NO ODLOMAK!

I Starcu Vukainu, iz sela Klepaca, u Hercegovini. Kad mu ustaki kolja, u Jasenovcu, odsijee uvo, Vukain, sa mirom sveca, odgovori: Samo ti, dijete, radi svoj posao!" Kad mu ustaa otkide i drugo uvo, pa nos, i kad mu izvadi oi, dobijae isti odgovor: Samo ti, dijete, radi svoj posao!"
Jedna za drugom, poee da se pale petrolejke. Iz tiine mraka, izronie mali i zaleeni prozori koji, pri slaboj svjetlosti, lie na kiljave baterijske lampe ili zamagljene fenjere. Stegao je mraz, zvidi vjetar, ni traga sinonoj prtini. Nita se ne uje. Ni maka da mjaukne, m pas da zalaje, ni ovjek da progovori. Samo mirkaju petrolejke, pa izgleda da su se, po toj breuljkastoj bjelini, rasuli svici ili biseri. Koliko je svitaca toliko je kua u selu samo kad bi, po ovom kijametu, bilo koga da lh prebroji. S jedne strane sela su litice: tutnji i odlijee u njima kad je mirna no i kad vuk zavija ili eljade progovori. Ove zore, meava je glasnija od svega, u vjetar i vjetru pjevaju prvi pijetlovi. Pa i Neretva, koja krklja kanjonom, kao da je prestala da tee: ne uje se ni grumen snijega da bune u vodu, ni ila ili grana kakvog drveta da se pomjeri. Polako svie, pomalja se rumenilo od Vueva i Zelengore. Srijeda je, 7. januar 1942. godine. U kui dvojice brae, starog prote Niifora i deda Stanoja Jugovia, bijae se, oko velike sofre, okupilo esnaestoro eljadi. U elu stola, kako mu godine i starjeinstvo nalau, suvonjavi i koati prota Niifor. Prolog mjeseca, napunio je sedamdeset i devet godina. Poero osamdesetu" kako je, alei se s ukuanima i komijama, govorio. Jedan je od rijetkih pismenih ljudi u tome kraju, krepkog zdravlja i otrog uma, svakakvog belaja preturio je preko glave, daleko dosee njegovo pamenje. U noima slinoj ovoj, pozivali ga na sijela, posaivali na poasno mjesto, usluivali ga prvog, i piem i guslama. ak bi i ene i djeca prestajali sa uorenjem i sitnim zaevicama i ogovaranjima po okovima, kad bi prota neto poeo da pria ili kad

NO ODLOMAK!

bi, podmazavi gudalo tamjanom, zabacio glavu unazad, preklopio trepavice, podigao desnu obrvu, opustio grlo i zapjevao. Umio je i da pjeva i da pripovijeda, podjednako ivo i zanimljivo. Pazio je da se ne ponavlja, vazda bi kazivao neto novo, a i kad bi ga salijetali da im opet ispria neto to su ve bili uli od njega, inio je to drugim rijeima, drugim redosljedom, uz nove detalje i sitnice, pa je liilo na novu priu i posve novi doivljaj. Imao je etrnaest godina kad je izbila Nevesinjska buna, a bio je ve momak stasao za enidbu kad je pala Turska i kad su, paradnim korakom, iza doboa, austrijski soldati uli u Hercegovinu. Priao je da su, tih davnih i mutnih godina, u kuu njegovog oca Boidara, navraali Vaso Pelagi, Mio Ljubibrati i gataki knez, pop Bogdan Zimonji. Svratio je, jednom, u prolazu, i Petar Mrkonji, unuk Karaorev i budui kralj Srbije. Poznavao je i Nea abrinovia, predstavio mu ga u Trebinju prota Pareanin, pola godine prije nego to e Neeljko, kao da kamenom izgoni ovcu iz zijana, u Sarajevu, na etalitu kraj Miljacke, da gaa bombom austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Priao bi esto o tim i drugim susretima, slikovito opisujui kako je ko bio obuen, kako je izgledao i ta je ko kome rekao. Oni koji bi ga sluali, inili bi to otvorenih usta i pritajenog disanja. Teko djetetu koje bi se, nekim sluajem, tada zasmijalo ili rasplakalo. Pamtio je i pratio jo razne druge stvari i zbivanja, poev od obiaja koji su vladali u njegovoj mladosti pa do porijekla sela i itavih familija. Kad bi se neko u Jugoviima ili povri oenio, dovoljno mu je bilo da zna ko su mladini roditelji pa da, odmah, razgrana porodinu lozu, i po oevoj i po majinoj liniji, stotinu godina unazad, a esto i sve do Kosova. O tome, o porijeklu mjesta i porodica u gatakom srezu, a i sire u Hercegovini, vodio je i neke svoje zabiljeke, teko je rei koliko tano i koliko redovno. Prizivali su ga i cijenili daleko izvan Jugovia. Da krsti djecu i sastavlja nova kumstva i prijateljstva, iao je sve do pred rat, ak do Stoca, Foe, Kalinovika i Nevesinja. Prvih godina poslije sloma Austrije i stvaranja Jugoslavije, na kumstva i bratimljenja esto su ga pozivali i zemljaci muhamedanske i katolike viere, bez zazora i straha da e zbog toga, kao u tursko ili vapsko doba, biti pijani u Mostaru, Sarajevu, Rimu ili Stambolu. U potonji kraj, ti pozivi su se prorijedili, a od proljetos, od raspada Jugoslavije i stvaranja Nezavisne Drave Hrvatske, posve i nestali. Nastupila su nova i zla vremena, pa stari Niifor, u svoju biljenicu

