2

Jos Saramago
Posljednja
biljenica
Tekstovi napisani za blog od oujka do studenog 2009.
3
Oujak 2009.
23. oujka
Funes & Funes
P R I J E M N O G O G O D I N A , tijekom putovanja iz Kanade prema Kubi, zaustavili
smo se u Kostariki i u E1 Salvadoru. Danas bih elio neto rei upravo o posjetu ovoj drugoj
zemlji. Kao to je to uvijek sluaj na mojim putovanjima, dao sam mnogo intervjua od kojih
je najvaniji bio onaj Mauriciju Funesu, odnedavna novoizabranom predsjedniku E1
Salvadora. Dotada ga nisam poznavao. Bio sam ugodno iznenaen susretom s tim novinarom
ija zadaa oito nije bila uvjeriti tek pristiglog pisca u vrline reima utemeljenog na
nemilosrdnoj represiji, i to reima koji je imao nadzor nad vojnim snagama, te stoga bio
izravno odgovoran za zlostavljanja, okrutnosti i zloine koje su poinile obitelji monih
zemljoposjednika, apsolutnih gospodara cjelokupne ekonomije. Naprotiv, preda mnom je
stajao obrazovan sugovornik, svjestan patnji vlastitoga naroda i mogunosti bolnih promjena,
koje se jo uvijek nisu nazirale na drutvenom i politikom obzoru E1 Salvadora. Poslije toga
se vie nismo susretali, ali Pilar je tada zapoela redovitu prepisku s Mauricijevom suprugom
Vandom Pignato koja nije prestajala ak ni tijekom tekih trenutaka, kako osobne tako i
politike prirode, kroz koje su njih dvoje morali proi i koja e odsad, zasigurno, postati jo
intenzivnija. Drugi, pak, Funes koji se pojavljuje u naslovu bloga onaj je Borgesov lik
obdaren pamenjem koje je sve upijalo, sve biljeilo: injenice, slike, sve to bi proitao ili
osjetio, od svjetlosti u zoru do mrekanja vode na povrini jezera. Od novoizabranog
predsjednika El Salvadora traim samo to da ne zaboravi rijei koje je izgovorio u noi svoje
pobjede pred tisuama mukaraca i ena koji su bili nazoni raanju nove nade za njihovu
zemlju. Nemojte ih iznevjeriti, gospodine predsjednie, politika povijest June Amerike
ionako je ve prepuna razoaranja i frustracija cijelih naroda, umornih od lai i obmana ljudi
poput Daniela Ortege. Vrijeme je da se to hitno promijeni.
24. oujka
Dolazi vuk!
Prie koje bi najee pripovijedao djed kad bi se seoska obitelj naveer okupila oko
ognjita bile su neprocjenjive, ali ne kao puka zabava za nedunu djeicu, ve kao temeljni
dio zdravog obrazovnog sustava, svojevrsna pretea zakletve kojom se svjedoci na sudu
obvezuju, ili su se nekad obvezivali, da e govoriti istinu, samo istinu i nita osim istine. Moja
dvojba oko gore navedene usporedbe proizlazi iz injenice to u ivotu nisam bio gorljiv
posjetitelj sudova, jer me znatielja za razliite izraze ljudske prirode nikada nije nagnala da
guram nos u tue ivote, pa makar se radilo i o najveim zloincima stoljea. Dakle, u jednoj
djedovoj prii bila je rije o malom pastiru koji je, moda zato da bi mu bre proli samotni
sati na planini, jednoga dana odluio uzviknuti da dolazi vuk, nakon ega je cijelo selo,
naoruano motkama, batinama i ponekom muketom iz pretposljednjeg rata, jurnulo u obranu
ovaca i pastira koji ih je uvao. No vuka niotkuda. Vjerojatno je pobjegao uvi sve te povike,
rekao je mladi. Bila je to la, ali je zvuala posve uvjerljivo. Zadovoljan ishodom svoje
varke, na pastir odluio se ponovo naaliti i cijelo selo jo jednom mu je pohrlilo u pomo.
Nita, od vuka ni traga ni glasa. Trei put, meutim, nitko nije pomaknuo ni malim prstom,
bilo je oito da pastir lae koliko je dug i irok, neka samo vie, ve e ga proi. Vuk je odnio
ovaca koliko je elio, dok je mladi, uuren na nekom stablu, nemono promatrao
katastrofu. Iako to nije naa dananja tema, nije naodmet prisjetiti se kako su i mnogi od nas
esto vikali kako dolazi vuk. Jo je vie bilo onih koji su nijekali kako dolazi, ali kad je,
naposljetku, doista doao, na ogrlici mu se mogla proitati jedna rije: kriza. Vidjet emo to
e se dogoditi nakon nedavne vijesti kako su mnogi Portugalci odluili nauiti panjolski i
kako svoju odluku shvaaju veoma ozbiljno. Bojim se da e deurni domoljubi smjesta
povikati kako dolazi vuk. Neto sasvim sigurno dolazi, ali to nije vuk, ve potreba
4
meusobnog pribliavanja dvaju naroda s ovog poluotoka. Povijest, kada to eli, ponekad
doista moe pogurati stvari.
25. oujka
Sutra i milenij
Prije nekoliko dana proitao sam Uvod u filozofiju opadanja, lanak Nicolasa Ridouxa,
autora djela Manje je vie. Pritom sam se sjetio da sam prije nekoliko godina, na prijelazu u
tisuljee u kojem sada ivimo, sudjelovao na jednom skupu knjievnika u Oviedu na kojem
se od nas trailo da zacrtamo ciljeve za novo tisuljee. Meni se to inilo preambicioznim, pa
sam odluio da e se moje izlaganje ograniiti tek na dan koji je bio pred nama. Sjeam se da
sam dao neke konkretne prijedloge od kojih se jedan podudarao s onim koje je Ridoux iznio u
svome Manje je vie. Potraio sam na vrstom disku raunala ono to sam tada napisao, jer mi
se to danas ini jo aktualnijim nego u to vrijeme.
Kad je rije o raznim pokuajima da se dokui to nam donosi budunost, mislim da bi
bilo bolje da razmislimo to nam to donosi sutranji dan, dan za koji jo uvijek moemo
pretpostaviti da e ga veina od nas doekati iva. Zapravo, da su se daleke 999. godine u
nekom dijelu Europe okupili rijetki mudraci i mnogobrojni teolozi, pokuavi pogoditi kakav
e svijet biti za tisuu godina, siguran sam da bi gotovo u svemu pogrijeili. U jednom se,
meutim, sasvim sigurno ne bi prevarili, a to je da nee postojati bitna razlika izmeu
zbunjenog ljudskog bia dananjeg vremena, koje ne zna i ne eli znati kamo ga vode, i
zastraenih ljudi toga doba koji su vjerovali da se pribliava smak svijeta. U usporedbi s time,
mnogo vee razlike mogu se oekivati izmeu ljudi koji ive danas i onih koji e se roditi ve
samo za sto godina, kamoli za tisuu. Drugim rijeima: mi danas imamo mnogo vie
zajednikoga s onima koji su ivjeli prije tisuu godina nego s onima koji e ovaj planet
nastavati za samo stotinu godina... Moda bi se moglo rei da se pravi kraj svijeta dogaa u
dananje vrijeme, kada se ini da nestaje onaj svijet koji se raao prije tisuu godina.
U meuvremenu, dok svijet skona ili ne skona, dok sunce naposljetku ne zae po
posljednji put ili sve ipak ostane onako kako jest, zato se na trenutak ne bismo okrenuli
sutranjem danu za koji moemo pretpostaviti da e veina nas jo uvijek imati sree da ga
doivi? Umjesto jeftinih prijedloga za tree tisuljee za koje e se ono samo, im nastupi,
najvjerojatnije smjesta pobrinuti da ih sve pretvori u prah, zato ne bismo radije radili na
ostvarenju nekoliko jednostavnih ideja i projekata razumljivih veini ljudi? U nedostatku
boljih, mogli bismo se pozabaviti sljedeima: a) uiniti sve da se razvoj drutva odvija s dna,
to jest da se rastua masa stanovnitva, ostavljena na dnu zbog trenutnih modela razvoja,
dovede do prvih crta blagostanja; b) stvoriti nov osjeaj dunosti povezan s ostvarivanjem
ljudskih prava; c) ivjeti skromnije, poput preivjelih nakon neke katastrofe, jer dobra,
bogatstva i plodovi ovog planeta nisu neiscrpni; d) razrijeiti proturjeje izmeu neprestanih
tvrdnji da smo jedni drugima sve blie i dokaza iz stvarnoga ivota koji govore u prilog
injenici da smo sve osamljeniji; e) smanjiti razliku, koja je svakim danom sve vea, izmeu
onih koji znaju mnogo i onih koji znaju malo. Vjerujem da e o odgovorima koje budemo dali
na pitanja poput ovih ovisiti nae sutra i nae prekosutra, idue stoljee i cijelo tisuljee.
Vratimo se, stoga, filozofiji.
26. oujka
Pitanje boje
Ovo je razgovor iz jedne televizijske reklame za automobile. Sjedei na suvozakom
sjedalu kraj oca, djevojica od est ili sedam godina pita: Tata, jesi li znao da je moja
prijateljica iz razreda Irene crnkinja? Otac odgovara: Da, naravno... A djevojica e na to:
Ja nisam...
Ako te dvije rijei i nisu udarac u solarni pleksus, sasvim sigurno bismo ih mogli nazvati
pljuskom naem umu. Rei ete da taj kratki razgovor nije nita drugo do plod kreativnog
talenta nekog marketinkog genija, ali meni blizak primjer je moja petogodinja neakinja
5
Jlia koja je, kad su je upitali ima li u Tasu, gradiu u kojem ivimo, crnaca, odgovorila kako
ne zna. A Jlia je Kineskinja...
Obino se kae kako istina spontano izlazi iz djejih usta, no prema primjerima koje smo
vidjeli izgleda kao da to nije uvijek sluaj jer je Irene doista crnkinja, a crnaca ne manjka ni u
Tasu. Stvar je u tome da, nasuprot onome u to se obino vjeruje, i koliko god nas pokuali
uvjeriti u suprotno, apsolutne istine ne postoje: istina uvijek ima vie lica, samo la je
globalna. Dvije djevojice nisu vidjele crnkinje, vidjele su tek osobe i to onako kako se one
same vide. Stoga je i istina koje je izala iz njihovih usta naprosto bila drugaije prirode.
G. Sarkozy, meutim, ne misli tako. Sada mu je na pamet pala zamisao da organizira
etniki popis stanovnitva kojim bi se, prema njegovim rijeima, napravila rendgenska
slika francuskoga drutva koja bi pokazala tko su i gdje su imigranti te tako, izvukavi ih iz
anonimnosti, posluila kao pokazatelj uinkovitosti antidiskriminacijske politike njegove
vlade. Prema uvrijeenom miljenju, put u pakao poploan je dobrim namjerama. Ako takva
inicijativa uspije, smatram da je Francuska na najboljem putu da se ondje i nae. Nije teko
zamisliti (prolost obiluje takvim primjerima) kako bi se takav popis mogao pretvoriti u
perverzni instrument novih i jo profinjenijih oblika diskriminacije. Ozbiljno razmiljam o
tome da zamolim Jlijine roditelje da je odvedu u Pariz da posavjetuje g. Sarkozya...
27. oujka
Vrea maaka
Nije nedostajalo upozorenja: oprez, Europska unija u opasnosti je da se pretvori u koliko
smijenu, toliko i opasnu vreu maaka. Bilo je neizbjeno da stari nacionalni egoizmi, vjeita
ambicija politiara i mentalna korupcija (ako ne i ona mnogo gore vrste), koji oduvijek
predstavljaju zapreku bilo kakvom pokuaju kolektivne organizacije koji ne poiva na jasnim
naelima intelektualnog potenja i meusobnog potovanja, ponavljam, bilo je neizbjeno da
ta kombinacija krajnje negativnih znaajki pretvori Europsku uniju u grotesknu karikaturu. To
se sada dogodilo prilikom obraanja ekog predstavnika Mireka Topolaneka koji je preuzeo
predsjedavanje Europskom unijom zabrinjavajueg li paradoksa nakon to je dao
ostavku na mjesto premijera svoje zemlje. U svom obraanju on se ne samo obruio na
predsjednika Sjedinjenih Drava optuivi ga da vodi ekonomiju na put prema paklu (ili,
blae reeno, u propast) ve je i jasno dao do znanja na ijoj strani su njegovi snovi i
simpatije: na onoj radikalnog liberalizma staroga kova i potpunog odbacivanja bilo kakvog,
pa makar i najpovrnijeg, pokuaja intervencionalizma socijaldemokratskog tipa. Kao to se
vidi, g. Topolanek je prava uzdanica ovjeanstva. S druge se strane, pak, predsjednik
panjolske vlade Rodriguez Zapatero prije nekoliko dana naao pod unakrsnom paljbom
parlamentarne oporbe, i to ne zbog povlaenja panjolskih snaga koje je bilo dogovoreno prije
vie od godinu dana, ve zbog nepotovanja osnovnih naela meunarodne politike koja su od
njega zahtijevala da o tome unaprijed obavijesti NATO ili ameriku vladu. Smatram da je
panjolska vlada u tome zasigurno pogrijeila. No pitanje koje mi se sada namee je sljedee:
to e uiniti Europski parlament kako bi jasno dao do znanja g. Topolaneku da je, usto to je
reakcionar, k tome i nepristojan i neodgojen ovjek?
30. oujka
Raposa do sol
Daleko odavde, na drugom kontinentu, za nekoga je svanuo novi dan. Pritom mislim na
Indijance iz rezervata Raposa do sol u dravi Roraima na sjeveru Brazila kojima je Federalni
vrhovni sud definitivno priznao i potvrdio pravo na puno koritenje tisuu kvadratnih
kilometara rezervata. Odluka Vrhovnog suda ne ostavlja mjesto nikakvoj dvojbi: sve
neindijansko stanovnitvo mora smjesta napustiti rezervat, ba kao i riine tvrtke koje su
godinama zaposjedale to podruje krei indijanska prava. Jo je 2005. predsjednik Lula
donio odluku o predaji rezervata Indijancima i odlasku riinih tvrtki s tog podruja, ali su se
vlasti drave Roraima, sklone tim tvrtkama, alile Vrhovnom sudu tvrdei da je
6
predsjednikova odluka neustavna. etiri godine poslije Vrhovni sud donio je konanu odluku
stavivi tako toku na i na cijeli taj sluaj. No nije sve tako ruiasto kao to se na prvi
pogled ini. Klasna borba, koja je sve donedavna bila predmet tolike rasprave i za koju se
inilo da joj je sueno da zavri u Povijesnom kou za smee, izgleda da ipak postoji. Mi
Europljani, iz naeg ogranienog gledita na drutvene probleme Latinske Amerike, ponekad
pojednostavljujemo ono to nikada nije bilo, niti e biti jednostavno. Naime, imuni Indijanci
u rezervatu Raposa do sol, jer ondje ima i takvih, odluili su stati na stranu ne-Indijanaca i
riinih tvrtki. Danas, meutim, slave oni drugi, oni siromani.
Dolje u udesnome gradu
1
, u gradu sambe i karnevala, situacija nije nita bolja. Netko
se nedavno dosjetio kako bi favele trebalo ograditi cementnim zidom visokim tri metra.
Nekad smo imali berlinski zid, izgradili su zidove u Palestini, a sada je, ini se, doao na red i
Rio. Za to vrijeme organizirani kriminal vlada u svakome kutku pruajui svoje pipke
vertikalno i horizontalno, kako u dravni aparat, tako i u drutvo u cjelini. Korupcija se ini
nepobjedivom. to nam je initi?
31. oujka
Fraktalna geometrija
Ba kao to je Molireov g. Jourdain pisao u prozi a da toga nije bio ni svjestan, u jednom
trenutku u ivotu sam, i ne primijetivi to, duboko zaao u neto tako tajanstveno kao to je
fraktalna geometrija o kojoj, ne trebam to ni spominjati, nisam znao ba nita. panjolski
geometar Juan Manuel Garcia-Ruiz u pismu iz 1999. skrenuo mi je pozornost na primjer
fraktalne geometrije u mojoj knjizi Sva imena. Evo tog odlomka:
Promatrano iz zraka, Gradsko groblje podsjea na polegnuto stablo, divovsko, s kratkim
i debelim deblom koje sainjava povijesna jezgra grobita, a iz njega se granaju etiri mone
grane, to se kasnije ravaju u mnotvo ogranaka i pruaju u nedogled, tvorei, nadahnutim
pjesnikim izrazom, raskonu kronju u kojoj se ivot i smrt isprepliu, kao to se na pravom
drveu ptiice stapaju s liem...
2
Nije mi palo na pamet promijeniti zanimanje, no svi moji prijatelji zamijetili su da je moj
duh proela neka nova vjera, doivio sam neto poput preobraenja na putu za Damask.
Tih dana bio sam rame uz rame s, ni vie ni manje, najboljim geometrima svijeta. Ono do
ega su oni doli mukotrpnim radom, ja sam osjetio u bljesku znanstvenog nadahnua od
kojega se, da budem iskren, iako je otad prolo ve dosta vremena, ni danas nisam oporavio.
Danas, deset godina poslije, proima me isti osjeaj dok gledam naslovnicu knjige
Fraktalni sklad iji su autori Juan Manuel i njegov kolega Hector Garrido. Knjiga je puna
sjajnih ilustracija, a tekstove krasi znanstvena preciznost u potpunom suglasju s ljepotom
formi i koncepata koji se u njima objanjavaju. Darujte si ovu prekrasnu knjigu, vjerujte
preporuci autoriteta iz podruja fraktalne geometrije...
Travanj 2009.
1. travnja
Mahmud Darwish
I D U E G 9 . K O L O V O Z A navrit e se godina dana od smrti Mahmuda
Darwisha, velikog palestinskog pjesnika. Da je na svijet malo osjetljiviji i inteligentniji, te da
posveuje malo vie pozornosti uzvienosti i veliini pojedinaca koji se u njemu raaju,
njegovo ime danas bi bilo jednako poznato i cijenjeno kao to je, recimo, bilo poznato ime
Pabla Nerude za njegova ivota.
1 Nadimak za Rio de Janeiro.
2 Jos Saramago, Sva imena, Otokar Kerovani Rijeka, 2002, prevela Nina Lanovi
7
Ukorijenjene u ivotu, patnji i bezgraninoj nadi palestinskog naroda, Darwishove pjesme
posjeduju formalnu ljepotu koja ponekad dosee transcendenciju neizrecivoga u nekoliko
jednostavnih rijei, one su poput dnevnika u kojem je korak po korak, suzu po suzu, Darwish
biljeio kako nesree, tako i one rijetke, ali zato ne manje duboke radosti naroda ija patnja
traje ve ezdeset godina i jo joj se ne nazire kraj. itati pjesme Mahmuda Darwisha, osim
nezaboravnog estetskog iskustva, znai i prijei bolan put pun nepravdi i ponienja to ih je
Palestini nanio Izrael, taj krvnik za kojega je izraelski pisac David Grossmann, u trenutku
iskrenosti, rekao da ne poznaje nikakve samilosti.
Danas u knjinici proitao sam nekoliko pjesama Mahmuda Darwisha za dokumentarni
film koji e na godinjicu njegove smrti biti prikazan u Ramalli. Dobio sam poziv da pribivam
tom dogaaju, no vidjet emo hoe li mi biti mogue krenuti na to putovanje koje sasvim
sigurno nee odueviti izraelsku policiju. Ondje bih se prisjetio bratskog zagrljaja od prije
sedam godina i rijei koje smo tada razmijenili i koje vie nikada neemo moi ponoviti.
Ponekad ivot jednom rukom uzme ono to je drugom dao. To se dogodilo meni s
Mahmudom Darwishem.
2. travnja
G20
U povodu dananjeg skupa G20, imam samo tri pitanja:
to?
emu?
Za koga?
3. travnja
Santa Maria deI quique
Santa Maria je ime kole. to se tie one druge, na nebu, moe se pretpostaviti da se
dotina svetica nije upletala u cijelu tu priu, bez obzira na to to bi joj to trebao nalagati
njezin visoki poloaj. Iquique je ime mjesta, neko vane pomorske luke na sjeveru ilea, u
regiji bogatoj salitrom, tom mjeavinom natrijeva i kalijeva nitrata, izravno stvorenom u
paklu, kao to to, bez ikakve sumnje, smatraju tisue mukaraca, kako iz ilea tako i iz
okolnih zemalja, koji su sudjelovali u njezinu vaenju. Godina je 1907. Neizbjeno poput
sudbine, jer to je jedina logika koju razumije kapital, beutno iskoritavanje radne snage
dovelo je siromano stanovnitvo u bezizlaznu situaciju. trajk se nametao kao jedini prirodan
odgovor. Iz rudarskih nastambi na planinama poele su silaziti najprije stotine, a zatim i tisue
radnika koje su se zatim okupile oko kole Santa Maria u Iquiqueu. Nakon viednevnih
neuspjenih pokuaja trajkaa da zaponu pregovore, vlasti su, pod pritiskom stranih
kapitalista, odluile poto-poto okonati sukob. Vojne snage, pozvane da ugue trajk, 21.
prosinca beutno su ubile vie od tri tisue osoba, meu kojima je bilo ena, djece i staraca.
U povijesti ilea nije manjkalo tamnih poglavlja, no ovo je bilo jedno od najtraginijih i
najapsurdnijih. Desetljeima poslije, ileanski skladatelj Luis Advis, iznimno nadaren
samouki glazbenik, skladao je i napisao tekst kantate Santa Maria de Iquique za glazbenu
skupinu Quilapayun. Prvi put izvedena poetkom 1970-ih, kantata Santa Maria jo je i danas
jedan od vrhunaca ne samo glazbenog pokreta nueva cancin chilena
3
ve i junoamerike
glazbe u cjelini. Imam je na DVD-u. Rije je o devedeset minuta prekrasne glazbe u kojoj
prednjae arobni instrumenti, kao to je andska flauta, i velianstveni glasovi lanova
skupine. I ja se ondje pojavljujem. U studenom 2007, nekoliko dana prije mog odlaska u
bolnicu, snimili su me kako dajem izjavu. Upozoravam vas, meutim, da to nije Jos
Saramago, ve njegov duh. Ne postoje okantnije snimke od tih koje me prikazuju u tom
3 Nova ileanska pjesma (panj.) ime je glazbenog pravca vezanog uz drutveno-politiki pokret
koji je 1960-tih i poetkom 1970-tih u ileu promicao borbu za radnika prava i drutvenu
ravnopravnost. Njegovi najznaajniji predstavnici bili su Victor Jara, Patricio Manns, Isabel Parra, Angel
Parra, Osvaldo Gitano Rodriguez, Tito Fernandez te skupine Quilapayun, Inti Illimani i Illapu.
8
razdoblju. Zapravo bih ih najradije zamolio da ih uklone, ali kako god ondje izgledao, jo sam
iv, a ivot se ne smije nijekati. U svakom sluaju, iz potovanja prema svim tima mrtvima,
skruenost mi nalae da progutam to malo osobne tatine. Neka na tome i ostane.
P.S. Nije lako pronai na tritu kantatu Santa Maria de Iquique. Ako netko, ponukan onim
to sam ovdje napisao, eli doivjeti ono to sam i ja doivio sluajui je, moe se obratiti
izvrnom producentu Carlosu Belmonteu ija adresa elektronike pote je c.belmonte@
accionvisual.com. Vjerujem da neete zaaliti.
6. travnja
Sat
Jedan od mojih najnovijih prijatelja darovao mi je sat. I to ne bilo kakav, ve Omegu.
Obeao je da e preokrenuti nebo i zemlju dok ga pronae i odrao je rije. Rei ete da
odravanje rijei u ovom sluaju ne izgleda poput nekog osobitog izazova, trebalo je samo ui
u trgovinu satovima u kojoj se danas meu mnogobrojnim modelima mogu pronai satovi za
svaiji ukus, od klasinih do modernijih, ak i oni o kojima kupac nije ni sanjao da e ih ondje
zatei. Sve je to naizgled jednostavno, ali pokuajte ui u jednu od tih trgovina i u njoj
pronai Omegu iz 1922, godine mog roenja, i zatim mi recite je li vam to uspjelo.
Gospodinu nisu sve na broju, vjerojatno bi pomislio prodava. Moj sat se mora svakoga
dana navijati kako bi mu se obnovila energija. Ozbiljnost mu, vjerujem, daje materijal od
kojeg je izraen: srebro. Brojanik je primjer jasnoe koji e utjeiti srce sklono
kontemplaciji. A mehanizam mu je zatien s dva poklopca, od kojih kroz jedan, hermetini,
ne moe ui ni najmanja estica praine. No od prvoga dana u meni je poeo izazivati grinju
savjesti. Prvo pitanje koje sam si postavio bilo je: Kamo u s njim? Da ga osudim na tamu
neke ladice? Nikada, moje srce nije od kamena. Znai, da ga nosim? Ve imam sat, onaj
runi, i bilo bi smijeno nositi oba, a ne treba ni zaboraviti da za depni sat nema boljeg
mjesta od depa prsluka, samo to danas vie nitko ne nosi prsluke. Stoga sam se odluio da
u se prema njemu ponaati kao prema nekom sitnom kunom ljubimcu. Provodi dane na
stoliu koji se nalazi odmah kraj mog radnog stola i vjerujem da nema sretnijeg sata od njega.
A da bih jo vie uvrstio na odnos, nosim ga sa sobom na sva putovanja. Zavrijedio je.
Sklon je brzanju, ali to je jedina mana koju sam na njemu zamijetio. Bolje i to nego da kasni.
Prijatelj koji mi ga je darovao zove se Jos Miguel Correia i ivi u Santarmu.
7. travnja
Jo jedno itanje krize
Tradicionalni mentalitet poprimio je oblik u velikom prostoru po imenu katedrala; danas
se on oblikuje u jednom drugom velikom prostoru koji se naziva trgovaki centar. Trgovaki
centri nisu tek nove crkve, nove katedrale, oni su i nova sveuilita. Golema je vanost
trgovakih centara u oblikovanju ljudskog mentaliteta. Trgovi, vrtovi ili ulice prestali su biti
javni prostori za okupljanje. Prema novom sustavu vrijednosti, u kojem vlada strah od
iskljuenja, protjerivanja iz potroakog raja i izopenja iz njegove katedrale, jedini siguran
prostor za to su trgovaki centri. I to smo time dobili? Krizu. Hoemo li se jednoga dana
vratiti na trgove ili sveuilita? Hoemo li se vratiti filozofiji?
8. travnja
itati
Ono to nazivaju mojim stilom, poiva na velikom divljenju i potovanju prema jeziku
koji se govorio u Portugalu u 16. i 17. stoljeu. Ako otvorimo Propovijedi oca Antonia Vieire,
uvjerit emo se da je sve to je napisao puno okusa i ritma kao da se te znaajke nalaze u
samome jeziku, a ne izvan njega.
Nismo posve sigurni kako se u to vrijeme govorilo, no znamo kako se pisalo. Jezik je u to
9
vrijeme bio poput neprekinutog toka rijeke. Dovoljno je zamisliti golemu vodenu masu koja
ritmino svjetluca protiui svom silinom iako je njezin tok povremeno prekinut slapovima.
Blie se praznici, to je uvijek dobra prigoda da se uroni u tu rijeku, u jezik oca Vieire. Ne
savjetujem nita nikome, samo govorim da u zaroniti u njegovu najbolju prozu i na nekoliko
dana nestati. eli li mi se itko pridruiti?
13.travnja
Laquila
U jednoj reportai o potresu u regiji Abruzzi proitao sam da su se oajni i bespomoni
preivjeli zapitali zato je sudbina odabrala njih i njihov kraj za poprite te uasne katastrofe.
Pitanje je to na koje nema odgovora, ali koje uvijek, bez iznimke, postavljamo kad nam
nesrea pokuca na vrata, kao da se u nekom kutku svemira nalazi odgovorna osoba kojoj
moemo ispostaviti raun za zla koja nas pogaaju. Mnogo puta jedva da ima toliko vremena
da se smrti pogleda u oi, a ponekad ak ni to, kad deset koraka od nas eksplodira bomba ili
se amac raspadne nedaleko od obale, kad poplava odnese kue i mostove kao da se radi tek o
neznatnim preprekama na njezinu putu, kad nanosi blata zbog klizanja tla zatrpaju itava
naselja. Tada se pitamo zato mi, zato ja, ali nema odgovora. I Jacques Brel se zapitao:
Pourquoi moi? Pourquoi maintenant?
4
da bi odmah zatim preminuo. To je sudbina,
kaemo, a u njoj nije zapisana rije uskrsnue. Dobro je to znati jer ovaj svijet, istinu govorei,
nije stvoren za uskrsnua. I to je dovoljno.
14.travnja
Bo
Moemo si estitati, na vodeni pas ve se nalazi u Bijeloj kui. Ne znam kako e ondje
izgovarati ime koje su mu nadjenuli, ali nadam se da e to initi kao da izgovaraju francusku
rije beau, to znai, ni vie ni manje, no lijep. Njegova slika obila je svijet i, dok se
mnoge doge i pomeranci grizu za usnice od zavisti, spomenuta portugalska pasmina slavi svoj
uspjeh s opravdanim domoljubnim zanosom. Dopustite mi da prema svemu tome, meutim,
izrazim odreenu sumnjiavost jer sam prvi put vidio kako je netko radi fotografiranja
vodenom psu oko vrata objesio vijenac cvijea, kao da je havajska plesaica. U dobi od samo
est mjeseci Bo jo uvijek nije potpuno svjestan potovanja koje zavreuje pasmina kojoj, na
njegovu sreu, pripada. Izrazi li Bijela kua elju za tim, mogli bismo joj na neko vrijeme (ne
predugo jer bi nam nedostajao) posuditi naega Camesa da bude mentor predsjednikom
psiu i da ga poui dobrom vladanju koje u svakoj prigodi mora pokazivati asni pripadnik
pasmine portugalskog vodenog psa. Portugal oblige
5
.
15.travnja
Kolumbija u Lanzaroteu
Stigla je u liku jednog od svojih najdostojnijih predstavnika: graanina i biveg
zastupnika u parlamentu Sigifreda Lpea Tobna, koji je prije dva mjeseca osloboen iz
sedmogodinjeg zatoenitva tijekom kojega je, u iznimno tekim uvjetima ivota, u
kolumbijskoj praumi bio izloen neovjenim postupcima lanova FARC-a. Sigifredo Lopez
bio je dio dvanaesterolane skupine zatoenih parlamentarnih zastupnika od kojih su ostala
jedanaestorica nedavno ubijena. Sigifredo je pobjegao sluajno, nakon to su ga izdvojili od
ostatka skupine zbog nekog ina neposlunosti. Taj ovjek ima dovoljno razloga da mrzi ovaj
svijet i svoje tamniare, no unato svemu, nijednom nije podigao glas pripovijedajui o
vlastitim patnjama (kojima, ini se, ne pripisuje veliku vanost), iako se nije mogao
suspregnuti a da ne zadrhti dok je opisivao uasne zloine koje su poinili pripadnici FARC-
a, ubojstva i muenja, poput onih prema dvadesetorici vojnika koji ve dvanaest godina ive
4 Zato ja?Zato sada? (franc.)
5 Portugal obvezuje (franc.), prema noblese obligeto jest plemstvo obvezuje, izreka koja znai da
odreeni drutveni poloaj nalae i odreeno vladanje.
10
prikovani lancima za drvee...
U dvorani fondacije Csar Manrique nije bilo slobodnog mjesta, mnogi su sluali njegov
govor stojei. Gotovo dva sata bili smo obuzeti osjeajima koje je nemogue prevesti u rijei.
Neki su plakali zbog nepodnoljivog oka izazvanog tim monstruoznim otkriima, drugi, pak,
barem je to bio moj sluaj, zbog beskrajne tuge to je ovjeanstvo takvo kakvo jest i to mu
nema ni lijeka ni spasa. Zar netko jo moe zamisliti da su pripadnici paravojnih snaga ubijali,
a moda jo uvijek to ine, odsijecajui ljudima udove motornom pilom?
16.travnja
Opsjednutost veliinom
Stvar je ozbiljna, vie nego ozbiljna. Prije nekoliko dana saznao sam da u Portugalu ima
previe autocesta, ni vie ni manje no devet, ukupne duljine od gotovo sedamsto kilometara.
Ako na trenutak pomislimo koliko stoji samo jedan kilometar tih raskonih prometnica iji
korisnici mogu uivati u svim moguim udobnostima suvremenog ivota, neizbjeno emo
doi do zakljuka da se netko prevario u raunu ili je takvim raunom elio prevariti nas.
Prema zakonu, ili ve prema onome na to se u takvim prigodama poziva, otvaranje
autoceste podrazumijeva odreene procjene gustoe prometa da se ne bi dogodilo da
automobile koji njome prou nabrajamo na prste jedne ruke, kao to je sluaj s onom to vodi
iz Lisabona do Elvasa, eznui za vremenima kad je, kitei se jo uvijek skromnim nazivom
dravne, vodila mnotva u Pousadu na preni bakalar. Mutatis mutandis: s bakalarom ili bez
njega, tako izgleda situacija na preostalih osam autocesta.
Te muice nisu od juer. Kad su kralju D. Joau V. rekli koliko e stajati splet ukrasnih
zvona koje je elio postaviti u Mafri, u grotesknom proznom stilu, karakteristinom za nove
bogatae, rekao je: ini mi se jeftinim. Nabavite dva. Jo prije nekoliko godina, kad je
Portugal bio zaduen za organizaciju europskog prvenstva u nogometu koje je, usput,
sramotno propustio osvojiti, netko je rekao da moramo izgraditi nekoliko nogometnih
stadiona jer nismo dobro stajali sa sportskom infrastrukturom. Zamiljam sljedei
dijalog:Koliko mislite da nam je potrebno?, upitao je visoki elnik nogometnog saveza.
Mislim da bi nam tri ili etiri trebala biti dovoljna, odgovorio je onaj iz tehnike slube.
Tri ili etiri?, prezirno je odmahnula velika zvjerka iz nogometnog svijeta. Radije deset ili
dvanaest, bili bismo prave budale kad ne bismo iskoristili europske fondove sve dok ih ne
ostruemo do dna. I u tom sluaju netko se prevario u raunu ili je tim raunom prevario nas.
Raun za koji se ini da je potpuno ist je onaj o broju siromanih u Portugalu. Prema
posljednjim informacijama ima ih dva milijuna. Nije li to jo jedan izraz nae povijesne
opsjednutosti veliinom...
17.travnja
S Dariom Foom
Uz Daria Foa i mnoge druge koji su se u dvorani Caja Granade okupili kako bi
prisustvovali sveanosti dodjele nagrade za meunarodnu suradnju koju, ako se ne varam, ta
banka dodjeljuje ve deset godina i koja je ove godine pripala Fou i meni, trebao sam se
pojaviti i ja kako bih, kao to sam rekao u prethodno snimljenoj izjavi, sve izgrlio i sa svima
podijelio radost tog trenutka.
Naalost, nisam se mogao zaputiti na to putovanje, no suvremene komunikacijske
tehnologije omoguile su mi da gotovo u realnom vremenu pribivam sveanosti na kojoj me,
na moj zahtjev kojem je sa zadovoljstvom udovoljeno, predstavljao rektor sveuilita u
Granadi. Na neki nain Dario Fo i ja predstavljali smo ondje festival Sete Sdis Sete Luas
6
, uz
posebnu ast da smo mi poasni predsjednici toga festivala. Kao to nalae tradicija te
nagrade, nagraeni se na dodjeli odrie novane vrijednosti u korist neke kulturne institucije
ili drutvene aktivnosti, u ovom sluaju u korist ve spomenutog festivala koji e taj novac
6 Festival Sedam sunaca i sedam mjeseca uspostavljen je radi kulturne suradnje Italije i
Portugala, ali su se u njega poslije ukljuile i druge mediteranske zemlje.
11
iskoristiti za gradnju kulturnog centra u Ribeiri Grande na Kapverdskim otocima, toj arobnoj
zemlji, kao to sam to rekao u svojoj snimljenoj izjavi.
Nakon svega mislim da mogu rei da smo svi, ukljuujui i niepotpisanog koji joj nije
bio fiziki prisutan, s dodjele nagrade za meunarodnu suradnju banke Caja Granada otili
manje-vie oarani.
20. travnja
Ekshibicionizam
Rijei kao to su diskretan, rezerviran, povuen, srameljiv ili pristojan jo se
uvijek mogu nai u bilo kojem rjeniku. Bojim se, meutim, da e neke od njih, prije ili
kasnije, zadesiti tuna sudbina rijei esgrtulo koja je, poput mnogih prije nje, izbrisana iz
rjenika Akademije zbog jasnog i upornog nedostatka uporabe koji je od nje uinio balast u
njegovim uenim stupcima. Ni ja sm ne sjeam se da sam je ikada izgovorio, a kamoli
napisao. S druge strane, rijei poput rezerviran, iako se moda sve manje upotrebljava,
zajamen je dug ivot u znaenju rezervacije ulaznice jer bez nje neke temeljne usluge, poput
zranog prijevoza, ne bi mogle djelovati. Pritom ne treba zaboraviti ni onu drugu rezervaciju,
onu mentalnu, koju su Isusovci izmislili kao konano objanjenje injenice da se moe
najprije rei jedno, a zatim uiniti suprotno, to je djelatnost koja se do te mjere proirila
ljudskim drutvom da je postala preduvjetom preivljavanja u njemu.
