduma) premda ne i obrnuto. Parcijalnu tezu koju je u najnovije vrijeme Stegmller zanemario na osnovu epistemiko-pragmatikog tumaenja, Schurz ponekad postavlja upravo na temelju pragmatikih uslova (odnosi potvrivanja antecedensa neovisno od znanja eksplananduma). Kttner, naravno, misli da u ovome lei izvjesna slabost argumentacije: Svojstvo prognostike snage zakona treba jasno odvojiti od pitanja da li neki zakon zajedno sa nekim datim antecedensom, dakle cjelokupni eksplanans, jo ima prognostiku snagu. Ali u pitanju strukturne jednakosti moralo bi se provjeriti da li bi eksplanans nekog korektnog

78

HANS

LENK

objanjenja mogao i potencijalno predskazati eksplanandum-dogaaj. Sve ovo pokazuje kako su, na koncu, eksplikacije objanjenja i prognoze, upravo u pogledu na tezu o strukturnoj jednakosti i nakon uvoenja pragmatikog gledita, jo ostale ili ponovo postale nejasne. Ovo se javlja utoliko nekonzenkventnije to ve logiko-semantika gledita dokazivo odluuju protiv jedne generalne tvrdnje o strukturnoj jednakosti ali i protiv odgovarajue parcijalne teze da se svaka prognoza potencijalno preobraava u objanjenje. U cijelosti izgleda da je interesantno da se suprotstave ne samo objanjenje i prognoza, nego da se obrade i drugi argumenti sistematiziranja kao tipovi koji stoje pored njih, koji su izdvojeni iz pragmatikih razloga samo ako nisu bili znanstveno tako prominentni. To vai ne samo za retrodikciju i kondikciju (Lenk, 1972, 33) (koje se daju karakterizirati ve logiki-strukturno) nego upravo i za metodske varijante potvrivanja, a prema okolnostima i falsifikacije dakle, provjeravanja kao samostalnog sistematiziranja (Kttner, 1979) ili supstantiirajueg ili instantiirajueg obrazlaganja (Schefller, 1964). Konano, neke od diskutiranih tvrdnji mogle bi se jo jae interpretirati u njihovom postulatornom karakteru i formulirati kao norme: Tako je na zanimljiv nain Kttner predloio (1983) da se problematika strukturne jednakosti rijei tako da se odgovarajua teza shvati kao heuristiko-metodoloka norma za to da bi se prognoze i objanjenja meusobno ujednaili, da bi bili u stanju provjeriti zakone jer zakoni mogu biti provjereni samo pomou prognoza: Zato postoji znatan interes za to da se pojam prognoze formulira tako da je svaki objanjavajui argument prilikom promjene razlika datosti i prognostiki argument. Sam Kttner bi ipak elio da provjeravanje shvati kao samostalni metodoloki tip sistematiziranja (zakoni su dati, antecedens i eksplananda su traeni) i upravo stoga da napusti normu jednakosti u korist jednog obuhvatnijeg pojma prognoze koji je blizak praksi empirijskih znanosti (ebd.). Posebna uloga nekih prognoza dala bi se primjereno prikazati upravo primjerima iz drutvenih znanosti koje za prognoze i projekcije upotrebljavaju niz nenomolokih sistematiziranja. Na neke od odgovarajuih prognostikih tehnika ve smo ranije ukazali (str. 49, 73).

N E P O S T O J A N J E OPSTE L O G I K E S T R U K T U R N E J E D N A K O S T I

79

Zanimljivo je da se, dakle, sud tezi strukturnoj jednakosti upravo u pogledu na pragmetiko-epistemiki okret u posljednjim godinama u cijelosti nije promijenio. U teoriji znanosti takoer ne bi trebali lakomisleno trpati strukturne tipove u isti kalup niti ovo uzeti previe ozbiljno ako se to ini iz heuristikih razloga radi podsticanja diskusije koja profilira kontraste. Literatura Albert, ., Probleme der Theoriebildung, in: ders. (Hg.), Theorie und Realitt, Tbingen 1964. Brocke, B., Technologische Prognosen. Elemente einer Methodologie der angewandten Sozialwissenschaften, FreiburgMnchen 1978. Camap, R., Science and the Organisation of Belief, in: Mellor, D.H. (Hg.), Science, Belief and Behaviour, Cambridge 1980, 4360. Hempel, CG., Aspects of Scientific Explanation and Other Essays in the Philosophy of Science, New York 1965. Helpel, CG., Aspekte wissenschaftlicher Erklrung, Berlin-New York 1977. Kttner, M., Gesetzesberprfung und Strukturgleichheitsthese, in: Albert, H. Stapf, K. (Hg.), Theorie und Erfahrung, 1979, 8394. Kttner, M., Zur Methodologie der deduktiven konomik. Beitrag zu einer metatheoretischen Grundlegung der Wirtschaftstheorie als Erfahrungswissenschaft, Habilitationsschrift Mannheim, Fakultt fr Volkswirtschaftslehre und Statistik 1981. Kttner, M., Logical Conditions of D-N-Predictions, Structural Identity Theses, and Blau's Example, in: Abstracts of Section 6. Vllth International Congress of Logical, Methodology and Philosophy of Science, Salzburg 1983, Band III, 118121. Kttner, , Glaube, Wissen und die Pragmatik des Erklrens: Zur Kritik des Ansatzes von Grdenfors und Stegmller, in: Proceedings of the 8th International Wittgenstein Symposium, Philosophy of Religion Religonsphosophie, Bd. II: Kirchberg 1983, 102107.

80

H A N S LENK

Kttner, M., -Zur Verteidigung einiger Hempelscher Thesen gegen Kritiken Stegmllers-, in: Erkenntnis 22 (1985), 475484. Lenk, H., Erklrung und Voraussage in der Diskussion ber das Problem ihrer Strukturidentitt, in: Tijdschrift voor Filosofie 32 (1970), 290323. Wiederabgedruckt in: Lenk 1972, 1344. Lenk, H., Zur Logik von Erklrung und Prognose. Beitrag zum IX. Deutschen Kongre fr Philosophie, Dsseldorf 1969. In: Landgrebe, G. (Hg.), Philosophie und Wissenschaft, Meisenheim 1972, 488502. Wiederabgedruckt in: Lenk 1972, 4562. Lenk, H., Erklrung Prognose Planung. Skizzen zu Brennpunktproblemen der Wissenschaftstheorie, Freiburg 1972. Lenk, H., Pragmatische Philosophie. Pldoyers und Beispiele fr eine praxisnahe Philosophie und Wissenschaftstheorie, Hamburg 1975. Lenk, H., Bemerkungen zur pragmatisch-epistemischen Wende in der wissenschaftstheoretischen Analyse der Ereigniserklrungen, in: Erkenntnis 22 (1985), 461473. Scheffler, I., Anatomy of Inquiry, London 1964. Schurz, G., Wissenschaftliche Erklrung. Anstze zu einer logisch-pragmatischen Wissenschaftstheorie, Diss. Graz 1983. Scriven, M., Explanation and Prediction in Evolutionary Theory, in: Science 130, 1959, 477482. Scriven, M., Explanations, Predictions and Laws, in: Feigl, H. und Maxwell, G. (Hg.), Minnesota Studies in the Philosophy of Science, Band III, Minneapolis 1962, 170 230. Siegel, LH., Technological Change and Long Run Forecastiing, in: Journal of Business of the University of Chicago XXVI (1953), 141156. Stegmller, W., Wissenschaftliche Erklrung und Begrndung. Bd. I Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorie und Analytischen Philosophie, Berlin-HeidelbergNew York 1969. Zweite Auflage unter dem Titel: Erklrung Begrndung Kausalitt, 1983.

KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI PRAGMATIZAM Korijeni drutvene znanosti1 Gledano historijski, izgleda da postoje tri korijena drutvenih znanosti: najstariji temelj drutveno-znanstvenih polazita sigurno se moe vidjeti u filozofiji drave i socijalnoj filozofiji, u kojoj je jo od antike grke filozofije posebno u Sokratovoj individualistikoj antropologiji i etici bila pretresana napetost izmeu pojedinca i umno ureene zajednice svih (drutvo i drava). Ovaj socijalno- i dravno-filozofski ogranak pruao se preko filozofije prava i filozofije drutva u prosvjetiteljstvu sve do moderne. Dalji podsticaji doli su iz kameralistike a kasnije socijalne statistike i iz paradgmatinog karaktera nadasve uspjenih prirodnih znanosti posebno fizike a kasnije i hernije. Prva dva nova korijena isto tako su nastali iz hitnih potreba socijalne i drutvene prakse, dok se u treem korijenu sa paradigmatinom funkcijom prirodnih znanosti ovo ne vidi tako jasno. Na prvi pogled ovdje izgleda da su, u prvom planu, za teorijska i metodoloka polazita priznata samo pitanja metode i problemi opravdanja. Metodski paradigmatini karakter i metodoloke odnose izmeu prirodnoznanstvenih i drutvenom anstvenih polazita neemo aktuelno razmatrati u ovom nego u poglavlju scijentizmu (upor. u ovoj knjizi, str. 121 i dalje). Polazei od vodeeg metodskog ideala to je mogue
1

Ovo

poglavlje je napisano zajedno sa Matthiasom Maringom.

82

H A N S LENK

egzaktnije empirijske znanosti, ovdje sada treba pretresti pitanje o pragmatikom tumaenju i prosuivanju metoda drutvenih znanosti, koje se odnose na ljudsko djelovanje i na forme ivota i to na primjeru Popperovog kritikog racionalizma i nekih njegovih sljedbenika (posebno Lakatosa), kritikog racionalizma koji je posebno uticao na mnoge znanstvenike empirijskih drutvenih nauka. Ishodite za metodoloku osnovnu ideju kritikog racionalizma bez sumnje je bio neopozitivizam ve pomenutog Bekog kruga, koji je kao znanstveno smislene priznavao samo empirijski naknadno dokazive ili isto logiki dokazive stavove. Pritom je kao uostalom praktiki i u socijalno-statistikoj tradiciji drutvenih znanosti koje prelaze ka openitijim stavovima, i u ekonomiji predklasine faze, koja je bila deskriptivna i koja je sakupljala podatke odlunu ulogu igrala indukcija, u prelazu od pojedinanih data ka generalnim spoznajama. I u prirodnoj znanosti dugo je prethodno vladala ideja indukcije opih zakona iz sabranih data. Vjerovalo se kao jo John Stewart Mili u egzaktno pokazive induktivne metode ovog pooptavanja, koje bi generalno zasnovale discipline empirijskih znanosti isto kao to deduktivni dokazni postupci zasnivaju matematiku i logiku. David Hume je, dodue, kritikovao induktivne zakljuke: oni po njemu, nisu nikakvi logiki izvodi nego asocijativne navike ivotno-praktine vrste bez logiki utemeljivog vaenja, ali se Humeov argument u krugovima empirijskih prirodnjaka dugo smatrao previe skrupuloznim a dijelom se smatra jo i danas. Pokualo se da se cirkularno traenje indukcije, koje je on pokazao, zaobie na razliite naine kod svakog pokuaja opravdanja induktivne metode. Ideja jedne posebne induktivne logike ovog postupka, traje i dalje, jedno stalno potraivanje zahtjeva za egzaktnou, koji su kolovani na logikoj dedukciji. Moe se uvidjeti da su takve ideje morale postati relevantne ne samo za prirodne znanosti nego, po njihovom obrascu, sekundarno i za drutvene znanosti. U vezi sa problemom statistikih zakljuaka izgledalo je da su i induktivni postupci ovdje ak posebno nadleni. Kao metodsko orue i instrument empirijskih znanosti, za empiriare i za filozofe Bekog kruga (Schlick, Carnap, Neurath, Reichenbach i drugi) vailo je induktivno izvoenje, induktivno-logiko opravdanje zakona i teorije (univerzalni sta-

KRITIKI

RACIONALIZAM

METODOLOKI

PRAGMATIZAM

83

vovi) iz singularnih protokolarnih stavova koji obrazuju takozvanu bazu empirijskih znanosti. Znanstveno doputeni mogu biti samo iskazi odnosno stavovi koji mogu biti potvreni ili dokazani. Samo bi stavovi koji se mogu verificirati, tako se tvrdilo, mogli predstavljati smislene iskaze. Metafizika je figurirala kao neka vrsta pra-zla filozofije i trebala je biti odstranjena. Filozofija se trebala baviti samo (analizama) osnova znanosti. U doputene, smislene iskaze ubrajali su se jednom istiniti logiki i matematiki (analitiki) stavovi i metodoloki iskazi, a drugi put singularni iskustveni stavovi i empirijski verifikabilni opti iskazi. Princip verifikacije tvrdnja da se znaenje nekog stava, ili bolje: njegovoga sadraja (njegove propozicije) sastoji u metodi njegove verifikacije, vaio je kao kriterij smisla (Schlick). Ova intuitivna osnovna ideja Bekog kruga bila je dalje razraena i poboljana, ali je konano, pod pritiskom protivargumenata i primjera izuzetaka, dalekoseno liberalizirana, umekana, odnosno, potpuno naputena. Kritika racionalizma argumentacije i verifikacionizma Popper i kritiki racionalizam koji je zasnovao okreu se protiv svake forme posljednjeg zasnivanja metoda i saznanja (upor. o tradiciji i distinkciji racionalizma opravdanja: u ovoj knjizi str. 43 dalje): apsolutno sigurna obrazloenja su nemogua jer se za dotine pretpostavke na svakom stupnju moralo ponovo traiti jedno obrazloenje do u beskonanost (infinitni regres), ili se moralo isto tako osloniti na iskaze koje tek treba obrazloiti (logiki krug) ih bi se postupak obrazlaganja morao prekinuti na jednoj taki koja se, napokon, proizvoljno javlja (rekurs na formu, evidenciju itd.). Ovo je takozvana Munchausen-trilema, prema Albertu (1975, 11 i dalje). Popper je, uostalom, u izvjesnom smislu zauzeo protupoziciju prema neopozitivistikom principu verifikacije. On je vjerovao da obrazloenje nekog stava ne moe biti dato pomou kriterija verifikacije nego se samo moe zahtijevati neto kao kriterij razgranienja izmeu metafizikih i sadrajnih empirijskih iskaza. Jer, on je mislio (1971, 11) da pozitivistiki radikalizam . . . sa metafizikom ponitava i prirod-

84

HANS

LENK

nu znanost: ni prirodni zakoni nisu logiki svedivi na elementarne iskustvene stavove. Pokuaj razgranienja propada na problemu indukcije (ebd.) Popper se ve u svom djelu Logik der Forschung iz 1934. distancirao od principa verifikacije, njegov kriterij razgranienja glasi: Neki empirijskoznanstveni sistem mora moi propasti na iskustuu (citirano prema 1976, 15); za njega je falsifikabilnost, opovrgljivost pomou protivprimjera, pomou protivinstanci, kriterij razgranienja metafizike i empirijske znanosti: falsifikabilnost je Popperov kriterij znanstvenosti. Znanstveni stavovi moraju naelno moi propasti na iskustvu, a upravo to po Popperu ini njihov iskustveni sadraj. U skladu sa ovim, teorija znanosti ne moe biti samo jedna disciplina koja samo opisuje ta znanstvenik ini. Ona sama nije nikakva iskustveno-znanstvena disciplina, nije nikakva znanstvena teorija u ovom smislu, nego izrauje pravila igre kojima se podvrgava igra znanosti, to znai da ona mora to je mogue preciznije prikazati norme i pravila koje znanstvenik treba da slijedi. Ona se, dakle, ne odigrava samo opisujui nego ima i neku vrstu cenzorske funkcije, ima zadatak prosuivanja i vrednovanja. Ona vri vrednovanje u smislu onoga ta je tano, ta pogreno, ta je teorijski i empirijski bolje, naprednije itd. Ona je, dakle, u najmanju ruku djelomino normativna. Kao to se pravila ljudskog ponaanja trebaju tumaiti i prikazati pomou odreenih normi, slino tome bi se znanstvenik trebao usmjeriti na pravila igre znanstvenog procesa, a posebno na pravila prosuivanja teza, hipoteza, teorija, koje bi tada, odgovarajui pravilima igre bili 'empirijska znanost' (ebd 25). Popper je naisto s tim da njegov prijedlog nije neto to je filozofsko-metafiziko saznanje, ta god da je to, nego sasvim svjesno, u Logik der Forschung (ebd, 12) kae: Zadatak se ne sastoji u tome da se prevlada metafizika, nego u tome da se empirijska znanost odredi na svrhovit nain, da se definiraju pojmovi empirijske znanosti i metafizike, to znai, da se ona uvrsti. Kod njega se radi o tome da razgranienje izmeu neempirijske filozofije i teorija empirijskih znanosti uvodi kao predlog utvrivanja: Kriterij razgranienja treba, dakle, posmatrati kao prijedlog za utvrivanje (ebd). Nije li jedna takva teorija znanosti nuno pragmatina, budui da su utvrivanja zavisna od ciljeva i svrha kao i od njihovog uklapanja u situacije?

KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI P R A G M A T I Z A M

85

Popper je, naravno, u ovom ranom stadiju, jo vjerovao da se teorija znanosti treba iskljuivo baviti opravdanjem teorija samo sa sklopovima argumentacije (opravdanja); On u ovoj fazi jo ne odmjerava nikakvu mogunost da se znanstvenoteorijski slijedi povijesni razvitak teorija i da se one uporedno vrednuju. Posebno dolazi do miljenja da povijesni razvitak teorija pripada samo sklopu otkria i da je on time neto samo psiholoko. Novi razvitak neke teorije nema nita sa osebujnim sticanjem znanja u smislu metodologije, u smislu teorije znanosti. Popper je tada, dakle, striktno razlikovao izmeu sklopa opravdanja i sklopa otkria. Teorija znanosti uopte nema nita sa sklopom otkria, takvo je Popperovo prvotno miljenje; on se ograniava iskljuivo na sklop opravdanja, na racionalno obrazloenje, na opravdanje u smislu naknadnog dokaza neke falsifikacije ih dokaza naelne falsifikabilnosti i naknadnog dokaza da se neka teorija do sada nije dala falsificirati, da se do sada osvjedoavala nasuprot pokuaja falsifikacije. Danas je u trendu historiziranja, a svakako i jednog pragmatiziranja teorije znanosti, naputen ovaj striktni zahtjev za nemijeanjem.

Izmeu konvencionalizma i pragmatizma Popperov kriterij falsifikacije distancira se i kritiki od razmiljanja konvencionalista Piere Duhema i Henri Poincarea. Njihova je teza sutinski u tome da se uopte hipoteze i teorije znanosti konvencije, svrhovite odluke, ustanovljavanja, utvrivanja, koja su na odgovarajui nain uvijek tako donesena i trebaju biti donesena da se, po Duhemu, ukupna zajednika igra iskustvenih stavova i teorija odigrava to je mogue jednostavnije. Najvea jednostavnost prikaza ujedno je konvencionalistiki ideal jedne potpune znanstvene teorije. Kad bi jednostavnost sada bila jedini kriterij, tada bi se prema okolnostima mogle birati posve razliite teorije i posmatrati upravo samo sa stanovita ljepote, ekonomije, jednostavnosti, a tada zapravo vie ne bi trebalo traiti nikakvu odluujuu instancu u iskustvu. Empirijski sadraj u istim konvencionaustikim teorijama u svakom sluaju ne ulazi izriito, konfrontacija sa stvarnou je u osnovi proizvoljna, ako se bira

86

HANS LENK

samo sa aspekta najjednostavnijeg prikaza i tada se prema okolnostima, doputaju i razliite ravni posmatranja i prosuivanja jednostavnosti. Pojam jednostavnosti je mnogoznaan: on se moe odnositi na temeljne pojmove, zakone i postupke mjerenja neke teorije, ali i na matematiki prikaz ili izbor metodskog i teorijskog okvira cjeline i na odnos izmeu empirijskih i teorijskih pojmova: tako je opta teorija relativnosti u nekom pogledu (uklapanje u neke geometrijske cjelovite okvire, odustajanje od sila gravitacije) jednostavnija od Newtonove fizike gravitacije, a u drugoj perspektivi, naprotiv, kompliciranija. Izbor to je mogue jednostavnijih, svrhovitijih, optih hipoteza i zakona, sigurno, dakle, ne moe biti jedini relevantni kriterij za hipoteze i teorije iskustvenih znanosti. Kriterij jednostavnosti, uz to, ne moe dati nikakvo objektivno obiljeje odluke. Jedan takav kriterij testu iskustva ne bi mogao dati nikakvo odluujue znaenje. Od iskustva ovisno metodoloko prosuivanje ne moe samo presuditi unutarnjoj logikoj strukturi. Popper je stoga imao ideju da opti zakoni nisu samo rezultati odluka izbora nego bi se morali moi opovrgnuti iskustvom. Ali, on konvencionalistima daje za pravo utoliko to i utvrivanja pojmova, mjernih jedinica pa i odreenih stavova u znanosti u potpunosti imaju vanu ulogu. Ali, konvencije se ne smiju primjenjivati za konvencionalistiko spaavanje hipoteza i teorija pomou ad-hoc strategija. Kod Poppera se takve strategije posebno odnose na takve hipoteze koje on naziva baznim stavovima. Za razliku od konvencionalizma, za njega opti zakoni nisu odluke nego singularni stavovi koji utvruju pojedinani sluaj: bazni stavovi su utvrivanja. Konvencionalizam se, dakle, izraava na jednoj dubljoj ravni, na ravni iskaza koji su ranije nazivani stavovima posmatranja: upravo na ravni baznih stavova. Mi moramo priznati odreene, singularne iskaze da bi optije hipoteze i zakoni mogli propasti. Moi propasti na iskustvu tada znai da u iskustvu postoji neto to se prije svega priznaje. Ako se napusti ideja da postoji neto kao apsolutno sigurno opravdanje, kakva ideja je ranije vladala npr. u klasinoj teoriji spoznaje i u logikom empirizmu Bekog kruga, tada jo uvijek ostaje pitanje: ta bi moglo da vai kao uporina instanca stvarnosti? Postoji li ipak bilo kakav vrsti temelj, neka baza saznanja koja se moe primijeniti? Po Popperu u osnovi

KRITIKI R A C I O N A L I Z A M I M E T O D O L O K I P R A G M A T I Z A M

87

ne postoji nikakva baza koja se ne moe dovesti u sumnju; jer, svaki pojedinani stav moe se ponovo dalje interpretirati, moe se, prema okolnostima, razumjeti kao posljedica neke vrste efekta otpada, kakav se esto deava u eksperimentalnim znanostima, ili se moe razumjeti kao neka vrsta anomalije. Baza, dakle, poiva na utvrivanjima, na konvencijama: priznavanje baznih stavova moemo .. . interpretirati . .. kao konvencionalnu odluku a priznate stavove kao utvrivanja (Popper, 1976, 220). Ovo se zaista moe razumjeti kao dalja pragmatika komponenta u Popperovom uenju o spoznaji (Ovdje samo kao metodoloku tekou ranog Popperovog polazita naznaavamo da konvencionalistiki karakter baznih stavova djeluje i na ukupne svagdanje teorije). Bazni stavovi su singularni stavovi o postojanju neega (Es-gibt-Stze), koji su, pak, na izvjestan nain sami ovisni od teorijskih razmatranja, teorijski su obiljeeni, teorijski nabijeni, teorijski impregnirani. Posredstvom takvih baznih stavova trebaju biti provjerene opte hipoteze, zakoni, teorije. Za univerzalne stavove uvijek, dakle, moraju postojati bazni stavovi koji bi naelno mogli falsificirati ove univerzalne stavove, dovesti ih do neuspjeha. Koliina takvih stavova koji bi mogli falsificirati neki univerzalni stav, klasa svih uopte moguih baznih stavova koji bi stajali u proturjenosti s nekim univerzalnim stavom, jest klasa mogunosti falsifikacije, klasa potencijalnih falsifikatora. Neka teorija ih neka opta hipoteza zapravo ne kae nita pozitivno o onim baznim stavovima koji je ovjerovljuju, nego ona zabranjuje tako rei negativno odreene sluajeve. Stav svi gavrani su crni iskljuuje egzistenciju ne-crnih gavranova. Ovo je za Poppera ujedno i kontakt sa realitetom, empirijski sadraj, sadraj iskustva. Prirodne zakone treba shvatiti kao zabrane; oni ne tvrde da neto egzistira, nego da neto ne egzistira. Opti zakoni, univerzalni stavovi kau neto o nekom otvorenom, beskrajnom mnotvu, oni stoga nisu praktiki niti principijelno verifikabilni, oni su samo jednostrano negativno odluivi upravo falsifikabilni. Falsifikacija tee tako rei odozdo prema gore, od onog to je specijalnije ka onom to je optije. Popper je, dodue, u poetku smatrao da je falsifikacija nekog univerzalnog stava vaea jednom za uvijek, da je konana, barem openito: Mi dakle, neku (na odgovara^

88

H A N S LENK

jui nain metodski osiguranu) intersubjektivno provjerljivu falsifikaciju, openito posmatramo kao konanu; ba u tome se izraava asimetrija izmeu verifikacije i falsifikacije teorija (Popper 1976, 214). Za same bazne stavove falsifikacija nije definirana. Bazni stavovi su falsifirajue instance; oni falsificiraju samo u sklopu sa efektom koji se moe ponoviti, to znai da falsificirajua hipoteza mora ujedno biti posvjedoena: Ako priznati bazni stavovi protivrjee nekoj teoriji, onda su oni osnov za falsifikaciju samo onda ako istovremeno posvjedouju falsifioirajuu hipotezu (ebd 55). Ovo je jedna daljnja pragmatika komponenta, zapravo jedno pragmatiko relativiranje striktnog falsifikacionizma. Popperov falsifikacionizam je, dakle, zavisan od metodolokih pravila i konvencija i zato se s pravom moe nazvati metodolokim falsifikaoionizmom (Lakatos). U Popperovom prvobitnom shvatanju njegova teorija znanosti i njegovo uenje o spoznaji bili su na izvjestan nain svakako jo puristiki, upravo metodoloki dogmatini, budui da se falsifikacija neke teorije, koja se ostvaruje po modusu tollens (ako A onda B; ali sada je ne-B; dakle ne-A), tvrdi kao zakljuna i konana. Falsificirana teorija je tako rei zauvijek naputena i iskljuena od svakog ponovnog uzimanja u obzir. Ovo shvatanje falsifikacionizma moralo je u meuvremenu biti naputeno. Postojale su povuene falsifikacije (npr,, Proutova hipoteza o grai atoma: da se atomska jezgra sastoji bitno od atomskih jezgra vodika, od protona koja je nakon otkria izotopa doivjela kasno, konano?, uskrsnue), (upor. npr. Lakatos 1982, I, 52 i dalje). Falsificirane teorije ih njihove kljune teze mogu se ponovo vratiti modificirano ili u okviru jedne druge situacije teorije. Pojednostavljeno, postoji uskrsnue teorija, bolje reeno: njihovih temeljnih ideja (u datom sluaju u preobraenom obliku). Popper je, nadalje, dodue priznao impregniranost baznih stavova teorijom naime, to da se oni tumae i prihvataju uvijek u svjetlu teorija. Ali on odavde i iz drugih slabosti striktnog falsifikacizma nije izvukao nikakve konsekvence. Tako ponekad razliite teorije koje zajedno djeluju (npr., jedinstvena objanjenja i interpretirajua teorija, kako je zove Lakatos, npr. teorija mjernih instrumenata) mogu stajati na dispoziciji u nekom falsificirajuem eksperimentu; esto jedan jedini univerzalni stav upravo nee biti jednosmisleno falsificiran pomou singularnog

KRITIKI R A C I O N A L I Z A M I M E T O D O L O K I P R A G M A T I Z A M

89

stava ili uopte pomou cijele testirane teorije. Popperovo prvobitno shvatanje bilo je jo isuvie mono-teorijsko, zapravo, usmjereno na pojedinane hipoteze zakona ono je moralo izbjei pluralistiki model, izbjei pluralizam teorija (upor. 24 i 66 i dalje). Kako treba postupati nakon neke falsifikacije, koji dio teorije treba biti izmijenjen, naputen, prilagoen, to je openito bez sumnje stvar jedne odluke, a prema okolnostima, stvar razmatranja svrhovitosti u historijskom kontekstu, u kontekstu koji zavisi od istraivanja, a esto i od heuristiko-metodolokog konteksta. I ovdje, dakle, susreemo pragmatiku komponentu: i teorijski napredak je zavisan od situacije znanosti, a ak i od uvjerenja zajednice znanstvenika, kao to je to pokazao Kuhn (1962). To svakako ne mora da znai da bi napredak zavisio samo od takvih historijskih i pragmatikih faktora. I kasnije (1973) Popper se u jednom novom pokuaju razraunao sa problemima indukcije i klasinog racionalizma opravdanja: njegova osnovna ideja moe se prikazati ovako: svo (znanstveno) saznanje uvijek je hipotetiko, uvijek privremeno: tenativno. Svo znanstveno saznanje ima karakter hipoteza; hipoteze nikad nisu apsolutno sigurne, one su upitne; stalno ih treba ispitivati, moraju biti podvrgnute sumnji, moraju se kritizirati i provjeravati. Ukoliko pokazuju realno-znanstveni sadraj, one bi morale moi pasti na iskustvu. Stari znanstveni ideal apsolutno sigurne istine po Popperu se pokazao kao idol. Ovu tezu Popper ak proiruje na cijelo saznanje: pod idejom neogranienog kritikog provjeravanja, svo saznanje vai kao ono koje je mogue revidirati, ponekad ak i logiko i matematiko. Apsolutno sigurnu, istinu, po Popperu, ne moemo nikad dostii, zapravo, ak niti joj smisleno teiti; bilo bi utopijski uzeti apsolutno sigurnu istinu kao praktini cilj znanosti. Svaki znanstveni stav je privremen. On se svakako moe osvjedoiti ali svako osvjedoenje je relativno, ono je takvo samo u odnosu prema drugim isto tako privremeno utvrenim stavovima. Kao to je pomenuto, od znaaja su i odnosi izmeu optih stavova i baznih stavova na temelju posmatranja, koji su zavisni od teorije i koji su relativno pragmatiki priznati, utvreni. Popperovo uenje je jo uvijek fiksirano na pojedinane stavove i hipoteze koji ujedno zastupaju neku teoriju; tek kasnije je Imre Lakatos uzeo u obzir cjeloviti sklop teorije(ja) zajedno sa uzajamnom

90

H A N S LENK

igrom parcijalnih teorija (teorija mjerenja nasuprot objanjavajuoj teoriji). Istina, dosezanje istine za Poppera je daleki utopijski cilj, utopijski ideal, ali ipak i regulativna ideja: ako je na problem isto teorijski ako neko teorijsko objanjenje treba da bude pronaeno onda kritika stoji pod regulativnom idejom pribliavanja istini a ne pod idejom naeg preivljavanja (Popper 1973, 291). Popper, dakle, ne naputa ideju istine, ali je relativira, prelazi ka tezi o pribliavanju istini. On je vjerovao da to su teorije optije, to su bolje osvjedoene, to su se due odupirale testu falsifikacije to prije postoji ansa da se one priblie istini. Popper je razvio teoriju 0 blizini istine umjesto istine, i vjerovao da se, premda se istina ne moe dostii, pribliavanje istini ipak moe nekako mjeriti, precizirati, ocjenjivati, garantirati. Teorije moraju biti izloene racionalnoj kritici; a mi emo privremeno prihvatiti one za koje izgleda da najbolje izdravaju nau kritiku, i koje imaju najveu objanjavajuu snagu (ebd. 292). Ideja istine postaje, dakle, jednom metafizikom idejom; privremena upotrebljivost teorija je u Popperovom uenju o spoznaji jedna posve (implicitna) pragmatika naznaka, jer je prihvaena u situaciji istraivanja grupe (grupa) znanstvenika za pribliavanje istini; razumije se da jedno takvo nasluivanje ili samo nada ne mogu garantirati nikakvo pribliavanje: beskrajno daleki utopijski cilj morao bi upravo po Popperovom polazitu 1 dalje ostati beskrajno udaljen. U jednom drugom shvatanju kritiki racionalizam (posebno Lakatos) jo je promijenio koncept pribliavanja istini. Sada se bitno radi o napretku znanja. Moramo biti u poloaju da moemo konstruktivno suditi o tome kada je neka teorija bolja nego neka druga, i ta znai ovo biti-bolji bez mjerljivog pribliavanja istini. To je mogue, premda se ne moe neposredno rei u kojoj mjeri se teorija pribliava istini, nego se radi o tome da se razvije kriterij koji nam doputa da navedemo u odnosu na ta neka teorija ima prednost nad drugom, ta moe da znai da je apstraktni razvitak teorije napredan, da je vodio jednoj boljoj teoriji itd. Do sada se teleoloki ili finalno formulirana teorija o pribliavanju istini zamjenjuje, dakle, jednom ne-teleolokom teorijom o relativnom napretku znanosti, koja manje pozajmljuje od metafizike ideje i pragmatiki je praktikabilnija, jer se sada ori-

KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI P R A G M A T I Z A M

91

jentira na poboljanje onoga to je dostignuto, a ne vie na beskrani put ka onom utopijskom. U toku razvitka svoje metodologije kritiki racionalizam je liberalizovao svoje polazite, moe se rei da ga je pragmatizirao a zatim jako pooptio: kao to je nagovjeteno, Popper je svoj nacrt sam razumio ne samo kao filozofsku teoriju iskustvene znanosti, zapravo, (svakodnevnog) iskustvenog znanja uopte, nego je mislio da se svo znanje moe vidjeti samo pod ovim hipotetikim idealom, da se mora to je mogue sistematinije svagda izlagati kritikom preispitivanju. Coinjectures and refutations, dakle, hrabra nasluivanja i otra opovrgavanja, to je lagvort i naslov Popperove knjige (1963). Ovaj metodoloki moto po P o p p e r u nije samo moto prirodnjaka nego i znanstvenika drutvenih znanosti, zapravo, moto samog racionalnog filozofa. Teorije su, kao to je rekao Einstein, slobodne tvorevine ljudskog duha, koje se, nakon to su jednom bile skicirane (za to je potrebna intuicija, nadarenost i naravno srea), ili kontroliraju u iskustvu ili se podvrgavaju drugim kritikim postupcima provjeravanja. Teorije su neto to na razum pokuava da pripie prirodi; neto to, pak, priroda ne doputa da joj se pripie (Popper 1979 XVIII). Razviti neku ideju, proiriti je i kritiki provjeriti, obuhvatni je model svake a posebno znanstvene argumentacije i istraivanja: ideja i kritiko provjeravanje, nacrt i kontrola, ili: konstrukcija i kritika. Konstrukcija je moment koji proizvodi sadraj, a kritika je tada upravo selektivno provjeravanje osvjedoavanja koje odreuje sadraj. Ona postupa po logikim kriterijima neproturjenosti, drugim kriterijima metodsko-sistematskog provjeravanja tako npr., po metodskom cilju falsifikacije u iskustvu. Ovaj ideal kritikog provjeravanja igra mnogo veu ulogu, ima mnogo iri znaaj nego samo u odnosu na falsificiranje u iskustvenim znanostima. Ova ideja isto se tako moe primijeniti u normatvnim disciplinama kao to su etika i pravna znanost, koje nisu nikakve iskustvene znanosti. Popperov postupak je kao osnovna ideja primjenjiv i ovdje, moda u ne tako preciznom provoenju, ali ipak u jednoj karakteristinoj odgovarajuoj primjeni. Drugim rijeima: metodoloki ideal je mnogo optiji nego to je Popper prvobitno mislio i moe se zahtijevati i za neempirijske, npr., za normativne znanosti. Preispitivanje dogaaja i historijsko opovrgavanje ovdje prirodno iziskuju postupak primjerene iz-

92

HANS LENK

mjene. Pravni propisi se ne mogu opovri putem iskustva nego moda poreenjem sa nadreenim temeljnim pravom. Sve reeno je ipak opet vano pragmatiko gledite. Prema obrascu nacrta i kritikog provjeravanja (dogaaja), tada se moe postupati i u normativnim znanostima. Osnovna ideja je, dakle, da se znanost razvija kroz neku vrstu sistematizranog trial-and-error-postupka, pri emu pokuaji, dakle koraci trial-faze, nikako ne usljeuju naslijepo, nego predstavljaju ciljano, intuitivno upravljano, usmjereno traenje, a error-faza ili opkuaj kritike, ukoliko su uspjeni, svagda vode eliminiranju ili modificiranju odgovarajuih, dosad predloenih i provjerenih nacrta (o pragmatikom aspektu trial-and-error-postupka u falsifikaciji teorija, upor. npr. Marti-Huang 1983, 272, ili novije radove o procesu rjeavanja problema, kao to su Drner 1974, Kowalski 1979, Sutanen 1974). Jedan takav ciljani trial-and-error-proces, jedan takav spoznajni proces uvijek stoji pod primatom teorije, teorijskog problema. Ako se spoznavanje shvata kao (teorijsko) rjeenje problema, onda je ono uvijek i jedna djelatnost rjeavanja problema. Ovo djelovanje u pravcu dobivanja spoznaja, u pravcu rjeavanja problema kao i sami problemi, ovisni su od struktura teorija i od struktura realiteta, a esto, barem indirektno, i od socijalnih struktura. Problemi se ne mogu i ne daju razumjeti i prikazati nezavisno od problemske situacije, nezavisno od stanja problema zajedno sa njegovim (historijskim) razvitkom i nezavisno od socijalnog uklapanja postavljanja cilja koje je povezano sa stanjem i rjeenjem problema. Problemi su strukturno pragmatiki usidreni u pragmatike veze ljudi koji spoznaju i djeluju skupa sa svojom situacijom koja je uvijek i socijalna situacija. Ukoliko (znanstveno) spoznavanje predstavlja djelatnost rjeavanja problema ili ih modelski formalno tipizira, spoznavanje je principijelno stalno strukturno povezano sa pragmatikim okolnostima. Ono je prije svega djelovanje koje je voeno teorijom i kriterijima. Spoznavanje kao djelatnost rjeavanja problema principijelno je pragmatino. Trial-and-error-postupak Popper pooptava, proiruje ga do jedne evolucione teorije samih teorija, razvitka teorija i napretka spoznaje. Historijsko sljedovanje teorija tee analogno obrascu darvinistike bioloke evolucije. Znanje napreduje slino razvitku vrsta u biologiji: Napredak spoznaje . . .

KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI PRAGMATIZAM

93

uvijek je isti: mi pokuavamo rijeiti nae probleme i putem izbora doi do privremenih rjeenja koja su u izvjesnoj mjeri upotrebljiva (1973, 289, upor i ebd. 84,37). Naa spoznaja se u svakom trenutku sastoji od onih hipoteza koje su pokazale svoju (relativnu) valjanost time da su do sada preivjele u borbi za opstanak, u konkurentskoj borbi koja odstranjuje hipoteze koje nisu valjane (ebd. 288). Radi se o pukoj metaforinoj borbi za opstanak hipoteza a ne o njihovoj borbi za egzistenciju posredstvom hipoteza. P o p p e r u se radi o evoluciji teorija a ne o evoluciji vrsta preko biolokih obiljeja ili o zasnivanju spoznaje i njenih organa i formi sa stanovita povijesnog porijekla. Ovo bi se moralo paljivo razlikovati kao veoma uobiajeno, pogotovo to se izraz evolucija primjenjuje mnogostruko i vieznano a nikako uvijek bioloki. (Ovdje se cilja na sistematski varirajue mutacije a nikako sluajno kao u biolokoj evoluciji vrsta). Ukupni razvitak naeg znanja odvija se po shemi pokuaja i pogreke. Takva jedna openita etvorodijelna shema u svojoj najjednostavnijoj formi ima komponente: postavljanje problema, privremena teorija .. . (pokuaj) odstranjivanja greke kritikim provjeravanjem (racionalna kritika), i kao etvrta komponenta neki novi p r o b l e m . . . ili vie novih problema.. . koji su esto dublji nego to su to stari (ebd. 315), koji omoguuju dublji uvid i time predstavljaju neki napredak. Napredak se sastoji u razvitku sve opentijih i preciznijih teorija sa bogatijim sadrajem. Popperova nebioloka teorija evolucije znanja mogla bi se, razumljivo, i pooptiti u jednu od vani ju generalnu hipotezu o preivljavanju koja se odnosi na vrste, koja predstavlja prednost selekcije posredstvom znanja hipoteza. Popperov zaotreni bonmot da je od amebe do Einsteina samo jedan korak (ebd. 273,375), pokazuje da je ovo on svakako implicitno imao na umu (upor. i ebd. 169 i ee). Oba ova evoluciona tumaenja su eminentno pragmatika. Popper misli samo povezujui pragmatika razmatranja sa evolucionim: neuspjeh a ne uspjeh vodi kroz prirodni izbor ka relativnom fiksiranju uspjenih naina reakcije, a ivot je rjeavanje problema i otkrivanje (ebd. 168). Popper kae da se nae ljudsko spoznavanje razlikuje od slijepih pokuaja i pogreaka u razvitku vrsta ili ivotinja ili ameba, time da nai nacrti mogu nai oslonac u jednom treem svijetu kritike diskusije: u

94

HANS LENK

svijetu jezika, u svijetu objektivne spoznaje, u svijetu sadraja misli, nepromjenjivih struktura onoga to je planirano i onoga to je konstruisao ovjek (u problematine aspekte Popperove ontologije triju svjetova ovdje neemo ulaziti). Ako se za trial-and-error-proces u malom, lako mogu navesti pragmatike komponente, onda se takoer mogu navesti i za velike: evolucionizam posmatra informaciju o fizikalnom realitetu nae blie okoline koju isporuuju nai ulni organi, kao openito prilino pouzdanu, jer inae ne bismo bili ovdje (Watkins 1979, 207). Premda su mogue i zablude, moemo .. . imati povjerenja u to da spoznaje o onim crtama svijeta ije realistiko ocjenjivanje ponekad znai pitanje ivota i smrti, nisu sistematski pogreni (ebd. upor. gore 57). Noviji razvitak kritkog racionalizma povezao je pragmatizam sa izvjesnim liberalizirani em i historiziranjem temeljnog ishodita. Ovo e se ukratko skicirati u slijedeim redovima. Kao to je naglaeno, Popperov raniji nacrt bio je monoteorijski i fiksiran za pojedinane hipoteze. Znanstvena falsifikacija ne odnosi se, pak, samo na pojedinane stavove, na pojedinane hipoteze, nego esto na cijele, eventualno vrlo kompleksne teorije unutar tradicionalnih linija ili povijesnih serija teorija (unutar krivo shvaenih takozvanih istraivakih programa kod Lakatosa), ije je prosuivanje mogue tek u kasnijem povijesnom osvrtu i u relativnom pogledu na napredak spoznaje, nasuprot teorija-prathodnika. Falsifikacije se, kao to je reeno, mogu katkada izvriti ak i povratno, one su, dakle, prema prilikama sa svoje strane prolazne. Praktiki povijesni tok razvitka znanosti suodluuje. Govori se o dinamici teorija (vidi gore str. 52). Ali, dinamika teorija uvijek je pragmatiki situirana. Da li se neka izmjena teorija prosuuje kao napredna, zavisi od pragmatikog uklapanja u serije teorija kao i od metodoloke funkcije i od prosuivanja plodonosnosti. Da li se principijelno javljaju nove injenice, da li se stare anomalije spreavaju? Znanstvenici takoer praktiki stalno rade sa teorijama koje pokazuju anomalije, i strogo uzev treba ih zapravo posmatrati kao falsificirane. Pragmatike uklapanje ovdje je takoer doista jasno. Nadalje, openito vai (po Stegmlleru, 1969, 1983) da su takozvana statistika objanjenja dogaaja u stvarnosti prag-

KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI PRAGMATIZAM

95

mauka sistematiziranja (tzv. obrazloenja), koja navode samo oekivanja sa kojom se vjerovatnoom moe (ili bi se mogao) oekivati neki dogaaj (vidi gore, 49 i dalje, 75 i dalje). Pragmatiko uklapanje je evidentno u statistikim objanjenjima dogaaja. Popperovo prvobitno polazite imalo je tekoa sa statistikim objanjenjima i zakonima. Njih, naime, nije mogue jednostavno falsificrati jednim jedinim, premda reproducibilnim, dogaajem; ovdje je potrebno uvesti dodatne mjere odstupanja i rasipanja. A to zavisi od pragmatikih relativiziranja, od razmatranja svrhovitosti i utvrivanja svrhovitosti. Nadalje, i zakone, kod kojih se logiki izrazi za sve ili postoji javljaju kombinirano (a ovo bi mogao biti sluaj kod mnogih, ako ne ak kod najveeg broja univerzalnih prirodnih zakona, ali i kod doista generalnih nomolokih hipoteza drutvenih znanosti) nije mogue falsificirati. Popper je mogao barem u ranoj fazi pretpostaviti isuvie jednostavne strukture zakona i teorija. Uz to, on je jednostavno ignorirao uzajamnu igru povijesnog razvitka teorija, povezanosti otkria i metodolokih gledita. Konano i otro razgranienje iskustvenih zakona od metafizkih stavova pokazalo se na koncu kao neprovedivo. Popper (1976, 13) je sam mislio da metafizike ideje (mogu) poduprijeti empirijske znanosti. Lakatos i Feyerabend, npr., ak govore o jednoj 'dobroj' znanstvenoj metafizici, Watkins o influential metaphysic, koja je potrebna kao plodonosna kljuna ideja iskustveno-znanstvenih teorija. Uprkos svem liberaliziranju, uprkos okretanju od striktnog falsifikacionizma, ipak je zadrana ideja kritikog provjeravanja, osvjedoavanja, bez konanog naputanja falsificiranog kandidata za zakon. Generalno se, dakle, treba utvrditi jedno postaj an je-pragmatinim kritikog racionalizma, a da opta ideja epistemikog falibilizma, odnosno otrog kritikog provjeravanja, nije naputena. Program naivnog dogmatskog i metodolokog falsifikacionizma moe se, dakle, strogo uzev, smatrati neuspjelim. Ovo polazite Lakatos (1974, 1982, I) zato eli zamijeniti jednim rafiniranim (sophisticated) falsifikacionizmom. Ova izmjenjena, diferencirana forma falsifkacionizma (pitanje je da li se uopte jo moe govorit o falsifikacionizmu) naputa stajalite sve-ili-nita, naputa otro ili-ili izmeu potvrenih i falsificiranih teorija. Lakatos premjeta teite na nizove teo-

96

HANS

LENK

rij a koje povijesno slijede jedna poslije druge, i na njihovu heurastiku (na pogreno nazvane -istraivake programe-). Teorije (njihov sadraj i struktura) kao pojedinane i po sebi, nisu znanstvene i racionalne nego su prelazi izmeu povijesnih dogaaja i sljedbenika meu teorijama jedne serije. Ovaj niz se razvija u povijesti dotine znanosti. Teorija znanosti i falsifikacija teorija od sada se istoriziraju i pragmatiziraju. Umjesto jednog apsolutnog za teoriju vai (samo) jo jedan kostruktivni votum nepovjerenja. Znanstvenik je prinuen da radi ak sa nekom falisificiranom teorijom sve dotle dok ne raspolae boljom teorijom. Teorije (eventualno promjenjive) takoer mogu ponovo uskrsnuti (vidi gore str. 90). Takoer, razliite teorije mogu u prognozama i objanjenjima imati jednak uinak, tako da se izmeu njih mora odluiti po drugim kriterijumima, iako se one u praksi ne primjenjuju ak alternativno. Putanje satelita se jo i danas izraunavaju po Newtonovoj teoriji gravitacije. Na poetku neke teorije stoje modelske, idealizirane koncepcije; ove koncepcije koje jo nisu potpuno izraene, jedva da se zbilja mogu ozbiljno odbaciti pomou protivrjeeeg iskustva ili falsificirajue hipoteze. Falsifikatije u ovoj modificiranoj formi znai, dakle, samo nastupanje jedne falsificiraj ue instance, nekog falsificirajueg eksperimenta, ali nikakvo konano dogmatsko odbacivanje teorije nego, mnogo vie, zahtjev za modifikacijom teorije (ili, prema okolnostima i teorije mjerenja), da bi se falsificirajui efekt odstranio. Ako bi se slijedio prvobitni falsifikacionizam, onda bi se morale odbaciti sve teorije; jer, u najotrijem smislu sve su one falsificirane budui da sve one pokazuju svoje dotine anomalije koje su u fazi izrade teorije djelomino najprije ignorirane ili zaobiene u interpretaciji (upor. npr., Lakatos 1982). Za teorije takoer ne postoji jedan zauvijek odluujui experimentum crucis. Experimentum eru eis je za Lakatosa jedna kasnija poasna titula koja se dodjeljuje nakon odreenog eksperimenta koji se u historijskom osvrtu vidi kao odluujui povod za prelaz ka nekoj novoj teoriji. Svaka falsifikacija je, dakle, najprije samo privremena, samo u dugom povijesnom osvrtu ona moe biti vrednovana kao relativno konana. I ovo je ponovo taka koja istie pragmatiku vrednovanja (historijska poreenja, vrednovanje kroz scientific Community,

KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI PRAGMATIZAM

97

aspekt prosuivanja, eventualno manje ili vie otri metodoloki zahtjevi itd.). U metodolokoj koncepciji neka teorija je bolja nego neka druga, nego njena prethodnica, ako ima vie empirijskog sadraja, to znai, doputa da se prognoziraju nove injenice, kao to moe doprinijeti spreavanju nekih anomalija stare teorije, i u najmanju ruku omoguuje da se takve anomalije ujedno objasne (ovdje emo samo u parantezama ukazati na tekoe koje se mogu samo pragmatiki rijeiti, na tekoe problema inkomenzurabilnosti prilikom poreenja utemeljivanja razliitih teorija upor. Feyerabend). U Popperovom uenju spoznaji i uenju kritikog racionalizma moe se, kao to smo vidjeli, navesti veliki broj pragmatikih momenata koji, pak, do sada nisu dovoljno sistematski reflektirani niti se dovoljno reflektiraju. U cjelini, svakako se moe utvrditi tendencija ka pragmatikom relativiranju prvobitnog tvrdog programa. Moda bi razvitak protekao posve drugaije da Popper pragmatizam nije identificirao sa tradicionalnim pragmatizmom istine i pragmatizmom stava, dakle, sa jednim uenjem spoznaji koje stavove, hipoteze, i teorije jednostavno vrednuju sa stanovita korisnosti, plodonosnosti: po tome su stavovi istiniti samo onda ako su plodonosni, korisni. Popper (1976, 221) s pravom odbacuje ovu definiciju istine, identifikaciju istine i osvjedoenja, ali je saglasan sa pragmatizmom ukoliko se time ne kae nita drugo nego da logiko vrednovanje uspjeha neke teorije moe biti samo vrednovanje njenog osvjedoenja. Ova ideja napredujueg osvjedoenja (relativno boljih) teorija (serija teorija), napustila je i tezu istini ili slinosti istini, odnosno pribliavanju istini teorija (vidi gore 93). Spoznavanje je teorijsko rjeavanje problema, djelatnost rjeavanje problema koja je zavisna od teorija. Ovo spoznavanje nije na dui rok obavezno nekom teorijskom monizmu, teorijska mnogostrukost i diferenciranje su principijelno mogui. Jedno prethodno teleoloko usmjeravanje metodologije, koje unosi utopijske elemente, pokazuje se kao nepotrebno ako su mogua praktikabilna i postupno utvrdiva poboljanja iznad onog to je dostignuto do sada. Takoe openito vai da spoznavanje kao rjeavanje problema, kao izbor hipoteza za sticanje spoznaje, jest djelovanje voeno kriterijima. Hipoteze se biraju na temelju kriterija, najee na temelju kriterija

98

HANS

LENK

osvjedoavanja. Osvjedoenje moe biti definirano i prosueno na osnovu primjene kriterija. Kriteriji su uvijek sredstva koja se odnose na neki cilj. Kriteriji su nabijeni pragmatiki. Ovo vai i onda kad se poveava semantiki stupanj, kad se primjenjuju metakriteriji. Za kriterije se u pogledu rjeavanja problema u verbalnom smislu moe argumentirati samo pragmatiki. I kriterij za izbor hipoteza moe se osvjedoiti. Osvjedoenje se moe, dakle, odnositi ne samo na teorije i hipoteze nego i na kriterije, takoe na jednoj metateorvjskoj ravni. Kriteriji su dijelovi metode prosuivanja i kao takvi oslonjeni na primjerenost i djelotvornost koja se moe kontrolirati i koja se generalno, sistematski mora garantirati. Kriteriji su povezani sa pragmatikim kontekstima i prosuuju se pod semantikim visoko vrijednim metakriterijima. Kritiki racionalizam i metodoloki pragmatizam Same teorije i hipoteze mogu se prosuditi prema njihovoj efektivnosti, prema njihovom osvjedoenju nasuprot kontroliranim, to je mogue otrijim pokuajima opovrgavanja (mogunosti falisifikacije); kriteriji mogu biti prosueni prema njihovom dugotrajnom ivotno-praktikom osvjedoavanju, po vrednovanju uspjenosti u smislu u metodolokog pragmatizma (Rescher, 1977). Ukoliko metodoloki pragmatizam (vidi gore str. 55 i dalje) zahtijeva osvjedoenje normativnih kriterija prosuivanja i metodolokih pravila vieg stupnja (jer su metateorijska), on metodologiju kritikog racionalizma posve povezuje sa zahtjevima praktinog znanstvenog djelovanja i odluivanja (upor. Rescher, 1977). Time ovo stanovite metodolokog pragmatizma moe biti shvaeno kao jedno ekspHcitno, sistematski reflektirajue proirenje i daljnji razvitak metodologije kritikog racionalizma, koje moe u cijelosti prihvatiti njegove kritiko-racionalistike elemente. Zato ovdje treba poblie osvijetliti metodoloki pragmatizam. Njegova osnovna ideja je (kao to je ve razjanjeno, vidi gore str. 55), da iskazi, stavovi ili mnotva hipoteza ili neka teorija, trebaju i mogu biti privremeno akceptirane kao istinite, ako odgovaraju nekom znanstveno opravdanom kriteriju prosuivanja. Jedan takav kriterij vai kao opravdan kada se osvjedouje kao naelo prosuivanja stavova, iskaza, mnotva

KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI PRAGMATIZAM

99

hipoteza ili teorija. Prosuivanje, npr., kriterija rastueg sadraja iskustva, ili smanjenja anomalija ili prosuivanje poreenja da se u izvjesnom smislu moe utvrditi koja je od dviju teorija bolja, jesu bitna stanovita za prosuivanje teorija. Na ovaj nain tako rei imamo metakriterij koji se dugotrajno osvjedoava ali se vie ne radi jednom pukom kriteriju garancije nieg stepena za akceptiranje stavova. Uvrtavanje neke hipoteze odnosno mnotva hipoteza ili teorija kao istinitih, shvaa se kao spoznajna radnja. Kao takva ona sa svoje strane pretpostavlja kriterije akceptiranja koji se na osnovu pragmatikih metakriterija moraju osvjedoiti. Ovo to je posljednje reeno svakako je odluujua ideja Rescherovog takozvanog metodolokog pragmatizma koji se zove i pragmatizmom koji je orijentiran na kriterije: hipoteze, dakle, stavovi ili iskazi objekt-jezika teorije nisu za osvjedoavanje, za pragmatiku vrednovanje, nego su to upravo sami kriteriji, dakle metodoloki kriteriji po kojima se prosuuju hipoteze. Ovi kriteriji se vrednuju i prosuuju prema njihovim dugotrajnim, ivotno-praktikim gleditima, prema vjerovatnoama njihove korisnosti ili vjerovatnoama uspjenosti. Umjesto teorija na osnovnoj ravni objekt-jezika ili umjesto metoda, prosuuju se, dakle, metodologije prosuivanja teorija, pa se, dakle, penjemo za jedan metateorijski stupanj vie. Osnovna ideja je stoga da najprije teorije iskustvenih znanosti principijelno moraju moi propasti, i drugo, moraju slijediti kriterij izbora i kriterije vrednovanja koji su se sami ivotno-praktino osvjedoili. Radi se, dakle, jednom metodolokom proirenju kritikog racionalizma sa povratnim spajanjem prosuivanja vieg stupnja metodolokih pravila i kriterija, na stupnju vrednovanja teorija i hipoteza. Radi se, dakle, tome da se metodologije same pragmatiki vrednuju i da se pobrinemo za to da se ovo vrednovanje protegne i na prosuivanje teorija, ali ipak ne vie kao u klasinom pragmatizmu, da se prosto brinemo tome da samo utvrdimo istinu stavova na temelju njihove plodonosnosti ili njihovih konsekvenci. Metodoloki pragmatizam ne treba brkati sa dosadanjim pragmatizmom istine ili pragmatozmom stava (istinito je samo ono to je plodonosno /Goethe/, kako je zastupan u klasinom amerikom pragmatizmu). Kao to je pomenuto (vidi gore str. 55), ovo novo stajalite se moe u cijelosti ujediniti sa korespondencijskom teorijom istine. Metodoloki govorei, kritiki

100

H A N S LENK

racionalizam bi se mogao oznaiti upravo kao pragmatika metodologija spoznaje, a u smislu Rescherovog pragmatizma kriterija ak kao jedno metodoloko-pragmatiko ili historijsko-pragmatiko uenje o spoznaji. Metafiziko uvjerenje kritikog racionalizma stoga moe ostati netaknuto. Novija, liberalnija varijanta pragmatizma izgleda da ne postavlja nikakve metafizike probleme konfrontacije prema kritikom racionalizmu. Jedna kritika diskusija ovih problema izmeu kritikog racionalizma i pragmatizma kriterija jo nije obavljena. Ona ne bi trebala biti isuvie teka, a ipak je ovaj noviji pragmatizam metafiziki neutralan prema realistikim tvrenjima, budui da se izriito ograniava na polje metodologije. Gledano metodoloki, dalje razvijeni kritiki racionalizam i noviji pragmatizam idu zajedno. Gledano metafiziki, oba se mogu ujediniti utoliko to se kritiki realizam kritikog racionalizma moe potpuno povezati sa zahtjevima metodolokog pragmatizma. Tako postojani sistematski uspjeh neke metode odnosno nekog kriterija moe direktno sluiti kao generalni metodoloki kriterij aproksimacije istine, odnosno, kao indikator napretka spoznaje, kao to smo to blie ve obrazloili (vidi gore str. 56). I metodoloki pragmatizam prua, dakle, take oslonca, indikatore za generalno hipotetiko pripisivanje napretka znanosti ili eventualno za privremeno nasluivanje istine za uspjene teorijske nacrte. On tako povezuje spoznajno-teorijske aspekte sa pragmatinim okolnostima, pozadinama, ivotnim formama, situacijama u koje je znanost uvijek upletena i u kojima se razvija. Kao teorijski osnov on odgovara i novijim znanstveno-sociolokim stajalitima, takozvanom pogreno shvaenom konstruktivistikom stajalitu, u kojemu se laboratorijsko istraivanje istrauje ujedno i kulturno-antropoloko-etaiografski, na determinantama u socijalno, kulturno i historijski razvijenim formama ivota (uporedi npr. Knorr-Cetina, 1984). Osim toga, metodoloki pragmatizam korespondira sa novijim tendencijama prema historizirajuem posmatranju u teoriji znanosti. Ako se kritiki racionalizam interno razvija dalje, kao to je to inio Lakatos sa Popperom, onda se naputa ideja da se u toku razvitka istraivanja sve vie pribliavamo istini; umjerenije se moe rei jo samo to da se ostvario i dokle se ostvario ili postigao sukcesivni napredak iznad dosadanjeg stanja spoznaje. Moe se razviti jedna bolja teorija i takoer rei

KRITIKI RACIONALIZAM

I METODOLOKI PRAGMATIZAM

101

ta jest jedna bolja teorija, a da ne moemo biti sigurni ili ne moemo garantovati, kao sto se jo nadao i tvrdio Popper, da se sa boljom teorijom moramo moi pribliiti istini. U ulozi znanstvenika ovome se, naravno, nadamo od sada kao i do sada, ali se metodoloki ne moe garantirati niti faktiki otkupiti samo tvrenjem. Teorija znanosti tada sama postaje nekom vrstom metodologije koja postavlja osnove, sa stanovita kritikog osvjedoenja, pri emu se osvjedoenje, s jedne strane, odnosi na eksperimentalni test i na poreenje teorija, posebno u toku povijesnog razvitka (pomislimo na istraivake programe i serije teorija kod Lakatosa, vidi gore str. 91). S druge strane, kritiko osvjedoenje se usmjerava na metodoloka stajalita prosuivanja i na same metodoloke kriterije. Time to metodoloki pragmatizam unosi jo i povijesna gledita osvjedoenja kriterija prosuivanja i metodolokih pravila, dakle na tako rei vioj, metateorijskoj ravni uvodi postulat osvjedoenja, on ostvaruje odgovarajuu proirujuu, i sa metodologijom kritikog racionalizma (posebno kod Lakatosa) posve uskladivu i kombinatornu povezanost zahtjeva osvjedoenja sa praktinim djelovanjem. To znai da se praktino djelovanje i napredak u znanosti ne povezuju samo na niim nivoima sa prosuivanjem pojedinane hipoteze ili mnotva hipoteza ili npr., u takozvanom Sneedovom i Stegmiillerovom stajalitu ne-iskaza (vidi gore str. 52 i dalje), sa teorijom i njenim mogunostima proirenja, nego u cjelini sa praktinim djelovanjem sa tim kako znanstvenik postupa i kako se ono mora prosuditi sa metodolokih stajalita. Ve smo spomenuli (vidi gore str. 58 i dalje) da teorija znanosti postaje otvorenija za pluralistika i futuristika nastojanja, i da se djelotvornije oslobaa od nekih konzervativnih tendencija i apsolutistikih racionalistikih uvjerenja. Mogunosti razvitka buduih teorija mogu se katkada skicirati slobodnije i od vanije. Razgranavanja napretka (upor. str. 136; Stegmllar, 1980, 24, 132 i dalje) mogu se tek tako u zadatku jednosmjernog puta pribliavanja istini znanstveno teorijski opravdati. Ovo je panje vrijedna prednost ovog novog pluralizma u pragmatizmu kriterija. Jedan stvarniji pluralizam teorija, koji se ipak nije izopaio u jedan cjeloviti konvencionalizam, moe se zastupati tek na ovom osnovu. Ali, to pretpostavlja da se u teoriji znanosti isto tako naputa stajalite apsolutistikih nad-filozofa, cenzora znanosti, kao to se.

