HRVATSKO PJESNITVO OD 1950. DO 2000., KNJIGA I (Milanja) Pjesnitvo scene oznaenoga - 1952. i 1968/69-71.

> presudne to je vrijeme dezideologije i defunkcionalizacije knjievnosti te konano preputanje knji. sebi samoj; Do 1968. jo je djelotvoran Krlein model, no i to je polako stvar prolosti; Pod okriljem postmodernistikog osvjeenja knjievnost se i poezija defunkcionaliziraju. - krugovai su na sceni od 1952.; Milanja smatra 1950./52. pragom novog razdoblja u hrvatskom pjesnitvu Prethodnici: Drago Ivanievi, Kruno Quien, Radovan Ivi, Boro Pavlovi, Jure Katelan i Vesna Parun DRAGO IVANIEVI (1907. 1981.) - 1930. pojavio se ciklusom Ljetni solsticij; odudara od tada aktualnog pjesnitva opredjeljujui se za mediteranizam i urbani gradski civilizacijski prostor dapae, bio je na tragu potpune depatosnosti poezije Hegezija u ogledalu jutra, 1933. - bio mu je stran angaman "lirike grude", s arhajsko-atavistikom premisom i pukofolklornom matricom, kao to mu bijae stran i "lijevi" angaman - kao avangardnog eksperimentatora, s uvjerenjem da su umjetnike strukture analogne drut. strukturi, nije ga prihvatila nijedna poratna hrv. pjesnika generacija kao svog uitelja Uio je na tradiciji europskog knjievnog i kulturnog kruga. Poput Quiena i on Dalmaciju gleda urbanim okom, dakle kulturalnim, a ne ruralnim, i onda kad pie akavicom, i onda kad su mu motivi egzistencijalnog temelja. Odgajao se na hermentizmu (Ungaretti i Lorca) i nadrealizmu. Nije revolucionaran na razni jezinog faktora. On vie varira tematski i izraajni plan nego oblini. Subjektocentriranost je opravdao, ali nije ekspresionistiki pjesnik to dokazuje nedestruirana cijelost subjekta. To je ujedno razlogom to kod njega govorimo o nadrealistikim slikama. U prvoj fazi poetika mu se karakterizira asocijativnou, iracionalnom paralogikom sna, analogijom i evokacijo (kao i u Vide, kasnije Katelana) to je psiholoki i razumljivo injenicom da je on sudionik zbivanja, a nedistancirani promatra. Sve je to oito ve u Zemlji pod nogama, 1940. reduciranje iskaza na hermetiko-analogijsko evociranje i nasluivanje (Plesaica, Panika u peysageu), i dramska napetost, i dihotomija zbilje i iluzije. Jedna je od dominantnih tema apokaliptina, ratna stvarnost i smrt, naee slikama leina, crijeva, krvi. Zato on na drutvene i povijesne aktualitete reagira, kao i Katelan, prigodniarski Vijetnam, Borba za crnaka prava ili prosvjedom na otuenje suvremene civilizacije zbirka Historija, 1974. pa sve do satirinih Glasine, 1969. ili avangardne atribute. Nasuprot tim temama stoje kozmopolitske, pjesme posveene europskim gradovima. Meutim, Historija dokazuje jo neto ona nas osvjedouje da se Ivanievi "eli probiti kroz pozlatu Historije do injenice u kojima je zateen ovjekov opstanak", to znai da se povijesnoj "zgodi" ne pristupa "sprijeda", od poetka, pratei njenu procesualnost, nego "odpozadi", iz njene posljedinosti, za egzistenciju obino traginih. K tome ona svjedoi o

Ivanievievoj tekstualistikoj svijesti, jer je puna kalambura, anegdotalnosti, dakle izbjegava ideologemske inpute. Kako je Ivanievi volio eksperimentirati, tako se ogledao i u konkretistikom, verbalnom, letristikom zvukovno-ludistikom pjesnitvu 1941. Apsurd sentimentalnosti ili jaajmo se humorom. S druge strane, njegovo akavsko pjesnitvo Jubav, 1960., s motivima obinog malog ovjeka, motivima djetinjstva, emotivnim minijaturama, rijeju krajolikom i zaviajnosti, dobrim se dijelom udaljuje od Nazorove ideje knjievnosti na dijalektu time to "kazuje na akavskom antiakavske misli", pune nemira i pobune, premda mu je dio strune kritike zamjerao taj antinazorizam. Vaniji je segment tog pjesnitva, izniklog na tradiciji nadrealizma i talijanskog hermetizma, "zamuenje" pojavnosti fenomena ve u zbirci Igra bogova ili pustinje ljubavi, 1967. "Izigravanje" ovjeka koji je mislio da e se on gledati u prirodi, podrazumijevajui da se priroda ogledala u njemu, ta "obrnuta figura sree", prevareni Narcis, najvea je spoznaja hrvatskog meuratnosg pjesnitva.

Kruno Quien (1917. 1990.) Radovan Ivi (1921.) njegovo pjesnitvo ne spada u hrvatsko poratno pjesnitvo krugovae. Njega valja potraiti u nadrealizmu i njegovoj negativnoj rekonstrukciji svijeta i poetikih modela. Boro Pavlovi (1922.) JURE KATELAN (1919. 1990.) Ve prvom zbirkom Crveni konj, 1940., koja je bila zaplijenjena, ostvaruje znaajke svoje poetike osobnosti, i u sadrajnom, i u izraajnom, i u formativnom smislu. A tako e, uz koje izmjene, biti sve do Divljeg oka, 1978. Hranjena iz nekoliko izvora zaviajnosti, povijesti, kulture, puke predaje, mitskog i sna, ta je poezija pokazala zanimljiv razvitak i knjievnopovijesne stilske inovacije. U sadrajnom smislu njegova su tematska usmjerenja crpljena iz drutvene aktualnosti koja e se kasnije u skladu s drutvenim i povijesnim promjenama upotpunjavati i mijenjati, ali e uglavnom ostajati unutar tog horizonta. Dominantna je tema rata, vie u svojoj paradigmatinosti, dakle rata kao antibitka. S aspekta takve zbilje razumljivo je njegov zazivanje arhetipskih elemenata djetinjstva i zaviaja, to e kasnije koristiti i Pupai i Milievi (svi iz negdanje Poljike republike), kao simbola vitalizma, rasta, mladosti i autentine nepomuene sree. To su poznate utopijske arhetipske figure. Druga je Katelanova znaajna tema ljubav, shvaena trostruko: ljubav prema dragoj (neke su njegove pjesme uglazbljene), ljubav prema domovini (to je rekuperirana domoljubna tematika i poezija) i kozmika ljubav kao strukturotvorno naelo. Tema slobode komplementarna je temi rata i domoljublju, ali je ona ujedno i prvi uvjet egzistencijalne konkretnosti, kao to je i smrt egzistencijalan dogaaj.