Nije mi namjera moralizirati jer bi to bilo isto gubljenje vremena, kako mojeg, tako,
vjerujem, i nekih itatelja. Svi vrlo dobro znamo da je put slaba ali kako je tek onda slab
duh, ma koliko ljudi uzdizali njegovu navodnu snagu, kad je ljudsko bie u pravom smislu
rijei poprite svih moguih ugodnih kunji, kako onih prirodnih tako i onih koje je ono samo
stoljeima i tisuljeima smiljalo i oplemenjivalo neprestanim ponavljanjem u praksi. Nema
nita loe u tome. Neka prvi baci kamen onaj koji nikad nije podlegao kunji. Sve je poelo s
odjeom koja je postajala sve laganija, kraa i prozirnija, otkrivajui sve vie kvadratnih
centimetara koe sve dok nije dolo do potpunog nudizma kakav se danas moe vidjeti na
nekim plaama. Nita strano. U svemu tome, kao to sam to napisao u jednom drugom
kontekstu, ima neke nevinosti. I Adam i Eva hodali su uokolo goli i, nasuprot onome to tvrdi
Biblija, bili toga potpuno svjesni.
Gradei drutvo sveopeg spektakla koji istovremeno privlai i raspruje pozornost
irokih masa, nismo ni slutili da emo izgraditi drutvo ekshibicionista. Izgubila se granica
izmeu glumaca i publike, publika nije nazona nekom dogaaju samo da bi gledala i sluala,
ve da bi je ondje i drugi vidjeli i uli. Mo televizije, primjerice, u velikoj mjeri hrani se tom
nezdravom simbiozom u onome to nazivamo engleskim pojmom reality show iji sudionici,
koji su za to ponekad ak i vrlo obilno plaeni, iznose na vidjelo svoje ivotne nedae,
nevjere, niske strasti, vlastite i tue podlosti, iz ega, ako je to potrebno radi vee gledanosti,
nije izuzeta ni njihova obitelj, ni blinji. I to ine bez diskrecije, rezerviranosti, srama ili
pristojnosti. Netko e rei i srea da je tako, vrijeme je da jednom za svagda napustimo te
zahrale rijei i otvorimo irom vrata tuih domova, ma koliko smrdjelo iz njih. Drugi e, ne
sumnjamo u to, otii u krajnost tvrdei da se radi o blagotvornim uincima demokracije.
Demokracije u kojoj je doputeno rei sve, ali pod uvjetom da se preuti ono bitno. Bez
suzdranosti i bez srama.
21. travnja
Maja
Kad sam danas, svje poput rose, izaao iz bolnice, imao sam dva razloga za
zadovoljstvo. Prvi je bio taj to sam se napokon rijeio nametljivog bronhitisa koji me, uz
poneku stanku, ve mjesecima neprestano muio da bi se sada konano pomirio sa sudbinom i
otiao u potragu za nekim drugim domainom. Nadajmo se da ga nee pronai. Drugi je
razlog bio drugaije prirode. U naoj maloj bolnici u Lanzaroteu, naime, kako se ini, radi ni
vie ni manje nego sedamnaest ili osamnaest bolniara iz Portugala, uglavnom iz regije
12
Minho. Prije no to sam otputen, poslali su me da napravim rendgensku snimku plua kako
ne bi ostalo nikakve sumnje da je pacijent ozdravio i da ga se moe poslati kui. Svukao sam
potkoulju koju sam nosio na sebi i prebacio je preko stolice. Da bi provjerio da su snimke
uspjele, bolniar, Portugalac iz Felgueirasa, morao je otii u susjednu prostoriju. Prije no to
je to uinio, rekao mi je: Priekajte samo trenutak i onda moete odjenuti maju. Mislim da
sam zadrhtao. Nisam uo tu rije ve trideset godina, moda i vie, a ovdje u Lanzaroteu,
dvije tisue kilometara od domovine, mladi bolniar iz Felgueirasa ni ne slutei dao mi je do
znanja da portugalski jezik jo uvijek postoji. Blaeni bronhitis.
22. travnja
O nemogunosti takvoga portreta (1)
Ovaj tekst predgovor je katalogu izlobe portreta Fernanda Pessoe u fondaciji Calouste
Gulbenkian odranoj osamdesetih godina prologa stoljea, mislim 1985. Uinio mi se prikladnim za
ovaj blogpa ga donosim u cijelosti.
Kakav autoportret bi naslikao Fernando Pessoa daje, umjesto pjesnikom, bio slikar, i jo k
tomu, portretist? Bi li stajao licem prema ogledalu ili iz profila, otkrivajui tri etvrt lica kao
netko tko se, skriven od sebe samoga, pogledava iskosa pokuavajui odluiti kakav izraz lica
treba zauzeti i na koliko dugo? Bi li iskoristio vlastito lice, koje se mijenjalo ovisno o dobi,
poput onoga na njegovim fotografijama koje su nam ostale ili poput niza nezabiljeenih izraza
lica od roenja do smrti, svakog jutra, poslijepodneva i noi, poevi od trga So Carlos pa
sve do bolnice So Lus
7
? Ili bi se posluio onim lvara de Camposa, brodarskog inenjera
koji je diplomirao u Glasgowu? Ili onim Alberta Caeira, ovjeka bez zanimanja ili
obrazovanja, preminulog od suice u cvijetu mladosti? Ili onim Ricarda Reisa, lijenika u
progonstvu kojemu se izgubio svaki trag unato nekim nedavnim, oigledno apokrifnim
vijestima? Ili onim Bernarda Soaresa, pomonog knjigovoe iz lisabonskog donjeg grada? A
to je s Guedesom ili Morom i svima ostalima koje je zazivao u bezbrojnim, moguim i
nemoguim situacijama? Bi li se naslikao sa eirom na glavi? Prekrienih nogu? S cigaretom
koju bi stiskao meu prstima? S naoalama? Bi li odjenuo kaput ili bi ga prebacio preko
ramena? Bi li se koristio nekom maskom, recimo, izbrisavi brkove i otkrivi pod njima kou,
iznenada tako golu, iznenada tako hladnu? Bi li se okruio simbolima, kabalistikim
brojkama, horoskopskim znakovima
8
, galebovima nad rijekom Tejo
9
, kamenim gatovima
10
,
gavranima prevedenim s engleskoga
11
, plavim konjima, utim dokejima
12
, grobnicama koje
slue kao opomena
13
?
Ili bi, za razliku od takve rjeitosti, ostao nepomino sjediti pred stalkom i bijelim
platnom ne mogavi podignuti ruku da ga napadne ili se od njega obrani, u oekivanju nekog
drugog slikara koji bi pokuao naslikati taj nemogui portret?
Portret koga? Ili, ega?
Osobi koja se nekad zvala Fernando Pessoa poinje se dogaati ono to se ve dogodilo
Camesu. Deseci tisua portreta crtea, slika, skulptura naposljetku su Lusa Vaza
uinili nevidljivim, ak i ono malo to je preostalo doima se suvinim: sputena vjea, brada,
lovorov vijenac. Nije teko uvidjeti da se i Fernando Pessoa nalazi na putu prema
nevidljivosti i, sudei po broju njegovih slika koji se, zbog novih tehnologija i nae sve vee
gladi za predoavanjem, u posljednje vrijeme umnogostruio, ovjek s mnotvom heteronima,
koji se ve svojevoljno stopio s likovima koje je stvorio, uskoro e utonuti u potpuni mrak i to
mnogo bre od onoga sa samo jednim licem, ali ne i s manje glasova.
7 Pessoa se rodio na lisabonskom trgu So Carlos a preminuo u bolnici So Luis.
8 Pessoa se za ivota zanimao za astrologiju i okultne znanosti
9 Odnosi se na sliku portugalskog slikara A. Costa Pinheira Stolac i stol pjesnika Fernanda Pessoeiz
1980. na kojoj je slikar uz pjesnikove najdrae predmeta naslikao i galebove s rijeke Tejo.
10 Aluzija na Pomorsku pjesanAlvara de Camposa.
11 Odnosi se na Pessoin prijevod Poeovog Gavrana objavljen u asopisu Athena1924.
12 Aluzija na pjesmu Kosa kiaiji dijelovi govore o Pessoinu djetinjstvu.
13 Aluzija na pjesmu Na grobnici Christiana Rosencreutza.
13
Moda se to, tko zna, pokae savrenom sudbinom za jednog pjesnika: da izgubi vrstou
obrisa, da mu se iscrpljen pogled i naborana koa rasplinu u vremenu i prostoru, nestanu
izmeu redaka onoga to je napisao; a ako se iz tog bezoblinog, beskonanog lica jo uvijek
bue dalo neto izvui, jednoga dana netko e bez sumnje to i uiniti. Od pjesnika tada nee
ostati nita osim sjeanja ukotvljenog u sjeanju, a adolescenti e govoriti kako u sebi nose
sve snove ovoga svijeta
14
kao da su se oni prvi na svijetu toga sjetili. S pravom bi se moglo
ustvrditi kako je itav jezik plod pjesnitva.
23. travnja
O nemogunosti takvoga portreta (2)
U meuvremenu, slikar poinje slikati portret Fernanda Pessoe. Tek je poeo, nismo jo
sigurni koje je lice izabrao, jedino to se vidi je tanki potez kista zelenom bojom, moda e iz
njega nastati pas zelene boje kao pratnja utom dokeju i plavom konju, osim ako ta zelena
nije tek fiziki i kemijski rezultat injenice da dokej jae konja, to mu je, osim zanimanja, i
veliko zadovoljstvo. No dvojba s kojom se suoava slikar nije koju boju upotrijebiti, tu su
potekou jednom za svagda rijeili impresionisti, jedino drevni ljudi, oni iz davnina, nisu
znali da su u jednoj boji sadrane i sve ostale: slikareva velika dvojba je treba li zauzeti stav
pun potovanja ili ne, treba li naslikati djevicu onako kao to ju je opisao sveti Luka, na
koljenima, ili e se prema tom ovjeku odnositi kao prema jadniku koji je izazivao saaljenje
ak i kod hotelskih sobarica
15
, koji je pisao smijena ljubavna pisma
16
i koji bi se, sa
slikarovim doputenjem, nasmijao slici koju je slikao. Zeleni potez kistom je zasad tek noga
utog dokeja na plavim konjskim slabinama. Sve dok maestro ne zatrese tapiem i
eznutljiva i tuna glazba ne provali, ni prodava se nee smijeiti kroz uspomene slikareva
djetinjstva
17
. Ima neke nedune dvosmislenosti u toj zelenoj nozi sposobnoj da se pretvori u
zelena psa. Slikar se preputa asocijacijama ideja, noga i pas za njega se naprosto pretvaraju u
heteronime zelene boje: i mnoge neobinije stvari pokazale su se moguima, ne treba se tome
previe uditi. Nitko ne zna to se dogaa u slikarevoj glavi dok slika. Portret je zavren i
uskoro e mu se pridruiti ostalih deset tisua pjesnikovih prikaza koji su mu prethodili. Nije
vano je li rije o inu pobonosti ili podrugljivom osmijehu jer svaka boja, svaki potez
kistom koji se nakuplja jedan preko drugoga pribliavaju ga trenutku kada e postati
nevidljiv, onom potpunom crnilu koje ne proputa nikakvu svjetlost, ak ni onu bljetavu
sunevu koja bi naspram njega nalikovala kratkom treptaju oka prije no to bi se do kraja
ugasila. Izmeu potovanja i nepotovanja, u nekoj neodreenoj toki moda se nalazi ovjek
koji je bio Fernando Pessoa. Moda, ali ni to nije sigurno. Albert Camus nije promislio dvaput
kad je napisao: Ako netko eli da ga prepoznaju, dovoljno je da kae tko je. U veini
sluajeva, onaj tko se odvai na takvo to, najvie to moe ponuditi je ime koje su mu
napisali na rodnom listu.
Fernando Pessoa vjerojatno niti to. Nije mu dovoljno bilo istovremeno biti Caeiro i Reis,
Campos i Soares. Sad kad vie nije pjesnik nego slikar koji slika svoj autoportret,koje e lice
naslikati, kojim e imenom potpisati sliku i hoe li potpis staviti u lijevi ili desni kut slike? Jer
svaka slika je ogledalo, ali od ega, od koga, za koga?
Slikar naposljetku die ruku u kojoj se nalazi neki drveni tapi, ovako izdaleka, reklo bi
se, nalik kistu, ali postoje razlozi za sumnju: na njemu se ne vidi ni traak zelene, plave, ute
ili bilo kakve druge boje. To ie ono potpuno crnilo kojim Fernando Pessoa potezom vlastitog
kista postaje nevidljiv.
No slikari e ga svejedno i dalje slikati.
14 Aluzija na Camposovu pjesmu Trafika
15 Aluzija na Saramagov roman Godina smrti Ricarda Rerisa
16 Aluzija na Pessoina pisma Ofeliji Queiros i na Camposovu pjesmu Sva su ljubavna pisma smijena
17 Doslovno stihovi iz Kose kie: Maestro zatrese tapiem / a eznutljiva i tuna glazba provali ... a
prodav se smijei kroz uspomene mojeg djetinjstva ...- (Fernando Pessoa, I zabrane pjesme,
Konzor, Zagreb, 1997, preveo Mirko Tomasovi, str 47-48)
14
24. travnja
Eduardo Galeano
Veliko uzbuenje zavladalo je u novinskim, raijskim i televizijskim redakcijama kad je
Chavez pristupio Obami s nekom knjigom u ruci. Svakome s imalo zdravog razuma jasno je
da traiti autogram od predsjednika Sjedinjenih Drava ondje, usred sastanka na vrhu, i nije
ba najbolja zamisao. Ali ne, naposljetku, radilo se o prigodnom daru jednog efa drave
drugom, i to o knjizi Eduarda Galeana Otvorene vene June Amerike. Bilo je jasno da je rije o
simbolinoj gesti. Chavez je vjerojatno pomislio: Taj Obama ne zna nita o nama, u to se
vrijeme tek rodio, neka ga Galeano poui. Nadajmo se da e tako i biti. No zanimljivije od
svega toga jest ne samo to da su Otvorene vene nakon toga ubrzo rasprodane na Amazonu,
skoivi sa skromnog pedeset tisuitog mjesta na ljestvici prodanih knjiga na drugo mjesto i
tako stekavi popularnost ravnu najprodavanijim knjigama, ve i to da se usporedo s time,
osobito u tisku, pojavilo toliko negativnih kritika koje su, gotovo u zboru, izuzevi tek poneki
blagonakloni osvrt, pokuale obezvrijediti knjigu Eduarda Galeana ustrajui na tome kako to
djelo, osim to obiluje neosnovanim analizama i oiglednim ideolokim predrasudama, uope
nije u skladu s trenutnim stanjem u tom dijelu svijeta. Tono je da su Otvorene vene June
Amerike izdane 1971, dakle prije gotovo etrdeset godina, ali je takoer tono da bi njihov
autor, osim ako nije bio svojevrstan Nostradamus, samo uz herkulski napor mate mogao
predvidjeti stvarnost ove 2009, toliko razliite ak i od godina koje su joj neposredno
prethodile. Takav prigovor je prenagljen, zlonamjeran, ali i poprilino smijean, ba kao to bi
bilo smijeno tvrditi da je Prava povijest osvajanja Nove panjolske koju je u XVII. stoljeu
napisao Bernal Dfaz del Castillo djelo koje takoer obiluje neosnovanim analizama i
oiglednim ideolokim predrasudama. Istina je da onome tko eli saznati to se dogaalo u
Americi, u junom dijelu toga kontinenta, od XV. stoljea do danas, upravo ta knjiga Eduarda
Galeana moe biti izuzetno korisna. Problem tih, a i mnogih drugih kritiara, kakvih je u
posljednje vrijeme sve vie, jest da oni sami tako malo znaju o povijesti. Sada nam samo
preostaje da vidimo kakvu e pouku Barack Obama izvui iz Otvorenih vena June Amerike.
Zasad se doima dobrim uenikom.
28. travnja
Djeca u crnom
Draga prijateljica slikarica Sofia Gandarias ispriala mi je kako se prije nekoliko
godina tijekom poslovnog putovanja u Sri Lanku, nekadanji Cejlon, iznenadila kad je na
ulici susrela skupine djeaka odjevene u crne halje. Nisu joj izgledali kao pripadnici bilo
kakve kaste ili etnike skupine jer nije primijetila ni jednu odraslu osobu tako odjevenu.
Nakon mnogobrojnih pitanja, naposljetku je saznala objanjenje za takav neobini nain
odijevanja. Obitelji tih djeaka pristale su da predaju sinove pobornicima one najnasilnije
inaice islamizma koja se temelji na dihadu kako bi ih ovi pretvorili u muenike islamistike
revolucije ili, drugim rijeima, odjenuli ih u prsluke pune eksploziva i poslali da se raznesu na
nekoj trnici ili diskoteci ili autobusnoj postaji ili gdje god bi mogli posijati to vie smrti. Ne
znam je li tim oevima i majkama ponuena bilo kakva materijalna naknada ili je sve ostalo
na obeanju lakog susreta s Alahom u raju. Doista ne znam. Ne znam ni ekaju li ti djeaci u
crnim haljama da na njih doe red ili vie ne pripadaju ovome svijetu. Nita ne znam. I ovdje
u se zaustaviti. Ne zbog toga to bi mi nedostajalo rijei, ve zato to sam zgaen.
29. travnja
Sjeanja
Sazdani smo od sjeanja, bez njih ne bismo znali tko smo. Ta reenica, ponikla u mome
umu prije mnogo godina u aru nekog od brojnih predavanja i intervjua na koje me obvezuje
moj poziv pisca, osim to mi se ve na prvi pogled uinila poput bjelodane istine koja ne
doputa nikakvu raspravu, odraava istinsku ravnoteu i sklad to, mislio sam, u velikoj mjeri
15
doprinosi njezinu lakom pamenju kod sluatelja i itatelja. Dokle god see moja tatina, a
drago mi je ustvrditi da ne see predaleko, ponosan sam to sam autor te reenice iako mi, s
druge strane, skromnost, koje takoer nisam u potpunosti lien, ponekad ape na uho da je to
to sam rekao toliko oigledno poput izjave da Sunce izlazi na istoku. Drugim rijeima, neto
samo po sebi razumljivo.
No ak i mnogo oitije stvari mogu se u bilo kojem trenutku dovesti u pitanje. Sluaj je to
s naim sjeanjem koje je prema najnovijim informacijama u opasnosti da nestane, to jest da i
samo postane, da tako kaemo, jedna od mnogih izumrlih vrsta. Prema tim informacijama,
objavljenim u tako uglednim znanstvenim asopisima kao to je Nature i Learn Mem, otkrivena
je molekula nazvana ZIP (prema samom imenu ne bi se dalo naslutiti da je neto posebno)
koja je u stanju izbrisati sva sjeanja, dobra i loa, sretna i tragina, ostavljajui mozak
slobodan tereta pamenja prikupljenog tijekom ivotnog vijeka. Novoroene nema nikakvih
sjeanja, a u takvu stanju moemo se nai i mi. Kau da znanost donosi napredak, to je ve
samo po sebi smijeno, ali ovakvu znanost ne elim. Naviknuo sam biti ono to su sjeanja od
mene uinila i nisam posve nezadovoljan rezultatom, iako se nisam uvijek ponosio svojim
djelima. Poput svih ljudi i ja sam samo od krvi i mesa, bie s manama i vrlinama, dobrim i
loim odlukama, i zato me pustite da budem ovakav kakav jesam. Sa svim svojim sjeanjima,
ovakav sam kakav jesam. Nita od toga ne elim zaboraviti.
30. travnja
Svinjska gripa (1)
Ovaj tekst temelji se na lanku prof. Mikea Davisa sa sveuilita u Los Angelesu. Mojih je tek
nekoliko prvih redaka, poneki veznik i zakljuak. itatelj stoga mora biti svjestan da veina ovdje
navedenih ideja ne pripada meni, ve prof. Mikeu Davisu.
Ne znam nita o ovoj temi, a iskustvo suivota sa svinjama u djetinjstvu i mladenatvu
ovdje mi, izgleda, nee biti ni od kakve koristi. Vie od svega, bila je to svojevrsna hibridna
obitelj ljudi i ivotinja. No pozorno itam novine, sluam i gledam reportae na radiju i
televiziji i, zahvaljujui ponekom lanku koji mi je pomogao da bolje shvatim pozadinu
uzroka te takozvane pandemije, prikupio sam neke podatke koji e moda biti zanimljivi
itateljima. Viruloki strunjaci ve dugo su uvjereni kako je sustav intenzivne poljoprivrede
u junoj Kini glavni imbenik mutacije gripe, kako kroz sezonska skretanja tako i kroz
genomsku razmjenu. Ve prije est godina u asopisu Science objavljen je vaan lanak koji
je pokazao kako je nakon godina stabilnosti sjeverno ameriki virus svinjske gripe doivio
vrtoglavi evolucijski skok. Industrijalizacija stone proizvodnje koju su provele velike tvrtke
prekinula je prirodni kineski monopol u razvoju svinjske gripe. U posljednjih nekoliko
desetljea uzgoj svinja vie je nalikovao petrokemijskoj industriji nego idilinom seoskom
gospodarstvu kakva se esto opisuju u kolskim udbenicima...
Godine 1966, na primjer, u Sjedinjenim Dravama je bilo pedeset tri milijuna svinja
rasporeenih na milijun seoskih gospodarstava. Trenutno se ezdeset pet milijuna svinja
okupilo na ezdeset pet tisua farmi. To je znailo prijelaz iz tradicionalnih svinjaca u
dananji divovski pakao pun fekalija u kojemu su, u vlastitom izmetu i u nesnosnoj vruini, u
prostoru u kojem se patogeni agensi razmjenjuju munjevitom brzinom, nagurani deseci
milijuna ivotinja vie no oslabljenog imunolokog sustava.
To sasvim sigurno nije jedini uzrok irenja gripe, ali se ne smije zanemariti. Jo u se
vratiti na tu temu.
31. travnja
Svinjska gripa (2)
Nastavimo. Prole godine je povjerenstvo koje je sazvao Pew Research Center objavilo
izvjee o stonoj proizvodnji na industrijskim farmama u kojem se pokualo skrenuti
pozornost na veliku opasnost da neprekidno irenje virusa koje se dogaa u velikim krdima
16
ili stadima dovede do pojave novih virusa nastalih procesima mutacije ili preslagivanja to bi,
s druge strane, moglo proizvesti viruse koji se jo uinkovitije prenose meu ljudima.
Povjerenstvo je takoer upozorilo na injenicu da je prekomjerno koritenje antibiotika u
proizvodnji svinja i to jeftinijih od onih koji se daju ljudima bilo u izravnom odnosu s
rastom infekcija otpornih stafilokoka iji su ostaci istovremeno dovodili do pojave escherichie
coli i pfiesterije (protozoa koji je ubio na tisue riba na rijenim uima Sjeverne Karoline i
zarazio na desetke ribara).
Kakvo god poboljanje u kvaliteti okolia da se postigne prouavanjem tog novog
patogenog agensa, ono e se morati suoiti s udovinom moi velikih konglomerata za uzgoj
stoke i peradi, kao to su Smithfield Farms (svinje i krave) i Tyson (pilii). Povjerenstvo je
govorilo o sustavnom spreavanju istranih radnji koje su poduzele velike tvrtke, ukljuujui
nimalo skrivene prijetnje o ukidanju financijskih sredstava inspektorima koji su suraivali s
povjerenstvom. Rije je o izrazito globaliziranoj industriji s mnogim politikim vezama.
Slino je bilo i s peradarskim divom po imenu Charoen Pokphand sa sjeditem u Bangkoku
koji je uspio sprijeiti istragu o vlastitoj ulozi u irenju ptije gripe u jugoistonoj Aziji. Stoga
se sada ini najvjerojatnijim da e svaki pokuaj forenzikih epidemiologa da utvrde uzroke
svinjske gripe naii na vrsti zid industrije za uzgoj svinja.
To ne znai da se nikad nee nai netko tko e uperiti prstom u krivca: u meksikom tisku
ve se nagaa kako je vjerojatni epicentar gripe divovska podrunica Smithfielda u dravi
Veracruz. Ali od drvea je mnogo vanija uma: propala antipandemijska strategija Svjetske
zdravstvene organizacije, stalno pogoranje svjetskog javnog zdravlja, brnjica koju su
meunarodne farmaceutske tvrtke stavile svima koji bi pokuali progovoriti o istraivanjima
najvanijih lijekova te planetarna katastrofa u obliku industrijske proizvodnje svinja koja se
ne obazire na utjecaj na okoli.
Kao to smo vidjeli, zaraza o kojoj govorimo mnogo je sloenija od pukog ulaska, po svoj
prilici, tog smrtonosnog virusa u plua graanina uhvaenog u mreu materijalnih interesa i
nedostatka skrupula velikih tvrtki. Zaraza se iri iz svih tih izvora. Prva smrt koja se dogodila
prije mnogo godina bila je ona kad je umrla ast. No moe li se traiti ast od
multinacionalnih tvrtki? Tko e nas sada spasiti?
Svibanj 2009.
1. svibnja
Javier Ortiz
J O J E D A N J E O T I A O . Kad su me okolnosti dovele na ovaj afriki otok na
kojem ivim naizmjence s dugim boravcima u Lisabonu, ubrzo sam preko Pilar upoznao neke
novinare koji su me se dojmili zato to su bili prilino drugaiji od novinara na koje sam
navikao u domovini. Bili su to Manuel Vicent, Ral del Pozo, Juan Jos Mills i Javier Ortiz.
Odlikovali su se, i jo uvijek se odlikuju, osim Javiera Ortiza koji je upravo preminuo,
visokom knjievnom kvalitetom, rijetkom otroumnou i iznimnim smislom za humor. Od
njih etvorice Javier je uvijek bio politiki najaktivniji. Ljeviar koji nikada nije skrivao ili
ublaavao svoje ideje, do kraja je ostao vjeran svojim stavovima kada se, dok je jo bio
novinar El munda, i to bez ikakvih oportunistikih ustupaka, jedini suprotstavio skretanju lista
udesno, jer gaje njegov direktor Pedro J. Ranrirez poslao ravno u naruje dragoga nam Jos
Marije Aznara. Sad kada je preminuo, vie nee biti odgovora na pitanje koje smo si redovito
postavljali: Sto bi na to rekao Javier Ortiz?
Osobit trenutak u naim odnosima bio je onaj kad sam mu dao intervju koji je, zajedno s
tekstovima Noama Chomskog, Jamesa Petrasa, Edwarda W. Saida, Alberta Pirisa i Antonia
Segure, objavljen u knjizi koju je uredio pod naslovom Palestina postoji! (nakladnik Foa). Tek
sam se bio vratio iz Izraela gdje sam za sobom ostavio tragove politikog skandala i, morajui
se uputiti u Sjedinjene Drave gdje sam predstavljao jednu knjigu i imao zakazana
17
predavanja, cijeli intervju odigrao se putem elektronike pote dok sam prelijetao Atlantik i s
jedne na drugu obalu sjevernoamerikoga kontinenta. Tada sam najbolje upoznao Javiera
Ortiza, njegovu inteligenciju, briljantnu dijalektiku i, najbolje od svega, njegove ljudske
kvalitete. Mnogi ne znaju da je Javier napisao vlastitu osmrtnicu, prvorazredan ironijski i
demistifikatorski tekst, vrijedan objavljivanja u bilo kojim novinama. teta to se to nije
dogodilo. Vrijeme je da mu uputimo posljednji osmijeh, upravo ovaj to ga sada nosim na
licu, koji e na neki nain zanijekati njegovu smrt.
OSMRTNICA
Javieru Ortizu, kolumnistu
Juer je od kardiorespiratornog zastoja preminuo knjievnik i novinar Javier Ortiz. On
sm, autor ovih redaka, predvidio je takav razvoj dogaaja jer je opepoznato da je nakon
takvog zastoja smrt neizbjena. Ako jo uvijek die i kuca ti srce, onda te sasvim sigurno
nee proglasiti mrtvim.
I tako smo tu gdje jesmo (osim njega, naravno). Javier Ortiz bio je esti sin uiteljice iz
Irna, Mare Estvez Sez i administrativnog upravitelja iz Madrida, Jos Mane Ortiza
Crousellesa. Njegov djed bio je stanovit gospodin iz Granade koji je izgledao poput policajca
to se moda moe opravdati injenicom da je to uistinu i bio njegova baka, naitana i
privlana gospoa koja se preivala Rosellon, dok je njegov drugi djed, Javier Estvez
Cartelle, bio astan i povuen granini policajac iz Orensea, obdaren vjetinom kaligrafije, a
baka udovica iz Hara koja se nakon smrti prvog supruga udala za maloprije spomenutog po
kojem je dobio ime i na nedavno preminuli. Ako je sve to smo upravo naveli imalo vano, a
daleko od toga da u to moemo biti posve sigurni, onda je to zato da se pokae da, suprotno
onom to se obino tvrdi, krianje rasa ne dovodi nuno do poboljanja loze (Pomislite samo
koliko je tek razliitih predaka trebalo da se proizvede jedan elavi, omaleni Bask).
Javier Ortiz proveo je djetinjstvo u San Sebastianu, gradu u kojem se osjeao kao kod
kue jer se ondje i rodio. Smjesta je svoje vrijeme posvetio promatranju svega to se zbivalo
oko njega, osobito enskih grudi sad kad je mrtav moemo otkriti tu njegovu nedunu
tajnu i tako iznimnim stvarima kao to je nabrajanje peruanskih obalnih gradova koje nije
zaboravio sve do posljednjeg trenutka provedenog na ovome svijetu. Isusovci su ga pokuali
uputiti na pravi put, no vrlo rano otkrio je da je komunist. Njegova religijska karijera zavrila
je tako i prije no to je zapoela, osobito kad je s negodovanjem primijetio zanimanje koje su
neki sveenici pokazivali prema njegovim spolnim organima.
Njegov prvi uradak, objavljen u srednjokolskim novinama, bio je, zaudo, nekrolog, a to
jasno pokazuje koliko je njegov ivotni put kao novinara bio zrcalan, to je neobina injenica
koju su rijetki mogli predvidjeti, ak i da su to nekim sluajem pokuali. S petnaest godina,
umoran od nepravdi od kojih su neke i dalje bile opsesivno vezane uz enske grudi, odluio je
postati marksistom-lenjinistom. Iduih nekoliko godina esto se sluio njihovim imenima,
emu su znatno doprinijeli i neki revni lanovi Francove politike policije.
Otada se zduno posvetio plemenitoj vrsti pamfleta. Bez prestanka. Svakim danom.
Godinu za godinom. Mijenjao je mjesta boravka, ne uvijek svojom voljom ovdje vrijedi
posebno spomenuti njegove boravke u zatvoru i u progonstvu, najprije u Bordeauxu, zatim u
Parizu ali nikada nije posustao u svom neumornom zanosu politikog agitatora koji je
koliko god se to inilo apsurdnim, a doista i jest prema njegovim rijeima stekao itajui
Posmrtne spise Pickivickova kluba Charlesa Dickensa i Pustolovine, izume i mistifikacije Silvestrea
Padaroxa Pa Baroje.
Bordeaux, Pariz, Barcelona, Madrid, Bilbao, Aigiies, Santander... Proputovao je bezbroj
gradova bez prestanka piui, gdje god bio. Pisao je lanke za novine i asopise kao to su
Zutik!, Servir al Pueblo, Saida, Liberacin i Mar, i Mediterranean Magazine i ElMundo,
napisao je i jo k tomu desetak knjiga, pisao je za radio, televiziju...
Pisao je za sve i svakoga, a u trenucima oskudice radio je i na crno. No mnogo puta pisao
je i iz istog prijateljstva.
Potaknut itanjem izbora iz Readers Digesta i drugih amerikih tiskovina toliko privrenih
18
-
takvim aktivnostima, jednog dana odluio je izraunati koliko kilometara bi zauzelo sve to je
napisao u ivotu kad bi se poredalo jedno za drugim u dugaak red veliine slova od dvanaest
toaka. Rezultat je bio sljedei: taj red prostirao bi se unedogled.
I kad je rije o ljubavi (u emu bi bilo vrlo nepravedno ustvrditi da mu je manjkalo
iskustva), i ondje su se njegova iskustva pokazala zrcalnima. Znao je rei da su najbolje,
najprivrenije i najplemenitije ene s kojima je dijelio svoje dane (ne zaboravivi, meutim,
niti sve ostale) bile ona prva i ona posljednja. Iako mu je najdraa bila ona u sredini: njegova
ki Ane.
I sve to kako bi se zavrilo neim tako banalnim kao to je smrt. I to, kao to je ve
reeno, nakon kardiorespiratornog zastoja. Ako nita drugo, ostalo je ispranjeno jedno radno
mjesto. Barem neto.
Javier Ortiz, pisac i kolumnist, roen u Donostiji-San Sebastinu 24. sijenja 1948.
Preminuo je juer u Aigesu (Alicante) nakon to je napisao ovu osmrtnicu.
2. svibnja
Izbacivanje
Nadam se da se dosad ve zna tko su napadai na Vitala Moreiru. Naposljetku, tko su ti
ljudi? to ih je navelo na tako, u svakom moguem smislu, odvratan postupak? Kakve
stranake veze imaju? Najvie e nam, bez sumnje, rei odgovor na ovo posljednje pitanje.
Vitala Moreiru nazvali su izdajnikom i to je, htjeli mi to ili ne, dovoljno jasno da bismo to
uzeli kao poveznicu izmeu prezira dostojnog dogaaja tijekom prvomajske povorke i izlaska
Vitala Moreira iz komunistike partije prije dvadeset godina. U ovom trenutku svjedoimo
poznatom nedostatku iskrenosti, bilo onih koji se trebaju ispriati ili, u sluaju povrijeenih
strana, od drugih traiti ispriku. Iznenada se ini da nikoga ne zanima tko su bili napadai, ti
dostojni nasljednici onih glasovitih batinaa koji su nekada svojim batinama obavljali vanu
politiku funkciju. Ne toliko zato da bih zapodjenuo nekakvu polemiku, ve iskljuivo radi
mentalne higijene, elio bih znati kakva to organska veza postoji (ako postoji) izmeu
napadaa i stranke iji sam lan ve etrdeset godina. Jesu li i oni njezini lanovi? Ili tek
obini simpatizeri? Ako su tek simpatizeri, stranka ne moe nita uiniti, no ako su, meutim,
lanovi, moe. Na primjer, izbaciti ih. Sto na to kae generalni sekretar? Ili su moda
provokatori koji ne pripadaju ni jednoj stranci koji, oajni zbog krize, smatraju da su za sve
krivi PS
18
i nezavisni kandidat na europskim izborima
19
?... Ne smije se toliko
pojednostavljivati stvari, kako na ulici tako i u kabinetima.
Iako su ga ukljuili na listu kandidata, ovaj se dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost
nikada nee susresti u Europskom parlamentu sa svojim prijateljem Vitalom Moreirom.
Mnogi e rei da sam sam kriv za to, da je to zato to sam uvijek elio ii tamo gdje se
nije moralo birati, iako isto tako valja napomenuti da nitko nikada nije inzistirao da se
kandidiram za neku funkciju. ak ni u parlamentu nisu upoznali moje briljantne govornike
sposobnosti... Ne alim se zbog toga, imao sam vie vremena za svoje knjige, no neko
objanjenje mora postojati. Nadam se da to nije zato to i mene smatraju izdajnikom, jer se
nisam uvijek slagao s politikim odlukama moje stranke, iako sam uvijek bio njezin
disciplinirani lan. Kao, na primjer, s onom odlukom o predavanju zasebnih lista na izborima
za lisabonsku gradsku skuptinu koju emo, kako stvari stoje, predati Santani Lopesu
20
zato
to nismo bili u stanju sklopiti koaliciju na lokalnoj razini. Doe mi da kaem samo nam
Bog moe pomoi, kada to nismo u stanju sami.
18 Partido Socialista PS (Socijalistika stranka)
19 Vital Moreira predvodio je listu Socijalistike stranke na izborima za Europski parlament 2009.
20 Pedro Santana Lopes, bivi portugalski premijer, bio je nositelj liste socijaldemokratske stranke
(PSD-a a to je u Portugalu stranka desnog centra) na izborima za lisabonsku gradsku skuptinu
na kojima je pobijedila lista socijalistike stranke (PS-a) predvoena Antniom Costom.
19
4. svibnja
Benedetti
Sve nas je uplaila ta vijest: Mario Benedetti je u bolnici i u tekom je stanju. Angel
Gonzalez napustio nas je iznenada, jednog hladnog sijeanjskog jutra. Zato se toliko teko
pomiriti s time da je sada, u njegovom dalekom Montevideu, u opasnosti Benedettiev ivot.
Kako god bilo, nita ne moemo uiniti. Jesmo li trebali poslati brzojav, kao to se to nekad
inilo? Poslati poruku po nekom zajednikom prijatelju? Pomoliti se za njegovo brzo
ozdravljenje, bez obzira na to to bismo tako moda izazvali Mariev laiki bijes? Pilar je
pronala rjeenje. Tko je, zapravo, Mario Benedetti? Od svega to je u ivotu radio, to mu je
bilo najvanije? Pjesnitvo. Istrgnimo, dakle, rekla je, njegove pjesme iz nepominih stranica
i sainimo od njih oblak rijei, zvukova, glazbe (njegovih rijei, zvukova i glazbe) koji e
preletjeti Atlantik i, poput nekog zatitnikog orkestra, zalebdjeti ispred prozora njegove
bolnike sobe koji se ne smije otvarati, uljuljkati ga u san i vratiti mu osmijeh na lice kad se
probudi. Istina, mnogo toga dugujemo lijenicima, ali i svi mi ostali koji smo irom svijeta
zajedno itali njegove pjesme imali smo udjela u njegovu oporavku. Mariu Benedettiu sada je
bolje. Proitajmo stoga neku njegovu pjesmu.