102

H A N S

LENK

pokuava da se u blizini prakse sarauje sa znanstvenikom na njenim zbiljskim problemima. Ako se, dakle, teorija znanosti jae orijentira na praktine situacije istraivanja, to za drutvene znanosti i njihove probleme temelja moe biti samo od koristi. Literatura Adorno, Th.W. u.a., Der Positivismusstreit in der deutschen Soziologie, Neuwied/Berlin 1969. Albert, H., Pldoyer fr kritischen Rationdlismus, Mnchen 1971. Albert, H., (Hg.), Theorie und Realitt, Tbingen 21972. Albert, H., Traktat ber kritische Veriunft, Tbingen 31975. Albert, H., Kritische Vernunft und menschliche Praxis, Stuttgart 1977. Albert, H., Die Wissenschaft und die Fehlbarkeit der Vernunft, Tbingen 1982. Bunge, M. (Hg.), The Critical Approach to Science and Philosophy, New York 1964. Drner, D., Die kognitive Organisation beim Problemlsen, Bern-Stuttgart-Wien 1974. Feyerabend, P.K., Der wissenschaftstheoretische Realismus und die Autoritt der Wissenschaften, Braunschweig/Wiesbaden 1978. Feyerabend, P.K., Probleme des Empirismus, Braunschweig/ Wiesbaden 1981. Keuth, H., Realitt und Wahrheit, Tbingen 1978. Knorr-Cetina, K., Die Fabrikation von Erkenntnis, Frankfurt/M. 1984. Kowalski, R., Logic for Problem Solving, New York-Oxford 1979. Kuhn, Th.S., The Structure of Scientific Revolutions, Chicago 1962; dt. Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, Frankfurt/M. 1973. Lakatos, I. und Musgrave A. (Hg.), Kritik und Erkenntnisfortschritt, Braunschweig 1974. Lakatos, I., Beweise und Wiederlegungen, Braunschweig 1979. Lakatos, I., Philosophische Schriften. Bd. I: Die Methodologie der wissenschaftlichen Forschungsprogramme; Bd. II:

KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI P R A G M A T I Z A M

103

Mathematik, empirische Wissenschaft und Erkenntnistheorie, Braunschweig/Wiesbaden 1982. Lenk, H. Phikeophische Logikbegrndung und rationaler Kritizismus, in: Zeitschrift fr philosophische Forschung 24 (1970), 183205; leicht gendert wiederabgedruckt in: 1973, 88109. Lenk, H. (Hg.), Neue Aspekte der Wissenschaftstheorie, Braunschweig 1971. Lenk, H., Erklrung, Prognose, Planung, Freiburg 1972a. Lenk, H., Philosophie im technologischen Zeitalter, Stuttgart u.a. 21972b. Lenk, H., Metalogik und Sprachanalyse, Freiburg 1973. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Marti-Huang, D., Poppers Rckzug in die Metaphysik, in: Dialectica 37 (1983), 269283. Popper, K.R., Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, 2 Bde., Mnchen/Bern 1957/58. Popper, K.R., Conjectures and Refutations, London 1963. Popper, K.R., Die Zielsetzung der Erfahrungswissenschaft, in: Albert (1972), 2941. Popper, K.R., Objektive Erkenntnis, Hamburg 1973. Popper, K.R., Dos Elend des Historizismus, Tbingen ''1974. Popper, K.R., Logik der Forschung, Tbingen 61976. Popper, K.R., Die beiden Grundprobleme der Erkenntnistheorie, Tbingen 1979. Rescher, N., Methodological Pragmatism, Oxford 1977. Siitonen, ., ^Demarcation of Science from the Point of View of Problems and Problem-Solving, in: Philosophia naturalis 21 (1984), 339353. Spinner, H., Pluralismus als Erkenntnismodell, Frankfurt/M. 1974. Stachowiak, H., Allgemeine Modelltheorie, Wien/New York 1973. Stachowiak, H. (Hg.), Modelle-Konstruktion der Wirklichkeit, Mnchen 1983. Stegmller, W., Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorie und Analytischen Philosophie. Bd. I: Erklrung, Begrndung, Kausalitt. Berlin u.a. 1969, 1983. Stegmller, W., Neue Wege der Wissenschaftsphilosophie, Berlin-Heidelberg-New York 1980.
2

104

HANS

LENK

Topitsch, E Sozialphosophie zwischen Wissenschaft und Ideologie, Neuwied 1961. Topitsch, E., Mythos-Philosophie-Politik, Freiburg 1969. Topitsch, E. (Hg.), Logik der Sozialwissenschaften, Kln 1976. Watirins, J.W.N., "Influential and Confirmable Metaphysics, in: Mind, N.S. 67 (1958), 344365. Watkins, J.W.N., -Karl Raimund Popper: Die Einheit seines Denkens, in: Speck, J. (Hg.), Grundprobleme der groen Philosophen, Philosophie der Gegenwart, Bd. I, Gttingen 1979, 152215. Wellmer, ., Methodologie als Erkenntnistheorie, Frankfurt/M. 1967.
9 2

ZNANOST IZMEU NELAGODNOSTI I PRECJENJIVANJA Seveso, Harisburg, Bopal, ernobilj takve katastrofe okolnog svijeta posljednjih godina vae kao publicistiki sudbinski znak jednog novog pokreta koji je neprijateljski prema znanosti. Ponovo smo, u ovom stoljeu trei put, potreseni jednim valom kulturne kritike tehnike, primijenjene znanosti i znanosti uopte. Nakon crne kritike kulture poslije prvog svjetskog rata, dola je crvena kritika sredinom ezdesetih godina, a sada je od kraja sedamdesetih godina na djelu oigledno zelena kritika. Pri tome je znanost baena u isti lonac sa tehnikom. Ako se neomarksistika kritika protiv svakog opteg pravila usmjerila na znanost i tehniku, jer je u svakom logikom pravilu, u svakoj sistemskoj zakonomjernosti, u svakoj prirodnoj zakonitosti, slutila logiku razarajueg gospodarenja posebno Marcuse u svojoj knjizi ovjek jedne dimenzije ali i u knjizi Struktura nagona i drutvo i ako je mislila da se gospodarenje nad prirodom nuno i uvijek preobraava u gospodarenje ovjeka nad ovjekom kako Marcuse formulira oslanjajui se na Marxa onda se sada novo zeleno odbijanje blisko praksi i projektima, hrani iz drugih izvora, npr., iz nove ekoloke svijesti i volje za alternativnim formama ivota kao i iz volje za jednim moralom koji manje iskoritava prirodu nego to je Zapad jednosmisleno vladao prirodom jo od uvenog Potdnite prirodu sebi do marksistikog samooslobaanja ovjeka putem rada na prirodi. Kada je planer znanosti Ozbekhan (1969, 146) jo prije sedamnaest godina pokuao propagirati ekoloku ravnoteu kao fundamentalnu vrijednost jedne etike prijateljstva prema okolnom svijetu to uistinu, naravno, nije nikakva fundamentalna nego

106

HANS

LENK

izvedena vrijednost to je tada zvualo pomalo smijeSno. Kritika nesputanog rasta, obnovljena svijest u granicama, tada je svakako ila zajedno sa neomarksistikom ideologijom i strategijom odbijanja djelovanja. Dostigli smo jedno stanje produkcije, stanje tehnikog razvitka koji nam doputa da smirimo napredak kako kae Marcuse i da se ujedno odreknemo daljnjih koraka, te da tako rei uivamo plodove historijskog razvitka tehnike i znanosti na Zapadu. Ja u se tome jo vratiti, jer je po mom miljenju takav govor o smirenju fatalistika izdaja i defetizam, koji bi vodio u regres, koji je pred prijeteim katastrofama gladi i pred problemima nerazvijenih zemalja itd., u izvjesnom smislu ak asocijalan, neodgovoran prema cijelom ovjeanstvu. Pokazalo se da tok modernih kriza jednog egzaltiranog publicity-drustva pomislimo na socioloke teorije irenja glasina dodatno suodreuje i image, finansiranje, mogunosti razvitka, a time i tempo razvoja znanosti i tehnike. Znanost i tehnika su dodatno postali predmetom ogovaranja. U izvjesnom smislu to je dobro i vano radi spreavanja nekontrolisanog divljeg rasta javno finansiranih specijalnih interesa, ako se radi o znatnim sredstvima, koja, na koncu, ukljuuju poreske obaveznike. Uimo se da bolje ocjenjujemo uloge, funkcije, granice, prosuivanja, vrednovanja i uklapanja u nadreene perspektive, ali u cjelini uimo da spoznamo jednostranosti jedne ekonomistiki usmjerene politike istraivanja i razvojne politike. Ako se znanost prvobitno pojavila radi tumaenja smisla, smislenog orijentisanja, tako rei radi kozmikog situiranja ovjeka i radi spoznaje velianstvenosti boijeg stvaranja (sjetimo se Keplerovih spisa o tome), i ako znanost nikako nije roena, kao to pretpostavlja Hermann Lbbe, samo iz teorijske radoznalosti u ovom smislu premda je i ovo bio jedan bitan element onda je ona ovaj poloaj ipak izgubila u procesu sekularizirani a kojeg je sama uvela, i u procesu razoarenja u oekivanja, koji je povezan sa izvjesnim obeanjima smisla. Ona je, kao to pomalo pogreno, kae Tenbruck trivijalizirana, a to najprije vai za prirodnu znanost. O njenom toboe smanjenom tumaenju smisla Tenbruck kae: Sama priroda je danas za nas upravo mrtva (1975, 24), a da pritom ne pokazuje isu vie osjetljivosti za renaturalizira-

ZNANOST

IZMEU

N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

107

nje vrijednosti, slika svijeta i samoprikazivanja ovjeka, onako kako su oni postali vidljivi u ekolokom pokretu u kojem se odraava etiko misaono blago od Schopenhauera do Alberta Schweizera, koji nikako nije bez uticaja u smislu strahopotovanja pred ivotom, u smislu samilosti pred kreaturom itd. Oekivanja spasa od znanosti tada su, a posebno u novije vrijeme, dodatno prenesena na drutvene znanosti, nakon to je prirodna znanost u ovom smislu oigledno izgubila znaenje kae Tenbruck a sada se drutvene znanosti spremaju za to da pretjerana oekivanja isto tako iznevjere. Znanost se tada sve vie i vie tumai, prosuuje, zahtjeva, podupire s obzirom na svoju istu korisnost. Srodnost sa diskusijom o finaliziranju je ovdje jasna; o tome neu raspravljati do u detalje. Ja, meutim, ne vjerujem u ovo totalno sekulariziranje, ekonomiziranje, finaliziranje, demitologiziranje uloge znanosti. Prisutnost mita, da upotrebim izraz Kolakowskog, suvie je jasna da ne bi djelovala podzemno i na povrinske uzburkanosti medijske javnosti. Niti totalno trivijaliziranje smisla znanosti, a posebno tehnike dakle, ideologija totalne napravljivosti (Machbarkeit), npr., ideologija onog can implies ought (to se moe napraviti treba se i proizvesti) niti, dakle, ovo trivijaliziranje smisla u korist puke orijentacije prema korisnosti, niti suvie pojednostavljena suprotstavljenost teorijske radoznalosti i drutvene relevantnosti (a la Lbbe), nisu posljednja rije u ovom pravcu; posljednja rije su tako malo kao i eksterna protivpozicija jednakosti svih tako iracionalnih tradicija i pretjerane odgovornosti znanstvene politike pred graanskim inicijativama sjetimo se, npr., Feyerabendovih lagvorta: graanske inicijative umjesto spoznajne teorije, graanske inicijative umjesto teorije drave i filozofije, i njegovog starog pseudo metapravila Anything goes ini ta hoe u znanosti, ne dri se striktno pravila (premda je ova rije u izvjesnom smislu kod Feyerabendovih prvih kritiara pogreno shvaena). Sve ovo nisu nikakvi odgovarajui opisi ili strategije za jedno praktikabilno i realistiko ophoenje sa tehnikom. Danas su u svakom sluaju big sience i velike tehnike inovacije uvijek u nadlenosti politikih odluka i politike odgovornosti. To ne Vai za sve znanosti nego sutinski za znanosti koje trae velike izdatke. Image znanosti je danas suvie podvrgnut

108

HANS LENK

pomodnoj jurnjavi za efektima, djelimino zato: 1. jer su se zakoni drutva publiciteta nametnuli univerzitetima i istraivakim institucijama. 2. jer su znanstvenici u prosvjeivanju i informacionoj politici dalekseno zakazali ili, jer su moda bili izloeni pretjeranim zahtjevima da svoje nadlenosti izloe javnosti zaista smisleno, razumljivo i uvjerljivo; 3. jer, npr., o znanstvenim institucijama velikih istraivanja upravo u oblasti atomske energije, nije hilo smislene, niti bilo kakve pomenute politike informacija; suvie se dugo igralo zatvorenim kartama, a djelimino se operiralo vrlo nespretno (pomiljam na Centar za istraivanje atomskog jezgra u Karlsruhe-u, koji je upravo u trenutku kada je debata o atomskoj energiji postala javnim politikumom, smanjio Institut za primijenjenu sistemsku analizu koji je nastavio da radi kao mali nesamostalni, za rad jedva sposobni odjel pod neposrednom upravom, umjesto da upravo sada podstakne i forsira ove oblasti drutveno-zanstvenih i kombinovanih drutveno-znanstvenih, ekolokih, regionalno-znanstvenih i ostalih istraivanja). Daljnji razlozi za rastue javno osporavanje znanosti su i u tome da je samo kratkovidi ali razumljivi argument koristi ovladao znanstvenom politikom, unapreivanjem znanosti, i da je vodio tome da su znanstvenici lobistiki obeavali plavetnilo neba ne samo iznad Ruhra dajui skrivena obeanja budili neostvariva oekivanja da bi mogli dobiti to vie sredstva za istraivanja. Lbbe (1976) je naveo tane argumente, ali, kako ja mislim, argumente koji su jo u prvom planu argumenti za rastui deficit opravdanja i za takozvanu krizu legitimacije znanosti. Naveu njegove argumente i kratko se prema njima odrediti. Sutinski se radi o deset taaka: 1. Lbbe misli da su rastui izdaci za istraivanje, rastua davanja drave za znanost i tehniku, za istraivanje i razvoj koji su u posljednjih petnaest godina porasli od 1,3 do 2,5% bruto drutvenog proizvoda, prirodno proizveli rastui pritisak opravdanja pred javnou, pred poreskim obaveznikom. Utoliko e posebno biti teka legitimacija fundamentalnih istraivanja i legitimacija duhovnih znanosti, gdje se neposredno ne moe uvidjeti korisnost u novanim izrazima ili u dobiti.

Z N A N O S T I Z M E U N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

109

2. Javlja se stalno rastui pogrean odnos izmeu oekivanja znanja i trokova istraivanja izvjesni efekt granice kotanja: rastui izdaci donose sve manje prinose. Sto se vie ulae u velika istraivanja to se manje mora na njih raunati, tako da dobiti postaju upravo marginalne. 3. Moralna problematinost s obzirom na ograniena sredstva. Lbbe reducira problem iskljuivo na pitanje da li je moralno dopustivo ulagati novac u odreeni tehniko-znanstveni makro projekt, premda bi, na drugoj strani, krajnja nuda mogla iziskivati ova sredstva. Je li, npr., moralno odgovorno s obzirom na bijedu u zemljama treeg svijeta ili s obzirom na ekonomske i ostale socijalne probleme i kod nas, ljude slati na Mjesec? 4. Ukazuje se na to da se uveavanjem, eksplozivnim naduvavanjem broja mjesta za personal na univerzitetima, odigralo nepotrebno umnoavanje univerzitetskih istraivaa, da se istraivaki kapacitet personalno uveao tako rei iznad svake potrebe; jer, svi posjednici znanstvenih poloaja na univerzitetima ele, naravno, i istraivati, a na to imaju pravo. 5. U odnosu na personal i na poveanje broja mjesta, konstatira se izostanak oekivanog doprinosa akademiziranja, to vodi ka iznevjeravanju oekivanja. Znanost i tehnika dospijevaju u izvjesno dvostruko svjetlo. U vezi s tim je i taka 6. koja je dijelom posljedica i uzrok: gubitak reputacije profesora. U Njemakoj je drutveni presti profesora u posljednjem vijeku bio pretjeran, a ovo precjenjivanje je u narodu jo dugo naknadno djelovalo. Zato je umanjena reputacija profesora jedan specifino njemaki problem; u drugim zemljama Lbbe navodi primjer vajcarske profesor nikada nije previe vrijedio; zato tamo nije mnogo ni izgubio. 7. Pretjerane ambicije za relevancijom znanosti prouzrokuju razoarenja u oekivanju javnosti, zahvaljujui neostvarivim obeanjima od strane znanstvenika. 8. Obavezivanje na relevanciju znanosti, koje se napokon oigledno povrno vraa na pitanje sredstava, u dubljim slojevima je povezano upravo za pomenutu taku. Znanosti su bile, kako kae Lbbe, -realni objekt nade. Pretjerana vjera u nauku se zato u crtama razoarenja preobraava u jednu zaotrenu kritiku znanosti pa se dobij a utisak dodatne negativne bilanse nada i razoarenja.

110

HANS

LENK

9. Lbbe misli da, s obzirom na drutvene orijentacije i situacije koje se brzo mijenjaju, danas nedostaje kontrola ubrzanja napretka, a ova prekomjerno zahtijevana tolerancija prema inovacijama doputa i osjeaje nelagode, tako da se nalazimo u nekoj vrsti krize orijentacije u vezi sa znanostima. Kriza civilizacije o kojoj se stalno govori nije, dakle, kriza ciljeva nego kriza upravljanja (to je tema koju Lbbe previe eksploatira). 10. Javlja se utisak da znanstveno-tehniki napredak nosi vie problema nego rjeenje problema; problem potencijala proizvodnje, kae Lbbe vei je od rjeenja problema potencijala. Na izvjestan nain ovdje nastaje metodiki efekt arobnjakovog uenika, jer se ne moemo rijeiti duhova koje smo pozvali. Lbbeova dijagnoza je bez sumnje pogodila neke tane i vane take: ali ona, po mom miljenju, u nekim vanim aspektima ostaje premalo diferencirana: 1. jer se iskljuivo uputa u aspekte prihvatanja od publike i javnog finansiranja i u oekivanja koja su s tim povezana; recepcija preko javnosti, image znanosti je tako rei jedina problemska oblast o kojoj se raspravlja. On zapravo nikako ne obrauje samu znanost, nego samo njen image u javnosti. Ovo je, naravno, dijelom opravdano sa stanovita krize legitimacije u javnosti. Ali, prije ostaje jedna povrna dijagnoza koja skriva dublje pozadine i uzroke; 2. jer je isuvie jednostavno usmjerena na idealnotipski otro povuenu suprotnost izmeu teorijske radoznalosti, curiositasa, s jedne strane, i drutvene relevancije, s druge strane. Ovo ili-ili je preotro, previe apodiktino. Ranije je vladala znanstvena radoznalost (ona je i danas zapravo vana i ispravna), ali, drutvena relevancija je preuzela sve i posve je ovladala vrednovanjem znanosti; 3. jer u jednoj previe pojednostavljenoj konstrukciji o znanosti i tehnici, u isti kalup trpa sve grane znanosti, naime, fundamentalno istraivanje i istraivanje inovacija, normalno istraivanje, makro istraivanje, istraivanje u oblasti ininjerskih znanosti, s jedne strane, kao i duhovno-znanstveno istraivanje s druge strane. U stvarnosti se radi o jednom irokom spektru koji treba gledati vrlo diferencirano. Posebno se ne smije ispustiti iz vida razlika izmeu duhovno-znanstve-

Z N A N O S T I Z M E U N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

ili

nog istraivanja i industrijskog tehnolokog razvitka. Ne moe se oboje spojiti i rei da cijela znanost dospijeva u krizu; 4. jer, kao to je nagovjeteno, moralne ambivalencije primijenjene znanosti i tehnike, eksplicira samo na ekonomskom planu, npr., u pitanju: da li bi se dvadeset pet milijardi dolara za NASA-ine projekte mogli utroiti smislenije npr. za istraivanje raka? 5. jer Lbbeova diskusija potpuno ostavlja po strani ekoloke perspektive; 6. jer, konano, sa pukom kurioznou i njenim znaenjem isuvie kratko zahvata u povijest znanosti i sa pukom tezom prelaza ka orijentaciji prema korisnosti ne moe dovoljno duboko shvatiti dalekoseno sekulariziranje. Oekivanja koja je zapadnjako ovjeanstvo stavilo u znanost i tehniku i u njihovu mo mijenjanja okolnoga svijeta, zaista su bila vrlo visoka isuve visoka, via nego to bi se mogla svesti na obeanja samih znanstvenika. Kozmoteoloki motivi i nadanja igrali su isto tako znaajnu ulogu, kao to je tenja prema apsolutnoj sigurnosti, prema nesumnjivim fundamentima spoznaje. Znanost, episteme, kod Aristotela imala je veze sa oniim to je sigurno dokazivo, a najvia znanost ima posla, naravno, sa najviim predmetom, sa theion, sa boanskim. Ovaj motiv se prepoznaje u Keplerovoj elji da spozna boje djelo u harmoniji sfera, da ide tragom boanske namjere, koju slavi ujedno spoznavajui i molei se; a isti motiv nalazimo u Swammerdamovom stavu kojeg citiraju Max Weber i Tenbruck: Nosim vam dokaz boije providnosti u anatomiji jedne ui-. Ovdje se objavljuje kozmo-teoloka pozadina znanstvenika kao i vjerovanja u znanost. Sekulariziranje, demitologiziranje kao i darvinistiki uas borbe vrsta i Kantovo opovrgavanje fiziko-teolokog i kozmolokog dokaza postojanja Boga, djelovali su u jednom otrenjujuem smislu kao proces rasaravanja. Oni naravno nisu bili u stanju zadrati ili rastvoriti kretanje naprijed, vjeru i mit znanosti. Nikako a ovo je reeno protiv Tenbrucka nije dolo do totalnog trivijaliziranja smisla za orijentaciju znanosti, nego su se prije ispostavili sredinji zahtjevi smislene orijentacije, postavljanja svrha i ciljeva, kretanja prosuivanja itd. Teocentrino-pozitivistiki mit znanosti kao otkrivateljice boanskog stvaranja, postao je scijentokratsko-tehnokratskim mitom skoro totalne napravljivosti svijeta od strane ovjeka.

112

HANS

LENK

Tehnokratsko tumaenje znanosti je nadomjeteno jednom scijentokratskom heroikom ovjekovog samoosloboenja od prinuda zavisnosti od prirode. I ono, naravno, ima veliki znaaj za samoukijuivanje ovjeka koje se ogleda u tehnicistikom heroizmu koji jo i danas vlada marksizmom, i koji je jednom radovao prosvjetiteljske materijaliste, kao to je Ludwig Bchner i optimistike stare pozitiviste, kao to je Comte. Citirau samo (po Tenbrucku 1975, 40) iz knjige Ludwiga Bchnera sa karakteristinim naslovom Na stratitu stoljea, iz 1898: Ve stoljeima su svijetom vladale mitske, mistine i subjektivne ideje. Pribliava se vrijeme u kojem ova vladavina treba da pree na znanost, na objektivnu izvjesnost-. Znanost i tehnika su naknadno stilizirane u ulogu disciplina koje objavljuju ono sveto, u ulogu religije, premda sada aktivistiki-sekularno. Mitska funkcija je ostala nakon to je objavljeno da je bog mrtav. Ona je ak dramatino zaotrena i u izvjesnom smislu egzistencijelno zaotrena. Ako se ovjek kao Mnchhausen ve sam mora povlaenjem vlastitog perina izvlaiti iz movare, onda, molim, sa najboljim instrumentom, sa svojim najpotentnijim pojaanjem organa, naime znanou i tehnikom. Ovde su uli tehnokratski ideolozi pokreta Technocracy Inooropated iz dvadesetih godina u USA, do Schelskyjeve tehnike drave koja je organizirana optimalno znanstveno i kojom se vie ne vlada politiki, pa do Marcuseove nade da jedna nova, gospodarenja liena znanost i tehnika koje ne upravljaju (i kojima se ne upravlja), mogu u jednoj kulturi igre same predstavljati motor historijsko-socijalnog osloboenja ovjeanstva. Ideologija tehnokratske napravljivosti ne samo ciljeva korisnosti nego i smislenog orijentisanja onog sekularnog, ovjeka upuenog na samog sebe i na svoju sposobnost proizvoenja i djelovanja jedan je mit. Ve spomenuti normativitet tehnikih mogunosti, Can-implies-ought-filozofija, svoj najjai izraz nalazi u Tellerovom stavu koji djeluje upravo cinino, u stavu oca hidrogenske bombe: On, to znai znanstvenik i time ovjek, treba to to je razumio da primjeni, a ja mislim da se pritom ne bi trebale postavljati nikakve granice. Ono to se moe razumjeti to se takoe treba i primijeniti. Znanost i tehnika sadre, dakle, funkciju jednog sekularnog objavljivanja onog svetog. Ve sam ukazao na razliku izmeu znanstvene spoznaje, orijentacije primjene i tehnolokog razvtika, koja se najee

Z N A N O S T I Z M E U N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

113

previa. Ovdje bih samo naznaio da se tehnika ne moe jednostavno izjednaiti sa primijenjenom prirodnom znanou, jer su veoma razliiti ciljevi, norme vrednovanja, postupci potvrivanja itd.: pomislimo na ciljeve i norme koji vladaju tehnikim razvitkom postojanost, pouzdanost, standardiziranje, rutiniziranje, normiranje, osjetljivost, brzina, efikasnost, eficijencija i, na drugoj strani, na vrijednosti koje vladaju znanstvenom djelatnou istraivanja i raspravom teorijska dubina, doseg teorija, preciznost, tenja za istinom, potvrivanje, riskantna nova stajalita; to su sasvim drugaija akcentiranja. Ovu razliku, koju Lbbe previa, Sachsse je razradio u vie knjiga o tehnici. On, po mom miljenju, pada nazad na druge esencijalistike i pretjerano generalizirajue teze, kad tehniku shvata kao bitni sastavni dio ovjeka: -Mi nemamo, tehniku, nego mi smo ona (1972, 49), ili: Ona je dio naeg bia, lan nae prirode, slikovito reeno, organ naeg tijela kojeg mi, pak, jo smatramo tuim dijelom, zato ga jo nismo spoznali kao na vlastiti (1978, 6), i kada on pogreno za sve sistematski ciljno orijentisane radnje ve rezervira izraz tehniki. Vratimo se tezi mesijansko-scijentokratskog visokog stiliziranja znanosti i tehnike. Nova mitska funkcija svetosti, znanosti i tehnike morala je voditi razoarenju, jer je od poetka bila zarobljena jednim normativnim deficitom. Znanstvena otkria mogu pokazati da su ciljevi dostini ali ih oni sami ne mogu postaviti. Tehniki razvici, postupci i inovacije, po Sachsseu predstavljaju okolne puteve utede vremena, energije i izdataka; tehniki pronalasci djeluju kao katalizatori uz iju pomo se neki produkt bre ostvaruje ili uopte tek moe biti proizveden. Takvi tehniki postupci i obrasci tumaenja mogu dodue uiniti jasnijim ostvarivost ciljeva, ak ih mogu i jamiti, ali takve ciljeve ne mogu postavljati. Isto tako malo oni daju kriterije za to koji bi ciljevi, s obzirom na razliite mogunosti realizacije, trebali biti prvenstveno ostvareni. U mjeri u kojoj tehnike mogunosti otvaraju prostore igre djelovanja, one poveavaju nesigurnost odluivanja, pogotovo to neke rizike i opasnosti stvaraju tek vjetaki. Ovdje poinje moralna dilema napredujue tehnike inovacije; ovdje poinju problemi vrednovanja sporednih posljedica, mogunosti zahtjeva, psiholokog ogranienja mogunosti kontrole, prihvatljivosti i razvitka kriza. To nisu puko tehniki, znanstveni ili

114

HANS LENK

ak fahovski disciplinarni problemi; oni se mogu shvatiti samo u interdisciplinarnoj, bolje reeno: u supradiseiplinarnoj sistematskoj povezanosti i, prema tome, zahtijevaju interdisciplinarno sastavljene skupove strunih eksperata na kojima su zastupljeni i glasovi ire javnosti, preko razliitih generalista i specijalista za opte, meu njima i filozofa. Moralna pitanja posljedica znanstveno-tehnikih inovacija nisu pitanja same znanosti, takoer nisu pitanja fundamentalnih istraivanja, nego su nadreeno vrednovanje postupaka primjene, rezultata. S obzirom na tehnike, pogotovo militaristiko-tehnike projekte, kod pojedinih znanstvenika i tehniara javljaju se, dodue, i moralna pitanja sudjelovanja, koja bi bilo potrebno analizirati briljivo kazuistiki. Ali, ovi principijelni problemi ne bi smjeli biti glavni etiki problemi znanosti. Oni se prije postavljaju iz etike neutralnosti i ambiv a l e n t e znanstvenih rezultata i tehniko-znanstvenih mogunosti skiciranja projekata. Ovi problemi nisu novi; no i vatra su uvijek mogli biti zloupotrebijeni. Ipak, domaaj posljedica i neplaniranih, nevienih sporednih posljedica i veliina rizika, potencirali su se na taj nain da meuljudska interakcija, na koju su se orijentirale moralne predstave i najvei broj etikih argumenata, biva nadmaena i prekrivena dimenzijama tehnike. Ja ne elim rei da je sam kvantitet ovdje vodio preokretu; ipak, skoro do neizmjernosti narasla dostinost, pogoenost i zavisnost, proizvodi jednu znatno proirenu, planetarno-opteljudsku i univerzalno-kreaturnu odgovornost. Etika ljubavi prema blinjem nije vie dovoljna u dobu globalne isprepletenosti djelovanja na daljinu. Premda svakako ne temeljni impulsi, ipak su se uslovi primjene etike promijenili tako drastino da nastaju posve novi etiki problemi; pomislimo, npr., na manipulaciju genima na ljudima, pomislimo samo na njenu mogunost koja se prije svega pokazuje u kabinetu strave znanstveno-tehnike napravljivosti. Kao to su nastojanja atomic scientista iz Chicaga, getingenkih atomskih fiziara, a prije desetak godina i molekularnih biologa na Asilomarskoj konferenciji, omoguila da spoznamo, znanstvenici su vrlo brzo postali svjesni ove odgovornosti; samo oni su sa ovim drutvenim, politikim pitanjima bili pozvani na odgovornost zbog posljedica. Rekli su da se njima ne bi moglo, kao npr., Hahnu, Strassmannu i Meitneru, moralno pripisati, npr., bomba u Hiroimi. (Ipak je prema svjedoan-

Z N A N O S T I Z M E U N E L A G O D N O S T I I PRECJENJIVANJA

115

tvima, Hahn mnogo trpdo i bio teko pogoen razvitkom koji je podstaknut njegovim vlastitim potenim fundamentalnim istraivanjem; slino izvjetava i Einstein, koji je, razumije se, aktivno sudjelovao poslavi pismo predsjedniku Rooseveltu, u kojem je u osnovi predodredio odluku o gradnji atomske bombe). Faustovski pakt sa tehniko-znanstvenim napretkom je, dakle, nesumnjivo bogat posljedicama. On je ak gotovo avolski pakt. Mi ga ne moemo naprosto jednostavno raskinuti, ne moemo jednostavno zaustaviti napredak kao to je mislio Herbert Marcuse a da ne uzmemo u obzir ozbiljno nazadovanje u proizvodnji hrane, ivotnom standardu, sposobnosti konkurencije u privredi itd. Faustovski pakt moe se samo drati u okvirima humane mogunosti odgovornosti, mudrijim, humanijim ophoenjem sa tehnolokim mogunostima ekspanzije. Dakle, za raspravu nije zaustavljanje i smirivanje tehnikog razvitka, nije ukidanje znanosti ili zamjena znanosti drugim tradicijama, mitovima i si. upravo iz razloga moralne odgovornosti za ovjeanstvo koje je historijski i kroz populacijsku dinamiku i probleme opskrbljivanja postao dodatno zavisno od tehnike znanosti nego samo jedno cjelovito globalno-etiki orijentisano humaniziranje ophoenja sa tehnikim mogunostima. Nikakvo crno-bijelo slikanje! nalog je trenutka; nikakvo otro obrazovanje suprotnosti, nikakvo prokletstvo znanosti tehnike, a ipak nikakva Can implies ought-tehnokrati ja. Apologeti i kritiari, smjeteni politiki desno i lijevo, isuvie su insistirali na ovoj dihotomiji, isuvie mislili u takvim crno-bijelim suprotnostima i isuvie esto izbacivali iz kade dijete zajedno sa prljavom vodom. ovjek, bogu hvala, nije tehno-produkt, premda je postao zavisan od tehnikih tekovina koje su mu otvorile mogunosti velikih poboljanja ivota u toj mjeri da i mnogi antitehniki kritiari kulture to jedva mogu porei. Svijet nije samo tehniki svijet, premda je dalekoseno obiljeen tehnikom industrijom. Drava nije nikakva tehnika drava, nikakva racionalno-kalkulatorska socijalna maina za optimaliziranje, premda je dodatno upuena na tehniko upravljanje, na socijalno-tehniko optimiranje. Nelagoda zbog mnogih primjena rezultata znanosti i tehnike bie artikulirana i treba je i dalje artikulirati. Ovo je esto bilo poentirano, ak previe poentirano, prenaglaavano u publicitarnoj igri sa pra-strahovima sje-

116

HANS LENK

timo se samo atoma kao simbola onoga ta svijet povezuje u najdubljim strukturama, pomislimo na slogan ivjeti s bombom-, i na sline motive koji na izvjestan nain oigledno vrlo djelotvorno socijalno-psiholoki apeliraju na izvjesne pra-strahove. Ali sve to ipak ima i jednu kritiku, senzitivirajuu i kontrolnu funkciju. Volont gnrale, do koje bi po Rousseau, kao to je poznato, mogli izolirano doi i pojedinci umnim razmiljanjima, jo uvijek je primjerenija srednjem putu, koji je, jo od Aristotela, umaniji nego to je volont de tous, i nego to su to uobiajene politike poze nametanja sile mnogih reprezasaata naroda i plemenskih tribuna. Ne vidim razloga za apsolutni pesimizam i utoliko je vie razloga za kritiko-humanu budnost. Um se mora razumjeti kao ideja i apel za ljudski pravednu i socijalno pravednu usklaenost. U pragmatikom pakovanju i primjeni on ima jo jednu ansu; mi ga ipak moramo lansirati gdje god to moemo.

Literatura Feyerabend, P.K., Wider den Methodenzwang, Frankfurt/M. 1976. Feyerabend, P.K., Erkenntnis fr freie Menschen, Frankurt/M. 1979. Lenk, H., Philosophie im technologischen Zeitalter, Stuttgart/ Berliin/Kln/Mainz 1971. Lenk, H. (Hg.), Technokratie als Ideologie. Sozialphilosophische Beitrge zu einem politischen Dilemma, Stuttgart/Berlm/Kln/Mainz 1973. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lbbe, H., Legitimationskrise der Wissenschaft. Uber Ursachen anwachsender Wissenschaftsfeinaschaft, in: Wirtschaft und Wissenschaft 4 (1976), 28. Marcuse, H., Der eindimensionale Mensch. Studien zur Ideologie der fortgeschrittenen Industriegesellschaft, Neuwied/ Berlin 1967. Marcuse, H., Triebstruktur und Gesellschaft. Ein philosophischer Beitrag zu Sigmund Freud, Frankfurt/M. 21970.

ZNANOST

IZMEU

NELAGODNOSTI

PRECJENJIVANJA

117

Ozbekhan, H., Toward a General Theory of Planning*, in: Jantsch, . (Hg.), Perspectives of Planning, Paris 1969, 47155, Ozbekhan, H., The Triumph of Technology: 'Can' Implies Ought'. System Development Corporation, hektographiertes Manuskript, Santa Monica, CA. o.J. Sachsse, H., Technik und Verantwortung, Freiburg 1972. Sachsse, ., Anthropologie der Technik. Ein Beitrag zur Stellung des Menschen in der Welt, Braunschweig 1978. Schelsky, H., Der Mensch in der wissenschaftlichen Zivilisation, Kln/Opladen 1961 (AG fr Forschung des Landes NRW, Heft 96). Schelsky, H., Demokratischer Staat unld moderne Technik, in: Atomzeitalter 1961, 99 ff. Tenbruck, F.H., Der Fortschritt der Wissenschaft als Trivialisierungsproze, in: Stehr, N. und Knig, R. (Hg.), Wissenschaftssoziologie. Opladen/Kln 1975 (Sonderheft 18 der Klner Zeitschrift fr Soziologie und Sozialpsychologie), 1947.

O PROBLEMU SCIJENTIZMA Pojam scijentizma skovali su filozofi koji sami sebe razumiju kao antiscijentiste; on, dakle, ima jedno polemiko i ideoloko znaenje koje je vrijednosno obojeno i koje ukazuje na njegovu ulogu semantikog borbenog sredstva u takozvanom sukobu oko scijentizma. U izvjesnom smislu spor oko scijentizma povezuje elemente tradicionalnog spora oko vrijednosnog suda u drutvenim znanostima: postoji li vrednujua, tzv. normativna ili kritika drutvena znanost? Da li teorije realnih znanosti sadre vrijednosne iskaze? sukoba oko pozitivizma: mogu li se svi empirijski sadrajni (univerzalni) stavovi svesti iskljuivo na singularne konstatacije ili fenomenalne kvalitete (fenomenalizam) ili na iskaze o fizikim predikatima stvari (fizikalizam)? Ne igraju li ne-verifikabilni teorijski ili ak metafiziki elementi neki znaaj u znanstvenim teorijama? socioloke i politoloke debate o tehnokratiji: tehnokratska teza o gospodarenju aparata i eksperata, eventualno eksperata vlasti u tehnikoj dravi (Schelsky, 1961, upor. Lenk, Hg., 1973) koja je optimirana na jednoznana rjeenja prema best scientific way (Schelsky). pitanja etike koja su primijenjena na fundamentalna istraivanja, a koja su odnedavno postala aktuelna (sjetimo se pokuaja ostvarivanja uticaja na javno mnijenje i politiku preko Atomic Scientists of Chicago 1949, preko Goettingener Atomwissenschaftler 1957, sjetimo se novotarija molekularnih biologa iz Asilomara 1975), kao i

PROBLEMU

SCIJENTIZMA

119

elemente javnog osporavanja znanosti i tehnike koje postaje aktuelno (Lbbe, Passmor). Aktuelna etika problema\ tika eksperimenata koji se vre na ovjeku (Jonas, Freund, "Katz, Pappwort, Lenk 1979) pritom dobiva posebno znaenje. Spor oko scijentizma u irem smislu prikazuje se kao zbirni pojam razliitih razraunavanja oko uloge znanosti, a posebno oko mogunosti i opravdanja primjene prirodo-znanstvenih metoda u podruju, humanistikih i drutvenih znanosti. Utoliko je i debata oko psiholokog i drutveno-znanstvenog bihejviorizma u osnovi preostatak tradicionalne diskusije o pozitivizmu od velikog uticaja na dananju debatu o scijentizmu. Idealnotipski poentirano razlikovanje koje pravi Snow izmeu dvije kulture, prirodnonauno i duhovnonauno orijentirane to je jedna bez sumnje znanstveno-historijski posljedicama bogata konfrontacija, za novovjekovni razvitak znanosti moe se, ne uzimajui u obzir dihotomijski prenaglaeno poentiranje i pretjerano pojednostavljenje, shvatiti kao sekularna pozadinska dinamika. U raspravi izmeu prirodnih i humanistikih znanosti koja je poela sa novim vijekom i renesansom, sa dodatnim arom se raspravlja o tezi i problemu scijentizma, o tome da su, odnosno, da li su prirodno-naune metode ili egzaktne metode, otitane u prirodnim znanostima, primjenjive i na humanistike znanosti, a i na ovjeka kao predmet znanosti, odnosno, da li mogu biti dovoljne za humanistike znanosti. U dobu trijumfa prirodno-naunog objanjenja svijeta i tehnoloke napravljivosti (Machbarkeit), kao i poznanstvenjenja gotovo svih oblasti ivota, ova diskusija dobiva upravo dramatinu aktuelnost. Scijentisti su po globalnoj definiciji protivnika scijentizma oznaeni kao znanstvenici i/ili kao teoretiari znanosti koji hoe da se znanou bave samo po obrascu prirodnih znanosti (Lorenzen 1970), koji vjeruju da mogu ljudski subjekt znanosti reducirati . . . na objekt znanosti (Apel 1970, str. 110), i koji misle da njihova znanost za to mora biti vrijednosno slobodna budui da ne moe davati nikakve norme za dravu i drutvo (Lorenzen na nav. mjestu 60). (Posljednja formulacija brka sukob oko scijentizma sa sukobom oko vrijednosnog suda drutvenih znanosti. Ipak bi trebalo gore pomenute razliite znanstveno-filozofske debate razlikovati od sukoba oko scijentizma u uem smislu). Teza scijentizma u uem smislu

120

HANS

LENK

tvrdi da su egzaktne znanstvene metode po uzoru prirodne 1 znanosti uopte primjenjive u humanistikim znanostima i da su dovoljne za izgradnju jedne nomoloke humanistike znanosti. Svakako bi bilo potrebno jasnije razlikovati vie varijanti scijentistike teze: metodoloki scijentizam se ograniava na tezu da su egzaktno-znanstvene metode (ponekad ograniene na prirodonaune; ovo bi dalo jedan naturalistiki scijentizam) primjenjive u humanistikim znanostima i da su im dovoljne. Tome nasuprot, treba istai barem jo moralni scijentizam koji je srodan zanimljivoj varijanti tehnokratske teze: tezi normativiteta tehnikih mogunosti ili kako kae Lem tezi tehnolokog imperativa, naime, tvrdnji da ovjek ono to je razumio treba i primijeniti i pritom sebi ne postavljati nikakve granice . . . Ono to se moe razumjeti to treba i primijeniti (Teller): Can implies ought (Ozbekhan). Moralna teza scijentizma tvrdi da bi se ljudi, grupe i institucije, odnosno drutva, mogli i morali potiniti objanjavajuem i eksperimentalno-znanstvenom zahvatu kao npr. fizikalni ili hemijski sistem predmeta. Neurath, jedan od glavnih zastupnika Bekog kruga, htio je izgraditi fizikalistiko uenje o drutvu, povezujui naela bihejviorizma i neopozitivizma, budui da se ponaanje ljudi moe fotografirati znanstveno i da nema nikakvih principijelnih razlika izmeu anorganskih, organsko-biolokih i humanistikih znanosti (1979, 152, 197 i dalje). Sljedea varijanta scijentizma u irem smislu mogla bi se opisati udovinim rijeima scijentokratija i epistemologokratija, tvrdnja da bi se ljudski odnosi i ljudska drutva mogli odnosno trebali organizovati iskljuivo prema znanstvenim re1 Passmore (1978, 52, 56 i dalje, 66 i dalje) specijaliziranu analitiko-apstrahirajuu egzaktnu znanost, koja se utjelovljuje u matematizirajuem i aksiomatizirajuem obliku logificiranih teorija, naziva Aristo-science. On priznaje velike uinke kao i savremene i budue nunosti ove Aristo-science, ali i opasnosti koje nastaju iz toga to su ove egzaktne znanosti apsolutizirane posebno za oblast humanih disciplina, posebno kada se u psiholokim i sociolokim disciplinama A r i sto-science ujedno hohtaplerski visoko stiliziraju do jedne snobscience. Scijentistiki pretjerani optimizam jedinih najboljih znanstvenih rjeenja, svih ili gotovo svih problema, pokazuje se, dakle, isto scijentistiko-tehnokratska ideologija za socijalno-tehnoloki totalitarne manipulacije koje su, meutim, osigurane posveenjem znanosti.

 PROBLEMU SCIJENTIZMA

121

zultatima, metodama, kriterijima eficijencije ili po znanstveno-tehnikim pravilima i normama obrazloenja, odnosno normama argumentacije. Simpson (1954) i Schmidt (1959) pokuiali su znanstveno-metodoloke norme i vrijednosti, poslije kojih slijedi realno-znanstvena diskusija, pooptiti do optih etikih normi po kojima su: vrijednosti kao to su tolerancija, amtddogmatizam, kritika racionalnost, objektivnost, mogunost univerzalizacije, prinude dokaza i provjeravanja, potenje, respekt pred uincima drugih kao i lina skromnost, disintrestness, emocionalna neutralnost, i utemeljujui kao i dovoljno obuhvatili da bi dali okvir za odnos naroda, grupa i individua (Schmidt, 1959, 652); ovo epistemologokratsko zasnivanje etike, naravno nije samo cirkularno nego i jednostrano restriktivno. U takozvanom kritikom racionalizmu postoje tendencije da se pravila kritikog provjeravanja i znanstvene rasprave, prenesu na sve drutveno-politike forme ponaanja i norme ponaanja. I openito epistemoloki model drutva u odgovarajuim tekoama dospijeva do velike restriktivnosti, jednostranosti i cirkularnosti (znanost je organizovana kao socijalna institucija i kao takva pretpostavlja socijalne i etike norme). Kritika metodolokog scijentizma istie da nae teorijsko znanje ne iskljuuje praktian um, da sam teorijski um ima normativni osnov (Lorenzen 1970, 60), da nauka jeziku zajednicu i socijalnu zajednicu interakcije, kao transcendentalno-hermeneutiki uslov mogunosti i vaenja cijele objektivno usmjerene... spoznaje (Apel 1970, 126), da svaka zajednica interakcije za osnovu ima jednu interpretacionu zajednicu pod idejom idealne komunikacione zajednice (ebd.), i da se stoga u koncepciji jedne humanistike znanosti i u primjeni njenih metoda, ne mogu previdjeti utemeljujui transcendentalni uslovi, pa da nema nikakvih analitikih jednoznanih rezultata rjeenja i metoda u humanistikim znanostima, koji bi bili zavisni od kulturnih i povijesnih tradicija. Protiv metodolokog kao i epistemologokratskog scijentizma i njegove nesvete alijanse znanosti i 'racionalizma', Feyerabend je stavio prigovor na imperijalistiki ovinizam znanosti (1976, 15, 308, 406, 409), koji se izraava ne samo u jednom amanskom i propovjednikom uspostavljanju prestia znanstvenika (vidi i Lapp, Bahrdt), nego i u njihovoj slobodi za indoktrinaciju, u jednom ideolokom proglaavanju nepogreivosti i jednom totalitarnom, imperijalistikom smrtonos-

122

HANS LENK

nom zahvatu ideoloki ukoene znanosti gotovo svih oblasti drutva: ljudski odnosi se obrauju i prosuuju (iskljuivo/ H. L.) 'znanstveno', to ima za posljedicu da nestaje sposobnost intuitivnog razumijevanja blinjih, koje se ne moe objektivirati: blinji prestaje biti prijatelj, sudrug u patnji kojem se predajemo i ije ponaanje uimo i konano razumijemo; blinjeg vidimo kao objektivni sistem, uoptavamo ga i posmatramo ga da bi provjerili ova uoptavanja (Feyerabend 1979, 100). Kritika ovinizma i imperijalizma metodolokog i epistemologokratskog scijentizma tako vodi ka kritici moralnog scijentizma. Jonas (1969) je u problemu etike mogunosti zastupanja ne-terapeutskih eksperimenata na ovjeku naglasio da se ljudski subjekt, koji za istraivaa uvijek mora biti humani partner u djelovanju postvaruje, postaje objektom, reducira se na puki sluaj; ali, Jonas smatra, da ljudi ne bi smjeli biti tretirani na ovaj nain i da puko vanjsko pristajanje ne opravdava ovo postvarenje. Tek slobodna suverena volja da se sudjeluje u eksperimentima na ovjeku i identifikacija sa ciljevima istraivanja, kao i razumijevanje i vlastiti angaman, mogli bi djelimino kompezirati ovo depersonaliziranje i postvarenje. U idealnom sluaju trebali bi postojati samo opiti istraivaa na samima sebi, koji bi sami bili idealne opitne osobe. Najvie oklijevajui, u opadajuem nizu prema stepenu identifikacije uvida, spremnosti na rtvu, angamana, druge osobe, se ne bi mogle podvrgnuti eksperimentu na ljudima, nego bi mogle biti zamoljene, ali po mogunosti nikada obmanute opitima naslijepo ili dvostrukim opitima naslijepo, Kritika moralnog scijetizma kao kritika scijentistikog modela drutva ujedinjuje se sa kritikom znanstvenog optimizma (Snow, Passmore, 1978, 51), koja je postala aktuealna posljednjih godina, sa kritikom vjere u znanosti i iroko rasprostranjene sklonosti da se od znanstvenih eksperimenata i rezultata oekuju jednoznano najbolja rjeenja drutvenih problema (Schelsky, problem tehnokratije), kao to su napokon, ve Saint-Simon i njegovi sljedbenici oekivali od jednog znanstveno optimiranog eficijentnog upravljanja velikom socijalnom mainom. U okviru debate atomskoj energiji, problematici okoline i novih mogunosti farmakolokih kao i molekularno-genetikih manipulacija, posebno se formirao antiscience-movement, koji je protestu protiv znanosti i tehnike dao pole-

PROBLEMU

SCIJENTIZMA

123

miki izraz i isuvie brzopleto ispustio iz vida sva dostignuta poboljanja ivota, socijalne tekovine i obogaenje ljudskog ivota i njegovog akcionog prostora i informacionog prostora igre, ukoliko oni potjeu iz razvitka i iz primjene znanosti. Pretjerana oekivanja koja je razdoblje koje vjeruje u znanost poloilo u rjeenja znanosti, nadvisila su obeanja samih znanstvenika, naduvavanje budeta za istraivanje, problematine sporedne posljedice tehniziranja i poznanstvenjenja, sve do zagaenja okolnog svijeta i do sistema super-oruja koja ugroavaju vrstu, nemo pred znanstvenom lavinom informacija i osjeaj da napredak donosi vie problema nego rjeenja (Lbbe, 1976) svi ovi fenomeni svjedoe nesigurnosti orijentiranja, posvjedouju efekt arobnjakovog uenika nasuprot prometejsko-mefistofeleskom instrumentu znanstvenih metoda, utoliko vie to se naoigled svijeta koji postaje sve kompleksniji i koji kroz sistemsku isprepletenost postaje sve manje pregledan, pri dodatnom ubrzanju napretka, smisleno orijentiranje, osigurani temelji znanosti i jednoznana etika opravdanja djelovanja, jedva da jo izgledaju mogua, a znanost, uprkos njenog eksplozivnog kvantitativnog razvitka i agresivno aktivistikog irenja, sve manje moe sluiti samoorijentaciji ovjeka u svijetu, a za svo vrednosno orijentiranje, za smisleno orijentiranje i orijentiranje djelovanja, naizgled postaje trivijalna- (Tenbruck 1975). Bez sumnje, sve pomenute i mogue druge varijante scijantizma vode ka dilemi, ka amtavalentnim emocijama, postavkama i prosuivanju znanosti, a ipak su od deklariranih antiscijentista najee ocijenjeni naglaeno polemino i iskljuivo dihotomijski: humanistike znanosti nipoto se ne ele potiniti metolodolokim pravilima znanosti zakonima (Gesetzenwissenschaften), sa ekstremnim jednostranostima ele se ukloniti i tekovine znanosti i tehnike, ovjeka se vie nipoto ne eli podvri znanstvenim eksperimentima, eli se razotkriti znanstvenika, njegov pristi i privilegije, njegovu slobodu od kontrole, ekcesivnom vjerom u znanost ukinuti svako povjerenje u znanstvene metode, pravila, norme i rezultate, znanstvenicima i znanostima oduzeti njihov quasi-religijski i ex-cathedra-poloaj savrenstva i time oduzeti njihov drutveni uticaj, eli se uzdii do asti graanske incijative umjesto teorije spoznaje i umjesto teorije drave i filozofije (Feyerabend, 1979, 187), ekspertokratima znanosti i znanstvenih teh-

