Jedno od ratita drugog svjetskog rata, najmanje po broju angairanih snaga, ali ne

i po zanimljivosti onoga to se tamo dogaalo, jest sjeverna Afrika. Tamo su se, od

ulaska Italije u rat juna 1940. godine pa do sloma osovinskih armija u maju 1943, du
obale gotovo tri godine vodile operacije i bitke. Tu su se u poetku borile talijanska i
britanska armija, da bi se u bitku neto kasnije ukljuili i Nijemci, a na kraju i nove
britanske, njemake i talijanske snage.
Ova knjiga nema za cilj da prikae sva ratna zbivanja na sjevernoafrikom ratitu.
Njen autor je htio da iznese historiju njemakog Afrikog korpusa od dolaska
Nijemaca u Libiju u februaru 1941. godine pa sve do posljednjih operacija u Tunisu.
Ali, kako je ovaj Korpus bio kima osovinske njemako-talijanske armije u sjevernoj
Africi, njegove su operacije, bitke i bojevi poistovjeeni s borbama preostalih
osovinskih snaga u ijem se sastavu borio.
U polugodinjem hrvanju izmeu znatno brojnijih talijanskih snaga i malobrojne
britanske armije, talijanska glavna komanda sjeverne Afrike pokazala se nesposobnom
a njena vojska klonula duha. Talijanski poraz i katastrofalni gubici u decembru 1940.
godine upozoravali su da se uskoro moe oekivati gubitak cijele Libije, pa je
talijanska Vrhovna komanda zamolila Nijemce da tamo upute svoje trupe. Tako je
dolo do njemake intervencije.
Brzi pokretni rat koji je tada nametnuo komandant njemakog Afrikog korpusa
general Rommel nije odgovarao Britancima. Situacija se iz osnove promijenila:
britansko vojno rukovodstvo u sjevernoj Africi nije bilo doraslo operativnom voenju
rata kakvo je primijenio novi protivnik. Ono nije bilo u stanju da pravilno iskoristi
hrabrost to su je pokazali britanski vojnici, a u odgovarajuoj mjeri ni borbena
sredstva koja su im pristizala. Rjeenje kriza koje su nastale i trajale iduih dvadeset
mjeseci Britanci su traili u smjenjivanju svojih komandanata, ba kao to su to ranije
radili Talijani. Tako su otili generali Wavell, Auchinleck, Cunningham i Ritchie.
Britanci su odasvud prikupljali sredstva i ivu silu da bi odoljeli neprijatelju, pa je
britanska armija u sjevernoj Africi postala areni skup sastavljen od Britanaca,
Indijaca, Novozelanana, Australaca, Junoafrikanaca, Francuza, Grka i Poljaka. S
druge strane Rommel, tada ve na elu njemako-talijanske armije, nastojao je to
prije postii konanu pobjedu racionalnom upotrebom snaga i smjelim operativnim
rjeenjima; njegove nade da dobije znatna pojaanja u ljudstvu i sredstvima nisu se
nikada ispunile.
Rommelovi uspjesi prvih mjeseci 1941. i u 1942. godini i u Britanaca i Nijemaca
stvorili su od njega ivu legendu, a Afriki je korpus smatran nesavladivom snagom.
U stvari, takvim tumaenjima Britanci su traili opravdanja za vlastite neuspjehe, za
nesposobnost tadanjeg visokog vojnog rukovodstva na Bliskom istoku, za njegovo
ustruavanje da brzo primijeni steena iskustva i prilagodi se protivniku; a kod
Nijemaca je to uvrstilo vjeru u nepobjedivost njemake vojske. Autor ove knjige nije
se ustruavao da o svemu tome kae mnogu gorku istinu i da uputi mnoge rijei
kritike.
Rommelove kvalitete su neosporne, ali ne izuzetne. On je na afriki front prenio
nov, dinamian nain ratovanja, pun brzih odluka i rjeenja, nasuprot klasinom
nainu voenja borbe njegova protivnika, sporog u odluivanju i izvrenju operacija,
nain koji je bio karakteristian i za Rommelova talijanskog saveznika. Moda je
ocjenu o Rommelu najbolje dao njegov autant Schmidt, koji je kazao, kako ga
navodi autor, da Rommel nije bio ni genije ni nadovjek, nego je posjedovao
dovitljivu matu s velikim razumijevanjem za mogunost Afrikog korpusa.
Treba priznati da je komanda Afrikog korpusa bila sposoban i uigran tim jedne
dobro obuene formacije, kojoj protivnik nije mogao suprotstaviti iste kvalitete. Osim
toga, Afriki korpus je primjer kako jedna borbena, relativno manja snaga, kad je
dobro voena, moe pobjeivati brojem i opremom jaeg neprijatelja. Tu je tajna
uspjeha Afrikog korpusa. To su Britanci dobro znali i ubrzo su uvidjeli da samo
velikom nadmoi u ljudstvu i materijalu mogu pobijediti takvog protivnika. U drugoj
polovici 1942. godine kada je njemako-talijanska armija duboko prodrla u Egipat, u
Kairu i Aleksandriji ula se uplaena opomena Rommel ante portas. Ali, ve
oktobarskih dana, prije rjeavajue bitke kod E1 Alameina, uoeni su jasni znaci is-
crpljenosti njemako-talijanske afrike armije. U toj bici poetkom novembra 1942.
godine istopila se njena preostala snaga, a Afriki je korpus gotovo prestao postojati;
ono to je od njega ostalo, bila je samo sjena koja je, nakon drugog povlaenja, u
Tunisu iezla s ratne pozornice.
Obje su strane rat u sjevernoj Africi od poetka do kraja objanjavale kao primjer
rata bez mrnje i vitekog obrauna. Ali treba imati na umu da su obje
protivnike armije ratovale na tuem tlu; nijednoj sjeverna Afrika nije bila domovina.
Obje vojske bile su izolirane ravnodunou arapskog svijeta koji ni u jednoj od njih
nije vidio oslobodioce, a sva njihova panja i napori bili su usredotoeni na to bre
postizanje pobjede nad protivnikom, to nije ostavljalo prostora prljavom ratu
kakav su osvajake sile vodile u Evropi.
Zanimljivi tokovi i obrti rata u sjevernoj Africi ostavili su mnogo mogunosti
pobjednicima da veliaju svoj uspjeh, a pobijeenima da opravdaju svoj poraz. Ova
knjiga K. J. Mackseya pokuaj je da se pronae ravnotea tih krajnosti, kakvu je
mogao dati autor koji pripada pobjednikoj strani.


Poetkom februara 1941. talijanski posjednici u Tripolitaniji ivjeli su u strahu i
panici. Razlog je bio jasan: talijanska vojska, odnosno ono to je od nje ostalo, duboko
je bila demoralizirana zbog poraza, njeni ostaci nisu vie imali snage za borbu. Ali
Talijani nisu samo u Tripolitaniji pokazivali znakove sloma. Kolonijalna armija bila je
poraena i u istonoj Africi i nalazila se u potpunom rasulu. U Albaniji se napad kojim
se Mussolini (Musolini) oduevljavao, to ga je poeo jo u novembru s namjerom da
osvoji Grku, sada pretvorio u borbu za odravanje steenih uporita zbog velike
grke protuofenzive koja je nagovjetavala Talijanima poraz, poput onog to su im
nanijeli Britanci u Africi.
ak borbeno raspoloeni Britanci koji su drali otok izmeu domovine i
Tripolitanije, napadali su u zraku i na moru konvoje koji su nastojali ojaati snage
Osovine u Tripolitaniji. Konvoje su titili Luftwafe i Regia Aeronautica, ali ni to nije
pomoglo, jer je snabdijevanje bilo vrlo oskudno. Tako su talijanski graani u Africi,
sluajui svoje vojnike kako otvoreno govore o pakiranju i odlasku u Evropu, jo vie
strahovali. Znali su da, ako budu ostavljeni na milost i nemilost Arapima, u njih nee
naii na simpatije. Ali ba u to vrijeme, ne iz ljubavi ih humanih razloga, Adolf Hitler
je odluio da pomogne svojem osovinskom savezniku koepernom Benitu
Mussoliniju. Brze pobjede u Evropi, neskriveni prezir prema slabom poloaju svog
saveznika i stvarna ocjena njemakih snaga, koje nisu neiscrpne (pogotovo
namjeravajui da te godine napadne Balkan i Sovjetski Savez) bili su faktori koje je
morao uzeti u obzir. Ali unato svemu, Hitler nije mogao dopustiti potpun poraz
Talijana na bilo kojem bojitu. Jer da je to dopustio, izloio bi ih britanskim napadima
na moru koji bi eventualno mogli promijeniti granice njegova tek stvorena carstva.
Italija, kojoj je bila potrebna pomo, prihvatila je, ali samo toliko da ponovno uvrsti
uzdrmane poloaje na granicama. Odsad pa dalje, Njemaka je neprekidno poveavala
pomo svojim slabijim saveznicima, postavljajui s vremena na vrijeme pitanje ne bi
li moda bilo bolje za Italiju da je od poetka ostala neutralna. Za zabrinute talijanske
koloniste dolazak jednog heinkela (hainkela) ili bombardera u Castel Benito 12.
februara, znaio je samo dolazak jo jednog njemakog aviona kakvi su ve nekoliko
dana dolijetali i odlazili sa Sicilije i natrag, a iji je zadatak bio uspostavljanje baze
Luftwaffe u blizini Tripolija. Prisustvo njemakih jedinica imalo je umirujue djelo-
vanje jae od nesretnoga, upravo pristiglog 10. talijanskog korpusa, zapravo
njegovih dijelova, oklopne divizije Ariete, koja je tuda prola na svom putu na bojite
na istoku. Iz tog bombardera, heinkela 111, iziao je general, niska rasta, stroga ali
otvorena pogleda, brz i dinamian u govoru i kretnjama, ovjek koji e ubrzo
promijeniti pravac dogaaja u sjevernoj Africi. To je bio Erwin Rommel (Ervin
Romel), koji je kao mlai oficir sudjelovao u bici kod Kobarida 1917. godine, bio
svjedok njemake pobjede u Poljskoj 1939. kao komandant Hitlerove line pratnje i
koji je 1940. u Francusku vodio 7. oklopnu diviziju velike udarne snage, sa eljom da
odigra znaajnu ulogu u razbijanju anglo-francuskih armija.
A sada je stajao na rubu pustinje, ocjenjujui u glavi da li da napadne to prije
bude mogao. Ali, to bi se protivilo Hitlerovom nareenju, da ne poinje ofenzivu dok
ne stignu kompletne njemake oklopne jedinice. Imao je u vidu bojazni talijanske
Vrhovne komande u Rimu da e Britanci pokuati osvojiti itavu Tripolitaniju, i
nareenja da Luftwaffe ne smije bombardirati Bengazi zbog talijanskih graana koji
tamo ive. Rommel je vjerovao da suvremeno ratovanje trai neprekidan pokret i da
defenziva ni u kojem sluaju ne iskljuuje manje napadne akcije. Ali mnogo je ovisilo
o tome to bi Britanci mogli uiniti prije nego on razvije svoju strategiju.
Pustinjska armija generala Wavella (Vejvel) prodrla je do E1 Agheile (E1 Agejle)
nakon to je pokazala izvanrednu pokretljivost u pustinji, upotrebljavajui lagane (i
provokativno male) motorizirane snage koje su stalnom vjebom i prilagoivanjem u
pustinji postale elitne. Talijani i Rommel mogli su pretpostaviti da e Britanci
nastaviti napredovanje obalom prema Tripoliju, jer poetkom februara nisu imali
jedinica koje bi mogli suprotstaviti, a talijanski plan da brane poloaj kod Buerata, na
pola puta izmeu Tripolija i Agheile, bio je manje nego nada. Ve se znalo da
britanske izvidnice ponegdje duboko prodiru u Tripolitaniju, moda kao prethodnice
novog napada glavnine armije pa ipak je Rommel ve sada intuitivno planirao, iako je
imao veoma malo obavjetenja o neprijatelju. Samo je sluajno mogao znati da je
porazan udarac koji je zadesio Grazianijevu (Gracijanijevu) armiju kod Beda Fona,
koji joj je nanio britanski general OConnor (OKonor) 7. februara sa samo 32 tenka i
tri tisue ljudi. Mogao je samo pretpostavljati da je taj napor iscrpio Britance koji su
zapravo u tom trenutku preli u pozicijsku obranu u Kirenaici (titile su ih slabe
oklopne snage), dok su gotovo sve to se moglo upotrijebiti poslali u Grku, zbog
politike obaveze hrabrom, ali slabom savezniku. Podsvjesno Rommel je bio zabrinut
kako e se njemake snage snai u potpuno novoj okolini u tako kratkom vremenu.
Moglo bi biti veoma teko, ako ne zbog tehnikih, a ono zbog psiholokih razloga.
Pustinja omoguuje mnoge nepredvienosti za one koji je ne poznaju. Promjenljiva
kao ena koja moe mrziti i biti veoma temperamentna, a malo zatim pokazuje drugo
lice, ljepotu i draest. Veoma lako osvoji ovjeka. On se trudi da nadjaa njezine
nestalnosti, a pri tome osjea ili duboku ljubav prema njoj ili se osjea prevaren pa
bjesni.
Uglavnom, pustinja je bezvodna pusto, vrua danju, a nou strahovito hladna.
Prirodna vegetacija raste samo na mjestima gdje su talijanski kolonisti navodnjavali, a
to je u uskom obalnom pojasu i u okolici veih gradova. Ipak i u unutranjosti ima
mjestimino izvora oko kojih ive nomadska plemena i koji su mnogo puta spasili
izgubljene putnike da ne umru od ei. U toj suhoj zemlji ovjek mora imati sve uza
se, a ono bez ega ne moe biti jest voda. Ne bi se moglo rei da pustinja ima
odreeni topografski oblik. Tu ima strmih nagiba poput onih u Halfaji na egipatskoj
granici, slanih movara na jugu pustinje zapadno od E1 Alameina, velikih pjeanih
mora koja se polako pomiu i onemoguuju kretanje u zemlji koja ima samo jednu
glavnu obalnu cestu i mnogo nesigurnih putova u unutranjosti. Snabdijevanje snaga
na obali bio je mnogo manji problem od onih s kojima su bile suoene snage u
unutranjosti. Obalni promet vrio se preko luka i cestama. U unutranjosti osjeaj
pravca pri vonji gubi svaki smisao, pjeane oluje esto unitavaju sve oznake, a
fatamorgana ruga se ljudskom osjeaju udaljenosti.
Rommel je morao mnogo nauiti u veoma kratkom vremenskom razdoblju; to se
odnosilo i na njegove ljude. injenica da su Talijani posjedovali vee iskustvo u
pustinji od njih, nagnalo je generala Gariboldija, tadanjeg komandanta talijanskih
snaga u sjevernoj Africi, da pokua prikazati Rommela kako ne poznaje tajne koje
pustinja krije i tako ga je zapravo izazivao na jo veu agresivnost. Gariboldijevo
miljenje o tome kako Rommel jedva ima pojma o tekoama ratovanja u pustinji,
izazvalo je odgovor:
Nee mi trebati dugo da ih upoznam... Pogledat u ih iz zraka danas
poslijepodne, a veeras u o njima izvijestiti Vrhovnu komandu.
Ipak je Gariboldi dobro procijenio. Pustinjski uvjeti, samoa u beskrajnom
praznom prostoru, navigacijski problemi, fatamorgana, to je samo nekoliko fenomena
koji mogu uzrokovati razorne pojave kod ljudi i strojeva. Ne moe se rei da je
Rommelov Afriki korpus imao vremena da se navikne na te prilike. Prethodnica, 5.
laka divizija, bila je tek nedavno formirana iz dijela 3. oklopne divizije, opremljena s
manje sredstava nego obina oklopna divizija. Imala je samo jednu 5. oklopnu
brigadu, od dva tenkovska bataljona sa 150 tenkova, s tri pjeadijska bataljona,
artiljeriju i 3. izviaki bataljon.
Rommel je ponosno sluao talijanske pohvale o kvaliteti njemakog naoruanja
koje se sastojalo samo od 80 tekih tenkova Mark III i IV. (Rommel je pomiljao da
neke folksvagene maskira u tenkove.) Iako pokretljivost njemake mainerije nije
dolazila u pitanje, u Evropi je bilo premalo vremena da se adaptira na pustinjske
uvjete. Krajnje teki uvjeti ratovanja nametnuli su glavni teret njemakim oklopnim
jedinicama, a Rommell pjeak osjeao je manju naklonost prema mehanizaciji
od nekog generala oklopnih jedinica. Zbog toga je esto zahtijevao vie nego to se
moglo i ponekad je to i dobio!
Nema sumnje da je Afriki korpus, iako brojno mnogo slabiji od talijanske armije
u Tripalitaniji, nosio itav teret borbe Osovine o sjevernoj Africi otkako je stigao u
nju. Kasnije se poveao za dvije oklopne divizije. To su bile 15. oklopna i 5. laka koja
je preimenovana u 21. oklopnu. Kasnije je trebala stii 90. laka divizija. Afriki
korpus bio je od poetka glavna snaga svake akcije, snaga Osovine u pustinji.
Gdjegod se pojavio, dolo je do borbe. Kad ga nije bilo na vidiku, Britanci su zastali u
sumnji. Ali kad se pojavio, morali su raunati s njim kao ishoditem erupcije.






Peti oklopni puk na pustinjskoj cesti.


'Roda' s koje je Rommel esto pratio tok vojnih operacija.


Zarobljeni Britanski generali O'Connor i Gambier-Parry


Britanski i Indijski zarobljenici.


Primjedbe redakcije: Za geografske karte vojnih operacija u ovoj knjizi koritene su
originalne (engleske) karte Ballantaynove serije.


asovi osvjeenja.


Odmor usred pustinje.


Zrani pogled na Tobruk, jedno od najvanijih ratnih poprita u sjevernoj Africi.


Meu peinama prolaza Halfaya.


Glavnina Afrikog korpusa stigla je u Tripoli 14. februara 1941. Do tada je
Rommel izvrio izvianje i s Mussolinijevim odobrenjem preuzeo komandu svih trupa
na frontu. Taj dan bilo je nekim talijanskim jedinicama nareeno da idu na Sirtski
front. Njih je za dvadeset etiri sata slijedio njemaki 3. izviaki bataljon kao i jedan
protutenkovski bataljon. Stigli su u Sirtu 16. februara. Ve je tada Rommel odluio
ne sluati dobivena nareenja, ve se osloniti na izvianje. Stoga ne iznenauje to
je prvi sukob s Britancima bio ve 8. februara, daleko od Sirte sto dvadeset
kilometara. Do tog je trenutka Rommel proirio svoju procjenu britanskih namjera, a
njihovo neodgovaranje na njemake provokacije uvjerilo ga je da ne treba oekivati
njihova dalja prodiranja na zapad. S tim je uvjerenjem odletio 19. marta u Berlin. Bilo
je to upravo kad je 5. oklopni puk stigao u Afriku i uputio se na front. Rommel je elio
dobiti Hitlerovo doputenje za poduzimanje ofenzive kako bi povratio itavu
Kirenaiku, iako je ve prije svog odlaska naredio pokret prema E1 Agheili. U Berlinu
je bio hladno doekan. Feldmaral Brauchitsch (Brauhi) najavio je da ubrzo
namjerava podrati protuofenzivu u Africi, zatim da nee biti dopunskih sredstava
osim onih ve prije odreenih, ali da bi ipak mogao biti izvren jedan napad negdje
poetkom maja, nakon to stigne 15. oklopna divizija. Nitko nije Rommelu govorio o
planovima da se napadne Rusija i Balkan (vjerojatno bi bio potiten da je za njih
doznao).
Na afriku predstavu u Berlinu su od poetka gledali tako da Afriki korpus
nee dobivati odve pomoi i da se nikada nee uklopiti u vaniju strategiju Osovine.
Unato tome, Rommel se vratio u Afriku ne odustajui od napada na E1 Agheilu koji
je ve prije isplanirao. Izvijestio je Berlin 4. marta ne samo da je El Agheila pala nego
i da su se Britanci povukli do tjesnaca Mersa Brega. Rommel je bio uzbuen ve i
zbog toga to je uinio ono to je Berlin odgodio na dva mjeseca.
On i njegov Korpus, uei veoma brzo u dugim pustinjskim marevima i paljivo
ogranienim akcijama, mogli bi biti jo samouvjereniji da su bolje znali stanje svojih
protivnika. Britanci su, naime, neke ljude morali poslati na odmor, a neke su
premjestili na druge frontove. Na njihovim su mjestima bile sada neiskusne trupe pod
neiskusnim komandantima iji planovi nisu pristajali podneblju koje su se oni nadali
braniti niti neprijatelju kakvog su imali. General Wavell je svoju panju usmjerio na
mnotvo problema to su se javljali u njegovim jedinicama na raznim frontovima, ali
ni u tome nije uspio. Jasno, on je morao pokazati povjerenje u svoje podreene
komandante, ali general Wilson (Vilson) prije svog odlaska u Grku dao je potpuno
pogrenu procjenu o jaini obrane u tjesnacu juno od Bengazija. General Neame
(Nim), koji je preuzeo Wilsonovo mjesto, bio je nepovjerljiv i predlagao je neprak-
tine planove.
Wavellova obavjetajna sluba davala je samo nepotpune podatke o njemakom
rasporedu i snagama. Zapravo, ef vojne obavjetajne slube nagovijestio je iznenadni
njemaki napad na Kirenaiku. Ali Wavell, koji je bio poput Brauchitscha praktiki i
ortodoksan general, odbijao je da postoji takva mogunost do maja. Normalan
vojniki razum, mislio je, sprijeit e takav opasan pothvat. Britanci su u ljudstvu i
materijalu stajali na tim poloajima. Jedini elementi koji su sposobni preivjeti u
pokretnoj pustinjskoj borbi jesu aklimatizirane, mehanizirane ili, jo bolje, oklopne
jedinice. Britanska 2. oklopna divizija, meutim, vie je po imenu a manje stvarno bila
takva, jer su njezine jedinice (osim jedne iznimke) prvi put stigle u pustinju. Tenkovi
su im bili istroeni, a jedini iskusni puk koji je dojurio s Delte, imao je samo talijanske
M 13 tenkove zaplijenjene kod Bede Foma. Najbolja pjeadijska formacija bila je 9.
australska divizija. Ali ona se tek trebala dokazati, a u svakom sluaju morala je
poslati jednu od svoje tri brigade u Tobruk da dovede u red stare talijanske obrambene
poloaje, djelomino zato to se snabdijevanje, koje je bilo organizirano na
administrativnom naelu, nije moglo proiriti na vie jedinica izvan 2. oklopne
divizije i jo dvije pjeadijske. Rommel je u odreenoj mjeri naslutio slabosti
britanskog rasporeda, ve kao rezultat prislune radio-slube, zatim pasivnosti Bri-
tanaca na njemake provokacije, veoma malu zranu aktivnost (u to vrijeme RAF
britansko ratno zrakoplovstvo imao je na smotri samo dva lovca, jednog
bombardera i jednu eskadrilu u pustinji). Ohrabrena svim tim 5. laka divizija je 31.
marta napala Mersa Bregu. Tu je prvi put doivjela jak otpor jednoga pjeadijskog
bataljona, puka poljske artiljerije i puka protutenkovskih topova.
Rommel se jo prole godine u maju borio s Britancima u Francuskoj i cijenio je
njihovu upornost; 3. oklopna divizija, majka 3. lake divizije, borila se jednom s
Francuzima i znala je s njima lake izai na kraj. Kasno poslijepodne dolo je do
krize: 5. laka divizija bila je zaustavljena u prolazu dugom trinaest kilometara izmeu
movare i mora. Britanski komandant, svjestan da se njegovi ljudi bore posljednjim
snagama, uveo je tenkove 3. oklopne brigade u protunapad. U to vrijeme 5. laka se
upravo nastojala ponovno prikupiti za novi napad, jer je za trenutak izgubila
ravnoteu.
Ali general-major Gambier-Parry (Gembir-Pari), koji je bio komandant 2. oklopne
divizije, odbio je da poalje oklopnu brigadu u protunapad, smatrajui da je kasno jer
e uskoro pasti mrak. Umjesto toga trebao se pripremati za slijedei napad Afrikog
korpusa. Nekoliko se vanih psiholokih prekretnica dogodilo u svega nekoliko sati.
Britanci su bili protjerani s jednog od malobrojnih obrambenih poloaja blizu obale i
sada su se sa slabim snagama morali boriti u otvorenoj pustinji s mnogo snanijim
neprijateljem. Drugo, Afriki je korpus dobio svoju prvu borbu sa relativno snanim
neprijateljem i zbog toga se njegov komandant ohrabrio, stekao samopouzdanje i
pripremio se za sve ono to e doi. Osim toga, Rommel je sada dokazao ono to je
prije pretpostavljao, to jest da su Britanci zreli da ih se napadne. Ne samo da ne treba
ekati do maja napad na E1 Agheilu nego e moda uspjeti osvojiti cijelu
Kirenaiku. Britanci su klonuli sada e on napadati.
Pribliili su se E1 Agheili 2. aprila. Rommel je razmiljao kojom od tri ceste da
krene. Jedna je ila na sjever prema Bengaziju, sreditu snabdijevanja, druga istono, a
zatim sjeveroistono, prema Mechili (Mekili) preko Tengedera duboko u
neprijateljsku pozadinu; trea, dijelei prve dvije, ila je prema Musu, a odatle takoer
u Mechili. Pravila ratovanja propisivala su da komandant ne smije podijeliti svoje
snage pred neporaenim neprijateljem. Rommel se toga nije drao i podijelio je 3.
diviziju na tri dijela i svaku poslao svojim putem. U isto je vrijeme pozvao talijanske
jedinice koje su sada zaposjedale ponovno osvojeno zemljite. Rommel je talijanske
pokretne jedinice kombinirao s oklopnim njemakim jedinicama. Tako je stvorio
pokretnu masu koja e se pretvoriti u trkau, mobilnu udarnu snagu Afriki korpus.
Britanski generali olakali su im prodor kad je Wavell uveo podijeljenu
odgovornost u sistemu rukovoenja. Kad je stigao u Barcu (Barku), Neamovo sjedite,
zakljuio je da je Neame izgubio kontrolu nad borbom i naredio da njegovu dunost
preuzme general OConnor, pobjednik kod Bede. Istovremeno je prekrio svoju
prethodnu zapovijest da predaju Bengazi ako se to bude moralo. To je razdvojilo 2.
oklopnu diviziju, protiv Gambijerove elje da ostane prikupljena, jer je 2. aprila
njegova zatitna grupa morala po Wawellovom nareenju otii na posebni zadatak
trebala je tititi Bengazi. U svakom sluaju 3. oklopna brigada imala je samo dvadeset
i dva srednja i dvadeset pet lakih tenkova od kojih e, prema Gambier-Parrijevoj
ocjeni, na svakih petnaest kilometara izgubiti po jedan. Osim toga, OConnor,
nespreman da preuzme komandu usred borbe, sloio se samo da bude Neameov
savjetnik. Nekoliko puta tenkovi su se sudarili. Sukob se zavrio prilino uspjeno:
upotreba beduinskih atora u svrhu maskiranja britanskih prednjih tenkova pokazala je
Afrikom korpusu da se ratne varke upotrebljavaju uspjeno u pustinji isto kao i na
drugim ratitima. Rommel je ipak nadirao naprijed neodoljivom estinom,
svladavajui svaki otpor, ak i svojih saveznika. Gariboldi ga je opominjao i nastojao
da zaustavi nepromiljeni prodor. Rommel je jednostavno rekao da nema namjeru
propustiti bilo koju dobru priliku da ostane neiskoritena. Odbio je, takoer,
talijanski prijedlog da izvijesti Rim o stanju i trai njegov savjet. Sreom, nesporazum
se izgladio kad je stigla vijest iz njemake Vrhovne komande da Rommel ima
odrijeene ruke na frontu.
Britanska obrana se povukla. Istodobno su se javile poetne slabosti Afrikog
korpusa. Tenkovima, koji su upotrebljeni u potpuno drugim uvjetima borbe, bilo je
potrebno rastavljanje i ienje nakon svakih 1500 kilometara umjesto nakon
dvostruko toliko preenog puta. Snabdijevanje benzinom predstavljalo je veliku
tekou. Ali kad je general Streich (trajh), komandant 5. lake divizije, raportirao 3.
aprila da e mu trebati etiri dana da dopremi dovoljno benzina potrebnog za napredo-
vanje, strogo mu je bilo nareeno da isprazni sve maine i da ravnomjerno rasporedi
sve rezerve i za dvadeset etiri sata krene dalje. U jeku borbe Rommel je zahtijevao od
svojih jedinica ponaanje kakvo je bilo normalno u njegovoj staroj 7. oklopnoj
diviziji godinu dana prije. Ljudi su prigovarali, ali ponosni zbog pobjede radili su s jo
vie truda da bi zadovoljili komande ovjeka koji je nareivao iz zraka ili iz lakog
vozila koje se kretalo sasvim naprijed. Mnogi koji su se izgubili ili su puzali, a ne
trali kako je on naredio, nali su se kasnije pred bijesnim generalom koji im je odrao
bukvicu.
Potpuno nesmetano nastavila se 4. aprila triput produena ofenziva. Opkolili su s
istoka i zapada rasturenu 2. oklopnu diviziju. Trei izviaki bataljon uao je u
Bengazi gotovo bez otpora, suoivi se samo sa zapaljenim britanskim skladitima.
Ali kad su krenuli na istok, sukobili su se kod Er Regima s jednim australijskim
bataljonom podranim od dvadeset pet topova, i tu su bili odbaeni. Druge dvije
osovinske kolone prole su razliitim putovima u Mechili, svaka s dovoljnim brojem
tenkova, vatrenog oruja i pjeadije sposobne za izvravanje svakog zadatka. Po
najudaljenijoj cesti u unutranjosti kretala se talijanska oklopna divizija Ariete. Na-
predovala je putem koji su talijanski generali zvali velika stupica. Ali Rommel je
sam krenuo tim putem jer, kako je rekao, vie vjerujem u vlastito osmatranje. Dobro
je procijenio. I ta grupa koju je vodio general Schwerin (verin), ubrzo je postala
glavna opasnost za Britance, mnogo vea od grupe pukovnika Olbricha (Olbriha),
koja je napredovala prema Msusu, koju je teak put i nedostatak benzina doveo u
teak poloaj. Schwerin je stigao 6. aprila u Mechili duboko u britansku pozadinu i
bez opasnosti. Razvuena, tuena po dijelovima i opkoljena, 2. britanska oklopna
divizija praktiki je prestala postojati, tako da je ostala samo 2. australijska divizija,
zapadno od Mechilija, i mogla je uiniti samo jednu stvar povui se to bre u
rajon Tobruka.
Mechili, konstatirao je Rommel, drala je 3. indijska motorizirana brigada (jedna
pjeadijska grupa gotovo bez protutenkovskih orua) popunjena dolutalim vojnicima.
Zapravo, svuda u pustinji bilo je ljudi i strojeva koji su leali rasuti uokolo. Sve je bilo
izmijeano, prijatelj i neprijatelj zajedno. Jednom se Rommel gotovo spustio svojim
strochom (trohom) kraj britanske kolone vojnika zamijenivi ih za svoje. U
Mechiliju i dalje cestom prema Derni bilo je nekoliko zarobljenih britanskih generala.
Tu su bili svi osim Morsheada (Morscheda) iz 9. divizije. ak je i OConnor bio meu
njima, a kad je ispad iz Mechilija propao, naao se i general Gambier-Parry. Do 7.
aprila britanska vlast nad Srednjim istokom bila je izloena opasnosti. Njena je obrana
u pustinji bila razbijena osim 9. divizije i nekih manjih dijelova oklopnih i
artiljerijskih jedinica koje su branile Tobruk, dok je istono glavni put za Egipat bio
otvoren i bez obrane. Jasno, Afriki korpus ili bolje reeno 5. laka divizija, bila je ve
takoer iscrpljena: s dijelom ve istroene opreme, bili su bez benzina na putovima
koji iz Agedabije vode na istok. Po svemu obje su strane trebale odmor, ali
strategijska situacija to nije doputala. Britanske snage koje su, u prvom redu, bile
namijenjene za Grku, sada su se morale odmah poslati u Kirenaiku.
S druge strane Rommel nije smio dopustiti da izgubi inicijativu ni za trenutak.
Zastoj i odmor bili su luksuz koji Afriki korpus sebi nije mogao dopustiti poput
balerine u arobnim papuama koja vie ne moe prestati plesati kad zasvira muzika.
Znojei se, napreui se, Afriki korpus, odnosno njegovi razvueni dijelovi, prikupili
su se negdje pred Mechilijem, a slijedili su ih Talijani. Prethodnica 15. oklopne
divizije pridruila im se 10. aprila iji je komandant bio general von Prittwitz (fon
Pritvic). Ni za njega, kao ni za Rommela, nije bilo odmora, jer je Rommel 10. aprila
znao da su Britanci slomljeni i da kad osvoji Tobruk i osigura snabdijevanje svojih
jedinica, nee biti zapreka da se uputi na Sueski kanal. Zapaena urba kojom je
prikupljao svoje jedinice bila je potpuno opravdana, jer je Rommel vjerovao da e
samo konstantno jakim pritiskom moi prisiliti Britance na stalno povlaenje. ak
tovie, Luftwaffe je izviajui konstatirala znakove priprema u obrambenom
perimetru Tobruka, pa je Rommel naredio pokret jedinica prema toj luci pod ko-
mandom von Prittwitza. Ali, umorni ljudi skloni su grekama, pa se sada vidjelo da su
napori prolog tjedna oslabili borbenu estinu Afrikog korpusa.
Trei izviaki bataljon s preostalim dijelovima 5. lake divizije, talijanskim
divizijama Brescia (Brea) i Ariete stigli su pojedinanoo pred Tobruk izmeu
10. i 11. aprila. Nespretno su obilazili oko rajona, pokuavali neto tu tamo,
sukobljavali se sa lutajuim etama australske divizije i u jednoj su arki izgubili fon
Prittwitza. ak je i Rommel morao priznati da je situacija prilino konfuzna i proveo
je 11. aprila na frontu, organizirajui novi napad. Vrijeme i dogaaji su ga pretekli.
Australska divizija izvela je snaniji ispad no to se oekivalo. Snabdijevanje vodom,
municijom i hranom na zaposjednutom teritoriju bilo je dobro organizirano. Sada su
jo ekali preostale dijelove 3. oklopne brigade sa dvadeset tri srednja i neto lakih
tenkova, etiri diviziona artiljerije i protuavionskom artiljerijom, kako bi luku i
prostor oko nje uinili to nepodesnijom za bombardere, i eskadron hurricanea
(harikena) da bi braniteljima omoguili da neuznemiravani iz pristiglih brodova
iskrcaju snabdijevanje. Na granici su se pojavile nove snage pod komandom generala
Gotta (Gota), koje su krenule prema Tobruku u nadi da Rommelovu panju skrenu s
glavne operacije. Rommel je na trenutak mogao samo bijesno gledati te pokuaje,
zarekavi se da Halfaya (Halfaja) poloaj u zapadnom Egiptu mora prvom prilikom
biti njegov. Ali, najprije mora osvojiti Tobruk. No prvi pokuaj 11. aprila nije ga
doveo nikamo i za to je postojao velik razlog.
Britanski obrambeni sistem sa svojih pedeset kilometara duine ne bi nikada
mogao biti branjen posvuda jednako s tako malim snagama. Pokretna obrana, oslo-
njena na jae otporne toke smjetene izmeu minskih polja, ve je garantirala uspjeh.
Razbiti takav sistem zahtijevalo je paljiv izbor mjesta proboja, a isto tako i
koncentraciju sredstava, dok se na drugoj strani manevrira sa svrhom da se privue
panja neprijatelja i zavara ga o mjestu glavnog napada. Rommel je priznao da nije
imao pojma o irini britanske obrane i da je njegova svaka akcija bila improvizacija.
Kad je naiao na dio 5. lake divizije juno od Tobruka, uputio ju je na istok da bi
sasvim zatvorio obru oko grada. Zatim je 5. oklopni puk na vrat na nos isturio na
cestu prema E1 Ademu, unato estokom protestu komandanta puka pukovnika
Olbricha. Ali Rommel je odbacio njegove sumnje, i sam je krenuo tenkovima.
Odjednom su uletjeli u vatrenu oluju kojom je protivnik titio prilaz protutenkovskim
rovovima. Tu je zaustavljen taj napad. U meuvremenu, Brescia je izvrila jedan
mlaki napad na zapadnom dijelu obrambenog rajona koji nije doivio uspjeh. Linija
opsade sada je sasvim obuhvatila dio kopna oko Tobruka i grad stegla sa svih strana.
U isto su vrijeme poeli sve ei zrani napadi Luftwaffe na brodove koji su ulazili i
izlazili iz luke. ekajui tri dana da ponovno prikupi jedinice, Rommel je tada uputio
5. laku diviziju i Ariete u napad kakav u Francuskoj 1940. godine nije nakada
promaio. To je impresivna masa pjeadije pomognuta artiljerijskom vatrom. Borba se
vodi na malom prostoru uz angairanje svih sredstava. Francuzi su nekad pred takvim
napadom popustili, ali Australci su ostali vrsti, tovie, ubrzo su shvatili (iako je bilo
u urbi) odakle dolazi glavni napad.
Sve je ve od poetka krenulo loe za 5. laku diviziju: Ariete nije stigla na
vrijeme da proiri zonu napada, a zatim, prvi duboki prodor koji su izvrili tenkovi
zavrio se u kotlu koji su Britanci zasuli granatama uz pomo napada tenkova s boka i
protutenkovskih orua. Za Olbricha je brzi gubitak sedamnaest tenkova bilo suvie.
Povukao se, ostavljajui pjeadiju njihovoj sudbini. Uspio je ak uvjeriti Rommela da
nita drugo nije mogao uiniti. A slijedea nevolja toga dana: Ariete je stigla na
front, ali se pred vatrom Britanaca odmah povukla u neredu.
tab Afrikog korpusa po prvi je put bio obuzet sumnjama. Nalazili su se na kraju
izduenih linija snabdijevanja lieni odgovarajuih pojaanja, blizu neprijatelja iju
snagu nisu nasluivali; jedna oslabljena divizija protiv preporoenog protivnika. Pod
vodstvom pukovnika von Herfa (fon Herfa) 11. aprila 3. izviaki bataljon pribliio se
Bardiji, neprestano napadan od jedinica generala Gotta. Ariete je pokuala popraviti
svoj ugled jednim samostalnim napadom na Tobruk 16. aprila, ali se na prvi
protunapad Australaca okrenula i pobjegla na Rommelovo zgraanje ispred
britanskih linija. Patrole iz Tobruka svake su noi vrile ispade i remetile mir
Nijemaca i Talijana, i opsjedajuim snagama nanijele su za dan-dva ozbiljne gubitke.
Inicijativu su preuzeli Britanci. Samo pretvaranjem Afrikog korpusa u nezavisnu
pokretnu rezervu, mogla se osigurati ravnotea. Najbre to se moglo, talijanske su
divizije poslane pred Tobruk, a 5. laka divizija povukla se na odmor da prieka
dolazak 15. oklopne divizije.
Pored toga, gotovo istovremeno, daleko na istoku, na graninom podruju izmeu
Libije i Egipta, situacija blizu prolaza Halfaya postala je suvie vrua za von Herffa,
koji je zapao u paniku i uvjerio Rommela da su njegove trupe u Bardiji i Capuzzu
(Kapucu) u opasnosti da budu odsjeene. Zbog toga se nedavno prispjeli i jedva
aklimatizirani 15. laki motorizirani pjeadijski bataljon naao u prvoj akciji u kojoj je
u kratkoj, otroj borbi uspio zajedno s 3. izviakim bataljonom natjerati Gotta da
navrat-nanos pobjegne iz rajona prolaza Halfaya.
Rommel je bjesnio na Talijane, a oni su odgovarali uvjeravajui Hitlera (i
Rommela) da nikakvo napredovanje prema Egiptu nije mogue ako se ne osvoji Tob-
ruk. Njemaki Generaltab kopnene vojske u Berlinu, koji je prije samo etrnaest dana
bio sretan to moe Rommelu dati odrijeene ruke, sada je osjeao da stvari ne stoje
dobro. Naelnik toga Generaltaba general Halder primijetio je: Njegova motorna
vozila su u jadnom stanju i mnoge tenkove trebalo bi zamijeniti... Zrani transporti ne
mogu ispuniti njegova besmislena traenja ve zbog nedostatka goriva ... Poslao je
generala Paulusa, pomonika naelnika Generalnog taba, da proui situaciju i
podnese izvjetaj. Svi su davali oduka svome preziru prema Talijanima ne samo zbog
njihovog jadnog ponaanja u pustinji ve i zbog toga to je prevoz trupa i materijala
talijanskim brodovima preko Sredozemlja postao veoma rizian i spor. Vozila i zalihe
guile su Napulj ekajui transport dok je svemoguna britanska mornarica ekala du
morskih putova i, meu ostalim uspjesima, 12. aprila potopila jedan kompletan bata-
ljon 15. oklopne divizije.
U stranu pustinjsku vruinu stigao je sada hladni general Paulus, koji je doao da
dovede u red tvrdoglavog amatera, a prije svega da sprijei Rommela da vie nikad ne
dovede svoje pretpostavljene do toga da plaaju skupu predstavu.