5. svibnja
Kuni svetac
Uzreica kae da kuni sveci ne ine uda. Ako, meutim, Crkva jednog dana odlui
suprotno, suoit e se s potekoama pri pronalaenju dokaza i dovoljnog broja vjerodostojnih
svjedoka. Kako se ini, Nuno lvares Pereira, donedavna blaenik Djevice Marije, tijekom
ivota uinio je samo jedno udo, ali bilo je to i vie nego dovoljno da ga se uzvisi do
najvieg mjesta na oltaru kao to je to upravo uinio papa Ratzinger kojem je, izgleda, bilo
kakvo udo dovoljno. Dok je prila ribu (je li se uistinu radilo o ribi?), nekoj eni kap kipueg
maslinova ulja iknula je u oko i, osim boli, izazvala ranu ili nekakav ir zbog ega je bila u
opasnosti da izgubi oko. No tada je zazvala pomo blaenika Djevice Marije i rana se smjesta
zatvorila. Tako se barem moe naslutiti iz informacija koje je prikupilo vatikansko
povjerenstvo zadueno za provjeru biografija kandidata za nove svece. Rezultat jo jedan
portugalski svetac na nebeskom popisu. Condestavel
21
Nuno lvares Pereira bio je uvijek
jedan od kamena temeljaca obrazovanja Portugalaca, osobito u prvim godinama kolovanja
kad se kovao graanski duh i domoljubna svijest naih buduih graana. Bila su to lijepa
vremena. Nepobjedivi ratnik (sjetimo se samo Atoleirosa i Aljubarrote), ogledalo kreposti,
velianstven primjer predanosti domovini i apsolutne vjernosti svome kralju. Portugal u
kojem bi svi bili poput Nuna lvaresa izazvao bi divljenje svemira, a mi ne bismo trebali
ekati na Peto carstvo
22
koje je najavio otac Antonio Vieira ni ispunjenje proroanstva
postolara Bandarre
23
. U ivotu toga besprijekornog mladia postoji, meutim, neizbrisiva
mrlja preko koje pobono obiavamo prijei, ako ne i potpuno odvratiti pogled. Nuno lvares
Pereira bio je izrazito bogat ovjek. Zahvaljujui velikodunosti i zahvalnosti D. Joaa I. za
usluge koje mu je pruio, tijekom ivota gomilao je dobra i posjede sve dok nije posjedovao
vie zemlje od bilo kojeg viteza svoga doba ukljuujui, ma koliko se to neobinim inilo, i
samu kraljevsku kuu. Trajalo je to sve do dana kad je D. Joao I. shvatio da e, ako se tako
nastavi, uskoro izgubiti vlast nad zemljom. U dananje doba naprosto bi izvrio
eksproprijaciju, no tada se nije dosjetio nieg boljeg doli da otkupi ono to je dao, ne samo
21 Visoki plemiki naslov na portugalskom dvoru i vrhovni zapovjednik vojske.
22 Prema mitu o Petom carstvu i mistinom vjerovanju kralj D. Sebastiao (1557-1578) nije
poginuo kod Alcacer-Quibira jer mu tijelo nikada nije pronaeno na popritubitke ve e se
jednog dana vratiti s brodovljem da spasi Portugal i osnuje Quinto Imprio (Peto carstvo) koje
e zagospodariti svijetom i osigurati sveoptu sreu ovjeanstvu (Mirko Tomasovi u Fernando
Pessoa, Izabrane pjesme, cit. izd)
23 Gonalo Anes Bandarra (1500?-1556?) postolar i pjesnik, portugalski Nostradamus, proslavio
se svojim proroanskim stihovima (Trovas da Bandarra) koji su utjecali na mesijansku i
sbastijanistiku misao oca Antnia Vierie i Fernanda Pessoe.
20
Nunu lvaresu Pereiri, ve i Martimu Vasquesu da Cunhi, Joau Fernandesu Pachecu, njegovu
bratu Lobu Fernandesu, Egasu Coelhu, Joau Gomesu da Silvi i drugima. Prije no to je morao
otii u Estremoz, Nuno lvares Pereira pozvao je, kako pripovijeda Fernao Lopes
24
, neke
osobe, meu njima one koji ga u ratu sluie, ba kao i sluge i prijatelje drugih plemia, i svi
se do njega zaputie, i ree im Grof kako mu je kralj uskratio dio zemlje koje mu bijae
darovao i kako se zato s onom to mu preostade ne moe uzdravati kao to bi to njegovoj
asti dolikovalo; i zato eli otii iz kraljevstva u potragu za boljim ivotom, uvijek u slubi
Njegova Velianstva...
Nije ostvario namjere, rijeka Tejo nije se obojila krvlju, Nuno lvares Pereira nije
napustio Portugal, ali e u povijesti zauvijek ostati tajna to je mislio kad je rekao da e i u
emigraciji (gdje? zato? s kim?) biti uvijek u slubi Njegova Velianstva. Fernao Lopes
nita nam vie ne govori o tome, a mi se grozimo i same pomisli na to da bi Nunlvares
mogao otii i ponuditi svoje usluge Kastiljcima... Unato svemu, ima neto sumnjivo u
injenici da je papa najavio kanonizaciju izgovorivi njegovo ime kao to bi to uinili
panjolci, kao Nuno lvarez...
7. svibnja
Novi ovjek
Kulturoloki gledano, lake je potaknuti ljude na rat nego na mir. Tijekom povijesti
ovjeanstvo je bilo uvjereno da je rat najuinkovitiji nain razrjeenja sukoba, a vladajue
elite uvijek bi se koristile kratkim predasima mira za pripremanje buduih ratova. Nema rata,
meutim, koji nije bio objavljen u ime mira. Uvijek bi se danas rtvovali roditelji da bi sutra
njihova djeca mogla ivjeti u miru...
Govori se, pie se, svi nas uvjeravaju u to da ovjek, iako tijekom povijesti odgajan za rat,
u svome duhu nosi trajnu enju za mirom. Oni koji ele rat mnogo se puta tom enjom
koriste kao moralnom ucjenom: pa tko bi se usudio priznati da vodi rat radi rata, svi se
zaklinju u to da ele mir. Zbog toga je i dalje mogue da svakog dana, u svim krajevima
svijeta ljudi jo uvijek odlaze u ratove, ak i ako postoji mogunost da u njima budu uniteni i
njihovi vlastiti domovi.
Spominjao sam kulturu. Moda bi jasniji pojam bio kulturna revolucija, unato tome to
je svima oito koliko je rije revolucija izlizana i koliko se mnogo puta izgubila u
drutvenim projektima koji su je izobliili, utopili u proturjejima, odveli u avanture koje su
sluile interesima potpuno suprotnima njezinoj pravoj prirodi. No, unato svemu, sva ta
previranja nisu uvijek bila uzaludna. Otvorila su nove vidike, proirila obzore, iako mi se ini
da je krajnje vrijeme da shvatimo i objavimo da je jedina revolucija uistinu vrijedna tog imena
revolucija mira, i to ona koja e pretvoriti ovjeka odgojenog za rat u ovjeka odgojenog za
mir, jer mir uistinu zahtijeva odgoj. To bi bila prava, velika mentalna i stoga kulturna
revolucija ovjeanstva. 1 iz nje bi, napokon, ponikao toliko spominjan novi ovjek.
8. svibnja
Sajam
Ove godine ne idem na sajam knjiga u Lisabonu. Taj sajam nije poput onog u Frankfurtu,
Guadalajari, Meksiku, pa ak ni poput onoga u Madridu. Poseban je ne samo zato to je na
ve i zato to je smjeten na lijepom mjestu, na breuljku koji, dodue, gotovo vie da i ne
izgleda tako jer je pomahnitala urbanizacija progutala njegove obronke, no bez obzira na to u
dnu se i dalje vidi rijeka i prua se lijep pogled na pombalinski grad
25
koji je osmiljen da
24 Fernao Lopes (izmeu 1380 i 1460), najbolji srednjovekovni ljetopisac i zaetnik nove vrste
historiografije u Portugalu zasnovane na istraivanju povijesnih dokumenata.
25 A Baixa Pombalina lisabonski donji grad koji je bio potpuno uniten u razornom potresu 1755.
Obnovio ga je markiz od Pombala (1699-1782), premijer u doba vladavine Josipa I (1750-1777).
Pombal je sruio ostatke nakon potresa i odluio izgraditi sredite grada u skladu sa modernim
urbanistikim pravilima prema kojima su podignute iroke ulice koje su tvorile pravokutnu mreu.
21
bude moderan i racionalan, a to i jest. Dovoljno je proetati njegovim ulicama da se vidi kako
je razum uistinu bio koriten pri njegovu projektiranju, iako su odmah zatim doli natranjaci
kojima je bio drai mrak od svjetlosti i koji su taj razum gotovo uspjeli zatrti
26
.
Kau mi da je vrijeme lijepo i da je vrlo ivahno ove godine na sajmu, kao da se na
svijetu ne dogaaju strane stvari poput krize, siromatva, depresije. Kae se da u vrijeme
krize ljudi vie itaju, a ini se da to potvruju i raunovoe. Svia mi se pomisao da ljudi u
vrijeme krize ele saznati kako je do svega toga dolo i da se stoga okruuju knjigama kao da
su one izvori svjee vode a itatelji edni njihovih rijei.
Volim lisabonski sajam knjiga. Volim satima sjediti potpisujui primjerke knjiga ljudima
koji mi uvijek ele neto proaptati na uho. Volim podii pogled i promatrati ljude kako krue
oko paviljona, moda traei ljudsko bie koje se uvijek nalazi meu stranicama knjiga.
Volim topla poslijepodneva i svjee veeri u kojima osjeam kako mi tijelom struji nekakva
lirika, i to meni koji nisam nikakav lirik, ve samo sentimentalist.
Smatram da su knjige dobre za zdravlje, osobito ono duevno, jer zbog njih postajemo
pjesnici ili znanstvenici, one nam pomau da shvatimo zvijezde ili da ih otkrijemo u tenjama
nekih likova koji ponekih popodneva silaze sa stranica knjiga i eu meu ljudima, ljudskiji
od njih samih.
ao mi je to ove godine ne mogu biti na sajmu knjiga u Lisabonu.
11. svibnja
Muenja
Koliko znam (a znam vrlo malo), ni jedna ivotinja ne mui drugu, osobito ne onu vlastite
vrste. Tono je da kau kako maka osjea veliko zadovoljstvo muei mia koji joj je tek pao
meu kande i kojega e prodrijeti tek nakon to mu je pomno progrickala meso, ali
strunjaci za te stvari (ne znam je li rije o strunjacima za make ili za mieve) tvrde kako
maka, poput profinjenog sladokusca koji je uvijek u potrazi za restoranom od pet zvjezdica,
naprosto poboljava okus hrane vrstim i neizbjenim zagrizom u uni mjehur glodavca.
Budui da je priroda toliko raznolika i raznovrsna, sve je mogue. Nasuprot onom to se
obino smatra, mnogo manje raznovrsna je ljudska priroda. ovjek je muio u prolosti, mui
danas i, nemojmo nimalo sumnjati u to, muit e dok je svijeta i vijeka, poevi sa
ivotinjama, bez obzira na to jesu li domae ili nisu, i zavrivi s vlastitom vrstom, u ijoj
patnji pronalazi osobito zadovoljstvo.
Za one koji i dalje, pogleda uprtog u nebesa, ustraju na postojanju neega to se usuuju
nazivati ljudskom dobrotom, pouka je bila muna i moe ih stajati nekih od njihovih najdraih
iluzija. Javnost je upravo saznala o jednom od najstranijih sluajeva muenja koje moemo
zamisliti. Muitelj je brat emira Abu Dhabia i predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata,
velike izvoznice nafte i jedne od najbogatijih zemalja svijeta. Nesretna rtva neki je afganski
trgovac optuen da je izgubio tovar itarica vrijedan 4000 eura koji je eik Al Nayan (to je
ime te ivotinje) kupio.
Ono to se dogodilo moe se ukratko ispriati u nekoliko rijei, iako bi za cijelu priu
trebala prilino debela knjiga. Na snimci od 45 minuta vidi se ovjek u bijeloj galabiji kako
tue rtvu po testisima elektrinom ipkom poput onih koje se koriste za podbadanje stoke da
bi mu je zatim gurnuo u anus. Nakon toga mu je na testise ispraznio sadraj upaljaa, zapalio
vatru te zatim sipao sol na otvorenu ranu. Da sve bude jo gore, nekoliko puta je nesretnika
pregazio nekim terenskim vozilom. Na snimci se jasno uje zvuk lomljenja kostiju. Kao to se
vidi, rije je o jo jednom poglavlju u prii o neizmjernoj ljudskoj okrutnosti.
Sve e to vrlo loe zavriti ne bude li se Alah brinuo o svojima. Ve imamo Bibliju kao
prirunik za savrenog kriminalca, sada je red na Kuranu iz kojeg eik Al Nayan ita svakoga
dana.
26 Pombal je uveo mnoge ekonomske, obrazovne i drutvene reforme u prosvetiteljskom duhu
(izmeu ostalog ukinuvi i Isusovaki red), ali ih je nasljednica Josipa I na portugalskom tronu Maria I
ukinula, oduzela mu sve ovlasti i poslala u progonstvo na njegovo imanje.
22
12. svibnja
Hrabrost
Patricia Kolesnicov je novinarka i Argentinka, po mom miljenju, vie novinarka no
Argentinka, no to je tek sitan knjievni trik, staviti zanimanje prije nacionalnosti, kao da bi se
tako jedan svijet mogao zamijeniti drugim. Prije nekoliko godina pojavio joj se rak na dojci s
kojim se suoila takvom hrabrou za kakvu su sposobne samo ene. Ne kaem to zato da bih
ispao simpatian ili stekao naklonost druge polovice ovjeanstva. Kaem to naprosto zato to
to i mislim: suoene s boli i patnjom, ene su mnogo hrabrije od nas mukaraca. Dijete koje
plae u naletu samosaaljenja nakon to je ogreblo koljeno nastavlja ivjeti u mukarcu i
mnogo godina nakon to se to dogodi i s godinama se sve vie osjea njegova nazonost.
ena mu stavlja prikladnu dudu u usta i, ako ga ba ne uspijeva posve uutkati, barem utiava
njegove alopojke inei ih razmjerno podnoljivima tuim osjetljivim uima. Mukarac koji
pati trai pozornost, dok je ena izbjegava.
Pobijedivi rak, Patricia je napisala knjigu koju je naslovila Biografija mog raka. Nije mi se
svidio taj naslov i to sam joj i rekao, ali ona se nije osvrtala na moje zamjerke.
U knjizi (koju je u Portugalu objavio nakladnik Caminho), bez ikakva dodvoravanja
itatelju, ocrtala je svoj teki put u borbi protiv bolesti, a osim toga, moemo to spomenuti u
prilog onima koji tvrde da postoji posebna, idovska vrsta humora (Patricia je, naime,
idovka), pria, koja bi u nekim drugim rukama zvuala teko, tjeskobno, pa i zastraujue,
izaziva esto sudioniki osmijeh na naem licu, a esto se ne moemo suspregnuti da ak i
prasnemo u smijeh. Proitavi knjigu, itatelj e shvatiti daje Patricia Kolesnicov pravi
majstor paradoksa i crnog humora.
Patricia je upravo vratila prava na svoje djelo i odluila ga je staviti na internet na
koritenje, uivanje i pouku svim itateljima. Proitajte ga i zahvalite joj. A kad smo ve kod
toga, moete zahvaliti i meni, njezinu prijatelju, na ovim rijeima koje joj, iako istinite, ne
mogu odati ni trun onoga priznanja koje zasluuje, ali koje e drugi njezini itatelji
umnogostruiti svojim potovanjem i divljenjem. Sve je to zavrijedila svojom hrabrou.
13. svibnja
Korupcija na engleski nain
itam i ne vjerujem. ovjek dobije volju da organizira humanitarnu akciju u kojoj bi se
za zastupnike engleskog parlamenta, kako laburiste tako i konzervativce, skupilo neto sitnia,
tako da bi do kraja mjeseca uspjeli izdrati s nekoliko funta u depu. Doe mi da uzviknem:
Gdje si sada, o veliko Britansko carstvo? Jo donedavna gospodari polovice svijeta, sada
jo samo nedostaje da izau na ulicu, isprue ruku i prepuste se samilosti glasaa. Ne bi se
reklo da gladuju. Prema onome to se pomalo zna, nema vijesti da se neki zastupnik ili
zastupnica onesvijestio od gladi tijekom rasprave. Ne, nije jo dolo do toga. Ali to rei o
zastupnici Cheryl Gillan koja je dravi predoila raun za dvije limenke psee hrane u
vrijednosti od 87 centi? Ili o zastupniku Davidu Willettsu kojem je elektriar u njegovu domu
zamijenio dvadeset pet arulja na raun drave? Ili o Alanu Duncanu, koji je preuredio vrt na
troak poreznih obveznika? I tako bismo mogli nabrajati do prekosutra.
Skandal u Velikoj Britaniji dosegao je takve razmjere da se premijer Gordon Brown
osjetio obveznim ispriati u ime politike klase cijele zemlje, ukljuujui sve stranke, zbog
sramotnog kaljanja ugleda politiara koji su javni novac zloupotrebljavali za plaanje svojih
zastupnikih trokova. Doista, trebalo bi uiniti neto da se stavi toka na i te sramotne
prie u kojoj ne nedostaje elemenata farse. Sto se mene tie, ja predlaem da se unajmi neki
novi Robin Hood koji bi uzeo od siromanih i pobrinuo se da narodnim zastupnicima ne
uzmanjka novca za sitne trokove. Ti trokovi ponekad i nisu bili toliko sitni, kao u sluaju
Davida Camerona, voe konzervativaca, koji je na raun drave izgradio svoj drugi dom u
vrijednosti od 92 000 eura. Vjerujte mi, rjeenje je na vidiku. Robinu Hoodu ne manjka
iskustva, a zasad jo nitko nije doveo u pitanje njegov ugled.
23
14. svibnja
Sofa Gandarias
Na pitanje puno tjeskobe, ali i jeftine retorike, koje je papa uputio u Auschvvitzu na
iznenaenje i sablazan vjernika: Gdje je bio Bog?, velika izloba Sofie Gandarias odgovara
jednostavno: Bog nije ovdje. Oito je da Bog nije itao Kafku a, kako se ini, nije ni
Ratzinger. Nisu itali ak ni Prima Levia koji je blii naem vremenu i koji se u opisivanju
uasa nikada nije sluio alegorijama. Dopustite mi da budem toliko smion, pa da pozovem
papu da irom otvorenih oiju pogleda izlobu te pozorno poslua objanjenja koja e mu dati
jedna umjetnica koja, poznavajui duboko umjetnost kojom se bavi, zna mnogo i o svijetu i o
ivotu koji su za sebe ondje stvorili, kako oni koji vjeruju tako i oni koji ne vjeruju, kako oni
koji se nadaju tako i oni koji oajavaju, kako oni koji su izgradili Auschwitz tako i oni koji se
pitaju gdje je bio Bog. Bilo bi bolje da se zapitamo gdje smo to mi, kakva nam to neizljeiva
bolest ne doputa da stvorimo drugaiji nain ivota, ako to netko eli, ak i s bogovima, ali
bez obveze da u njih vjerujemo. Jedina istinska sloboda ljudskoga bia je sloboda duha, duha
nezagaenog iracionalnim vjerovanjima i praznovjerjem koje ponekad moe biti i poetino,
ali koje izobliuje percepciju stvarnosti i vrijea elementarni zdravi razum.
Ve godinama pratim rad Sofe Gandarias. Zapanjuje me njezina sposobnost stvaranja,
snaga njezina umjetnikog poriva, vjetina kojom prenosi na platno slike svoga unutarnjeg
svijeta, gotovo organski odnos koji odrava s bojom i crteom. Djela Sofie Gandarias satkana
su od sjeanja. Njezinih sjeanja, prije svega, na sve to je proivjela, nauila i usvojila, ali i
sjeanja drugih kao to su Kafka, Primo Levi, Roa Bastos, Borges, Rilke, Brecht, Hannah
Arendt i mnogi drugi koji su toliko duboko zavirili u bunar.
Biljeka: Tekst napisan za izlobu Sofie Gandarias Kafka vizionar koja e se moi
razgledati u berlinskoj galeriji Haus amKleistpark, poevi od 28. ovog mjeseca.
15. svibnja
Do kada?
Prije dvije tisue petsto godina, koji dan ili sat vie ili manje, dobri Ciceron je, u Senatu
ili moda na forumu, ogoreno prosvjedovao: Do kada e, o Katilina, zloupotrebljavati nau
strpljivost? Mnogo puta postavio je to pitanje podmuklom urotniku koji ga je elio ubiti i
prisvojiti vlast na koju nije imao pravo. Povijest je toliko dareljiva, toliko velikoduna da ne
samo da nam putem prolih dogaaja daje izvrsne pouke o tome kako bi trebalo vladati
dravom u sadanjosti ve nam u naslijee ostavlja i neke reenice koje, iz ovog ili onog
razloga, ostaju ukorijenjene u sjeanju naroda. Ova koju sam gore naveo, svjea i uzbudljiva
kao da ju je netko upravo izgovorio, bez sumnje je jedna od takvih. Ciceron je bio veliki
govornik, veoma daroviti tribun, ali zanimljivo je primijetiti kako se u ovom sluaju odluio
posluiti pitanjem toliko obinim da je vrlo lako moglo izai iz usta majke koja grdi
nestanoga sina. S velikom razlikom da je taj sin Rima, Katilina, bio lupe najgore vrste, bilo
kao ovjek bilo kao politiar.
Italija je zemlja zapanjujue povijesti koja je dala nepregledan niz genija bilo da je rije o
slikarima, kiparima ili arhitektima, glazbenicima ili filozofima, piscima ili pjesnicima, obrtnicima ili
umjetnicima, niz velianstvenih ljudi koji predstavljaju najbolje od onoga to je ovjeanstvo
zamislilo, matalo, uinilo. Nije im manjkalo ni Katilina manjeg ili veeg kalibra, ali od toga
nije izuzeta ni jedna zemlja, poast je to koja nikoga ne zaobilazi. Dananji Katilina u Italiji
zove se Berlusconi. Ne mora prisvajati vlast jer je ve ima, a ima i dovoljno novca kojim
moe kupiti sve potrebne sudionike, ukljuujui suce, zastupnike i senatore. Ostvario je udo
podijelivi stanovnitvo Italije u dva tabora: na one koji bi eljeli biti poput njega i na one koji
to ve jesu. Sada je pokrenuo postupak za donoenje krajnje diskrecijskih zakona protiv ilegalnog
useljenitva, dopustio je da ophodnje graana surauju s policijom u fizikoj represiji prema
useljenicima bez dokumenata i, uza sve to, zabranio je da djeca useljenika budu upisana u
matine knjige. Ni onaj drugi Katilina, rimski, ne bi se posramio takvih postupaka.
24
Maloprije sam rekao kako je Italija zemlja zapanjujue povijesti. Ono to mene zapanjuje
jest da se odande nije zauo ni jedan glas (barem koliko ja znam) koji bi, lagano
parafrazirajui Ciceronove rijei, upitao: Do kada e, o Berlusconi, zloupotrebljavati nae
strpljenje? Neka pokuaju, moda uspije i moda nas Italija, iz ovog ili onog razloga,
ponovo uspije zapanjiti.
18.svibnja
Charlie
Prije neke veeri gledao sam na televiziji neke stare Chaplinove filmove, tonije,
nekoliko kraih koji se zbivaju u rovovima za vrijeme Prvog svjetskog rata i jedan dui pod
naslovom Hodoasnik u kojem se, dodue manje sretno no u drugim njegovim filmovima,
ponavlja zaplet u kojem neduni Chaplin bjei pred policijom. Nisam se nijednom nasmijao.
Zauen samim sobom, kao da sam time prekrio neki sveani zavjet, pokuao sam se sjetiti,
koliko god je to mogue nakon osamdeset godina, to me to u Charlievim filmovima tjeralo
na smijeh dok sam ih sa est ili sedam godina gledao u nekom od dva lisabonska kina u koja
sam u to vrijeme zalazio. Nisam se mogao sjetiti nieg osobitog. Moji idoli u to vrijeme bili
su danski komiari Pat i Patachon koji su za mene predstavljali istinske majstore komedije.
Nastavio sam razmiljati prelazei prstima po gumbima, uvijek postojanim savjetnicima jer u
naelu nikad nikamo ne odlaze niti mijenjaju miljenje, i stigao do neoekivana zakljuka
kako Chaplin, naposljetku, nije bio komiar, ve tragiar. Pogledajte samo koliko tuge i
melankolije ima u njegovim filmovima. I sama ta aplinovska maska kontrast crne i bijele
boje, koa bijela poput krea, a obrve, brk i oi poput mrlja katrana ni u emu ne odudara
od klasinih prikaza traginog glumca. I ne samo to. Chaplinov osmijeh nije sretan, tovie,
usuujem se ustvrditi, i to znajui u to se uputam, da je tako uznemirujui da bi bolje
pristajao Drakulinu licu. Da sam ena, pobjegao bih glavom bez obzira od mukarca koji bi
mi se tako nasmijeio. Njegovi preveliki, prepravilni, prebijeli sjekutii zastraujui su.
Njegove vrsto stisnute usne gotovo da tvore grimasu. Unaprijed znam koliko e se malo vas
sloiti sa mnom. Stvar je u ovome: im je jednom odlueno da je Chaplin komiar, nitko ga
ponovo nije pogledao u lice. Vjerujte mi na rije. Pogledajte njegovo lice bez predrasuda,
promotrite jednu po jednu njegovu crtu, zaboravite na trenutak ples njegovih noica i recite
mi to vidite. Da je mogao, Chaplin bi od svakog svog filma napravio tragediju.
19.svibnja
Pjesnici i pjesnitvo
Ne dogaa se svima, nee trajati zauvijek, ali ponekad se dogodi ono o emu svjedoimo
posljednjih dana: kada umre pjesnik, po cijelom svijetu iznenada se poinju javljati njegovi
sljedbenici, kao to su to u ovom sluaju itatelji pjesnitva Maria Benedettia kojima treba
pjesma koja e izraziti njihovu tugu, a moda ih i potaknuti da se prisjete prolosti u kojoj je
pjesnitvo imalo trajno mjesto, dok je danas ekonomija ta koja nam nou ne doputa da
zaspimo. Tako smo postali svjedoci stvaranja prometa pjesnitvom, to je vjerojatno zapanjilo
sve slubene statistiare jer su s jednog kontinenta na drugi iznenada poele stizati neobine
poruke, u originalnom stilu i tek u nekoliko redaka, koje govore mnogo vie od toga no to bi
se na prvi pogled dalo zakljuiti. Deifranti kodova imaju pune ruke posla: previe je
zagonetaka za protumaiti, previe zagrljaja i previe glazbe koja prati osjeaje, a i njih je
takoer previe. Svijet nee dugo izdrati takav emocionalni intenzitet, ali bez pjesnitva koje
se danas tako izraava ni mi ne bismo mogli biti ljudi u punom smislu te rijei. Evo to se
dogodilo: u Montevideu je umro Mario Benedetti i svijet je postao premalen da udomi
osjeaje svih ljudi. Iznenada su se otvorile njegove knjige i iz njih su potekli stihovi
stihovi rastanka, borbeni i ljubavni stihovi teme koje su prevladavale u Benedettievu
ivotu zajedno s domovinom, prijateljima, nogometom i nekoliko barova u kojima bi za dugih
noi ponekad i previe zavirio u aicu.
Umro je Benedetti, pjesnik koji je znao kako e nas potaknuti da proivimo nae
25
najintimnije trenutke i iz sebe izbacimo svoj ne toliko skriveni bijes. Ako smo s njegovim
pjesmama na usnama izlazili na ulicu jedni uz druge bili smo vie od pukog zbroja osoba
ako smo, itajui, na primjer, Geografije, nauili voljeti jednu malu zemlju na velikom
kontinentu, danas, sudei po pismima koja stiu u Fondaciju, vratili su se ti trenuci ljubavi
koji su dali smisao prolom, a tko zna, moda i ovom sadanjem vremenu. I to dugujemo
Benedettiu, pjesniku koji nam je u nasljee ostavio svoj izuzetni ivot.
Nije tono da je cijeli svijet otkriven. Svijet je vie od vlastite geografije, od svih tih
dolina i planina, rijeka i jezera, od svih tih ravni i oceana, gradova i ulica, od svih tih pustinja
koje promatraju kako prolazi vrijeme, ono isto vrijeme koje gleda sve nas kako prolazimo.
Svijet je takoer ljudski glas, to udo rijei koje se ponavlja iz dana u dan, zvonka struja to
putuje zrakom. Za mnoge od tih glasova ini se kao da pjevaju, no malo ih je koji to uistinu
ine. Kad sam prvi puta uo Taniu Libertad, preda mnom su se otkrile emocionalne visine u
koje nas moe odvesti samo goli glas, sam pred svijetom, bez ikakva glazbala koje bi ga
pratilo. Tania je pjevala a capella "La Palomu Rafaela Albertia, a svaka njezina nota milovala
je strune mojih osjeaja na putu prema prosvijetljenju.
Sada Tania Libertad pjeva Maria Benedettia, tog velikog pjesnika kojem bi takoer dobro
pristajalo ime Mario Libertad...
Dva glasa duboke ljudskosti, spojena glazbom pjesnitva i pjesnitvom glazbe. Njemu
pripadaju rijei, a njoj glas.
Dok ih sluamo, blie smo svijetu, blie smo slobodi, blie smo nama samima.
Biljeka: Tekst uz glazbeni disk Tanie Libertad, Ese parentesis la vida.
20.svibnja
San
Nikada nisam upoznao dotinu osobu, nikada s njome nisam razgovarao. Taj ovjek nije,
niti je ikada bio, bilo izravno bilo neizravno, povezan s bilo kakvim mojim interesom i,
ukratko, bez obzira na to koliko sam puta tijekom godina uo ili proitao njegovo ime, nemam
pojma niti je li jo uvijek iv ili nije. Osoba o kojoj govorim portugalski je nakladnik
Domingos Barreira koji me je prole noi posjetio u snovima. Zapravo, nisam ga vidio, a i da
jesam, ne znam koje bih mu lice dodijelio. Stupio je u kontakt sa mnom preko svoje tajnice koja mi
je prenijela njegovu poruku da se eli sastati sa mnom kako bismo porazgovarali o zajednikoj
prolosti. Na kakvu je to zajedniku prolost mislio nikada nisam saznao jer, iako je zakazao
sastanak za idui vikend, u poruci nije spomenuo mjesto, a zatim sam se probudio i tajnica je nestala.
Neka sada dou ueni lijenici objasniti mi to znai taj san za koji nema nekog oitog
razloga ili pobude. Osim ako ne prihvate jednu moju ideju, prije bih rekao uvjerenje, a to je da
mi je bolest, koja me prije neto vie od godine dana gotovo odnijela, pomalo pomutila um,
ispremijeala sjeanja i presloila ih onako kako se to njoj svia, pa se moda moe ustvrditi
kako je ona odgovorna za taj neobini san. Naalost, pitanje Zato? zauvijek e ostati bez
odgovora. Sto se moe, ne moe se imati sve, a spomenuti ueni lijenici sigurno imaju
drugog posla nego itati ovo to sam ovdje napisao.
21.svibnja
Mito
Zakleo sam se samome sebi da u dogledno vrijeme vie neu pisati o tom liku, ali snaga
injenica jo jednom se pokazala jaom od moje volje. Ovaj put nije rije o kraljicama
ljepote, manekenkama ili plesaicama koje je, uprijevi u njih prst (ili prste) izabrao u
Europski parlament, pa ni o nakitu kao daru za djevojke tek izale iz puberteta koje
talijanskog premijera zovu papi, pojam za koji nisam posve siguran to znai (nije mi jaa
strana talijanski koji govore ondanje Lolite), ali koji nam i bez toga ve govori mnogo.
Takoer nije rije o toliko spominjanoj rastavi za koju osobno sumnjam da e se ostvariti, jer
s obje strane postoje materijalni interesi koji imaju svoju specifinu teinu i postoji velika
26
vjerojatnost da ta komedija (ako je o komediji rije) zavri pomirenjem i s mnogo sati
televizijskog programa. Ono to me prenulo iz mog relativnog mira kad je rije o padroneu
Berlusconiu presuda je milanskog suda koji je britanskog odvjetnika Davida Millsa osudio na
etiri i pol godine zatvora zbog korupcije tijekom sudskog procesa. U presudi se kae kako je
Berlusc (tako pie, pa u tako i ostaviti) 1997. podmitio spomenutog odvjetnika (s ni vie ni
manje no) sa 600.000 dolara kako bi dotini lano posvjedoio pomogavi Berlusconiu i
grupi Fininvest da izbjegnu osudu. Berluscova reakcija bila je tipina: Radi se o potpuno
skandaloznoj presudi koja nema nikakve veze sa stvarnou. I jo: Postoji albeni postupak
pred drugim sucem i ja sam potpuno miran. Obratite pozornost na spominjanje drugog
suca koje je, bar to ja tako shvaam, tek nagovjetaj onoga to sam se ja usudio protumaiti
ovako: Pred drugim sucem kojega u pokuati podmititi. A ja u dodati: kao to je podmitio
i ostale prije ovoga.
Volio bih pomisliti da se blii Berluscov kraj. Ali za to je potrebno da talijansko birako
tijelo izae iz apatije, bilo nenamjerne bilo sudionike, i izgovori Ciceronovu reenicu koje
sam se sjetio prije nekoliko dana. Neka ve jednom kau i neka se uje u cijelom svijetu:
Dosta si nas varao, Berlusc, vrata su ondje, nestani. A kad bi to bila zatvorska vrata, mogli
bismo tek tada rei da je pravda zadovoljena. Napokon.
22.svibnja
Mayores
27
Na portugalskom bismo rekli ljudi u godinama. I u jednom i u drugom sluaju radi se o
eufemizmu kako bi se izbjegla neugodna rije starci koja bi se mogla i morala shvatiti kao
dokaz vitalnosti (ivio sam i jo sam iv), a koja se ljudima tree dobi preesto baca u lice
poput svojevrsne moralne diskvalifikacije. Pa ipak, bar u mojoj domovini, koristio se (tko zna
koristi li se jo uvijek) neopoziv, odrjeit odgovor koji bi takvom sugovorniku zatvorio usta:
Stare su krpe, a ne ja, odgovarali bi starci u moje vrijeme onome tko bi ih se usudio nazvati
starima i nastavljali svojim poslom ne obraajui vie pozornost na glasove svijeta. Bili su stari,
naravno, ali ne i beskorisni, znali su zaiti svoju cipelu kad bi se poderala ili povui brazdu plugom.
ivot je tada imao jednu veliku manu: bio je teak. I imao je jednu vrlinu: bio je jednostavan.
Danas je ivot i dalje teak, ali vie nije jednostavan.
Moda se upravo iz te spoznaje, oblikovane ovako ili nekako drugaije, rodila zamisao o
osnivanju sveuilita za treu dob u Castilli-La Manchi pod nazivom Universidad para Mayores, a ja
imam ast biti pokrovitelj te ustanove. to bi trebali oni za koje je trea dob znaila da su
morali prestati raditi? A oni za koje je znaila da se mogu baviti svime onime za to dotad nisu imali
vremena? Odgovor na ta pitanja stigao je brzo: osnovati sveuilite za narataj sjedokosih
ljudi naborana lica, mjesto na kojem bi mogli uiti i otkrivati dotad skrivene ili neistraene
svjetove. Svaka od tih osoba, ena ili mukarac, otvarajui knjigu ili odgovarajui na neko
pitanje na ispitu, moe rei: Nisam se predala. U tom trenutku kao da im lice obasjava neka
aura mladosti, kao da su, barem u duhu, sjeli kraj svojih unuka ili su to moda njihovi
unuci doli sjesti kraj njih. Znanje spaja ljude s njima samima i sa svim ostalim ljudima na svijetu.
Svaka dob dobra je za uenje. Mnogo od onoga to znam nauio sam u zrelim godinama i
danas, s osamdeset est godina, i dalje imam jednaku glad za uenjem. Ne polazim
Universidadepara Majores Castilla-La Mancha (no jednoga dana u ga svakako posjetiti), ali
dijelim radost, rekao bih, ak i sreu, s onima koji ondje studiraju, onima kojima upuujem
ove jednostavne rijei: dragi kolege.