Naime, evidencija smrti prodire i do pitanja ljudskog postojanja, a sama ovjekova smrt jest zapravo ontoloki problem koji se ne moe eksponirati kategorijom miljenja koje primjenjujemo na predmete. Njegova je poezija zanimljiva i formativnim, izraajnim tj. stilskim osobinama, jer je upravo njima ostavio biljeg na kasnije generacije. On koristi iskustva usmenog pjesnitva (o kojemu pie eseje i rasprave) i to leksikom razinomm i strukturom stina redka tj. metametrikim citatom. Moglo bi se rei da je stvarnost, na ijoj je istini Katelan inzistirao, kataklizmina i apokaliptina, te da je ona pobrkala stvarne odnose, da ju je trebalo samo dobro mimetizirati i bila bi nadrealna. Treba upozoriti i na utjecaje Lorce i Whitmana. Zacijelo je poema Tifusari, te kratka pjesma Jezero na Zelengori gotovo amblematska. Tema rata je viena kao kolektivno iskustvo, ali i kao egzistencijalni i ontoloki problem. Kasnije zbirkama Biti ili ne, 1955., Malo kamena i puno snova, 1957. Katelan problematizira "metafiziku, stvarnost i san", upotpunjenu predajama, povijesnim zbivanjima, sredozmenim krajolikom. U Divljem oku, 1978. Katelan jo vie arhemitologizira praelemente zemlje i vatre, svjetla i tame, pritom "arhemitologizirajui" i jezik bajalicama, zaklinjanjima, nabrajanjima, gnominou, aforistinou to je depatetizirana, deemocionalizirana poezija "prvobitnih stanja". Katelan je jedan od utemeljitelja hrvatske pjesnike prakse poslije 1940.g., njenih poetikih, stilskih i jezinih i formativnih traganja, spoja kolektivnog i individualnog, lokalnog, mediteranskog i univerzalnog.

VESNA PARUN (1922.) Kada se pojavila 1947.g. zbirkom Zore i vihori, premda je poela pisati jo 1938., bio je to pravi dogaaj u hrvatskoj poeziji porata, no teorijski ju je hrvatski knjievni um estoko napao u ime socrealistike istoe. Lirski subjekt strepi iz pozicije djeteta "koji jasno uje u mahovini / treptaj brzog proljea" Dijete i livada od "neprijatelj ovjek doao je u pohode golorukom cvijeu" Balada prevarenog cvijea. Taj e rascijep kasnije dosei granice ironijskog obrauna sa samom sobom i "obrauna s njima", poigravajui se ujedno i formativno (epigrami, basne, maksime, aforizmi). To je pozicija osjeajna subjekta koji ne respektira logiku feminilne ulnosti koja prima svijet iz njegove racionalne posredovanosti nego iz osjeajnih akata prvog dodira pa bi se moglo rei da je to jedna biologistiko-vitalistika koncepcija svijeta, slina prvoj Nazorovoj pjesnikoj fazi. Nju u ovoj fazo vodi ekstatinost koja se realizira u neposredovanosti. A tu e temeljnu osobinu zadrati i kasnije. To je ujedno i podloga rascjepa lirskog subjekta i svijeta, ali ne u smislu kasnijeg krugovakog (mihalievskog) subjekta nego iz jednostavne injenice kao to kaosu povijesna nereda suprotstavlja prirodni bitak kao "isto stanje". Subjekt je okrenut izvanjskom, realizira se i ispunjava u prirodnom bitku Rujan, udesna panorama

Zato je normalno da i jezina, leksika faktura prezentira svijet svojeg sadrajnog supstrata, mada je njezina metaforika nerijetko prekumulativna upravo tim konkretnim motivima prirodnog bitka. Kritika govori o tradiciji ujevievskog postsimbolizma. Njeno pjesnitvo istie kategoriju subjektocentriranosti. Prikazuju se stanja lirskog subjekta pa je malo "objektnih" i "objektivnih" pjesama. U Crnoj maslini, 1955. ona se vraa kategoriji individualiteta, intimnosti, unutarnjosti. Ovdje je rije o feministikom pismu (a u prvoj fazi o pannaturizmu) u kojem je lirski subjekt utemeljen u svijetu i svijesti zrele ene i to strategijom tjelesnog, a ne platonikog ideala. Erotska pozicija iz Zore i vihora u Crnoj maslini se zamijenila u biti kranskim marijanskim etosom (nesebino ensko, materinsko rtvovanje). Slijedi da je rtvovana tek osvijeena pozicija individualiteta pa i subjekt jer se nije ispuniti u zajednitvu s Drugim. Ostao je nemoan. Iz toga slijedi kriza puna "krda rijei" Pusti da otpoinem, 1958., Koralj vraen moru, Ti i nikad, 1959., Jao jutro, 1963., Vjetar Trakije, 1964., Gong, 1966. koje su rekuperacija potroene osjeajnosti, sjeanja, aljenja, samoe, strepnje. Tek u Ukletom dadu, 1969. dostie kreativni vrh i to u obzoru metafizike i transcendencije te djelomino u arhetipskom. U fazi poslije Apokaliptikih basni, 1976., Parun postaje sve trpkija i satirinija, sve vie travestinija, obino u antropomorfizacijskom anru. Njoj je jednako stalo i do ulnosti svijeta koliko i do ulnosti jezika, do svojevrsne imievske analogije "rijei i stvari" pa nas "krda rijei" iz njene pjesme Ja tjeram krdo rijei ne iznenauje. Vesna Paruna, kao i Katelan, stoji na poetku hrvatskog poratnog pjesnitva svojom egzistencijalnom i ispovjednom tematikom, tipom soneta koji e kasnije prakticirati i Paljetak.