Uspjeh ima neugodno reaktivno djelovanje na one koji su ga postigli, jer kad
jednom za njega sazna, javnost eli jo vie pobjeda. ak i u galami o velikim po-
bjedama na Balkanu, javnost se zanimala za Rommela i njegov Afriki korpus, a
propagandna maina preuzela je Rommelov protest protiv nekog pisca ija je mata
bila bujnija od drugih. Dotle je Paulus sve realno pregledao i 7. aprila zabranio
predloeni napad na Tobruk planiran za 30, da bi samo dvadeset etiri sata prije na-
pada ukinuo zabranu. U meuvremenu je stigla 15. oklopna divizija, dok je cijeli
Afriki korpus bio na intenzivnom treningu u voenju pozicijskog rata, u kojem su
Britanci bili veoma jaki, a koji Nijemci zbog neopreza nisu uspjeli savladati. ak i
smjenjivanje Streicha, komandanta 5. lake oklopne divizije, na ije mjesto je sada
doao general Kirchheim (Kirkhajm) nije dovelo do bitnih promjena u metodi
rukovoenja, jer Rommel je bio taj koji je dominirao i nadahnjivao sve svoje
potinjene.
Koncentrino bombardiranje sektora izabranog za napad otpoelo je 29. aprila iz
zraka i sa zemlje, upozoravajui Australce na cilj glavnog udara, koji su ionako mogli
osmatrati Afriki korpus i Ariete kako se spremaju za napad. Tako je 30. kad je
uslijedio glavni napad, borba bila veoma estoka. Obje strane bile
su izmijeane u meteu i praini, a da nitko nije bio potpuno svjestan to se dogaa na
mjestu glavnog udara. Opet je Afriki korpus nastupao razvuen napadajui sva
branjena mjesta i ona isturena. Tako umjesto da se iskoristi prijanji prodor u dubinu,
napad se rasplinuo u minskim poljima, za raun pojedinih smjelih borbenih grupa.
Kada su oklopne jedinice konano pokuale probiti glavni poloaj u blizini Ras E1
Medaura, sudarile su se s britanskim tenkovima i uz znatne gubitke s obje strane
napad je zaustavljen. Napad je ponovljen 1. maja, ali s obzirom na jaku artiljerijsku
vatru postignut je slab uspjeh protiv uporne obrane. Australci su tovie preli u jak
protunapad i konano uvjerili Rommela, i jo vie Paulusa, da Osovina nema dovoljno
snage da u tom trenutku osvoji Tobruk.
Oit pokazatelj poraza vidi se iz Rommelova pisma eni 6. maja, u kojem pie o
pomanjkanju vode na prilazima Tobruku, ali se na vruinu, pustinjski vjetar, na
vlastitu neutaivu e neto to nagovjeuje nevolju mnogih njegovih ljudi.
Paulus je preporuio Halderu, u sporazumu s Rommelom i talijanskom komandom, da
se jedinice odmore. Halder se tui da je Rommel doveo do situacije za koju su nae
sadanje mogunosti nedovoljne. Ali Britanci nisu bili spremni da dopuste Afrikom
korpusu da predahne.
Niz britanskih uspjeha na Sredozemlju zavrio je pomorskom bitkom kod rta
Matapana 28. marta. Evakuacija iz Grke nije puno ojaala snage u Egiptu jer je ono
malo preostalog materijala otpremljeno na Kretu. Ipak, nekoliko tenkova moglo se
popraviti i izvui iz radionica i skladita i bili su poslani na granicu Kirenaike. U
meuvremenu je britanski premijer Winston Churchill (Vinston eril), na svoju
vlastitu odgovornost, urno otpremio konvoj s tenkovima i avionima preko
Sredozemnog mora, to je trebalo ojaati iscrpljene Wavellove snage. Ali, konvoj
nazvan Tigar, nije stigao do 12. maja, (osam dana prije njemakog zranog napada
na Kretu) i teret koji je prevozio u najboljem je sluaju mogao biti spreman za akciju
tek 7. juna. Pa ak i tada nije bilo sigurno da e tenkovske posade nauiti upravljati
tim novim tipovima vozila. Wavell nije mogao tako dugo ekati. Znao je da e nova
njemaka oklopna 15. divizija stii u pustinju prije nego to stigne tovar konvoja
Tigar.
U svakom sluaju, Wavell je pretpostavljao da su Nijemci kod Halfaye slabi.
Znajui da im oklopne jedinice stoje u rajonu Tobruka, raunao je da Halfayu moe
brzo prei, prodrijeti na zapad i osloboditi Tobruk. Takva operacija izvodi se sa
slabijim snagama (i general Gott imao je dvadeset devet starih srednjih tenkova i
dvadeset est tekih matilda tenkova, koji su podravali dvije pjeadijske brigade), a
uspjeh je ovisio o iznenaenju. Nesreom za njega, operacija Brevity (Zbijenost)
Wavellov unitavajui napad nije imao tu vanu prednost. Dugo prije no to je
ispaljen prvi metak za napad 15. maja, Rommel je izjavio, prema britanskoj novinskoj
agenciji Reuter, da su sve njemake trupe napustile Egipat. Ali odmah je poslao jedan
tenkovski bataljon da pojaa granicu u trenutku britanskog napada, iako to nije spasilo
od unitenja vei dio von Herffove grupe.
Matilda tenkovi dokazali su da su gotovo neprobojni za topovska zrna, a to je
Rommel ve vidio u Francuskoj. Sada su krenuli kroz prolaz Halfaya prema Sollumu i
Capuzzu, nemilosrdno unitavajui 15. motorizirani laki pjeadijski bataljon i
talijansku pjeadiju i artiljeriju koje su uzaludno zatvarale put. U utvrenje Capuzzo
uao je bataljon britanske pjeadije, koji je doekan jakim udarom bijesnog
protunapada von Herffove tenkovske jedinice, ali su je zatim matilde napale s lea.
Ti su tenkovski sudari davali sada novu sliku, jer su se posade njemakih tenkova
zaprepastile kako njihovi meci ne uspijevaju onesposobiti matilde, dok su britanske
granate s lakoom probijele njihove tenkove. Od tog momenta posade tenkova
Afrikog korpusa djelovale su suzdrano pa su veoma esto britanski tenkovi teko
stizali svoje protivnike koji su se izvlaili iz borbe i bjeali. U meuvremenu je iz
Tobruka stigla svjea oklopna jedinica koja se pribliila britanskim tenkovima to su
se uvrstili kod Sidi Azeiza. Da izbjegne Britance kod Capuzza i Sidi Aseiza, von
Herff se takoer povukao u susret jedinici koja je stizala, ne znajui da je britanski
komandant Gott naredio srednjim tenkovima da se povuku preko noi bojei se da e
biti napadnuti iz Tobruka. Obje strane pole su nou neprimijeene u suprotnim
pravcima, a sutradan su na svoje veliko iznenaenje nali prazno bojno polje. Kad su
oklopne jedinice stigle iz Tobruka u Sidi Aseiz, nestalo im je goriva.
Za Britance je jedini uspjeh akcije Brevity bio prolaz Halfaya. Jaina
neprijateljske reakcije ih je iznenadila. Oni nisu znali u kojoj su mjeri tenkovske
posade Afrikog korpusa oslabile i koliki su bili gubici 15. motoriziranog bataljona.
Ali, mogli su naslutiti kako je prolaz Halfaya vaan za Rommela i mogli su ga bolje
zatititi s boka. Rommel je smatrao da se bez zaposjedanja Halfaye ne moe zamisliti
zauzimanje Tobruka; prolaz se mora to bre ponovno zauzeti i mora se zadrati.
Dosada je Rommelova oklopna snaga nadmaivala britansku, ija su nova oklopna
vozila jo bila na Delti gdje su se posade upoznavale s njihovom upotrebom. Njegov
brz, jaki frontalni i obuhvatni napad na prolaz Halfayu 27. maja prikovao je Britance
na mjestu i devet nesretnih matildi nije se uspjelo izvui. Zadovoljan postignutim
uspjehom, unitenjem polovine neprijateljevih tenkova i gomilom ponovno vraene
talijanske opreme, koju su Britanci zaplijenili, Rommel je naredio da se prolaz jako
utvrdi i tamo postavi vie talijanskih topova za njegovu obranu. Sam je doao da vidi
kako je to izvedeno.
U to je primio iznenaujuu poruku od generala Gariboldija u kojoj je bilo reeno
da samo Talijani mogu upotrebljavati talijansku opremu. Rommel je odgovorio oporo
da se njegov saveznik do sada nemarno odnosio prema tome materijalu i rekao: Ja se
neu dati smetati, a Halder je u svom dnevniku dodao: Afrika je oduvijek bila
problem to se tie opreme i materijala.
Jedna faza u afrikom ratu ovdje se zavrila i od sada e se operacije voditi na
osnovu novih pretpostavki. Britanski pokuaji da konsolidiraju obranu Tobruka su
uspjeh. Snabdijevanje i dovlaenje pojaanja odvijalo se nou i to uspjeno nakon to
je uspjeno uspostavljena ravnotea s Osovinom u zraku. Protuavionska barana vatra
se pojaavala dok su se u isto vrijeme vojnici zaklanjali u dublje rovove i traili da se,
kad to bude mogue, nastavi borba s neprijateljem. Rommel je blokirao Tobruk s
kopna i izgradio obranu Halfaye, blizu egipatske granice, iza koje je reorganizirao
svoje rastue snage i punio prazna skladita. U tom trenutku nije elio poduzimati
vee operacije zbog manjka goriva, to je gotovo imobiliziralo njegova vozila.
Ali, u najmanju ruku, Rommel i njegovi vojnici borili su se sa svijeu da su heroji
u svojoj domovini, ljubimci Ministarstva propagande, koje je umjelo iskoristiti sjajne
mladie koji se bore na romantinoj pozadini, kako su je tada vidjeli. ak su i Talijani
mogli ivjeti na njihovoj slavi, povremeno zaboravljajui da spomenu njemako
vodstvo koje ih je ponovno dovelo na staru granicu u Africi. S druge strane, o
Wavellovoj Pustinjskoj armiji, unato prijanjim pobjedama te godine, sada je u
britanskoj javnosti vladala neizvjesnost. Moda, mislili su obrazovani ljudi, pobjede
nad Talijanima nisu neto naroito, a posjed Tobruka, napokon, ne predstavlja vie od
mjere obrane, neto to odgaa poluspaeni Dunkerque (Denkerk). Kad e se dogoditi
da britanska armija porazi njemaku vojsku u otvorenoj borbi?
Winston Churchill je uputio to isto pitanje generalu Wavellu, koji nije pokazao
ofenzivne sklonosti i elju da to isproba u blioj budunosti! U to vrijeme broj
tenkova tigrovih mladunaca, kako ih je Churchill nazvao u trenutku oinske radosti,
poveao se na 238. On je bio uvjeren da e slanje mladunaca u Afriku biti
opravdano njihovim stalnim ueem u borbi. Premijer je traio da se upotrebe u veoj
akciji, a Wavell nije imao dovoljno snage i volje da ga odbije, bojei se da premijer ne
izgubi dobro miljenje o njegovim generalskim sposobnostima.
Zapravo, njemako izvoenje operacije nadmaivalo je britansko u svim
karakteristikama osim u hrabrosti i moda u iskustvu ratovanja u pustinji. U vojnoj
tehnici i spremi Nijemci su bili neto posebno. Prihvaali su se zadataka bez
oklijevanja i vodili operacije zdruenim jedinicama tenkova i topova zajedno s pjea-
dijom. U kvaliteti i kvantiteti opreme, prednost iz juna 1941. sada nije bila znatna, jer
su Britanci imali 200 tenkova, a Nijemci 170. Matilde su jo nadmaivale njemake
mark III i mark IV tenkove u svemu osim u brzini, a novi crusader
(krusajder) tenkovi koji su stigli konvojem tigar, nisu imali ugraen top bolji od
matilde i bili su nepouzdaniji. Nesreom za Britance, Nijemci su dobro znali kako
da u borbi udrue sve rodove vojske. Avioni su na zahtjev jedinica sa zemlje
nadlijetali bojno polje i precizno nalazili metu za napad, esto neposredno uz borbenu
liniju. Protutenkovska orua kamuflirala su se u zaklonima iza kojih su ekale
oklopne jedinice da napadnu neprijatelja koji je u borbi razlabavio svoje veze. Nijemci
su se borili u dobro izvjebanim homogenim grupama, dok su se Britanci obiavali
boriti u odvojenim grupama pjeadije i oklopnih jedinica. Suradnja je uspostavljena
tek nakon mnogo razmiljanja. Jednom rjeju, Nijemci su bili profesionalci, Britanci
su traili svoj put drukije vie amaterski.
Posmatrano iz Rommelova Glavnog taba, razvoj Wavellovog napada polovicom
juna, nazvanog operacija Battleaxe (Batleks) nije iznenadio. Ali, nije bio izveden
u pravi as zbog jako velikog manjka goriva. Na krupne taktike poduhvate stavljen je
embargo. Iz istog je razloga Rommel s posebnom panjom planirao svoju obranu
ali u isto je vrijeme bio zabrinut zbog stalnog trvenja s komandantom kopnene vojske
maralom Brauchitschem, koji se tuio na ton njegovih izvjetaja. Prolaz Halfaya bio
je sada gotovo neosvojiv. U centru obrane nalazila se jedinica s topovima od 88 mili-
metara. Bili su ukopani u stijenama i sluili su za borbu protiv tenkova, a njihove duge
cijevi brisale su teren pred sobom. Ali taj se protutenkovski poloaj produbljivao u
unutranjosti uz greben Hafid, spreavajui na taj nain britanske jedinice da se
priblie Sidi Azeizu, kao za vrijeme operacije Brevity. Jo je dublje bila
rasporeena talijanska divizija Trento, koja je drala liniju Sollum Capuzzo
Bardia, sve pod komandom 15. oklopne divizije, iji je 8. oklopni puk s dva tenkovska
bataljona (imala je oko 80 tenkova) stajao u rezervi izmeu Capuzza i Bardije. U
opoj rezervi i na zasluenom odmoru nalazila se 5. laka divizija kod Tobruka.
Uhvaeni avionski izvjetaji i radio-poruke ubrzo su upozorile Nijemce na
prisustvo dviju britanskih divizija u graninom prostoru. Sadraj uhvaenih radio-
poruka upozorio je Rommela na toan dan napada 15. juna. etrnaestog juna u
dvadeset jedan sat upozorio je na najveu budnost itav front i ekao. U zoru su
otkrivene tri britanske kolone. Jedna na priobalnoj cesti, koja kao da se namjeravala
popeti na strminu, druga je prelazila preko same strmine i ila je pravo na poloaje
topova od 88 milimetara, dok se trea kretala kroz pustinju, bono od drugih dviju. No
tu se zavravala svaka slinost s operacijom Brevity.
Dolje na obali branioci su sa zadovoljstvom opazili kako njihova nedavno
postavljena minska polja spreavaju prolaz matildama; ostavljajui pjeadiju iz 4.
indijske divizije da nezatiena napreduje prema poloajima artiljerije, a zatim na
domet puane vatre. Sve je bilo gotovo suvie lako. I na vrhu strmine nije bilo te-
koa sa sporim matildama koje su se pojavile na otvorenom, a za njima je nastupala
pjeadija. Nije bilo ni jedne patrole koja bi artiljerijskom vatrom uznemirila Nijemce,
jer je britanska artiljerija ostala zaglibljena u pijesku. Tada su njemaki topovi otvorili
vatru unitavajui matildu jednu po jednu, a njemaka pjeadija, koja je ekala,
vidjela je kako protivnik nestaje
:
da se vie ne pojavi.
Na samom rubu pustinje nalazila su se njemaka protutenkovska orua. Ukopani u
rovovima ekali su brzi tenkovi 7. oklopne divizije, a onda su preli u napad. Obje su
se strane borile kako su znale. Artiljerci su pucali dok su imali ime, unitavajui
britanski tenk jedan za drugim, sve dok se njihovi redovi nisu prorijedili. Otvarajui
puanu i mitraljesku vatru, nita ubojitije nisu imali jer im je artiljerija leala izvan
dometa, Britanci su upali u njemaku obrambenu liniju. Nijemci su na grebenu Hafid
izdrali cijeli dan, njihovi artiljerci ginuli su od neprijateljske vatre, borei se da
dobiju na vremenu, dok od Tobruka ne stigne 5. oklopni puk koji se oekivao u
posljednjim satima prije mraka. Na sreditu grebena Nijemci su se nali u tekom
poloaju, izmijeali se s matildama koje je podravala pjeadija i artiljerija.
Djelujui uspjenije nego prije, Britanci su pregazili njemake poloaje. Na Osmi
oklopni puk koji je stizao iz Bardije na sjeveru sa zadatkom da spasi protutenkovska
orua, pogled na zapaljene neprijateljeve tenkove i izvjetaji koje je primao na maru,
djelovali su ohrabrujue. Nadali su se zatei neprijatelja u trenutku poraza, ali su se
nenadano i sami nali u neprilici. itav puk tenkova matilda opkolio ih je,
izbjegavi protutenkovske poloaje, zauzeo je Capuzzo. Uplaeni da e u novom
napadu pasti i Bardia i zavarani pogrenom procjenom o broju britanskih tenkova,
kada su trideset matildi pretvorili u tri stotine, 8. oklopni puk okrenuo se i vratio u
Bardiju.
Kad je pao mrak, Rommel je preuzeo komandu. Britanski poloaji bili su sada
jasno oznaeni na njegovoj mapi zahvaljujui injenici da su se Britanci obilno ko-
ristili neifriranim radio-porukama. Smislio je drzak plan: 5. laka divizija, u suradnji s
8. oklopnim pukom, napast e u zoru. Naredio je da se 5. divizija u irokom krugu
priblii Sidi Suleimanu preko Sidi Omara, a oklopni puk u uem rajonu pritisne
glavne neprijateljeve snage u Capuzzu. Duhovitost tog plana bila je u namjeri da se
obje grupe koncentriraju, ... iznenada srue na centar i munjevitim neoekivanim
udarom pogode neprijatelja na njegovom najosjetljivijem mjestu. Jo bi bilo bolje
kad bi zahvatili i britanske ratrkane tenkove, koji bi pokuali da prue pomo, i tako
bi upali u rajon koji je ve zauzela njemaka pjeadija. U najboljem bi sluaju
potpuno opkoljavanje i unitenje neprijatelja dovelo branioce Halfaye do trijumfa.
U zoru je poeo pokret. Promatralo ga je nekoliko zabrinutih posada britanskih
oklopnih kola. Preivjele britanske snage najprije su otvorile vatru na Sollum i Hafid
greben. Tamo su se upustile u otru borbu s 8. oklopnim pukom koji se kretao na jug.
Ali, ovaj su se put Nijemci nali u nezavidnoj situaciji: na maru pustinjom
neoekivano su bili izloeni na milost i nemilost britanskim protutenkovskim
topovima, neopaeno privuenim tokom noi. U pet sati ujutro osamdeset njemakih
tenkova prelo je u napad: od 10 sati i 30 minuta samo ih je 30 ostalo sposobnih za
akciju, pa su se povukli na polazne poloaje. Britanci su imali sree.
Sasvim drugaiji sudar dogodio se juno od Sidi Omara, gdje se 5. laka divizija
borila da ga zauzme. Tu su se pokretne jedinice 7. oklopne divizije borile kao je-
dinstvena masa tenkova i artiljerije, upotrebljavajui vjeto zaklone, da bi se zatim
pojavili pred njemakim kolonama. Bilo je potrebno biti hladnokrvan i imati dobre
oi, a takvih je britanskih artiljeraca bilo, tako da je Afriki korpus skupo platio to
jutro.
Kretanje njemakih tenkova u napadu bilo je neto sporije od 25 km na sat. Uzevi
u obzir da je britanskom topu na tenku trebalo tri minute da nakon pokreta stupi u
akciju, to je znailo da moraju otvoriti vatru s daljine od 130 metara ili riskirati da
budu pregaeni. Ali britanski tenkovi s dva topa bili su efikasni samo s udaljenos-ti od
130 metara, ne zato to nisu imali veu probojnu snagu, ve zbog preciznosti koja je
na veoj udaljenosti
slabila zbog praine i svjetlucanja u pustinji. Stoga su britanske tenkovske posade
ekale napetih ivaca da im se protivnik priblii na domet. Ali nakon nekoliko otrih
lekcija, Nijemci su nastojali da ostanu izvan dometa topova s tenkova. U praksi, obje
su strane otvarale vatru s udaljenosti od 300 do 500 metara, to je bilo beskorisno, jer
niti jedna strana nije uspjela izvriti prodor ak i da pogodi protivnika.
Tako su nizom udaraca Britanci izdrali i oslabili 5. laku diviziju koja je ila k Sidi
Omaru. U pustinji je ostao trag obiljeen unitenim mainama gdjegod su se dvije
strane sukobile. panjolska armada borei se za engleski Kanal mora da se osjeala
poput 5. lake divizije i, kao Armada, radije je napadala luke. Za razliku od Armade,
Nijemci su bili spremni za novu akciju ve idui dan, 17. juna. tovie, Rommel je bio
siguran da je njegov smiljeni udarac pogodio, jer su se Britanci povukli, a osim toga
u otvorenom radio-saobraaju, sluao je neprekidne jadikovke Britanaca. One su se
odnosile na slabo snabdijevanje i gubitke u tenkovima. Sve je to Rommelu
potvrivalo njegovu nadmo. Sada je povukao ostatke 8. oklopnog puka iz Capuzza i
poslao ga na jug, a tada na istok, paralelno s 5. lakom divizijom, prema Halfayi. To je
bilo 17. juna.
U poetku im nita nije stajalo na putu, jer su srednji tenkovi 7. oklopne divizije
(ono to je ostalo od njih) bili povueni preko egipatske granice na ponovno punjenje
gorivom i municijom. Dotle su posade matildi, koje su ostale s 4. indijskom
divizijom kraj Capuzza i Halfaye, vidjele da je neprijatelj proao kraj njih na jug i da
e brzo prekinuti odstupnicu svakom britanskom vojniku zapadno od granice. Ne
ekajui Beresford-Peirsovo odobrenje za povlaenje, komandanti 7. i 4. divizije
naredili su svojim jedinicama da se povuku najveom brzinom, nadajui se da e
nekoliko matildi moi odrati prolaz kroz koji bi se pjeadija provukla. Stigavi u
Beresford-Peirseov tab nakon nekoliko sati, general Wavell je otkrio, na svoje
zaprepatenje, da je operacija Bettleaxe okonana, a da komandant i nije doao do
izraaja. Rommel i Afriki korpus bili su suvie brzi.
Nakon brzog povlaenja iz rajona Capuzza i dugotrajnog bjeanja vozila i
pjeadije 4. indijske divizije, 15. oklopna i 5. laka divizija pokuale su slomiti ilav
otpor nekoliko matildi. Ali, jo ih je jednom zadrao tvrd oklop britanskih tenkova.
Vjetina mladih komandira nadmaivala je onu njihovih njemakih protivnika, koji
nisu imali podrku svojih 88 milimetarskih topova. Borba je trajala est sati. Mogao se
na trenutak stvoriti pogrean utisak o ishodu jer su Nijemci napadali britanska krila.
Ali nije postojala opasnost da ih zadre i zarobe.
Neobino je da Rommel nikada nije bio potpuno svjestan slabosti svojih oklopnih
jedinica. Kad su kasno poslijepodne stigli u Halfayu, vjerovao je da su Britanci ostali
izolirani, odstupnice odsjeene negdje sjeverno od Capuzza, a ne da se nalaze sigurni
u Egiptu. Unato tome, Afriki je korpus zabiljeio presudnu pobjedu njihov
gubitak od samo 25 potpuno unitenih tenkova prema 87 britanskih (mnogi od njih bih
su samo oteeni), samo je dio te pobjede.
Operacija Battleaxe u stvari je oznaila prekretnicu u pustinjskom ratu. Zapravo
je prethodila bitnoj prekretnici itavog rata njemakom napadu na Sovjetski Savez
22. juna za manje od tjedan dana. Ali, u svom lokalnom znaenju uspjeh Afrikog
korpusa znaio je vie nego jo jedan poraz britanskih snaga. Tada se rodio mit o
Rommelovoj nepobjedivosti u glavama britanskih vojnika. To se jo vie uvrstilo kad
su uskoro nakon bitke general Wavell, Beresford-Peirse i komandant 7. oklopne
divizije smijenjeni. Nakon Battleaxe i Britanci i Nijemci osjeali su veliko
potovanje prema njemakom generalu. Dok je Afriki korpus bio jedva neto bolje
opremljen od Britanaca (njihov je to uspjeh u borbi s matildama naglasio), to to
imaju Rommela bio je adut koji je vrijedio vie od cijele divizije.
Rat je u mnogome sukob psihologije i pouzdanja, a Britanci su sada nekoliko
tjedana gledali svoje komandante koji su izgubili bitku s jednim ovjekom. Oni koji su
se borili znali su kako su bili nadmudreni, a nekima je bilo jasno i zato. Jo neiskusni
komandanti koji su se ukljuivali u borbu nisu imali vremena nauiti da je pokretni rat
rat ivaca u kojem pobjeuje onaj koji preuzima rizik, drei se nekih bitnih
pravila. Jedno od njih je i to da je kvalitet opreme relativno vaan; bitan je nain kako
se ona upotrijebi i kako se time postie premo. Drugo, rodovi se moraju upotrijebiti u
tijesnoj suradnji, posebno s artiljerijom i protutenkovskim oruima, jer pjeadija, sama
u pustinji, nedovoljna je za uspjean razvoj bitke. Osnovno, britanska je vojska
izrazito pjeadijska, i 1941. godine mislila je i borila se vie-manje na klasian nain.
Kako je Rommel bio taj koji je ostao na bojnom polju, imao je prilike da naui
lekcije koje je i sam prenosio na svaku novu generaciju oficira koji su dolazili kao
popuna prilino velikog broja poginulih iz vieg komandnog sastava njegovih
jedinica. Sada je Rommel mnogo bolje znao kombinirati tenkove i topove, nastojei
da protutenkovska barijera uvijek bude dobro postavljena kao glavna otporna toka, u
ijem se rajonu oklopne maine mogu boriti. Znao je sada mnogo bolje kako manjak
opreme i goriva moe sprijeiti operaciju,
iako nikada nije dozvolio da mu to ogranii taktiki plan. Posljedica toga bila je ta da
je dobro razmiljao, iako ponekad pogreno o tome kako da se suprotstavi britanskim
tenkovima. Na tom podruju nije bio strunjak iako se vrlo malo oficira moglo
pohvaliti opim strunim znanjem kakvo je posjedovao, jer se i u toj sferi ratne
vjetine dogaaju bitne i este promjene.
U predveerje napada na Sovjetski Savez tenkovima su poeli jako poveavati
teinu oklopa i naoruanja. Veina, britanskih tenkova na poetku rata imala je po dva
topa (40 mm) ije su granate mogle probiti 30 mm oklop najboljih njemakih mark
III i IV tenkova na udaljenosti od 300 metara bez veih tekoa. Njemaki 37 mm ili
50 mm topovi na marku III i kratki 75 mm topovi na marku IV nisu bili tako
uspjeni protiv 80 mm oklopa matildi ili ak 40 mm oklopa crusadera. Meutim,
sve je to Rommel nauio jo 1940. godine, a godinu dana kasnije pojavilo se mnogo
jae njemako protutenkovsko oruje, najprije kao pratee orue, a zatim na
tenkovima. Topovi 50 mm dugih cijevi pojavili su se u pustinji ubrzo nakon operacije
Batteaxe. Kod njih se daljina gaanja automatski poveala, a njemaki su optiki
instrumenti tome samo pomogli; u martu 1942. godine pojavio se njemaki tenk s
izuzetno jakim oklopom na elu. Na veoma maloj udaljenosti britanski protutenkovski
top od dvije funte probijao je oklop njemakog marka IV s lakoom; otkrilo se da
ga granata razara izmeu 100 i 400 metara. Od 400 metara dalje ponekad ga probija, a
na 600 metara udaljenosti vie ne postie uspjeh. To se mijenjalo s razliitim kutom
gaanja i debljinom oklopa.
Tako su 1941. godine Nijemci poeli razvijati tehnologiju, dok su Britanci gotovo
stajali na mjestu, jer je nakon Dunkerquea sav razvoj novih oruja bio obustavljen
kako bi industrija mogla raditi ono to je ve bilo u proizvodnji: eljeli su nadomjestiti
velike gubitke u Francuskoj. Taj kvalitativni raskorak nije nikad premoen. On je
zbunjivao komandni sastav britanskih oklopnih jedinica i preko njih itavu vojsku u
preostalom dijelu rata u pustinji. S druge strane vratio je povjerenje tenkovskim
posadama Afrikog korpusa iji se moral znatno popravio nakon operacije
Battleaxe. Ali u slijedeoj bici u pustinji, uzdrano ponaanje njemakih oklopnih
snaga u traenju sukoba s Britancima bio je presudan faktor.


Ljeto i jesen zatekli su obje armije u reorganiziranju. General Auchinleck
(Okinlek) preuzeo je komandu od Wavella nad Britanskim snagama Zapadne pustinje
(ili 13. korpusom kako su ga poslije zvali) koje e kasnije prerasti u VIII armiju,
sastavljenu od 13. i 30. korpusa, pod komandom generala Cunninghama. Velike
popune u ivoj sili i materijalu stizale su iz Britanije i Amerike u Suez, dugim putem
oko rta Dobre nade. Moral Britanaca se popravio na taj ameriki izraz dobre volje i
velikodune pomoi. Rommel nije dobio tako veliku pomo. On nije imao ni
neophodnu podrku svoje Vrhovne komande, kojoj je panja bila prikovana za golem
sukob sa Sovjetskim Savezom i koja nije eljela da stvara osinje gnijezdo u Africi
teritorij koji nikad nisu potpuno shvatili.
Rommelu je stiglo neto materijala za vojsku i neto osobno znaajno dobio je
unapreenje. Peta laka divizija bila je preformirana i postala je 21. oklopna divizija,
dok je odreen broj drugih manjih jedinica bio reorganiziran i od njih je nastala 90.
laka divizija jaka u vatrenoj moi i pokretnim jedinicama pjeadije, ali bez
tenkova. Unato tome, Afriki korpus je u biti ostao isti oklopni korpus koji se
sastojao od dvije oklopne divizije, pod iju su komandu samo u odreenim prilikama
dolazile i druge jedinice. Uz njemake jedinice bile su tu i dvije talijanske divizije
oklopna Ariete i motorizirana Trieste, u sastavu 20. motoriziranog korpusa, i jo
etiri pjeadijske divizije. Komandu nad svim snagama Osovine, sada nazvanim Ok-
lopna grupa Afrika, preuzeo je Rommel, a sam korpus dobio je novog komandanta
generalaCruwela (Krivela). Konano je Rommel mogao i slubeno ostvariti ono to je
upornou i nestrpljivom diplomacijom inio u prvim bitkama rasporeivao je
jedinice Afrikog korpusa meu talijanske jedinice, a zadatak im je bio da djeluju kao
steznici. Njemaki oficiri vodili supovodljive, ponekad hrabre i ne uvijek
ravnodune Talijanske vojnike.
Ostalo je, dakako, pitanje krute formalnosti u njemakoj organizaciji, gdje je
nedostajalo inicijative kad se radilo o slobodnom izvianju i napadima kakve su
izvodili Britanci, kao na primjer grupa Long Range Desert koja je prodirala duboko iz
pustinje. Tako, dok su Britanci drali Afriki korpus neprestano na oku i esto pod
vatrom, njemako izvianje bilo je zapravo napad koji je izvrila 21. oklopna divizija i
to prema Sofafiju polovicom septembra. Nije bilo nieg naroito opasnog u tome
napadaka se grupa sastojala od tenkova, oklopnih kola, topova i pjeadije
potpomognute iz zraka. Vodio ju je general von Ravenstein (fon Rafentajn)
komandant divizije, a pridruio mu se i Rommel. Nisu imali sree: promaili su
glavna britanska skladita i morali su veoma brzo odstupiti u Capuzzo. Britanci su ih
bombardirali iz zraka, a mobilne jedinice krenule su u gonjenje za njima. Ipak je i ta
jedina proba protivnika zadovoljila Rommela, iako nisu nali skladita. Nakon toga
Britanci nisu odmah preli u napad protiv njega. Tako se, u stanju lane sigurnosti,
Rommel ponovno okrenuo Tobruku, u meuvremenu jo vie pojaavajui utvrenje
u Halfayi. Unato tome, bojao se da ga na kraju britansko okruenje ne iscrpi stalnim
pritiskom. Bio je zabrinut zbog upornih bombardiranja linija snabdijevanja, dok se
bojao da se talijanski pomorski transporti nee moi odrati, a kamoli poveati
njegovu snagu. Rommel se uporno borio da dobije suglasnost Vrhovne komande za
napad i konano ju je dobio. Tobruk e biti napadnut krajem novembra, s dvije
talijanske divizije, zatim s 90. lakom i 15. oklopnom, dok e ostali dio Oklopne grupe
ostati u rezervi u sluaju britanske intervencije iz Egipta.
Ali general Auchinleck ga je preduhitrio: britanske pripreme da oslobode Tobruk
opsade poele su jo za vrijeme prodora u septembru k Sofafiju. To je u svakom
sluaju dug Afrikom korpusu, ukljuen u sutinu Auchinleckova plana i
Cunninghamova izvjetaja. Trideseti korpus, glavnina britanskih oklopnih snaga,
trebao je izviati kroz pustinju, sa zadatkom da nae i uniti njemake oklopne snage,
dok je 13. korpus bio ostavljen u prostoru Halfaye i Solluma (Soluma) zajedno s pje-
adijom i tekim tenkovima da bi se u datom trenutku ukljuio u teite bitke kraj
Tobruka. Tako je Afriki korpus bio u sreditu panje Britanaca, prikupljen na jednom
mjestu, dok su se njegovi protivnici ponaali poput gonia stoke razvivi se u tri
odvojene grupe.
Oklopne su jedinice dominirale u pustinji ak i kad su protutenkovska orua
unitila protivnike tenkove, izazvavi vie tete nego kad se tenk borio protiv tenka.
Prisustvo oklopnih snaga u pustinji dobilo je vanost kakvu ima pomorska flota na
moru ih u lukama. Iz toga je slijedilo da je cilj borbe oklopnih jedinica zavisio o
sposobnosti boraca da ouvaju svoje maine, da ih odravaju, popravljaju i to je
postalo od primarne vanosti. Suprotno pobjedi na moru, kad je poraeni potopljen ne
ostavljajui za sobom tragove, pobjeda na zemlji ostavlja bojno polje u rukama
pobjednika. Oni sada imaju izbor unitenih i oteenih vozila i tenkova, mogu
popravljati svoje i odvlaiti neprijateljeve. To je odsad postalo veoma vano, otkada
su kvarovi bili uzrok izostajanja tenkova iz borbe kao i unitavanje tenkova i vozila
neprijatelja. Kontrola nad bojnim poljem odmah nakon borbe bila je znaajna za
slube koje su vodile brigu oko odravanja bojne gotovosti voznog parka. Nijemci su
u tome bih vjetiji. ak tovie, nemotorizirana pjeadija postala je u pustinji objekt
lova pljakaa tenkova. Tako da je britansko vjerovanje u svemo pjeadije moralo
biti promijenjeno, i bili su prisiljeni da etvrtinu od svojih 756 tenkova (uglavnom
matilde i valentine) pridodaju pjeadijskom 13. korpusu kako bi ga zatitili. Od
preostalih tenkova formirane su tri lovake oklopne brigade. Tako su se britanske
oklopne snage borile podijeljene u etiri grupacije, svaka s neto vie od 150 tenkova.
Talijanska Ariete divizija imala je 150 M 13 tenkova. Bila su to jadna zastarjela
vozila, ali je zato Afriki korpus imao 249 tenkova, od kojih su 174 bih jaki mark
III i IV. Oklopna grupa je bila pojaana s nedavno pristiglim 50 mm poljskim pro-
tutenkovskim topovima. Sada je imala lokalnu nadmo nad bilo kojom britanskom
oklopnom grupom, iako Afriki korpus nije imao materijalne rezerve kao Britanci,
koji su drali 50% tenkova u rezervi, tako da su mogli pojaavati front s oko 40
tenkova dnevno. Ako je Afriki korpus mogao, uz podrku Ariete, jednu za dru-
gom, potpuno nadjaati svaku britansku oklopnu brigadu u najkraem vremenu, onda
su Britanci mogli biti potpuno uniteni prije nego bi uspjeli zadobiti materijalnu
premo, jer bi u meuvremenu osovinske snage iezle s bojita.
Moderan mehanizirani rat moe imati jedan ili dva cilja. Oni su sadrani u velikom
planu samog vrha komande, razraeni i oblikovani s vie ili manje mate njegovih
autora. To moe biti borba u povlaenju ili u napadu, ovjek protiv ovjeka, maina
protiv maine, dok ne preostane samo najjai koji e preivjeti na polju unitavanja.
Ali mogu je u takvom ratu udarac u vitalne dijelove mase koji paralizira svaku
akciju. Teoretiari su eljeli ovo posljednje, pragmatiari ono prethodno, ali prihvaali
su kao nagradu sve to je bilo dobiveno psiholokim udarcem. Kombinacija tih dviju
vrsta vodila je do prave vjetine ratovanja. Ponekad je to bila vizija koja je niknula iz
samog uma, a drugi put je bio razvojni proces to se stvarao meusobnim djelovanjem
dvaju ili vie intelekata. Rommelovo iskustvo i instinkt priklanjali su ga praksi okova
kojih je zadatak bio paralizirati neprijatelja, a uz sve to proizvesti i psiholoki uinak.
General Cruwell bio je proet nagonom da razara kako bi pobijedio. On je nastojao
postii materijalnu pobjedu. Rommel i on predstavljali su izvrsnu kombinaciju.
Britanski tvorac operacije Crusader namjeravao je izvesti pravi udarac u glavu,
zapravo u sljepoonicu. Cilj je bio ni manje ni vie nego sam Rommel. Nou, 17.
novembra, grupa odreena za napad, iji su lanovi stigli podmornicama u Afriku
prije tri dana, uputila se u Bedu Littoriju (Bedu Litoriju), gdje se nalazio
administrativni dio glavnog taba Oklopne grupe, u nadi da e ubiti Rommela u
predveerje glavne ofenzive. U isto su vrijeme druge napadake grupe, koje su stigle
iz pustinje, imale zadatak da unite skladite opreme i avione na aerodromima. Ali
dok su ovi posljednji postigli ogranien uspjeh, dotle je propao pokuaj da se uniti
Rommel, jer je on odletio na konferenciju u Rim i nije se jo vratio. Osim toga, kad se
i bude vratio, nee doi u Bedu Littoriju.