124

HANS LENK

nika oduzeti naraslu mo koja je dijelom uzurpirana a dijelom neeljena. Kritika se poput drvoreza svodi na dihotomije. Ona podsjea na Marcuseovu (1967) kritiku jednodimenzionalne ustrajnosti ivota u industrijskom drutvu, na njegov apel ka Velikom odbijanju, za jedno smirivanje tehnolokog napretka i principa uinka koji su izvrili svoju historijsku dunost. Tehnika i znanost da ili ne? S obzirom na nehumane i tetne sporedne efekte, s obzrom na gospodarenje koje se utjelovilo u logika pravila prirodnih zakona i koja vode gospdarenju ovjeka nad ovjekom (Marcuse 1968), rae se bira decidirano Ne. Ali, ovaj radikalizam alternativa dihotomija i sam je neodgovoran i, napokon, nehuman premda se odnosi na ulogu i prosuivanje znanosti. Tako pretjerano apsolutiziranje pomenutih scijentistikih modela bilo bi nerealistino i, sa humane take gledita neodgovorno da bi se zajedno sa prljavom vodom htjelo izbaciti i dijete. Iz uvida da humanistike znanosti nisu iskljuivo striktne i egzaktne nomoloke znanosti zakonima, ne moe se zakljuiti da se u njima ne bi mogli pojaviti drutveno-znanstveni i psiholoki zakoni. Iz kritike amanskog poloaja, iz pretjeranog akcentiranja vjere u znanost i ovinistiko-imperijalistike tendencije irenja primijenjenih znanosti, ne moe se izvui zakljuak da bi znanosti, njihova pravila i predstavnici, trebali biti stavljeni iskljuivo pod javno-plebiscitarno-demokratsku kontrolu i da bi se javnost trebala stvarati usaglaavanjem putem znanstvenih pravila. Iz odbijanja postvarenja i objektiviranja subjekta u eksperimentima na ljudima, ne moe se argumentirati zabrana svih eksperimenata na ljudima. Iz uvida da je i znanost (kao institucija i socijalni subsistem) voena normama i vrijednostima, ne moe se izvesti zakljuak da znanstveni stavovi nikad nisu vrednosno neutralni, da nikad nemaju karakter vrednovanja; normativni stavovi ne mogu se empirijski provjeriti, provjerljivost znanstvenih iskaza u objekt-jeziku trpila bi ukljuivanjem vrijednosnih iskaza, premda treba priznati da izbor problema, pojmova, teorija na temelju metodolokih pravila, zavisi od normativnog standarda, od tzv. vrijednosne baze (Albert, 1968, 65). Jedva da neki takozvani filozofski scijentist osporava nunost praktinog uma u normativno-vrijednosnim iskazima. Razliku prema antiscijetistima izgleda da u ovom pogledu treba ograniiti na to da tzv. scijentisti nee da prihvate normativne stavove u teorijski

 PROBLEMU SCIJENTIZMA

125

eistem stavova u objekt-jeziku u samoj realnoj znanosti jednostavno iz tog razloga to bi empirijski sadraj teorije i njihova provjerljivost bili umanjeni, a prema okolnostima bi bili i sasvim ukinuti. Ali, svaki zastupnik jedne drutveno-kritike normativne drutvene nauke mora se interesovati za to je mogue vii empirijski sadraj znanstvenih teorija, da bi uopte mogao odrati i poboljati mogunost, efektivnost i provjerljivost primjene. Neophodnost praktino-filozofskih, normativnih iskaza, utvrivanja ciljeva, utvrivanja standarda za znanstvenike, ali i za njih metodiki pravilnog postupanja koje je voeno normama, tzv. scijetisti poriu jednako malo kao i uvid da su i znanstvenici ljudi i graani sa odreenim pravnim i moralnim humanim dunostima, za koje oni prema oklonostima, i slijedei svoje znanstvene ciljeve, trebaju podnijeti raun. Emocionalnost, ar, dihotomino crno-bijelo slikanje, s kojim je voen spor oko scijentizma u irem smislu, ali i zajedno i u brkanju sa sporom oko pozitivizma, upuuju na to da se prije radi jednoj znanstveno-ideolokoj borbi nego stvarnosno znanstveno-teorijskoj analizi. Izraz znanost pritom je esto upotrebljavan ekvivokno, tako to se nije jasno razlikovalo izmeu drutvenog subsistema, institucije i organizacije istraivanja zvane znanost, s jedne strane, i sistema teorijskih stavova znanosti ili neke znanstvene teorije, s druge strane. U prvom, irem smislu znanosti, empirijskoj znanosti pripadaju mnogi normativni kriteriji, standardi, propisi itd., (kao organizacija, institucija), u drugom, uem smislu deskriptivno-kognitivne znanstvene teorije (posebno u smislu njenog objekt-jezika) svakako ne pripadaju. Djelatnost i motivacija pojedinih znanstvenika (npr., slobodno formulirano, u smislu onoga da je znanost ono ta znanstvenik, odnosno, znanstvenici ine) bilo bi jo jedno od shvatanja znanosti, koje se odvaja od pomenutih znaenja. U podruju jedne znanstveno-filozofske analize svih fenomena, metodolokih i socijalnih problema znanosti i njihovog historijskog razvitka i primjene, znanstveno historijska i u uem smislu znanstveno-teorijska (metodoloka) gledita idu zajedno. Ovo problemsko tkivo zajedno sa rastuim naizmjeninim uticajima pomenutih parcijalnih disciplina navode, naravno, na pogrena globalna tumaenja i nesporazume pod paualnom etiketom znanosti. Odnosi izmeu povijesti znanosti i teorije znanosti su u po-

126

HANS

LENK

sljednjoj deceniji bili posebno istraivani i naglaavani, kao i uzajamno oploavanje teorije znanosti i sociologije znanosti. Jednako bitni i zanimljivi odnosi izmeu psihologije znanosti i teorije znanosti kao i izmeu sociologije znanosti i teorije znanosti su, tome nasuprot, jo od Popperovog diktuma razlici izmeu sklopa otkria i sklopa obrazloenja, zanemareni i oekuju jedno diferenciranije analitko izvoenje. U svakom sluaju trebalo bi pokuati da se empirijski iskazi znanstvenog istraivanja razlikuju od metateorijsko-metodolokih a posebno od normativnih pravila, odnosno, od rekonstrukcija teorije znanosti. Terminoloka jasnoa bi se ve dobila kada bi se ovi posljednji iskazi nazvali znanstveno-teorijskim, metodolokim ili znanstveno-filozofskim, ali se ne bi uvrtavali u objekt-jezik i kognitivne teorije same znanosti, nego bi se ubrojali u njihovu metateoriju. Pri tome, znanstvene teorije u irem smislu same mogu prihvatiti normativnu funkciju a da se njihovi skazi ne bi sastojali samo od normativnih stavova. Razliite normativne funkcije bi, dakle, takoer trebalo razlikovati. Isto vai i u pogledu na ideoloko-kritiku primjenu ovih koncepata. Kritika modela scijentizma je pokazala da jedan apsolutni scijentizam ne bi bilo mogue provesti niti praktiki niti teorijski posebno u znanostima koje su orijentisane na primjenu. Moralo bi se uiti da jedan apsolutizirani model tvrdoglavog scijentizma (hardheaded scientism) moe dati povoda za drutveno tetne posljedice, za drutvene probleme i, u nekim sluajevima, za nehumanosti: tzv. eksperimenti nacistikih ljekara sa planiranim letalnim ishodom, predstavljali su nemilosrdni prizor perverzije tzv. humano-znanstvenih istraivanja i njihovog scijentistikog izopaenja. Radi nekog znanstvenog otkria pa bilo ono veoma vano, revolucionarno, fundamentalno ne smije se rtvovati ni jedan ovjek ili samo ireverzibilno otetiti. Ovo zahtijeva svaka znanstvena tehnika i kodeksi biomedicinskih, psiholokih i sociolokih znanstvenih udruenja i stalekih organizacija (etika znanosti). Moralna kritika pretjeranog eksperimentalnog scijentizma u oblasti humanog istraivanja, pretee nad slabostima metodolokog scijentizma. Isto vai i za epistemologokratski scijentizam scijentistikih modela drutva. Etika razmiljanja pokazuju na viu hitnost nego pitanja aplikativnosti i ostvarivosti modela. Ipak, jedan totalni metodoloki scijen-

 PROBLEMU SCIJENTIZMA

127

tizam pokazuje se kao neostvariv, budui da se duhovno- i drutveno-znanstvene discipline ne mogu reducirati na puke veze prirodnih zakona, kao to se pokazalo u diskusiji formi i zakonitosti hipoteza drutvenih znanosti i u problematici redukcije. Ovo, naravno, ne znai da heuristiki ne bi trebali, sve dok je mogue, tragati za zakonima drutvenih znanosti i da ne bi trebali humanistike znanosti, duhovnoznanstvene i drutvenoznanstvene provenijencije, izgraditi na sistemima nomolokih hipoteza. Dok jedan totalni metodoloki scijentizam ne izgleda opravdan, heuristiki scijentizam bi kao metodoloki postulat mogao biti veoma plodonosan, kao to su se osvjedoila polazita teorije ponaanja u drutvenoj znanosti, a da je ne mogu iscrpiti, odnosno, da je ne mogu izgraditi. Iz diskusije scijentizmu trebalo bi prihvatiti plodonosne podsticaje i koristiti ih za jedan diferencirani nain gledanja i prosuivanja uloge znanosti u ivotu i buduim drutvima, a da pritom ne zapadnemo u regresivne ideologije koje juriaju na znanost i koje su antitehnike, da ne ostanemo pri crno-bijelom slikanju, bilo pri jednako tvrdoglavom antiscijentizmu bilo pri ekstremnom scijentizmu, da se ne nadamo jednosmisleno-linearnim rjeenjima za sve socijalne probleme pukom primjenom znanosti, ali i ne zavlaei glavu u pijesak i ne odriui se mogunosti umnog i ljudski odgovornog uloga znanosti i njihovog umnog daljeg razvitka, bez romantiarskog propovijedanja i irenja neprijateljstva prema znanosti, ali i bez pretjeranih oekivanja sree od znanosti i bez poznanstvenjenja svega i svakoga. Znanost i znanstveno-teorijske modelske koncepcije trebale bi uiniti jasnijim svijet, sukobe ovjeka sa svijetom i na taj nain doprinijeti orijentaciji i primjenom pomoi ovjeku, ali bez potinjavanja ljudi kao osoba, individua i subjekata i drutvenog ivota. Vrijedi traiti jedan umno odmjereni srednji put izmeu ekstremno agresivnog scijentizma u irem smislu kao i uih varijanti, s jedne strane, i izmeu isto tako poleminog antiscijentizma i njegovih ikonoklastikih impulsa. Ekstremne nade i tvrdnje, optimizam i pesimizam koji lete previe visoko, trebalo bi sprijeiti, i plodonosno koristiti heuristike podsticaje i razviti jedan diferenciraniji pogled na mnogostrane fenomene znanosti i njihove primjene. U ovom smislu moemo se saglasiti sa primatom praktinog uma a da ne zapadnemo u neprijateljstvo prema znanosti.

128 Literatura

HANS

LENK

Albert, H., Traktat ber kritteche Vernunft, Tbingen 1968. Apel, K.O., Szientismus oder transzendentale Hermeneutik?, in: Bubner/Cramer/Wiehl (Hg.), Hermeneutik und Dialektik, Bd. I, Tbingen 1970. Bahrdt, H.P., Schamanen der modernen Gesellschaft, in: Atomzeitalter 1961, 75 ff. Barber, ., The ethics of experimentation with human subjects, in: Scientific American 234 (1976),No. 2, 2531. Beecher, H.K., Experimentation in Man, Springfield, III. 1959. Feyerabend, P.K., Wider den Methodenzwang, Frankfurt/M. 1976. Feyerabend, P.K., Erkenntnis fr freie Menschen, Frankfurt/M. 1979. Freund, P.A. (Hg.), Experimentation with Human Subjects, New York 1970. Hbner, K., Kritik der wissenschaftlichen Vernunft, Freiburg/ Mnchen 1978. Katz, J./Caeron, A.M./Glass, E.S., Experimentation with Human Subjects, New York 1972. Kuhn, Th.S., Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, Frankfurt/M. 1967; zuerst: Chicago 1962. Lapp, R.E., The New Priesthood. The Scientific Elite and the Uses of Power, New York 1965. Lenk, H. (Hg.), Technokratie as Ideologie. Sozialphitosophische Beitrge zu einem politischen Dilemma, Stuttgart/Berlin/Kln/Mainz 1973. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H./Fulda, E., Zurethischen Problematik von Humanexperimenten in der sozialpsychologischen Grundlagenforschung. Vervielfltiges Manuskript, Universitt (TH) Karlsruhe 1978. Lenk, H., Zu ethischen Fragen des Huimanexperiments, in: ders., Pragmatische Vernunft, Sttutgart 1979. Lorenzen, P., Sciemtismus versus Dialektik, in: Bubner/Cramer/Wiehl (Hg.), Hermeneutik und Dialektik, Tbingen 1970. Lbbe, H., Legitimatdonskrise der Wissenschaft. Uber Ursachen anwachsender Wissenschaftsfeindschaft, in: Wirtschaft und Wissenschaft 4 (1976), 28.

PROBLEMU

SCIJENTIZMA

129

Marcuse, ., Der eindimensionale Mensch. Studien zur Ideologie der fortgeschrittenen Industriegesellschaft, Neuwied/ Berlin 1967. Marcuse, H., Triebstruktur und Gesellschaft. Ein philosophischer Beitrag zu Sigmund Freud. Frankfurt/M. 1968. Neurath, O., Empirische Soziologie, Wien 1931. Wieder abgedruckt in: ders., Wissenschaftliche Weltauffassung, Frankfurts/M. 1979, 145234. Ozbekhan, H., The Triumph of Technology: 'Can' Implies 'Ought'. System Development Corporation, hektographiertes Manuskript, Santa Monica, CA. o.J. Pappworth, M.H., Menschen als Versuchskaninchen. Experiment und Gewissen, Zrich 1968. Passmore, J., Science and its Critics, New Brunswick, N.J. 1978. Schelsky, H., Der Mensch in der wissenschaftlichen Zivilisation. Kln/Opladen 1961 (AG fr Forschung des Landes NRW, Heft 96). Schelsky, H., Demokratiscer Staat und moderne Technik, in: Atomzeitalter 1961, 99ff. Schmidt, Ethical Norms in Scientific Method, in: Journal of Philosophy 56 (1959), 644ff. Simpson, Science as Morality, o.O. 1954. Snow, C.P., The Two Cultures, Cambridge 1959. Snow, C.P., Die zwei Kulturen, in: Kreuzer, . (Hg.), Literarische und naturwissenschaftliche Intelligenz. Dialog ber die Zwei Kulturen, Stuttgart 1969, 1125. Tenbrock, F.H., Der Fortschritt der Wissenschaft als Trivialisierungsproze, in: Stehr, N. und Knig, R. (Hg.), Wissenschaftssoziologie, Opladen/Kln 1975 (Sonderheft 18 der Klner Zeitschrift fr Soziologie und Sozialpsychologie), 1947.

 TIPOVIMA RACIONALNOSTI I KRITICI RACIONALNOSTI Racionalnost je jo od Aristotelove definicije . (animal rationale) smatrana univerzalnom karakteristikom ovjeka Izgledalo je da je ova strategija etablirala dvije nesumnjive samorazumlj ivosti istovremeno kao ideoloke predrasude naime, shvatanje da je zapadnjaka znanost prototip racionalnosti da su racionalnost i znanstvenost identine, a drugi put, mnijenje da ovjeka treba odrediti kao racionalno (= znanstveno) bie Ove evrocentrike predrasude previe brzopleto odriu drugim, neznanstvenim civilizacijama i njihovim pripadnicima, predikat, racionalan, obrazovan ili, u posljednjoj konsekvenci ak i ljudski, emu svjedoe prola (?) igosanja drugih kultura i ljudi kao barbarskih, primitivnih- itd Uz to. ove predrasude su onemoguile uvide u posve racionalne, dijelom ak znanstvene tradicije drugih kultura Needham je viestruko ukazivao na rani, od Evrope nezavisni razvitak kineske znanosti. U neokonfuncijanizmu bio je razvijen ak jedan kritiko-racionalistiki metodoloki program (npr, u filozofiji Hsin-Tsea, vidi Paul 1986) Uostalom, nagovjetene predrasude eklatantno su u protivrjenosti jedna s drugom: neko obiljeje ne moe biti ujedno univerzalna karakteristika ovjeka i obiljeje neke specifine kulturne tradicije. U svakom sluaju ovo bi se moglo ideoloki aranirati povijesnofilozofskom uobraenou miljenja: zapadnjaki racionalni ovjek kao jedinstvena kruna stvaranja? Kako se pokazalo kroz decenijama duga istraivanja etnologije i kulturne antropologije, ovaj evrocentrizam bio je povezan sa posve neopravdanim obezvreivanjem drugih

O T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

131

kultura. Pomenute discipline mnogo su doprinijele tome da se naznaene zapadnjake predrasude razoblie kao ideologije. One su svakako dale novu hranu relativizmu i iracionalizmu. Jesu li relativizam i iracionalizam danas ponovo u modi? Od Feyerabendovog spoznajno teorijskog anarhizma i Kuhnovog znanstvenoteorijskog pragmatizma, pravila znanstvene racionalnosti ponovo su dospjela u vatru relativistike kritike (Feyerabend 1976), ili je bio slavljen upravo prodor iracionalnog u na znanstveni-isuvie-znanstveni svijet (Duerr 1981). U svakom sluaju treba utvrditi da se u okviru novog tematiziranja iracionalnosti, mita i kulturiog relativizma, nanovo postavlja problem racionalnosti, tako to ove aktuelne diskusije prirodno stoje u vezi sa kritikom znanstvene racionalnosti ak i dosadanjeg racionalistikog monizma. Kad je jedan tako racionalistiki autor kao to je Stegmeller (1980, 30 i dalje, 53) ovom kljunom rijeju protiv apsolutiziranja racionalistikih metodologija, pokazuje se da jedno Ili-Ili: ili racionalnost ili iracionalnost, racionalizam ili anarhizam, ne moe pruiti nikakvo rjeenje problema. Problem je diferenciraniji i ne moe se rijeiti jednostranim zahtjevima ili priznanjima. To se djelomino sigurno tie mnogoznanosti izraza racionalnost i racionalan vieznanost koja se esto, katkada i nesvjesno koritena ideoloki, zahtijeva legitimacijski i kritiki. Racionalnost je ponovo postala modom. Ko ne bi htio biti racionalan? Slino kao i etiketa kritiki i izraz racionalno postao je mnogoznaan. Vieznanost se djelomino koristi ideoloki tako to se, prema okolnostima, pogreno podmee jednoznana slika racionalnosti, uma, i zahtijeva se kao legitimirajua. Bez blieg odreenja izgleda da je racionalnost izraz sa ideolokom funkcijom. O racionalnosti naprosto i uopte, jedva da se mogu praviti navodno precizni iskazi. Ako bi se htjelo tanije odrediti ta se misli ili ako bi se eljelo napraviti preciznije saoptenje u horizontu znaenja racionalnog i iracionalnog, onda bi se moralo diferencirati i naslutiti razliite tipove racionalnosti ili znaenja racionalnosti i iracionalnosti utvrditi ih. Ideoloki kult racionalnosti uopte, upravo protivrjei jednom umnom postupanju. Isto vai za striktnu suprotnost racionalnosti i iracionalnosti.

132

HANS

LENK

Da bismo doli do primjerenijih, diferenciranih uvida s one strane crno-bijelog slikanja, bilo bi za poetak dobro da predoimo razliita znaenja pojma racionalnosti. Da li se mnogostrukost znaenja ovoga izraza moe skratiti, kao to misli Apel (u Shndelbach, 1984, 23), na dvije varijante formalno logike i matematike racionalnosti, s jedne strane, i (transcendentalno -) filozofske racionalnosti, s druge strane? Samo ako se ova druga vrsta racionalnosti razumije relativno iroko u smislu pragmatike neprotivrjenosti i refleksivnog samodostizanja subjekta u njegovoj argumentacionoj i komunikacionoj situaciji, ova se varijanta jedva moe smatrati jedinom alternativom formalno-logike racionalnosti (koja, uostalom, kao formalna mogunost deduciranja sa svoje strane nikako ne moe biti neosporno izjednaena sa matematikom mogunou dokazivanja). Uz to, i druge koncepcije racionalnosti, kao to su koncepcija racionalnosti teorija odluivanja, koncepcija ekonomske racionalnosti ili tehnike racionalnosti svrha-sredstvo nikako se ne mogu neposredno svesti na transcendentalno-pragmatiku racionalnost diskursa. Svakako se moraju razlikovati mnogi drugi tipovi racionalnosti i koordinirati kao ova dva. To vai i nasuprot Cohenovom (1980) razlikovanju tradicionalistike i antitradicionalistike koncepcije racionalnosti (ova druga, nasuprot tradicionalne idealno-tipske koncepcije, naglaava prosuivanje primjerenosti okolnosti i svjesno subjektivnih razloga). Jedna privremena lista koju jo treba proiriti razliitih znaenja pojma racionalnosti, navodi se kako slijedi a bie djelomino obrazloena i diskutirana: 1. Formalna racionalnost, to znai, racionalnost kao sintaksiko-logika pravilnost sljedovanja nekog argumenta. Da li zakljuak deduktivno slijedi iz premisa? (Kod zakljuka, moe, naravno, biti primijenjen i semantiki pojam zakljuka: u ovom sluaju ulogu igraju sadrajna tumaenja pojmova a ne samo sintaksika struktura nizova znakova). Imamo dakle 2. Semantiku racionalnost zakljuivanja. Semantika i odgovarajui pojam zakljuka mogu se ponovo osloniti na istinosne vrijednosti, odnosno na pojam objanjenja ili na dijaloge i strategije koje uvijek garantuju dobitak. U skladu s tim, u semantikoj racionalnosti zakljuivanja postoje dva razliita

 TIPOVIMA

KRITICI

RACIONALNOSTI

133

tipa: istinosno-semaintika i dijaloko-semantika izvedivost. Ako je neki zakljuak upravo dokaziv, to znai izvediv iz isto-logiko matematikih aksioma, onda imamo 3. Racionalnost logiko-matematikih istina (vrits de raison). Ovdje ne treba pretpostavljati nikakve sadrajne premise da bi se neki stav ipak dokazao iz formalno-znanstvenih (logiko-matematikih) aksioma. Ovaj strogi pojam bio bi pojam racionalnosti kao dokazivosti. 4. Integrativna racionalnost. Racionalnost se moe razumjeti i kao umna koordinacija i kombinacija pojedinanih znanja i sistematskih cjelovitih sklopova npr., pod idejom teorijskog uma koji uspostavlja jedinstvo, koji se po Kantu sastoji u moi da se sudi prema najviim naelima i da se znanje dovede u cjelovitu arhitektoniku. 5. Materijalno-znanstvena racionalnost. Porast racionalnosti postoji u skladu sa shvatanjima iskustvenih znanosti, u smislu jednog dodatnog razumijevanja i otvaranja oblasti znanja preko znanstvenog obrazovanja teorija, dakle, u smislu znanstvenog porasta znanja. Ovaj porast moe se sastojati u proirenju podruja otvaranja i podruja primjene u kojemu se tei za novim moguim primjenama i uspjenim realizacijama. Neki porast racionalnosti moe se, pak, sastojati i u tome da se komparativno utvrdi napredak znanja novog razvitka teorija u odnosu na dosadanji. U ovoj takozvanoj problematici dinamike teorija, postoje ak grananja napretka, ukoliko mogu nastati dva meusobno nespojiva teorijska napredovanja, izmeu kojih se moramo odluiti. Ovo, meutim, ne vai samo za takozvanu revolucionarnu fazu znanosti (po Kuhnu), nego ak i za takozvanu normalnu znanost u kojoj, po Stegmlleru, mogu postojati dvije vrste napretka: Jedna se sastoji u proirenju koliine intendiranih primjena, druga u jednom dodatnom perfekcioniranju mree elemenata teorije npr., preko takozvanog daljeg specijaliziranja sutine bez proirenja podruja samih intendiranih primjena. I u znanosti se, dakle, moramo rastati od monizma racionalnosti i kliea racionalnosti: upravo ne postoji samo jedan jedini izvor znanstvene racionalnosti, nego su utvrene razliite i nove dimenzije racionalnosti (Stegmller, 1973, 11, 177 i dalje, 9),

134

HANS

LENK

6. Racionalnost kao racionalna rekonstrukcija i eksplikacija. U teoriji znanosti i metodologiji do sada se racionalno poimanje neke teorijske oblasti shvatalo kao rekonstrukcija tako to se prosuuje da li neka teorija, odnosno znanstvenik, slijede metodoloka pravila. Pritom je racionalna rekonstrukcija shvaena ili kao deskriptivno ili kao normativno preduzee (metodoloka pravila su, dakle, bila shvaena vieznano, ili kao regulativi ponaanja koje znanstvenik openito slijedi, ili kao propisi koje on treba da slijedi). Stegmller misli da se radi, npr. kod Lakatosa, o tome da se ponaanja znanstvenika objasne kao 'racionalno' dranje tako da se ono protumai kao da bi bilo vodeno metodolokim pravilima. Stegmller tvrdi da se ovo idealnotipsko-normativno tumaenje postupanja odvija u stalnoj opasnosti da se historijske pojave neprestano izopauju. Stoga, kako on vjeruje, mogue je, tome nasuprot, postaviti model racionalne rekonstrukcije koji je orijentiran na poboljanje razumijevanja upravo ovih pojava. U objanjavajuem modelu vie se ne traga za 'kriterijima racionalnosti' koji su bili dobiveni dubokoumnom filozofskom meditacijom, stvarni dogaaji vie se ne prosuuju prema jednom klieu uma, nego se zadovoljavamo sa metodolokim preporukama i pukim jednostavnim pravilima, ije sijeenje u jednom sluaju moe biti umno, a u drugom sluaju neumno. Stegmllerova varijanta ipak samo nastavlja ambivalenciju deskriptivnog i normativnog shvatanja racionalne rekonstrukcije: s jedne strane, on trai da svojim objanjavajuim modelom odreenih aspekata ljudske spoznaje da neto kao deskriptivno razumijevanje termodinamike; s druge strane, metodoloke preporuke kao jednostavna pravila su, naravno, normativni prijedlozi. Po mom miljenju, u racionalnoj rekonstrukciji u teoriji znanosti ne radi se o objanjavajuem naknadnom crtanju injeninih historijskih procesa razvitka teorija, nego o idealnotipskoj racionalnoj rekonstrukciji nekog normativnog (modela) standarda, dakle, o normativnim mjerilima na osnovu kojih se moe prosuditi umnost neke promjene teorija. Racionalne rekonstrukcije slue, dakle, kao idealnotipski standardi prosuivanja, kao osnovne jedinice normativnih prosuivanja uz pomo metodologa. One ne trebaju biti pogreno shvaene kao cenzorski propis. Racionalnost ovdje prije lei u idealnoj tipici konstrukcije nekog mjerila prosuivanja napretka znanosti ili u razvitku neke racionalne eksplikacije pojmova

T I P O V I M A I K R I T I C I RACIONALNOSTI

, _

loa

\za normirajue protumaenje umjesto dosadanjih takozvanih realnih definicija). 7. Instrumentalna racionalnost ili racionalnost svrha-sredstvo. Racionalnost se viestruko razumijeva kao kvalitet odnosa svrha-sredstvo, u smislu minimiranja prigovora ili u smislu maksimiranja dostizanja cilja. Ova instrumentalna racionalnost je naravno jedan teleoloki pojam, pretpostavlja svrhu, cilj, da bi sredstvo postizanja cilja prosudila pod ekstremalnim ili optimalnim takama gledita. Instrumentalna racionalnost ve je bitno racionalnost djelovanja. Racionalni princip i modelske konstrukcije u privredi (homo oeconomicus) su dalekoseno obavezni ovom i sljedeem pojmu racionalnosti. 8. Racionalnost teorije odluivanja ili strategijska racionalnost. 1 ovaj pojam racionalnosti je teleoloki pojam i pojam teorije djelovanja, koji racionalnost djelovanja izvlai iz kriterija odluivanja logike odluivanja i iz normativne teorije odluivanja (ne iz deskriptivno-teorijskog istraivanja odluivanja). Radi se, dakle, o jednom normativnom pojmu racionalnosti racionalnost odluka se prosuuje u smislu logike odluivanja, u smislu normativne formalne teorije vrednovanja alternativa izvora, razlikovanjem sluajeva, pa i po tome da li je odluka donesena sa sigurnou, sa rizikom ili ak sa nesigurnou. Na isti nain treba primijeniti razliite racionalne strategije. U posljednjem sluaju odluke sa nesigurnou, u kojoj nisu poznate ak ni distribucije vjerovatnoe, mogu se birati razliite strategije voenja odluivanja: npr., pesimistika (maksi-mini-strategija), optimalistika (maksimaks-strategija) ili mjeovita strategija prema (Hurwitzu), odnosno, strategija minimiranja aljenja (minimaks-strategija; Savage-Niehans). U sluaju odluke sa nesigurnou a koja se odluka u svakodnevnom ivotu ne moe nadati elementima nesigurnosti? racionalnost nije, dakle, jednoznana nego zavisna od preirokog izbora ili prije od optimistikog ili pesimistikog dranja. U sluaju djelovanja ili odluivanja sa rizikom, onaj koji djeluje prihvata samo strategijska rjeenja koja odgovaraju jednako vri jednim igrama na sreu, u kojima se ne gubi sa sigurnou ih koje ne donose nikakav dobitak, u kojima on ui iz ranijih procjena i moe odluiti u odnosu na jednako postavljeno dranje. Optimirajue svrhovito racionalno ponaa-

136

HANS

LENK

nje pri poznatim vjerovatnoama rjeenja, dobitka i gubitka, shvaeno je, dakle, kao permanentna dispozicija onog koji djeluje, tako rei kao racionalnost teorije odluivanja onoga koji djeluje. Idealna tipika se ponovo moe shvatiti i kao mjerilo prosuivanja racionalnosti. U vezi sa racionalnou teorije odluivanja stoji 9. Racionalnost teorije igre (strategijska racionalnost u uem smislu): optimirana rjeenja pod stratekim uslovima prema konkurirajuim donosiocima odluka i onima koji djeluju. 10. Racionalnost utilitaristikog pravila. Kao racionalna pravila mogu biti shvaena ona koja zadovoljavaju kriterije metodolokog pragmatizma po Rescheru, to znai, koja zadovoljavaju kriterije prosuivanja koji se osvjedouju, dugotrajno prihvataju kao uspjena, a da se ne mora zastupati dosadanji pragmatizam stava ili pragmatizam istine. Osvjedoiti se moraju, dakle, pravila prosuivanja i kriteriji prosuivanja a ne sadrajni uvidi i stavovi na ravni objektnog jezika. Ovdje se, dakle, radi o racionalnosti kao metapragmatizmu (upor. gore str. 56 i dalje). 11. Sticanje racionalnosti se moe shvatiti i u smislu naknadnog racionaliziranja onako kako ga razumiju psiholozi (dakle kao ex post opravdanje onoga koji djeluje, a koje umanjuje disonancije). Ovo znaenje jedva da je nadleno u sklopovima debate o racionalnosti u znanosti. Jedno takvo racionaliziranje-ex-post ipak igra znaajnu ulogu u procesima vlastitog kognitivnog preraivan ja i manipulacije znaajnostima, npr., u procesima ideologiziranja, spreavanja disonancije ili umanjivanja disonancije po teorijama kognitivnih disonanci ili teorijama kauzalnog atribuiranja. 12. Vrednosna racionalnost. Racionalnost se moe razumjeti kao djelovanje i vrednovanje koje je umno voeno i umno opravdano npr., sa sadraj no-moralnih gledita. Openito, konzdstentno djelovanje bi se na temelju vrednosnih principa moglo oznaiti kao vrednosno racionalno, npr., u smislu Maxa Webera. I Weberova podjela racionalnosti na formalnu i materijalniu (1976, 44 i dalje), a samog racionalnog djelovanja na

T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

137

svrhovito-racionalno (s obzirom na sredstvo) djelovanje i na vrednosno racionalno djelovanje (ebd., 12 i dalje), svakako je dodue dihotomina, ali samo vanjski: Weber izriito naglaava kako je mnogoznana materijalna racionalnost, i kako se u osnovi radi, naravno, samo o konvencionalno-jezikom sjedinjavanju razliitih orijentacija. On isto tako istie da je sa stanovita svrhovite racionalnosti... vrednosna racionalnost utoliko vie iracionalna to se vrijednost i, ma koncu, orijentirano djelovanje, vie penje prema apsolutnoj vrijednosti, jer ona utoliko manje reflektira na posljedice djelovanja, to za nju bezuslovnije u obzir dolazi sama njena vlastita vrijednost (ista duevnost, ljepota, apsolutna dobrota, apsolutna dunosnosit). I apsolutna svrhovita racionalnost djelovanja za Webera je pak, samo u bitno konstruktivnom graninom sluaju, idealni tip koji se javlja u mjeavini sa drugim tipovima, npr., sa tipom afektualnog, posebno emocionalnog ili sa tipom tradicionalnog djelovanja usmjerenog preko uivljene navike. Ve iz ovih definicija je jasno da razliiti tipovi racionalnog djelovanja ne mogu biti shvaeni samo dihotomijski a jo manje to mogu biti vrste opravdanja iskaza ili obrazloenja iskaza koje Weber nije dalje obraivao. U cjelini bi jo od Webera moralo biti jasno da ne moe biti dovoljna nikakva dihotomijska podjela shvatanja onoga to se naziva racionalnim. 13. Racionalnost kao deontoloko karakteriziranje formalnih moralnih principa, kao to je mogunost univerzaliziranja i forma zakona (npr., po Kantovom kategorikom imperativu ili drugim principima mogunosti pooptavanja); ovo je jedan deontoloki pojam racionalnosti (u suprotnosti prema nekim ranije pomenutim teleolokim pojmovima racionalnost), kakav se, npr., nalazi u Kantovoj filozofiji morala i njegovom modelu praktinog uma. Za Kanta se praktini um sastoji u sposobnosti ovjeka (i u njenom zahtijevanju) da djeluje reprezentativno opravdano, dakle, moralno autonomno i sa mogunou uoptavanja. 14. Racionalnost kao od svih posebnosti nezavisna doputenost, nadredenost, zabranjenost radnji (odnosno, sekundarno: uvjerenja i osoba), kojima se ne tei samo na temelju cilja djelo-

138

H A N S LENK

van ja i odgovarajue potrebe, i koji mogu biti (opravdani) drugim razlozima (Gert); 15. Konsenzualna racionalnost, dakle, racionalnost kao univerzalna sposobnost za konsenzus ili 16. Dijaloka racionalnost kao garantirana odbranjivost u dijalogu ili diskursu; dijaloka racionalnost je podvarijanta racionalnosti teonijje igre. 17. Pragmatika racionalnost radi spreavanja pragmatikih protivrjenosti u govorenju i djelovanju. 18. Racionalnost kao samorefleksija (a) empirijske samoizvjesnosti, (b) normativnog samoprosuivanja, (c) transcendentalnog opravdanja, odnosno, prikazivanja nunih uslova spoznavanja i djelovanja. 19. Racionalnost kao konstruktivitet i napravljivost u skladu sa tradicionalnim (Hobbes) i modernim (Dingler, Lorenzen) konstruktivizmom, racionaliziranje svijeta pomou konstruktivnog obrazovanja pojmova, pomou svjesno postavljenih normi i konstruktivnih pravila pojmova kao i formiranje svijeta, moglo bi se shvatiti kao vlastita racionalnost koja bi se mogla nazvati i konstruktivistikom racionalnou. Ona formira svijet prema konstruktivnim konvencijama, ini ih saznatljivim, lake shvatljivim time to svijet pravi po konstruktivnim pravilima. Socijalne norme su gotovo sve konstruisane u ovom smislu, napravljene od strane ovjeka a ipak su sutinski element svijeta, upravo socijalnog svijeta. 20. Scijentistika racionalnost. Striktno istrajavanje na tome da humanistike znanosti treba da postupaju iskljuivo po obrascu ekzaktnih znanosti o zakonima kao i prirodnih znanosti: metodoloki scijentizam i, kao pod-varijanta, naturalistiki scijentizam u humanistikim naukama zahtijevaju iskljuivo ekzaktno-znanstvene metode; normativni a posebno moralni scijentizam ele ljude i ljudske grupe podvri eksperimentalnom postupku, isto bihejvioristikom objanjenju i manipulativnim pravilima ponaanja, kao i dati jedno iskustveno-znanstveno utemeljenje morala. Jedna druga varijanta koja hoe da ljud-

O T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

139

ske odnose i drutva organizira prema znanstveno-teorijskim pravilima i da izgradi tome odgovarajuu etiku, mogla bi se nazvati epistemologokratskim scijentizmom. Svi ovi modeli jednostrane, restriktivne racionalnosti, koja se zasniva samo cirkularno, jesu uzorni primjeri ideoloke primjene jedne koncepcije racionalnosti (upor. u ovoj knjizi str. 121 i dalje). 21. Funkcionalistika sistemska racionalnost. U drutvenim sistemima postoji, prema okolnostima, jedna interna struktura premisa odluivanja koje programiraju odluivanje, to znai, definiraju stanovite selekcije i preradu informacija (Luhmann) a da oni koji djeluju ne postavljaju i svjesno ne tee nikakvim sistemskim ciljevima. Struktura sistema za Luhmanna ujedno zastupa quasi-ciljeve, cjelokupnost programa odluivanja i normi sistema. Sistemska racionalnost je, tako rei, motor socijalne samoregulacije i svrhovitog upravljanja socijalnih sistema. Luhmann eli da pomou teorije sistemske racionalnosti proiri racionalnost djelovanja tradicionalnih naina gledanja ekonomskih nauka, do sistemske racionalnosti, i da ujedno preoblikuje koncepcije drutvenih znanosti problematinog sistemskog stanja u koncepciju problematine sistemske racionalnosti (1968, 204 i dalje, 231, 164, 174, 69 i dalje, 43, 82; 1966, 91). Sistemski-funkcionalno primjereno, sistemski stabilizirajue djelovanje moe se posmatrati kao sistemski racionalno, ak ako i ne slijedi specifino svrhovito-racionalnom. Sistemska racionalnost u ovom smislu je jedno pooptavanje svrhovite racionalnosti u odnosu na funkcionalistiko prilagoavanje. Poto, prema okolnostima, ne moe uslijediti svjesno postavljanje ciljeva i pravila, moda bi trebali prije govoriti o jednoj quasi-racionalnosti ili o kao-da racionalnosti. Lista ovih tipova racionalnosti spoznavanja, argumentiranja, djelovanja, dala bi se bez sumnje jo proiriti. Ovo nabrajanje moe biti dovoljno prije svega samo za orijentaciju. Ono jasno pokazuje kako se neto razliito i mnogostruko oprema predikatom racionalno, kako se mnogostruko prikazuju koncepcije racionalnosti. Pitanje je da li jedinstveno obuhvatni pojam racionalnosti moe pokriti sva znaenja. Samo ako kaemo: racionalnost je uvijek prisutna ondje gdje se mogu nai intersubjektivno prinudna iskustva i intersubjektivno evidentni umni uvidi (Hbner, 1984, 4), onda to to je subjektivno nuno ili evidentno jo dalekoseno ostaje otvoreno (tre-

140

HANS

LENK

baju li ostati ukljuene institucionalne mjere prinude ili mjere manipulacije?) Moda je kao zajednika obiljeja pomenutih tipova racionalnosti mogue saeto navesti: tanost sljedovanja ili formalnost, zakonomjernost ili pravilnost, primjerenost ponaanju, mogunost opravdanja ili obrazloenost, relacionalnost ili uslovljenost, intersubjektivnost i objektivnost, mogunost pooptavanja ili optevanost, mogunost uvianja, primjerenost principima ili primjerenost umu, povezanost sklopova ili sistematinost.1 Mogu li se pronai forme racionalnosti koje mogu sluiti kao niti vodilje za podjelu racionalnih argumenata i postupaka, iskaza i djelovanja? Kurt Hbnner to pokuava (1981) tako to nastoji da istakne jednu apstraktno-formalnu zajedninost obrazloenja iskaza i opravdanja djelovanja: on razlikuje -logiku, empirijsku, operativnu i normativnu intersubjektivnost- (1981, 13) i tvrdi da se racionalnost uvijek javlja u istoj formi, naime, semantiki kao identino pridravanje pravila odreenog znaenskog sadraja (na ta god da se ona odnose), logiki-operativno, kao primjena kalkila (kako god da se oni tumae), normativno, kao svoenje svrha i normi na druge svrhe i norme (kakve god sadraje one imale). Racionalnost je, dakle, neto formalno. Ona postaje djelatnom samo na ve postavijeniiim sadrajima, npr., na sadrajima znanosti ili sadrajima mita (ebd. 35). Prijedlog izgleda zasnovan i svrhovit, ali opisuje jednu u sutini jeziku konvenciju koja se nikako ne moe openito prihvatiti. Tako bi, npr., iz ovog ogranienja racionalnosti ispala stanovita sadrajno-materijalnog umnog obrazloenja, dijelovi materijalne racionalnosti kao i vrednosna racionalnost po Weberu, a i sadrajne ideje uma u Kantovom smislu. Konano, stoji i pitanje da li se Weberova svrhovita racionalnost moe svesti iskljuivo na ono formalno, ne ukljuuje li, ipak, Weber to se esto previa u racionalnost ne samo orijentaciju djelovanja prema svrhama, sredstvima i sporednim posljedicama (a katkada jedne protiv drugih), nego i racionalno odmjeravanje razliitih moguih svrha jednih prema drugima (1976, 13). Pri strogom nainu postupanja od poetka bi posebno bila iskljuena i svaka vrsta vrednosne racionalnosti; po Weberu djeluje isto vrednosno-racionalno . . .

O T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

141

onaj ko, bez obzira na posljedice koje se mogu predvidjeti, djeluje u slubi svog uvjerenja o onome ta mu izgleda da mu nalau dunost, dostojanstvo, ljepota, religiozni nalog, pijetet ili vanost neke 'stvari', svejedno koje vrste. Kao djelovanje po 'naredbama' ili primjereno 'zahtjevima', za koje onaj koji djeluje vjeruje da su mu postavljeni (ebd. 12), ovo, prema pomenutom formalnom znaenju, nikad ne bi moglo biti nazvano racionalnim. Ja mislim da bi se Hbnerov prijedlog za razlikovanje (koje je povezano sa postupanjem) pomenutih tipova racionalnosti mogao pozdraviti kao prilog razjanjenju i moguem jednoznanom odreenju pojma racionalnosti, kao formalni ili ponaanju primjereni pooptivi koncept. Ali, ovo bi znailo da bi se vrednosna racionalnost, umni sadraji pa i mistiki sadraji, napokon morali izuzeti iz podruja racionalnosti. Svi ovi sadraji bili bi dostupni racionalnom postupku samo ukoliko bi mogli biti strukturirani pomou etiri spomenuta tipa racionalnosti. Stoga bi moda bilo bolje Hbnerov pojam racionalnosti postupanja koji se moe generaliziratii, nazvati racionalnou u uem smislu, i razlikovati je od tipova razliitih racionalnosti u irem smislu (uprkos citiranog Weberovog diktuma za vrednosnu racionalnost, racionalna prosuivanja sa stanovita svrhovite racionalnosti u onom irem smislu, nikako se ne bi morala nazvati per se iracionalnim). Kako god da stvari stoje, mnotvo tipova racionalnosti moralo bi, dakle, u skladu sa najrazliitijim povredama, odgovarati tipovima iracionalnog tvrenja i djelovanja. Kritika racionalnosti pogotovo znanstvene morala bi uzeti u obzir i sondirati ovu mnogostrukost temeljnih formi racionalnosti i iracionalnosti. Odatle slijedi da kritika racionalnosti ne moe biti dihotomina i jednostrano iskljuiva; ona mora diferencirati. Kritika, dakle, mora analizirati, prosuivati pozitivno i negativno na osnovu kriterija, mora fundirati kao i opovrgavati. Ona, npr., mora jasno razlikovati ne-um, iracionalnost, mit i ono to nije mogue zasnovati na posljednjem temelju. Isto vai za znanost, svjetonadzor, racionalnost i um. Da li je doista racionalnost potisla um (Schndelbach, 1984, 8)? Bilo bi takoe zanimljivo razraditi postojee veze izmeu razliitih koncepcija racionalnosti, to se ovdje takoer ne mo-

]42

HANS

LENK

e izvesti openito. Bilo bi, npr., vano da se nanovo raspravlja o odnosima izmeu pogreno nazvane racionalnosti-svrha-sredstvo i vrijednosne racionalnosti. To bi, izmeu ostalog, znailo da se ponovo prihvati diskusija o odnosu pragmatikih orijentacija djelovanja i uloge uma u Kantovom smislu. Moemo li prema Kantovom obrascu jo biti optimisti uma, moemo li vjerovati u autonomiju uma, u punoljetnost idividue koja zna i koja je umna, i u jedan postupni, premda dugotrajni, napredak ovjeanstva na putu ka ozbiljenju uma, praktinog moralnog uma na ovom svijetu? Kant je moda svoju teoriju uma pretjerano shvatio kao spoznaju; on je vjerovao da moe idealno-tipski opisati napredak uma. Um je za njega znailo zbiljsku sposobnost ovjeka da djeluje i odluuje. Pritom je Kant uzgred pao u zamke jednog akcionistikog ili ak psihologistikog tumaenja. O tome ovdje ne moemo detaljno raspravljati. Po mom shvatanju, praktini i teorijski um kod Kanta ne treba razumjeti kao realnu ili bilo koju moralno-psihiku sposobnost ovjeka, nego ih tumaiti samo kao regulativne ideje (upor. Lenk, 1986, a, b). Sam um je jedan idealno-tipski model, jedna ideja normativne standardne funkcije slino kao i tipovi racionalnosti. Upravo s obzirom na problematiku racionalnosti i iracionalnosti u znanostima, ovo Kantovo shvatanje je dobilo najnoviju aktuelnost.

Spoznajno-anarhistika kritika racionalnosti Sada idemo na znanstveno-teorijsku kritiku racionalnosti. Paul Feverabend se okrenuo protiv scijentizma, protiv raciofaista i raciopropagandista, kao i protiv gotovo svih kritikih racionalista. Oni su um krivo tumaili kao jedno upravo nadzemaljsko mjerilo koje stoji iznad svih tradicija, dok je samo ovo mjerilo samo jedna tradicija, upravo, tradicija racionalne kritike koju su pronali grki filozofi. Ovdje se, naravno, mora naglasiti da grki filozofi nisu sami pronali racionalnost; upravo u kineskoj tradiciji kod Konfucija ili kod kasnijih konfucijanista, prema Paulu (1986), posebno kod neortodoksnog Hsin-Tsea postojao je jedan iscrpan razvitak kritike racionalnosti kao i odgovarajue metodologije. Feverabend vjeruje da je pokazao da se danas racionalnost i zna-

 T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

143

nost esto meusobno iskljuuju, da postoji bezbona alijansa znanosti i 'racionalizma'-, koja je vodila jednom quasi-imperijalistikom ovinizmu znanosti; da se znanstvenici ne nalaze samo u jednom, amanima i svetenicima slinom, prestinom poloaju, nego zloupotrebljavaju ovaj poloaj za samovoljnu slobodu indoktrinacije; da je nepogreivost znanosti vodila totalitarnom zahvatu zadovoljavanja ideoloki ukoene nauke u gotovo svim oblastima drutva. Feyerabend kritizira scijentizam koji egzaktne znanstvene metode po uzoru na prirodne znanosti eli uspjeno primijeniti u humanistikim znanostima i koji tvrdi da bi prirodoznanstvene metode ili njima sline metode, bile dovoljne za izgradnju jedne humanistike znanosti. Isto kao i ovaj metodoloki scijentizam, kritiku je se i moralni scijentdzam po kojemu bi se ljudi i grupe kao i institucije mogle isto tako podvrgnuti objektivirajuem, objanjavajuem i eksperimentalno-znanstvenom zahvatu, kao npr., neki fizikalni sistem. Tome nasuprot, Feyerabend misli da je totalno istrajavanje na pravnima racionalnosti znanosti, posebno orijentirano na uzor prirodnih znanosti, teko otetilo znanosti i drutva. On eli da, tome nasuprot, znanost ponovo obrazuje javno, da znanstvenicima oduzme njihov quasi-sveteniki poloaj nepogreivosti ex chatedra, da ekspertokratima znanosti i znanstvenim tehnikama oduzme djelimino uzurpiranu a djelimino neeljeno naraslu mo. Graanske inicijative umjesto spoznajne teorije to je novi antiscijentistiki Feyerabendov slogan, kao to je to ve bio njegov stari meta-motto anything goes (u stvarima metodologije sve ide). U svojim znanstveno-teorijskim studijama Feyerabend je pokuao da postavi dvije tvrdnje, naime, da su mjerila racionalnosti i pravila racionalnosti u povijesti znanosti faktiki esto povreivana i to u znanstvenim otkriima kao i u objanjavajuim opravdanjima. Osim toga, Feyerabend zahtijeva: Ona se moraju povrijediti da bi se u znanostima moglo napredovati. Feyerabend je zaista pokazao da su spoznajno-teorijska mjerila i pravila stvarno bila povreivana, posebno i kod kreativnih velikih znanstvenika: protiv uvenog Newtonovog pravila da se na osnovu pukih hipoteza ne bi trebalo argumentirati protiv iskaza koji su induktivno izvedeni iz samih pojava ogreuju se, npr., Galilejeva a kasnije Keplerova

144

HANS

LENK

odbrana kopernikanske teze da se Zemlja okree oko Sunca, umjesto obrnuto. Uostalom, sam Newton je povrijedio svoje vlastito pravilo kada je Flamsteedove podatke promijenio na osnovu svoje vlastite teorije. Umjesto jednosmislenih pravila i mjerila racionalnosti, Feyerabend nastoji da razvije jedan metodoloki pluralizam koji doputa pa i kultivira neogranieno mnotvo metodolokih postupaka i pravila prosuivanja: sve ide; pokuaj to i potpuno drugaije! Alternativna stajalita, promjena perspektiva, teorijski napredak, doputaju se ako se tako rei slijedi princip etiri oka vide vie nego dva. Feyerabend ak misli da ovo ne vai samo za sklopove djelovanja nego i za sklopove argumentiranja za prosuivanje teorija. Mnogostrukost pokuaja podstie kreativnost upravo u onom principjelnom. Heuristki je Feyerabend besumnje u pravu, premda se paualna udarna formulacija sve ide, ova nesigurna, preiroka formulacija njegovog anarhistikog spoznajnog polazita, naravno, u prosuivanju ne moe uzeti doslovno. Sam Feyerabend se kasnije brani protiv prigovora da je sa ovim aljivim super-pravilom i sa dva-tri primjera ve najavio kraj racionalnosti: Ve je istina; kae on, da dvije ili tri iracionalne laste jo ne ine nikakvo iracionalno proljee, ali one ipak iskljuuju pravila i mjerila koja se u iracionalistikim molitvenicima javljaju na prominentnim mjestima. (1979, 17). Ali, ne promauje li on, ipak, cilj, kad tvrdi da svaka iracionalna tradicija, svaka kultura magije i arobnjatva treba ui u konkurenciju principijelno istog ranga sa znanstvenim metodama? Iz nae racionalistike i znanstvene tradicije mi ne moemo jednostavno izai; ne moemo dopustiti kao ravnopravan svaki iracionalni vid i iscrpno ga provjeriti samo vrijeme to ne doputa. Zapadnjaka odluka za racionalnost ima i svoje dobro, ona je omoguila humanizovanje ivota koje se ne moe podcijeniti, humanizovanje poveanjem ivotnog standarda msa, a uz to smo danas vie nego ikada zavisni od tehnike i znanosti koja je omoguuje. Obiju bi se mogli odrei samo po cijenu katastrofa u snabdijevanju. Njih, naravno, ne bi trebalo apsolutizirati.

 T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

145

Feyerabend misli da su posebno metodoloka naela kritikog racionalizma i empirizma dali netane opise razvitka znanosti pa bi mogli samo ometati buduu znanost a to su, dakle, upute kao to su: pokuaj svoje teorije opovrgnuti otrim testom iskustva, umnoite svoje sadraje iskustva, sprijeite ad hoc hipoteze, (to znai iskaze svrsi samo da bi spasli neku teoriju), budi astan, budi taan, zasnivaj svoje teorije na mjerenjima, sprijei jo nejasne misli i gola nasluivanja. Sve ove upute su neplodne, astoljubive i kao pokuaji opisa razvitka znanosti, pogrene. Ali, ovdje je Feyerabend sebi sagradio ovjeka od slame da hi mu utoliko lake sa boka potpalio svoju pseudoanarhistiku vatru. Niti kritiki rationalist, niti teoretiar znanosti ne ele jednostavno opisati historijski razvitak znanosti ili pojedinanom znanstveniku pripisati ta ima da ini. Ovdje se nipoto ne radi pojedinanim uputama i propisima ve naelu prosuivanja, optim kriterijima prosuivanja toga ta moe da znai da je neka teorija bolja, da ini vie nego neka druga koja, prema okolnostima, poiva na drugim naelima. Radi se tome da se objasni ta znanstveni napredak, npr., u odreenom sluaju ili uopte moe da znai, kako ga moemo prosuditi i spoznati. Ova opta stajalita prosuivanja ne bi se u pojedinanom sluaju trebala oktroirati kao propisi ili ak biti optueni kao propisi. Ali, ova pravila nikako nisu beskorisna, samo i upravo onda kada su ponekad prekrena. Da bi se isplivalo na drugu obalu, da bi kreativno krili pravila moramo i imati neka pravila, moramo pretpostaviti idealni standard prosuivanja; da bi se kretali naprijed moramo raspolagati mogunostima poreenja barem naelno i moda u pogledu unazad, nikako u pretjeranoj birokratskoj sitniavosti nego zato da bi prosuivanja i poreenja bila mogua. Ovo nita ne govori protiv Feyerabenda, premda poentira izabrane primjere i svoje odatle izvedene zakljuke heuristikoj nunosti ad hoc hipoteza, rastakanju metodikih pravila postupanja i propisa, katkada spreavanju kritike esto autoritarno provedenih znanstvenih tradicija, nunoj stalnoj potrazi za alternativnim rjeenjima i teorijama, nunosti konstrukcije i kritike, konstruktivnih pogrenih sudova i nacrta alternativa u znanstvenom napretku itd. Ali teorije bez proizvoljnih ad hoc hipoteza za spaavanje nekog polazita naprosto su bolje; ad hoc hipoteze se utvruju da bi se dolo do teorijskih mogunosti za

146

HANS LENK

njihovo spreavanje; protivrjenosti se proizvode, trae, nalaze, da bi ih sprijeili: u tome se, izmeu ostalog, sastoji napredak teorije. Feyerabend lako brka heuristike dakle, one koje praktino tragaju sa metodolokom (dakle vrednujuom) perspektivom. On katkada brka historiju i metodologiju, ah esto brka metodu i metodologiju. Metodologija se odnosi na idealno-rekonstruirajue prosuivanje. Feyerabend brka metodoloka pravila prosuivanja i metodska pravila postupka, odnosno propisa, kada globalno konstatuje raspadanje znanosti i metodologije i znanstveno-teorijski opis razvitka znanosti, kada historiziranje znanosti i njene metodologije eli razviti do jednog obuhvatnog desistematiziranja i deracionalziranja, do jednog totalnog relativizma. Feyerabend ponekad brka pitanja rekonstrukcije historijskog razvitka znanosti, odnosno njenog opisa, sa normativnim prosuivanjem a posebno sa konstrukcijom kriterija prosuivanja za to kada je i ime neka teorija in the long run bolja nego neka druga. Metodologija u smislu teorije znanosti koja (re)konstruira i prosuuje kriterije, nije pak nikakav historijski opis, eksplikacija ili iscrpljivanje onoga to su znanstvenici uinili, kako su se teorije razvile i kako se razvijaju. Ona se ne sastoji ni u obavljanju cenzorske funkcije, posebno ne mikrocenzorske funkcije dakle u detaljnom pravljenju propisa samoj znanosti, nego u rekonstrukciji pravila prosuivanja i pravila poreenja, a da ih same ne smijemo smatrati apsolutnim a to je sigurno vaan Feyerabendov uvid niti bi se smjeli apsolutizirati. Moemo se potpuno saglasiti sa Feyerabendom da i unutar znanosti umu ne smije biti niti moe biti priznata nikakva samostalna vladavina, (1976, 250) u svakom sluaju, to se tie historijskih faktora (uticaja), dosjetki i stvaralakog traenja. Bez 'haosa' nema spoznaje, misli Feyerabend. Bez estog odmicanja od uma nema napretka. Ali, bez reda, bez izvjesne sistematike, bez pravila, isto tako nema spoznaje. Bez ikakvog pravila, bez primjerenosti pravilima ili pravilnosti, bez ikakvih osnova za poreenje, bez ikakvih umnih prosuivanja, upravo nisu mogua poreenja i koraci naprijed. Uvid da pravila ne bi trebala biti apsolutizirana, ne smije voditi apsolutiziranju pravila, njegovom apsolutnom posveenju to Feyerabend svakako ne ini, premda se ponekad pogreno izraava. Njegov uvid da ne postoji ni jedno jedino pravilo koje

T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

147

bi trajno vailo u svim okolnostima, i da nema nikakve instance na koju se uvijek moemo pozvati, ne bi trebao premda je tendencijski taan, iako moda malo prenaglaeno voditi metodolokoj jednostranosti forsiranog odsustva pravila. Uvid da se povremeno povreivanje nekog pravila javlja u znanstvenom pogonu i da je ponekad ak i nuno, ne smije se, meutim, faktiki zaotravati do teze beskorisnosti svakog pravila. Upravo dijete fleksibilne orijentacije po pravilima ne bi trebali izbaciti iz korita zajedno sa kritikom kupkom. Ni ovo Feyerabend danas ne eli vie uzimati kao istinito. Konano, izraz 'odsustvo pravila' smislen je, kae Feyerabend, samo onda kada postoji pravilo. Bez ikakvog kriterija prosuivanja doista se ne moe ocijeniti kako i kada je neka teorija bolja nego neka druga, npr., nego teorija koja joj prethodi. Onaj ko uopte priznaje i spoznaje znanstveni napredak, priznaje i pravUa i kriterije odreenja napretka. Feyerabend besumnje nije tako neprijateljski raspoloen prema pravilima i metodologiji, kakvim se toboe predstavlja. On moda nije bio krivo tumaen nego je moda djelimino krivo razumio samog sebe. Poboljanje i viak empirijskog sadraja, znanstvenog napretka za njega ipak vae kao daleki ciljevi koji predstoje uspjesima znanosti. Mora se dodati da je utvrivanje uspjeha, napretka znanstvenih teorija, mogue tek pod pretpostavkom fleksibilno rekonstruktivnih kriterija prosuivanja. Da li Feyerabend, svojim totalnim anarhizmom spoznaje, gaa iznad ovog dalekog cilja? Da li je um, birokratiziran u jednu znanstvenu robovsku ideologiju, ve osuen na propast ako uopte priznaje kriterije prosuivanja? Da li se on, kao to je Feyerabend jednom mislio, prikljuuje samo onim apstraktnim sablastima kao to su dunost, moral, istina i njenim konkretnim zbivanjima, bogovima koji su jednom sluili uznemiravanju ljudi i ograniavanju njihovog slobodnog i sretnog razvitka: da li on odumire? Ali, sam um ipak nije nikakva puka historijska injenica, nikakva psihika sposobnost ovjeka, nikakav organ i nikakav supstancijalni motor duha, nego je kako su jasno ranije vidjeli i autori bliski kritikom racionalizmu i sam jedna tradicija (tako i Feyerabend 1979, 89): razvitak uma uopte ima veze sa razvitkom institucije racionalne kritike, sa razvitkom argumentativnog ponaanja duha. Um a to vai i za um u znanosti nije nikakva realna

148

HANS

LENK

mo nego je tavie ideal, sam je upravo regulativna ideja u Kantovom smislu, jedna argumentaciono-metodoloka modelska (re)konstrukcija (Lenk, 1986 a). Um kao analitika apstraktno-idealnotipska modelska konstrukcija, ni sam nije nikakav fiziki nosilac ili faktor miljenja koji se moe opisati psiholoki, on prije predstavlja nuni uslov jedinstva spoznaje, ideju jedne apstraktno pretpostavljene konstitutivno povezane spoznaje, znanja pri jednoj postuliranoj logikoj funkciji jedinstva, funkciji ujedinjavanja. Stoga on ne egzistira odvojeno i izolirano kao isti um nego kao idealizirani koncept koji omoguuje idealnu vodeu orijentaciju u ljudskom rjeavanju problema. Sam Kant je mislio da potreba uma artikulira jednu potrebu orijentiran ja, da je isti um idealiziran samo uslovno i u teorijskoj upotrebi nije nita drugo nego ista hipoteza uma, to jest, uslovljen i obrazovan spoznavajuim subjektom i povratno vezan napokon pragmatiki za zadatke rjeavanja problema (AA VIII, 137 i dalje, 141). Ovo je za Kanta, dodue, jo bila karakteristika svakog diskurzivnog, tj., na postupnu upotrebu uma upuenog umnog bia; teza se ne mijenja, pragmatika funkcija i uklopljenost ideala uma u opteljudski i kulturno-drutveni sklop, jasnije se istie ako se ogranii na ovjeka i njegovu orijentaciju u svijetu, na njegovo rjeavanje problema. Pragmatiko povratno vezivanja uma se, dakle, treba nai posve u mainstream-u zapadnjakog miljenja i u racionalistikoj i kritiko-racionaiistikoj tradiciji u irem smislu ai ova tradicija je historijska tradicija koja je quasi-vjetaki apstraktno bila proizvedena tek pomou isto tako fingiranog kao i fiktivnog rjeenja pragmatikih ivotnih okolnosti. Ova kritiko-racionalna tradicija u njenim najboljim oblicima i fazama, moda nije bila pogrean put na kojemu su potiskivani problemi i perspektive, nego je, sve dok je njen put tekao u ivoj raspravi sa kulturnim i znanstvenim procesom razvitka i sve dok nije samo punila akademske strune pretince i arhivirala izolirana i izolirajua parcijalna znanja bila je potpuno stvaralaka, kao to Feyerabend sam istie na primjerima Macha i Einsteina (1979, 237 i dalje). Zaista: Feyeranbedova kritika postaje relevantna i onda kad napada vjetako uspostavljanje akademskih fahovsMh granica, ljubomorno uvanje akademskih teritorija kompetencije i podruja na koja ona polae pravo, kao i crpilita uene tatine koje su forsirale salonske primadone koje ljubomorno

 T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

149

dijele lekcije ili su ak predstavljale nune uslove znanosti uopte. Veliki znanstvenici ali i (to se mora naglasiti sa Feyerabendom) veliki filozofi sebe su izriito odredili kao diletante. Oni su svoje probleme dodue dijelom obraivali i nezavisno od postojeih pravila i mjerila, ali ipak ne potpuno bez pravila, ne sasvim nezavisno od postojeih pravila i mjerila. Istina: znanost i filozofija su se mijeale bez straha i tako uzajamno podupirale, naglaavao je s pravom Feyerabend (ebd. 248). Ovo na rizik spremno, tako rei sportsko filozofiranje (kako ga je nazvao Simon Moser), motiviranje i podsticanja odvanog miljenja u praksi bliskom kao i u pragmatikom vezivanju za savremenu problemsku situaciju, ijedno napeto, alternativama bogato, fleksibilno i perspektivno otvoreno filozofiranje koje ne trebamo zahtijevati samo programatski nego ga posjedovati motivirano i podsticajno, to je sigurno zasluga Feyerabendovog ponovo istaknutog ivog polemikog tona u filozofiji. Njegovo uasavanje pred stranim akademskim glodarima koji svoju nesigurnost skrivaju iza mrane odbrane statusa quo, mlaenja fraza u epiciklinom stadiju odbrane sterilno-sholastikih filozofija, koje se bave krpanjem detalja, rutinskih perpetuiranih ovaj uas moemo u cjelini osjetiti (ebd. 252). Ali ne mora biti, nije bilo i nije uvijek tako da su teorija znanosti i pragmatika metodologija beskorisne ili ometajue za znanosti. Ipak je pomalo kratkovido i brzopleto da se u rekonstrukciji kriterija prosuivanja povjerenje prua samo automatici istraivakog procesa i historijskom razvitku, da se ne bi prepustili samo apstraktnim teorijama racionalnosti (ebd. 172). Konano, mora se rezimirati da su odsustvo pravila i antidogmatizam takoer dogmatini ako se uzdiu do dogme, ako se slavi mit, antiracionalistika specijalizovanost i zajednica eksperata ili ak cehovska stega i rezon sekta. Totalni ekstremi su svugdje nehumani: totalna sumnja u beskorisnost kao i metodoloki izolacionizam, posebno kad se on razumije kao teorijsko-pluralistiki zasnovan. Bornirani antiracionalizam kao i svaki ekstrem dogmatskog racionalizma treba odbaciti ne samo iz metodolokih nego i iz moralnih razloga koji su vezani za humanitet. Feyerabend svoj vlastiti luk ne smije prenapeti jer inae puca; njegova vlastita kritika se usmjerava protiv njega samog.