25.svibnja
Pria o jednom cvijetu
Tamo negdje poetkom sedamdesetih, kad sam bio jo gotovo na poetku svoje knjievne
karijere, jedan lisabonski nakladnik doao je na neobinu zamisao da me zamoli da napiem
priu za djecu. Nisam bio nimalo siguran mogu li dostojno izvriti zadau pa sam u priu o
27 Vremeni ljudi (p.)
27
cvijetu koji je umirao bez kapi vode uvrstio pripovjedaa koji se ispriao zato to ne zna pisati
prie za male itatelje koje je zatim diplomatski zamolio daje vlastitim rijeima preprave
onako kako se to njima svia. Sini jedne moje prijateljice, kojem sam se usudio pokloniti
knjigu, bez milosti je potvrdio moje sumnje: Doista, rekao je majci, ne zna pisati prie za
djecu. Stoiki sam podnio udarac i vie nisam mislio na taj neuspjeli pokuaj da se pridruim
brai Grimm u raju pisaca za djecu. Prolazilo je vrijeme, napisao sam druge knjige koje su
imale vie uspjeha, a onda me jednoga dana nazvao moj nakladnik Zeferino Coelho da me
obavijesti kako razmilja o ponovnom izdavanju moje prie za djecu. Rekao sam mu kako je
vjerojatno rije o nekakvoj zabuni jer nikada nisam napisao nita za djecu. U meuvremenu
sam bio potpuno zaboravio na onu nesretnu epizodu. Tako je poeo drugi ivot Najveeg
cvijeta na svijetu, no sada uz pomo prekrasnih kolaa koje je Joao Caetano izradio za novo
izdanje i koji su bez ikakve dvojbe pridonijeli njezinu uspjehu. Tisue novih pria (da, tisue,
ne pretjerujem) nastalo je posljednjih godina u osnovnim kolama u Portugalu, panjolskoj i
irom svijeta, tisue inaica u kojima su tisue djece pokazale svoje stvaralake sposobnosti, i
to ne samo kao malih pripovjedaa ve i kao ilustratora poetnika. Naposljetku, sin moje
prijateljice nije imao pravo, jednostavna i jasna pria pronala je put do svojih itatelja. Ali,
nije stalo samo na tome. Prije nekoliko godina Juan Pablo Etcheverry i Chelo Loureiro koji
ive u Galiciji i bave se filmom zamolili su me za doputenje da od moga Cvijeta naprave
animirani film za koji je Emilio Aragon ve bio skladao lijepu glazbu. Zamisao mi se uinila
zanimljivom, dao sam im doputenje i, nakon nekog vremena, nepotrebno je spominjati sve
muke i uloen trud, film je napokon doivio premijeru. I ja se u njemu pojavljujem, u eiru i
mlai od svoje trenutane dobi. Rije je o petnaest minuta izvrsne animacije kojoj je publika
pljeskala u kino-dvoranama i na festivalima irom svijeta, izmeu ostalog, u Japanu i na
Aljaski. Film je upravo dobio nagradu na Festivalu ekolokog filma na Tenerifima koji je,
nasreu, obnovljen nakon prinudne stanke od nekoliko godina. Chelo nas je posjetio i donio
nagradu, skulpturu biljke koja izgleda kao da se eli uspeti do sunca i koja e, najvjerojatnije,
pronai svoj novi dom u Casa dos Bicos
28
u Lisabonu kako bi pokazala da je sve na ovome
svijetu povezano: san, stvaranje, djelo. A upravo je djelo ono to nas najbolje odreuje.
26.svibnja
Oruje
Trgovina orujem, zahvaljujui veoj ili manjoj fleksibilnosti nacionalnih zakona u
svakoj pojedinoj dravi ili, naprosto, zbog bezonog krijumarenja, nije u krizi. Kad govorim
o krizi, mislim na onu o kojoj se u posljednje vrijeme toliko govori, zbog koje se toliko pati i
koja je na putu da tjelesno i moralno uniti veliki dio stanovnitva ovog planeta. No ini se da
su neki od nje ipak izuzeti. Nezaposleni irom svijeta broje se u milijunima, svakoga dana
tisue tvrtki zatvara svoja vrata, ali nemamo informacije o tome da je ijedan radnik koji radi u
tvornici oruja otputen. Imati posao u tvornici oruja znai biti osiguran do kraja ivota. Svi
znamo da je svrha takve proizvodnje naoruati vojske, nadopuniti novim i jo smrtonosnijim
(jer o tome je rije) orujem stare arsenale koji su nekada sluili svrsi, no sada vie ne mogu
zadovoljiti zahtjeve modernog ivota. Vladama zemalja izvoznica oruja trebalo bi stoga biti
oigledno da bi trebale provoditi strogi nadzor nad proizvodnjom i prodajom oruja. No neke,
naprosto, nije briga, dok druge okreu glavu ustranu. Govorim o vladama jer je teko
vjerovati da, po uzoru na vie ili manje tajna industrijska postrojenja koja opskrbljuju
trgovinu drogom, na svijetu ne postoje i tajne tvornice oruja. Prema tome, ne postoji pitolj
ija proizvodnja, da tako kaemo, nije preutno odobrena slubenim, pa makar i nevidljivim
peatom. Kad se za kontinent poput onog junoamerikog, na primjer, procjenjuje da na
njemu ima vie od osamdeset milijuna komada oruja, nemogue je ne pomisliti na loe
prikriveno sudionitvo vlada kako pri uvozu tako i pri izvozu oruja. Kada se krivnja za takvu
situaciju prebacuje na krijumarenje velikih razmjera, obino se zaboravlja da je uvjet sine qua
non da bi se neto krijumarilo da to neto i postoji. Neto ega nema ne moe se ni krijumariti.
28 Kua renesansnog proelja u lisabonskoj etvrti Alfarna u kojoj je od 2008. smjetena Fondacija
J os Saramago
28
Cijeli ivot proveo sam u nadi da u jednoga dana vidjeti opi trajk u tvornicama oruja.
Uzalud sam ekao, takvo udo nije se dogodilo, niti e se dogoditi. Ta moja jadna nada da e
ovjeanstvo krenuti drugaijim putem, promijeniti pravac, odabrati drugaiju sudbinu nije se
ostvarila.
27.svibnja
Glazba
Juer je bilo oruje, danas su glazbene note. Oito je da napredujemo. Zamisao je, ako se
ne varam, potekla iz Fondacije Calouste Gulbenkiana kojoj su se pridruili opina Amadora i
Dravni konzervatorij. Sastoji se u tome da se skupe djeca iz najsiromanijih etvrti te da ih
se poui glazbi i sviranju nekog glazbala. Nije rije o niemu originalnom, dovoljno je
prisjetiti se nedavnog primjera orkestra mladih iz Venezuele koji se proslavio u cijelome
svijetu, ali kad ve oponaamo tue ideje, bolje je da to onda budu dobre, a ne loe ili tetne
za nau mlade, a ova bi vrijedila zlata samo kad bi se teina jedne zamisli tako bogate
sadrajem mogla izmjeriti na vagi. Upravo sam pogledao snimku na kojoj nekolicina djece,
uglavnom crnaca i crnkinja, svira na glazbalima o kojima jo do nedavna nisu mogli ni
sanjati, a kamoli da e ih drati u rukama, sluei se gudalima i pistonima za mene
zapanjujuom lakoom, jer mi se u sjeanje neizbjeno vratilo ono kratko razdoblje koje sam
proveo u Glazbenoj akademiji za amatere gdje nisam stigao dalje od nekoliko tonova
promucanih tijekom solfea i nespretnog spoticanja prstima po klavijaturi. Glazba naprosto
nije bila moja budunost. ak i ako se dogodi da ni jedno od te djece ne pronae svoju
budunost u glazbi, siguran sam da nikada nee zaboraviti sate koje su proveli u dvorani za
probe ili put kojim su onamo stigli nosei svaki svoje glazbalo u kutiji, flautisti najlake jer su
kutije bile najmanje, violinisti jo se nekako snalazei, a violonelisti uz najvie potekoa.
Njihova ozbiljna lica, ak i kad bi im se usne razvukle u osmijeh, zrelost kojom bi odgovarali
na pitanja potvrdili su jednu moju staru pretpostavku, a to je da je srea vrlo ozbiljna stvar.
Duboko usredotoeni i zadubljeni u glazbu, vjebali su dijelove Beethovenove Devete
simfonije. Vjerujem da e se oni koji budu itali ove stranice sloiti sa mnom kako je lijepo
tako poeti ivot.
28.svibnja
iste ruke?
Baltasar Garzn jedna je od najutjecajnijih osoba koje je proizvelo panjolsko drutvo u
drugoj polovici XX. stoljea. Sucu Garznu dugujemo neke od najsvjetlijih demokratskih
trenutaka koje poznajemo: suenje generalu Pinochetu i istragu protiv ratnih zloina Francova
reima.
U ovom drugom sluaju, Garzn je smatrao da su Franco i etrdeset etiri pripadnika
njegove Falange poinili zloine protiv visokih dravnih institucija i da su krivi za
nezakonito pritvaranje i nestanak osoba te zloine protiv ovjenosti. Ta istraga toliko je
ogorila Francove pristae, kojih jo uvijek ima u panjolskoj, da su protiv Garzna pokrenuli
postupak radi povrede slubene dunosti zato to je, tvrdili su, pokrenuo istragu znajui da su
odgovorni za ta djela mrtvi. Tu inicijativu potpisuje izvjesni Bernard, nekadanji predsjednik
ultradesniarske skupine po imenu Fuerza Nueva, nekad vrlo aktivne u progonu Francovih
protivnika, i sadanji predsjednik sindikalne udruge koja se cinino naziva zatitnicom
pravne drave i koja je svoje ime, iste ruke, preuzela od nezaboravne talijanske akcije protiv
kriminala.
to je, dakle, uinio Baltasar Garzn? Ako stavimo ustranu sudske spletke i zavrzlame,
ako stavimo ustranu bijes, koji nije samo politiki, a koji Francovi pristae osjeaju protiv
svega to drutvo poduzima da bi se oistilo od diktature, u njegovu postupku vidimo pokuaj
da se na sudovima uspostavi praksa zdravoga razuma. Rije je o hrabrom sucu koji, umjesto
da se pokrije zakonima kako bi opravdao tiinu i zatakavanje, trai sve mogunosti koje mu
prua zakon kako bi omoguio da se rtvama rata i Francova reima priznaju prava, osobito
29
ono na sjeanje. Garzn je shvatio kako imaju pravo dobiti tijela baena u zajednike
grobnice ili saznati kamo su odvedena djeca koja su tada bila nasilno razdvojena od obitelji i
zato je otvorio proces koji se zatim nastavio i pred drugim sudovima. Stoga se njemu, kao
zaetniku, ne oprata. Ono to je uasno i teko razumljivo jest da su Francovi pristae
pronali razumijevanje na Vrhovnom sudu panjolske pred kojim e Garzn morati braniti
svoje antifrankovske stavove. Vrhovni sud zakljuio je ne ocjenjujui i nipoto ne
prejudicirajui ono to e slijediti, kako ne postoje nikakvi uvjeti za odbacivanje postupka,
davi time do znanja kako smatra da mogunost povrede slubene dunosti uope nije
apsurdna ili nerazumna. Reklo je to pet sudaca Vrhovnog suda. Ostaje nam da vidimo to e
rei panjolsko drutvo, uvijek strastveno u obrani pravednih ciljeva. Hoe li utke dopustiti
da Fuerza Nueva, pardon, iste ruke, zloupotrebljava zakon? Hoe li bez prosvjeda dopustiti
da se pravna drava za koju su se toliko borili Francovi protivnici okrene protiv njegovih
rtava te da one jo jednom padnu u zaborav? Vie nije rije samo o Garznu, ijim se
prijateljstvom ponosim, ve o tome da se ne dopusti da se ti ljudi smiju na na raun.
Slubena povreda dunosti ne znai djelovati u svrhu provedbe zakona ve ne djelovati, kao
to je to ranije bio sluaj. To znai izrugivati se pravdi i prihvatiti kao normalno da nam
Francovi pristae dijele lekcije o demokratskim skrupulama.
29.svibnja
Razoaranje
Svakoga dana nestaju ivotinjske i biljne vrste, jezici, obrti. Bogati se sve vie bogate dok
su siromani sve siromaniji. Svakoga dana postoji manjina koja zna sve vie dok ostali znaju
sve manje. Neznanje se iri uasnom brzinom. Raspodjela bogatstva veliki je problem.
Izrabljivanje ljudi doseglo je nevjerojatne razmjere. Multinacionalne tvrtke vladaju svijetom.
Ne znam jesu li sjene ili slike ono to nam zastire stvarnost. Mogli bismo o tome raspravljati
unedogled, ali sasvim je sigurno da smo izgubili sposobnost kritikog promiljanja onoga to
se dogaa u svijetu. Izgleda kao da smo zatoeni u Platonovoj spilji. Odbacili smo bilo kakvu
odgovornost za razmiljanje ili djelovanje.
Pretvorili smo se u inertna bia nesposobna za ogorenost, nekonformizam i prosvjed, sve
te znaajke koje su nas krasile tijekom mnogih godina. Jedna civilizacija dolazi do svoga
kraja i uope mi se ne svia ono to se ondje nalazi. Neoliberalizam smatram novim
totalitarizmom pod krinkom demokracije od koje nije sauvao nita osim privida. Simboli tog
novog svijeta su trgovaki centri. Ali ima jo jedan mali svijet koji nestaje, a to je svijet malih
obrta. Razumije se da sve na ovom svijetu umire, ali ljudi za ivota imaju pravo izgraditi
vlastitu sreu, a to im se ne doputa. Gube bitku za preivljavanje ne mogavi vie ivjeti
prema pravilima sustava. Odlaze poraeni, ali netaknutog dostojanstva, naprosto govorei
kako se povlae jer im se ovaj svijet vie ne svia.
Lipanj 2009.
1. lipnja
Bronca
E T O M E O N D J E , sjedim nasred trga s knjigom u ruci i promatram prolaznike.
Napravili su me malo veeg od prirodne veliine, pretpostavljam zato da bih se bolje vidio.
Ne znam koliko u godina provesti ondje. Uvijek sam govorio da je sudbina kipova da
naposljetku budu uklonjeni, ali u ovom sluaju volio bih da me ostave na miru u ast mog
dvostrukog povratka u rodno selo, prije svega u liku osobe od krvi i mesa, ali i bronanog
kipa koji e odsad ondje stajati. Iako mi je moja mata ponekad znala priutiti najlue snove,
ni u jednom od njih nije se usudila zamisliti da e mi jednoga dana podii kip u mom rodnom
kraju. to sam uinio da bih to zasluio? Napisao sam nekoliko knjiga, pronio sam ime
30
Azinhaga po cijelome svijetu i, prije svega, nikad nisam zaboravio one koji su me rodili i
odgojili: moje roditelje i baku i djeda. O njima sam govorio u Stockholmu pred uenim
auditorijem koji je dobro razumio o emu govorim. Kad promatramo drvo, ono to vidimo je,
bez sumnje, njegov vani dio, ali bez korijenja ga ne bi ni bilo. Moji bioloki korijeni zovu se
Jos i Piedade te Josfa i Jernimo, ali imam i druge koji nose imena mjesta ili rijeka, kao na
primjer Casalinho i Divises, Cabo das Casas, Almonda, Tejo i Rabo dos Cgados; ili
maslinika, vrbika te umaraka topola i jasena, lovaca koji plove rijekom, smokava bremenitih
plodovima, svinja na pai i praia koji spavaju u krevetu s mojim bakom i djedom da ne bi
uginuli od hladnoe. Oblikovan sam od svega toga, sve to ulo je u broncu u koju su me pretvorili.
No valja spomenuti da postaviti kip onamo nije bilo nimalo jednostavno. Bez volje, upornosti
i napora Victora Guia i Josa Miguela Correie Norasa sasvim sigurno ne bi bio ondje. Njima,
kao i svim ostalim stanovnicima Azinhage aljem zagrljaje i, zahvaljujui im iz dubine due,
ostavljam na uvanje ovoga drugog sina njihova kraja koji nije nitko drugi nego ja.
2. lipnja
Marcos Ana
Postoje osobe za koje se ini kao da ne pripadaju svijetu i vremenu u kojem ive. Jedna
od njih je i Marcos Ana. Poput mnogih iz njegova narataja, koji su u vrijeme faizma u
panjolskoj veinu vremena proveli u zatvoru, doivio je neopisive tjelesne i duevne patnje,
u posljednji trenutak izbjegao izvrenje dviju smrtnih presuda, i stoga ga se u svakom smislu
te rijei moe nazvati preivjelim. Zatvor, u kojem je proveo dvadeset tri godine, nije ga uspio
slomiti. Knjiga sjeanja koju je upravo predstavio u Portugalu govori o tim crnim vremenima,
i to objektivno i strastveno istovremeno. Njezin naslov, Reci mi kako izgleda drvo, nabijen je
znaenjem. Teka zatvorska svakodnevica s vremenom zna poremetiti predodbu o stvarnosti,
rastvoriti je u nejasnu omaglicu koju je zato potrebno raspriti, izbaciti iz uma kako se ne bi
izgubilo samopouzdanje, ma koliko krhko postalo. Marcos Ana nije spasio samo sebe ve i
mnoge zatvorske drugove koje je bodrio i rjeavao njihove probleme i razmirice poput nekog
mirotvorca novoga kova. Nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, ali i ne doputajui da bilo to
utjee na njegove kritike prosudbe, Marcos Ana svima koji ga upoznaju prenosi nezatomljiv
osjeaj nade, pa je, naposljetku, gotovo nemogue ne zakljuiti: Ako je on takav, zato onda
to ne bih mogao biti i ja? Stekavi slobodu, nije otiao kui da se odmori. Vratio se u
politiku borbu, izloivi se opasnosti da ga ponovo zatvore, i zapoeo hvalevrijedan pothvat
pomaganja svima onima koji su jo uvijek bili u zatvoru. U panjolskoj su ga mnogi njegovi
prijatelji i tovatelji njegove izuzetne osobnosti (meu kojima je i Nobelovac Wole Soyinka)
predloili za nagradu Princa od Asturije za zajednitvo. Ne samo da bi to bilo pravedno ve je
i potrebno da se panjolskom narodu pokae kako povijesno sjeanje ne umire.
3. lipnja
Putovanja
Prole subote doletjeli smo iz Lanzarotea u Sevillu, a zatim nastavili automobilom prema
Lisabonu. U nedjelju smo, kao to sam ve spomenuo, otili u Azinhagu prigodom
postavljanja bronanog kipa. Zastao sam pred kuom i, dugo promatrajui platanu raskonih
grana i bogatih nijansi zelenila, pomislio: Nemoj se mijenjati, ostani uvijek kakva jesi. Ali
uzalud, doi e ljetne ege, zatim prve jesenje hladnoe, lie e pasti, njezin sjaj izblijedjeti i
ona e zaspati sve dok novo proljee ne doe i zauzme mjesto ovoga to upravo zavrava.
Te potpuno neoriginalne misli podsjetile su me na posljednje, kratko poglavlje Putovanja u
Portugal kojem, usuujem se to ustvrditi, originalnosti ipak ne nedostaje. I zato sam pomislio
kako ne bi bilo loe prenijeti ga na ove stranice upravo u trenutku kad smo se spremali
nastaviti putovanje prema La Corui:
Putovanja nikada ne zavravaju. Samo putnici dolaze svome kraju. No ak ni tada nije
gotovo, sve se moe nastaviti u sjeanju, u prii. Kad je putnik sjeo na pijesak i rekao: Nema
se vie to vidjeti, znao je da nema pravo. Zavretak jednog putovanja je naprosto poetak
31
drugog. Treba vidjeti ono to se jo nije vidjelo, ponovo vidjeti ono to se ve vidjelo, vidjeti
u proljee ono to se vidjelo u ljeto, danju ono to se vidjelo nou, ako je prije padala kia,
sada sve to isto treba vidjeti po suncu, ako su prije usjevi bili zeleni, sada treba vidjeti zrele
plodove, kamen koji vie ne stoji na istome mjestu, sjenu koja vie nije ondje gdje je prije
bila. Treba se vratiti po tragovima vlastitih stopala, ponoviti ih i zatim kraj njih utabati nove
puteve. Treba se ponovo zaputiti na putovanje. Uvijek i svagda, putnik iznova kree na put.
Tako je to bilo i bit e.
4. lipnja
Laicizam
U polemici oko laicizma uvijek se, po mom miljenju, zanemarivalo temeljno pitanje, a to
je treba li ili ne treba vjerovati u postojanje Boga koji, uz to to je stvorio svemir, a time i
ljudski rod, donosi posljednji sud o svemu onome to smo inili na Zemlji nagraujui dobra
djela pristupom u raj u kojem e odabrani za vijeke vjekova promatrati Gospodinovo lice dok
e, takoer za vijeke vjekova, oni koji su poinili zla djela gorjeti u vjenom plamenu pakla.
Taj posljednji sud nee biti lak, kako za Boga tako ni za one koji e mu morati polagati
raune, jer nema onih koji su za ivota inili samo dobra ili samo zla djela. ovjeku je
svojstvena nepostojanost u miljenju i djelu, njegovo ponaanje mijenja se iz trenutka u
trenutak. U svemu tome laicizam mi se vie ini poput odlunog, ali i mudrog, politikog
stava nego poput inzistiranja na uvjerenju kako Bog ne postoji i kako se, stoga, valja
suprotstaviti drskosti institucija i instrumenata koji narod pokuavaju uvjeriti u suprotno.
Vode se rasprave o laicizmu zato to prevladava strah od rasprava o ateizmu. Ono to mi se u
svemu tome ini zanimljivim jest to da se Katolika crkva, koja u skladu s vlastitom
tradicijom i dalje ini zla djela a onda kuka zbog toga, ustrajno ali da je rtva navodnog
agresivnog laicizma, nove kategorije koju je smislila zato da bi, pravei se kako napada
samo dio, ustvari napala cjelinu. Dvolinost je oduvijek bila sastavni dio diplomatske i
doktrinarne strategije Rimske kurije.
Bili bismo zahvalni Rimokatolikoj apostolskoj crkvi kad bi se prestala mijeati u ono to
je se ne tie, a to je privatni, graanski ivot ljudi. No njezino ponaanje ne bi nas trebalo
iznenaditi. Katoliku crkvu malo zanima sudbina dua, reklo bi se ak nimalo, no njezin cilj
oduvijek je bio nadzor nad tijelima, a laicizam su prva vrata kroz koja joj bjee tijela, a s
njima i due, pretpostavimo li da jedno ne moe bez drugoga, kamo god da se dua zaputila.
Pitanje laicizma stoga je obina arka. Prava borba nastupit e kada se suprotstave vjera i
nevjera i kada ovaj drugi sudionik u borbi bude nazvan svojim pravim imenom: ateizam. Sve
ostalo su obine igre rijeima.
5. lipnja
Carlos Casares
Carlos Casares, galjeki pisac koji je tih dana bio razlog mog odlaska u La Coruu iz koje
sam se upravo vratio, preminuo je u oujku 2002. Nekoliko mjeseci poslije toga osnovana je
fondacija nazvana njegovim imenom koja je u iduih nekoliko godina uspjela ostvariti
izuzetan kulturni program za cijelu regiju. Sudjelovao sam na jo jednim, estim po redu,
Susretima u Marianu kojima su ovaj put tema bili mehanizmi sjeanja i njihova primjena
u knjievnosti. Moj sugovornik bio je knjievnik Manuel Rivas, jedan od najvanijih
nastavljaa tradicije velikih galjekih knjievnih imena kao to su Torrente Ballester ili
Cunqueiro. Dvorana fondacije Caixa Galicia bila je dupkom puna, publika je sa zanimanjem
pratila razgovor i, sve u svemu, mislim da smo Manuel Rivas i ja dobro obavili zadatak jer se
u raspravi nismo ograniili samo na nae knjievno stvaralatvo ve nismo posustali ni pred
tako osjetljivim temama kao to je automatsko pamenje...
U La Corui postoji bar pet ili est slinih fondacija koje su, kao to to svi ondje priznaju,
najaktivniji i najuinkovitiji pokretai kulturnih djelatnosti u gradu i okolnim naseljima.
Svakog mjeseca organiziraju na desetke kulturnih dogaanja kako na polju knjievnosti tako i
32
na podrujima glazbe i likovne umjetnosti. Isto tako ne treba zaboraviti ni njihovu drutvenu
funkciju koja nije manje vana. Stanovnici La Corue doslovno ive kulturu preko fondacija
koje im pruaju sve ono potrebno za njihov kulturni i graanski razvoj. I u Portugalu neke od
njih, na nau i njihovu sreu, uivaju naklonost javnosti. No ne manjka ni okorjelih
primitivaca i kroninih zavidljivaca poput onog novinara punog predrasuda koji je, kad su ga
upitali to misli o osnivanju Fondacije Jos Saramago (oprostite to ovdje moram spomenuti
vlastito ime), odgovorio kako takve fondacije slue samo za pranje novca i utaju poreza. Neka
mu oprosti Bog, kad mi ve ne moemo...
8. lipnja
Ta stvar zvana Berlusconi
Ovaj lanak objavljen je juer pod istim naslovom u panjolskom dnevniku El Pais koji ga
je od mene i naruio. Uzmemo li u obzir da sam na ovom blogu ve pisao o liku i djelu
talijanskoga premijera, bilo bi udno ne objaviti ovdje i taj lanak. U budunosti e ih sigurno
biti jo, jer se Berlusconi nee tek tako odrei onoga to jest i onoga to ini. No neu ni ja.
Ta stvar zvana Berlusconi
Ne znam kako bih ga drugaije nazvao. Stvar koja opasno nalikuje ljudskom biu, stvar
koja organizira zabave, orgije i vlada zemljom po imenu Italija. Ta stvar, ta bolest, taj virus
prijeti da e postati uzronikom moralne smrti Verdijeve zemlje ako ga Talijani ne
ispovraaju iz dubina svoje svijesti prije no to im se ne zatruju vene i ne zataji srce jedne od
najbogatijih europskih kultura. Ta stvar zvana Berlusconi svojim ljepljivim apama
svakodnevno gazi temeljne vrijednosti javnoga ivota, a meu njegove viestruke talente
ubraja se i iznimna lakoa kojom zloupotrebljava rijei izvrui im smisao i namjere, kao u
sluaju Pola slobode, koalicije koja ga je dovela na vlast. Tu stvar nazvao sam
delinkventom i nisam se pokajao. Iz razloga semantike i drutvene prirode, koji e drugi
znati objasniti mnogo bolje nego ja, pojam delinkvent u talijanskom jeziku ima mnogo
negativnije konotacije nego u bilo kojem drugom europskom jeziku. elei jasno i glasno rei
to mislim o toj stvari zvanoj Berlusconi, taj pojam upotrijebio sam u znaenju koje mu je
postupno dao Danteov jezik, iako sumnjam da ga je sam Dante ikada tako upotrijebio. U
portugalskom, mom materinskom jeziku, rjenici i jezina praksa delinkventa definiraju kao
poinitelja delikta, osobu koja kri zakone i moralne obiaje. Ta definicija pristaje
Berlusconiu poput odijela koje je tako savreno skrojeno da se ne primjeuje ni jedna bora, ni
jedan nabor, pa bi ovjek pomislio da se ne radi o odijelu nego o njegovoj vlastitoj koi. Ta
stvar zvana Berlusconi ve godinama ini delikte raznovrsne naravi ali uvijek dokazane
teine. Cijelo to vrijeme ne samo da nije potovao zakone ve je i stvarao one koji su mu
pomagali u ouvanju vlastitih javnih i privatnih interesa kao politiara, poduzetnika i
pratitelja maloljetnica, a moralne obiaje ne treba ni spominjati jer vjerojatno vie ne postoji
nitko ni u Italiji ni u cijelom svijetu tko ne zna da je ta stvar zvana Berlusconi ve odavna pala
u najdublju moralnu izopaenost. To je talijanski premijer, ta stvar koju je talijanski narod
dvaput izabrao da mu slui kao primjer, koji na put prema propasti vodi vrijednosti kao to su
sloboda i dostojanstvo, iste one koje su proimale Verdijevu glazbu i politiko djelovanje
Garibaldija i mnogih drugih koji su u XIX. stoljeu tijekom borbe za ujedinjenje od Italije
uinili zvijezdu vodilju za Europu i Europljane. Sve to ta stvar zvana Berlusconi eli baciti u
povijesnu ropotarnicu. Hoe li mu Talijani to dopustiti?
9. lipnja
Paradoks
Na ovim stranicama ve sam se zapitao kamo ide ljevica i danas imam odgovor: vrluda,
poniena, brojei ono malo bijednih glasova to je skupila, u potrazi za objanjenjem zato ih
je skupila tako malo. Snaga koja je u prolosti predstavljala jednu od najveih nada za
33
ovjeanstvo, sposobna pokrenuti na djelovanje pozivajui se na ono najbolje u ljudskoj
prirodi, ta snaga koja je s vremenom uspjela stvoriti drutvene promjene unato lutanjima i
unutarnjim previranjima zbog kojih se svakim danom sve vie udaljavala od prvobitnih
obeanja, sve vie nalikujui svojim protivnicima i neprijateljima kao da je to bio jedini nain
da bude prihvaena, pretvorila se u vlastito ruglo opravdavajui upravo one postupke kojima
se u prolosti toliko protivila. Postupno skliznuvi prema centru, to su mnogi ocijenili
briljantnim i nedvojbeno modernim taktikim potezom, ljevica kao da nije primijetila da se
pribliava desnici. Ako iz poraza koje joj desnica nanosi irom Europe eli izvui neku
pouku, onda se mora zapitati o razlozima dubokog jaza koji dijeli njezine prirodne saveznike
uboge i siromane, ali i sanjare od onoga to je preostalo od njezinih naela. Ne moe
se glasati za ljevicu ako ona vie ne postoji.
Zaudo, i u tome lei paradoks, politiar na kojeg se odnosi sve dosad reeno upravo je
onaj koji trenutno upravlja sudbinom zemlje koja ve dugo provodi politiku koja je u svakom
pogledu imperijalistika i konzervativna: Barack Obama. To tjera na razmiljanje. Politiko
djelovanje koje, kao to sam ve rekao, nema drugih ciljeva osim spasiti ono malo to je
preostalo od divljeg kapitalizma koji je gotovo prodro samoga sebe sada nam se ini poput
ostvarenja pravog pravcatog ljeviarskog sna. Kladim se da mnogi progresisti, socijalisti i
komunisti sada u sebi govore: Eh, da je barem Obama predsjednik moje stranke... Jo jedna
povijesna ironija... Ili moda tek pitanje osobne karizme.
10. lipnja
Dobra zamisao
Moda se ne radi vie od kapi slatke vode u oceanu sumnjiavosti i ravnodunosti, ali
vjerujem da se moramo veseliti dobroj zamisli koja se rodila u panjolskoj, tonije, u njezinoj
provinciji Granadi, a koja se sastoji u tome da se svake godine organiziraju proslave ulaska u
punoljetnost mladih koji navravaju osamnaest godina, i to ne samo radi obiljeavanja
ostvarivanja njihovih graanskih prava ve i zbog podizanja njihove graanske svijesti.
Svakome od njih bila bi uruena Opa deklaracija o ljudskim pravima, panjolski ustav i
Statut o autonomiji Andaluzije. Razumije se da bi bilo i drugih, razigranijih i manje ozbiljnih
sveanosti, ali kako se prema ozbiljnim stvarima moramo odnositi s dunom ozbiljnou,
moramo rei da bi to predstavljalo vaan korak za priblino jedanaest tisua mladih koliko se
procjenjuje da bi ih sudjelovalo na takvoj sveanosti, korak koji bi ih uveo u ivotno doba
odgovornosti i uljuenosti. Opskrbiti ih s ta tri temeljna teksta znailo bi pridonijeti odgoju
novog, svjesnijeg graanina. Zamisao je dobra i nadajmo se da e se ostvariti. Organizacija
takve zajednike graanske sveanosti zahtijevat e mnogo kreativnosti i truda, ali moemo
biti sigurni da oni nee izostati.
Kap slatke vode o kojoj sam maloprije govorio nije pala u more, ve na moj dlan. Posrkao
sam je da utaim e ovih dana kad su mnogi od nas frustrirani trijumfom politikih snaga
desnice i krajnje desnice irom Europe. Demokracija jo uvijek nije u opasnosti, ali na nama
je da se pobrinemo da tako i ostane. Granada je dobar primjer za to.
11. lipnja
Epitaf Lusu de Camesu
to znamo o tebi, osim stihova to si ih ostavio,
to je ostalo od svijeta koji si poznavao?
Od roenja do smrti jesi li sve dane pokorio,
Ili su te ivota stajali stihovi to si ih napisao?
Ova etiri pitanja preuzeta su iz knjige Mogue pjesme objavljene 1966. Danas, vie od
etrdeset godina poslije, jo uvijek nemam odgovor na njih. Moda ga i nema. Piem ovo 10.
lipnja, na godinjicu smrti autora Luzitanaca, moda najvanije knjige portugalske
knjievnosti. Cames je umro siromaan i zaboravljen, no danas knjievnici portugalskoga
34
govornog podruja smatraju iznimnom au primanje nagrade koja nosi njegovo ime.
12. lipnja
Tijelovo
Na latinskom je Corpus Christi, tijelo Kristovo i, osim to je jedan od zapovjednih
blagdana za sve katolike, takoer je i dravni praznik. Svi vjernici moraju ii na misu (na to
ih obvezuje zapovjedni blagdan) kako bi svjedoili o stvarnoj i istinskoj nazonosti Krista u
hostiji. I jao vama ako posumnjate u boansku nazonost u peninom listiu kao to je to u
XIII. stoljeu uinio sveenik po imenu Pedro de Praga ne elite li da se ponovi stravino
udo u kojem hostija postaje, ne simbolino, ve pravo tijelo i krv, ili moda nositi krvavi
dokaz u sveanoj povorci u katedralu u Oviedu, kao to nam to ljubazno objanjava
Wikipedia, izvor kojim sam se posluio da bih saznao vie o ovoj zastraujuoj temi. Svijet u
to doba bio je vrlo zanimljiv. Danas pravo udo oporavka ekonomija i banaka odvija se
tiskanjem milijuna dolara koji se vrtoglavom brzinom stavljaju u optjecaj, a time se jedna
praznina ispunjava drugom ili, manje rizinim rjenikom, time se nedostatak vrijednosti
nadomjeta drugom, pretpostavljenom vrijednou koja moe trajati samo dok traje dogovor
koji ju je i dopustio.
No nisam elio pisati o krizi. Kako god bilo, nisam se elio posluiti Tijelovom kao
jeftinom i banalnom izlikom za bogohuljenje kao to to, barem prema miljenjima priznatih
strunjaka za to podruje, uvijek inim u svojim tekstovima. Prije nekoliko dana, tonije
28. svibnja, jedan tridesettrogodinji Bolivijac po imenu Fraans Rilles, emigrant bez papira
koji je kao radnik na crno bio zaposlen u pekarnici u panjolskom gradu Gandiji, teko je
ozlijeen kad mu je stroj za mijeenje tijesta odsjekao lijevu ruku. Vlasnici pekarnice
milosrdno su ga odvezli do bolnice, ostavili ga na dvjesto metara udaljenosti od njezinih
ulaznih vrata i poruili mu: Ako te pitaju, nemoj rei da si radio kod nas. Lijenici su,
naravno, zatraili ruku kako bi je mogli ponovo zaiti, ali morali su odustati od nauma jer je
bila u vrlo loem stanju kad su je pronali. U pekarnici su je, naime, bacili u smee.
Naposljetku, nisam elio pisati o tijelu Bojem. Kao to je to kod mene uvijek obiaj,
jedno je vodilo drugome i zapravo sam elio pisati o tijelu ovjekovom, tijelu koje je jo od
samog osvita ovjeanstva bilo mueno, komadano i poniavano u svojem temeljnom
dostojanstvu materijalne opstojnosti, tijelu kojem je sada otkinuta ruka i kojem je nareeno da
uti kako ne bi ugrozilo pekarnicu. Nadam se da su vjernici koji su danas pohrlili na misu
proitali vijest u novinama i bar na trenutak pomislili na napaeno tijelo toga ovjeka. Ne
traim da ga stave na oltar. Jedino to traim jest da pomisle na njega i na mnoge poput njega.
Kau da smo svi Boja djeca. To nije istina, ali mnogi pronalaze utjehu u toj lai. Bog nije
pomogao Fraansu Rillesu, rtvi stroja za mijeenje tijesta i okrutnosti beskrupuloznih ljudi
koji su iskoritavali njegov rad. Tako je to na ovome svijetu i nikako drugaije.
16. lipnja
Miguis
S djelom Josa Rodriguesa Miguisa upoznao sam se nedugo nakon to sam poeo raditi
u nakladnikoj kui Estudios Cor iji su vlasnici bili Manuel Correia i Fernando Canhao, a
urednik Nataniel Costa. Godinu dana prije Migueis je ondje objavio knjigu pripovijedaka i
novela Leah koja je izvrsno primljena od tadanje kritike i publike. Bilo je to prvo njegovo
djelo koje sam proitao i ne moram ni rei da me je oduevilo. Ne sjeam se tono kad sam ga
i osobno upoznao, jer je u to vrijeme boravio u Sjedinjenim Dravama. Ono ega se,
meutim, sjeam jest da su od pojave pripovijesti ovjek se smije smrti u lice, objavljene 1959.
do romana Nikalai! Nikalai!, objavljenog 1971. pa preko kole raja i Putnika brzog vlaka, oba iz
1960, Treerazrednih ljudi iz 1962. i Zabranjeno nianiti iz 1964, moji kontakti s Josom
Rodriguesom Miguisom bili uestali. Susretali smo se gotovo svakodnevno kad je bio u
Portugalu, a u razdoblju dok je boravio u Sjedinjenim Dravama razmijenili smo mnogo
pisama. Ta prepiska (a jednako vanom smatram i onu s Jorgeom de Senom), koju je Jos
35
Albino Pereira smatrao dovoljno vrijednom da je odabere za temu svog doktorata, daje mi za
pravo da ustvrdim kako nisam ostavio tako lo dojam na ovome svijetu. Moje dopisivanje s
Migueisom zavrilo je krajem 1971. kad sam otiao iz nakladnike kue. Poslije toga smo se
susreli nekoliko puta i, koliko se sjeam, vie nismo razmijenili ni jedno pismo, ali uvijek e
mi ostati u sjeanju kao izuzetna osoba, obdarena iznimnim govornikim vjetinama i
pamenjem, koja je u nekoliko rijei mogla rekonstruirati i najsloenije dogaaje. Obian
razgovor s njime bio je pravi dar jer bi iz rasprave s tako inteligentnim ovjekom svaki njegov
sugovornik izlazio inteligentniji. Ne elim se time hvaliti, ali i osobno sam iz tih trenutaka
izvukao najvie to sam mogao. Umro je prije gotovo trideset godina, ali jo uvijek ga se
sjeam kao da je bilo juer.
