IVAN GUNDULI: SUZE SINA RAZMETNOGA

Suze sina razmetnog (1622.) - religiozna poema u tri "plaa" to obrauje biblijsku parabolu iz Evanelja po Luki o grenom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oproteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Pria o mladievu sagreenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko znaenje: ocrtava nemarnost ovjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bjei odajui se grijehu. No grijeh dovodi ovjeka u bijedu i nesreu, pa se ovjek, shvaajui razliku izmeu Boga i svijeta, izmeu dobrote i svijeta ponovo vraa Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprata. Gunduli u osmerakim sestinama, kiticama od est osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagreenje, spoznaje i skruenje biblijskog grenog sina, ali i svaki ovjeka, nasljedujui poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi graena tako da posljednja dva stiha poentiraju znaenje prvih etiriju stihova, zatvarajui sestinu u malu, zatvorenu cjelinu. Naslov djela je metaforian: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja ovijeka, nego i metafora za knjievno djelo koje tako stanje opisuje. Po knjievnom obliku Suze pripadaju anru religiozne poeme, osobito proirenu u doba baroka, u doba sveope rekatolizacije ivota. Podjela poeme na tri djela, na tri plaa, nije samo formalne naravi; trolana struktura simbolizira supstancijalnu teoloku misao djela: grijeh, sagrjeenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomou boenskog milosra osnovne su teoloke misli ne samo Gundulievih Suza nego i kranske vjere. Idejna je nakana poeme itaocu kroz biblijsku parabolu i dramu ienja due opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan ivot. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grenog sina, s druge, kao dvoglasni pla evaneoskog sina i lirskog subjekta, poema je pria o svakom ovjeku, o egzistencijalnim, moralno-etikim problemima svakog pojedinca. Meutim, ta religiozna, kranska, moralno-didaktika poema svoju je izvanknjievnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani nain, te je ne samo vrhunac baroknog naina pisanja, vrhunac estetizacije knjievnog teksta u 17. stoljeu nego remek-djelo umjetnosti rijei, forme, stila u hrvatskoj knjievnosti uope.

Kao knjievna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgraene su na elementima svih triju knjievnih rodova: priajui priu o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznosei moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i ienja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujui vie stanja subjekta i refleksije o moralno-teolokim pitanjima nego vanjske dogaaje, poema nosi izrazite crte lirskog. Inspirirana teolokom milju o veliini Boijeg pratanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti itaocu kao nada i mogunost spasa. Priajui svoju priu i razmiljajui o grijehu i Bojem milosru, greni sin razmilja o svim vanim pitanjima ljudske egzistencije: ivotu, ljubavi, ljepoti, eni, grijehu, smrti, a najvie o Bogu. Razmiljajui npr. o ljubavi Gunduliev razmetni sin izrie ove i domiljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke ene: Ah, prem zie na priini I vrh morske tri pjene, Tjera vihar po planini, Omekava tvrde stjene, Malim sudom more prazni, Zmiju grije, lava blazni, Kae ropstvo, krije verigu, Ite zdravlje u nemoi, Kami i cvitju, cvit na snigu, Snig na suncu, sunce u noi, Vjeru u ljubavi tko god cijeni U nekrepkoj nai eni. Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o ivotu i svijetu: Eto ivot moj svjedoi Kakav svit je i to daje: Kad se smije pla uzroi, A kad plazni, tad izdaje; U uresnu lijepu sudu Zadri nalip i smrt hudu. Celovom te slaciijem truje, Grle te smrtno ubija; U hvalah te istijeh psuje, A u krepinah svijeh privija; Razlik obraz stavlja na se Kao zvijer ka se vjetrom pase.