150

HANS

LENK

Feyerabendova kritika znanstvenog i analitiko-znanstvenoteorijskog imperijalizma metoda i metodologija mnoge momente jedne tane analize situacije dovodi do provokativnih i esto prenaglaenih formulacija. Ako se one uzmu doslovno, globalno i totalno, onda se Feyerabendove rijei uzimaju ozbiljnije nego to ih uzima on, pa tako njegov prosvjetiteljski impuls udara u prazno. Svoju kritiku scijentistikog racionalizma Feyerabend formulira veoma naglaeno, a ipak je u ovoj kritici vie od zrna istine ne samo znanstvene istine pogotovo u jednom informacijskom i sistemsko-tehnolokom dobu koje nastoji da znanstvene i tehnike manipulacije, proiri na gotovo sve oblasti. Racionaliziraj ue strategije opravdanja ine vie nego to treba da bi se dokumentirao jedan opasan tehnokratski impuls kod nekih znanstvenika koji su istaknuti u tehnikim uincima. A tendencije jedne sistemske tehnokratije koja se najavljuje, opasnosti sistemsko-tehnoloki dotiranog, manipulirajueg, organizirajueg, kontrohrajueg ovladavanja (svim) humanim podrujima, ne mogu se vidjeti samo u problematici zatite podataka. Epater le bourgeois, le burgeois scientifique !, izgleda da je Feyerabendov moto. Provocirati se moe samo prenaglaeno takoer i zakonitost naeg ivota orijentiranog na medije, pod informacijskom lavinom u sistemsko-tehnolokom razdoblju. Moramo li se prividno uditi, moramo h gaati daleko iznad cilja, pretjerivati upravo u grotesci, da bi nas uopte uli i da bi napokon seriozne argumente mogli predoiti javnosti? Da h ovo vai ve i za javnost scientific Community u veoj mjeri nego ranije? Nameu li se i zakoni drutva publiciteta univerzitetskoj i znanstvenoj diskusiji koja je u najmanju ruku interdisciplinarna? Fenomen jet-set profesora, onih koji u ideologiji znanosti djeluju putujui, i/ili koji djeluju u njenoj kritici (jer tek kritika gesta ini modernim ono dranje koje eli da bude ik), kojeg divno ironizira Koestler u svojoj knjizi Die Herren Callgirls, govori isuvie jasno ovoj tendenciji posebno u nekim takozvanim drutveno-znanstvenim javnim cirkuskim priredbama, bilo da one paradiraju u fundamentalnim radnim zajednicama tipa summer-college ili u podijumskim diskusijama. Kako uveseljavajue, osvjeavajue ipak djeluje neki retoriki izvrstan Harlekin, ,koji kolege

 T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

151

tape po ramenu, pomalo ih vue za nos i ne zaboravlja da i cam sebe povue za nos; on djeluje upravo pomalo burleskno, groteskno, ironeskno. Feyerabend misli da se njegov traktat Wider den Methodenzwang potpuno pogreno razumjeli teoloki hobi-itaoci, kritiko-racionalistiki analfabeti i kritiko-racionalistiki propagandisti. On misli da je njegova (samo njegova?) namjera bila da svojom anarhistiko-dadaistikom teorijom spoznaje, poui spoznajni profetizam, da poui spoznajne peripetije racionalista (1979, 91) posebno da omete krugove arobnjaka koji su zaposleni epiciklima racionalistike religije jer su racionalisti, raciofaisti i raciopropagandisti, i gotovo svi kritiki racionalisti koji su se bavili ovim jednim ili drugim ciljem knjige Winder den Methodenzwang, krivo interpretirali um kao jedno eksterno, upravo nadzemaljsko mjerilo koje stoji izvan svih tradicija (ebd. 89). On ovdje kao to esto pretjerano naglaava gaa mimo cilja. Pogreivost razuma i uma je povod i glavna teza kritikog racionalizma koji um razumije kao tradiciju sistema kritike. Ipak, Feyerabend sa svojom optom kritikom svakog apsolutiziranja uma jeste u pravu. Niti empirijski-svrhovito-racionalni instrumentalni um (Horkheimer) niti prosvjetiteljsko-emancipatorski um (Habermas) ne mogu biti apsolutizirani. Kao pragmatika racionalnost um mora sebi postaviti zahtjeve kroz razvitak znanosti i drutvene prakse a ne smije ispustiti iz vida njihov praktino-filozofski impuls kao vodeu ideju za udoredno djelovanje u Kan to vom smislu. Um i provokativna ideja njegovog utemeljujueg jedinstva ostaje obavezna ljudskoj mjeri, racionalnosti kao i humanitetu. U ovom smislu moemo dati primat praktikom umu a da ne zapadnemo u neprijateljstvo prema znanosti. Znanost i znanstveno-teorijske modelske koncepcije trebale bi svijet uiniti jasnijim kao to bi trebalo uiniti jasnijim i razraunavanje ovjeka sa svijetom i na ovaj nain doprinijeti orijentaciji ovjeka i pomoi mu putem primjena, ali ne ovladati niti ovjekom kao osobom, kao individuom i subjektom niti drutvenim ivotom. Trebalo bi pronai jedan umno odmjereni srednji put izmeu ekstremno agresivnog scijentizma u irem smislu kao i njegovih uih varijanti, s jedne strane, i isto tako poleminog antiscijentizma i njegovih ikonoklastikih impulsa, s druge strane. Ekstremne nade i tvrdnje, isuvie ambiciozni optimizam i pesimizam trebalo bi

152

HANS

LENK

sprijeiti, heuristiki podsticaji, trebali bi se plodonosno koristiti, a diferencirani aspekt mnogostranih fenomena znanosti, njene primjene, trebah bi se razviti. Borbeni saijentizam kao i borbeni antiscijentizam jednako malo su smislene strategije razvitka znanstvenih metodologija a posebno humanistikih znanosti, kao to su ekstremne pozicije jedne jednostrane racionalnosti ili iracionalnosti. Feyerabendov znanstveno-teorijski metodoloki iracionalizam je, npr., nekonzekventan, uprkos nekih opravdanih taaka kritike koje se nalaze u njegovom antiscijentistikom napadu. Scijentizam kao i antiscijentizam, racionalnost kao i iracionalnost su idealno-tipske ekstremne take koje su visoko stilizirane u vjetake prividne suprotnosti, koje ipak zaotravaju idealnotipski jednostrane pozicije. Kao to to esto biva, istina je u sredini. Totalna racionalnost i totalna iracionalnost su apsurdne strategije. ovjek nije totalno racionalno ili iracionalno bie, bie koje uopte nije sposobno za racionalnost. Racionalnost i iracionalnost, uz to, kao to smo vidjeli, treba viestruko diferencirati nasuprot idealno-tipskim obrascima. Rjeenje moe biti samo u tome da se na obje strane primijeni smisleno odmjerena mjeavina razliitih tipova i da se u djelovanju slijedi smislena mjeavina racionalnih kao i neracionalnih ponaanja. U znanosti bi se heuristiki trebala koristiti iracionalnost dosjetke a da se svaka vezanost za pravila pritom kratkovido ne baca preko palube, kao to je to pokuao Feyerabend u knjizi Wider den Methodenzwang. Metodoloki pluralizam moe se razumjeti samo heuristiki, on ne smije voditi ka samovoljnoj proizvoljnosti. Totalnim fiksiranjem pravila, svako pravilo se ne smije baciti kao to je pomenuto preko palube. Umjesto toga izgleda da bi bila mudra strategija da se heuristiki koriste prednosti pluralizma a da se ipak pokua metodoloki doi do jedinstvenog prosuivanja. To je, naravno, mogue samo idelano-tipski-normativno. Racionalne rekonstrukcije mjerila prosuivanja niti su puki opisi razvitka znanosti niti cenzorski propisi za pojedinog znanstvenika, pogotovo ne za teoretiara u jednoj kunovskoj revolucionarnoj fazi izmjene teorija. U cijelini, izgleda da se pokazalo da su ekstremni iracionalizam kao i antiscijentizam ideoloki provokativni za protivnacrt jednog isto tako dogmatskog racionalizma, odnosno scijentizma, i upravo kao takvi protivnacrti morali bi se vrednovati i relativirati. Racionalnost ih iracionalnost, izgleda da je i u zna-

 T I P O V I M A I KRITICI R A C I O N A L N O S T I

153

nost kao i u ivotu jedna pogrena radnikalna alternativa: udovite lanog ideolokog totalnog pojednostavljivanja.

Literatura Acham, K., Rationalitt und Engagement, in: ders., Vernunft und Engagement, Wien 1972, 205-235. Acham, K., Uber einige RationaHttskonzeptilonen in den Sozialwissenschaften, in: Schndelbach 1984, 32-69. Albert, H., Trakat ber kritische Vernunft, Tbingen 1968. Apel, K.-O., Das Problem einer philosophischen Theorie der Ratdonahttstypen(, in: Schndelbach 1984, 15-31. Atteslander, P., Wissenschaft gegen Irrationalismus?, in: Schweizerische Geisteswissenschaftliche Gesselschaft 1984, 31-38. Benn, F. I. und Mortimore, G. W. (Hg.), Rationality and the Social Sciences, London 1976. Bertnett, J., Rationalitt, Frankfurt/M. 1967. Cohen, P. S., Rationalitt, in: Speck, J. (Hg.), Handbuch wissenschaftstheoretischer Begriffe, Bd. III, Gttingen 1980, 531-537. Duerr, H. P., Der Wissenschaftler und das Irrationale, 2 Bde., Frankfurt/M. 1981. Feyerabend, P. K., Wider den Methodenzwang, Frankfurt/M. 1976. Feyerabend, P. K. Erkenntnis fr freie Menschen, Frankfurt/ M. 1979. Geraetz, Th. (Hg.), Rationality Today, Ottawa 1979. Gert, B., Die moralischen Regeln, Frankfurt/M. 1983. Harrison, R. (Hg.), Rational Actum, Cambridge 1979. Hollis, M. und Lukes, St. (Hg.), Rationality and Relativism, Gamhridge/Mass. 1982. Horkheimer, M., Zur Kritik der instrumentellen Vernunft, Frankfurt/M. 1967. Hbner, K., Kritik der wissenschaftlichen Vernunft, Freiburg 1978, 1979. Hbner, K., Wie irrational sind Mythen und Gtter?, in: Duerr 1981, 11-36.

154

HANS

LENK

Hbner, ., Warum gibt es ein wissenschaftliches Zeitalter? Berichte aus den Sitzungen der Joachim-Jungius-GeselIschaft der Wissenschaften e. V., Hamburg (1984), H. 5, Gttingen- Hamburg 1984. Kekes, J., A Justification of Rationality, Albany 1976. Kekes, J., Relativismus und Ratioialismus, in: Duerr 1981, 165-195. Kliemt, H., Nicht-explanative Funktionen eines 'Homo oeconomicus' und Beschrnkungen seiner explanativen Rolle, in: Holler, M. J. (Hg.), Homo oeconomicus, Bd. II, Mnchen 1984, 7-49. Knorr-Cetina, ., Die Fabrikation von Erkenntnis, Frankfurt/ M. 1984. Kuhn, Th., Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, Frankfurt/M. 1976. Lakatos, I., Philosophische Schriften, Band 1 : Die Methodologie der wissenschaftlichen Forschungsprogramme, Band 2: Mathematik, empirische Wissenschaft und Erkenntnistheorie, Braunschweig, Wiesbaden 1982. Lenk, H., Philosophie im technologischen Zeitalter, Stuttgart 1970, 1971. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lenk H., Die 'Feyerabend-Glocke' des Szientismus, in: Conceptus 16 (1982), Nr. 37, 3-11. Lenk, H., Wissenschaft gegen Irrationalismus?, in: Schweizerische Geisteswissenschaftliche Gesellschaft 1984, 15-30. Lenk, H., Vernunft als Idee und Interpretationskonstrukt, in: Lenk, H. (Hg.), Zur Kritik der wissenschaftlichen Rationalitt. Freiburg-Mnchen 1986 (i,. Dr.) (a). Lenk, H., Zu Kants Begriffen des transzendentalen und normativen Handelns, in: Prauss, G. (Hg.), Handlungstheorie und Transzendentalphilosophie, Frankfurt/M. 1986, 185-203 (b). Luhmann, N., Zur Theorie der Verwaltungwissenschaft, Kln 1966. Luhmann, N., Zweckbegrift und Systemrationalitt, Tbingen 1968. Luhmann, N., Moderne Systemtheorien als Form gesamtgesellschaftlicher Analyse, in: Habermas, J. und Lh-

TIPOVIMA

I KRITICI RACIONALNOSTI

155

mann, ., Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie?, Frankfurt/M. 1971, 7-24. Newton-Smith, W. H., The Rationality of Science, London 1981. Paul, G., Rationalitt als Weg zur Humanitt. Die Entmythologisierung in China als Entwicklung zu grerer Rationalitt und, a fortiori, grerer Humanitt, in: Lenk (Hg.), Zur Kritik der wissenschaftlichen Rationalitt, Freiburg-Mnchen 1986 (i. Dr.), 1986. Popper, K. R. Logik der Forschung (1934), Tbingen 1966. Popper, K. R., Conjectures and Refutations, London 1963. Putnam, ., Vernunft, Wahrheit und Geschichte, Frankfurt/M. 1982. Rescher, N., Methodological Pragmatism, Oxford 1977. Schndelbach, H. (Hg.), Rationalitt, Frankfurt/M. 1984. Sen, ., Rationality and Uncertainty, in: Theory and Decision 18 (1985), 109-127. Spinner, H. F., Begrndung, Kritik und Rationalitt, Braunschweig 1977. Stegmller, W., Probleme und Resultate der Wiessenschaftstheorien und Analytischen Philosophie, Bd. II: Theorie und Erfahrung, Zweiter Halbband (DE), Berlin-Heidelberg New York 1973. Stegmller, W., Rationale Rekonstruktion von Wissenschaft und ihrem Wandel, Stuttgart 1979. Stegmller, W., The Structuralist View of Theories (besonders 6), Berlin-Heidelberg-New York 1979. Stegmller, W., Neue Wege der Wissenschaftsphilosophie, Berlin-Heidelberg-New York 1980. Voss, Th., Rationale Akteure und soziale Institutionen, Mnchen 1985. Weber, M., Wirtschaft und Gesellschaft, Tbingen 1976. Wilson, B. (Hg), Rationality, Oxford 1970.

KA ANTROPOLOKIM OSNOVAMA DRUTVENIH ZNANOSTI Arnold Gehlen, bez sumnje jedan od najveih filozofskih antropologa, kad sam ga kratko pred smrt pitao za filozofski sadraj njegovog antropolokog istraivanja, rekao mi je da se kod njega ne radi filozofiji (da se jo od svog doktorskog rada nije bavio filozofijom) nego se radi tvrdoj empirijskoj drutvenoj znanosti. Tako je mogue da se varamo u pogledu vlastite djelatnosti. U prosuivanju vlastitog rada Gehlen se varao u dvostrukom pogledu: prvo, u tome da je openito odbio filozofske temeljne sadraje, filozofske osnove i implikacije svoga rada, a drugo, u tome to je svoju antropologiju shvatio iskljuivo kao drutvenu znanost. Posljednja izjava se na jedinstven nain kontrastira sa prigovorom koji se ponekad upuuje Gehlenu, da je njegova antropologija veoma sputana biolokom osnovom iz koje proizdlazi, tako to primjereno svom porijeklu iz evolucione sheme neodarvinistikog kova za vodee gledite uzima 'savrenu ivotinju', na njoj otitava strukturu manjkavosti ovjeka a njegova svojstva, uinke i funkcije objanjava kao fenomene rastereenja jednog bioloki shvaenog ivotnog sistema dakle reduktivno. (Keller, 1974, 13). Gehlenu se takoe prebacuje da je svoju antropologiju vrlo odluno usidrio u jednom individualistikom modelu djelovanja, da mu socijalizatorsko i rodno-povijesno znaenje intersubjektivnih naina dranja ne mogu doi do svijesti, posebno, da ne doputa mogunost jednog intersubjektivnog sporazumijevanja umnosti institucionalnog normiranja ponaanja, budui da bi shvatanje institucija kao 'sistema voenja' koji su analogni

ANTROPOLOKE

OSNOVE

DRUTVENIH

ZNANOSTI

157

instinktima, i bioloke prinude prema djelovanju ukljuilo komunikativno provjeravanje institucija a njegov konzervativni institucionalizam sa izvjesnom prisilnou vodio bi u jedan intersubjektivno-teorijski deficit njegovih ishodinih razmiljanja (Honeth/Joas, 1980, 61). Obje kritike mogu se pokazati kao pogrene ili barem kao preiroke, (Lenk, 1982, 270 i dalje), premda se izvjesni Gehlenovi iskazi zaista moraju kritikovati sa metodolokog stajalita, budui da su metodologija, teorija znanosti a posebno semantika, u meuvremenu dostigli izvjesno razvojno stanje kojeg Gehlen naravno jo nije mogao uzeti u obzir ili ga nije mogao predvidjeti etrdesetih godina u koncepciji svoga djela ovjek. Klie konzervativnog institucionalizma je, osim toga, isuvie jeftin da bi se mogao neprovjereno preuzeti u negativnom vrednovanju. Institucionalnim sistemima voenja potrebno je i ono takozvano ili samozvano progresivno. Antropologija u prvom redu zaista ima posla sa konstantama ovjeka, sa konstantama humanuma, ima posla sa konstantama onoga to se kod ovjeka moe identificirati i ponovo nai kao ono to je nadkulturno ili interkulturno. Kulturna odreenost i upuenost na institucije bilo koje vrste, mogli bi se, kao to je stalno naglaavao, u to potpuno ubrojati. Gehlen bez sumnje ostaje veliki antropolog koliko god da se pojedinim tezama njegovog stajalita kritiki sudilo. Ali, zato Gehlena moemo odrediti kao filozofskog antropologa? Ovo sigurno zavisi od shvatanja filozofske antropologije i filozofije uopte, koja jae nego u tradiciji prolog vijeka sarauje sa relevantnim strunim naukama, ije rezultate uzima u obzir i integrira ih, premda ih ne preuzima vanjski i nekritiki. Ako filozofija pragmatiki postaje otvorenija prema pojedinanim znanostima, filozofski sadraj i njegova relevancija moe biti jae odreen raspravom i integracijom postavljanja problema i rezultata u okviru pojedinanih znanosti, a da rezultate empirijskih disciplina ne saima puko aditivno. Gehlen to vidi veoma jasno kada nasuprot svojim starakim izjavama svoje antropoloko glavno djelo u cjelini odreuje kao filozofski i znanstveni rad (1958, 10). On, dodue, misli da filozofska antropologija do sada nije ostvarena jer se na ovjeku nije pronalo nita specifino ljudsko, nikakav kompleks obiljeja koji bi obuhvatno dopustio da se izvedu sva pojedinana obiljeja i da se karakterizira cijeli ovjek. Ali,

158

HANS

LENK

Gehlen sada vjeruje da je doista naao vodee gledite, postavku ovjeka kao djelatnog ivog bia, koje se svojim djelovanjima rastereuje unaprijed datih organskih nedostataka (npr., redukacija instinkta, potreba za zatitom, duga zavisnost djeteta od njege itd.). On tako misli da na jedan produktivan nain moraju pasti tako rei granice izmeu empirijskih humanistikih znanosti (ebd. 13), da bi u filozofskoj sintetikoj integraciji, ali ne u metafizikom izvoenju ili odreivanju sutine, mogli praviti iskaze ovjeku kao cjelini u smislu jedne cjelovite znanosti ovjeku (ebd. 18), koja opet sadri empirijsko-znanstvene iskaze ovjeku. Kod Gehlena se, dakle, radi filozofskoj integraciji postavki pojedinanih znanosti, koja ponovo sama moe voditi jednoj znanstvenoj antropologiji naravno sa filozofskim sadrajem. Ovim ve nagovjetena tekoa nuno vodi metodolokim pitanjima, npr., kako filozofske i empirijske znanstvene postavke mogu sudjelovati u oblasti antropologije i kako se njena tekoa moe opisati u filozofsko-integrativnim disciplinama koje, sa svoje strane, ponovo vode ka empirijskim sadrajnim iskazima. Ali time je postavljeno i temeljno pitanje: kako je mogua antropologija kao znanost i ta jest zapravo antropologija? Autor ovog priloga premda pred sebe, u smislu Terenzovog Heautontimorumenosa (I, 1, 25), postavlja zahtjev: Homo sum; humanuni nihil a me alienum puto, ili barem da gotovo nita ljudsko ne smatra stranim naravno nije antropolog koji bi mogao poi od jedne integrativne filozofske discipline antropologije ili ak empirijske antropologije. Zato su sljedee metodoloke primjedbe na neka antropoloka temeljna pitanja drutvenih znanosti obraena nesistematino. One se ne mogu odnositi niti na jednu postojeu crno-bijelo openito prihvaenu aksiomatiziranu znanstvenu antropologiju. Sljedea izvoenja upravo e pokazati da u diskusiji osnovnim principima antropologije i nekim izabranim temeljnim pitanjima drutvene znanosti treba utvrditi vie nerijeenih nego rijeenih problema, da se tako rei isuvie ljudski u cjelovito integriranoj disciplini antropologije (ukljuivi i filozofsku antropologiju kao disciplinu) jo isuvie jasno radi jednom biu nedostatka. Pojam i izraz 'antropologija' sami su ve vieznani i ne oznaavaju nikakvu jedinstvenu disciplinu. Antropoloke dis-

ANTROPOLOKE

OSNOVE

DRUTVENIH

ZNANOSTI

159

cipline i postavke su kao i mnoge druge znanosti nastale iz filozofije. Marquard (1973, 125 i dalje) je razvoj pojma antropologija, u filozofskom smislu, pratio unazad do Magnusa Hundta (1501) i Otta Casmanna (1594, 1596), a nastanak antropologije datirao na Kantova predavanja iz 1772/73. (Anthropologie in pragmatischer Hinseht (1798)), uzevi u obzir izjavu da se antropologija sada uini redovnom akademskom disciplinom (1773, AA X, 145, cit. kod Marquarda 1973, 126). Ipak, pored filozofske antropologije postoje mnoge antropoloke discipline koje su djelomino jo zavisne od filozofske bazne znanosti; ovo svakako u velikoj mjeri vai za pedagoku i teoloku antropologiju (ukljuiv takozvanu kransku antropologiju), a moda i za fenomenoloku, psiholoku i openito za antropologiju duhovnih znanosti. Historijska antropologija, kulturna antropologija kao i socijalna antropologija, mogle bi biti manje zavisne od filozofske bazne discipline. Ovo bi u najmanjoj mjeri moglo da vai za discipline kao to su antropogeografija, bioloka, fizika, medicinska i etnoloka antropologija, kao i za humanu biologiju i humanu genetiku, koje bi se mogle ubrojati u antropoloke discipline. To je omoguilo integrativna polazita koja su vodila izrazima kao to su sintetika antropologija (v. Wiese-Specht, 1956) i bazalna antropologija (Portmann, 1956). I filozofska antropologija Helmutha Plessnera na osnovu jedne filozofije ivog tubitka i njegovih prirodnih horizonata i sa slojevima prirode koji s njim stoje u bitnoj korelaciji, u vidu je imala takvu integraciju koja nadmauje razdvajanje subjektivistikog i objektivistikog polazita, tako to je fenomenoloki opis trebao da poslui kao metoda za shvatanje ovjeka, zanemarivanjem razdvajanja dviju kultura (Snow). Pored Schelera Plessner je bez sumnje najvaniji osniva filozofske antropologije koji je u svojoj knjizi Stupnjevi organskog i ovjek, objavljena 1928 (drugo izdanje 1965), sistematski postavio osnove jedne filozofske antropologije, fenomenoloki povezavi subjektivna iskustva i naine izraavanja sa naturalistikom teorijom tjelesnosti ovjeka, kritiki se usmjerivi protiv dotadanje subjektivistike filozofije i spoznajne teorije. Dualizam tijela i due, prirode i povijesti trebao je biti. prevladan pomou vodee misli ekcentricitetu koji moe da se shvati i ukine u misli za ovjeka karakteristinoj formi, njegove frontalne suprotstavljenosti okolini, karakteru bitka-izvan-sebe, kroz stal-

160

HANS

LENK

nu upuenost na apsolutni dvostruki karakter i dvostruki aspekt tijelo ivo tijelo (Krperleib) i dua, kroz dvostruku distancu prema vlastitom tijelu u ovjekovom poloaju prema vanjskom svijetu, unutarnjem svijetu i zajednikom svijetu (Plessner, drugo izdanje 1965, 292 i dalje). I teza ekscentrinosti, koja ono specifino ljudsko vidi u trajnoj vezanosti za dvostruki aspekt, aspekt neodreenosti i samodistanciranja, ukazuje na metodoloke probleme. Kako se moe dobiti konstantna karakteristika iz jedne teze stalnom dranju-u-stanju-lebdenja razliitih aspekata? Da li se ovdje nuda permanentnog lebdeeg karaktera stilizira u vrlinu odreenosti? Kako se mogu razlikovati ravni ovih odreenja? Ono to smo ranije nagovijestili za Gehlena naravno da vai upravo i za ranog Plessnera: semantika preciznost avant la lettre bez sumnje se ne moe zahtijevati od pionirskih autora filozofske antropologije. U novije vrijeme propagira se sistematska antropologija koja kao globalni antropoloki model sistematski eli da teorijski integrira sve discipline koje empirijski imaju posla sa antropolokim problemom da bi se izgradila teorija ljudske egzistencije na empirijsko-znanstvenim osnovama (Rudolph/Tschohl 1977). Terminologijom teorije skupova i sistemsko-teorijskom terminologijom pokuava se uspostaviti jedna tipologija i jedna klasifikacija antropolokih pojmova da bi se razjasnila znanstvena istraivanja ovjeku, da bi se stavila u uzajamni odnos, da bi se ujedinila, da bi se sistemski i metodski pojmovno precizirala i ujednaila sa savremenim stanjem istraivanja pojedinanih antropolokih znanosti. Postojeim filozofskim postavkama utemeljenja jedne opte antropologije prigovara se da su usmjerene jednostrano i da su empirijski oskudne, odnosno, da su prekomjerno spekulativne (Rudolph/Tschohl 1977, 24). Sve pomenute i druge antropoloke discipline djelimino predstavljaju fundamente ili formirajue odnosno ograniavajue uslove kao i faktore uticaja za utemeljenje drutvenih znanosti. Ove discipline su djelimino i same drutvene znanosti, kao npr. kulturna antropologija, socijalna antropologija ili, barem dijelom, historijska, ili, prema nekim shvatanjima, i pedagoka antropologija. Ponekad se pokazuju fundirajui ili ograniavajui odnosi uslova koji jo nikako nisu dovoljno raz-

ANTROPOLOKE OSNOVE DRUTVENIH ZNANOSTI

161

janjeni ili barem samo dotaknuti u istraivanjima. Ovo bez sumnje vai za bioloke discipline koje se aktuelno javljaju posebno kao bazne discipline, kao konkurentna ili proirujua podruja drutvenih znanosti, kao npr. socijalna biologija, etologija ili humana genetika. Odnosi nekih od ovih antropolokih disciplina za utemeljenje drutvenih znanosti trebaju se skicirati barem u formi nacrta u obrnutom redosljedu pomenutog nabrajanja. Ako ponemo sa humanom biologijom a posebno sa humanom genetikom, moemo konstatovati da je uticaj biolokih uslova i svojstava na socijalno ponaanje do sada bio malo sistematski istraivan ili malo istraivan sa stanovita faktorske analize. U svakom sluaju se djelimino klasificiralo ili se radilo sa bioloki socijalnim kategorijama. Problemi ove vrste esto su izriito tabuirani esto i sami od sebe kao i od sljedbenika drutvene znanosti koji su smatrani naprednim: bioloke kategorije, kao npr. polno optenje, svojstva rasa ili korelacija inteligencije su emocionalizirane, analizirane i u svakom sluaju shvaene vie s obzirom na njihove socijalne posljedine pojave, sistematski tretirane kao pojave koje se faktoralno ukljuuju (samo u filozofskoj antropologiji imamo posla sa jednim potpuno neutralnim ovjekom). S obzirom na drutvene posljedice razdvajanja rasa ili s obzirom na sutinu problema nasljea faktora inteligencije, bilo bi, pak, posebno zanimljivo istraiti ne samo socijalne posljedine fenomene nego sve dok je to bioloki doista mogue fundamentalnije utvrditi razlike i u skladu s tim objektivno ih uporediti sa puko socijalno prikljuenim, drutveno pripisanim razlikama moda upravo i zato da bi mogli odrediti razmjer rasistikih predrasuda, neopravdanih sekundarnih kvalifikacija koja su esto socijalne ili konvencionalne vrste, koja su uslovljena pripadnou drutvenom sloju ili su nacionalno-kulturne vrste. Razornost istraivanja nasljednosti inteligencije ne pokazuje se samo u tome da su pomenuti znanstvenici pravili falsifikate (npr. kao Cyril Burt), nego i u tome da istraivai kao to nas izvjetava Jensen nisu bili sigurni od javnih napada ili ak progona. Slino kao i u velikoj i vrlo spornoj problematici nekog agresivnog nagona, i u pitanju nasljednosti inteligencije mogao bi se nai bioloki osnov koji je, meutim, u svakom slu-

162

HANS

LENK

aju krajnje snano sociokulturno preoblikovan. Gotovo je nemogue da se u velikom mjerilu donese neka eksperimentalna odluka. Ovo se u prvom redu pokazuje u tome da se radi kompleksnim pojmovnim tvorevinama. Razliiti faktori (npr., bioloke i sociokulturne provenijencije) pokazuju se u jo uvijek dalekoseno hipotetikom naglaavanju ili u mjeavini koja tei cjelovitom fenomenu. Ovo je djelimino bioloki utemeljeno, velikim dijelom socijalno uslovljeno ali uvijek socijalno preoblikovano. Analitiko razdvajanje komponenti u takvim kompleksnim pojmovima izgleda empirijski gotovo nemogue; u svakom sluaju veoma je teko a u takvim konceptima pogotovo se radi konstruktivnim veliinama testa i Cluster-varijabli, koje nastoje da po sebi kompleksan pojam reduciraju na jednu artificijelno konstruiranu dimenziju (kao, npr., kvocijenti inteligencije), i u svakom sluaju ne mogu se fizioloki jednostavno identificirati (tako moda i snane emocije radosti kao i osjeaj agresije vode ka samoj fiziolokoj reakciji vika adrenalina-noradrenalina). Uz to, u ovim konstrukcijama radi se teorijskim pojmovima koji bi se unutar teorije mogli interpretirati samo parcijalno. Inteligentno, agresivno, su dispozicioni pojmovi koji su, kao to je pokazala znanstveno-teorijska diskusija u posljednjoj deceniji, uvijek teorijski pojmovi koji pokazuju dobro poznatu tekou dispozicionih predikata (upor. Carnap, 1954, Stegmller, 1970, 213 i dalje). Dispozicioni predikati se ne mogu definisati na normalan nain nego samo uvesti pomou redukcionih stavova, npr. sljedee vrste: ako se neka osoba, na kojoj se vri ogled pod standardnim uslovima testa, podvrgava nekom testu koji je poblie specificiran i koji mjeri veliine konstrukta, tada se na osnovu mjerenja odnosno brojanja nastupanja znakova koje pokazuje specifinu veliinu javlja pripisivanje dispozicionog predikata u odgovarajuoj vrijednosti. Pored jednog takvog dovoljnog redukcionog stava za dispozicione predikate, na normalan nain je mogue pokazati i nune uslove u redukcionim stavovima: ako se nekoj osobi pripisuje dispozicija onda e ona pod odreenim uslovima pokazati i druge crte odnosno svojstva. Druga teorijska shvatanja kao i zahtjevi neprotivrjenosti teorije itd., ulaze u takve nune redukcione stavove. Tekoa se sastoji u tome da dovoljni i nuni redukcioni stavovi zajedno logiki imphoiraju neku empirijsku hipotezu. Ako se, dakle a ovo je esto sluaj dispozicioni predikati uvode

ANTROPOLOKE OSNOVE DRUTVENIH ZNANOSTI

163

pomou vie redukcionih stavova, od kojih su neki dovoljni a drugi nuni, onda to ima za posljedicu da uvoenje pojmova vie ne moe biti nikakva ista nadlenost definicije, nego da ovo mijeano uvoenje ve proizvodi empirijski sadraj. Ovo znai da se dispozicioni pojmovi ne mogu svesti na puke predikate posmatranja ili da mogu biti u cijelosti definirani jednostavnim prikljuivanjem postupcima mjerenja, nego da ih treba shvatiti kao teorijske pojmove koji, protumaeni samo parcijalno, svoje puno znaenje dobivaju tek u okviru teorije u koju su uklopljeni (Stegmller, 1970, 221226, Lenk, 1975, 175 i dalje). Obrazovanje pojmova ne moemo, dakle, odvojiti od teorijskih koncepcija. Sami izolirani pojmovi su prazni. Ipak, neka teorijska koncepcija takoer se ne moe odrei obrazovanja pojmova i ukljuivanja postupaka mjerenja. Empirijska teorija bez bilo kakvog ukljuivanja mjerenja u centralne pojmove bila bi slijepa spekulativna. Svaka teorija je, uz to, selektivna, skrojena prema odreenim pojednostavljujuim pitanjima. Inteligencija kao opti ljudski biopsihiki, kao i kulturno-socijalni fenomen, upravo nije samo ono ta mjeri kvocijent inteligencije-. Mit totalnog operacionaliziranja je istroen jer je relikt neopozitivistike ideologije nezavisnih data, precjenjivanja pukog postupka mjerenja i krivog razumijevanja uloge teorijskih pojmova. Kompleksni teorijski pojmovi iji korijeni se pruaju u razliite oblasti kao npr. u bioloke, s jedne strane, i u kulturne, s druge strane ne mogu se primijeniti na jednodimenzionalne ili-ili-iskaze ili na sve-ili-nita-sudove. Metodoloka nunost diferenciranja pokazuje se ve u strukturi neke teorije. Kada je bila pomenuta diskusija oko biolokih i socijalnih korijena agresije, ukazivalo se na poredak klanja u peradarniku (Schjelderup-Ebbe) i u ovom primjeru je jasno da socijalno ponaanje prema rangu ovjeka ima toboe bioloke korijene, koje je, pak, sa svoje strane dalekoseno kulturno preoblikovano, modificirano, pa prema prilikama ak moe biti eliminisano i stavljeno van snage. To ne govori protiv biolokih osnova odgovarajuih naina ponaanja ve samo protiv njihovog totaliziranja i dogmatiziranja. Kao i kod posmatranja drugih svojstava, dispozicija, nagona itd., i ovdje postaje jasno da, uprkos svakom reduciranju na instinkte, ovjek kao drutveno bie nije samo isti duh nego je i prirodno bie, da pokazuje upravo prirodna svojstva, dispozicije, nagone, pa bili oni i sasvim rudimentarni. Etologija

164

HANS

LENK

(Lorenz, 1963, 1965) a nedavno sociobiologija (npr., Wilson 1980), naglaeno se usmjeravaju na tvrdnju da se ljudsko ponaanje treba objanjavati iskljuivo uzimajui u obzir temelje ponaanja i sociobioloke temelje. Pod strategijom ciljanog profiliranja kontrasta ili konkurirajue alternative drutvenim znanostima koje su etablirane kulturno-znanstveno, izgleda da se ovdje promaio cilj tako to se naginjalo tome da se drutvene znanosti rastvore u iskljuivo biolokim disciplinama, da se isplete jedan novi biologistiki redukcionizam. Dogmatska jednostranost ipak ne pomae ni na jednoj strani. U drutvenu znanost je, ukupno uzev, uistinu prihvaeno i proireno malo biolokih polazita. Ovo moe da ima uzrok u informacionim barijerama, u disdpliniranim suenjima pogleda, i u jednom odbrambenom dranju znanstvenika sa isuvie uskom disciplinarnom orijentacijom, koje podsjea na teritorijalno ponaanje pua balavca. Meu mterdiscipliriamim polazitima posebno je teko sa interfakultativnim. Mali broj biolokih polazita socijalnom ponaanju ovjeka preteno potjee od biologa, od biolokih etologa, a oni zaista vode ka redukcionizmu koji cijelu kulturu eli razumjeti iskljuivo kao quasi-evolucioni fenomen, pri emu se u datom sluaju pojam evolucije nekritiki prenosi iz neodarvinizma na kulturu i drutveni razvoj, ponekad ak i na historijski razvoj nekog drutva (ovaj posljednji terminoloko-metodoloki pogrean zahvat, u smislu jednog quaternio terminorum, je i iz perspektive drutvenih znanosti dobio nezasluenu potporu zloupotrebom pojma evolucije). Etologija kao i socijalna biologija u odnosu na ovjeka mogu primijeniti dragocjene heuristike analogije za dobijanje plodonosnih radnih hipoteza, a ipak ne uskrauju vlastiti dokaz u ovoj oblasti. Jedna eksperimentalna socijalna biologija ovjeka svakako se zabranjuje iz etikih razloga; ona bi zahtijevala opite u odgajanju i ukrtavanju. Utoliko najee ostaju samo povrinski i isuvie metaforini iskazi koji pokazuju jak tenativno-hipotetiki karakter, jer sistematski koriste poreenje sa ivotinjama (a da se dovoljno jasno ne spoznaje heuristiko ogranienje), ili, s druge strane, quasi-antropomorfistiki tumae ivotinjsko ponaanje sa aspekta ljudskog-isuvie ljudskog. Obrnuti uticaj perspektiva drutvenih znanosti na bio-znanosti, isto je tako relativno uzak i slabo razvijen. Socio-

ANTROPOLOKE OSNOVE DRUTVENIH ZNANOSTI

165

logijom ivotinja esto se bave samo zoolozi (Remane, Portmann). I ovde jo treba uiniti mnoge pokuaje smislenog prenoenja sociolokog obrazovanja pojmova, diferenciranih teorijskih polazita, iznad puke diskripcije i biolokog kategoriziranja. U cjelini, moe se rei u formi tera: natur-filozofija ovjeka kao drutvenog bia isto je tako zakrljala kao i drutvena znanost, odnosno socijalna filozofija ovjeka kao prirodnog bia. Bioloke, drutveno-znanstvene i filozofske aspekte ipak treba integrirati, da pogled drutvenih znanosti ne bismo ograniili kulturno-znanstvenim naonjacdma, ime bi se zanemarili prirodni bioloki korijeni ljudske egzistencije, da bioloke znanosti ovjeku ne bi ispustile iz vida komponente kulturnih znanosti. Bioloki zahtjev drutvenih znanosti bi mogao tek predstojati s obzirom na glavnu stvar. On bi trebao biti prihvaen pametnim diferenciranjem, bez geste poniznosti koja je uslovljena sukobom oko studentskih obiaja: dobri argumenti govore za to da se totalna bioloka redukcija drutvenih znanosti pokazuje isto tako neostvarivom kao i bihejvioristiki pokuaj redukcije. Bioloki faktori (u irem smislu: ukljuivi prirodne, medicinske, geografske itd.), doista veoma primjetno, utiu na razliite naine, na socijalne naine ponaanja i na drutvene pojave. Oni bi zato morali biti jasnije istraeni. Takoer bi bilo potrebno shvatiti njihove uticaje na socijalna kategoriziranja, geste i obrazovanje mnijenja, kao i na akcije i reakcije. Svaki dogmatski redukcionizam treba odbiti, premda pojedini pokuaji redukcije mogu prema prilikama biti heuristiki plodonosni i zato ih moramo slijediti. Kooperacija i uzajamna korektura, kao i uzajamno proimanje podruja na obje strane, bolje je nego dogmatski disciplinirana jednostranost, onako kako ona dolazi do izraza u nekom striktnom redukcionizmu i totalizmu. Naonjaci koji ograniavaju pogled i apsolutistiki pokuavaju da intervendu, jo uvijek nanose tetu posebno u polju istraivanja koje je ve samim predmetom upueno na interdisciplinarnost. Srdita odbrana biolokih perspektiva i istraivakih polazita bila bi najpogrenija strategija reakcije za znanstvenika iz oblasti drutvenih znanosti isto kao i ekstremna gesta poniznosti i smjernosti. Istina, ovdje, bez sumnje, ne lei samo u sredini nego u onom

166

HANS

LENK

kao-to-i. Totalno iliili se zabranjuje za integrativnu sintetiku diciplinu, a upravo i za mnogostruke (multidiscipliname) antropoloke osnove drutvenih znanosti. Kulturna antropologija, socijalna antropologija i historijska antropologija su i same, kao to je poznato, drutvene znanosti. One, dakle, kao takve ne mogu biti fundirajue fundamentalne discipline za drutvene znanosti, jer bi se inae javio krug utemeljivanja slino kao i u zahtjevu nekih filozofa fizike da je kvantna teorija apriorni uslov mogunosti svake ljudske spoznaje i obrazovanja teorija uopte, ih slino zahtjevu onih biolokih teoertiara koji u okviru evolucione teorije spoznaje bioloki razvitak organa spoznaje na evolucionim osnovama stilizuju u teoriju spoznaje, u jednu normativnu i prosuujuu disciplinu. Pitanje opravdanju (Quid iuris?) ne moe se kao to je primijetio jo Kant brkati ili mijeati sa pitanjem uslova nastanka ili faktikog obrazovanja (Quid facti). Historijska antropologija kao i socijalna antropologija pruaju vana kategorijama razlikovanja i generalne opise fenomena za drutvene znanosti. Kulturna antropologija je zato heuristiki posebno plodonosna jer priprema kontrastni materijal pomou kojeg je tek mogue spoznati kulturne samorazumljivosti kao takve: onaj ko poznaje samo vlastitu kulturu ne poznaje je tano da parafraziramo Lichtenberga. Odgovarajui sudovi vae za uzajamni odnos drugih, ranije pomenutih a do sada neocijenjenih antropolokih disciplina i drutvenih znanosti. U pojedinostima se mogu postaviti analogne tvrdnje. odnosu izmeu antropolokih disciplina i drutvenih znanosti mogu se postaviti mnoge teze: Pomenuta mnogostrukost antropolokih polazita trebala bi se integrisati u jedan povezan koncept, upravo za i u korist drutvenih znanosti naravno ne kao puko sadrajno sumiranje. Integracija se ne moe ograniiti na samo jedno jedino sadrajno polazite neke znanosti ili jedne vrste znanja (bilo ono samo prirodno, samo drutveno ili samo duhovno-znanstevno), a takoer se ne moe ograniiti samo na jednu metodu, nego se moraju u obzir uzeti, npr., i bioloke i etoloke perspektive i rezultati kao i socijalno-filozofski i drutveno-znanstveni rezultati u uem smislu. Nedostatak jednog je-

ANTROPOLOKE OSNOVE DRUTVENIH ZNANOSTI

167

dinstvenog sadrajnog i metodolokog polazita-jednog-faktora u antropologiji, ne smije prekriti jedinstvo predmeta. Teoriju-jednog-faktora biti ovjeka ne opravdava ni kompleksni predmet ni mnogostrukost perspektiva odgovarajuih znanosti ovjeku (ukljuiv i prirodno-znanstvene). Upravo pluralistiki spektar faktora bi trebao biti koncentriran u integrirani koncept koji djelimino sadri idealno-tipske iskaze a djelimino i iskaze tipa zakona, odnosno modele. Antropologija nije nikakva puka pojedinana znanost, nikakva sabirna kutija za aditivno slaganje jednog pored drugog konkurirajuih koncepata, nego operaciono polje integrirajueg proimanja empirijskih znanosti ovjeku i filozofsko-antropolokih polazita. Antropologija pritom ne moe biti nikakva nadreena super-disciplina iz koje bi se mogli izvoditi rezultati antropolokih parcijalnih znanosti, odnosno filozofske antropologije. Ona je prije jedna sekundarno sistematizirana agregatna disciplina (Weingart), od koje se oekuje da bude multidisciplinarna, ali strukturirana i motivirana predmetom ovjekom kao jedinstvena konstruktna disciplina. Ona je upuena na bilateralnu i, u pogledu na znanosti koje sudjeluju, multilaterarnu horizontalnu interdisciplinarnost znanosti ovjeku. Integracija se moe ostvariti preko interdisciplinarne, projektno orijentisane kooperacije, s jedne strane, i preko teorijskog proimanja modela, odnosno preko uzajamnog uzimanja u obzir rezultata, s druge strane: biolog i sociolog bi trebali saraivati na postavljanju problema koje prevazilazi fahovske i fakultetske granice kao npr. u istraivanju seksualnog ponaanja kao biolokog fenomena i kao socijalnog ponaanja ponekad u irem smislu ovih disciplinarnih orijentacija. Teorijska proimanja mogla bi se ostvariti analogno primjeni (koju su pokazali Stehr/1973/ i drugi/Lenk-Lschen 1975/) mjeovitih hipoteza (koje prmouju disciplinarna jezika razdvajanja i terminologiju ponaanja i djelovanja), optih hipoteza u formi zakona ili modelskih iskaza u formi quasi-zakera, ih pak primjenom samo korelacija ih tvrdnji trendovima, koji ujedno obuhvataju izraze obaju ravni. Tako, npr., fizioloki i psiholoki pojmovi mogu se pojaviti u posve istom znanstvenom generaliziranju ili sistematiziranju (prije svega, neki opis stanja moe biti dovoljno indikatomo obiljeje za neko psihiko stanje).

168

HANS

LENK

Knjiga Systematische Anthropologie Rudolpha i Tschohla (1977) koja sintetizira i terminologizira veoma apstraktno, ovdje se moe uzeti svakako kao prvi poetni korak kojeg je potrebno jo poboljati. Kao to je pomenuto, ovo polazite onemoguuje filozofski odnos, iskljuuje pitanja i perspektive kao i parcijalnu disciplinu filozofske, spekulativne, paradigmatne openitosti ili normativitete. Polazite i u pogledu empirijsko-teorijskog sistematiziranja ostaje pri jednoj doista iscrpnoj biolokoj tipologiji koja je, pak, sterilna u ravni onog kulturnog. Osim tipiziranja i klasificiranja ovdje nisu formulirani nikakvi jasni zakoni, nisu poduzeta nikakva koncepcijeska povezivanja u jedinstvene empirijske modele. Ovdje se ostaje pri tipolokoj klasifikaciji kojoj se u jeziku teorije mnotva, koji djeluje doista sterilno, namee privid moderniteta. Volja za itegracijom koja prevazilazi granice struke, prisutna je ali jo nije dovoljna. Uostalom, pokazuju se i terminoloke nejasnoe kada se, npr., egzistencija definira kao mnotvo svjetova i odnosa neke injenice, a injenica kao jedinica u stvarnosti, a stvarnost kao klasa onog to postoji (ebd. 32 i dalje). Budui da je tumaenje ono to je openito drutveno usko povezano sa antropolokim kategorijama, trebalo bi podrobnije obraditi odnose izmeu antropolokih disciplina i njihovih filozofskih pitanja osnovama, s jedne strane, i problema filozofije i teorije znanosti drutvenih znanosti, s druge strane: kad Plessner (1961), npr., reakcije smijanja i plakanja razumije kao specifino ljudske naine ponaanja koji predstavljaju temeljne naine ponaanja ovjeanstva u svim kulturama (a takoer sveobuhvatno interkulturno slijede jednoobline forme procesa, kao to je utvrdio Eibl-Eibesfeldt), onda oigledno postoje optekulturni socijalni naini ponaanja koji, pak, imaju posebnu drutvenu izraajnu snagu, znaenje i plodne posljedice. Pitanja kategoriziranja naina ponaanja koji premauju granice kultura i podruja, u istoj mjeri se odnose na antropoloke osnove kao i na znanstveno-teorijska fundamentalna pitanja drutvenih znanosti. Problemi zakonomjernosti generalnih drutveno-znanstvenih hipoteza, problemi pokuaja redukcije sociologije na psihologiju a psihologije na fiziologiju/biologiju, problemi takozvanog metodolokog individualizma u sociologiji (svoenje cijelog znanja drutvenim fenomenima na znanje individuama), kao i razlikovanje

ANTROPOLOKE OSNOVE DRUTVENIH ZNANOSTI

169

aspekta ponaanja ili ispekata djelovanja i strukturnih aspekata u drutvenim znanostima u cjelini su znanstveno-teorijski problemi koji se neposredno odnose na antropoloka temeljna pitanja. To konano vai i za sistemsko-teorijske koncepte koji se javljaju u prirodno-znanstvenoj (npr. ekolokoj) kao i u oblasti drutvenih znanosti (socijalni sistemi i njihove okoline). Za poblie razjanjenje ovih znanstveno-teorijskih pitanja drutvenih znanosti upuujem na druga poglavlja (upor. str. 199, 209, 215). Ako su do sada ukratko pomenuti teorijsko-empirijski i deskriptivno-kognitivni modeli antropolokih disciplina, sada moramo poblie zauzeti stav prema filozofskim antropolokim disciplinama. Teoloka antropologija (Brunner, 1958; Thielicke, 1976: Kranska antropologija) svoje specifino ishodite gradi na uenju poloaju ovjeka pred bogom. Ono se motivira iz religiozne temeljne situacije i baznih teolokih pitanja. Njen uticaj na drutvene znanosti empirijske vrste mogao bi biti krajnje mah. Uticaj teoloko-antropolokih polazita mogao bi se najprije pokazati u socijalnoj etici i moda u katolikom socijalnom uenju kao i u teoloki funciiranim uenjima prirodnom pravu. S druge strane teoloka antropologija je bitno pod uticajem filozofske antropologije ili se ak moe shvatiti kao parcijalna oblast filozofske antropologije. Ona je ponekad konstruirana i kao varijanta egzistencijalno-filozofskog polazita. Lwith je filozofsku antropologiju definisao kao pokuaj da se ovjek shvati kao takav i u cijelini. Antropologaja koja eli biti filozofska ne moe a da se ne pita kako se zagonetna praka ovjek, kao takav i u cijelim dri prema Cijelini onoga ta jest. To znai, ona mora samu sebe staviti u pitanje kao jedna posebna i (izdvojena antropologija. ovjek se mora pitati sebi da bd sebe spoznao u odnosu prema Cjelini u svojoj istinskoj proporciji. Cjelinom bivstvujueg mi, meutim, nazivamo kozmos uopte ih svijet. Tek ovim obuhvatnim pitanjem odnosu ovjeka i svijeta, antropologija postaje filozofska, (ebd. 331) Otuda je Scheler Poloaj ovjeka u kozmosu (1928, deseto izdanje 1947) uinio temom filozofske antropologije, mislei: Poseban poloaj ovjeka moe nam postati jasnijim tek kada pogledamo ukupnu izgradnju biofizikog svijeta. (ebd. 11).