KRUGOVAI Novi modeli pjesnikih praksi Teorijski um krugovaa Nova generacija koja se javlja 1952.g. Z. Golob, N. Milievi, V. Pavleti Pavleti manifest Umjetnost i sloboda poznatiji kao tekst Neka bude ivosti. Pavletieve su glavne teze: umjetnost je izraz, a ne odraz, suvremen nain ivota diktira tip i model knjievnosti pa zato "u ime realizma dananjice moramo prevladati realizam prolosti". U tom smislu se raa nova umjetnost s adekvatnim novim jezinim izraajem i novim oblicima. Program je najeksplicitniji u maksimi "neka bude ivosti", to nije nita drugo nego zahtjev za polimodalnou i kreativnom slobodom.

Mada su krugovai naglaavali injenicu pluralizma i otvorenosti razlikama, asopis je (tj. generacija u asopisnom razdoblju) implicirao zajedniku platformu i glede svoje knjievnopovijesne, povijesno-humanistike i estetsko-stilske znaajke. Krugovai su ponovo akceptirali hrvatsku knjievnu tradiciju. Osim kategorije individualiteta koju su krugovai prihvatili kao svoju fundamentalnu ontoloku kategoriju, nas vie zanima stilsko-paradigmatska poetika injenica. Krugovai su inaugurirali stil ne iz knjievnog znanja nego iz projekta individue. Htijui biti drukiji, htjeli su i u knjievnosti biti takvi. To dokazuju njihovi "stilovi" (Mihali Slamnig), kao i poetike dileme (Pupai). Htjeli su poi od "nule" (nultog stupnja pisma) iako u tome nisu uspjeli. Krugovaku grupaciju karakterizira prevoditeljsko i kritiko znanje i s tim u vezi konceptualizacija u sferi teorijskog uma. Ona je dolazila iz razliitih kulturnih i knjievnih krugova od angloamerike veinom, od francuske i panjolske te hrvatskog meuraa, s razliitim poetikim i stilskim iskustvima od nadrealizma do egzistencijalizma. U sferi osvjetenja najbitnija je znaajka ideja angamana i cjelovita ovjeka u bitnoj svezi s drutveno nacionalnim korpusom, a u sferi pjesnike psihologije egzistencijalna analitika, prilino hladna, bez sentimentalnosti, iako ne i odreene patosnosti, pa je bitno gnoseoloki orijentirana Mihali Slamnig kao antipodi i zaetnici SLAVKO MIHALI (1928.) Mihali i Slamnig su dva izvorita tj. tonije reeno, dva polja poratnoga hrvatskog pjesnitva i kao takvi "obrubljuju" dvije orijentacije vie nego dva modela. Hrvatsko poratno pjesnitvo poinje praksom Katelana i Parunove, uvaavajui pritom i njihove prethodnike i "suputnike" (Ivanievi, Ivi, Quien, Pavlovi), ali oni nisu protomodelski djelovali u toj mjeri kako su to djelovali Mihali i Slamnig (npr. prepoznativ je utjecaj Katelana na Pupaia ili manje Milievia, Vesne Parun na Maera) I to na nekoliko razina; u smislu odreenja orijentacije, u potrazi za drugaijim predmetnim slojem pjesnitva, koje je odgovarajui tomu "punjeno" drukijim motivskim inventarom, te je namrlo i drukiji tematski plan. U smislu jezinog "nacrta", u orijentaciji na semantiku stranu pjesme, ili oznaeno, u Mihalia, ili orijentaciju na jezino funkcioniranje, ili oznaitelje, u Slamniga. Stoga te dvije osnovne orijentacije u poratnom hrv.pjesnitvu Milanja imenuje scenom oznaenoga i scenom oznaitelja, a to je trea, knjievno-povijesna njihova relevantnost. Na razini stihovne organizacije, Mihaliev stih je besjedovni, a Slamnigov mnogo sloeniji i ne moe se jednoznano odrediti, budui da je knjievno-praktino i teorijski osvjeeniji. Prva knjiga Mihalia jest Komorna muzika, ali se on javio i prije pravilno oblikovanim stihovima, rimama, ratnom tematikom i time se ne razlikuje od svoga narataja. Njegovo pjesnitvo gledamo kroz 3 faze: Prva faza pjesme pripadaju egzistencijalistikoj poetici motivi straha, smrti, tjeskobe, ugroenosti, poraza, rezginacije, sumnje. No, postoji i "druga strana" tog negativiteta nada. Tako se on zapravo nadovezuje na meuratnu hrv. egz. Poetiku (Krlea, Kozaranin) koliko i na poratnu (egedin, Desnica).