Njemaki flak od 88mm u akciji.


Kratak predah u zaklonu.


Ptotutenkovski top od 88mm sa est lanova posade



Wavellova posljednja ofenziva na granici.


Britanski stjuart prolazi pokraj unitenog njemakog tenka.


tuka u oblaku praine


Afrikom korpusu nikad nije bilo dovoljno benzina.


Potkraj 1941. na sjeveroafrikom ratitu


Brzina paljbe ovisi dobrim dijelom o spretnosti posade topa.


U pustinji se za vezu preteno sluilo radijom ali i telefonima kao na ovoj slici.

Iste su se noi britanske glavne snage pribliile granici, ovaj put uspjenije nego u
akciji Battleaxe, ne samo zbog jake kie koja je sprijeila osovinske avione da
uzlete uoi britanske ofenzive, ve i zato to protivnike izviake jedinice nisu
primijetile dobro maskirana britanska mjesta prikupljana i koncentraciju trupa i
spremita municije. Zbog toga je bilo malo uzbuenja na frontu 18. novembra.
Britanske oklopne brigade razvile su se na frontu od Bir el Gubija do Sidi Omara.
Opi pravac bio im je prema Tobruku. Bili su spremni za bitku s Afrikim korpusom.
Ali Afriki korpus je leao skriven izmeu Gambuta i Sidi Azeiza i nije reagirao zato
jer sve do kasno poslijepodne Oklopna grupa nije ni znala da je poela ofenziva.
Rommel je zato odgodio pripremljeni napad na Tobruk i usmjerio snage k trupama
Cunninghama. Naredio je Afrikom korpusu da njegove isturene jedinice krenu prema
britanskim u pravcu Gabr Saleha, dok su sve ostale snage ekale kako e se stvari
dalje razvijati. Taj instinkt za akciju pokazao se sluajnim. Kad je borbena grupa
pukovnika Stephana (tefana) iz 21. oklopne divizije napadala britansku 4. oklopnu
brigadu zapravo glavninu britanskih snaga brigada je zapala u dilemu, jer ne
samo da je imala zadatak tititi desni bok 30. korpusa u nastupanju k Tobruku, ve je
titila i lijevo krilo 13. novozelandskog korpusa, koji je ekao nareenje da krene na
sjever obilazei Sidi Omar.
Od tog trenutka Nijemci su udarili pravo, podrani od divizije Ariete, koja je 19.
novembra drala rajon oko Bir el Gubija, borei se protiv 22. oklopne brigade. Samo
je britanska 7. brigada u centru stigla do Sidi Rezegha (Sidi Rezega) blizu Tobruka.
Iako izolirana, uspjela je uspostaviti vezu s posadom u Tobruku.
Cruwellu, u tabu Afrikog korpusa 19. novembra, zadavala je dosta briga situacija
u blizini Sidi Azeiza. Brzi britanski tenkovi stuart (stjuart) protunjali su kroz
Capuzzo i iznenadili 3. izviaki bataljon, dok je njegov komandant glasno traio
pomo. Impresioniran, Cruwell je konstatirao da britanske snage na istoku jaaju. Kao
rezultat toga 20. novembra usmjerio je itav Afriki korpus na istok, udaljavajui se
od teita operacije k obali, kad je do sredine popodneva ostao bez goriva. Nedostatak
pravovremene i tone informacije o toku britanske ofenzive, onemoguio je Afriki
korpus, a to je jo gore, nasukao ga, jer je u tom trenutku bilo mogue nabaviti gorivo
samo za 15. oklopnu diviziju.
Snabdjevi se gorivom, 15. divizija jurnula je pravo na jugozapad i ovaj put udarila
u desno krilo 4. oklopne brigade, koja je oprezno traila Afriki korpus. Prodirui kroz
britanski raspored, njemaki tenkovi, iskoritavajui sunce koje je zalazilo iza
njihovih lea, tono su gaali i bez svake sumnje dobili ovu rundu. Mnogo je
zapaljenih stuart tenkova osvjetljavalo nebo (Nijemci su izgubili samo sedam
tenkova), dok ostale britanske oklopne brigade, osim pojedinih sluajeva, nisu uspjele
pruiti pomo toj brigadi.
Rommel je u noi 20. novembra imao jasnu predstavu o tome gdje su bili glavni
pravci britanskog napada: prijetili su Bir el Gubiju, suoili su se s 90. lakom di-
vizijom, koja se ukopala kod Sidi Rezegha da zatvori prilaz Tobruku, dok je trea
grupacija napadnuta i zadrana istono od Gabr Saleha. U zoru 21. novembra, Afriki
je korpus po nareenju Rommela napao zatitnicu 7. oklopne brigade kod Sidi
Rezegha. Tako se stvorio sendvi: Afriki korpus napao je 7. oklopnu, koja je na-
pala 90. laku, a ona je opet, uz pomo Talijana, pritiskala garnizom u Tobruku, koji se
to jutro poeo probijati. Britanska 4. i 22. oklopna brigada mogle su unititi Afriki
korpus, potisnuvi ga prema 7. oklopnoj brigadi, ali su se povukle. Kad su kasnije
ponovno upuene u napad, naile su na opasan zastor artiljerije od 80 mm i 50 mm,
koji im je stajao na putu, uvajui odstupnicu Afrikom korpusu i onesposobljavajui
britanske tenkove kada su se pribliili na opasnu blizinu.
titei blokadu Tobruka, 90. laka divizija s Talijanima, koji joj nisu mnogo
pomogli, zaustavila je prodor Britanaca kroz splet ianih prepreka i mina, a 7. oklop-
na brigada i 7. grupa za podrku nespretno su izvele pripremani napad, a zatim su
nastojale da prikupe preivjele prije nego to Afriki korpus udari na britanski front.
Na oduevljenje Nijemaca, veliki se broj britanskih oklopnih vozila naao izmeu
Afrikog korpusa i 90. lake divizije, i kao da se podijelio u tri grupe. Jedna je krenula
prema Tobruku i uletjela u vatru protutenkovskih topova na samoj strmini, druga i
trea grupa krenule su odvojeno prema Afrikom korpusu i njemakim tenkovima,
zaustavljajui se kad bi ovi otvorili vatru. Trea se grupa pokazala najilavijom;
hrabro je napadala i kretala se naprijed, odbijajui dijelove Afrikog korpusa kojem je
ponestalo goriva i gonei ga u bijeg.
Afriki korpus je sada bio blizu svoje baze, pa su mogli izvriti popunu gorivom i
municijom. Poslijepodne su ve obje oklopne divizije bile u borbi. Dvadeset prva je
gonila britansku 7. grupu za podrku i tako dola pod vatru tekih topova. Petnaesta se
divizija smjelo probijala pokuavajui zatititi transport 7. oklopne brigade.
Upotrebljavajui svoja protutenkovska orua, zajedno s tenkovima, nametnuli su
protivniku teku borbu. Prekinuli su je tek kad su u zadnjem trenutku stigli sa
zakanjenjem i tenkovi 22. oklopne brigade s juga. Svaka je britanska brigada sada
otvorila jaku vatru 7. je imala samo 28 brzih vozila od 141. Ali pogreno ocijenivi
uspjeh (uzrokovan dijelom silnim gubicima njemakih tenkova), Cunningham je
dozvolio 1. junoafrikoj diviziji da se ukljui u raspored oklopnih jedinica, dok je 13.
korpus poslao prema Sidi Azeizu. Tako se pjeadija nala poput ovce u vujim
raljama. Tako je izgledalo poprite bitke za osloboenje Tobruka.
Slijedei je dan 22. oklopna brigada stajala tamo gdje se nalazila prethodni dan u
napola osvojenim talijanskim opsadnim poloajima. Zadovoljan to se njegova
zatitnica vrsto dri, Rommel je naredio Afrikom korpusu da izvede pokretnu
operaciju juno od pustinjskog puta Sidi Rezegh Capuzzo. Planirajui s izuzetnom
vjetinom, Cruwell je podijelio svoj korpus. Nezapaeno je nou poslao 15. oklopnu
diviziju na istok, dok je 21. oklopnu diviziju zadrao da odbaci britanske snage s
aerodroma kod Sidi Rezegha.
Britanci su se opet vezali za Cruwella. etvrta oklopna brigada nije uspjela
uspostaviti vezu; jadni ostaci 7. oklopne brigade, stisnuti uz 7. grupu za podrku kod
Sidi Rezegha, potpuno su otupjeli na aktivnost njemake pljakake kolone. Peta
junoafrika brigada napala je u meuvremenu njemaki dobro branjeni aerodrom i
bila je odbijena, dok je 22. oklopna brigada prila neprimijeeno i pridruila se grupi
za podrku kod aerodroma. Tamo se sada stvorilo krvavo bojno polje (prema
Rommelovim, a ne Cruwellovim nareenjima) koje je postalo ludi kovitlac jureih
maina i oblaka praine, kroz koju su letjele topovske granate i odsjevi vozila, to je
jo pojaavalo zbrku tog danteovskog pakla. Dio 7. grupe za podrku bio je uniten, a
22. oklopna brigada u tekoj je borbi izgubila mnogo vojnika, dok je 4. oklopna
brigada napustila bitku u kojoj se nije mogla odrati. Bila je to procjena koju je
napisao komandant brigade kad je i sam doao pod vatru 22. oklopne brigade.
Sva ta zbrka nije bila poznata Cruwellu, koji je vodio neprimijeeno 15. oklopnu
diviziju s istoka. Njegova je komanda glasila: udariti kroz glavni tab 4. oklopne
brigade. U posljednjim trenucima tog dana, obasjanim odsjajem bitke, kapitulirao je
taj tab. Zaplijenjeno je 35 stuart tenkova, itav vozni park kamiona, i brigada je
bila razbijena. Kroz no, osvijetljenu zapaljenim mainama, bitka se rasplamsala i
konano prestala. Cruwell se povukao da ocijeni to je uinjeno i to se jo moe
uiniti. Britanska je armija, smatrao je, razbijena. Zapravo, 7. i 22. oklopna brigada
nisu imale vie od pedesetak tenkova, a 4. oklopna brigada se raspala. Vjerovao je da
se glavnina preivjelog dijela britanske armije nalazi juno od Sidi Rezegha. Stoga je
odluio da s ostatkom Afrikog korpusa i dijelom 15. oklopne divizije krene na jug.
Ostavio je 21. oklopnu diviziju da pomogne 90. lakoj diviziji kod pustinjskog puta za
Capuzzo. Na jugu su se nalazile i talijanske divizije Ariete i Trieste.
Prije no to je plan nainjen do kraja a to je bila potpuna koncentracija svih
oklopnih dijelova Oklopne grupe iza britanskih snaga stigla je od Rommela druga,
ifrovana poruka. Cruwell nije mogao, zapravo nije htio ekati. U 5 sati i 30 minuta sa
tabom Afrikog korpusa otiao je da se stavi na elo 15. oklopne divizije, a zatim
prvo iznenaenje tog izuzetnog dana: naletio je ravno na Novozelandsku diviziju, koja
se kretala zadnjom stranom juno od pustinjskog puta za Capuzzo. Od cijele pratnje
samo su Cruwell i njegov naelnik taba pukovnik Bayerlein (Bajerlajn) uspjeli da se
izvuku, ali se plan nesmetano provodio dalje. Kolone su se meusobno neumitno
pribliavale. Bile su tu tri oklopne divizije i jedna motorizirana koje su se sputale
prema jadnim ostacima 7. i 22. oklopne brigade, zatim 5. junoafrike brigade i 7.
grupe za podrku, kao i 1. junoafrikoj brigadi. Ova posljednja bila je svjea i nije
znala to se dogaa na jugu.
Kotrljajui se kroz jutarnju maglicu, pred Afrikim je korpusom iskrsao san svih
komandanata tenkovskih jedinica masa nezatienih transportnih vozila. Krvo-
prolie je poelo i trajalo je sve dotle dok rastui otpor, podran pristiuim
tenkovima i artiljerijom, koji su pojedinano nagrnuli s juga, nije natjerao Cruwella da
premjesti teite napada dalje na jug. Zapravo, za njega je bilo iznenaenje to je
naiao na neprijatelje tako duboko na jugu; njegov je udarac zahvatio njihov bok, a ne
zaelje, to je sprijeilo spajanje s Talijanima.
Ali rano poslijepodne Criuwell je ponovno prikupio svoje snage. Gusto
koncentrirani, sad su se Nijemci i Talijani kretali sjeverno. Ali vrijeme koje je bilo
izgubljeno dok su se povezali s Talijanima, koji su zakasnili, sada se odrazilo na
udarnu sposobnost osovinskih snaga. To jutro nita im nije stajalo na putu. Ali sad su
ve britanski protutenkovski topovi stvorili zatitnu barijeru, koja je omoguavala
ostalim jedinicama da produe na istok gdje su bile sigurne. Umjesto da napadne slabo
organiziranu i nedovoljno zatienu vojsku, Afriki korpus sada se morao boriti za
svaku stopu. Svaka je borbena grupa sjeverno prema Sidi Rezeghu vodila svoju borbu
s oajnim otporom Britanaca. Bilo je artiljerijskih dvoboja. Topovi su gaali dok ih
protivnik nije utiao, tenkovi su zastajali, otvarali vatru, ali brzo su bili zapaljeni.
Pjeadija je bila ukopana u rovovima, dok su ranjenici umirali od zadobijenih rana.
Gubici tenkova poveavali su se proporcionalno, jer je Cruwellov napad bio planiran
kao posredan, ali se pretvorio u pravu frontalnu borbu.
Taj je dan bio njemaki Totensonntag. Dan sjeanja na pale u prvom svjetskom
ratu. Jedan Nijemac je zapisao.
Zora nas je zatekla u kaosu kod Sidi Rezegha. Ostaci tenkova jo se pue. Ljudi
lee na zemlji i otvorenih oiju bulje u sunce, koje nije izalo za njih. Kolone
zarobljenika mariraju (5. junoafrika brigada gotovo je prestajala postojati) praeni
s nekoliko vozila i odjeljenjem naih trupa... Jedan stariji vodnik, zvao se Taudt,
poeo je podrugljivo pjevati lzvjesit emo nae rublje na Siegfriedovu liniju... Neki
zarobljenici su ga bijesno promatrali, ali ljudi na zaelju ironino su se smjekali.
Netko je prihvatio refren. Nakon nekoliko sekundi cijela je kolona pomamno pjevala
'Izvjesit emo nae rublje na Siegfriedovu liniju'. to smo na to mogli uiniti?
Bolje reeno to e uiniti? Ponosan u pobjedu, ali hladna ponaanja, Cruwell
se susreo s Rommelom kraj Tobruka, 24. rano ujutro. Raportirao je unitenje
neprijatelja kod Sidi Rezegha, s izuzetkom nekih jedinica koje su pobjegle na istok.
Njih bi, smatrao je, trebalo posve unititi. Oekivao je da e to postii kolskim
primjerom klasine bitke. I on i Rommel bili su svjesni da se glavnina britanske
pjeadije 13. Korpusa i izvrsni matilda tenkovi 1. britanske oklopne brigade nalaze
negdje oko Halfaye, Sidi Azeiza i Sidi Omara, i da kreu prema Tobruku. Ali samo
naputanje Tobruka bilo je u toku i mogli su britanske snage prepustiti Talijanima i
90. lakoj diviziji.
No, Cruwellova je pobjeda izvojevana mimo Rommelovih instrukcija. Da je ekao
i drao se radio-poruke, moda bi rezultat bio jo uvjerljiviji. Zanemarivi Oklopnu
grupu, Rommel je ponovno nametnuo svoj autoritet Afrikom korpusu i ukljuio se u
borbu, odbacujui Cruwellov ui prijedlog i naturivi svoje prividno impozantno
rjeenje:
Afriki korpus e ponoviti odluan protuudarac kao u operaciji Battleaxe i
irokim frontom kroz pustinju prodrijeti u neprijateljsku pozadinu, unitavajui usput
ostatke 30. korpusa. Unitit e i sve nezatiene pozadinske jedinice koje tamo
zatekne, a pomoi e neokrnjenim posadama Halfaye i Solluma. A kao najvanije,
presjei e vezu 31. korpusa s njegovom bazom.
To je zvualo odlino i bilo je pozdravljeno kao remek-djelo psiholokog rjeenja.
Ali, kad se svemoni Afriki korpus naao pod pritiskom 30. korpusa, odstupio je od
svoje odluke i utedio britanskoj armiji potpuni poraz, ostavljajui joj da oisti bojno
polje i popravi oteene tenkove, tovie, poraz jo jednog britanskog generala
Cunninghama doveo je do uplitanja jednog jo vanijeg. Vjerojatno je Rommel
izgubio strpljenje: u ponovnom dokazivanju svog autoriteta posegnuo je za rjeenjem
koje je prije djelovalo i stavio sve na kocku: on je dobio osobnu bitku protiv
komandanta VIII armije.
Cunninghamovo je oduevljenje splasnulo kad je uo vijest o porazu 30. korpusa.
To je bilo 23. novembra. elio je odgoditi ofenzivu a to je Auchinleck glatko
odbio. Dvadeset estog general Auchinleck najavio je svoju odluku da namjerava
smijeniti Cunninghama i na njegovo mjesto postaviti privremeno general-majora
Ritchieja (Riija) pomonika naelnika Glavnog taba Bliskog istoka, koji nije
imao veliko iskustvo na visokim dunostima. To je zapravo znailo da je Auchinleck
postao pravi Rommelov protivnik, promjena koja je polako postajala sve oiglednija u
odnosu na Afriki korpus. Dok se Korpus pribliavao Egiptu za transportom VIII
armije, koji je sluio kao mamac i urio se preko pustinje, nastojei umaknuli
opasnom progonitelju, pjeadija Indijske divizije ukopala se blizu granice.
Opet je nedostatak informacija prevario Rommela. Dva vana britanska depoa
vojnih potreba bila su smjetena negdje u Kirenaici, ali Rommel nije znao za njih i
projurio je slijepo pored njih u namjeri da pree granicu negdje kod Bir Sheferzena
(Bir eferzena). Poveo je sa sobom 21. oklopnu diviziju, a ostatak Afrikog korpusa i
20. talijanski motorizirani korpus zaustavio se jer nisu bili onoliko brzi koliko je to
Rommel elio. On je neuznemiravan uao u Egipat i isto tako bez smetnji uputio
jedinice na odvojene zadatke, a sam se zadrao blizu granice poput prometnika.
Petnaesta oklopna divizija imala je zadatak da uniti Indijce kod Sidi Omara, a 21.
oklopna divizija krenula je prema Halfayi. Ali, ponovno se Afriki korpus morao sam
boriti jer Ariete nije ni prvi ni posljednji put zakasnila, vukui se kao da ide pjeke:
zaustavila ju je britanska 4. oklopna brigada istono od granice. A sad su i Rommel i
Cruwell nestali, prvom se pokvario automobil i Cruwell ga je spasio. Zatim su se
obojica izgubili usred britanskih poloaja i bili su izvan domaaja radio-veza sa
svojim potinjenima.
Potpuna zbrka slijedila je naredni dan. Peti oklopni puk, umjesto da se pridrui 21.
oklopnoj diviziji kod Halfaye, napao je Sidi Omar; nezatien, izgubio je polovicu
tenkova. Vozilima je nestajalo goriva, tako da je 15. oklopna divizija napustila 5.
oklopni puk kod Sidi Omara i uputila se prema Sidi Azeizu. Za to je vrijeme 21.
oklopna divizija samo projurila kroz Halfayu podrana od opsjednute posade i pred
Musaidom je uletjela pravo u novozelandsku brigadu. Ariete se jo nije pojavila,
tako da se Afriki korpus brzo povukao iz bitke u kojoj je mogao imati gubitaka i
kvarova.
U meuvremenu su se Britanci gotovo preporodili. Juno od Sidi Rezegha
oporavljao se od borbe 30. korpus s dijelovima opreme prikupljene s bojnog polja i iz
baze. Novozelanani su se spustili na Capuzzo (gdje je prije 48 sati.,Afriki korpus
bio pobjednik) i povezali se nakon nonog napada tenkova s garnizonom iz Tobruka.
Ponovo se javio optimizam, opravdavajui Auchinleckovu odluku da nastavi borbu,
kao i ispravnost smjenjivanja komandanta VIII armije. Obje su strane bile veoma
iscrpljene, ali sad je Afrfiki korpus, nakon prvog uspjeha, bio jo izmueniji.
S Afrikim korpusom i Arietom koja je konano stigla 26. uveer, cijeli se slijed
dogaaja jo jednom promijenio. Rommelov pokuaj koncentriranja na granici nije
uspio. Mjesto odluke sada se nalazilo u Sidi Rezeghu, i sad je potpukovnik Westphal
(Vestfal), koji se nalazio u Glavnom tabu Oklopne grupe, odbijao zabrinute
komandante talijanskih korpusa, pokuavajui zamijeniti svog efa Rommela. Za
njega ni povratak manjeg dijela Afrikog korpusa u Sidi Rezegh nije bilo rjeenje:
poslao je nareenje 21. oklopnoj diviziji da krene prema zapadu i pridonese kaosu
koji se stvarao tamo oko tvrave Capuzzo. Sad su tamo bile gotovo sve jedinice
Afrikog korpusa.
Dobar komandant nastoji na svaki nain ostvariti postavljeni zadatak. Tako je i
Rommel uporno nastojao ostvariti svoj san o operaciji na granici, gotovo do gorkoga
kraja. Ali on je konano popustio 27. novembra (isprobavajui sebe kao velikog
komandanta), kad je skupio svoje snage i poveo ih u borbu kod Sidi Rezegha, kao da
se na granici gotovo nita nije dogaalo. Ali u proteklih sedamdeset dva sata cijeli
poloaj se jo jednom promijenio. Britanske su snage bile jae, mudrije i opreznije.
Afriki korpus je porazio novozelandsku pjeadiju i ponovno zatvorio rajon Tobruka.
Sada se borio smanjenim snagama i napetih ivaca protiv neprijatelja koji moe
ponovno uiniti istu greku, ali ne tako neizbjeno sigurno kao prije.
Kada su se Afriki korpus ili talijanski tenkovi povlaili, Britanci ih vie nisu tako
spremno slijedili kao prije, jer su znali za protutenkovsku zatitu. Nijemci su poeli
osjeati svoje stalno i moda fatalno gubljenje snage. Neprestano su napadali
Novozelanane i to veoma jako, tako da je ova divizija morala biti povuena kao
preslaba za borbu. Ali, svaki se sukob izvrgao u seriju nezgoda za Nijemce. Nisu
dobivali nove snage, i preostalo im je samo da popravljaju opremu i koriste ostatke
sredstava iz skladita. Ni jedan novi njemaki tenk nije stigao iz Evrope otkako je
poela operacija Crusader. Njemaki su vojnici poeli shvaati da neprijatelj jedva
prihvaa njihove napade, odvajajui se spretno im pritisak prestane. Njihovi
komandanti i tabovi znali su da e obru britanske pjeadije koja se prikupljala oko
Halfaye i Bardije, zatim istono i juno od Tobruka, uskoro biti nesavladiv.
Na kartama ucrtani raspored Afrikog korpusa prestao je predstavljati veliku
snagu. Obrambena linija kod Gazale, koju su izgradili Talijani, inila se
najprivlanijom za Nijemce, samo da se bitka prekine. Teka srca, Rommel je 3. i 4.
decembra posljednji put prebacivao vojne zalihe u Bardiju i nije uspio. Britanski su
bombarderi kontrolirali borbenu zonu a i luku, a njihova oklopna kola patrolirala su i
napadala gotovo nekanjeno. Rommel je izdao nareenje za povlaenje opsadnih
snaga 4. decembra s istonog dijela oko Tobruka. Bio je to manevar koji bi i za
vrijeme mirnodopskih vjebi dao povoda za zabrinutost, a koji je u ratu bio veoma
opasan. Potrebno je mnogo vremena i mjesta da se osigura izvrenje takvog plana. To
e, u sluaju da uspije, biti izvrstan pokazatelj vjetine jedinica.
Afriki korpus je pobijedio, napadajui indijske trupe i gonei ih od Bir el Gubija
prema el Ademu. To je bilo 5. decembra, nakon to su Talijani odbili teki napad, i
kriza je prola. Postigli su predah, koji je dozvolio Afrikom korpusu, kome je
preostalo svega 50 tenkova, da krene natrag i pokrije juno krilo kod Gazale dok se
90. laka divizija povukla dalje do Agedabije. Bio je to siguran znak da Gazala nee
biti posljednje mjesto gdje e se zaustaviti, iako je Rommel tako izjavio.
To su bili dani strane zbrke u glavama Nijemaca u Berlinu isto kao i u
Kirenaici. Vjerovali su da e rat protiv Sovjetskog Saveza biti munjevit, a sada je to
postalo sporno. Iako su novinski izvjetaji nagovjetavali brz uspjeh, Moskva i
Lenjingrad nisu se predavali, a Rusi su se borili sve ee. Tada je s Pacifika stigla
vijest o japanskom napadu i poraavajuim udarcima na moru nanesenim anglo-
amerikim pomorskim snagama. Ali kakve e posljedice za Njemaku imati ulazak
Amerike u rat? Sad su u Africi snage Osovine odstupajui
bjeale, a oni koji su poznavali situaciju govorili su da postoji trvenje izmeu
Talijana, koji ne ele ponovno napustiti Kirenaiku, i Nijemaca koji su se posluili
ovom teritorijom kao sredstvom. Rommel je, to mu je bilo svojstveno, odbijao da
ostane kod Gazale, ne obazirui se na smanjenu snagu Afrikog korpusa i opadanje
borbene moi Talijana.
Petnaestog decembra, feldmaral Kesselring (Keselring), Talijani i Rommel sastali
su se i uzajamno okrivljivali za okruglim stolom. Otkako su Britanci digli opsadu
Tobruka, Talijani su pokuavali promijeniti Rommelovu namjeru da potpuno napusti
Kirenaiku, dok je on iz dana u dan diplomatski izigravao njihove namjere. Rijeen da
sam odluuje, Rommel je namjeravao zadrati postignute pozicije osobito one kod
Gazale. Ali ako bi Britanci krenuli dublje, prema Mechiliju (Mekiliju), on bi se
povukao. Inzistirao je da Tripolitanija mora i moe biti zadrana, molio je pojaanje u
ljudima i materijalu i lukavo predloio da se Talijani vrate u Tripoli, a on da nastavi
borbu.
Taj isti dan, 15. decembra, Britanci su napali Talijane kod Gazale. Stigla je 4.
oklopna brigada, koja je okruila Talijane na junom boku i prodrla prema centru
Afrikog korpusa, koji je Talijanima pokuao pomoi, a da nisu primijetili prisutnost
Britanaca. Ali, drugi manje vaan pokret britanskih trupa dao je Rommelu eljeni
izgovor. Povlaenje prema Agedabiji je poelo i Afriki korpus se urno povukao.
Nasuprot tome, slijedee napredovanje Britanaca polako je poinjalo i izazivalo je
uenje, jer se oekivao jak otpor kod Gazale. Britanske jedinice nisu stigle u Bengazi
sve do Boia, a dotle je Afriki korpus bio siguran iza obrambenih linija dalje na
jugu. Njemaka su skladita u Bengaziju gorjela. est dana prije teretni je brod
dovezao 22 nova tenka za 15. oklopnu diviziju, dok ih je u Tripoli stiglo neto vie.
Ostali su leati na dnu mora; ali moglo je biti i gore. Ojaan i obnovljen, Cruwell je
napao Britance. Jedan napad pjeadije na Agedabiju 26. decembra bio je odbijen.
Tada je Cruwell poslao 60 tenkova u protunapad. Uspjeli su unititi 37 britanskih
tenkova 22. oklopne brigade, a izgubili su samo 7 svojih tenkova. Tri dana kasnije,
Afriki korpus je ponovo napao, ovaj put rtvujui 7 svojih tenkova za 23 britanska.
Smanjili su britanske snage gotovo na nulu. Sad je Rommel mogao u miru obnoviti
svoje snage. Vratio se u prolaz Mersa Berga i tamo na Staru godinu, suprotno
nareenjima koja su se odnosila na tednju municije, dopustio je Afrikom korpusu da
je troi koliko eli. Ta je vatra navela Britance da se otkriju i tako pokau svoje
poloaje.
Jasno, ukazane su im poasti, jer su se vojnici zaista hrabro borili u protekloj
godini. Rommel se na trenutak sjetio naputenih garnizona daleko na istoku, u Bardiji
i Halfayi, ali im nije mogao pomoi. Njihova predaja 12. februara predstavljala je
unaprijed poznat zakljuak i bila je konani plod britanske pobjede.
U tom se trenutku moral Afrikog korpusa mogao spustiti najnie, ali to se nije
dogodilo. Jedan je njemaki oficir zapisao: U ovom trenutku Afriki korpus je
potuen, ali nije klonuo. Ne vidim znakove klonulosti morala u naim jedinicama. Mi
stojimo vrsto i borit emo se gdje god bude trebalo?
Kako je to bilo mogue? Mnotvo faktora utjecalo je na to izvrsna uvjebanost,
borbena obuenost, dobra, pouzdana oprema, prvoklasno vodstvo od vrha do dna,
vrst ponos i uvjerenost da su bolji i moda jo vie elja da pokau nadmonost
prema neprijatelju kojeg su prezirali, ali koji je njih volio jo manje. Britanci su imali
nadmo u ljudima i opremi, mogli su svoje ljude slati i na odmor, dok su se Nijemci
borili i slali svako pojaanje ravno na front. Tako su Nijemci, koji su bili uvjereni da
su izgubili bitku u operaciji Crusader zbog nedostatka snabdijevanja, informacija,
nedovoljne pomoi iz Njemake, jedva osjeali taj poraz. Neki su se, ne tako brojni
kao sada, pitali je li Rommelov napad na egipatsko-libijsku granicu, s ustupcima
neprijateljskim snagama, nosio korijen neuspjeha. Ipak, Rommel i Cruwell briljantno
su vodili Afriki korpus u svim pojedinostima njegova spajanja s Oklopnom grupom.
Meutim, ini se da se u izvoenju manevriranja izgubio iz vida glavni cilj: vrijeme i
materijali nisu bili na njihovoj strani i samo izrazita pobjeda u kratkom vremenu
mogla je donijeti nadmo u korist Osovine u Sjevernoj Africi.