Danas u 18.30 u Alentejanskoj kui Fondacija Jos Saramago organizira skup posveen Josu
Rodriguesu Miguisu. Osim autora ovog bloga, na skupu e sudjelovati i strunjaci za njegovo
stvaralstvo David Brookshaiv, Duarte Barcelos, Jos Albino Pereira, Teresa Martins Marques i
Onesimo Teotoniode Almeida. Raunamo i s vaom nazonou, dragi itatelji.
17. lipnja
Netanyahu
Progovorio je samo zato to nije mogao nastaviti utjeti. Pritisnut uza zid od predsjednika
Sjedinjenih Drava, izraelski premijer napokon je popustio i prihvatio mogunost stvaranja
palestinske drave. No dalje od toga nije otiao. Ili moda jest, kad je od budue drave (ako
je ikada bude) zatraio da nema vojsku te da njezin zrani prostor nadzire Izrael. Drugim
rijeima, radi se o novim oblicima represije i politike marginalizacije Palestinaca.
Meutim, o drugim temeljnim stavovima Baracka Obame u pogledu idovskih naselja i
naseljenika na podruju Zapadne obale Netanyahu nije rekao ni rijei.
Podruje Zapadne obale koje bi u teoriji trebalo biti nacionalnim teritorijem
palestinskog naroda, kao to svi znamo, prekriveno je naseljima od kojih su neka legalna
(ona koja je odobrila i izgradila vlada iz Tel-Aviva), a neka nelegalna (ona na koja je ista ta
vlada odluila zamiriti na jedno oko). Ukupno postoji vie od 200 naselja u kojima ivi pola
milijuna doseljenika koji danas, po svemu sudei, predstavljaju najozbiljniju zapreku na putu
prema miru, ak i veu od nepriznavanja Palestincima prava na neovisnu i odrivu dravu. To
je Izraelu dao do znanja i Bush stariji kad je rekao da se ne moe istovremeno govoriti o miru
i o izgradnji novih naselja. Toga je, ini se, bio svjestan bivi premijer Ehud Olmert koji je u
izjavi za dnevnik Haaretz u studenom 2007. rekao da e, ako se ubrzo ne postigne rjeenje s
dvjema dravama, to znaiti kraj za izraelsku dravu. Nije uinio nita da se to pitanje
rijei, njegove rijei ostale su u zraku, no svejedno nam pomau da shvatimo kako su
naseljenici oduvijek bili poput Damoklova maa nad glavom svih izraelskih vlada, to osobito
vrijedi za ovu trenutnu Netanyahuovu. Mislim da Izrael ivi u strahu od toga da e se morati
vratiti u dijasporu i raspriti po svijetu, kao to se inilo da e biti njegova sudbina. Tako
neto uope me ne veseli, ali ostaje da se vidi moe li Izrael dobiti vladu koja e biti spremna
za mir. Koliko god to pitali Izraelce, odgovor e uvijek biti nijean.
18. lipnja
Slon na putu
itatelji e se sjetiti da pripovjeda nikada nije spomenuo imena dvaju sela kroz koja je
slon proao na putu prema Figueirai de Castelo Rodrigo
29
. Ta sela i njihovi opisi bili su,
naprosto, plod mate potreban za izgradnju strukture romana i nemaju nikakve veze sa
stvarnim ivotom. Ljubiteljima povijesne istine nee se stoga odvie svidjeti to to se
Salomon danas priprema za putovanje koje se, iako o tome ne postoje povijesni dokumenti,
doista moglo dogoditi, ba kao to sam to opisao unato injenici to o tome nije ostalo
nikakvih tragova. Povijest je puna sluajnosti i tko moe biti siguran da se ovaj put pria nije
29 Rije je o Saramagovu romanu Slonovo putovanje, VBZ, 2011.
36
poklopila sa stvarnim dogaajima. U povijesti se, naravno, ne spominje da je put kojim je
Salomon proao vodio kroz Castelo Novo, Sortelhu ili Cidadelhe, ali ne moemo se zakleti ni
da nije. Ta injenica posluila je nama iz Fondacije Jos Saramago kao poticaj za
organiziranje putovanja koje poinje danas u Belemu pred samostanom Svetog Jeronima i
koje e nas odvesti sve do granice gdje se dogodio onaj incident s austrijskim oklopnicima
koji su slona htjeli odvesti nadvojvodi. Kakav samovoljni plan putovanja, prosvjedovat e
moda neki itatelj, dok emo mi, ako nam to dopustite, radije rei da se radi tek o jednoj od
mnogobrojnih mogunosti. Bit emo odsutni dva dana i o svemu to se dogodi iscrpno vas
izvijestiti. Tko sve ide? Cijela Fondacija, nekoliko simpatinih Salomonovih prijatelja i
nekoliko portugalskih i panjolskih novinara, sve dobri ljudi. Ostanite u miru. Do naeg
povratka, dovienja.
19. lipnja
U posjetu mjestu Castelo Novo
Prije vie od 30 godina napisao sam:
Castelo Novo jedno je od mjesta koje se putnika najvie dojmilo i zauvijek e mu ostati u
sjeanju. Moda se i jednoga dana onamo vrati, a moda se i nikada ne vrati, namjerno ga
izbjegavajui naprosto zato to se neka iskustva nikada ne mogu ponoviti. Poput Alpedrinhe, i
Castelo Novo smjestio se u podnoju gore. Staza odatle vodi do najvieg vrha Gardunhe.
Putnik nee govoriti o dobu dana, o svjetlosti i o vlanom zraku. Samo trai da se nita od
toga ne zaboravi dok se penje strmim uliicama izmeu seoskih kuica i palaa poput ove,
sedamnaestostoljetne, iji trijem, balkon i dubok nadsvoen prolaz koji vodi u dvorite odiu
skladom kakav bi se teko mogao pronai u bilo kojem drugom gradu. Neka stoga svjetlost i
doba dana ostanu zamrznuti na nebu i u trenutku u kojem putnik dolazi u posjet mjestu
Castelo Novo.
Prije trideset godina opisao sam i konkretne osobe:
Staricu koja se pojavila na svojim vratima putnik je upitao gdje je tijesak. Starica je gluha,
ali razumije ako se govori glasno i ako vam moe itati s usana. Kad je shvatila pitanje,
nasmijeila se i putnik je ostao zateen jer je, unato umjetnom zubalu, njezin osmijeh bio
toliko iskren i tako zadovoljan da je putnika obuzela elja da je zagrli i zamoli da se jo
jednom nasmijei.
O Josu Pereiri Duarteu, jednoj od najvelikodunijih osoba koje sam upoznao, napisao
sam kako promatra putnika kao prijatelja kojega nije vidio mnogo godina i sa alosnim
izrazom lica mu kae kako mu ena lei bolesna u krevetu: Inae bih vas rado pozvao da
ostanete malo kod mene.
Danas smo bili s kerkom i zetom Josa Pereire Duartea. Starica vie nije iva, ali
pojavile su se druge drage osobe i napustio sam Castelo Novo jednako razdragan kao prije
trideset godina. Ako je slon Salomon ovuda proao, svi koji su bili u njegovoj pratnji sigurno
to nikada nisu zaboravili. Takvu gostoljubivost teko je izmisliti.
23.lipnja
Povratak
Slonu se svidjelo ono to je vidio i priopio je to svojoj pratnji, iako se itinerar koji smo
izabrali ni u emu nije poklapalo s onim koji je njegovo slonovsko pamenje toliko
ljubomorno uvalo. Jer su, rekao je, on i konjanici u njegovoj pratnji putovali prema sjeveru,
gotovo uz samu graninu crtu, po cestama i putovima koji su bili u doista uasnom stanju. U
usporedbi s tim putovanjem, ovo nae inilo se poput prave etnje i sm nadvojvoda,
naviknut na rasko srednje Europe, bio bi iznenaen tako dobrim cestama, smjetajem i
restoranima. Putovanje je po svojoj prirodi bilo poslovno, ali svi koji su se na njega zaputili
uivali su u njemu kao da se radilo o odmoru. ak su i napaeni snimatelji, prisiljeni na
ramenima nositi opremu teku sedam kilograma, bili oarani. Zanimljivo je da nitko od naih
prijatelja ili novinara koji su nas pratili nisu poznavali mjesta koja smo posjetili. Tim bolje za
37
njih jer e sa sobom ponijeti uspomene o kojima e jo dugo priati. Krenuli smo iz
Constancie, u kojoj vjeruju da je Camoes tamo ivio i imao kuu sa ijih prozora je vjerojatno
na tisue puta promatrao zagrljaj rijeka Zezere i Tejo, taj blagi spokoj vode koja je nadahnula
njegove najljepe stihove. Odatle smo krenuli u Castelo Novo da bismo posjetili gradsku
vijenicu iz vremena Dom Dinisa uz koju mirno lei fontana iz doba Dom Joa I. Vidjeli smo
i muljau, kacu za tijetenje groa na otvorenom, grubo isklesanu u kamenu, pretpostavlja se
jo u prethistoriji. Prespavali smo u mjestu Fundao, kraju poznatom po trenjama, i idueg
jutra nastavili za Belmonte u kojem je roen Pedro lvares Cabral
30
gdje smo najprije otili u
meni osobito dragu crkvu Svetog Jakova. Ondje se nalazi jedan od najdirljivijih romanikih
kipova koji postoje na ovome svijetu, grubo obojena granitna pieta s beivotnim Kristom koji
lei na majinim koljenima kraj koje ona Michelangelova iz Vatikana izgleda kao posljednji
uzdisaj manirizma.
Nije bilo lako izvui druinu iz stanja zanesene zamiljenosti u koju je pala kad smo je
odveli pred arhitektonsku zagonetku tornja Centum Cellas, nedovrene graevine ija prava
svrha je bila i jo uvijek jest predmetom unih rasprava. Je li to trebala biti straarska kula?
Gostionica za putnike u prolazu? Ili zatvor, iako se to na prvi pogled ne bi moglo rei sudei
po irokim prozorima koji je krase? Nitko to ne zna.
Utaivi e za slikama, nastavili smo prema Sortelhi, gdje nas je zateklo pravo
nevrijeme, grmilo je i sijevalo, a s neba proaranog munjama stutila se tua ija su zrna bila
velika poput rapnela. Nismo mogli ni popiti kavu jer je nestalo struje. Tek nakon sat vremena
poelo se vedriti. Jo uvijek je kiilo kad smo uli u autobus i zaputili se prema Cidadelhi
kojoj ovdje neu posvetiti mnogo pozornosti. Zainteresiranog i dobrohotnog itatelja
upuujem na etiri ili pet stranica koje sam tom mjestu posvetio u Putovanju u Portugal.
Druina je razrogaila oi ugledavi baldahin iz 1707, a zatim je proetala selom divei se
reljefima nad ulaznim vratima kua i slikama svetaca na stropu crkve. Vratili su se kao nove,
sretnije osobe. Sada je jo samo nedostajao Castelo Rodrigo. Naelnik opine Figueira de
Castelo Rodrigo ekao nas je na mostu iznad rijeke Coe, nedaleko od Cidadelhe. Slika koju
sam sauvao od Castela Rodriga bila je ona od prije trideset godina kad sam ga prvi put
posjetio staro naselje u propadanju u kojem su ruevine bile tek ruevine nekih davnih
ruevina koje su izgledale kao da e se svaki trenutak pretvoriti u prah. Danas ondje ivi sto
etrdeset stanovnika, ulice su iste i prometne, proelja i unutranjost kua obnovljena su i,
najvie od svega, nestalo je ono tuno ozraje kraja koji se inio neminovnim. Ne smiju se
zaboraviti povijesna sela, ona su i dalje iva. Neka to bude poruka ovog putovanja.
24.lipnja
Sastre
Dramatiara Alfonsa Sastrea upoznao sam prije vie od trideset godina. Bio je to na
jedini susret. Nikada mu nisam pisao niti sam bilo kada primio neko njegovo pismo. Na mene
je ostavio dojam strogog, oporog, nimalo ugodnog ovjeka koji nije inio nita kako bi
olakao dijalog, iako ga, dodue, nije ni oteavao. Nisam poslije uo nita o njemu osim to
bih povremeno proitao u novinama neku vijest vezanu uz njegovo politiko djelovanje kao
baskijskog nacionalista. Prije nekoliko tjedana ime Alfonsa Sastrea ponovo se pojavilo, i to
ovaj put kao nositelja liste na izborima za Europski parlament nedavno osnovane
Meunarodne inicijative. Ta grupacija, meutim, nije uspjela osvojiti mjesto u parlamentu u
Strasbourgu.
Prije nekoliko dana ETA je ubila policajca Eduarda Puellesa dobro prokuanim nainom:
postavivi bombu ispod asije njegova automobila.
Umro je uasnom smru nesretnikovo tijelo potpuno je izgorjelo u plamenu i nije mu
bilo nikakva spasa. Taj zloin izazvao je u panjolskoj sveope zgraanje. Pa dobro, ne ba
sveope. Alfonso Sastre u baskijskom dnevniku Gara upravo je objavio prijetei lanak u
kojem govori o vremenima velike boli umjesto mira, istovremeno opravdavajui napade
30 Portugalski moreplovac (1467 ili 1468-1520) koji je 1500. prvi doplovio do obala Brazila.
38
kao dio politikog sukoba i dodajui kako e ih biti jo ako se ne otvore pregovori s ETA-
om. Gotovo da ne vjerujem onome to itam. Nije Sastre podmetnuo bombu pod automobil
Eduarda Puellesa, ali od njega nisam oekivao da opravdava ubojice.
25.lipnja
Sabato
Gotovo stotinu godina, tonije devedeset i osam, danas e navriti Ernesto Sabato ije
sam ime prvi put uo u lisabonskoj staroj kavani Chiado dalekih pedesetih godina prologa
stoljea. Izgovorio ga je prijatelj iji je knjievni ukus naginjao prema tada slabo poznatim
junoamerikim knjievnostima dok smo mi, ostali lanovi kruoka koji se ondje okupljao
svakog popodneva, gotovo svi, osim ponekog osobenjaka koji bi se hvalio da zna napamet sve
to se tada pisalo u Sjedinjenim Dravama, bili skloniji slatkoj i tada jo besmrtnoj
Francuskoj. Tom prijatelju, s kojim sam kasnije izgubio doticaj, dugujem poetnu radoznalost
koja me dovela do imena kao to su Julio Cortazar, Borges, Bioy Casares, Asturias, Romulo
Gallegos, Carlos Fuentes, kao i imena mnogih drugih koja mi izmiu kad ih pokuam dovesti
u sjeanje. Bio je tu, naravno, i Ernesto Sabato. Iz nekog neobinog razloga ta tri kratka sloga
njegova prezimena podsjeala su me na ubod bodeom. Ta asocijacija uinit e se jo
udnijom ako uzmemo u obzir to ta rije zapravo znai na talijanskom, ali istina je tu da bi se
izrekla, a ovo je jedna od njih. El tnel
31
je objavljen 1948, ali ja ga tada jo nisam proitao. U
to vrijeme, s mojih nedunih dvadeset est godina, morat e protei jo mnogo vode prije no
to mi se razotkrije morski put koji e me odvesti do Buenos Airesa... U meuvremenu,
upravo me taj moj nezaboravni prijatelj s kojim sam toga dana sjedio za kavanskim stolom
potaknuo na itanje tog romana. Ve od prve stranice shvatio sam koliko je bila opravdana
ona moja asocijacija Sabatova prezimena s bodeom. Daljnje itanje Sabatovih djela, kako
romana tako i ogleda, samo je potvrdilo ono to sam jo u poetku naslutio, a to je da se preda
mnom nalazi tragian, ali i izrazito lucidan autor sposoban da prokopa put labirintskim
hodnicima duha svojih itatelja, s tim da im ni jednog trenutka ne dopusti da odvrate pogled
od najmranijih kutaka svoga bia. Je li ga zato teko itati? Moda, ali ba zato se radi o
oaravajuem iskustvu. Zbog mjeavine nadrealizma, egzistencijalizma i psihoanalize, koja
predstavlja temeljni teorijski oslonac proze autora romana O junacima i grobovima, ne bismo
smjeli zaboraviti da se taj samoprozvani neprijatelj razuma, po imenu Ernesto Sabato,
pozvao na pogreiv i skroman razum kad je vlastitim oima svjedoio o mranom dobu
krvave represije koju je pretrpio argentinski narod. Romani u kojima se govori o specifinim
povijesnim razdobljima i tono odreenim mjestima kao tosu Tunel, O junacima i grobovima i
Abadon, upropastitelj ne donose nam samo krik jedne svijesti pogoene vlastitom
bespomonou i proroansku viziju vidovnjakinje uasnute budunou, ve nas poput Goye
(koji je bio poznatiji kao slikar nego kao filozof) u njegovu glasovitom bakrorezu Caprichos
podsjeaju da se, kad god razum spava, raa, raste i mnoi rodoslovlje neljudi i udovita.
Dragi Ernesto, u takvoj strepnji prolaze nai ivoti, pa i tvoj u tome nije nikakva iznimka.
Mi danas vjerojatno nismo suoeni s tako dramatinom situacijom kakvu si ti morao
proivjeti, situacijom u kojoj je netko toliko ovjean poput tebe bio prisiljen odbiti dati
oprost svojoj vlastitoj vrsti do te mjere da ak ni samome sebi nisi mogao oprostiti svoje
ljudsko stanje. Mnogi ne cijene tu tvoju estinu, no ja te molim da ne odloi oruje. Gotovo
si navrio stotinu godina. Siguran sam da e se stoljee pred nama zvati Sabatovo, ba kao to
se ono iza nas moglo nazvati Kafkinim ili Proustovim.
26.lipnja
Obrazovanje (1)
Svjestan sam injenice da je glavna zadaa obrazovnog sustava, a osobito onog
visokokolskog, obrazovanje. Fakultet studenta priprema za ivot, prenosi mu potrebna
znanja za uinkovito obnaanje zvanja odabranog u skladu s potrebama drutva koje su nekad
31 Ernesto Sabato, Tunel, Sysprint, Zagreb, 2005. (u prijevodu Dinka Teleana)
39
bile usredotoene uglavnom na strukovna zanimanja dok su danas sve vie posljedica
znanstvenog i tehnolokog napretka, ba kao i potranji tvrtki za tono odreenom vrstom
kvalifikacija. U svakom sluaju, fakultet e uvijek smatrati da je ispunio svoju ulogu
predajui drutvu mlade spremne da prime i, uza sva znanja steena obrazovanjem, ukljue i
ona koja im jo uvijek nedostaju, ona koja e tek stei iskustvom, majkom svega ljudskoga.
Fakultet je, dakle, kao to je i njegova dunost, obrazovao pojedinca i, ako e se taj pojedinac
zatim usavriti stekavi iskustvo koje mu je potrebno, ne moemo da se ne zapitamo: Pa u
emu je onda problem? Problem je u tome to sam se ograniio samo na jednu vrstu
obrazovanja, na ono profesionalno, zanemarivi ono drugo, obrazovanje pojedinca, osobe,
graanina, tog zemaljskog trojstva koje se nalazi samo u jednom tijelu. Vrijeme je da se
dotaknemo tog osjetljivog pitanja. Svako obrazovanje, naravno, podrazumijeva postojanje
objekta i cilja. Objekt je osoba koja se obrazuje, a cilj proizlazi iz prirode i svrhe obrazovanja.
U knjievnom obrazovanju, na primjer, jedina nedoumica koja se moe pojaviti jest ona
vezana uz naine pouavanja i veu ili manju sklonost onoga tko se obrazuje. No stvari
postaju radikalno drugaije ako govorimo o oblikovanju cjelovitog pojedinca, uvijek
uzimajui u obzir da se onome koga smo nazvali objektom pokuava prenijeti ne samo
skup znanja s odreenog podruja ve i sve one etike vrijednosti koje su uz teorijska i
praktina znanja potrebne za obavljanje nekog zanimanja. Prenoenje vrijednosti, meutim,
nije i ne moe biti samo po sebi dovoljno. Obrazovanje kojim se, primjerice, promiu ideje
rasne ili bioloke nadmoi izopauje one vrijednosti koje su svojstvene samoj svrsi
obrazovanja, zamjenjujui pozitivno negativnim, a ideju o solidarnosti i meusobnom
potovanju, netolerancijom i ksenofobijom. U povijesti ovjeanstva ne manjka primjera,
kako u onoj drevnoj tako i u onoj nedavnoj.
Nastavit emo idui put.
27.lipnja
Obrazovanje (2)
Na to ciljam svime to sam dosad napisao? Na sveuilite. Na demokraciju. Na
sveuilite jer ono osim institucije za irenje znanja mora biti i mjesto par exellence za
obrazovanje graanina, osobe odgojene na vrijednostima ljudske solidarnosti i potovanja
mira, osobe slobodna i kritina duha sposobne za odgovornu raspravu o svojim idejama.
Netko e rei da dobar dio tih zadaa pripada obitelji kao osnovnoj jedinici drutva, no svi
znamo da institucija obitelji u posljednje vrijeme prolazi kroz krizu identiteta koja ju je
uinila nemonom pred svakovrsnim promjenama koje obiljeavaju doba u kojem ivimo.
Obitelj je, uz asne iznimke, sklona uspavljivanju nae graanske svijesti, dok sveuilite,
kao mjesto raznolikosti miljenja i susreta, ima sve preduvjete za praktino i uinkovito
pouavanje najirem rasponu demokratskih vrijednosti, poevi od one koja mi se ini
temeljnom: propitivanja same demokracije. Svi zajedno trebali bismo temeljito preispitati taj
pojam, iupati ga iz svakodnevne okamenjenosti i nepovjerenja u kojem se zatekao zato to
sreditima politike i ekonomske moi odgovara to neprekidno odravanje demokratske
fasade pa nam ne doputaju da provirimo i da se uvjerimo je li vie uope preostalo neto iza
nje. Ako mene pitate, ono to je preostalo gotovo uvijek slui tome da se to uinkovitije
sakriju lai, i to radije no da se brani istina. Ono to danas nazivamo demokracijom postalo je
otuno nalik mrtvakom pokrovu na lijesu u kojem ve trune le.
Preispitajmo stoga to znai demokracija prije no to postane prekasno. I neka nam u
tome pomogne sveuilite.
Hoe li? Moe li?
30.lipnja
Crna panjolska
Crna panjolska naslov je knjige slikara Josa Gutierreza Solane (1886-1945) koju je
ponekad teko, a gotovo uvijek neugodno itati, ali ne zbog stila ili sintaktikih inovacija, ve
40
zbog nemilosrdnog portreta panjolske, toliko ivopisnog da se doima kao da je autor uspio
prenijeti svoje slikarstvo na tiskanu stranicu, i to isto ono slikarstvo koje su nazivali mranim
i runim, slikarstvo koje prikazuje propadanje ruralne panjolske tog vremena u prizorima
koji ne zaziru od onog najuasnijeg, najrazvratnijeg i najokrutnijeg u ljudskoj prirodi. Kod
Solane je oigledan utjecaj baroknog tenebrizma, tonije Valdesa Leala, kao i Goyinih crnih
slika. Njegova panjolska je prljava i groteskna do nezamislivih razmjera jer ju je takvu
zatekao na takozvanim pukim sveanostima i u njezinim obiajima.
Danas panjolska nije takva, postala je razvijenom i kulturnom zemljom koja ima emu
pouiti svijet na mnogim podrujima drutvenog ivota, pobunit e se itatelj ovih redaka. Ne
mogu zanijekati da se tako neto moe rei za la Castellanu
32
, za dvorane muzeja Prado, etvrt
Salamanca
33
ili la Ramblu
34
u Barceloni, ali zasigurno ne nedostaje mjesta na kojima bi
Gutierrez Solana mogao postaviti svoj stalak i jednakim bojama naslikati jednake slike.
Mislim na ona sela i gradove u kojima se novcem prikupljenim od graana ili uz
financijsku pomo opina na sveopu radost i zadovoljstvo stanovnitva nabavljaju bikovi za
puke sveanosti. Ta radost i zadovoljstvo ne sastoji se u tome da se ubije ivotinja a njezino
meso podijeli onim najgladnijima. Unato nezaposlenosti, panjolski narod dobro se hrani i
bez toga. Radost i zadovoljstvo ovdje imaju drugo ime. Svog okrvavljenog od kopalja koja ga
probadaju sa svih strana, od kojih su neka moda i banderillas de fuego
35
kakva su se u XVIII.
stoljeu koristila u Portugalu, bika e muiti do smrti tjerajui ga naposljetku u more da se
ondje utopi. Djeica koju majke dre u naruju pljeu, a uzbueni muevi hvataju svoje
jednako uzbuene supruge i poneku koja to moda i nije: narod je sretan dok promatra bika
kako pokuava pobjei svojim krvnicima ostavljajui za sobom potoke krvi. To je uasno, to
je okrutno, to je nastrano. Ali koga je briga za to kad e Cristiano Ronaldo zaigrati za Real
Madrid? Koga je briga za to u trenutku kad cijeli svijet oplakuje smrt Michaela Jacksona?
Koga je briga to jedan grad smiljeno mui bespomonu ivotinju na zajednikoj svetkovini
koja e se nemilosrdno ponoviti i idue godine? Je li to kultura? Je li to civilizacija?
Ili moda prije barbarizam?
31.lipnja
Dvije godine
Fondacija je juer navrila dvije godine. Kao to se obino kae, ini se kao da je bilo
juer. Istaknuvi sve ono to smo uinili i sve ono o emu smo sanjali, moemo rei da nismo imali
ni trenutka odmora. U prvom redu trebalo je odluiti to je najbolje za novoroene kako bi
svaki idui korak bio vrst i stabilan. Zatim je trebalo uvjeriti sve duobrinike da nismo ovdje
kako bismo leali u hladovini, ve zato da bismo uinili neto za portugalsku kulturu i drutvo
u cjelini. Ne umiljamo si kako smo ih naveli da promijene miljenje, ni tada a ni sada, ali ta
zadaa javnog objanjavanja omoguila nam je da svoje zamisli i prijedloge predstavimo
ljudima dobre volje kojih, sreom, u ovoj zemlji ne nedostaje, ma koliko god se ponekad o
njoj loe govorilo. Fondacija ve moe predstaviti hvalevrijedan i obeavajui raspon usluga.
Radovi u zgradi asa dos Bicos, koju smo prije tri dana posjetili, ve su uznapredovali i vrlo je
vjerojatno da emo za najvie est mjeseci imati kljueve u ruci i slobodno dolaziti u kuu
koja je ve naa, ali koja e nam jo vie pripadati im aktivnosti fondacije budu u punom
jeku. eljeli bismo da Campo das Cebolas postane redovita postaja za sve one kojima kultura
nije tek puki, povrni ukras duha. Nedavno smo se prisjetili ivota i djela Josa Rodriguesa
Migueisa. Sada je, vjerojatno u sijenju idue godine, na redu Vitorino Nemesio.
A nakon njega, doi e na red Raul Brandao. Zbog esto nepravednih zakona ponude i
potranje na knjievnom tritu veliki pisci prolosti esto bivaju zaboravljeni u sadanjosti.
Uinit emo sve to je u naoj moi da bismo se suprotstavili takvoj tetnoj tendenciji. Veliki
je posao pred nama. Dvije godine nije mnogo vremena, ali djevojica je dobra zdravlja i
zasluuje pozornost.
32 Najdulja ulica u Madridu.
33 Barrio de Salamanca, madridska etvrt otmjenih hotela i muzeja.
34 Glasovita ulica duga 1.2 kilometara u centru Barcelone.
35 Koplja s petardama
41
Srpanj 2009.
1. srpnja
Agustina
P R I J E E T R D E S E T A K G O D I N A nekoliko mjeseci sam radio kao knjievni
kritiar u asopisu Seara Nova, djelatnost za koju oigledno nisam roen, ali za koju su dva
dobrohotna i velikoduna prijatelja smatrala da je mogu obavljati. Bili su to Augusto Costa
Dias, koji je doao na tu zamisao, i Rogerio Fernandes, tada direktor tog, u svakom pogledu,
neprealjenog asopisa.
Openito smatram da nisam poinio neke teke nepravde, osim brzopletog miljenja o
Delfinu Josa Cardosa Piresa. Mnogo puta poslije zapitao sam se gdje mi je bila glava toga
dana. Kau da svatko moe pogrijeiti, ali ja tada nisam pogrijeio, ve (oprostite mi na
vulgarnosti) naprosto zabrljao. Kad sam se godinama poslije u Rimu, uz neprocjenjivu pomo
Jorgea Amada, svim snagama zalagao da nagradu Latinske unije dobije upravo Cardoso Pires,
lako je mogue da me na brojne arke s ostalim lanovima irija nagnalo upravo to bolno
sjeanje iz prolosti. A njegova suparnica u tom trenutku nije bila nitko drugi do Marguerite
Duras...
Valja priznati da moj ivotopis u trenutku kad sam poeo pisati za asopis Seara Nova nije
bio bog zna kakav: dotad sam objavio samo roman Terra do Pecado 1947. i zbirku pjesama Os
Poemas Possiveis 1966. I nita vie. Tada nije bilo jednog pisca u Portugalu koji nije uinio
mnogo vie od Josa Saramaga. Razumijem da su mnogi smatrali neoprostivom drskou to
to sam kao gotovo potpuni anonimac prihvatio poziv dvojice mojih neopreznih prijatelja.
Isto je vjerojatno morala pomisliti i Agustina Bessa-Luis kad je, listajui asopis Se ara Nova
(je li Agustina Bessa-Luis ikada itala asopis Se ara Nova?), naila na kritiku svoje knjige
koju sam ja potpisao. Ne krivim je ako je to pomislila, iako je morala biti zadovoljna onim to
je slijedilo nekoliko redaka poslije. Navodim po sjeanju: Ako u Portugalu postoji pisac
dostojan da ga nazovemo genijem, onda je to zasigurno Agustina Bessa-Luis. Napisao sam
to tada, a ponavljam to i danas. Istina, malo poslije napisao sam: Nadajmo se da se nee
uspavati zvukom vlastite glazbe. Je li u toj opasci bilo prizvuka zlobe? Mogue, ali to je
razumljivo jer se radilo o kritiaru poetniku koji je pokuavao pronai vlastito mjesto pod
knjievnim suncem...
Je li se uspavala? Mislim da nije. Takoer je sasvim razumljivo da su mnogi itatelji
eljeli da se Augustina, s onom nepresunom slobodom duha koja ju je krasila, zaputi nekim
drugim putovima, upusti u neke druge knjievne pustolovine, ali uspjela je u onom to joj je
najvie priraslo srcu, a to je da opie ljudsku komediju pokrajine Entre-Douro-e-Minho.
Kad kaem da je meu brojnim tumaenjima njezina bogatog i monog opusa najvanije
ono socioloko, time niim ne umanjujem njegovu vrijednost. Svatko na svome podruju, u
svom vremenu, s vlastitim osobnim i umjetnikim obiljejima, Balzac i Agustina Bessa-Luis
zapravo su inili isto: promatrali i pripovijedali. itajui Balzaca lake je razumjeti XIX.
stoljee u Francuskoj. Svjetlost koja zrai iz Augustinina djela pomae nam da jasnije
sagledamo mentalitet odreenih drutvenih klasa krajem XIX, kao i XX. stoljea. Uistinu, nije
to djelo nekoga tko se uspavao...
2. srpnja
Prevoditi
Pisati znai prevoditi. Uvijek je tako bilo i uvijek e tako biti. ak i kad se koristimo
iskljuivo vlastitim jezikom, mi prenosimo ono to vidimo i osjeamo (pod pretpostavkom da
su rijei vidjeti i osjeati, onako kako ih obino shvaamo, vie od pukih rijei koje nam ine
razmjerno moguim da izrazimo ono to vidimo i osjeamo..), i sve to u ustaljen sustav
znakova, pismo, preputajui zatim okolnostima i sluaju, koji vladaju u komunikacijskim
kanalima, tu odgovornost da do itateljeve inteligencije prenesu, ne cjelovito iskustvo koje
42
smo nakanili prenijeti (jer rijei neizbjeno prenose tek djeli stvarnosti kojom se hrani nae
iskustvo), ve barem sjenu onoga za to u dubini due znamo da je neprevedivo poput,
primjerice, osjeaj koji nosimo nakon nekog susreta, zadivljenost nekim otkriem ili onaj
kratki trenutak prije no to e biti izgovorena ona rije koja e se urezati u sjeanje poput
ostatka sna koje vrijeme nikada nee dokraja izbrisati.
Rad prevoditelja sastoji se, dakle, u prenoenju u drugi jezik (u veini sluajeva, njegov
materinski) onoga to je u izvorniku ve prijevod, to jest odreene predodbe drutvene,
povijesne, ideoloke i kulturne stvarnosti koja mu ne pripada i koja je predoena u jezinom i
semantikom kontekstu koji takoer nije njegov. Tekst u izvorniku predstavlja tek jedan od
moguih prijevoda autorova iskustva stvarnosti pa je prevoditelj prisiljen pretvoriti tekst
prijevoda u prijevod teksta, to neizostavno dovodi do podvojenosti jer, pojmivi stvarnost
koja je predmet njegove pozornosti, prevoditelj sada mora ostvariti teku zadau da je prenese
netaknutom u jezini i semantiki kontekst stvarnosti u koju prevodi (njegovu vlastitu),
potujui istovremeno mjesto iz kojega je doao i ono prema kojem ide. Za prevoditelja je trenutak
tiine, i to prije no to e rije biti izgovorena, nalik nekom alkemijskom pragu na kojem
ono to jest mora postati neto drugo da bi moglo i dalje biti ono to jest. Dijalog izmeu
autora i prevoditelja u odnosu izmeu teksta koji jest i teksta koji tek treba nastati nije samo
dijalog dviju osoba koje se moraju meusobno nadopunjavati ve je, prije svega, dijalog dviju
kultura koje se moraju prepoznati.
6. srpnja
Kritika
U svom osvrtu na Biljenicu, objavljenom u rubrici Aktualno u posljednjem broju
asopisa Expresso, Jos Mario Silva kae kako nisam pravi bloger. Za to nudi i dokaze: ne
stavljam linkove, ne komuniciram izravno s itateljima, a ni s ostatkom blogosfere. To
sam i sam znao, ali odsad, ako me pitaju, navest u ovo to je on napisao kao vlastiti
argument i jednom za svagda rijeiti to pitanje. Kako god bilo, ovdje se ne elim aliti na, sve
u svemu, pristojan, prikladan i pouan lanak. On mi je, meutim, dao dva povoda da
prekinem utnju i prvi put prekrim odluku koje sam se do danas strogo pridravao, a to je da
ne odgovaram i ne komentiram bilo kakvu kritiku svoga rada. Prvi od njih vezan je uz kritiku
da navodno previe pojednostavljeno gledam na probleme kojima se bavim. Na to bih mogao
odgovoriti kako je problem u nedostatku prostora, ali problem je, zapravo, u meni jer mi
nedostaju sposobnosti koje su potrebne dubinskom analitiaru poput, recimo, onih iz ikake
kole ekonomije koji su se, iako im ne manjka dara, teko osramotili zato to njihovim
cijenjenim mozgovima nikada nije prola pomisao da bi se mogla dogoditi ovakva teka
ekonomska kriza koju se vrlo lako moglo predvidjeti i najjednostavnijim analizama. Druga
stvar je ozbiljnija i sama po sebi opravdava ovu moju pomalo neoekivanu intervenciju.
Odnosi se na moje navodno prekomjerno ogorenje. Od inteligentne osobe kao to je Jos
Mario Silva oekivao bih sve osim toga. Postavit u pitanje jednostavno poput mojih analiza:
moe li ogorenje imati granica? I ne samo to: kako se moe govoriti o prekomjernom
ogorenju u zemlji u kojoj se, a danas moemo dobro vidjeti i s kakvim posljedicama, nitko
ne buni ni protiv ega? Dragi moj Jos Mario, dobro razmislite o tome i prosvijetlite me
svojim miljenjem. Molim vas.
7. srpnja
Dotini o samome sebi
Vjerujem da nikad nisam razdvojio pisca od graanina u sebi. Smatram da kamo god ide
jedan, ide i drugi. Ne sjeam se da sam ikad napisao ijednu rije koja ne bi bila u skladu s
mojim politikim uvjerenjima, to ne znai da sam zato stavio knjievnost u slubu vlastite
ideologije. Naprotiv, svakom rijeju koju napiem pokuavam izraziti vlastitu cjelovitost.
Ponavljam: ne razdvajam pisca od graanina, ali zato ne mijeam ulogu pisca s onom
politikog aktivista. Svakako da me ljudi vie poznaju kao pisca, ali isto tako ima onih koji,
43
bez obzira na to pridaju li veu vanost onome to sam napisao u svojim djelima, smatraju da
ih zanima i da im je vano ono to kaem kao obian graanin. Pa ak i onda kada jedino
pisac na svojim pleima snosi odgovornost da bude taj glas.
Ako je osoba svog vremena, ako nije ukotvljen u prolosti, pisac mora poznavati
probleme vremena u kojemu mu je dano da ivi. A koji su to problemi dananjeg vremena?
Prije svega, injenica da ne ivimo u prihvatljivom svijetu, ba naprotiv, ivimo u svijetu koji
je sve gori i koji ne slui ljudima. Ali, pozor: ne bih elio da se ono to govorim shvati kao
nekakvo moraliziranje, ne mislim da bi knjievnost trebala govoriti ljudima kako da se
ponaaju.