Lirski subjekt u ovoj fazi ne trai Drugoga, niti trai dijaloga nego mu je primarno ustvrditi nemogunost komunikacije. Odbacuje temporalnu linearnost, a preferira kategoriju krunog vremena to je u skladu s poimanjem egzistencije kao baenosti i osamljenosti. Stoga i jest teko osvojiti slobodu kao takvu pa ne udi temeljna Mihalieva ontoloka figura, a ne samo metaforika apstrakcija. Milanja tu prepoznaje dvostruku otuenost: budui da (mu) je otuen svijet, zbiljsko, a on je otuen jer ne posjeduje povijesnost ve goli historicizam, ne moe uspostaviti niti individualnu puninu pa ona samo prebiva, a ne postoji. Druga faza status lirskog subjekta donekle modificiran Trea faza zbirke Mozartova arobna koija, 1990., Pandorina kutija, 1997., Sabrane pjesme, 1998. Novost na vrstnom planu, njegovanjem pjesme u prozi itava zbirka Zavodnika uma, 1992. te teme aktualne politike stvarnosti iz Domovinskog rata. Izraeniji je element aktualne drutvene referencije, zbiljske situacije u Hrvatskoj, ali i Mihalievo pitanje o dignitetu i ne/moi rijei (pjesnike) i o ulozi pjesnika arobne rijei, Susret, Pomor rijei. Jedina je novost motivski inventar. Mihali glazbeno spaja Picassoa i Kafku Prebrzi glasnik, U kristalu, Kralj ogledala koja implicira i sudbinu pjesnika arobnjak. U zadnjoj zbirci Pandorina kutija progovara o "kontroliranim" silama zla pa je normalno da im opozitivno postavlja transcendentne i metafizike mogunosti Zrnce, Njeno kucanje koje su u stanju otkupiti svijet i ovjeka. Progovara o stvarnosti kao najveoj moguoj fantaziji Proupljena usta, Fantazija pa je prognanost postala masovna stvarna pojava realne (ratne) prijetnje i unitenja. Novost oblik pjesama . Kraina pjesme, pravilnija stihovna organizacija koju i dalje odreuje slobodni stihVe je Slamnig ustvrdio da je Mihaliev stih besjedovni stih ija je osnova fonetska rije IVAN SLAMNIG (1930. 2001.) Pojavio se svojom prvom zbirkom Aleja poslije sveanosti i Odron 1956., dvije godine nakon Mihalia. Meutim, kako je naknadno pokazao u Analecti on je poeo pjevati jo kao trinaestogodinjak, tijekom 1944.. Slamnig je antipod Mihaliu na strukturnom planu igrivou. Slamnig govori o tri faze svog pjesnitva do 1950., druga do 70-ih i trea od 70-ih. Slamnig ve na poetku definira svoje temeljne znaajke koje Milanja naziva pjesnitvom oznaiteljske scene (a Mihalia pjesnitvom scene oznaenog). Postoje dvije razine itljivosti. Ako na semantikoj i morfolokoj tj. tematskoj i formalnoj razini promotrimo prve etiri Slamnigove zbirke pjesama Aleja poslije sveanosti, Odron, obje 1956., Naronska siesta, 1963., Limb, 1968. tada je nuno uoiti itav spektar poetikih odreenja, ali prevladavaju tematska odreenja koja se uklapaju u "grupu". Tematsko odreenje kree se od osjeaja bezizlaza, besmislenosti, besciljnosti, straha, smrti. No, kod Slamniga je to vie resrediteni nego vie samo adhezirani subjekt. Pa odatle i tema rasapnosti, rastakanja bia Osjeam kako se uruujem koja indicira dvostrukost pozicije lirskog subjekta. 6

Tako e se pjesme koje tematiziraju osjeaj osamljenosti, na kraju preokrenuti u ironijsku relativizaciju. To se ostvaruje na kraju pjesme efektnom poantom. Inae se pitanje statusa lirskog subjekta u Slamniga pojavljuje vrlo rano Obrnuti, Htio bih jednom lei pod stablo i to odreen mogunou mijena i vie mjesta po emu se opet Slamnig razlikuje od Mihalia. Tema prolaznosti Yeats i kia Pirandelovski relativizam obrazine Svaki od nas, to se zna, u jednoj glumi je Bezizlaznost i rasplinue Pjesma ekanja Esencijalna izgubljenost Zaprepaten se nou budim

Dakle, pjesme koje naznauju transcendencijski status ovjeka, drukije su ak i formalno ustrojene. Obino nisu strofno grupirane nego je itava pjesma jedna cjelina s jednostihovnom ili dvostihovnom poantom pa poantu grafiki istiu. Pisane su obino slobodnim stihom, i poluorganiziranom rimom. Ako su, pak, strofno naglaene, tada su kitice vie-manje semantike cjeline. Takve su pjesme gotovo osloboene ironije i humora. Ve u prvoj fazi pjesama koje ga odvajaju od zajednike krugovake poetike Kad mi svega bude dosta, Evanelisti, Ubili su ga ciglama, Mi na podu, Promatranje sjene, Ni ni bilo meu nama. Slamnig se ne oslanja na prethodno razdoblje nego na tradiciju, i suvremenu i angloameriku. Pripada i Mediteranu i kontinentu u civilizacijskom i kulturalnom smislu. Stoga je normalno da postoji elementi usmene narodne knjievnosti, puke i uene, europske i starohrvatske, mijeanje svakodnevnog kolokvijalnog govora (koji je nositelj emotivna naboja i nostalgije za uom zaviajnou). Lirski subjekt je spojen s kazivaem. Dronta, 1981. u stanovitom smislu otvara novo poglavlje autorove poetike (iznenaujue: ljubavna tema), ali i dovrava i zaokruuje ve naznaeni put. U zbirci ima pjesama koje jo vie zanemaruju retoriku funkciju pa su jednostavnije reenine i stine strukture, a sklonije su doslovnoj tematizaciji odreene radnje. To je jo prepoznatljivije kad Slamnig upotrebljava kolokvijalizme, atrovake rijei. Dronta je sva puna citata, sva prepoznatljiva.

JOSIP PUPAI (1928. 1971.) Josip pupai tragina je sudbina u ezistencijalnom i privatno-graanskom smislu. No, kao to bijae tragina sudbina u ivotu, u kome kao da su ga proizvodile tragedije, jo i vie zacijelo bijae dramska osoba u knjievnom smislu. Ili tonije reeno, ni jedan od njegove, tj. krugovake, generacije svojom knjievnom praksom i idejom knjievnosti ne ilustrira bolje tu dramu u svoj njenoj traginoj dubini. O toj je drami progovorila i hrv.knji.kritika koja je pratila Pupaiev knjievni razvitak, no Milanji se ini da su one ipak ostale na povrinskoj ("stilskoj") razini fascinirane njegovom prvom pjesnikom fazom, njegovom "naturijnou" ili pak razoarane pjesnikovom drugom fazom, krugovakim intelektualizmom.