Kod Halfaya prolaza predao se njemaki garnizon 12. januara 1942. Major
Friedrich von Mellenthin (Fridrih fon Melentin), obavjetajni oficir u Glavnom tabu
Oklopne grupe, podnio je svoj izvjetaj o priblinoj snazi Rommelovih neprijatelja.
Britanci su opet slobodno i otvoreno iznosili preko radija podatke o svojim poloajima
i snagama. Majorov posao nije bio teak. U predjelu ispred njih nalazila se, tek
prispjela, neiskusna 1. oklopna divizija, koja je napala njemake pozicije kod Mersa
Brege. Njezina je pjeadija bila pojaana veteranima 201. gardijske brigade ija je
prisutnost izbjegla pomnom istraivanju majora Mellenthina, zatim je tu bila jo 2.
oklopna brigada, rasporeena duboko u blizini Bengazija; bilo je jasno da je britansko
snabdijevanje radilo punom parom, iako je luka bila potpuno razorena, zahvaljujui
njemakoj preciznosti, a duga kolona vozila od Derna do Tobruka zaokupila je sva
transportna sredstva. Aktivnost RAF-a takoer se smanjila, to je dalo naslutiti da
postoje tekoe u snabdijevanju.
Afriki korpus je, s druge strane, udvostruio svoju snagu. Zahvaljujui sigurnom
stizanju konvoja u Tripoli, broj njemakih tenkova poveao se na 84, a talijanskih na
89 tenkova. Benzin i municiju transportiralo je 300 njemakih i talijanskih aviona. U
tom je trenutku Oklopna grupa imala asovitu prednost, i mogla je udariti na Britance
kako bi otklonila opasnost od Tripolitanije. Konano zadovoljan to je njegovim tra-
enjima udovoljeno, Rommel se odluio da pree u napad. Nije nita rekao svojim
talijanskim kolegama niti njemakoj Vrhovnoj komandi, a tab Afrikog korpusa je za
napad saznao samo pet dana prije poetka, 21. januara.
Dvije njemake kolone napustile su Mersa Bresu nou 20. januara. Jedna je bila
grupa Marcks (Marks), a sastojala se od 90. lake divizije i dijela 21. oklopne divizije.
Kretale su se obalnom cestom. Druga grupa, koju je sainjavao Afriki korpus,
zaobilaznim je putem krenula kraj Wadi Faregha (Vadi Farega). Britanci su se obrnuli
i sruili na grupu Marcks, ali Afriki korpus je izdrao. Uspjeh je potakao Rommela
da skrene grupu Marcks s glavnog pravca, samo da bi zadrao Britance u bijegu.
Nadao se da e Afriki korpus stii na vrijeme da podri njihovo hrabro ali rizino
prodiranje. Ali rizik je bio manji no to se inilo. Prikradajui se neprimijeeno 22.
januara, porunik Schmidt (mit) sa svojim 50 mm topovima privukao se Britancima i
napao tridesetak britanskih tenkova.
Neprijatelj je bio potpuno iznenaen kad smo otvorili vatru i kad se desetak
tenkova sruilo na njihove tenkove... S naim protutenkovskim orujem mi smo se
prebacivali iz jednog povoljnog poloaja na drugi. Dotle su nai tenkovi sa sigurne
udaljenosti otvarali zatitnu vatru. Tada smo se mi prebacivali na nove poloaje i titili
njih... Neprijatelj je neprestano imao gubitke ... Osjetili smo da se ne borimo protiv
onoga ilavog neprijatelja koji nas je porazio na pustinjskoj cesti za Capuzzo.
Tu slabost nije uoio neiskusni novi komandant VIII armije, general Ritchie, koji
je zamiljao Rommelov manevar kao bogom danu priliku da ga zaista tue, unato
tome to je 1. oklopna divizija bila gotovo unitena od Afrikog korpusa. Do
poslijepodne 22. januara, grupa Marcks je prodrla meu zbunjene Britance u Anteletu.
Pustoili su ealone za snabdijevanje 1. oklopne divizije. Kasno uveer pojavila se 15.
oklopna divizija i pridruila se Afrikom korpusu u iskoritavanju neoekivanog
uspjeha.
Karakterstino, 23. januara u Glavnom tabu Oklopne armije Afrika kakav je
naziv dobio samo dan prije, dolo je do nesloge neposredno prije pobjede. General
Cavallero, naelnik talijanske Vrhovne komande, posjetio je Rommelov tab i
zabranio dalje napredovanje usprkos oitom uspjehu, upravo kao to je est tjedana
prije zabranio dalje povlaenje kad su se nalazili na rubu unitenja. Dapae, naredio je
30. talijanskom korpusu da ostane iza Mersa Brege. Rommelu je rekao: To ne smije
biti nita vie od ispada i zatim se vratite. Ali Rommel ga nije namjeravao posluati,
iako su njegove rezerve goriva ve bile pri kraju. Nastavit e goniti neprijatelja do
unitenja obilazei Antelat s juga, zatim kroj Saunnu i opkoljavajui 1. oklopnu
diviziju ponovno e zauzeti Bengazi. Jednom oficiru koji se potuio na nedostatak
benzina odgovorio je: Uzet emo ga od Britanaca primjedba u stilu najboljih
komandanata u vojnoj historiji.
Nesreom za Rommela, manevar kojim je trebalo obuhvatiti britanske oklopne
snage bio je blokiran situacijom na drugom mjestu. Borba koja se razvila kad je
britanska 2. oklopna brigada izvrila protunapad, popravila je uinjeni propust. Zbog
nedovoljne koordinacije jedinica, Afriki je korpus drugaije djelovao. Dvadeset prva
oklopna divizija bila je napadnuta i zatraila je pomo od jae 15. oklopne divizije. No
ona je imala drugi zadatak, ali je tab Afrikog korpusa odbio njen zahtjev, jer je ve
imao iskustvo s alarmantnim pozivima 21. oklopne divizije. Na ravnici izmeu
Antelata i Saunne borba se razvila s gubicima na obje strane, iako ne traginih
razmjera. U glavama britanskih oficira u tabovima poele su se javljati sumnje.
Neprijatelj im se inio strahovito jak, dok se snaga njihovih oklopnih jedinica
smanjivala i kad ona jednom nestane, poloaj u Bengaziju nee biti odriv. Plan da se
povuku u Mechili ve su raspravili, iako je Ritchie smatrao da je Afriki korpus na
kraju snaga (i gotovo je imao pravo), i odluio je da se zadri u visini Msusa, ekajui
razvoj situacije. Ali 24. januara nije bilo akcija jednostavno zato to je Afriki korpus
pretraivao jedan prazan teren na jugu za koji se nije znalo je li branjen. Povratilo se
malo povjerenja.
Front je ponovno oivio 25. januara. Afriki korpus, kreui se iscrpljen prema
sjeveru, susreo se s 1. oklopnom divizijom i u stranom sudaru nanio joj velike gu-
bitke, a zatim su tono pred Msusom ostali bez benzina. Rommel je bio u istoj
situaciji kao u noi Dana mrtvih. Britanske su oklopne snage mirovale oslabljene i
ratrkane, pjeadija je bila zrela za unitenje, a britanska komanda prekasno je shvatila
znaenje svoga brzog poraza. Ritchie je jo govorio o namjeravanoj ofenzivi, iako mu
je ostalo manje od etrdeset tenkova. Namjeravao je zadrati Bengazi, vjerujui da
britanske snage mogu odrati taj poloaj. Ali Bengazi nije mogao biti drugi Tobruk
ak i da je pokuao da ga ozbiljno obrani. Ipak, ni Rommel nije mogao uiniti mnogo
vie dok mu ne stignu nove koliine hrane i goriva. Osim toga, on je morao jo oistiti
novoosvojenu teritoriju i sakupiti materijal koji e mu posluiti da nadoknadi gubitke
Afrikog korpusa.
U to je vrijeme von Mellenthinova obavjetajna sluba uhvatila preko radija jedan
razgovor iz kojega su saznali za pometnju u redovima britanske komande. Oekivali
su, naime, Afriki korpus kod Mechilija. Nijemci su pustili Britance da ostanu u tom
uvjerenju, a Afriki korpus fingirao je da ide tim pravcem. Umjesto tim pravcem
grupa Marcks je krenula zapadno iz Msusa s namjerom da presijee puteve koji vode
istono i sjeveroistono iz Bengazija. Za to su vrijeme 90. laka divizija i 20. talijanski
korpus (konano je komandant promijenio odluku i dozvolio mu da krene u napad)
krenuli iz Bede Fomma. To je bio izvrstan primjer domame i posrednog napada.
Rommel je imao vremena jer Ritchie nije bio veliki komandant i jo je raspravljao sa
svojim potinjenima, traei pravi trenutak za protunapad, gotovo kao da se nalaze na
kolskoj vjebi. Do 29. jo nije donio odluku, a tada je ve grupa Marcks stigla gotovo
neprimijeena na cilj. Stigli su nakon dugog mara po kii koja je padala itavu no.
Prva oklopna divizija (ono malo to je ostalo od nje) bila je potpuno iznenaena
Rommelovim manevrom. Bila je poput 7. indijske pjeadijske brigade uhvaena u
zamku i svi planovi o napadu pali su u vodu.
Rommel se osobno pridruio Marcksovoj grupi na kraju tog smjelog mara. S juga
su 20. korpus i 90. laka divizija napredovale sporije, ali kad se smrailo, Rommel je
bio siguran da e doivjeti jo jedan uspjeh. Vidio je kako u Bengaziju gore skladita.
Loe vrijeme pomoglo je da se neprimijeeno priblie i puste onih nekoliko
neprijateljskih aviona koji su se uspjeli dii iz baze kraj Deme. Njihov je zadatak bio
da ih pronau i ometaju. Ali isti vremenski uvjeti pomogli su 7. indijskoj brigadi u
Bengaziju. Te noi u rajonu jugoistono od Bengazija razvila se iva aktivnost. Tim se
putem 7. brigada povlaila u tri kolone po 400 vojnika. Ili su istim putem kojim je
prije ila grupa Marcks. Proli su buno kraj zatitnice te grupe i 20. talijanskog
korpusa, skupljajui zarobljenike uz put. To je hrabro djelo bilo na razini samoga
Afrikog korpusa i oduzelo je mnogo sjaja pobjedi Osovine.
Idui je dan Rommel uao u Bengazi. Imao je u depu dozvolu od Mussolinija za
napredovanje koje se upravo zavrilo. Odmah nakon toga stiglo mu je i unapreenje u
in general-pukovnika. Rommelova je vrijednost porasla, njegovo ime postalo je
simbol nade u pobjedu Njemake, nakon poraza i odbacivanja njemakih armija kod
Moskve.
Sam je Rommel elio postii jo vie i udariti dalje na istok. Ali s tadanjim
rezervama goriva, jedva dovoljnim za putovanje, a kamoli za borbe koje je morao oe-
kivati, ak ni Rommel nije mogao pomiljati na tako neto. Mogao je samo pokuati,
jer nije imao teih gubitaka u materijalu a ljudi su bili svjei, orni i puni novog
povjerenja u njega. Stavie, meu svoje potovaoce Rommel je sada mogao ubrojiti i
vojnike britanske VIII armije, koji su ga smatrali genijem kojeg na alost nisu mogli
pozdraviti u svojim redovima. ak je i gospodin Churchill pomogao pri stvaranju te
slike, jer je Rommela nazivao velikim generalom djelomino kao ispriku za
neuspjehe, i s pomalo pretjeranom pohvalom.
Zapravo, Churchill je pokazivao vie potovanja prema Rommelu od Mussolinija i
njegovih generala. Posljednji su ga neprestano ometali i dosaivali mu upozorenjima
da ne ode predaleko, govorei kako su rezerve goriva pri kraju, a njihova se
strategijska koncepcija zasnivala na obrani Tripolitanije, i samo na tome. Odsutnost
razumijevanja u Berlinu zbunjivala je Rommela, jer je Hitler u svojoj strategiji
zaboravljao Afriki front; bio je okrenut Rusiji i, ubrzo zatim, kavkaskim petrolejskim
poljima. Glavnokomandujuima u Berlinu i Rimu te se zime Srednji istok inio suvie
daleko. Misli o prodoru preko Kavkaza pa zatim na Suez i Irak ve su prije
zaokupljale matu Osovine. Ali proosovinske pueve u Siriji i Iranu suzbili su Britanci
i Sovjeti. Sada, godine 1942. maral Kesselring (njemaki komandant Juga)
odgovoran za snabdijevanje na podruju Sredozemlja, mogao je uiniti veoma malo i
slabo utjecati na planove Osovine kad nisu pripadali njegovom podruju.
No, Kesselring je ipak drao budunost Afrikog korpusa u svojim rukama
imao je kontrolu snabdijevanja. Zato e se Rommel morati prilagoditi njemu. Kessel-
ring je mogao inicirati ili sprijeiti operacije (kao na primjer unitenje britanske baze
na Malti), a to je sve slabilo ili jaalo Rommelov utjecaj.
Ritchie je 30. januara naredio VIII armiji da se povue u visinu Gazale i zatiti
Tobruk. Rommel ih je slijedio vukui nesretne Talijane za sobom. U nedostatku
napadake strategije Osovine u sjevernoj Africi, Rommel je izradio svoju vlastitu
potenu ili nepotenu. Britanci su sada prikupili znatan materijal u Egiptu, a pridruile
su im se amerike poiljke. Uskoro je Rommel morao izvesti udarac poput prethodnog
da bi uvrstio poloaj. Takvo stanje nije moglo potrajati unedogled, jer britanska se
taktika morala popraviti i moda e se jednog dana nai i general koji e se moi
suprotstaviti Rommelu. Konano, Afriki korpus ne moe vjeno imati uspjeha. Ve
samo smjenjivanje visokih komandanata u toku same bitke predstavljalo je opasnost;
od prvobitnih komandanata jedino je Rommel ostao na dunosti, a sve oklopne
divizije promijenile su komandni sastav dva puta.


Godina 1942. bila je godina kad se srea promijenila, kad su sile Osovine dostigle i
prele vrhunac. Bila je to posljedica godine sudara na bojnom polju. Pouzdavajui se u
voe Osovine Nijemci, Talijani, Japanci svi su podjednako u prijanjim
operacijama oprezno izbjegavali nepromiljene udare. Gotovo je svaki napad bio
uperen vie u mozak nego u miice nacije, kao na primjer u Poljskoj i Francuskoj i
vie i ee uspijevali su nanijeti im udarac i paralizirati ih. Do kraja 1941, tri su sile
Osovine naile na tvrd otpor koji je titio vitalnost Amerike, Britanije i Sovjetskog
Saveza. Tu nisu mogli prodrijeti i tako e u budue njihovi udarci gubiti snagu, a
svrha im je bila da zadre postignute pozicije, a ne da osvajaju nove.
Ali postojao je jedan vitalan strategijski cilj koji se ini dostian bez golemih
naprezanja petrolejska polja na Kavkazu i na Srednjem istoku. Naime, Japanci su
osvojili veinu petrolejskih polja na Dalekom istoku, a Osovina je planirala svoj
glavni udarac 1942. u pravcu Kavkaza na sovjetska petrolejska polja, s namjerom da
kasnije krene dalje i stigne na petrolejska polja u Perziji i Iraku. Zaista, udno kako
nisu niti pomislili da koordiniraju udarac na Kavkaz s istovremenim napadom iz
Kirenaike kroz Egipat u pravcu tog podruja. Ta se zamisao razvila tek kasnije. Jedna
svijetla toka obasjala je tminu oko Rommela za vrijeme serije zbunjujuih
konferencija u Berlinu i Rimu u martu 1942. Hitler se sloio da se Malta mora
eliminirati kako bi se oslobodio morski put u sjevernu Afriku. Tim su putem prolazili
britanski avioni i brodovi s baza u domovini. Da bi se to sprijeilo i okonalo,
Kesselring je bio ovlaten da pripremi teko bombardiranje Malte iz zraka u (aprilu,
martu i maju), koje bi prethodilo glavnom zranom i pomorskom desantu u junu (ope-
racija Herkules). Bombardiranjem je takoer trebalo tititi transporte velikih
koliina vojnih potreba za snabdijevanje Oklopne armije da joj se omogui jo jedan
napad na Britance, koji bi trebalo da se zavri zauzimanjem Tobruka (operacija
Tezej). Ali kad je to bilo izvedeno, Hitler je zabranio dalji prodor u Egipat sma-
trajui da taj prostor nema nikakve strateke vanosti.
U Africi, Rommel je svoje nade polagao u vlastite oklopne divizije. Smatrao je da
mora napasti prije kraja maja (znai prije Herkulesa) s namjerom da preduhitri
britansku ofenzivu i s 332 njemaka tenka, od kojih su 242 bila mark III, 19
special s topovima od 150 mm i pojaanim oklopnom i 40 mark IV, bio je
siguran da moe svladati Britance za etiri dana. Tobruk e, pretpostavljao je, tada
pasti i nakon toga e operacija Herkules dovesti do osvajanja Malte, ime e se
definitivno otkloniti opasnost od britanskih zranih napada odatle. Nakon toga,
planirao je, moi e uvjeriti svoje pretpostavljene da mu dozvole poduzimanje pohoda
na Suez.
Suprotno od Rommela, general Auchinleck morao je strpljivo uvjeravati kako bi
smanjio optimizam svojih pretpostavljenih kod kue. Naime, gospodin Churchill je
elio brzu akciju, suprotno Auchinleckovoj odluci da napadne tek kad sve pripreme
budu izvrene. No ipak, britanski poloaji koji su se organizirali iza jakih minskih
polja od Gazele do Bir Hakeima, bili su odskona daska za ofenzivu, vie nego
prepreka koja bi trebala zadrati Rommela u defenzivi. U svakom sluaju, i britanski
poloaji kao i sila Osovine mogle su se lako zaobii i obuhvatiti iz unutranjosti. Zbog
toga je svaki od njih osigurao svoja pretpolja s pjeadijom, rasporeujui pokretne
snage po dubini, kako bi zatitile unutranji dio svojih obrambenih poloaja.
Rommelova obavjetajna sluba nekoliko je puta otkrila raspored i namjere VIII
armije. Znali su za boksove koje su formirale pjeadijske brigade pored obale i kraj
Bir Hakeima kao i za lokacije nekih oklopnih jedinica. Ali irinu minskog polja kod
pustinjskog puta za el Abd, lokaciju nekoliko vanih boksova, uglavnom onih u
centru a koje je formirala 150. brigada i raspored 22. i 32. tenkovske brigade, sve
to nisu uspjeli otkriti. ak nisu saznali za dolazak 167 novih jakih amerikih tenkova
grant, koji su trebali ojaati 1. i 7. oklopnu diviziju. Von Mellenthin komentira:
Moda smo sreom potcijenili britanske snage. Jer da smo sve znali, moda bi se ak
i Rommel ustruavao da napadne tako jakog neprijatelja.
injenica je meutim da je snaga jedinica rasporeenih na bojitu bila gotovo
jednaka. Britanci su imali snage koje odgovaraju jaini triju pjeadijskih divizija koje
su drale dobro organizirane boksove. etvrta po redu divizija 2. junoafrika
drala je Tobruk, iako je njegova obrana bila mnogo slabija nego godinu dana prije.
Dvije oklopne brigade stajale su ispred boksova pjeadije. Bile su potpuno spremne
zbog traenja pjeadije, koja je bila sporo pokretna i zahtijevala je da ne ostane bez
podrke, jer se pjeadijsko protutenkovsko oruje uglavnom sastojalo od zastarjelih
topova od dvije funte; samo nekoliko topova bilo je od est funti, to je odgovaralo
njemakim 50-mm topovima. Smjetene u centru i kod junog krila nalazile su se 1. i
7. oklopna divizija. Ova posljednja imala je jednu nepotpunu oklopnu brigadu.
Trinaesti je korpus bio odgovoran za obranu same obalske linije, a 30. je korpus
preuzeo brigu za pokretne trupe i utvrenje Bir Hakeim.
Nasuprot koncentriranim snagama gen. Ritchieja, Rommel je mogao angairati
etiri talijanske pjeadijske divizije 10. i 21. korpusa, ojaane njemakom pjeadijom.
Te su se jedinice nalazile pred poloajima kod Gazale, pod komandom generala
Cruwella (nazvali su je grupa Cruwell). Glavne snage bili su 20. talijanski
korpus s oklopnom divizijom Ariete i motoriziranom Trieste, zatim njemaki
Afriki korpus sa svoje dvije veteranske oklopne divizije i 90. lakom divizijom.
U brojkama, 90.000 vojnika sila Osovine prema 100.000 Britanaca: 332 njemaka
tenka i 228 talijanskih prema 849 britanskih. U zraku: 497 njemakih upotrebljivih
aviona prema 190 britanskih, iako su obje strane mogle dovesti vei broj s drugih
ratita. Prema tome, Nijemci su posjedovali nadmo u zraku jer je njihov lovac
messerschmitt 109 F nadmaivao sve svoje rivale. Govorei o snabdijevanju,
Britanci su ivjeli u izobilju ako ih usporedimo s njihovim protivnicima. Svakog se
dana poveavala koliina zaliha zbog eljeznikog puta koji je iz Egipta iao prema
Belhamedu i smanjene pouzdanosti morskog puta do Tobruka, jer je tamo Luftwaffe
sasvim dobro uspijevala ometati i pomorski i cestovni promet. Ali postavljajui svoje
baze za snabdijevanje tako blizu fronta, Britanci su podvostruili potrebu da ih zatite
u sluaju da ih moraju braniti.
Auchinleck je ocijenio da e ga do polovice maja Rommel preduhitriti u napadu,
da e glavni udarac biti izveden protiv centra s namjerom da se probije ravno u
Tobruk. Ali Ritchie je vie vjerovao da e to biti juno od Bir Hakeima kao dijela
iroko zatienog podruja. Direktive date na osnovi odgovarajuih mjera u pustinji ih
su ohrabrivale komandanta da ide udaljenijim putem koji rezerve dozvoljavaju,
izbjegavajui sve mogue zapreke, pokuavajui neprijatelja obuhvatiti iza lea, ih da
udari ravno drsko i snano. Konano, Rommel se odluio da izigra protivnika.
Poslao je grupu CrUwell da izvri prividan napad u noi 26. maja i to na centar
neprijateljeva rasporeda. Dotle su talijanski 30. i njemaki Afriki korpus krenuli na
jug kao to je Ritchie i oekivao. Odatle su trebali krenuti na sjever prema Acromi
(Akromi). Talijanski 30. korpus i Afriki korpus imali su zadatak da unite britanske
oklopne snage dok je 90. laka divizija napala baze za snabdijevanje izmeu El Adema
i Belhameda. Veina njemakih jedinica imala je zaliha za etiri dana, ne raunajui
ono to zarobe usput.
Rommelov uspjeh ovisio je uglavnom o unitenju utvrenog uporita kod Bir
Hakeima, taktiki povezanog s britanskim oklopnim snagama. Brigada Slobodnih
Francuza u rajonu Bir Hakeima mogla je ugroziti linije snabdijevanja Afrikog
korpusa (ako ovaj prodre dalje). Zbog toga je Rommelu bilo vano da je uniti, a taj je
zadatak Rommel povjerio 30. korpusu. Oekivalo se da e se britanske jedinice boriti
pojedinano, kao to je do sada bio obiaj. No njihov iroki razvoj, koji je dopirao
junije nego to se oekivalo, izazvao je iznenaenje, pokazujui da je Ritchie dobro
predviao. tavie, pismeno (ako ne stvarno), Ritchie se sloio s Auchinleckom da je
potrebno uskladiti djelovanje borbenih grupa. Tako britanski planovi nisu nikako
dopustili Rommelu da svoj plan provede u stvarnost.
Ali planovi su jedno, a njihovo izvrenje drugo. Bitka koja je slijedila, nije se
odvijala po planu. Ona je bila izraz sposobnosti visokih oficira, njihove procjene i
brze improvizacije, kao i sposobnosti boraca da se prilagode nizu razliitih situacija.
Dio talijanskog korpusa divizija Trieste zalutala je i zaglibila se u
mekanom pijesku na putu prema Bir Hakeinu u noi 26. maja. Druga divizija
Ariete nije uspjela ostaviti jai utisak na 1. brigadu Slobodnih Francuza.
Rommelove anse da iznenadi protivnika svakako su nestale im se Afriki korpus
pokrenuo, jer su odmah uoili da ih kroz no prate junoafrika oklopna kola. Tako je
Cruwellov manevar s talijanskom pjeadijom, pomognutom njemakim oklopnim
kolima, doivio neuspjeh. Britanci su bili dobro obavijeteni. Ipak, Nijemcima je brzo
postalo jasno da njihovi protivnici nisu nita nauili na starim grekama iz prolosti.
Ponavljali su iste pogreke. Treu motoriziranu brigadu pregazile su Ariete i dio 21.
oklopne divizije. Malo nakon toga, 4. oklopna brigada, opet potpuno sama, izgubila je
gotovo polovinu snaga u borbi s 15. oklopnom divizijom i, to je jo gore, napustila je
bojite.
Afriki korpus i 90. laka divizija kretale su se naprijed. Posljednja je zarobila
komandanta i tab 7. oklopne divizije, dok je Afriki korpus napao 22. oklopnu bri-
gadu kad se pojavila usamljena i unitio joj 30 tenkova. Jedna po jedna, na
Rommelovo prerano oduevljenje (ne i iznenaenje), britanske formacije gotovo da su
se nudile da ih unite njegove borbene grupe. Dvadeseta laka divizija zaplijenila je
vie skladita hrane i opreme. Ali poslijepodne njegovo oduevljenje prelo je u nemir
kad su sasvim iznenada naile tri britanske oklopne brigade koje su dolazile na njih s
obje strane, i to u momentu kad su oni napali jedno uporite u kojem se nalazila 201.
gardijska brigada. Sada su novi tenkovi grant doli do izraaja vie nego to jutro.
Tenkovi mark III i IV bili su unitavani, a tenkovi grant kao da su bili otporni na
granate. Tehnika ravnotea okrenula se protiv Afrikog korpusa. Odjednom, taktika
se morala mijenjati.
Do noi Rommelov poloaj nije bio onakav kakvom se nadao. Ariete nije
uspjela osvojiti Bir Hakeim; 90. laka divizija nalazila se u blizini El Adema, izolirana
i izloena ozbiljnim napadima, 15. oklopna divizija stala je kod Vitezovog mosta,
potpuno nepokretna zbog nestaice goriva. Tako je bilo i 28. maja. Samo 21. oklopna
divizija mogla je napadati prema obali, zauzevi tzv. Sklonite Commonwealth
(Komouvelt) koje se nalazilo u centru rasporeda britanske pjeadije na obali. Za to
vrijeme se Ariete obrtala oko Bir Hakeima i naletjela na britanske snage prije nego
to je uspjela uspostaviti taktiku vezu s Afrikim korpusom. U meuvremenu, 90.
laka divizija odstupila je pred 4. oklopnom brigadom na jug i zapad kako bi izbjegla
unitenje.
Nitko nije mogao predvidjeti injenicu da su do jutra 29. maja Rommelove
pokretne snage doivjele potpun neuspjeh u izvrenju svojeg zadatka i da su se sada
nalazile u velikoj opasnosti. To stanje doprlo je veoma polako do svijesti taba
Oklopne armije. Uskoro su otkrili da je linija snabdijevanja juno od Bir Hakeima
odsjeena i da je britansko minsko polje, koje spaja to mjesto sa sjevernim frontom,
mnogo jae no to su oekivali. Krenuli su napreac preko njega, ne znajui da se na
kraju nalazi kompletna britanska 150. brigada. Ona se skrivala u uporitu kod Sidi
Muftaha. Na taj su nain putovi za dopremu zaliha Afrikom korpusu bili zatvoreni,
sve dotle dok se taj put ne oisti i uniti, ili dok se ne odbaci jo neotkrivena britanska
150. brigada.
U meuvremenu, dok su britanska oklopna sredstva stvarala zapreku, njemake
tekoe i nezgode su se poveavale. Cruwell je bio zarobljen, von Vearst (fon Ferst),
komandant 15. oklopne divizije, bio je ranjen, a nekoliko njemakih pjeadijskih
jedinica bilo je pregaeno. Zalihe, naroito goriva i vode postajale su sve manje. Imali
su ih samo za slijedei dan. Iako je sam Rommel doao da ih vodi, takvo vodstvo nije
moglo potrajati. itav dan 29. maja, Nijemci koji su prodrli istono od linije Gazela
povukli su se da bi se koncentrirali sjeverno i istono od mjesta gdje se nalazila 150.
brigada. Napravili su vrst obrambeni pojas oko Cauldrona (Koldrona), dok su sa
zapada talijanske divizije iz grupe Cruwell (kojima je privremeno rukovodio
Kesselring, koji je upravo doao u inspekciju) zapoele ienje uskog prolaza kroz
minska polja kuda bi zalihe mogle stizati do Afrikog korpusa.
Sad je poela trka s vremenom. Rommel je morao istovremeno istiti prolaz i
zadravati britanske snage. One su pod komandom generala Ritchieja zaista imale
anse da unite Afriki korpus dok se branio. Uporite 150. brigade raspolagalo je
zalihama za dvadeset jedan dan, premda su se pod pritiskom borbe one troile mnogo
bre. Osim toga u blizini su se koncentrirale tri britanske oklopne brigade; dio 1.
tenkovske brigade smjestio se u boks, a 32. tenkovska brigada prikupljala se
sjeverno od Cauldrona. Za to vrijeme Ritchie je ekao da se situacija raisti. U
meuvremenu su se Rommelovi vojnici svojski latili ienja prolaza kroz minsko
polje, dok je njihovo prikupljanje u Cauldronu ve dostiglo zadovoljavajuu razinu.
Tada su tek vidjeli da se na kraju tog puta nalazi 150. brigada. To otkrie, nou
izmeu 29. i 30. maja potpuno je pokvarilo Rommelove planove. Vie nije mogao
planirati ambiciozne manevre protiv britanskih snaga niti napad na Bir Hakeim.
Najvanije je bilo kako sada preivjeti.
Ako su Rommel i Afriki korpus doivjeli iznenaenje vidjevi snagu i otpornost
tenkova grant, to nije bilo nita prema iznenaenju koje su doivjeli kad pred
uporitem 150. brigade nisu doivjeli nikakav otpor ni s istoka ni sa sjevera. Britanski
su komandanti u to vrijeme razmiljali o koristi koju e uskoro postii, moda i bez
borbe, ako Rommel ostane bez rezervi, hrane i goriva. Na sreu, sve to su uinili bilo
je to da su razmiljali, i to tjedan dana, ali nisu poduzeli niti jedan napad sve do 5.
juna. Nezgoda je bila i to je komanda VIII armije radila preko neefikasnih koordi-
nacionih tijela s generalom Auchinleckom, koji se nalazio u Kairu. Ovaj je tada vodio
dugi sastanak s Ritchiejem i komandantima korpusa, dok su komandanti divizija esto
poduzimali pojedinane akcije bez koordinacije s vrha. Naprotiv, u Oklopnoj armiji
komanda je bila centralizirana, jasna i efikasna. Uvijek sigurno i brzo (dobro ili loe),
nareenje je dolazilo od jednog intelekta i jednog ovjeka Erwina Rommela.
Kasno 30. maja njemaka obrana kod Cauldrona inila se prilino sigurnom. Ali
nedostatak hrane i goriva (jer je na putu stajala 150. brigada) smanjilo je tu sigurnost
na nulu. Na albu zarobljenog britanskog oficira da koliine vode koju dobivaju
zarobljenici nije dovoljna, Rommel je odgovorio: Dobivate istu koliinu kao i ja i
Afriki korpus pola rae. Slaem se da tako ne moemo nastaviti. Ako ne dobijemo
noas nove koliine vode, morat u pregovarati s Ritchiejem. Granica je bila podne
slijedei dan.


Rommel odbacuje 8. Armiju do gazele.


Talijani uvaju zarobljenike raznih nacionalnosti i boje koe.


Ponovo u Bengaziju: ruevina je vie ali kino jo radi.


Poljska artiljerija afrikog korpusa udara po neprijatelju.


Afriki korpus zauzima Torbruk 22. juna 1942.


Njemaki inenjerci rade na savlaivanju prepreka.


Gazala: duel u kazanu


Postavljanje protutenkovskih mina.


Rukovoenje operacijama iz zraka: roda nadlijee kolonu njemakih tenkova na
pustinjskoj cesti


Zarobljeni Britanci i Indijci rade na utovaru broda.

Podstaknut jo jednom neprijateljskim nekoordiniranim lokalnim napadima
pjeadije i oklopnih snaga koje su napadale njegove protutenkovske zapreke, branei
strmine koje su okruivale Cauldron, Rommel je ustrajno napadao 150. brigadu i
njezin poloaj artiljerijom, spremajui istovremeno bombardere za glavni udar koji je
planirao za 1. juna njegovu posljednju priliku. U zaguljivoj praini, nepodnoljivoj
vruini i kreendu zvukova, Britanci su se oajniki branili, pritisnuti osjeajem
osamljenosti, ali uvijek u nadi da e pomo stii. Na alost, general Ritchie, ini se,
bio je nesposoban za bilo kakvu akciju osim da ih opominje da izdre. To jutro,
oklopne snage i pjeadija nametnuli su estoku borbu britanskim snagama. Do ranog
poslijepodneva sve je bilo gotovo Rommelova vremenska granica upravo je prola.
Trebalo je jo samo pokopati mrtve i evakuirati zarobljenike. Tada gotovo kao
oprotajni pozdrav za svoje mrtve Britanci su izvrili napad koji je trebao znaiti
totalan poraz za Nijemce, ali oni su ga prikazali samo kao neuspjelo izvianje, iako je
od jakog artiljerijskog bombardiranja ranjen Rommelov naelnik taba general Gause
(Gauze). Britanci su se kod Gazale borili na mahove: svaki vaniji pokret razvijao se
polako i teko, svaki protivniki udarac izazivao je ponovno razmatranje koje je
prekidalo intenzivnost koju donosi sama unutranja snaga mobilne akcije. Afriki
korpus, naprotiv, jedva da je stao (osim ako nije imao goriva) i, slijedei dobro
poznatu izreku da u oklopnom ratu nitko ne moe stajati na mjestu, drao je svog
protivnika u stalnoj neizvjesnosti. Tako je cijelo vrijeme Afriki korpus jaao obru
oko Cauldrona, napadajui istovremeno 150. brigadu. U isto vrijeme izgraivao je
jau obranu od eventualnog protivudara koji se oekivao s istoka, planirao udar za
unitenje obrane Bir Hakeima.
Dok su Afriki korpus i Ariete ostali u rajonu Cauldrona, 20. laka divizija i
divizija Trieste krenule su da se obraunaju s 1. brigadom Slobodnih Francuza. Nju
je Luftwaffe snano bombardirala. Ali iako su desetodnevni napadi na taj izvrsni ali
osamljeni garnizon (od 2. do 10. juna) privukli panju itavog fronta (a kasnije i
svijeta), to nije mijenjalo injenicu da je mjesto gdje se nalazio Afriki korpus bilo
mjesto na kojem su se donosile vane odluke.
U sitnim satima 5. juna general Ritchie konano je zapoeo napad na Cauldron.
Taj dan cijela Oklopna armija i tab Afrikog korpusa nisu bili daleko od centra
borbe. Na sjeveru je 21. oklopna divizija drala jedan dio, a na jugu 15. oklopna
branila je drugi dio fronta, a jo je i istila prolaz kroz minsko polje kojim su sutradan
namjeravali krenuti na Bir Hakeim. Ariete je drala istonu stranu i upravo tamo je
u 02.50 sati ujutro 5. juna otpoela teka barana vatra britanskih snaga. To je navelo
promatrae iz Cauldrona da zabrinuto pretrauju horizont, na kojem je povremeno
bljeskalo. Uzrokovalo je to veliki strah, no bez ikakva razloga, jer je Ariete
izvijestila da britanska artiljerija tue po praznoj pustinji.
No u svakom sluaju, napad koji je nou izvela indijska pjeadija, koja je
nastupala poslije bombardiranja, slomila je protivnika i Ariete je poela bjeati, a
Britanci su poli za njom u gonjenje. Tako su uletjeli ravno u centar Cauldrona, u
vatru topova Afrikog korpusa kojem vrstinu nisu mogli naruiti. Tu je organizirana
uspjena zasjeda, iz koje se moglo spasiti jedino povlaenjem. Nijemci su bili
iznenaeni nainom na koji su Britanci napadali bez podrke artiljerije i ostalih
jedinica. Osim toga, njihovi su tenkovi napadali bez neke veze s napadima pjeadije.
Afriki je korpus pogaao svoje ciljeve gotovo neometano i do ranog poslijepodneva
vrsto je drao Cauldron, osim poloaja na istonoj strani gdje su Britanci izvrili
prodor. Jedan nepredvien napad koji je izvrila 32. tenkovska brigada na sjevernom
rubu obrua bio je odbijen i brigada je izgubila 60 tenkova.
U tome je Rommel vidio svoju ansu. U neoekivano otvoren prolaz na junom
dijelu minskog polja projurila je 15. oklopna divizija i prohujala preko junog krila
spojivi se s jedinicama iz rajona Bir Hakeima, a zatim su uspjeno stigle jedinice koje
su se spremale napasti Cauldron s istoka. Nakon toga je 21. divizija udarila istono od
Cauldrona. Za nekoliko sati one britanske jedinice koje nisu bile razbijene sada su bile
izolirane, tabovi uniteni ili raspreni; sve ostale snage poele su bjeati da se spase.
A general Ritchie jedva da je slutio ili znao to se dogaa.
Nasuprot tome, tab Afrikog korpusa znao je to veoma dobro, osobito kad nije
dolo do ozbiljnoga britanskog protunapada. Britanci su se povukli kako bi popravili
maine, odmorili snage i obnovili jo jednu komandnu debatu oko novoga
uzaludnog plana. Za britance koji su drali obalnu cestu s linijom do Vitezovog mosta
i s oklopnim jedinicama u rasulu, vrijeme je stalo. Ali za francusku brigadu (od koje
su mnogi vojnici bili Nijemci koji su se prije rata ukljuili u poznatu francusku Legiju
stranaca) vrijeme je izgubilo svako znaenje. U zbrci bombi, granata i napada, njihova
je borba nosila osudu britanskog poraza kod Cauldrona. To je postalo pitanje
nacionalne asti, a nisu mogli dobiti nikakvu pomo osim podrke iz zraka. Rommel
je toga bio svjestan pa je poslao pola Afrikog korpusa da pomogne 90. lakoj diviziji i
diviziji Trieste u njihovim dosad beskorisnim pokuajima da svladaju garnizon Bir
Hakeim. Drugi dio osmatrao je pokrete Ritchiejevih snaga na sjeveru. Ako osvoji Bir
Hakeim, razmiljao je o svom prvobitnom planu, stvorio bi mogunost da ostvari pola
svojeg zadatka.
Moe se raspravljati o tome: da je Rommel mogao blokirati Bir Hakeim s manjim
snagama i odmah, ve 5. juna, uspio bi osvojiti rajon Cauldrona. Ali postoji odreena
razlika u njegovu ponaanju za vrijeme bitke kod Gazele prema onoj koju je vodio
Afriki korpus u kritinim momentima operacije Crusader. U tom je sluaju
obuzdao svoje sklonosti prema napadu u jednom dahu i koncentrirao se na dobro
razraen plan unitenja neprijatelja dio po dio. Kao to smo vidjeli, iao je tako daleko
da je odvojio neke tenkove Afrikog korpusa i poslao ih u napad na Bir Hakeim.
Uinio je neto to su dosad radili samo Britanci razdvojio je snage.
Zapravo, samo je 15. oklopna divizija sudjelovala u napadu na francusku brigadu.
Ali njihove su snage okupirale taj dio pustinje nou izmeu 10. i 11. juna, u isto
vrijeme kada su Francuzi, koji su se nalazili u tekom poloaju, dobili dozvolu od
Ritchieja da se mogu povui. K tome su zadrali Afriki korpus da pokua jo jednom
ono to nije uspjelo prvog dana ofenzive da se probije do mora. Ovaj je put Afriki
korpus bio ak na vie od pola puta do svog cilja operacije. Dvadeset prva divizija i
Ariete drale su Cauldron, a linije snabdijevanja bile su slobodne. Broj tenkova se
smanjio: Afriki je korpus imao samo 124, a Ariete 60. Pjeadija je pretrpjela jo
tee gubitke. Unato svemu moral je bio na visini. Kod Britanaca, meutim, koji su
12. juna imali 285 tenkova, ukljuujui 83 granta, moral je bio veoma pao.
Rommel je znao da se britanski komandanti opet svaaju izmeu sebe (sluali su
njihove radio-poruke). Sada je Rommel napravio nov raspored svojih snaga. Poslao je
dio 90. lake divizije juno od El Adema, a 15. oklopnu diviziju na sam El Adem, a
divizijom Trieste htio je popuniti prostor izmeu Ariete i 21. divizije, koja je ve
isturila svoje krilo oko Cauldrona. Teoretski bi jedan takav odred bio uniten da je bio
zateen u otvorenoj pustinji. Naime, u konfuziji koja je vladala izmeu Bir Hakeima i
Cauldrona, kolone koje su napredovale neometano su iz zraka napadali avioni RAF-a
koji do sada nisu napadali zbog opasnosti da ne pogode vlastite jedinice. Oni su
takoer potakli na jaki napad dvije ili tri britanske oklopne brigade koje su se nalazile
u blizini Vitezovog mosta. Vei dio dana 11. i 12. juna Rommel je oekivao
protunapad Britanaca, do kojeg nikad nije dolo. Za to je vrijeme kolone na desnom
krilu paljivo isturao naprijed. Petnaesta oklopna divizija kretala se paljivo i polako,
korak po korak, prema Vitezovom mostu gdje je izvrila probni udarac. Kad se
Rommel uvjerio da nema zamke, jedinice su pojurile punom snagom u napad. Naredio
je 21. diviziji da krene iz Cauldrona i da napadne Britance na centru njihovog
rasporeda dok njihova panja bude usmjerena na 15. oklopnu diviziju. Nijemcima koji
su sluali britanske radio-poruke, inilo se kao da je nedostatak aktivnosti na strani
Britanaca uzrokovan odbijanjem podinjenih da sluaju zapovijesti koje su nareivale
pokret i napad. Zapravo, razlog je bio gotovo isto tako ozbiljan tipino neslaganje
meu oficirima (kod kojih se uvukla sumnja u ispravnost nareenja), od kojih se jedan
izgubio urei na novu konferenciju. U takvoj nesigurnosti nale su se 22. i 4. oklopna
brigada koje su stale i tako postale izvrstan cilj za neprijatelja. Sudbina ih nije dugo
ostavila da ekaju. Neprijatelj ih je doveo do ruba unitenja, a 22. brigada, koja je
urila u pomo, uletjela je u unitavajuu neprijateljsku vatru.
General Ritchie mogao je s pravom ponoviti rijei admirala Beattyja (Bitija) na
Jutlandu (Jilandu) kad su njegove oklopnjae bile unitavane jedna za drugom: to je
to, do vraga, s naim brodovima danas?
Odgovor je u biti bio isti superiornije oruje i bolji instrumenti nadigrali su
hrabrog neprijatelja na vitalnoj toki. U zraku su Britanci takoer bili slabiji. Izgubili
su vie aviona od Luftwaffe i unitili manje ciljeva nego bombardiranje njemakih
tuka. Britanski su se gubici u tenkovima poveali do katastrofalnih dimenzija
ak je 138 vozila uniteno 13. juna. Do tog je vremena Afriki korpus okruio Vitezov
most i izolirao ga, a takoer se uvrstio na grebenu Rigel, i tako je ve ugrozio obalu.
U praini i pjeanoj oluji razvila se na grebenu i u rajonu Vitezovog mosta veoma
konfuzna borba. Britanci su se rasipali, a Nijemci su sjedinjeni krenuli kako bi osvojili
taj kljuni poloaj. Boks je morao biti evakuiran te noi, a posljedica je bila ta da
nenapadnuti boksovi koji su drali sjeverni sektor linije Gazela na obali vie nisu
mogli opstati. Samo je 70 britanskih tenkova ostalo, a gotovo svaki od izgubljenih pao
je u ruke neprijatelja. Britanske oklopne snage mogle su misliti samo na vlastito
spasenje, pjeadija isto tako. Ali Afriki im je korpus to elio sprijeiti. Ve su mogli
vidjeti Junoafrikance kako odstupaju du obale prema Tobruku. Taj je pokret ostao
neprimijeen od Luftwaffe, koja je tada bombardirala konvoje za Maltu. Nijemci su
bili zaokupljeni pripremom da glavni protunapad izvedu te noi. No ovaj put ak ni
Rommel, na svoju alost, nije uspio natjerati Afriki korpus u akciju. Von Mallenthin
se sjea bez ogorenja: injenica je da se Afriki korpus nalazio na kraju svojih
snaga... bilo je nemogue podii ljude!
Tako je bjeanje Junoafrikanaca ostalo neometeno. Znaajan pokret na zapad
izmeu Talijana, koji je izvrila britanska 50. divizija prije no to se obrnula na jug i
skrenula naglo u pustinju, nije izgubio nita od svoga smionog uspjeha; jedino je
propustila da iscrpljenog protivnika pregazi te noi; bio je premoren i preslab da se
odupre.
Na kraju analize, ne moe se rei da su Britanci bili totalno uniteni, jer su se na
istoku opet prikupljali, a i oko Tobruka. Ali bitna komponenta pustinjskog ratovanja
oklopne snage gotovo su nestale branei rajon Vitezovog mosta. Ono malo to
je ostalo, nije bilo povezano. Jo e se vidjeti da li i oslabljene Rommelove snage
mogu izgurati protivnika na granicu i osvojiti Tobruk, ukoliko uope bude branjen. U
svakom sluaju, vrijeme se nije smjelo gubiti jer je svaki izgubljeni sat davao
Britancima anse da se oporave i unite skladita u bazama koje e Rommel osvojiti.