NO ODLOMAK!

koju uva pod jastukom, umjesto novih kumstava, zapisuje vijesti o jamama, o nou i masovnim pokoljima. itavom svijetu je objavljeno da su Nijemci i Talijani raskomadali i pritisnuli Jugoslaviju. U Jugoviima i oko Jugovia, meutim, on jo za ovih devet mjeseci, otkako je rat poeo, ne vidje ni vapske ni talijanske uniforme. Ima ih, uje, po varoima, ali premalo da bi vladale i da bi Hercegovinu drale na koljenima. ini to, za njihov raun, jedna druga sila, jedna druga vojska, za kojom, kud god krene, ostaju omeine i krvavi tragovi. Naa je najvea nesrea u tome to, izgleda, nai najvei dumani govore naim jezikom", zapisao je, prije neki dan, prota Ni ifor. Ne imadijae djece, ena mu jo mlada podlee suici, a njega minu volja za novim brakom i novim poinjanjem. Nedoivljenu oinsku ljubav zamijenio je estim putovanjima, novim susretima i razgovorima, a panju i brigu koju je nekad elio da pokae prema svom porodu prenio je na sinove i familiju brata Stanoja, sa kojim ivi u zadruzi, bez ijedne grke rijei ili prijeka pogleda. Stanoje je mladi od njega tri godine, iako je sipljiv i poguren, pa izgleda dosta starije. Jutros, za sofrom, on je s desnu stranu prote Niifora. Do njega je najstariji sin, Strahinja, a do Niifora najmladi, Dragia. Srednji, Radovan, umrije od kalja rikavca, kad su mu bile svega dvije godine. Strahinja i Dragia su jo u punoj snazi, iako su, i jedan i drugi, prevalili pedesetu, pa ih proljetos, u aprilskom ratu, ne bijae na spisku onih koje je komanda smatrala hitrim i snanim da brane domovinu. Ta dunost i ta ast pripala je njihovim sinovima: Strahinjinom jedincu, Bratomiru, i Dragiinim vojnicima, Vojku i Bojici. I trei, Trifko, bio je stasao za oruje, ali je, zahvaljui protinim vezama, zadran kod kue, kao jedina uzdanica i jedina muka mladica u familiji. Prota je to izveo vjeto i u potaji, da ne sazna ni Trifko ni bilo ko u porodici. U rat se odlazilo stegnuta srca, ali pjevajui. Bila je velika sramota ne prikriti strah, izbjei pozivu i ne obui uniformu. Tako je bilo u Jugoviima, moda neobino i nikako pametno, ali bez sumnje u skladu sa onim to su ti prostoduni i uglavnom neuki mladii osjeali za svoju kuu, za svoju dravu. U nekim susjednim selima, njihovi vrsnici inili su, medutim, sve samo da umaknu mobilizaciji i da ne stanu pod ratnu zastavu. Pa i oni koji su otili u sretanje napadau, preali su zgodnu priliku da tumaknu iz kolone i da, pri prvom pukaranju, okrenu lea ili dignu ruke i preu neprijatelju. Iz Osmanovia, komijskog i velikog sela koje se protee du gornjeg toka Neretve, u rat je otilo svega tridesetak momaka, a bilo ih je pet puta vise pozvanih. Skrili su se po okolnim umama i jarugama, zavukli se u

NO ODLOMAK!