170

HANS

LENK

Filozofska antropologija je, dakle, integrativna koncepcijska disciplina koja u obzir uzima, sondira, koncentrira, integrira, iskustveno-znanstvene rezultate znanosti ovjeku, dovodi ih u odnos prema spoznajama prirodnih znanosti kozmosu kao prema spoznajama drutvenih znanosti socijalnim grupiranjima prema spoznajama duhovnih znanosti individualnosti i personalnosti ovjeka. Ona takoer, kako ce se pokazato treba da artikulira relacione take prema uzorima modelima ovjeka, prema normativnim i praktinom obrascima ponaanja-prema-samom-seba (Tugendhat. 1979) Filozofska antropologija nije samo deskriptivno sintetiko uenje ovjeku, nije samo sveobuhvatna zbirka i tumaenje empirijskih fakata premda ih svakako treba uzeti u obzir na svim ravnjjma nego treba da opaa i normativne funkcije uzora ili da analizira latentne antropologije svakodnevnice Ranije su se razlikovale tri varijante filozofske antropologije naime, --antropologija iz duhovne sfere ovjeka (-antropologija odozgo) (N Hartmann, Cassierer. Rothacker ev Schelar. mogli bi se svrstati u ovu prvu vrstu antropologije), -antropologija iz prirodnog ustrojstva ovjeka ( -antropologija odozdo- Gehlen, Portmann, djelimino i Plessner). antropologija LZ fenomenalnog nahoenja, iz doivljenog egzistencijalnog ustrojstva ovjeka (-antropologija iznutra) (Marcel. Sartre. Merleau-Ponty, Bunswanger kao BoLnow) (Keller. 1974. 9) Ovdje bi se ipak morala ukljuiti jo jedna varijanta filozofske antropologije, antropologija -iz onog to je drutveno-- ili -antropologija izvana, to znai iz drutvenog Vanjskog- (Mead. Goffman i drugi) Koncepcija filozofske antropologije treba ovjeka da shvati i kao prirodno bie i kao drutveno bie, kao kulturno bie i kao individualno, kao personalno duhovno bie Nasuprot dosadanjim shvatanjima koja su kod Kellera ostala jedna pored drugog, svakako se mora naglasiti da ovjek istovremeno ima sve ove aspekte, da se, dakle, mora koncipirati jedna antropologija koja shvata tipove. Pomenuti tipovi ne smiju ostati disjunktivne alternative nego se moraju povezati u jedan cjelovit koncept. Sva monolitna obiljeja ovjeka ih njegovog bia kao bia . kao bia animal rationale, ili kao bia , bia animal sociale, kao bie koje

ANTROPOLOKE

OSNOVE DRUTVENIH ZNANOSTI

171

upotrebljava i proizvodi orue, kao simbolikog bia (bia koji stvara i koristi simbole) i kao djelatnog bia, bia koje donosi odluke, koje bira, govori, radi, bia koje se smije i plae itd. nisu dovoljna, jednako kao i vie formalna i funkcionalna odreenja jo ne utvrenoj ivotinji (Nietzsche), biu koje je otvoreno prema svijetu, plastinom biu nedostatka (Scheler, Gehlen, Potmann), biu koje je po prirodi upueno na kulturu (Gehlen), polimorfnom kulturnom biu (Marquard, 1973,139), koje je odreeno ekscentrinom pozicionalnou (Plessner) ili funkcionalnom transcendencijom (Keller). Posljednje odreenje znai stalno biti-iznad-sebe u anticipaciji, nada, tenja, ivotni plan i nacrt, tek omoguuju samodistanciranost i povratno odnoenje, intencionalnost i refleksivnost. Sva ova pojedinana odreenja, uzeta monolitno kao karakteristine crte ovjeka, nisu dovoljna. Uprkos izvjesne plauzibilnosti svakog pojedinanog odreenja, ni jedno od ovih obiljeja nije pogodno da uspostavi jednu cjelovitu teorijsku koncepciju ovjeka koja moe shvatiti i obuhvatiti sve ili bar mnoge rezultate empirijskih znanosti ovjeku. Tradicionalna filozofsko-antropoloka polazita najee monolitno istiu jednu bitnu crtu, neku ovjekovu sposobnost koja ga treba razlikovati od ivotinje. Ova polazita su esto imala tipoloki ili definitorni karakter. Samo Plessnerovo odreenje ovjeka kao bia koje je ekscentrino, koje je zato i samo zato upueno na samodistanciranje; povratni odnos, jastvenost, intencionalnost i kulturni razvitak, napokon pripada monolitnim pokuajima odreenja. ovjek se ipak ne moe svesti na jedno jedino karakteristino svojstvo, odreenju se ne moe u osnovu staviti samo jedan jedini singularni faktor. Definicije sutine ove vrste izgleda da se ne mogu zastupati kao monolitno odreivanje nego su filozofsiko-teorijski shvaene koncepcije koje osvjetljavaju neku posebnu perspektivu. One, prema okolnostima, djeluju dodue heuristiki plodno, bacajui svjetlo na neku posebnu varijantu ali same nisu neka teorija. Opasnost monolitiziranja koncepta ovjeka mora se preduprediti diferenciranjem. Filozofska antropologija zahtijeva jednu pluralistiku koncepciju. Paradigme ovjeku moraju obuhvatiti razliite komponente pomenutih tipova antropologije odozdo (natura-

170

HANS

LENK

Filozofska antropologija je, dakle, integrativna koncepcijska disciplina koja u obzir uzima, sondira, koncentrira, integrira, iskustveno-znanstvene rezultate znanosti ovjeku, dovodi ih u odnos prema spoznajama prirodnih znanosti kozmosu kao i prema spoznajama drutvenih znanosti socijalnim grupiranjima prema spoznajama duhovnih znanosti individualnosti personalnosti ovjeka. Ona takoer, kako ce se pokazati treba da artikulira relaoione take prema uzorima i modelima ovjeka, prema normativnim i praktinom obrascima ponaanja-prema-samom-sebi (Tugendhat. 1 9 7 9 ) Filozofska antropologija nije samo deskriptivno sintetiko uenje ovjeku, nije samo sveobuhvatna zbirka i tumaenje empirijskih fakata premda ih svakako treba uzeti u obzir na svim ravnima nego treba da opaa i normativne funkcije uzora ili da analizira latentne antropologije svakodnevnice Ranije su se razlikovale tri varijante filozofske antropologije naime, -antropologija iz duhovne sfere ovjeka (-antropologija odozgo) (N Hartmann. Cassierer. Rothacker ev Scheler, mogli bi se svrstati u ovu prvu vrstu antropologije), -antropologija iz prirodnog ustrojstva ovjeka - (-antropologija odozdo- Gehlen. Portmann, djelimino i Plessner). -antropologija iz fenomenalnog nahoenja, iz doivljenog egzistencijalnog ustrojstva ovjeka (-antropologija iznutra) (Marcel, Sartre. Merleau-Ponty, Binswanger kao Bolnow) (Keller. 1974. 9) Ovdje bi se ipak morala ukljuiti jo jedna varijanta filozofske antropologije. antropologija -iz onog to je drutveno- ili -antropologija izvana, to znai iz drutvenog Vanjskog - (Mead. Goffman i drugi) Koncepcija filozofske antropologije treba ovjeka da shvati kao prirodno bie i kao drutveno bie, kao kulturno bie i kao individualno, kao personalno duhovno bie Nasuprot dosadanjim shvatanjima koja su kod Kellera ostala jedna pored drugog, svakako se mora naglasiti da ovjek istovremeno ima sve ove aspekte, da se, dakle, mora koncipirati jedna antropologija koja shvata tipove. Pomenuti tipovi ne smiju ostati disjunktivne alternative nego se moraju povezati u jedan cjelovit koncept. Sva monoitna obiljeja ovjeka lia njegovog bia kao bia kao bia animal rationale, ili kao bia . bia animal sociale, kao bie koje

ANTROPOLOKE

OSNOVE

DRUTVENIH

ZNANOSTI

171

upotrebljava i proizvodi orue, kao simbolikog bia (bia koji stvara i koristi simbole) i kao djelatnog bia, bia koje donosi odluke, koje bira, govori, radi, bia koje se smije i plae itd. nisu dovoljna, jednako kao i vie formalna i funkcionalna odreenja jo ne utvrenoj ivotinji (Nietzsche), biu koje je otvoreno prema svijetu, plastinom biu nedostatka (Scheler, Gehlen, Potmann), biu koje je po prirodi upueno na kulturu (Gehlen), polimorfnom kulturnom biu (Marquard, 1973,139), koje je odreeno ekscentrinom pozicionalnou (Plessner) ili funkcionalnom transcendencijom (Keller). Posljednje odreenje znai stalno biti-iznad-sebe u anticipaciji, nada, tenja, ivotni plan i nacrt, tek omoguuju samodistanciranost i povratno odnoenje, intencionalnost i refleksivnost. Sva ova pojedinana odreenja, uzeta monolitno kao karakteristine crte ovjeka, nisu dovoljna. Uprkos izvjesne plauzibilnosti svakog pojedinanog odreenja, ni jedno od ovih obiljeja nije pogodno da uspostavi jednu cjelovitu teorijsku koncepciju ovjeka koja moe shvatiti i obuhvatiti sve ili bar mnoge rezultate empirijskih znanosti ovjeku. Tradicionalna filozofsko-antropoloka polazita najee monolitno istiu jednu bitnu crtu, neku ovjekovu sposobnost koja ga treba razlikovati od ivotinje. Ova polazita su esto imala tipoloki ili definitorni karakter. Samo Plessnerovo odreenje ovjeka kao bia koje je ekscentrino, koje je zato i samo zato upueno na samodistanciranje; povratni odnos, jastvenost, intencionalnost i kulturni razvitak, napokon pripada monolitnim pokuajima odreenja. ovjek se ipak ne moe svesti na jedno jedino karakteristino svojstvo, odreenju se ne moe u osnovu staviti samo jedan jedini singularni faktor. Definicije sutine ove vrste izgleda da se ne mogu zastupati kao monolitno odreivanje nego su filozofsko-teorijski shvaene koncepcije koje osvjetljavaju neku posebnu perspektivu. One, prema okolnostima, djeluju dodue heuristiki plodno, bacajui svjetlo na neku posebnu varijantu ali same nisu neka teorija. Opasnost monolitiziranja koncepta ovjeka mora se preduprediti diferenciranjem. Filozofska antropologija zahtijeva jednu pluralistiku koncepciju. Paradigme ovjeku moraju obuhvatiti razliite komponente pomenutih tipova antropologije odozdo (natura-

172

HANS

LENK

lizam), odozgo (kulturizam, spiritualizam), iznutra (nahoenje) i iz onog drutvenog (grupno orijentiranje, kultura). Svako pretjerivanje u uspostavljanju jedinstva, isticanjem iskljuivo jedne crte bilo bi uspostavljanje jednostranosti, bilo bi upravo monolitiziranje. Nita ne govori u korist toga da je jedan i samo jedan faktor dovoljan za bitno odreenje ovjeka. Zato tipologija jedne crte ova najjednostavnija od svih mogunosti treba biti dovoljna za karakterizaciju? Ovo je ve apriori relativno nevjerovatno kad se opisuju kompleksni entiteti ili fenomeni. I tipoloki pojmovi svoju funkciju i plodotvornost mogu razviti tek u okvirima neke teorije. I ovdje nije dovoljna jedna pojmovna i jednodimenzionalna klasifikacija bez povezanosti zakona ili modelske povezanosti. Monolitna filozofska antropologija, koja se zasniva na stanovitu jednog faktora, mora se, dakle, nadomjestiti multifaktorskom koncepcijom koja naravno ipak ima sistemsko-integrativni karakter, dakle dovodi razliite faktore u jedinstven sklop. Povezanost svakako ne moe biti postignuta samo jednim sadrajnim faktorom. Ovaj uinak se moe egzemplificirati i na jednom novijem proirenju bitnog odreivanja ovjeka, onako kako ga je izloio Odo Marquard na njemakom kongresu za filozofiju 1981, kao poentirano odreenje ovjeka kao homo compensatora: ovjek kao bie koje trpi i time nuno kao bie koje je upueno na kompenzaciju trpljenja kopenzirajue bie koje mora kompenzirati prirodni nedostatak i s tim povezano trpljenje i patiko nahoenje (Marquard, 1983). Ako je Marquard ranije citirao francusku strukturalnu antropologiju sa kojom je bio saglasan, antropologiju Levi Straussa, naime to da je ovjek bie reda: da je po prirodi upuen preko logike ka kulturi, da je, dakle, upuen na to da se rastereti (po Gehlenu) (Marquard, 1973, 143) putem ureenosti: redukcijom kompleksiteta (Luhmann, 1968), onda se ovo odreenje moe povezati sa odreenjem koji je nedavno razvio Marquard za odreenje ovjeka kao bia reda, homo campensatora, bia reda, to znai bia reda koje se rastereuje obrazovanjem sistema i redukcijom kompleksnosti koja obrazuje konstante. Kompenzacija je tako rei varijanta rastereenja visokog stepena (koja se postie ukljuivanjem

ANTROPOLOKE

OSNOVE

DRUTVENIH

ZNANOSTI

173

pojmovnih procesa poretka). Gehlenov izluujui faktor biolokog suvika pogona s obzirom na ljudsku redukciju instinkta i organsku nedostatnost kod Marquarda se, dakle, nadomjeta tezom izvornom, nunom i ak bonum kroz malum tezom trpljenju koje vodi onom dobrom, vodi razvojnom napretku. Misao kompenzaciji konzekvetno bi se morala dalje razviti do odreenja ovjeka kroz nadkompenzaciju: ovjek bi bio bie koje nadkompenzira trpljenje. Nastojanje filozofske antropologije Marquard ne dovodi proizvoljno u vezu sa problematikom teodiceje i njenog sekulariziranja u epohi prosvjetiteljstva. Ako je ranije (1973, 138) antropologiju jo oznaavao kao razvitak onih filozofskih teorija ovjeka, koja postaje fundamentalna naputanjem tradicionalne kolske metafizike i matematike prirodne znanosti, to znai Okretanjem svijetu ivota', a mogue i 'okretanjem ka prirodi', to znai kroz rezignaciju filozofije povijesti, onda se od sada prihvata sekularizirana problematika opravdanja patnje (teodiceja). U ovom sluaju je nastojanje filozofske antropologije jo uvijek povezano sa pojavama rastvaranja historijske filozofije prosvjetiteljstva koja cilj ostvarenja slobode kao konane historijske svrhe ovjeanstva, vie ne smatra ostvarivim. Modificirana, diferencirana varijanta odreenja ovjeka kroz rastereenje, kompenzaciju i nadkompenzaciju ipak se ne moe dalje razvijati: Gehlen je ve utvrdio da se samoshvatanje i samoidentifikacija ovjeka odvija uvijek indirektno, preko onoga to lei izvan njega (1962, 118 i dalje), dakle, eksterioriziranjem stvaralakog samoizlaganja i oblikovanja djela. Tek je projekcijom u jedno objektivno Ne-Ja koje je spoljanje, mogu povratni odnos (re-flektiranje) a time i refleksija i konano samorefleksija, samotumaenje. Bie koje samo sebe tumai i koje djeluje ciljno-strategijski, upueno je, dakle, na specifino kompenziranje kroz realnu ili simboliku ovjekovu projekciju, stvaranjem djela i postizanjem ciljeva u vanjskom svijetu. Kompenzirajue bie koje trpi ujedno je i djelatno bie. Djelovanje kao obiljeje javlja se jo isuvde nediferencirano: posebnost ljudskog djelovanja se sastoji u tome da se moe, a dijelom i mora, raditi planskom djelovanju koje se poboljava i tei ka cilju, dakle, da se moe raditi uinku u irem smislu rijei. Vezujui se za Sittiga

174

HANS

LENf-

Marquard povlai jedan quasi-etimoloki Luk od kompenzirajueg ka simbolikom biu compensatio' = nagomilati, skupu na gomilu' = ') Uz pomo jedne pseudoetimoloke igrarije slino bu se moglo protumaiti pojam i izraz bia koje je djelatno u irem smislu -performare-. ->performans< homo perjormator Bie koje tea ka cilju, koje djeluje planski, koje neto ostvaruje, preoblikuje, upueno je na to da preko vanjskog oblikovanja (kreaUvno eksterioriziranje), dospije do unutarnjeg oblikovanja i da sebe preoblikuje "perfomare- znai, kao to je poznato, praviti poarite, prikazivati Principijelno grupno odnoenje (orijentiranje relacija medu grupama u onom samoshvatanju), onako kako je ono posebno razraeno u socijalno-antropolokoj temeljnoj tezi Goffmana i koje se koncentrie u lagvortu -svi igramo poarite-, to znau, nae uloge pred drugima u skladu sa naim vlastitim oekivanjima u scenariju ivota jedna takva asocijacija je ovdje, prirodno, krajnje prihvatljiva Ovo tumaenje se naroito predoava relevancijom antropolokih fundamentalnih razmiljanja za drutvene znanosti Bie koje se konstituira kroz forme (per formas) u sasvim dvostrukom smislu koje se orijentira na forme i kroz forme J na strukturama i kroz strukture, i koje sebe tako razumije, moe se rasteretiti samo na nain takvog uspostavljanja rada moe sebe obrazovati Ovo odreenje ovjeka kao homo performatora izgleda da leu jo dublje kao specifina varijanta kompenzacije i da barem predstavlja smisleno proirenje U ovu karakterizaciju ujedno su ukljueni mnogi ranije pomenuti momenti i odreenja, kao to je konstitucionalna, notorna i polimorfna nezadovoljenost ovjeka, ono postojano biti-iznad-samog sebe, nunost funkcionalne projekcije prema vani. prema samodiistanoiranju, tenja ka ciljevima poboljavanju, orijentacija djelovanja, trajno-uzimanje-samo-sebe-kao-zadatak. intencionalnost, samodistanciranost i samorefleksivnasit Homo performator izgleda da je jo specifinija, ovjeku primjerenija varijanta homo compensatora i djelatnog bia. injenje se moe razumjeti kao kreativno eksteriordizirajue vlastito djelovanje Djelatno bie (Schtz, Gehlen) je upueno na samoozbiljenje i na izlaganje u jednom -Ne-Ja (Gehlen), na samotranscendencdju (Frankl, 1978, 18, 110) To je upravo bie koje

ANTROPOLOKE

OSNOVE

DRUTVENIH

ZNANOSTI

175

postie uinke. injenje, prema tome, nije nikakav puki prirodni fenomen uprkos prirodnog osnova nego ujedno fizika, psihofizika, sociokulturna pa i duhovna i simbolika djelatnost, i upravo zbog performativne vrijednosti, koja je protumaena u pomenutom smislu, ima posebno drutveno i pedagoko znaenje samo i posebno onda kada se radi o simbolikom injenju. Radi se o vlastitom djelovanju. injenje jest i ostaje izraz line slobode djelovanja, ujedno i slobode individuuma, kreativnosti, voljne identifikacije i samorazumijevanje kao i samorazvijanja. Princip vlastitog djelovanja je znaajan odluujui uslov samoozbiljenja i samorazumijevanja, uslov kojeg jo nisu u dovoljnoj mjeri uzeli u obzir naa pedagoka teorija kao i filozofsko tumaenje. On sve vie dobiva na aktuelnosti u jednom svijetu koji sve vie i vie postaje upravljanim svijetom kojeg odreuje nadmo institucija. Individue izgleda imaju sve manje mogunosti da se stvaralaki ozbilje. Ah, sam ivot je u dubljem smislu prije svega vlastito djelovanje, kreativno, personalno, na cilj usmjereno, ekteriorizirajue biti-djelatan. Samo homo performator ivi u dubljem smislu. Podruje u kojima se posebno njeguje i razvija vlastito djelovanje, u naem svijetu tendencijski znatno dobiva na znaenju npr., umjetnike i sportske aktivnosti. Ovo vai utoliko vie to na svijet jo nije postao isuvie upravljanim svijetom nego je i kodificirani svijet (Flusser) koji je posredovan konzerviranjem pisma u ton i sliku. Informacijska poplava i pasivni konzum semantikih konzervi izgleda da sve vie zamjenjuje vlastito djelovanje a izgleda da je ukljuio veu apstrakciju, da je medijatiziranje izmeu aktivnog personalnog ivota i zastupnikog zajednikog doivljaja: Kodificirani svijet u kojem ivimo vie ne znai dogaanje . . . a ivot u njemu ne znai djelovanje (Flusser u: Merkur, 1978, IV, 378). Svijet kao fantom i matrica, kako Giinther Anders jo davno odreuje svijet koji je posredovan i upravljan medijima (1956, drugo izdanje, 97 i dalje)? Mehanizmi medijatiziranja, kodificiranja, prefabrikovanja, ujedinjeni sa mehanizmima upravljanog svijeta, izgleda da vlastito djelovanje potiskuju u posljednje ekoloke nie: vlastito djelovanje izgleda da ostaje samo jo hobi u slobodnom vremenu. U takozvanom ozbiljnom podruju ivota funkcionira jo samo poslovino javni ovjek, on vie ne djeluje. Ova slika je sigumo pretjerana a ipak,

176

HANS

LENK

ima li u njenom naglaavanju moment istine? Biti ovjek znai biti kreativan: homo creator, time se kae: biti vlastito djelovanje i vlastito injenje. Homo creator, homo performator to je ideal koji se ne smije izgubiti (upor. za ovo Lenk 1983). U ovom idealno-tipskom odreenju postaje jasno koliko je selektivno, poentirano ovo proireno odreenje ovjeka, kako se mora normativno misliti, kako moe i kako treba da djeluje kao uzor i kao idealna vodea orijentacija. Koncepcija filozofske antropologije uz svo uzimanje u obzir empirijskih i deskriptivnih komponenti upravo ima i crte uzora: predstave o tome ta i kako ovjek treba da bude iziskuju pomenuto biti-iznad-samog-sebe, ono biti-sam-sebi-stalni-zadatak, iziskuju to da ovjek sebi pravi uzore, sam od sebe pravi ideale; a oni stalno suodreuju njegovu sliku o samom sebi. Uz svo uzimanje u obzir empirijskih rezultata, sama filozofska antropologija, dakle, ima i nadempirijske i djelimino idealno-tipske i normativne ili normirajue crte. Mogue je, naravno, postaviti pitanje u kojoj mjeri je sama filozofska antropologija kulturno relativna. Nije li ona proizvod Zapada, zapadnjake filozofije, odnosi li se, dakle, na samo odreene, kulturno specifino obiljeene slike ovjeka? Ovo je bez sumnje tano u pogledu nastanka i obiljeja. Ipak bi filozofska antropologija, kao i njene empirijske varijante, prije svega trebala shvatiti opta obiljeja ovjeka koja se nalaze u svim kulturama i pokuati ih povezati u integrirani koncept kao npr. samu kulturnu povezanost koja se, kao to je poznato, ispoljava u veoma razliitim formama kulture(a). Prema ciljnoj tendenciji filozofska antropologija je usmjerena na optu teoriju ljudskog, ona je tako rei, obavezna idealu jedinstva ovjeanstva, premda je izrasla iz historijske tradicije zapadnjake filozofije. Ovdje se mogu pojaviti nedostaci i privremena odreenja koja se mogu kompenzirati prihvatanjem detaljnih odreenja. Kao i sva navedena bitno-tipoloka odreenja, i proirenje odreenja kroz homo performatom moe predstavljati samo jednu narednu fasetu onog karakteristino-ljudskog. Izgleda da ovjek principijelno nadmauje svaki pokuaj monolitnog odreenja (i kad je iznad svake pojedinane kompenzacije kad je i u ovom smislu jedno nadkompenzirajue bie). ovjek je bitno homo faber, cogitans, agens, loquens, laborans, com-

ANTROPOLOKE

OSNOVE

DRUTVENIH

ZNANOSTI

177

pensator, creator, performator ali i, to se esto zaobilazi, homo ludens, i bie sposobno za humor i samoironiju. Svakom od ovih varijanti oznaena je samo jedna komponenta, premda i kljuna komponenta jednog multifaktorskog koncepta. Ovo vai za proirenje koje je ovde uinjeno kao to vai i za Marquardovu tezu o kompenziraj uem biu. Nadalje, svaka verbalna tipoloka karakterizacija, prirodno jo nije nikakva teorija ovjeka, nego u svakom sluaju jedna pojmovna cigla: tako rei, koncepcija u telegramskom stilu. Svaka unifikatorska koncepcija ostaje selektivna, upravo jednostrana, premda stoji u centralnom podruju integrirane cjelovite koncepcije. Kao idealno-tipska disciplina u kojoj se pod razliitim aspektima radi o ovjeku u cjelini i njegovom odnosu prema svijetu i o poloaju u svijetu, filozofska antropologija sama ne moe biti puko empirijska disciplina, ak ni isto deskriptivno-kognitivna, nego je neto kao filozofska osvjeujua i diskusiona disciplina koja uvijek kritiki reflektira rezultate pojedinanih znanosti. Ona se stalno nalazi u tekoi da ne moe predstavljati puku adiciju rezultata empirijskih znanosti o ovjeku i da treba ujedno da razvija sveobuhvatne i saimajue koncepcije ovjeka i da isto tako u obzir uzima rezultate svih nadlenih iskustvenih znanosti. I ovaj meupoloaj vodi ka metodskim i metodolokim tekoama. Filozofska antropologija je upuena na interdisciplinarne perspektive, na multilaterarnu kooperaciju i konfrontaciju, a da ne moe postaviti nadreenu cjelovitu doktrinu, znanstvenu superaksiomatiku ovjeka, i da ne smije izigravati vrhovnog cenzora koji zna sve ili sve zna bolje, vrhovnog cenzora znanosti o ovjeku ili ak humanitetu. Ona cilja na integrativnu koncepciju uzimajui u obzir empirijske rezultate a da pritom ne moe biti njihovo puko gomilanje. Uz to, ona je vie od deskriptivne sinteze rezultata pojedinanih znanosti, i obuhvata i normativne paradigmatine crte. ovjek vjerovatno kao jedino ivo bie principijelno ne moe zanemariti vlastito znanje svoje uvijek line smrtnosti, svoje individualne smrti. U smislu antropologije iznutra, koja polazi od ivotne situacije, nahoenja, egzistencije, ovo znanje ima za posljedicu da ovjek, s obzirom na predstavu svoje vlastite smrti, a time bitno pred temeljnim pitanjima

178

HANS

LENK

svoje vlastite-konane-egzistencije, ne moe istrajavati iskljuivo u objektivistikoj distanci i empirijsko-znanstvenoj perspektivi. I ovdje se pokazuje nadempirijski karakter filozofske antropologije. Predstava neizbjenosti vlastite smrti po njenom uticaju se ne moe ograniiti na isto bioloki fenomen. Budui da ovjek zna o svom linom umiranju i da se moe osjeati ugroenim pred ovom neizbjenou, filozofska antropologija ne moe biti potpuno obj ektivistiki znanstvena a pogotovo ne moe biti puka empirijska zbirna disciplina. Ono trajno respice finem!, prisiljava samorazumijevanje u pravcu vremenskih nacrta, kao planskih koncepata pod normativnim zahtjevom. Heideggerov predbjeg ka smrti tako moe da vai kao moment koji trajno obiljeava vlastite autentine predstave ivota. Pomenuta teza prua i argument za to da se filozofija nikad ne moe potpuno rastvoriti u znanosti. Ve je Plessner u zasnivanju filozofske antropologije kao discipline jasno vidio da se u antropologiji mora raditi o filozofiji ljudske egzistencije (1928, drugo izdanje 1965, 18). (Filozofija egzistencije je moda dogmatski jednostrano naglasila egzistencijalno polazite i filozofiju odredila isuvie individualistiki i antiznanstveno, iz subjektivnog nahoenja i egzistencijalnog doivljaja. Ako se reduciraju jednostranosti, filozofski zahtjevi da se filozofija zastupa sama onda egzistencijalni moment od sada kao i do sada ima svoje osnovno pravo: doista se ovjeku uvijek radi o njegovoj egzistenciji: asna filozofija mora i u postegzistencijalistikom razdoblju kao i do sada ovo uzeti u obzir). Osnivau sistematske filozofske antropologije, Helmuthu Plessneru, radilo se i o prevladavanju dualistikih teorija o fizikom tijelu ivom tijelu (Krper-Leib) i o dui-duhu. Ponor, rascjep, dvostruki aspekt tijela-ivog tijela (Krperleib), i due, ponor izmeu onog imati tijelo i biti tijelo, ponor samoobjektiviranja i subjektiviteta, sopstva, medija i okolnog polja predstavlja veliki zahtjev za vlastito filozofsko polazite antropologije koje je Plessnera vodilo do teze o ekcentrinosti, o neuravnoteenoj ustrojenosti ovjeka u formi njegove egzistencije = (ebd. 131 i dalje, 292 i dalje). I za polazita filozofske antropologije koja nisu fenomenoloki orijentirana jo je od Plessnerovog polazita utvreno da bi ontoloko-dualistika polazita katezijartske tradicije, uenja o dva svijeta, o mentalnom nasuprot protenom, o duhu nasuprot prirodi jedva mogla posluiti jed-

ANTROPOLOKE

OSNOVE DRUTVENIH

ZNANOSTI

179

noj jedinstveno integrisanoj antropologiji; ova polazita prije bi poveala ponor izmeu prirodnih znanosti i znanosti o kulturi (duhovnih znanosti). Tako u smislu jedne heuristike, koja podstie spoznaju, treba, ukoliko je mogue, sprijeiti deriviranja, separacije, imunizacije i upravo na avovima izmeu razliitih oblasti i fakulteta provocirati i precizirati nova pitanja. Napredak spoznaje, s obzirom na predmete istraivanja koji premauju granice podruja, uvijek je najvjerovatniji na granicama podruja i fakultativnih oblasti. Tako i metodoloka heuristika moe govoriti u korist jedne cjelovite antropoloke perspektive koja premauje granice fahova i fakulteta. Uostalom, izgleda da duh nije nikakav prirodni proizvod, da ne egzistira ni u kakvom protiv-svijetu i nad-svijetu u odnosu na prirodu, nego je neto kao funkcionalna sistematska pojava koja kao nuan uslov predpostavlja dovoljno kompleksan prirodni sistem evolucije i individualni sistem. Neredukcionistiki quasimaterijalizam, npr. Margolisov (1978) ih Bungeov (1974), vrijedan je u najmanju ruku za jednu uvodnu diskusiju koju ovdje, naravno, ne moemo ak ni naznaiti. Kao posljedica odbijanja dualistikih osnovnih teorija izmeu ostalog se pokazuje i to da bi uenja o dva carstva, kao npr. Kantovo (koje ovjeka shvata kao graanina dvaju upravo disjunktivnih svjetova, svijeta kauzalne povezanosti i svijeta moraliteta i slobode), mora biti ako ne odbaena onda barem drugaije interpretirana. U svakom sluaju ne radi se o dva svijeta koji su ontoloki razdvojeni i razliiti, nego se prije radi o perspektivnim razliitostima, razliitim svjetovima simbola, odnosno o razliitim konstruktima interpretacije. Moralnost i slobodu treba razumjeti kao simbolike karakterizacije za ljude, kao normativne paradigmatine koncepcije, kao sveobuhvatna vrijednosna gledita vodeih linija djelovanja sa vlastitom perspektivom, a da u svijetu kauzalnih povezanosti nemaju samo karakter privida. Moda se pitanje o egzistenciji, o mogunosti moralnosti i slobode ak ni ne moe postaviti ontoloki. Za filozofsku antropologiju pomenute dihotomije tijelo-dua, priroda-kultura, uvijek predstavljaju jedan izazov, predstavljaju prividno neizbjenu nepriliku punu protivrjenosti, koja posreduje disciplinu i njen prelazni karakter izmeu znanosti i filozofskog tumaenja smisla kao i normativi teta. Filo-

180 zofska antropologija je ironino nazvana (Paetzold) plastinim imenom kopile: disciplinom koja oscilira izmeu nauke o ovjeku i filozofske koncepcije ovjeka, nazvana je kameleonom izmeu znanosti i filozofije, za koju je, prema svjedoenju jednog znanstvenika iz oblasti drutvenih znanosti, o mnjenju o znanstvenicima u ovoj oblasti u anglosaksonskom podruju, reeno da je upravo suvino (Lepenies). Ako filozofska antropologija sama ne moe zasnovati znanstvenu sliku ovjeka ili je ne moe sintetizirati iz rezultata iskustvenih znanosti, ona ipak ima zadatak kritike, heuristike (Acham) kao i zadatak konceptualiziranja paradigmi i posmatranja eksplikacije njihove normativne funkcije. Samo ako ona, kako je rereeno, nije nikakva super-aksiomatika, nikakva disciplina ex-chatedra i nikakav vrhovni cenzor humanistikih znanosti, njena postavljanja pitanja ipak moraju i trebaju biti plodonosna za razumijevanje ovjeka. Ona su doista neophodna za onu stranu ljudskog razumijevanja koje se ne moe objektivirati za stranu koja je ve pomenuta. Slike o samom sebi i praktino-pragmatino ponaanje i razumijevanje samog sebe ne mogu se ograniti na znanstvenu perspektivu, ne mogu se objektivistiki konstruirati kao humano-znanstvena srednja vrijednost. Nunost jedne praktino-pragmatine antropologije izvan je pitanja i onda kada ona ne razvije nikakve quasi-objektivistike doktrine, nego se kao disciplina samosvijesti i refleksije uputa u hitna temeljna pitanja ljudskog bitka ne propisujui i ne dekretirajui apsolutne istine. Nova filozofska antropologija se, kao i stara, mora pragmatiki upustiti u pitanje svijeta ivota i ne moe se vie etablirati samo kao znanstvena superdisciplina. Ipak, uz mnoga pitanja ona moe pruiti jedan nuan korektiv u interdisciplinarnom aspektu predmeta i u konfrontaciji sa rezultatima iskustvenih znanosti; takoer i necenzorsko, nehijerarhijsko mterdisciplinarno uspostavljanje kontakta izmeu fahova koji u tom uestvuju, ne moe uvijek biti bilateralno. Multilateralnom zajednikom djelovanju pripada, meutim, barem jedan forum, jedan voditelj diskusije koji je umno modelira. Jedna pragmatina filozofska antropologija mogla bi biti ponosna na to da u mnogooblinom koncertu humanistikih disciplina preuzima pragmatiku funkciju moderatora, da nudi fokus i forum za posljednja temeljna pitanja ljudskog bitka koja nadivljavaju uvijek stare i uvijek nove kao i sve moderne varijante.

ANTROPOLOKE

OSNOVE

DRUTVENIH

ZNANOSTI

181

ovjek praka u izgubljenom uglu kozmosa ne treba, barem u skladu sa svjesnou i postavljanjem pitanja, sam sebi ostati jo uvijek nepoznato bie. Njegov kognitivni poseban poloaj (Kanitscheider) nakon svih istorijskih gubitaka kozmikog i biolokog sredita, gubitaka koji su proizvedeni kopernikanskim i darvinistikim kao i novijim kozmolokim obratima ipak se moda sastoji u odreenju da on oigledno moe relativno dobro spoznati svemir i samog sebe, da moe postati svjestan svog poloaja u kozmosu. U tome se sastoji posebno simbolino breme i obaveza ovjeka. Kant je u svom uvenom zakljuku Kritike praktinog uma (Akademie-Ausgabe, Bd. V, 161 i dalje) govorio o dvije stvari koje ispunjavaju uvstvo uvijek novim i dodatnim uenjem i strahopotovanjem: Zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni, koji su povezani neposredno sa svijeu moje egzistencije. Prvi pogled na bezbrojno mnotvo svjetova ujedno ponitava moju vanost kao jednog ivotinjskog stvorenja, koje materiju iz koje je postalo ponovo mora vratiti planeti (pukoj taki u svemiru), nakon to je jedno kratko vrijeme . . . bilo osposobljeno ivotnom snagom. Drugi pogled, naprotiv, beskonano istie moju vrijednost kao vrijednost jedine inteligencije kroz moju personalnost, u kojoj mi moralni zakon otvara ivot koji je nezavisan od ivotiaijstva i od cijelog ulnoga svijeta. . . (u originalu sloeno djelimino spacionirano). Samo ako ova nezavisnost moe biti shvaena ne ontoloki nego samo simboliki, ove rijei koje su za nae dananje osjeanje doista patetine, u osnovi bi mogle, kao i ranije, dobro izraziti condition humaine. A Kant je uvid u grau svijeta uraunao u posebne asti, u nadu da bi i isto tako obraivanje moralnih sposobnosti nae prirode moglo biti znanost (kritiki traena i metodski uvedena) . . . uska kapija koja vodi nauku mudrosti. Mi danas nismo vie tako optimistini kao Kant u pogledu napretka moralnog saznanja, a ipak kao i ranije vai nuan uslov jedna kapija je nuan prilaz ah ne i sam cilj: filozofska antropologija ne moe cvjetati ne uzimajui u obzir znanstvene probleme i rezultate. Ona se kao zbirna i refleksivna disciplina upustila u perspektive i izazove putem znanosti. Svojim zadaama posebno s obzirom na svoje para-

jg2

HANS

LENK

digmatske funkcije i normativne koncepcije ona nadmauje empirijske humanistike znanosti. Ona ne treba da se generalno etablira niti kao doktrina ex-chatedra niti kao prima philosophia da bi jamila njihovu jedinstvenost koja je posredovana viim interesima i jedinstvom predmeta: ona sigurno ne istie zahtjev za jedinstvenim preplitanjem obuhvatnih rjeenja, nego najvie zahtjev za jedinstvenou pitanja koje je indicirano predmetom. Time filozofska antropologija ostaje kao stalni zadatak da gotovo utopijski preduzme ono prividno nemogue (u mnogostrukom smislu), da se to ipak uini moguim putem pojednostavljivanja barem u odnosu na pitanje o jedinstvenosti. ovjek bie koje uvijek nanovo u-tvruje (Simon), a takoer utvruje i sebe, bie koje je uvijek i svuda suprotstavljen svijetu i samom sebi upueno na pojednostavljivanje putem utvrivanja, jer ono samo i njegov svijet ne samo da jo nije nego endemski nikad nije sasvim ustanovljeno (Nietzsche). Apsolutno u-stanovljavanje je smrt prema tome i smrt ivota ili znanosti i filozofije. ivot i duh samo su u mijeni. Jedinstvenost u mijeni stalno se naruava. Ecce homo ecce anthropologia! Neka se oboma smiluje ivot.

Literatura Anders, G., Die Antiquiertheit des Menschen, Mnchen 1956. Brunner, E., Gott und sein Rebell. Eine theologische Anthropologie, Hamburg 1958. Bunge, M., Das-Leib-Seele-Problem, Tbingen 1984. Carnap, R., Testability and Meaning, New Hven 1954. Flusser, V., Die kodifizierte Welt, in: Merkur 1978, I. Hj. Frankl, V., Das Leiden am sinnlosen Leben, Freiburg-B asel-Wien 1978. Gadamer, H.-G. Vogler, P. (Hg.), Neue Anthropologie, 7 Bde, Stuttgart/Mnchen 1972-1974. Gehlen, A., Der Mensch. Seine Natur und seine Stellung in der Welt, (1940) Bonn 1971 (zitierte Ausgabe 1962, z. T. 1958). Gehlen, A., Urmensch und Sptkultur, Bonn 1956.

ANTROPOLOKE

OSNOVE

DRUTVENIH

ZNANOSTI

183

Gehlen, A., Die Seele im technischen Zeitalter, Hamburg, 1957. Goffman, E., Wir alle spielen Theater, Mnchen 1969. Honneth, A. Joas, H., Soziales Handeln und menschliche Natur. Anthropologische Grundlagen der Sozialwissenschaften, Frankfurt/New York 1980. Keller, W., Philosophische Anthropologie Psychologie Transzendenz, in: Gadamer, H.-G. Vogler, P. (Hg)., 1974, VI., 3-43. Landmann, M., Philosophiche Antropologie, Berlin 1955. Landmann, M. (Hg.), De Homine, Freiburg/Mnchen 1962. Lenk, H., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Handlung als Interpretationskonstrukt in: Lenk, H. (Hg.), Handlungstheorien interdisziplinr, II, Mnchen 1979, 278-350. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lenk, H., Zur Soizalphilosophie der Technik, Frankfurt 1982. Lenk, H., Eigenleistung, Osnabrck-Zrich 1982. Lenk, H. Luschen, G., Epistemological problems and the personality and social System in social psychology, in: Theory and Dercision 6 (1975), 333-355. Lwith, K., Zur Frage einer philosophischen Anthropologie, in: Gadamer, H.-G. Vogler, P. (Hg.), 1974, Bd. VII, 330-342. Lorenz, K., Die Rckseite des Spiegels, Mnchen 1973. Lorenz, K., Das sogenannte Bse, Wien, 1963. Lorenz, K., ber tierisches und menschliches Verhalten, I, II, Mnchen 1965. Luhmann, N., Vertuen, Stuttgart 1968. Margolis, J., Persons and Minds, Dordrecht 1978. Marquard, O., Geschichte des philosophischen Begriffs Anthropologie seit dem Ende des 18. Jahrhunderts, in: Marquard, O., Schweierigkeiten mit der Geschichtsphilosophie, Frankfurt 1973, 122-144, 213-248. Marquard, O., Homo Compensator: Zur anthropologischen Karriere eines metaphysischen Begriffs, in: Frey, G. Zeiger, J. (Hg), Der Mensch und die Wissenschaft vom Menschen, Innsbruck 1983, Bd. I, 55-66. Mead, G. H., Geist, Identitt und Gesellfchaft, Frankfurt 1968. Midgley, M., Beast and Man. The Roots of Human Nature, (1979) London 1980. Plessner, H., Lachen und Weinen, Bern/Mnchen 1961,

HANS

LENK

IPessner, H., Die Stufen des Organischen und der Mensch. Einleitung in die philosophische Anthropologie, (1928) Berlin 1965. Phlamman, E., Der Mensch das Mngelwesen?, in: Archiv fr Kulturgeschichte 52 (1970), 297 ff. Portmann, A., Biologie und Geist, Zrich 1956. Remane, A., Sozialleben der Tiere, Stuttgart 1976. Rocek, R. Schatz O. (Hg.), Philosophische Anthropologie heute, Mnchen 1972, 1974. Rudolph, W Tschohl, P., Systematische Anthropologie, Mnchen 1977. Scheler, M., Die Stellung des Menschen im Kosmos (1928), Bern 1966. Sher, G., -Causai explanatdion and the vooabulary of action, in: Mind 82 (1973), S. 22-30. Stegmller, W., Probleme und Resultate der Wissenschaftstheorie und Analytischen Philosophie, Bd. II: Theorie und Erfahrung Berlin-Heidelberg-New York 1970. Thielicke, H., Mensch sein Mensch werden. Entwurf einer christlicen Anthropologie, Mnchen 1976. Tugendhat, E., Selbstbewutsein und Selbstbestimmung, Frankfurt 1979. Wilson, E. O., Biologie als Schicksal. Die soziobiologischen Grundlagen menschlichen Verhaltens, Berlin 1980. Wiese, L. v. Specht, K. G., Synthetische Anthropologie 1956.

O SITUACIJI TEORIJE ZNANOSTI U NJEMAKOJ SOCIOLOGIJI U tekstu koji slijedi postaviemo teze o znastvenoj situaciji sociologije i njenih istorijskih faktora uticaja uzimajui u obzir njemaki razvitak u posljednjim decenijama i ne dokumentirajui u pojedinostima istorijske tradicije i suprotnosti, kao to se ona nee moi prikazati makar i povijesno i razvojno tano. Ovdje e teze ostati tvrdnje u formi skice koja vie slui sistematskoj svrsi razumijevanja savremenog metodolokog i znanstveno-teorijskog stanja diskusija na njemakoj sociolokoj sceni da bi se sa njenim divergentnim polazitima i njenim sklonostima od jedne otre kontroverze oko metode iz ezdesetih godina prelo ka jednom manje-vie nerelacionom kaleidoskopu polazita ih kola koje postoje jedna pored druge. Polemika iz takozvanog spora oko pozitivizma izgleda da je pomalo iscrpljena; meusobno se, dodue, jo vode rasprave, ah uzajamno uljudno; kritika se ne vodi fundamentalno nego pomalo lako na nain arke. Jedva da se ozbiljno ulazi u protivnike argumente i vie se raspravlja o fleksibilnom obrambenom okolianju u arkama lakim orujem i esto sa municijom koja nije otra sa izuzecima znanstveno-teorijske provenijencije koja ima direktan cilj i koja se vodi otrom municijom, npr. od strane pojedinanih zastupnika metodoloki verziranijih pozicija kao to je npr. teorija sociologije ponaanja ih teorija kritikog racionalizma. U metodolokim polazitima vie se ne govori olako ne razumijevajui drugoga, kao to je to bilo ranije, protivnik se prije razumije ih se barem vjeruje da ga se razumije, ali se zato malo ulazi u uporinu snagu njegovih argumenata i fun-

186

HANS

LENK

damenata. Pusti da u miru cvjetaju mnogi cvjetovi, ali posebno moji! A ako su mogue mjeavine, ukrtanja onda neka se areni cvjetovi uzajamno mnogostruko mijeaju i ukrtaju! Dodatnom rastvaranju granica izmeu teorijskih pojmova i teorijskih programa i sa time povezanom otrom diferenciranju dimenzija (sadrajne, metodoloke, istraivaki orijentirane, politike etc.) koje je dijagnosticirao Hondrich na 17. njemakom zasjedanju sociologa odgovara opadanje kritike konfrontacije, metodoloke probojnosti i metodoloke spremnosti. Teorijske diskusije na nekim od posljednjih zasjedanja njemakih sociologa ovo svakako ini veoma odbojnim, deprimirajuim pa i teorijski nepristojnim, ukratko, dosadnim, tako dosadnim da bi se morali savladati ili se ak ne bi mogli odluiti da prisustvujemo takvim sastancima. Neplodnost uvenog spora oko pozitivizma za vlastito socioloko istraivanje moda lei u tome da on jednako malo pogaa neposredne metode empirijskog istraivanja kao i metode obrazovanja teorija ili analize teorija. Spor je isuvie malo bio osebujno metodoloki, jer se jedva doticao metoda istraivanja i onog metodskog u socijalno-znanstvenim teorijama, a vie je, kako je mislio Hondrich (ebd. 17) bitno bio voen u politikoj dimenziji. Ipak je sukob imao metodoloke izvore, ishodita i pretee, npr. u samoj sociologiji klasini spor oko vrijednosnih sudova koji se i sam dobrim dijelom svakako zasnivao u politikoj dimenziji. U izvjesne, dijelom paradoksalne, metodoloke nesporazume oboga naime, debate o pozitivizmu i spora oko vrijednosnih sudova (tanije, oko slabije obiljeenog sljedbenika, spora oko scijentizma) u ovoj e se knjizi raspravljati iscrpnije na vie mjesta (121, i dalje, 145 i dalje, 193 i dalje), a dijelom e se raspravljati u formi teza. Ovdje, naravno, iz prostornih razloga moramo odustati od sadrajnih prikaza razgranienja razliitih teorijskih polazita. Nakon razmatranja u formi skice, o plauzibilnosti, o historijskim linijama uticaja i nakon iscrpne metodoloke diskusije obaju pomenutih sporova, koji su upravo posebno tipini za njemaku sociologiju, ukratko emo skicirati metodoloke probleme koji se javljaju u koncertu savremenih sociolokih kola u irem kontekstu dakle, koji su relevantni i izvan specifino njemake situacije. Konano, ne bi trebale nedostajati ni heuristiko-metodoloke preporuke za otkrivanje i odstranjivanje znanstveno-teorijskih slabih taaka.

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

187

Last but not least mora slijediti jedno prosuivanje nunosti znanstveno-teorijskih i metodolokih istraivanja, nakon to je izgledalo da su ona sa homerskim sporom oko rijei koji nema posljedice za istraivanje (Hondrich, ebd. 15), izgubila svoj znaaj ili ak opravdanje svoje egzistencije. est teza sa komentarom TEZA 1. Tradicije njemakog filozofskog idealizma i tumaenja duhovnih znanosti koje je orijentirano na proces razumijevanja kao i tradicije narativno-subjektivne historike, morale su se sukobiti sa reimportiranim metodologijama iskustveno-znanstvene sociologije reimportiranim nakon drugog svjetskog rata u Evropu (i Njemaku) i sa analitikom teorijom znanosti koja je uticala na ovu metodologiju (prvobitno inauguriranu u Bekom krugu neopozitivizma, ali je kasnije modificirana i liberalizirana u teoriji sklonijim, u teorijskim pravcima npr. u takozvanom kritikom racionalizmu. TEZA 2. U njemakoj sociologiji argumenti i rezultati analitike filozofije i teorije znanosti nisu se mogli uvrstiti. Razlog tome je distanca izmeu opte metodologije i metodike. Teoretiar znanosti, najee kolovan na metodolokim problemima egzaktnih prirodnih znanosti, najee nije specijalist za genuino drutveno-znanstvene metode istraivanja i za probleme njihove primjene. Istraiva praktiar, naprotiv, ne previa znanstveno-teorijsku scenu da bi opta metodoloka prosuivanja svojih metodolokih problema mogao pravilno provesti, odnosno ocijeniti u pogledu na generalne epistemoloke kontroverze npr. relevanciju specifinih postupaka mjerenja za kontroverze bihejviorizma i njihovu povezanost sa problemima teorijskih pojmova. Postoji drugi razlog koji je sprijeio duhovno-znanstvenu tradiciju sociologije u Njemakoj, a svakako i u Francuskoj, koji je, ne uzimajui u obzir problem istine koji je prikrio sve metodoloke kontroverze, sprijeio ili barem omeo diskusiju o metodologiji empirijskih teorija i njihovog obrazovanja, sprijeio preispitivanje i razvitak (fenomenolozi nastavljajui se na Husserla, amalgamirajui koncepte deskriptivne, razumije-

188

HANS LENK

vajue i, moglo bi se rei, -sociokonstruktivne sociologije, sa duhovno-znanstvenom tradicijom, bili su zaista metodski svjesni, ali su njihovi glavni predstavnici bili oodselili (npr. Schfe); njihovi uitelji morali su tek biti reimportirani. Sa analitikom teorijom znanosti bilo je samo pojedinanih susreta). S druge strane, za dugo vrijeme ni teorija znanosti nije bila historijski dinamizirana i nije bila upuena na jo neegzaktne znanosti i teorije kao i na njihove predforme, tako da su nepotpuna teorijska polazita u sociologiji jedva bila vrednovana kao ozbiljan predmet teorije znanosti. TEZA 3. Spor oko vrijednosnih sudova jo od optepoznatog doprinosa Maxa Webera, sociolokog metodskog siea, ili bolje: predmet debate o ciljevima znanstvenog postavljanja ciljeva, doivio je toboe u takozvanom sporu oko pozitivizma jedno varirano uskrsnue, premda je sukob oko pozitivizma osim toga smjerao na znatno obuhvatniji metodoloki obraun: u aritu pomenutog sukoba stajale su teme i suprotnosti kao to su: duhovna znanost, versus prirodna znanost (eksperimentalna iskustvena znanost), pojmovni esencijalizam versus hipotetiko-empirijsko obrazovanje teorija, integrirajui aspekt totaliteta versus ograniena sinhronijska shvatanja, tobonji induiktivizam versus deduktivizam teorija, spekulacionizam versus empirizam, normativizam versus deskriptivizam, nerjeivo stapanje teorije i prkse versus razdvajanje teorije i prakse itd. TEZA 4. Sukob oko pozitivizma u njemakoj sociologiji, koji je bio rezultat povijesnog sudara izmeu historizirajue-povijesnih tradicija i metodolokih polazita za utemeljenje empirijskih metoda, jedva da je donio dalekosenije ili samo dovoljno razrjeenje situacije, premda je jako podstakao metodoloku svjesnost sociologa a i drugih znanstvenika znanosti o drutvu. U svakom sluaju, unutar debate o pozitivizmu sa obje strane bilo da se padalo u zabludu kroz polemike intencije ili kroz nejasni argon ili tradicionalni pojmovni esencijalizam govorilo se tako da jedna strana ne razumije drugu. Sada u neto tanije ui u spor oko pozitivizma, a budui da sam ogranien prostornim razlozima onda, naravno, samo u formi skice. Takozvani sukob oko pozitivizma u njemakoj sociologiji, koji je u ezdesetim godinama voen izmeu Ador-

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

189

na i Poppera kao i izmeu Habermasa i Alberta, i koji je godinama raspaljivao duhove, izgleda da je doista bio prividan boj, jedno govorenje bez uzajamnog razumijevanja sa obje strane. Nesporazumi se djelomino mogu svesti na nesretnu etiketu pozitivizam. Pozitivizam ili neopozitivizam bio je jedan uticajan znanstveno-teorijski pravac u dvadesetim i tridesetim godinama, koji se okrenuo protiv svake metafizike, protiv bilo kakve upotrebe stavova koji nisu direktno provjereni u logici ili iskustvu. Fenomenalistiki program neopozitivizma pokuao je znanstvene teorije svesti iskljuivo na iskaze posmatranja, kao to je iskaz Ovo je crveno, dok je fizikalistiki pravac ove kole sve teorije htio izgraditi logikim povezivanjem stavova posmatranja sa predikatima stvari koji su formulirani u jednom fizikalnom jeziku stvari. Osim stavova posmatranja i njihovih kombinacija bili su doputeni jo i logiki istiniti stavovi, odnosno sadrajno prazni znaenjski postulati. Iznenaujue je prije svega to da u sukobu oko pozitizma u njemakoj sociologiji uopte nije uestvovao ni jedan pravi pozitivist ili neopozitivist. Takozvani Popperov kritiki racionalizam bio je, npr., otpoetka razvijen kao program protiv neopozitivizma Bekog kruga. Popperov falsifikacionizam koji provjeravanje i iskustveni sadraj neke teorije nije zasnivao na indukciji i verifikaciji (potpuno potvrivanje) nego na osvjedoavanju u odnosu na to je mogue otrije pokuaje osporavanja (pokuaji falsifikacije), svoj je smisao uopte dobio samo u suprotstavljanju neopozitivistikim znanstveno-teorijskim polazitima. Ako bi teorija ili opti zakoni mogli biti svedeni na ono to je dato, to znai na neteorijske stavove posmatranja, onda bi upravo bilo mogue da ih konano verificiramo a ovo bi znailo da bi program falsifikacionizma bio potpuno suvian. Kao napad na neopozitivizam, prikazani napad kritike sociologije tzv. Frankfurtske kole, sa znatnim utrokom energije udario je u prazno. Neopozitivizam je, uostalom, jo od starijih neopozitivista samih, ve bio striktno osporen tako to je naglaena vana uloga teorijskih pojmova i to je opovrgnuta mogunost induktavistike verifikacije teorija. Uostalom, izgleda da je Habermas naisto s tim da njegovi protivnici u ovoj diskusiji nisu bili nikakvi neopozitivisti stare kole. Kada je on, ipak, kod kritikih racionalista slutio os-

190

HANS

LENK

tatke pozitivistike problematike, dakle, pozitivistike ostatke, onda je on barem djelimino pao kao rtva etikete -pozitivizam koja vodi u zabludu; jer, ono to je on faktiki kritikovao bila je realistika temeljna pretpostavka nekih od glavnih predstavnika kritikog racionalizma i korespondencijske teorije istine (istina kao saglasnost sa stvarnou, odnosno kao cilj kojemu se beskonano pribliavamo u znanosti), pretpostavke koju je on htio nadomjestiti jednom konsenzualnom teorijom istine, odnosno obrazloenjem uspjeha znanstvenoga zahtjeva za istinom i komunikacijom znanstvenika i tzv. saznajnim interesima odreene znanosti. Predstavnik kritikog racionalizma (npr. Albert), s druge strane, izgleda da nije shvatio da kritika sociologija napokon nikako nije htjela uvesti nove dijalektiko-hermeneutike metode drutvenih znanosti, nego je sutinski htjela da socijalno-filozofsku diskusiju o drutveno-znanstvenim iskazima, metodama i pretpostavkama, stavi u iri sklop, pri emu bi vrijednosti, obrazloenja, odluke, institucionalne regulacije i organizacija istraivanja trebali biti otvoreni za diskusiju. Onaj ko umno obrazlaganje i raspravu uvijek i stalno izjednaava sa znanstvenim tanije, sa iskustveno-znanstvenim obrazlaganjem i diskusijom svakako podstie nesporazume, dospijeva u najmanju ruku u terminoloke tekoe. Filozofska diskusija o znanosti kao mnotvo iskaza upravo ne spada u teoriju znanosti, premda bi trebala spadati u djelatnost, u razmiljanje (barem nekih) znanstvenika. Bez kritike diskusije o metodi ne prolazi ni jedna znanost, a posebno ne drutvena znanost. Njene osnove jo uvijek nisu dovoljno osvijetljene i moraju se dalje razjanjavati u sasvim uskoj vezi sa razvitkom same drutveno-znanstvene teorije. Ova diskusija je, meutim, bez sumnje meta-drutveno-znanstvena diskusija, dakle filozofska. Filozofsku diskusiju svakako treba dobro razlikovati od obrazovanja i potvrivanja objektivno jezikih znanstvenih iskaza, premda je, upravo u metodolokom pogledu, ne treba potpuno odvajati. Teorija znanosti u posljednjoj deceniji je pokazala da se teorijski pojmovi, koje praktiki koristi i svaki znanstvenik drutvenih znanosti, ne mogu u smislu neopozitivizma svesti iskljuivo na pojmove posmatranja, niti mogu posjedovati znaenje do kojeg se dolo u cjelini putem iskustva (osim isku-

 TEORIJI Z N A N O S T I U

SOCIOLOGIJI

191

stvenog sadraja oni imaju i strukturno znaenje). Neopozitivizam je zato i u drutvenim znanostima neuspjelo polazite koje se znanstveno-teorijski vie ne moe zastupati. Ukoliko je kritika sociologija istakla vanu ulogu vrednovanja i propisa, dakle, ukoliko je zahtijevala jednu vrednujuu drutvenu znanost, ne radi se sukobu pozitivizma nego sporu oko scijentizma kojeg od toga treba jasno razdvojiti, oko posljedinog konflikta tradicionalnog spora oko vrijednosti, kojeg emo u nastavku kratko raspraviti. U svakom sluaju moe se saeto formulirati: TEZA 5. Sukob oko pozitivizma danas je svakako zavren odsustvom antiteorijski nastrojenih pozitivista i na temelju pomenutih nesporazuma i pogrenih prigovora, (postoji, pak, praksa istraivanja koja je esto liena teorije). Sukob koji slijedi sukob je oko scijentizma na kojeg se zapravo esto mislilo onda kada je bilo rijei sukobu oko pozitivizma a koji je preuzeo elemente tradicionalnog spora oko vrijednosti, budui da se i u njemu bitno radi ulozi normativnih iskaza u socioloko-znanstvenoj teoriji. Ipak, i u sporu oko scijentizma s obe strane se iri nesporazum. U ovu jo aktuelnu kontroverzu ui u neto iscrpnije (upor. i str. 121 i dalje, 145 i dalje). Pitanje da li postoji (tzv. normativna ili kritika) drutvena znanost, stalno je bilo predmet diskusije jo od pomenutog sukoba u njemakoj sociologiji. Znanstvenici iz oblasti drutvenih znanosti, koji se ljudima bave kao predmetima po uzoru i metodi prirodnih znanosti, mislei da znanost treba da bude neutralna i da ne moe postavljati norme ljudima i drutvima nazvani su i nazivaju se scijentistima. U njemakoj diskusiji, npr., scijentizam je bio odreen kao znanstveno-teorijski pravac, odnosno kao dranje znanstvenika-strunjaka koji vjeruju da ljudski subjekt znanosti mogu reducirati na objekt znanosti (Apel, 1970, 110). Scijentisti su, prema tome, naturalisti, to znai znanstvenici ili teoretiari znanosti koji se ele baviti znanou po uzoru na prirodne znanosti i zato misle da znanost mora biti vrijednosno neutralna, da ne moe postavljati nikakve norme dravi ili drutvu (Lorenzen, 1970, str. 60). Kritika scijentizma, tome nasuprot, istie da sam teorijski um ima jedan normativni fundament pod