Struna je kritika vrlo rano uoila Pupaiev mediteranizam koji ostavlja zabunu jer njegov mediteranizam nije one vrste kakav je npr. Bonifaiev s obzirom na kulturno-knjievne referencije pa taj pojam mediteranizma valja suziti gotovo na lokalni regionalizam. 1950.g.Ivanievi prevodi Lorcu koji je utjecao na tu generaciju, pa i na Pupaia. Pupaieva rana faza spontana, djeaka, naivna, naturijna, temeljena na djeakoj prostodunosti i naivistikoj konepciji svijeta. Motive crpi iz zaviajnog pejzaa. Pupaievo ritualno ponavljanje koje proizvodi retoriku ekvivalencije od siromatva motivskog repertoara do ponavljanja sintaktikih, sintagmatskih i leksikih ponavljanja. Pupai je poeo svojim pjevom i prije Krugova i prije svoje dvije zbirke iz 1955. Kie pjevaju na jablanima, Mladii. U tom razdoblju ima sjetnih i turobnih raspoloenja, motiva smrti i gradske pustoi, no to nisu istovjetna raspoloenja i iste znaajke kao u drugoj fazi. Oni u ovoj fazi ne prevladavaju ve su uronjeni u drukiju koncepciju svijeta i drugu funkciju pjesnitva. Valja ih shvatiti sporednima s jedne strane, te mladenakim osjeajnim "zabrinutostima" s druge strane. Ako zaviajni topos najbolje ilustrira pjesma Moje selo ili Zimski interval, 1949., s ve pupaievskim slobodnim stihom, ako estatini vitalizam ilustrira Jematva, 1950., izometrijskog tipa stiha u katrenu (abba), onda Osveta, 1953. zaista disocira osnovnoj Pupaievoj ideji pa je valjda zato nije uvrstio ni u jednu zbirku iz te faze. Motiv Boga Moj Bog, 1951. tako poiman motiv Boga se spominje samo u toj pjesmi i korespondentan je temeljnom Pupaievu mitoloko-kozmogonijskom poimanju ivota i prirode tj. ideji sklada. U pragmatiki situaija, naprotiv, Pupai ak blago prekorava Boga Bog e dati, 1951. Prva pjesnika faza traje do zbirke Ustolienje, 1965., mada postoji miljenje da je dosta pjesama nastalo u istom ili razliitom vremenu i da su kasnije grupirane po zbirkama. Meutim, vanija je inherentna logika strukture pa je razmjetaj upravo takav. Mada je kritika njegovu prvu zbirku Kie pjevaju na jablanima, 1955. najee preuivala kao slabiju, ipak je rije o stvarno-osobnoj, gotovo privatnoj doivljajnosti kao podlozi sadrajnoga sloja iz kojeg lirski subjekt crpi svoj motivski inventar i eli univerzalizirati pjesniku poruku. Lirski subjekt je preesto identificiran s Pupaievom privatnou, pa u motivskom sloju nije teko prepoznati predmete, ljude, stvarni i radnje zaviaja i djetinjstva. Naglasak je na prikazivakoj funkciji lirske pjesme. Kako Pupai shvaa odnos rijei i stvari nestrukturalistiki tj. magijski (to je nasljee meuratne faze), to izraajnom planu posveuje pozornost u onoj mjeri u kojoj prikazani svijet vapije za "poetizacijom" tj. "trai" da bude opjevan i umjetniki oblikovan. Lirski subjekt je elegian, u poziciji zaudnosti i fascinacije, ali ne uenja kao neemu stranome. Subjekt je na poziciji emotivne, doivljajne, a ne spoznajne sfere. U drugoj je fazi poeo prihvaati ono to su neki krugovai poeli naputati i u tome je njegova drama. U ovoj je fazi njegov subjekt vie parunovski jednom svojom idejom, te dijelom motivskog i slikovnog sloja, onog sloja koji imenujemo pannaturizmom, sinkretizmom, esktatinom egzistencijom, mitskomm fascinacijom, to u biti i jest sredozemnost. I u Pupaia u temelju stoji ideja pannaturizma kojoj je komplementarna ideja sakralizacije naivnog ideala patrijarhalnog ivota. 8

U Pupaia sreemo dva tipa pjesama. Vei dio je u slobodnom stihu, neizometrijskog stinog redka, bez rime i uglavnom astrofino organiziran. Reduciran je broj motiva Poslije smrti, sasvim odreene su teme Filigran. Pisao je i pjesme pravilnijeg tipa organizacije, izometrijskog stiha, s rimom i strofnim grupiranjem. Tih je pjesama manje, i one su grupirane u katrene (abab) ili terceta (abb). Upravo te pjesme imaju dugi parunovski stini redak (13-erac, 16-erac) i one su punjene drukijim semantikim supstratom. U njima je motiv djetinjstva i zaviaja, polja i cvijea Zaboravljeno djetinjstvo, Jesenja pjesma, Strujanje. To ne znai da se i u prvom tipu pjesama nee nai slian motiv, tema i ugoaj tj. koncepcija svijeta Mladoj vrbi. Ovo je, dakle, Pupaieva faza koju je kritika oznaila kao simultano supostajanje organskog i anorganskog, ivog i umrlog te tako tvori svijet kojeg je i njegov lirski subjekt dio, a u k oji se on esto prelijeva, rastapa i nestaje, osjeajui to ne kao gubitak nego kao ekstatinost. Subjekt e se osjetiti ugroenim kada ne bude mogao postii takvu mogunost bivanja da je izgubljeni etos kolektivnog zajednitva. Ako je za prvu fazu znaajno prisjeanje, prijelom se dogodio zbirkom Ustolienje, 1965. koja nije dobro prihvaena. Ve je i grafijskom slikom citiran A.B.imi. Pupai, odbacivi tehnologiju, odbacuje i arheologiju i antropologiju tj. rije je o drukijoj slici svijeta. Ranjen je povijesnim tegobama. Mnogi kritiari upozoravaju da je Pupai platio porez pod svaku cijenu pisanja "na moderno". Tako Slamnig primjeuje da vie nije bitan osjeaj kolektivnog nego pojedinanog subjekta. Ovdje je rije o rasapu prvotne slike svijeta, onog svijeta koje je ivjelo antropoloki mit harmonije u koji je Pupai stvarno vjerovao. Sada su urbani prostor i zrelost godina, razliite ivotne nedae, knjievna i kulturna znanja, drutveno-politike promjene stvorile drukiju sliku svijeta. On se u tom svijetu ne osjea kao "kod kue" nego otuenim budui da se naao u svijetu egoistine pojedinanosti, a ne zajednike solidarnosti. U novom svijetu "nema mjesta za pjevanje", ono je nedjelotvorno. To kae u pjesmi Cijeli ovaj svijet: Cijeli ovaj svijet / Razmrvljen u grumenje od zlata, blata, od ega li? / Kao da nas se nigdje ne dotie / Iako neprestano pljuti, obasipa nas odasvud". Pupaiu je vei gubitak zadao raspad zajednice nego smrt u porodici. Preostala mu je projekcija u neku "novu zajednicu" i upravo su mu drutveno-politiki dogaaji 1968 71. to omoguili. Rije je o povijesti, zemlji (Hrvatskoj) i knjievnosti (hrvatskoj); to je novo Pupaievo bratstvo. Uz "potroen" koncept pisanja iz prve faze, kojega je naputao, jer mu je prijetilo ponavljanje, i uz prihvaanje krugovakog koncepta, Pupai je drugom fazom, Ustolienjem, 1965. i Moj kri svejedno gori, 1971., zaokrenuo "interioriziranom pejzau". Na razini motiva apstraktniji stratum Na razini forme ugled na imia U drugoj fazi vie iznevjerava krugovaki koncept ideje pjesnitva nego li sebe (paradoks) naime, preuzeti model je podrazumijevao izrazitu individualiziranu instanciju subjekta, a kako takva konstitutivna kategorija nije imanentna niti Pupaievoj filozofiji ivota, niti strukturi knjievnog mu uma, nego je ona bila pretopljena u kolektivni subjekt, to je normalno da se u indvidualistikom krugovakom "projektu" nije snaao te je dolo do drame. Novi svijet traio je i novi jezik no nemo se toga svijeta odrazila i na jezik to je kritika odmah uoila kao slabo i loe. 9