Tiho s hitrim zasjedami Tjera iz srca svih bojazni, I unjeguje sprva i mami Pod prilikom od prijazni, Paka silnik plee i mee Tko se uzda u nj najvee. Tako i more u tiini S kraja pomorca u plav zove, A kad ga ima na puini, Skoi i uzavri na valove, I u potoopu ki na nj ori Prije smrti grob mu otvori. Ah, sad imam pamet hitru: Sve je to svijet gleda i dvori Na ognju vosku, dim na vitru, Snijeg na suncu, san o zori, Trenutje oka, strila iz luka Kijem potegne snana ruka. Ah, nije ivot ljudski drugo Neg smueno jedno more, Neg plav jedna ku udugo Biju vali kako gore; I sred ovijeh netom tmina ovjek se rodi, mrijet poina. Najvei broj stihova u poemi posveen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizike, smrti tjela: Bjei kud zna, to ho ini, Zapad i istok vas ophodi, I beskrajnoj po puini Svijet kruei Indije brodi, Krij se u jame gorskijeh hridi, Smrt svuda te slidom slidi. I nije stvari koja moe Ubjegnuti togaj suda; U pokoju sted raskoe Stroj bez misli i bez truda; Bran se orujem, zlato trati, Naa joj se odrvati!

Smrt ne gleda niije lice: Jednako se od nje tlae Siromane kuarice I kraljevske tej polae; Ona upored mee i valja Stara i mlada, roba i kralja. Vedre krune, teka rala Jednom kosom ona slama; Ljepos, blago, snaga i hvala Sve je prid njom na ognju slama; Gluha i slijepa bez obzira, Kud prohodi, sve satira. Misao o prolaznosti ivota, o sveprisutnosti smrti Gonduliev razmetni sin protee na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujui taj motiv s motivom usudne ovjekove podlonosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega to postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doivljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka: Gdi su istona carstva stara? Gdi gospodstvo od Rimljana? Svi pod plugom kijem svit hara Od bremena su uzorana; Jes tko njegda svijetom vlada, A ne zna mu se ime sada! Miru kraljevstva, mru gradovi, I njih plemstvo trava krije; A er je umrl ivot ovi, ovjek u srcu miran nije, A svaki dan vidi oito Da nije nitor vjekovito. Brijeme hara stanac kami I estoko gvozdje izjeda, A hoemo mi da nami Ki smo od zemlje svrhe ne da? A ako na je zgledan, Vas nije drugo neg hip jedan. to je bilo, prolo je vee, to ima biti, jo nije toga, A to je sada, za as nee Od proastja ostat svoga: Na hipu se brijeme vrti, Jedan hip je sve do smrti.

Upravo zato sve to je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vjenost, koja spaava od posvemanje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vjenost, vjeni ivot due, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano ovjeku, mogu spasiti ovjeka od njegove tragine vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija praktinog ivota. Gundulievo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema boanskome i vjenome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane. Kao to je po svojim motivskima sastavnicama Gundulieva poema izraz duha seienta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobinih i bizarnih metafora, nizajem neobinih pjesnikih slika i usporedbi, paradoksnim zakljucima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajvie konstruktivistikim i kometoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasino djelo baroknog stila. U Suzama sina razmetnoga na najsretniji nain spojile su se misli o prolaznosti ljepote i ivota, o relativnosti svega to postoji u vremenu, s milju o vjeri i ufanju u Boije milosre. A izraene su te misli karakteristinim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza dola u seientu toliko cijenjena domiljatost, inventivnost, ingenioznost, otroumnost, sposobnost zapanjujueg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podreeni temeljnoj funkciji teksta: oni slue proizvoenju zaudnosti, izazivaju zadivljenost, a istodobno navode ovjeka na spoznaju o njegovu poloaju u svijetu. Invokacija: To to Gunduli koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari antiki pisci. Ti s nebesa polji odi Meni duha prisvetoga, Ki od Boga osa ishodi I od tebe, Sina Boga, Da on objavi s mog glasa Za ma nauk to ti kaza! Kompozicija djela: Djelo je napisano u simetrinim osmercima, u strofama od est stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljea, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj knjievnosti pojavljuje se najprije u melodrami u drutvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulievim suzama i u Derviu S. urevia. Otada je karakteristian oblik hrvatske due pjesme, kraeg spjeva, poeme, a osim u osmerakom, pojavljuje se i u jedanesterakom ili pak dvanaesterakom obliku.

Lektire - download lektira:

www.lektire.org