192

HANS

LENK

primatom praktinog uma (ebd.) i da se pragmatiki mora zasnovati na odreenoj historijski-kulturno odreenoj situaciji. Apel govori o transcendentalno-pragmatikom zasnivanju mogunosti (drutvene) znanosti uopte, ija je osnova odreena uslovima svijeta ivota, pred-datim formama ivota. Ovdje ulaze dvostruke pretpostavke: najprije se kae da svakodnevna praksa i njoj odgovarajua historijska situacija imaju liticaj na formiranje i razvitak znanosti i da su nuni uslovi mogunosti teorijske i primijenjene znanosti. Drugo, razjanjava se da je ovo formiranje znanosti, a time neposredno i spoznaja, zavisno od normativnih kriterija, vrijednosti, standarda i odluka. U nekom pogledu ove pretpostavke o znanstvenicima i socijalnim filozofima, koji se raunaju u takozvane scijentiste, nikako nisu osporene u svakom sluaju, ukoliko su bliske takozvanom kritikom racionalizmu. Albert je, npr., naglaavao da je spoznaja proeta vrednovanjima i odlukama svih vrsta (1968, 65). Zavisnost drutveno-znanstvenih spoznaja od tzv. vrednosne baze, ni na koji se nain, dakle, ne osporava. Cini mi se da se razlika sutinski sastoji u tome da bi, prema predstavnicima vrednujue drutvene znanosti, normativne (vrednujue i propisujue) pretpostavke i odgovarajui vrijednosni sudovi morali biti ubrojani u samu drutvenu znanost. Protivnici, naprotiv, misle da vrijednosni iskazi ne spadaju u objektno-jeziki sistem iskaza (koji se neposredno odnose na predmet) iskustvenih znanosti; kad bi to bio sluaj, onda bi iskustveni sadraj teorija bio umanjen ili ukinut jer se normativni iskazi ne mogu potvrditi metodama iskustvenih znanosti i vrednovanja upravo nemaju nikakav empirijski sadraj (po sebi se razumije da ovo, kao to je poznato nikako ne iskljuuje iskustvene iskaze o tome da odreene norme ili vrednovanja vae u socijalnim grupama, odnosno da se priznaju; takvi stavovi se bez daljeg mogu provjeriti znanstveno-empirijski oni su deskriptivni spoznajni iskazi o normama ali se ne odnose samo na propise ili vrednovanja). Razgranienje izmeu normativnih stavova i deskriptivno-kognitivnih iskaza zato ima svoj dobar teorijsko-znanstveni razlog. Provjerljivost i iskustveni sadraj drutveno-znanstvenih teorija, na kojima se bazira njihova primjenjivost, sigurno eli sauvati i predstavnik normativnih drutvenih znanosti. Kada bi se za volju terminoloke jasnoe normativni metodoloki stavovi nazvali filozofskim ili znanstveno-teorijskim i kad ih

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

193

ne bi uraunavali u predmetni jezik same teorije nego u stepen metodoloke diskusije, dakle, u metajezik drutvene znanosti, problem bi se sigurno mogao jasno ralaniti i svakako ublaiti. Tradicionalna teza o istini, tvrdnja da znanost ne treba poduzimati nikakva vrednovanja, sama nije (objektivno-jeziki) znanstveni iskaz u uem smislu, nego takav metaznanstveni propis koji se moe razumjeti tako da on propisuje da se objekt-jezik teorija oslobodi od propisa i vrednovanja, ime ostaje sauvana provjerljivost u iskustvu. Time je, sa ovim ogranienjem, ovu tezu potrebno razumjeti kao normativni propis. U jednoj ovakvoj rekonstrukciji teze o istini pravi se razlika izmeu normativnih i kognitivnih stavova, a da se time ne porie pretpostavka normatvnog standarda za ostvarivanje i razvitak znanstvenih teorija, i da se ne odstranjuje racionalna argumentacija u tzv. normativnim iskazima i standardima ili da se ne odreuje barem kao besmislena. Diskusija o vrijednosnoj bazi, o normativnim pretpostavkama vrednovanja i propisa odvija se, pak, u teoriji znanosti, u metodolokoj diskusiji o znanstvenim teorijama. Vrednovanja i diskusije o osnovama odvijaju se upravo u filozofskoj metaznanosti, u filozofiji drutvenih znanosti. Pri tome kontekstualno povezivanje iskaza ne igra nikakvu odluujuu ulogu za razdvajanje normativnih i kognitivnih funkcija u sklopu znanstvenih teorija, kao u svakodnevnom jeziku u jeziko-filozofskim nastojanjima, gdje u sklopu znanstvenih teorija treba razlikovati normativno i deskriptivno obrazovanje stavova. Znanstveni teorijski iskazi nisu tako neposredno uklopljeni u situacione sklopove kao u iskazima svakodnevnog jezika. U iskazima svakodnevnog jezika esto nije mogue donijeti odluku na pojedinanom stavu, nije mogue donijeti odluku o tome da li stav sadri ili ne sadri normativne komponente. Cisto jeziko reguliranje i u ovom sklopu i ovde bi moglo pomoi da se sprijee suvine kolske rasprave. Izgleda da je nesporazum izmeu normativista i scijentista-K odreen time to se izraz znanost upotrebljava mnogoznano. Predstavnici vrednujue kritike drutvene znanosti izgleda da ne razlikuju jasno socijalne parcijalne tvorevine i istraivake organizacije znanosti zajedno sa upravljakim i kontrolnim normama, s jedne strane, i sklop teorijskih iskaza kao apstrahiranih i odvojenih jezikih tvorevina, s druge strane. Organizaciji znanosti pripadaju, naravno, mnogi propisi, vrednovanja itd., premda ovo ne znai da pripadaju

194

HANS

LENK

objekt-jeziku znanstvene teorije, dakle znanosti u uem smislu. Svaka institucija kao i znanost, kao takve, prirodno zavise od drutvenih vrijednosti i normi. I za instituciju -znanost ovo ne iziskuje nikakvu diskusiju. Neophodnost normativnih uslova i pretpostavki, ak i moralnog orijentisanja samih znanstvenika, nikako se ne moe porei. Naravno, i razvitak znanstvenih teorija indirektno zavisi od takvih normativnih preduslova na putu izvan standardno odreene kovanice institucije znanost. Izvan je diskusije da postoje normativne pretpostavke i preduslovi znanosti kao institucije i kao nastajanja znanstvenih teorija, a time faktiki i njihove stvarne karakterizicije. Ovo, meutim, ne znai da se sada vie ne bi mogla i ne bi trebala napraviti nikakva razlikovanja izmeu provjerljivih stavova sa iskustvenim sadrajem u (objektno-jezikom) sistemu iskaza znanstvenih teorija, s jedne strane, koji upravljaju drutvenom institucijom znanost. Bez sumnje, i izbor problema, a time i povijesni razvitak znanosti neposredno zavisi od vrednovanja npr. od prosuivanja toga ta se javlja kao zanimljivo, korisno, potrebno. I ova vrednovanja i izvan- i meta-znanstvene odlike mogu naravno biti predmet rasprave, mogu se kritikovati ili osporavati. To se svakako ne zbiva unutar samih znanstvenih teorija koje se odnose na predmet, nego u filozofskim, znanstveno-teorijskim diskusijama o njima. Moda bi se i u drugoj taki debate o scijentizmu, u taki o pretpostavljenim pragmatikim fundamentima i kontekstima, mogla postii izvjesna saglasnost. Ne bi trebalo biti kontraverzno da su pragmatike pretpostavke znanosti potrebne i neizbjene. Izgleda da je problematino samo to da li one na samo jedan jedini nain mogu omoguiti ostvarivanje i karakterizacdju znanstvenih metoda i teorija, i da li se i kako se opet mogu znanstveno ili filozofski razlikovati ili samo diskutirati takve fundamentalne pretpostavke. Ne treba sumnjati u to da postoje drutvene i institucionalne pretpostavke znanstvenih metoda, u to da je znanost vezana za takve sklopove, kao to isto tako ne treba sumnjati u okolnost da svaka diskusija i tematiziranje ovih pretpostavki treba da proizae iz izvjesnih konstantnih premisa koje se u sklopu odreene diskusije ne problematizuju. Ovo, pak ne znai da se sa drugih aspekata i one, jednom prihvaene kao konstantne pretpostavke (ukoliko se ne rada o samim kljunim loginim pravilima)

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

195

ne mogu ponovo kritikovati, diskutirati ili ak modificirati. Naprotiv, izgleda da ne postoje apsolutni sadrajni fundamenti. TEZA 6. Sukob oko scijentizma u drutvenoj znanosti izgleda da, na koncu, ispada neplodan, slino kao i takozvani sukob oko pozitivizma premda sa neto izmijenjenim rezultatima: dok je spor oko pozitivizma iao na to da se teorijski pojmovi i pojmovi posmatranja, kao i metafizika i iskustvo ne mogu otro meusobno razdvojiti u ovoj novoj oblasti (koja se, kako je pomenuto, esto brka sa starijom diskusijom o pozitivizmu) ipak se mora praviti jasna razlika izmeu vrednujuih stavova koji za rezultat imaju spoznaju barem upravo radi pomenutog osiguranja empirijske provjerljivosti.

NEKI IZABRANI PROBLEMI METODOLOGIJE I TEORIJE

U redovima koji slijede neu detaljno ulaziti u znanstveno-teorijske i neplodne primjedbe na objanjavajui uinak, spoznajni uinaki i logiki status sociolokih teorija, neu ulaziti u primjedbe kakve su date na 17. zasjedanju njemakih sociologa, na plenarnoj sjednici, o razvojnim linijama i mogunostima poreenja teorija. Tamo se pomalo pogreno s punom ozbiljnou tvrdilo da se faktiki- svako objanjenje odvija po obrascu deduktivnih kauzalnih analiza (H-O-shema) (Hondrich u: Lepsdus 1976, str. 22 upor. istr. 28). Jedna ovakva primjedba uvjerljivo pokazuje koliko je njemaka drutvena znanost u nekim oblastima jo ostala znanstveno-teorijska zemlja u razvoju. To svakako vrijedi razliito za razliite kole (teoretiari ponaanja u njemakoj sociologiji su, npr., metodoloki vrlo svjesni), a epistemological lag njemake sociologije je svojevremeno shvaen u jakom regresu. Umjesto da ulazim u tako nediferencirane tvrdnje, ja elim da u formi skice stavim na diskusiju neke izabrane metodoloke probleme koji su bih znaajni u posljednjim godinama i na njemakoj sceni, ali nisu bili ogranieni na nju. Problematika koja dominira u njemakoj, problematika pozitivizma i sukoba oko scijentizma, ve je obraena u formi pregleda. Premda ono metodoloko u onome to slijedi treba da stoji u prvom planu, ja u na primjerima ipak dotai neke

196

HANS

LENK

sadrajne teorijske nacrte da bih metodoloka pitanja prikazao malo oiglednije. Izabrao sam problem sociolokih zakona, bihejviorizma i epistemolokog operacionizma kao i psihologizma i metodolokog individualizma, probleme aspekata djelovanja, strukturnih i sistematskih aspekata, i to u ovom redosljedu. Pri tome e se iskristalizirati izvjesna liberalna teza u pogledu pluraliteta uzajamno ograniavajuih metodskih polazita i postupaka teza kojoj je cilj jedna po mogunosti sadrajna, supstuncijalna neamputirana sociologija, koja se, pak, ne smije pobrkati sa epistemoloko-anarhistikim Anything goes la Feyerabend, niti sa metodolokom nojevskom strategijom. Znanstveno-teorijska svjesnost njemake sociologije ne smije se uguiti, nego se upravo mora proiriti, koristiti, konkretizirati na praktikim istraivakim metodama i obrazovanju teorija i njihovom provjeravanju, da bi time sosiologija mogla to je mogue prije izai iz svog nezadovoljavajueg stadija razvoja, koji je u poreenju sa fizikom moda jo uvijek predklasian.

1. Da li je sociologija striktna znanost o zakonima? Postoje li opta socioloki, odnosno, drutveno-znanstveni zakoni kao, npr., jedan od (poboljanih) Homansovih zakona mikrosociologije? Ovo pitanje je kod teoretiara osnova drutvenih znanosti oduvijek osporavano. Neki poznati sociolozi (Galtung) tvrde da uopte ne postoje socioloki zakoni. Neki (npr. Homans, 1970) to obrazlae time da se tzv. iskazi o sociolokim zakonima uistinu mogu svesti na psiholoke ili socijalno-psiholoke zakone. Ovaj trik naravno ne rjeava problem, jer se isto pitanje ponovo postavlja u pogledu na karakter zakona psiholokih univerzalnih stavova koji imaju ako-onda-formu. Ako bi se, dakle, na ovaj nain zakoni htjeli iskljuiti iz drutvene znanosti, onda bi to odmah imalo za rezultat nepotrebno ponitavanje interkulturnog problema kroz sljedei zakljuak: moralo bi se pribjei nezanimljivim problemima podjele. U tome nije sporno da psiholoki iskazi stoje u uskoj vezi sa stavovima drutvene znanosti, da bi se psihologija barem socijalna psihologija u irem smislu potpuno mogla ubrojati u drutvene znanosti.

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

197

S druge strane, kritiari zakona naznauju neto sasvim tano: ako bi se drutvena znanost, npr., posebno sociologija, striktno ograniila na takve opte ako-onda-hipoteze, onda bi se najvei dio optih sociolokih teorija morao odbaciti, pa bi na raspolaganju imali zapravo jedan nezanimljiv torzo. Dok, naime, opti zakoni nikako ne sadre imena individua (koja se odnose upravo na individue, na posebno obiljeena i ograniena podruja prostora i vremena ili na specifino historijske epohe), onda se imena, individualne konstante, obiljeja epoha, u najveem broju zanimljivih sociolokih iskaza javljaju sa odreenim ogranienjima pomenute vrste. Weberova teza o rastu kapitalistikog poduzetnitva u vezi sa irenjem protestantske etike, sadri, npr. ime 'protestantski' jednu socijalno-historijsku konstantu koja nije nikakav univerzalni rodni pojam. Slino vai za mnotvo drugih iskaza koji se openito javljaju u sociolokim teorijama i teorijama drutvenih znanosti: zapadnjaki, marksistiki, primjeri su za ovo. Prije svega, mora ostati otvoreno pitanje da li se izrazi kao to su drutvo uinka, industrijsko drutvo ili kapitalizam, javljaju u teorijama drutvenih znanosti kao opti rodni izrazi ili ih moda prije treba tumaiti u vezi sa historijskim i drutveno-povijesnim razvitkom. U posljednjem sluaju bi se u pomenutim odnosima radilo i o imenima. Ali, ako opti iskazi o zakonima (tzv. nomoloke hipoteze), ne mogu sadravati nikakve individualne konstante ili specifina prostorno-vremenska ogranienja, onda se u mnogim zanimljivim uoptavanjima drutvenih znanosti ne radi o pravim zakonima. Svi iskazi u skiciranoj formi ako-onda, koji sadre imena ili individualne konstante, nazivaju se quasi-zakonima (Albert, 1972), ako izuzev imena koja se pojavljuju inae pokazuju logiku formu zakona (upor. isto str. 16). Quasi-zakoni mogu se koristiti samo za jednu vrstu objanjenja: za quasiobjanjenje koje se sasvim moe prmijeniti u svrhu sistematskih prognoza, obrazloenja ili argumentacije objanjenja. Ako se, npr., objanjavajui argumenti koji upotrebljavaju rodni izraz drutvo uinka ne uspostavljaju kao univerzalno primjereni, nego vrijede samo pod posebnim historijskim uslovima nama poznatih industrijskih drutava, onda bi plodonosnost quasi-objanjenja bila potpuno sauvana, premda bi zahtjev za neogranienim vaenjem izvan oznaene oblasti morao biti naputen.

198

H A N S LENK

Ako se dopuste quasi-objanjenja kao znanstvena obrazloenja u drutvenoj znanosti, onda je tvrdnja da je sociologija jedna uoptavajua sistematizirajua znanost posve u skladu s tim da ona iskljuivo ne upotrebljava striktne univerzalne iskaze o zakonima. Jedno liberalno stajalite u teoriji znanosti drutvene znanosti esto se preporuuje zato jer se sva zanimljiva quasi-objanjenja i prognoze koje su povezane sa historijskim situacijama ne bi mogle ispustiti a da se ne razori odgovarajua drutvena znanost kao znanost to posebno vai za historijsku sociologiju. Helmer i Rescher (1969) misle da zanimljiva metodoloko-znanstvenoteorijska razlikovanja izmeu prirodnih i drutvenih znanosti ne treba toliko iskljuiti koliko se ona, mnogo vie, odvijaju suprotno ovom razdvajanju. Tako postoje egzaktni dijelovi drutvenih znanosti, dok su neka podruja prirodnih znanosti potpuno neegzaktna i pokazuju fenomene onog historijskog. Neegzaktnost, dakle, nije obiljeje drutvenih znanosti, premda su najvei broj univerzalnih iskaza, npr., sociologije, u izvjesnom smislu neegzaktni jer doputaju izuzetke. Helmer i Rescher su zato razvili jednu teoriju znanosti takvih iskaza koji nisu univerzalno primjenjivi nego su samo quasi-opti iskazi koji doputaju izuzetke a da ne izgube vaenje. Pritom se nikako ne radi samo o isto statistikim iskazima, nego u tijelini o univerzalnim iskazima koji upravo doputaju samo izuzetke za izvjesne sluajeve, posebno za one koje treba obrazloiti. Ovo se moe pojasniti na primjeru univerzalnog iskaza: U mornarici predrevolucionarne Francuske samo su plemii bili visoki oficiri. Ovaj iskaz se u cijelosti moe upotrijebiti za znanstveno objanjenje, premda se mogao nai izuzetak koji se mora posebno obrazloiti sa Jeanom Bartom koji je bio sin ribara. Dotini zakljuak e u takvim objanjavajuim argumentima biti vaei samo do priznatih sluajeva izuzetaka; zakljuke treba tako rei oslabiti, sluajeve izuzetaka obrazloiti i izuzeti. Bez sumnje je smislenije dopustiti takve univerzalne stavove sa izuzecima nego uopte sumnjati u poredak podruja preko optih iskaza. Kao to se vidi, ovaj pojam quasi-optih iskaza jo je slabiji nego ranije pomenuti pojam quasi-zakona u kojima se tvrdi jo jedna povezanost na nain zakona.

TEORIJI

ZNANOSTI

SOCIOLOGIJI

199

U svakom sluaju je jasno da suprotnost: ovdje potpuno objanjenje zakona, tamo nikakvo znanstveno uoptavanje i shvatljivost ne moe vaiti za drutvene znanosti. Oigledno postoje mnogi stupnjevi uoptavanja, a pored pravih objanjenja zakona u drutvenim znanostima postoje i slabija quasi-objanjenja ili takoer mogunost da se puka empirijska uoptavanja poduzmu za odreene prognoze trendova. I neortodoksne tehnike prognoza kao to je delphi-tehnika, simulacija itd., koji se sve vie ire u primijenjenim drutvenim znanostima, nisu besmislene nego, prema okolnostima, otvaraju mogunosti za misaone eksperimente sa modelima, za varijacije sa varijablama i tamo gdje se iz etikih, historijskih ili drugh razloga ne moe dopustiti izvoenje pravih eksperimenata. Ukupno uzev, niti isto naturalistiko-nomoloko tumaenje drutvenih znanosti kao strukturnih znanosti o zakonima (tzv. nomotetike znanosti) niti njihovo tumaenje kao iskljuivo razumijevaj uih disciplina (tzv. idiografske znanosti), nemaju puno pravo na svojoj strani. Postoje parcijalne discipline kao, npr., neoklasina ekonomija, u kojima izgleda da je mogua formulacija o pravim optim zakonima (premda neki kritiari tvrde da se dalekoseno radi o sadrajno praznim zakonima koji u pravom smislu ne bi mogli biti osporeni u stvarnosti). Drugi dijelovi drutvenih znanosti, posebno onih koji su vezani za ono povijesno, upueni su na upotrebu imena za odreene epohe, individue, vrednosne sisteme, duhovna strujanja. U drutvenim znanostima se, dakle, ne moe openito poricati niti sistematizirajue uoptavanje i obrazovanje zakona, niti se moemo ograniiti na mali broj pravih zakona drutvenih znanosti.

2. Da li se sociologija moe svesti na bihejviorizam i operacionalizam? Teorije ponaanja koje su se razvile naroito kao posljedica Skinnerove psihologije koja se tie teorije ponaanja (1973), pokuavaju objasniti i socijalno ponaanje uzimajui u obzir iskljuivo one varijable koje se mogu posmatrati i kojima se moe eksperimentalno manipulisati. Teorije pona-

200

HANS

LENK

sanja su razvijene u laboratorijskim eksperimentima sa ivotinjama da bi mjerne veliine drali izolirano i pod kontrolom, da bi omoguile ekstremne vrijednosti deprivacije (npr., vrijednost uskraivanja hrane) kao i da bi iskljuile ometajue uzajamne uticaje izmeu osoba na kojima se vri ogled i voditelja ogleda. Ovakvi laboratorijski eksperimenti mnogostruko su se primjenjivali i u socijalnoj psihologiji, a ipak je postajalo sve jasnije da se ovo ne moe bez daljnjeg primijeniti na polje uslova ako se eli sprijeiti sistematski gubitak. Ljudskim osobama na kojima se vri ogled nije primjereno prihvatanje potpune uporedivosti u izoliranoj laboratorijskoj situaciji, budui da uesnici imaju posve individualne predistorije a njihove personalnosti kao i ustrojstva, kao i specifine sklonosti u ponaanju, ne mogu se pokazati ulaskom u laboratoriju. I kulturne vrijednosti, sklopovi znaenja, tumaenja u svjetlu odreenih kulturnih tradicija itd., mogu uticati na svjesno ponaanje u ljudskom odluivanju; oni, pak, nisu bez daljnjeg pristupani strukturnoj analizi iz perspektive teorije ponaanja. Ponaanje nove vrste, kreativno ponaanje se, po Skinnerovom modelu teorije ponaanja, jednako malo moe zadovoljavajue shvatiti kao i unaprijed planiraj ue djelovanje u pogledu na vremenski udaljena ciljna stanja. Izvjesni planovi, elje, mnijenje, nastrojenosti, itd., moraju se posmatrati kao sutinski razlozi svjesnog ljudskog djelovanja u odluivanju. Sa stanovita teorije ponaanja dobro se moglo opisati samo usvajanje uenja smisaonih kombinacija slogova. ovjek uopte na same fizike podraaje reaguje manje nego na znaenje signala i simbola, na situaciju koja je odreena u svjetlu nastrojenosti, elja itd. Isti pokreti mogu pretpostavljati posve razliite radnje ako se javljaju u razliitim sklopovima znaenja: da li bacanje koplja predstavlja lovaku radnju, ratniki napad ili sportsku vjebu to se ne moe otitati iskljuivo iz vanjske forme kretanja, nego zavisi od kulturno odreenog znaenjskog sklopa u koje je uklopljena kretnja. Ljudsko djelovanje je voeno normama. ovjek moe svjesno odstupiti od normi, moe ih upravo poricati, moe protestovati protiv njih. Socijalne norme se, dakle, ne mogu u objanjenju upotrebiti u istom smislu kao i zakoni prirodne znanosti koji u principu ne doputaju nikakvo odstupanje. Sva ova ogranienja ne poriu da primjena nekog polazita iz perspektive teorije ponaanja moe biti uspjena u parci-

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

201

jalnim podrujima posebno u monotonim, nereflektiranim, rutinskim nainima ponaanja. Teorija ponaanja, meutim' \ ne moe uspjeno objasniti sva socijalna djelovanja. N Uostalom, u Skinnerovim polazitima teorije ponaanja izvorno se nipoto ne radi o pravim objanjenjima u smislu teorije znanosti nego samo o utvrivanju statistiki signifikantne korelacije izmeu ulaznih i izlaznih veliina u jednom datom repertoaru ponaanja, odnosno u repertoaru ponaanja koje ograniava voditelj ogleda. Ako golub kojem se nudi hrana, neposredno nakon to je ispruio glavu preko oznake koju je postavio voditelj ogleda, uskoro sve ee prua glavu, onda se ne moe rei niti da izmeu pojaavanja hrane i pruanja vrata postoji neposredna kauzalna veza, koja se zakonito izraava u signifikantnom porastu uestalosti ispruanja vrata, niti se moe govoriti o kauzalnom objanjenju zakona u smislu prirodne nauke. Sam Skinner je govorio samo o -funkcionalnim odnosima izmeu ulaznih i izlaznih veliina: o odnosima koji se u takvim jednostavno oblikovanim eksperimentalnim situacijama, u cjelini, mogu svrhovito primijeniti za manipulaciju kao i za prognostike svrhe. Ipak se ne moe tvrditi da bi mogla postojati jedna posve razvijena teorija drutvenih znanosti koja bi, odgovarajui uzoru prirodnih znanosti, dopustila pravo objanjenje zakona. S druge strane, svakako postoje pokuaji da se model teorije ponaanja dovede u formu logikih povezanih statistikih hipoteza i tako iskoristi za statistike (i nekauzalne) prognoze (Opp, 1976). I ogranienje na striktno bihejvioristiko polazite u drutvenoj znanosti vodilo bi tome da se najvei dio zanimljivih saznanja i obrazloenja ovih disciplina jednostavno mora proiriti: Weberova teza o duhu kapitalizma i protestantskoj etici bi ovdje mogla posluiti kao primjer. Striktna analiza sa stanovita teorije znanosti nije samo bihejvioristika nego i operacionalistika: to znai da se kae da se svaka veliina definira postupkom njenog mjerenja i da nema nikakvog znaenja izvan ovog smisla koji je prireen propisom mjerenja. Teorija znanosti je u posljednjim godinama bez sumnje svakako dokazala da u iskustvenim znanostima striktni operacionalizam pada na problemu teorijskih pojmova (posebno na problemu dispozicionih pojmova i pojmova sposobnosti koje istovremeno treba odrediti mnotvom

202

HANS

LENK

uslova). I znanstvenik drutvenih znanosti praktino mora raditi na teorijskim pojmovima koji se ne mogu svesti iskljuivo na mjerno ureivanje i njene propise. Moe se pozdraviti jedno to je mogue obuhvatnije usklaivanje veliina sa mjernim propisima, koje se ponekad naziva operacionaliziranje, ali se ne moe provesti striktni operacionalizam, kao to je opta tvrdnja da se svaki pojam treba potpuno definirati mjernim propisima i da bi se, prema tome, trebah upotrebljavati samo operacionalno definirani pojmovi. Neuspjeh striktnog operacionalizma za sobom, meutim, povlai neuspjeh striktnog bihejviorizma. Iz ovog razloga, dakle, isto bihejvioristika teorijska sociologija nije mogua, premda se, kao to je reeno neki socijalni naini ponaanja, po Skinneru, mogu potpuno opisati parcijalnim modelom pojaanog uenja. Nasuprot stanovita teorije ponaanja, koja je uspjena do izvjesnih granica, mora se utvrditi da i takozvana razumijevajua sociologija zadrava svoje relativno pravo: ona uzima u obzir da djelovanje koje je voeno normama zavisi od tumaenja i uklapanja u kulturne sklopove koje treba razumjeti preko simbolikog deifrovanja. Izraz razumijevajui pri tome svakako treba podvrgnuti tanom istraivanju. Ve kod Webera takozvano razumijevanje nikakao nije nadomjestilo naknadno empirijsko potvrivanje iskaza koji su dobiveni u razumijevanju. Izgleda da je razumijevanje neophodno za dobivanje i znanstvenih iskaza, ali da ne moe biti znanstveni postupak koji garantuje, kontrolira ili potvruje iskaze. Na ovom mjestu ne mogu dalje ulaziti u teke znanstveno-teorijske probleme razumijevanja.

3. Da li se sociologija moe potpuno rastvoriti u psihologiju? Neki sociolozi, kao npr. Homans (1970) i u njemakom govornom podruju Hummel (1969), Opp (1972) i drugi, pokuavaju da objanjenja drutvenih znanosti svedu na psiholoka objanjenja po uzoru na prirodoznanstvena objanjenja zakona, to znai, da ih rastvore u takvim objanjenjima koja primjenjuju psiholoke zakone. Svaki drutveni fenomen ili dogaaj se, prema tome, moe podvesti pod opte psiholoke

O TEOBIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

203

zakone. Obrazloenje ove tvrdnje indirektno se daje i iskljuivanjem: Homans razlikuje etiri tipa objanjenja strukturalno, funkcionalno, historijsko i psiholoko i pokuava da iskljuivanjem oba prva tipa kao i svoenjem treeg na etvrto, dokae psiholoko objanjenje kao jedino smisleno objanjenje koje se moe zastupati i u drutvenim znanostima. Strukturalna objanjenja, kako se tvrdi, ak nisu nikakva objanjenja jer proizvode samo korelacije odreenih svojstava institucija. Pritom se u osnovu stavlja isu vie uzak pojam objanjenja. Zanemaruje se da najvei broj objanjenja drutvenih znanosti nisu kauzalna objanjenja zakona nego se veoma esto sastoje od statistikih objanjenja dogaaja koji se danas mogu sasvim precizno shvatiti znanstveno-teorijski. Ne vide se ni mogunosti quasi-objanjenja u drutvenim znanostima. Upravo veze izmeu institucija i njihovih svojstava esto ne bi smjele imati formu optih prirodnih zakona nego formu quasi-zakona. Protiv funkcionalnog objanjenja stavlja se prigvor da je gotovo nemogue shvatiti pojmove kao to su ravnotea i preivljavanje socijalnih sistema. Funkcionalna objanjenja zato ne bi imala nikakav shvatljivi empirijski sadraj niti se oslanjaju na empirijski sadrajne generalne iskaze. Teoretiarima znanosti, kao to su Hempel, Stegmuller (1961) i drugi, svakako je uspjelo da daju kljunu shemu funkcionalnog objanjenja koja ovoj vrsti objanjenja ipak doputa empirijsku primjenu. U socijalnim sistemima svakako je teko u izvjesnoj mjeri precizno shvatiti funkcionalne predstave, kriterije trajnosti ili normalnog funkcionisanja, kao i prostore igre tolerancije za stanja sistema. Ali ako se neka tvrdnja o nunim uslovima u izvjesnoj mjeri moe provesti kontrolirano, onda se funkcionalno objanjenje u cjelini moe upotrijebiti kao posve smislena i empirijski sadrajna vrsta objanjenja u drutvenim znanostima. Historijska objanjenja, kako naglaava Homans, bila bi samo skriveno psiholoka: historiar samo preuuje upravo svoje opte (psiholoke) zakone. On ih preutno koristi. Ovdjje se ne moe ispustiti iz vida pitanje ne koristi li historiar i druga drutveno-znanstvena uoptavanja osim psiholokih pogotovo to bi okretanje duhovne znanosti ka drutvenoj i ekonomskoj povijesti jedva bilo mogue bez izvjesnog otvaranja prema metodama drutvenih znanosti. Dokazom da funkcionalna kao i strukturalna obja-

204

HANS

LENK

njenja mogu biti empirijski sasvim smislene metode drutvenih znanosti propao je Homansov pokuaj da dokae da se psiholoka objanjenja mogu pokazati kao jedina koja se mogu primijeniti u drutvenoj znanosti. Mogli bi se ponuditi argumenti za to da sami psiholoki univerzalni zakoni ne mogu objasniti na zadovoljavajui nain socijalne naine ponaanja, odnosno socijalne razlike. Opti dakle, oni koji vie vae kulturno univerzalno psiholoki zakoni, ne mogu, npr., objasniti zato se lanovi razliitih drutava orijentiraju u djelovanju na posve razliite vrijednosti. Uz to, postoje primjeri zakona iz sociologije organizacije koji se ne mogu svesti na neposredno psiholoke zakone, npr.: Rastua veliina formalne organizacije ima za posljedicu i strukturnu podijeljenost i podpodjelu u razliitim vidovima. (Blau) Ako je smisleno i ako ostaje da se socijalni naini ponaanja po mogunosti objasne psiholokim zakonima, onda je ipak propao obuhvatni metodoloki psihologizam, to znai, tvrdnja da se svi iskazi drutvenih znanosti i teorije mogu potpuno svesti na psiholoke iskaze i teorije. Socio-kulturne pojave i sklopovi bi na ovaj nain bili neumjesno zanemareni i ne bi se mogli staviti u neki sklop objanjenja. Socijalni faktori ne mogu se uvijek i bez ostatka svesti na razloge individualne odreenosti. Ovo e postati jo jasnije u sljedeem odjeljku. Homans tvrdi da njegov metodoloki psihologizam sadri tzv. metodoloki individualizam. To znai, pokuaj da se svi socijalni fenomeni bez ostatka objasne i povratkom na djelovanja individua nuno mora i moe voditi samo upotrebi optih psiholokih zakona. Teoretiar znanosti Popper, jedan od glavnih zastupnika tzv. metodolokog individualizma, ipak se energino borio protiv psihologizma. Budui da, prema okolnostima, mogu postojati objanjenja individualnih naina ponaanja sa stanovita teorije ponaanja ih ak psiholoka objanjenja individualnih naina ponaanja, koja ne poivaju samo na opte-psiholokim zakonima, onda izgleda da je logiki sklop prije obrnut: psihologizam, je uvijek i metodoloki individualizam (o kojem e se raspravljati na sljedeim stranicama), ali ne moe vaiti i obrnuto.

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

205

4. Ka metodolokom individualizmu u sociologiji Glavna teza metodolokog individualizma kae da se sve znanje o socijalnim fenomenima moe formulirati, izvesti i potvrditi samo iz znanja o onom individualnom, to znai iz znanja o interesima, mnijenjima, doivljajima, dispozicijama i naina dranja individua. Kao i metodoloki psihologizam i metodoloki individualizam je redukcionistika teorija. Budui da ona socijalno stalno nastaje iz personalnih, individualnih nastrojenosti i budui da znanstvenik drutvenih znanosti nema direktan prilaz ka strukturi i ponaanju socijalnog sistema, osim putem analize individualnih djelovanja, situacija i nastrojenosti, metodoloki individualisti kao to je Watkins (1958) nastavljajui se na Poppera i Hayeka (1948) zakljuuju da bi socijalni fenomeni mogli biti shvaeni samo preko individualistikih objanjenja, tako to bi ljudske dispozicije, pooptavanjem preko zakona, bile shvaene kao posljednje premise drutvenih znanosti, i primijenjene na specijalne situacije i uslove. Iz obojega, naime iz dispozicionih zakona i specijalnih situacionih uslova, tada bi trebalo izvui objanjavajue zakljuke. Kritiari metodolokog individualizma (kao to su Goldstein i Mandelbaum) pokazali su da metodoloki individualisti zaboravljaju koliko ljudske dispozicije, a isto tako i situacije, mogu biti odreene kulturom i drutvom toliko da, prema okolnostima, objanjenje socijalnog djelovanja nije mogue bez povratnog zahvata u socio-kulturne varijable. Posebno kad se govori o anonimnim ili optim dispozicijama, moglo bi se raditi o pokuajima da se govori o obiljejima grupa i drutava koja nije mogue individualizirati ili o upravo nesvodljivim drutveno odreenim nainima djelovanja. Oigledno, personalno djelovaije suodreuju i uslovi prinudnih uloga. Kao to smo spomenuli u prethodnom odjeljku, institucionalni sklopovi i odnosi organizacije ne mogu se potpuno rastvoriti u pojedinanim psiholokim sklonostima, pogotovo zato to je svaki pojedinac roen u okvirima drutvenih grupa, odnosno u okvirima neke kulture u kojoj je odgojen. Mandelbaum (1955, 1957) je pokazao da tek znanje o drutvenom poloaju, ulogama i institucijama, kao i o pripadnim predstavama, uopte mogu objasniti ili uiniti plauzibilnim ponaanje onih koji djeluju. On to pokuava pokazati na pri-

206

HANS

LENK

mjeru nekoga ko dolazi u banku da podigne novac. Ova drutvena radnja jedva da bi se mogla objasniti nekom uroeniku, nekom otoanima junog Pacifika koji jo nije imao dodir sa zapadnjakom civilizacijom, bez dueg objanjavanja institucije bankarstva i finansija. Samo, ako se pojedinane nastrojenosti mogu svesti na psiholoke sklonosti djelovanja, onda je, po Mandelbaumu, uvijek potreban ostatak sociokulturnih pojmova pa bilo to u svrhu navoenja posebnih uslova pod kojima se odvija djelovanje koje treba objasniti. Goldstein (1956, 1958), osim toga pokazuje da neka teorija metodolokog individualizma ne objanjava dugotrajni uspjeni razvitak drutvenih pokreta. Dugotrajne preorijentacije, promjene uloga u ponaanju ili promjene sistema vrijednosti kao i osnivanje posve novih socijalnih institucija izgleda da se nikako ne mogu objasniti na ovoj osnovi; jer, neko objanjenje koje sve svodi na subjektivnu sklonost izgleda da je prije svega prikladno samo za analize vremenskog prosjeka. Nadalje, jedna takva metoda jedva da moe shvatiti do sada neostvarene kombinacije razliitih socio-kulturnih veliina djelovanja. Sa metodolokim individualizmom stvari stoje slino kao i sa psihologizmom moglo bi imati smisla da se pokua, koliko god je mogue, da se na kraj izae sa individualistikim objanjenjima, a da se ne bi moglo tvrditi da se svi socijalni fenomeni mogu shvatiti na ovaj nain. Odbijanje metodolokog individualizma uostalom ne treba da znai priznavanje holizma, priznavanje teze koja pretpostavlja jedinstveni nain egzistencije socijalnih stvari i koja vjeruje da takve socijalne bitnosti deterministikih odreuju sve ta ljudi ine ih ta ih moe zadesiti. Sa odbijanjem metodolokog individualizma posebno nije na nuan nain vezano priznavanje historizma prema kojem se sve dogaa na jednoznaan nain u skladu sa bitnim zakonom povijesti ili drutva ili ak dijalektike. Metodologija i ontologija su dvije stvari. Odbijanje metodolokog individualizma ne iziskuje priznavanje nekog ontolokog holizma kojeg treba dati na znanje u pogledu na egzistenciju nekog duha grupe ili ak svjetskog duha ili jedne egzistencije socijalnih institucija i fenomena koja je nezavisna od individua. Mogue je istovremeno odbijati metodoloki individualizam i zastupati ontoloki individualizam. Socijalne strukture mogu imati vremensku strukturu

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

207

djelovanja a da ne posjeduju nain bitka koji je nezavisan od individua.

5. Aspekti ponaanja i strukturni aspekti u sociologiji U posljednjoj deceniji se posebno u sociologiji ali i u drugim drutvenim znanostima kao i u politologiji zaotrila suprotnost izmeu dva posve suprotna shvatanja: suprotnost izmeu drutvene znanosti kao znanosti o djelovanju i drutvene znanosti kao sistemske i strukturne znanosti. Bihejvioristi, psihologisti i metodoloki individualisti, naravno, zastupaju shvatanje da je sociologija znanost koja se iskljuivo bavi pooptivim iskazima o djelovanjima (bolje: o ponaanju) i interakcijama (uzajamnim odnosima i reakcijama onih koji djeluju). Na drugoj strani stoji iskljuivo ogranienje drutvene znanosti na strukturni i sistemski aspekt koji se nesumnjivo vraa na makrosocioloka polazita, znanost koja istrauje djelovanje drutvenih sila u cjelovitom sklopu drutva ili u parcijalnim sistemima i izmeu parcijalnih sistema i parcijalnih organizacija, ne ulazei u radnje, motive i shvatanja pojedinih lanova drutva ili njegovih parcijalnih grupa. Ovo polazite se nesumnjivo najprije razvilo kao nastavak marksistike teorije ali je kasnije preuzeto i u druge makrosocioloke strukturne teorije jo ranije u teoriju birokratije a u novije vrijeme u sociologiju organizacije. Podstaknuto svojim porijeklom ovo polazite se posebno pozabavilo pojavama otuenja, eksploatacije, podjelom ljudi prema ulogama (segmentaliziranje i fragmentiranje) u modernom industrijskom drutvu. Ovo stanovite svoj nastanak ne zahvaljuje samo kritici kulture i drutva nego se i danas oko njega trudi socijalnofilozofska kritika drutva. Ova polazita ipak nikako nisu jednoznano fiksirana na opisno-sadrajno politiko usklaivanje sa kritikom drutva, odnosno sa vie konzervativnim shvatanjem drutva. Galtung je prije nekoliko godina kritikovao suprotnost, prividnu nepomirljivost totalnog zahtjeva obaju polazita. Shvatanje sociologije kao znanosti o djelovanju izlae se opasnosti da zapadne u mit i da misli da je svaki ovjek onaj ko djeluje: da je sklona heroiziranju pojedinih inova i

208

HANS

LENK

personalnosti i da je slijepa za strukturu. Tome nasuprot, iskljuivo ogranienje na strukturnu sociologiju ne moe individue, pogotovo one iz niih socijalnih slojeva, nikako uzeti u obzir kao djelatne, nego ih moe tumaiti kao nedjelatne predmete ili take presjeka socijalnih polja sila ili kao sistemske prinude koje stoje jedna prema drugoj. Izgleda da je tano da iskljuivo ogranienje drutvenih znanosti na jedno od dva idealnotipska (u pojmovno istoj karakterizaciji) uzajamno suprotstavljena polazita princpijelno ne moe pogoditi socijalnu stvarnost i da je mora prikazati manjkavo. Oba polazita su, pak, ponekad primjerena posebnim parcijalnim ciljevima istraivanja u kojima se primjenjuju i nisu samo uzajamno podnoljiva nego se mogu, i ak moraju, proiriti ako se eli sprijeiti jednostranost istraivanja. Za cijelu drutvenu znanost ovo, naravno, vai utoliko vie ukoliko se u njenoj ukupnosti spreava ili bi se trebalo sprijeiti ogranienje na parcijalne nadzore npr. uzajamnim proirenjem razliitih polazita. Svako vjetako samoogranienje nekog polazita na jedan od dva ova tipa mora se platiti izvjesnim sljepilom u drugom pravcu. Ovako sljepilo trebalo bi sprijeiti uvidom, vieslojnou i mnotvom polazita. Protutipovi e se tada proiriti u razliite aspekte koji se uzajamno nadopunjavaju, u kojima se mogu ujediniti obuhvatne teorije. Galtung je mislio da su oba polazita komplementarna, da strukturna analiza nuno ukljuuje aspekt djelovanja i obrnuto da je mogue biti ili samo strukturni sociolog ili znanstvenik koji se bavi djelovanjem. Ipak izgleda da je ova tvrdnja pristrasna, brzopleta. Zaista se mogu pronai metode a za volju vjernosti stvarnosti drutvenih znanosti one se moraju i razviti koje povezuju oba aspekta ili ih ak ujedinjuju. Uostalom, izgleda da neka polazita takozvane strukturalno-funkcionalne sociologije sa preklapanjem razliitih vrsta sistema, naime sistema djelovanja i sistema vrijednosti (npr. personalnih, socijalnih i kulturnih sistema, kod Parsonsa 1951), ve upuuju na takvo teorijsko ujedinjenje, posebno ako se (kao Merton 1957) gledita dinamikih socijalnih promjena i konflikata preuzmu u strukturno-funkcionalne nacrte koji su na poetku bili isu vie vezani za miljenje drutvene harmonije. Mnogi znanstvenici drutvenih znanosti jo primjenjuju pojam strukture na vieznaan ili barem neodreen nain; to

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

209

esto vodi pogrenim tumaenjima, nesporazumima ili ne jasnoama. esto se pod strukturom razumije mrea posebnih socijalnih regulacija unutar institucija, ukljuiv i norme i socijalne kontrole. Osim toga, pod strukturom se esto razumiju idealizirane i (re)konstruirane parcijalne crte modela koje je skicirao znanstvenik drutvenih znanosti. Konano, pod strukturom se esto razumije slika, predstava koju o njoj stvaraju lanovi socijalnih sistema i organizacija i koju stavljaju u osnovu svojih odluka i djelovanja. Cesto nije jasno da li se i kako ovi razliiti pojmovi strukture uopte dovoljno razlikuju u nekom istraivanju. Struktura teorije drutvenih znanosti ponekad ak sama ulazi u istraivanje kao potomak ovog krivo shvaenog obrazovanja pojmova, ime se poveava opasnost od nejasnoa i vieznanosti. Strukturne prinude, koje kritiki sociolozi posebno primjeuju, su u skladu s tim esto bile vieznano interpretirane kao zbiljske zavisnosti od moi, zavisnosti od socijalnih ili psihikih uslova ih kao strukturne posljedice socijalnih pravila igre ili proirenog obrasca tumaenja. One su esto bile brkane ak i sa modelskim uslovima eksperimenta u drutvenim znanostima ili teorijskih prednacrta za pitanja testa. Tekoa znanstvenika drutvenih znanosti ponekad se sastoji u tome da on eli tano razviti i primijeniti odgovarajui opis strukture svog znanstvenog modela kojeg, izgleda, treba staviti u osnovu strukturiranja same stvarnosti koje je izvreno socijalnim reguliranjem. Neki opis uvijek, pak, sadri neki teorijski model, bilo da je obrazovan znanstveno bilo da su ga sastavili lanovi posmatranog sistema kao svoje predstave o ovom sistemu. Izgleda da je teko da se razliita tumaenja pojma strukture dre meusobno strogo razdvojeno. Da li drutvena struktura pomislimo na parlamentarni zakonodavni sistem egzistira nezavisno od tumaenja sudionika i od tumaenja politologa (ovo bi bilo holistiko stanovite)? Ili, da li se takva struktura moe razumjeti samo kao posredni slikoviti prikaz samih onih koji djeluju (a prema tome i znanstvenika)? Pravila su ipak utvrena nezavisno od onih koji djeluju i koji sudjeluju kao pojedinci i tako rei tek strukturiraju socijalnu stvarnost. Razlikovanje razliitih znaenja pojma strukture sigurno nije jednostavno. Ali, jednim vrim pojmovnim razgranienjem mogue je sprijeiti nesporazume i greke u tumaenjima. Tako npr., bilo bi smisleno staviti u odnos izraz struktura mode-

210

HANS

LENK

la ili socijalni sistem prema idealiziranoj znanstvenoj naknadnoj konstrukciji, dok bi se ulanavanje djelovanja koje se dogaa u stvarnosti moglo povezati sa izrazom sklopovi djelovanja. Sklopovi djelovanja bi tada bili drutveno-znanstveno shvatljivi svakako samo primjenom modelskih struktura. Od obojega bi opet trebalo razlikovati predstave i uzore koji sami uesnici prave o odreenim sklopovima djelovanja i sklopovima pravila. Ove predstave o strukturi kao elementi koji su razliiti od obiju drugih opet ulaze u ukupnu situaciju koju treba shvatiti i zato bi se trebali oznaiti jednim posve drugim izrazom, npr., slika sklopa djelovanja, predstava strukture ili image strukture. Dok se obrazovanje strukture koje vri znanstvenik drutvene znanosti, koje je najprije pomenuto, moe sasvim sluiti tehniko-znanstvenim strunim jezikom, opis predstava sklopa djelovanja sa stanovita onih koji sudjeluju mora se stalno pribliavati svakodnevno-jezikom obrascu razgranienja. Ukoliko znanstvenik drutvenih znanosti eli istraivati i uzeti u obzir ovakve uzore u koje se vjeruje a u izvjesnom smislu on to mora stalno initi onda je drutvena znanost u cijelini povratno vezana za svakodnevno jezika razlikovanja koja ulaze u opis istovremeno i kao date. Na ravni shvatanja materijala, znanstvenik od ovog moe odstupiti samo malo ako ne eli nikakve gubitke u istraivanju. ovjek kao bie slijedi i primjenjuje pravila, sam se usmjerava na vodee predstave o takvim pravilima i na znaenja koja za njega tek strukturiraju neku situaciju djelovanja premda i u socijalnom i kulturnom odreenju. Ova okolnost povezuje drutvene znanosti, vie nego prirodne znanosti, za sociokulturne osnove objanjenja, quasi-objanjenja i za pripisivanje znaenja. S druge strane i znanstvenik drutvene znanosti prirodno koristi pojmove, zakone i quasi-zakone ili ak trendovska uoptavanja i iskustvenih data u teorijskom sklopu koji se moe razviti samo kroz znanstveno obrazovanje pojmova u strunom jeziku. Ovim malim izletom u pojmove strukture postalo je jasno da i znanstvenik drutvenih znanosti, koji se posebno zanima za opis i teorijsko tumaenje djelovanja, ne moe poricati pojmove strukture; jer, radnje se izvode, odreuju, podstiu i kontoliraju unutar sklopa djelovanja, a djelovanja se usmjeravaju na predstave stanja kao i na predstave strukture. Obrnuto, nastajanje mnogih socijalnih grupa npr. u oblasti

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

211

mikrogrupa i njihovih struktura ne moe se dovoljno istraiti bez istraivanja djelovanja, ak djelovanja pojedinaca. Aspekti djelovanja i aspekt strukture toliko bi moglo biti jasno proiruju se na neporeciv nain, pogotovo ako se radi o obuhvatnom opisu ih tumaenju nastanka i toka drutvenog ivota. U pojedinanom sluaju mogu se staviti akcenti: u makrosociolokim istraivanjima i istraivanjima organizacije u prvom planu e nesumnjivo stajati strukturni aspekt, a u nekim npr. socijalno-psiholokim pitanjima pretegnuti e aspekt djelovanja. U igru, pak, uvijek neizbjeno ulazi drugi aspekt: ovo se moe pokazati u politiko-povijesnim istraivanjima kao i u problemima voenja poduzetnitva ili u analizi linih konflikata. Socioloka teorija uloga je pogodno sredstvo da se ilustruje neophodna veza strukturnog aspekta i aspekta djelovanja u drutvenoj znanosti. Uloge se uvijek obrazuju u socijalnim strukturam i mogu se opisati samo kao dio socijalnog sistema, a ujedno iziskuju djelovanje u skladu sa ulogom budui da postoji i djelovanje koje odstupa od uloge ili, djelovanje koje se kao djelovanje moe shvatiti samo u vezi sa ulogom (dakle jednim strukturnim pojmom). Daleko od toga da se ne mogu ujediniti, polazita djelovanja i strukturna polazita proiruju se u drutvenoj znanosti, pogotovo u sociologiji.

6. Napomene uz znanstveno-teorijsku diskusiju o sistemsko teorijskim polazitima Otkad je Parsons (upor. npr. 1951) strukturalno-funkcionalistike, personalne, socijalne i kulturne sisteme shvatio kao sisteme djelovanja i nastojao da ih uredi sa zajednikog funkcionalistikog stanovita, sistemsko teorijska polazita u sociologiji su postala konjunkturna. Harmonistike tendencije ovih sistemsko-teorijskih koncepata, koje su bile izloene kritici, bile su npr. prevladane uzimanjem u obzir elemenata teorije konflikata (Dahrendorf 1967, 1972) i ugradnjom disfunkcionalnih dejstava i latentnih funkcija (Merton, 1957). To svakako najee ostaje na dinamikom modelu interakcije aktera u polazitu o sistemima djelovanja, koji socijalne strukture na koncu svodi na kompliciranje odnosa ego-alter, koji lee u os-

212

HANS LENK

novi, i utoliko ostaje zarobljen interakcionistikom paradigmom. Pritom nije nastala jedna prava teorija strukture sa sistemskim karakteristikama koje se ne mogu shvatiti interakcionistiki. Parsonsovo sistemsko polazite jedva da je do sada bilo predmet znanstvenoteorijske kritike (upor. Schiitte 1977, str. 48 i dalje; Lenk 1975a, str. 125 i dalje). Sa optom sistemskom teorijom (upor. Bucklev 1967) koja se razvila prikljuujui se na Bertalanffy-jevu teoriju sistema granine ravnotee, u vezi sa teorijama ininjerskih znanosti o sistemima prenosa i sistemima upravljanja, u vezi sa teorijom informacija i teorijom automata kao i u vezi sa bio-ekolokim sistemskim polazitima, ove socioloke sistemske teorije esto nisu vie od pukog imena i odvanih verbalnih analogija (upor. Lenk i Rophol 1975). To posebno vai i za Luhmanovo sistemsku teoriju (upor. npr. Habermas i Luhmann 1975) koja je u njemakom podruju izazvala posebnu panju, u kojoj je normativna ciljna orijentacija na kulturne vrijednosti, koje je Parsons imao u vidu prema davanju prednosti teorijskim veliinama i za odreenje funkcija (odranje strukture sistema, ostvarenje cilja, sistemsko prilagoavanje i sistemska integracija) nadomjetena i upravo monomanski izgraena iz misli o redukciji kompleksnosti kroz obrazovanje sistema radi omoguavanja i olakavanja orijentacije, selekcije, stabiliziranje sistema i samostiliziranja. Kao i Parsons ovom tako je i Luhmannovom polazitu kritika prigovorila zbog dijadikog interakcionizma, zbog nedostatka jedne zbilja detaljne izrade procesa razmjene sistema sa okolinom i zbog strukturnih problema koji se ne mogu reducirati sa stanovita teorije djelovanja ili se ne mogu reducirati individualistiki ili interakcionistiki, kao i zbog utemeljujuah pojmova kao to su smisao itd.; konano, autori kritike drutva predbacili su Parsonsovoj i ovoj sistemskoj teoriji, izmeu ostalog, i njen navodno graansko-afirmativni karakter (Tjaden 1971; Prewo/Ritsert/Stracke 1973). Ove vie sadrajne kritike nisu djelimino opravdano nikako orijentirane znanstveno-teorijski. Znanstveno-teorijska kritika sistemsko-teorijskih polazita u sociologiji jo je u zaecima. Tako je Luhmannovom polazitu predbaen nedostatak empirijskih sadraja i njegov apriorizam, koji bi jedva mogli omoguiti da se obuhvatna teorija sistemske racionalnosti ili njena subteorija

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

213

dovedu u formu stvarno empirijski sadrajne(nih) i provjerljive(ih) nomoloke(kih) hipoteza (Grimm 1974, str. 138). Kritike tipoloko-klasifikacionog karaktera i pojmovne nosivosti, ak tradicionalnog pojmovnog fetiizma, kritika nedostatka zakona ili barem quasi-nomolokih hipoteza i, prema tome, nedostatka snage objanjenja i empirijskog sadraja koje su se usmjeravale na Parsonsovo sistemsko polazite (Lenk 1975a, str. 128; Schiitte 1977, str. 48 i dalje i ee), mogu se najveim dijelom uputiti i Luhmannovoj sistemskoj teoriji koja isto tako ostaje u verbalno-pojmovnoj verziji. Ovdje je mutatis mutandis mogue ukljuiti jedva zapoetu znanstveno-teorijsku diskusiju o sistemsko-dinamikim modelima i optim sistemskim teorijama (Lenk 1978). I njima veoma nedostaje i nomoloki karakter i neposredno objanjavajua snaga; one esto umnoavaju, posebno u tzv. mteraktivnim simulacijama sistema primijenjenah sistemskih analiza neizbjene deskriptivne i normativne elemente (ukrtanje dijagnoza, zahvata, planiranja kao u tzv. istraivanju akcije) to je jedna metodoloka programska situacija kojom se dosadanja teorija znanosti nije dovoljno pozabavila. Konano, u sistemskim teorijama se ne radi o nomoloki sadrajno objanjavajuim supstantivnim, nego prije o operativnim teorijama (Bunge 1971, str. 502 i dalje), o formalnim modelima koji su u svom instrumentalnom karakteru prije uporedivi sa kalkilima ili jezikim formama, i ne nude samo nomoloke hipoteze sa iskustvenim sadrajem, premda su neizbjeni za formuliranje odgovarajuih zakona i teorija. Oni se tek moraju proiriti empirijski sadrajnim iskazima i pravilima prireivanja, moraju se uiniti primjenjivim i ujedno se moraju ispuniti sadrajem. (Lenk 1975a, str. 251 i dalje). Sistemske teorije kao operativne teorije po sebi su jo nepotpune, samo su instrumentalni modeli i iziskuju integraciju u sadrajne teorije. Kao takvi modeli (Klages 1964, 1967) oni su svakako vani i mogli bi u sociologiji otvoriti plodna polja primjene, ako se vie usmjere prema osebujnim optim sistemskim teorijama, ako se preciziraju, integriraju i briljivo znanstveno-teorijski analiziraju. Naivni znanstveno-teorijski nereflektirani stadij sociolokih sistemskih teorija (kao i sociolokog obrazovanja teorija uopte) trebalo bi to prije prevladati. Teorijska plodnost neke discipline moe samo profitirati od poboljanja metodolokog nivoa.