Rommel je 15. juna imao jednu veliku ambiciju osvojiti Tobruk. U to su vrijeme
Britanci oklijevali da li da se uporno brane, jer je obrana bila slabija nego godinu dana
prije. Jedan tabni oficir koji je zatraio plan minskog polja otkrio je da je on zastario
jer su mnoge mine bile premjetene na liniju Gazala. No u svakom sluaju odluka
donesena u posljednjem trenutku da se ubaci pojaanje Britanaca, Junoafrikanaca i
Indijaca sa slabom artiljerijom i samo dva tenkovska bataljona prisilila ih je na
borbu koju je Rommel oekivao. I premda su neki jaki britanski boksovi, podrani
oklopnim snagama, spreavali prilaz rajonu Tobruka, Rommel 15. juna nije oklijevao.
U svakom pogledu, naroito u moralu, bili su jaki, a Afriki korpus i Talijani borili su
se kao nepobjediva vojska. Britanci su se u neredu povukli u Egipat. Gonili su sve
pred sobom, a gubili su jo tenkova. Istovremeno je Afriki korpus zavrio opsjedanje
Tobruka (18. juna), a 90. laka divizija ula je slijedei dan u Bardiju, zaposjedajui
irok pustinjski pojas izmeu britanskih prednjih kolona i izolirane luke. tab Oklopne
armije trebao je samo da upotrijebi planove jurinih napada iz operacije Crusader i
da ih sam primijeni. Zadatak nije bio teak jer su naene zalihe municije. Dok se
obru oko Tobruka zatvarao, Rommel je izdao naredbu za napad. Britancima nee dati
ni predaha niti im dati naslutiti to namjeravaju. Brzina je bila sr plana. Nisu se
smjeli vriti pokreti u zoni prikupljanja sve do poslijepodneva prije napada. Izvianje i
priprema artiljerije predvieni su u najmanjoj mjeri koja se mogla oekivati za takav
napad. Imajui to na umu, a sluei se planovima koje su imali, zauzimanjem Tobruka
zavrit e se operacija Tezej. Rommelov paljiv odnos prema oklopnim snagama u
tom trenutku sprijeit e njegovu zamisao da krene jo i na istok nakon pada Tobruka.
Odbivi da upotrijebi oklopne snage u ienju preostalih britanskih boksova
izmeu Tobruka i Egipta i nastojei napadati s pjeadijom i tehnikim jedinicama
podranim tekim bombardiranjima, uglavnom Luftwaffe, Rommel je uvao svoje
tenkove za nastupajue dogaaje.
Kesselring mu je tada pruio neogranienu pomo, jer je maral avijacije vjerovao
da kad bude osvojen Tobruk, mora biti izvrena operacija Hercules (napad na
Maltu); bez toga bi transporteri vojnih potreba bili neprestano u opasnosti. Tako je on
svaki bombarder koji je mogao pronai u sjevernoj Africi (njih oko 150) i nekoliko s
Krete, poslao u napad koji je kulminirao u jednom danu kad je izvreno oko 600
letova. Veina ih je bila upuena da bombardira jugoistoni dio rajona Tobruka. Tu e
se nai cijeli Afriki korpus na tijesnom frontu pred jednim indijskim pjeadijskim
bataljonom. Talijanski 20. korpus proirio je irinu fronta u borbi s drugim britanskim
bataljonom na lijevoj strani. Linijska obrana ne bi mogla izdrati takav napad.
S gledita branitelja, iduih 4 sata bili su primjer loeg voenja borbe i
neelastinosti. Pojedine britanske jedinice i pojedinci meu njima borili su se s
oajnikom hrabrou. Ukratko reeno, bio je to niz neujedinjenih ali izvrsnih
samostalnih pokuaja. Afriki je korpus navikao da vodi borbu s usamljenim
oklopnim brigadama i mogao ih je poraziti. Ovdje su se borili i s osamljenim
baterijama i odjeljenjima tenkova tako da rezultat nije dolazio u pitanje.
Ni jedna operacija ne ide tono po planu. Ali pridravanje planiranog vremena u
izvravanju zadataka moe biti veoma ohrabrujue. To je Afriki korpus iskusio od
poetka. Neometano rasporeene jo u toku noi, pjeadijske jedinice krenule su prije
napada Luftwaffe na britanske poloaje. Bilo je to u ranu zoru. Neto kasnije, u 7 sati,
njemake tehnike jedinice poele su zatrpavati zauzete britanske rovove dok se pje-
adija pod zatitom dima kretala naprijed, sklanjajui se od rova do rova i briui sve
pred sobom. Kad su istureni tenkovi 15. oklopne divizije preli rovove u 8.30 ujutro,
ve su se vidjeli znaci pobjede, jer britanska obrana nije imala onu snagu kao godinu
dana prije. Njihova je artiljerijska vatra poinjala kasno i bila rasturena, to je velika
greka u obrani. Potpuno ohrabreni, Nijemci pod komandom generala Nehringa
(Neringa) poeli su brzo napredovati. Zaustavljali su se samo naas kad bi naili na
osamljenu britansku bateriju ili odjeljenje tenkova koje je pokuavalo da da svoj
usamljeni doprinos obrani. Do 14 sati Afriki je korpus izbio na greben Pilastrino
odakle je mogao tui luku. Sad kad su posljednje britanske oklopne jedinice unitene,
nepokretni garnizon bio je izloen na milost i nemilost veoma pokretnom protivniku.
Jedva da je koji branitelj uspio pobjei, jer je slom bio tako brz da nije bilo vremena
za povlaenje. Posljednje britanske trupe poloile su oruje 22. juna ujutro iako je
veina to uinila jo dan prije. Da citiramo jednog Talijana: Sve se dogodilo tako
brzo. Utvrenja, luka i grad sve je palo za samo nekoliko sati. Velika masa
ruevina zgrada i ispreturani metal, sve je jo bilo toplo kao tijelo tek umrlog
ovjeka... Ali taj kaos nije sprijeio Nijemce da odmah postave strae kod skladita ...
Tamo je bilo velikih koliina pive, vrea punih bijelog brana, cigareta, duhana i
pekmeza, galoni viskija, skupe konzervirane hrane u limenkama, i tone kaki odjee...
Kasnije je Rommelov tab otkrio neto jo vanije velike koliine vode i to je
najvanije, veliki broj vozila i goriva to jo nije bilo uniteno, a koje e sainjavati
vitalna sredstva u iduoj Rommelovoj akciji. Jo nisu utihnuli posljednji pucnjevi u
Tobruku, a Rommel je ve pokuao da strategiju Osovine prilagodi njegovom nainu
miljenja. S mnogim estitkama, ali i prijedlogom da se izvede operacija Hercules,
odletio je 21. juna Kesselring u tab Oklopne armije. Tamo se susreo s uzbuenim
Rommelom, koji je inzistirao da se plodovi pobjede ne smiju izgubiti; smatrao je da
nee biti vremena da se doeka pad Malte ako se prije toga ne osvoji Egipat i Sueski
kanal. Kesselring ga je hladno upozorio da se bez pomoi zranih snaga tako neto ne
moe izvesti. Avioni su ve rezervirani za operaciju osvajanja Malte, koja se uzgred, u
odsutnosti Luftwaffe koja je bila angairana u Africi, poela boriti na moru. Von
Mellenthin je rekao: ... diskusije su postale veoma ive. Dvojica komandanata nisu
se uspjeli sloiti i Rommel je poslao Hitleru linog oficira za vezu, a na slian se nain
obratio i Mussoliniju. Slijedei je dan saznao da je unaprijeen u in marala. To je
proslavio tako to je naredio jedinicama Afrikog korpusa da krenu prema egipatskoj
granici, pretpostavljajui da e dobiti Hitlerovu dozvolu. Dobro je pretpostavljao, jer
je Hitler oduvijek bio ne previe oduevljen operacijom Hercules bojei se, naime,
da e talijanske snage ponovno doivjeti neuspjeh i traiti opet njegovu pomo. To sad
ne bi bilo dobro jer se spremao na novu veliku ofenzivu u Sovjetskom Savezu.
Rommel je uao u Egipat 23. juna s Hitlerovim i Mussolinijevim odobrenjem i s
odlukom da se Hercules odgodi do septembra. Ovdje nije bilo Rubikona (u teoriji),
jer se uvijek mogao povui ako bi naiao na jak otpor.
Ispred Oklopne armije, nalazile su se iznenaene britanske snage, ukopane u
rovovima kod Mersa Matruha, na istom mjestu gdje su bile na poetku rata u pustinji.
Njihov glavni komandant nije vjerovao da Roramel ima sredstva da stigne do Kaira i
ocijenio je: Ne postoji istono od Halfaye poloaj koji bi neprijatelj mogao uspjeno
odrati protiv jaeg neprijatelja. Moe li on ponovno pogrijeiti, to mu je Afriki
korpus esto dokazao.


Na podruju vojne taktike prilagoivanje moe biti vrlina. Ali strateki su pokreti
trupa na bojnom polju po prirodi rezultat dugo steenog iskustva. Zahtijevaju oprez i
paljivo planiranje, svojstveno im je da se izvode u dobro promiljenoj svrsi. Za
vrijeme drugog svjetskog rata, njemaka je strategija bila izgraena na ideologiji o
nepobjedivosti Njemake, kao rezultat smiljeno organizirane dugogodinje
propagande.
Golema njemaka armija spremila se 25. juna 1942. godine na 400 kilometara
dugu vonju do najblieg sovjetskoga petrolejskog polja kod Maikopa; zatim oko hi-
ljadu i sto kilometara daleko od onog kod Bakua i moda i onog u Iraku za jo daljih
800 kilometara preko tekog terena. Taj isti dan Oklopna armija je s jedva 60 tenkova
i 3500 pjeadinaca, podrana s 44 talijanska tenka i 6500 talijanskih pjeadinaca
dokazane nepouzdanosti, stajala samo hiljadu i sedam stotina kilometara daleko od
Iraka i samo 650 kilometara od otvora naftovodnih cijevi u Iraku i Haifi. Sovjetska
armija, prebrodivi zimu, uspjeno se isprijeila Nijemcima na putu prema Kavkazu.
Naprotiv, britanska armija koja je drala Egipat, vidljivo je klonula i u tom trenutku
imala je malo trupa za pojaanje. Rommel i Afriki korpus pokazali su Vrhovnoj
komandi kako se moe mijenjati strategijska situacija. Sada su bili pritisnuti
riskantnim mogunostima da li e se moi snabdijevati postojee snage na kraju
pomorskih i pustinjskih linija snabdijevanja. Niti jedna od tih dviju linija nije se mogla
osigurati u bliskoj budunosti. Ali glavni napad Osovine bio je ve proveden do
krajnje kopnene granice. To nije bilo postignuto lako.
Rommel se taktiki drao vrsto, pojaan dolaskom nekoliko novih tenkova
mark IV F s debljim oklopom i dugim 75 mm topovima. Britanci su se kolebali,
iako je njihova pjeadija bila ojaana pristignutim protutenkovskim oruima kalibra 6
funti. To meutim nije nadomjestilo iscrpljenu snagu u tenkovima. Imali su samo 50
tenkova grant i 100 tenkova s topovima od 2, funte. Iskustvo im je govorilo da im je
potrebna nadmo od 3:1 u obinim tenkovima i odgovarajui broj tenkova grant
kako bi se suprotstavili Afrikom korpusu, koji je 25. juna stigao pred Mersa Matruh.
Britanci su odluili da se uporno bore da bi zaustavili povlaenje k El Alameinu.
Odluku je donio general Auchinleck koji je taj dan poslao generala Ritchieja na odmor
i sam je preuzeo komandu VIII armije.
Kao rezultat toga, kad je Rommel napao Mersa Matruh 26. juna, izvrsno je izabrao
vrijeme napada, u kritinom trenutku promjene britanskih komandanata prije no to su
potinjeni saznali i razumijeli gledita novog komandanta. Stavie Britanci su izvrili i
reorganizaciju svojih jedinica. Osnovali su brigade s vlastitom artiljerijom (postale su
brigadne grupe), i na taj je nain dolo do prolaznog ali bitnog slabljenja koncentracije
i elastine upotrebe artiljerije, to je za taj rod vojske i te kako vano.
O tome Rommel nije nita znao kad je 26. juna poslao u napad Afriki korpus
(talijanske su jedinice jo trebale stii). Mislio je da Britanci imaju duboki pojas
minskog polja s etiri pjeadijske divizije rasporeene sjeverno od padina Sidi Hamza
i da 1. oklopna divizija titi pustinjsko krilo. Ali, britanska je pjeadija bila
koncentrirana oko Matruha, jaka na jugu padina od Sidi Hamza i slaba, ak veoma
slaba u centru, dok su oklopne snage bile na jugu u pustinji. Afriki je korpus
namjeravao bonim napadom vezati 1. oklopnu diviziju, kako bi se probio kroz slab
centar, dok e 15. oklopna divizija na pustinjskom krilu sama vezati sve britanske
oklopne snage i Novozelandsku diviziju. Da su Britanci bili u boljoj formi, budunost
Rommelova napredovanja u Egipat mogla se ovdje rijeiti. Petnaesta oklopna divizija
nije mogla poraziti etiri puta jae snage. Da se onda odvojila, sudbina 21. oklopne i
90. lake divizije, uhvaene od britanskih oklopnih jedinica u pustinji i pjeadije u
Matruhu, ne bi ostavila sumnje u krajnji ishod.
Ali general Gott, komandant britanskog 13. korpusa, pokazao je udnu
uznemirenost dok je pritisak Afrikog korpusa jaao tokom 27 juna. Petnaesta je ok-
lopna divizija bila prilino lako zaustavljena, a 21. oklopna se na jugu obrnula, napala
1. oklopnu diviziju ime je oslabila pritisak na 15. oklopnu diviziju i uletjela ravno u
poloaje Novozelandske divizije, koja je branila centar 13. korpusa. To jedva da je
bilo iznenaujue jer je 21. oklopna divizija imala jo svega 23 tenka i 600 vojnika.
tab VIII armije primao je zbrkane izvjetaje iz pustinje i zbog toga su odluili da
poalju neto pojaanja iz 10. korpusa iz rajona Matruh u napad, to bi tamonje
jedinice oslobodilo pritiska. General Gott je u meuvremenu spoznao da su
Novozelanani raspreni.
Dvadeset sedmog predvee u 19 sati 27. juna, 90. laka divizija presjekla je obalnu
cestu kod Ras Hawale istono od Matruha. Pola sata kasnije dvije britanske brigade
upuene su iz Matruha da napadnu u pravcu juga i pomognu 13. korpusu. No u tom je
trenutku general Gott smatrao da je dolo vrijeme za odstupanje koje je sugerirao
Auchinleck u svojoj taktici oklijevanja. U 19,20 sati nareenje za povlaenje dobila je
1. oklopna divizija, ali ne i Novozelanani. I to je jo udnije, to nareenje nije
poslano u tab VIII armije radi informacije.
Za Afriki su korpus slijedei dogaaji bili poput uda. Pored toga to se 90. laka
divizija nala u nevolji, zakanjeli dolazak Talijana sa zapada nije davao povoda za
slavlje. Britanski pjeadijski napadi iz Matruha bili su opasnost koja bi se mogla
otkloniti jakom artiljerijskom vatrom. Ali Britanci su imali jake oklopne snage na
padinama grebena i one su spreavale sve mogunosti. A tada se zabrinutost rasprila:
iz ne ba jasnog razloga britanske su snage krenule na istok, ostavljajui Afrikom
korpusu bojno polje, koje on nije osvojio, i s cijelim 10. korpusom slili se u Matruh.
Nepristranom promtarau, da je krajem juna 1942. godine stajao na liniji
napredovanja Oklopne armije, moglo bi se oprostiti ako ne bi znao tko se s kim bori.
Na nebu nije bilo sumnje tko je tko i to radi, jer su s istoka dolazili naleti RAF-ovih
bombardera, sputajui svoje bombe na nastupajueg protivnika, da bi se odmah zatim
vraali po nove. Avioni Luftwaffe povremeno su napadali jednostavno zato to je
napredovanje osovinskih snaga na zemlji bilo bre od proirivanja zranog fronta
Nijemaca. Na zemlji su gotovo sve njemake jedinice putovale u britanskim vozilima
(isto su tako mnogi vojnici nosili britansku odjeu); promatra je vidio rijeku
britanskih vozila, topova i pjeadije kako ide k El Alameinu (neki su mislili u
Palestinu). Jurili su na istok, zaustavljajui se tu i tamo da obaspu vatrom najblieg
progonitelja. Iza njih nailazile su kolone njemakih oklopnih kola s prethodnicom od
motociklista i s topovima (neki od njih britanski od 25 funti). Oni su se angairali u
kratkim arkanjima sa zatitnicom koja je ostavljala maine u plamenu i Britance koji
bi pali u zarobljenitvo, dok su povrijeeni Nijemci odlazili prema zapadu u
bolnikim kolima.
Kasnije je stiglo jo vozila u kojima su bili britanski vojnici koji su u posljednji as
izbjegli zamku u Matruhu jer Afriki korpus nije imao snage da blokira grad tako
dobro kao to je tjerao Britance prema El Alameinu. Ti su vojnici imali zbunjen i
uplaen izgled jer mnogi od njih nisu ni vidjeli neprijatelja, a sad su bili u strahu od
neprijateljske zasjede. Neprijatelj je zauzeo i obalnu cestu. A duboko na jugu u
pustinjskom pijesku kotrljali su se ostaci zbunjene razbijene britanske 1. oklopne
divizije. Ostali su bez veze sa svojim pretpostavljenima i bili su odve daleko da bi
sudjelovali u prvom sukobu kod El Alameina poput flote koja nije imala svrhu
postojanja.
Tada je stigao Afriki korpus s jo neto Talijana, vozilima i opremom. Oni su
zajedno sainjavali skupinu to je drala budunost sjeverne Afrike u svojim rukama,
a moda i rata, i jasno, reputaciju marala Rommela. To su bili ljudi koji su preli
granice umora mnogi su sve doivljavali kroz san. S njihove lijeve strane udaralo
je more u koje su udili skoiti i oprati umor i prainu sa sebe, ali za to nije bilo
vremena. Od njihovih vozila malo ih je bilo napravljeno u Njemakoj ili Italiji; veina
uniformi bila je britanska. Velike koliine municije bile su takoer britanske ili u
nekim jedinicama sovjetske (plijen prvih borbi u Sovjetskom Savezu iz prole
godine). Ali, tenkovi su bili uglavnom njemaki. Neki od njih veterani iz stotine
bitaka i popravaka, mnogi od njih na kraju svojih snaga kao i njihove posade.
Po obalnoj cesti ratni plijen se gomilao neto od toga, kao benzin na primjer,
bilo je vrijedno poput zlata. No to god da se nalo, postalo je bitni dio prehrane
armije kojoj je oduvijek nedostajalo vlastito snabdijevanje i koja se nauila ivjeti od
plijena koji je zarobila od protivnika. Bila je poput parazita na protivnikoj vojsci.
Polako stiui alosno je to rei za jednu armiju koja je imala tolike hrabre ljude
dolazili su Talijani. Ali sam je vrag jahao na njihovim ramenima Ervin Rommel.
Jurio je naprijed i natrag sjedei na vrhu mamotha (zarobljeno britansko vozilo)
tjerajui Nijemce i Talijane prema tutnjavi topova s nemilosrdnom odlunou. Bio je
mraviji nego godinu dana prije, ali mudriji. Ovaj napad, vjerovao je, ima ansi za
uspjeh samo ako se odri nagon napredovanja. Odranje te umorne armije staklasta
pogleda nije bilo izloeno opasnosti; uvijek se moglo povui u sigurnost. Ali sad bi
neprijatelj mogao biti razbijen, ako jo jednom udare istom snagom kao kod Matruha.
To je bila sr Rommelove taktike izbjei izravni sudar kad to god bude mogue, ali
istjerati Britance iz njihovih obrambenih poloaja angairajui Afriki korpus posvuda
gdje se nau. Vjerujui da britanska oprema nije ravna njegovoj i da e britanski
komandni sastav i dalje biti na dosadanjoj niskoj razini, stvar bi mogla uspjeti.
Zapravo, zamisao generala Auchinlecka da organizira otpor na prolazu irokom 65
kilometara izmeu Sredozemnog mora i slane movare Oattara upravo je odgovaralo
Rommelovoj taktici. Auchinleck nije imao dovoljno ljudi da izgradi neprekidnu liniju.
Mogao je samo grupno rasporediti svoje oslabljene jedinice, nadajui se da e tamo
moi ostati tako dugo dok privue svoje preostale oklopne jedinice da bi uspjeno
uestvovale u odbijanju neprijateljevih prodora u meuprostore. To je bila
Auchinleckova posljednja prilika da uspostavi i linu kontrolu i disciplinu nad
armijom, kojoj je rukovoenje bilo slino tromosti birokracije, iji su potinjeni
komandanti raspravljali o svakom nareenju kao da se nalaze na politikom sastanku.
On je takoer morao uspostaviti kontrolu nad tekom artiljerijom da bi mogla tui
Afriki korpus i prikovati ga vatrom u tjesnac im se pokrene. Skupio je preostale
snage i komandante i objasnio im da njihova sudbina ovisi o koncentraciji artiljerijske
vatre i meusobne suradnje jedinica, kao i o vlastitoj snalaljivosti i pokretljivosti
(konano vie nisu bili vezani za boksove i mogli su se kretati) i preprekama od
minskog polja. Predstojea bitka mora se pretvoriti u nadmetanje volja dvaju ko-
mandanata Auchinlecka i Rommela od kojih e jedan nastojati uhvatiti u mreu
drugoga.
Devedeseta laka divizija stigla je ispred glavnih poloaja kod El Alameina ujutro
30. juna. Afriki je korpus mogao tamo biti i prije da ga Rommel nije uputio kroz
pustinju u nadi da e pohvatati bjegunce iz Matruha. No, oni su se sreli s 1. oklopnom
divizijom. Tu ni jedna strana nije imala snage da izvri vei pritisak na drugu. Kao to
je bilo uobiajeno, Talijani su ili otraga. General Nehring promijenio je svoju
prijanju odluku o zadatku kod Matruha, pa je poslao 90. laku diviziju na obalu kod
Alameina, a Afriki je korpus krenuo kroz pustinju u namjeri da izolira i napadne cen-
tar 13. korpusa. Rommel nije ostao bez ideja (iako umor poveava greke i slabi
reakcije). On je bio zaista uvjeren da se nalazi nasuprot slabom neprijatelju. U svakom
sluaju zalihe su se smanjivale, a Mussolini je ve stigao u sjevernu Afriku da na
bijelom konju vodi pobjedniku paradu kroz Kairo. Rommel nije smio dozvoliti da
gospodar dugo eka.
U tom su se trenutku dogaale jo vanije stvari u Evropi. Dvadeset osmog juna
poela je njemaka ofenziva na sovjetskom junom frontu. Ako svrhu te ofenzive
prema Kavkazu Britanci nisu jo potpuno uoili, kod Nijemaca su se pojavili prvi
znakovi strepnje koji su uznemiravali. Tako pokolebani mogli bi uiniti lo strategijski
potez.
Bez prethodnog izvianja, 90. laka divizija napala je Auchinleekove brigade 1.
jula. Iako nisu znali nita o njihovim planovima, udarili su u sredinu njihovog ras-
poreda, ne primijenivi taktiku opkoljavanja. Tako su se nali u borbi kakvu su eljeli
izbjei. etiri sata kasnije, djelomino kao rezultat loeg manevriranja, a djelomino
zbog umora, Afriki je korpus posustao kod jo jednoga branjenog mjesta juno od
90. lake divizije (poloaj Dair el Shein Der el Sin). Umjesto da ga izmanevrira,
jedinice su krenule u napad na najjau liniju, s namjerom da je unite. Na njihovo
iznenaenje tu su bili zadrani preostali dio dana. Britanske oklopne snage nisu se
otkrile, ali su Nijemci naslutili dubinu poloaja kod Alameina. Uto je s istone strane
poela da pljuti tua topovskih granata od neprijatelja koji vie nije bio nepomian
kao prije. Kasnije toga dana britanske snage koje su do tada stajale neangairane,
krenule su prema grebenu Ruweisat (Raveiset) i prema Deir el Sheinu, potiskujui 15.
oklopnu diviziju pred sobom.
Do 2. jula sve nade koje je Rommel imao o unitenju neprijatelja kod El Alameina
(kao to je uinio s Matruhom), nestale su. Bit e potreban paljivo i dobro
pripremljen juri kao na liniju Gazala ili kao to je to jednom bio sluaj s Tobrukom u
aprilu 1941. No za taj pokuaj trenutno nije bilo sredstava, a i vrijeme nije bilo
pogodno. Juno od grebena Ruweisat poeo je 13. britanski korpus poveavati pritisak
u istom trenutku kad je Afriki korpus poeo nadirati na istok, paralelno s 21.
oklopnom divizijom, koja se kretala sjeverno od grebena. Nijedna nije dospjela
daleko, iako su pokrenuli alopoljke kod umornih britanskih komandanata. Unato
tome to je znao da nije pogodio cilj, Rommel je i dalje pozivao Afriki korpus na jo
jedan pokuaj sjeverno, aljui 3. juna 20. talijanski korpus (Ariete i Trieste) u
boni napad na krilo koje je drao britanski korpus. Mogao si je utedjeti taj neuspio
pokuaj jer Afriki korpus jedva da je 3. jula mogao uiniti ono to mu nije uspjelo
dva dana prije na istom mjestu, ali tada s jaom snagom. Talijani su neoprezno jurnuli
u baranu vatru neprijatelja koja ih je zaustavila i izloila protunapadu novozelandske
pjeadije.
Kao izraziti ofenzivni instrument Afriki korpus, a isto tako i Oklopna armija,
izgubili su svoju napadaku efikasnost. Ostavljen malo da ponovno skupi svoje snage
iza talijanskih divizija, koje su nastojale stabilizirati front uz obalu i u unutranjost
koliko je to bilo mogue, mogao je kasnije vratiti inicijativu Rommelu. Ali, u tom je
trenutku bilo teko traiti od Talijana da budu sigurna zatita jer se njihov broj
smanjio nakon Gazale. Zapravo, jedan dobar britanski protunapad u tom trenutku
mogao je promijeniti opi poloaj osovinskih snaga, jer je veina njemake
artiljerije bila britanska, a sve to su imali u tenkovima bilo je 50 vozila. Zaista, 4. jula
britanska 1. oklopna divizija praktino je gonila na grebenu Ruweisat cijelu 15.
oklopnu diviziju. Kasnije se 1. oklopna divizija sramno zaustavila kad je stigla na
domet nekoliko 88 mm topova.
U tom trenutku nijedna strana nije imala volju da nastavi borbu a jo manje
snage. No, izmeu njih je postojala jedna vana razlika: Afriki je korpus mogao
samo skupiti ostatke i nastaviti sa starim snagama, a VIII armija e ubrzo dobiti nove
ljude i zalihe i moi e povui svoje iscrpljene ljude. Australci e preuzeti greben
Ruweisat, 7. oklopna divizija lagano opremljena preuzet e juno krilo; nove su se
snage iskrcavale u zoni Kanala, a RAF e nastaviti bombardiranje cijelog bojita,
tukui snano njemake linije snabdijevanja du obale ak i po noi.
Zadovoljan to se Rommel nalazi u krizi, i uvjeren da njegove trupe sad mogu
napredovati, Auchinleck je zapoeo seriju napada 10. jula. Nesreom za Rommela oni
su zapoeli na mjestu na kojem se najmanje nadao. On je uvjerio sebe da e britanska
akcija oklijevati, da e biti sve loija i bez otroumnosti. Tako ih je Rommel, kad su se
Novozelanani povukli iz taktikih razloga juno od Bab el Oattare (Bab el Katare),
slijedio naredni dan s 21. oklopnom divizijom uz estoko bombardiranje koje je
pogaalo evakuirane poloaje. elio je unititi neprijateljski centar koji je on samo
zamiljao.
To je bila ludost. Afriki korpus nije mogao podnijeti nove ofenzivne akcije, ako
ni zbog ega ono zbog tehnikih razloga. Tenkovi su se kretali posljednjim snagama.
Neprimjetno inicijativa je iskliznula Rommelu iz ruku. Veliki napad Australaca u noi
izmeu 10. i 11. jula razbio je talijansku diviziju Sabratha (Sabrata). Bilo je jasno
da je samo sluajno, intervencijom novopridole njemake 164. divizije s Krete, pod
komandom von Mellenthina (fon Melentina) sprijeen potpuni poraz. Kilometrima
daleko od kritine toke Rommel se okrenuo na lijevo krug i jurnuo na sjever,
povukavi usput i dio 15. oklopne divizije, udarivi u vrste poloaje koje su drali
Australci. No, sad je Afriki korpus plesao prema britanskoj melodiji.
Zapravo, Auchinleckov je napad bio smiljen tako da udari na Talijane.
Sabratha je bila razbijena, a zatim je divizija Trieste dobila ozbiljan udarac i da bi
se spasla uvukla je umorne Nijemce ponovno u borbu. I jo jednom su se napad i
protunapad smjenjivali jedan za drugim u blizini El Alameina, da bi malo zatim dolo
do zatija u tjesnacu nakon estoke artiljerijske vatre usred gusto postavljenih minskih
polja. Ali, iako je Rommel nastojao da ostavi Afriki korpus u rezervi, vie nije
mogao ostaviti same talijanske jedinice bez podrke njemakih trupa. Stari sistem
podupiranja koji je primijenio na liniji Gazala ponovno je posluio svrsi.
Gdje god su bili Talijani mogao se oekivati britanski napad (slijedei u svakom
sluaju divizije Brescia i Pavia koje su se nalazile na grebenu. Ruweisat). Prema
tome je bilo jasno da se britanska taktika potpuno promijenila od prologodinje. Na
poetku operacije Crusader Afriki je korpus bio poput suprotnog pola magnet za
britanske oklopne snage. Sad je prisutnost Afrikog korpusa odbijala kao da su istog
polariteta. Ipak, veoma esto Afriki je korpus uspio odbiti britanski napad. Ali do tad
su obino Britanci uspjevali organizirati obranu dovoljno jaku da odbije napad Afri-
kog korpusa. Shvativi to, Rommel je sve vie nastojao da ukljui svoje ljude na
talijanske poloaje tako da je postepeno infiltrirao itav Afriki korpus gusto u talijan-
ski raspored, smanjivi tako udaljenost koju su morali savladati da bi intervenirali na
britanske napade. Istovremeno je dao postaviti velike koliine mina na teren izmeu
Ratarske depresije i mora, kako bi minskim poljima smanjio i prorijedio napade
neprijatelja. Ipak, borba se nastavila u centru grebena, jer je odatle bio najbolji pregled
bojita i pogodan prostor za izvoenje taktikih poteza.
Nou 14. jula indijske su trupe napale talijansku diviziju Pavia. Druga
novozelandska divizija u isto je vrijeme napala Bresciju pojavivi se iz pustinje. U
prvi as tab Oklopne armije ocijenio je napad na grebenu Ruweisat kao obian
prodor. Njegova je panja bila u to vrijeme koncentrirana na borbu koju je vodila 21.
oklopna divizija, nastojei sprijeiti prodiranje Australaca na obalu. Ali, u zoru je bilo
oigledno da su dvije talijanske divizije doivjele potpunu propast. Zaostali vojnici
vraali su se natrag i irili paniku; inilo se da je itav greben pao u ruke Britanaca,
dok su novozelandske jedinice napale pravo na 8. oklopni puk, koji je oklijevao u tami
na junom kraju grebena.
U oduevljenju zbog pruene prilike komandant tog puka napao je jedan
novozelandski bataljon, unitio njegove protutenkovske topove i krenuo sa
zarobljenim Novozelananima da se pridrui Afrikom korpusu, koji se nalazio u
zaklonu zapadno od grebena, ime je 8. puk prekinuo borbu. Da su Britanci mogli
napasti svojim oklopnim snagama odmah za pjeadijom, do povlaenja je moglo
kasnije doi. Ali, mine, nesigurnost, malo slabosti i mnogo nesamopouzdanja,
zadralo je britanske oklopne snage da ne napadnu. Rezultat toga bio je da se nitko
nije odupro pravom orkanu njemake artiljerijske vatre koja se oborila na greben. To
je samo prethodilo karakteristinom juriu Afrikog korpusa, koji je ubrzo vratio
izgubljeni teren i zarobio 1200 Novozelanana.
Tu je dvadeset tisua zarobljenih Talijana ekalo da budu odvedeni u Kairo. Sad su
bili slobodni i gledali su svoje bive uvare kako se pretvaraju u zarobljenike.
Materijalni su gubici bili izravnani, ali psiholoki nisu, Britanske su oklopne snage
izgubile ast, njihova nemo dovela je do toga da je komandant Novozelanana kazao
za VIII armiju da izaziva nepovjerenje, gotovo mrnju.
Jasno, stare britanske posade tenkova bile su poput lukavih, pustinjskih ptica koje
su oprezne iz vlastitoga gorkog iskustva. Za smjelo napredovanje potrebne su
neiskusne trupe. Do 21. Jula Auchinleck je dobio novu pomo. Iz Britanije je stigla
svjea 23. oklopna brigada opremljena tenkovima Valentina. Mjesto izabrano za
njihovo prvo borbeno krenje bio je greben Ruweisat. Trebali su izvesti jedan napad s
istoka prema zapadu, zajedno s indijskom pjeadijom, nakon to su Novozelanani
protjerali neprijatelje s jednog dijela junih obronaka grebena. Postojala je veoma
mala slinost izmeu ovog i prethodnog plana napada, jer je od onda itav taj sektor
bio pod kontrolom Afrikog korpusa. Mine su leale gusto posijane, a zastor protuten-
kovske obrane bio je vri, dok su oklopne jedinice drale front zatvoren, spremne za
brzi protunapad. Bez samopouzdanja, Novozelanani su jedva pokuali napraviti neki
dogovor o koordinaciji s oklopnim jedinicama (koje su toliko puta zatajile u
dogovorenoj obvezi) koje nisu uspjele napraviti prolaz kroz minska polja kroz koji su
trebale proi.
Malo je napada u pustinji imalo takve anse da uspiju kao ovaj. General Nehring je
ujutro 22. jula, nakon to su pregazili Novozelanane i promatrajui 23. oklopnu
brigadu kako se zbijeno postavila uz juni rub grebena, kojoj su tenkove unitavale
mine i granate iz topova 88 mm, mogao ponoviti rijei generala Wellingtona
(Velingtona): Dolazili su na isti nain kao prije i mi smo ih zaustavljali na isti, stari
nain. Svuda gdje se borila, ukljuujui i juri na Miteiriya (Miteraja) greben, 23.
oklopna brigada ostavljala je za sobom trag od razbijenih, unitenih vozila. Izgubila je
vie od 200 ljudi i 100 tenkova u akcijama koje je karakterizirala nadmena smionost i
neizreciva glupost. Rommelove nade ponovno su oivjele. Smatrao je ovaj obrambeni
uspjeh jednim faktorom uvrenja svojih obrambenih pozicija.
Dolo je do novih britanskih napada. Ni jedan nije bio tako skup kao onaj 22. jula.
Zrani napadi neprestano su ugroavali komunikacije, a pomagali su im avioni
dalekog akcionog radiusa. No, Rommelova je teka kriza prela i on se mogao
pozabaviti planiranjem napada, a ne vie improviziranjem. No, poloaj jo nije bio
ohrabrujui. Marali Kesselring i Cavallero pozvali su Rommela upravo u trenutku
kad su sredstva Afrikog korpusa bila smanjena na najniu mjeru. To, svakako, nije
bio trenutak za postavljanje pitanja o pojedinostima kad su snage ljudi i maina bile
pri kraju. Jedino gdje su se mogle nai neke rezerve, bili su avioni spremljeni za
operaciju Hercules (napad na Maltu), a Kesselring je nepokolebljivo ostao pri tome
da je ta operacija neophodna upozoravajui da jo vei broj ljudi u Africi predstavlja
vee optereenje za linije snabdijevanja. Njegova velika dilema najbolje se vidi iz
njegovih vlastitih rijei: ak sam i ja bio prisiljen suprotstaviti se (operaciji
Hercules) jer pretpostavke za uspjeh nisu vie postojale. Odgaanje tog pothvata
bio je smrtan udarac cijelom ratovanju u sjevernoj Africi. Sad traim ofenzivu tako
odluno kao to sam traio da ona kod Tobruka prestane.
Trijumf i sudbina Afrikog korpusa povezani su s El Alameinom. Nova pojaanja,
dovoljna za osvjeenje, poela su pristizati i tada su se u tabu Oklopne armije poeli
javljati znaci optimizma i arogancije kakvih je bilo samo u prvim danima njemakog
sudjelovanja u sjevernoj Africi. Javilo se pitanje prestia, u opasnost je bilo dovedeno
sve postignuto. A to je osujetilo i samu pomisao na povlaenje, pa i ono najmanje, to
je traio i Hitler. Mussolini se iz Afrike vratio u Rim; odgodio je svoj trijumfalni
ulazak u Kairo.