Govorim o neem drugom, o potrebi za etikim sadrajem bez trunke demagogije. I, to
je najvanije, knjievnosti nikada ne smije biti stran kritiki duh.
8. srpnja
Castril
Rijeka koja tee Lisabonom ne zove se Lisabon ve Tejo, ona koja tece Rimom nije Rim
ve Tibar, a ona koja prolazi kroz Sevilhu nije Sevilha ve Guadalquivir... Ali rijeka koja
prolazi kroz Castril, ona se doista zove Castril. Bilo koje naselje odmah e dobiti ime po
kojem e biti prepoznatljivo, ali to se ne odnosi i na rijeke. Tisuama godina sve rijeke svijeta
morale su ekati da se pojavi netko da im nadjene ime kako vie ne bi morale biti tek
krivudav, anonimni trag na zemljovidu. Stoljeima su vode jedne rijeke sve dotad bez imena
jurile mjestom na kojem e se jednoga dana uzdignuti Castril i, pogledavajui uvis, prema
planini, govorile jedna drugoj: Jo nije ovdje. I nastavljale bi put do mora mislei s
uobiajenom strpljivou kako vrijeme prolazi i kako e neke druge vode jednoga dana zatei
ene kako udaraju odjeu po kamenu, djecu kako ue plivati, mukarce kako pecaju pastrve ili
to god da im se ve uhvati na udicu. U tom trenutku vode e znati da su dobile ime, da od
toga dana vie nee biti ona rijeka to prolazi kroz Castril ve rijeka Castril, tako snaan bit
e taj doivotni sporazum koji e je spojiti s ljudima koji ondje ve podiu svoje prve,
jednostavne domove na njezinim stepeniastim obalama, a zatim i druge i tree, jedne uz
druge ili na ostacima drugih, narataj za naratajem, i tako sve do danas.
Sada mirne, ukroene divovskim zidom koji kao da ih je pretvorio u jezero, vode rijeke
Castril vie ne jure strmoglavo razbijajui se o kamenje, vie ne riu kao nekada izmeu
visokih i uskih stijena kojima ih je tisuljeima planina neuspjeno pokuala uguiti. Isti onaj
napredak koji je omoguio mjestu Castril da naraste i da se razvije ukrotio je i struje njegove
rijeke. Sto se sve pritom dobilo a to izgubilo bolje no itko znat e svi oni iji su korijeni
ondje, mjetani Castrila, dok sam ja tek tih i miran Portugalac kojega je jednoga dana ovamo
za ruku dovela osoba koju volim najvie na svijetu i koji otad, poaen nedugo zatim
naslovom poasnog sina toga kraja, silazi od naselja prema rijeci i penje se od rijeke prema
naselju, ee njezinim obalama i drevnim puteljcima koji jo uvijek uvaju sjeanje na bose
noge to su na njima ostavile tragove kao da, i on bosonog, ponovo prolazi stazama svojega
djetinjstva u jednom drugom kraju, i to ne uz planinu i rijeku koja odskae meu stijenjem,
ve u dolini, uz mirni tok rijeka Tejo i Almonda na ijoj se povrini nakratko odraavaju
oblaci koji plove nebom, da bi odmah zatim svoje mjesto ustupili onima koji dolaze iza njih.
Unato tome to je prolo mnogo vremena, ovaj starac istim nedunim oima danas promatra
planine, rijeku Castril, uske i strme uliice mjestaca, niske kue, masline koje ga podsjeaju
na neke druge, na one u iju se hladovinu nekad sklanjao i ije je plodove skupljao, na staze
izmeu trave i cvijea, na uplaenu ivotinjicu koja tri u zaklon ostavivi za sobom tek
kratkotrajan drhtaj neke biljke o koju se oeala u prolazu. Neki ljudi provedu ivot traei
djetinjstvo koje su izgubili. Vjerujem da sam ja jedan od njih.
9. srpnja
Razdjeljak
Jos Manuel Mendes i ja plakali smo tako nad nepopravljivim slabostima nae zemlje
44
bivajui jedan drugome neto poput zida plaa, ne onoga u Jeruzalemu ve u etvrti Arco de
Cego i, nakon to smo se prisjetili svih duhova i babaroga nacionalne politike te zavrili,
svaki u svom stilu, prikladnim komentarima o rogovima Manuela Pinha (neka mu je sa
sreom
36
), meu nama je zavladala tiina. Palo mi je na um da spomenem injenicu kako
Michelangelov Zeus koji se nalazi u Rimu takoer ima rogove, no uinilo mi se da bi to bilo
mijeanje kruaka i jabuka pa sam uutio i prije no to sam otvorio usta. Vjerojatno iz oaja,
elei prekinuti neugodnu utnju koja nas je titala, Jos Manuel se vie usputno nego
zainteresirano osvrnuo na uobiajenu upotrebu termina desni i lijevi centar te na tekoe pri
pronalaenju stvarnih razlika izmeu stranaka, skupina i ljudi koji se koriste tim pojmovima
da bi se odredili i nekamo svrstali. Tada mi je na um pala najbolja ala toga dana koji se ve
bliio kraju pa sam rekao: Dragi moj Ze Manele, politika je poput razdjeljka u kosi, nekada
bude u sredini, nekada sa strane. Napravi li netko nepravilan razdjeljak, znai da ne vidi
dobro. Politiki ivot nae drage zemlje je prepun razdjeljaka i kratkovidnosti. Jedino frizura
uvijek ostane ista. Nasmijali smo se i promijenili temu. Bilo je to ugodno poslijepodnevno
avrljanje.
10. srpnja
Ljetna lektira
Ve je postalo uobiajeno da s prvim ljetnim vruinama, neumitno poput sudbine,
novinari dnevnika, tjednika i ponekih televizija neuobiajena ukusa dou pitati autora ovih
redaka koje bi im knjige preporuio za itanje tokom ljeta. Uvijek sam izbjegavao odgovor jer
je za mene itanje aktivnost dovoljno vana da nas zaokupi tokom cijele godine, kako ove
tako i svake sljedee. No jednom sam prigodom, na inzistiranje jednog upornog novinara koji
se nije htio maknuti s mojih vrata, odluio jednom za svagda rijeiti to pitanje odredivi
znaenje onoga to sam tada nazvao svojom duhovnom obitelji u kojoj sam, suvino je to i
spominjati, pripadao najmlaem narataju. Nije to bio puki popis imena ve je svako ime bilo
popraeno objanjenjem da bi moj izbor srodnika bio jasniji.
U Zapisima iz Lanzarotea moe se pronai zavrna inaica tog obiteljskog stabla koje
sam se usudio nacrtati i ovdje ga ponovno navodim za sve znatieljne. Na prvom mjestu je
Camoes zato to, kao to sam to napisao u Godini smrti Ricarda Reisa, svi portugalski putevi
vode prema njemu. Nakon njega slijedi otac Antonio Vieira jer portugalski nikada nije bio
ljepi nego kad je ovaj isusovac njime pisao; zatim Cervantes zato to bi bez autora Don
Quijotea Iberski poluotok bio poput kue bez krova; Montaigne jer mu nije trebao Freud da bi
znao tko je; Voltaire jer je izgubio sve svoje iluzije o ovjeanstvu i uspio preivjeti svoje
gaenje; Raul Brandao jer ne trebate biti genij da biste napisali genijalnu knjigu, a to je
njegov Humus-, Fernando Pessoa jer ete prolaskom kroz ta vrata pronai Portugal (ve smo
imali Camoesa, ali nam je jo bio potreban jedan Pessoa); Kafka koji nam je pokazao da je
ovjek kukac; Eca de Queiroz koji je Portugalce pouio ironiji; Jorge Luis Borges koji je
izumio virtualnu knjievnost; i, naposljetku, Gogolj jer je promatrajui ovjeanstvo otkrio da
je ono tuno. Kako vam se ini? Dopustite da vam neto predloim. Napravite svoj vlastiti
popis, odaberite svoju knjievnu duhovnu obitelj kojoj se osjeate najbliskiji. Bit e to
lijepa razbibriga za jedno poslijepodne na plai ili na selu. Ili kod kue ako ove godine
nemate novca za godinji odmor.
13. srpnja
Akademik
Oprostite mi na tatini to ovdje objavljujem: postao sam dopisni lan Brazilske knjievne
akademije jer je osloboeno jedno mjesto zbog smrti francuskog pisca Mauricea Druona iji
sam roman Velike obitelji, napisan u najboljoj tradiciji devetnaestostoljetne knjievnosti,
36 Ministar gospodarstva Manuel Pinho tijekom parlamentarne rasprave pokazao je rogove
Bernardinu Soaresu, elniku PCP-a (Portugalska komunistika stranka), zbog ega je smjesta bio
prisiljen odstupiti sa svog poloaja.
45
proitao prije mnogo godina, ako se ne varam, u izdanju portugalske Arcadie. Ugodnu vijest
priopio mi je Alberto da Costa e Silva, vrstan pjesnik, bivi veleposlanik u mnogim
zemljama, ukljuujui i Portugal, kao i dobar povjesniar afrike kulture tko god nije
upoznat s njegovim djelom neka proita, na primjer, njegovu izvrsnu knjigu Motika i koplje;
Afrika prije Portugalaca. I eto me, lan sam Akademije zemlje koju volim najvie poslije
vlastite, a to je Brazil. To je kao da ste kod kue, s tom ne ba zanemarivom razlikom to ste
okrueni toplinom koju naa zemlja ponekad zaboravi pokazati, kao da je injenica da ste se
uspjeli roditi u Lisabonu ili Azinhagi dovoljna ast. Idem u Brazil u listopadu na
predstavljanje moje nove knjige i sjedit u u sjeni kipa Machada de Assisa.
I onda kau da nema dobrih stvari u ivotu...
14. srpnja
Aquilino
Romaneskni opus Aquilina Ribeira prvi je, a moda i jedini pogled bez iluzija na ruralni
svijet portugalske regije Beira. Bez iluzija, ali sa strau, ako strast shvaamo, kao u
Aquilinovu sluaju, ne kao nepristojno pokazivanje raznjeenosti, ni kao tihu suzu koju je
tako lako obrisati, pa cak ni kao obino uivanje u osjeajnosti, ve kao svojevrsnu sirovu
emociju koja se voli prikriti iza gruboga glasa i geste. Aquilino nije imao sljedbenika, iako
nije nedostajalo onih koji su se predstavljali ili nudili kao njegovi uenici. Ne mislim da je u
takvim pokuajima bilo ikakvih loih namjera, no Aquilino je bio velika stijena, osamljena i
golema, koja je izbila iz zemlje usred glavne aleje koja je vodila kroz nau procvjetalu, ali
nerijetko i razvodnjenu knjievnost prve polovice stoljea. Nije bio jedini koji je drugima
kvario zabavu, ali je kao umjetnik i osoba sa svim svojim vrlinama i manama vjerojatno u
tome bio najdosljedniji i najuporniji. Nisu ga razumjeli neorealisti, zaglueni poneto
arhainom rjeitou velikoga uitelja, zbunjeni nagonskim ponaanjem mnogih njegovih
likova, uspjenih jednako kad su dobri i kad su zli, a jo uspjenijih kad god treba preokrenuti
znaenje dobra i zla u nekoj vrsti istovremeno vesele i zastraujue igre koja je prije svega
besramno ljudska. Moda je Aquilinovo djelo bilo krajnja toka u povijesti portugalskog
jezika, zaustavljeni vrhunac prekinut u svojem najdubljem porivu u oekivanju novih itanja
koja e ga pokrenuti. Hoe li se dogoditi ta nova itanja? Ili, tonije, hoe li se pojaviti
itatelji koji e ih poduzeti? Aquilino e preivjeti, kao i svi oni meu nama koji danas piu o
gubitku pamenja, ne samo onog zajednikog, nego i pojedinanog pamenja Portugalaca,
svakoga od njih koji se sada preputa podmukloj i u svojoj biti maloumnoj opijenosti
modernou koja spreava kruenje ideja i zbunjuje umove luzitanskog svijeta svojim laima.
Vrijeme zna sve i pokazat e. Ono to ne shvaamo jest da e, ako zanemarimo vlastito
pamenje, ako zbog pomirenosti sa sudbinom ili zbog mentalne lijenosti zaboravimo tko smo
bili, nastala praznina biti (i ve jest) popunjena pamenjem koje nije nae, ali emo ga takvim
smatrati i postat e jedino koje imamo, a mi sudionici i rtve nepovratne povijesne i
kulturalne kolonizacije. Mogli biste rei da su Aquilinovi stvarni i fikcionalni svjetovi umrli.
Moda, no ti su svjetovi bili nai i to bi trebao biti najbolji razlog da nai i ostanu. Ako nita
drugo, barem dok itamo.
15. srpnja
Siza Vieira
Svaka arhitektura pretpostavlja neki odnos izmeu prirodne neprozirnosti veine
uobiajenih graevnih materijala i vanjske svjetlosti. U debelim romanikim zidovima bilo je
teko napraviti otvore koji proputaju dovoljno dnevne svjetlosti koja bi stvarala sjene u
prostoru koji ih naizgled odbacuje, ali kojemu upravo te sjene daju smisao. Sjene su te koje
omoguuju itanje svjetla. Gotiki zidovi bili su okomito razdvojeni oslikanim staklom koje
je, proputajui svjetlo, mijenjalo boju i tako stvaralo tajanstven uinak sjene. ak i u
moderno doba, kad su zidovi u velikoj mjeri zamijenjeni otvorima druge vrste koji kao da ih
ponitavaju, kao da ih briu smijenim staklenim pokrovom koji razrjeuje njihov obujam u
46
procesu kaleidoskopskih odraza i bljeskova, ljudsko oko, traei potporu bez koje ne moe,
tjeskobno trai vrstu toku u kojoj bi moglo otpoinuti tako to bi je promatralo.
Ne znam ni jedan izraz moderne arhitekture u kojem je prvotni zid toliko vaan kao u
djelu Siza Vieire. Na prvi pogled ti se dugi, zatvoreni zidovi uzdiu poput nepomirljivih
neprijatelja svjetla i kad je konano propuste, ine to kao da nevoljko poputaju neodlonom
zahtjevu za funkcionalnou zgrade. Smatram, meutim, da je rije o neem drugom. Zid u
arhitekturi Siza Vieire nije prepreka svjetlu, nego prije mjesto promiljanja na kojem
izvanjsko svjetlo ne zastaje na povrini. ini nam se da materijali postaju porozni, da pogled
moe proi kroz vrsti zid i spojiti u jednu estetiku i emocionalnu svjesnost ono to je vani i
ono to je unutra. Neprozirnost je ovdje pretvorena u prozirnost. Samo genij moe spojiti
dvije nepomirljive suprotnosti u takav sklad. Siza Vieira je upravo takav arobnjak.
16. srpnja
Zemljane boje
Ruke koje rade na zemlji, mijeaju se s njom. Postoje slikari koji svom stalku prilaze s
rukama umrljanim zemljom. Postoje slikari koji ne mogu zaboraviti zemljane boje, niti bi to
ikada htjeli, kad se spremaju naslikati lice, golo tijelo, odsjaj stakla ili samo dvije bijele rue u
vazi. I za te slikare postoji svjetlo, ali ga oni poimaju kao da je k njima dolo iz unutranjosti
crne zemlje. Kad rasporede svjetlost na platnu, papiru ili zidu, oni proizvode vrue, priguene
tonove gline, tamu humusa, smeu boju korijenja, krvavocrveni oker. Oni slikaju
ovjeanstvo i ono to mu pripada zemljanim bojama zato to su ba te boje, a ne nikakve
druge, temeljne.
Za sliku naslikanu zemljanim bojama (poput Cezanneovih) nikad neete rei kako je
neemu slina: to nije slinost nego identinost, identinost originalu u njegovoj biti; vea ili
manja slinost koju bismo mogli dobiti ovdje je najmanje vana. Likovi naslikani zemljanim
bojama uvijek e u licu imati neto od grube cjelovitosti minerala, u kosi vrtlog itnih polja
namrekanih vjetrom, dok e im ruke izgledati kao da su upravo iskopale najdublje plodove
zemlje. Boje, sve boje, zemlje i zraka podjednako, oduvijek su traile oblike koji su im bili
potrebni da bismo u njima vidjeli neto vie od puke boje. Boje su uvijek bile ono to
podjednako izaziva i utjelovljuje oprene porive implicitne oblicima, tom vjeitom bojnom
polju izmeu kaotine pobune i pasivne podinjenosti obiajima. Sve ovo je, bez sumnje,
manje zamjetno na slikama koje, predstavljajui se kao mimetiko prenoenje vidljive
stvarnosti, ele prije svega biti prepoznate, imenovane, klasificirane, no prije ili
kasnije zavre kao zatvorenici razarajueg uinka pogleda koji ih, malo-pomalo, svodi na
beznaajnost. Nasuprot tome, titei se od oblika jednostavno prepoznatljivih u uobiajenim
prikazima okolne stvarnosti, apstraktna umjetnost izravno ili barem s tom tendencijom
titi i openito oslobaa razmjernu neovisnost boje, ne guei je stiskom ogranienja
koja joj nameu manje ili vie predvidljive kompozicije ili openito dogovorenim ispravnim
drutvenim modelima.
Nisam sluajno upotrijebio rije tendencija kad sam spomenuo izvjesnu slikovnu
praksu koja, iako je nesumnjivo smjetena u kategoriju onoga to obino preopenito
opisujemo kao apstraktnu umjetnost, odbija potpuno sruiti mostove prema svijetu znakova i
simbola, kako arhetipskih tako i modernih. Sve ovo pojavilo mi se u duhu dok sam zaueno,
obuzet neobinim osjeajem, promatrao murale kojima je Jesus Mateo pokrio hladne zidove
crkve San Juan Bautista de Alarcon. Je li Jesus Mateo apstraktni slikar s tendencijom
prema realizmu? Ili je, suprotno tomu, realist s tendencijom prema apstraktnom? I jesu li ti
mostovi koje sam spomenuo upotrebljivi samo za spajanje apstraktne umjetnosti sa
znakovima i simbolima stvorenima u razliitim propitivanjima kojima smo podvrgnuli
stvarnost ili bi mogli postojati i radi povezivanja realizma sa svemirom apstrakcija koji se
kontinuirano iri? Uinilo mi se tada da je Jesus Mateo, u istom trenutku kad se oslobodio
ogranienja strogog realizma, da bi se prepustio eksperimentu s oblicima koji su i sami
smjerali prema slobodi i, po mom miljenju, potujui dosljedno kromatsku logiku
zahvaljujui inteligentnom i paljivo odmjerenom uvoenju prepoznatljivih znakova i
47
simbola, upravo tada uspio stvoriti jedinstven, mogao bih ak rei ujedinjen izraz, zbor
mnogih istodobnih glasova poput poliptiha ije se perspektive sastaju u jednoj toki
nestajanja, ogromnih zidova to izrastaju iz tla privlaei nagore sve priguene boje da bi se
sastale s blistavim bojama zraka. Naspram tako velikog i udesnog djela, koncepti poput
apstrakcije i realizma gube neto od svog trenutnog neovisnog znaenja i postaju lijeva i
desna ruka to skladno oblikuju isti komad gline. Ne znam hoe li crkva San Juan Bautista de
Alarcon postati Sikstinskom kapelom dananjice, ali znam da Juan Mateo pripada obiteljskom
stablu iji su najbolji predstavnici bili Hieronymus Bosch i Breughel stariji. Poput njih, Juan
Mateo je objasnio ovjeka. Kroz ono to je vidljivo i nevidljivo.
17. srpnja
Prie o migracijama
Neka onaj tko na obiteljskom grbu nema nikoga tko se iselio baci prvi kamen... Da
parafraziram zlog vuka iz prie koji optui neduno malo janje da je zamutilo vodu u potoku
iz kojega oboje piju: ako nisi ti, onda je tvoj otac, a ako ni tvoj otac nije iao iz mjesta u
mjesto, to je samo zato jer tvoj djed prije njega nije imao izbora nego ii, ostaviti svoj stari
ivot u potrazi za kruhom koji mu je vlastita zemlja uskratila. Mnogi su se Portugalci utopili u
rijeci Bidassoa jedne mrane noi dok su pokuavali preplivati na obalu gdje im je reeno da
poinje raj zvan Francuska. U takozvanoj kulturnoj, civiliziranoj Europi iza Pirineja stotine
tisua Portugalaca moralo se podvrgnuti sramotnim uvjetima rada i uvredljivim nadnicama.
Oni preivjeli koji su mogli podnijeti isto staro nasilje i nove oblike uskraivanja ivei
zbunjeno usred drutava koja su ih prezirala i poniavala, izgubljeni u jezicima koje nisu
mogli razumjeti, poeli su malo-pomalo, s gotovo herojskom samoportvovnou, odvajati
novi po novi, cent po cent, da bi izgradili budunost svojih potomaka. Neki od tih
mukaraca i ena nisu, a niti ele izgubiti sjeanja na vremena kad su morali pretrpjeti sva
ponienja loe plaenog posla i svu gorinu drutvene izolacije. To im slui na ast jer su
uspjeli zadrati potovanje koje duguju svojoj prolosti. Mnogi drugi, veina njih, spalili su
mostove koji su ih povezivali s tim crnim trenucima, srame se jer su bili neobrazovani,
siromani, ponekad bijedni; ukratko, ponaaju se kao daje poten ivot za njih poeo tog
blaenog dana kad su uspjeli kupiti svoj prvi automobil. To su ljudi koji su uvijek spremni
ponaati se okrutno i s prezirom prema imigrantima koji prelaze ovu drugu, iru i dublju
Bidassou, Sredozemno more, gdje se mnogi utope i postanu hrana ribama, ako ih plima i
vjetar ne nanesu na plau gdje e im poslije policija pokupiti tijela. Preivjeli ovih novih
brodoloma, oni koji dosegnu kopno i ne budu protjerani, mogu se nadati vjenoj kalvariji
izrabljivanja, netolerancije, rasizma, mrnje zbog njihove boje koe, sumnji i moralne
degradacije. Onaj tko je jednom izrabljivan i zaboravi sjeanje na to, postat e izrabljiva.
Onaj prema kome su postupali s prezirom, a pretvara se da je to zaboravio, usavrit e vlastiti
prezir. Onaj koga su juer uvrijedili danas e jo ogorenije uvrijediti druge. I eto ih ondje, svi
zajedno bacaju kamenje na ljude koji se pribliavaju obali Bidassoe kao da oni sami nikada
nisu bili imigranti, a ni njihovi roditelji ni djedovi kao da nikada nisu trpjeli glad i oaj,
tjeskobu i strah. Iskreno, kaem vam sasvim iskreno, postoji srea koja je, jednostavno,
odvratna.
20. srpnja
Jardimovtine
37
Najavljeni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Ustava koji je predloio neodoljivi
Alberto Joao, kako ga od milja zovu prijatelji i sljedbenici, toliko je oito maak u vrei da se
Jardim i ne trudi sakriti njegov rep. estitamo mu na iskrenosti. Jardim eli biti predsjednik
regije s pravom veta i zbog najtriavijeg razloga pa je razumno pretpostaviti da se tom idejom
bavio ve i prije, onda kad je najavio, dodue oprezno i prilino neodreeno, svoju odluku da
37 Odnosi se na Alberta Joaa Jardima (1943), jednog od najdugovjenijih politiara u Portugalu,
koji od 1978. obnaa funkciju predsjednika autonomne regije Madeira.
48
napusti politiku pruivi nam zadovoljstvo za koje smo znali da, poput one Malherbeove rue,
nee dugo trajati. Jardimova inteligencija nije spektakularna, no to on nadoknauje
beskonanom lukavou. Beskonanom poput nae naivnosti. Zamisliti ovog Berlusconia s
Madeire bilo gdje osim u hodnicima i uredima moi bilo bi kao pokuati zamisliti ono to
nazivamo apsolutnim nepostojanjem, a to bi bilo protuslovlje u pojmovima. Jardim se rodio
da zapovijeda i zapovijedat e do posljednjeg daha. Budui da mrzi Portugal, nikad nee
pristati biti predsjednik Republike; dovoljno mu je biti predsjednik Madeire, Porto Santa i
Nenastanjenih otoka. U biti, ono to se predloenim zakonom smjera, jest utemeljiti u
Portugalu ustav oblikovan po njegovu liku: kratak, okrugao i besmislen.
Jedno od nezgodnih ispupenja koje bi dragi voa htio otpiliti s politikog tijela Madeire
jest omraena Komunistika partija. Bojim se da bi na tome mogao polomiti zube. Komunisti
imaju dugotrajno i teko iskustvo ivota u ilegali; vratiti ih tamo zapravo bi znailo morati
podii svaki kamen diljem Portugala da bi se provjerilo ima li koga ispod njega. Ono
najzanimljivije bit e festival lanog domoljublja koji e provaliti u Regionalnoj skuptini kad
govornici, prigrlivi lokalne ambleme, moda pogaze i zapale zastavu s portugalskim
simbolima jer od crvenila na njoj jo vie bride Jardimovi rumeni obrazi. Bit e jo zanimljivo
vidjeti kako e se Manuela Ferreira Leite
38
, ta lasica kontinentalne politike, izvui iz svega
ovoga. Ovih nekoliko itatelja koji itaju ove retke neka pomno prati dogaaje. Imat e to
ispriati unucima.
21. srpnja
Mjesec
Prije etrdeset godina jo nisam imao televizijski prijamnik kod kue. Kupio sam jedan
majuni tek pet godina poslije, 1974, da bih pratio vijesti o jednom drugom slijetanju na
Mjesec, to je za nas bila travanjska revolucija. Za ono prvo slijetanje obratio sam se
prijateljima koji su imali pristup najnovijim tehnologijama i tako sam, moda uz pivo i sueno
voe, gledao slijetanje i iskrcavanje na Mjesec. U to vrijeme pisao sam kolumne u nedavno
oivljenom veernjem listu A Capital koje su neto kasnije objavljene u knjizi pod naslovom O
ovom i drugom svijetu. Posvetio sam dva lanka komentaru postignua Sjevernoamerikanaca,
tonom koji nije bio ni hvalospjev ni sumnjiavost kako e to ubrzo postati moderno. itajui
ih ponovo, doao sam do tunog zakljuka da ipak nije bilo velikog koraka za ovjeanstvo i
da naa budunost nije u zvijezdama nego iskljuivo i jedino na Zemlji po kojoj koraamo. U
prvoj kolumni napisao sam Nemojmo izgubiti Zemlju jer je to jedini nain da ne izgubimo
Mjesec. U sljedeoj kolumni nazvanoj Skok kroz vrijeme zamislio sam da e Zemlja u
budunosti izgledati kao Mjesec danas, a zapoeo sam je rijeima Sve mi se to inilo tek
poput prizora u tehniki nezahtjevnom znanstvenofantastinom filmu. ak su i pokreti
astronauta podsjeali na pokrete lutaka, izgledalo je kao da im udove pokreu nevidljive niti,
izrazito dugake niti povezane s prstima tehniara u Houstonu. Sve je bilo isplanirano do u
sekundu, ak je i opasnost bila ukljuena u taj plan. U najveoj pustolovini u povijesti nije
bilo mjesta za pustolovinu.
I tu me mata potpuno obuzela rekavi mi da putovanje na Mjesec nije bilo skok u
prostoru nego skok u vremenu. Ustvrdila je da su astronauti, lansirani u svemir, putovali po
vremenskoj liniji i vratili se na Zemlju, ali ne ovu koju poznajemo bijelu, zelenu, zagasitu
i plavu nego buduu Zemlju, Zemlju koja jo zauzima istu orbitu kruei oko ugaslog
Sunca, mrtvu poput njega, bez ljudi, ptica, cvijea, bez smijeha, bez ijedne rijei ljubavi. To je
nekakav beskorisni planet poput prastare prie koju nema tko ispriati. Zavrio sam rekavi da
e Zemlja umrijeti, da e postati ono to je Mjesec danas. Barem ova duga saga bijede, rata,
gladi i muenja do dananjeg dana nee trajati vjeno. Osim ako ne pokuamo od danas
nadalje rei da ovjek ipak nije zasluio svoju sudbinu.
itatelj e se sloiti da se, bilo to dobro ili loe, tijekom posljednjih etrdeset godina moje
ideje nisu mnogo promijenile. Iskreno ne znam bih li si zbog toga estitao ili se izgrdio.
38 U vrijeme dok je pisan ovaj blog Manuela Ferreira Leite jo je uvijek bila predsjednica stranke
PSD koja je na Madeiri u koaliciji s Jardimovom strankom PPD.
49
22. srpnja
Montaa Blanca
Sad kad se, zahvaljujui usklaenim naporima njihovog vlasnika i Juana, mog odanog
fizioterapeuta, u moje noge postupno poela vraati snaga i sposobnost normalnog hodanja,
drago mi je prisjetiti se onog svibanjskog poslijepodneva kad sam se spontano poeo penjati
na vulkan Montana Blanca, iako isprva nisam bio nimalo siguran da u se uspjeti uspeti do
vrha. To je bilo prije esnaest godina, 1993. godine, kad mi je bilo tono sedamdeset godina.
Montaa Blanca, koja se uzdie nekoliko kilometara od moje kue, najvia je planina Lanzarotea,
to ne govori mnogo, s obzirom da se otok, iako vrlo brdovit, sa stotinama ugaenih vulkana,
ne moe pohvaliti niim to bi se moglo usporediti s Teidom u Tenerifima. Visina planine, u
usporedbi s razinom mora, neto je iznad 600 metara i oblika je gotovo savrenog stoca. Ako
sam to mogao ja, na nju se moe uspeti bilo tko ne morate za to biti vrhunski planinar.
Ipak, trebali biste imati odgovarajue izme s metalnim klinovima u potplatima, jer su obronci
klizavi. Na svaka tri koraka gubite jedan. Kae vam to netko iji su potplati na cipelama izlizani od
hodanja po domaim tepisima... Nadomak podnoja planine upitao sam se: A to kad bih se
uspio popeti? U mojoj glavi uspon je znaio popeti se dvadeset ili trideset metara samo da
mogu rei obitelji da sam bio ondje. No, kad sam ve uspio svladati prvih dvadeset metara,
znao sam da u morati doi do vrha pod svaku cijenu. Tako je i bilo. Trebalo mi je vie od
sata da se uspnem do kamenih izboina koje okrunjavaju vrh planine i koje su vjerojatno
ostaci prastarog vulkanskog kratera. Je li vrijedilo? pitaju me ljudi. Kad bih imao noge
kakve sam imao tada, ostavio bih ovo to piem i uspeo se ponovo onamo da promatram otok
po duini i po irini, od vulkana Coroa na sjeveru do nizina Rubicona na jugu, zatim dolinu
La Geria, Timanfayu, nizove bezbrojnih brda ogoljenih poarom. Vjetar mi je puhao u lice
suei znoj s mog tijela i inei me sretnim. Bila je 1993. godina i imao sam sedamdeset godina.
23. srpnja
Pet filmova
Zamolili su me da se prisjetim pet najdraih filmova. Nisam trebao brinuti o tome jesu li
bili najbolji, najpoznatiji, najspominjaniji. Bilo je dovoljno da su me se osobito dojmili, onako
kako bi me se dojmio pogled, gesta, ton glasa. Nije mi bilo teko izabrati; upravo suprotno,
javili su mi se vrlo prirodno, kao da se ne bih ni mogao sjetiti nekih drugih. To su, dakle, ovi
filmovi, ali ne redom koji bi upuivao na njihovu vrijednost, niti to treba tako shvatiti. Na
prvom je mjestu (negdje treba zapoeti) Sol zemlje Herberta Bibermana koji sam vidio u Parizu
kasnih sedamdesetih i koji me ganuo do suza: pria o trajku rudara meksikih doseljenika u
Sjedinjene Drave i njihovih hrabrih ena pogodila me duboko u duu. Sljedei je Blade
Runner Ridleya Scotta koji sam takoer gledao u Parizu, u malom kinu u Latinskoj etvrti,
nedugo nakon svjetske premijere i koji tada nije puno obeavao. Za FelliniAmarcord nitko
nikada nije sumnjao da je rije o apsolutnom remek-djelu, po meni vjerojatno najboljem filmu
talijanskoga majstora. Zatim slijede Pravila igre Jeana Renoira koja su me oduevila
besprijekornom montaom, reijom, glumom, ritmom, profinjenou, naracijom. I,
naposljetku, tu je film koji mi se vraa u sjeanje poput prve prie ispriane kraj ognjita:
nijema komedija o dva mlinara koje igraju Pat i Patachon, dva velianstvena (uope ne
pretjerujem) danska glumca koji su me nasmijavali vie no itko drugi kad sam imao est ili
sedam godina. Vie nego Chaplin, Buster Keaton, Harold Lloyd ili Laurel i Hardy. Tko nije
vidio Pata i Patachona, ne zna to je propustio...
24. srpnja
Poglavlje za evanelje
39
O meni govore da sam se nakon Isusove smrti pokajala za svoje ogavne grijehe koje sam
poinila kao prostitutka te da sam postala pokajnicom do kraja ivota, ali to nije istina.
50
39 Autor ovdje misli na svoj roman Evanelje po I susu Kristu, VBZ, Zagreb, 2002, u prijevodu Snjeane Mihai
Digli su me golu do oltara, pokrivenu jedino dugom kosom koja mi see do koljena,
uvelih grudi i krezubih usta i, ako je i tono da su godine isuile moju glatku kou, to je samo
zato to na ovome svijetu nita nije jae od vremena, a ne zato to bih ja prezrela ili okaljala
isto ono tijelo za kojim je Isus udio i koje je posjedovao. Tko god govori takve lai o meni,
ne zna nita o ljubavi. Prestala sam biti prostitutkom onoga dana kad je Isus doao k meni s
ranjenim stopalom da mu ga izlijeim, ali za ona ljudska djela koja zovu bludnima nemam se
zbog ega kajati jer me moj ljubljeni upoznao dok sam bila prostitutka i, iskusivi moje tijelo
i znajui od ega ivim, nije mi okrenuo lea. Kad me pred uenicima svojim Isus ljubio, ne
samo jednom ve mnogo puta, oni ga upitae zato sam mu draa nego oni, a Isus im
odgovori: Zbog ega vas ne volim toliko kao nju? Nisu znali to bi rekli jer nikad nisu
voljeli Isusa istom onom neogranienom ljubavi kojom sam ga ja voljela. Nakon Lazarove
smrti Isusova tuga i bol bili su toliki da sam mu jedne noi, ispod plahta koje su skrivale nau
golotinju, rekla: Ne mogu doprijeti do tebe jer si se zatvorio iza vrata koja ne moe otvoriti
ni jedna ljudska sila, a on e na to, zakukavi poput ivotinje koja se sakrila da u miru pati:
ak i ako ne moe ui, ne ostavljaj me, uvijek isprui ruku prema meni, ak i ako me ne
vidi, jer inae u zaboraviti ivot ili e on zaboraviti mene. A kad se nekoliko dana poslije
Isus krenuo susresti sa svojim uenicima, hodala sam kraj njega i rekla mu: Gledat u u
tvoju sjenu, ako ne eli da gledam u tebe, a on mi je odgovorio: elim biti gdje je moja
sjena ako e ondje biti i tvoje oi. Voljeli smo se i govorili jedno drugome rijei poput ovih,
ne samo zato to su bile lijepe i istinite, ako je mogue da rijei istovremeno mogu biti i jedno
i drugo, ve zato to smo predosjeali da se blii vrijeme sjena i da se, jo dok smo zajedno,
moramo priviknuti na mrak i konani rastanak. Vidjela sam uskrslog Isusa i u prvi trenutak
uinilo mi se da je to vrtlar koji se brinuo o vrtu u kojem se nalazila grobnica, ali danas znam
da ga nikada neu vidjeti s oltara na koji su me podigli, koliko god oni visoki bili, ukraeni
cvijeem ili namirisani mirisima. Nije bila smrt ta koja nas je zauvijek razdvojila, ve
vjenost. U to vrijeme, dok smo bili zagrljeni, ujedinjeni u duhu i mesu naih usana, niti je
Isus bio ono to se za njega tvrdilo, niti sam ja bila ono zbog ega su me prezirali. Sa mnom
Isus nije bio Sin Boji, a ja s njim nisam bila prostitutka Marija od Magdale, bili smo
naprosto mukarac i ena, oboje drhtei od ljubavi, okrueni svijetom kojemu su poput
strvinara usta bila zaslinjena krvlju. Govorili su da je Isus istjerao sedam demona iz moje
utrobe, ali ni to nije istina. Ono to je istina jest to da je Isus probudio sedam anela koji su mi
spavali u dui i ekali da doe on i zamoli me: Pomozi mi. Jer aneli su bili ti koji su mu
izlijeili stopalo, aneli su bili ti koji su vodili moje drhtave ruke da bi mu oistili gnoj iz
rane, aneli su bili ti koji su mi na usne postavili pitanje bez kojeg Isus ne bi mogao pomoi
meni: Zna li tko sam, to radim, od ega ivim, na to mi je on odgovorio: Znam, Nisi
me ni pogledao, a ve sve zna, rekla sam, a on je odgovorio: Ne znam nita, ali ja sam
ustrajala: Da sam prostitutka, To znam, Da lijeem s mukarcima za novac, Da,
Dakle, zna sve o meni, a on je glasom mirnim poput glatke, jedva namrekane povrine
nekog jezera rekao: Znam samo to. Tada jo uvijek nisam znala da je Sin Boji, nisam ni
slutila da bi Bog poelio imati djecu, ali upravo tada, u tome trenutku, svjetlost razumijevanja
zablistala je u mom duhu i shvatila sam da bi samo istinski Sin ovjeji mogao izgovoriti te
tri jednostavne rijei: Znam samo to. Gledali smo tako jedno drugo i ne primijetivi da su
aneli ve otili i u tom trenutku, rijeju i tiinom, nou i danom, Suncem i Mjesecom,
prisutnou i odsutnou, poela sam pripovijedati Isusu tko sam i jo mi je nedostajalo
mnogo da stignem do dna onoga to sam bila kad su ga ubili. Ja sam Marija od Magdale i
ljubila sam. Vie nemam nita za rei.