budake i trapove, odakle su se, uz enluk i pjesmu, izvukli i pokazali tek kad im je javljeno da je rat gotov i da je propala Jugoslavija. Protina tri unuka svrstana su u Zetsku diviziju i upuena prema Skadru, u Albaniju. Niifor je uzjahao konja, otpratio ih do Gacka i tu se s njima pozdravio. Odnijeli su od kue, u vojnikim torbicama, samo par arapa, neto preobuke, malo bijelog mrsa i po pare penine pogae, koju im je, za srenog puta ispekla Strahinjina ena Mara, domaica kue, iako ne i najstarija glava meu enskom eljadi protine i Stanojeve familije. Prije nego e im razdijeliti pogau pogledala je neke are i oznake na kori, pratila kako i u kojim se sve pravcima granaju pukotine. Kazala je: Videla sam tri puta i svaki se vraa u kuu, uvae vas i sauvati Bog i Sveti Vasilije." Vratili su se etvrti dan po kapitulaciji, prvo Vojko i Bojica, a uvee, kad su mu se najmanje nadali, i Bratomir. Doli su gladni, utueni od sramote i neobrijani. Nareeno im je da je rat lzgubljen u trenutku kad su bili pred Skadrom i kad su, okrenutih lea, Talijani bezglavo bjeali niz Albaniju. Trojica oficira u Bratomirovom puku nijesu mogla da preive takvu sramotu, izvadili su pitolje i, ne krijui od vojske, sami sebi presudili. Prepjeaili su, od Skadra, pola Zetske Banovine: ili su koritom Bojane, prebacili se do golih brda ispod Lovena, zaobili, Cetinje i Podgoricu, pa preko Ostroga izduili u Banjane. Sklanja li su se od rijetkih talijanskih kolona koje bi se pojavile na pranjavim drumovima, a izbjegavali su susrete i sa starim Crnogorcima, koji su, ponieni porazom, okretali glavu od njih, pravili se da ih ne vide, neto gunali i pljuvali. Kad su osjetili hercegovako tlo pod sobom i spazili poznate pute pred sobom, za trenutak su minuli i umor, i bruka, i zlovolja. Udahnuli su punim plucima, mirisalo je proljee, po okolnim glavicama i Gatakom Polju pasle su ovce i goveda. Bili su daleko od pomisli da ih, ba tu, na kunom pragu, kod Saria Greda, eka zasjeda. Pored Vojka i Bojice, bila su ih jo osmorica: dvojica Fojniana, jedan momak sa Ribara, dvojica Koleana i trojica Slivljana. Nareeno im je da dignu ruke i bace oruje. ,,U ime naeg poglavnika Ante Pavelia i Nezavisne Drave Hrvatske, svi ste zarobljeni!" proderao se neki mukarac i, sa uperenom pukom, pomolio se iza jednog kamena. Prvi se, da zbuni i svoje i njihove, sna jedan od Slivljana. Skidajui puku s ramena, opalio je iznenada i nasumice, dovoljno da ostali poskau u zaklon, odviju bombe i rastjeraju fukaru iz oblinjih muslimanskih kua i koliba.

NO ODLOMAK!

Oruje su donijeli kui i nijesu ga predali vlastima, kako je bllo nareeno. Osjeali su se sigurnijim uz njega, a slutili su i da je rat tek poeo i da e puke i municija sa Skadra tek da progovore. Na nesreu, nijesu mogli naslutiti zavadu meu ustanicima, uskoro i kasapnicu meu kokardama i petokrakama, neprelazne i nerazruive bedeme i pregrade. Isprva su, sa tim pukama, odlazili pod barjak i jednih i drugih, zavisi ko bi ih prvi pozvao. Tui ustae, bilo je daleko vanije od nerazumnih i glupih arki da li se to lni u ime Kralja ili u ime Partije. Poslije kad je potekla krv i kad su poeli jedni drugima da deru kou i da se bacaju u jame, opet su se vratih kui, iskroili iz tog bratoubilakog kola i o klin da ra i eka pametnije dane, okaili oruje. I ostalo bi, vjerovatno, tu sve do ovog jutra, samo da prije mjesec i koji dan, ne upadoe partizani u kuu prote Nicifora. Prota se sklonio u umu dojavljeno mu je nekako na vrijeme da ga trae, da znaju za njegove veze sa etnikim vojvodom Mitrom eravicom i da e, sigurno, da ga ubiju. Prijateljstvo sa vojvodom" rekao je prota bratu Stanoju samo im slui kao izgovor. Naumili su da me likvidiraju i bez toga, uje li da su poeli da ubijaju redom ugledne ljude i bogate domaine. Prio mi je neki dan ojek da su bolesnog kneza Sekula Tokovia digli sa samrtnike postelje, natovarili ga na kljuse i strijeljali u prvoj dolini. Smlatili su ga, a stariji je jedanes godina od mene. Prota nije elio da ih eka, ali ne zbog toga to se prema njegovoj prii plaio ivotu i to se nije usuivao da ika sudbinu. Da me ubiju, i mrtav bih se rekao je Stanoju stidio njihovog zloina. Njihovog, ali i svog i naeg, jer smo ista kost i meso, i u tome je, a ne u mojoj smrti, strah i nevolja." Ustaama se, govorio je, kad bi uo da su poli da ga zakolju, ne bi ni pomjerio. Njima bi, a ne meni ni nikome mome, zauvijek ostao taj sramni biljeg da su ubijali uturume." Partizani ga, uglavnom, ne naoe, pretraili su itavu kuu, zavirivali u trap i jasle, peli se u pojatu i pipali po sijenu. Nali su neto drugo, ono to nijesu traili: tri puke, devet bombi i torbak municije. Sve su odnijeli.