Burne neprilike kod grebena Ruweisat dovele su gospodina Churchilla i njegove
savjetnike na pomisao da prisustvo Oklopne armije tako duboko u Egiptu moe
ugroziti britanske pozicije na Srednjem istoku, emu dosada nisu obraali panje.
Ravnotea na Srednjem istoku bila je poremeena. Ako bi Sueski kanal promijenio
vlasnika, slijedile bi strane reperkusije, a osim toga, bilo bi prekinuto britansko
snabdijevanje preko Sredozemnog mora. Ako Nijemci iz Sovjetskog Saveza kako
je tada izgledalo pou prema Kavkazu, a zatim krenu na Irak i poveu se s
Japancima u Indijskom oceanu i na Indijskom poluotoku, moglo bi doi do totalnog
poraza saveznikih snaga. Na putu u Moskvu na sastanak sa Staljinom Churchill je 3.
augusta posjetio Kairo, kako bi se upoznao sa stanjem na licu mjesta. Kao to je
Churchill slutio, Rommel je oekivao prvu povoljnu priliku da nastavi napredovanje.
Auchinleck je zbog poraza izgubio Churchillovo povjerenje, i za nekoliko je dana
njegovo mjesto preuzeo general Alexander kao glavni komandant, a general
Montgomery je preuzeo komandu nad Osmom armijom.
Ovi za Britance znaajni dogaaji nisu svratili posebnu panju Rommela i
vjerojatno su samo pokrenuli tatinu taba Afrikog korpusa. To je bila jo jedna
moralna pobjeda, jer je od svih starih komandanata s obje strane ostao samo Rommel.
tab Afrikog korpusa mogao je tvrditi da su njegovi oficiri ubijeni, ranjeni,
zarobljeni ali ne i smijenjeni. Glavni tab Oklopne armije bio je spor u procjenjivanju
novih protivnikih komandanata. Ali Alexander je imao jednu vrlinu, a to je
sposobnost voenja urednog povlaenja u tekim situacijama; dok Montgomery nije
bio poznat izvan britanske armije. Rommel bi sigurno bio zainteresiraniji da je znao
da mu je Montgomery kolega pjeadinac, kao to je i sam bio, i da je poput njega
pisao udbenike za obuku pjeadije. Tako se Rommel, strunjak za manevarsko
ratovanje, naao nasuprot strunjaku pozicionog ratovanja, ije je znanje o oruanoj
tehnici izviralo iz studija i taktikih vjebi.
Njemaka Vrhovna komanda traila je od Rommela da ostane kod Alameina gdje
je njegovo prisustvo predstavljalo jo jednu opasnost, zajedno s njemakim napre-
dovanjem u Sovjetskom Savezu ka Kavkazu. Rommel je sad sve svoje snage usmjerio
da dobije to vee koliine zaliha i popune, koji su mu bili obeani. No kao i obino
pojavile su se tekoe u ispunjavanju tih obeanja. Malta je jo postojala, ali pod
snanim udarima aviona Luftwaffe, smanjila se njena sposobnost da ometa puteve
snadbijevanja. Unato tome Malta je bila vana, jer se snabdijevanje Oklopne armije
jo odvijalo preko Tripolija i Bengazija, a sad ga je trebalo prenositi jo 600 milja
daleko na front. Najblia luka Tobruk smanjila je tu udaljenost za 300 milja, a
mogla je dnevno primiti samo 600 tona robe desetinu svih potreba. Obalna cesta,
meutim, bila je irom otvorena za napade iz zraka i pljakake prodore. esto su se
na njoj mogle vidjeti zapaljene kolone kamiona. Sredstva dovezena zranim putevima
s Krete imala su prednost, ali po koliini nisu mogla zadovoljiti (tim su putem stigle
njemaka 16. divizija, Ramckeova (Ramkeova) padobranska brigada i talijanska
desantna divizija Folgore, na to je operacija Hercules odgoena).
Rommelove biljeke iz tog vremena pokazuju stanje u kojem se nalazio. Bio je
oajan i vrlo bolestan. Napravio je popis nedostataka kojim je kritizirao talijansku i
njemaku administraciju u Tripoliju i onu u Evropi zbog neefikasnosti, uslijed ega
njegovi zahtjevi nisu bili ispunjeni. Naroito je bio ogoren zbog injenice to su
talijanske jedinice dobivale potrebna sredstva, a ispaeni Afriki korpus nije. U
jednom dahu pisao je o nedostacima u talijanskoj pjeadiji, da bi ih odmah zatim
prekoravao to su kompletan pjeadijski bataljon poslali na front. No unato svemu,
borbena mo njegova korpusa se poveala, u pogledu koliine i kvalitete. Do 30.
augusta, Afriki korpus je imao 166 tenkova tipa mark III (od toga 73 s topovima
od 50 mm) i 37 mark IV S (od toga 27 specijalnih s topovima od 75 mm). Njegova
razmiljanja bile su misli oajnog ovjeka ije je psihiko stanje na rubu oaja. No
ona su iskrena: to su misli generala koji trpi zbog toga to e morati razoarati vojnike
koji su mu tako dobro sluili.
A sad ih je Rommel jo jednom morao poslati u borbu pod manje povoljnim
uvjetima nego ikada ranije, iako ne bez nade. Uzimajui u obzir injenicu da je veina
britanskih vojnih potreba putovala dugim putem oko rta Dobre nade. Glavni tab
Oklopne armije izraunao je da gubici koje su im nanijeli u junu ne mogu biti
nadoknaeni do polovice septembra. Ako bi krajem mjeseca Afriki korpus pokuao
napasti sa svim moguim snagama, moda bi mu uspjelo izvojevati polovinu pobjedu
u kakvim se ve specijalizirao. No oni nisu znali nita o onome to je promijenilo
relativnu vrijednost njihove vlastite ratne vjetine uporeujui je s britanskom.
Nosioci pobjede, kako su ih zamiljali Nijemci, bile su oklopne jedinice i dobro
snabdijevanje. Smatrali su da e njihove tehniki bolje oklopne snage, rasporeene
duboko u neprijateljskoj teritoriji biti dovoljan razlog da Britanci izgube volju za
otpor. Vjerovali su da e poloaji pred Alameinom pasti, nakon ega e slijediti
snaan prodor koji e otvoriti put do bogatih skladita opreme i sredstava u Delti.
Obavjetajni podaci govorili su da na junom krilu britanskog rasporeda postoji
irok otvor zatien samo minama i lakim snagama. Taj se otvor nalazio izmeu
Katarske depresije i Alam Nayila (Alam Naila). Ako bi tuda uspio brzo prodrijeti,
Afriki bi korpus zatim krenuo na istok a potom na sjever i tako presjekao obalnu
cestu kod El Hammana (El Hamana). Prije toga proli bi kraj grebena Alam Halfa,
koji je drala Osma armija.
Rommel se nadao da e postii pobjedu pomou iznenaenja. Poeo bi s nonim
prodorom dugim oko 50 kilometara kroz neizviano minsko polje. Nedostajalo mu je
ljudi i maina, a iznad svega goriva, iako mu je etiri dana prije napada general
Cavallero rekao: Moete poeti borbu, benzin je na putu. Ali, 6000 tona, koliko je
trebalo stii, nije stiglo na vrijeme, a vei dio te koliine bio je potopljen s
torpediranim tankerima u Tobruku.
Britanci su znali za svaki pokret snaga Osovine. ak i bez RAF-ovog izvjetaja o
prikupljanju njemakih snaga na junom sektoru, mogli su pratiti Rommelovu taktiku.
Znali su da ne posjeduje dovoljnu masu pjeadije za napad na jake britanske poloaje
na sjeveru. Jak u oklopnim jedinicama i u stisci s vremenom, traio je mjesto gdje e
moi manevrirati i tako mu je ostao jedino prilaz s juga. Montgomery tada jo nije
dobro poznavao vlastite snage i samo je nagaao dubinu i jainu tog mjesta. U
svakom sluaju, postavljajui jake snage na greben Alam Halfa s oklopnim jedinicama
u zaklonu, Montgomery se nadao da e prisiliti Rommela na direktan napad ili e se, u
najgorem sluaju, sukobiti s njemakim oklopnim snagama na otvorenom prostoru
negdje na linijama snabdijevanja. U svakom sluaju to e biti slabljenje, ali uvijek u
Montgomeryjevu korist, jer on nije imao namjeru da se upusti u brzo pokretnu borbu u
kojoj su se Rommel i Afriki korpus posebno isticali. Osim toga, nije elio borbu u
zraku kako bi svojim zranim snagama dao vie mogunosti za osmatranje ciljeva.
Prikupljanje Afrikog korpusa ispred prolaza prestalo je biti prikriveno jo 30.
augusta. Kad se kasnije provlaio kroz minska polja na mjeseini i osvijetljen
plamenom zapaljenih maina, bio je izloen stalnoj vatri. Plan nije uspio jer su
jedinice naile na minska polja kojih nije bilo na kartama. To je prouzrokovalo
pometnju i iscrpljivanje, a osim toga potroili su previe goriva. Kritine situacije
poput ove zahtijevale su prisutnost snanog voe. Rommel je bio sa svojim vojnicima,
ali ovaj put morao je zbog bolesti ostati u pozadini i zadovoljiti se sluanjem
izvjetaja. Na frontu je general Nehring bio ranjen, leao je u tabu Afrikog korpusa,
a general von Bismarck (fon Bizmark), komandant 21. oklopne divizije, poginuo je od
eksplozije mine. Iako je naelnik taba pukovnik Bayerlein odmah preuzeo komandu i
naredio polagano napredovanje; elne jedinice jedva su do zore uspjele oistiti minska
polja. Putem su ostavljale trag od unitenih vozila.


Alamein jula 1942. Afriki je korpus zaustavljen.






Njemaka oklopna kola naoruana topom od 20mm i jednim mitraljezom.


Njemaki tenk mark IV s topom od 75mm poslije Alam Halfe glavna udarna snaga
njemakih oklopnih divizija u sjevernoj Africi.

Zaista, dalje napredovanje nije prualo mnogo izgleda. Iznenaenje nije
postignuto. Afriki korpus bio je na jugu s talijanskim 20. korpusom, a 90. laka di-
vizija nalazila se na sjevernom krilu, nagomilana bez reda. Goriva je bilo veoma malo
i cijela je grupa bila bez mogunosti da se skloni. Ostala je izloena neprijateljskom
bombardiranju. iroko napredovanje vie nije bilo mogue trebalo je birati izmeu
razboritosti i nepromiljenosti, pametnog povlaenja i riskantnog napredovanja.
Kad je rekao svom lijeniku: Odluka za dananji napad najtea je od svih koje
sam ikada donio. Ili e se naa armija u Rusiji uspjeti probiti do Groznog a mi ovdje u
Africi do Sueskog kanala, ili... , napravio je pokret poraza. Njegova odluka da ustraje
unato tekoj situaciji nije nerazumljiva. Bilo je to ujutro 31. augusta. Ovaj drugi
pokuaj bio je upravljen na veoma dobro branjen sektor grebena Alam Halfa. U
jednom se Afrikom korpusu ipak vratila srea: kad se podigla velika pjeana oluja i
sprijeila da neprijatelj prati njihovo kretanje, pa je morao obustaviti bombardiranje.
Tada se pod komandom generala von Vaersta (fon Fersta), u Nehringovoj odsutnosti,
Afriki korpus nekako prikupio i krenuo prema svom cilju. No nisu dobivali nikakva
obavjetenja jer su izviake grupe bile zauzete na drugoj strani zadravajui
britansku 7. oklopnu diviziju i borei se ratrkano na istonom krilu. Zbog toga,
umjesto da pronau dobro ispitan poloaj gdje e koncentrirati sva sredstva, Glavni
tab poslao je Afriki korpus na unitavajui pravac, u borbu protiv najjaeg poloaja,
zatvorene neprijateljeve obrane.
Povela je 15. oklopna divizija, ne obazirui se na grupu tenkova krusader koji su
se dali u bijeg pred njima, i umjesto da skrenu na sjever, oni su se prikupili du ivice
britanskih poloaja prema istoku. Slijedila je 21. oklopna divizija, a iza njih su s lijeve
strane dolazile Littorio i Ariete. No na horizontu se pojavio pomini zid
britanskih oklopnih snaga, iz skrivenih poloaja artiljerije javili su se topovi i
protutenkovsko oruje. Zajedno su napali Afriki korpus. U pokuaju da se skloni iza
zaklona Afriki se korpus izloio vatri topova od est funti i tako se naao opkoljen
neprijateljem jaim brojano i u naoruanju.
Na obje su strane gorjeli tenkovi, a topovi unitavani. Obrani grebena Alam Halfa
bila je jedva nanesena neka teta. Kako se pribliavala no, von Vaerst je morao
prekinuti namjeravam napad. to se tie Afrikog korpusa, on nije imao izbora. Iako
mu gubici nisu bili tako teki, nedostatak benzina ga je zaustavio i nije bilo sigurno
hoe li ga imati dovoljno za povlaenje. Na bojnom polju zavladala je trenutano
neobina tiina. Rommel je proveo no razmiljajui to da uini. Montgomery je
utvrdio svoj poloaj i ravnoduno odbio da bude uvuen u ludi protunapad. im je
prestala pjeana oluja, zatitnicu osovinskih snaga poeli su ponovo bombardirati
avioni RAF-a. Udarali su snano kao nikad dosad. To je trajalo satima, a broj
unitenih maina neprestano se poveavao. No to nije bilo nita prema oku to su ga
doivljavali ljudi trgnuti iz sna, zbunjeni, izmoreni i neispavani.
Rommel se trebao povui nou 31. augusta. Ali se ini da ga je napustila njegova
sposobnost da donosi brze odluke. Oslonio se na nadu da e Montgomery poput svojih
prethodnika uiniti neku greku. elio je najvie od svega da mu stigne dovoljno
benzina kako bi se njegova vojska spasila. Nita od toga nije se dogodilo rano u jutro;
samo je iduih dvadeset etiri sata svoje ljude izloio nemilosrdnom bombardiranju.
Vozei se i sam to jutro kroz prednji kraj svojih poloaja, Rommel je iskusio
bombardiranje i vratio se u Glavni tab kao slomljen ovjek.
Ostalo je tek benzina da se vrati na svoje linije. Diverzijske akcije na obali protiv
britanske pjeadije nisu uspjele, pa je ostalo jo svega nekoliko sati dok protuudarac
ne zahvati Afriki korpus punom snagom. Rommel vie nije smio ekati.
Prijetei pokreti ve su se nazirali zapadno od Alameina gdje su se Australci
pripremali za svoje tipine upade, poput onih u julskoj ofenzivi. Hoe li front biti
probijen ovdje, kilometrima daleko od Afrikog korpusa, ak iza neprijateljskih linija?
Moglo se dogoditi da se cijela Oklopna armija nae u opasnosti zbog pomanjkanja
goriva. Unato svemu, Rommelov plan povlaenja odlikovao se hladnim prkosnim
oprezom. Sve se odvijalo sistematski stopu po stopu, ne dozvolivi da doe do nereda
koji bi izazvao paniku.
Montgomery nije namjeravao zaustaviti cijelo Rommelovo povlaenje, samo je
elio blokirati izlaze iz minskih polja, ali je to provedeno sa zakanjenjem. Trebalo je
da se izvede prije noi 3. septembra, a do tada se Afriki korpus ve povlaio sa
svojim sjevernim krilom, dok je Luftwaffe neumorno nastojala da sprijei konstantne
napade protivnikih aviona. Rommel je tada sve svoje snage polako prikupljao na
malom prostoru pustinje izmeu Dier el Munassiba (Der el Munasiba) i Ouarat el
Himeimata (Karat el Himejmata). Oblaci praine i dima, nastali od stalnog
bombardiranja i kretanja na tom prostom, dizali su se gusto iznad pustinje.
Napadi koje su izvrili britanska i novozelandska pjeadija s tenkovima
Valentina 3. septembra u 10.30 sati bili su izvedeni u uskim prolazima izmeu
minskih polja upravo tamo gdje su ih Nijemci i Talijani oekivali. Britanska
pjeadijska brigada kasno je stupila u borbu i k tome nepripremljena. To je uvrstilo
Montgomeryja u njegovu uvjerenju da mnoge od njegovih trupa nisu spremne za
ofenzivu i na front se spustila zavjesa obrambene vatre. Britanci su malaksavali. Ali
tamo gdje su se borili Novozelanani njemaka obrana bila je probijena. U Glavnom
tabu Oklopne armije jedva su se uznemirili, iako su izvjetaji govorili o gotovo tisuu
izgubljenih ljudi. Vie nije bilo sumnje da se radi o ozbiljnom napadu koji se moe
ponoviti.
Unato svemu borba se zavrila u vrijeme koje je Rommel predvidio 6.
septembra, kad je preao u defenzivu na poloajima koje su ranije zauzeli Britanci.
Borba se stiavala, tenkovi i topovi drali su se na udaljenosti, a artiljerijska vatra
slabila je i najzad je prestala, dok su zrani napadi postajali rjei i slabiji izmeu
pjeanih oluja, a bilo je i manje ciljeva za napade. Tekoe i gubici vidjeli su se na
veer: Rommelov veliki gubitak tenkova kod grebena Alam Halfa kompenzirao se
kasnije s britanskim gubicima tenkova Valentina kod Deir el Munassiba. I najzad,
ini se da je Afriki korpus ponovo imao kontrolu u svojim rukama. Reputacija mu je
bila neoteena jer je ova operacija slubeno bila prikazana kao izvianje.
Ali, ponos je pretrpio udarac koji nije mogao biti ublaen Rommelovim isprikama
u pismu eni kad joj je napisao da je akcija morala biti prekinuta zbog loeg sna-
bdijevanja i neprijateljske nadmoi u avionima iako bi pobjeda inae bila naa.
Rommelovi vojnici nazivali su je est dana trke. Montgomery ju je smatrao
neizbjenim uvodom u pripremama za svoju vlastitu bitku unitenja, shvativi je kao
obrambeni model. Kakvu god pohvalu uputili britanskom komandantu i njegovim
trupama za njihovu upornost u odlunom trenutku moda je to bila odluna
prekretnica pustinjskog ratovanja isto se tako mora pohvaliti i Afriki korpus,
uvren otrim nainom Rommelovog voenja. To u poetku nije nalikovalo na
pravu ratnu operaciju; nedostajalo joj je snage, iznenaenja i podrke. Potpuno jasna u
svom izvoenju, nije zadala ozbiljnijih problema obrani. Jasno, do kraja augusta, cje-
lokupni poloaj snaga Osovine u Africi bio je lo. Kako nisu uspjeli u jednom zamahu
osvojiti Egipat, trebali su se povui do prirodno jakih obrambenih poloaja kod
Halfaye. No to nije zadovoljavalo vojno-politiku situaciju. I napad na greben Alam
Halfa trebao je biti obustavljen kad iznenaenje nije uspjelo. To to su nakon toga
ostali pasivni 48 sati, izloeni svim vrstama napada poslije poetnog neuspjeha,
slikovito pokazuje za Rommela nekarakteristinu slabost znak bolesnog ovjeka.


Rommel je znao, a isto tako i Montgomery, da je bitka kod grebena Alam Halfa
oznaila nepovratnu promjenu inicijative iz ruku Oklopne armije u ruke Osme armije.
Jasno, protei e nekoliko tjedana prije nego to to postane ope poznata injenica.
Ali, kasnije e poloaj Osovine staviti tabu Afrikog korpusa jasno do znanja da je
sada na njemu da eka, da bude u defenzivi, dok se Britanci intenzivno pripremaju iza
svojih linija za ofenzivu.
Masa sredstava i ljudi skupljala se na Montgomeryjevoj strani. Nove formacije
bombardera i lovaca dolazile su i unitavale saobraaj na linijama snabdijevanja
Osovine na kopnu i moru, njihove aerodrome i artiljerijske poloaje. Na obrambenom
frontu stvarani su zatitni pojasevi protiv ofenzivnog grupiranja pred osovinskim
trupama. Ljudi koji su trebali sudjelovati u borbi, od komandanata do izviaa, znali
su da nadolazi napad koji je planiran za no punog mjeseca 23. oktobra.
Montgomery je planirao veoma jednostavan napad. Najprije je htio Afriki korpus
zbuniti fingiranim napadom protiv naizgled osjetljivijeg junog krila, dok bi bolje
branjena mjesta izmeu Teli El Eisa (Tel el Isa) i grebena Miteiriya (Mitirija) zasuo
jakom artiljerijskom vatrom, a to bi bio uvod napadu pjeadije. Tada bi inenjerci
oistili prolaze kroz minska polja. Kroz njih bi proao korpus od dvije divizije i
zauzeo dominantne grebene Kidney (Kidni) i Miteiriya. Tu e, nadao se Montgomery,
Afriki korpus napasti serijom udara, nastojei da ga razbije slino kao to je bilo kod
Alam Halfe. Zanimljivo je da je Montgomery otroumno naslutio Rommelove misli i
znao je da e se Nijemci boriti, a ne povui. Bilo je to prije nego to se javila
Hitlerova fobija nepovlaenja radikalna promjena u strategiji Osovine u ratovanju
u pustinji.
Rommel se vratio preko Berlina u Austriju radi lijeenja 23. septembra,
ostavljajui privremeno komandu nad Oklopnom armijom generalu von Thomi (fon
Tomi), jednom od veterana oklopnih jedinica, do dolaska sa Sovjetskog fronta
generala Stummea (tumea), poslije ega bi von Thoma preuzeo komandu nad
Afrikim korpusom. Prije negoli je otiao, Rommel je proveo etrnaest dana
organizirajui front za obranu, pouavajui von Thommu i Stummea u vjetinama rata
u pustinji koji jo nisu poznavali. Istovremeno je dosaivao komandantima viim od
sebe: od Kesselringa i Cavallera do Mussolinija i Hitlera, traei snabdijevanje bez
kojeg odranje, a kamoli pobjeda nisu bile mogue.
U ugojenog Stummea crvena lica, Rommel nije imao povjerenja. Iskustvo tog
ovjeka steeno je samo na istonom ratitu, a to za posebne uvjete ratovanja u pusti-
nji protiv dobro opremljenih Britanaca, smatrao je, nije bilo dovoljno. Rommelov plan
obrane bio je produenje politike vezanja talijanskih jedinica uz njemake, stva-
ranjem dvaju redova borbenih grupa u duinu i irinu fronta. Sad je Afriki korpus
prvi put bio rasporeen tako da se stopio s talijanskim oklopnim jedinicama. Na
sjeveru je bila 15. oklopna divizija s talijanskom divizijom Littorio, na jugu 21.
oklopna divizija s Ariete. Svaka od ove dvije formacije bila je podijeljena na tri
dijela.
Minska polja zatvarala su ukopanu pjeadiju zatienu zidom obrambene
artiljerijske vatre. Oklopne jedinice nalazile su se pozadini i trebalo je da djeluju kao
podrka u izvoenju protunapada, to je bilo povezano s nedostatkom goriva.
Unitenje koje bi trebalo da postignu neprijateljeve zrane snage nad pokretnim
jedinicama u otvorenoj pustinji inilo se neizvedivim. Samo tako dugo dok je oklopna
snaga ostala skrivena ili u borbi izbliza, mogla je danju izbjei intervenciji iz zraka, a
dulja kretanja poduzimala su se nou pod okriljem tame i u nadi da e izbjei
otkrivanju pomou raketa.
Tako su Rommel i Afriki korpus postali prvi njemaki kontingent koji se naao u
borbi sa saveznikom nadmoi u zraku, a koja e ubrzo postati sasvim uobiajena na
svakom bojnom polju. Bri od ostalih u otkrivanju i ocjeni novih pojava, Rommel je
imao velike tekoe u uvjeravanju svojih kolega u Evropi o veoma tekim
posljedicama anglo-amerike nadmoi u materijalu. U meuvremenu su vojnici
Osovine prikljeteni akutnom potrebom samoodranja nauili kopati dublje rovove s
jednim okom neprekidno upravljenim na nebo, pazei da na vrijeme primijete
neprijateljske avione. Zvali su ga njemako motrenje, jer su sada avioni Luftwaffe
letjeli rjee no ikad ranije.
Zdravstveno stanje Afrikog korpusa takoer se pogoralo, djelomino kao rezultat
nepojmljive dijete, a mnogi od iskusnih komandanata otili su kui na odmor i
oporavak. Unato svemu, moral je ostao na visini, iako bi bilo zanimljivo znati kako
je njihova kombinirana snaga od 104.000 ljudi (ukljuujui 54.000 Talijana), 489
tenkova (od toga samo 30 mark IV special i 278 zastarjelih talijanskih tenkova) i
675 aviona (samo 275 njemakih) protiv 195.000 Britanaca, sa vie od tisuu
tenkova i 750 aviona.) tavie, dolazak novih amerikih tenkova sherman izazvao je
tehniko iznenaenje jedva neto slabije od onog kad su britanske jedinice upotrijebile
artiljeriju dvostruko jau od one kojom je raspolagala Oklopna armija. Dan ranije no
to je Montgomery napao kod El Alameina general Stumm je podijelio odlikovanja
talijanskim oficirima i tako ih jo vie potakao na izvrenje dunosti.
Iznad njih su prelijetali bombarderi u neprekidnim eskadrilama na svom putu
prema aerodromima i skladitima to su bili ciljevi njihovih napada. Svjestan kako se
odluni trenutak vie ne moe odgaati, a znajui i to da je situacija sa snabdijevanjem
tea nego prije i da se mora osloniti na rezerve osvojene u junu, Stumme je bio
spreman na najgore.
Dvadeset treeg oktobra, u 21,30 sati jaka artiljerijska vatra sruila se na na front
osovinskih snaga. Najjaa je bila na sjeveru gdje je bila koncentrirana glavnina
britanskih snaga ali je i drugdje bila znatna. Kao to je to obino u nonim napadima,
situacija je bila jasna samo u operativnom tabu. Kontrola situacije usredotoila se
utabu oklopne armije gdje se nalazio Stumme, dok se korpus nalazio na poloaju s
20. korpusom negdje na sredini puta izmeu njihovih iroko razvijenih oklopnih
grupa. Imali su ulogu promatraa, prikrivajui nemo do koje je dolo zgog nedostatka
goriva.
U oskudici informacija, Stumme je krenuo u zoru, ali ne u tab Afrikog korpusa
ve na komandno mjesto taba 90. lake divizije pokraj obale. Tu je pri bombardiranju
ranjen i umro je od sranog udara. Ne bi se moglo rei da se taj gubitak posebno
osjetio.
Do popodneva 24. oktobra ve se nazrijevao razvoj bitke. Britanski pomoni
napad praktiki je zastao izmeu minskih polja ostavljajui 21. oklopnu i Ariete di-
viziju na miru. Ali na sjevernom krilu 15. oklopna i Littorio divizija postale su
neugodno svjesne da se neprijatelj uvrstio na grebenu Miteiriya i tako ugrozio
stabilnost itava njihovog poloaja moda i itavog fronta. Jo se opasniji inio
prodor koji su izvrili kotlanani i Australci prema grebenu Kidney. To je bio jo
nejasno odreen prodor, ali vaan za 15. oklopnu diviziju, jer je pogodio sredinu
njenog rasporeda. Bombardiranje britanske artiljerije i drugih oruja nije prestajalo,
dok su u magli osovinske borbene grupe, potpomognute artiljerijom i
protutenkovskim orujima, snano reagirale na svaki pojedinani upad.
Hitlerov poziv izvukao je Rommela neizlijeena iz ljeilita, ali on je srcem i
duom bio u Africi. Slijedee veeri naao se ponovo na frontu, okruen velikim
brojem talijanskih i njemakih oficira, koji su bili uvjereni da ako ne dobiju veu
koliinu zaliha materijala i opreme Oklopna je armija osuena na propast. U
meuvremenu je general Thoma rukovodio operacijama borei se na linijama koje je
odredio Rommel, a potvrdio Stumme. Nije se borio bezuspjeno, jer je svako
britansko prodiranje iza linije nailo na otpor, obiljeavajui prilaze Miteiriyi i
grebenu Kidney tragovima izgorjelih tekova. Gubici njemakih oklopnih snaga iako
teki nisu bili kritini. Ali sposobnost novih britanskih tenkova sheman da dugo
odolijevaju snanoj vatri neprijatelja bio je zabrinjavajui faktor koji se pokazao i
fatalnim.
Britanci su procijenili da se neprijatelj nee povui: Rommel je iao jo dalje,
traei da njegovi vojnici odbace britanske snage i ponovo zauzmu prvobitne poloaje
sudbonosna odluka koja je izvukla Afriki korpus iz pripremljenih poloaja u
otvorenu pustinju. Tu se Korpus naao izloen seriji protunapada upravo onakvih
kakve je Montgomery elio da bi razbio njegovu oklopnu snagu. Rommel je ve
pokazao staru depresiju koja se osjetila kod Alam Halfe, kad je u pozicionoj bici bio
slabiji nego ranije. Von Thoma je primijetio da Rommel mijenja odluke, to ranije nije
bio obiaj. To pokazuje primjer kad je 26. oktobra izjavio da bi pokretanje snaga s
juga bilo nezamislivo zbog nedostatka goriva; zatim je uslijedila njegova odluka da
dovede 21. oklopnu diviziju na sjever da bi na kraju naredio ponovno postepeno raz-
vijanje snaga s juga prema sjeveru uz pokretanje sve vie i vie artiljerije.
Na Montgomeryja je dolazak 21. oklopne divizije u blizinu grebena Kindey 27.
oktobra djelovao kao podstrek. Ali prisutnost te dobro izvjebane formacije meu
njegovim jedinicama mogla je uznemiriti da brojani odnos snaga nije bio toliko u
korist Britanaca. Jedan britanski bataljon sam je unitio tridesetak tenkova. Napad 21.
oklopne divizije predstavljao je glavni Rommelov pokuaj da odbaci Britance na
minska polja. No sve to je uspio bilo je dalje odlaganje poraza i gubitak tenkova.
Zajedno s pjeadijom krenuo je i Afriki korpus. Njegova je snaga bila istroena
28. oktobra imao je samo 81 tenk, to je za znaajniju koncentraciju u bici bilo sasvim
nedovoljno.
Montgomery je namjeravao da uniti Afriki korpus: liavajui pjeadiju Osovine
oklopne zatite, izlaui je ubitanoj vatri. Do 27. oktobra postalo je jasno, unato
Montgomeryjevoj tvrdnji da Afriki korpus nije uniten do kraja, da britanske oklopne
snage nisu postigle slobodu akcije i da je etverodnevna borba smanjila elan britanske
pjeadije.
U tim okolnostima Montgomery je promijenio svoju taktiku, pridavajui vei
znaaj nonim napadima, koji su bili usmjereni na njemaka uporita blizu obale.
Petnaesta oklopna divizija i 90. laka divizija ve su tamo bile angairane i sad su
neizbjeno morale obratiti vie panje bici u kojoj su pjeadija i artiljerija imale
nadmo na vitalnom sektoru: jer ako se jednom izvri proboj na priobalnoj cesti, bit e
nemogue pomoi onim jedinicama koje su ostale u pustinji; U noi izmeu 28. i 29.
oktobra, Australci su, udarivi na sjever, nainili dva prodora na liniji fronta blizu
obale ka Sidi Abd el Rahmanu i u borbi s 90. lakom divizijom nanijeli joj teke
gubitke. Nijemci su tada oekivali da e taj uspjeh protivnik odmah iskoristiti no
nita se nije dogodilo, osim to su se pojavile glasine, djelomino lane, da iz
Katarske depresije prodire masa saveznikih snaga, a djelomino od novosti da je
potopljen i drugi tanker s naftom, unato svemu Rommel je naredio pripreme za
povlaenje u pravcu Fuke. Rasporedio je 21. oklopnu diviziju prema grebenu Kidney,
s pjeadijom talijanske divizije Trieste, a 90. laku diviziju u pustinju, koncentrira-
jui je s ostacima 15. oklopne divizije.
No prije nego se 21. oklopna divizija povukla, uraganska artiljerijska vatra poela
je tui po 90. lakoj diviziji, najavljujui posljednju fazu bitke, povukavi za sobom u
vrtlog bitke njemake snage na obali. Time ih je uspjela razdvojiti od talijanskih snaga
u centru gdje tada nije bilo otpora i koji je sada bio izloen Montgomeryjevom udarcu.
Napad Australaca na 90. laku diviziju kod Thompson Posta (Tompson Pousta) u noi
30. na 31. oktobra samo je najavio mnogo jai udarac nazvan ifrom Supercharge
(Sjuperard), koji e biti izvren dvije noi kasnije na sektoru koji su Nijemci osta-
vili bez zatite. Kad je saznao da su se Nijemci razdvojili od Talijana i krenuli na
sjever, Montgomery je pregrupirao svoje trupe i naredio napad junije, s namjerom da
se koncentrira na Talijane, iako je to znailo odlaganje operacije Supercharge za
dvadeset etiri sata.
Na mjestu gdje su 31. augusta Australci presjekli obalnu cestu sada se vodila ve
dva dana bijesna borba. Ona je privlaila nove i nove njemake jedinice. Kad se
britanska pjeadija probila juno od centra borbe u noi izmeu 1. i 2. novembra i tuda
su krenule dvije britanske oklopne divizije u pravcu Rahmana, Afriki je korpus bio
izbaen iz ravnotee. U blizini Teli el Aggagira (Tel el Akakira) odvijala se tenkovska
bitka. Britanske oklopne snage imale su nareenja da se probiju bez obzira na gubitke,
dok su Nijemci oajniki nastojali da ih zaustave svojim protutenkovskim topovima.
Jer ako ne uspiju, sve e se pretvoriti u pokretnu borbu, koju oni ne bi mogli prihvatiti.
U stvari, jo prije no to su se glavne oklopne snage sukobile, britanska oklopna
kola kretala su se slobodno du fronta koji je drala pjeadija u napadu i prodirala su
duboko izmeu lakih vozila u dubinu Afrikog korpusa, dok je glavni napad na frontu
desetkovao njemake oklopne snage. Razlika u gubicima tenkova gotovo je prestala
vrijediti, jer iako je jedna britanska oklopna brigada izgubila ak 70 od 94 tenka do
noi 2. novembra, nekoliko stotina novih tenkova sa svjeim posadama stiglo je da ih
zamijeni i uniti 35 njemakih oklopnih vozila sa iscrpljenim posadama.
Za Rommela je doao trenutak da se povue na liniju Fuke. Moda je za
nemotorizirane Talijane, prikupljene na centru fronta, ve bilo suvie kasno, a dalje
odlaganje samo je pogoralo stanje. Rommel je svoju odluku javio Hitleru i
istovremeno je tamo poslao prve jedinice. Ponovo je vodio pokretnu borbu koja je
bolje odgovarala. Von Thoma, koji je vodio Afriki korpus, nije njime postigao neki
vei uspjeh na frontu, nego je zapravo samo titio povlaenje Oklopne armije.
Naalost, u tom je trenutku od Hitlera stiglo nareenje da izdri do kraja do
pobjede ili smrti. Nareenje je primljeno 3. novembra, nakon to je Rommel ve dan
prije izdao nareenje o povlaenju i na prvi pogled mu se uinilo da je to odgovor na
taj njegov potez, ime se izravno odbijalo doputenje da se povue. Rommel je
odluio da se pokori i tako je prekinuo povlaenja u najkritinijem trenutku kada je
dio trupa ostavljen na oslabljenim linijama gdje im je bilo nareeno da ostanu, dok su
druge stizale do Fuke i odande se morale teturajui vratiti na front.
U tom su se asu mijenjale i ruile emocije. Hitlerovo nareenje, ako bi se po
njemu potpuno postupilo, dovelo bi Afriki korpus do unitenja. Psiholoki pritisnut
na ratitu, prvi put izigran od Hitlera, Rommel je izgubio vjeru u njega. to se tie
njemakih vojnika, oni su se pripremali za oajniku obranu, ime je opet dola do
izraaja i vrstina i visoki moral koji nikad nisu napustili Afriki korpus.
Treeg novembra Oklopna armija drala je tri glavna poloaja, ali ni jedan od njih
nije bio sposoban da se odri. U Fuku su stigli dijelovi 90. lake divizije i neke
uplaene talijanske jedinice. Svi su zajedno formirali tanki obrambeni poloaj iroko
otvoren, koji se lako moglo obuhvatiti. Kod Alameina prvobitni je front dralo ne-
koliko dijelova 16. divizije i Ramckeova padobranska brigada zajedno s talijanskim
pjeadijskim formacijama koje su bile u bijegu ili su nepokretne ekale unitenje.
Zapadno od puta za Rahman nalazili su se Afriki korpus, ostaci Ariete i 90. laka
divizija, spremajui se da se rtvuju prema Hitlerovoj elji. Britanci su ih pokuavali
opkoliti i prodrijeti u centar Afrikog korpusa. Zapravo, od jutra 4. novembra inilo se
da e oklopna armija, osim manjeg dijela kod Fuke, biti opkoljena. No, probijanje
glavnih britanskih snaga koje su trebale izvriti to opkoljavanje 3. novembra nije
uspjelo, dijelom zbog strane zbrke na prolazima u minskim poljima kao i loeg
kretanja, ali nita manje zbog odlune obrane Afrikog korpusa, koji se svojim
posljednjim snagama borio za presti.
U jutro 4. novembra, Rommel, iznenaen to se jo nalazi na slobodi, opet je
zatraio od Hitlera da se povue. Te je veeri konano dobio dozvolu. Ali dotad su
Ariete i mnoge druge talijanske jedinice prestale postojati. Afriki korpus nekako se
probijao, ali general von Thoma koji mu je bio na elu bio je zarobljen. Povlaenje je
sada izgubilo smisao, jer kad su se trupe nale u pokretu nita nije moglo zaustaviti
preivjele. U noi 4. novembra oni su bjeali na zapad i to najvie u pustinju, izmiui
opasnosti to su vrebale na obali i cestama. Liili su na britansku 1. oklopnu brigadu
od prije tri mjeseca.
Svuda naokolo vladala je neopisiva zbrka i nered. Tu i tamo sukobljavale su se
neprijateljske kolone. Ali u tami te noi, ini se da su se Nijemci bolje snali, jer su
stigli u Fuku malo prije svojih progonitelja. Talijani koji su se nalazili u Fuki pobjegli
su dalje na zapad, ostavljajui Rommela da se sam snalazi kako umije i zna te da
organizira obranu prije no to neprijatelj ponovo udari. Letimina inspekcija pokazala
je u kakvom se tekom poloaju nalazi 40-ak tenkova, bez topova od 88 mm, neto
poljskih i protutenkovskih topova i oko tisuu vojnika. Na istoku je bila Ramckeova
padobranska brigada na dugom maru u povlaenju, no njen poloaj i stanje bilo je
nepoznato.
Kao i obino, goriva je bilo malo, vode takoer, a ljudi su bili iscrpljeni.
Danonono su bili bombardirani. Unato svemu, do sredine dana 5. novembra nije
bilo pravog gonjenja Afrikog korpusa, a do tad je u kratkom predahu uspjelo
Rommelu da ostvari kakvu takvu kontrolu nad neim to se gotovo pretvorilo u pravu
rulju.