27. srpnja
Muki problem
Vidim iz anketa da je nasilje nad enama na etrnaestom mjestu na popisu briga
panjolaca, unato injenici da e vam ponestati prstiju ako pokuate izbrojati ene koje
svakog mjeseca ubiju oni koji se smatraju njihovim vlasnicima. Vidim takoer da drutvo
51
putem javne promidbe i razliitih graanskih aktivnosti poinje, iako tek postupno, shvaati
da je ovo nasilje muki problem koji moraju rijeiti sami mukarci. Prije nekog vremena stigla
je vijest o pozitivnom primjeru iz Seville i panjolske Extremadure: mukarci su
prosvjedovali protiv nasilja. Dotada su samo ene izlazile na trgove da bi prosvjedovale protiv
zlostavljanja koje su trpjele od svojih mueva i partnera (partnera, kakve li tune ironije) i,
iako su u mnogo sluajeva trpjele hladnokrvno, namjerno muenje, nisu ustuknule pred
mogunou najgoreg: da budu zadavljene, pretuene do smrti, spaljene kiselinom ili vatrom
ili da zavre prerezana vrata. Nasilje koje se oduvijek vri nad enama pretvara prostor
suivota (neemo ga zvati domom) u zatvor, u savreno mjesto za svakodnevna ponienja,
redovito premlaivanje, psiholoku okrutnost kao sredstvo pokazivanja nadmoi. Kau da je
to enski problem, no to nije istina. Problem je muki, u mukom egoizmu, mukoj nezdravoj
posesivnosti, kukavitvu, tom bijednom kukavitvu koje im doputa da koriste silu protiv
nekoga tko je tjelesno slabiji od njih i ija je sposobnost psihikog otpora sustavno
oslabljivana. Prije nekoliko dana u Huelvi skupina djeaka u dobi od trinaest i etrnaest
godina, u ulozi u kojoj se obino nau stariji pripadnici njihova spola, silovala je mentalno
zaostalu djevojicu iste dobi. Ti djeaci vjerojatno su pomislili da imaju pravo na zloin i
nasilje, da imaju pravo iskoristiti ono za to su mislili da im pripada. Ovaj novi in nasilja
meu spolovima, pored onih koji su se dogodili ovog vikenda djevojka ubijena u
Madridu, tridesettrogodinja ena ubijena pred oima svoje estogodinje keri u Toledu
trebao bi mukarce navesti da izau na ulicu. Sto tisua mukaraca, samo i jedino mukaraca,
trebalo bi prosvjedovati na ulicama dok ih ene s plonika posipaju cvijeem to bi mogao
biti onaj znak koji drutvu treba da bi se bez odgaanja poelo boriti protiv ove nepodnoljive
sramote. I da bi nasilje meu spolovima, kobno ili ne, napokon postalo jedna od glavnih briga
naih graana. To je na san i naa dunost. Moglo bi biti i vie od utopije.
28. srpnja
Pravo na grijeh
Na popisu ljudskih ostvarenja (postoje i druga koja nemaju veze s onim ljudskima, poput
paukove mree stvorene za privlaenje hrane ili podvodnog mjehuria zraka koji ribama slui
kao gnijezdo) rijetki spominju ono koje je, po mom miljenju, jo od najdavnijih dana
najuinkovitiji nain nadzora nad naim tijelima i duama. Mislim na sudstvo koje se razvilo
nakon to je izumljen grijeh, govorim o podjeli na oprostive i smrtne grijehe i o popisu kazni,
zabrana i pokora koje iz njih proizlaze. Iako danas osporavano, izvan uporabe poput prastarih
spomenika koje je vrijeme unitilo ali koji i dalje, sve do posljednjeg kamena, uvaju sjeanje
na staru slavu, tako i sudstvo utemeljeno na grijehu nastavlja guiti nae savjesti prodirui u
njih svojim dubokim korijenjem.
Sve to postalo mi je jasnije nakon prijepora uzrokovanih objavljivanjem knjige koju sam
nazvao Evanelje po Isusu Kristu, prijepora koje su jo vie pogoravale gotovo neprestane
uvrede i objede na raun bezobzirnog autora. Budui da je Evanelje roman koji se ograniava
na to da bude tek uprizorenje, iako neizravno, Isusova lika i ivota, zaudno je da su mnogi
koji su ustali protiv njega u njemu vidjeli stvarnu prijetnju stabilnosti i snazi samih temelja
kranstva, osobito njegove katolike inaice. Morali bismo se zapitati o vrstini tog
spomenika naslijeenog iz antike da nije oito da su ovakve reakcije bile u biti tek izraz
svojevrsnog tropizma, odraz sudstva utemeljenog na grijehu koji, kako god da okrenete, svi
ionako nosimo u sebi. Najea, no i jedna od najmiroljubivijih pritubi sastojala se u
primjedbi kako autor Evanelja kao nevjernik nema pravo pisati o Isusu. Meutim, osim
osnovnog prava svakoga pisca da pie o bilo kojoj temi koja ga zanima, valja spomenuti i to
da se autor Evanelja po Isusu Kristu ograniio, ako emo pravo, na pisanje o onome to ga ne
samo zanima ve ga se i izravno tie jer on kao proizvod judeokranske kulture i civilizacije
po svemu posjeduje mentalitet kranina, ak iako se filozofski odreuje i u svakodnevnom
ivotu ponaa kao ono to takoer jest kao ateist. Bilo bi stoga opravdano rei da ja, ovako
sumnjiav, imam jednako pravo pisati o Isusu kao i najpoboniji praktini i militantni katolik.
Meu nama postoji samo jedna, ali vrlo vana razlika a to je da ja koristim to svoje pravo,
52
no svojom sam voljom i na vlastiti rizik sebi dao jo jedno koje katolici nemaju: pravo na
grijeh. Ili drugim rijeima, vrhovno ljudsko pravo na herezu.
Bilo pa prolo, rei ete. No ipak, budui da e se moj sljedei roman (ovaj put ga neu
nazvati priom) baviti ovom temom i nee biti manje kontroverzan, ve upravo suprotno,
mislio sam da je bolje sprijeiti nego lijeiti. Nisam to uinio da bih se zatitio (tako neto
nikada me nije zanimalo), nego zato to, kako mi to ovdje kaemo, onaj tko upozori nije
izdajica.
29. srpnja
Eppur si muove
Dok su rezultati istraivanja bili jo vrui, dnevnik E1 Pas zamolio me za komentar o moguem
ujedinjenju naroda na Iberskom poluotoku. Ovo to slijedi je ono to sam poslao u Madrid o toj
osjetljivoj, delikatnoj, kontroverznoj i provokativnoj temi o kojoj su se svi sloili barem onoliko koliko je
potrebno da bi se o njoj moglo ozbiljno raspravljati.
Ipak se kree. Te je rijei navodno jedva ujno proaptao Galileo Galilej proitavi
tekst u kojem se pod prisegom odrie svojih stavova, na to su ga prisilili inkvizitori
Katolike crkve 22. lipnja 1633. Kao to znamo, prisilili su ga da zanijee, osudi i javno se
odrekne onoga u to je duboko vjerovao, to jest znanstvene istine kopernikanskog sustava
prema kojem se Zemlja okree oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje. Taj tekst trebao bi se
paljivo prouavati u svim kolama na planetu, bez obzira na religiju koja ondje prevladava,
ne zato da bi se potvrdilo ono to je danas svima oito, a to je da je Sunce nepomino, a
Zemlja se okree oko njega, ve da bi se sprijeilo stvaranje praznovjerja, predrasuda, pranje
mozga i drugih uvreda za inteligenciju i zdravi razum.
Ovdje, meutim, ne elim govoriti o Galileju, ve o neem to nam je mnogo blie u
vremenu i prostoru. Mislim tu na danas objavljeno izvjee Centra za drutvenu analizu
sveuilita u Salamanci Hispano-luzitanski barometar u kojem se govori o moguem ujedinjenju
dviju drava Iberije i stvaranju panjolsko-portugalske federacije. itatelji koji redovito prate
moje komentare na ovom i na drugim mjestima prisjetit e se polemike zainjene uvredama i
optubama za izdaju domovine koju je prije nekog vremena izazvalo moje predvianje takva
ujedinjenja. Prema istraivanju Sveuilita u Salamanci sada bi takvo ujedinjenje podralo
39,9% Portugalaca i 30,3% panjolaca. Ti podaci upuuju na znaajan porast s obzirom na
istraivanja provedena u to vrijeme kada se 30% ispitanika, to jest 260 od 876 graana,
anketiranih u travnju i svibnju ove godine, protivilo toj zamisli. Nasuprot onom to se obino
govori, budunost je ve zapisana, ali mi nismo dovoljno znanstveno potkovani da bismo je
proitali. Dananji prosvjedi sutra se mogu pretvoriti u neto oko ega e se svi sloiti, kao i
obratno, ali jedna stvar e se zasigurno dogoditi i ona Galilejeva reenica se potpuno uklapa u
to. Da, Iberija. Eppur si muove.
30. srpnja
Odricanje
Svima koje bi to moglo zanimati:
Ja, Galileo Galilej, sin pokojnog Vincenza Galileja, iz Firence, u dobi od 70 godina,
doveden osobno na suenje i, kleknuvi ovdje pred vama, preuzvienim presvijetlim
kardinalima inkvizitorima cjelokupne kranske zajednice protiv krivovjerne izopaenosti,
imajui preda mnom Sveta Evanelja koja dotiem vlastitim rukama, zaklinjem se da sam
uvijek vjerovao, a s Bojom pomoi vjerovat u i dalje, u svaki lanak koji sveta
Rimokatolika crkva podupire, nauava i propovijeda. Ali budui da mi ovaj Sveti oficij
nareuje da potpuno napustim lani nauk prema kojem je Sunce nepomino sredite svijeta i
zabranjuje da prigrlim, branim ili na bilo koji drugi nain irim reeni lani nauk [...] Zato iz
umova Vaih Eminencija i svakog kranina katolika elim ukloniti tu opravdanu sumnju
usmjerenu prema meni; zato se iz sveg srca i s istinskom vjerom odriem, i s gnuanjem
proklinjem spomenute grijehe i krivovjerja i openito sve druge grijehe i sekte koje se protive
53
Svetoj crkvi; zaklinjem se da nikad vie neu, bilo pismeno bilo usmeno, ustvrditi neto to bi
moglo protiv mene pokrenuti sline sumnje, nego u svako krivovjerje ili krivovjerca prijaviti
Svetom oficiju ili mjesnom biskupu inkvizitoru. Osim toga zaklinjem se i obeavam da u
izvriti i pridravati se svake pokore koju mi je odredio i koju e mi odrediti ovaj Sveti oficij.
Ali prekrim li sluajno bilo koju od ovih zakletvi, obeanja i izjava (sauvao me toga Bog),
bit u podvrgnut svim mjerama i kaznama odreenim i propisanim svetim kanonima i drugim
opim i posebnim odredbama protiv slinih prijestupa. Stoga, uz Boju pomo i pomo
njegovih Svetih Evanelja koje dotiem vlastitim rukama, ja, niepotpisani, Galileo Galilej
odrekao sam se, zakleo, obeao i moralno se obvezao na sve gore navedeno i s vjerom,
vlastoruno, potpisao ovaj tekst odricanja pod prisegom koji sam, rije po rije, ovdje i proitao.
31. srpnja
lvaro Cunhal
40
Nije bio svetac kakvog su neki tovali niti vrag kakvog su drugi prezirali; bio je, iako ne
jednostavan, ali ipak samo ovjek. Zvao se lvaro Cunhal i njegovo ime godinama je za
mnoge Portugalce znailo svojevrsnu nadu. Utjelovljivao je uvjerenja kojih se drao
nepokolebljivom vjernou, bio je svjedok i protagonist vremena u kojem su ona cvjetala, ali
bio je nazoan i propasti ideja, sumraku zdravog razuma, izopaenju obiaja. Knjiga njegovih
sjeanja koju nikada nije elio napisati moda bi nam pomogla da bolje shvatimo korijene
krhkog drveta u iju sjenu se danas Portugalci sklanjaju da bi progutali svoj napoj od rijei
koji smatraju hranom za duu. Nikada neemo proitati sjeanja Alvara Cunhala i s tim se
moramo pomiriti. Isto kao to nikada neemo proitati ono to bi, s gledita vremena u kojem
ivimo, vjerojatno bio najpouniji dokument koji je mogao nastati kao plod njegove
inteligencije i njegovih finih ruku umjetnika: promiljanje o veliini i propasti carstava,
ukljuujui i ona koja smo izgradili u sebi samima, tih kula ideja zbog kojih hodamo uspravno
i koje nas svakodnevno trae da im poloimo raune, ak i onda kad se tome estoko
protivimo. No, umjesto toga, kao da su se zatvorila jedna vrata da bi se otvorila druga, ideolog
se pretvorio u romanopisca, a umirovljeni politiki rukovodilac nije vie elio nita rei o
moguoj i vjerojatnoj sudbini stranke ijim je zatitnim znakom neprekidno bio dugi niz
godina. Bilo na domaem bilo na meunarodnom planu, nema nikakve sumnje da je lvaro
Cunhal proivio gorke dane. Nije bio jedini, a to je i znao. Ponekad se kao politiki aktivist
nisam slagao s njim kao generalnim sekretarom, pa bih mu to i rekao. S dananjim odmakom,
meutim, sve te nesuglasice kao da su ishlapile, ukljuujui i argumente s kojima smo, bez
vidljivih rezultata, pokuali jedan drugoga uvjeriti da smo u pravu. Ostarjeti znai postati
nepotrebnim. Kad je otiao u mirovinu, Cunhal nam je jo uvijek bio potreban. Sad je
prekasno. Jo uvijek ne moemo pobjei od nekog udnog osjeaja da smo ostali siroad, kad
god ga se sjetimo. Kad god ga se sjetim. I razumijem, jamim vam da razumijem, to je
mislio Graham Green kad je jednoga dana rekao Eduardu I.ourencu: to se tie Portugala,
san mi je upoznati Alvara Cunhala. Veliki britanski pisac izrazio je ono to su mnogi
osjeali. Zato moete zamisliti koliko nam danas nedostaje.
Kolovoz 2009.
3. kolovoza
Gabo
P I S C E M O E M O P O D I J E L I T I U dvije skupine (pod pretpostavkom da bi
oni ikad pristali na takvu podjelu..): manja skupina ukljuuje one koji su sposobni za utiranje
40 lvaro Cunhal (1913-2005), jedan od najeih protivnika Salazarova reima, generalni sekretar
portugalske Komunistike partije (PCP) od 1961. do 1992. Kontroverzni politiar koji je podrao
54
sovjetsku vojnu intervenciju u ehoslovakoj 1968. Bio je takoer romanopisac koji je objavio nekoliko
djela pod pseudonimom Manuel Tiago.
novih puteva u knjievnosti, dok se vea sastoji od onih koji utiru vlastiti put slijedei korake
one prve skupine. Tako je to otkada je svijeta i vijeka i tatina knjievnika (opravdana?) ostaje
nemona pred tako jasnim dokazom. Gabriel Garda Marquez koristio se svojima darom za
otvaranje i utiranje puteva onomu to se kasnije (pogreno) nazivalo magijskim realizmom,
a tim putem zatim je krenulo mnotvo sljedbenika i, kako to ve biva, protivnika. Prva
njegova knjiga na koju sam naiao bila je Sto godina samoe i ona me toliko okirala da sam je
morao prestati itati nakon prvih pedeset strana. Morao sam srediti misli, umiriti lupanje srca
i, vie od svega, nauiti podeavati kompas kojim sam se nadao kretati stazama novoga svijeta
koji se pomaljao pred mojim oima. U mom ivotu itatelja bilo je vrlo malo sluajeva kad
sam doivio tako snano iskustvo. Kad bi se rije traumatiziran mogla upotrijebiti u
pozitivnom smislu, rado bih je ovdje primijenio. No, sad kad sam je ve napisao, neka ostane.
Vjerujem da ete razumjeti na to mislim.
4. kolovoza
Pekarov trg
Ako se dobro sjeam, u dijelu Lisabona po imenu Penha de Frana ivio sam nekih
dvanaestak godina, najprije u Ulici oca Sene Freitasa, zatim u onoj Carlosa Ribeira. Tijekom
mnogih godina, sve do smrti moje majke, taj dio Lisabona predstavljao je za mene komadi
djetinjstva na koji e se prirodno nadovezati sva mjesta u kojima u poslije stanovati. Jo
uvijek ga se ivo sjeam. U to vrijeme je ak i etvrt Vale Escuro
41
opravdavala svoje ime kao
mjesto pustolovina i otkria za mlade, tada jo uvijek prirodna enklava koju su nove
graevine tek poele ugroavati, mjesto gdje se jo uvijek moglo okusiti biljku kiselicu i
slatke gomolje biljke koja je tamo rasla, a ije ime nikada nisam nauio. Ondje su se takoer
dogaale homerske bitke meu skupinama djeaka. Bio je tu i Pekarov trg (koji nije pripadao
u etvrt Penha de Franfa nego u Alto do Sao Joao...), kamo se normalni ljudi nisu usuivali
ii i kamo, tako su mi rekli, nije odlazila ni policija zatvarajui oi na navodne ili stvarne
protuzakonite radnje ondanjih stanovnika. Takav strah i nepovjerenje sasvim sigurno su bili
uzrokovani zatvorenou tog malog svijeta odvojenog od ostatka etvrti, svijeta ije su rijei,
geste i dranje bili u nerazmjeru s mirnim i skromnim dranjem straljivih dua koje se ne bi
usuivale proi tim trgom. Jednoga dana, gotovo preko noi, Pekarov trg je nestao, vjerojatno
razoren maljevima komunalnih radnika ili, vjerojatnije, rovokopaima graevinskih tvrtki, a
na njegovu mjestu podignute su nematovite zgrade, sve jedna nalik drugoj, koje e za
nekoliko godina izgledati staro. Pekarski trg je barem imao vlastitu originalnost i fizionomiju,
kako god ona prljava i smrdljiva bila. Da sam mogao, da sam imao hrabrosti dijeliti ivote tih
ljudi uei od njih, pokuao bih rekonstruirati ivot kakav je bio na Pekarskom trgu. No bio bi
to uzaludan posao. Ljudi koji su tamo ivjeli rasprili su se, a njihovi potomci, ako im je
uspjelo za sebe izgraditi bolji ivot, ili su zaboravili ili se ne bi htjeli prisjeati tekog ivota
onih koji su ondje ivjeli. U sjeanju etvrti Penha de Franka (ili Alto de Sao Joao) nema vie
prostora za Pekarski trg. Neki ljudi se rode i ive nemajui sree. Od njih nije ostalo ba
nikakva traga, ak ni kamen s kunog praga. Nakon smrti naprosto su nestali.
5. kolovoza
Almodvar
S la movidom
42
sam se susreo kasno, nakon to je odbacila svoje odijelo urbanog harlekina,
svoje lane suze obrubljene crnom makarom, lane trepavice, perike, svoj smijeh i svoju
tugu. Ne mislim da las movidas
43
po definiciji moraju biti tune, ono to elim rei je da
zahtijeva mnogo napora da se s usana suspregne osnovno pitanje, izreeno usred slavlja ili
41 Mrana dolina (port.), ime koje je ta etvrt nosila neko vrijeme
42 La movida, panjolski kulturni pokret koji je obiljeio razdoblje tranzicije nakon Francove
smrti 1975. Njezin predstavnik na podruju filma bio je glasoviti redatelj Pedro Almodvar.
55
43 lako je La movida bila tipino madridski pokret, istovremeno su se pojavili slini pokreti (las
movidas) u Barceloni, Vigu i Bilbau.
orgije, a to je to ja radim ovdje?. Imajte na umu, priam vam priu koja nije moja vlastita.
Nisam nikad bio ovjek za las movidas, pa i da sam se njima dao zavesti, siguran sam da ne bih
bolje proao od Don Quixotea u vojvodskoj palai
44
. Kominost je injenica, ne samo kut
gledanja. Budui da je to tako, mislim da ne grijeim kad zamiljam Pedra Almodovara,
kljunu figuru la movide u Madridu, kako pita svoju malenu duu (sve su due malene, gotovo
nevidljive), to ja radim ovdje? Odgovor nam je dao u svojim filmovima kojima se
smijemo s knedlom u grlu i koji nagovjetavaju da iza slika stoje stvari koje nas zovu da im
izgovorimo imena. Kad sam pogledao Volver, poslao sam Pedru poruku u kojoj stoji Dotakao
si savrenu ljepotu. Moda (ili bez sumnje) zbog skromnosti, nije odgovorio.
Ovdje stvar moram privesti kraju. Moda neoekivano za sve one koji gube vrijeme
itajui ove retke, saet u ovako: oekujem da nam Pedro Almodovar prui veliki film o
smrti koji do danas nedostaje panjolskoj kinematografiji. Za to ima tisuu razloga, no prije
svega zato jer bi to bio nain da se od zaborava spasi temeljno znaenje la movide.
6. kolovoza
U sjeni oca (1)
U svojoj Teoriji i estetici romana Mihail Bahtin je napisao: Glavni subjekt romana kao
vrste, onaj koji ga saima i ini njegovu originalnost jesu ovjek koji govori i rijei koje
upotrebljava. Ovako openita tvrdnja rijetko je pronala tako preciznu potvrdu kao u
knjievnom i ljudskom primjeru Franza Kafke. Ostavimo li na trenutak po strani one
teoretiare koji su se, svakako ne bez razloga, pobunili protiv romantiarske tendencije da
se autor trai kroz autobiografski kod u njegovu djelu te da se znaenje djela trai u
biografskim injenicama, vidjet emo da Kafka ni u jednom trenutku ne skriva (tovie, kao
da mu je stalo da oni budu to vidljiviji) initelje koji su odredili tijek njegova dramatinog
ivota i, posljedino, njegova djela: sukob s ocem, nesporazume sa idovskom zajednicom,
nemogunost da ivot u celibatu zamijeni brakom, njegovu bolest. Prvi od ovih initelja,
antagonizam koji suprotstavlja sina ocu i oca sinu, neto to nikad nije prevladao, smatram
temeljem cijelog njegova djela iz kojega proizlazi, ba kao to se grane drveta ravaju iz
debla, duboka i intimna nelagoda koja ga je odvela u metafizikom smjeru, vizija svijeta
muenog apsurdom, mistifikacija svijesti.
Poveznicu s Procesom moemo pronai u njegovim Dnevnicima, u zapisu s datumom 29.
lipnja 1914. (dan nakon poetka 1. svjetskog rata) koji poinje ovako: Jedne noi, Josef K...
sin bogatog trgovca, nakon burne svae s ocem... Znamo da nee tako zapoeti roman, ali
najavio je ime njegova protagonista, Josef K., ba kao to je u one tri jezgrovite reenice u
Preobrazbi, napisane gotovo dvije godine ranije, najavio ono to e postati sredinjom temom
Procesa. Kad Gregor Samsa, preobraen preko noi, bez ikakva objanjenja, u ogavnog kukca,
neto izmeu skarabeja i ohara, prigovara zbog nezasluenih patnji koje ga pogaaju kao
trgovakog putnika openito i kao osobu, izraava se na nain koji ne ostavlja mjesta za
sumnju: ... vrlo lako postane rtva traeva, sluajnosti i neosnovanih pritubi od kojih se
uope ne moe braniti jer o njima obino nita i ne zna...
45

Ovo saima cijeli Proces. Istina je da otac, bogati trgovac, nestaje iz prie, a majka je
spomenuta samo u dva kratka poglavlja, povrno i bez sinovske ljubavi, ali mi se ne ini
previe smjelo, osim ako nisam potpuno pogrijeio u tumaenju namjere Kafke kao autora,
zamisliti da je svemoni i prijetei oinski autoritet strategijama pripovijedanja mogao biti
preobraen u nepopustljivu mo Vrhovnog Zakona koji bez preciznog odreenja o
poinjenom krenju pravila nemilosrdno izrie kaznu. Istovremeno bolan i groteskan, krajnje
agresivan prizor u kojem otac Gregora Samse tjera sina iz obiteljske dnevne sobe gaajui ga
jabukama dok se jedna ne zaglavi u njegovu oklopu prikazuje bezimenu agoniju koja
predstavlja smrt svake nade u komunikaciju.
44 Rije je o dijelu romana u kojem Don Quixote i Sancho dolaze u vojvodsku palau gdje se vojvoda
i vojvotkinja odlue naaliti na njihov raun.
56
45 FranzKafka, Preobrazba, Biblioteka Jutarnjeg lista, Lektira-klasici, Zagreb, 2008, u prijevodu
Zlatka Crnkovia
7. kolovoza
U sjeni oca (2)
Nekoliko stranica prije, skarabej Gregor Samsa progovara zadnje rijei koje su njegova
kukeva usta mogla izgovoriti: Majko, majko. Zatim je, kao da je time nastupila njegova
prva smrt, vlastitom voljom zanijemio, to je bio kljuni znak njegove nepovratne ivotinjske
prirode koja kao da se pomirila sa sudbinom da u svijetu kukaca vie nee imati oca, majku ili
sestru. Kada je na kraju slukinja pomela u smee sasuenu ljuturu u koju se Gregor Samsa
pretvorio, njegova odsutnost od tog dana samo je potvrdila zaborav na koji ga je obitelj
osudila. U pismu s datumom 28. kolovoza 1913. Kafka je napisao: ivim s obitelji, meu
najboljim i najbrinijim osobama koje je mogue zamisliti, kao vie od stranca. Posljednjih
godina s majkom nisam progovorio vie od dvadesetak rijei na dan, a s ocem nikad vie od
nekoliko rijei pozdrava. Samo vrlo rastresen itatelj nee primijetiti bolnu i gorku ironiju
sadranu u rijeima meu najboljim i najbrinijim ljudima koje je mogue zamisliti, za koje
se ini da su ondje samo da bi bile opovrgnute. Slina nepanja, ini mi se, bila bi da se ne
pripie osobito znaenje injenici da je Kafka 4. travnja 1913. predloio svom izdavau da se
Loa(prvo poglavlje romana Amerika), Preobrazba i Presuda objave u jednom svesku pod
naslovom Sinovi (to je i uinjeno, ali mnogo kasnije, tek 1989). U Loau su sina istjerali
roditelji jer je okaljao obiteljsku ast zaevi dijete sa slukinjom; u Presudi, otac je sina
osudio na smrt utapanjem; i, naposljetku, u Preobrazbi, sin naprosto prestaje postojati, a
njegovo mjesto zauzima kukac... Vie nego Pismo ocu napisano u studenom 1919. koje nikad
nije stiglo primatelju, ove prie, barem onako kako ih ja shvaam a to se ponajvie odnosi
na Presudu i Preobrazbu upravo time to su knjievne prerade u kojima igra prikazivanja i
skrivanja djeluje poput odraza u iskrivljenom i naopakom zrcalu, pruaju nam najtoniji opis
dubine neizljeive rane koju je sukob s ocem otvorio u dui Franza Kafke. Pismo, takorei,
dobiva oblik i ton klevetnike optube, predstavlja se kao konano svoenje rauna,
uravnoteavanje dugovanja i potraivanja izmeu dva suprotstavljena ivota koji jedan na
drugoga gledaju s gaenjem zbog ega je nemogue odbaciti pretpostavku da se ono zasniva
na pretjerivanju i iskrivljavanju stvarnih injenica, osobito kad se Kafka na kraju teksta koristi
oevim glasom da bi optuio samoga sebe... U Procesu se Kafka moda oslobodio oinske
figure, ali ne i njezina zakona. I, ba kao to u Presudi sin poini samoubojstvo na koje ga je
nagnao patrijarhalni zakon, tako u Procesu optuenog Josefa K. koji svoje krvnike odvodi na
mjesto gdje e biti smaknut u posljednjim trenucima, dok mu se smrt ve pribliava, obuzima
grizoduje zbog toga to do samog kraja nije znao odigrati svoju ulogu i potedjeti vlasti
napora... Drugim rijeima, nije uspio potedjeti Oca.
10. kolovoza
Jemen
Laura Restrepo, kolumbijska autorica, moja draga prijateljica i u mnogoemu
istomiljenica, zamolila je Lijenike bez granica za doputenje da ih prati u Jemen da bi
izvjetavala o tome to je ondje vidjela, ula i osjetila. lanak je upravo objavio El Pais
semanal. Rije je o dojmljivoj reportai, kao to su, uostalom, i mnoge druge koje govore o
Africi, ali svojim umijeem pripovijedanja Laura, kao to to i prilii dobrom piscu, ne eli
zloupotrebljavati osjeajnost itatelja ve radije tvrdoglavo ustraje na potrazi za izravnim
doivljajem stvarnosti koji je rijetkima dostupan. Izrazito su slikoviti njezini opisi brodova
koji stiu iz Somalije pretrpani izbjeglicama koji se u Jemenu nadaju nai rjeenje problema
koji su ih u prvom redu i nagnali na more. Na tim brodovima se, kao i obino, mogu vidjeti
mukarci, ene i djeca, ali Laura Restrepo pokazuje nam kako je mogue govoriti o
mukarcima bez spomena ena i djece koji su s njima doli i kako je, jednom kad spomenete
djecu, nemogue ne govoriti o njihovim majkama koje ih nose u naruju ili moda jo uvijek
u trbuhu. im stupe na jemensko tlo, te ene podvrgnute su cijelom nizu moralnih i tjelesnih
ponienja samo zato to su roene kao ene. Iza svake rijei koju je o njima napisala Laura
57
stoje suze, tualjke i jecaji koji bi nas svake noi drali budnima da se nae izrazito
prilagodljive savjesti nisu navikle na pomisao da svijet ide kamo oni koji njime vladaju ele
da ide, a da je na nama da se brinemo za nae okunice najbolje to moemo, ne obazirui se
na ono to se moda dogaa s druge strane ograde. To je, naposljetku, najstarija pria na
svijetu.
11. kolovoza
Afrika
Netko je rekao da su u Africi mrtvi crni, a oruje bijelo. Teko bi bilo bolje saeti slijed
nesrea koji stoljeima, a i danas, obiljeava ivot na afrikom kontinentu. Dio svijeta koji se
smatra mjestom roenja ovjeanstva sigurno nije bio zemaljski raj kad su se ondje iskrcali
prvi evropski istraivai (suprotno biblijskom mitu, Adam nije istjeran iz raja; on naprosto
u raj nikada nije uao), ali je za crnce dolazak tih bijelaca otvorio, jedna za drugim, vrata
pakla. Ta vrata ostaju neumoljivo otvorena i narataj za naratajem Afrikanaca kroz njih se
baca u vatru zahvaljujui jedva prikrivenoj ravnodunosti ili bezobzirnom sudionitvu
svjetskog javnog mnijenja. Milijuni crnaca mrtvih zbog rata, gladi i izljeivih bolesti uvijek
e imati manju teinu od vijesti iz bilo koje neokolonijalne drave i zauzeti manje prostora u
njihovim novinama od petnaest rtava nekog serijskog ubojice. Znamo da uas, u svim svojim
pojavnostima, koliko god okrutnim, zvjerskim ili sramotnim, poput nekog prokletstva baca
sjenu i potamnjuje svaki dan na naem nesretnom planetu, ali se Afrika, ini se, vratila svojoj
uobiajenoj ulozi laboratorija za nae pokuse, mjesta gdje se uas oituje kao izvravanje
zloina koje bismo uglavnom smatrali nemoguim bilo gdje drugdje, kao da je afriko
stanovnitvo roenjem obiljeeno da bude pokusni kuni nad kojim je po definiciji doputeno
svako nasilje, ije se svako muenje opravdava, a svaki zloin nad njime poinjen oprata.
Mnogi od nas ustraju u naivnom uvjerenju da ni Bog ni povijest nee suditi za zloine koje
ovjek poini protiv drugog ovjeka. Budunost, vjeito spremna objaviti tu vrstu opeg
pomilovanja koju daje zaborav pod krinkom oprosta, takoer moe, preutno ili izravno, kad
god to odgovara novim ekonomskim, vojnim ili politikim porecima, priznati doivotnu
nekanjivost izravno ili neizravno odgovornih za najudovinija djela protiv tijela i duha.
Zato bi bilo pogreno prepustiti budunosti dunost suenja odgovornih za patnje rtava
dananjice jer ni budunost nee propustiti proizvesti vlastite rtve niti e se oduprijeti
iskuenju da odgodi do neke nove, jo dalje budunosti taj udesni trenutak ope pravde, a
mnogi od nas prave se da u nju vjeruju kao najlaki i najlicemjerniji put da izbjegnemo
odgovornost koja je oduvijek bila i ostala samo naa. Jo se i moe razumjeti nekoga tko se
ispria rekavi: Nisam znao, ali je neprihvatljivo rei Radije ne bih znao. Vie nije tajna
kako djeluje svijet, poluge zla nalaze se naoigled svima, ruke koje njima upravljaju nemaju
dovoljno velike rukavice da bi prikrile krvave mrlje na njima. Stoga bi svakome trebalo biti
jednostavno razabrati istinu od lai, potovanje od prezira prema drugom ljudskom biu, one
koji su na strani ivota od onih koji su protiv njega. Na nesreu, rijetko kada je tako. Osobni
egoizam, lijenost, manjak velikodunosti, sitni dnevni primjeri kukavitva, sve to doprinosi
ovom pogubnom obliku mentalnog sljepila koje se sastoji od bivanja u svijetu ne primjeujui
ga ili od vienja samo onog to u danom trenutku slui naem privatnom interesu. U tim
sluajevima ne moemo prieljkivati drugo nego da nam se savjest probudi, ustro nam
pretrese ruku, pogleda nas u oi i upita: Kamo ide? to radi? to misli da se dogaa?
Ono to nam je potrebno jest pobuna osloboenih savjesti. No je li tako neto jo uvijek
mogue?
12. kolovoza
Kakav kralj
U pitanju je Dom Duarte od Bragane, ovjek prosjenog obrazovanja koje moe
zahvaliti tutorima koji su o njemu brinuli od roenja, no kojem se svejedno gadi knjievnost
openito, a osobito ono to ja piem, ponajprije zato to smatra da je moj roman Sjeanje na
58
samostan uvrijedio njegovu obitelj, a zatim to je spomenuto djelo profinjenim jezikom,
svojstvenim jednom prijestolonasljedniku, nazvao velikim sranjem. Nije proitao knjigu,
ali ju je oito namirisao. Stoga je posve razumljivo da sve ove godine nisam ukljuio D.
Duartea od Bragane na popis izabranih politikih prijatelja. Ne smeta me povremeno otrpjeti
pljusku, no kranska vrlina okretanja drugog obraza napadau nije neto to bih iz navike
njegovao. Moja zadovoljtina je u tome to cijenim njegove kvalitete humorista koje ovaj
neak kralja Joa V. nehotice iskazuje svaki put kad otvori usta. Dugujem mu neke od
najdraih grohota svoga dugog ivota. Tako je to, monarhija je opet uspostavljena i valja biti
jako oprezan s rijeima da ne bi ponovo uskrsli nadglednik Pino Manique
46
ili inspektor Rosa
Casaco
47
. to to znai, ponovo uspostavljena, zapitat e se zapanjeni itatelji. Da, gospodo,
potvrdio je to onaj tko za to ima najbolji razlog, sam pretendent. Kojeg vie ne treba tako
oslovljavati otkako je na balkonu lisabonske Gradske skuptine ponovo zavijorila plavobijela
zastava monarhije. Momci iz pokreta 31 da Armada
48
(kako se sami nazivaju penjai po
zidovima Gradske skuptine) osigurali su svoje mjesto u povijesti Portugala uz gospou
pekaricu
49
iz Aljubarrote za koju neki smatraju da, naposljetku, nikada nije ubila ni jednog
Kastiljca. Nasuprot tome, njihov pothvat bio je stvaran, zastava je ostala ondje nekoliko sati
(postoji li neki monarhist u Skuptini koji je sprijeio njezino trenutano uklanjanje?) dok se
navodno pokuavalo ustanoviti identitet autora pothvata. Sve to, kao i uvijek, zavrit e
komedijom, farsom, cirkusom. D. Duarte nema karizmu da bi drao poticajne govore pred
masama na gradskom trgu koje bi mu spremno dale njegovu krunu, ezlo i prijestolje. teta
to e tako slavan pothvat ovako neslavno zavriti. Ali budui da sam u dui ipak miroljubiv
ovjek, uvijek sklon pomoi drugome, uputio bih ovdje gospodinu D.Duarteu od Bragane
jedan savjet. Osnujte nogometnu momad u kojoj bi svi, nogometai, trener i maser, bili
monarhisti i, ako je to mogue, k tomu i plave krvi. Jamim vam da biste osvojili prvenstvo, a
ova zemlja koju tako dobro poznajemo pala bi niice pred vae noge.
13. kolovoza
Guatemala
Svaki dan svijetu postaje sve oitije da problem s pravdom nije u samoj pravdi nego u
onima koji je izvravaju. Pravda poiva na zakonima i graanskim zakonicima i njezina bi
primjena trebala biti jednostavna. Sve to je potrebno jest pismenost, razumijevanje onoga to
je napisano i sposobnost nepristranog sluanja tvrdnji optuenog, tuitelja i svjedoka, ako ih
ima, te donoenje presude u skladu s vlastitom savjeu. Korupcija ima tisuu lica i u sluaju
pravde najgora korupcija u tom smislu jest priroda odnosa izmeu suca i onoga kome se sudi.