214 Literatura

H A N S LENK

Abel, T., The Foundation of Sociological Theory, New York 1970. Adorno, W./Albert, H./Dahrendorf, R./Habermas, J./Pilot, H./ Popper, K.R., Der Positivismusstreit: in der deutschen Soziologie, Berlin und Neuwied 1971. Albert, H., Traktat ber kritische Vernunft, Tbingen 1968. Albert, H. (Hg.), Theorie und Realitt, Tbingen 1972. Apel, K.O., Szientismus oder transzendentale Hermeneutik?-, in: Bubner, R./Cramer, K./Wiehl, R. (Hg.) 1970, 105 145. Becker, H., Soziologie als Wissenschaft vom sozialen Handeln, Wrzburg o.J. Blau, P.M., Comment zu Homans, G.C., The Relevance of Psychology to the Explanation of Social Phenomena*, in: Borger, R./Cioffi, F., 1970, 329339. Borger, R./Cioffi, F. (Hg.), Explanation in the Behavioural Sciences, Cambridge 1970. Braybrooke (Hg.), Philosophical Problems of the Social Sciences, New York und London 1968. Bubner, R./Cramer, K./Wiehl, R. (Hg.), Hermeneutik und Dialektik, Bd. I, Tbingen 1970. Buckley, W., Sociology and Modern Systems Theory, Englewood Cliffs, N.,. 1967. Bunge, M., Scientific Research, 2 Bde., BerlinHeidelberg New York 1967. Dahrendorf, R., Pfade aus Utopia, Mnchen 1967, 1972. Dahrendorf, R., Konflikt und Freiheit, Mnchen 1972. Eberlein, G., Theoretische Soziologie heute, Stuttgart 1971. Emmet, D.M. und Maclntyre, A. (Hg.), Sociological Theory and Philosophical Analysis, New York 1970. Esser, H./Klenowitz, K./Zehnpfennig, H., Wissenschaftstheorie, Stuttgart 1977. Feyerabend, PWider den Methodenzwang, Frankfurt/M. 1976. Fijalkowski, J., ber einige Theorie-Begriffe in der deutschen Soziologie der Gegenwart, in: Klner Zeitschrift fr Soziologie und Sozialpsychologie 13 (1961), 88109. Galtung, J., Theory and Methods of Social Research, London 1967.
2

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

215

Goldstein, L.J., -The Inadequacy of the Principle of Methodological Individualism, in: The Journal of Philosophy 53 (1956), 801813. Goldstein, L.J., The Two Theses of Methodological Individualism, in: The British Journal for the Philosophy of Science 9 (1958), III. Grimm, K., Niklas Luhmanns soziologische Aufklrung oder Das Elend der aprioristischen Soziologie, Hamburg 1974. Habermas, J., Zur Logik der Sozialwissenschaften, in: Philosophische Rundschau 1967, Beiheft 5. Habermas, J./Luhmann, N., Theorie der Gesellschaft oder Sozialtechnologie, Frankfurt/M. 1971. Hayek, F.A. von, Individualism and Economic Order, Chicago 1948, Hayek, F.A. von, The Counter-Revolution of Science, Glencoe, III 1952. Helmer, O./Rescher, N., Exact versus Inexact Sciences: A More Instructive Dichotomy?*, in: Krimerman, L. (Hg.), The Nature and Scope of Social Science, New York 1969, 181203. Hempel, C.G., The Logic of Functional Analysis, in: Gross, L. (Hg.), Symposium on Sociological Theory, New York 1959, 271307. Homans, G.C., The Relevance of Psychology to the Explanation of Social Phenomena*, in: Borger, R./Cioffi, F. 1970, 313328 sowie 340342. Handlich, K.O./Matthes, J. (Hg.), Theorienvergleich in den Sozialwissenschaften, Darmstadt und Neuwied 1978. Hummell, HJ., Psychologische Anstze zu einer Theorie sozialen Verhaltens, in: Knig, R. (Hg.), Handbuch der empirischen Sozialforschung, Stuttgart 1969, Bd. II, 11571277. Klages, H., Mglichkeiten und Grenzen des Modelldenkens in der soziologischen Theorie, in: Soziale Welt 14 (1964), 97108. Klages, H., Uber die Verwendbarkeit von Modellen in der soziologischen Forschung, in: Zeitschrift fr experimentelle und angewandte Psychologie 14 (1967), 247 261.

216

HANS LENK

Krimerman, L., The Individual: Product or Maker of Science?, in: ders. (Hg.) 1969, 587602. Krimerman, L. (Hg.), The Natur and Scope of Social Science, New York 1969. Leinfellner, W./Khler, E. (Hg.), Developments in the Methodology of Social Science, Boston 1974. Lenk, H., Erklrung, Prognose, Planung, Freiburg 1972. Lenk, H., Technokratie als Ideologie, StuttgartBerlinKln und Mainz 1973. Lenk, H., Epistemologische Probleme der Soziologie. Zum 'Wissenschaftsbegriff' der Soziologie, in: Studia Leibnitiana, Sonderheft 5 (1975), 121144. Ebenfalls in: ders., Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975, 184210. Lenk, H. (Hg.), Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975(a). Lenk, H., Interdisziplinre Aspekte von Handlungstheorien. Philosophische, verhaltenswissenschaftliche und soziologische Handlungsanalysen, in: ders., Pragmatische Philosophie 1975, 97114(b). Lenk, H. (Hg.), Handlungstheorien interdisziplinr, 4 Bnde und 2 Halbbnde, Mnchen 1977fi Lenk, H., Struktur- und Verhaltensaspekte in Theorien sozialen Verhaltens, in: ders. (Hg.) 1977, Bd. IV, 157176 (a). Lenk, H., Der methodologische Individualismus ist (nur?) ein heuristisches Postulat?, in: Eichner, K./Habermehl, W. (Hg.), Probleme der Erklrung sozialen Verhaltens, Meisenheim 1977, 3445 (b). Lenk, H., Motive als Interpretationskonstrukte in: Soziale Welt 29 (1978), 201216. Lenk, H./Lschen, G., Epistemological Problems and the Personality and Social System in Social Psychology, in: Theory and Decision, Bd. 6 (1975), 333335. Lenk, H., Wissenschaftstheorie und Systemtheorie, in: Lenk, H./Ropohl, G. (Hg.) 1978, 239269. Lenk, H./Ropohl, G. (Hg.), Systemtheorie als Wissenschaftsprogramm, Knigstein/Ts. 1978. Lepsius, M.R. (Hg.), Zwischenbilanz der Soziologie. Verhandlungen des 17. Deutschen Soziologentages, Stuttgart 1976. Lorenzen, P., Szientismus versus Dialektik, in: Bubner, R./ Cramer, K./Wiehl, R. (Hg.) 1970, 5772.

O TEORIJI Z N A N O S T I U SOCIOLOGIJI

217

Mandelbaum, M., -Social Facts*, in: The British Journal of Sociology 6 (1955), 305317. Mandelbaum, M., Social Laws, in: The British Journal for the Philosophy of Science 8 (1957), 211224. Mayntz, R., Soziologie in der Eremitage?, in: Klner Zeitschrift fr Soziologie und Sozialpsychologie 13 (1961), 110125. Merton, R., Social Theory and Social Structure, Glencoe, III. 1957. Mnch, R., Mentales System und Verhalten, Tbingen 1972. Opp, K.D., Methodologie der Sozialwissenschaft, Reinbek 1976. Opp, K.D., Verhaltenstheoretische Soziologie, Reinbek 1972. Parsons, T./Shils, A. (Hg.), Toward a General Theory of Action, Cambridge, Mass. 1951. Pawlowski, T., Methologie Probleme in den Geistes- und Sozialwissenschaften, Warschau 1975. Popper, K.R., Das Elend des Historizismus, Tbingen 1969. Prewo, R./Ritsert, J./Stracke, E., Systemtheoretische Anstze in der Soziologie, Reinbek 1973. Ryan, A., The Philosophy of the Social Science, London 1970. Schtte, H.G., Handlungen, Rollen und Systeme, in: Lenk, H. (Hg.) 1977, Bd. 4, 1757. Sher, G., Causal Explanation and the Vocabulary of Action*, in: Mind, 82 (1973), 2230. Skinner, B.F., Wissenschaft und menschliches Verhalten (Science and Human Behavior), Mnchen 1973 (Orig. 1953). Skinner, B.F., About Behaviorism, New York 1974. Stegmller, W., Einige Beitrge zum Problem der Teleologie und der Analyse von Systemen mit zielgerichteter Organisation, in: Synthese 13 (1961), 440. Tjaden, K. H. (Hg.), Soziale Systeme, Neuwied-Berlin 1971. Topitsch, E. Hg.), Logik der Sozialwtssenschaften, Kln und Berlin 1965. Watkins, J. W., Ideal Types and Historical Explanation*; in: Feigl, H./Brodbeck, M. (Hg.), Readings in the Philosophy of Science, New York 1953, 723-743, erwieterte Fassung eines Aufsatzes in: The British Journal for Philosophy of Science 3 (1952).
3 2 2

218

HANS LENK

Watkins, J. W., Historical Explanation in the Social Science, in: The British Journal for the Philosophy of Science 8 (1957), 104-117. Watkins, J. W., The Alleged Inadequacy of Methodological Individualism, in: The Journal of Philosophy 55 (1958), 390-395.

VREDNUJUI UM KAO DRUTVENA ZNANOST? Ka kritici kritike teorije Teorija Frankfurtske kole, socijalna filozofija lanova Instituta za socijalno istraivanje koji je osnovan 1923. god. na Univerzitetu u Frankfurtu, predstavlja rijedak primjer znaajnog politikog uticaja i irenja jedne filozofije drutva. Ona je znatno uticala na dranje jedne cijele mlade generacije posebno za vrijeme tzv. studentske pobune ezdesetih i sedamdesetih godina, a jo i danas pokazuje dugorono djelovanje. Takozvani alternativni pokret, vidljive promjene u nastrojenosta mlade generacije i postajanje problematinim batinjenih vrijednosti ekonomskog i drugog uspjeha, bez sumnje se nisu mogle misliti bez kritike teorije, kako svoje vlastito polazite nazivaju zastupnici Frankfurtske kole i srodni mislioci, nastavljajui se na svakako najuticajniju linost ove kole, na Maxa Horkheimera. Znanstvenici kao to su Horkheimer, Adorno i u ranijem periodu Habermas, esto su igosani kao marksisti i neomarksisti, a esto su im se manje-vie podmetali izriiti vulgarno-marksistiki nazori. Ovo je sigurno suvie pauaalno i u takvoj gruboj optosti pogreno. Ve u dvadesetim godinama neki autori kritike teorije poeli su kritikovati neke tradicionalne marksistike teze (npr., u pogledu nemanuelnog rada i odnosa baze i nadgradnje) kao fenomene realiziranog marksistikog socijalizma u Sovjetskom Savezu. Prihvatanjem socijalno-znanstvenih, socijalno-psiholokih i dubinsko-psiholokih misli, posebno je proirena interdisciplinarna socijalno-filozofska diskusija i jae orijentirana na pitanja nastrojenosti koja su sa tim povezana i na pitanja odnosa teorije i prakse. Socijalni angaman i moralni akcent obiljeavali su obrazovanje teorija unutar Instituta za

220

HANS

LENK

socijalno istraivanje. Povezanost miljenja i djelovanja nikako se na je gledalo jednostrano npr. kao puki fenomen nadgradnje kao u marksizmu nego je analizirana kao proces uzajamnog djelovanja. Posebno je bilo naglaeno znaenje teorije za djelovanje, ali, s druge strane, znanje i teorija orijentirani na praksu. isto teorijsko znanje kao 'L'art-pour-l'art' bilo je sumnjivo socijalnim filozofima kritike teorije. Socijalna filozofija mora, dakle, biti interdisciplinarna, mora ukljuiti znanstvena saznanja ali sama sebe opet mora uklopiti u proces ivota i djelovanja. Isto tako se pokuala prevladati razdvojenost znanosti i ivota, kao to su suprotnosti izmeu idealizma i materijalizma, tijela i duha itd. Frankfurtska kola je, dodue, pola od marksizma, studirajui ga, analizirajui, razvijajui, ali je takoer kritikovala njegove bitne teze. Premda je naelno sadravala orijentaciju na praksu marksistikih polazita, ona se kasnije ipak veoma razlikovala u pogledu na ulogu teorije: kritika teorija je svjesno ostala teorijom, htjela je mijenjati stvarnost i na nju uticati kritikim uvidom ali ne neposrednim politikim akcionizmom. Ovo je kasnije unijelo kritiku i nesporazum od strane agitirajuih novih ljeviara. Ovo posebno vai za predstavnike Frankfurtske kole koji su postali naroito poznati, a ija e polazita trebati razjasniti neto iscrpnije na narednim stranicama: naime, Horkheimera, Adorna, Marcusea i Habermasa. Kritika teorija je posebno pratila probleme uloge i uzajamnog djelovanja uma znanosti i filozofije u razvijenom industrijskom drutvu. Ona se moe smatrati pokuajem razraunavanja sa industrijalizmom i trijumfom primijenjenih prirodnih znanosti koje, izgleda, vladaju svim oblastima ivota. Uloga znanosti i tehnike kao socijalnih faktora uticaja pa i determinanti, i zadatak kao i mogunosti filozofskog uma pred tehnokratskim i scijentistikim trijumfom primijenjenih pojedinanih znanosti predstavljaju centralne tematske komplekse kritike teorije. Ovo se moe posebno pokazati na spisima centralne integrativne figure Frankfurtske kole, na spisima Maxa Horkheimera (od 1929 do emigracije u tridesetim godinama i ponovo od 1949 drao katedru za socijalnu filozofiju na Univerzitetu u Frankfurtu) ka kritici instrumentalnog uma: ovaj naslov poznate Horkheimerove knjige mogao bi se uzeti kao motto ukupnog intelektualnog nauma kritike teorije.

VBEDNUJUCI UM K A O DRUTVENA Z N A N O S T

221

Da je ime kritika teorija izabrana kao vlastito ime, moe se objasniti jednim Horkheimerovim programskim lankom. Ovaj izraz ne mora da znai da druga polazita takoer ne kritikuju postojea drutvena stanja, da osim kritike teorije nema i drugih kritikih teorija. Tako je ak i sam faizam sebe razumio kao kritiku teoriju budui da je odbijao postojee drutveno stanje. U imenu kritika teorija lei, dakle, zapravo jedno nedopustivo ogranienje koje pretpostavlja da postoji samo jedna ili samo ova kritika teorija drutva, dok se, pak, radi samo o jednoj varijanti moguih kritikih teorija. Znaenje i grandee misaonog ishodita kritike teorije postaju jasniji kad se predoe filozoske temeljne pozicije iz kojih je piroizala Frankfurtska kola. Kao prvo, treba pomenuti Marxov ubicaj. Ali, recepcija Marxa u Frankfturskoj koli nikad nije prodrla do vrstog jezgra Marxove teorije, do ekonomske teorije Kapitala, koja ini fundament Marxove teorije otuenja, teorije revolucije i teorije emancipacije, nego se ograniila na opte iskaze kritike drutva Marxove teorije. Marxova teorija je danas djelimino zastarjela. Ona je na ravni teorije nadmaena novijim hipotezama koje bolje shvaaju stvarnost, a dananja drutvena zbilja jednostavno nije vie zbilja kasnog kapitalizma 19. vijeka. Ipak, Marxova teorija danas moe biti uzor upravo za savremeni marksizam i za filozofske pravce koji polau pravo da misle kao sljedbenici Marxa. Jer, Marx je u svom djelu povezao u jedinstvo filozofska, ekonomska i socioloka kao i historijska razmiljanja i time demonstrirao mnogostranost koja je dananjem marksizmu najee strana. Cijelo Marxovo djelo predstavlja vezu ekonomije i filozofije, kakva je ve postojala, npr., kod Adama Smitha. Danas bi bilo vano da se Marxova teorija razvije dalje dovoenjem u vezu sa najnovijim stanjem znanja iz nacionalne ekonomije i povezivanjem tako reformirane teorije sa promijenjenom zbiljom. U pravilu to ne ine marksisti meu ekonomistima, koji prave posve jednostranu sliku savremenost ili se trude oko apologije marksistikih teorema; tome nasuprot filozofi su se najee ograniavali na neke aspekte Marxove teorije, na teoriju otuenja, na navodno dijalektiku

222

HANS

LENK

metodu kod Marxa kao i na istraivanja povijesti ideja i pojmova ija vrijednost, odnosno vanost, time ni na koji nain ne treba biti osporena. Tako je i kritika teorija ve u Horkheimerovom programskom lanku Tradicionalna i kritika teorija koncipirana samo kao teorija drutvenog otuenja, tanije, kao teorija koja za predmet ima otuenu svijest u kapitalistikom drutvu, ukljuiv i otuenu znanstvenu svijest, ali ne konkretnu kritiku ekonomskih teorija. Ovaj program je Frankfurtska kola usmjerila putem koji bi se u cijelosti mogao oznaiti kao teorijska slijepa ulica, utoliko to je postalo nuno povui tvrdnje i otvoriti nove teme. Radi pojanjenja, evo jedne saete karakteristike Marxove teorije: Kapital sadri kritiku graanske ekonomske teorije, sistematsku teoriju kapitalistikog drutva, idealno-tipski pojednostavljeno historijsko izvoenje kapitalizma (ono je sadrano u sistematskim teorijama; stoga marksisti obino govore o jedinstvu logikog i historijskog), teoriju drutvenog otuenja koja je rezultat graanskog naina proizvodnje, teoriju osloboenog komunistikog, racionalno planirajueg drutva (ona se moe sklopiti iz rasutih primjedbi na ovu temu u cjelokupnom djelu), teoriju budueg razvitka kapitalizma (teorija propasti izvedena iz sistema unutarnjih trendova), teoriju o nunoj politikoj praksi koja vodi izvojevanju stanja neotuenog drutva (teorija klasne borbe). Svi ovi aspekti koji se pojmovno mogu izolirati u Marxovoj teoriji, svakako su povezane i dijalektiki se uzajamno nadopunjuju. Tome nasuprot, program kritike teorije se jednodimenzionalno pokazuje kao kritika ideologije, odnosno, kao opta kritika tehnokratske svijesti ili instrumentalnog uma. S dobrim razlozima se, meutim, moe zastupati suprotno shvatanje da apsolutiziranjem jednog jedinog aspekta, teorija sebe osuuje na nedjelotvornost. S toga od Dijalektike prosvjetiteljstva vodi direktan put ka Adornovoj Negativnoj dijalektici. Druga relaciona taka kritike teorije je kritika neopozitivistike teorije spoznaje kojoj se predbacuje etiki iracionalizam. Ova kritika je prouzrokovala to da se Frankfurtska ko-

VREDNUJUI UM K A O DRUTVENA Z N A N O S T

223

la u spoznajnoteorijskom sukobu izmeu analitike filozofije i hermeneutike teorije duhovnih znanosti, oslanja na poziciju teoretiara razumijevanja a da je nije mogla dalje razviti. Istovremeno je kritika lanova Frankfurtske kole vodila u zabludu da se formulira univerzalna sumnja u pozitivizam, sumnja prema svim teorijama realnih znanosti. Ovo sumnjienje pozitivizma pribliavalo se zlovolji prema formalnoj logici i egzaktnom sistematskom opisu i objanjenju, kako su to, slijedei u ovom samorazumijevanju duhovnih znanosti, osjeali frankfurani prema prirodoznanstvenom stilu miljenja. Ako je kod Horkheimera napad na pozitivizam Beke kole jo bio aktuelan, onda se, posebno kod Adorna, prigovor pozitivizmu ukoio u jedan mitolegem. Samo tako se, npr., moe objasniti predgovor kojeg je pisao za knjigu lanaka Sukob oko pozitivizma, u kojem nije izvren nikakav stvarni obraun sa argumentima protivnike strane nego se, jedva pod uticajem a da ne govorimo jedva korigiran diskusijom koja se u meuvremenu vodila, reproduciraju stereotipne predrasude o takozvanom pozitivizmu. Ime kritika teorija izvodi se, kao to je reeno, iz programskog lanka Maxa Horkheimera Tradicionalna i kritika teorija iz 1937; u kojem on u protivnacrtu prema tzv. tradicionalnom, postavlja osnovne misli kritike teorije drutva. Kao tradicionalnu teoriju Horkheimer odreuje sve one empirijske teorije koje za cilj imaju proirenje naeg znanja o injenicama. Ove teorije, ak i kad za predmet imaju ovjeka odnosno drutvo, sve su sainjene po uzoru na prirodoznanstveno obrazovanje teorija. Znanstveno-teorijska refleksija se u ovim disciplinama usmjerava na pronalaenje optih normativnih pravila ponaanja koja treba da omogue postavljanje odnosno preispitivanje empirijskih hipoteza. Ova pravila su na nuan nain isto formalna budui da zahtijevaju vaenje za znanost u cjelini. Horkheimer kritikuje ovaj postupak, ali ne zbog bilo kakvih dokazivih greaka unutar zgrade pravila, nego u pogledu na sueni nain gledanja na stvarnost; jer, time to se analitika teorija znanosti ograniava na to da isto formalno postavi pravila jedne opte logike znanosti, ona, po Horkheimerovom shvatanju, proputa da postavi pitanje o samoj stvarnosti, pitanje koje premauje istu logiku znanosti. Znanstveni

224

HANS LENK

um, po Horkheimeru, vie se ne razumije kao univerzalni nego kao parcijalni um. On samo eli osigurati napredak iskustvenih znanosti kao vrijednosno neutralnih znanosti. Tani iskazi o stvarnosti koji su izvedeni iz tanih teorija mogu se preoblikovati u tehnoloke upute, tj., istinite odnosno osvjedoene teorije daju se instrumentalizirati. Pomou ovog instrumentaliziranog iskustvenog znanja ljudi mogu mijenjati svijet, mogu isto tako u prirodoznanstvenoj kao i u drutvenoznanstvenoj oblasti formulirati upute o djelovanju, za ciljno usmjereno tehniko djelovanje. Ali, ciljevi ljudskog djelovanja, dakle, konkretno pitanje da li je neko budue stanje kojem se tei bolje od onog koje sada postoji, ostaje izvan znanstvene racionalnosti. Ciljevi djelovanja formuliraju se u predznanstvenom prostoru drutva i prihvataju se bez ikakve umne kontrole znanstvenika koji se u pogledu na normativna pitanja izjanjavaju kao nenadleni. Stoga Horkheimerov zakljuak glasi: tradicionalna teorija se odvojila od novovjekovnog razvitka miljenja kojeg treba razumjeti kao proces sve veeg proimanja uma i stvarnosti. Pod zahtjevom vrednosne neutralnosti racionalnost zakrljava u puku racionalnost svrha-sredstvo. Um se krivo razumijeva jo samo kao instrumentalni um. Ali to je jedna raspoluena racionalnost. Instrumentalni um ostaje formalno slobodno raspoloiv za proizvoljne svrhe, dakle, mogue ga je upotrijebiti u jednakoj mjeri i za umne i za neumne svrhe. Protiv toga se bori kritika teorija, a Horkheimerov naslov knjige Ka kritici instrumentalnog uma jest neto kao njen osnovni motto. Njen temeljni interes je interes za umno drutvo. Ona zato postojeu stvarnost ne posmatra kao unaprijed datu: . . . kritiko priznavanje kategorija koje vladaju drutvenim ivotom ujedno sadri njegovu osudu (Horkheimer, 1968, II, 157). Postojee injenice u drutvu kritika teorija poima kao produkte ljudske djelatnosti koji principijelno potpadaju pod ljudsku kontrolu a u budunosti u svakom sluaju treba da pod nju dou (ebd. 158); one time gube karakter puke injeninosti koji im dodjeljuje tradicionalna teorija time to svoj interes usmjerava jedino na organizaciju znanja. Jer, time njene teorije ostaju puko spoljanje predmetnoj oblasti, jer se injenice ne istrauju u njihovoj historijskoj postalosti kao ni momenti napetosti koji u njima lee i koji ih mijenjaju.

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

225

U pogledu na kritiku teoriju drutva to znai: postojee drutvo ne treba opisati samo tano da bi se u njemu moglo tehniki uspjeno djelovati; mnogo vie, ono se istovremeno kritiki odmjerava na normativnoj predstavi jednog pravednog drutva u kojem nema gospodarenja (koje nije samo zamislivo nego ga je mogue realno dokazati). Iz ove konfrontacije postojeeg sa normativnom idejom umnoga drutva, moe se shvatiti neumnost stvarnosti; njeni antagonizmi i protivrjenosti postaju vidljivi. Protivrjenosti, to znai postojee suprotnosti i nehomogenosti, koje je tradicionalna teorija uzimala kao factum brutum, sa kojima se moe raunati, tvore sredite jedne kritike teorije drutva. Na njima postaje jasna proizvoljnost onog stvarnog, pa ovdje lei ishodina taka za to da se ono dato pokae kao neto postalo i kao ono to se dalje mijenja u pravcu umnoga drutva. Ovaj program kritika teorija naravno nikad nije u cjelini ozbiljila. Sudbina modernoga svijeta koji je odreen zapadnjakom civilizacijom po Horkheimeru je bitno odreena povijeu uma a odatle odreena je time kako se shvaa um. Horkheimer razlkuje objektivnu teoriju uma prema kojoj je um princip koji prebiva u stvarnosti (1967, 16), i teoriju puko subjektivnog uma, po kojoj jedino subjekt u genuinom smislu moe imati um, pri emu se um prikazuje upravo kao nastrojenost, kao subjektivna sposobnost da izraunava vjerovatnoe i da time nekoj datoj svrsi prilagodi odgovarajua sredstva (ebd. 16 i dalje). Horkheimerova teza je da su veliki filozofski sistemi izvorno razvijeni kao objektivne teorije uma, ali da je u toku povijesnog razvitka subjektivni um stekao nadmo i da je vodio savremenoj krizi uma. Um je postao subjektivan, formaliziran, i tada vie nije mogao pomoi da se odredi da li je neki cilj po sebi poeljan (ebd. 18 i dalje). Ciljevi su bili izuzeti iz kritike uma. Um je razvio jednu tendenciju..., da izlui svoj vlastiti objektivni sadraj (ebd. 23), odvojio se od religije, od sadrajno-objektivne istine i od etikog i moralnog uvida. Zadatkom njegove autonomije um je postao jednim instrumentom (ebd. 30). Ideje su instrumentalizirane, desupstancijalizirane, formalizirane, reducirane na puku shemu svrha-sredstvo pod aspektom primjene i operacionaliziranja. Osebujni sadraj ideja koje su inicirali zapadnjaka kultura i civilizacija koju je ona pokrenula potkopani su formaliziranjem uma (ebd. 44.) Krivo

226

HANS LENK

shvaeno prosvjetiteljstvo napadalo je, dodue, religiju i crkvu ali je na koncu ubilo metafiziku i objektivni pojam uma (ebd. 27). Subjektiviranje i formaliziranje vode neutraliziranju uma (ebd. 60) i postvarenju (ebd. 47 i dalje) svih procesa i predmeta miljenja i, konano, ka totalnoj redukciji uma na puki instrument (ebd. 59). U instrumentaliziranju subjektivni um gubi svaki spontanitet, produktivitet, mo da otkrije sadraj nove vrste i da ih uini vaeim on gubi ono ta sainjava njegovu subjektivnost (ebd. 61), on dakle razara svoje vlastite temelje i ujedno se rastvara u vlastitoj samoprimjeni. Dominira pragmatizam, instrumentalizam: Princip gospodarenja je ideal kojemu se sve rtvuje (ebd. 104). Subjekt i priroda, subjekt i objekt, otuuju se jedno od drugog, priroda se potinjava, osvaja, iskoritava a priroda biva degradirana na puki materijal, na puku tvar kojom treba ovladati bez ikakve druge svrhe osim svrhe njenog potinjavanja (ebd. 97); individuum je ispranjen do puke funkcije samoodranja, izoliran, manipuliran i organiziran konformistiki: individuum je oteen ili posve razoren: tako je doba udovine industrijske moi spremno da likvidira individuum (ebd. 148). Ali: Pobjeda civilizacije je isuvie potpuna da bi bila istinita (ebd. 100). Horkheimerova dijagnoza je krajnje pesimistika. Ipak, on se nadao jeziko-kritikoj i drutveno-kritikoj filozofiji koja pomae ovjeku u uvidu u ovaj historijski procec razvitka, koja moe tako rei djelovati kao korektiv povijesti (ebd. 173), a automatizam unutarnjeg samorazaranja uma putem formaliziranja, subjektiviranja i instrumentaliziranja moe ukinuti tako da je mogue najaviti jedno novo doba u kojem nanovo moe nastati individualitet kao element u manje ideolokoj i humanoj dimenziji (ebd. 152). Zato je svakako potrebna, misli Horkheimer, jedna kritiki negiirajuoa denuncirajua filozofija koja sve otkriva, fiksira i ini savladivim ono to osakauje ovjeanstvo i spreava njegov slobodni razvitak (ebd.). Ako filozofija uspije da pomogne ovjeku da spozna ove faktore, ona e u velikoj mjeri posluiti ovjeanstvu (ebd.). Ova kritika poiva na povjerenju u ovjeka (koje nedostaje takozvanim filozofima koji grade (ebd.)). Nasuprot tradiciji subjektivnog uma koji doputa da njegove ideje koje su liene tradicionalnih temelja postanu jezgrom jedne nove mitologije, Horkheimer misli sa posebnim pogledom na mitologizirane drutvene prinude:

VREDNUJUI

UM KAO

DRUTVENA

Z N A N O S T

227

Kad pod prosvjetiteljstvom i duhovnim napretkom razumijemo osloboenje ovjeka od vjerovanja u zle sile, demone i vile, u slijepu sudbinu ukratko kad pod prosvjetiteljstvom razumijemo emancipaciju od straha, onda je denuncijacija onoga to se danas naziva umom najvei posao koji um moe uiniti (ebd. 184). U ime uma moe se, dakle, kritikovati subjektivni um a subjektiviranje, formaliziranje i instrumentaliziranje se, po Horkheimeru, mora ako ne ukinuti onda bar znatno umanjiti i reducirati. Po Horkheimeru filozofija ima zadatak da bude vehikel kritikog uma, da djelotvorno predupredi dominaciju formalne znanstvenosti i racionalnosti svrha-sredstva. Horkheimerova dijagnoza koja je veoma pesimistika i paualna bez sumnje sadri istinito jezgro. Tendencija tehnologiziranja i znanstvenosti koja se formalno organizira za gospodarenje, dakle za scijentizam, zaista se trebaju utvrditi, premda izgleda da je znak upozorenja prenaglaen. Ostaje pitanje da li mehanizam uma koji sam sebe deobjektivira, nuno vodi dehumanizaciji i da li ne preostaje nita drugo nego postvarujua, otuujua i manipulirajua volja za iskoritavanjem. Ako se primijenjena znanost ograniava na diskusiju o sredstvima za date ciljeve, onda za filozofiju ipak ostaje otvorena racionalna diskusija o ciljevima i vrijednostima. Uostalom, znanost barem ista znanost ili fundamentalna znanost nikad se nije mogla niti se moe tumaiti iskljuivo instrumentalistiki ili samo pod tehnikim interesom gospodarenja ovjeka (to je jedno pogreno tumaenje, kakvo je Habermas kasnije podmetnuo posebno prirodnim znanostima). Da li subjektivaranje uma mora okonati u jednom nunom dijalektikom procesu samorazaranja svakog pojedinog za sadraj vezanog uma mora se svakako dovesti u sumnju da li ipak subjektiviranje prua anse za slobodu i anse za tumaenje. Upravo subjektiviranje uma u smislu jedne vodee orijentacije kojoj se treba teiti i koju po mogunosti treba ostvariti moe dati podsicaj moralnoj obavezi, aktivirajuem apelu da se prosvjeenje ohrabri i postigne. Fatalizam objektivnog uma nikako nuno ne bi pruio garanciju jednog boljeg svijeta. Svojom kritikom totalnog instrumentaliziranja uma i totalnog poznanstvenjenja svih ivotnih oblasti, Horkheimer je u konanom rezultatu sigurno u pravu. Puko formalno racionali-

228

HANS

LENK

ziranje nikad ne moe voditi humanitetu. Znanost ne prua nikakvu garanciju za moralno usavravanje. Filozofsko razmiljanje i humano djelovanje ne mogu se niti proizvesti niti nadomjestiti pukom formalno-racionalnom znanou. Vrednosne orijentacije vie nego ikada moraju osvijestiti ovjeka i biti predmet diskusije u drutvu, moraju biti preispitivane i problematizovane, kako na tragu kitike teorije govori moderni argon. Horkheimer je bez sumnje bio jedan od prvih koji su socijalno-filozofski raspravljali o krizi evropskih znanosti i o, s njima povezanom, pretjeranom vjerovanju u znanost, i o opasnostima prenaglaenog scijentistikog pojednostavljenja, a koji su jasno uzeli u obzir totalno instrumentaliziranje i ovladavanje prirodom i drutvom. Horkheimer i Frankfurtska kola takoe su zasluni to su temom socijalne filozofije uinili zajedniku igru znanosti, drutva, tehnikog razvitka, promjene kulture i konvencionaliziranja. Frankfurtska kola je postigla najvei publicitet i uticaj u obrazovanju javnog mnijenja, ali tek mnogo kasnije Habermasovim pokuajem da u razraunavanje sa analitikom filozofijom zasnuje znanstveno-teorijsku mogunost jedne teorije drutva. Na mjesto izvdene teorije drutva koja se odnosi na aktuelno drutveno stanje, a koju hi moralo biti mogue preobraziti u uspjeno djelovanje, onakvu kakvu je Marx u svoje vrijeme imao u Kapitalu, nastupila je refleksija o mogunostima kritike svijesti. Teorija je postala svojom vlastitom metateorijom i vie se nije mogla udaljiti od svog prvog postavljanja pitanja. Na ovaj nain trebaju se vrednovati, npr Adornovi prilozi kritikoj teoriji. U Dijalektici prosvjetiteljstva koju je napisao zajedno sa Horkheimerom (1944, citirano prema izdanju 1969) Horkheimerova kritika tradicionalnog obrazovanja teorija, koja se odnosila na neopozitivistiku teoriju znanosti, proiruje se u globalnu kritiku uma. Prigovor prosvjetiteljstvu je da je ono dospjelo u protivrjenost izmeu intencije i ozbiljenja. Njegov zahtjev se usmjerava na osloboenje ovjeka od vezanosti za iracionalne mitske predstave koje mu sugeriu nepromjenljivost stvarnosti. Ali umjesto osloboejna ovjeka od iracionalnih autoriteta, prosvjetiteljstvo ponovo pada u mit: Jer mitologija u svojim oblijima ima esenciju onog postojeeg: kruni tok, sudbina, gospodstvo svijeta odzrcaljeno kao ostina i kao prego-

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

229

rijevanje istine. U pregnantnosti mitske slike kao u jasnoi znanstvene formule potvruje se vjenost onog injeninog i izgovara puki bitak kao smisao kojeg on zatvara (ebd. 33). Time posvjetiteljstvo porobi java ovjeka isto kao i mit; znanstveni napredak se preobraava u drutveno nazadovanje ukoliko tehnika omoguuje da se ovjekom sve savrenije manipulira i da ga se potinjava. Prosvjetiteljstvu, dakle, jest imanentna dijalektika protivrjenost, ali protivrjenosti stvarnosti se u teoriji vie ne javljaju pod diktatom slobode od protivrjenosti kojeg izgovara logika. Dijalektika protivrjenost izraava realne antagonizme koji nisu vidljivi unutar logiko-scijentistikog miljenja (Adorno: u Adorno i drugi, 1969, 35). Kao i mnogi autori prije i poslije njih, Adorno i Horkheimer prosvjetiteljstvo svakako tumae vie kao povijesno-filozofsku tezu nego kao vodeu i ciljnu predstavu. Prosvjetiteljstvo kao teza o povijesnoj sigurnosti pobjede ili ak kao teza svemoi uma i prosvjetiteljstva kao apela (bez pretpostavke ostvarivosti, izvjesnosti realiziranja uma u povijesti), bili su i jesu lako brkani: prosvjetiteljstvo se, meutim, moe razumjeti samo kao djelomini i postupni idealni vodei program kojeg treba slijediti bez optimistike historijske sigurnosti u pobjedu, bez nade u totalni, potpuni uspjeh uma: kao normativna orijentacija, kao utopijska (regulativna) ideja, ne kao historijska prognoza ili obeanje. Razum i um ona ne smije postavljati apsolutno, ne smije ovjeka pogreno razumjeti samo kao umnu ivotinju. Ipak, umnoavanje vlastitoga uma svakoga pojedinca, kantovsko Imaj hrabrosti da se slui vlastitim razumom, moe biti smisleni uzor koji prethodi odgoju za hitorijsku samostalnost, za punoljetstvo. Iz teze o dijalektici napretka koji postaje nazadovanjem, Adorno je konano izveo predstavu negativne dijalektike, dijalektike propadanja odnosno napredujuog otuenja. Osnovne misli kritike teorije Herbert Marcuse je u svojim spisima novim nijansama proirio prihvatanjem spoznaja psihoanalize. U djelu Jednodimenzionalni ovjek (1967) on istrauje raspolueni um koji se prebacuje znanosti u pogledu na njegov uticaj na svijest ljudi koji u kasnom kapitalizmu ive u privrednom sistemu stalno oslonjenom na trajno irenje potronje. On utvruje znaajne razlike u odnosu na Marxovo ishodino stanje. Otuenje je promijenilo karakter. Ljudi nisu

230

HANS

LENK

vie ugnjeteni reduciranjem potronje na egzistencijalni minimum nego, naprotiv, zavonjem u potronju za volju potronje. Represija se javlja kroz desublimaciju: ljudi misle jo samo u kategorijama potronje i u predstavama vrijednosti njihova svijest postaje jednodimenzionalna pa vie nisu sposobni za emancipaciju, za kritiku vrijednosti i za samoosloboenje. Sveobuhvatnom integracijom radnitva, koje je na poetku bilo revolucionarna klasa, u potroakom sistemu je iezao Marxov subjekt mogue izmjene drutva. U svakom sluaju, novi revolucionarni subjekt bi mogao nastati u neintegriranim marginalnim grupama drutva, meu studentima koji jo nisu u proizvodnom procesu ili u grupama intelektualaca. Odavde se uje Marcuseovo upuivanje na praktino djelovaije sa ciljem promjene drutva, sa ciljem da se prui otpor potronji i samootuenju na koje potronja utie, da bi se razvile alternativne forme ivota i jedna nova senzibilnost. Ali, ovaj alternativni model drutva, drutva bez rata i izrabljivanja, bez potinjavanja, bez siromatva i bez rasipanja (Marcuse u: Revolucija ili reforma? Herbert Marcuse i Karl Popper. Jedna konfrontacija, Mnchen, 1971, 15), naalost ostaje isto toliko poeljen koliko i apstraktan. Konkretna razmiljanja o tome kako bi jedno takvo drutvo moralo biti organizirano i kako treba da izgleda konkretni put iz sadanjosti u eljenu budunost kod Marcusea ne nalazimo. Nedostaje, dakle, svako tehniko znanje o mogunostima promjene to, napokon, nije posljedica gubitka vrijednosti tzv. instrumentalnog znanja. Zatieno drutvo drutvo bez rata, bez surovosti, bez brutalnosti, bez represije, bez gluposti, bez mrnje, tako je definirao Marcuse (u Spiegel 35/1967, 112): (Prave) potrebe na koje ja mislim su . . . danas potisnute organske potrebe: organska potreba za mirom, tiinom, ljepotom, ukratko: osloboena senzibilnost. Ona bitno pripada slici zatienog drutva. (ebd. 117). Uopte ne sumnjam u to da je jedno takvo drutvo mogue kad pogledam dananje tehnike, znanstvene i psiholoke uslove. Pitanje je: kako do toga moemo doi? (ebd. 112). Marcuse tano vidi da ovo novo zatieno drutvo pretpostavlja novog ovjeka sa drugim potrebama, sa novom nagonskom strukturom: sve dok su ekonomska konkurencija,

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

231

demonstrativna potronja, volja da se uzajamno unitavamo, elja da se ima mo, izrabljivanje, agresija i prinuda uinka preodgoja usidreni u potrebama, sve dok gospodarenje, konkurencija, uinak i potinjavanje odreuju drutvenu klimu, on ne vidi nikakvu mogunost za slobodno, zatieno drutvo. Potreba da se tehniki upotrebni artikli, aparati, instrumenti i maine posjeduju, konzumiraju, da ih koristimo i trajno obnavljamo . . . postala je 'biolokom' potrebom. (Ova) druga priroda ovjeka odupire se svakoj promjeni koja bi razorila ili moda razgradila ovu zavisnost ovjeka od jednog sve zasienijeg trita koje je ispunjeno robama koja bi ukinula njegovu egzistenciju kao konzumenta . .. Potrebe stvorene ovim sistemom su zato stabilizirajue, konzervativne potrebe: kontrarevolucija je usidrena u strukturi nagona (1949, 26 i dalje). Industrijsko blagostanje u kapitalistikim drutvima po Marcuseu vodi u socijalnu korupciju: slobodno se podvrgavamo diktatu potroakog vrednovanja. Po Marcuseu i radnitvo, zavedeno rastuim blagostanjem, uestvuje u potrebama koje stabiliziraju sistem, koje mu konzumno drutvo ugodno doaptava: premda je jo povijesni nosilac revolucije, radnika klasa je, po Marcuseu, korumpirana. Tako je u nagonskoj strukturi eksploatiranih ugraen vrsti interes za postojei sistem, a prekid sa . . . represijom to je nuni preduslov osloboenja se ne dogaa. Odavde proizilazi da radikalna promjena koja treba da transformira postojee drutvo u slobodno drutvo . . . mora urasti (u) 'bioloku' dimenziju, u kojoj vitalne potrebe i zadovoljenja ovjeka dobivaju svoje vaenje ... Zadovoljenje pretpostavlja promjene u ovoj dimenziji, to znai: druge nagonske potrebe, druge reakcije tijela kao i duha (1969, 33 i dalje). Slavljenje nadmetanja, tenja za posjedovanjem, udnja za prestiom, elje za posjedovanjem moi, motivacija uinka ove tenje se, po Marcuseu, moraju socijalno otupiti, razobliiti kao represivne i moraju im se oduzeti posebno akcentiranje da bi bilo mogue zatieno postojanje bez ekonomskog pritiska konkurencije i bez prinude uinka, bez agresije. Suvina luksuzna dobra, lane potrebe koje su manipulirane reklamom, proizvodnja radi proizvodnje i radi golog profita, nacionalna proizvodnja naoruanja i produkcija radi prestia, produkcija sa uplaniranom skorom propau svih

232

HANS

LENK

onih obiljeja kapitalistikog sistema privrede moglo bi se i moralo odrei zatieno Marcuseovo drutvo. Ne, ne odrei jer ovome ljudi nipoto vie ne bi trebali teiti, ak bi njihova nagonska struktura bila izmijenjena. Samo se pita: kako se moe mijenjati sama nagonska struktura? Samo Marcuse vidi avolski krug: revoluciju drutva on svodi na revoluciju nagonske strukture, na preokretanje historijskih preoblikovanih biolokih potreba. Ali, revolucija nagonske strukture mogua je samo u jednom osloboenom drutvu. Ukratko: tek novi ovjek moe stvoriti zatieno drutvo. Ipak, tek zatieno drutvo stvara novog ovjeka. Izgleda da se krug ne moe razbiti. Da li Marcuse time sam sebe razobliava kao fantastu? U knjigama Struktura nagona i drutvo i Ogled o osloboenju on pokuava da dokae da se ekonomska konkurencija i princip uinka visokorazvijenih industrijskih drutava u njihovom prvenstvu mogu rastvoriti principom uitka (po Freudu): kultura stvorena igrom nagona umjesto principom uinka, slobodnim radom lienim muke, koji se ispunjava u formi igre, radom koji nije upravljan, umjesto organiziranom prinudom uinka. U jednoj istinski ljudskoj kulturi postojanje e biti vie igra neko muka, a ovjek e ivjeti razvijajui se u formi igre umjesto u oskudici. Igra nagona je motor ovog osloboenja (1968, 186, 185). Ve u svojoj knjizi Jednodimenzionalni ovjek (1967), ali posebno u Ogledu o osloboenju (1969), Marcuse sve svoje nade polae u novu estetski shvaenu tehniku u kojoj nije utjelovljeno gospodarenje aparata uinka: Je li jo uvijek potrebno ponavljati da su znanosti i tehnologija moni vehikl osloboenja? (1969, 27). On govori o tehnologiji osloboenja . .. o produktu znanstvene imaginacije koja je slobodna da forme ljudskog univerzuma skicira i planira bez iskoriavanja i bez muke (ebd. 37): Savez oslobaajue umjetnosti i oslobaajue tehnologije (ebd. 76), tehnika kao umjetnost, kao 'organon' umijea ivota (1967, 249). Mi danas i ovdje imamo povijesni Novum ukoliko je tehniki i znanstveni razvitak produktiviteta dosegao stupanj na kojemu ovaj novi ovjek vie nije stvar manje-vie proizvoljne spekulacije nego se gotovo bih rekao moe izvesti iz stanja proizvodnih snaga (Spiegel 35/100, 1967, 115). Sloboda zaista najveim dijelom zavisi od

VREDNUJUI U M K A O D R U T V E N A Z N A N O S T

233

tehnikog napretka, od napredovanja znanosti (1969, 263). Planirano koritenje resursa za zadovoljavanje ivotnih potreba uz minimum tekog rada, preobraaj vremena za razonodu u slobodno vrijeme, zadovoljenjem borbe za opstanak (1967, 263), osloboenje vitalnih nagona od svakog potiskivanja, uklanjanje prinude uinka i struktura gospodarenja u industrijskom drutvu sve ovo, vjeruje Marcuse, danas se moe realizirati i to na temelju postignute ili dostine tehnoloke perfekcije. Tekovine industrijske tehnike u dobu automatizacije dopustile bi da se ostvari nova tehnika i novi ovjek. Princip uinka je izvrio svoju historijsku dunost: sada bi se moglo ii iznad samog principa uinka, a znanost i tehnika kao i njihova industrijska primjena mogli bi se organizovati relativno slobodno od gospodarenja upravo u igri nagona. Ove Marcuseove teze i same su tehnokratske premda Marcuse kritikuje tehnokratiju: isto tehniki preduslovi i za njega odluuju o socijalnim rjeenjima problema. Ali ako svaka upravljana tehnologija ve kao racionalno postupanje u sebi utjelovljuje logiku gospodarenja, kao to Marcuse tvrdi u knjizi Struktura nagona i drutvo (1968), onda je tehnika koja se proirila na razvitak cijelog ovjeanstva i koja je, dakle, obuhvatno organizirana i osloboena od gospodarenja, nemogua kao slobodna umjetnost. Puka hipi-kultura ne bi mogla izgraditi nuno sveobuhvatne tehnologije opskrbljivanja, a takoer ne ako bi se ideologija uitka djelatno polarizirala. Historijsko proimanje principa uitka, ukidanje ekonomske prinude, konkurencije bi, po Marcuseu, imale isto znaenje kao i zadatak principa uinka; jer princip uinka, po njegovom miljenju izraava da je pod njegovom vladavinom drutvo raslojeno u skladu sa konkurirajuim ekonomskim uinkom njegovih lanova (1968, 49). Ostaje nejasno u njegovim spisima da li dodatnu, nepotrebnu represiju kroz otueni rad pripisuje principu uinka. Uinci fantazije umjetnika, znanstvenika, pronalazaa za Marcusea nipoto ne spadaju u princip uinka. Oni jednostavno reprezentiraju kritiku principa uinka. Ali, budui da za njega princip uinka ponovo vrijedi i kao sredstvo samoprikazivanja, kao princip samoosvjedoenja njegova teorija ovdje postaje protivrjena ili u najboljem sluaju vieznacna.

234

HANS

LENK

Prinuda profesionalnog rada, kupovna i razmjenska vrijednost ovog rada, rad kao instrument osiguranja egzistencije kao i puritanska vrlina, premiranje ekonomskog uspjeha i time odreeno, navodno samo time odreeno, raslojavanje drutva, socijalno dejstvo publiciteta i javnog imagea nekog prividno postignutog uinka, izbornog uspjeha koji se predstavlja kao lini uinak, iznueni i protivno volji izvreni rutinski rad i, tome nasuprot, slobodno i vrstim ulogom izvreni, esto mukotrpni stvaralaki (npr. znanstveni ili umjetniki) uinak, uinak kao izraz ili sredstvo samoprikaza personalnosti sve ovo je Marcuse, kao uostalom i ideolozi drutva uinka, bacio u veliki lonac. Ali prave uinke treba briljivo odvojiti od pravih uinaka, kao i slobodne od iznuenih. Prema ovom grubom brkanju, Marcuse opravdane kritike iznuenog nedostojnog rada na pokretnoj traci lako prenosi na motivaciju uinka, na princip uinka uopte i propovijeda neku vrstu defetizma uinka. Greka lei ve u globalnoj pretpostavci. Onaj ko princip uinka difamira u svim njegovim varijantama, ko diskriminira kulturno mukotrpno steena stvarna znanja i njihovo dalje razvijanje, taj ne bi mogao planetarno etablirati ili braniti nikakvu novu tehniku dovoljnog opskrbljivanja. U znaku porasta stanovnitva i oskudice sirovina na dugi rok ne moe biti dovoljna jednom dostignuta perfekcija tehnike. Tehniki i znanstveni napredak ne moe se jednostavno zamrznuti, statiki zaustaviti a da uskoro ne postane fatalnim regresom. Bez motivacije uinka i njenog kultiviranja ovjeanstvo vie ne moe preivjeti. Time se ne tvrdi da bi se u svim okolnostima morala braniti profesionalna prinuda uinka za sve. Drutvo blagostanja ak tendira tome da da izvjesne garancije za egzistenciju posebno za bolesne, stare, slabe. Ono skrauje radno vrijeme svakako ne samo na osnovu tehnolokog napretka, kao to misli Marcuse, nego bitno na osnovu organizirane borbe za rad. Marcuseova utopija o buduoj samovladavini principa uitka isuvie je paualna ona je regresivna, nerealistina i napokon, nesocijalna toliko se predstavlja progresivnom. Kad bi se Marcuseov apel protiv principa uinka slijedio irom svijeta, onda bi se dolazea katastrofa gladnih u Treem svijetu umnogostruila u ne tako dalekoj budunosti. A otpri-

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

235

like treina ovjeanstva ve danas gladuje. Upravo su na jednak nain apsurdne i nerealne Marcuseove teze o apsolutnoj mogunosti otklanjanja i prevladavanja principa uinka kao i o tehnolokom zadovoljenju svih potreba bez muke. Marcuse je svakako u pravu u tome da se proizvodi previe suvinog i da se kultivira upravo rasipnitvo, da bi se uz racionalni ulog svih tehnolokih sredstava (takoer i primjenom naoruanja) za zbrinjavanje onih koji gladuju moglo sprijeiti mnogo vie nevolje. Tome nasuprot, pod znakom je pitanja da li su dananja tehnika i ekonomska sredstva dovoljna za eliminaciju svih problema gladi i snabdijevanja. Samo tane analize i detaljne ocjene mogle bi o ovome odluiti. Ipak, da e se ovjeanstvo, uz to, u sljedeoj generaciji udvostruiti, ovjeanstvo u kojem, kao to je reeno, ve gladuje treina ovi u najveoj mjeri realni sporedni uslovi, koji poput lavine multipliciraju probleme, najavljuju se u Marcuseovoj analizi. Umjesto toga Marcuse propovijeda osloboenje od drutva obilja i totalno prihvatanje principa uitka. To nije niti realistina niti humano odgovorna strategija. Marcuse takoer nije smatrao potrebnim da uopte uzme na znanje detaljne rezultate empirijskih drutvenih znanosti, prije svega demografije, ekologije, ekonomije, etnologije. Marx kao ekonom nikad ne bi zastupao irelevantnost iskustvenih znanosti za teoriju drutva, kao to je to inio Marcuse. Marcuseov historizam uveliko prelazi i preko rezultata humane biologije: nagonska strktura je za Marcusea uslovljena iskljuivo hliistorijski-drutveno, i prema tome je promjenljiva. Njegova vizija budunosti slika jednu idilu neagresivnog zatienog drutva koje je u stanju da svoje konfliktne interese rijei bez brutalnosti, bez surovosti i bez agresije-. Marcuseova genijalnost prema biolokim osnovnim dinamikama jest groteska u kojoj naslovnu ulogu igra ignorancija: Marcuse je olako izvrio idealistiku i antropomorfistiku eliminaciju biologije kada je, upitan da li bi trebalo zatititi i ivotinje pred okrutnou drugih ivotinja, rekao: . . . ukoliko je okrutnost meu ivotinjama jednostavno uslovljena nesigurnou, slabou i nudom, d a . . . Da li e se ikada moi sprijeiti da velika riba guta manju? Moda emo jo jednom doi dotle, ako naime velika riba ima dovoljno hrane tako da nema potrebe za manjom . . . ideja zatite prirode je povijesna a ne metafizika... {Spiegel 35/1967, 118.)