Snage u povlaenju obino biraju prirodno podesne poloaje na kojima zadravaju
gonioe, s namjerom da dobiju na vremenu potrebnom glavnim snagama da se
povuku, da evakuiraju najvanija skladita materijala i pripreme nov poloaj zatitnici.
Te pogodne pozicije nalaze se obino na nekim topografski jaim poloajima. U
Zapadnoj pustinji takvi se nalaze blizu obale kod Matruha, Agheile i drugih mjesta.
Sigurnost svakog od njih ovisi o vrstom dranju pustinjskog krila koje obino osi-
gurava pokretna oklopna jedinica. Petog novembra Oklopna armija nije imala snage
da ojaa krilo, ni oklopnih snaga da ga zatite, ni protiv neprijatelja ija bi snaga
iznosila samo etvrtinu snage Osme armije. Mogla ih je spasiti samo brzina ali
kontroliranog i urednog povlaenja.
Kad se jedna armija svodi na svoju bazu, njene pomone jedinice postaju joj teret.
One moraju biti poslane u pozadinu dok se istovremeno drugi ealoni moraju
rasporediti u zatitnicu kako bi pripremili linije otpora. U sluaju Oklopne armije
nedostatak goriva prisilio ju je da smanji komoru. estog novembra bilo je taman
dovoljno goriva da se napune vozila i maine 15. oklopne divizije izmeu Matruha i
Fuke. Dvadeset prva oklopna divizija ostala je tako nepokretna i morala je ostati na
mjestu i boriti se sa britanskom 7. oklopnom divizijom. Rezultat je za nju bio
katastrofalan. Vratila se sa etiri tenka od njih trideset, koliko ih je ostalo poslije Ala-
meina.
Za von Bayerleina koji je ponovo vodio Afriki korpus, obrambene akcije postale
su sve manje mogue. Jedinica Voss (Fos) preuzela je izviaku akciju s patrolama
koje su krstarile pustinjom. Ono to je ostalo od Afrikog korpusa i 90. lake divizije
predstavljalo je mobilnu rezervu samo za najhitnije sluajeve, a ostatak je nastavio
povlaenje prema El Agheili u nadi da e jaka kia, koja se tad spustila, potopiti
Britance. To se i dogodilo prouzroivi zadravanje cijele 7. oklopne divizije, kojoj
je stanje bilo pogorano nedostatkom goriva, jer su britanske kolone snabdijevanja
dovlaile suvie municije a premalo benzina. ak su vojnici Ramckeove padobranske
brigade, u neprilici to nemaju prevoznih sredstava napali britanske kamione iz
zasjede i zaplijenili ih. Na svom povlaenju Oklopna se armija poveala jer je usput
skupljala rezerve materijala, sretni u saznanju da je u Bengaziju istovaren petrolej.
Naputajui 7. novembra Mersa Matruh, Afriki je korpus krenuo prema Halfayu
nadajui se da e tamo ostati due, jer su u posljednje vrijeme zatitnice imale manji
pritisak na svakom zatitnikom poloaju.
Ali tog je dana Rommel primio upozorenje o opasnosti od neprijateljskog
iskrcavanja s mora moda negdje izmeu Tobruka i Bengazija, a 8. novembra
stigla je jo loija vijest dolo je do velike invazije na itavu sjevernu afriku obalu,
od Kazablanke do Alira. To, pisao je Rommel oznaava kraj Armije u
Africi. Ubrzo e Saveznici biti u Tunisu, a zatim u Tripoliju, a tada vie nee biti
izlaza.
Nije vie bilo mogue ostati kod Halfaye. Slijedea stanica mora biti El Agheila, a
ak i to e biti samo jedan zastoj na putu u Tunis. Izgledalo je da zaista vie ne postoji
razlog zbog ega bi ostali u Africi, jer e angloamerike snage unititi sve to Osovina
poalje u Afriku. Sad su rue pobjede koje su cvale u junu nestale. No nisu nestale
samo nade u sjevernoj Africi. Na frontu u Sovjetskom Savezu Nijemcima je pruen
jak otpor. Ranije pobjedniko prodiranje ka Kavkazu zaustavljeno je pred Groznim,
dok se kod Staljingrada maina njemake este armije topila i malaksavala.
Ono ega se Rommel najvie bojao dogodilo se: nalazili su se pred neprijateljem
nadmonijim u tehnici, a u taktici neprijatelj ga je sada dostigao. Rommelova je
zatitnica nauila cijeniti shermane s visokim kupolama kao i njihovu sposobnost
da tuku protutenkovske topove iz daljine, a da se ne izlau vatri protivnika. alili su
neiskusne trupe koje su tek stigle u pustinju i borile se na tlu Kirenaike i gubile borbu
za borbom, to je bio rezultat slabe taktike.
Nedugo nakon evakuacije iz Halfaye, 11. novembra, glavnina Afrikog korpusa
pretekla je Osmu armiju, pretvarajui trku kroz pustinju ka Agheili u seriju lakih ok-
lopnih izviakih akcija. Trinaestog je pao Tobruk, a tjedan dana kasnije, nakon
konfuznog i paninog razaranja, i Bengazi. U meuvremenu su svjee njemake snage
koje, da su bile poslane u junu, vjerojatno bi izmijenile tok rata u Africi sada
poslane zranim putem u Tunis kako bi osigurale prolaz i zatitu za Oklopnu armiju.
Prije dolaska u El Agheilu uspostavljene su privremene linije obrane: jedna blizu
Agedabije, druga izmeu mora i movara kod Mersa Brega i trea u samoj Agheili.
Afriki korpus naao se na poloaju sa koga je krenuo kad je stigao u Afriku. To je
bilo 23. novembra.
Dolazak Afrikog korpusa u El Agheilu s mnotvom vozila predstavljao je
preokret. Disciplina je ostala primjerna, poput stijene koja je odoljevala napadima,
dok su Talijani bili moralno slomljeni. Ali gubitak Bengazija bio je veoma teak, a
Tripoli se nalazio samo 800 kilometara dalje uz postojanje samo jedne obalne ceste
koja je bila pod stalnim napadima neprijatelja. Afriki korpus ivio je veoma oskudno.
U svakom sluaju poloaj kod El Agheile, koji nikada do tada nije bio ozbiljno
ugroen sa istoka, predstavljao je privremeni zaklon, ve zbog toga to se mogao lako
zaobii. Nepotrebno je istai da je Hitler naredio da se taj poloaj mora zadrati i
smatrao je da bi dalje povlaenje porazno djelovalo na moral jedinica. Sve je to
naredio unato injenici to bi unitenje Oklopne armije anuliralo njegove razloge da
poe u Tunis, jer bi ono ostavilo juni dio Tunisa otvorenim za upade.
Nema sumnje da je Rommel potpuno shvaao potrebu da se mora povui u urbi
na Mareth liniju, koja je Tunisu osiguravala prilaz s juga, jer mu je bilo jasno da mu
Montgomery nee dozvoliti da se zaustavlja due nego koliko mu bude potrebno da
prikupi dovoljno zaliha koje e ga dovesti do Tripolija. Na liniji Mareth Rommel bi s
netaknutim snagama imao priliku da organizira zadravajuu obranu, iako su se
izmeu Agheile i Maretha nalazili povoljni poloaji koji su pruali trenutne predahe,
kao to su bili Buerat (Berat) i Tarhuna. to se tie vojnika Afrikog korpusa, njima
su ostali nepoznati razgovori koje je vodio njihov komandant s komandom Oklopne
armije o potrebi novih zaliha, opreme i ljudi. Komentari o zalihama koje su stizale u
Tunis izazivali su podrugljive primjedbe. Da su znali da Hitler i Mussolini ele
zadrati El Agheilu samo iz politikih razloga, ne obazirui se na rtve Afrikog
korpusa, moda bi reagirali drugaije.
Rommel je u dogoajima nadmudrio politiare u posljednjoj minuti. Jedanaestog
decembra Osma armija krenula je prema Mersa Bregi (istono od El Agheile) i poslala
jake pokretne snage da u irokom luku obuhvate pustinjsko krilo protivnika. Njihov
cilj bila je El Mugta u zaleu Afrikog kopusa. Ve su nemotorizirane talijanske
pjeadijske divizije bile poslane dalje na zapad (unato Mussolinijevoj naredbi) pa su
tako obranu organizirale samo mobilne jedinice. U pravi je as zranim izvianjem
konstatirano da se neprijatelj pribliava prema El Mugti. To je bio signal, bez obzira
na suprotna nareenja, da Afriki korpus, dvije talijanske oklopne divizije i 90. laka
divizija zaponu pokret ka Bueratu.
To je bilo neuobiajeno putovanje. Ne obazirui se na taktike zahtjeve, jedinice
koje su se povlaile morale su racionalno proraunati svaki svoj pokret zbog nestaice
goriva. Do zastoja je dolazilo vie zbog toga nego iz taktikih razloga. Ipak, bilo bi
bolje da su se povukle ranije ili da su izvrile protunapad, i time bi izbjegle strane
krize. Svako slijedee odstupanje bilo je opasnije, a gubici ljudi i maina vei. To
povlaenje u posljednjem trenutku pretvaralo se gotovo u bijeg pred britanskim
tenkovima i topovima, koji su pokuavali da iz otvorene pustinje udare u bok duboko
u pozadini. Neprestano bombardiranje samo je poveavalo zbrku. Pa ipak je mnotvo
bjegunaca stiglo u Buerat, zahvaljujui srei, jakim ivcima kao i dobroj organizaciji,
dok su Britanci pretraivali prazan prostor u rajonu Nofilije.
Budunost Afrikog korpusa ovisila je o Rommelovoj sposobnosti da zaobie
nareenje da se zaustavi. U tome su mu na neki nain pomagali Talijani i general
Montgomery. Prvi su dobili nareenja da se zaustave i prime borbu, ali ih nije trebalo
tjerati na povlaenje jer su se bojali da e biti ostavljeni kao kod Alameina;
Montgomery je pak odluio da popuni svoje istroene snage u sluaju da se Afriki
korpus zaustavi. Suvie se zabrinuo da previe ne iscrpi svoje zalihe na kojima mu je
Rommel i te kako zavidio. Da je imao samo polovinu...
Uloga Afrikog korpusa u povlaenju ka Bueratu (kamo su stigli 26. decembra)
bila je od drugorazredne vanosti, radi toga da mu se sauva snaga, a 15. oklopna
divizija koja je namjeravala doekati Boi u Sirti morala se u urbi pobrinuti da
poduzme odgovarajue mjere s obzirom da su je britanske kolone okruivale. Dvade-
set prva oklopna divizija ve je titila juno krilo kod Buerata i sada joj se pridruila
15. divizija. To je bilo privremeno sjedinjavanje Afrikog korpusa. Konano se i
Vrhovna komanda sloila da se Tripolitanija ne moe vie zadrati. Sloili su se da je
moraju prepustiti Montgomeryju. U svom nareenju ogradili su svoju drskost
nenaklonou da dopuste povlaenje nemobilnih trupa.
Nevjerojatno je da su pripadnici Afrikog korpusa shvatili diplomatsku igru koju
je vodio njihov komandant protiv nepomirljivosti Vrhovne komande. Oni iz zatitnice
vidjeli su Rommela kako prolazi kraj njih. Njegovo ponaanje bilo je puno povjerenja
iako nekako izoblieno. tavie, udarci koje su primili nisu umanjili njegov presti u
njihovim oima jer ih je dosad uvijek izvlaio iz svih nevolja, a britansko ravnoduno
praenje samo ih je ohrabrilo. S obzirom na vijesti iz Tunisa, mnoge su trupe iz
Buerata odmah krenule da osiguraju obranu na liniji Mareth. Tako su prvi korak
unazad ka Tarhuni koji su napravili Talijani i povlaenje 2. oklopne divizije izvedeno
13. januara u pravcu Gabesa, imali vojnog opravdanja jer su prvi nagovjetaji anglo-
amerikog napada sa sjevera na Mareth bili primijeeni.
Smanjenje prvobitnog sastava Afrikog korpusa u Tripolitaniji pokazalo je kao
nikad do tada kako je Rommel odustao od daljnjih ofenzivnih operacija. Kad je 15.
januara Osma armija krenula naprijed, bila je doekana od neprijatelja koji je zatien
mnotvom mina pucao i zatim pobjegao. Afriki korpus sastojao se od 15. oklopne
divizije (sa samo 36 tenkova), 90. lake, 164. divizije i Ramckeove brigade. Korak po
korak, sve bre i bre, odvijalo se povlaenje s tek kratkim odmorom u Tarhuni i
zatim bez predaha do Tripolija. Ipak, britansko napredovanje iza Afrikog korpusa
bilo je veoma oprezno. Ili su za njima, stopu po stopu, bojei se napada kakav su do-
ivjeli kod Buerata, kad su izgubili dvanaest tenkova u borbi sa samo dva njemaka.
Dvadeset drugog januara Afriki je korpus rekao dovienja Tripoliju i krenuo
prema Tunisu i liniji Mareth. Nadali su se da e se tamo moi due zadrati, jer su se
saveznike snage u sjevernom Tunisu u borbi s Nijemcima ve jako umorile i iscrpile.
Francuzi su Mareth liniju izgradili prije rata da se zatite od Talijana. Imala je jaka
utvrenja i reputaciju da joj je juno krilo neosvojivo. To je obeavalo poloaj. Osim
toga, mogla se drati s pjeadijom dok bi se pokretnije snage odmorile i pripremile za
nove ofenzivne operacije.
Rommelu se stari francuski poloaj inio loe smjetenim i veoma osjetljivim za
obilaenje, pa je odabrao jedan drugi koji se nalazio u blizini klanca Akarita. Ali,
njegov lini poloaj bio je uzdrman kao i njegovo zdravlje. Njegovim
pretpostavljenima nije se svialo izbjegavanje nareenja i izvoenje tako naglog
povlaenja. Tako je 26. januara bio smijenjen, a na njegovo mjesto doao je talijanski
general Messe. Tada su Rommelove misli bile kod njegovih vojnika. Bili su mi
veoma dragi napisao je.


U mnogo emu sve ofenzivne akcije koje je poduzeo Afriki korpus, osim
improviziranog napredovanja iz Tobruka, koji je zavrio konanim porazom kod
Alam Halfe, poele su kao prikrivene akcije koje su trebale presjei odstupnicu
britanskim snagama prije nego to se razviju za borbu. U zbrkanom okviru strategije
Osovine u Tunisu takva tenja odrala se do kraja, ali nikada tako kao u ofenzivnim
ispadima koji su dolazili iz junog Tunisa. Poevi s tim valja rei da su snage
Osovine u Tunisu djelovale kao dvije odvojene snage loe koordinirane iz Rima od
talijanske Vrhovne komande, s maralima Kesselringom i Cavallerom na elu. Oni su
te snage gurali amo-tamo po frontu, pokuavajui rijeiti sukobe izmeu komandanata
i politiara.
Zatitnica Oklopne armije ula je u Tunis 13. februara, organizirajui liniju svojih
isturenih poloaja kako bi zadrala Osmu armiju kod Medenine. Cjelokupne snage
Armije bile su sada odgovorne za obranu teritorije juno od Gafsa, a dobile su i novo
ime Prva talijanska armija, kao i novog komandanta generala Messea. On je to
isprva bio samo nominalno, jer je Rommel uspio odgoditi svoj odlazak. Od prvobitnog
Afrikog korpusa ostala je samo oslabljena 15. oklopna divizija zatim 90. i 164.
divizija, koje su uvale mnotvo uplaenih talijanskih formacija na liniji Mareth.
Sjeverno od Gafsa general von Arnim (fon Arnim), komandant Pete oklopne
armije, uspostavio je svoj front od Faida (Feda) kroz Fondouk i Medjez el Bab
(Mede el Bab) do mora blizu rta Serata. Von Arnim je sada u skladu sa svojim
temperamentom planirao ofenzivno-defenzivnu akciju protiv Amerikanaca izmeu
Faida i Gafse, s namjerom da zaposjedne bolje obrambene poloaje. Od
drugorazredne je vanosti bilo unitenje snaga u predjelu Tebesse (Tebese), iako je
smatrao nevjerojatnim da bi njegove dvije oklopne divizije 10. i 21. (obje dovoljno
jake u oklopnim snagama, jer je ova posljednja dobila vea pojaanja) mogle izvriti
taj zadatak.
Karakteristino, Rommel je zauzeo suprotno gledite i predloio unitavajui
napad kroz Gafsu s ujedinjenim snagama pod jednim komandantom, kako bi osujetio
ameriki pritisak na pozadinu linije Mareth. Zapravo, Amerikanci su se i sami osjeali
vrlo nesigurno i izvrili su lokalno povlaenje koje je natjeralo Rommela da zatrai od
von Arnima da ovaj upotrijebi 10. oklopnu diviziju u borbi kod Gafse. No von Arnim
je to odmah odbio, jer je smatrao da je ona njemu potrebna kod Faida; to je bilo
tipino ponaanje meu osovinskim komandantima koji su se borili za presti u to
vrijeme. Tako se vie od tjedan dana cjenkalo s talijanskom Vrhovnom komandom, jer
joj se nita nije moglo narediti, i pokuavalo se pojedinane akcije pretvoriti u jedan
koncentrirani, snani udarac. Ni Rommel ni Arnim nisu eljeli jedan drugome ustupiti
svoje jedinice. Rommel je bolestan pratio povlaenje 15. oklopne divizije s njenih
poloaja na liniji Mareth, a von Arnim nije vidio razloga da odustane od svojih
planova u korist nekog drugog.
Na kraju je manje ili vie bilo po von Arnimovom planu i on je poslao svog
pomonika generala Zieglera (Ciglera) da povede 10. i 21. oklopnu diviziju u napad
na ameriku 1. oklopnu diviziju kroz Freid do Sbeitle (Zbetle). Napad je poeo 14.
februara 1943, dok je Rommel istovremeno poslao takozvanu udarnu grupu Afrikog
korpusa pod vodstvom generala Bulowiusa (Biloviusa) protiv Gafse u pravcu
Kasserine (Kaserine). Njegova je grupa bila tako slaba (udarna joj je snaga bila 26
tenkova mark III i mark IV iz 8. oklopnog puka i jo 23 tenka M 13 iz
talijanske divizije Centaura (Centaura), da se njena funkcija jedva mogla smatrati
neim vie od bonog obezbjeenja grupe generala Zieglera. U direktivi je stajalo
nareenje: poto izvri svoj prvi zadatak, treba da nastavi napredovanje ka Tebessi
(Tebesi), a zatim e se grupi pridruiti 21. oklopna divizija. Tako je na papiru
Rommel postigao mogunost ponovnog ujedinjavanja Afrikog korpusa i zapoinjanja
jednog strategijskog udara.
Ali ni Ziegler ni von Arnim nisu shvatili Rommelovo ponaanje koje je proisteklo
iz akutne potrebe za nekom veom pobjedom, s obzirom na poraz Nijemaca kod
Staljingrada. Niko nije oekivao da e neiskustvo Amerikanaca dovesti do toga da se
dadu u bijeg kad ugledaju 10. i 21. oklopnu diviziju kako im se pribliavaju iz dva
pravca i obuhvataju ih. Do veeri 17. februara, dvije treine amerikih snaga bilo je
uniteno i Ziegler se naao pred vratima Sbeitle. Udarna grupa Afrikog korpusa na-
ila je u noi 14. februara na Amerikance koji su se u neredu vraali u Gafsu i krenuli
su za njima gonei ih prema Thelepteji (Telepteji). Ova potpuna taktika pobjeda
pruila im je priliku za donoenje strategijskih odluka. Amerike oklopne snage bile
su unitene, britanska 1. armija (u Aliru) nalazila se u fazi popune novim sherman
tenkovima, tako da bi im se u sluaju dubokog prodora u njihovu pozadinu preko
Tebesse ili jo sjevernije ka Bonnu (Bonu), vanoj luci za snabdijevanje trupa,
suprotstavile relativno male snage. Niti Osma armija nije mogla stii na vrijeme da
intervenira, jer luka u Tripoliju jo nije bila potpuno obnovljena i lake snage u Medeni
nisu imale zaliha za ofenzivu, iako je Montgomery pokuao da ostavi drukiji utisak.
Da su Nijemci tada stvorili zajedniku komandu, Afriki korpus i 21. oklopna
divizija moda ak i 13. oklopna divizija s njima, mogli su unititi sve pred sobom.
To nije uspjelo zbog uskih von Arnimovih shvaanja, Zieglerova loeg voenja i
Rommelove izgubljene naklonosti kod kolebljive talijanske Vrhovne komande.
Koncentrirajui se samo na vlastite akcije pustoenja, von Arnim je naredio Ziegleru
da uniti saveznika skladita u Sbeitli, zatim da udari sjeverno prema Fondouku.
Tako je 21. oklopnu diviziju uvukao u estoku borbu kod Sbeitle, a 10. diviziju poslao
je na jalov posao, jer su se Saveznici ve povukli iz Fondouka.
Afriki korpus je u meuvremenu bio pun zanosa unato smanjenom broju
ljudstva i sredstava. Ponovo je zavladala veselost dok su oficiri i vojnici kupovali jaja
od Arapa, koji su ih doekali dobrodolicom, kao da su ih Amerikanci ugnjetavali
generacijama. Sada su amerika oprema i benzin punili zalihe Osovine, kao to su to
ranije inili Osmoj armiji. Na frontu su neiskusne neprijateljske jedinice ostavljale
svoja vozila i maine neoteene. U pozadini su brda od skladita bila u plamenu.
Rommel je ponovo poeo razmiljati o svom prvobitnom planu da ujedinjeni krenu
na sjever, ka Tebessi. No 18. marta je vidio da ga von Arnim ne eli sasluati pa je
poslao svoj prijedlog direktno Kesselringu i Mussoliniju.
Rommelov dotadanji autant, porunik Schmidt (mit), jednom je rekao da
Rommel nije bio ni genije ni nadovjek, nego je posjedovao dovitljivu matu,
povezanu s velikim razumijevanjem za mogunosti Afrikog korpusa. Nesreom za
njega, njegova nekonvencionalna shvaanja bila su neshvatljiva kako za njegove
pretpostavljene tako i za neprijatelje, od Haldera do Kesselringa i od Wavella do
Alexandera. Na isti nain kao to Halder i Wavell nisu mogli shvatiti Rommelov
uspjeh u aprilu 1941. godine, sada ni Kesselring ni general Alexander (koji je bio na
elu operativne komande nad cjelokupnim saveznikim snagama u Tunisu i kao
pomonik generala Eisenhowera) nisu vjerovali da Rommel moe uspjeti da tako
duboko prodre da bi obuhvatio glavni dio podruja operacija prodorom kroz Tebessu
na sjever. No, Kesselring je morao pristati na sporazum kad je talijanska Vrhovna
komanda dozvolila Rommelu da preuzme komandu nad dvjema oklopnim divizijama,
ali samo privremeno, do prodora kroz Thalu (Talu). Alexander je sa svoje strane
procijenio kao sigurno da e taj pravac biti usvojen i pojaao je prilaze na tom rajonu,
a ne onaj prema Tebessi.
Jasno, nitko ne moe rei kakve bi posljedice imao Rommelov veliki plan da je on
imao uza se staru 21. diviziju zajedno s Udarnom grupom Afrikog korpusa i 10.
oklopnom divizijom. Vjerojatno je raunao da e psihiki pritisak na anglo-ameriku
armiju biti odluujui. Moglo se dogoditi i da se saveznike snage povuku u Alir, u
kojem bi sluaju gubici u materijalu bili ogromni. Samim tim operacije Osme armije
bile bi nepromiljene i opasne ili bi ih Montgomery mogao odgoditi zbog svog opreza
prema bijesnom protivniku. Konano, ni Rommel nije bio spreman za uspjean
poetak. Naime, Ziegler je ve 21. diviziju uputio prema Sibibi, 10. oklopna divizija
trebala se pridruiti Afrikom korpusu kod prolaza Kasserine, ali nije mogla stii prije
20. februara. Udarna grupa Afrikog korpusa trebala je zadrati Amerikance u bijegu,
projuriti kroz prolaz Kasserina kako bi otvorila put 10. oklopnoj diviziji. Na taj se
nain potvrdila Alexanderova ocjena odakle dolazi najvea opasnost. Ali, Afriki
korpus nije se prilagodio nepoznatom terenu u jednom dahu jer se odjednom, nakon
ratovanja u ravnoj pustinji, naao u brdovitom predjelu, gdje je osnovno zaposjesti
visove prije nego to se zapone napredovati kroz doline.
Trideset trea izviaka jedinica teko je zauzela breuljke s obje strane prolaza
uveer 19. februara i u kratkom napredovanju skoro je istjerala Amerikance. Sli-
jedeeg je dana dolo do ozbiljnijeg napada koji su izvrila dva bataljona Oklopnog
grenadirskog puka, a slijedili su ih tenkovi 8. oklopnog puka. Teko su se kretali,
djelomino zbog dobro upravljene amerike artiljerijske vatre, a dijelom zbog toga to
nisu uspjeli osigurati vrhove koji dominiraju prolazom. Do noi nisu postigli opera-
tivni cilj unato tome to su se Amerikanci nalazili na rubu poraza. Slino je bilo i s
21. oklopnom divizijom kod Sibile. I tu su jedan prolaz drale britanske i amerike
pjeadijske snage, a njegovo osvajanje bilo je suvie teko tenkovima kojima je svaki
pokret pratilo protutenkovsko oruje kojem su bili meta na praznoj cesti. Gubici su
rasli, a kretanje i napredovanje je prestalo: desna pesnica Rommelovog dvostrukog
udara je zatajila.
Tada se 20. februara poloaj kod Kasserine popravio, iako je ponovljeni napad
njemake i talijanske pjeadije bio zaustavljen a glavni udarac u jedan sat poslije
podne, to ga je izvrila 10. oklopna divizija, konano je razbio Amerikance. Nijemci
su zatvorili cestu, unitili sve tenkove jedne britanske borbene gupe koja je tuda
prolazila za Kasserinu i dan se zavrio njihovim susretom s 26. oklopnom brigadom
petnaest kilometara juno od cilja operacije Thale. Afriki korpus kretao se brzo
gonei Amerikance preko zapadnih visova prolaza, kako bi osigurali krilo 10.
oklopnoj diviziji i poveali pritisak ka Tebessi.
Na obim je stranama vladalo pesimistiko raspoloenje. Savezniki su se
komandanti plaili tanke obrane kod Sbibe i Thale. Strah im je bio opravdan jer su
njemaka 1. i 10. oklopna divizija napale 26. oklopnu brigadu odgurnuvi je na tri
milje od Thale. Tog je trenutka general Anderson, komandant britanske Prve armije
opomenuo branitelje Sbibe da se priprema na uzmak od sedamdesetak kilometara, jer
bi im poloaji mogli postati neodrivim a Thala bi mogla pasti u ruke neprijatelju.
No izostanak napredovanja 21. oklopne divizije i sporost 10. divizije (povezano s
njihovom velikom iscrpljenou) prevarilo je Rommelovo rasuivanje. On je smatrao
da samo,brzim prodorima moe osigurati uspjeh, dok je vrsti britanski otpor
pokazivao da se u napredovanju sada sreu s neprijateljskim rezervama a to je bilo
ono ega se Rommel bojao. Zapravo, u tami su elni njemaki tenkovi nastavili
slijediti ostatke 26. oklopne brigade i tako su uli u dubinu britanskih glavnih poloaja
i sasvim se pribliili braniocima. Borba je trajala cijelu no. Uto su britanskoj
zatitnici stigla tri nova amerika artiljerijska diviziona ije je prisustvo, kako se
kasnije pokazalo, bilo od odluujue vanosti. Naime, kad su ovi divizioni otvorili
vatru u zoru, Nijemci su se, umjesto da nastave borbu, zaustavili, mislei da je to
protunapad. Oko podneva 22. februara obje su strane zastale neodlune, ne znajui to
dalje. U meuvremenu, 21. oklopna divizija samo je zurila na Sbibu, dok je Afriki
korpus jedva odbio udarac s improviziranih amerikih poloaja na zapadu.
Nijemci nisu mogli dozvoliti da mirno stoje, tim vie to se loe vrijeme, koje ih je
dosada titilo od napada iz zraka, sad poelo poboljavati. Rommel se tog dana posli-
jepodne sreo s Kesselringom kod Kasserine i tu je trebalo odluiti hoe li nastaviti
napredovanje ili se povui. U tadanjim okolnostima, uzimajui u obzir latentnu
zranu opasnost i s obzirom na to to cilj operacije nije izabrao Rommel izbor
druge mogunosti ne iznenauje. Njegovo izvrsno izvrenje zadatka izazvalo je divlje-
nje ak i kod neprijatelja. U prvi trenutak ni Britanci ni Amerikanci nisu shvatili da se
njihovi protivnici povlae, a kad su krenuli za njima, otkrili su velika razaranja i
vjetake prepreke, to je kod generala Eisenhowera stvorilo utisak da se radi o zaista
novom oruju u ratovanju.
U nekoliko dana front se ponovo formirao tamo gdje je bio 14. februara. Na strani
snaga Osovine bilo je promjena u rukovodstvu. Za komandanta Grupe armija
Afrika imenovan je Rommel., On je ponovo zadobio naklonost i postavljen je na tu
dunost 24. februara. Pod njegovu komandu stavljena je von Amimova Peta oklopna
armija i Messeova talijanska Prva armija. Na odreeni nain to je predstavljalo udan
izbor, jer je Kesselring primijetio u Kasserini da je Rommel fiziki i psihiki iscrpljen.
Unato svemu on je jedini mogao objediniti cjelokupne oklopne snage Osovine u
jednu ofenzivnu cjelinu, a sve pod kontrolom njihovog najboljeg dijela, Afrikog
korpusa.


Dug put od Alalmeida do Tunisa.


Njemaka isturena izvidnica budno motri neprijatelja.


Uniteni njemaki tenk


Njemaka oklopna jedinica prolazi kroz Tuniski grad.