Tipian primjer sudske zloupotrebe dogodio se vrlo nedavno u Gvatemali gdje je urednik po
imenu Raul Figueroa Sarti iz izdavake kue F&G Editores osuen na godinu dana zatvora,
nakon ega mu je kazna preinaena u globu od 25 kvecala dnevno, jedinstvenu svotu od 50
000 kvecala te sudske trokove. Kakav je to zloin poinio Raul Figueroa? Na zahtjev i sa
znanjem autora po imenu Mardo Arturo Escobar uvrstio je jednu njegovu fotografiju u knjigu
koju je upravo objavio nakladnik F&G. Oteenoj stranci pokazane su kopije tog djela.
Suce uope nije zanimalo to to je ve spomenuti Mardo Escobar potvrdio da je Raulu
Figoeroi dao fotografiju i izrijekom mu dopustio da je upotrijebi u knjizi. Ono to je sucima
bilo vanije jest to da je oteena stranka bio njihov kolega: Mardo Arturo Escobar
djelatnik je kaznenog suda, ba kao i dotini suci...
46 Diogo Inacio de Pina Manique (1733-1805), glavni policijski nadglednik, u doba kraljice D.Marie
I. zaduen za progon intelektualaca, cenzuru i zatiranje ideala Francuske revolucije u Portugalu.
47 Rosa Casaco, zloglasni inspektor politike policije PIDE koji je predvodio jedinicu koja je ubila
generala Humberta Delgada, predvodnika demokratskih snaga koji se 1958. kandidirao na
predsjednikim izborima elei ukinuti Salazarov reim.
48 Dana 10. kolovoza 2009. samozvana monarhistika skupina po imenu 31 da Armada postavila je
na zgradu lisabonske Gradske skuptine monarhistiku zastavu traei ponovnu uspostavu monarhije
49 Brites de Almeida, pekarica iz Aljubarrote, legendarna portugalska heroina ije se ime vezuje
uz pobjedu Portugalaca nad Kastiljcima u bitki kod Aljubarrote 1385. Navodno je svojom pekarskom
lopatom ubila sedam Kastiljaca koji su se skrivali u pekarskoj pei.
59
No ovo ipak nije jednostavan sluaj obine korupcije. Dvije godine je izdavaka kua
F&G Editores bila ciljem napada, to pak treba promatrati u kontekstu represije koja
prevladava u Gvatemali gdje se slubena mo rutinski upotrebljava da bi se uutkali glasovi
nezadovoljstva, to jest glasovi onih koji redovito i glasno progovaraju o krenju ljudskih
prava u toj zemlji. ini se da je stara dosjetka o Gvatemali koja uvijek postaje Gvatepior
50
opravdana. Od graana Gvatemale oekujemo da ova bezazlena ala ne postane sumorna
stvarnost.
14. kolovoza
Jean Giono
Vjerujem da je Jean Giono tijekom ivota posadio mnoga stabla. Samo onaj koji je kopao
zemlju da bi u nju poloio korijenje u nadi da e iz njega izrasti stablo moe napisati tako
jedinstvenu pripovijest poput ovjeka koji je sadio drvee, nedvojbeno remek-djelo umjetnosti
pripovijedanja. Razumije se, da bi se tako neto dogodilo bilo je od temeljnog znaenja da
Jean Giono bude osoba od krvi i mesa, no ta je osnovna pretpostavka na nau sreu ve
utemeljena i potvrena injenica: ovaj je autor uistinu postojao i trebalo je samo priekati da
napie to djelo. Za to je trebalo proi vrijeme, trebalo je priekati da doe starost i da kae:
Evo me. Tek tada, pretpostavljam, u poodmakloj dobi, mogue je pisati u bojama
proivljene stvarnosti i, kao to je to on uinio, napisati pripovijest koja izvire iz
najtajanstvenijih dubina knjievne mate. Fikcionalni lik saditelja drvea Elzearda Bouffiera
ocrtan je pomou dva magina sastojka knjievnog stvaranja, papira i tinte koja na njemu
ostavlja tragove. Pa ipak, od prvog trenutka prepoznajemo ga kao ovjeka kojeg smo dugo
ekali. Posadio je tisue stabala u francuskim Alpama koje su se ubrzo pretvorile u milijune, a
s njima su se vratile ptice, vratile su se ivotinje, vratila se voda ondje gdje je neko vladala
sua. Svi mi ekamo da se pojavi bezbroj pravih Elzearda Bouffiera. Prije no to postane
prekasno za nas i za cijeli svijet.
PS: D. Duarte od Bragane ima pravo: nije mu se svidjelo moje Evanelje po Isusu Kristu, a
ne Sjeanje na samostan, nema pravo kada kae da sam ondje oinstvo Isusa Krista pripisao
rimskom vojniku. Ni jedan od milijuna itatelja koji su do danas proitali knjigu ne bi to
potvrdio. Ta teorija mi je poznata, ali dobar ukus mi je nalagao da je ne upotrijebim u tom
romanu. tovie, posvetio sam nekoliko stranica Isusovu zaeu spominjui njegove roditelje,
Josipa i Mariju. Ovom prigodom dopustit u si da D. Duarteu preporuim da proita moje
Evanelje. Odvaite se na to, ovjee, ne morate se sramiti, jamim vam da neete zaaliti.
17. kolovoza
Acteal
Prolo je ve gotovo dvanaest godina od masakra u Actealu, u sjeveroistonom dijelu
meksike drave Chiapas. Kad su se 22. prosinca 1997. pripadnici zajednice Tzotzil iz Las
Abejasa okupili radi molitve u njihovoj skromnoj kapelici, ruralnoj graevini od loe
sastavljenih, neobojanih dasaka, devedeset pripadnika paramilitarne skupine Mscara Roja
51
dovedeno ondje s namjerom i opskrbljeno vatrenim orujem i maetama, zapoelo je napad
koji je trajao satima. Kad su napustili podruje, etrdeset i pet domorodaca, mukaraca, ena i
djece, poginulo je, a mnogi drugi su ranjeni. Zloin ovih rtava bio je pruanje potpore
zapatistikoj Armiji narodnog osloboenja. Samo dvjesto metara dalje nalazila se policijska
postaja iz koje se nitko nije ni pomaknuo, ak ni da bi provjerio to se dogaa. Ve su znali i
previe o tome. Pilar i ja bili smo u Actealu nedugo potom i razgovarali smo i plakali s
nekima od preivjelih koji su uspjeli pobjei. Vidjeli smo tragove metaka u zidovima kapelice
i mjesto gdje su iskopani grobovi; popeli smo se do ulaza u pilju na planini, gdje se nekoliko
ena s djecom pokualo sakriti i gdje su ubijeni, neki maetama, a neki automatskim orujem
50 Igra rijei u panjolskom jeziku. Pridjev malo, mala znai lo, loa, a pior je njegov
komparativ. U tom smislu bi Gvate-mala bila Gvate-loa, a Gvate-pior Gvat e-jo-gora.
60
51 Crvena maska (panj.)
ispaljenim iz blizine. Vratili smo se u Acteal opet nekoliko mjeseci poslije i jo uvijek se
osjeao uas u zraku, no pravda je bila na putu da bude zadovoljena.
Samo to na kraju ipak nije zadovoljena. Tvrdei da je dolo do pogreaka u postupku,
meksiki Vrhovni sud oslobodio je skoro dvadeset pripadnika Mscare roje koji su odsluili
kazne zbog (zamislite samo) nezakonitog noenja oruja, dok je zanemarena injenica da je to
oruje upotrijebljeno za ubijanje. Mislim da oni koji su jo u zatvoru takoer nee tamo
provesti jo puno vremena. Ali kako osloboditi ili vratiti u ivot etrdeset i pet mrtvih Tzotzila
ubijenih na krajnje okrutan nain. Prije samo nekoliko dana napisao sam da problem pravde
nije u pravdi nego u onima koji je izvravaju. Acteal je jo jedan primjer toga.
18. kolovoza
Carlos Paredes
Prije nisam o tome tako razmiljao dok sam sluao gitaru Carlosa Paredesa, no danas,
prisjeajui se njegove glazbe, shvaam da se ona sastoji od svitanja i od zbora slavuja koji
zorom pozdravljaju sunce. Iako smo morali ekati cijelo jedno desetljee da doe jedno drugo
svitanje, svitanje slobode
52
, nezaboravna melodija Verdes Anos
53
, pjesma ushiene radosti sa
svojim isprepletenim arpeggima potmule ali nezadrive melankolije, za nas je postala
svojevrsnom svjetovnom molitvom, pozivom na ujedinjenje naih nada i naih tenji. Samo
po sebi to je ve mnogo, ali nije sve. Ono drugo to moramo poznavati jest ovjek s prstima
genija koji nas je nauio koliko zvuk gitare moe biti prekrasan i snaan i koji je, osim to je
izuzetan glazbenik i izvoa, neobian primjer karaktera izrazite jednostavnosti i veliine.
Nikad nije trebalo traiti Carlosa Paredesa da otvori svoje srce. Vrata njegova srca bila su
uvijek otvorena.
19. kolovoza
Krv Chiapasa
Sva krv ima svoju povijest. Dok neumorno tee labirintskom unutranjou tijela ne gubi
ni osjeaj ni smjer, od nje lice naglo pocrveni ili problijedi kad ga napusti; izbija naglo kroz
ogrebotinu na povrini koe prije nego se pretvori u zatitni omota oko rane; natapa bojna
polja i muionice i pretvara asfaltnu cestu u rijeku. Krv je na vodi, ona buja u nama; tonemo
u san u ritmu svoje krvi i u istom ritmu ustajemo; izgubljeni smo ili spaeni krvlju; krv je na
ivot, a moe biti i naa smrt. Pretvara se u mlijeko kojim se dijete hrani na majinim prsima;
pretvara se u suze isplakane nad ubijenima; pretvara se u pobunu i podie stisnutu aku koja
dri oruje. Krv pomae oima da vide, razumiju i prosude; pomae naim rukama da rade i
miluju; pomae nogama da krenu kamo god nas dunost zove ili tjera. Krv pripada jednako
mukarcu i eni, bili oni odjeveni za alovanje ili za slavlje s cvijeem o pojasu i, poprimi li
imena koja joj ne pripadaju, to je zato jer ta imena pripadaju svima koji dijele istu krv. Krv
zna mnogo toga; krv poznaje vlastitu krv. Ponekad se krv uspne na konja i pui lulu; ponekad
gleda kroz oi koje su suhe jer ih je bol isuila. Ponekad se smijei irokim osmijehom ili
zatvorenih usana; a ponekad, opet, skriva lice dok ogoljuje duu; ponekad moli milost od
nijemog, slijepog zida; ponekad je dijete koje krvari i nose ga na rukama; ponekad ocrtava
oprezne obrise na zidovima kue; ponekad nastanjuje prikovane poglede tih obrisa; ponekad
povezuje, ponekad otputa; ponekad postaje tako golema da se penje preko zidova; ponekad
vrije, ponekad smiruje; ponekad je pe koja spaljuje sve oko sebe; ponekad je sasvim blago
svjetlo, poput uzdaha, poput sna, poput glave koja poiva u sjeni krvi odmah pored nje. Ima
krvi koja gori dok se ne smrzne. Ta je krv vjena kao i sama nada.
52 Autor ovdje misli na Revoluciju karanfila 25. travnja 1974. kojom je napokon svrgnuta
dugogodinja diktatura u Portugalu.
53 PjesmaVerdesanos(Mladegodine)glazbenijeinstrumental koji je Carlos Paredes napisao za
istoimeni film iz 1963. redatelja Paula Roche.
61
20. kolovoza
Tuga
Neodoljiva i ve automatska asocijacija ideja uvijek me navodi da se sjetim Durerove
Melankolije svaki put kad pomislim na djelo Eduarda Lourena. Ako je So
54
Antnia Nobrea
najtunija knjiga ikad napisana u Portugalu, trebao nam je netko tko je tu tugu bio sposoban
promisliti. Onda je doao Eduardo Loureno koji nam je objasnio tko smo i zato smo takvi.
Otvorio nam je oi, no svjetlo je bilo prejako. Zato smo ih odluili opet zatvoriti.
21. kolovoza
Trei bog
Vjerujem da Huntingtonova teza o sukobu civilizacija, toliko napadana od jednih, a
hvaljena od drugih otkako se pojavila, sada zasluuje temeljitiju i razboritiju analizu. Navikli
smo na kulturu gledati kao na neku vrstu sveope panaceje, a na kulturalne razmjene kao na
najbolji put za razrjeavanje sukoba. Nisam toliko optimistian. Vjerujem da iskljuivo jasno
izraena i aktivna elja za mirom moe otvoriti vrata viesmjernom kulturalnom strujanju, i to
bez tenje da bilo koja strana ovlada onom drugom. Takva elja moda i postoji, ali nedostaju
sredstva kojima bi se ona mogla ostvariti, kranstvo i islam ponaaju se poput nepomirljivo
otuene brae, nesposobne za postizanje toliko eljenog sporazuma o nenasilju koji bi moda
donio neki mir svijetu. Stoga, budui da smo izumili Boga i Alaha sa svim ve poznatim
katastrofalnim posljedicama koje su nam donijeli, moda bi pravo rjeenje bilo stvaranje
treeg boga s dostatnim moima da obavee nesretno zabludjele da poloe oruje i ostave
ovjeanstvo u miru. A onda bi od tog treeg boga bilo lijepo da se povue s pozornice na
kojoj se odvija dobra stara tragedija u kojoj stvoritelj, a to je ovjek, biva porobljen od strane
vlastite tvorevine, boga. Najvjerojatnije je ipak da ne postoji lijek za navedeno i da e se
civilizacije i dalje nastaviti sudarati jedna s drugom.
25. kolovoza
Prljava igra
Onako mladog i nedunog kakav sam bio, prije mnogo, mnogo godina netko me
nagovorio da uplatim policu osiguranja ivota, vjerojatno najopravdaniju na tadanjem tritu
dvadeset reisa koji e mi biti vraeni dvadeset godina kasnije ako ne umrem i, naravno,
bez obveze tvrtke da mi pokae eventualnu dobit od kamata steenih mojom siunom
investicijom, a jo manje da mi dopusti da je podijelim s njom. Na moju alost, nisam je
redovito uplaivao. U to vrijeme dvadeset reisa je za mene bila poprilina svota; morao sam
raditi gotovo godinu dana da bih zaradio toliko, pa sam se veselio potenom povratu te
zarade, iako nikad nisam uspio izbjei neugodan osjeaj nepovjerenja koji mi je uporno
govorio da sam prevaren, iako nisam tono znao kako. U ta vremena nisu nas zbunjivala samo
poslovina sitna slova, ak i krupna slova nisu bila puno vie od praine u oi. To su bila
druga vremena kad obini ljudi meu koje ubrajam i sebe nisu znali puno o ivotu, a i
to malo nije bilo od prevelike koristi. Tko bi se usudio prepirati se s obinim pisarom, a
kamoli sa slubenikom osiguranja kad su oni tako dobro poznavali terminologiju?
Danas vie nije tako, izgubili smo nedunost i vie ne bjeimo od rasprave u kojoj snano
branimo svoja uvjerenja, ak i ako nam nije potpuno jasno o emu se tu radi. Neka nam vie
ne dolaze sa svojim priama jer smo dobro upoznali sve njihove maske. Loe je to to se
maske stalno mijenjaju, a ono ispod njih uvijek ostaje isto. Takoer, ne moemo sa
sigurnou ustvrditi ni da smo izgubili nedunost. Kad je u jeku svoje predsjednike
kampanje Barack Obama najavio reformu zdravstva koja bi osigurala zatitu za 46 milijuna
ljudi u Sjedinjenim Dravama, a koji su sada iskljueni iz sustava koji pokriva sve ostale,
dakle one koji, izravno ili neizravno, plaaju razliite police osiguranja, nadali smo se da e
54 Antnio Nobre za svoju zbirku pjesama So (1892) rekao je da je to najtunija knjiga napisana u
Portugalu.
62
val oduevljenja preplaviti Sjedinjene Drave. To se nije dogodilo i sad znamo zato. Procesi
koji e dovesti (hoe li uistinu?) do ove reforme jedva da su zapoeli kad se probudio
uspavani zmaj. Kao to je napisao Augusto Monterroso, dinosaur je jo bio ondje. Nije to
samo pitanje pedeset sjevernoamerikih osiguravajuih kua koje nadziru trenutani sustav i
koje su otvorile vatru iz svih oruja po tom projektu, ve su to uinili i svi republikanski
senatori i kongresnici, kao i znatan broj onih demokratskih. Istinska filozofija u pozadini
amerikog naina ivota nikad nije bila jasnija: ako niste bogati, to je zasigurno vaa krivnja.
etrdeset i est milijuna Sjevernoamerikanaca nema zdravstveno osiguranje, etrdeset i est
milijuna ne moe ga si priutiti, etrdeset i est milijuna siromanih koji, kako izgleda,
nemaju ni gdje pasti mrtvi. Koliko e jo Obama biti potrebno da se okona taj skandal?
26. kolovoza
Dva pisca
Njihova imena su Ramon Lobo i Enric Gonzalez. Njihovo zvanje je novinarstvo koje je
najkvalitetnije koje moete nai na stranicama novina. Ipak, radije ih smatram piscima, ne
zato to bih odvajao i stupnjevao ova zvanja prema hijerarhiji, nego zato to u onome to piu
nalazim emocije koje, barem naelno, prirodno nalazimo u knjievnim djelima visoke
kvalitete. Ve godinama itam Ramona Loba, ali Enrica Gonzaleza otkrio sam tek nedavno.
Kao ratni dopisnik, Ramon ima izuzetnu sposobnost da svaku rije, pomno odvagnuvi
njezinu izraajnu vrijednost te liivi je jeftine retorike ili senzacionalizama, potom stavi u
slubu onoga to vidi, uje i osjea. ini se oitim, ali to nije tako lako postii, to moe samo
netko tko, poput Ramona, iznimno dobro vlada jezikom. Enrica Gonzaleza nisam itao prije.
Vidio sam njegovu kolumnu u El Paisu, ali nisam bio dovoljno radoznao da bih ukljuio
njegovo cjelokupno djelo u moje dnevno tivo. Barem dok mi u ruke nije pala njegova knjiga
Prie o New Yorku. Knjiga o gradovima ima koliko i zvijezda na nebu, no koliko ja znam, ne
postoji nijedna poput ove. Mislio sam da prilino dobro poznajem Manhattan i njegovu
okolicu, no ve od prvih stranica knjige uvidio sam u kakvoj sam zabludi bio. Malo mi je
knjiga posljednjih godina donijelo toliko uitka. Neka ovaj kratki tekst bude pohvala i izraz
zahvalnosti dvojici iznimnih novinara koji su istovremeno i vrsni pisci.
27. kolovoza
Republika
Prije gotovo stotinu godina 5. listopada 1910, nakon revolucije u Portugalu je sruena
stara i oronula monarhija i proglaena republika koja je, sa svojim usponima i padovima,
obeanjima i neuspjesima, otrpjevi patnje i ponienja gotovo pedesetogodinje faistike
diktature, preivjela sve do naih dana. U sukobima je tada poginulo 76 vojnika i civila, a
ranjeno ih je 364. Tijekom te revolucije u maloj zemlji na krajnjem zapadu Europe na koju se
gotovo ve cijelo jedno stoljee slijegala praina dogodilo se neto to mi se urezalo u
sjeanje, neto to sam davno proitao i sada ne mogu odoljeti da vam ne ispriam. Smrtno
ranjen, revolucionar u civilu leao je u agoniji kraj jedne zgrade na glavnom lisabonskom trgu
Rossio. Bio je sam, znao je da mu nema spasa jer mu se ni jedna jedinica hitne pomoi nije
usuivala prii zbog unakrsne vatre koja je onemoguavala da mu itko pomogne. Tada je taj
skromni ovjek ije ime, koliko znam, nije ostalo zabiljeeno u povijesti, drhtavim prstima,
na rubu nesvjestice, kako god je znao i umio, vlastitom krvlju koja mu je ikljala iz svih rana
napisao sljedee rijei: ivjela republika. Napisao je republika i umro, ali isto tako je
mogao napisati nada, budunost, mir. Nije imao druge ostavtine, nije ostavio
bogatstva na svijetu, samo jednu rije koja je za njega u tom trenutku moda znaila
dostojanstvo, ono to se ne moe kupiti ili prodati, najveu vrijednost za ljudsko bie.
63
28. kolovoza
Brtvilo motora
Vjerojatno ima ve vie od ezdeset godina otkako sam trebao nauiti voziti automobil. U
ta davna vremena poznavao sam u duu te velikodune strojeve za rad i dokolicu, rastavljao
sam i sastavljao njihove motore, istio rasplinjae, podeavao ventile, ispitivao diferencijale i
mjenjake kutije, mijenjao papuice konica, krpao probuene gume, ukratko, u tankom
plavom radnom odijelu koje me titilo od mrlja ulja kako je znalo i umjelo, razmjerno
uspjeno obavljao sam sve one zahvate kojima se trebao podvrgnuti automobil ili kamion od
dolaska u radionicu bilo zbog mehanikog bilo zbog elektrinog kvara. Samo je nedostajalo
da sjednem za upravlja i od instruktora nauim praktine vjetine koje bih zatim pokazao na
vozakom ispitu ijim polaganjem bih napokon stekao dugo sanjanu vozaku dozvolu i
mogunost da uem u svakim danom sve vee drutvo vozaa motornih vozila. Taj predivni
dan, meutim, nikada nije stigao. Nisu samo traume iz djetinjstva te koje utjeu na ivot
odrasla ovjeka, jer i one proivljene u adolescenciji mogu uroditi katastrofalnim
posljedicama te, kao to se dogodilo u ovom sluaju, odrediti izrazito negativno budui odnos
traumatizirane osobe s neim toliko svakodnevnim i banalnim kao to je to motorno vozilo.
Imam vrste razloge da vjerujem da sam upravo ja alostan proizvod jedne takve traume. I jo
neto: koliko god da se proturjenom ova tvrdnja uinila onima koji vezu izmeu uzroka i
posljedice shvaaju kao potpuno neproblematian odnos, da u svojim mladim godinama
nisam radio kao automehaniar u automehaniarskoj radionici, danas bih vjerojatno znao
voziti automobil i ponosno uokolo vozio druge umjesto da drugi voze mene. Osim navedenih
radnji, a esto i kao obvezni dio neke od njih, takoer sam mijenjao brtvila motora, te fine
ploice prekrivene bakrom bez kojih bi bilo nemogue izbjei curenje plinovite smjese goriva
i zraka izmeu glave motora i bloka cilindara. (Ako se jezik kojim se koristim ini smijeno
zastarjelim onima koji se razumiju u moderne automobile kojima vie upravlja raunalo no
glava onoga koji ih vozi, nisam ja kriv: govorim o neem to sam dobro poznavao, ne o
neem to mi je nepoznato; srea vaa da nisam krenuo opisivati kota volovske zaprege i
nain kako se te ivotinje upreu u jaram, to je jo jedna od zastarjelih tema o kojoj znam
mnogo.)
Dakle, jednoga dana, dovrivi posao i postavivi brtvilo na njegovo mjesto te uvrstivi
snagom svojih devetnaest godina matice vijaka koji su drali glavu motora privrenu uz
blok, preao sam na posljednju fazu, to jest na punjenje hladnjaka vodom. Odvrnuo sam
poklopac i poeo ulijevati vodu iz stare posude koju smo za tu i za druge svrhe drali u
radionici. Hladnjak je spremnik ograniena obujma koji ne moe primiti ni milimetar vie
vode no to u njega stane. Nastavite li u njega nalijevati vodu, prelit e se preko njegovih
rubova. Neto se, meutim, neobino dogaalo s ovim hladnjakom, voda je ulazila i ulazila i,
koliko god bih je ja nalijevao, ona se ne bi penjala do ruba to bi bio znak da je punjenje
dovreno. Voda koju sam ve ulio u to nezasitno grlo dotada bi sigurno napojila dva ili tri
hladnjaka nekog kamiona, a ova kao da je nestajala bez traga. Ponekad pomislim da bih i
danas, vie od ezdeset godina poslije, i dalje pokuavao napuniti tu Danaidinu rupu bez dna
da mi pozornost nije odvratio zvuk vode koja kaplje, tovie, tee, kao da se u radionici
nalazio neki maleni slap. Poao sam provjeriti. Iz ispune cijevi automobila izlazio je veliki
mlaz vode koji se pred mojim zapanjenim oima smanjivao sve dok se nije sveo na nekoliko
melankolinih kapi koje su odande i dalje nastavile kapati. Sto se dogodilo? Loe sam
postavio brtvilo, zaepio sam izmeu glave motora i bloka ono to je moralo ostati otvoreno i,
to je jo gore, otvorio neke prolaze i puteve koji su trebali ostati zatvoreni. Nikad nisam
saznao kojim je to putem voda izala kroz ispunu cijev. Niti elim da mi to sada otkrijete.
Dovoljno sam se ve osjetio posramljenim. Moda sam upravo tog dana poeo razmiljati o
tome da postanem piscem. Poziv je to u kojem smo istovremeno motor, voda, upravlja,
mjenja brzine i ispuna cijev. Moda je, naposljetku, trauma ipak ispunila svoju svrhu.
64
31. kolovoza
Rastanak
Uzreica kae da sve to je lijepo kratko traje, a da nita runo nije vjeno, to se savreno
moe primijeniti na ovdje napisane tekstove i na onoga koji ih je napisao. Netko e u njima
pronai neto dobro i na tome si, bez ikakve tatine, mogu estitati, ba kao to e drugi
pronai neto loe i zbog toga im se ispriavam, ali samo zato to ih nisam bolje napisao, a ne
zato to smatram da bi trebali biti drugaiji. Rastanci bi uvijek trebali biti kratki. Nije ovo
operna arija u kojoj bih beskonano pjevao addio, addio. Zbogom, dakle. Do neke druge
prigode? Iskreno, ne vjerujem. Zapoeo sam novu knjigu i elim joj posvetiti sve svoje
vrijeme. Vidjet ete zato, ako sve proe kako valja. U meuvremenu, moi ete itati
Kaina
55
.
P S. Kad bolje promislim, ne bih trebao biti tako radikalan. Ako ponekad osjetim potrebu
da neto prokomentiram ili dam svoje miljenje o neemu, ponovo u zakucati na vrata
Biljenice jer se tu najbolje mogu izraziti.
Rujan 2009.
11. rujna
Povratak
Sveanost prisjeanja na ivot i djelo Jorgea de Sene, odrana u kazalitu So Carlos 10.
lipnja 2008. nosila je naziv koji mi se danas ini poput predznaka: Jorge de Sena Povratak.
Osim predstavnika Fondacije, ovaj put se u toj ulozi naao njezin pokrovitelj, o autoru
Ognjenih znakova govorile su najstrunije osobe iz knjievno-kritikog svijeta: Eduardo
Loureno, Vtor Aguiar e Silva, Jorge Fazenda Loureno i Antnio Mega Ferreira, a cijeli
skup je inteligentno vodio ministar kulture Jos Antonio Pinto Ribeiro. Dvorana kazalita So
Carlos bila je dupkom puna, to pokazuje da, ako se uistinu radilo o predznaku, onda su ga
istovremeno osjetile stotine osoba. Jorge Vaz de Carvalho proitao je Senine pjesme, a
pijanist Antonio Rosado odsvirao je skladbe o kojima je Sena pisao. Tko god je bio ondje,
nikada to nee zaboraviti. Na kraju je Fondacija svakom sudioniku darovala torbicu s
kljuevima koji bi trebali otvoriti vrata potrebna da se Jorge de Sena definitivno vrati u svoju
domovinu
56
. Ne, naposljetku, nije se radilo o predznaku jer, ako se neto mora dogoditi,
dogodit e se i to samo po sebi nosi veliku snagu. Snaga svih ondje okupljenih osoba, gotovo
njih tisuu, ujedinjenih u istoj misli govorila je: neka se Jorge de Sena vrati, neka se odmah
vrati. I vratio se. Ne znam jesmo li zbog toga postali bogatijima, ali sasvim sigurno smo
postali svjesniji vlastite odgovornosti. Malo toga bi se vie razveselilo Jorgea de Senu.
28.rujna
Formentor
ovjek snuje, ali okolnosti su te koje odreuju. Nakon tolikih mjeseci slatkog iekivanja
putovanja na Mallorcu, susreta s prijateljima, najavljene rasprave, sada iz zdravstvenih
razloga i radi boljeg lijenikog nadzora moram otkazati sve to sam planirao: to su te
okolnosti koje su odredile da zbog nekih lijenikih pregleda zakazanih u isto vrijeme ne
mogu na put.
55 Cain, Saramagov roman objavljen u listopadu 2009.
56 Stvaralatvo Jorgea de Sene (1919-1978), pjesnika, pripovjedaa, dramaturga, knjievnog
kritiara i sveuilinog profesora bitno je obiljeeno njegovim emigrantskim iskustvom. Zbog politikih
prilika u domovini 1959. pobjegao je u Brazil, a nakon uspostave vojne diktature u Brazilu preselio se u
Sjedinjene Drave gdje je do smrti predavao na ondanjim sveuilitima.
65
Nema veze. Bit e jo prigoda za odlazak u Formentor. Ove rijei, prije svega, upuujem
svim sudionicima skupa, govornicima i publici. Njima elim izraziti svoju alost zbog toga
to ne mogu doi, ali i naglasiti vanost kontinuiteta nagrade Formentor, kako zbog obveza
preuzetih u prolosti tako i zbog nade da e njezinim ponovnim uspostavljanjem napokon
zaivjeti nove strategije kulturnog djelovanja. Valja oivjeti slobodan duh Formentora iz 60-ih
godina i ovo je pravi trenutak da se to uini. Svi osjeamo da je kucnuo as da jo jednom
podignemo svoj glas za slobodu miljenja i, neka se ne zgroze nedune ui, pravedno
disidenstvo. Rije je o sljedeem: pravo na disidenstvo je jedno od dva prava koja nedostaju u
Deklaraciji o ljudskim pravima. Ono drugo je pravo na herezu. Sudionici starog
Formentora, meu kojima mi je, osim Carlosa Barrala, veliko zadovoljstvo prisjetiti se i mog
kolege Josa Cardosa Piresa, to su vrlo dobro znali, svi njihovi napori bili su usmjereni
potrebnom demistificiranju pojmova i pojanjenju drutvene uloge pisca, neovisno o
njegovim ideolokim ili stranakim vezama. Govorimo jasno i svi emo se razumjeti.
Pozdravljam sve, prijatelje i nepoznate, Perfecta Cuadrada, kao i Juana Goytisola kojemu u
ovom kratkom obraanju elim izraziti sve svoje potovanje i divljenje.
Listopad 2009.
7. listopada
Sretni dani
Izvrstan lanak Umberta Eca pod nazivom Bloger Saramago koji je prije nekoliko dana
izaao u talijanskom dnevniku La Repubblica objavljen je danas u panjolskom dnevniku El
Pais, a sutra e izai u portugalskom Diario de Noticias. Ovi kratki tekstovi kojima sam za
objavljivanje u knjizi dao suzdran naslov Biljenica roeni su pod sretnom zvijezdom. Ve
prevedeni na kastiljski, katalonski i talijanski, sada su u Umbertu Ecu, koji svoju analitiku
otroumnost uvijek znalaki zaini dopadljivim stilom i tankoutnim humorom, pronali
pravog kritiara. Nemam pravo duiti, a jo manje komentirati ono to je napisao Eco.
Dovoljna mi je srea koju osjeam. Tijekom svih ovih godina i druge moje knjige primljene
su srdano i blagonaklono, ali ni jedna poput ove. U ovom trenutku zahvalan sam kao ni jedan
drugi pisac na svijetu.
6. listopada 2009.
Studeni 2009.
10. studenoga
Recimo ne nezaposlenosti
Prigodom prosvjeda protiv nezaposlenosti koji se pripremaju u cijeloj Europi, skupina
sindikalista zamolila me da napiem tekst koji donosim na ovim stranicama.
Recimo ne nezaposlenosti
Teka ekonomska i financijska kriza koja potresa svijet donosi nam tjeskobni dojam da
smo stigli do kraja jednog razdoblja a da jo uvijek ne moemo nazreti ono to e nam
donijeti idue.
to da radimo mi koji nemono prisustvujemo besramnoj pljaki velikih ekonomskih i
financijskih monika koji, svim zakonitim i nezakonitim, istim i prljavim, pravednim i
nepravednim sredstvima koja im stoje na raspolaganju pokuavaju stei to vie novca i
moi?
66
Moemo li izlaz iz krize ostaviti strunjacima? Nisu li upravo oni, bankari, politiari na
najvioj svjetskoj razini, direktori velikih multinacionalnih tvrtki, pekulanti, uz veliku pomo
sredstava javnog priopavanja, bili ti koji su nas, kad smo posljednjih trideset godina
srameljivo prosvjedovali poput oholih sveznalica, uutkavali rugajui nam se i govorei nam
kako nita ne znamo?
Bilo je to razdoblje apsolutne dominacije trita, te tvorevine, navodno, sposobne za
samoobnavljanje i vlastiti preustroj, a kojoj je nepokolebljiva sudbina namijenila da pripremi i
jednom zauvijek zajami nau individualnu i kolektivnu sreu, iako je stvarnost to na svakom
koraku demantirala.
A danas, kad svakim danom raste broj nezaposlenih? Je li, napokon, doao kraj poreznim
rajevima i tajnim bankovnim raunima?
Hoe li se, napokon, neumoljivo istraiti podrijetlo golemih tednih uloga, oito
kriminalnog financijskog inenjeringa, sumnjivih investicija koje u mnogim sluajevima nisu
nita drugo do masovno pranje prljavog novca steenog prodajom droge i drugim lopovskim
djelatnostima?
A to je s pokretaima krize, vjeto pripremljenih da uvijek rade u korist poslodavaca i
protiv radnika?
Tko e rijeiti problem nezaposlenosti, milijuna rtava takozvane krize koje su zbog
krtosti, zloe ili gluposti monika i dalje nezaposlene, jedva preivljavajui od bijedne
socijalne pomoi, dok veliki poduzetnici i menaderi tih tvrtki, koje su namjerno doveli do
propasti, uivaju u milijunskim svotama osiguranim zatienim ugovorima?
Ono s ime smo danas suoeni u svakom pogledu je zloin protiv ovjenosti i s tog bi se
gledita trebao analizirati u svim javnim forumima i u svaijoj savjesti. Ne pretjerujem.
Zloini protiv ovjenosti nisu samo genocid, etnocid, logori smrti, muenja, masovne istke,
namjerno izazvane nestaice hrane, globalno oneienje, potiskivanje neijeg identiteta
poniavanjem. Zloin protiv ovjenosti je ono to su financijski i ekonomski monici, uz
istinsku ili preutnu potporu svoje vlade, hladnokrvno uinili milijunima ljudi u svijetu koji su
u opasnosti da izgube i ono malo novca to im je preostalo nakon to su ve izgubili svoj
jedini i esto oskudan izvor prihoda, svoje zaposlenje.
Rei ne nezaposlenosti je etika dunost, moralni imperativ. Ba kao i prokazati
injenicu da za tu situaciju nisu odgovorni radnici, a upravo oni moraju platiti za glupost i
greke sustava.
Rei ne nezaposlenosti znai da se mora zaustaviti polagan ali neumoljiv genocid
sustava nad milijunima osoba. Znamo da moemo izai iz te krize, znamo da ne gradimo kule
u zraku. Znamo da imamo glas koji moemo iskoristiti. Pred oholou sustava, prizivamo
nae pravo na kritiku i prosvjed. Oni ne znaju sve. Prevarili su se. Prevarili su nas.
Nemojmo prihvatiti to da budemo njihove rtve.
12. studenoga
O Mariji Joo Pires
Maria Joao Pires nije imala sree sa zemljom u kojoj se rodila. ezdeset godina karijere (a
kakva je to samo karijera bila) dovoljan su razlog za iskazivanje poasti na nacionalnoj razini
kojom bismo joj izrazili zahvalnost zato to hodamo po istom tlu i diemo isti zrak kao i ona.
Izgleda da se to nee dogoditi, iako joj u Portugalu ne manjka drugih izraza divljenja i
potovanja. Prvi put sam je uo u kui nekih prijatelja, kao mladu djevojku krhka tijela koja je
tek izala iz djetinjstva i za koju sam se bojao da joj ruke nee ni dosei do klavijature koja je
u usporedbi s njom izgledala divovski.
Dobar stari uspravni glasovir moda nije bio savreno ugoen, ali prvi tonovi koji su iz
njega izali bili su tako kristalno bistri da mi se uinilo da nisu tek posljedica udaraca batia o
ice ve da su nikli ravno iz prstiju same pijanistice. Bio je to moj prvi susret s umjetnou
Marie Joo Pires. Prolazile su godine i kad god bi Maria Joo, sad ve prekaljena putnica,
dolazila u Lisabon odrati koncert ja sam bio ondje molei nebesa da je zatite od zlobnih
pogleda ili daka vjetra koji bi je mogao uznemiriti dok svira. Moda ba zbog tih mojih
67
molitvi i ugleda koji imam na nebesima svi koncerti i recitali Marie Joo Pires, na kojima sam
bio nazoan, sretno su privedeni kraju. Ovaj put sam predaleko i zdravlje me ne slui pa neu
moi biti prisutan, zapljeskati i poljubiti njezine ruke koje odiu glazbom, humanou,
ljepotom. Za svu glazbu i sve emocije koje si mi priutila dok sam te sluao, Maria Joo,
hvala ti.