U zbirci Ustolienje pjesme je u zadnji tren grafijski "preveo" u imiev "klju", no time nije nita dobio. Naprotiv, "prepisujui" pjesme na "imievski" on ne slua imievsku metametrinost. Kod njega se pjesma razvija motivskom i semantikom logikom. Druga slabost se tie kvazimetatekstualnosti i motivske autoreferencijalnosti. Rije je o komentarima i nadopunama eksplikacijama. U tenji za objanjenjem upropastio je pjesmu npr. Kukavica. Na treoj razini rije je o novoj poziciji Lirskog subjektai njegovoj otuenosti i krugovakoj "modi". U tom obzoru najpreciznije je izrazio vlastitu poziciju u relativno najboljoj pjesmi U vrijeme pristajanja u ontolokom smislu, u maniru "na krugovaki" u Svemircima i Iezloj baladi koje su posveene Slavieku i Mihaliu, a i tematiziraju "upad u prazninu".

Ipak, postoji jedna iznimna pjesma u kojoj se prepoznaje novi stari Pupai Bdijenje. Ona spaava zbirku i tematizira proces kreacije, sam trenutak nastajanja pjesme sa svim psiholokim podraajnim i estetikim radnjama.

Posljednja Pupaieva zbirka je Moj kri svejedno gori, 1971. Rije je o "vraanju" motivima djetinjstva i zaviaja, kao i formalno pravilnijim pjesmama. I u ovoj zbirci ima Pupaievih padova, pogotovo kad se dao zavesti Krleom Himna, Kranjeviem Stvaranje svijeta, Ujeviem Boe to sjaji usred ovog doba Obino su u katrenima, rime abab, izometrijskog tipa stiha (XII, XIV, XVI), sa semantikim strofnim cjelinama, dok temu sadrajno puni metafiziki, transcendentni i religijski supstrat. U prvoj fazi pjesme takvih formalnih obiljeja izbjegavale su apstraktnost i preferirale konkretnost zaviajne motivike. Sad su vezane uz mistinost, misaonost, prije su "svezane" uz male stvari, a sad se pitaju o "velikom svijetu". Ono to je novo je sadrano u dvama ciklusima Moj kri svejedno gori i Ovdje gdje sam se dogodio. Ti ciklusi uspostavljaju novu scenu pisanja i pokuaj iznalaenja novog kolektivnog subjekta tj. nove zajednice. Ona je usidrena u hrvatsku povijest i hrvatsku zemlju Zemlja i ja, Pogled s mog prozora, Tako je govorio, Moj kri svejedno gori u kojima se oituje kolektivni etos. Topos grada ugroava bie usamljuje lirski subjekt. Upravo je emotivna usmjerenost i funkcija lirskog subjekta tako naglaena da je to zaista posljednji egzistencijalni i strukturni segment za koji se lirski kaziva i lirski subj ekt hvata. To je stvarna, temeljna i najznaajnija Pupaieva drama ove faze. Milanja zakljuuje da je Pupai moda posljednji hrvatski pjesnik utopije u 2.pol.20.st., posebno ako se ima na umu antropoloki mit harmonije, sinkretistiki pannaturizam i kolektivni etos solidarnosti.

HRVATSKO PJESNITVO OD 1950. DO 2000., KNJIGA II RAZLOGAI RAZLOG, 1961. 68/69.