Kasserine: posljednji veliki juri Afrikog korpusa


Mareth: Montgomeryevo lijevo krilo prisiljava Afriki korpus da se povue


Tuniski krajolik oko prolaza Kasserine: toliko razliit od otvorene pustinje


Tunis: tu je bio kraj ali ni priblino slian evakuaciji iz Dankerquea


Njemaka artiljerija u defenzivi


Zarobljeniki logor u Tunisu

Reorganizacija je stigla suvie kasno da sprijei von Arnimov neminovan napad
protiv Medjez el Baba 26. februara, za koji je upotrijebio najbolji dio 10. i 21. oklopne
divizije. To je sprijeilo munjeviti udarac na Osmu armiju, iako ne postoji sumnja da
bi bili postignuti znaajni rezultati da su 10, 15. i 21. oklopna divizija poslane odmah
nakon povlaenja kod Kasserine prema Medenini. Naime, Montgomeryjeva usiljena
preuranjena ofenziva, koja je trebala skrenuti panju Nijemaca od poloaja kod
Kasserine, oslabila ga je i on nije imao snage za jau obranu. U stvari, 27. februara
samo je jedna pjeadijska divizija podravala 7. oklopnu diviziju na liniji fronta od
obale ka unutranjosti do pred Medeninu i sve do 4. marta ove pjeadijske snage nisu
ojaane, kada je pristigla jedna oklopna brigada, to je prije moglo dovesti do proboja.
Tih je dana Osma armija bila veoma osjetljiva. Ali, kasnije, usred planiranja jednog
napada na Mareth liniju, Montgomery je stavio do znanja da bi jedan napad Afrikog
korpusa kod Medenine bio doekan kao i onaj kod Alam Halfe.
Naprotiv, na Rommelovoj strani koncentracija triju oklopnih divizija u sastavu
Afrikog korpusa, koje su se pripremale za napad to ga je Rommel najavio kao
operaciju Tripoli, nije imao nikakve slinosti sa situacijom od 31. augusta 1942.
kod Alam Halfa. Tada je elio postii pobjedu, a sada se borio za odlaganje poraza
koji je slutio. Nije bilo vremena da se izvede obilaenje britanskog poloaja s juga,
tako da je nastupanje moralo biti iz razliitih smjerova. Petnaesta oklopna divizija
pola je preko otvorene ravnice od Maretha, 21. oklopna se probila preko visokog
zemljita preko Toujana (Tuana), a 10. divizija dola je probijajui se iz Halloufa
(Halufa). Sva su se tri pravca slivala kod Medenine u dubinu britanskih linija,
prolazei kroz njenu obranu odvojeno u prostoru i vremenu.
Afriki je korpus opet bio jak s kombiniranom snagom i 140 tenkova. Ali njegov
tab bio je svjestan da je zadatak koji se nalazi pred njim moda tei od svih koje je
ikada imao. Malo se znalo o britanskoj pjeadiji, poloajima minskih polja i najmanje
o neto vie od 500 protutenkovskih topova. Nije se znalo da se meu njima nalaze
novi topovi od sedamnaest funti ili gdje su rasporeene oklopne rezerve. Za britance
njemake namjere nisu bile iznenaenje. Treeg je marta dolo do kratkog sukoba s
15. oklopnom divizijom, a tokom slijedea dva dana zrano izvianje pratilo je
pribliavanje triju njemakih kolona (pokuaji da se prodre do njemakih zaklonjenih
izviakih jedinica ipak nisu uspjeli). Magla je pokrila front rano 6. marta, no to nije
sprijeilo Luftwaffe i artiljeriju da tuku britanske poloaje, usprkos tome to je to ipak
ograniilo njemake poetne pokrete.
U devet sati pojavila su se oklopna kola i napad se proirio na cijeli front s centrom
sjeverno od Medenine. Zbunjene tiinom meu braniteljima, oklopne su se snage
pribliile na 400 metara, kad ih je zasula barana vatra, a protutenkovski topovi,
uklonivi kamuflau, stupili su u akciju. Samo je 15. oklopna divizija usmjerila napad
pravo u cilj, trpei pri tom odgovarajue gubitke, dok je 21. oklopna divizija tapkala
neodluno na mjestu, a 10. divizija kao da se kolebala da ue u borbu.
Do podneva vjetar je izbrisao tragove prvog njemakog napada. Ni tab Afrikog
korpusa pod vodstvom generala Cramera (Kramera) ni Messeova talijanska Prva
armija, niti sam Rommel na mjestu gdje se nalazio, nisu predvidjeli dogaaj kod
Haulloufa. Uznemireno pratei razvoj situacije poelio je da sve uzme u svoje ruke da
bi produio napad. U meuvremenu, Britanci za vrijeme borbe nisu htjeli angairati
svoje oklopne jedinice. Moda je svaki njemaki komandant, navikao da se Rommel
nalazi meu njima, oekivao njegovu intervenciju, a moda je Afriki korpus,
zauvijek izgubio svoju otrinu. Sigurno je da se Rommel ponaao i izgledao kao
veoma bolestan ovjek utica i mune uspomene iz pustinje ostavile su tragove na
njegovu strogom licu.
Konano, u slijedeem je pokuaju izgledalo da su tri njemaka komandanta
divizija uspjela bolje koordinirati svoje akcije, tako da je njihov slijedei napad
izvren popodne bio bolji. Najprije je krenula pjeadija, nakon to su estoko
bombardirali neprijatelja, zatim artiljerija i zrane snage, a za njima su nastupili
tenkovi. No ponovo ih je doekala jaka artiljerijska vatra. Zastor od artiljerijske vatre
onemoguio je napadau da ma gdje prie toliko blizu prednjem kraju obrane da bi
mogao upotrijebiti lako naoruanje. Afriki korpus jo nikada nije bio odbijen tako
estoko. Predznak je bio jasan.
A kad su se naveer Nijemci povukli u neredu, nitko nije naslutio to to znai
tonije od Rommela. Izgubili su pedesetak tenkova, a ostalo im je jedva stotinu protiv
400 ili vie neprijateljskih. Kod Medenina je izvedena posljednja vea ofenziva i to je
bio Rommelov labui pjev. Nekoliko dana kasnije, von Amim je preuzeo komandu
nad Grupom armija Afrika, a bolesni se Rommel zauvijek vratio u Evropu,
ostavljajui situaciju moda jo oajnijom nego to ju je naao kad je stigao u Afriku.
Ved Zigzaou (Zigzu) je prirodno trideset pet kilometara dugako suho korito koje
vodi od obale do breuljaka Matmata. Kao takav predstavlja izvrsnu prepreku za
tenkove i odlian oslonac linije Mareth. Bezvodni Matmata breuljci takoer su teka
prepreka, a s nekoliko miniranih poloaja postaju jo opasniji, a mogu se braniti i
lakim snagama. Ali, ploha otvorene pustinje Dahar, gotovo bez pustinjskih putova,
otvarala je put kroz tijesan klanac Tebaga prolaz ka E1 Hammi (E1 Hami) i
Gabesu, poput iroke avenije usmjerene duboko u otvoreni bok i u duboku pozadinu
linije Mareth. Prije rata Francuzi su smatrali da je Dahar nesavladiv za mehanizirane
snage. Rommel je sada 1943. godine sumnjao u njihovu procjenu, a Montgomery je
smatrao da je put okolo mogu.
Ve su patrole Britanske grupe za akcije u dubokoj pustinji prodirale kroz
Wilderov (Vajlderov) prolaz kraj Tebage i pravo u ravnicu E1 Hamma. Njih su
slijedile jae francuske kolone koje su pod komandom Leclerca (Leklerka) dole u
Tripoli iz Francuske Evatorijalne Afrike. U martu su u Daharu zauzele bazu kod Ksar
Rhilana (Ksar Rilana). Ne snalazei se u tim prostranstvima Messe je 10. marta poslao
njemake izviake jedinice, praene tukama, da iupaju Leclercovo osinje
gnijezdo. Bili su odbijeni s velikim gubicima. Od tada se mogunost napada sa krila u
oblasti Dahara rijetko javlja u razmiljanjima talijanske Prve armije, prisilivi je da
razmotri oba prilaza Mareth liniji.
Zatiena predstraama, naroito na mjestu zvanom Potkova, obrana Vedi Zigzaou
zapala je uglavnom Talijane. Bili su kao obino stegnuti manjim njemakim
snagama, ojaani 10. lakom divizijom, koja je drala centar, i 164-om lakom
divizijom koja se nalazila na breuljcima Matmata. Odreena za brzi protunapad, 15.
oklopna divizija sa svega 50 tenkova skrivala se osam kilometara dalje od veda. U
Tebaga prolazu nalazilo se mnotvo talijanskih vojnika raznih formacija: pripadnici
granine strae, izmijeani su trupama libijskih garnizona pod komandom generala
Mannerinija (Manerinija), nazvani Grupa Sahara, pokuavajui da se zaklone uz stari
Rimski zid, pomalo se grozei pomisli na hrabrost starih rimskih legionara. Afriki
korpus je kao obino imao vodeu ulogu zajedno s 10. oklopnom divizijom, koja je
osmatrala Afrikance kod Gafse i 21. oklopnom divizijom koja se nanalazila u glavnoj
rezervi kod Gabesa, da bi po potrebi intervenirala kod Maretha ili Gafse. Tako je
Afriki korpus djelovao kao rezervna armijska grupa, a njegov tab bio je novo
rezervno komandno mjesto za von Arnima.
Sada kada je otiao Rommel, povezanost Nijemaca sa talijanskom Prvom armijom
nije vie bila dobra. General Bayerlein, koji je bio oficir za vezu kod Messea (unato
svom linom nepovjerenju prema Talijanima) odmah je preuzeo direktnu kontrolu nad
svim njemakim trupama. Prisiljavao je Talijane da se prilagode njemakim eljama,
svidjele im se one ili ne.
Britanski plan napada bio je jednostavan i oevidno proizvod jednog uma
generala Montgomeryja. Najprije e tokom 16. i 17. marta odbaciti protivnika s
poloaja na Mareth liniji. Nakon toga, u noi 20. marta, prijei e ved Zigzaou na
njegovu poetku. Time bi omoguili pjeadiji i oklopnim snagama da se prikupe na
drugoj strani prije nego to doe do borbe ovjeka protiv ovjeka, tenka protiv tenka,
poput one kod Alameina. Pomoni napad, takoer jak, bio je onaj koji je izvela 2.
novozelandska divizija s jo jednom oklopnom brigadom. Oni su se provukli
neprimjetno kroz Wilderov prolaz, pridruili se Leclercu i pokuali iznenadno
prodrijeti kroz prolaz Tebaga upravo kad je napad kod veda Zigzaou dosegao vrhunac.
Sad su se i Pustinjske zrane snage angairale u napadu, a pridruile su im se
amerike zrane snage iz Tunisa, a u isto vrijeme ameriki 2. korpus, koji se uspio
oporaviti, krenuo prema Gabesu. Vie nego ikada ranije Luftwaffe se nalazila u
tekom poloaju. Informacije koje je dobivala bile su oskudne i nejasne i teko se
dolazilo do njih, a pored toga redovno su kasnile. U takvoj situaciji njihovim
vojnicima pomagala je lukavtina i snalaenje. U ranijoj operaciji na liniji Mareth nije
se uspjelo oistiti mjesto zvano Potkova; to je skupo stajalo Britance, a za 90. laku
diviziju to je bilo olakanje i poticaj. Messe i Bayerlein smatrali su sigurnim da e
glavni pravac slijedeeg udara biti usmjeren na prelaenje vedi Zigzaou, pa su
odgovarajue mjesto pojaali s jo jednim njemakim bataljonom pjeadije. U poetku
nije se dogodilo nita to bi potvrdilo tu pretpostavku. Nije bilo nikakvih pokreta iz
pravca Dahara, tako da nisu uinili nita da pojaaju prolaz Tebaga sve do 20. marta.
Tog su jutra Novozelanani koji su marirali samo nou da bi stigli da Ksar
Rhilana, primili poruke generala Montgomeryja u kojoj on poneto nesigurno
izjavljuje da neprijatelj zna za njihovo kretanje. Saznavi to, Novozelanani se vie
nisu skrivali i nastavili su se kretati danju, tako da su do veeri stigli nadomak prolazu
Tebaga. Kad su stigli, nastala je velika pometnja, a to je bilo ono to je Montgomery i
namjeravao postii. Upozorenje generala Messea upueno 164. lakoj diviziji da
napusti breuljke Matmata i prebaci se na prolaz Tebaga bilo je izvreno i odvijalo se
polako, bez uznemiravanja. Unato svemu tome, Novozelanani su se lako mogli pro-
biti kroz Grupu Sahara i njezin tanki obrambeni zid. Mogli su to uiniti slijedeeg
jutra s jaim udarom, jer su tada sve oi ve uperene u ved Zigzaou.
Dvadesetog marta u 8.30 sati karakteristina britanska barana vatra osula se na
formacije Talijanskih mladih faista, koji su se nalazili kraj obale. Iza toga odmah
je uslijedio napad pjeadije, koja je namjeravala formirati mostobran preko koga bi
preli tenkovi i topovi. Do svitanja slijedeeg dana, nakon jake borbe, uspostavljen je
mostobran, ali do tada se vodom natopljeno korito omekalo, tako da su ga nou
uspjela prijei samo etiri britanska tenka i nekoliko protutenkovskih topova. No to je
zapravo pomoglo Britancima, jer su Bayerlein i Messe vjerovali da su odbili obinu
diverziju. Da je pristigla 15. oklopna divizija, ona bi unitila Britance na mostobranu,
a ovako su oni samo dalje osmatrali i postavljali nagazne mine kod prelaza sve do
jutra 22. marta. Tada su, poto su Britanci u drugoj noi proirili svoj mostobran i na
njega prebacili etrdesetak tenkova, shvatili da je to ipak glavni napad.
Gotovo sluajno, 15. oklopna divizija vremenski je izvrsno pogodila svoj udarac.
Izili su iz zaklona upravo u trenutku kad je poeo jak pljusak koji je prisilio britanske
zrane snage da se spuste na zemlju, a onemoguio je i osmatranje koje je vrila
artiljerija. Teko osakaeni britanski Valentine tenkovi izgubili su dvije treine
svojih snaga u borbi i u povlaenju prema rubu veda Zigzaousa. Do noi je mostobran
sav bio u dimu i praini, a britanska pjeadija veoma iscrpljena. Nije bilo sumnje da je
britanski napad doivio neuspjeh. Nakon toga 15. oklopna divizija povukla se u
rezervu. Osma armija prela je u obranu.
Aktivnost se prebacila na breuljke Matmata i prolaz Tebagu, gdje su se 21. marta
Novozelanani upleli u vatru s mnogo pucnjave i malo rezultata. To se dogodilo dok
su osmatrali Grupu Sahara i pripremali vlastiti napad za no izmeu 21. i 22. marta. A
kada je do njega dolo, bio je to napad koji je postigao svoj cilj u kratkom vremenu:
Grupa Sahara bila je rasprena, put za napredovanje bio je otvoren, a oklopne snage
mogle su proi. Zato nije tako uinjeno? General Freyberg (Frajberg) se bojao da bi
se napredovanjem izloio punom udaru Afrikog korpusa i Rommelu (uope nije znao
da ovaj vie nije u Africi). Dvadeset drugog, nakon etiri dana nastupanja, dolo je do
zastoja na oba fronta. Montgomery se povukao preko veda Zigzaoua, dok su 164. i 21.
oklopna divizija stigle u Tebagu, kako bi se narugali Novozelananima.
U trenutku neuspjeha Montgomery je premjestio teite borbe. Poslao je indijsku
4. pjeadijsku diviziju na muno uspinjanje po brdima, kraim putem do Mareth linije
blizu Beni Zeltena. Prvu oklopnu diviziju, svjeu i spremnu za borbu, poslao je kroz
Wilderov prolaz da se pridrui Novozelananima. Prije njihovog dolaska kasno
poslijepodne 26. marta, dogaaj kod Tebage pretvorio se u dvoboj topovima kojem je
cilj bilo polako eliminiranje njemakih poloaja koji su osmatrali Rimski zid. Kessel-
ring je jo 25. marta posjetio taj rajon i zakljuio da se 164. laka divizija ne nalazi u
velikoj opasnosti pa je ak pokuao nagovoriti Messea da prijee u protuofenzivu.
Von Arnim je pak drugaije gledao na dogaaje, pod utjecajem amerikog napada
koji je doao iz Maknassija i odvojio talijansku Prvu armiju jednom zauvijek. U jednoj
tipino jalovoj diskusiji u noi izmeu 25. i 26. marta, uspio je uvjeriti ili nadvikati
sve zainteresirane na povlaenje do veda Akarita, sjeverno od ravnice El Hamma, koje
bi zapoele, kao i obino, talijanske nemotorizirane formacije.
Tokom dvadeset estog, osim kratkog zastoja koji je bio uzrokovan pjeanom
olujom koja je zaustavila njihove zrane snage, Saveznici su tukli njemaka uzletita,
a zatim, pola sata prije napada kopnenih snaga, poslali su bombardere da u valovima
bombardiraju njemake trupe koje su blokirale izlaz iz prolaza Tebaga. Kako nikada
ranije nije bilo ovakvog napada, on je uspio paralizirati neprijatelja, unitavajui mu
topove i opremu, prekidajui komunikacije i prikovavi jedinice Afrikog korpusa na
mjestu. Tada su nastupile britanske oklopne i motomehanizirane pjeadijske jedinice
koje su se kotrljale iza barane artiljerijske vatre. Zatekli su Nijemce zaprepatene i
nespremne. Do noi je Unija bila razbijena u paramparad. Dvadeset prva oklopna
divizija bila je prorijeena, a britanska 1. oklopna divizija krenula je prema E1
Hammi.
Slabije bi armije u takvom sluaju bile potpuno slomljene, a panika je lako mogla
zahvatiti tab, dok je pravi potop zbrkanih izvjetaja stizao s fronta o desetkovanim
jedinicama i unitenim artiljerijskim poloajima. Britanski su tenkovi ili po mjeseini
i unitavali sve jedinice Osovine koje su im se nale na putu u junom Tunisu, bjeei
iz Maretha u ved Akarit. Zatitnica im je jo jednom bila provjerena 90. laka divizija.
Na prilazima E1 Hammi nalazilo se nekoliko protutenkovskih topova koji su izbjegli
unitenje kod Tebage. U El Guettari (E1 Getari) amerike snage 2. korpusa napale su
10. oklopnu diviziju, koja se borila vjeto, ali oajniki, kako bi zatitila bok i
pozadinu veda Akarita i tako omoguila svojim suborcima s juga da se povuku.
Klju uspjeha proboja oklopnih jedinica bio je u tome to se borba morala odvijati
neprekidno, ne dozvoljavajui neprijatelju da se konsolidira. To Britancima nije
uspjelo postii u sudaru s bezbrojnim njemakim zatitnicama, tako da su unato tome
to su postigli u pogledu unitenja i kapitulacija velikih snaga, uglavnom Talijana,
morali priznati da se glavna neprijateljska mobilna snaga Afriki korpus uspio
izvui.
No, Afriki korpus vie nije imao ofenzivnu snagu. Protuudar koji je izvrila 15.
oklopna divizija sa svojih deset preostalih tenkova protiv Novozelanana kod El
Hamme nije uspio, protivnici ih gotovo nisu zamijetili. Vea je vanost poklonjena
operacijama protiv Amerikanaca kod klanca Maknassy (Maknasi). Nijemci nisu ba
cijenili amerike jedinice, tako da je oprezno napredovanje Pattonovog amerikog 2.
korpusa u dva pravca ka Maknassyju i El Guettaru bilo mirno osmatrano dok se
pripremao protuudar na obranu Mareth linije. Nou izmeu 22. i 23. marta inilo se da
e se Amerikanci probiti kroz prolaz Maknassy, dok je drugi pravac prodora bio
usmjeren istono od El Guettara u blizini Bou Hamrana (Bu Hamrana). U klancu
Maknassy nalazio se osovinski garnizon koji se upravo namjeravao povui kad je
stigao pukovnik Lang iz bive Rommelove pratnje, i u tipino energinom stilu, s
nekoliko odlunih poteza stabilizirao situaciju. Tako je zadrao kontrolu nad tim va-
nim poloajem. Mnogo zasluga pripada Grupi Lang, koja je u tekoj borbi uspjela
preuzeti inicijativu od Amerikanaca. Ali glavni razlog obustave pritiska kod
Maknassyja ne moe se pripisati dogaajima u blizini El Guettara.
Ovdje se u rezervi nalazila 10. oklopna divizija, koja se neprimjetno, nou 22. i 23.
marta rasporedila po breuljcima i s tih visova pokuala udariti na ameriku 1.
pjeadijsku diviziju, koja je tuda prolazila. Iznenaenje, mrak i elja za pustoenjem
prevladali su tako da je trka trajala sve do neprijateljskih artiljerijskih poloaja.
Zastavi da se ponovo organizira i da se poprave oteene maine, 10. oklopna divizija
napala je uveer, uvjerena da je bolja od protivnika koji je oklijevao. A tada se dogo-
dilo ... no, pustimo da nam to ispria amerika 18. borbena grupa:
Poele su se pojavljivati jedinice iz svih pravaca i tenkovi. Udarili su na
protutenkovsku obranu i 3. bataljon. Naa artiljerija razarala ih je probojnim
granatama i padali su poput muha. Tenkovi su odstupali, oni koji su se jo mogli
kretati.
Njemaki je napad prestao. tab Afrikog korpusa nije vie smatrao Amerikance
nedostojnim protivnicima. To miljenje su pokuali prenijeti i na svoju Vrhovnu
komandu.


Talijanska 1. armija nalazila se u vrlo jadnom stanju kod veda Akarita. Posljednja
njemaka zatitnica bila je tamo 2. marta. Sreom za njih, talijanske su se trupe
prestale boriti, 164. laka divizija praktiki je prestala postojati, a 15. i 21. oklopna
divizija imale su tek neto tenkova, dok su njihove borbene grupe bile ozbiljno uple-
tene u konfuznoj borbi zatitnice. Samo je 90. laka divizija, koja je bila najmanje
angairana u borbi, ostavljala dojam reda i discipline. Tako su dva talijanska korpusa
bila odreena da zatvore teko iako plitko grlo izlaza iz veda Akarit. No oni su mogli
samo uspostaviti liniju fronta sa desetkovanim trupama i s nekoliko jaih njemakih
grupa. Vana ali mala mobilna rezerva bila su 22 tenka 15. oklopne divizije, koliko ih
je ona imala 6. aprila. Tako je izgledao poloaj koji nije imao dubinu, a ni pokretnu
rezervu, koja je vana u osiguranju takvog poloaja.
Afriki korpus nije sudjelovao u pozicionoj obrani veda Akarita. Umjesto toga
njegove su se divizije, 10. i 21, igrale make i mia s Pattonovim ponovo ojaanim
amerikim 2. korpusom. Odbili su teak napad od Maknassyja i E1 Guettara. Ali,
konstantna grmljavina bitke iz pravca Maretha oznaavala je da se jo ne predaju
glavne osovinske rezerve, a to je bilo presudno za von Anrimovu odluku da se povue
ka vedu Akarit. tovie, inilo se da se pokusno ameriko napredovanje pretvorilo u
neto opasno, jer iako Nijemci nisu znali da je general Alexander zabranio
napredovanje dalje od linije Maknassy Faid (Fed) Fondouk, opasnost
iznenadnog prodora do mora iz Akarita nije nikada zanemarena. Brojne su opasnosti
leale oko njemakog krila traei prisustvo svakog mobilnog elementa koji se mogao
skupiti.
Ponaanje osovinskih komandanata, od von Arnima nanie, poprimilo je
Rommelove karakteristike. Stari zahtjevi za opremu i gorivo mijeali su se sa
zahtjevima za potpuno povlaenje u Evropu, to bi bilo nemogue iz politikih razloga
ili u pogledu toga kako izvriti predaju. Takvi su zahtjevi sve ee stizali do Hitlera,
Mussolinija i drugih. Ali, zato su odgovori sadravali nareenje za borbu do smrti.
Ali, za obranu kod Akarita, von Arnim je izvjetavao da ona nije nita naroito, i da
e se povui kad za to doe trenutak.
Osma je armija izabrala da to bude 6. april, kada e napasti direktno centar obrane,
jer su na zapadnom boku obrane bile slane movare, a na istoku more. Ispred veda
Akarita bile su tenkovske prepreke, a rovovi su se nalazili izmeu visokih
dominirajuih stijena, dok su minska polja titila prilaze rovovima. Bez sumnje,
bregovi Djebel Fatnassa (Debel Fatnasa) na zapadu i Djebel Roumana (Debel
Rumana) u centru bili su kljuni poloaji za probijanje preko veda. Ovaj plan napada
pruao je nekoliko mogunosti, a jedino iznenaenje za generala Messea predstavljalo
je vrijeme. Veina je naime Montgomeryjevih napada izvedena po mjeseini, no sada
to nije bilo potrebno.
Messe je namjeravao pruiti snaan otpor Britancima u pokuaju da savladaju
rovove. Ali, Fatnassa je pala u noi 6. aprila a osvojili su je borci 4. indijske divizije.
Tako je ved Akarit bio otvoren za zaobilaenje, a branioci nisu imali snage za
protunapad koji bi ga povratio. U svitanje je poeo jak napad dviju divizija, koje su
iza zavjese eksplozija krenule na rovove i brijeg Roumanu, i za nekoliko je trenutaka
itav front bio u plamenu.
Talijani su se predavali na poziv, dok su se Nijemci dalje borili naoigled generala
von Arnima, Messea, Gramera (koji je bio iz Afrikog korpusa) i Bayerleina iz
Messovog taba; na njima je bilo da odlue kad e se utroiti posljednja rezerva, kad
e doi do predaha i kako e brzo cijela talijanska Prva armija bjeati prema
Enfidavilleu (Anfidavilu). Ve je Cramer privukao osamdeset tenkova iz E1 Guettara
u rezervu iza Akarita. Njihovo povlaenje ispred amerikog napredovanja dovelo je
do novog pritiska na zalee Akarita. Do podneva 90. laka divizija bila je odbaena
prema Roumani. Ali nakon poetnog uspjeha Britanaca nastao je u tekoj borbi zastoj
na grebenu brda. Istono se borila 15. oklopna divizija sve do iscrpljenja, dok je
etrdeset tenkova Afrikog korpusa uniteno u nedovoljno jakom pokuaju da zatvori
prilaz Fatnassu.
Zapravo, volja za borbu djelomino je napustila vie oficire od kojih su mnogi
proveli poslijepodne okrivljujui Talijane i svaajui se meusobno o tome to treba
uiniti. Svatko je mislio svoje i nije obraao panju na miljenja drugih. Avijacija je
napadala sve to se kretalo, tako da je protunapad Afrikog korpusa ostao bez podrke
ostalih trupa. To je konano uvjerilo von Arnima da se Akarit vie ne moe odrati, da
svi moraju najveom brzinom krenuti u pravcu Enfidavillea.
Ta odluka nije dola prerano jer se cijela pokretna rezerva nalazila poput zeca u
vrei, a general Alexander ih je namjeravao uhvatiti za vrat. Maknassy je pao 2. aprila,
ali Afriki korpus je i dalje drao breuljke na istoku i tako je privlaio panju
Amerikanaca. U svakom sluaju, 9. korpus britanske Prve armije nalazio se u rezervi
spreman da udari i presijee odstupnicu osovinskim snagama blizu Kairouana
(Keruana). Bilo je razliitih jedinica na kopnu i u zraku koje su se sruile na talijansku
Prvu armiju na otvorenom prostoru juno od Enfidavillea. Vie se nije mogao
raspoznati prijatelj od neprijatelja.
U poetku je Messe osjeao pritisak samo Osme armije, dok je pokuavao nai
poloaj gdje bi se mogao zadrati na cesti Faid (Fed) Sfax. No drugu no povla-
enja, izmeu 7. i 8. aprila, snani pokreti francuske pjeadije na zapadu od Pichona
(Piona) oznaili su razvoj dogaaja kakvog su se protivnici najvie bojali. Do zore je
veina njemakih jedinica napustila poloaj, a samo je nekoliko jedinica ostalo uvati
vaan klanac Fondouk. Ako on padne, nita nee moi sprijeiti da 9. korpus prijee u
Kemansku ravnicu.
Ali sreom za osovinske snage, ni Britanci ni Amerikanci nisu svojom pjeadijom
pokuali napasti taj prolaz kao ni teritorij na sjeveru. Nisu imali potrebno iskustvo za
napredovanje po tekom terenu. iroka minska polja i tit koji su formirala
protutenkovska orua kontrolirajui prilaze, predstavljali su muku za anglo-ameriku
armiju, to se inilo teim onima koji su bili nestrpljivi udarajui na oajnog
neprijatelja. Takva opasnost drala je 9. korpus i njegove oklopne jedinice da ne krenu
naprijed do 10. aprila.
Do tada je Afriki korpus stigao i, tavie, proao na svom putu na sjever. U
meuvremenu su Britanci, koji nisu bili sigurni gdje se nalazi glavna snaga
neprijatelja, stali na mjestu i ekali nove naredbe, koje nisu stizale
sve do veeri. Bilo je to suvie kasno, jer su se dotada neprijateljske snage i jedinice
ve povukle; ostale su jo samo brze zatitnice koje su se takoer povlaile prema
bregovima koji okruuju Enfidaville. Osim neto zalutalih vojnika, talijanska Prva
armija je iezla, predosjeajui veliku promjenu u kasnijem voenju operacija.
Odsada e manevarsko ratovanje doi u drugi plan, a zamijenit e ga brdsko ratovanje
na neravnom terenu, koji Afriki korpus nije poznavao. Lanac breuljaka okruivao je
vane luke i aerodrome koji su se nalazili oko Bizerte i Tunisa. Sve je to djelovalo kao
cjelina, koju e biti veoma teko napasti to su znale i britanska Prva i Peta oklopna
armija.
Talijanska Prva armija zaposjela je breuljke koji su zatvarali prilaze obali, dok su
je podravale 90. i 164. laka divizija kao i 15. oklopna divizija, a Afriki je korpus
privremeno drao izboinu kod Pont du Fahsa (Pon di Fasa). Tako je poeo posljednji
in drame u sjevernoj Africi. Afriki korpus bio je odvojen od svog starog protivnika
britanske Osme armije i naao se nasuprot slabijem francuskom 19. korpusu, jadnom
ostatku slabo opremljene armije, kojeg se lojalnost do nedavno nemilice iskoritavala.
Samo na jednom mjestu u dolini Madjerda (Meerda) bilo je prostora za djelovanje
motoriziranih snaga. Zato je u tabu Afrikog korpusa odlueno da se tamo upute svi
raspoloivi pokretni elementi. Ali, premjetanje snaga s jednog fronta na drugi, a
kamoli uspjeno odravanje u pokretu, bilo je problem koji vie nisu mogli rijeiti.
Grupa armija Afrika radila je ve tjednima s najmanjom moguom i zamislivom
potronjom goriva i materijala. Trideset prvog marta talijanska Prva armija, izmeu
dviju dinaminih akcija, mogla je dobiti goriva samo za etrdeset milja po vozilu i dva
sledovanja municije. Peta oklopna armija stajala je jo gore, a sredinom mjeseca
situacija se jo pogorala. Sad su saveznike zrane snage i Britanska kraljevska
mornarica usmjerile smrtonosne udarce na linije neprijateljskog snabdijevanja. Ono
to je stiglo nije bilo dovoljno, a da stvar bude jo paradoksalnija, novi kontingenti
vojnika stalno su nadolazili. Tuniski mostobran klonuo je demoraliziran i u ludom
neredu.
Ali dok su voe Osovine slijepo odbijale da priznaju potpunu beznadnost situacije
u Tunisu, koju su ,sami stvorili, i gluhi na molbe komandanata da im dozvole po-
vlaenje, dolo je do spasavanja najiskusnijih oficira koji su iz Tunisa pozvani u
Evropu. Rommelov stari autant Schmidt poslan je kui da se oeni, nekoliko je
starijih oficira oboljelo, pa su otili kui na odmor i oporavak, a neki su pozvani na
sastanke u domovinu. Ovo nije napisano s kritikom. Kritika je upuena sistemu koji je
rtvovao toliko mnogo dobrih vojnika samo nekoliko tjedana nakon to je najbolji dio
njemake vojske bio uniten kod Staljingrada.
Kratko vrijeme poto je Osma armija stigla do Enfidavillea uslijedio je jak napad
kojem je bio cilj da prodre putem koji vodi pored planinskih visova na sjever ali
napad nije uspio. U meuvremenu su od 22. aprila saveznike snage izvele niz
uzastopnih napada uzdu linije fronta razliite jaine. To to su ti napadi uvijek bili u
rajonu doline Medjerda nije bilo iznenaenje. Ta dolina, koje je zapadni dio bio u
rukama Saveznika, iako su krila drali Nijemci, predstavljala je Ahilovu petu otpora
Osovine u Tunisu.
Poetkom maja, unato Kesselringovu protestu, von Arnim je odluio da se u
dolini Medjerda izvri najjaa koncentracija snaga. Bio je tu vei dio Afrikog
korpusa s njegovim oklopnim snagama. Jasno, takvi pokreti bili su potpuno beskorisni
i do 30. aprila njemake su snage tu unitene, ali na doista slavan nain. Neprijateljski
udar, kako je von Arnim dobro predvidio, bio je upravljen u dolinu Medjerda, iako je
u isto vrijeme paralelno izvren pomoni udar na sjeveru, u pravcu Bizerte. Dvadeset
sedmog aprila inilo se da je doao kritini trenutak. Britanci su oistili visove,
ukljuujui i zloglasni Langstop breuljak, i osvojili su Djebel Bou Aoukaz (Debel
Bu Okaz). Von Arnim je stavio sve raspoloive preivjele oklopne snage pod
komandu pukovnika Irkensa iz 8. oklopnog puka (slavne jedinice koja se prvi put
borila u Africi u opisanoj operaciji Battleaxe). No kako su se britanske snage nalazile
iza Osme armije, ili su bile zaustavljene u ravnici Goubellat (Gubelat), do sudara nije
dolo.
Smatrajui da je britanska pjeadija privremeno iscrpljena (to je bilo uglavnom
tono) i da e zbog toga provesti slijedea tri dana u reorganiziranju, kako se to ranije
uvijek radilo, von Arnim je 8. oklopni puk stavio pod svoju komandu i uputio ga 28.
aprila na Djebel Bou Aoukaz. Napad je bio veoma opasan i potpuno beznadan. Ovaj
valkirski posljednji juri Afrikog korpusa potopio je nade u spasenje i znaio je
opratanje s borbom. Sastav jedinica Irkensove borbene grupe imao je u sebi neto
gotovo mistikog simbolizma. U njoj je bilo jedinca iz:
5. oklopnog puka (ranije u sastavu 5. lake divizije, a zatim u 21. oklopnoj
diviziji);
7. oklopnog puka (ranije je bio u 10. oklopnoj diviziji);
8. oklopnog puka (ranije u 15. oklopnoj divizijji);
jedna eta 501. oklopnog bataljona (tigar tenkovi);
2. bataljon 47. grenadirskog puka;
dva voda iz partije komandata Grupe amija;
jedna protutenkovska baterija ;
dvije baterije protutenkovskih topova od 88 mm;
nekoliko talijanskih tenkova i topova.
Jurnuvi s poznatom vjetinom i bijesom na Bou Aoukaz ta je heterogena grupa
postigla rezultate kojima bi se ponosio i Rommel. U jakoj borbi koja je trajala sve do
iscrpljenja 30. aprila, uspjeli su odbaciti Britance iz Djebela. Tu je Afriki korpus
izvrio svoju posljednju akciju. Da se mogao nastaviti boriti, on bi to i uinio. Zapravo
mu je ostalo 69 neoteenih tenkova, ali nije bilo benzina. Posade su morale stati i
ekati kraj tamo gdje su se zatekle. Kraj nije trebalo ekati dugo jer kad je konano 8.
oklopni puk stao, general Alexander je naredio da se izvedu konane pripreme za
unitenje Grupe armija Afrika.
estog maja Alexander je prikupio 7. oklopnu diviziju, indijsku 4. diviziju, 201.
gardijsku brigadu, (iz Entidavillea) zatim britansku 4. pjeadijsku i 6. oklopnu diviziju
(iz doline Dedjerda) i uputio ih je prema gradu Tunisu. Napredovanje je bilo podrano
zranom i artiljerijskom vatrom velikih razmjera. Nita nije moglo zaustaviti taj
napad, a govorei istinu, nitko to nije ni pokuao uiniti. Dvadeset etiri sata kasnije,
kua od karata koju je Osovina izgradila u Africi sruila se.
Bizerta je pala u ruke Amerikanaca, Tunis Britanaca. Tu i tamo veterani Afrikog
korpusa, posade topova i tenkova, borile su se do posljednjeg. No najvie su se
predavali na poznati fatalistiki nain, koji je u njihovih protivnika izazivao respekt.
Vojnici i njihovi oficiri pjeaili su u zarobljenitvo u marevskom poretku.
Pretjerano gorljiv, general Von Arnim se sa svojim tabom i sa tabom generala
Cramera povukao u planine. Odluio je da se do kraja odupire, unitivi sve aparate za
vezu kako bi izbjegao da svojim ljudima izda nareenja o predaji. To nije pomoglo;
samo je njegovo dostojanstvo palo ispod dostojanstva njegovih vojnika. ekajui dok
su Britanci pregledali njegov tab i tab Afrikog korpusa, von Arnim se s Cramerom
kraj sebe cjenjkao s britanskim viim oficirima. Tada se odjednom naao pred jednim
Gurkha oficirom i njegovom pratnjom, to mu je uvelike povrijedilo ponos.
Oprotajne poruke ve su putovale iz njemakih tabova u domovinu. Cramerova
posljednja poruka upuena je Rommelu koji se nalazio u Austriji na oporavku, a go-
vorila je da e njegovi Afrikanci u zarobljenitvu biti poteeni nadolazeeg
unitenja u Evropi. Cramerova posljednja formalna poruka Grupi armija Afrika i
Vrhovnoj komandi u Njemakoj prekinula je ivot Afrikog korpusa s tipinom
drskom notom nade:
Municije nestalo. Oruje i oprema uniteni. Prema primljenim nareenjima DAK
(Njemaki Afriki korpus) borio se dok je mogao. Njemaki Afriki korpus mora
ponovo uskrsnuti. Heia Safari. Komandujui general Cramer
Bez sumnje stekli su reputaciju kakvu je malo tko imao ovdje veoma dobro
pristaje ta esto koritena fraza. Ta je jedinstvena formacija u razmjerno kratkom
vremenu stvorila o sebi sliku koja joj je pomogla da pobjeuje i jaeg neprijatelja. Jo
je bolje rei da je zadobila potovanje svojih protivnika. Posjedovali su odlike koje se
nije moglo nai na drugim bojitima drugog svjetskog rata. U pustinji nije bilo
smiljenih grozota koje su Nijemci inae vrili, a Rommel i Afriki korpus ponaali su
se jednako prema protivnicima.
U opremi i tehnici njemaka armija u Africi u mnogome je zadrala svoju
borbenost sve do svoga gorkog kraja, a to je uinila s mnogo improvizacije. Ona je
nauila anglo-amerike snage mnogo emu, onome to je kasnije postala obina
praksa do kraja rata. Osma je armija ak preuzela popularnu pjesmu Afrikog korpusa
Lili Marlene! Dovde je zavrni raun bio u korist Nijemaca.
Hitler nije bio naroito zadovoljan to je morao troiti svoje snage pomaui
svojim saveznicima Talijanima i Afriki je korpus smatrao politikim uporitem koje
podupire lou organizaciju. Da su Nijemci sjevernu Afriku smatrali vanim ratitem i
da su zauzeli obalu od Kazablanke do Port Saida, sve bi zavrilo drugaije. Tako je
Hitler 1941. mogao zauzeti veliki teritorij (umjesto da ode u Rusiju) i bilanca bi bez
sumnje bila drugaija. Ali Hitler se poput Napoleona, uvijek kolebao fasciniran sli-
kom i zvukom mora. Sredozemlje ga je zbunjivalo kao i Kanal. Uspjesi Afrikog
korpusa mamili su ga sve dublje u afriki kontinent, ali si je Korpus time potpisao
smrtnu presudu, postavi ujedno jedan od glavnih faktora u oblikovanju osovinske i
britanske strategije.



www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net