236

HANS

LENK

Da li, dakle, jedan novi Sv. Franjo propovijeda o velikim ribama? Ipak su groteske raja kao kritika teorija prikrivene kao prodaja narkotika, neodgovorne, a pedagoki prema okolnostima i fatalne i napokon nehumane uprkos potovanja dostojnog humanog povoda koji se Marcuseu ne moe osporiti. Marcuseova teorija je opijum ovjeanstva, jedna sekularna utopija raja zasnovana tehnicistiko-ideoloki, optoena akademsko romantiki, predstavljena u idealistikom vokabularu. Totalno zatieno, agresije osloboeno beskonfliktno drutvo je fikcija, kao to Marcuse zapravo sam kae: Uvijek e biti konflikata (ebd. 117). ovjeka ne moemo bioloki tako mijenjati da se svaki konflikt moe izmiriti bez agresije. Agresija je ve pojmovno povezana za sve konflikte. Konfliktima se ipak moe upravljati a da se ne dopusti provala agresije, bez brutalnosti i okrutnosti. Ali ovo se ne moe uiniti biolokom manipulacijom u reprogramiranju ovjeka nego demokratskm kontrolama koje se efektivno uzajamno proimaju pod racionalnom kritikom. Odgoj za demokratsku kontrolu i spremnost na kompromis ine vie nego povrni utopijski apeli. Povjerenje je dobro, kontrola je bolja. Marcuse naravno nema povjerenja u djelovanja poredaka i kontrola: Od ljudi iji su instinkti zakrljali ne moete oekivati slobodan razvitak. Upravo zato je potreban terapeutski proces. Ljekar intervenira onda kada je bolestan, . . . ako je nuno onda i nasiljem koje ozdravljuje, koje donosi poboljanje, protiv razornog nasilja bolesti. Tako je, vjerujem, i sa drutvom. Marcuseov poznati zakljuak u lanku o Represivnoj toleranciji (1966, esto izdanje 1968, 127), da apstraktna tolerancija u drutvu stalno oslabljuje opoziciju manjine, stalno podstie nasilje establimenta i da zato za potinjene manjine kojima se vlada postoji 'prirodno pravo' na otpor, da upotrebe nezakonita sredstva ukoliko su se zakonska sredstva pokazala kao nedovoljna ovaj zakljuak je Marcuse stalno razumijevao kao pokuaj legitimiranja protivnasilja. Ali koje plodove treba dati drava nasilja i protiv nasilja osim opet nasilno potinjavanje? Agresija se ne moe uguiti protivagresijom? Svaka revolucija je nasiljem vodila jednoj u najmanju ruku privremenoj eskalaciji nasilja, ali nikako konano oekivanom osloboenju. Nasilje je uvijek rep-

VREDNUJUI UM K A O DRUTVENA Z N A N O S T

237

resivno. Respresivnost protiv represije sigurno iskljuuje zadovoljenje. Mo korumpira pobjednike revolucionare. Teza o mogunosti programiraija ovjeka je iluzionistika, njena strategija apsolutnog, velikog odbijanja (1967, 268) uz svu podrku odbijanja da se uestvuje je neodgovorna. Proirenje . . . nezadovoljstva . . . nespremnosti, izbjegavanja rada, izbjegavanja vrenja dunosti, neimar i ravnodunost svi.. . faktori koji bi jedan visoko centralizirani i koordinirani aparat pogodili tamo gdje bi slom u jednoj taki mogao lako za sobom povui velike dijelove cjeline... (1969, 124): ova vrsta pasivnog ili reaktivnog otpora kojeg propovijeda Marcuse, ukoliko cilja na slom cijelog socioscijentistikog sistema, imao bi iste nehumane i neodgovorne posljedice kao i svjetski zadatak principa uinka: ljudi bi bili rtvovani iluziji boljeg svijeta budunosti. Nikakav historijski kalkil revolucije koji uzima u obzir haos, anarhiju, a za osnov ima puku utopijsku nadu u jedan zdravi svijet, danas se na human nain ne moe zastupati u visoko razvijenim industrijskim drutvima. Ali, u jednom eksplozivno rastuem drutvu na Zemlji, koje se rasipa u katastrofama gladi, energetskim katastrofama ili katastrofama u opskrbi vodom, u ekolokim zagaenjima kontinentalnih a uskoro globalnih razmjera, ako se veliki dio svih socijalnih i tehnolokih snaga ne ulae za otklanjanje ili ublaavanje ovih katastrofa u jednom takvom zemaljskom drutvu put kroz anarhiju, kroz slom tehnostrukture i ekonomskih 'sistema bio bi doista fatalniji od svake historijske revolucije. Radi mnogih globalnih poredaka broj rtava bio bi vei od rtava sadanjih sistema, ako se uopte, kao Marcuse, upustimo u brutalno historijsko balansiranje. A konsolidacija jednog novog obuhvatnog sistema snabdijevanja, nakon eventualnog totalnog raspada tehniko-ekonomskog aparata, bila bi nevjerovatna. Revolucija kroz anarhiju ne daje nikakve historijske alternative poboljanja za cjelokupnost kompleksnih industrijskih drutava: egzistencija miliona isuvie zavisi od funkcioniranja tehno-sistema. Marcuseova sklonost ka crno-bijelom miljenju, ka klieiziranim dihotomijama u svim oblastima, onemoguila mu je realistiko razumijevanje takvih drutvenih promjena. Princip uinka protiv principa uitka, oni koji vladaju protiv potinjenih, manipulatori protiv onih kojima se manipulira, lano

238

HANS

LENK

protiv istinitog, prave potrebe, eficijencija, rad, heroizam protiv potrebe za mirom, tiinom, ljepotom, agresija i konkurencija protiv osiguranog postojanja, nasilje i eksploatacija protiv osloboenja, represivna vladavina protiv slobodne solidarnosti, cementirana beznadenost protiv revolucije na jednom ovakvom ili-ili klieu ne moe se zasnovati nikakva postojana teorija visoko kompleksnih pluralistkih drutava. Crno-bijelo miljenje isto kao i demonstrativno preziranje empirijskih drutvenih znanosti, moe se iskupiti samo po cijenu netanosti teorije. Miljenje u otrim ili-ili suprotnostima je socijalno-psiholoki dokazano kao varijanta i sindrom autoritarnog obrasca miljenja? Marcuse kao autoritarni mislilac? Ipak ne. Ali sigurno su totalitarna njegova globalna klieiziranja to je idealistika batina sveobuhvatnog zahtjeva Hegelovog razvijanja pojmova koji cijeli univerzum povijesti ovjeanstva eli da obuhvati dijalektikom nekoliko pojmova, bez mnogo obzira na empirijske detalje. Filozofski utopisti najee su intelektualni totalitaristi. Nadu da Marcuseov dogmatski spekulativni marksizam zaista moe primijeniti na odgovarajui savremeni drutveni ivot ovu nadu je Mac intyre dokazao kao logiki nemogue. I Marcuseova teza o potpuno jednodimenzionalnom drutvu samo onih koji su manipulirani od strane vlasti i teza o drutvu djelovanja koja stabiliziraju sistem, djelovanja .pretpostavljene tehniko-upravljake jednoobraznosti isto je tako paualno-kliejska koliko i pogrena. Sveproimajua jednakost i vlasti primjerena raspoloivost ne stabilizira kompleks industrijskih drutava nego, tavie, mnotvo sukultura, mnotvo mogunosti uklanjanja pa i divergencija i napetosti. Marcuse nije spoznao drutveni pluralizam, nije ga dovoljno uzeo u obzir. Njegovo miljenje-dviju-klasa, njegove crno-bijele dihotomije mu to onemoguavaju. Tek onaj ko ne misli samo u suprotnostima iskljuivo dvaju kliea, moe adekvatnije tumaiti pluralistike socijalne sisteme: on svakako vie ne moe ovaj princip uitka protiv ovog principa uinka izigravati kao totalni princip drutva. Oba su isuvie nediferencirani kliei. Svako ko odobrava princip uitka ne mora negirati uinke i obrnuto. U onom socijalnom openito ne vai nikakvo otro ili-ili. Monolitni radikalizam uvijek vodi po-

VREDNUJUI U M K A O D R U T V E N A Z N A N O S T

239

grenim teorijama. Ko od reprezentanata tzv. establimenta osporava opravdanost potrebe za mirom, tiinom, za ljepotom? Koga ovo ne bi zadovoljilo? Ko eli da kultivira iskljuivo uinak, eficijenciju, rad, heroizam? Socijalne razlike i razvici izraavaju se u detaljnijim sklopovima. Konkrtnije: Marcuseova nova senzibilnost moe sasvim ostvariti drutveni uticaj a da historijski nuna motivacija uinka ne bi morala ili smjela ieznuti. Skraenje radnog vremena, iznueno sindikalnim zahtjevima, i estetska pobuna omladine mogli bi ii ruku pod ruku. Poveane mogunosti izbora i mnotvo sudjelovanja i samoogledanja u razliitim kulturnim grupama i organizacijama poveavaju mogunost diferenciranja personalnosti i razvitka personalnosti. Racionalna kontrola i totalna demokratizacija u svim oblastima nikako nuno ne iziskuju um. Demokratska kontrola da, ali pod dodatnim uslovima to je neizbjeno: uinci u znanosti i privredi ne mogu se postii pukim demokratskim konsenzusom niti se mogu ostvariti samo apelima za solidarnou. Znanje ne nastaje odlukom veine. Paualna kritika radikalne ljevice na raun motivacije uinka i svakog stvarnosnog znanja, na raun kriterija znanstvenih nivoa uinka, vodi nehumanim posljedicama i tetama barem tendencijski tako je kritika totalnog fah-idiotskog samoogranienja i jedinstvenog sljepila bila i ostaje opravdana. Nesebinom angamanu ranije kritike generacije trebalo bi izraziti divljenje. Ipak, racionalno discipliniranje kritike i spoznaja neophodnosti motivacije uinka i stvarnosnog znanja ove konstruktivne fermente bi kritika generacija trebala tek dodati radikalnom elanu, da bi osigurala humane rezultate. Protiv-znanstvena nastrojenost a posebno nastrojenost protiv prirodnih znanosti i suvie paualna kritika svakog principa uinka znaajnim dijelom se vraa na Marcusea. Uzeti Marcusea ozbiljno ovdje znai nadmaiti ga a da zato ne branimo tehnokratiju ili drutvenu ukoenost. Jrgen Habermas, generaciju mlai od onih ranije pomenutih, u svom pokuaju znanstveno-teorijskog fundiranja kritike teorije, oslanjao se na upravo prikazanu osnovnu poziciju. Nastavljajui se na dva temeljna referata Poppera i Adorna na Tibingenskom zasjedanju Njemakog drutva za sociologiju 1961, on je u spisu Analitika teorija znanosti i di-

240

HANS

LENK

jalektika, eksplicitnim suprotstavljanjem tradicionalnoj teoriji znanosti razvio glavne teze jedne drutveno-kritike dijalektike teorije. Horkheimer je svojom kritikom tradicionalne teorije htio pogoditi odreeno mogue dranje modernih znanstvenika prema praktino-normativnim pitanjima. On je vjerovao da moe dokazati da je zahtjev za vrijednosnom neutralnou znanosti koji je u drutvenim znanostima preduslov mogunosti objektivnog nalaenja istine uopte kojeg pojedinani znanstvenik izlae kao da je svaka misao koja prevazilazi misaono oslikavanje realnosti zabranjena. Posljedica jednog takvog dranja miljenja je nastanak instrumentalnog uma. Takav instrumentalni um obiljeen je time da proputa da datu drutvenu stvarnost ispita sa stanovita njenog historijskog nastanka, umjesto ega legitimira postojee jer ono postoji, a svoj spoznajni interes usmjerava samo na to da unutar postojeeg koje vie ne problematizira omogui tehniki uspjeno djelovanje. Jedno takvo dranje tada se obino odreuje kao pragmatizam; on, po Horkheimerovom shvatanju, svaku volju za promjenom sumnjii kao utopizam. Za ishodinu taku kritike teorije sada je vano da ovaj instrumentalni um sebe zna u saglasnosti sa formuliranim pravilima znanstveno korektnog miljenja koje je razvila analitika filozofija. Odatle se moe objasniti da kritika teorija svoj napad usmjerava na modernu teoriju znanosti kao tobonju legitimaciijsku instancu osporavanog instrumentalnog uma. Moe se, meutim, i neposredno uvidjeti zato je ovaj napad usmjeren na pogrenog protivnika. Jer, time to je analitika filozofija kao svoj objekt istraivanja odredila logiku znanstvenog istraivanja i dokazivanja, ona je obuhvatila optu formalnu metodologiju umnoga miljenja i time nuni uslov tanih teorija, ali ipak ne svaki dovoljan uslov. To konkretno znai: neka metodoloki korektno razvijena i eksperimentalno toboe uvjebana teorija, moe sadravati jedan totalno skraen i jednostran nain vienja stvarnosti. Ukidanje ove jednostranosti zato nije pitanje poboljanja ili razvitka alternativne znanstvene metodologije, nego je jedan problem koji se mora rijeiti razvitkom sadrajno obuhvatnijih hipoteza od stvarnosti. Jedna kritika samo instrumentalnog uma, meutim, takoer je mogua i na tlu tzv. tradicionalne teorije. Kritika odre-

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

241

enog drutvenog ponaanja znanosti odnosno znanstvenika, kritika iz pozicije Frankfurtske kole, svakako se ne moe shvatiti kao kritika ideolokih aspekata pojedinih teorija, nego se odnosi na sistemsko-logiko miljenje uopte. Pozicija sa koje se napada logiko miljenje u njegovoj ogranienosti jest dijalektiko miljenje. Prigovor koji dijalektika upuuje znanostima sastoji se u tome da je u klasinim metodama znanosti skrivena harmonistika tendencija (Adorno, 1969) koja doputa da ieznu antagonistike tendencije stvarnosti. Ono neistoimeno, ono to se uzajamno osporava, ona izborom pojmovne aparature i u slubi jednoglasnosti svodi na isti pojam (ebd. 24). Logiko-sistematske znanosti konstruiraju, dakle, jedan totalitet misaonih odreenja (Adorno, 1966, 15) koja o stvarnosti ne sude pravedno, dok samo dijalektika suprotnost izraava realne antagonizme... (Adorno, na istom mjestu, 1969, 35). Frankfurtska kola, dakle, zastupa shvatanje da logiko miljenje skicira jednostranu, harmonistiku sliku stvarnosti. Uzrok tome je da logiko miljenje podvrgava odreenim aksiomima, aksiomu neprotivrjenosti i aksiomu iskljuenja treeg. U skladu sa ovim pozitivistikim zahtjevima, u znanstvenim iskazima nisu doputene nikakve protivrjenosti, odnosno protivrjenosti se iskljuuju za stvarnost. Dijalektiari Frankfurtske kole, meutim, vjeruju da mogu pokazati egzistenciju protivrjenosti u stvarnosti, npr., u smislu dijalektike prosvjetiteljstva. Protivrjenost bi leala u tome da jedan te isti fenomen istovremeno znai napredak i nazadovanje, to logika nije u stanju misliti. Zato dijalektika istie zahtjev da pojmi i ono to se u logici javlja kao protivrjenost i stoga ostaje izvan teorije ili se silom protivrjenosti razobliava i uklapa u teoriju. Npr.: Ako se pak u stavovima drutvenih znanosti javljaju protivrjenosti, kao to ba nije relevantno da isti drutveni sistem oslobaa i sputava proizvodne snage, tada je teorijska analiza takve logike nesaglasnosti u stanju svesti na strukturne momente drutva, ne mora ih odbaciti kao puke inkoncinitete znanstvenog miljenja, gdje bi oni mogli biti odstranjeni samo jo promjenom realiteta (Adorno, na istom mjestu i drugim, 1969, 32 i dalje). U ovom samotumaenju dijalektike mora se kritikovati sljedee. Ono ta dijalektiari odreuju kao logike protivrjenosti koje se trebaju ispoljiti u jedinstvu napredovanja i nazadovanja, prosvjetiteljstva i mita, pojavljuje se kao protiv-

242

HANS LENK

rjenost samo u namjerno paradoksalnim formulacijama. Izrazi koji zvue pregnantno, koji izgleda da odraavaju empirijske protivrjenosti, u stvarnosti su netani. To ta dijalektiari ele izraziti svojim dijalektikim pojmovima, i za logiara i za sistematiara je spoznatijivo stanje stvari da su odreeni drutveni razvici i historijske epohe u svom djelovanju i znaenju ambivalentni i promjenjivi, kao to, prema okolnostima, sadre mnoge razliite komponente i tendencije (sa svojstvenog sistema, kako se danas kae). To da isti drutveni sistem sputava i oslobaa proizvodne snage ili da se prosvjetiteljstvo vraa u mitologiju kojoj eli umai, odmah se razumije kada se uzme u obzir da razliiti vidovi, aspekti i razliite sistemske komponente dolaze u obzir pri posmatranju. Gledano iz ove perspektive, dijalektika teorija drutva koja sebe razumije kao teoriju koja kritiki razumijeva ispunjava vaan zadatak destruiranja jednostrane ideoloke predstave o stvarnosti, npr. naivno miljenje napretka. Dijalektika protivrjenost kao protivrjenost koja egzistira u stvarnosti, prema tome uopte ne dotie aksiom neprotivrjenosti, budui da on samo kae da u isto vrijeme u istom pogledu predmetu ne pripada odreeno svojstvo niti mu moe pripadati, to znai, da se ovo svojstvo istovremeno u istom pogledu ne moe pripisati i odrei objektu, to je znao jo Aristotel. Stoga bi bilo pogreno kad bi se teza o padu prosvjetiteljstva u mit htjela izjednaiti sa tvrdnjom logike protivrjenosti tako to se dijalektika prosvjetiteljstva sastoji u tome da puko tehniki napredak racionalnosti, isto kao i mit, spreava emancipaciju koju je intendiralo prosvjetiteljstvo. Prosvjetiteljstvo i mit u ovom pogledu imaju isti rezultat, premda se prosvjetiteljstvo izvorno razumije kao suprotnost mitu. Principijelna kritika sistematskog miljenja, kojeg se odrekla Frankfurtska kola, poiva samo na nedovoljnom poznavanju logike. Za znanstveno-teorijsku poziciju Frankfurtske kole, pored antilogike interpretacije logike od odluujueg znaaja je poloaj kojeg je ona imala u kontroverzi izmeu prirodnih i duhovnih znanosti o konkretnoj metodi znanstvenog miljenja. Razdvajanje prirodnih i duhovnih znanosti je izvorno, kao to znamo od Diltheyea, postavljeno kao razlikovanje dvaju razliitih oblasti stvarnosti na jednoj strani fizikalni svijet

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

243

u kojemu se svi dogaaji odvijaju po nepromjenjivim, vjenim zakonima, u kojemu se ono pojedinano objanjava svoenjem na jedan opti zakon i na drugoj strani, ovjekov svijet koji je za nas razumljiv budui da smo i sami ljudi, svijet u kojem kulture, ljudska djelovanja etc, upravo nisu shvatljivi kao pravilni dogaaji nego kao u najveoj mjeri individualni jednokratni dogaaji koji se ne odvijaju determinirano nego su rezultati samovoljnih ljudskih odluka. Ako je razlikovanje objanjenja i razumijevanja uvedeno najprije vrijednosno neutralno, onda je ono u duhovno-znanstveno inspirisanoj filozofiji u Njemakoj u meuvremenu naraslo do karakteriziranja dvaju razliitih ljudskih naina saznanja, jednog nieg, ija objanjenja ostaju puko spoljanja prema objanjenoj predmetnoj oblasti i jednog vieg, koje u fenomene uistinu prodire, budui da ih ne samo objanjava nego i razumije. Ova predstava koja je uvijek ve predstavljala pozadinu kritike teorije Frankfurtske kole, kod Habermasa je postala teorijom spoznajno voenih interesa pod kojima moemo posmatrati stvarnost: tehniki, praktini i emancipatorski interes. Odgovarajue znanosti su 1. tehnike discipline koje nam otvaraju stvarnost sa aspekta njenog instrumentalnog iskuavanja kroz ljudski rad, 2. znanosti koje postupaju hermeneutiki, iji je cilj, za razliku od tehnikih, uspostavljanje konsenzusa izmeu subjekata koji se uzajamno razumijevaju, 3. emancipatorske teorije iji je zadatak dijalektiko posvjeenje ovjeka o drutvenim strukturama koje njime vladaju, sa ciljem prevladavanja vladavine ovjeka nad ovjekom, zamjena odnosa vladavine diskursom punoljetnih subjekata koji su osloboeni od gospodarenja. Ovo razlikovanje sada polae pravo da bude vie od nekog klasificiranja, tavie, Habermas tvrdi da se kategorije miljenja i metode znanstvenog istraivanja odnose na date spoznajne interese i da, prema tome, vae uvijek samo za one znanosti koje se zajedno izvode iz jednog te istog spoznajnog interesa. U skladu sa ovim se odbacuje koncept jedinstva znanosti kojeg je postavio Popperov'kritiki racionalizam, sa zahtjevom da se teorije u prirodnim i duhovnim znanostima shvate kao hipoteze koje bi se trebale provjeriti prikladnim, dakle od sluaja do sluaja razliitim sredstvima i, ako bi one za-

244

HANS

LENK

kazale, onda bi ih trebalo zamijeniti boljim teorijama. Habermas se zato u ve pomenutom lanku Analitika teorija znanosti i dijalektika iz 1963, razraunao sa Popperovim konceptom i naveo niz argumenata protiv analitike teorije znanosti, koji treba da uine plauzibilnim njegovo tumaenje prirodnih znanosti i drutveno-znanstvenih disciplina. On je iznio etiri prigovora protiv analitike teorije znanosti, koji treba da pokau granice sistemsko-deduktivnog naina miljenja. Prema njegovoj interpretaciji, pojam sistema ostaje spoljanji prema analiziranoj oblasti iskustva. Ne postoji nikakvo ontoloko slaganje izmeu znanstvenih kategorija i struktura stvarnosti. Teorije su proizvoljno konstruirane sheme poretka koje se razvijaju iz apstraktne metodologije. injenina saglasnost teorija i stvarnosti principijelno je sluajna. Prema tome, teorije nisu istinite i lane nego su upotrebljive, naime, onda kada se pojave stvarnosti podvode pod njih. Ali, kako kae Habermas, im spoznajni interes prekorai ovladavanje prirodom, a to ovdje znai manipulaciju oblastima koje su iskonski prirodne, ravnodunost sistema prema oblasti njegove primjene preobraava se u krivotvorenje objekta. Struktura predmeta koja je zanemarena u korist opte metodologije osuuje teoriju, u koju ne moe prodrijeti, na irelevantnost- (1969, 158). Drugim rijeima: znanosti koje postupaju sistematski deduktivno isporuuju znanje koje omoguava samo tehniku manipulaciju stvarnosti. Razlog za to lei u tome da ove znanosti, fiksirane na uvanje neke apstraktne metodologije, isputaju iz vida specifinu strukturu odreenog predmeta. Tobonju slobodu u izboru kategorija i modela (ebd.), koja utie na krivotvorenje objekata, u znanostima koje se bave svijetom kojeg je proizveo ovjek, zato, po Habermasu, treba zamijeniti hermeneutikom metodom eksplikacije smisla. Rezultati hermeneutikih nastojanja, prema ovome, ne ostaju spoljanji analiziranoj predmetnoj oblasti budui da znanosti koje postupaju hermeneutiki prethodno osiguravaju primjerenost svojih kategorija predmetu (ebd. 157). Ova Habermasova argumentacija protiv sistematsko-deduktivnih znanosti mora nas zauditi, jer nije pogoen upravo kritiki racionalizam kojeg je Habermas smatrao protivnikom, budui da ve Popperova koncepcija trial-and-error-metode

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

245

zahtijeva od znanosti da se putem provjeravajuih eksperimenata uvijek nanovo osigura primjerenost njenih kategorija predmetu. Drugi prigovor protiv analitiko-empirijskih naina postupanja je u tome da su oni podnosili samo jedan jedini tip iskustva, kontrolirano posmatranje fizikog ponaanja koje u izoliranom polju, pod okolnostima koje se mogu reproducirati, prireuju proizvoljno izmjenjivi subjekti (ebd. 159). Jedno takvo restringirano iskustvo, koje obuhvata samo jo jednu analitiki ve dobro prireenu stvarnost, Habermas odbija u drutvenim znanostima koje sebe kritiki razumijevaju i hoe da se vrati na fond prirodo-znanstveno akumuliranih iskustava. Ali i ova Habermasova taka kritike nije valjana jer se i sistematske znanosti bez tekoa mogu vratiti na predznanstveno iskustvo. One se razlikuju od predstava svijeta ivota samo preciziranjem svojih pojmova kao i sistematiziranjem svojih iskaza metoda istraivanja, one su, dakle, u stanju da bez problema zahvate predstave predznanstvenog svijeta ivota, da ih tanije formuliraju i tako ih preobraze u znanstveno provjerljive hipoteze. Sljedea taka koju Habermas pomin je tie se odnosa teorije i povijesti. Analitiko-empirijski naini postupanja ne poznaju nikakve historijske zakonomjernosti, dakle zakone koji neposredno odreuju povijesni razvitak. Zakoni koji su primijenjeni u historijskim znanostima imaju isti status kao i svi ostali prirodni zakoni, oni vae za sve epohe povijesti. Za kritiku teoriju Habermas sad reklamira jedan tip historijskih zakona koji treba da vae samo za epohe za koje su bili postavljeni. Historijske zakonomjernosti ovog tipa oznaavaju kretanja koja se, posredovana svijeu djelatnih subjekata, ostvaruju tendencijski. (ebd. 164). Iz Habermasovih formulacija, meutim, proizilazi da on kao zakon oigledno eli odrediti ono to bi se sa Popperam trebalo na svrhovit nain odrediti kao trend, kao tendencijski ostvarivo singularno kretanje. Posljednji Habermasov prigovor protiv znanosti koje postupaju analitiko-empirijski bavi se odnosom teorije i prakse. Empirijske znanosti za cilj istraivanja imaju saznanje zakona. Ako su zakonomjernosti poznate, onda se ukljuivanjem rubnih uslova odatle mogu dobiti prognoze. Prognostiko znanje je upotrebljivo za proizvoljne tehnike svrhe. Ali same svrhe se

246

HANS

LENK

ne mogu shvatiti istraivanjem injenica. Sam instrumentalni um koji proizvodi samo instrumentalno znanje, po Habermasu vodi samo jednoj pozitivistiki raspoluenoj racionalnosti, koja iziskuje proirenje odnosno korekturu kroz jedan eksplicitno praktini i kritiki um, teoriju koja doputa da se vrednovanja izvedu iz analize fakata i time omogui znanstvena orijentacija u praktinom djelovanju. Ovde bi trebalo primjetiti da, kao to Habermas tano vidi na osnovu dualizma injenica i odluka empirijske znanosti nikako ne mogu dati uputstva za djelovanja. Ali to ne znai da se odluke uopte odbijaju, tavie, upravo su kritiki racionalisti, koje Habermas uporno sumnjii za pozitivizam, sami razvili koncept umne diskusije o vrijednostima. Za historijsko-hermeneutike znanosti, iji je cilj omoguavanje meuljudske komunikacije, Habermas ograniava obaveznost logike jer, prema njegovoj interpretaciji, logika je apstraktna metodologija ija svrha moe biti samo to da u tehnikim znanostima omogui deduktivnu izgradnju sistema: Strogo deduktivni sklopovi doputaju izvoenja ali nikakve komunikacije (1970, 156). Zato zadatak logike o prirodnim znanostima, u duhovnim znanostima preuzimaju hemeneutika pravila. Teorije, dakle, nisu izgraene deduktivno, nego, tavie, nastaju iz hermeneutike interpretacije koja se, kao to je poznato, ne odvija deduktivno nego u krunom kretanju postupno sve vie pojanjava jedno najprije samo priblino predrazumijevanje i konano ga dokazuje kao tano. Protiv pokuaja da se konstruira suprotnost logike i hermeneutike treba rei sljedee: hermeneutika pravila se jednako logiki odnose na posebnu strukturu hermeneutikih objekata kao to se eksperimenti odnose prema teorijama. Razumijevanje smisla i meuljudska komunikacija nikako se ne izvravaju u nekoj sferi koja je strana logikom miljenju, tavie, moe se oekivati da se meuljudska komunikacija moe postii samo potovanjem pravila logikog miljenja, kao to su uili Kamlah i Lorenzen u njihovoj Logikoj propedeutici. Takoer, znanosti se ne mogu uvijek isto razdvojiti na logike i hermeneutike. Jurisprudencija, npr., s jedne strane postupa hermeneutiki razumijevajui u tumaenju stavova prava, ali s druge strane postupa kao logika disciplina, budui da je juristiki zakljuak, subsumpcija, oblikovana po modusu ponens.

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

247

U interpretaciji emancipatorskih znanosti prototip za to predstavlja psihoanaliza sam Habermas opet rui ograde koje je postavio izmeu vrsta znanosti koje je imenovao. Psihoanaliza, naime, povezuje hermeneutiku sa uincima za koje se inilo da genuino pripadaju prirodnim znanostima (1968, 263). Uz to, na primjerima koje navodi Habermas, na psihoanalizi i Marxovoj kritici ideologije, pokazuje se da je upravo ovdje paraleliziranje interesa i vrsta znanosti pogreno. Jer, i Marx i Freud su svoje teorije razumjeli kao teorije u prirodo-znanstvenom smislu, dakle, kao teorije onog tipa kojeg je Habermas diskvalificirao kao samo tehniki. Habermas, odnosno njegovi uenici Negt, Wellmer, Freudu i Marxu prebacuju pogreno pozitivistiko samotumaenje. Po tome bi se Marx i Freud varali o svojim vlastitim interesima, oni bi iz jednog pogrenog interesa razvili jednu tanu, dakle, emancipatorsku teoriju. Ovaj primjer jasno pokazuje da se prireivanje interesa i metoda miljenja ne moe poduzeti na nain kako bi to htio Habermas. Istiniti stavovi u svom vaenju upravo nisu ogranieni interesima kojima bi se njihov pronalaza trebao moi voditi. Teorije nisu istinite samo tehniki, nego, budui da su istinite, mogu se, izmeu ostalog, izvesti iz tehnika; isto tako se, meutim, mogu uiniti plodonosnim, npr., za emancipatorsko nastojanje, prema spoznajnom interesu interpretatora. Paraleliziranje interesa i tipova znanosti nesretno je zato jer se iz njega izvode zabarne miljenje, jer primjena metoda i misaonih modela time vie nije preputena faktinim potrebama pojedinanih znanosti nego se dogmatski suava. Razlikovanje sistematskih znanosti i znanosti koje pripovijedaju povijesti, sa stanovita Habermasove teorije, bilo bi nemislivo, budui da ono probija ponueno klasificiranje. Paleontologija, npr., kao i ostale historijske discipline, spada u grupu onih znanosti koje priaju neku povijest, dok bi ona, prema Habermasu, morala biti odreena kao tehnika teorija. Posljednji prigovor Habermasovim tipovima znanosti lei u tome da se kritika i emancipatorska znanost, koju eli Habermas, liava svih mogunosti djelovanja, institucionalnim razdvajanjem o znanosti o injenicama koje su diskvalificirane kao puko tehnike. Tehniki upotrebljivo znanje koje je neophodno u praktinom djelovanju, ostaje izvan podruja eman-

248

HANS

LENK

cipatorske teorije. Tako pokuaj da se samo instrumentalni um proiri praktinim umom vodi samo konstruiranju jedne isto tako nepotpune i polovine, to znai za tehniku dimenziju skraene teorije. Prema onome o emu se prethodno raspravljalo o znaenju znanosti i njihovih uenja o metodi, u Frankfurtskoj koli postaje jasno da je tzv. sukob oko pozitivizma u njemakoj sociologiji bio ili prividni sukob ili obostrano govorenje koje sugovornik ne uje. Pozitivisti ili neopozitivisti u sukobu nisu ak ni uestvovali. Terminoloke nespretnosti kao i globalno etiketiranje pripadnika analitike teorije znanosti kao pozitivista, inili su neto suvino. Takozvani kritiki racionalisti, nastavljajui se na Poppera, koje su pripadnici Frankfurtske kole smjesta napali kao pozitiviste, od poetka su sebe razumjeli kao metodoloke protivnike neopozitivizma (dakle, uenja da se opti zakoni uvijek svode na pojedinane stavove posmatranja i da je znanstven samo onaj stav koji se potpuno osvjedoio posmatranjem). Umjesto toga Horkheimerova kritika i kritika njegovih sljedbenika, vie se usmjeravala protiv scijentizma, protiv uenja koje eli da ljudske subjekte u znanosti tretira kao objekte u laboratoriji, po metodi i uzoru prirodnih znanosti. Jedna takva scijentistika humana znanost tada se razumije kao vrednosno neutralna. Scijentistiki znanstvenici tako se pretpostavlja hoe da ljude tretiraju kao elektrone i da egzaktne metode prirodnih znanosti prenesu u oblast humanih disciplina. Filozofi Frankfturske kole su u ranom periodu u socijalno-filozofsku diskusiju zaista uvukli probleme scijentizma i tehnokratije (napravljivost, poznanstvenjenje, racionalnost svrha-sredstvo, efektivnost, i eficijencija su sa stanovita rastue vladavine ovjeka nad prirodom i nad drugim ljudima, gotovo iskljuivo jedine vodee vrijednosti). Pritom je svakako utvren kompleksni sindrom i nije pravljena razlika izmeu razliitih komponenti scijentizma: orijentiranje metoda iskljuivo na obrasce prirodne znanosti nikako ne mora ii ruku pod ruku sa shvatanjem da bi ljude trebalo podvri eksperimentalnom zahvatu humanih znanosti, kao mjeavinu gasa, bez obzira na ikakve moralne skrupule, a takoer niti sa socijalno-utopijskom scijentistiko-tehnokratskom predstavom da bi se drutva mogla obrazovati, organizovati i upravljati po objektivnim pravilima znanosti. S obzirom na diskusiju o odgovornosti znanstvenika i tehniara

VREDNUJUI U M K A O D R U T V E N A Z N A N O S T

249

koja je posljednjih godina postala posebno aktuelna o nadaleko rairenoj nelagodi u znanosti i tehnici, neophodna je jedna precizna diskusija o parcijalnim aspektima sukoba oko scijentizma, koju je sukob oko pozitivizma iskljuio ili mu ona zapravo stoji u osnovi. Nesumnjiva zasluga kritike teorije i Frankfurtske kole je to da se na ovo ukazalo (o problemu scijentizma uporedi gore str. 121 i dalje). Meutim, pitanje je da li se opravdana kritika moralnog scijentizma jednostavno moe prenijeti na metodoloki scijentizam (primjena prirodnoznanstenih metoda u drutvenim znanostima, da li se moralni angaman i vrednosni sudovi mogu prihvatiti u teoriji samih znanosti, kao to je to pokuala kritika teorija konceptom jedne normativne drutvene znanosti. Normativni, to znai vrijednosni i propisujui sistemi iskaza, ne mogu se, pak, empirijski provjeriti prema istinitom i prema lanom: neka elja, naredba, vrijednosni sud ne moe se testirati u pogledu na istinu. U mjeri u kojoj discipline primaju normativne dijelove one gube na znanstvenom sadraju iskustva. Normativna diskusija nije (iskustveno) znanstvena nego filozofska. Ako se normativna racionalna diskusija eli nazvati i znanstvenom, onda je to terminoloka konvencija koja je mogua premda nespretna, jer pravi zbrku ili proizvodi nesporazume. Bolje bi bilo govoriti o metateorijskim ili filozofskim disciplinama ili aspektima. Pritom se nikako ne porie da i prirodne znanosti zavise od prethodnih drutvenih vrednovanja i metodskih normi Troje, sa svoje strane, kao vrednujui ili propisujui iskazi naravno ne ulaze u samu dotinu teoriju znanosti. Izbor problema i povijesni razvitak i prirodnih znanosti, prirodno zavise od vrednovanja i drutvenih normi koje moda slijede znanstvenici. Mora se, meutim, praviti razlika izmeu sklopa djelovanja znanosti kao organizacije istraivanja, kao jednog socijalnog parcijalnog sistema, i motiva i orijentacije djelovanja znanstvenika, s jedne strane, i sistema teorijskih iskaza, s druge strane. U diskusiji o scijentizmu to se nije dovoljno inilo. Metodska orijentacija prirodnih i drutvenih znanosti je jedno a moralno prosuivanje i, u datom sluaju, upravljanje njegovim primjenama je neto drugo. Slino vai za treu varijantu, za socijalni i politiki scijentizam: kao to se ne uspijeva neko drutvo izgraditi isklju-

250

HANS

LENK

ivo po znanstvenim kriterijurnima, kao to se ne uspijeva po tim kriterijumima organizirati i upravljati i iz znanstvenih pravila postupanja bez lutanja izvesti jedna etika, isto tako ne uspijeva jednostrano pokretanje neke djelatne politike kritike drutva na zaobilaznom putu preko kritike znanosti, kao to su to pokuali neki predstavnici Frankfurtske kole. Horkheimer je zadatak kritike drutva jo vidio u izriito socijalnoj filozofiji. Kasnije je kritika drutva trebala biti prihvaena u kanonu sistema drutveno-znanstvenih iskaza. Moralna kritika je u looj odjei izvrena na pogrenim adresatima. Tek se tema filozofije morala i povezanosti teorije i drutvene prakse, preobrazila u metodoloko-teorijski argument protiv tipa analitiko-empirijske znanosti, dogaaj koji je znatno doprinio zbrci. Spektar zadataka znanosti proiren je gotovo neizmjerno; socijalna filozofija je pritom ostala gotovo liena funkcije ili je integrirana u normativnu drutvenu znanost. Habermasovo uenje o spoznajnim interesima postavlja zahtjev da uspostavi cijelu tipologiju ivotno-praktikih interesa koji lee u osnovi svakog saznanja i da ujedno utvrdi smisao i vaenje znastvenih iskaza. Ovo je znailo umnoavanje podruja: tipovi znanosti i njihovo ralanjivanje bili su povezani sa vrstama potreba i interesa. Bilo je metodoloki pogreno iz toga izvoditi jedan novi tip znanosti koji je u dijalektikoj odjei trebao postupati kritiki i koji se ne bi trebao podvri pravilima obinog analitikog znanstvenog miljenja, koji bi u znanstveni sistem iskaza trebao preuzeti drutveno-kritike vrijednosti. Kritika drutva i socijalna filozofija u ime humanog uma, nikako, pak, nisu vezani za nov tip znanosti. Ako bismo to htjeli tvrditi, onda bismo na negativan nain sami zapali u scijentizam. Kritikom drutva ne moemo se baviti kao kritikom znanosti. Nadalje, razlikovanje injenica i vrijednosti nikako ne iskljuuje racionalno vrednujuu kritiku, ako ova posljednja nastaje ne iskustveno-znanstveno nego socijalno-filozofski (npr. etiki) ili eksplicitno politiki. Za razlikovanje vrijednosti i iskaza o injenicama postoje dobri metodoloki razlozi (eficijencija provjeravanja, osiguranje sadraja iskustva itd.). Ovdje se ne radi o pokuaju diskriminacije filozofskog praktinog uma. Naprotiv: etika razmiljanja imaju veu prodornost nego provoenje nekog eksperimentalnog scijentizma u humanom istraivanju ili provoenje jednog socijalnog scijentizma koji bi htio da drutva

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

251

organizuje po znanstveno-teorijskim kriterijima (ovaj posljednji pokuaj mogao bi se oznaiti jednim uveseljavajuim verbalnim udovitem koje izraava grotesku kao epistemologokratija: adepti kritike teorije esto su bili negativni epistemologokrati). Uostalom, samo jedan metodoloki scijentizam nije mogue totalno provesti budui da se duhovnoznanstvene i drutveno-znanstvene discipline ne mogu potpuno reducirati na puke sklopove prirodnih zakona, kao to se, npr., pokazalo u diskusiji o formi zakona drutveno-znanstvenah hipoteza i kao to su pokazali neuspjeni pokuaj redukcije psihologije i sociologije na fiziologiju. Ovo naravno ne znai da se ne bi trebalo heuristiki, koliko god je mogue, tragati za socijalno znanstvenim zakonima i na njima izgraditi humanu znanost (premda ne iskljuivo na njima). Prihvatljivu alternativu ne daju niti antiscijentistiki jurii na znanost niti totalno ideoloko vjerovanje u znanost. Ne bi se smjeh apsolutizirati niti empirijsko-svrhovitoracionalni instrumentalni um niti prosvjetitelj sko-emancipoatorski um. Um sebi mora postaviti zahtjev kroz razvitak znanosti i tehniziranog svijeta i njegove drutvene prakse, ali ne smije iz vida ispustiti svoj praktino-filozofski impuls kao normativnu ideju vodilju udorednog djelovanja. Filozofska refleksija i vrednovanje ostaju i dalje potrebni moda danas vie nego ikada. Izlaz ne mogu ponuditi niti ektremno agresivni scijentizam u moralnom ili socijalnom smislu, niti polemiki antiscijentizam. Potrebno je traiti jedan umno odmjeren srednji put, jednu jednako pragmatinu kao i realistinu vezu racionalnosti i humaniteta, potrebno je priznati um i teiti umu kao norativnoj vodeoj orijentaciji koja ima funkciju apela, kao obavezujuoj, a da ne zapadnemo u neprijateljstvo prema znanosti. Kritika pretjeranog instrumentaliziranog uma ne treba da bude nemono potinjavanje historijskoj sudbini propasti uma, koju je Horkheimer prikazao svakako se pretjerivanjem niti se treba proiriti u kritiku svakog uma uopte. Um upravo nije nikakav historijski automatizam razvitka, nikakva realna psihika sposobnost ovjeka, nego simbolika ideja vodilja. Ako je Horkheimer na poetku prenaglaavao objektivizam i historijsku (historocistiku) sudbonosnu mo uma, onda je Habermas svakako precijenio drutvenu djelotvornost tipova urnske spoznaje koja je predstavljena u znanostima i u filozofskom diskursu. I utemeljenje uma sa stanovita teorije diskursa vodi

252

HANS

LENK

samo jednoj ideji vodilji simbolikog i apelativno-normativnog karaktera. Postaje sve jasnije da u ovom smislu moralni um nikako nije naputen u korist tzv. instrumentalnog uma. Postalo je jasno, a u aktuelnoj diskusiji u odnosu znanosti i tehnike prema drutvu sve se vie pokazuje koliko instrumentalni um upravo danas iziskuje nadopunu i proirenje kroz praktini um. To se jasno pokazuje u najnovijoj aktuelnosti etikih problema znanosti i tehnike. Razmiljanje kritike teorije ovom su dali vane pripremne podsticaje. Stalno upuivanje na drutveno shvaen humanizam, na obavezujuu tradiciju filozofije morala i na njenu bliskost sa praksom vana je zasluga kritike teorije koja na oigled nekih metodskih i metodolokih nedostataka, nekih nejasnoa teorije, prenaglaene neomarksistike kritike drutva koja se od sluaja do sluaja katkada ak pogreno naslanja na ne jasnoe teorije nikad ne bi trebala biti zaboravljena. Kritika teorija je u vrijeme svog najveeg javnog uspjeha pokrenula iroku diskusiju u filozofiji i djelimino iskusila odluno protivljenje i kritiku. I ovo uvaavanje djelovanja Frankfurtske kole je primarno kritiko. Ipak bi u osnovi bilo pogreno ako bi se time stvorio utisak da je kritika teorija prevedena u pritvornost i da je kao teorija propala. Ova kritika sebe ne razumije kao opovrgavanje nego kao ukidanje u Hegelovom smislu. To konkretno znai: opovrgavanje neadekvatnih znanstveno-teorijjskih iskaza, znai kritiku slabosti i prakse, potcjenjivanje tzv. instrumentalnog znanja i njegovog znaaja upravo za teoriju drutva koja sebe razumije kao kritiku svi ovi prigovori o nedovoljnosti pojedinanih teorema nita ne mijenjaju na tome da je kritika teorija, sa njenim programskim zahtjevom da se eksplicitno razmilja o tome kako treba da izgleda jedno budue umno drutvo kao zajednica slobodnih ljudi, i kako ga treba ostvariti otvorila jednu centralnu temu filozofske refleksije. Kritika teorija je zasluno otvorila za diskusiju veoma otvorene teme normativne socijalne filozofije ona se ponekad (svakako ne samo kod Horkheimera) pogreno razumjela kao normativna drutvena znanost. Savremena diskusija o zasnivanju normi, lagvort o primatu praktine filozofije, pruaju uvjerljivo svjedoanstvo o tome da je namjera i zadatak jedne kritike socijalno-filozofske teorije drutva da filozofski problem umnog

VREDNUJUI

UM

KAO

DRUTVENA

ZNANOST

253

prosuivanja naih praktinih ciljeva djelovanja uini predmetom misaonog nastojanja, a od kontrahenata Frankfurtske kole nije priznata samo kao legitimno postavljanje zadataka filozofiji nego, osim toga i uinjena predmetom vlastitog teorijskog nastojanja. Tako je Frankfurtska kola, upravo kroz protivrjenost koju je poluila, mjerodavno uticala na socijalno-filozofsku diskusiju u Saveznoj Republici Njemakoj.

Literatura Adorno, Th. W. Negative Dialektik, Frankfurt/M 1967. Adorno, Th. W. u. a., Der Positivismusstreit in der deutschen Soziologie, Neuwied Berlin 1969. Habermas, J., Technik und Wissenschaft als Ideologie, Frankfurt/M. 1968. Habermas, J., -Analytische Wissenschaftstheorie und Dialecktik, in: Adorno u. a. 1969, 155-191. Habermas, J., Erkenntnis und Interesse, Frankfurt/M. 1968. Habermas, J., Zur Logik der Sozialwissenschaften, Frankfurt/ /M. 1970. Horkheimer, M./Adomo, Th. W. Dialektik der Aufklrung, Frankfurt/M. 1969. Horkheimer, M., Zur Kritik der instrumentellen Vernunft, Frankfurt/M. 1967. Horkheimer, M., Kritische Theorie, 2 Bnde, Frankfurt/M. 1968. Horkheimer, M., -Traditionelle und Kritische Theorie (1937), in: Horkheimer, M. 1968, 137-191, Nachtrag 192-200. Jay, M., Dialektische Phantasie. Die Geschichte der Frankfurter Schule und des Instituts fr Sozialforschung 1923 1950, Frankfurt/M. 1976. Kamlah, W./Lorenzen, P., Logische, Propdeutik, Mannheim 1967. Lenk, H. (Hg.), Technokratie als Ideologie, Stuttgart 1973. Lenk, H, Pragmatische Philosophie, Hamburg 1975. Lenk, H., Pragmatische Vernunft, Stuttgart 1979. Lenk, H., Herbert Marcuses befriedete Welt, in: Zeitwende 42 (1971), 107320. Lenk, H., ber das Szientismusproblem, in diesem Band, S. 91 ff.

254

HANS

LENK

Marcuse, H., -Professoren als Regenten? Spiegelgesprch mit dem Philosophen Professor Herbert Marcuse, in: Der Spiegel 35/1967, 112ff. Marcuse, H., Der eindimensionale Mensch, Neuwied Berlin 1967. Marcuse, H., Triebstruktur und Gesellschaft, Frankfurt/M. 1968. Marcuse, H., Versuch ber die Befreiung, Frankfurt/M. 1969. Marcuse, H., Repressive Toleranz, in: Wolff, R.P./Moore, B./ Marcuse, H., Kritik der reinen Toleranz, Frankfurt/M. 1968, 93ff. Simon-Schaefer, R./Zimmerli, W.C., Theorie zwischen Kritik und Praxis: Jrgen Habermas und die Frankfurter Schule, Stuttgart 1975. Simon-Schaefer, R., Dialektik, Stuttgart 1973.
6

BIBLIOGRAFSKA BILJEKA Zu den anthropologischen Grundlagen der Sozialwissenshaften, objavljeno kao prvi dio priloga Wie philosophisch ist die Anthropologie?, u: Frey, G. Zeiger (Hg.), Der Mensch und die Wissenschaften vom Menschen, Innsbruck, 1983, Bd. I, 145167. Zur wissenschaftstheoretischen Situation der deutschen Soziologie, objavljeno prvi put u: Luschen, G. (Hg.), Deutsche Soziologie seit 1945 (Sonderheft 21 der Klner Zeitschrift fr Soziologie und Sozialpsychologie), Opladen 1979, 108132. Wertende Vernunft als Sozialwissanschaft? Zur Kritik der 'Kritischen' Theorie (zajedno sa R. Simon-Schaefer) prvi put objavljeno pod naslovom Vernunft Wissenschaft Praxis. Zur Kritik der 'Kritischen' Theorie, u: Aus Politik und Zeitgeschichte: Beilage zur Wochenzeitung Das Parlament B 50/81, 1981, 4160.

REGISTAR IMENA

Abel, T. 214 Acham, K. 153, 180 Adorno, T.W. 102, 188, 189, 214, 219, 220, 222, 223, 228, 229, 239, 241, 253 Albert, H. 48, 54, 61, 67, 71, 79, 83, 102, 124, 153, 128, 153, 189, 190, 192, 196, 197, 214 Anders, G. 175, 182 Apel, K . - 0 . 119, 121, 128, 132, 153, 191, 192,, 214 Aristoteles 43, 111, 115, 130, 242 Atteslander, P. 153 Bahrdt, H.P. 121 Barber B. 128 Becker, H. 214 Beecher, H.K. 128 Benn, F.l. 153 Bennett, J. 153 Bertalanffy, L.v. 212 Binswanger, L. 170 Blau, P.M. 204, 214 Bollnow, O, 170 Borger, R. 214, 215 Braybrooke, D. 214 Brocke, B. 49, 62, 67, 71, 72, 79 Brodbeck, M. 217 Brunner, E. 169 Bubner, R. 128, 214, 216 Buckley, W. 212, 214

Bchner, L. 112 Bunge, M. 102, 179, 213, 214 Burt, C. 161 Caeron, A.M. 128 Carnap, R. 44, 47, 48, 67, 76 78, 82, 162 Cassirer, E. 170 Casmann, O. 159 Cioffi, F. 214 Cohen, H. 44 Cohen, P.S. 132 Comte, A. 112 Cramer, K. 214 Dahrendorf, R. 211, 214 Darwin, C. 54/55 Descartes, R. 43 Dilthey, W. 242 Dingler, H. 138 Drner, D. 94, 102 Duerr, H.P. 131, 153 Duhem, P. 85 Eberlein, G. 214 Eibl-Eibesfeldt, I. 168 Eichner, K. 210 Einstein, A. 54, 93, 115, 148 Emmet, D.M. 214 Esser, H. 214 Feigl, H. 217 Feyerabend, P.K. 55, 60, 95, 97 102, 107, 121, 122, 123, 131

256
142, 143, 145, 146, 147, 148 149, 150, 151, 152, 196, 214 Fijalkowski, J. 214 Flamsteed, J. 144 Flusser, V. 175, 182 Frankl, V. 174, 182 Franziskus 236 Freud, S. 232, 247 Freund, P.A. 119, 128 Frey, G. 254 Fulda, E. 128 Gadamer, H.-G. 182, 183 Galilei, G. 143 Galtung, J. 196, 207, 208, 214 Gehlen, A. 156, 157, 158, 160 170, 171, 172, 173, 174 Gert, B. 138, 153 Geraetz, T. 153 Glass, K S . 128 Gdel, K. 50 Goffman, E. 17Q, 174, 183 Goethe, J.W. 99 Goldstein, L.J. 205, 206, 214 Grimm, K. 213, 214 Gross, L. 215 Habermas, J. 151, 154, 189, 212 214, 215, 219, 220, 227, 228, 239, 243, 244, 245, 246, 247, 250, 251, 253, 254 Habermehl, W 216 Hahn, O. 114, 115 Harrison, R. 153 Hartmann, N. 170 Hayek, F.A. 205, 214 Hegel, G.W.F. 238, 252 Heidegger, M. 178 Helmer, O. 196, 198, 214 Hempel, C G . 46, 48, 49, 70, 71 76, 77, 80, 203, 215 Hilbert, D. 44 Hobbes, T. 138 Holler, M.J. 154 Hollis, M. 153 Homans, G . C 196, 202, 203, 204, 214 Hondrich, K.O. 186, 187, 195 215 Honneth, A. 157, 183

HANS

LENK

Horkheimer, M. 151, 219, 221, 222, 223, 224, 225, 227, 228, 229, 240, 248, 251, 252, 253 Hsun-Tse 130, 142, Hbner, K. 64, 139, 140, Hume, D. 82 Hummell, H.J. 202, 215 Hundt, M. 159 Hurwitz, W.N. 135 Husserl, E. 187 Jantsch, E. 59, 60, 62 Jay, M. 253 Jensen, A.R. 161 Joas, H. 157, 183 Jonas, H. 119, 122

220, 226, 250, 141

Ksbauer, M. 47, 68 Kamiah. W. 246, 253 Kanitscheider, B. 181 Kant, I. 43, 111, 137, 140, 142, 148, 159, 166, 179, 181 Katz, J. 119, 128 Kekes J 154 Keller', W. 156, 170, 171, 183 Kepler, J. 106, 111, 143 Keuth, H. 102 Klages, H. 68, 213, 215 Klenowitz, K. 214 Kliemt, H. 154 Knapp, H.G. 50, 68 Knorr-Cetina, K. 65, 68, 100, 102 Khler, E. 216 Knig, R. 128, 215 Koestler, A. 150 Kolakowski, L. 92, 107 Konfuzius 142 Kopernikus, N. Kowalski, R. 94, 102 Kreuzer, H. 129 Krimerman, L. 2i4, 216 Kttner, M. 47, 73, 74, 77, 78, 79, 80 Kuhn, T.S. 51, 64, 65, 89, 131 Lakatos, I. 51, 68, 82, 88, 89, 90, 94, 95, 96, 100, 102,133, 134 Lamdmann,. M. 183

REGISTAR IMENA

257
Moore, B. 254 Mortimore, G.W. 153 Moser, S. 149 Mnch, R. 216 Mnchhausen, K.F.H. 112, 151 Musgrave, A. 68, 102 Needham, J. 130 Negt, O. 247 Neurath, O. 82, 129 Newton, I. 53, 86, 96, 144 Newton-Smith, W.H. 155 Niehans, J. 135 Nietzsche, F. 171, 182 Opp, K.D. 201, 202, 216 Oppenheim, P. 46, 67 Ozbekhan, H. 62, 105, 120 Paetzold, H. 180 Pappwortb, M.H. 119, 129 Parsons, T. 208, 211, 212, 213, 217 Passmore, J. 119, 120, 122 Paul, G. 130, 142, 155 Pawlowski, T. 217 Pilot, H. 214 Plessner, H. 159, 160, 168, 170, 171, 178, 183, 184 Phlmann, E. 184 Poincar H. 85 Popper, K.R. 45, 49, 53, 54, 55, 68, 70, 84, 86, 88, 89, 90, 91, 92, 93, 94, 95, 97, 100, 103, 189, 204, 205, 214, 230, 239, 243, 244, 245, 248 Portmann, A. 159, 165, 170, 171, 184 Prauss, G. 154 Prewo, R. 212, 216 Prout, N. 88 Putnam, H. 155 Radnitzky, G. 68 Reichenbach, H. 82 Remane, A. 165, 184 Rescher, N. 54, 55, 56, 98, 99, 100, 103, 136, 196, 198, 214 Ritsert, J. 212, 217 Rocek, R. 184

Landgrebe, G. 80 Lapp, R.E. 121 Leinfellner, W. 216 Lem, S. 120 Lenk, H. 47, 48, 58, 63, 68, 72, 77, 78, 80, 103, 119, 128 142, 148, 154, 155, 157, 163, 167, 183, 212, 213, 216, 217, 253 Lepenies, W. 180 Lepsius, M.R. 195, 216 Lvi-Strauss, C. 172 Lichtenberg, G.C. 166 Lwith, K. 169, 183 Lorenz, K. 164, 183 Lorenzen, P. 119, 121, 138, 191, 216, 246 Lbbe, H. 101, 107, 108, 109, 110, 111, 113, 119, 122 Luschen, G. 167, 216, 254 Luhmann, N. 139, 172, 183, 212, 213, 214 Lukes, St. 153 Mach, E. 148 Maclntyre, A. 214, 238 Mandelbaum, M. 205, 206, 217 Marcel, G. 170 Marcuse, H. 105, 106, 112, 115, 124, 220, 229, 230, 231, 232, 233, 234, 235, 236, 237, 238, 239, 254 Margolis, J. 179, 183 Maring, M. 81 Marquard, O. 159, 171, 172,173, 174, 177 Marti-Huang, D. 92, 103 Marx, K. 105, 106, 221, 222, 228, 229, 230, 235, 247 Matthes, J. 215 Maxwell, G. 80 Mayntz, R. 216 Mead, G.H. 170, 183 Merleau-Ponty, M. 170 Meitner, L. 114 Mellor, D.H. 79 Merton, R. 62, 208, 211, 216 Midgley, M. 183 Mill, J.S. 82 Morgenstern, O. 62

258
Roosevelt, F.D. 115 Ropohl, G. 67, 68, 212, 216 Rothacker, E. 170 Rousseau, J.-J. 116 Rudolph, W. 160, 168, 184 Russell, B. 44 Ryan, A. 217 Sachsse, H. 113 Saint-Simon, H. de 122 Sartre, J.-P. 170 Savage, L.J. 135 Schatz, O. 184 Scheler, M. 159, 169, 170, 171, 184 Scheffler, I. 78, 80 Schelsky, H. I l l , 118, 122 Schjelderup-Ebbe, H. 163 Schlick, M. 44, 82, 83 Schmidt 121, 129 Schndelbach, H. 132, 141 Schopenhauer, A. 107 Sohtte, H.G. 212, 213, 217 Schtz, A. 174, 188 Schurz, G. 77, 80 Schweitzer, A. 107 Seriven, M. 74, 80 Seiffert, H. 68 Sen, A. 155 Sher, G. 184, 217 Shils, A. 217 Siegel, I.H. 71, 80 Siitonen, A, 92, 103 Simon, J. 182 Simon-Schaefer, R. 254 Simpson 121^ 129 Sittig, P. 173 Skinner, B.F. 199, 200, 201, 202, 217 Smith, A. 221 Sneed, J.D. 52, 65, 101 Snow, C P . 119, 122, 159 Specht K.G. 159, 184

HANS

LENK

Speck, J. 153 Spinner, H.F. 103, 155 Stachowiak, H. 49, 55, 60, 69, 103 Stapf, K. 79 Stegmller 47, 48, 49, 50, 52, 53, 65, 68, 72, 74, 75, 76, 77, 94, 101, 103, 131, 133, 134, 162, 163, 184, 203, 217 Stehr, N. 128, 167 Stracke, E. 212, 217 Stramann, F. 114 Swammerdam, J. 111 Teller, E. 112, 120 Tenbruck, F.H. 106, 111, 112, 122 Terenz, P. 158 Thielicke, H. 169 Tjaden, K.H. 212, 217 Topitsch, E. 104, 217 Tschohl, P. 160, 168, 184 Tugendhat, E. 170, 184 Vogler, P. 182, 183 Voss T. 155 Watkins, J.W.N. 94, 95, 103, 205, 217, 218 Weber, M. 111, 136, 137, 140, 141, 188, 197, 202 Wellmer, A. 104, 247 Weingart, P. 51, 65, 68, 167 Wiehl, R. 214 Wiese, L.v. 159, 184 Wilson, B. 155 Wilson, E.O. 164, 184 White, M. 57, 68 Wolff, R.P. 254 Zehnpfennig, H. 214 Zeiger, J. 254 Zimmerli, W.C. 254

SADRAJ

K teoriji znanosti drutvenih znanosti

IZMEU TEORIJE ZNANOSTI I DRUTVENE ZNANOSTI UVOD TEORIJA ZNANOSTI IZMEU ARGUMENTATIVNOG I OSVJEDOCAVAJUCEG MILJENJA Ka tradicionalnom racionalizmu argumentacije 43 Ka logikoj strukturi objanjavanja dogaaja 46 Ka logici prognoza 48 Promjena u teoriji znanosti 50 Ka strukturalistikom stavu 52 Ka kritikom racionalizmu 54 Ka metodolokom pragmatizmu 55 Zakljuci za sistemske i drutvene znanosti 58 Pogled na jednu pragmatiku metodologiju primjenjenih znanosti 64 Literatura 67 NEMA OPTE LOGIKE STRUKTURNE JEDNAKOSTI OBJANJENJA I PROGNOZE Literatura 79 KRITIKI RACIONALIZAM I METODOLOKI PRAGMATIZAM Korjeni drutvene znanosti 81 Kritika racionalizma argumentacije i verifikacionizma 83 Izmeu konven81 70 39 43

cionalizma i pragmatizma 85 Kritiki racionalizam i metodoloki pragmatizam 98 Literatura 102 ZNANOST IZMEU NELAGODNOSTI I PRECJENJIVANJA Literatura 116 O PROBLEMU SCIJENTIZMA Literatura 128 O TIPOVIMA RACIONALNOSTI I KRITICI RACIONALNOSTI _ _ _ Spoznajno-anarhistika kritika racionalnosti 142 Literatura 153 KA ANTROPOLOKIM ZNANOSTI Literatura 182 O SITUACIJI TEORIJE ZNANOSTI U NJEMAKOJ SOCIOLOGIJI est teza sa komentarom 187 Nekli izabrani problemi metodologije i teorije 195 1. Je li sociologija striktna znanost u zakonima? 196 2. Da li se sociologija moe svesti na bihejviorizam i operacionalizam? 199 3. Da li se sociologija moe potpuno rastvoriti u psihologiju? 204 4. Ka metodolokom individualizmu u sociologiji 205 5. Aspekti ponaanja i strukturni aspekti u sociologiji 217 6. Napomene uz znanstveno-teorijsku diskusiju o sistemsko teorijskim polazitima 211 Literatura 214 VREDNUJUI UM KAO DRUTVENA ZNANOST? ka kritici kritike teorije 219 Literatura 253 BIBLIOGRAFSKA BILJEKA REGISTAR IMENA 254 255 219 185 OSNOVAMA DRUTVENIH 156 130 118 105

Hans Lenk IZMEU TEORIJE ZNANOSTI I DRUTVENE ZNANOSTI 1991. Izdava IP Veselim Maslea, Sarajevo Za izdavaa Radoslav Mijatovi Recenzenti Abdulah Sarevi Sulejman Bosto Lektor Jadranka Peorda Tehniki urednik Salih Ahmethodi Korektor Fatima Cicvara GP tampa Rade Bitanga Mostar Za tampariju Rudo Bandi Tira: 2000 primjeraka

ISBN 86-21-00476-3