10

Grupaciji razlogaa svojstveno je filozofsko znanje, refleksija i miljenje bitka, s preteno njemakog, ali i francuskog, filozofskoga i pjesnikoga horizonta. Cilja u otkrie vremenitosti, bitnosti i rasapnosti (stvarnosti kao takve), pa je ono vie misaono i pojmovno orijentirano, odnosno psiholoki je preokupirano ontolokim pitanjem. Jezik je shvaen kao Heidegerova "kua bitka", u smislu fenomenoloke redukcije, a ne u poststrukturalistikom smislu, a bitak je poiman kao svijet, prostor i vrijeme koji se istodobno osvjetljuju. S obzirom na filozofsku upitanost pjesnitva, egzistentnost je ie miljenja bitno je ontologijsko. Jezikom se spoznaje tj. predmetnost zbilje slui pjesnikom jeziku, odnosno gnoseoloka orijentacija propituje ugroenost egzistencije (krugovai), ontoloka propituje smisao egzistencije (razlogai). DANIJEL DRAGOJEVI (1934.) Pjesnitvo Danijela Dragojevia, kao i poetike Maroevia i Mrkonjia, ne spada u razlogaku poetiku u uem smislu rijei, u njenu jezgru naime, nego je ono "izvan sredinjeg tijeka hrvatskoga pjesnitva", a poetski je koncept "primjetno udaljen od razlogakoga" (Bagi). Dodue, i vrstom pjesme u prozi, i djelomino, "pakiranjem" refleksivno-meditacijskim segmentom, a u kasnijoj fazi i "padom" u konkretnost, to se pjesnitvo dodiruje navedene "grupne" poetike, ali u mnogo vie strukturnih elemenata ono se razlikuje od te matrice, pa ga se mora i promiljati kao poseban model pjesnike prakse. Posebno se to odnosi na ideju svijeta i umjetnosti, vie nego tipom mediteranizma koji je inae svojstven i drugim hrvatskim pjesnicima iz Dalmacije. Pjesnitvo Danijela Dragojevia, od prve zbirke Kornjaa i drugi predjeli, 1961. (iako se u knjievnosti pojavio ve 1956. u asopisu Mogunosti) pa do (zasad) zadnje Hodanje uz prugu, 1997. i ciklusa pjesama koje su se pojavile u asopisima danas se nadaje u svojim temeljima "reduciranje" i "apstraktnije" nego u prijanjim opservacijama o tom pjesnitvu. Taj opus se namee u svojoj razvojnoj putanji najmanje u 3 modificiranije faze, i to ne samo radi puke faznosti. U Mogunostima je objavio 17 pjesama koje su toliko razliite od bilo koje kasnije faze. Ako njegovo pjesnitvo u tematskom razvitku ide od oposti do konkretnosti, tada je ovo najranije pjesnitvo najkonkretnije. Ono nema dodira s krugovakim konceptom. To je mediteranizam u svom prvom doslovnom, povrinskom sloju, od topografskog odreenja (Korula, Vela Luka, otok) do tipino mediteranske flore i faune, agrikulturnih proizvoda (trs, vino, maslina) ili maritimnih elemenata (brod, jarbol, jedro) vie negoli metafore. Prva je faza u znaku fenomenologizma koga se tehniki moe interpretirati "uz pomo" Husserlovih fenomenolokih ideja i Heideggerovu fundamentalnu ontologiju. Obruujui se na psihologizam koji identificira subjekt spoznaje sa psiholokim subjektom i na empirizam koji tvdri da je iskustvo jedini izvor istine, Husserlove su kategorije eidos (sutina, bit) i kategorija transcendentalnoga, odreena Brentanovom definicijom svijesti kao intencionalne svijesti: svijest je vazda svijest o neemu. Rije je o transcendentalnom ja koje se ne smije mijeati sa psiholokim ja. Na temelju empirijskog ja fenomenoloka pozicija konstituira "udvojeno ja" kao neku vrstu nezainteresiranoga promatraa fenomenolokoga ja. Bit redukcije jest svaku datost pretvoriti

11

u fenomen: time se otkrivaju bitna svojstva ja, koji ne opaa "slike", reprodukcije, nego konstitutivnu mo. Trea je kategorija svijet ivota koja implicira kako svijet po sebi i za sebe, tako i svijet za neki konstituirajui subjekt (ja). To je spoj relanog i intencionalnog bia u jedno Prve tri zbirke Kornjaa i drugi predjeli, 1961., U tvom stvarnom tijelu, 1964., Svjetiljka i spava, 1965. usredotoene su na potragu, opis i definiranje prvobitka ili prabitka. Dragojeviu ranu poetiku karakterizira imainizam, odnosno "fluktuiranje slika" (oljan), plastinost i aforistinost, refleksivnost utemeljena u umnosti, a ne filozofskom sustavu. Lirski subjekt se esto nalazi u dilemi hoe li prije naznaiti relaciju koju konstituira predmetni stratum i odnos subjekta ili e pak orisati obrise predmetna svijeta. Dragojevi preferira relaciju, ali zbog toga on predmet definirati oblikom, formom to izmie fenomenologizmu i pribliava se empirizmu (to e vie doi do izraaja u Prirodpisu). Struktura svijeta se gradi "odozdo" iz svojih prvobitnih stanja, iako se ona doivljava i spoznaje "odozgo" iz svojih pojavnih modaliteta. Nevrijeme i drugo, 1968. otvara neto novo u pjesnikovoj poetici nakon gotovo ve zamora i maniriziranja, oitovanog u zbirci Svjetiljka i spava. Tom zbirkom pjesnik "nadilazi sve to je dosad napisao". Ovdje nestaje mediteranizma (iz prve tri zbirke), a sve su vie nazoni motivi grada, motivi tehnikog prijeteeg plana, motivi zla, tame, avla, koji prijete potiranjem one ideje svijeta, one klasine, konzervativne, koncepcije umjetnosti koju zagovara njegov jaki subjekt. Zbirka se od prijanjih razlikuje i sadrajno i formalno. Ve i ciklusi u njoj nose indikativne naslove koji signiraju ili bajkoliko-baladeskne figure Tobi, ili upuuju na neka univerzalna znaenja Kain, Veronikin rubac. Dragojevieva ideja svijeta je dosta konzervativna jer se vraa poecima kao budunosti tj. u procesu nalazi nelagodu. Lirski kaziva prihvaa ulogu izvjestitelja, komentatora, rezimera Karte, Ostanite, guteri. Glede forme, pjesnik sve vie rabi tip slobodnog stiha, neizometrine kitice sematiki zaokruene, ili pjesme u prozi koje se esejiziraju i misaoniziraju pa dakle sve vie tumae za razliku od prijanje faze kad su bile vie metaforike.

2.faza - zbirke etvrta ivotinja, 1972. i Prirodopis, 1974. su ostvarile novu Dragojevievu pjesniku fazu koju obiljeava mnogo vei stupanj "pada" u konkretnost. Prvu je fazu oznaila potraga za prvobitkom pa se bavila opostima, a ova opisuje takobitak u svojim konkretnim evidencijama. U tom su smislu knjige Izmiljotine, 1976., Razdoblje karbona, 1981., Rasuti teret, 1985. nadopisivanje, nadogradnja i dovravanje toga modela i u pjesnikoj i u esejistikoj vrsti. Prirodopis je realizacija relativno "istoga" pjesnikog projekta, izvedbom i idejom. Predmetni svijet u ovoj fazi je jasno naznaen i to u svojim kvalitetama. Prema modernom svijetu subjekt se odnosi ciniki i ironijski. Prirodopisu nije stalo do prirodoznanstvenog opisa objektivnog prirodnog bitka nego do naravitosti bia. Izmiljotine i Rasuti teret su uglavnom zapisi i eseji premda i u njima ima pjesnikih tekstova Bijelo. To nisu obini eseji nego anrovski hibridi, tj. poetini, asocijativni, meditativni. Lako je prepoznati i elemente kratke prie, bajkolikost, anegdote iz ivota, dosjetke, anrovski postmodernistiki.

12

Razdoblje karbona, 1981. poznata pitanja o bitku i biu iznose se nefilozofskim rjenikom to znai da je ponovo rije o miljenju, djelovanju i kazivanju. Jedan dio nosi naziv Karbon, a drugi Dnevnik karbona to znai da zbirka nudi pjesme i svojevrsni komentar, dnevnik nastajanja. No, tu nije rije o takvoj vrsti komentara, naprotiv, u sluaju kad je pjesma i komentar u istom tekstu komentar prethodi pjesmi Mjesto, Dolazak. Ako je dakle Karbon opjevavanje odreenog tematskog polja, "karboniziranje" svijeta do bjeline, nedostatka, opjevavanje sitnih stvari, onda je Dnevnik karbona komentar samo zato to brani diskurzivnu praksu, to istie ulogu jezika. Rije je o Dragojevievim fabulacijama to i eksplicira pjesma Fabulacija bolesti koja e biti prenesena, kao gotovo i treina drugog dijela zbirke, u Rasuti teret. U njoj je vie rije o jezinoj djelatnosti, govoru, prianju, fabulaciji (knjievnosti) kao lijeku. Pria se fabulira, stilizira i afirmira injenicu da se govorom uspostavlja stvarnost, red, poredak, do kojega je Dragojeviu stalo Rasuti teret je knjiga hibridnih meditativnih eseja i komentara, s moralnim i psiholokim elaboracijama, koji pobude i motive koristi iz sadanjosti (zemlje), budunosti (neba), lektire. Njegovo pjesnitvo, dinamino formom, "oponaa" ritam dananjice, koktel-kulture i koktelegzistencije, ali je idejno to pjesnitvo otklonjeno od takve ideje. Najee poinje pjevati s pozicija danas gotovo izgubljena svjetonazora.

3. faza esejistiko-meditativna proza Cvjetnoga trga, 1994., Zvjezdarnica, 1994. U ovoj fazi vidljivije rabi motivski inventar iz konkretnog, zbiljskoga svijeta, s radosnijim lirskim subjektom. Za Zvjezdarnicu je primijeeno da se odlikuje ekstatinou svjetlosti i sjaja, otvorenosti i vedrine, kliktanja i veselja, odnos uenja pred injeninou i obiljem totalitetnosti u razliitim partikularitetima (stvari, bia i pojave). Zvijezda nije nita drugo do simbolina transferacija iste supstancije prvobitka, i izvan je prostora i vremena. Lirski subjekt priziva prostor i medij iracionalnog. Dragojevi se u stanovitom smislu vraa poetku, odnosno nekim idejama i temama kojima je bio preokupiran u prijanjoj fazi, samo to su one ovdje eksplicitnije, pojednostavljenije. Rije je o fascinaciji pred injeninou univerzuma i njegovim jednostavnim zakonima pred kojima je subjekt u ekstatinoj poziciji. Spas moe biti u hodanju kao istinskoj terapiji. Filozofija i antropologija hodanja (koraka) dominanta je u ovoj fazi: to je otvoreno lice zemlje i prostor, vanjskost Krila koraka. U hodanju je oblik odnosno susret s oblicima. Zvjezdarnica slavi jednostavan ivot, srastao uz samu zemlju Avion. S druge strane slavi gotovo privatnost. Zbirka Hodanje uz prugu, 1997. nije toliko rije o hodanju i koracima koliko o hodanju pogleda. Zbog toga je naslov ipak primjeren pa je zbirka poetika pogleda to je zapravo trajna i temeljna Dragojevieva znaajka. Njome se vidi prostor jer Dragojevia vrijeme ne zanima. Zato postoji tema simultanosti i sinkronosti, prostora i voluminoznosti, tema slobode kao sferinosti i drugog mjesta, povezano s temom cjeline subjekta Sloboda, Na jednoj Fra Angelicovoj slici Tema mahnitosti i ludila koja odaje brigu za subjekt Tako, Sjena Iz toga proizlazi i borba za Apsolut Subjekta i pitanje imenovanja i ne/moi rijei Naravi prie, Imena riba. Poetiku pogleda jo "doktrinarnije" potvruju navedeni ciklusi Tamnije, Crte broda, Takoer kojima je do imenovanja zbog predmetnosti. JOSIP SEVER (1938. 1989.) 13

Kau da je njegov model antirazlogaki, da spada u post/avangardno pjesnitvo (pjesnitvo oznaiteljske scene, tj. pjesnitvo jezinog iskustva), ali Milanji se ini da su ti zakljuci doneseni zbog njegove druge zbirke. Prva zbirka Diktator, 1969. Druga zbirka Anarhokor, 1977. Kad je rije o Severovu pjesnitvu, nuno je ukazati na trovrsno njeno podrijetlo i dvovrsni njen poetiki postupak. Izvori su hrv. tradicija ujevievske prakse to se uoava na Severovim formalno-morfoloki pravilnim pjesmama, posebno onima pisanim izometrinim tipom vezanog stiha, sedmerca, deveterca, jedanaesterca, ili njihovom kombinacijom, grupiranih u katrene s pravilnom rimom, pri emu su strofe semantike cjeline . Drugi trag tradicije vodi do onog dijela hrv. pjesnitva koji je utjecao i prethodio pjesnicima "semantikog konkretizma", znai "jeziarima" tj. pjesnicima oznaiteljske scene: Quien, Ivi, Pavlovi, Slamnig, Stoi. Trei je izvor iskustvo ruske avangarde, futurizma. Sever jo vjeruje neoavangardistiki (i u tome je vjeran ak ruske avangarde) da je mogua poetizacija stvarnosti. Severu je najvaniji ritam: "primaran je ritam, vienje svijeta, jezik, zvunost imenovanih predmeta, meurijei koje su jako vane u sagledavanju pjesme".

14